Odlazak subjekta koji je poricao samog sebe

In memoriam
Claude Levi Strauss (1908-2009)

„Ne postoji nešto poput 'JA'“ navodno je jednom prilikom izjavio Claude Levi Strauss.
Držeći se tog načela organizirao je i svoju sahranu negdje u Burgundiji u krugu najbliže
obitelji. Ostatak svijeta saznao je vijest tek nakon same sahrane.
No unatoč tome što je u skladu sa svojim teorijskim opredjeljenjima poricao
individualnost, javnost očigledno nije pristala na taj stav. Od francuskog predsjednika
Sarkozya i ministra vanjskih poslova Bernarda Kouchnera do niza dnevnih i tjednih
novina Levi Strauss je na dan objave njegova smrti postalo sigurno najčešće spominjano
ime. Istovremeno većina je ljudi, pa i priličan broj antropologa i etnologa, ostalo
iznenađeno činjenicom da je Levi Strauss bio još uvijek živ. Je li mu sudbina namijenila
da bude pokopan prije same smrti, ili se ipak radi razlici između simboličke i realne
smrti, gdje ovaj puta simbolička dolazi ranije? Potreba za ponovnim govorom o Levi
Straussu u nakon njegove fizičke njegove smrti, nekrolozi i predavanja njemu u čast,
pokazuju kako, unatoč smrti strukturalizma, ostaje neki njegov višak koji je upisan
duboko u tijelo svih humanističkih i društvenih znanosti.
Dva su razloga zbog čega i dalje opstoji strukturalistički višak. S jedne strane sav
teorijski napor nakon jedne sveobuhvatne ideje (pa time i zadnje velike ideje moderne)
kakva je bila strukturalizam bio je njegova kritika. Stoga nije slučajno da se Michela
Foucaulta ili Jaquesa Derridu naziva poststrukturalistima. Obično u nazivima s prefiksom
„post“ ne podrazumijevamo samo vremensku odrednicu već i ostatak prošlog stanja. S
druge strane primamljivost metoda analize rođenih u okrilju strukturalističke teorije brzo
je dovela do njenih neobičnih prihvata, pa i plodnih devijacija kako u polju
humanističkih, tako i u polju društvenih znanosti. Spominjali ga ili ne etnologija i
kulturna antropologija i danas je označena njegovim djelom.
Revolucionarnost njegova pristupa čovjeku ogleda se u odbijanju ikakve esencijalizacije
kulture bilo kao proizvoda linearne evolucije ljudskog društva (evolucionizam), bilo kao
skupa sastavljenog od invencije i međusobnog kulturnog kontakta (difuzionizam) ili pak
različitosti zadovoljenja bioloških potreba (funkcionalizam). Za Straussa ključ za
razumijevanje kulture leži u razumijevanju modela, strukture ljudske misli koja opstoji u
pozadini svih ljudskih djelatnosti. Svoj sustav utemeljuje inspiriran strukturalnom
lingvistikom Ferdinanda de Saussurea vjerojatno i pod utjecajem Romana Jakobsona s
kojim je blisko surađivao tijekom Drugog svjetskog rata kada se našao u izbjeglištvu u
Sjedinjenim Američkim Državama. Umjesto da promatra srodstvo kroz razumijevanje
nuklearne obitelji kao zasebnog entiteta on uvodi sustav razlika. Kao što znak nema neki
svoj prirodni oblik već mu je identitet dodijeljen zbog odnosa s drugim znakovima tako
se i nuklearna obitelj identificira zahvaljujući vanjskim rodbinskim odnosima. Uvođenje
sustava razlika u srodstvo omogućio mu je da stvori elegantniji način apstrakcije i
klasifikacije velikog inventara empirijskog materijala u kojem se prepoznaje set pravila
po kojima se kombiniraju rodbinski odnosi kako bi se osigurao tabu incesta. Rodbinski se
odnosi tako njegovom prvom velikom djelu Elementarne strukture srodstva prikazuju
kao sistemi razlika i međusobnih odnosa, vrst jezika. Upravo će tu odliku naslijediti
semiotika (semiologija) Umberta Eca i Rolanda Bartha. Posebno će Eco tražiti specifične
zakonitosti konstrukcije jezičnih kodova i potkodova kako u tekstualnom tako i u drugim,
(vizualnom - reklama i televizija i arhitektonskom) području. Sličnim je putem krenuo i
Barth te omogućio iščitavanje specifičnih ideoloških potki reprezentacijskih praksi.
Danas gotovo da i nema pokušaja književne, filmske ili pak kritike popularne kulture
koja za svoju osnovu ne uzima upravo ovakav prilaz kulturnoj izvedbi.
No s druge strane ukoliko se mogu uspostaviti stohastički odnosi u kombinatorici
srodstva, za pretpostaviti je kako oni moraju biti u širem suglasju s ostalim kulturnim
praksama. Kultura tako poprima odnos dublje strukture misli u kojoj je moguće dovesti u
vezu rodbinski sustav sa primjerice materijalnom kulturom koje bi zajedno morale
također pratiti neku zakonitost. U svojoj zbirci eseja objavljenoj pod nazivom
Strukturalna antropologija 2 tako će se kritizirati difuzionizam kojem nije važno
simboličko mjesto nekog elementa u ukupnosti kulture već samo njegova forma. Ukoliko
promišljamo kulturu kao sustav postaje jasno kako se pojedini elementi prihvaćaju i
koriste tek ako imaju simbolički potencijal i mjesto u ukupnoj strukturi/kodu pojedine
kulture. Upravo je to mjesto često kritizirano kao Straussov ahistoricizam jer ga kultura
zanima samo na sinkronijskoj osi. Međutim, da bi struktura bila vidljiva ona mora proći
kroz transformaciju koja nije nužno isključivo prostorna već i može biti i vremenska.
Strauss međutim ne staje niti na toj razini promatranja kulture. Ukoliko je moguće
uspostaviti modele različitih kultura postavlja se pitanje ne postoji li ispod empirijske
raznolikosti svih, suvremenih i starih, jednostavnih i kompliciranih, naših i drugih neki
temeljni kod, prastruktura koja upravlja našim mislima. Potraga za tim prostorom
osnovna je tema knjige Divlja misao, njegovog sveobuhvatnog filozofskog dijela. U
njemu Strauss uspoređuje tehničke vještine jednostavnih društava sa visoko
tehnologiziranim praksama kompleksnih društava Zapada ili Straussovim terminima
odnos „bricoleura“ i „inženjera“. Izraz „bricoleur“ izvodi iz francuske riječi bricole koja
označava zalutali/odbijeni metak, čudnu putanju biljarske kugle čime naglašava
snalaženje kao glavni postulat divlje misli. Bricoleur je u poziciji da iz danog okoliša
uvijek iznova rekombinira i stvara nove odnose s postojećim materijalom dok je inženjer
u poziciji da za svaki problem smisli prvo alate i tehnike vođen nekom teorijskom i
metodološkom uvjetovanošću. Iako je na prvi pogled svijet bricoulera zatvoren, a svijet
inženjera otvoren razlika je samo u razini apstrakcije. Kako bricouler živi u području
ograničenom okolišem i danim stvarima inženjer je ograničen teorijskim i praktičnim
zamislima, tako da oba žive u restriktivnoj realnosti te se služe istim strukturama misli.
Upravo takav stav kojeg je počeo razvijati još u vrijeme svojih prvih terenskih
istraživanja u južnoj Americi otvorilo je prostor kritici rasizma, evolucionizma i
europocentrizma. Ukoliko svi imamo iste zakonitosti misli tada između ljudi općenito
nema nikakvih fundamentalnih razlika, pa na kraju krajeva nema niti subjekta. I upravo,
paradoksalno na tom mjestu otvara se ponor decentriranog subjekta, prekriženog subjekta
i smrti autora kao važnih elemenata uglednih teoretičara koji na scenu ulaze nakon
strukturalizma.
Začudo, briljantno metodološko i teorijsko stupanje na scenu Straussova strukturalizma
dočekano je na nož unutar hrvatske etnologije. Tadašnji glavni teorijski stražar hrvatske
etnologije Branimir Bratanić označuje strukturalizam kao tekstualnu formu koja prikriva
opće poznate činjenice koje bi se bitno lakše dale objasniti i bez tog veleumnog
problematiziranja. Ne treba ovdje ulaziti u razne političke, društvene i institucionalne
ovako sirovog prihvata strukturalizma u njegovu matičnu disciplinu. Tek treba
napomenuti da je tijekom vremena izvršio izrazit utjecaj na druge discipline, posebno
teoriju književnosti pa donekle i na sociologiju (dovoljno je provjeriti tko piše uvodnike i
pogovore prijevodima njegovih knjiga, primjerice Rudi Supek, Milivoj Solar ili Ivan
Kuvačić). Strukturalizam na kraju u hrvatsku etnologiju dolazi u prokuhanom obliku
nakon što je reinterpretiran u ostalim disciplinama. Tako začetke njegove hrvatske
etnološke interpretacije treba tražiti u djelu Dunje Rihtman Auguštin – Struktura
tradicijskog mišljenje pa dijelom i Etnologija naše svakodnevice. Danas međutim
doživljava svoju renesansu u svom ipak ponešto originalnijem obliku, iako se to nigdje
izrijekom ne spominje. Radi se o istraživanjima praslavenskih mitova Vitomira Belaja i
Radoslava Katičića. Ponukani radom ruskih filologa izrazito strukturalističke orijentacije
Vjačeslava Vsevolodoviča Ivanova i Vladimira Nikolaeviča Toporova, koju uspijevaju
koristeći binarne opreke doći do različitih zaključaka o prapostojbini slavena i njihovoj
vjeri strpljivo apstrahirajući strukturu koja se nalazi u folklornim tekstovima, Belaj i
Katičić latili su se analize hrvatskih tekstova vezanih uz različite ophoda. I Hod kroz
godinu i Božanski boj raskrivaju svaki sa svoje strane elemente prahrvatskih, odnosno
praslavenskih vjerovanja, Ktaičić tekst mita, a Belaj vezi vjerovanja sa etnografskim
materijalom. Danas tako govorimo o svetom trokutu starih Hrvata koji je ostao na
različite načine upisan u prostor. No, jednako tako se otvorila i pandorina kutija kritike
strukturalističkih analiza, posebice stoga jer je poststrukturalizam u svom antropološkom
prijevodu Jamesa Clifforda (zbornik Writing Culture) bio, ponovno iz raznih
kontekstualnih razloga, srdačno dočekan. Naime svako otkriće strukture mora
pretpostaviti kako je upravo ista takva struktura misli u postojala u misli Drugog. Drugim
riječima naš analitički napor računa na jednog sintetičara kod Drugog pa ostaje upitno
upisujemo li mi strukturu u empirijski materijal ili on doista posjeduje odlike strukture.
Jer za razliku od prirodnih znanosti one koje se bave čovjekom moraju nužno računati na
protok vremena, i kontingenciju koju ono izaziva. Strukture su vidljive tek u
transformaciji što naravno otvara nove probleme koji su unutar samog strukturalizma
nerješivi.
Upravo zbog svog širokog zahvata, utjecaja i globalnih pitanja o naravi čovjeka bilo
kakva današnja teorijska rasprava ostaje manjkava ukoliko se ne poznaje djelo Levi
Straussa. Upravo u kritikama ostaje vječni višak koji će Claude Levi Strausa ostaviti
aktualnim i dugo poslije njegove fizičke smrti i simboličke smrti.