„Borba“, 1. maj 1945.

Milovan Đilas
O CRNOGORSKOM NACIONALNOM PITANJU

Istorija stare Jugoslavije, kao i iskustva ovog rata, rječito govore o tome da su u
Crnoj Gori pretrpjele neuspjeh sve one političke grupe i partije i svi oni
političari, koji su htjeli bilo da odvoje crngorski narod od srpskog naroda
(zelenaši, separatisti), bilo da zbrinu individualnost Crne Gore i crnogorskog
naroda. Šta je danas ostalo, na primjer, od pristalica šestojanuarske diktature u
Crnoj Gori? Šta je ostalo od onih koji su se s šestojanuarcima slagali u
crnogorskom pitanju (t.j. u tome - da to pitanje ne postoji i da ne smije da
postoji), a koji su se čak kitili perjem demokratije (radikali, demokrati i drugi)?
Ostali su žalosni ostaci, koji nemaju nikakvog korijena u crnogorskom narodu i
koji, zahvaljujući upornoj borbi srpskog naroda u Srbiji protiv velikosrpskih
hegemonista, sve više gube snagu i na onom izvoru odakle su je crpili - t.j. kod
reakcionarnih velikosrpskih imperijalista. A doći će dan kada će i taj izvor
potpuno presušiti i ti će razni "demokrati", sa četničkom kamom ispod gunja, biti
dotučeni i pregaženi i ostati u narodu samo kao jeziva uspomena.

Mi ne mislimo da te ljude treba upozoravati na iskustvo stare Jugoslavije, na

iskustvo ovog rata - da se nečemu nauče. Oni to nijesu ni kadri. Da su oni ma šta
bili kadri da nauče, oni ne bi ni radili ono što su radili. Uostalom, svaki radi ne
ono što hoće, nego ono što mora. A oni su morali da se biju za hegemoniju svim
sredstvima, pa i italijanskim i njemačkim oružjem, jer su bili njeni nosioci i
ideolozi. Ali utoliko prije treba da iz istorije uče nepokolebivi pretstavnici
demokratije, nepokolebivi borci protiv okupatora, za bratstvo i ravnopravnost
naroda. Oni ne smiju zanemariti pouke istorije, jer istorija, njen tok i razvitak,
ustvari izražava težnje naroda.
Naučno skretanje sa pravog puta

Prema tome, svako kolebanje u crnogorskom nacionalnom pitanju - bilo u smislu

razdvajanja Srba i Crnogoraca, bilo u smislu brisanja crnogorskog individualiteta -
moglo bi da pokoleba narod i narodne mase, da ih skrene sa pravilnog puta borbe za
njihova prava i demokratske slobode. Narod, istorija, nikada to ne bi ni zaboravili
ni oprostili.

Već u staroj Jugoslaviji, naročito pred ovaj rat, bilo je očevidno da je crnogorski
narod u svojoj ogromnoj većini učinio kraj s pristalicama kako potpunog odvajanja
Crne Gore od Srbije, stvaranja samostalne crnogorske države, tako i s
pretstavnicima bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom, ujedinjenja po svaku cijenu - s
nosiocima ideje srbiziranja, tačnije rečeno - srbijaniziranja crnogorskog naroda.
Treba samo istaći da su i Jevtić i Stojadinović na izborima, upr-kos teroru, uprkos
pomoći koju su u nacionalnom pitanju (t.j. u osnovnom pitanju) imali od tzv.
demokratskih partija - pretrpjeli neuspjeh. Treba pri tom istaći da crnogorski
narod nije tada jasno mogao doći do izražaja. I tzv. demokratske partije su se
slagale s diktatorskim režimima u najvažnijem, t.j. u nacionalnom pitanju, u tome
da Crnoj Gori ne treba ni dati ni priznati ma kakva nacionalna prava. Zato nije ni
čudo što je per-janica srpsko-crnogorske "demokratije", Marko Daković, pomogao na
izborima Jevtića - "radi" "spasavanja" "srpstva". Ovi "demokrati" su se tobože
zgražavali nad surovim metodima režima, nad premlađivanjem stotina ljudi po
zatvorima, nad masovnom klanicom na Belvederu i drugim mjestima, ali su,
istovremeno, pozivali na poštovanje hegemonističke žandarmske zakonitosti, na mir i
poslušnost, na "legalne", "dozvoljene" oblike borbe. U duši i među sobom, oni su
likovali što se režim tako obračunava s uzmućenim narodom i narodnim pokretom...
Ali tek je rat zderao s njih masku i natjerao ih da otkriju svoj pravi lik, - lik
ljudi koji su ogrezli s okupatorom u sve zločine i postali izvršioci njegove volje,
da bi spasili hegemoniju. Hegemonija se poklopila s okupatorom, s fašizmom.
Ujedinjenje sa Srbijom - prevara
Nije samo 25 godina stare Jugoslavije pokazalo da je "teorija" o jednom narodu
maska za proširenje i učvršćenje prevlasti šačice srpskih, tačnije - beogradskih
bogataša. Sam početak - ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom, bio je velika prevara.
Nekoliko intelektualaca - neki u iluzijama da rade veliku i plemenitu stvar, a neki
direktno plaćeni i iznajmljeni - u trenutku kada su srpske trupe već čvrsto držale
vlast u svojim rukama, pozvali su iz svakog sreza po nekoliko "provjerenih"
pristalica, bez znanja i pitanja naroda, i proglasili "Veliku" podgoričku "narodnu"
"skupštinu", koja je podastrla Aleksandru parče hartije, u kome je proglašen kraj
nezavisnosti Crne Gore i bezuslovno priključenje Srbiji. - Od tada su se
reakcionarni režimi u Crnoj Gori služili metodom zobnice i kamyije - zobnicu za
pojedine prodane bjelaško-zelenaške politikante, a kamyiju za crnogorski narod.

U Crnoj Gori nije tada bilo sile koja bi organizovala i povela narod u borbu. Došlo
je do spontanih seljačkih pokreta, koje su pokušali da iskoriste reakcionarne,
protalijanske pristalice starog režima kralja Nikole i koje je novi režim kralja
Aleksandra, poslije tri-četiri godine, uspio da uguši pogromima, ubistvima i teškim
robijama.

Ako je takav bio početak života Crne Gore u staroj Jugoslaviji, kraj je bio još
žalosniji, doduše s jednom krupnom razlikom - što je sada u Crnoj Gori, kao i u
ostalim zemljama Jugoslavije, postojala snaga kadra da povede narod, i što je u
ratu bio Sovjetski Savez, čije je učešće izmijenilo lice svjetskog sukoba.
Pristalice starog režima, pristalice separatizma, na čelu sa Sekulom Drljevićem,
odmah poslije okupacije stavili su se u službu Italijana. Oni drugi, t.j. nosioci
teorije o jednom narodu, mahom su pošli s Dražom Mihailovićem, t.j. s Italijanima i
Nemcima. Oni su imali više iskustva od prvih, za njima je stajao stari aparat i
"legalna" izbjeglička vlada koja je boravila kod saveznika. Oni su sebe smatrali
majstorima "taktike", - majstorima krvave vještine da se sarađuje s okupatorom, da
se okupatoru obezbijedi mir i red i slobodno raspolaganje s trupama za Istočni
front i druge frontove, da se sarađuje sa separatistima protiv partizana, da se
raspiruje građanski rat po receptima Ovre i Gestapoa, a da se istovremeno galami o
srpstvu i potajno "ćućori" o vezama i prijateljstvu sa saveznicima, pa čak i sa
Sovjetskom Rusijom. Ali ta "taktika" ih je najzad ostavila bez korijena u narodu.
Crnogorski narod je, u okviru borbe svih naroda Jugoslavije, zbrisao s lica zemlje
i njih i njihovu separatističku sabraću.
Kako se ujedinio crnogorski narod

Iskustvo ovog rata govori da crnogorski narod ne samo što je ustao protiv
okupatora, nego nije pošao ni za onim strujama koje su htjele bilo da ga odvoje od
Srba (bivši zelenaši, separatisti, "federalisti"), bilo da ga liše njegove,
posebne, nacionalnosti (bivši bjelaši, ujedinjaši, "demokrati" raznih boja).
Saradnja i jednih i drugih s okupatorom, igrala je presudnu ulogu, kao
najdrastičniji izraz njihovih protivnarodnih namjera i postupaka. Ali sve se ne
može svesti samo na to - kako to misle neki reakcionari koji danas "osuđuju"
"taktiku" Draže Mihailovića kao nedovoljno "vještu". NJihova saradnja s okupatorom
do kraja je ujedinila crnogorski narod, ubijedila ga jače od ičega u reakcionarne
namjere (i bjelaša i zelenaša), protiv čega je crnogorski narod i ranije vodio
borbu.

Crnogorski narod je pošao svojim putem, t.j. putem borbe protiv okupatora - u
zajednici sa Srbima, sa svim narodima Jugoslavije; putem borbe za istinsko
nacionalno oslobođenje - za ravnopravnost u novoj državi koja treba da se rodi iz
narodnog ustanka protiv zavojevača. Na tom putu, on je zajedno sa svojom braćom iz
ostalih zemalja Jugoslavije, u okviru opštesavezničkog rata protiv NJemačke i
njenih vazala, porazio okupatora, a u svojoj kući obračunao kako s okupatorskim
najamnicima-separatistima, tako i s najamnicima-hegemonistima. Crnogorski narod je
smogao toliku snagu baš zbog toga što je išao tim putem, i dok bude išao njime (a
on će nesumnjivo ići), moći će da pobjeđuje sve svoje protivnike i da, s ostalim
narodima Jugoslavije, na unutrašnjoj i spoljnopolitičkoj liniji koja je pod
rukovodstvom druga Tita pobijedila u ovom ratu - bude nepobjediv.

To je iskustvo crnogorskog naroda i njegovog oslobodilačkog pokreta, i to ne samo

iz doba stare Jugoslavije, nego, što je još značajnije, iz ove velike vojne za
slobodu, iz ove borbe na smrt i život. To je iskustvo oslobodilačkog pokrta
Jugoslavije s crnogorskim nacionalnim pitanjem. Ko god zanemaruje to iskustvo, ko
makar za tren zaboravlja na njega, osuđen je na žalosnu sudbinu pomenutih
neprijatelja crnogorskog naroda, neprijatelja nove Jugoslavije.

Faksimil teksta Milovana Đilasa "O crnogorskom nacionalnom pitanju" od 1. maja

1945.
Ko to kaže, ko to laže

Nacionalna ravnopravnost crnogorskog naroda, koja se izražava u federalnom položaju

Crne Gore u Jugoslaviji, nije, dakle, produkt nečije milosti, dobre volje ili
uviđavnosti, nego uporne borbe crnogorskog naroda, svih naroda Jugoslavije.
Udariti, ma u kom obliku, na ta krvlju stečena prava, ne znači ništa drugo nego
raditi za povratak na staro, ići putem koji je mnoge doveo na pozicije okupatora,
na pozicije neprijatelja naroda.

Ko danas još postavlja pitanje Crne Gore? Ko to pitanje smatra neriješenim? Isti
oni ljudi koji su dvadeset i pet godina bili nosioci ideje jednog naroda, jedne
nacije, isti oni koji su u ovom ratu, kao saradnici okupatora, bili poraženi i na
tom pitanju. O tom pitanju govore i u dnu duše ga smatraju neriješenim definitivno
i neki pripadnici -iz Crne Gore - bivših srpskih građanskih - "seljačkih",
"demokratskih" partija, koji su inače učestvovali u borbi protiv okupatora, neki s
manje, a neki s više kolebanja. Valja uz to naglasiti da tzv. srpske demokratske
(građanske i "seljačke") partije (računajući tu i republikance i tzv. leve
zemljoradnike), nijesu ni do današnjeg dana javno i nedvosmisleno priznale
nacionalnu posebnost i prava Makedonaca i Crnogoraca. Očevidno, mnoge vođe tih
partija su još vezane pupčanom vrpcom za staro stanje i stare odnose u kojima su se
začeli i formirali.

Koji su argumenti protivnika (i onih koji se kolebaju i kojima nije jasno) protiv
prava Crnogoraca na federalni položaj, protiv posebne crnogorske nacionalnosti?

Prvi argument: Crna Gora je pasivna i kao posebna jedinica ne može da živi. Ovim
argumentom najčešće su se služili hegemonisti stare Jugoslavije. On ne vodi
nikakvog računa o nacionalnim pravima, o nacionalnosti Crnogoraca, nego prelazi
preko svega toga ćutke, uzima pasivnost Crne Gore kao "nepobitan" fakt i hoće -
htio to crnogorski narod ili ne - da ga "prisajedini", da bi ga spasio od bijede.
Gledati problem ovako, ustvari znači gledati očima starih pljačkaških režima
Jugoslavije, u kojoj je bilo malo il' nimalo nepasivnih krajeva. Isti ti režimi
uzimali su iz "pasivne" Crne Gore više poreza, nego što se iz državnih rashoda na
nju trošilo. Crna Gora može biti pasivna samo privremeno i relativno, t.j. u odnosu
na druge, bogatije pokrajine. U Crnoj Gori ima malo ziratne zemlje, ali Crna Gora
može da proizvodi meso preko njenih potreba, da razvije ribarstvo, proizvodnju
zejtina, duvana, vina, itd., a da i ne govorimo o mogućnostima razvitka rudarske i
druge industrije. Između federalnih jedinica Jugoslavije neće biti carinskih
pregrada, pa prema tome - neće biti nikakvih smetnji za razmjenu produkata. Crna
Gora u prošlosti nije dobijala nikakve pomoći, nego je s nje ubirano, i to su
radili baš oni koji su se krili iza teorije o pasivnosti. Sve zavisi od toga na
kakvoj se ko poziciji nalazi. Ako se na granice među federalnim jedinicama ne gleda
kao na zidove koji dijele, nego kao na karike koje vezuju; ako se na privredna
pitanja nove Jugoslavije gleda kao na cjelinu koja treba da se planski razvije u
interesu svih naroda, a ne ove ili one grupe jedne nacije; ako se misli da će se
Jugoslavija privredno jačati i osamostaljivati, a ne zaostajati i prodavati -
onda ... onda o pasivnosti Crne Gore ne može biti ni govora.
Nemoj neko Srbe da mi dira

Crna Gora je, razumije se, danas u teškom položaju, usljed ogromnih žrtava koje je
dala za slobodu nove Jugoslavije, usljed neviđene pustoši koju je rat u njoj
ostavio. Ona će morati dugo da dobija pomoć od bratskih jedinica, dok se, poslije
svih strahota, opre na noge. To je i prirodno i razumljivo. I srpski narod je već
učinio mnogo što-šta da pomogne svojoj braći, a zimušnji napori seljaka i omladine
iz užičkog kraja za pomoć Crnoj Gori spadaju u najdirljivije primjere kovanja
bratstva među narodima Jugoslavije. Uostalom, da Crna Gora i nema sopstvenih uslova
za razvitak, to ne može ni u kom slučaju opravdati težnju da ona bude
"prisajedinjena", t.j. ugnjetena. NJoj bi trebalo pomoći i razviti je, a ne -
pritisnuti je i zaustaviti njen svestrani nacionalni razvitak.

Drugi argument: Crnogorci su Srbi i nema nikakvog smisla niti treba dozvoliti
cijepanje srpstva. I još dalje: Crnogorci ne samo što su Srbi, nego su naj-čistiji
Srbi, kolijevka srpstva. Kao opravdanje ovog stanovišta navodi se prošlost Crne
Gore, NJegoš, narodna pjesma itd.

Crnogorci, nesumnjivo, pripadaju srpskoj grani južnoslovenskih plemena i naroda. U

prošlosti, u osamnaestom, pa i na početku devetnaestog vijeka, Srbi u Srbiji bili
su raja pod Turcima, Crnogorci - dijelom raja a dijelom slobodni seljaci u stalnoj
borbi protiv Turaka. Jedinstvena religija je bila idejni oblik u kome se odvijala
borba jednih i drugih protiv turskog feudalizma (krst protiv polumjeseca). Sasvim
je razumljivo da su kod pravoslavne raje, iste po istorijskim tradicijama, i srodne
po jeziku i običajima, postojale i iste težnje za oslobođenjem i jedinstvom u
borbi. Ali putevi razvitka ka naciji, bili su, kod jedne (u Srbiji) i kod druge (u
Crnoj Gori) različiti.

Ovdje treba, ukratko, objasniti zbog čega Crnogorce smatraju "najčistijim" Srbima,
Crnu Goru "kolijevkom" srpstva. Crna Gora, boreći se stoljećima protiv Turaka, bila
je, za seljaštvo srpskog porijekla, ognjište slobode, čuvar starih istoriskih
tradicija. Crnogorski seljaci, seleći se u druge krajeve (naročito u Srbiju),
prenosili su duh otpora protiv turskog (islamskog!) feudalizma, bili su nosioci
srpskih tradicija. Sa stvaranjem srpske nacije oni su se, nalazeći se zajedno sa
srodnim seljaštvom, kada je otpočelo formiranje srpske nacije, u nju ulili i sa
njom stopili. Kolijevka ustaničke borbe protiv Turaka, na taj način se, u svijesti
ugnjetenih narodnih masa pretvarala u kolijevku srpstva; uporno, čisto čuvanje
tradicija, koje su služile kao idejna osnova borbe, stvaralo je pretstavu o
Crnogorcima kao najčistijim Srbima (što su oni u pogledu tradicija i bili). O
formiranju nacija - srpske i crnogorske - u to vrijeme, razumije se, ne može biti
ni govora. Ali iz gornjih činjenica su ljudi, koji nijesu znali zakone formiranja
nacija, koji nijesu shvatili suštinu nacionalnog pitanja, izvukli zaključak da su
Crnogorci "najčistiji" Srbi, Crna Gora "kolijevka" srpstva. To je poslužilo kao
idejna osnova, kao opravdanje za prisajedinjavanje Crne Gore, za osporavanje
nacionalnih prava Crnogorcima.
Danas bez razlike. A sutra?

Srpski narod u Srbiji, na početku devetnaestog vijeka, počeo je da se pretvara u

modernu naciju. Taj period pada uporedo sa stvaranjem samostalne države i - bez
čega moderne nacije nije ni moglo biti - sa kapitalističkim razvitkom (koji je, kao
i nacija i nacionalna svijest, počeo da se razvija najprije u Vojvodini, pa tek u
Srbiji). Srpske nacionalne manjine (u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj) nijesu
imale nikakvih uslova za razvitak u neku posebnu naciju: ekonomski su bile
nepovezane, bez jedinstvene teritorije - razbacane i izmiješane s drugim
narodnostima. Zato su se one, prirodno, orijentisale ka srpskim državama Srbiji i
Crnoj Gori (proces formiranja Crnogoraca u naciju bio je tada tek u začetku). Te
manjine su postale, tako, dio srpske nacije, prije no što su se Crnogorci
pretvorili u posebnu naciju i sasvim je razumljivo što one ni dan-danji ne prave i
ne osjećaju razliku između Crnogoraca i Srbijanaca, pripadajući po svom osjećanju i
jedinima i drugima.

Turska, koja se usjekla preko Sanyaka izmeću Srbije i Crne Gore baš u vrijeme kad
se u Srbiji stvarala nacija, a u Crnoj Gori još nije bila počela da se stvara,
omela je spajanje i ujedinjavanje jednih i drugih u jednu nacionalnu jedinicu, do
koje bi, možda, i došlo da je razvitak išao jednovremeno. Srbi i Crnogorci su
jednog (srpskog) narodnog porijekla, jednog korijena, ali je razvitak u nacije,
razvitak nacionalne svijesti, išao različitim putevima. Iz činjenice da su Srbi i
Crnogorci jednog porijekla, građanski teoretičari i sitnoburžoaski političari, koji
ne shvataju suštinu nacionalnog pitanja i zakone formiranja nacija, izvukli su
zaključak o jednoj naciji, zaključak koji je ustvari bio ideološka osnova i
opravdanje hegemonizma.

Kao ilustracija različitih puteva razvitka Srbije i Crne Gore može da posluži
politika Obrenovići. Tada se u Srbiji već bila formirala nacija i Obrenovići
(počinjući s Mihailom) već ispoljavaju tendencije da "pripoje" Crnu Goru. To je
uočio i Svetozar Marković, koji je sjajno razotkrio namjere Obrenovića da povećaju
broj podanika. (Kralj Nikola je, kasnije, iz istih pobuda, takođe isticao srpstvo -
Prizren, Kosovo, Hercegovinu, itd., iako je u to vrijeme već bio poodmakao proces
formiranja Crnogoraca kao nacije.) Nasuprot toj i takvoj težnji nekih slojeva
tadašnjeg srpskog građanstva i birokratije, u Crnoj Gori se ispoljava težnja za
ujedinjenjem (NJegoš, Marko Miljanov), - tamo još nema formirane nacije, nacionalne
svijesti, i te težnje su samo izraz davnašnjih želja narodnih (seljačkih) masa da
se ujedine u odbrani od turskog feudalizma sa jednoplemenom srpskom pravoslavnom
rajom (koje više nije bilo i koja se već bila pretvorila u naciju!) u Srbiji. Prema
tome, tendencija koja je dolazila iz Srbije (od druge polovine devetnaestog vijeka,
od vladajućih krugova), nije istovjetna sa onom u Crnoj Gori. U Srbiji se već radi
o proširenju teritorije, povećanju broja podanika, u Crnoj Gori - o slamanju
osmanlijskog mača koji stalno visi nad glavom, o seljačkoj masi koja se
tradicionalno osjeća srpska, i koja je tek bila počela da se pretvara u posebnu
naciju.
Stvaranje nacije jer tako pobednik hoće

Stvaranje nacije u Crnoj Gori počelo je čitavo stoljeće kasnije nego u Srbiji.
Ovdje su postojali sasvim drugi i svi uslovi (teritorija, ekonomska povezanost i
dr.), kojih nije bilo kod manjina u Bosni i Hercegovini. Proces formiranja
crnogorske nacije i dan-danji traje, a u ovome ratu posebna crnogorska
individualnost, ispoljavanje nacionalne svijesti i nacionalne osobitosti,
najoštrije su došli do izraza. Ovaj rat, u izvjesnom smislu, označava kulminacionu
tačku procesa formiranja Crnogoraca u posebnu naciju, posebnu nacionalnu
individualnost.

Po plemenskoj tradiciji oni se osjećaju, a i jesu, Srbi (srpska plemena u Srednjem

vijeku, srpska raja, srpski narod pod Turcima), ali su oni u nacionalnom pogledu
danas i nešto posebno, svoje, crnogorsko (kao što i npr. Srbi iz Srbije nijesu
Crnogorci i ne osjećaju se takvima). Gledajući stvar tako, kroz istoriski razvitak,
sasvim je razumljivo zašto se Crnogorci nacionalno danas osjećaju nečim posebnim
(ne osporavajući da su Srbi po tradiciji, po porijeklu), zašto osjećaju kao
pravilno i prirodno kad ih se naziva crnogorskim narodom (nacijom) i smatraju
federalni položaj kao sasvim nužan, prirodan i razumljiv.

Ali taj položaj, jedino, nije prirodan i razumljiv okorjelim hegemonistima u

Srbiji, njihovim slabim i neuticajnim agentima u Crnoj Gori. Taj položaj, nažalost,
još nije jasan ni mnogima koji nasijedaju hegemonistima i koji se još nijesu
oslobodili konzervativnog i konzerviranog mišljenja, nataloženog u toku dugog
vremena, - mišljenja koje ne vodi računa o različitim putevima razvitka Srba (u
Srbiji itd.) i Crnogoraca, i o različitim epohama u formiranju jedne i druge nacije
(prva u vrijeme tzv. liberalnog kapitalizma, druga - u najvišoj fazi kapitalizma, u
imperijalizmu).
Ko negira crnogorsku individualnost

Tako sada stoje činjenice. A o budućnosti se može nagađati. Neki vele da će između
Crnogoraca i Srba u Srbiji, bez hegemonije i hegemonista, brzo doći do ujedinjenja,
do stapanja. Bilo bi, razumije se, smiješno osporavati takvu mogućnost. Ona se
teoretski ne može osporiti ni za narode koji su srodni kudikamo manje. Ali ona, tim
prije, ne može biti argumenat da se vještački, t.j. silom, briše crnogorska
individualnost. Pretjerano isticanje, forsiranje gornje pretpostavke, kako to danas
neki rade, krije u sebi potajne hegemonističke želje i snove o vaskrsu
šestojanuarske "slave" i "veličine" ili ide njima na ruku. Opravdanije je misliti
(s teoretske tačke gledišta), da će se Crnogorci, u slobodi, još snažnije, još
izrazitije ispoljiti kao posebna individualnost. Ali to ispoljavanje, pod uslovima
nove Jugoslavije kakva ona treba da bude, neće ih udaljavati od Srba u Srbiji, pa
ni od Hrvata, i drugih, nego - primicati, približavati, s njima zbratimljavati.
Uostalom, zar iskustvo ovog rata, tako bogatog u svakovrsnim poukama, ne govori da
su baš u njemu, ispoljavajući snažnije nego ikad u svojoj istoriji svoju nacionalnu
individualnost, Crnogorci našli zajednički jezik sa Srbima u Srbiji i postali jedni
drugima bliži nego ikad ranije. Prema tome, borba za slobodu i ravnopravnost
crnogorskog naroda, za slobodno, otvoreno isticanje njegove nacionalne
individualnosti i za poštovanje njegovih federalnih prava, jedini je put za
zbližavanje, sjedinjavanje, za stvarno bratstvo srpske i crnogorske nacije, koje su
proizišle iz srpskih plemena.
Dok se Crnogorci ne stišaju

Treći argument: Crnoj Gori (za sada!) treba dati federaciju iz političkih razloga,
ali ne treba - ne dao bog! - govoriti o posebnoj nacionalnosti. Federaciju - kao
privremenu mjeru - dati dok se Crnogorci ne stišaju, dok ne izžive svoju posebnu
državnost koju su imali, dok se ne oslobode snažnog provinciskog osjećanja. Za
ljude ovih shvatanja federalni položaj Crne Gore već unaprijed je smišljen kao
manevar, kao privremeno zlo koje se mora trpjeti zbog "komunističkih zabluda" i
"tvrdoglavosti" komunista koji "izmišljaju" nacije i guraju, za sada, na cijepanje,
slabljenje srpstva, jer se boje hegemonista kao djeca bauka i u svemu vide prste
starih režima i partija, povampirivanje hegemonizma. Ti ljudi vele: neka sad bude
federacija, neka je đavo nosi, a istovremeno napominju - da ne bi trebalo
upotrebljavati nazive: crnogorski narod, crnogorska nacija.

Ovo shvatanje, makar bilo i dobronamjerno, nije ni dobro ni pravilno. Ni ono nije
raskrstilo sa starim pojmovima, starim tradicionalnim gledanjem na nacionalno
pitanje, na problem formiranja nacija, na način rješavanja nacionalnog pitanja. Mi
komunisti nijesmo za federalnu Crnu Goru ni iz kakvih "političkih" razloga (t.j. iz
potrebe za privremenim manevrom) niti mi - cijepamo srpstvo. Mi smo za to, jer smo
uvjereni, znamo da to hoće crnogorski narod, a on to hoće jer se osjeća, jer jeste
nešto posebno, posebni, drukčiji "Srbi" od svih Srba, - Crnogorci. A tradicionalno
srpstvo cijepaju oni koji su htjeli da ga uprljaju saradnjom sa okupatorom, koji
pričaju o Srbima (u Srbiji) i Crnogorcima kao o jednom narodu, a istovremeno reže
protiv Crnogoraca u centralnom državnom aparatu, govore da su Crnogorci gori od
ustaša i psuju majku crnogorsku djeci koja su prebačena u Beograd da budu zbrinuta.
Srpstvo cijepaju oni kukavni, izlapjeli starci koji su preostali iza kralja Nikole
i koji su proglašavali Crnogorce Crvenim Hrvatima i radili na tome da zauvijek
iskopaju jaz između dva naj-bliža, dva najrođenija brata.
Brat brata izneveriti neće

Ne treba očekivati da će se hegemonisti pomiriti s nacionalnom ravnopravnošću Crne

Gore. Oni i prisajedinjavanje autonomne Vojvodine i autonomnog Kosova i Metohije
smatraju kao prvi korak ka prisajedinjenju bez autonomije. Ali oni se varaju, i to
ne prvi put, a - ni posljednji; autonomija će ostati, ti krajevi se ne
prisajedinjavaju da bi se ojačala hegemonija, nego se prisajedinjavaju jer to
odgovara interesima i srpskog naroda u Srbiji i stanovnika tih oblasti. Hegemonisti
bi takođe htjeli da prisajedine Crnu Goru kao srpski (srbijanski) dio - federacija,
kao oblik jedinstva, premalo im je; a zatim bi došla Makedonija, odnosno "Južna
Srbija", poslije - Bosna (koja je "uvijek" bila srpska), itd., dok se ne bi vratilo
ono odakle se počelo, t.j. 1918, šesti januar i ostalo...

Ali srpski narod ne misli tako. Njemu je do bratstva sa drugim narodima a ne do

njihove hegemonije, koja mu je uzela čak i one slobode koje je imao prije Prvog
svjetskog rata, a najzad dovela Nijemce, Nedića, LJotića, Dražu Mihailovića. On
danas ratuje, lije krv na frontovima i lišava se svega radi pobjede nad
neprijateljem, radi novog života, radi istinske demokratije. On voli crnogorski
narod jer je u njemu našao najbližeg ratnog druga koji krvari s njim po frontovima,
jer zna da rođeni brat nikada neće brata iznevjeriti. Srpski narod se raduje što su
Crnogorci, zajedno sa Srbima (iz Srbije), zajedno i s ostalim Jugoslovenima, počeli
da na ruševinama zidaju novi dom, u kome će živjeti zajedno, na zajedničkoj njivi,
pod istim krovom, bez slugu i gospodara, i - ovoga puta - bez "oslobođenih" i
"oslobodilaca", kao slobodni i ravnopravni članovi velike zajednice.

===================================================================================
============================

Revizija
------
U vreme svog disidenstva i boravka u inostranstvu, Đilas je svoje stavove znatno
revidirao. On je u intervjuu pariskom „Le Monde” 30. decembra 1971 godine, u kojemu
govori o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, pored ostalog, rekao: „Crnogorci čine
sastavni deo srpske nacije“. Dalje Đilas kaže da je Crna Gora, u toku drugog
svjetskog rata i po njegovom završetku, „kažnjena statusom posebne republke i
izmišljanjem posebne crnogorske nacije“.
(Vidi inervuju Milovana Đilasa pariskom „Le Monde”: „Naša reč”, London, februar,
1972; Desimir Tošić, „Ko je Milovan Đilas”, str. 125-130: Dr Branislav Kovačević,
„Đilas heroj-antiheroj”, Podgorica, 2006. str. 423-427.)
---------
1980-ih je Đilas, odričući se svojih ranijih stavova o crnogorskoj naciji izloženih
u „Borbi” 1. maja 1945. godine, govorio:
„Baš sam ja ponajprije pozvan svojim položajem u oblasti ideja i vlasti, izvršio
neodrživa teorijska obrazlaganja crnogorske nacije. Ali ni tada nijesam mislio da
Crnogorci nijesu Srbi-varijetet srpske narodnosti, kao što i danas mislim da je još
opravdana njihova administrativna posebnost.“
-
„Milovan Đilas je u svom članku u pariskom „Le Monde” 30. decembra 1971 godine, u
kojemu raspravlja o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, pored ostalog, istakao i
ovo: „Crnogorci čine sastavni deo srpske nacije“. Dalje Đilas kaže da je Crna Gora,
u toku drugog svjetskog rata i po njegovom završetku, „kažnjena statusom posebne
republke i izmišljanjem posebne crnogorske nacije“. Potom tvrdi da je poslije rata
na vlast u Podgorici (Titogradu) „dovedena još za vreme rata, a to stanje traje i
danas, baš jedna partikularistička klika, u stvarnosti u Crnoj Gori, nazvana
zelenaškom“ (Vidi inervuju Milovana Đilasa pariskom „Le Monde”: „Naša reč”, London,
februar, 1972; Desimir Tošić, „Ko je Milovan Đilas”, str. 125-130: Dr Branislav
Kovačević, „Đilas heroj-antiheroj”, Podgorica, 2006. str. 423-427).“

(https://www.tacno.net/novosti/polemike-milovan-ilas-negator-crnogorske-nacije/)

1991. godine Đilas je govorio:

„Ja sam uvek smatrao da su Crnogorci Srbi, ali da postoje razlike među njima koje
ne treba gušiti, kao što ih ne treba ni izmišljati. Crna Gora ima administrativno-
državnu posebnost i ona treba da sarađuje sa Srbijom, ne gubeći svoj državni
identitet, državno-političku samostalnost.[3]“
===================================================================================
========================================
Изворно „ПОБЈЕДА“
тренутно:
(https://www.tacno.net/novosti/polemike-milovan-ilas-negator-crnogorske-nacije/)

ПОЛЕМИКА Novaka Adžića о Ђиласу као негатору црногорске нације

(наводи места на којима се Ђилас одрекао свог става из 1945. наравно, критикујући
га због тога)

Na javnoj sceni, o Milovanu Đilasu se često govori, uglavnom nedovoljno kritički i

nerijetko bez uporišta u istorijskoj metodologiji, ali kao da se namjerno preskače
istaći i to da je on bio negator crnogorske nacionalne posebnosti. Đilas je
izričito tvrdio da crnogorska nacija ne postoji. Naravno, nije Milovan Đilas
relevantan da osporava postojanje crnogorske nacije, koja je neupitna istorijska i
savremena društvena kategorija, ali je bitan njegov stav u tom smislu da se
pokaže, u prvom redu, koliko je plitak nivo njegovog naučno-teorijskog
razmišljanja i da shvatimo kakav je on imao odnos prema pravima Crnogoraca i Crne
Gore.

To što je Đilas bio Crnogorac koji je mutirao u Srbina njegov je izbor, i njegovo
pravo, ali odakle njemu pravo da tvrdi da Crnogorska nacija ne postoji i na kojim
to istorijskim činjenicama i naučnim dokazima zasniva, kad je već pretendovao na
taj stepen apodiktičnosti iskaza?

Rekao pa porekao

Uostalom, Đilas je satkan od kontroverzi i antagonizama u sebi samom. Njegov

životopis sumarno se može ocijeniti ovako: što je jednom rekao kasnije je porekao,
za šta se jednom zalagao kasnije se od toga odricao, što je gradio sam je rušio,
što je bio sam je pobijao. Đilas je bio: boljševik-lenjinista-staljinista-
antitrockista-titoista-komunista-revolucionar, dogmata, antiliberal i
antisocijaldemokrata, pa potom antistaljinista-antititoista-antiboljševik-
antikomunista-antidogmata, evolucionista, liberal, socijaldemokrata, itd.
Socijaldemokrata, i još ponešto, dakako, samo na riječima, jer on
socijaldemokratiju nije ni poznavao ni razumio.

Zadužio je Đido Crnogorce rezultatima svog rada, nema sumnje. I kad je bio
boljševički agitpropovac i tvorac brojnih „pasijih grobalja”, projektant, a Boga
mi, i izvršilac ubistava nevinih ljudi pod firmom istrebljenja „klasnog
neprijatelja“ i slično u „drugoj fazi revolucije”. Dobrano ih je zadužio ako ni
zbog čega drugog, a ono što im je rekao da ih nema, da ne postoje, da nijesu ono
što kažu i pokazuju da jesu, nego da su ono što im on kaže da jesu, a kaže im da ih
nema i da nijesu.

Kad je velikorspski projekat počeo ponovo cvati, Đido se potrudio da u njegovu

baštu zasadi i svoje sjeme. Tako je „veliki” Đido, kojega redom „kuju u zvijezde”,
a najviše oni koji su bili protiv države Crne Gore i crnogorske nacionalne i
kulturne posebnosti, bio u inostranstvu blizak srpskoj političkoj emigraciji i to
onoj koja je Crnogorcima odricala vlastiti identitet a Crnoj Gori državotvorni
subjektivitet.

Milovan Đilas je u svom članku u pariskom „Le Monde” 30. decembra 1971 godine, u
kojemu raspravlja o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, pored ostalog, istakao i
ovo: „Crnogorci čine sastavni deo srpske nacije“. Dalje Đilas kaže da je Crna Gora,
u toku drugog svjetskog rata i po njegovom završetku, „kažnjena statusom posebne
republke i izmišljanjem posebne crnogorske nacije“. Potom tvrdi da je poslije rata
na vlast u Podgorici (Titogradu) „dovedena još za vreme rata, a to stanje traje i
danas, baš jedna partikularistička klika, u stvarnosti u Crnoj Gori, nazvana
zelenaškom“ (Vidi inervuju Milovana Đilasa pariskom „Le Monde”: „Naša reč”, London,
februar, 1972; Desimir Tošić, „Ko je Milovan Đilas”, str. 125-130: Dr Branislav
Kovačević, „Đilas heroj-antiheroj”, Podgorica, 2006. str. 423-427).

Lokalni pojam

Milovan Đilas 1989. godine veli: „DA SU SE CRNOGORCI FORMIRALI U NACIJU BESMISLENO
JE S NAUČNE TAČKE GLEDIŠTA”. Po njemu Crnogorci su dio srpskog naroda, nijesu
narod, već lokalni, geografski i regionalni pojam, statusno izjednačeni sa
Šumadincima, Mačvanima, Leskovčanima, Nišlijama, s nekim lokalnim razlikama. U tom
smislu Đido dalje veli: „A etnički se može govoriti samo o lokalitetu koji imate u
svim nacijama.Kao, recimo, u Srbiji, Šumadija se razlikuje od Mačve, a da ne
govorimo o Nišu, Leskovcu ili istočnoj Srbiji” (Vidi o tome Đilasov iskaz Momčilu
Đorgoviću, koji je Đorgović objavio u knjizi „Đilas, vjernik i jeretik”, Beograd,
1989, str. 123-124; Vidi i Momčilo Cemović, „Đilasovi odgovori”, Beograd, 1997.
str. 92-93). Đilas, odričući se svojih ranijih stavova o crnogorskoj naciji,
izloženih u „Borbi” 1. maja 1945. godine, kasnije veli ovo: „Baš sam ja ponajprije
pozvan svojim položajem u oblasti ideja i vlasti, izvršio neodrživa teorijska
obrazlaganja crnogorske nacije. Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu
Srbi-varijetet srpske narodnosti, kao što i danas mislim da je još opravdana
njihova administrativna posebnost“ (Milovan Đilas, „Njegoš, pjesnik, vladar i
vladika, Beograd-Ljubljana, 1988, str. 522-524. Vidi o tome: Prof. Dr Radovan
Radonjić, „Montenegro: de te fabula naratur”; Zagreb, 2008. str.95-96).

Kada govori o državnom pitanju i statusu Crne Gore i tu je Đilas meandrirao: Jedno
vrijeme se zalagao da Crna Gora obnovi državnost u vidu posebne republike
ravnopravne članice jugoslovenske federacije. Potom je govorio o tome da Crna Gora
treba da ima administrativnu posebnost nivoa autonomne jedinice u okviru zajedničke
države i najzad je bio stanovišta da Crna Gora bude u zajednici sa Srbijom
ravnopravna. Znači, Đilas je doživljavao promjenu mišljenja, kad je promišljao put
državnosti Crne Gore:- od ravnopravne članice federacije i federalne jedinice
republikanskog tipa do administrativne posebnosti i autonomne jedinice i napokon
zajednice sa Srbijom na ravnopravnim osnovama. I tu je Đido ostao dužan da objasni
na osnovu čega zbilja Crnu Goru svodi na nivo autonomne jedinice (pokrajine), a
potom da pokaže i dokaže je li i kako je moguća ravnopravna zajednica sa Srbijom,
kad su, kako kaže i dokazuje prof. Dr Radovan Radonjić, toliko različite u
teritorijalnom, demografskom, ekonomskom i drugom smislu, da sve i kad bi htjeli
urediti odnose na taj način pokazuje se da ono što odgovara jednom ne odgovara
drugom i obrnuto.

Đilas protiv Đilasa

Po Đilasu Crna Gora može da traži položaj autonomije, ali ne i države, a Crnogorci
ne mogu imati status etnosa i nacije. Đilas je govorio ako dođe do raspada SFRJ i
sljedeće: „Crna Gora mora ići ili zajedno sa Srbijom, ili ka potpunoj nezavisnosti
Crne Gore, zato što smatram da su Crnogorci dio srpskog naroda u širem smislu i da
imaju svoja posebna, da ne kažem provincijska svojstva-drugačije istorijsko
pamćenje, različitu psihologiju” (Vidi: Dr Branislav Kovačević, „Đilas heroj-
antiheroj-iskazi za istoriju”, drugo prošireno izdanje, Podgorica, 2006. str. 31)
Đilas je potom, 1991., opet u jednom vidu promijenio mišljenje, pa je naveo: „Ja
sam uvek smatrao da su Crnogorci Srbi, ali da postoje razlike među njima koje ne
treba gušiti, kao što ih ne treba ni izmišljati. Crna Gora ima administrativno-
državnu posebnost i ona treba da sarađuje sa Srbijom, ne gubeći svoj državni
identitet, državno-političku samostalnost” (Vidi: Dr Branisalav Kovačević, c.d.
str. 31).

Dakle, Milovan Đilas je prešao put: od partijskog komunističkog ideologa i

protagoniste crnogorske nacionalne posebnosti do kategoričkog negiranja iste.

Osnovna determinanta Đilasovog opusa je Đilas protiv Đilasa. Svojim riječima protiv
sebe samog. Kasniji Đilas radikalno poriče ranijeg Đilasa. Postavlja se
principijelno pitanje: Kad je mislio da je bio u pravu, prije ili kasnije? Jednom
je morao biti uhvaćen od sebe samog da ne govori istinu. O istome dva puta potpuno
različito. To je Đilas. Svačiji i ničiji, a nikad svoj, ili svoj u vlastitoj
negaciji, utemeljen u vlastitoj neutemeljenosti. Meandri bez granica-fizionomija je
Milovana Đilasa.
===================================================================================
=======================================