Livadski eseji

Antonio Šiber
Antonio Šiber: LIVADSKI ESEJI
Antonio Šiber
LIVADSKI ESEJI

Vlastita naklada autora

Grafičko i likovno oblikovanje

Antonio Šiber

Lektura
Gordana Šiber

Zagreb, 2021.

Datum objavljivanja na mreži

5. kolovoza 2021.

Dostupno na
http://antoniosiber.org/livadski_eseji.html

ISBN 978-953-48778-2-1
 Antonio Šiber

Livadski eseji

Vlastita naklada
Zagreb, 2020.
Sadržaj
Predgovor I
Potrgano nebo 1
O čemu govorimo kad govorimo o novcu? 2
Lune i rozete Leonarda da Vincija 5
Solidarni s izvrsnima 6
Trifaccia 9
Hvala Vam što toliko volite Srbiju 10
Girih i Penroseovo popločavanje ravnine 17
Pravo na ljenčarenje 18
Algoritmi za školjke 31
Obrazovanje za potrebe tržišta 33
Leonardova kosa i turbulencija vode 38
Otpad naš svemirski 40
Paljenje oblaka 42
Totalitarni liberalizam 43
Ministarstvo straha 48
Grobnica u Mariji Gorici 49
Morska spilja 53
O masovnoj iracionalnosti, duhovnosti i vjeri 54
Inverzni klauster 57
Zen i kvantna mehanika 58
Poslije kataklizme 60
Nepodnošljiva stvarnost Facebooka 61
Secesijska sablazan 69
Dvorac u Kerestincu 70
 Predgovor | I

Predgovor
Dvije prethodne knjige, Skice dvorišta (2019) i Godina kuge (2020), nastale iz
objava na mom blogu Konstrukcija stvarnosti, sadržavaju uglavnom “lijepu
književnost”, što ne znači da bježe od politike i društvene stvarnosti. Mnogo
je pjesama, pogotovo u Godini kuge, inspirirano temama koje jesu političke,
ali je njihova razrada poetska i estetska. Poezija nikad i ne daje temeljit osvrt
i analitički uvid u aktualne društvene teme nego tek ukazuje na kognitivne i
emotivne nesklade i napetosti, što je pak aspekt koji se lako izgubi u analitičkim
uvidima. U dvanaestak godina bloga objavljeno je na njemu, pored poezije i
poetske proze, i tekstova koji su imali drukčije pretenzije i koji bi se možda
mogli nazvati analitičkim esejima, iako se i u njima ponekad osjete mirisi
livade i poetska nedisciplina. Ništa od toga nije objavljeno u dvije prethodne
knjige, jer mi se činilo da namjerom i formom odudara od onoga što je ušlo
u izbor za te knjige. U ovoj sam knjizi odlučio skupiti dio tih neuklopljenih
eseja zato što svi oni zajedno čine, čini mi se, donekle koherentnu cjelinu. A
čak i ako svaki od njih naizgled neovisno trči po livadi, ipak mi se čini da svi
spadaju u istu kategoriju, iako pomalo šarene i široke naravi.

Značajan dio ovdje skupljenih eseja nastao je kao priprema za moje javne
nastupe, za seminare, tribine ili televizijske emisije i stoga su često tek skica
teme i ideje, tek zapis onoga što se ne smije preskočiti i što treba naglasiti.
Radilo se o temama koje su bile aktualne kad sam o njima pisao, no ono što je
odabrano u ovoj knjizi uglavnom nadilazi modu i hrvatski kontekst. Ponegdje
su u tekstove unesene minimalne intervencije zato da se njihova vezanost uz
kontekst u kojima su nastali razjasni ili posve prekine. Ima među tim esejima
i opsežnijih osvrta među kojima bih svakako izdvojio Pravo na ljenčarenje, što
je tema kojoj se uvijek rado vraćam i koja uvijek izaziva kontroverze. Znam
da mnogi, čak i oni čija su politička opredjeljenja slična mojim, moje uvide
u rad i ljenčarenje smatraju pravom blasfemijom. To me posebno veseli jer je
tekst i napisan tako da preispita vrijednost rada i radišnosti koja se građanima
u svim društvima utuvljuje od najranije dobi.

Kao što se eseji objavljeni u ovoj knjizi nisu uklapali u dvije ranije knjige,
tako se ni ilustracije koje se u ovoj knjizi nalaze između eseja, nisu uklapale
među tamo objavljene akvarele. Uz akvarel i prije akvarela, bavio sam se
 Predgovor | II

i digitalnom ilustracijom, pogotovo u periodu od 2007. do 2011. Alat koji

sam za to uglavnom koristio bio je slobodni, open-source raytracing software
POV-Ray. Digitalna je ilustracija dio mog svakodnevnog znanstvenog
posla pa su moji digitalni klausteri, otoci, stijene, biljke, školjke, galebovi i
more, umjetničko proširenje i oslobođenje znanstvene slikovnosti kojoj
je prvenstveni cilj da razotkriva i demistificira. Neka su od tih digitalnih
umjetničkih proširenja odabrana za ovu knjigu i umetnuta između eseja koje
ponegdje i tematski dobro prate, iako nisu bila načinjena s tom namjerom.
Ispod svake ilustracije napisao sam i kratak tekst koji je pojašnjava. Ilustracija
na naslovnici knjige digitalna je reinterpretacija slike Visoravan u cvatu
bosanskohercegovačkog slikara Gabrijela Jurkića. Moja visoravan, zapravo
livada po kojoj trče eseji, sadrži 1350000 digitalnih cvjetova, od kojih je
svaki unija dva cilindra, jednog koji je sredica cvijeta i drugog, većeg, koji
predstavlja latice.
Autor
U Zagrebu 5. kolovoza 2021. godine
 Livadski eseji | 1

Potrgano nebo

Visoke zgrade s reflektirajućim prozorima “trgaju” nebo

u komadiće veličine otprilike samog prozora, pogotovo
zato jer su prozori često neravni pa se nebo koje se u njima
odražava vidi kao malo promiješana slagalica. U ovim
su eksperimentima prozori konstruirani (i) kao potpuno
ravni, ali s nasumičnom rotacijom oko osi simetrije duž
visine prozora (do ±2°) što bi moglo simulirati pogreške u
zatvaranju prozora itd. (ii) kao zakrivljena zrcala i to tako da
svaki prozor ima blagu i svojstvenu zakrivljenost. Slike su
nastale u studenom 2009. godine.
 Livadski eseji | 2

O čemu govorimo kad govorimo

o novcu?

Nama bi se htjelo reći da u novcu i njegovom protoku nema ničega o čemu bi

se trebalo razmišljati ikako drukčije nego u terminima ponude i potražnje i
gotovo prirodne nužnosti. I htjelo bi nam se reći da vrednujemo one koji novac
pribavljaju i da to vrednovanje proširimo na sve sfere života i djelovanja. Tako
se npr. u znanosti danas vrednuju oni “koji privlače sredstva” i ubiru milijune
eura od kojih će na kraju nastati testovi koji će vam reći vašu biološku dob.
Tko se tu što ima buniti, ako se u cijelom procesu zarađuje? I tko su ti koji se
bune i koji isto to ne rade? Nepoduzetni uhljebi, naravno.

No, novac itekako jest više od ponude i potražnje, iako bi ga se htjelo

prikazati kao posve neutralno, matematičko sredstvo. Prikazivanje novca
“matematičkim faktom” zapravo je tipična prevara onih koji bi sve tom
jedinicom htjeli mjeriti.

Uzmimo primjer “inovatora” koji u svojoj kuhinji kuha savršeno čisti

metamfetamin – primjer je naveo M. Sandel u podcastu Sama Harrisa Making
Sense [1], a kao inspiraciju je naveo seriju Breaking bad. Taj je inovator prije
nego što se počeo baviti svojim inovacijama bio nastavnik kemije, no s obzirom
na to da se svojom plaćom nije mogao prehraniti morao je obavljati još jedan
posao u praonici automobila. Shvaćajući da je tako teško živjeti, počeo je,
koristeći stečeno znanje, proizvoditi metamfetamin i tako se obogatio. No,
iako je čovjek očito našao način da bogato upotrijebi svoje znanje, u društvu
ne vrednujemo takav način i u većini država je takva vrsta poduzetništva i
inovatorstva zabranjena. Zabrana odražava naš stav da je takva djelatnost
društveno štetna, iako omogućava veliki protok novca. Otiđimo i korak dalje.
Taj je inovator u svojoj djelatnosti mogao uposliti stotine ljudi koji kuhaju
metamfetamin, još desetine koji nadziru proces proizvodnje i brinu se da
sve bude čisto i ispravno te još tisuće koji bi njegov proizvod distribuirali na
ulicama. Svi ti ljudi imaju obitelji koje zahvaljujući tom poslu preživljavaju.
Pa i dalje, usprkos tome što od inovatorske ideje začetnika tog biznisa živi
tisuće ljudi, a desetine tisuća potražuje njegov proizvod, ne vrednujemo taj
 Livadski eseji | 3

poslovni pothvat, jer šteti društvu u ukupnosti. Mi kao društvo, doduše, ne

vrednujemo ni njegov prvi posao, posao nastavnika kemije, jer čovjek od
njega nije mogao živjeti pa je zato i započeo svoj “inovatorski” biznis.

Razmotrimo sad malo drukčiji primjer. Zamislimo inovatora koji proizvodi

ekstremno skupe, luksuzne električne automobile. Svaki od tih automobila troši
enormne količine energije za postizanje brzina, a prirodni resursi potrošeni
u proizvodnji tih igračaka također su relativno enormni. Inovator proizvede
svega nekoliko komada takvih automobila godišnje, za veselje arapskih šeika
i milijardera ostalih vrsta. Ti milijarderi te automobile poklanjaju svojim
sinovima koji se u njima slupaju na autocestama, vozeći ogromnim brzinama,
a onda sve to fotografiraju i objavljuju na instagramu. U poslu proizvodnje
takvih automobila radi također tisuće ljudi, država subvencionira sav taj biznis,
a radnici od tog auto-inovatorstva prehranjuju svoje obitelji. Za razliku od
prethodnog primjera, gdje narko-inovatora osuđujemo, ovog auto-inovatora
hvalimo na sva usta, a u nekim zemljama takvi se nađu i u udžbenicima. To
je očito model koji kao društvo želimo poticati te nove generacije podučavati
da to vrednuju. Sve se to ogleda opet u novcu, ali ovaj put potpuno legalnom,
čak i u znatnom dijelu “našem” odn. javnom, jer država sve to potiče. Još gore,
za tu se igrariju daje novac i onih siromašnih koji se u takvom inovatorstvu
nisu snašli. Čak i oni svojim porezima financiraju proizvodnju luksuznih
automobila za šeike i tako zapravo samo dugoročno fiksiraju svoj nepovoljan
položaj, jer će takav protok novca koristiti prvenstveno auto-inovatoru i šeiku
pa će stoga poredak u kojem su oni na dnu biti samo ojačan.

Koja je razlika između ova dva primjera? U tek malo grubljoj optici, mogli
bismo reći da razlike nema. U oba slučaja proizvodi se proizvod koji je
zapravo dugoročno štetan za društvo. U prvom slučaju taj proizvod stvara
narkomane kojima uništava živote, a u drugom slučaju troši resurse za
obijesnu i društveno štetnu zabavu najbogatijih, odn. za dodatnu fiksaciju
društvenih nejednakosti putem ovakvog vrednovanja novca. U oba slučaja
stvara se novac i u oba slučaja proizvođači od te djelatnosti prehranjuju svoje
obitelji. No, jedan slučaj osuđujemo, a drugi uzdižemo u nebesa i pokazujemo
posvud. Zašto? Radi se očito o moralnom vrednovanju novca, o onome što
kao društvo podržavamo. Najjednostavniji način da ono što kao društvo
uvažavamo “ugradimo” u novac su porezi, ali ovo je prilično neadekvatan
način iako se i protiv njega oni koji mlate pare bore i rukama i nogama.
 Livadski eseji | 4

Trendovi su da se ovakvo, moralno značenje novca “zaboravi” i da se svako

mlaćenje para i “privlačenje sredstava” uzdiže u nebesa i da se apsolutno sve
time mjeri, jer se navodno radi o univerzalnoj i posve nepristranoj mjeri,
pogodnoj za bilo što. Tim se trendovima treba suprotstaviti idejom o vraćanju
novca u zajednicu i reformuliranju značenja novca, tj. ugrađivanjem onoga što
kao društvo vrednujemo u sam novac. U današnje vrijeme ovo može zvučati
kao utopija, ali nemojmo barem zaboraviti o čemu govorimo kad govorimo
o novcu.

[1] Sam Harris i Michael Sandel, Success, Failure, & the Common Good,
Making Sense podcast, 23 listopada 2020.

10. prosinca 2020.

 Livadski eseji | 5

Lune i rozete Leonarda da Vincija

Luna je dio površine ograničen dvama kružnim lukovima. Lunom se obično smatraju
samo konkavni oblici, tj. oblici u kojima su centri zakrivljenosti oba luka s iste strane
oblika. Oblik je ime dobio po mladom mjesecu. Ova je slika inspirirana mojim studijama
skica Leonarda da Vincija. Da Vinci je lune, naime, često koristio u svojim dizajnima
ornamenata, a i u, naravno, neuspjelim matematičkim pokušajima kvadrature kruga.
Slavnog Vitruvijevog čovjeka također možemo smatrati jednim od Leonardovih
mnogobrojnih dizajna temeljenih na kombinaciji poligona (kvadrata) i kruga.
Iako to nije odmah uočljivo, rozeta na slici dobivena
je mnogobrojnim rotacijama jedne jedine tanke
lune popunjene krugovima različitih boja. Luna
je rotirana oko svog vrha koji je u pozicioniran u
centar rozete. Lune proizvoljnih debljina u takvoj
matematičkoj konstrukciji nisu dozvoljene. Slika je
nastala u studenom 2009. godine.
 Livadski eseji | 6

Solidarni s izvrsnima
Kad je Saša Pavlić, kojemu je ime malo tko zapamtio, došao u Zagreb s križem
na leđima, pješačeći od Rijeke, dočekalo ga je ovdje dvadesetak ljudi. Čudno je
to za zemlju s devedesetak posto katolika za koje bi čovjek očekivao da podrže
barem takav vjerski zanos i trud, no još je čudnije što je čovjek došao zato
da ukaže da nema novca za lijekove za bolesnu djecu, a da država i vlast njih
i njihove roditelje izigravaju. Ni to nije bilo dosta da potakne širu podršku,
premda, nažalost, bolesne djece ima i u obiteljima gdje se vjeruje i gde se ne
vjeruje.

Kad su radnici Uljanika, kojima plaća za njihov rad nije isplaćena, krenuli
u štrajk, pa autobusima došli od Pule i Rijeke do Zagreba da ukažu na svoju
nevolju, dočekalo ih je ovdje dvadesetak ljudi. Čudno je to za zemlju u kojoj
mnogi rade kao roblje, s raznim sumnjivcima koji ih pljačkaju, bez prava
i ikakvog osiguranja i strahuju, jednako kao i radnici Uljanika, za zdravlje
djece i hoće li moći premostiti mjesec, nahraniti obitelji još ovaj put, pa još
jednom, i tako nesigurno dalje.

Kad su hrvatski nogometaši, sa srebrnom medaljom sa svjetskog prvenstva

stigli u zagrebačku zračnu luku Franjo Tuđman, dočekalo ih je u gradu skoro
pola milijuna oduševljenih i razdraganih navijača, u nacionalnoj ekstazi, s
razvijenim zastavama. Bio je to jedan posve drukčiji skup, u kojem nema
nikakve bolesne djece, neplaćenog rada i tmurnih i bijesnih lica radnika, bio
je to skup radosti, u kojem se svatko pomalo vidio u Luki Modriću i Mariju
Mandžukiću, tim izvrsnim multimilijunerima u hrvatskim dresovima, u toj
slici sjajnog i uspješnog svijeta kojem bi svatko od onih koji su ih dočekali,
barem potajno, htio pripadati. Jer nitko ne želi biti prekarni radnik koji
strepi od sutrašnjice, svi žele biti kao Luka i Mario, uključujući i one koji jesu
prekarni radnici i koji s problemima radnika Uljanika i roditelja bolesne djece
imaju mnogo više zajedničkog nego s Lukom i Mariom, koji im tu i tamo,
treba priznati, plate koji hektolitar piva uz sveopće medijsko odobravanje.

Nitko, naime, ne želi biti bolestan i nesiguran, neplaćeni radnik, rob,

neuspješan na tom sjajnom tržištu koje, naravno, uvijek odabire samo
najbolje – pobjednike sa srebrnom, a zapravo zlatnom medaljom, ljude bijelih
lica, zdravih zubi i širokih osmijeha, umjesto onih drugih, stisnutih obrva,
 Livadski eseji | 7

zagaravljene kože i očiju potrošenih beskonačnim zavarivanjem. Svi žele biti

izvrsni jer to je ono što nam se godinama obećava s ekrana i iz škola, posebno
pojačano dolaskom HNS-a i reformske ministrice Divjak u vladu*. Svi mogu
biti izvrsni, pa čak i ako oni nisu, valjda će njihova djeca biti izvrsna te konačno
prekinuti taj krug gubitnika i neizvrsnih i stupiti u dvadesetprvo stoljeće. U
njemu nema mjesta za varioce i sindikate, bolesne i poražene, u njemu ćemo
se konačno riješiti tih mastodonata i tog naftom zamrljanog tereta iz ružne
socijalističke prošlosti.

Živimo u zemlji u kojoj se već dvadesetpet godina objašnjava da je svatko

odgovoran za svoju nevolju i vlastitu neizvrsnost. Govorili su nam to u face
još od devedesetih izvrsni sinovi s tatinim sumnjivim kapitalom, čiji tata inače
nikad nije bio komunjara, nego uvijek domoljub, a čak i kad je robijao zbog
gospodarskog kriminala, robijao je za Hrvatsku. Govorili su nam to besmrtni
šefovi banaka, političari a menadžeri, vlasnici otoka, izvora, helikoptera,
dvoraca i hotela, automobila od 1000 konjskih snaga, nikad kažnjene ubojice
na moru i kopnu sa zdravstvenim problemima. Govorili su nam to domoljubi
koji su grabili pa likvidirali tvornice, živjeli u muzejima, skupljali dijamante
i trgovali s neprijateljem: sami ste krivi za sve što vam se dogodilo. Sami ste
krivi što se niste snašli. Sami ste krivi što niste osjetili takt vremena i ponašali
se u skladu s njim. Sami ste krivi i što ste živi jer da svi istog časa riknete, evo
sad, to bi bio najmanji trošak za državu i ekonomiju. U Hrvatskoj smo dosad
temeljito naučili da je svatko isključivi krivac za sve što mu se dogodilo, a s
krivcima nema suosjećanja. Pa tako ni s bolesnicima, ni s radnicima Uljanika,
jer su za sve sami krivi.

Ovisno, doduše, koga o njihovoj krivici pitate dobit ćete drukčije objašnjenje
njenih razloga. Jednima su uljanikovci krivi jer su birali IDS, drugima jer
vole Thompsona. Trećima jer su uhljebi koji štrajkaju zato što nemaju plaću,
a četvrtima jer su svi redom (!) pronevjeritelji našeg (!) novca i kradljivci
odvijača (!). Petima jer su šutjeli dok je mafija uništavala Hrvatsku, šestima
što su izabrali sindikaliste koji ne vode brigu o poslovanju, a sedmima zato
što će nakon svega otići u Njemačku. Nije, uostalom, ni toliko važno – posve
je jasno da su krivi jer njihova krivnja proizlazi iz same situacije u kojoj se
nalaze. Nema tko nije ispisao točke po kojima su krivi, prekarni novinari,
najamni ilustratori, neplaćeni lektori, poduzetnici pod stresom koji su
odlučno zahtijevali da se novac koji nikad nisu uplatili u proračun ne baca na
tržišne gubitnike. Za gubitnike mjesta ni suosjećanja nema.
 Livadski eseji | 8

Naučili su nas to jurišni odredi ekonomskih magova, ljudi od zdravog

razuma i realiteta, koji tvrde da je nejednakost korisna i uvijek govore samo
o izvrsnima, našem blagu kojeg moramo čuvati kao malo vode na dlanu.
Nikad, doduše, ne objašnjavaju što se točno događa s onima koji nisu izvrsni,
kojima treba pomoć da prehrane sebe i svoje obitelji. To su lagani nedostaci
u njihovim poduzetnim liberalnim promišljanjima, nepostojanje mjesta za
milijune ljudi koji se, onako, pomalo zamagle, prebrišu, da bi ekonomska
fantazija o izvrsnim nadljudima savršeno funkcionirala. Možemo zaključiti
da su svoju propagandu dobro prodali. Svi žele biti izvrsni i tko je uopće
vidio spominjati jade neizvrsnih i nerentabilnih na tržištu koje neumoljivo
selektira jedne od drugih? To su najobičnije populističke gluposti. Neizvrsni
su prešućeni, o njima se ne govori. Nema ih ni u udžbenicima. Za razliku
od Luke i Marija, a i izvrsnih poduzetničkih heroja koji su, naravno, sami
zaslužni za svoju izvrsnost, uz malu pomoć tate HDZovca, doduše, ali to se u
udžbenicima obično ne spominje.

U Hrvatskoj 2018. godine, zemlji domoljublja i nacionalnog zajedništva, ta

se borba za izvrsnost u svakodnevnoj implementaciji svodi na kanibalizam:
ja nemam stalni ugovor ni radnička prava pa što bi ih imao ti, lijenčino! Ne
otimaj moj kruh i moj novac, gubitniče! Zvuči to kao postapokaliptični roman,
premda nas sa svih strana bombardiraju s happy happy spikom o Hrvatskoj
kao zemlji ogromnih nerealiziranih mogućnosti, zemlji srebrnih, a zapravo
zlatnih nogometaša i izvrsne i obrazovane mladeži koja će nas sve spasiti.
Razlike su to u mentalnom sklopu prema onom gubitničkom, solidarnom
i socijalističkom, razlike su to koje se mjere svjetlosnim godinama i u tim
snovima nema mjesta za poražene koji su sami sebi krivi. U tim snovima
mjesta ima samo za blještavi svijet zapada, napretka i civilizacije, svijet
poduzetnih i kreativnih ljudi s vječnim smiješkom na licu, koji uvijek gledaju
samo unaprijed. Svijet je to kojem odavno pripadamo, a, eto, nikako da u
njega uletimo. Još samo malo.

*
Blaženka Divjak bila je ministrica znanosti i obrazovanja od lipnja 2017. do srpnja 2020.
godine. Glavni naglasci njenog mandata bili su navodno provođenje reforme školstva i
izvrsnost. U srpnju 2019. godine napisala je npr.:
... jer samo izvrsni, mladi ljudi mogu izvući Hrvatsku iz letargije i pozicionirati
nas s prave strane željezne zavjese koja se polako spušta, a s prave strane ostaju
samo oni koji daju priliku izvrsnima i ulažu u znanost i tehnologiju.
3. rujna 2018.
 Livadski eseji | 9

Trifaccia

Trifaccia – maska s tri lica – karakteristična je za venecijanski karneval, ali joj je povijest
mnogo duža. Staatliche Museum u Berlinu čuva rimski reljef iz četvrtog stoljeća koji
prikazuje pantomimičara koji drži masku s tri lica. Takva se slikovnost od Srednjeg vijeka
pa sve do danas često smatra moralno neprihvatljivom i utjelovljenjem zla. Maske općenito
u ljudi izazivaju nelagodu jer skrivaju nečije pravo lice, a to je pogotovo izraženo kad i same
maske sadrže dva ili tri lica sa suprotnim emocijama, što sugerira da je neko od njih lažno.
Zanimljivo je i da trojstvo karakteristično za božansko u kršćanstvu ima svoju paralelu
u demonskom. Tako se Sotona često prikazuje s tri lica, a jedan od najpoznatijih takvih
prikaza je ilustracija koju je Gustave Doré napravio za Danteov Pakao (prema Danteovom
opisu; Oh, kako sam se od čuđenja u mestu ukopao, kad videh da su mu tri lica na glavi
stajala! Jedno napred i njega je crvenog imao, dok su se druga dva sa njime spajala na sredini
povrh svakoga ramena – na srpski preveo Dragan Mraović).
Svjetlosni ugođaj u ovoj slici nastaloj u kolovozu
2009. godine inspiriran je slikama flamanskog
slikara Osiasa Beerta (1580 – 1623). Ta se
inspiracija prije svega vidi u svjetlosti koja brzo
gasne u dubini slike te izrazito tamnoj i tmurnoj
pozadini iz koje izlaze maska i čaša s vinom.
 Livadski eseji | 10

Hvala Vam što toliko volite Srbiju

Hvala na tome što toliko volite Srbiju. Što znači voljeti Srbiju ili bilo koju drugu
zemlju? I tko bi nekome na tome zahvaljivao?

Odgovor na drugo pitanje je lagan, radi se o izjavi političara – Aleksandra

Vučića – no, zanimljivije je kome je predsjednik Srbije neki dan uputio ovu
zahvalu [1]. Vučić je to, naime, rekao Stojanu Radenoviću kojega je predstavio
kao “jednog od najcitiranijih matematičara svijeta”.

U tom domoljubnom igrokazu koji je zadnjih desetak dana i zabavljao

i uznemiravao srpsku znanstveno-sveučilišnu, a i širu javnost, Vučić
Radenoviću zahvaljuje na tome što je obećao da će potpisivati svoje radove
i adresom beogradskog sveučilišta, a ne samo onom Sveučilišta kralja Sauda
u Saudijskoj Arabiji. Hvala na tome što toliko volite Srbiju odnosi se, dakle,
na to. Tu smo već na zanimljivom terenu, ponešto evoluiranom s obzirom na
hrvatske okolnosti gdje se zahvala na domoljublju obično upućuje braniteljima,
vojnicima, policajcima koji nas brane od migranata ili barem nogometašima
i političarima. Što se to dogodilo u Srbiji?

Dogodilo se to da je Univerzitet u Beogradu propao za sto mjesta na zloglasnoj

šangajskoj listi, a da su u Srbiji kao uzrok tome locirali to što je Radenović,
inače umirovljenik, prestao adresom beogradskog sveučilišta potpisivati svoje
radove, koje inače piše u podrumu zgrade na Vračaru u kojoj stanuje. Njega
je, naime, “angažovao Univerzitet kralja Sauda u Saudijskoj Arabiji da za njih
potpisuje naučne radove”.

Vučić je u prigodnom razgovoru s doktorom Radenovićem pokazao pred

kamerama i novinarima koliko je upućen u to kako znanost i sveučilište
funkcioniraju u svijetu i kako danas svi kupuju znanstvenike. To je isto kao
kad se kupuju nogometaši da igraju za “naš” klub, samo se ovdje umjesto
golova potpisuju sveučilišta na članke zato da upornim objavljivanjem i
citiranjem koje se zbraja i umnaža pogurnemo svoje na ljestvicama na kojima
se dobivaju bodovi. Mnogo je tih ljestvica i tablica na kojima se zbrajaju golovi
u znanstveno-sveučilišnom svijetu, a jedna od njih je i šangajska lista.
 Livadski eseji | 11

Od šangajske se liste svake godine u kolovozu strahuje u regiji i šire, jer ona
uspostavlja poredak i rang te svôj kompleksnosti onoga što jedno sveučilište
jest, a pogotovo njegovim profesorima i studentima, dodjeljuje jedan jedini
broj – položaj na listi. I uistinu, skoro svi koji ovdje bivamo znamo da su naša
sveučilišta loša, većina nas zna i zašto su loša, i nije nam posebno potreban
nekakav broj koji bi nas o tome obavijestio. Danas se ipak, u ovom dobu
birokratsko-menadžerske revolucije sve važe i mjeri, uspoređuje u Excel
tablicama i ružnim grafikonima koji izgledaju kao nekakve pite s umjetnim
bojama. Izdvajaju se tako izvrsni od onih manje izvrsnih i ukazuje se koliko
bi nam svima bolje bilo kad bi naprosto cijeli svijet bio izvrstan, kao što su
izvrsni oni na vrhovima tablica i birokrati koji su ih tamo postavili. I nije
uistinu važno što svi ti brojevi znače i kako se uopće tako kompleksna stvar
kao što je sveučilište može označiti jednim brojem. Bitno je samo da idemo
naprijed, da rastemo i budemo izvrsni, da se ponosno mjerimo s drugima
ističući svoje brojeve i zasluge, ne srameći se, kao što se nijedan patriot ne
smije sramiti, svojih sveučilišta. U tome ipak nismo mnogo odmaknuli, ni u
Hrvatskoj, ni u Srbiji, a ni u svijetu, uglavnom.

Tu smo dakle – želimo li prinos žitarica, moramo poubijati vrapce, a želimo

li čelik, moramo skupiti tave i lonce po selima. Želimo li mjesto na šangajskoj
listi, moramo potaknuti doktora Radenovića da na radove upisuje pravu
adresu – onu našu. I nema veze što je dr. Radenović umirovljenik i što nikakve
veze sa sveučilištem više nema niti je ikad previše imao. “Naša stvar” sad
ovisi o njemu jer je on iz nekog razloga skupio sve te brojeve i citate koje bi
birokrati i političari rado pripisali institucijama nacionalne kulture i ponosa.
A ni Radenović se ne buni pa spominje nekih 1000 do 1500$ po članku te
kako je počašćen što ga je čak i iz New Yorka zvao sam predsjednik Republike.

Nije ipak u svemu tome doktor Radenović neka iznimka, niti je Srbija mnogo
dalje od Hrvatske – sve što se dogodilo zadnjih dana je to da je Vučić konačno
posve eksplicirao ono što se i kod nas godinama radi i govori te još malo
proširio teritorij domoljublja. Hvala što toliko volite Srbiju pa ćete se, uz malu
naknadu, potpisivati adresom beogradskog sveučilišta. Doduše, u slučaju dr.
Radenovića, naknada možda i neće biti tako mala jer on skoro svaki tjedan
objavi članak jedan tako da ih ima već stotine. Nešto neupućeniji i možda
naivniji čitatelj na ovom će se mjestu upitati kakve će veze to što dr. Radenović
potpisuje beogradsko sveučilište na svoje članke imati s povećanjem kvalitete
tog sveučilišta, odn. s pravom će zaključiti da će, čak i ako to sveučilište
 Livadski eseji | 12

skoči na listi zbog Radenovićevog patriotizma, to biti posve nepovezano s

promjenom bilo čega na samom sveučilištu. I uistinu, tako je, ali političarima,
birokratima i menadžerima to ionako nije važno – njima je važno da sve
izgleda dobro. I mi imamo veliki broj takvih, reformski nadahnutih, čija su
usta puna 21. stoljeća i školovanja “za život”. I nikome nije zapravo jasno čemu
sve to njihovo užurbano zujanje po televizijima, školama i dnevnicima služi;
ali bitno je svakako da sve izgleda dobro – i mi reformu za trku imamo!

Izgled je u novom svijetu važniji od sadržaja. Vidi se to na svakom koraku, a

tko to još nije shvatio ne živi uistinu ovo revolucionarno vrijeme, u kojem nam
se influenceri svih vrsta nadmeno smješkaju s ekrana i pokazuju kako život
može biti mnogo, mnogo bolji. Barem može tako izgledati, a to je važno. Tko
uostalom danas bilo što zapravo poima i čita. Svaki je tekst predug u vremenu
Twittera, a svaki znanstveni rad više i ne znači ništa osim par elementarnih
informacija na osnovu kojih se prosuđuje i njega i njegovog autora – koliki
je faktor utjecaja časopisa u kojem je objavljen i koliko je puta citiran. Malo
tko danas znanstvene radove uistinu čita, čak ni oni koji ih citiraju. O tome
postoje istraživanja, od kojih sam neka, prisežem, i detaljno pročitao. Radovi
se danas često citiraju ne toliko zbog onoga što u njima piše, nego zato što su
njihovi autori oni koji će uzvratiti citiranje. Citiraju se suradnici ili potencijalni
suradnici, pogotovo ako su već etablirani u znanstvenom svijetu te imaju
mnogo projektnih sredstava da pozovu na uspostavljanje kakve suradnje,
tako da i onaj koji citira možda ubere nešto od sveg tog profita koji se vrti u
cijelom tom businessu. I nije toliko važno što u tim radovima piše, bitno je
samo napredovati na listama izvrsnosti, prestiža i ukupnih suma.

Uhvatili su se ipak srpski znanstvenici lika i djela dr. Radenovića pa počeli

analizirati te njegove silne citate i radove, razabirući tko tu koga i zašto citira.
Tako je Aleksandar Stević [2] s dobrim argumentima posumnjao da je razlog
za Radenovićevu veliku citiranost to što je sudionik “citatnog kartela”, tj.
da citira one koji zauzvrat njega citiraju te da opsežno citira i samog sebe.
Stevićev uvid je vjerojatno dobrim dijelom korektan, no zaobilazi činjenicu
da su citatni karteli relativno uobičajena stvar i u “visokoj” znanosti. Razlika
je jedino što na većoj skali nisu toliko očigledni. Na visokoj nozi ne citiraju
se međusobno oni iz Srbije i Irana nego se proces odvija tamo gdje ima
mnogo više novca, projekata i prestiža, među uglednim laboratorijima i
unutar kolaboracija zapadnog svijeta, a radovi se objavljuju po Natureu,
Cellu, PNASu, Lancetu i New England Journal of Medicine te se za njih
 Livadski eseji | 13

često dobivaju ugledne strukovne i znanstvene nagrade. I novac, naravno.

Znanost je, kao i sve danas, podložna korupcijama raznih vrsta, a ono što je
u njoj vrijedno i važno svugdje je, u različitim mjerama, ugroženo novcem i
menadžersko-političko-profitnim terorom.

Stoga Radenovićeva i Vučićeva ideja, koliko god nekome neupućenome

mogla izgledati balkanski, zapravo uopće nije balkanska nego slijedi trendove
razvijenog svijeta. Vučić i Radenović su to samo malo pojednostavnili
i unaprijedili uvođenjem domoljublja koje kod nas uvijek pali te sve to
pojasnili tako da bude široko razumljivo, čak i onim građanima čijim će se
novcem financirati Operacija Šangaj, tj. sasvim konkretno i šuškavo poticanje
znanstvenika srpskog porijekla da na svoje članke potpisuju beogradsko
sveučilište.

I u Hrvatskoj se također mnogo radilo na poticanju i pojednostavljivanju

znanosti domoljubljem i to znatno prije nego što se toga Vučić sjetio. Možda
je to najizraženije bilo za vrijeme ministra Dragana Primorca (2003. – 2008.)
kojem su usta redovito bila puna znanstvenih povratnika iz inozemstva. Oni
su, poput njega, uz pravo domoljublje, rad i poštenje, trebali potaknuti našu
sredinu da se uzdigne prema znanstvenim visinama zapadnog svijeta. Tada
je pokrenut i Fond “Jedinstvo uz pomoć znanja” koji je i danas živ i aktivan.
Hoće li Vučićeva Operacija Šangaj opstati toliko dugo, treba tek vidjeti. Fond
je u međuvremenu postao i jedan od samo dva moguća načina da se dobije
znanstveni projekt financiran iz hrvatskog proračuna. Inače, ono “jedinstvo”
u nazivu Fonda ne odnosi se, sačuvaj bože, na bratstvo i jedinstvo naroda i
narodnosti bivše Jugoslavije, nego na jedinstvo Hrvata u domovini i dijaspori.
Da biste dobili projekt trebate, dakle, potražiti nekoga iz dijaspore s kojim
ćete se ujediniti uz pomoć znanja, a hrvatska država će sve to financirati – i
vaše troškove, a i troškove vašeg partnera iz hrvatske dijaspore, s bogatog
sveučilišta iz zapadnog svijeta. Bilo bi ipak dobro da od svega toga bude i
kakvih članaka i citata s adresama hrvatskih sveučilišta i instituta. A i tablica
i ružnih dijagrama u obliku pita s umjetnim bojama. Ukratko, izvrsnosti i
napretka na ljestvicama prema mjerljivim kriterijima.

Ništa od svega što je dosad napisano nije, strogo govoreći, specifikum Srbije
i Hrvatske. Ono što jest specifično srpski i hrvatski dodatak ludilu je, kao i
obično, magični patriotizam koji se može pretvoriti u bilo što – u diplomu
kirurga i povjesničara, a i u citate i poziciju na šangajskoj listi. Živimo u
 Livadski eseji | 14

vremenu shizofrenog proždiranja i pojednostavljivanja svijeta u kojem se sva

njegova raznovrsnost predstavlja hrpom šarenih papira, u kojem se vrijednost
drveća i vode, majmuna i lisica, kosova i pčela broji u dolarima ili bijednim
sjajnim grumenima koji se čupaju ispod uništene površine. Sve se mjeri i važe,
sve ima svoju poziciju na listi i sve se mora umnažati što je brže moguće. Sve
se izražava brojem i količinom, a ono što se ne može izbrojiti nije ni vrijedno.
Okljaštrena i bijedna, zapravo posve apstraktna reprezentacija stvarnosti i
života postaje tako važnija od same stvarnosti i od samog života. Riječ i broj
postaju važniji od same stvari koju označavaju iako se ni broj ni riječ ne mogu
udahnuti niti popiti.

Instituti i sveučilišta mogu se uništiti ili razrovati potezom pera jer ne kotiraju
dobro na nekakvim listama jednako kao što se potezom pera mogu nagraditi
oni koji proizvode papire koji se uredno zbrajaju i umnažaju. Znanstvenik koji
proizvodi 150 članaka godišnje, 150 je puta vredniji od onoga koji proizvodi
samo jedan i upravo se tako kod nas raspodjeljuju sredstva za financiranje
instituta – po članku i po glavi. I ako ne podignemo proizvodnju papira na
dvoje nečega godišnje po glavi znanstvenika, neće nas više ni biti – tako se
prijeti iz Ministarstva [3] – premda nije jasno zašto su se ministrica Divjak
i njeni pomoćnici odlučili na dvoje toga nečega, a ne na stotinu nečega, s
obzirom na to da na našim institutima ima i onih koji proizvode 150 nečega
godišnje te su njihove institucije za to i proporcionalno nagrađene.

Proizvoditi treba, sve više i više, iz godine u godinu, a grafikoni moraju

pokazivati trendove rasta kao i dijagrami koji izgledaju kao ružne pite s
umjetnim bojama. Pri tome zapravo i nije važno što se proizvodi. U vremenu
birokrata i menadžera važno je da se nešto pribraja, da se novac povlači i
troši i da izvješća lijepo izgledaju. Nikoga ne zanima na što se točno troše
milijuni milijuna nečega, bitno je da se može reći kako se u znanost uložilo
milijune milijuna nečega i kako se po tome možemo mjeriti s najrazvijenijim
zemljama svijeta. Naravno, ono što nas ovdje razlikuje od najrazvijenijih
zemalja svijeta je da se u znanost ne stigne uložiti milijune milijuna nečega,
jer milijuni milijuna odlaze obično na druge, preče stvari. No i ono što se
uloži, poželjno je uložiti u velikim porcijama, na nešto što može “povući
novac”. Sve to dovodi do korupcije znanosti, i u svijetu, a pogotovo kod nas
gdje živimo posebno gruba pojednostavljenja svijeta. Ideja o nagrađivanju
znanstvenika po komadu, dovodi zapravo do korupcije komada i cijele
“proizvodne djelatnosti” – znanosti. Kad znanost ima toliki potencijal da se
 Livadski eseji | 15

korumpira i to na tako velikoj skali koju definira sustav pojednostavljivanja,

mjerenja i nagrađivanja, to obično znači da joj više uopće ne možete vjerovati.
Na kraju, traži se samo to da se utovari nekakav članak negdje, u nekakvu
bazu podataka i da svi zajedno sretno poskočimo na listama.

Mjera, dakle, postaje cilj. Goodhartov zakon otprilike kaže da kad mjera
postane cilj prestaje biti dobra mjera, i to svakako vrijedi u znanosti i
znanstvenoj metrici. No vrijedi i mnogo šire. Već dugo živimo u vremenu
u kojem je mjera postala cilj. Već dugo živimo u vremenu u kojem je novac
postao cilj. Vučić je sve to samo patriotski shvatio.

[1] Vučić je u zahvalama na ljubavi prema Srbiji naizgled široke ruke. Evo
nekoliko njegovih zahvala u zadnje dvije godine:

Hvala što volite našu Srbiju. Vratit ćemo ugled našoj vojsci, bit će
voljena i poštovana – pred vojnim vrhom na vojnoj vježbi Vek
pobednika 1918 – 2018, poligon Orešac (9. 11. 2018.).
Moja ogromna zahvalnost vama što toliko volite Srbiju i Kosovo i
Metohiju u Srbiji – pred dvadesetsedmero Srba s Kosova i Metohije
koji su pješice stigli u Beograd kako bi izrazili “podršku borbi Srbije
i njenog rukovodstva za Kosovo i Metohiju” (19. 4. 2019.).
Drago mi je što toliko volite i poštujete Srbiju, baš onoliko koliko mi
poštujemo i volimo Republiku Srpsku – na skupu u Trebinju, pred
nekoliko tisuća ljudi (10. 4. 2018.).
Hvala što volite našu zemlju, što se za nju borite – nogometnim
reprezentativcima Srbije (2. 6. 2018.).
Ponosan sam što vam dajem ovaj pasoš što mnogo volite Srbiju i to
je najvažnije [] Molim da sa istom strašću volite Srbiju uvek, kao
što činite danas – britanskom glumcu i redatelju Ralphu Fiennesu,
prilikom dodjele srpske putovnice (24. 9. 2017.).
Hvala Vam Marija što volite Srbiju – Mariji Zivanovic-Smith, SVP
Corporate Marketing, Communications & Chief External Affairs
Officer, NCR Corporation (14. 5. 2019.).
 Livadski eseji | 16

[2] A. Stević, Visoka citiranost ili citatni kartel?, Peščanik, 27. 8. 2019.,
posjećeno 30. kolovoza 2019.

[3] Ipak, domoljublje i dijaspora možda bi i u ovom slučaju mogli pomoći.

Ovdje mislim na studij iseljeništva i demografije koji je ovjerila upravo
ministrica Divjak, iako je donedavno objašnjavala da se radi o ilegalnoj
instituciji koja je provodila sumnjive natječaje za zapošljavanje i nad kojom
je pokrenula upravni nadzor. Domoljublje može pomoći i u najneizglednijim
situacijama.

31. kolovoza 2019.

 Livadski eseji | 17

Girih i Penroseovo popločavanje ravnine

Girih je bitan dio dekoracije džamija. To je gusto isprepletena mreža linija s matematičkom
simetrijom (girih na perzijskom znači čvor), a može se promatrati i kao popločavanje
ravnine poligonima različitih vrsta. Peter J. Lu i Paul J. Steinhardt na temelju analize uzoraka
na i u džamijama zastupaju ideju da su perzijski dekorateri već oko 1450. godine (a možda
i dvjestotinjak godina prije) naučili popločavati ravninu neperiodično, s uređenjem vrlo
sličnim onime koje danas nazivamo kvazikristalnim Penroseovim popločavanjem (prema
Rogeru Penroseu, matematičaru i dobitniku Nobelove nagrade za fiziku 2020. godine) [1].
Ta se paralela možda najbolje vidi na hramu Darb-e Imam u Iranu. Njihov je zaključak u
godinama nakon objave članka nekoliko puta doveden u pitanje.

Slika prikazuje cilindričnu građevinu s deset ulaza gledanu iz visine prema podu. I pod,
kao i zidovi građevine, popločani su Penroseovim uzorcima s peterostrukom rotacijskom
simetrijom, a njen je oblik inspiriran grobnicom Gonbad-e Qabud u Maraghehu u Iranu.

[1] Peter J. Lu and Paul J. Steinhardt,

Decagonal and Quasi-Crystalline Tilings
in Medieval Islamic Architecture, Science
315, 1106 (2007).
 Livadski eseji | 18

Pravo na ljenčarenje
Krajem 2013. godine, dok sam svakotjedno nastupao na javnoj hrvatskoj
dalekovidnici, u jednoj sam emisiji rekao da se pomalo brinem što se cijelo
stoljeće nakon radničkih demonstracija za osmosatno radno vrijeme bavimo
pravom na rad, umjesto da razgovaramo o pravu na nerad. Naravno, u zemlji
u kojoj živimo, ta se izjava tumačila uglavnom prizemno politički, da se radi o
ostacima socijalističkog mentaliteta i jugokomunizma, starim neprijateljima
novog svijeta i samostalne Hrvatske. Oni koji su takvo što pomislili i napisali
pritom su zaboravili da je upravo socijalizam živio na kultu radnika-udarnika,
Alije Sirotanovića i Arifa Heralića, rudara koji prebacuju sve moguće norme
kopajući danonoćno ugljen, a za svoj trud ne traže nikakvu nagradu osim veće
lopate. U toj je anegdoti sadržan moralni kredo jugoslavenskog socijalizma i
svetački lik udarnika koji je imao cilj donekle zamijeniti one uobičajene svece
s ikona, koji uglavnom slabo šta rade i ne doprinose socijalističkoj zajednici i
napretku radnog naroda.

U tjednima koji su slijedili, tu i tamo sam dopunjavao svoju izjavu, u malenim

paketima riječi, koliko forma talk-showa jednog zabavnog programa koji
bi htio biti intelektualan dopušta. Znao sam tako citirati Buckyja Fullera,
recimo onu njegovu o tome da se “moramo riješiti naizgled točnog, a zapravo
potpuno pogrešnog koncepta da svatko mora zarađivati za život” ili ukazivati
da je inzistiranje na izvrsnosti samo novi oblik radnog moraliziranja. Prisjetio
sam se toga, evo skoro šest godina kasnije, zato što su me zamolili da, opet za
televiziju, ali jednu drugu, kažem nešto o “pravu na ljenčarenje”. Bit će valjda
da sam ostao usamljeni ekspert za nerad i “ljenčarenje” i da nitko drugi o tome
ne smije ni zucnuti pa makar samo onako teorijski, apstraktno, rastavljajući
riječi i pojmove na slogove i ukazujući na problematičnost koncepcije i
konstrukcije radnog morala. Pa moram onda ja.

Govoriti o “pravu na ljenčarenje” zapravo znači potpuno spustiti gard i otvoriti

se širom čak i najnesposobnijim udaračima. Tko u ovom krajnje ispravnom
i vrlom vremenu uopće može propitivati vrijednost i značenje rada i tko je
do te mjere dekadentan da relativizira trud bijednih i siromašnih koji ni ono
malo što imaju ne bi imali bez napornog rada o kojem im život ovisi? No,
to plitko moraliziranje mora se naravno podvrgnuti kritici. Zašto su bijedni
 Livadski eseji | 19

i siromašni bijedni i siromašni iako mnogi od njih naporno rade, a zašto su

bogati rastrošni i bogati iako mnogi od njih često ne rade baš ništa? Očito se
ovdje radi o tome da je radno moraliziranje najobičnija krinka ispod koje se
krije prava istina o ekonomsko-radnim odnosima i značenju i kontekstu rada.

Treba, naravno, početi od početka: što bi to uopće “pravo na ljenčarenje”

trebalo značiti i o čemu uopće govorimo? Konzultiranjem rječnika hrvatskog
jezika zaključujemo da je lijen onaj koji ne voli raditi, koji malo radi ili koji
izbjegava napor, a one koji su lijenom oprečni nazivamo marljivim i radinim.
Ljenčarenje znači “ne raditi ništa zbog lijenosti”, dakle ne znači samo “ne raditi
ništa”, nego ne raditi ništa zato što se raditi ne voli i zato što se rad izbjegava.
Pod radom u hrvatskom jeziku mislimo na razne stvari. Neke od jezičnih
definicija u pojam rada uključuju i koncept korisnosti, neke koncept plaće
i naknade (zaraditi), a neke manje više ponavljaju fizikalnu definiciju rada.
Već tu se očito nalazimo na skliskom terenu jer jezične definicije uključuju
koncepte koji mogu, ovisno o ideologijama kroz koje ih se gleda, značiti
različite stvari. Što, na primjer, znači “korisno” u kontekstu rada? Korisno za
koga i po kojim kriterijima? Opravdava li sama činjenica da se za rad dobiva
plaća njegovu korisnost i opravdanost, ili su to dvije različite, a ponekad i
međusobno isključive definicije rada?

Riječi su, naravno, samo naizgled neutralna sredstva komunikacije. Mnoge

od njih sadrže i definiraju moralno-kulturni okvir unutar kojeg se izmjenjuju.
Koristeći riječi, teško je misliti izvan onoga što riječi priopćavaju, pogotovo
ako su natopljene vrijednosnim značenjem. I riječ “ljenčarenje” je takva.
Ljenčarenje, dakle, nije sloboda od radne prisile, nego grijeh – ljenčari se “zato
što se ne voli raditi”, a kako je rad civilizacijska i kulturna vrijednost, ljenčarenje
je, naravno, grijeh. Ljenčarenje i rad definiraju zapravo naše vrijeme, a to kako
ga provodimo moralno označava život koji živimo – sagriješismo li lijeno ili
uzorito odradismo svoj vijek? Vrijeme se, barem kod vrijednih pojedinaca
koji doprinose zajednici, dijeli na vrijeme rada i vrijeme odmora od rada, tj.
vrijeme života pojedinca ima pravog smisla utoliko ukoliko se veže za rad i
odnosi prema radu – sve ostalo je, kako se kaže, “gubljenje vremena” [1]. Pa čak
i kad se odmaramo, ne odmaramo se zato da uživamo, da budemo U ŽIVOtu,
da živimo, nego se odmaramo od rada, zato da bismo nakon odmora mogli
opet, a poželjno je i još bolje i više, raditi – na kraju, svoj smo odmor pošteno
zaRADili [2]. Tek u takvoj kontekstualizaciji odmora možemo se odmarati
mirne savjesti, shvaćajući svoje “poroke” življenja i uživanja kao sredstvo
 Livadski eseji | 20

da radimo još bolje. Griješili smo, ali će nam biti oprošteno kad opet
marljivo prionemo radu i zarađivanju plaće. Lijenost je, naime, i jedan od
sedam glavnih grijeha prema kršćanskom učenju. No, za razliku od vjerskog,
religijskog grijeha ljenčarenja, koji se obično navodno kažnjava u drugoj,
naknadnoj stvarnosti i dimenziji, grijeh ljenčarenja i bijega od rada i izvan
kruto definiranih godišnjih odmora i vikenda, grijeh neispunjavanja zadanih
normi i ishoda, kažnjava se u ovom svijetu, u konkretnoj realnosti i to čim
prije [3]. Po tome je kazna ovog stvarnog, “real-ekonomskog” svijeta mnogo
okrutnija od one kojom straše religije. Treba kazniti lijenčine da gore u
vječnom ognju ovog svijeta kojem ne žele služiti. Neka se, na primjer, razbole
i umru bez pomoći koju ne mogu platiti je nisu zaRADili svoju plaću! Neka
umru od gladi jer su smrtno krivi zato što ne rade i ne žele raditi! Tko je
danas, osim možda vjerskih fanatika, u toj mjeri osjetljiv na bludnost,
oholost, neumjerenost u jelu i piću, zavist i škrtost kao na lijenost? Pohlepa,
kao preostali nespomenuti kršćanski grijeh, zapravo se i ne smatra grijehom
u realnom ekonomskom svijetu, nego je mnogi smatraju zdravim nagonom
koji pogoni radni sustav. Tako se uz dobro utuvljeno značenje riječi “lijenost”
rebrendirala i riječ “pohlepa” zato da adekvatno utjelovi ekonomske okvire i
odnose te radni moral.

Doduše, pohlepa se “rebrendirala” tako da se uglavnom ne koristi tamo gdje bi

je trebalo koristiti, nego se umjesto nje umeću druge riječi pozitivnog značenja.
Tako se, na primjer, klasu najbogatijih rijetko opisuje kao pohlepnu, nego se
ističu njihove navodne radne zasluge. Koliko samo filantropi rade, dvadeset
i četiri sata dnevno, pomažući nesebično svijetu i onima obespravljenima,
dijeleći novac šakom i kapom, unoseći se u taj “posao” srcem i dušom?! No,
i iz elementarnih ekonomskih modela, a i iz svakodnevnog uvida, znamo da
profit u ogromnom postotku ne odlazi onima koji imaju srce i dušu, nego
onima koji već imaju najviše, a zarađuju posve neovisno o “srcu i duši”, zapra-
vo na tuđem radu i tuđim srcima i dušama. Mnogima je današnji svijet rada
nemoguće i zamisliti bez onih na vrhu, najvrednijih i najradišnijih među nama,
bogatih investitora koji svojim “altruizmom” omogućuju postojanje rada i
radnih mjesta i koje upravo zato treba osloboditi svih poreza da bi sustav rada
i proizvodnje uopće funkcionirao. Tom se vrstom altruizma koja zasigurno
iskupljuje mnoge grijehe ne može baviti bilo tko nego samo oni najbogatiji,
koji imaju ogromne količine novca i koji mogu podnijeti svu težinu rada i
neizvjesnosti koju mi obični smrtnici ne možemo ni zamisliti. Tako barem piše
u novinama. One malo ozbiljnije, a i iskrenije novine, ne bave se navodnim
 Livadski eseji | 21

altruizmom i radnim elanom bogataša nego ih uistinu nazivaju pohlepnima,

ali toj njihovoj osobini pridaju gotovo magičnu kvalitetu bez koje bi ekonomiju
bilo posve nemoguće zamisliti – ako, dakle, i jesu pohlepni, taj grijeh moraju
nositi na svojim plećima da bismo svi mi ostali mogli zarađivati svoje plaće i
sudjelovati, u okviru svojih mogućnosti, u stjecanju.

Pa ipak, nakon sve propagande i odgojno-obrazovnog utuvljivanja, istinskim

i osviještenim “lijenčinama” se zavidi, donekle slično kao što se zavidi i
mudracima, sanjasinima i debelim bodisatvama koji prezirno, a ponekad i
s dozom sjajnog humora, odbacuju privid “stvarnog” svijeta koji bi se htio
utuviti riječima, odgojem i tradicijom. “Ima previše vremena!” izgovara se
sa zavišću, jer svjesne “lijenčine” uistinu pokušavaju povratiti kontrolu nad
svojim vremenom i životom. No ta je zavist opasna i dobro pripazite da je kod
koga ne izazovete! Tog, naime, tko ima “previše vremena” da živi, da se bavi
nečim što ga veseli i oslobađa, a što ne donosi nikakav profit, treba svakako
zbog tog grijeha kazniti. Otkud mu uopće ta lijena ideja da bi “radio” nešto
za svoju dušu? To svakako nije rad, barem ne u onom smislu u kojem smo
naučeni razumijevati rad. Taj se moralizatorski odnos naše civilizacije prema
navodnim “lijenčinama” i nezaposlenima jasno vidi i u državnim pomoćima za
nezaposlene. Tu ćete pomoć, čak i u najnaprednijim i socijalno najosjetljivijim
društvima moći dobiti samo ukoliko možete dokazati da posao niste mogli
pronaći i ako niste do te mjere moralno iskvareni da ste poslove koji su vam
nuđeni odbijali. Ukoliko ste, dakle, odbili ponuđeni vam posao, pomoć ni ne
zaslužujete niti ćete je dobiti. Počinili ste neoprostivi grijeh.

Pravovjerni radnik, vrijedni član radne zajednice, uvijek odgađa življenje

za budućnost; on je obrazovan i odgojen da strepi da će budućnost donijeti
nevolje koje se neće moći nikako prevazići osim ako se za njih ne pripremi
radeći danas. Lijenčina, nasuprot tome, želi živjeti i uživati danas i odmah.
Pogotovo se to odnosi na osviještenu lijenčinu koja zna da nikoje drugo
vrijeme ni ne postoji osim ovoga koje upravo živimo i da onaj koji ne zna
živjeti danas neće znati živjeti ni sutra. Osviještena lijenčina također dobro
zna da je cijelo evanđelje rada uglavnom napuhnuta zlokobna bajka ne bi li
se vrijednim radnim ljudima otelo ono jedino što imaju – vrijeme, tj. ne bi
li ih se uvjerilo da rade, i to uglavnom za gigantske profite drugih, umjesto
da žive. Za te se potrebe ponekad propagira i priča o radu kao načinu života
i zanimanjima koja nisu zapravo rad nego “životna strast” ili nešto slično.
No ta je priča očita podvala jer se čak i u donekle zanimljivim i kreativnim
 Livadski eseji | 22

zanimanjima ne nagrađuje nikakva “strast” nego konkretna norma koja

se posvuda mjeri i povećava svaki put kad se dostigne, a nameće se čak i u
djelatnostima u kojima norma nema baš nikakvog smisla. Svugdje je danas
na snazi histerija mjerenja, prebacivanja norme i sveopćeg i svakodnevnog
napretka koji se iz izmjerenih podataka očitava. Sve raste, svake godine sve
više i više, premda se o suštini i značenju izmjerenih podataka rijetko tko pita.

Koliko je životni stav lijenčine opasan najbolje nam govori moralna pouka u
priči o cvrčku i mravu – cvrčak je lijenčina koja uživa i svira danas, ali zbog
toga će patiti i biti kažnjen kad dođe zima, jer zime naravno uvijek dolaze.
Mrav je vrijedni radnik i uspijeva preživjeti zimu zato jer se za nju spremao
ljeti. Ima u cijeloj toj priči ipak nečeg nejasnog jer cvrčak ipak uŽIVA dok
mrav tek preŽIVLJAVA pa čak i kad zima dođe on planira proljetne radove u
strahu od iduće zime i volatilnosti tržišta kapitala. [4]

Mržnja, a zapravo podsvjesna zavist prema onima koji se pokušavaju otrgnuti

okovima rada, a nisu oni s vrha ekonomske distribucije koji na to imaju svako
“pravo”, toliko se duboko usadila u međuljudske odnose da oni koji mrze
navodne “lijenčine” ni ne shvaćaju da su odgojeni i kondicionirani da mrze.
Jer roblje se najbolje nadzire tako da se zapravo nikako posebno ni ne nadzire,
nego da se robovi sami pobrinu da nikakve ideje o slobodi nikome iz njihovog
kruga i ne padaju na pamet – tako su naučeni i odgojeni i utuvljeno im je da
su njihov radno-ropski položaj i stalno strahovanje za vlastitu egzistenciju i
egzistenciju svojih obitelji jedini mogući način na koji se ekonomija može
odvijati. Silni prevrati na burzi, propadanja valuta i biznisa, kamatne stope
federalnih banaka, opcije s ugovorenim prinosima u budućnosti, sve su to
razlozi da radni ljudi strahuju za vlastitu egzistenciju premda sa svim tim
zapravo nemaju ništa i skoro sigurno neće nikad ni imati ništa, jer je bavljenje
takvim stvarima privilegija onih s vrha raspodjele – formalno je dostupno
svima, ali zapravo je dostupno samo onima koji imaju velike količine novca.

Radni mučenik, dakle, pati. To, naravno, nikako ne treba ismijavati, radnici
uistinu i vrlo često pate zbog položaja u kojem se nalaze. No, osim toga što
pati i bori se i svakodnevno strepi za svaku kunu, on je i kondicioniran da
mrzi sve one koji smatraju da rad i život trebaju biti nešto posve drugo. Za
takve lijenčine se svakodnevno izmišljaju nova imena i pripovijedaju se
nove strašne priče o tome čime se oni bave tako da se slika o njima osvježi.
Takve lijenčine, dakle, ako i imaju kakav posao, svakako zaslužuju otkaz, jer
 Livadski eseji | 23

svojim anarhičnim stavom ugrožavaju sustav rada, a i zato što očito imaju
previše vremena da se bave glupostima. Svi moraju radno-pravednički
strahovati i svima mora biti podjednako loše, a zapravo lijenčinama mora biti
i mnogo gore, zbog razloga pravde i morala, jer se ipak radi o “uhljebima”,
što god to bilo. To je “radno pravovjerje” zapravo grozomorno propadanje
ljudskosti i mogućnosti zamišljanja drukčijeg svijeta, a mržnja i zavist
proglašeni su moralnim u radnom smislu. Nedavno sam, tiho i iz pozadine,
svjedočio razgovoru dvojice programera, sretnih da mogu napisati pokoju
liniju koda, svakodnevno i po normi, uvjerenih da ih to čini moralno
superiornima onim “gadnim uhljebima”, kako rekoše, iz javnog sektora
“kojih je u svakom trenutku na bolovanju barem 3%”. Oni nisu ni pomislili
da je njihova svakodnevna šljaka bez stvarne mogućnosti za duže bolovanje
ponižavajuća i ni ne sanjaju da u vezi s tim nešto promijene. Umjesto toga, oni
žarko žele da “uhljebi iz javnog sektora” uvijek budu na svom poslu i nikad ne
idu na bolovanje. Kao i oni. Radi se o moralu, na kraju.

Radni moral i egzistencijalni strah koji uz njega ide tako omogućavaju

postojanje radnika koji marljivo rade, stižu normu, ruše cijenu rada, trpe,
ne traže bolovanje ni odmor, a uz to još i stvaraju atmosferu hajke na sve
one koji se za sva prava osim prava na rad pokušavaju izboriti, nazivajući
ih lijenčinama. Može li se uopće zamisliti pogodnija situacija za one koji
profitiraju od njihovog rada?

Koje je zapravo značenje rada i predstavlja li on uistinu neupitnu vrijednost

sam po sebi? A što je onda s radom na proizvodnji peći za spaljivanje trupala u
konclogorima u kojima se usmrćuje cijeli jedan narod? Je li taj rad vrijednost
ili je sredstvo održavanja zločinačkog režima i provođenja genocida? U ovom
ekstremnom slučaju, koji nipošto nije jedini nego je izdvojen radi jasnoće,
posve je jasno da rad ne predstavlja vrijednost izvan konteksta pa stoga i
ljenčarenje treba sagledati u kontekstu. Rad ne nosi moralnu kvalitetu sam po
sebi. Njegovo značenje realizira se tek u odnosima moći u društvu u kojem se
odvija. Da se kaže nešto o moralnosti rada treba, između ostalog, pitati:

• Za koga se i zašto radi?

• Koji su proizvodi takvog rada?
• Tko ubire najveću nagradu i dobit od rezultata takvog rada i s kojim
pravom?
• Kakav je utjecaj takvog rada na okoliš i zdravlje ljudi?
 Livadski eseji | 24

• Rezultira li takav rad patnjom i smrću drugih ljudi za koje mi primamo

radnu naknadu?

No, takva se pitanja ni ne mogu uistinu i srčano postaviti dok se temeljito ne

preispita značenje naknade i nagrade za rad. Evo konkretnog primjera: zašto
su lijekovi za izuzetno rijetke bolesti, pogotovo djece, toliko skupi? Zašto
jedna mjesečna terapija za teško bolesnu djecu lijekom za koji čak nije ni
izvjesno da će popraviti njihovo stanje košta stotine tisuća pa i više eura? Tko
ubire profit od takvog lijeka i rada čiji je on rezultat? Odgovori su manje-
više poznati – ogroman udio u profitu tipično ubiru oni koji su lijek otkrili
i patentirali te financijeri koji su im pomogli da sklepaju neki proizvodni
proces na osnovi tog patenta. Od ove dvije grupe, prva je uistinu nešto
radila, a druga u tom procesu nije radila baš ništa, osim što je dala sredstva
za financiranje tehnološkog procesa i ishođenja patenta. Naravno, utuvljuje
nam se da je upravo to veličina vizionara slobodnog tržišta, jer upravo zbog
njihovog rizika i nesputane vizije i imamo lijek o kojem ovise mnogi životi.
Pritom se rijetko postavlja pitanje zašto bi nečiji životi uopće ovisili o volji
bogatog “vizionara” koji će na svemu zaraditi ogromne dodatne svote novca,
čak i ako mu taj konkretni lijek i to konkretno ulaganje propadnu. Upitajmo
se dodatno što uopće znači taj patent i svi zakoni koji ga reguliraju, i otkud
pravo onome koji na lijeku zarađuje da ga prodaje po gigantskoj cijeni samo
zato što uvijek postoji adekvatna potražnja i bolesni koji sve svoje nade u taj
lijek polažu?

Cijena je, kao što smo dobro naučili, rezultat odnosa ponude i potražnje, i
o njoj se, za razliku od lijenosti, tipično ne govori u terminima moralnosti,
nego navodne “znanstvenosti” ekonomskog modela koja bi trebala isključiti
sve moralne dvojbe. Cijena i profit su dakle gotovo “prirodno-znanstvena” (!)
posljedica zakonitosti tržišta – svaki je profit koliko god velik bio, uključujući
i onaj ostvaren na bolesti djece, tako savršeno opravdan i izvan moralnih
kategorija ukoliko je ostvaren u skladu sa važećim zakonima. Trebamo se
naravno upitati o moralnosti takvih zakona ako oni omogućuju takvu vrstu
profita za one koji već manje-više sve imaju. Ne izlazi li na kraju svaki patent
za lijek iz stoljetnog rada znanstvenika i liječnika i svih onih koji su njihov rad
podržavali, iz plodnog substrata istraživačkog rada financiranog u ogromnoj
mjeri javnim sredstvima? Nije li na kraju svaki radni rezultat i proizvod u
znatnoj mjeri vlasništvo zajednice jer ne bi ni postojao bez zajednice u kojoj
se odvija i uvjeta koje zajednica osigurava, niti bi izvan konteksta zajednice
 Livadski eseji | 25

imao ikakvo značenje? Ne bi li stoga i profit morao biti raspodijeljen mnogo

šire po zajednici, s obzirom da zapravo ne pripada isključivo pojedincu koji
je u zajednici rastao, u njoj se školovao i u njenom okrilju, a često i na njenim
leđima, pokrenuo svoju profitabilnu ekonomsku djelatnost? Ovo je, naravno,
anarhistička kontekstualizacija rada (Kropotkin), koju se stotinu godina
potcjenjuje i namjerno ne shvaća ozbiljno s navodno dobrim razlozima
koji nisu ništa drugo nego privatni interesi bogate vrhuške pažljivo štićeni
ustavima i zakonima država i propagirani prema dolje kao zdrav razum. Takva
kontekstualizacija rada naglašava kooperaciju umjesto kompeticije, pomoć
umjesto nadmoći, distribuciju resursa umjesto njihovog gomilanja u rukama
navodno zaslužnih pojedinaca i njihovih nasljednika. Nije li uostalom,
da malo privedem Kropotkina aktualnom trenutku, svaki rad entropsko i
kemijsko opterećenje za okoliš u kojem se odvija? No, ne pripadaju li planet
i okoliš ili bi barem trebali pripadati u jednakoj mjeri svim pojedincima?
Stoga i raspodjela rezultata svakog rada koji se odvija u zajedničkom okolišu
i na njegov račun, u istoj atmosferi koju dišemo i istoj vodi koju pijemo,
mora biti široka. Drugim riječima, naknada za rad i profit od rezultata rada
trebali bi biti, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog ekoloških razloga, široko
raspodijeljeni po zajednici [5]. Buckyjevim riječima, svi smo mi astronauti na
svemirskom brodu Zemlja. U takvom kontekstu i rad i ljenčarenje poprimaju
posve drukčije okuse i značenja.

Postoji ipak jedan naizgled univerzalni kontekst u kojem se radu može pridi-
jeliti neupitna vrijednost – svaki rad koji pogoduje opstanku i preživljavanju
ljudske vrste i svih pojedinaca vrijedan je i koristan. No čak i ako zaobiđemo
probleme vezane uz moguće redefinicije “ljudske vrste”, prema potrebama ra-
sista i zločinaca, i ovo je vrednovanje rada problematično. Rad se, naime, bar-
em otkako ne živimo u lovačko-skupljačkim zajednicama, u vrlo malom di-
jelu odvija radi “opstanka i preživljavanja ljudske vrste”, a u ogromnom dijelu
radi gomilanja i stjecanja vlasništva i moći i njenih simbola te radi održavanja
odnosa moći. Služi li rad na gigantskoj jahti koja troši tonu dizela na sat
“preživljavanju ljudske vrste” ili upravo nanosi ogromnu štetu preživljavanju
ljudske vrste? Naravno, radnici koji za taj rad dobivaju plaću s pravom će
ustvrditi da taj rad služi tome da bi oni kao pojedinci mogli preživjeti, no
postavlja se pitanje zašto bi rad na takvom proizvodu u ekosustavu koji nam
svima pripada uopće trebalo obavljati i ne bi li se s manjom štetom po okoliš i
sve nas tim radnicima moglo podijeliti (da, podijeliti) sve ono što će od svoje
plaće za rad na jahti kupiti? To jest, čak i ako se takav rad čini korisnim u
 Livadski eseji | 26

očima konkretnih pojedinaca koji odgovaraju “zahtjevima tržišta”, sasvim

je moguće zamisliti proizvodne i tržišne sustave u kojima jahta ne postoji,
radnici imaju sve što bi imali i da su dobli plaću radeći na jahti, a da na njoj
ne rade i ne štete planetu. Jedini koji u cijeloj priči ostaje “kratkih rukava” je
nesuđeni vlasnik jahte, ali on će kao čovjek velikog razumijevanja i ekološke
svijesti sigurno shvatiti da je to za cijelu zajednicu i ekosustav mnogo bolje.
Postoji, dakle, rad, koji premda naizgled koristi preživljavanju radnika, zapravo
globalno šteti planetu i čovječanstvu, a u alternativnom bi se ekonomskom
modelu mogao i ne obaviti, a da svi, osim naručitelja, i dalje budu jednako
siti i sretni iako konkretnog proizvoda nema – naravno, to je krajnje radno
nemoralno jer podrazumijeva ljenčarenje umjesto rada, a i dobivanje naknade
za to ljenčarenje. Ideja o tome da se rad treba obavljati u maksimalnim
količinama, stalno dostižući sve veće norme i to radi opstanka i preživljavanja
vrste naprosto je još jedna od grozomornih podvala evanđelja rada. O tome
posve dovoljno govori današnja raspodjela bogatstva gdje desetak pojedinaca
posjeduje jednako kao i donja polovica ljudske vrste, a manje od 1% bogatih
posjeduje više od pola svega na svijetu. Toliko o “ljudskoj vrsti”.

Drevni strah za opstanak koji je u nama usađen možda čak i evolucijski,

koji je vrsta evolucijske “kazne” za naš ogroman mozak koji može pojmiti
budućnost, zlorabi se da bi se radnicima utuvila ideja o nužnosti rada i
nemogućnosti bilo kakvog drukčijeg ekonomskog svijeta osim ovoga [6].
Takav strah za opstanak i težak rad da bi se preživjelo bili su u nekoj mjeri
nužni u povjesti čovječanstva, sve manje kako su se agrarne i sve druge
tehnologije razvijale. No danas, kad tehnologija i znanost lako mogu pokriti
potrebe opstanka cijele vrste, taj je strah neka vrsta atavizma koja se zlorabi.
U priči o čovjeku kojeg priziva druga, plodna obala rijeke, a on zato sagradi
splav i hrabrošću i trudom prijeđe riječne brzace, Buda pita što je tom čovjeku
dalje činiti sa splavi? Ništa. Splav treba napustiti ili je uredno privezati na
sigurnom i nastaviti uŽIVati u plodovima na obali. No, naš ekonomski sustav
prisiljava nas da splav uprtimo na leđa i nosimo je kroz šumu i voćke zato jer
i dalje imamo strah od divlje vode, a zapravo zato jer vladajućoj manjini koja
se uspostavila u vremenu gradnje splavi koristi da teglimo kao stoka i splav i
onih desetak vizionara i hrabrih investitora koji čavrljaju razgledajući okoliš
i beru najslađe voćke iz svoje ugodne pozicije. I ponekad nam dobace kakav
ogrizak preko ruba splavi. “Moralnost rada je moralnost robova, a suvremeni
svijet nema potrebe za robljem.” – tako bi vjerojatno rekao Bertrand Russell
[7].
 Livadski eseji | 27

Sav naš trud na razvoju znanosti i tehnologije izgradnje splavi nije na kraju
koristio ničemu osim da nas upregne kao strahujuće i tegleće životinje. I ne
samo to – znanost i tehnologija umjesto da se koriste za razumno, zdravo
i sretno bivanje u okvirima okoliša zlorabe se za povećanje proizvodnje i
profita manjine po svaku cijenu, bez obzira na štetu po okoliš. Još mobitela,
još televizora, još automobila, bacaj staro, kupuj novo, litij crpi, bakar čupaj,
naftu pali, samo žderi, samo drobi, samo proizvodi sve brže i sve više jer
to je navodno neka vrijednost po sebi. Samo kupuj jer znaš da upravo to
(štogod) želiš i da će ti život bez toga biti posve prazan. No, danas čak ni to
nije dovoljno! Proizvodnja je toliko efikasna da je nemoguće da svi rade u
proizvodnim djelatnostima, čak i ako u njih uključimo virtualnu proizvodnju
npr. softwarea. Stoga se u zadnjih stotinjak godina umnogostručio broj
zaposlenih u tercijarnim takozvanim “industrijama”, a u zadnjih barem
dvadesetak godina, svjedočimo o ogromnom broju ljudi koji rade poslove za
koje uopće nije jasno da za njih postoji ikakva realna potreba, osim one da ti
ljudi budu zaposleni i dobivaju plaću – često čak i oni koji ih obavljaju smatraju
da ti poslovi ni na koji koristan način ne doprinose svijetu. David Graeber
takve poslove naziva bullshit jobs (kenjaža od poslova, izmišljeni poslovi).
Drugim riječima, sasvim je lako moguće zamisliti bolji sustav u kojim oni te
poslove uopće ne obavljaju, a dobivaju plaću za “ljenčarenje”. Takvi su poslovi
npr. projektni uredi za prijave projekata i prevođenje konkretnih zamisli u
tajni jezik onih koji će projekte ocjenjivati u drugim projektnim uredima i
agencijama. Ili agencijska administracija agencija koje nadgledaju agencije za
štogod, gdje je ovo “štogod” obično neki realan rad, premda to u najnovijim
inačicama čak i nije nužno – moglo bi recimo biti i agencija za nadgledanje
nepotrebnog bujanja agencija. Radi se o nekoj vrsti birokratizacije protoka
novca u društvu i zapošljavanja na tom poslu onih za čiji posao zapravo
nema prave potrebe osim one da ne budu nezaposleni i traže svoju plaću (ja,
naravno, predlažem da im se ona naprosto da iako su nezaposleni).

Porast broja takvih poslova, navodno “menadžerskih” (govori se o

“menadžmentu znanja”!), “uslužnih”, “kontrolnih”, “komunikacijskih”,
“konzultacijskih”, “nadzornih” i “administracijskih”, ogroman je posvuda, a
oni koji takve poslove obavljaju često moraliziraju o važnosti rada (!), efikas-
nosti tržišta (!), o izvrsnosti i kompeticiji, uglavnom glasnogovore uobičajeno
radno evanđelje koje one na splavi i dalje drži na vrhu [8]. Oni, ponekad
nesvjesno, a ponekad zato jer strahuju da će netko uočiti da njihova radna
mjesta nisu uopće potrebna, šire vijest o misteriju slobodnog tržišta i silnoj
 Livadski eseji | 28

kompleksnosti mikro i makroekonomskih tokova, o važnosti investitora,

filantropa i financijskih vizionara, o prevratima na burzi, štednji, rezanju
radnih mjesta, otkazima neproduktivnima i neutrživima (!), dodajući tako
utuvljivanju radnog morala i strah koji uvijek ide zajedno s njim. Umjesto da
odu doma i “misle o čemu god su mislili prije nego što su im rekli da moraju početi
zarađivati za život”, kako bi rekao Bucky, a ja bih dodao i da uživaju, oni zbog
opravdanja svog postojanja i utuvljenog radnog morala služe perpetuiranju
suludog, tjeskobnog, a uz to i neefikasnog radnog sustava kojemu suština
sve manje postaje pravi rad i naknada, a sve više održavanje odnosa moći i
vlasništva u društvu. A Russell bi vjerojatno rekao da “posve ozbiljno [želi reći]
da se mnogo štete nanosi u suvremenom svijetu vjerovanjem u krepost rada te
da je put do sreće i blagostanja u organiziranom smanjivanju rada.” To je bilo
prije 87 godina.

Što bi se moglo dogoditi kad bi se društva uistinu suočila s činjenicom da

resursa ima dovoljno za cijeli planet, da nije potrebno da svi rade i da bismo
svi mogli raditi mnogo manje bez ikakve redukcije kvalitete života? Što bi
se dogodilo kad bi pojedinci shvatili da bi mogli biti mnogo slobodniji,
“ljenčariti”, a zapravo živjeti i uŽIVati bez tlake radno-egzistencijalne ucjene?
Što bi se dogodilo kad bi svi pojedinci inzistirali da se profit jednakije podijeli
po zajednici koja ga omogućuje i da nad svojim vremenom preuzmu veću
kontrolu, da rade duplo manje umjesto duplo više? [9] Takve osviještene
“lijenčine” zahtijevale bi svakako da se splav prestane nositi i da se ispred
nje i onih na njoj prestane prostirati crveni tepih jer je to posve besmisleno
gubljenje vremena u plodnom okolišu na drugoj strani rijeke. No, u tom bi se
slučaju oni na splavi sunovratili na tlo. Stoga je posve jasno kome odgovara
propaganda radnog morala i u situaciji u kojoj nikakav rad ni strah nisu
potrebni. Jasno je i zašto su osviještene “lijenčine” opasna prijetnja poretku –
osviještene lijenčine znaju da je car na splavi gol i nikako ne namjeravaju dati
caru carevo. Drukčiji svijet je, naravno, sasvim moguć.

I na kraju – u pravu ste, postoje uistinu prave pravcate lijenčine i marljivi

ljudi. Ali ne radi se uopće o tome.

[1] Moj pokojni djed Anton Šiber budio nas je jutrima, pogotovo sunčanim,
kad je dan obećavao mnogo, govoreći, zapravo skoro pjevušeći pod prozorom
spavaće sobe Ustaj lijeni, Bog sreću dijeli! Postoji velik broj sličnih narodnih
 Livadski eseji | 29

mudrosti o lijenosti i radu, recimo Ko prvi ustane, tog srića dopane, Tko rano
rani dvije sreće grabi, Gora lijenost nego bolest, U lina ni kruva ni vina, Sidi
Luce, al’ ne sidi sunce.

[2] Nema nikakve sumnje da su višak slobodnog vremena i ljenčarenje majka

kreativnosti i civilizacije. No, argument koji želim razraditi u tekstu ide
mnogo dublje i objesnije i želi vrednovati “ljenčarenje” kao način da se živi
bez okova “korisnosti”, proizvodnje, utrživosti i isplativosti. Taj je argument
dakle oštriji od onoga koji ljenčarenje vidi tek kao dobru podlogu za budući
rad i kreativnost, premda tu mekšu verziju argumenta i ja, naravno, posve
podržavam.

[3] Treba ovdje, doduše, dodati da je kršćanski grijeh lijenosti u dobroj

mjeri naknadna crkvena interpretacija, a da se u Novom zavjetu može naći
i povoljniji odnos prema “ljenčarenju”: Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne
žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji
od njih? (Matej, 6:26).

[4] Ovdje je dodatno zanimljivo da cvrčak u principu i ne mora biti lijenčina,

da može raditi dan i noć svirajući, a da za to ne bude plaćen i nagrađen jer ne
radi ništa “korisno”, ništa što bi se dalo prodati. Takav argument potežu obično
oni koji se i dalje boje riječi “lijenčina” pa je pokušavaju zaobići redefiniranjem
mjerila lijenosti i korisnosti. No stalno bježanje od riječi “lijenost” je podvala
na koju se nasjelo, a i kvari priču – to što cvrčak crnči svirajući neplaćeno u
dvije smjene, od cvrčka pravi budaletinu umjesto prave lijenčine koja uživa u
svirci.

[5] U vezi s maksimalnim širenjem koncepta zajednice, Kropotkin se

vjerojatno ne bi složio.

[6] Apologetski mudraci tvrdit će da je upravo ovaj sustav proizvodnje i

potrošnje posljedica naravi čovjeka, tj. da je i on “evolucijski” proizvod
podjednako kao i čovjek i da naprosto najbolje odgovara na čovjekove žudnje.
To je uobičajena, navodno “prirodno-znanstvena” apologija ekonomskih
i društvenih fenomena čija se pojavnost pripisuje nužnosti, kao da društva
i obrazovanje nemaju nikakvu moć da promijene odnose koji su navodno
“prirodni” te kao da su ljudi životinje instinkta i “naravi” podjednako kao
i zečevi. Ostaje onda ipak nejasno zašto se ekonomski modeli zapisuju u
 Livadski eseji | 30

ustave država, zašto se nove članove društava indoktrinira kapitalističkim

vrijednostima izvrsnosti, kompetitivnosti, poduzetnišva, uspjeha, rizika te se
stvara privid da žive u najboljem od svih svjetova u kojem svi imaju jednaku
šansu. Ako je sustav prirodan (što god to značilo), onda njegove vrijednosti ne
treba utuvljivati jer se ukazuje kao nužnost pa stoga i ne primjećuje. Dodatno,
licemjerno je govoriti da je upravo današnji sustav “prirodan” kad su ga dosad
praktički isključivo usmjeravali oni na vrhu.

[7] Vidi npr. B. Russell, Pohvala besposličarenju.

[8] Treba uočiti da je za ovaj argument posve nevažno stvaraju li se ti poslovi

u javnom ili privatnom sektoru – u oba slučaja ti poslovi rezultiraju plaćama
koje bi se mogle isplatiti i da se poslovi ne obavljaju, ili barem obavljaju u
manjoj mjeri. No, istina je da postojanje takvih poslova znači ponešto
povećanu raspodjelu novca u zajednici, iako na posve pogrešan način. Vršnih
1% u suštini nema ništa protiv takvih poslova, jer uspijeva i preko njih, ako
su u javnom sektoru, izvući svoj golemi komad, a da pritom nema problema s
nezadovoljstvom velikog broja nezaposlenih. Dodatno, radni moral i odnosi
snaga su očuvani upravo kako onako moćnima odgovara. Kao što Graeber
primjećuje, ne radi se ni o kakvoj teoriji zavjere onih na vrhu, nego o donekle
spontanoj, a donekle kratkoročno usmjeravanoj evoluciji sustava rada i
ekonomije pod stalnim utjecajima najmoćnijih koja stoga i na duži rok u
ogromnoj mjeri odgovara upravo njima.

[9] Ovo razmišljanje dalje vodi prema garantiranom osobnom dohotku, ali
nikako ne na način na koji se on podvaljuje kao zamjena za socijalnu pomoć,
nego kao temelj za sasvim ugodan život i garantiranu podlogu standarda
i prihoda na kojoj se ekonomska aktivnost može dalje odvijati – radi se
zapravo o nultom nivou ugode i sigurnosti garantiranom svakom pojedincu,
bez obzira radio on ili ne. Taj bi se osobni dohodak mogao puniti iz profita
apsolutno svih ekonomskih i financijskih transakcija i značio bi raspodjelu
profita i rezultata rada u zajednici o kojima sam ranije govorio u anarhističkoj
kontekstualizaciji rada. Načini na koji se s garantiranim osobnim dohotkom
eksperimentira (Finska, Kanada) kao mogućem poticaju za zapošljavanje,
potpuno narušavaju ideju koju ja ovdje zastupam i debelo podbacuju u samoj
zamisli. Daljnja razrada ove teme izlazi iz okvira ovog eseja.

11. veljače 2019.

Livadski eseji | 31
 Livadski eseji | 32

Algoritmi za školjke

Oblik puževih kućica (školjaka) može se jednostavno zapisati u obliku kompaktne formule.
Radi se o spirali u tri dimenzije. Mnogo je teksta napisano o ovoj “formuli za školjke”.
Tako npr. D’Arcy Thompson u svom kapitalnom djelu On growth and form (O rastu i
obliku) u XI, XII i XIII poglavlju govori o svojstvima logaritamske spirale, o školjkama, a i
rogovima, čiji se oblik može zapisati na sličan način kao i oblik školjaka [1]. Na naslovnoj
stranici Doverovog reprinta kompletnog izdanja Thompsonove knjige nalazi se prekrasna
ilustracija/fotografija spirale i to u školjki Nautilusa.

Ako se oblik školjke želi opisati vrlo detaljno, onda se formule ipak znatno kompliciraju.
Za relativno male efekte u obliku školjke potrebno je uvoditi znatne komplikacije u “opću
formulu” za školjke koja time postaje sve manje kompaktna. Pristup koji je alternativa
traženju jednadžbe za površinu školjke reprezentira školjku kao niz objekata u prostoru,
npr. sfera i cilindara, koji su u prostorne odnose dovedeni (vremenskim) procesom rasta.
No, takvi objekti su i dalje diskretan skup pa ih je potrebno uklopiti odn. na neki način
spojiti u jedan, glatki objekt školjke. U računalnoj grafici postoje posebno pogodne
konstrukcije za takve potrebe koje se nazivaju metaballs ili blobs. Ideja je da se svakoj točki
u prostoru (npr. svakom centru sfere) pridruži skalarno polje koje trne s udaljenošću od
centra. Ukupno polje skupa točaka je onda suma svih pojedinih polja, a blob objekt je izo-
površina takvog polja, tj. površina na kojoj je vrijednost ukupnog polja zadana.

Oblik sličan školjci prikazan na slici predstavlja konstrukciju baziranu na algoritmu koji
donekle simulira rast školjaka. Tako dobivena “školjka” pomalo sliči amonitima. Amoniti
ipak nemaju šupljina koje su u ovu konstrukciju namjerno unesene i to kao negativne vri-
jednosti skalarnog polja u nizu točaka konstrukcije. Slika je nastala u rujnu 2011. godine.

[1] D’Arcy Thompson, On Growth and Form, Dover

Publications; Revised edition (June 23, 1992).
 Livadski eseji | 33

Obrazovanje za potrebe tržišta

Već je i sam pokušaj odgovaranja na pitanje Čemu služi obrazovanje? nužno
osuđen na neuspjeh. Ne mislim pritom da su odgovori koje bi takav pokušaj
mogao iznjedriti pogrešni, nego mislim da je spektar onoga čemu obrazovanje
služi toliko širok da bi i samo kreiranje konciznog i zatvorenog odgovora bila
neka vrsta podvale. Čemu obrazovanje zapravo ne služi? Ima li ičega što će
neobrazovan čovjek napraviti bolje od obrazovanog i ima li ijedne djelatnosti,
stanja i aspekta ljudskog bivanja kojem ponešto obrazovanja neće koristiti?*
Učimo zato da u punini pristupimo svojoj i drugim kulturama i zajednici i
čovječanstvu kojem pripadamo, da najprije naučimo čitati, računati i pisati
i tako sagledamo tisućljetno naslijeđe vrste i stanje u kojem je ona danas.
Učimo da budemo ljudi, stoga je odgovoriti na pitanje Čemu služi obrazovanje?
podjednako teško kao i na pitanje Što je čovjek?

Čovjek, naravno, nije definiran isključivo tržišnim odnosima, zapošljivoću,

visinom plaće i štednjom u banci, premda svi ti faktori danas na značajan
način otvaraju ili zatvaraju prostor svemu ostalome i važnijem što čovjek jest.
Izuzetno reducirana i u suštini totalitarna, premda sebi tepa da je liberalna,
projekcija čovjeka predstavlja ga prvenstveno kao proizvođača, radnika,
vlasnika ili robu. U toj projekciji ti aspekti postaju isključivi preduvjet ljudskom
bivanju i na njima se inzistira prije svake druge definicije čovječnosti. Iz tog
su očišta vaš “radni doprinos” društvu, “tržišna kompetencija” i zapošljivost
preduvjet za sve ostale slobode koje biste kao čovjek trebali uživati. U takvoj
reprezentaciji odgovor na pitanje Čemu služi obrazovanje? je posve jasan –
služi monetizaciji kompetencija, odn. tržištu.

U toj reduciranoj stvarnosti, obrazovanje za tržište je, između ostalog, i

obrazovanje za navodno “stvarni svijet”, tj. prihvaćanje sadašnjeg stanja
raspodjele moći i načina na koje se ono održava. Jer svako je obrazovanje
koje propituje takav sustav funkcioniranja svijeta nužno neutrživo tj. bavi se
mišljenjem koje se ne može prodati zato jer odbija sudjelovati u proizvodnji
statusa quo i proizvodnji općenito, pogotovo na način koji sustav stjecanja
nalaže. Takvo se obrazovanje i aktivnosti u “zdravorazumskom” novogovoru
nazivaju “imaginarnim”, “nerealnim”, a u njih spada sve što se ne može
monetizirati, čemu se ne može pripisati razmjenska vrijednost i uklopiti ga
 Livadski eseji | 34

u postojeći sustav stjecanja. Obrazovanje je “realno” samo ako se njegov ishod

može naplatiti. Zdravstvo je “realno” samo ako se zdravstvene usluge mogu
prodati, inače je aktivnost “koju netko drugi plaća”, a plaćaju je navodno
uvijek oni koji stječu. Ni to, naravno, nije istina, jer su oni koji stječu uspjeli
fiksirati i dogmu o tome da su upravo oni zaslužni za sve aktivnosti i poslove
koji se u društvu odvijaju i da je oslobađanje njihovog profita od bilo kakvog
poreza nužni preduvjet za bivanje svih s dna piramide. Oni s dna dobivaju,
dakle, svoje sitne plaće i na njih mogu plaćati poreze samo zato jer su oni
koji im navodno omogućuju rad i plaću oslobođeni poreza na svoje gigantske
prihode.

Oni s dna trebaju se obrazovati tako da prije svega postanu nešto što se može
prodati – roba. U tom je sustavu obrazovanja za tržište ljestvica vrijednosti
posve jasna. STEM je vredniji od filozofije ili književnosti. Mali programeri
robota su vredniji (doslovno) od malih pjesnika i slikara. Puno je vrednije
znanje npr. kodiranja i proizvodnje aplikacija koje na selfie fotografije lijepe
svinjske uši i njuške od dobrog poznavanja npr. povijesti filozofije ili njemačke
književnosti. Tržište sačinjeno od ljudi obrazovanih tako da se većinom
zadovoljavaju lijepljenjem svinjskih ušiju na selfije ne zanima njemačka
književnost nego nove aplikacije sa sve smješnijim svinjskim ušima. U tom
je smislu programer svinjskih ušiju dobro obrazovan za tržište i dopušta mu
se da svojim radom stječe svoj mali dohodak. Znanje eksperta za njemačku
književnost proglašava se zastarjelim, nepotrebnim i neprilagođenim
potrebama tržišta. U cijelom se procesu ovog tržišno vođenog vrednovanja
ne razmišlja o vrijednosti obrazovanja za društvenu zajednicu i za pojedinca
odn. za konkretnog eksperta za njemačku književnost ili onoga za mobilne
aplikacije za svinjske uši – taj efekt ne ulazi u najgrublje parametre monetizacije
pa onda ni u vrednovanje obrazovanja. Jedina je vrijednost koju obrazovanje
za tržište priznaje ona koja se može izbrojiti u valuti. Cilj obrazovanja za
tržište postaje tako posve suprotan platonskom akademskom idealu. Umjesto
da obrazovanje odvrati od stalnih promjena iskustvenog svijeta i usmjeri na
ono nepromjenjljivo i osnovno, na principe i bitak iza pojavnosti, ono treba
žustro pratiti ono promjenjljivo i trendovsko, što se može prodati danas i sutra.
Ružičaste svinjske uši u trendu su danas, a sutra bi već mogli biti kozji rogovi.
Usklađivanje obrazovanja s ovim trendovima često se naziva reformom.
 Livadski eseji | 35

Iz drugog, posve suprotnog očišta, prešutne se pretpostavke koje su postale

dio “zdravog razuma” razotkrivaju, pokazuje se da one nikako nisu nužne
ili prirodne, evolucijski i znanstveno opravdane kao što se to svakodnevno
utuvljuje. Uređenje društvenih odnosa nije naime podložno istoj vrsti
prirodno-znanstvene analize kao što je to npr. nastanak zvijezda ili kemija
spontanih reakcija. Propaganda statusa quo htjela bi i sadašnju ekonomiju i
odnose moći prikazati kao nužnost prirodno-znanstvene vrste, često hineći
prirodno-znanstvenu metodologiju kako bi opravdala takvu ekonomiju
i takve odnose. Potpuno razumijevanje i razotkrivanje ove propagande i
dogmi koje na njoj nastaju nemoguće je u kontekstu obrazovanja za tržište i
zahtijeva obrazovanje šire i mnogo manje utržive vrste. U najnovijoj inačici
“zdravorazumske” propagande koja se prodaje kao “novi optimizam”, a
zapravo se radi o najobičnijem voltaireovskom panglossizmu, postojeći
odnosi moći i njena koncentracija u rukama nekolicine prikazuju se kao
dobrobit za društvo u ukupnosti. Podaci o produženju životnog vijeka, o
smanjenju smrtnosti novorođenčadi i broja poginulih u ratovima prikazuju
se kao matematički argument za valjanost i uspješnost sustava stjecanja,
premda su ukupna sredstva utrošena u taj neviđeni napredak donjih desetak
posto najsiromašnijih neusporedivo manja od sredstava koja su otišla ka 1%
najbogatijih. Dodatnih 25 centi prihoda po glavi najsiromašnijeg veliča se kao
trijumf prosvjetiteljskog, znanstvenog i tehnološkog duha napretka, a zapravo
se radi o apologiji statusa quo i neprikosnovenosti pozicije onih najbogatijih
čije se besramno bogatstvo proglašava preduvjetom za bivanje i napredak
masa najsiromašnijih. Ovo je, naravno, najbolji od svih svjetova, a svaki drugi
koji se može zamisliti je posve nemoguć.

Statistika se, naravno, može uvijek koristiti u sustavima s mnogo sudionika,

no fenomeni koji se daju u nekoj mjeri statistički opisati odvijaju se na dnu i
sredini raspodjele bogatstva, dok je onaj dio koji pokriva pravu ekonomsku
moć, koncentriranu u rukama malog broja aktera, efektivno nestatistički i ne
ovisi o matematici nego o hiru, slučajnosti i psihologiji. Paradoksalno, upravo
se matematički provjerljive konstrukcije koriste za stvaranje virtualnog
prostora ekonomije, virtualnog novca koji se lokalizirano i kontrolirano
generira ni iz čega i koji u balon u koji se upuhuje usisava stvarne vrijednosti
i stvarno vlasništvo nad resursima, nad zemljom, vodom i zrakom. Taj je
maligni scenarij moguć i ponavlja se zahvaljujući tome što je sadašnji sustav
takav da je sve resurse i preduvjete za elementarnu egzistenciju navezao na
sektor imaginarne “ekonomije” (monetizirao), koja se, posve perverzno,
 Livadski eseji | 36

predstavlja kao jedina realnost. Uostalom, ona se temelji na “matematici”,

na postocima, očekivanjima, ugovorima i obvezama, no zapravo se u suštini
radi o sustavu namještenog klađenja u kojemu je ishod uvijek takav da moć
i vlasništvo protječu od dna piramide prema njenom vrhu, a ekosustav se
rapidno iscrpljuje. Jedan je od ciljeva “obrazovanja za tržište” i održavanje te
predstavljanje takvog sustava “poštenim”, s obzirom na to da daje navodno
jednaku mogućnost za dobitak i uspjeh svima. Čak i kad se ovo ne eksplicira,
činjenica da se nužnost takvog sustava ne propituje znači zapravo da se
predmnijeva da nijedan drugi nije moguć.

Stalno utuvljivanje i proizvodnja navodnog zdravog razuma razlog je što su

današnji, posve globalizirani ekonomski i financijski odnosi iz kojih proizlaze
i jasni odnosi moći, postali dogma koja se više i ne propituje i zlatno tele
kojem se klanja. Danas se praktički podrazumijeva da se obrazovanje, kao i
čovjek, promatra kroz prizmu koristi za sadašnji model stjecanja i raspodjele
moći ili “ekonomije slobodnog tržišta”, kako se današnjem modelu ponekad
tepa. Radi se o eufemizmu i namjerno iskrivljenom, navodno zdravo-
razumskom novogovoru, jer je sve jasnije da ni tržišta u koje se današnja
dogma zaklinje nisu slobodna kad se radi o vrlo pojedinačnim i konkretnim
financijskim interesima koji u svoju obranu i spas mogu mobilizirati cijele
države. Takvi su odnosi moći i proizvodnje navodna “realnost”, a postojanje
uskog sloja vladara svijeta koji posjeduje praktički sve, navodna “nužnost”
odn. “prirodna” posljedica ekonomskih i proizvodnih odnosa koji su navodno
jedini koji funkcioniraju.

Krajnja instanca tržišne indoktrinacije odvija se na poslovnim školama

koje dodjeljuju MBA (Master of Business Administration) titule. Donekle
je smiješno što te institucije proizvode kadrove koji ne posjeduju nikakvo
konkretno znanje, osim pravovjernosti. Program se poslovnih škola, naime,
uglavnom svodi na hinjenje znanstvenosti “tržišnih” dogmi – radi se o brzim
tečajevima i pokojem satu iz elementarne matematike i postotnog računa koji
vam omogućuju da s potvrdom u džepu širite poslovno evanđelje. Steknuti
MBA stupanj daje vam auru čovjeka koji “razumije kako tržište radi”, koji
je posvećen i amenovan, upućen u mehanizme. Stoga se i političari, čak i
kad imaju koliko-toliko autentično i istinsko obrazovanje, npr. inženjersku
fiziku**, vole kititi MBA titulama pokazujući tako da su ljudi od “stvarnosti”,
a ne od fantazije.
 Livadski eseji | 37

“Tržište”, a zapravo interes moćnih, htjelo bi biti nadređeno obrazovanju,

premda “tržište” i sadašnje stanje tehnologije koje i omogućuje nagomilanu
moć proizlaze iz obrazovanja i znanosti odn. prijenosa i unapređivanja
kulture i tehnologije kroz tisućljeća. Svjedočimo obratu vrijednosti i reverziji
fundamenata. Obrazovanje nije više preduvjet za tržište, nego su kapital i
tržište preduvjet za obrazovanje. Sve obrazovanje koje ne udovoljava tržišnim
kriterijima nema razloga postojati i nužno je teret koji netko navodno mora
platiti, a plaćaju ga svojom milošću i dobrotom, naravno, oni koji stječu od
rada drugih i napuhuju toksične balone imaginarnog novca. Obrazovanje
koje odgovara tržištu nema više vrijednost u kontekstu doprinosa svijesti
pojedinca te stanju zajednice i međuljudskih odnosa u njoj koji se ne mogu
svesti na kupoprodaju. Ta je perverzna slika svijeta postala posve uobičajena
i milijuni ljudi svakodnevno u nju zure, prihvaćajući svu ružnoću iskrivljenih
lica i debelih skrivajućih slojeva boje kao istinu – to je slika realnog svijeta i
nijedan drugi ne može postojati.

Ako prepustimo tržištu, a zapravo interesima vlasnika, da definira obrazovanje,

onda možemo biti sigurni da ćemo dobiti uškopljeno obrazovanje,
nesposobno da udahne slobodnu misao i viziju drukčijeg svijeta u one koji
se obrazuju. Od svih najavljivanih krajeva povijesti, možda je ovo upravo put
prema sigurnom kraju povijesti, prema bezumnoj i posve neobrazovanoj
perpetuaciji malignog sustava koji neće imati nikakvu alternativu jer je više
nitko neće moći ni zamisliti. Takvo je, dakle, “obrazovanje za tržište”. Radi se
o indoktrinaciji – izravnim ili prešutnim uputama za jednoznačno mišljenje
koje uvijek proizvodi željeni ishod. Samo za koga?
*
Ovdje se pretpostavlja da je riječ o pravom obrazovanju koje se odvija s najboljom namje-
rom da ponudi istinite informacije, što je moguće cjelovitiju sliku, a i višestruka gledišta,
ako nisu u suprotnosti s podacima – u suprotnom, ne govorimo o obrazovanju, nego o
indoktrinaciji.
**
U prosincu 2017. godine, tadašnji predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske,
Davor Bernardić, inženjer fizike po struci, pohvalio se Chief Executive MBA titulom
stečenom na poslovnoj školi Cotrugli. Tom je prilikom, pozirajući s diplomom, napisao:
Gospodarstvo temeljeno na društvu znanja osnovica je zdravog razvoja i
rasta. Mladi u tom procesu igraju ključnu ulogu, a suradnja poslodavaca,
sveučilišta i države je nužna poluga za stavljanje teorije [sic] orijentiranog
obrazovanja u okvir prakse.

29. svibnja 2018.

Livadski eseji | 38
 Livadski eseji | 39

Leonardova kosa i turbulencija vode

Ova je slika također inspirirana da Vincijevim skicama. U svojoj skici biljke ptičje mlijeko
(Ornithogalum umbellatum), Leonardo daje tankim vlaknastim listovima biljke dodatni
pokret nalik stiliziranom vrtloženju koje ipak ne oduzima mnogo vjernosti botaničkog
prikaza (takvo što moglo bi predstavljati npr. utjecaj vjetra na listove biljke). Uzorak koji
Leonardo sugerira sličan je vrtlozima u turbulentnom toku vode koje je mnogo puta
skicirao i proučavao u raznim okolnostima, npr. kad voda teče oko prepreka raznih oblika.
Slična se stilizacija može vidjeti i u prikazu brade i kose na slavnom da Vincijevom auto-
portretu.

I sam Leonardo u svojim zapisima [1] spominje vezu između kose i vode, i to na vrlo
pronicljiv način (moj prijevod s engleskog):

Promotri gibanje površine vode, kako podsjeća na kosu koja ima dva
pokreta – jedan koji ovisi o težini kose, a drugi o smjeru uvojaka;
tako voda stvara vrtloge, jednim dijelom slijedeći poticaj glavne
struje, a drugim slijedeći upadno gibanje i povratni tok.

Objekt na slici, nastaloj u studenom 2009. godine, sliči nekakvoj vlaknastoj podvodnoj
biljci ili životinji, možda nekoj vrsti vlasulje.

[1] Leonardo da Vinci: Notebooks, Oxford World’s Classics (2008).

 Livadski eseji | 40

Otpad naš svemirski

Čistoća d.o.o. kaže da “otpad nije smeće”, misleći pritom da postoji, barem
formalna, razlika između otpada i smeća. Otpad je prema njima tvar koja se
lako može uključiti u cikluse kruženja tvari na planetu.

Otpad i smeće su tvari nižeg uređenja, tvari povećane entropije iz kojih je

informacijski sadržaj iscrpljen metabolizmom ili nekom drugom uporabom.
Može ih se opet učiniti informacijski vrijednim i energetski potentnim samo
ulaganjem energije, a u krajnjoj instanci, svako takvo ulaganje energije potječe
od Sunca koje i omogućava cikluse obogaćivanja i osiromašivanja tvari u
živim i neživim procesima na Zemlji.

Ne treba ipak zaboraviti da sadašnji ciklusi nisu vječni premda se iz naše

perspektive mogu takvima činiti. Sjetimo se samo da prva atmosfera našeg
planeta nije imala kisika i da je život, odn. evolucija fotosinteze, bitno izmijenio
planet i napravio promjenu na astronomskoj skali.

Život dakle mijenja svemir, i to prvenstveno proizvodnjom otpada.

Zahvaljujući tome što osiromašujemo svoju okolinu, što joj povećavamo
entropiju, odn. efektivno grijemo, čuvamo svoju visoku razinu reda i
koherenciju DNA informacije koju propagiramo. Mi možemo živjeti samo na
račun povećanja nereda u svojoj okolini, svemiru. Življenjem “uneređujemo”
svemir, proizvodeći otpad; tako ga ireverzibilno odvodimo prema termalnoj
smrti, udovoljavajući Drugom zakonu termodinamike. Cijela ova priča
ima smisla, naravno, samo ako prihvatimo da taj zakon vrijedi za svemir u
ukupnosti i da ga možemo smatrati posve zatvorenim sustavom.

Naša neizbježna i ireverzibilna budućnost definirana je tako kao vrijeme u

kojem će biti više otpada nego danas.

Nastanak života kao iznimno uređenog stanja tvari dugo je zbunjivao fizičare,
počevši barem od Schrödingera pa nadalje. Kako, naime, objasniti evoluciju
poretka i obogaćivanje tvari informacijom u svemiru koji se mora podvrgavati
Drugom zakonu termodinamike, tj. kojemu se entropija mora povećavati
s protokom vremena? Gore navedeni argumenti zazivaju uobičajeno i lako
 Livadski eseji | 41

izračunljivo objašnjenje da, premda život zbilja čuva svoj red, čini to na
račun okoline povećavajući nered u ukupnoj, svemirskoj bilanci – drugim
riječima, oko sebe stvaramo otpad da bismo mogli preživjeti. Schrödinger
je tu “životnu snagu” zvao negentropijom – radi se o crpljenju “negativne”
entropije iz okoline, ostavljajući pozitivnu entropiju (nered) u okolini. No,
cijela ta priča nedavno je dobila i novi spin.

Jeremy England s MIT-a u siječnju prošle godine iznio je teoriju [1] koja
objašnjava nastanak života upravo time što iznimno efikasno disipira energiju,
tj. povećava nered u ukupnosti. Život bismo stoga mogli promatrati kao
parazitski oblik tvari, svemirski izum za vlastito, što efikasnije uneređivanje.
Neživi planeti dugo i sporo će propadati, dok će one na kojima se razvije život
isti taj život brzo degradirati, tako barem kaže England. Ovdje vremenske
oznake brzo i sporo treba naravno promatrati u astronomskom vremenskom
kontekstu.

Englandova teorija repozicionira čovjeka u svemiru, naravno, ako je shvatimo

ozbiljno. Zanimljivo je da je svako znanstveno kontekstualiziranje čovjeka
u svemiru bilo redovito ponešto pesimistično, barem od Kopernika pa do
danas.

Stvaranje otpada istočni je, primordijalni grijeh života. Zanimljivo je da se to

očuvalo i u našoj kulturi. Moj djed smatrao je bacanje hrane i nekontrolirano
stvaranje otpada grijehom u gotovo kršćanskom smislu. A nije znao ništa o
termodinamici.

[1] Natalie Wolchover, A New Physics Theory of Life, Quanta Magazine, 22.
siječnja 2014.

20. ožujka 2015.

 Livadski eseji | 42

Paljenje oblaka

Slika je inspirirana dimnjakom toplane na zagrebačkoj Trešnjevci, a nastala je u rujnu

2009. godine. Slabo uočljiv detalj slike su ptice u neposrednoj blizini dimnjaka. Prve četiri
najviše građevine u Hrvatskoj su dimnjaci. Najviši od tih dimnjaka je onaj termoelektrane
u Plominu (340 m), a dimnjak trešnjevačke toplane je na četvrtom mjestu po visini (200
m). Najviši dimnjak na svijetu je dimnjak elektrane na ugljen u Ekibastuzu u Kazahstanu
(420 m).
 Livadski eseji | 43

Totalitarni liberalizam
Ekonomske slobode nisu naše slobode ili kako su nam podvalili “slobodu”

Slobodno-tržišna ideologija propagira zamisao da će u tržišnom natjecanju

opstati oni najsposobniji, odn. oni koji uspijevaju svoj proizvod prodavati
uspješnije od drugih ponuđača. Sposobniji su oni tržišni subjekti koji proces
proizvodnje maksimalno podrede interesu tržišnog uspjeha i profitabilnosti
djelatnosti. Kad se govori o slobodi tržišnog natjecanja govori se zapravo o
slobodi stvaranja profita pod svaku cijenu, s jedinim ciljem uspjeha na tržištu.

Stoga je uporaba riječi sloboda (sloboda tržišta, ekonomska sloboda) zapravo

perverzija i podvala. Sloboda stjecanja profita u današnjim ekonomijama
redovito je u sukobu s ljudskim i individualnim slobodama onih koji sudjeluju u
stvaranju tog profita, odn. onih koji proizvode konkretni sadržaj koji se prodaje.
Oni nemaju pravo na ljudske slobode ako su one u suprotnosti sa slobodama
profita. U ime slobode profita zatire se sloboda da se bude dobra majka i da
se posveti tek rođenom djetetu. U ime slobode profita zatire se sloboda da
se misli i govori ako je to u suprotnosti s interesima tvrtke. Stoga su interesi
profita postavljeni iznad ljudskih prava radnika, a solidarnost među onima
koji proizvode konkretni sadržaj – radnicima – razbijena egzistencijalnom
ucjenom. Neka vaš kolega zašuti i ne govori protiv interesa tvrtke (zapravo
interesa vlasnika) jer ćete i vi zbog njega ostati bez kruha. Paradoksalno, u nas
je upravo nova, redovito katolički pravovjerna kapitalistička klasa izrasla na
negiranju radnih prava, socijalizma i ateizma prošlog sistema zaboravila da
ne živi čovjek samo o kruhu.

Dakle, upravo oni koji stvaraju sadržaj postaju neslobodni, a naglasak se s

ekonomije rada i sadržaja seli prema ekonomiji profita i menadžmenta odn.
tržišnog plasiranja sadržaja. No, čak ni klasa bogatih menadžera nije klasa
slobodnih ljudi. Premda su dobro plaćeni za nadgledanje proizvodnje i
proizvođača sadržaja, davanje otkaza gdje se “ukaže potreba” te smanjivanje
“troškova proizvodnje”, i oni su u interesu slobode profita neslobodni, samo
se njihova nesloboda mnogo obilnije nagrađuje. Oni su dobro plaćeni čuvari
poretka i procesa usmjeravanja stvorene vrijednosti prema vrhu vlasničke
piramide.
 Livadski eseji | 44

Pravovjerni radnik ili kako su me libertarijanci naučili dvomisliti

Nisu nimalo čudni događaji kojima svjedočimo u Hrvatskoj, da tvrtke

radnike podvrgavaju detektorima laži* i da radnici dobivaju otkaz zbog
mišljenja o poslovanju firme izrečenog usput, na stepenicama na putu do
posla, na nesreću u kamere i mikrofone. Podsjeća to na orvelijansko društvo,
samo se, zanimljivo, proces isljeđivanja i mentalne korekcije, učenja dvomisli
(doublethink) ne odvija u okviru Orwellove socijalističke more, INGSOC-a,
nego u okviru najslobodnijih mogućih tržišnih odnosa. I to je dvomisao koju
moramo prihvatiti – naše ljudske slobode nevažne su spram slobode tržišta i
profita. Naši dobri menadžeri, kapitalistički O’Brieni, objasnit će nam to u
procesu preodgoja, uz malu pomoć detektora laži:

Reci mi, Winstone - i zapamti, bez laži: ti znaš da ja uvijek

mogu detektirati laž - reci mi, kakvi su tvoji stvarni osjećaji
prema Velikom Bratu?

Kapitalisti jugonostalgičari ili kako smo pobijedili sami sebe

Proces stvaranja totalitarnog slobodnog tržišta u hrvatskim razmjerima

ima i nekoliko specifičnosti, s obzirom na rat početkom devedesetih i
bivšu Jugoslaviju koja je ograničavala slobodno tržište. Dobitnici u procesu
tranzicije iz jednog poretka u drugi, zamagljene ratom i patnjama onih koji su
izgubili najbliže, postali su novi kraljevi Hrvatske. U tom su tmurnom periodu
oni našli podlogu za narative kojima opravdavaju novonastalo raslojeno
društvo i svoju vladajuću, nacionalno ispravnu poziciju u njemu. Svakoga
tko proziva kraljeve zbog nejednakosti i zbog zatiranja radničkih prava,
naziva se jugonostalgičarom, zagovarateljem “regiona”, prizivateljem onih
mračnih vremena prije rata, zbog kojih je do rata i došlo. Tako se nacionalna
svijest ostrašćena početkom devedesetih koristi da se zamagli i zatre stara,
“jugonostalgičarska” klasna svijest. Danas se u hrvatskom jeziku riječ radnik
gotovo i ne koristi, zamijenile su je riječi novogovora, djelatnik ili uposlenik.
Lingvistički proces iščezavanja riječi posljedica je društvenog procesa zatiranja
klasne svijesti, ali i dvadesetogodišnjeg demontiranja proizvodnih djelatnosti,
često opet u interesu brzog profita novih vlasnika.
 Livadski eseji | 45

Svrha Novogovora nije bila samo da omogući medij

izražavanja svjetonazora i umnih navada svojstvenih
sljedbenicima INGSOC-a, nego da učini sve druge načine
mišljena nemogućim.

Posebno je u tom kontekstu zanimljivo da se isti jugonostalgičarski sentiment

koji se pripisuje radnicima, ne pripisuje hrvatskim tajkunima koji se lijepo
šire unutar “regiona”, kupujući proizvodne pogone u svim državama bivše
Jugoslavije. Tako se širi “bratstvo i jedinstvo”, ali nikako ne na temeljima
jednakih i bratskih ljudskih prava i sloboda, nego po pripadnosti istom
vlasniku i obvezi štovanja iste tržišne pravovjernosti i podložnosti.

Bilo je u redu, sve je bilo u redu, borba je završila. Pobijedio

je sam sebe. Volio je Velikog Brata.

Pravovjerna interpretacija povijesti je u tom smislu važna – radi se o narativu

koji opravdava klasno raslojavanje društva i izdvajanje 0.1 % najbogatijih –
tajkuna i novih vladara Hrvatske.

Onaj tko kontrolira prošlost kontrolira budućnost: onaj tko

kontrolira sadašnjost kontrolira prošlost.

Političari kao menadžeri ili kako se novogovor obogatio za riječ uhljeb

Proces “oslobađanja tržišta” pokreće procese osiromašenja društva. U

društvenim uređenjima prema kojima se krećemo neumoljivom logikom
ekonomskih sloboda, ono što ne donosi profit zapravo ni ne vrijedi niti
zaslužuje da se održava. Na udaru su javno zdravstvo, javno školstvo, kultura,
neprofitna (često fundamentalna) znanost, nužna (i besplatna) zaštita
temeljnih prava, i svaka druga djelatnost iz koje se profit ne može ili barem ne
može lako izvući. Ljudi koje smo u demokratskom procesu odabrali da brane
naša prava na zdravlje, obrazovanje i jednakost pred zakonom – političari –
zapravo omogućuju tranziciju iz sadašnjeg nedovršenog stanja prema stanju
potpunih, bespridržajnih** (...) ekonomskih “sloboda”. Oni to licemjerno
čine “u naše ime”, ponašajući se kao glasnogovornici Velikog Brata kad nam
objašnjavaju da javni sektor ne može funkcionirati bez “realnog” sektora te da
 Livadski eseji | 46

se u interesu “realnog” sektora, točnije u interesu profita vlasnika, moramo

odricati svojih prava. Javni su sektori dakle imaginarni, oni parazitiraju na
jedinoj mogućoj stvarnosti, stvarnosti ekonomskih sloboda kojima se imaju
podrediti ili ih neće biti.

Političari, barem oni koji uspijevaju u demokratskim procesima zadnjih

desetljeća, se ponašaju jednako kao i menadžeri, a često su i izravno na platnim
listama kapitala koji financira njihove kampanje i dolazak na vlast. Oni svoje
menadžerske “sposobnosti” redovito i pokazuju i to upravljanjem javnim
sektorom tako da ga reduciraju, osiromaše, ili jednostavno izruče u privatne
ruke, uz prigodni novogovor o javno-privatnom partnerstvu, outsourcingu,
monetizaciji i slično.

Rječnik je bio stvoren tako da daje točan i često vrlo suptilan

izražaj svakom značenju koji bi član Partije mogao izraziti
na ispravan način, pritom isključujući sva druga značenja
te također mogućnost da se do njih stigne indirektnim
metodama. Ovo je djelomično postignuto izmišljanjem novih
riječi, ali uglavnom eliminiranjem neželjenih riječi [.]

Njihova je, svjesna ili nesvjesna, uloga bila i da unesu razdor između radnika
“realnog” (privatnog) i “imaginarnog” (javnog) sektora. To su najefikasnije
postigli zagušujući javni sektor politički podobnim kadrovima, menadžerima
dobro plaćenih javnim novcem koji kvaliteti tog sektora nisu nimalo
doprinosili. Danas je javni sektor u Hrvatskoj potpuno razvaljen političkim
utjecajem i velikim postotkom potpuno nefunkcionalnog kadra nataloženog
u godinama političkog utjecaja. Priljev političkog kadra tekao je paralelno s
odljevom najkvalitetnijeg kadra iz javnog sektora.

Podvala o rastu ili kako smo Majčicu Zemlju uništili Ponzijevom shemom

Sadašnje stanje globalne ekonomije i proizvodnih odnosa ne čini se održivim

odn. stabilnim na duži rok. Kako je sustav stvoren i održavan da omogućuje
protok vrijednosti i vlasništva prema najbogatijim, nužno je da oni s dna pira-
mide osiromašuju. Njihovo konačno osiromašenje i porobljavanje dogodit će
se uz pomoć bankarskog sektora. Naime, privid dostojnog života se u mnogim
dijelovima Europe, a i u Hrvatskoj stvarao zahvaljujući kreditima – na kredit
 Livadski eseji | 47

se postaje privremenim vlasnikom automobila, stana, a možda i kakvog

grunta. Nije čak ni nužno da pojedinac osobno podigne kredit, dovoljno je
da to za njega učini demokratski izabrana vlast koja će taj kredit iskoristiti da
mu isplati plaću. No, dug koji je preuzela vlada na kraju će se naravno prebiti
preko leđa vrlo konkretnog i svakog pojedinačnog “djelatnika”.

Za opravdanje bivanja na kredit izmišljen je adekvatan koncept u novogovoru:

rast. Ekonomija će rasti, profit će se umnažati i s protokom vremena svi
ćemo (...) postajati sve bogatiji tako da ćemo kredit lako vratiti. Problem je
jedino što ideologija rasta ne udovoljava nekim fundamentalnim prirodnim
zakonitostima, npr. zakonima očuvanja energije i tvari. Rast energije i tvari, za
razliku od rasta kamata i ponašanja ostalih bankarskih “proizvoda”, naravno
ne može biti geometrijski - poznato je to svima koji znaju perzijsku priču o
šahu i pšenici (1+2+...+263 = 18446744073709551615 zrna pšenice - hrpica
velika otprilike kao Mount Everest). Za vraćanje duga stoga treba osiromašiti
vodne, rudne, energetske i ljudske resurse do krajnjih granica, izručiti sve to
vlasnicima duga, a da se eksponencijalni rast duga i dalje ne sustigne. Stoga je
ekološka devastacija planeta, uz zatiranje ljudskih prava i uništavanje javnih
službi, posve prirodna posljedica ideologije rasta.

- Kako si mogu pomoći da ne vidim ono što mi je pred očima?

Dva i dva su četiri.

- Ponekad, Winstone. Ponekad su pet. Ponekad su tri.

Ponekad su sve to odjednom. Moraš se više potruditi. Nije
lako postati normalan.

*
Tvrtka Valipile iz Svetog Petra u Šumi svoje je radnike 2015. godine podvrgavala ispiti-
vanju detektorom laži radi “provjere lojalnosti” kako su sami objasnili medijima.

**
“Kao predsjednica Republike Hrvatske i kao čovjek bezpridržajno osuđujem zločine mučenja
i ubijanja koja su se ovdje događala”. To je dio izjave predsjednice Republike Hrvatske,
Kolinde Grabar Kitarović prilikom posjeta Spomen-području Jasenovac, 22. travnja 2015.
Ovo bezpridržajno je potpuno izmišljena, novogovorna kovanica predsjednice koja ružno
odjekuje na području gdje su se ubojice trsile da koriste “čisti”, a zapravo izmišljeni hrvatski
jezik, od navodnih srbizama očišćeni pravovjerni novogovor.

30. travnja 2015., napisano povodom 1. svibnja 2015.

 Livadski eseji | 48

Ministarstvo straha

Zgrade su na ovoj slici, nastaloj u svibnju 2010. godine, konstruirane kao modularni objekti
odn. složene od predefiniranih tipskih elemenata, lego-kockica strukture.
 Livadski eseji | 49

Grobnica u Mariji Gorici

Na samom se rubu groblja u selu Marija Gorica nedaleko od Zaprešića na-
lazi zajednička grobnica četrdeset troje ljudi ubijenih 24. travnja 1945. pred
sam kraj Drugog svjetskog rata. Na spomeniku koji je podignut očito posli-
je rata da označi taj grozni događaj piše: 24. travnja 1945. poginuli su kao
žrtve fašističkog terora rasno i politički progonjeni boreći se za slobodu i ravno-
pravnost. Spomenik nema nikakvih partizanskih oznaka, a po godinama
rođenja pored imena vidi se da je pobijeno i mnogo djece. Najmlađi Willi
Winter nije imao ni punu godinu dana. Dana 25. rujna 2020. kad sam uočio i
fotografirao ovu grobnicu, pored spomenika su bili plastični anđeli i svijeće s
likom Djevice Marije koje netko očito i danas donosi.

U potragu za poviješću ove grobnice krenuo sam sa svoje Facebook stranice

i zamolio one koji me prate da dojave ako o svemu tome što znaju. Prva
informacija koju sam dobio i koju je svojevremeno objavio Muzej Brdovec
bila je da se radi o članovima dvanaest židovskih obitelji koje su se sklanjale od
rata kao putujuća cirkuska grupa te da su ih “ustaše i SS jedinice iz Januševca i
 Livadski eseji | 50

lokalne pučke škole na najzvjerskiji način pogubile nakon gungule koja je iz-
bila u krčmi”. Nešto kasnije dobio sam informaciju od povjesničarke Bibijane
Papo koja se profesionalno bavi stradanjem Roma i Sinta u Drugom svjet-
skom ratu da se ne radi o Židovima nego o njemačkim Sintima, romskom
narodu srednje Europe. Dr. Papo tvrdi da je u skupini ubijenih ljudi bilo pet
Židova, a da su svi ostali Sinti.

Na fotografijama ispod su Max Bamberger i njegova šira obitelj*. Max, njegova

supruga i dvoje djece ubijeni su u Hrastini i njihova su imena navedena na
spomeniku.

Čak i kad sam

saznao tko
su ubijeni te
ponešto o tome
i kako su ubi-
jeni, ostalo mi je
mnogo neodgo-
vorenih pitanja.
 Livadski eseji | 51

Tko su zapravo ti ljudi i kako su iz Njemačke stigli u Hrvatsko zagorje? Jesu

li bježali po Europi od nacista priređujući cirkuske predstave? Nešto kao
Bergmanova cirkusko-kazališna skupina iz Sedmog pečata koja uzalud bježi
od kuge? I kako su završili upravo ovdje, kod nas? Zašto su išli u ovom smjeru?
Je li tko od njih govorio hrvatski? Tko ih je prepoznao i napao i gdje? Neki
Nijemac, SS-ovac koji se ovdje zatekao na samom kraju rata? Što je bilo s
njihovim ubojicama?

Posmrtne ostatke ubijenih ljudi mještani su prenijeli u zajedničku grobnicu.

Boračka organizacija općine Zaprešić izgradila je 1977. godine spomen-
grobnicu koju sam i ja opazio, po ideji akademskog kipara Dragutina Grgasa
iz Zaprešića, kao trajni spomen na žrtve.

Na pločama su imena: Bamberger Maks (r. 1900.) sa suprugom i dvoje djece,

Frans Robert (r. 1911.), Friedrich Mariška (r. 1943.), Friedrich Vilhelm (r.
1922.), Hartmann Albert (r. 1880.), Hartmann Marta (r. 1880.), Hedel
Adelheid (r. 1941.), Hedel Hilla (r. 1912.), Levy Albine (r. 1889.), Schmidt
Elvira (r. 1906.), Schmidt Frieda (r. 1926.), Schmidt Juliška (r. 1942.), Schmidt
Julius (r. 1902.), Schmidt Karl (r. 1932.), Schmidt Lision (r. 1929.), Schmidt
 Livadski eseji | 52

Rowald (r. 1924.), Schmidt Siegfried (r. 1912.), Schmidt Sofie (r. 1928.), Stein
Ella (r. 1915.), Winter Adolf (r. 1936.), Winter Alcis (r. 1893.), Winter Alfred
(r. 1933.), Winter Amanda (r. 1900.), Winter Anna (r. 1933.), Winter Berta
(r. 1880.), Winter Berta (r. 1900.), Winter Frieda (r. 1900.), Winter Georg
(r. 1900.), Winter Hedwig (r. 1883.), Winter Josef (r. 1891.), Winter Karl (?),
Winter Kundi (r. 1932.), Winter Linda (r. 1942.), Winter Lotte (r. 1925.),
Winter Marie (r. 1932.), Winter Mendi (r. 1941.), Winter Reinboldt (r. 1919.),
Winter Schamie (r. 1939.) i Winter Willi (r. 1944.).

*
izvor fotografija obitelji Bamberger: Sudbina europskih Roma i Sinta tijekom holokausta,
G. Baumgartner i suradnici, erinnern.at
Prosinac 2020.
 Livadski eseji | 53

Morska spilja

Ova slika sadrži ogroman broj objekata – algi – koje su ispod površine vode i čiji se oblici
ne vide, ali daju nešto boje sceni. Iako izjava slika sadrži ogroman broj objekata koji se
ne vide može zvučati čudnovato, za ljude koji sliku shvaćaju kao mali svemir, kao skup
vidljivih i manje vidljivih, ili samo posredno vidljivih objekata, ona je posve razumljiva.

Slika je posebna po nehomogenoj reflektiranoj svjetlosti koja djelomično osvjetljava galeba,

a djelomično dodatno osvjetljava spilju i more. Fokusiranje svjetlosti u reflektiranoj odn.
refraktiranoj svjetlosti naziva se kaustika, a nehomogenosti osvjetljenja koje se vide npr. na
ulazu u spilju posljedica su refleksije s uzburkane površine vode (kaustika u reflektiranoj
svjetlosti). Slika je nastala u kolovozu 2009. godine.
 Livadski eseji | 54

O masovnoj iracionalnosti,
duhovnosti i vjeri

O vjeri i masovnoj iracionalnosti

Ono što je u vjerskoj iracionalnosti zastrašujuće nije samo njeno pornografsko

lice, fluorescentni kipići i plastificirana lica svetaca, nego njena masovnost.
Redovi vjernika koji satima čekaju da dotaknu i rupčićem obrišu sarkofag
s posmrtnim ostacima nekog navodnog sveca (zato što to valjda donosi
blagoslov ili sreću?), ogromne gužve na mjestima navodnih viđenja anđela i
Bogorodice svjedoče o velikoj brojnosti ljudi koji vjeruju u najneobičnije stvari
– u vidjelice, zagovore svetaca, u čudotvorne moći predmeta i natprirodne
ishode rituala. Nema u tome u suštini ničeg različitog od vjerovanja koja
katolici obično nazivaju “primitivnima”, od gatanja iz kokošje jetre ili bacanja
uroka uz pomoć krpenih lutaka.

Manjini koja ne “vjeruje” sve se to mora činiti zastrašujućim s obzirom na to

da je tako masovno, a tako daleko od razuma te da je stoga fundamentalno
nepredvidivo i podložno najrazličitijim iracionalnim modifikacijama i ma-
nipulacijama. Ako vjeruju u takve šokantne nerazumnosti, tko zna u što sve
još mogu povjerovati? Nadalje, ritual zajedničke potvrde takve vjere predstav-
lja ovjeru iracionalnosti masovnošću – svaki je (manjinski) racionalan argu-
ment u takvoj situaciji posve nevažan jer se zapravo suprotstavlja društvenom
ugovoru temeljenom na iracionalnosti. Istina i razum su u takvoj situaciji
sekundarni jer masa postaje mjerilo “istine” te je sve ono oko čega se oni
“slože”* i uz što pristanu, masovno snažnije od bilo kojeg manjinskog stava,
bez obzira na njegovu istinitost.

Dodatno, za manji dio onih u toj iracionalnoj masi koji uistinu i doslovno
vjeruju, radi se o ozbiljnim stvarima, o obećanom Kraljevstvu božjem i

*
ovdje su navodnici jer se postavlja pitanje što zapravo znači “složiti se” kad se radi
o prihvaćanju iracionalnog, odn. svjesnom odustajanju od bilo kakve racionalne
argumentacije.
 Livadski eseji | 55

životu vječnom pa je svako odstupanje od vjere hereza, a svako propitivanje i

negiranje dogme iskušenje koje njihove najbliže može odvesti do paklenskih
muka**. Svaki razgovor s takvim ljudima koji se tiče njihovog uvjerenja
potencijalno je opasan.

Evolucija duha

Malo će se tko danas usprotiviti ideji da je inteligencija evolucijski proizvod.

Jednako tako i duhovnost – snažni osjećaj svijeta i njegove povezanosti koji
dijelom izmiče razumskom i koji obično nazivamo transcendentalnim –
mora biti evolucijski proizvod. Što bi drugo, uostalom, i mogla biti? Radi se
o svojstvu uma evoluiranom za potrebe preživljavanja, a pogotovo hrvanja s
vlastitom inteligencijom koja nam je dala uvide i u mračne strane stvarnosti,
a pogotovo u konačnost.

Duhovnost je evolucijski izum koji nam omogućava da ne klonemo.

Diskriminacija po duhovnosti

S obzirom na to da je duhovnost evolucijski proizvod te da je svi u nekoj mjeri

– kao i inteligenciju – imamo već samim time što smo ljudi, diskriminacija
je jednu varijantu duhovnosti proglašavati “istinitom”, a sve ostale negirati ili
potcjenjivati.

Sve religije to uporno rade jer tvrde da je jedino duhovnost koju su one
klasificirale i formalizirale Bogom dana, a da sve ostale ili ne postoje ili
su inferiorne. Jasno je i zašto – svećenstvo takvu praksu vidi kao pitanje
vlastitog opstanka, društvene svrhe i klasne ukorijenjenosti, a za one koji se
izjašnjavaju kao vjernici radi se o snažnom identifikacijskom ljepilu i utješnom
konformizmu. Za doslovnije vjernike radi se o najvažnijim stvarima na svijetu,
stvarima o kojima ovisi život vječni. Onima koji uistinu i doslovno vjeruju
može u najbolju ruku biti žao nevjernika ili krivovjernika koji će gorjeti u
paklu, a u najgoru ruku takvoga mogu ubiti zato jer njihovu djecu zavodi na
krivi put i osuđuje na vječnu patnju.

**
ovdje stvari ovise, ali samo donekle, o varijanti vjere kojoj pripadaju.
 Livadski eseji | 56

Kad bi te brat tvoj, sin majke tvoje, ili sin tvoj vlastiti, kći
tvoja, žena u tvom naručju ili prijatelj tvoj koji ti je kao i
život, potajno zavodio govoreći: “Hajde da iskazujemo
štovanje drugim bogovima”, kojih ne poznaješ ni ti niti su ih
poznavali tvoji oci, bogovima onih naroda što oko vas budu,
bilo tebi blizu bilo od tebe daleko, od jednoga kraja zemlje do
drugoga – nemoj pristati niti ga slušaj!

Neka ga tvoje oko ne sažaljuje; ne štedi ga i ne sakrivaj ga

nego ga ubij! Neka se najprije tvoja ruka digne na nj da ga
usmrtiš, a onda ruka svega naroda. Zaspi ga kamenjem dok
ne umre, jer je kušao da te odvrati od Jahve, Boga tvoga, koji
te izvede iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.

Ponovljeni zakon (Stari Zavjet); 13.7-13.11

Ateistička varijanta duhovnosti

Vjerska ideja o tome da ateisti nemaju duhovnosti ili da je njihovo duhovno

siromašno, pored toga što je diskriminatorna, uglavnom je i promašena.
Zapravo bi se mogla dobro braniti potpuno suprotna ideja, a to je da je
duhovno kod ateista mnogo bogatije i raznovrsnije od onoga kod vjernika.
Razlog tome je što se vjersko duhovno uvijek projicira na božansko i to na istu
formaliziranu i ritualnu kategoriju božanskog zadanu pripadnošću određenoj
vjeri. Takva su duhovna stanja uvijek ograničena dogmom i zapisom,
interpretirana uvijek u okviru forme koju definira kler, dok je duhovno kod
ateista u suštini slobodno i neopterećeno bilo kakvom slikom božanstva.

21. siječnja 2020.

 Livadski eseji | 57

Inverzni klauster

Cilj je ovog projekta iz srpnja 2009. godine bio da simulira svjetlost u “klausteru”, žarku
ljetnu svjetlost koja tek u tragovima prolazi u kamenom zaštićen i nadsvođen prostor.
Klauster koji je ovdje digitalno izgrađen nije onaj uobičajeni, nadsvođeni hodnik oko
nenadsvođenog središta, vrta zgrade, nego neka vrsta inverzije te geometrije. Radi se o
nadsvođenom hodniku izgrađenom na stijeni oko zgrade, koji je otvoren prema vanjštini,
otoku i moru, a ne prema unutrašnjosti zgrade. Izgled otoka izravno je inspiriran pogledom
iz Šila na Krku prema Velikoj Kapeli, posebno dijelu planine iznad Tribaljskog jezera.
Scena sadrži i mnogo posebno izrađenih 3D modela, pogotovo kapitele za stupove, a jedan
od njih modeliran je prema predlošku iz krčke katedrale (motiv ptica koje kljucaju ribu).
 Livadski eseji | 58

Zen i kvantna mehanika

Pretpostavimo li da konačna spoznaja postoji, postavlja se pitanje njene naravi.
Ovdje posebno mislim na njenu “adekvatnost” u znanstvenom smislu, tj. dâ
li se ta spoznaja racionalizirati i matematizirati na način da je jednoznačno
priopćiva. Znanstveno su adekvatne one spoznaje koje nadilaze subjektivno
i pojedinačno; prostor znanosti je ono univerzalno ljudsko, a ono je dobrim
dijelom određeno matematikom.

Zanimljiva su pitanja (i) konvergira li tisućljetna prirodno-znanstvena

aktivnost ka konačnoj spoznaji te (ii) je li taj limes unutar skupa znanstvenih
spoznaja tj. je li i sam priopćiv kao i sve njegove spoznajne prethodnice (u
povijesnom, ali i općenitijim smislovima).

Moj roman Problem promatrača iznosi zamisao da konačna spoznaja ne

pripada skupu znanstvenih spoznaja te da je stoga paradoksalna kad se sagleda
iz znanstvene perspektive.

Ta se zamisao u romanu gradi na temelju poznate “čudnovatosti” kvantne

mehanike i njenog odustajanja od potpuno objektivne stvarnosti. Premda
se ovi koncepti u standardnim kolegijima kvantne mehanike ne naglašavaju
i premda je ta teorija i dalje u potpunosti matematički priopćiva, kvantna
se mehanika ne može konzistentno formulirati bez uvođenja koncepata
(paradoksa) potput “paralelnih stvarnosti”, “interferencije mnoštva izbora/
svjetova”, “promatrača i kolapsa valne funkcije/svijeta” i slično.

Možemo zamisliti da će ovi elementi u naprednijoj teoriji biti još naglašeniji

te da će konačna spoznaja biti znanstveno paradoksalna premda će joj se moći
do određene razine približenja prići znanstvenim putem. Stoga bi konačna
spoznaja mogla izgledati kao prevara iz (nedovoljno fleksibilne) znanstvene
perspektive.

Jedna od, navodno [1], najtežih istina Zena kaže:

Iluzija je prosvjetljenje; prosvjetljenje je iluzija.

 Livadski eseji | 59

Možda je tako i sa znanošću. Konačna spoznaja je iluzija. Možda bi moglo biti

još i gore: konačna spoznaja bi mogla biti potpuna besmislica*, čiju bi punu
besmislenost mogli pojmiti samo prosvijetljeni.

[1] Vladimir Devide, Zen: ideje, umjetnost, tekstovi, Znanje, Zagreb (1993).

*
Ovdje ne mislim nužno da bi konačna spoznaja morala biti u potpunosti lišena smisla.
Moglo bi samo biti da bi taj smisao projiciran na prostor znanstvene spoznaje bio besmislica.
Radilo bi se možda o nečemu poput Zen koane.

4. kolovoza 2012.
 Livadski eseji | 60

Poslije kataklizme

Za ovu simulaciju jutarnje morske svjetlosti digitalno je

izgrađena cijela soba s ogromnim staklenim zidom nad
stijenom udaljena tek nekoliko metara od mora i svega koji
metar iznad njegove razine. Odabrani pogled na taj prostor
prikazuje tek stol u sobi s dvije šalice s vrelom kavom,
naliv-perom i knjigom Problem promatrača. Osim naravi
svjetlosti, koja je ponovo bila glavni izazov modeliranja,
posebno je zahtjevno bilo i generiranje dima nad šalicama.
Dim je forma tvari kroz koju svjetlost djelomično prolazi, a
djelomično se reflektira, odn. dim raspršuje svjetlost u svim
smjerovima pa je tu fizikalnu činjenicu trebalo adekvatno
uvažiti da se dobije uvjerljiv prikaz.
 Livadski eseji | 61

Nepodnošljiva stvarnost
Facebooka

Zašto uopće neke ljude nazivamo svojim prijateljima? Zašto uživamo u

njihovom društvu? Zašto se uzdamo u njih u teškim situacijama i zašto smo
skloni povjerovati njihovom sudu o stvarima o kojima nam često temeljito
ovisi tok života?

Zato što su prijatelji ljudi koje cijenimo. Zato što predstavljaju barem nešto
od onoga što u bivanju smatramo vrijednim i što to dijele u prijateljstvu s
nama – ljubav, empatiju, pamet, vrijednu misao, kreativnost, inspiraciju,
glazbeni i svaki drugi ukus... Vjerujemo i da nas barem donekle vole, inače
ih ne bismo zvali prijateljima. Zbog te ljubavi smo im se skloni prepustiti kad
smo slabi i zdvojni. U njihovim se rukama osjećamo sigurno i vjerujemo da
ćemo od njih dobiti posve neopterećenu i nepragmatičnu ljubav – to je ono
što u teškim situacijama u životu ostaje jedina vrijednost. Prijatelji su ljudi
koji prema nama nemaju skrivenih namjera.

Ne postoji ništa što ponižava više od prijateljstva vukova:

izbjegavaj to iznad svega.

Marko Aurelije, Meditacije

Gledam unatrag na tekst koji sam napisao i vidim da sam različite izvedenice
riječi vjera i ljubav upotrijebio pet odn. četiri puta. Prijateljstvo je između
ostalog i vjera u obostranu ljubav.

Od svog brata Severusa [naučio sam] vjerovati da me moji

prijatelji vole.

Marko Aurelije, Meditacije

 Livadski eseji | 62

Ako nekoga smatraš prijateljem, a ne vjeruješ mu kao što

vjeruješ sebi, činiš tešku pogrešku i ne razumiješ u potpunosti
snagu pravog prijateljstva.

Seneka, Pisma stoika

Gledam unatrag na tekst koji sam napisao i brojim: koliko imam prijatelja?
Ako sam nabrojao do jedan – dobro je! Ako sam nabrojao do dva ili više –
sretan sam!

Kao što vjerujemo da nas prijatelji poznaju pa i u onim aspektima koji nisu
slavni, vjerujemo i da mi poznajemo svoje prijatelje. To što ih poznajemo i
što oni nas poznaju i omogućuje prijateljstvo. Prijatelji naravno nisu isti kao
i mi. Upravo je razlika ta koja omogućuje prijateljstvo koje izgrađuje i jednog
i drugog u odnosu. Ali prijatelji nisu ni vrlo različiti od nas. Inače ne bismo
mogli prepoznati u njima ono što sami smatramo vrijednim i ne bismo im
mogli vjerovati. Prijatelji su umjereno različiti od nas. Ne previše.

... ne bi trebao postati kao oni loši samo zato jer ih je mnogo,
niti bi trebao biti neprijatelj mnoštva zato jer nisu poput tebe.
Povuci se u sebe što više možeš. Veži se s ljudima za koje je
izgledno da će te poboljšati. Lijepo dočekaj one koje ti možeš
poboljšati. Proces je uzajaman: ljudi uče kad podučavaju.

Seneka, Pisma stoika

Naravno, nije sve ono u što o svojim prijateljima vjerujemo istina. Možda ih
ponegdje potcijenimo, ali je mnogo izglednije da ih u svojoj ljubavi i vjeri
precijenimo – ipak su oni naši prijatelji. Nije nam posve poznato kako se
naši prijatelji odnose prema drugima. Zbog vremena. To je onaj dio vremena
koji ne provode s nama. Ali, svejedno, prilično smo sigurni da donekle pre-
poznajemo kako se odnose prema supruzi, mužu, majci, sestri, šefu, drugim
prijateljima. Zato jer ih ipak dobro poznajemo, barem u onoj konstrukciji
koju smo o njima uspjeli izgraditi. No, ipak, kladim se da bismo se barem
donekle iznenadili nekim njihovim odnosima kojima bismo svjedočili, ona-
ko, slučajno. Tajno. Voajerski.
 Livadski eseji | 63

Nemamo mnogo uvida u mrežu međuljudskih odnosa u “stvarnom” svijetu –

prepoznajemo one odnose kojima svjedočimo iz prilične blizine, a nemamo
zapravo pojma kako se naš prijatelj odnosi prema npr. nekom svom poznaniku
koji je posve izvan mreže naših poznanstava. Može li biti da je naš prijatelj u
takvim, nama nevidljivim kontaktima, posve drukčija osoba nego kad je s
nama?

Iskreno vjerujem da članovi mog brzo prebrojivog skupa prijatelja nisu takvi,
ali, naravno, ne mogu u to biti siguran. No, zahvaljujući desetomjesečnom
iskustvu vrlo aktivnog bivanja na Facebooku (FB), mogu sa sigurnošću reći
da među mojim, relativno oprezno odabranim FB “prijateljima” [1], ima
zamjetan broj takvih.

To su npr. ljudi koji se u komentarima i privatnim razgovorima sa mnom o

temama koje sam pokrenuo na svom zidu [2] izjašnjavaju na jedan način,
često kompatibilan sa stavom koji sam iskazao, a na drugim zidovima iskazuju
često potpuno suprotno mišljenje, opet uglavnom kompatibilno s mišljenjem
vlasnika zida na kojem pišu. Neki su moji FB-prijatelji čak i odobravali,
lajkali i “konstruktivno” komentirali kada sam govorio o negativnim ulogama
konkretnih ljudi, najčešće u sustavu znanosti. Kasnije sam znao ustvrditi da
su ti isti moji FB-prijatelji pisali posve suprotno, lajkali posve dijametralno,
ponekad upravo na zidovima pojedinaca čije sam djelovanje kritizirao! [3]
Nije, naravno, problem ako netko drukčije misli, problem je što je takvo
djelovanje posljedica nekih drugih poriva, a ne nužno neslaganja o konkretnoj
temi.

Postoje imena za takvo ponašanje: prijetvornost, prevrtljivost, neprincipi-

jelnost, licemjernost, lažljivost, himbenost, dvoličnost, prevarljivost, pod-
muklost, udvornost, neiskrenost, kameleonstvo – nijedna od tih riječi ne
opisuje prijatelja, ali ponekad, a rekao bih i nezanemarivo učestalo, opisuje
FB-prijatelja [4]. Facebook je zbog jednostavnosti iskazivanja stava i naklo-
nosti koju omogućava digitalni svijet klikanja (“lajkanje”) postao mjesto gdje
se prijetvornost i poltronstvo pojavljuju i razotkrivaju mnogo lakše nego u
stvarnom svijetu.

Zahvaljujući priličnoj preglednosti Facebooka i mreže kontakata, često je za

takvo ponašanje moguće pronaći razlog, neki interes, poslovni ili politički
odnos, neku neobičnu povezanost na putu od nas do našeg prevrtljivog
 Livadski eseji | 64

“prijatelja”, neke svjetonazore koji se potpuno isključuju, ali su posredno

povezani putem nekih čvorova u toj mreži FB “prijateljstava”. Onima koji
imaju volje za istraživanje, ta mreža pruža ogromnu količinu informacija, a i
sam sam imao priliku uvidjeti koliko je lakše razaznati razloge zbog kojih se
netko na određeni način odnosi prema meni, isključivo analizirajući mrežu
njegovih Facebook kontakata [5] i komentare na njegovom zidu.

Osobu prihvaćenu kao prijatelja zbog svoje korisnosti nje-

govat će se samo dotle dok je korisna. To objašnjava gomile
prijatelja koji se okupljaju oko uspješnih ljudi i usamljenu at-
mosferu oko onih upropaštenih – njihovi su prijatelji pobjegli
od njih u ključnom trenutku iskušenja; to objašnjava bez-
brojne skandalozne primjere ljudi koji napuštaju ili izdaju
druge zbog straha za sebe. Kraj neizbježno odgovara početku:
osoba koja s tobom započinje prijateljstvo zato jer se isplati
jednako će tako prestati biti prijatelj zato jer mu se tako is-
plati.
Seneka, Pisma stoika

Treba ovdje dodati i da su ponekad razlozi za prevrtljivo ponašanje donekle

razumljivi, a u ovom samotnom svijetu ponekad se svedu čak i samo na
potrebu za sudjelovanjem u (navodnom) zbivanju pa makar i kakvim lajkom
ili kratkim komentarom tu i tamo. Facebook je samo naizgled svijet prijatelja,
a zapravo je i svijet usamljenih ljudi.

Često čujemo kako Facebook i druge društvene mreže ne predstavljaju

stvarni svijet i stvarne međuljudske odnose. Prije svog iskustva na Facebooku
i ja sam mislio slično, ali sad mislim posve suprotno. Facebook razotkriva
više i jasnije nego što smo možda i spremni vidjeti. Facebook je po uvidu
koji pruža u himbeno i svako drugo djelovanje naših “prijatelja” zapravo
nepodnošljivo stvaran. Takav bismo uvid vrlo teško dobili u nedigitalnom
životu, s prijateljima i poznanicima o čijim je vezama s drugim ljudima
nemoguće steći dovoljno informacija već zbog prostorno-vremenskih
ograničenja fizičkog svijeta. Zadnjih deset mjeseci bivanja na Facebooku
bilo je za mene vrlo poučno iskustvo. Znao sam, naravno, da je Facebook
medij za propagaciju vijesti, ideologije, političkih opredjeljenja, laži, ali
sam mnogo manje bio svjestan svega što se kroz tu platformu može naučiti
 Livadski eseji | 65

o ljudima. Čak sam i o ljudima koje poznajem iz stvarnog života zahvaljujući

(...) Facebooku promijenio mišljenje. Često nagore, nažalost. Ne kažem
“nažalost” zbog Facebooka, naravno, nego zbog ljudi i zbog svog mentalnog
zdravlja i mira.

Vjerovati svakome podjednaka je pogreška kao i ne vjerovati

nikome (premda bih prvo nazvao dostojnijim, a drugo
sigurnijim ponašanjem).

Seneka, Pisma stoika

Netko “mudar” bi me ovdje pokroviteljski uputio u ljudsku narav i objasnio

mi da su ljudi takvi. Ljudi su, naravno, takvi. Ali prijatelji služe da tu činjenicu
zaboravimo ili da je barem lakše podnesemo. Problem je, dakle, semantičke
naravi. Nemojte nikako zamijeniti FB-prijatelje s prijateljima. Onom dvojicom
s početka teksta.

Ako si koristio tu riječ na neki popularan način, a ne prema

njenom stvarnom značenju, i nazvao ga “prijateljem” na
sličan način kao što se kandidatima obraćamo kao “gospodi”
ili kao što nekoga pozdravljamo s “moj dragi druže” ako nam
njegovo ime pobjegne iz sjećanja kad ga sretnemo, onda se to
može opravdati.

Seneka, Pisma stoika

Moram svakako nadodati i da sam na Facebooku upoznao nekoliko izuzetno

zanimljivih, a još uvijek mi se čini i dobrih pa i kompatibilnih ljudi. Zapravo,
po svemu što znam, tih nekoliko bi možda i ispunili uvjete za prave prijatelje
– one s početka posta – ali to se vjerojatno nikad neće dogoditi, jer vrijeme
na Facebooku ide mnogo brže od onoga u stvarnom životu i pitanje je postoji
li stvarno vrijeme u kojem bi mi ti dobri FB-prijatelji mogli postati i stvarni
prijatelji. Podsjetilo me je to na jednu moju objavu na Facebooku od 22. rujna
2016.:

Primijetio sam kako ovdje ljudi dolaze i odlaze. Kao i u

životu, zapravo, samo desetak puta brže.
 Livadski eseji | 66

Svakako bih svakom odraslom preporučio, barem na ograničeno vrijeme,

iskustvo Facebooka. To je odličan način da se dobije uvid u međuljudske
odnose, a i u ljudsku narav koji je nemoguće dobiti u fizičkome svijetu. Zapra-
vo, apsolutno je nužno iskusiti tu nepodnošljivu stvarnost Facebooka, barem
prije nego što još jednom zaključimo da je stvarnost precijenjena. Sanjari
obično tako zaključuju.

Samo je mudrac zadovoljan onim što je njegovo. Sva

budalastost pati od nezadovoljstva sobom.

Seneka, Pisma stoika

Dodatna objašnjenja (uglavnom za one koji nemaju pojma o Facebooku):

[1] Na Facebook sam došao 2. veljače 2016. Facebook traži da za početak

identificirate “prijatelje” preko kojih dalje stvarate mrežu prijateljstava. Ja sam
“identificirao” Mimu Simić koju sam znao iz stvarnog života, a znao sam i da
je aktivna na Facebooku. Poziv za prijateljstvo sam poslao i svom diploman-
tu koji me je nekad davno pozivao na Facebook i još trojici-četvorici meni
simpatičnih poznanika koji su mi također predlagali tu društvenu mrežu. I tu
su moji pozivi za prijateljstvo prestali, a praktički svi ostali “prijatelji” pitali
su mene za prijateljstvo (još sam dvoje “uprijateljevao” iz stvarnog poznan-
stva i po zajedničkom dogovoru u zadnjih mjesec-dva, a jednom sam poslao
zahtjev FB-prijateljici koja je lijepo pisala o mojoj knjizi). Postavke na Face-
booku podesio sam tako da mi samo prijatelji prijatelja mogu slati zahtjeve
za prijateljstvo. Pomalo nepovjerljiv prema Facebooku zbog nekih neugodnih
iskustava ljudi koje poznajem, a i o kojima sam čitao, svoj sam FB zid postavio
ponešto oprezno – samo moji FB-prijatelji mogu po njemu pisati. Stoga sam
zahtjeve za prijateljstvom donekle konzervativno prihvaćao, odobravajući
samo one za koje mogu provjeriti da se radi o stvarnoj osobi, premda na kraju
imam i troje-četvero FB-prijatelja kojima ne mogu ustvrditi stvarni identitet,
a prihvatio sam ih jer mi se dopalo ono što sam pročitao na njihovim zidovi-
ma – jedan od njih je npr. Sven Adam Ewin, Facebook pjesnik s “renomeom”
koji piše vrlo dobru, nerijetko i odličnu poeziju.

Također nisam prihvaćao zahtjeve ljudi koji su mi nepoznati, nisu javne

osobe, a o njima je bilo nemoguće saznati bilo što s njihovog zida ili iz Google
pretraživanja. Nisam prihvaćao ni zahtjeve ljudi čija su mi stajališta ili način
 Livadski eseji | 67

pisanja o važnim stvarima neprihvatljivi, a to se dalo ustvrditi s njihovog

zida. Ovdje se prvenstveno radi o ljudima koji Facebook koriste za političku
propagandu, pogotovo u kontekstu znanosti, na način koji smatram društveno
štetnim. Nisam prihvaćao ni zahtjeve ljudi sa simpatijama prema ustaštvu i
fašizmu premda je takvih bilo malo. Završilo je tako da sam prihvatio oko
trećinu svih dobivenih zahtjeva za prijateljstvo.

Dugo razmišljaj o tome bi li trebao određenu osobu prihvatiti

kao prijatelja.

Seneka, Pisma stoika

[2] Svaki korisnik Facebooka može objavljivati, prvenstveno na svom “zidu”

(wall) koji dobiva s registracijom. Na tom se zidu može vidjeti ono što je on
želio podijeliti s bilo kime. Ako ste dotičnom prijatelj, onda na njegovom zidu
možete vidjeti i sadržaje koje ona/on dijeli samo sa svojim prijateljima. Na mom
je zidu više od 95% objava vidljivo svima. No, osim javnog komuniciranja na
zidu (koje može biti vidljivo svima ili samo prijateljima, ovisno o tome kako je
vlasnik zida odredio privatnost objave), postoji i način komuniciranja putem
Facebook inboxa. Radi se o “privatnim porukama” koje vam prijatelji mogu
slati, a ovisno o tome kako ste odredili privatnost svog profila, na taj vam
se način mogu javiti i ljudi koji nisu prijatelji. Takav je način komuniciranja
privatan i vidljiv samo vama i pošiljatelju poruke.

[3] Lajk (like), oznaka slaganja (zapravo klik mišem na ikonicu) na Facebooku
je prilično jeftina roba i ne treba ga interpretirati preozbiljno jer se daje olako,
u djeliću sekunde i često nepromišljeno.

[4] Postavlja se, naravno, pitanje kako tretirati svog prijetvornog FB-prijatelja
nakon što saznate o njemu stvari koje vam se nimalo ne dopadaju. Možete
ga, naravno, ignorirati (na kraju, ipak se ne radi o pravom prijatelju), što bi
u mom slučaju značilo da i dalje ima opciju pisati po mom zidu. Facebook
omogućava i da ga jednostavno “ispišete” iz prijateljstva. Ovu sam opciju
iskoristio u tri-četiri slučaja gdje je vrsta prijetvornosti bila nekompatibilna
s pretpostavkama “prijema u prijateljstvo”, vidi [1]. Bilo je i desetak slučajeva
gdje su neki od mojih FB-prijatelja zaključili da sam im nekompatibilan pa su
oni mene “ispisali” iz prijateljstva.
 Livadski eseji | 68

[5] Kao primjer navodim izvjesnog “kolumnista” koji je iskoristio jednu od

svojih kolumni da o meni napiše gomilu laži. Uvidom u njegov Facebook pro-
fil i mrežu kontakata, praktički odmah sam saznao da mu je djevojka visoko
pozicionirana na izbornoj listi minorne stranke o kojoj sam kritički pisao
nekoliko puta zato jer im je jedno od važnih područja interesa bila znanost.
Takvu informaciju puno bih teže dobio bez Facebooka, iz “stvarnog” svijeta.

1. prosinca 2016.
 Livadski eseji | 69

Secesijska sablazan

Lažni art nouveau/jugendstil/secesijski tanjur s likom muškarca inspiriran je pogotovo

radovima Alfonsa Muche. Kombinacija lijepog ženskog lika i geometriziranih biljnih
motiva, sve unutar i oko kružnice, tipična je i za Muchu (1860 – 1939) i za razdoblje.
Pozlata kao element slike česta je u radovima Gustava Klimta. Mucha je porculanske
tanjure dizajnirao za tvornicu Jean Pouyata u Limogesu. Njegove ilustracije i dizajn
karakteriziraju elegantne i pojednostavljene linije koje naglašavaju formu, a taj je element
preuzet u ovoj slici, gdje su tanke linije na portretu zlataste. Geometrijski obrub na tanjuru
dio je Penroseovog popločavanja.
 Livadski eseji | 70

Dvorac u Kerestincu
Koliko je meni poznato, u Kerestincu se nema mnogo toga vidjeti. Zapadno
pred-predgrađe zapadnih predgrađa Zagreba, iza čvorišta Jankomir, na putu
prema Samoboru. Preko puta vojarne nalazi se dvorac Erdődy po kojem je
Kerestinec valjda najpoznatiji. Dvorac ima ružnu prošlost. Ustaše su ga koris-
tile kao koncentracijski logor za Srbe, Židove i činovnike starojugoslavenske
vlasti te za komuniste koje su pohapsili u proljeće 1941. godine ili preuzeli
iz jugoslavenskih zatvora. Početkom devedesetih u njemu je opet bio logor
u kojemu su bili zatvoreni djelatnici i oficiri JNA te hrvatski civili, čini se,
uglavnom srpske nacionalnosti. Za njihovo mučenje i zlostavljanje i danas se
vode dugogodišnji sudski procesi.

Dvorac se već neko vrijeme ras-

pada, no, ipak, jutros je njegov
opkop kosio radnik. Možda
zbog današnje komemoracije
kojom se obilježava sedamde-
set četvrta godišnjica proboja
zatvorenih komunista iz logo-
ra.

Osim dvorca, u Kerestincu bi

se možda još moglo pogleda-
ti jezero. Nije to neko veliko
jezero, a nije baš ni lijepo –
okruženo je ružnim sklepanim
zgradama u kojim se odvija
neka gospodarska djelatnost –
ali voda je uvijek element koji
smiruje pogotovo u ovako vrele
dane.
Dva radnika pored jezera razgovaraju:
- Koji su ovo što se skupljaju?
- Partizani.
 Livadski eseji | 71

- Ma kakvi partizani, šta pričaš?!

- Partizani, kažem ti. Tamo ti je bio ustaški logor.
- Aha.

Pred dvorcem su se već okupili, uglavnom stariji, ljudi, stigao je i autobus iz

Zagreba, pred ulaz su postavili hrvatsku zastavu i zastavu na kojoj piše Savez
antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske. Počeo je i prigodni
govor. U govorima se podsjeća na zatvorenike logora, pogotovo komuniste
koji su u noći s 13. na 14. srpnja izveli proboj iz logora, uvjereni da će ih njihovi
drugovi dočekati izvan logora i odvesti na sigurno, no to se nije dogodilo.
Drugovi ih nisu dočekali. Od 89 komunista logoraša koji su se probili iz logora
ustaše su pobili njih 74, a od preostalih 15 koji su uspjeli umaknuti, desetorica
su kasnije poginula u partizanima.

Na spomen ploču ispred ulaza u dvorac polažu se vijenci. Ovaj put su

ih donijeli: Grad Samobor, Udruga antifašista i društvo Josip Broz Tito,
Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP), Savez komunista Hrvatske
(nisam ni znao da još postoji!), Savez antifašističkih boraca i antifašista
Republike Hrvatske, Socijaldemokratska partija – ogranak Stupnik, ZBV
NOB Brežice, Udruženje antifašističkih boraca i antifašista Zaprešića, a stigao
je i vijenac najveće zvijezde ovog skupa – gradonačelnika Zagreba Milana
Bandića. Gradonačelnik je za ove ljude velika zvijezda možda i zato jer je
Grad Zagreb obnovio spomen-ploču ispred dvorca u prosincu 2009. godine.
S Milanom Bandićem stigli su Slavko Kojić, Ratko Maričić i Branko Lustig
koji je kratko govorio. Gradonačelnik Bandić uz veliko odobravanje prisutnih
zadnji uzima riječ. Održao je lijep i kratak govor koji je “začinio” ljutnjom što
se tako malo medija odazvalo komemoraciji.

Posjetitelji ovog skupa već su u poznim godinama, jednom dedi je za vrijeme

gradonačelnikova govora pozlilo pa ga vode u sjenu spomenika da sjedne i
odmori se. Bolje mu je.

Na spomen-ploči pred kojom su položeni vijenci piše:

U ovom zamku je od 18. svibnja 1941. godine bio

koncentracioni logor. U njemu su ustaški krvnici držali
zatvorene istaknute antifašiste. Među njima bila je brojna
grupa komunista uhapšenih od vlade Cvetković-Maček koja
 Livadski eseji | 72

je predata travnja 1941. njemačkim okupatorima i ustašama.

Iz logora su odvedeni u Zagreb i streljani 9. srpnja 1941.
drugovi: Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ognjen Prica,
Alfred Bergman, Simo Crnogorac, Ivan Korski, Sigismund
Kraus, Ivo Kun, Zvonimir Rihtman i Viktor Rozencvajg.
Ostali zatvorenici spoznavši da su kao taoci osuđeni na
likvidaciju razoružali su 13. srpnja 1941. u noći ustašku stražu
i izvršili proboj iz logora. U neravnoj borbi većina zatvorenika
je ubijena ili kasnije zarobljena i streljanja. To su bili:

A onda slijedi stotinjak imena, uključujući i Augusta Cesarca.

Nekoliko se imena uvijek spominje kad se govori o logoru u Kerestincu –

Cesarec, Keršovani, Adžija, Prica, ali rijetko se spomenu druga imena, a ima
među njima zbilja zanimljivih ljudi. Naprimjer Josip Šiber.

Josip (Jozef) Šiber (Schieber)

rođen je u Gradačcu u
sjeveroistočnoj Bosni, 6. siječnja
1908. godine u obitelji majstora /
obrtnika, s tri brata (Johanom –
Ivanom, Andreasom – Andrijom
i Antonom – Antunom) i sestrom (Elizabetom). Tamo je izučio stolarski zanat,
a već 1926. godine odlazi u potrazi za poslom u Užice. U Užicu se uključuje
u radnički pokret i aktivira u legalnim radničkim organizacijama, radničkom
kulturnom društvu Abrašević i radničkom sportskom klubu Sloboda – i danas
ga navode kao osnivača tog kluba zajedno s Milošem Markovićem.

Zanimljivo je da se angažirao na radu u organizaciji trezvenjaka (!) koja je

čak izdavala i list Mlada trezvenost – on je zapravo pokušavao propagirati
komunističke ideje pod plaštom borbe protiv alkoholizma. U broju 12 tog
lista, iz ožujka 1932. godine, Šiber je napisao:
Ostavite vi alkoholna pića onima koji ništa ne rade, neka se
oni truju i opijaju. A vi, kad osećate da vam je teško, ne idite
u kafanu, budite svesni i trezveno mislite kako da se odbaci
zlo i beda koja vas svakog dana sve više pritiskuje. Ostavite
se besciljnog trošenja vremena po kafanama, a slobodno
 Livadski eseji | 73

vreme provedite čitajući i radeći na opštem dobru. Opijajte se

mislima kako da stvorite bolji život dostojan čoveka.

Već sredinom 1932. godine list je bio zabranjen, a Šiber uhićen i interniran
u neko selo kraj Ivanjice. Prije internacije, 1. svibnja te 1932. godine, na krov
jedne užičke zgrade čije se zidanje dovršavalo istaknuo je veliku crvenu
zastavu – tip je očito bio performer, a i tražio je belaja kako je njegov brat
Anton znao kazati.

Do 1934. godine nekoliko je puta interniran u rodni Gradačac. Iz tog vremena

postojala je u njegovoj obitelji anegdota, zapravo istiniti događaj o tome kako
se Jozef vratio kući bez novog kaputa. Naime, u Gradačcu je Josip posjećivao
Hrvatsku čitaonicu u kojoj su se čitale novine, igrale domine i razgovaralo, a
on je tu priliku sigurno koristio i za širenje komunističke propagande. Tamo
je jednom prilikom sreo “druga” bez kaputa i posla kojem je dao svoj novi
novcati kaput, a kad su ga doma pitali gdje mu je kaput, rekao je da je drugu
trebao više nego njemu jer nema ni kaputa ni zanata, a da će on sebi već novi
zaraditi. Ta se priča u Josipovoj obitelji nije prepričavala s divljenjem nego s
neskrivenim čuđenjem.

Šiber 1934. godine odlazi u Beograd gdje postaje član mjesnog komiteta
Partije. Iz tog vremena Brana Jevremović navodi zanimljiv događaj:
Šiber je redovno odlazio na razne priredbe koje su održavane
u tadašnjem Radničkom domu, koji je bio u rukama socijalista
tipa Živka Topalovića. Tako je prisustvovao i jednom
predavanju Živka Topalovića o opasnosti od italijanskog
fašizma. Saslušavši predavanje, Šiber nije mogao da ostane
miran. On je Topaloviću odmah postavio pitanje: kako se treba
boriti protiv fašizma uopšte, a ne samo protiv italijanskog,
ističući da se slaže s tim da italijanski fašizam predstavlja
opasnost po radničku klasu u svetu, ali za radnike Jugoslavije
postoji opasnost od fašizma uopšte, naročito od jugoslovenskih
fašista. Tražio je od Topalovića da ostane dosledan i iznese
šta konkretno oni, jugoslovenski radnici treba da čine pred
licem takve opasnosti? Kakve on metode rada i borbe predlaže
radnicima? Na to pitanje nije dobio odgovor od Topalovića
nego, kasnije, od policije: naime, čim je izišao na ulicu
uhapsili su ga policijski agenti i odmah odveli u Glavnjaču.
 Livadski eseji | 74

Tu su ga još s vrata ironično dočekali rečima: “A, ti si taj što

Topaloviću postavljaš pitanja o jugoslovenskom fašizmu”.
 Livadski eseji | 75

Već 1935. godine došlo je do infiltracije u beogradsku partijsku organizaciju,

a Šiber (na fotografiji snimljenoj u kolovozu 1931. godine – uočite petokraku
na reveru) odlazi u SSSR gdje provodi dvije godine u političkoj školi. 1938.
vraća se u Beograd, stalno ga hapse, ne nalazi posao, a početak rata dočekuje u
Zagrebu gdje osniva partijske ćelije i pokušava sindikalno organizirati drvne
radnike. Ubrzo ga uhićuje zagrebačka policija, a zajedno s nizom hrvatskih
revolucionara Mačekova vlada predaje ga ustašama koji ga potom odvode u
Kerestinec.

Šiber je u proboju iz Kerestinca, a i u kratkom logoraškom životu, imao

zapravo izuzetno važnu ulogu. Faust Ljuba se sjeća:
Od knjiga jedino smo uspjeli prošvercati “Anti-Dühring”.
Prica nam je iz njega držao predavanja o dijalektičkome
materijalizmu. August Cesarec nam je održavao kursove
ruskog jezika, a političke informacije je obično davao Joža
Turković. Kulturno-zabavnim životom uglavnom se bavio
Josip Šiber sa studentima.
[]
Gotovo sav dan pjevali smo naše borbene pjesme, počevši od
Internacionale. Naročito smo pjevali ruske pjesme koje nas je
naučio Šiber. On je dugo godina živio u Sovjetskom Savezu.
Zlatko Dizdar navodi da je Šiber organizirao i vodio svakodnevnu tjelovježbu
zatvorenika.

Prema pisanju Zvonimira Komarice, Josip Šiber i Vlado Vitasović su u bijegu

iz logora imali zadatak razoružati zapovjednika logorske straže, što im je i
uspjelo, a Komarica se sjeća i postrojavanja 52 bjegunca u stupničkoj šumi
koje je obavio upravo Šiber. Čini se da nakon bijega on zapovijeda skupinom
i odlučuje kamo će i što će (tako tvrdi i Dizdar), nakon što očekivana pomoć
drugova izvana nije stigla:

Tada je Šiber u ime štaba rekao:

- Drugovi, mi ćemo sada u grupama po pet krenuti prema

Zagrebu. U šumarcima pokraj Save zadržat ćemo se dok ne
dobijemo dalje direktive.
 Livadski eseji | 76

Ubrzo nakon toga na skupinu su zapucale ustaše, a Šiber je vjerojatno u tom

okršaju i poginuo. Tri dana kasnije, 17. srpnja, ustaška vlast objavljuje oglas
o događaju.

Što se točno dogodilo u

Kerestincu 13. i 14. srpnja
1941. godine i danas je
tajna. Zna se da je tadašnji
CK KPJ proveo istragu,
a već 10. kolovoza 1941.
godine izrekao kazne koje
su uključivale izbacivanje
Antona Roba, političkog
sekretara i Mirka Vanića,
člana MK KPH Zagreb iz
partije, a cijeli je Mjesni
komitet (MK) kažnjen
strogim ukorom “... zbog
zločinačkog upropašćenja
akcije o oslobođenju ljudi
iz Kerestinca, koju je inače
pripremao CK KPH, a MK
radeći iza njegovih leđa
doveo do pogubljenja oko 90 drugova”. Čak je i Josip Broz napisao pismo CK
KPH povodom ovog događaja u kojem ih kritizira.

Ima ih koji smatraju da je sve to bila predstava te da se dogodila namjerna

izdaja logoraša iz Kerestinca i da se događaj treba promatrati kao obračun
unutar Komunističke partije Hrvatske i Jugoslavije. Neki smatraju da su lijevi
intelektualci iz Kerestinca jednostavno predstavljali preveliku konkurenciju
mnogima koji su se vidjeli na čelu partije pa su ih na cjedilu ostavili iz vrlo
sebičnih razloga.

Teško je danas, nakon toliko godina, reći što se stvarno dogodilo, ali činjenica
jest da je u Kerestincu ubijen cvijet tadašnje lijeve inteligencije i mladosti
Hrvatske.

August Cesarec, koji je nakon bijega iz Kerestinca uhvaćen i prebačen u

 Livadski eseji | 77

podrum zatvora u ulici Račkoga 9, na zidu ćelije, vjerojatno noć prije

strijeljanja, 17. srpnja u Dotrščini, napisao je:
U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove
internirani borci iz Kerestinca – četrdeset četvorica. Osudu
o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da
umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela
sovjetska Hrvatska!

15. srpnja 2015.

Nadopuna: (30. siječnja 2016.) Ima već neko vrijeme kako sam pročitao knjigu
S Krležom, poslije ‘71. Josipa Šentije (Školska knjiga, Zagreb, 2011.), premda je
stalno ponovo prelistavam. Šentija je zapisao Krležino svjedočanstvo o tome
kako je pokušao nagovoriti Mačeka da pusti komuniste iz Kerestinca:

U dvorcu pl. Mihalovića, u Kerestincu, vlasti su Banovine

Hrvatske bile zatočile veliku skupinu protivnika režima,
uglavnom ljevičara i komunista. Približavao se rat, njemačke
su trupe bile već pred Varaždinom pa je ilegalna KP Hrvatske
bila odlučila preko uglednih Hrvata zatražiti od banovinske
vlasti da pusti zatočenike na slobodu. Deputacija je otišla
Mačeku, a u njoj je bio i Krleža. Primio ih je protokolarno.
Zatražili su od vođe HSS-a, koji je u tome trenutku bio i
potpredsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije, da se zauzme za
oslobođenje zatočenika. Dr. Maček ih je saslušao i – odbio.
Rekao im je: “Ali svi su oni komunisti.”

“Uzeo sam smjesta šešir i otišao. Bez pozdrava. Poslije su

banovinske vlasti kerestinečke zatvorenike predale Pavelićevim
stražarima. I završili su tako kako su završili – uglavnom su
svi pogubljeni.”

“Maček je u ovom primjeru bio neispričivo pasivan”, primijetio

sam.

“To nije bilo neispričivo, to je bilo kriminalno”, kazao je Krleža.

ISBN 978-953-48778-2-1