Sadržaj:

OTMICA
 OTMICA

Robin Cook
Za Cameron; dobro došla u život
 1 POGLAVLJE

Neobična vibracija probudila je Perrya Bergmana iz

nemirna sna i odmah ga je ispunila čudna zla slutnja.
Neugodan zvuk dozvao mu je u sjećanje nokte koji škripe
niz školsku ploču. Stresao je i zbacio tanki pokrivač. Dok je
ustajao, vibriranje se nastavilo. Kad je bos stao na čelični
pod, zvuk ga je podsjetio na zubarsku bušilicu. Uz taj je
zvuk opažao normalan šum brodskih generatora i zujanje
ventilatora klimatizacijskih uređaja.
- Koji je to vrag? - glasno reče, premda u blizini nije
bilo nikoga tko bi mu mogao odgovoriti. Prethodne je
večeri, nakon dugotrajnog leta od Los Angelesa do New
Yorka i zatim do Ponta Delgada na azorskom otoku San
Miguel, helikopterom stigao na brod Benthic Explorer.
Uslijed promjena vremenskih zona i dugotrajnog
sastanka glede tehničkih problema s kojima se suočavala
njegova ekipa osjećao se sasvim iscrpljenim. Nije mu se
sviđalo što ga bude nakon samo četiri sata spavanja,
pogotovo kad je riječ o tako neugodnim vibracijama.
Zgrabio je slušalicu brodskog telefona i utipkao broj
komandnog mosta.
Dok je čekao vezu, podigao se na prste i virnuo kroz
okrugli prozorčić kabine posebno važne osobe. Perry se sa
svojih sto šezdeset sedam centimetara nije smatrao niskim,
samo nije bio visok. Vani se sunce tek pojavilo na obzoru.
Brod je bacao dugačku sjenu preko Atlantika. Perry je
gledao na zapad preko maglicom zastrtog, mirnog mora čija
je površina podsjećala na široko prostranstvo od kositra.
Voda se polako kretala u niskim, široko razmaknutim
valovima. Smirenost prizora bila je u suprotnosti s onim što
se događalo ispod površine. Uz pomoć kompjutorski
upravljanih zapovijedi propelerima, kao i pomoćnim
propelerima za manevriranje na pramcu i krmi, držali su
Benthic Explorer na zacrtanome mjestu iznad
Srednjoatlantskog hrbata, dvadeset tisuća kilometara
dugačkog planinskog lanca koji ocean dijeli na dva dijela.
Uz stalno izbacivanje golemih količina lave, podmorske
eksplozije pare i česte manje potrese, potopljene planine
prava su suprotnost ljetnoj smirenosti na površini.
- Most - javi se glas ispunjen dosadom.
- Gdje je kapetan Jameson? - prasne Perry.
- U svojoj kabini, koliko ja znam - ležerno će glas.
- Kakve su ovo vibracije, dovraga? - oštro će Perry.
- Pojma nemam, ali ne dolaze iz brodskih strojeva,
ako to pitate. Inače bi mi se već javili iz stojarnice.
Vjerojatno je riječ samo o opremi za bušenje. Želite li da
nazovem ekipu za bušenje?
Perry mu nije odgovorio; samo je tresnuo slušalicom
na aparat. Nije mogao vjerovati da onaj tko se nalazi na
mostu nije i sam poželio istražiti uzrok vibracija. Zar ga
nije briga? Perrya je beskrajno živciralo što se njegovim
brodom tako neprofesionalno upravlja, ali je odlučio da će
se tim pitanjem kasnije pozabaviti. Umjesto toga pokušao
se usredotočiti na navlačenje traperica i teške vunene
dolčevitke. Nitko mu nije morao reći da vibracije dopiru od
bušilice. To je sasvim očito. Na kraju krajeva, upravo su
problemi s operacijom bušenja doveli Perrya iz Los
Angelesa ovamo.
Perry je znao da trenutni projekt znači kockanje s
budućnošću Benthic Marinea: bušenje šupljine ispunjene
magmom u podmorskoj planini zapadno od Azora. To je
bio projekt bez ugovora, što znači da kompanija troši
umjesto da je plaćaju, a odljev gotovine bio je strahovit.
Perrya je motiviralo vjerovanje da će uspjeh opčiniti maštu
javnosti, usredotočiti zanimanje na podmorska istraživanja i
dovesti Benthic Marine na čelo oceanografskih ispitivanja.
Nažalost, pothvat ne napreduje onako kako su
planirali.
Kad se odjenuo, Perry je pogledao u zrcalo iznad
umivaonika u minijaturnoj kupaonici. Prije nekoliko godina
ne bi se time opterećivao.
No stvari su se promijenile. Otkrio je da ga u
četrdesetim godinama razbarušeni izgled, kakav mu je
nekoć odgovarao, čini starijim, ili u najboljem slučaju,
umornim. Kosa mu se prorijedila i trebale su mu naočale za
čitanje, ali je još uvijek imao očaravajući smiješak. Perry se
ponosio svojim pravilnim bijelim zubima, pogotovo jer su
naglašavali njegovu preplanulost što ju je s naporom
održavao. Zadovoljan svojim odrazom, izišao je iz kabine i
potrčao prolazom. Dok je prolazio kraj vrata kabina
kapetana i prvog časnika, poželio je lupiti po njima kako bi
dao oduška svojoj razdraženosti. Znao je da bi metalne
površine odzvanjale poput timpana i da bi trgnuo usnule
ljude iz sna. Kao utemeljitelj, predsjednik i najveći dioničar
Banthic Marinea, očekivao je da će se ljudi malo više truditi
dok je on na brodu. Zar je on jedini dovoljno zabrinut da
pođe istražiti te vibracije?
Izišavši na palubu, Perry je pokušao odrediti odakle
dopire neobični šum, sada pomiješan sa zvukom opreme za
bušenje. Benthic Explorer je brod od sto trideset pet metara
s tornjem za bušenje na sredini koji premošćuje središnju
rupu. Povrh opreme za bušenje, brod je opremljen za
duboko ronjenje, ima malenu podmornicu za velike dubine
i nekoliko mobilnih postolja za snimanje na daljinsko
upravljanje, a na svakom se nalazi impresivna zbirka
nepomičnih kamera i videokamera.
Kombinirajući tu opremu s velikim laboratorijem,
brod Benthic Explorer pruža svojoj kompaniji Benthic
Marine sposobnost provođenja širokog niza oceanografskih
istraživanja i operacija.
Perry je vidio kako se otvaraju vrata kabine kraj
bušilice. Pojavio se div od čovjeka. Zijevnuo je i protegnuo
se prije nego je podigao naramenice kombinezona na
ramena i stavio na glavu žutu kacigu s natpisom
NADZORNIK SMJENE na štitniku. Još uvijek ukočen od
spavanja, zaputio se prema rotacijskom stolu. Očito mu se
uopće nije žurilo unatoč vibracijama što su potresale brod.
Ubrzavši korak, Perry je sustigao čovjeka baš kad su
mu se pridružila još dva mornara.
- Čini to već oko dvadeset minuta, šefe - vikne jedan
od radnika kako bi nadglasao buku bušilice. Sva su trojica
ignorirala Perrya.
Šef smjene je nešto progunđao dok je navlačio par
teških radnih rukavica i bezbrižno krenuo preko uske
metalne rešetke što je vodila preko središnje rupe. Njegova
je hladnokrvnost impresionirala Perrya.
Nogostup se doimao nesigurnim, a samo je niska,
tanka ograda sprečavala pad do površine oceana petnaest
metara dolje. Stigavši do rotacijskog stola, nadzornik se
nagnuo naprijed i objema rukama obujmio rotacijsku
osovinu. Nije ju pokušao čvrsto stisnuti, već je pustio da
mu rotira preko dlanova. Nakrivio je glavu u stranu dok je
pokušavao naći objašnjenje za podrhtavanje što je dopiralo
kroz cijev.
Potrajalo je samo trenutak.
- Zaustavite bušilicu! - vikne gorostas.
 Jedan od radnika potrčao je natrag do vanjske
kontrolne ploče. Trenutak kasnije rotacijski se stol uz lupu
zaustavio i vibriranje je prestalo.
Nadzornik je pošao natrag i zakoračio na palubu.
- Kriste! Svrdlo se opet slomilo - s gnušanjem reče. -
Ovo se brzo pretvara u prokleti vic.
- Vic je u tome da smo u posljednjih četiri ili pet dana
izbušili samo malo više od metra.
- Umukni! - obrecne se div. - Pođi onamo i podigni
cijev bušilice do ulaza u bušotinu!
Drugi se radnik pridružio prvome. Gotovo se odmah
začuo novi zvuk snažnih strojeva kad su vitla pokrenuta u
skladu s nadzornikovom naredbom. Brod je zadrhtao.
- Kako možete biti sigurni da je svrdlo puklo? - vikne
Perry kako bi nadglasao buku.
Predradnik spusti pogled na njega. - Iskustvo - vikne,
a zatim se okrene i dugim koracima pođe prema krmi
broda.
Perry je morao trčati da bi ga sustigao. Svaki je
predradnikov korak bio dvostruko veći od njegovog. Perry
je pokušao postaviti još jedno pitanje, ali ga predradnik nije
čuo, ili ga je ignorirao. Stigli su do stubišta i predradnik je
krenuo gore, prelazeći po tri stube odjednom. Dvije palube
gore ušao je u prolaz i zatim stao ispred vrata kabine. Ime
na vratima glasilo je MARK DAVIDSON, OPERATIVNI
ZAPOVJEDNIK.
Predradnik je glasno pokucao. Najprije je jedini
odgovor bio napadaj kašlja, ali tada mu je neki glas
doviknuo neka uđe.
Perry se ugurao u malenu kabinu iza predradnika.
- Loše vijesti, šefe - reče predradnik. - Bojim se da se
svrdlo ponovno slomilo.
 - Koliko je sati, dovraga? - upita Mark. Prošao je
prstima kroz razbarušenu kosu. Sjedio je na ležaju odjeven
u donje rublje. Lice mu je djelovalo podbulo, a glas
pospano. Ne čekajući odgovor, posegnuo je za kutijom
cigareta. U kabini se osjećao smrad ustajalog dima.
- Bit će oko šest sati - reče predradnik.
- Isuse - reče Mark. Zatim se njegov pogled zaustavio
na Perryju.
Iznenadio se. Trepnuo je. - Perry? Zašto si ti ustao?
- Nikako nisam mogao prespavati onakve vibracije -
reče Perry.
- Kakve vibracije? - upita Mark. Opet je pogledao
predradnika koji je zurio u Perryja.
- Vi ste Perry Bergman? - upita predradnik.
- Bio sam kad sam zadnji put provjerio - reče Perry.
Čovjekova nelagoda pružila mu je osjećaj zadovoljstva.
- Oprostite - reče predradnik.
- Zaboravite - velikodušno će Perry.
- Je li se bušilica tresla? - upita Mark.
Predradnik kimne. - Baš kao i prethodna četiri puta,
možda malo gore.
- Ostalo nam je samo jedno svrdlo od volframa s
dijamantnim vrhom - požali se Mark.
- Ne morate mi to reći - reče predradnik.
- Koja je dubina? - upita Mark.
- Nije se mnogo promijenila od jučer - reče
predradnik. - Izbacili smo četiristo metara cijevi. Budući da
je dno na malo manje od tristo metara i nema sedimenta,
ušli smo u stijenu oko sto dva metra, koji centimetar više ili
manje.
- To sam ti sinoć objašnjavao - Mark reče Perryju. -
Dobro smo napredovali do prije četiri dana. Otad nismo
ništa napravili, možda najviše pola metra ili metar, unatoč
činjenici da smo potrošili četiri svrdla.
- Znači, mislite da ste naišli na tvrdi sloj? - reče Perry
jer je mislio da mora nešto reći.
Mark se sarkastično nasmije. - Tvrdi nije prava riječ.
Rabimo svrdla s dijamantnim vrhovima s najfinijim
žljebljenjem što postoji! Još je gore što imamo daljnjih
trideset metara iste tvari, što god to bilo, prije nego
stignemo do šupljine s magmom, barem prema podacima
radara koji prodire kroz tlo. Ovom brzinom stići ćemo za
deset godina.
- Je li laboratorij analizirao komadić stijene što je
zapeo u posljednjem slomljenom svrdlu? - upita predradnik.
- Da, jest - reče Mark. - To je vrsta stijene koju nikad
ranije nisu vidjeli. Barem prema riječima Tada Messengera.
Sastoji se od vrste kristalnog krizolita za koji misli da
možda ima mikroskopsku dijamantnu osnovu. Volio bih da
možemo dobiti veći uzorak. Jedan od najvećih problema
bušenja na otvorenom moru je taj što ne dobivamo natrag
cirkulacijske tekućine od bušenja. To je poput bušenja u
mraku.
- Možemo li dolje poslati alat za vađenje materijala? -
upita Perry.
- Baš bi nam to koristilo ako ne možemo napredovati
ni sa svrdlom dijamantnog vrha.
- Kako bi bilo da malo toga zahvatimo dijamantnim
svrdlom? Kad bismo mogli dobiti pravi uzorak te tvari što
je pokušavamo bušiti, možda bismo mogli razraditi
razuman plan akcije. Previše smo uložili u ovu operaciju da
bismo odustali bez prave borbe.
Mark je pogledao predradnika koji je slegnuo
ramenima. Zatim je ponovno pogledao Perryja. - Hej, ti si
šef.
 - Barem zasad - reče Perry. Nije se šalio. Pitao se
koliko će dugo biti šef ako projekt propadne.
- U redu - reče Mark. Stavio je cigaretu na rub krcate
pepeljare. - Izvucite svrdlo do ulaza u bušotinu.
- Momci to već rade - reče predradnik.
- Uzmite posljednje dijamantno svrdlo iz zaliha - reče
Mark. Posegnuo je za telefonom. - Reći ću Larryu Nelsonu
neka pripremi ronilački sustav za velike dubine i stavi
podmornicu u vodu. Zamijenit ćemo svrdlo i vidjeti
možemo li pribaviti bolji uzorak tvari što je bušimo.
- Dobro, šefe - reče predradnik. Okrenuo se i izišao
dok je Mark prinosio slušalicu uhu da bi nazvao ronilačkog
zapovjednika.
Perry se također okrenuo da pođe, ali je Mark
podigao ruku i zaustavio ga. Nakon što je završio razgovor
s Larryjem Nelsonom, Mark je pogledao Perryja.
- Postoji nešto što nisam spomenuo na sinoćnjem
sastanku - reče. - Ali mislim da bi trebao znati za to.
Perry je progutao slinu. Usta su mu se osušila. Nije
mu se sviđao Markov ton glasa. Zvučilo je kao da će čuti
još loših vijesti.
- Možda to nije ništa - nastavi Mark - ali kad smo se
koristili radarom za prodiranje kroz tlo kako bismo proučili
taj sloj kroz koji bušimo, kao što sam ranije spomenuo,
došlo je do neočekivanog slučajnog otkrića. Imam podatke
ovdje na stolu. Želiš li ih vidjeti?
- Samo mi reci - reče Perry. - Kasnije mogu pogledati
podatke.
- Radar je ukazao na mogućnost da sadržaj šupljine s
magmom nije onakav kakvim smo ga smatrali nakon
prvobitnih seizmoloških izučavanja. Možda nije tekući.
- Šališ se! - Nova je informacija pojačala Perryeve
strepnje. Prošlog je ljeta Benthic Explorer slučajno otkrio
podmorsku planinu što je sada buše. Ono što je bilo tako
neobično u tom otkriću je činjenica da je kao dio
Srednjoatlantskog hrbata to područje opsežno istraživao
Geosat, satelit američke mornarice koji mjeri gravitaciju i
koristi se za stvaranje zemljovida oceanskog dna. Ipak, ta je
podmorska planina nekako promaknula Geosatovom
radaru.
Premda je posada Benthic Explorera jedva čekala da
se vrati kući, zadržali su se dovoljno dugo da nekoliko puta
prijeđu preko tajanstvene uzvisine. Sofisticiranim brodskim
sonarom površno su proučili unutrašnju strukturu
podmorske uzvisine ravna vrha. Svi su se iznenadili jer su
rezultati bili jednako neočekivani kao i samo postojanje
uzvisine. Činilo se da je podmorska planina neaktivan
vulkan posebno tanke kore čija se tekuća srž nalazi samo
sto dvadeset metara ispod dna oceana. Još je neobičnije bilo
to što je tvar u šupljini s magmom imala karakteristike
prenošenja zvuka identične onima u Mohorovičićevu
diskontinuitetu, ili mohou, tajanstvenom sloju između
Zemljine kore i Zemljinog plašta. Budući da nitko nikad
nije uspio izvući magmu iz mohoa, premda su to tijekom
Hladnog rata pokušali i Amerikanci i Rusi, Perry je odlučio
vratiti se onamo i bušiti planinu u nadi da će Benthic
Marine biti prva organizacija koja će imati uzorak
rastaljene tvari. Nadao se da će analiza tvari baciti svjetlo
na strukturu, a možda čak i na porijeklo Zemlje. No sada
mu njegov operativni zapovjednik Benthic Explorera kaže
da bi prvobitni seizmički podaci mogli biti pogrešni!
- Šupljina za magmu mogla bi biti prazna - reče
Mark.
- Prazna? - izlane Perry.
- Pa, ne prazna - ispravi se Mark. - Ispunjena nekom
vrstom komprimiranog zraka, ili možda parom. Znam da
procjenjivanje podataka na toj dubini znači guranje
radarske tehnologije do krajnjih granica, pa i dalje.
Zapravo, mnogi bi ljudi rekli da su rezultati o kojima
govorim samo puka nagađanja. No činjenica da se radarski
podaci ne slažu sa seizmološkim ipak me zabrinjava. Želim
reći, bilo bi strašno uložiti ovoliko truda i dobiti samo obilje
pregrijane pare. To nikoga neće zadovoljiti, a najmanje
tvoje investitore.
Perry je grickao unutrašnju stranu obraza dok je
razmišljao o Markovim brigama. Počela ga je obuzimati
želja da nikad nije čuo za Sea Mount Olympus, kako je
ekipa nazvala podvodnu planinu ravna vrha u kojoj su
pokušavali izbušiti rupu.
- Jesi li to spomenuo dr. Newell? - upita Perry. Dr.
Suzanne Newell bila je oceanografkinja na Benthic
Exploreru. - Je li ona vidjela podatke radara o kojima
govoriš?
- Nitko ih nije vidio - reče Mark. - Slučajno sam
opazio sjenku na kompjutorskom ekranu kad sam se jučer
pripremao za tvoj dolazak. Razmišljao sam o spominjanju
toga na sinoćnjem sastanku, ali sam odlučio čekati da
budemo sami. Za slučaj da nisi opazio, ovdje imamo malo
problema s moralom određenih članova ekipe. Mnogi su
ljudi počeli misliti da je bušenje te uzvisine slično borbi s
vjetrenjačama. Ljudi počinju govoriti o odustajanju i
povratku kući k obiteljima prije nego dođe kraj ljetu. Nisam
želio dolijevati ulje na vatru.
Perry je osjetio slabost u koljenima. Povukao je
stolicu od Markova stola i sjeo. Protrljao je oči. Bio je
umoran, gladan i obeshrabren. Mogao je samog sebe
tresnuti jer je toliko kompanijine budućnosti stavio na
kocku na temelju tako malo pouzdanih podataka, ali otkriće
je bilo tako neočekivano. Osjetio se ponukanim na akciju.
 - Hej, ne volim biti nositelj loših vijesti - reče Mark. -
Učinit ćemo kako si predložio. Pokušat ćemo nešto više
otkriti o stijeni što je bušimo. Nemojmo se previše
obeshrabriti.
- To je malo teže - reče Perry - s obzirom na novčana
sredstva Benthic Marinea potrebna za ovaj brod. Možda
bismo se jednostavno trebali pomiriti s gubicima.
- Zašto ne pođeš nešto pojesti? - predloži Mark. -
Nema smisla donositi nagle odluke na prazan želudac.
Zapravo, pridružit ću ti se ako možeš pričekati da se
istuširam. Dovraga! Prije nego se okrenemo, imat ćemo
više informacija o tom sranju na koje smo naišli. Možda će
tada postati jasnije što nam je činiti.
- Koliko je vremena potrebno da se promijeni svrdlo?
- upita Perry.
- Podmornica može biti u vodi za sat vremena - reče
Mark.
- Odnijet će svrdlo i alat do ulaza u bušotinu.
Potrebno je više vremena za spuštanje ronioca jer se moraju
prilagoditi tlaku prije spuštanja zvona. To će trajati dva
sata, više ako budu imali kompresijskih bolova. Promjena
svrdla nije teška. Cijela bi operacija trebala trajati tri do
četiri sata, možda manje.
Perry je s naporom ustao. - Nazovi me u moju kabinu
kad budeš spreman za jelo. - Pružio je ruku prema vratima.
- Hej, čekaj tren! - reče Mark s iznenadnim
entuzijazmom.
- Imam ideju koja bi te mogla razvedriti. Zašto ne
pođeš dolje podmornicom? Navodno je dolje na vrhu
uzvisine prekrasno, barem prema onome što Suzanne kaže.
Čak i pilot podmornice, Donald Fuller, bivši pomorski
časnik, koji je obično šutljiv i ukočen tip, kaže da je prizor
veličanstven.
 - Što može biti tako veličanstveno u podvodnoj
planini ravna vrha? - upita Perry.
- Ja nisam bio dolje - prizna Mark. - Ali to ima
nekakve veze s geologijom područja. Znaš, dio
Srednjoatlantskog hrbata i tako. No pitaj Suzanne ili
Fullera! Kažem ti, bit će ushićeni kad im kažemo da
ponovno treba poći dolje. S halogenim lampama na
podmornici i bistrinom velikih morskih dubina, kažu da je
vidljivost između šezdeset i devedeset metara.
Perry kimne. Ronjenje nije tako loša zamisao jer će
mu nesumnjivo skrenuti misli s trenutne situacije i pružiti
mu osjećaj da nešto radi.
Osim toga, samo je jednom bio u malenoj
podmornici, blizu otoka Santa Catalina kad je Benthic
Marine preuzela podmornicu, a to je bilo nezaboravno
iskustvo. Barem će moći vidjeti tu planinu koja uzrokuje
toliko nevolja.
- Kome ću reći da ću biti dio posade? - upita Perry.
- Ja ću se za to pobrinuti - reče Mark. Ustao je i
skinuo majicu kratkih rukava. - Samo ću javiti Larryju
Nelsonu.
 2 POGLAVLJE

Richard Adams je iz ormarića izvadio vrećaste duge

gaće i nogom zatvorio vrata. Kad je navukao donje rublje,
stavio je crni pleteni šešir vođe ekipe. Tako opremljen,
izišao je iz kabine i lupao po vratima Louisa Mazzole i
Michaela Donaghuea. Obojica su odgovorila nizom psovki.
Psovke su izgubile svoju žaoku jer su činile tako veliki
postotak riječi tih članova ekipe. Richard, Louis i Michael,
profesionalni ronioci, bili su ljudi koji su mnogo pili i brzo
živjeli, redovito su riskirali svoje živote podvodnim
zavarivanjem ako je to bilo potrebno, postavljanjem
eksploziva za raznošenje grebena ili mijenjanjem svrdla
tijekom podmorskih operacija bušenja. Bavili su se teškim
radom ispod vode i time su se ponosili.
Sva su trojica zajedno prošla obuku u mornarici SAD-
a, sprijateljila se i postala vješti pripadnici mornaričke
podvodne sile. Svi su težili tome da će ući u specijalne
mornaričke jedinice, ali se pokazalo da to nije u kartama.
Njihova sklonost pivu i tučnjavama bila je daleko izraženija
od one njihovih kolega. Sva su trojica odrasla uz primitivne
i zatucane očeve koji su bili alkoholičari i brutalno su
zlostavljali žene i djecu, što je objašnjavalo, ali ne i
opravdavalo njihovo ponašanje. Nisu se stidjeli svojih
roditeljskih uzora, već su svoja teška djetinjstva smatrali
prirodnim putem do istinske muževnosti. Niti jedan od njih
nikad nije pomislio na staru uzrečicu: Kakav otac takav sin.
Muževnost je bila bitna vrlina za svu trojicu.
Nemilosrdno su kažnjavali svakoga koga su doživljavali
manje muževnim, a usudio se ući u bar gdje su oni pili.
Posebno su se znali okomiti na nadriodvjetnike i
debeloguzo vojno osoblje. Također su osuđivali svakoga
koga su nazivali kretenom, šmokljanom ili pederom.
Homoseksualnost im je najviše smetala, a što se njih ticalo,
vojni stav »ne pitaj, ne govori« bio je smiješan i smatrali su
ga osobnom uvredom.
Premda je mornarica bila popustljiva prema
roniocima i tolerirala je ponašanje kakvo ne bi podnosila od
drugog osoblja, Richard Adams i njegovi pajdaši ipak su
pretjerali. Jednog vrućeg poslijepodneva u kolovozu pošli
su u svoj omiljeni ronilački bar u San Diegu. Za sobom su
imali iscrpljujući dan napornog ronjenja. Nakon brojnih
rundi viskija, piva i prepirki oko trenutne sezone bejzbola,
šokirali su se i ogorčili kad su vidjeli kako živahno ulaze
dva vojnika. Prema riječima ronioca na vojnom sudu, ta su
se dvojica »mazila« u jednom od stražnjih separea.
Činjenica da su vojnici bili časnici samo je izazvala
još strastveniji bijes ronioca. Nije im palo na pamet pitanje
zašto bi se dvojica časnika kopnene vojske nalazila u San
Diegu, poznatom gradiću mornarice i marinaca. Richard,
njihov stalni vođa, prvi je prišao separeu.
Sarkastično je pitao može li se pridružiti orgiji.
Časnici su pogrešno shvatili Richardove riječi - kojima im
je govorio neka nestanu odande - nasmijali su se, zanijekali
da je riječ o bilo kakvoj orgiji te ponudili da će njemu i
njegovim prijateljima platiti piće. Posljedica je bila
tučnjava nakon koje su oba časnika završila u Mornaričkoj
bolnici Balboa.
Richard i njegovi prijatelji završili su u zatvoru i na
koncu su ih izbacili iz mornarice. Časnici su slučajno bili
članovi JAG-a, Zbora vojnih sudaca i advokata.
 - Hajde, vi dupeglavci! - vikao je Richard jer se ostala
dvojica još uvijek nisu pojavila. Pogledao je na svoj
ronilački sat.
Znao je da će Nelson biti bijesan. Telefonom mu je
naredio da što prije dođu u ronilački zapovjedni centar.
Prvi se pojavio Louis Mazzola. Bio je gotovo za
glavu niži od Richarda, koji je bio sto osamdeset
centimetara visok. Richard je Louisa doživljavao kao
momka za kuglanu. Imao je mesnate crte lica, vječno je
djelovao neobrijano, a kratka tamna kosa bila mu je
priljubljena uz okruglu glavu. Činilo se da nema vrata;
njegovi su se leđni mišići širili ravno od lubanje.
- Čemu žurba? - pobuni se Louis.
- Idemo roniti! - reče Richard.
- Pa, ima li još nešto novo? - reče Louis.
Otvorila su se Michaelova vrata. Bio je negdje
između Richardove koštunjavosti i Louisove nabijenosti.
Jednako kao i njegovi prijatelji, bio je mišićav i očito u
dobroj formi. Bio je također podjednako nemaran, odjeven
u iste vrećaste duge gaće. No za razliku od ostalih, imao je
na glavi bejzbolsku kapu Red Soxa sa štitnikom okrenutim
u stranu.
Michael je bio podrijetlom iz Chelsea, Massachusetts,
i bio je strastveni obožavatelj Soxa i Bruinsa.
Michael je otvorio usta da bi se pobunio zbog
buđenja, ali Richard ga je ignorirao i krenuo prema glavnoj
palubi. Louis je učinio isto. Michael je slegnuo ramenima i
pošao za njima. Dok su silazili glavnim stubištem, Louis je
doviknuo Richardu: - Hej, Adams, imaš li karte?
- Naravno da imam karte - odbrusi mu Richard preko
ramena. - Imaš li ti čekove?
- Jebi se - reče Louis. - Nisi me pobijedio u četiri
posljednja ronjenja.
 - To je bio plan, čovječe - odgovori Richard. -
Namještao sam ti.
- Jebeš karte - reče Michael. - Imaš li ti svoje
pornočasopise, Mazzola?
- Misliš da bih pošao roniti bez njih? - upita Louis. -
Vraga! Radije bih zaboravio peraje.
- Nadam se da si provjerio imaš li časopise s macama,
a ne s tipovima - zadirkivao ga je Michael.
Louis naglo stane. Michael udari u njega.
- Što to govoriš, dovraga? - zareži Louis.
- Samo provjeravam jesi li donio prave - reče Michael
uz iskrivljeni osmijeh. - Možda ću ih željeti posuditi, a ne
želim gledati nečije kite.
Louis je naglo ispružio ruku i zgrabio Michaelove
gaće. Michael je uzvratio lijevom rukom uhvativši
Louisovu podlakticu a desnu stisnuvši u šaku. Richard se
umiješao prije nego je došlo do tuče.
- Hajde, vi klipani! - vikne Richard i ugura se između
dvojice prijatelja.
Udarcem prema gore maknuo je Louisovu ruku.
Začuo se zvuk paranja i Louis je među prstima stezao
komad poderane Michaelove potkošulje.
Poput bika koji vidi crveno, Louis se pokušao
progurati kraj Richarda.
Kad mu to nije uspjelo, pokušao je preko Richardova
ramena zgrabiti Michaela. Michael je urlao od smijeha i
odmaknuo se izvan dohvata.
- Mazzola, klipane! - vikne Richard. - Samo te
izaziva. Ohladi malo, zaboga!
- Gad! - sikne Louis. Bacio je komad poderane
tkanine Michaelove potkošulje na svog mučitelja. Michael
se ponovno nasmijao.
 - Idemo! - s gnušanjem će Richard, te nastavi hodati
prolazom. Michael se sagnuo i podigao komad tkanine. Kad
se pretvarao da ga lijepi natrag na svoja prsa, Louis se
protiv volje nasmijao. Zatim su potrčali za Richardom.
Kad su ronioci izišli na palubu, vidjeli su da samarica
podiže cijev.
- Sigurno su opet slomili svrdlo - reče Michael.
Richard i Louis kimnu. - Barem znamo što ćemo raditi.
Ušli su u ronilačku kabinu i sjeli na tri sklopive
stolice kraj vrata. Ovdje je Larry Nelson, čovjek koji je
upravljao svim ronilačkim operacijama, imao svoj stol. Iza
njega, s desne strane kabine i sve do drugoga kraja, nalazi
se ronilačka konzola. Tu su svi podaci, mjerači i kontrole za
upravljanje ronilačkim sustavom. S lijeve strane nalaze se
kontrole i monitori postolja s kamerama. Također s lijeve
strane nalazi se prozor s pogledom na središnju rupu broda.
Kroz tu se središnju rupu spušta ronilačko zvono.
Ronilački sustav Benthic Explorera je sustav
zasićenja, što znači da se od ronioca očekuje apsorpcija
maksimalne količine inertnog plina tijekom bilo kojeg
ronjenja. To znači da će vrijeme dekompresije potrebno za
oslobađanje od inertnog plina biti jednako bez obzira na
vrijeme boravka pod pritiskom. Sustav se sastoji od tri
cilindrične palubne komore za dekompresiju (DDC), svaka
široka tri i pol metra i dugačka šest metara. DDC su
pričvršćene jedna za drugu poput golemih kobasica, a
razdvajaju ih vratašca pod dvostrukim tlakom. U svakoj se
nalaze četiri ležaja, nekoliko sklopivih stolova, zahod,
umivaonik i tuš.
Svaka DDC također ima ulaz sa strane i vratašca pod
tlakom na vrhu gdje se može spojiti ronilačko zvono, ili
osobna kapsula za prijenos (PTC). Kompresija i
dekompresija ronioca odvijala se u DDC-ima. Kad bi
dostigli tlak jednak onome na dubini na kojoj će raditi,
popeli bi se u PTC koje bi tada odvojili i spustili u vodu.
Kad bi PTC stigla na odgovarajuću dubinu, ronioci bi
otvorili vratašca kroz koja su ušli u zvono i otplivali do
predviđenog radnog mjesta. Dok su boravili u vodi, ronioci
su bili vezani pupčanom vrpcom što je sadržavala cijevi za
disanje, za vruću vodu za zagrijavanje ronilačkih odijela od
neoprena, za senzorne žice i za komunikacijske kabele.
Budući da su ronioci Benthic Explorera rabili maske za
cijelo lice, komunikacija je bila moguća, premda otežana
zbog iskrivljenosti glasa uslijed mješavine helija i kisika što
su je udisali. Senzorne žice prenosile su informacije o
brzini srčanih otkucaja, disanju i tlaku plina za disanje. Sva
su se tri podatka stalno pratila u stvarnom vremenu. Larry
je podigao pogled sa svog stola i prezirno promatrao drugu
ekipu svojih ronioca. Nije mogao vjerovati da uvijek
izgledaju tako neuredno, drsko i neprofesionalno.
Opazio je Michaelovu nakrivljenu kapu i poderanu
potkošulju, ali ništa nije rekao. Slično kao i mornarica,
roniocima je tolerirao ponašanje kakvo ne bi podnosio kod
drugih članova ekipe. Druga tri ronioca, podjednako
neodgojena i bučna, još uvijek su se nalazila u jednoj od
DDC-a gdje su bili podvrgnuti dekompresiji nakon
posljednjeg ronjenja do ulaza u bušotinu. Kad se roni do
dubine od gotovo tristo metara, vrijeme dekompresije mjeri
se danima, a ne satima.
- Žao mi je što sam vas klaunove probudio iz sna
potrebnog za vašu ljepotu - reče Larry. - Trebalo vam je
prilično dugo da stignete ovamo.
- Morao sam koncem očistiti zube - reče Richard.
- A ja sam morao urediti nokte - reče Louis.
Zamahnuo je rukama kako to čini žena koja je upravo
nalakirala nokte.
 Michael je zakolutao očima s izrazom gađenja.
- Hej, ne počinji! - zareži Louis zureći u Michaela.
Uperio je svoj mesnati prst u prijateljevo lice. Michael ga je
udario i odgurnuo od sebe.
- U redu, poslušajte me, vi životinje! - vikne Larry. -
Pokušajte se kontrolirati. Ovo će biti spuštanje do dubine
od dvjesto devedeset metara radi pregleda i mijenjanja
svrdla.
- O, nešto novo, je li, šefe? - Richard reče visokim,
piskutavim glasom. - Ovo je peti put da se obavlja to
ronjenje, a nama je treći put. Krenimo već jednom.
- Umukni i slušaj - naredi Larry. - Ima nešto novo.
Ponijet ćete sa sobom alat za vađenje srži na dijamantnom
svrdlu kako bismo vidjeli možemo li uzeti bolji uzorak
onoga što pokušavamo bušiti.
- Dobro zvuči - reče Richard.
- Ubrzat ćemo vrijeme kompresije - reče Larry. - Na
brodu je neki glavešina koji želi brze rezultate. Vidjet ćemo
možemo li vas spustiti na tu dubinu za dva sata. Dakle,
odmah želim znati bude li bolova u zglobovima. Ne želim
da bilo tko izigrava macho ronioca. Jasno?
Sva su tri ronioca kimnula.
- Dat ćemo vam jelo čim stigne iz kuhinje - nastavi
Larry. - Ali želim da budete na svojim ležajevima tijekom
kompresije, a to znači bez zajebavanja i bez tučnjava.
- Igrat ćemo karte - reče Louis.
- Ako budete igrali karte, činite to s ležajeva - reče
Larry. - I ponavljam: bez tučnjave. Ako ih bude, uzet ćemo
vam karte. Jesam li dovoljno jasan?
Larry je pogledao svakog posebno, a oni su gledali u
stranu. Nitko se nije pobunio.
 - Ovu rijetku tišinu shvatit ću kao pristanak - reče
Larry. - Dakle, Adams, ti ćeš biti crveni ronioc. Donaghue,
ti ćeš biti zeleni ronioc. Mazzola, ti ćeš biti ronioc u zvonu.
Richard i Michael su počeli klicati, a zatim su se
nagnuli jedan prema drugome i pljesnuli se dlanovima.
Louis je s gađenjem ispuhnuo kroz napućene usne. Ronioc
u zvonu morao je tijekom ronjenja ostati u PTC-u kako bi
rukovao sponama crvenog i zelenog ronioca i pazio na
brojače; nije ulazio u vodu osim u hitnim slučajevima.
Premda je taj zadatak bio sigurniji, ronioci su na to gledali s
prezirom. Nazivima crveni i zeleni ronioc koristili su se
radi izbjegavanja pomutnje u komunikacijama s brodom do
koje bi moglo doći ako bi se upotrebljavala prava imena ili
prezimena. Na Benthic Exploreru crvenog se ronioca
smatralo vođom na mjestu događaja.
Larry je sa stola uzeo podmetač za papir. Pružio ga je
Richardu. - Ovdje je kontrolni popis za provjeru opreme
prije ronjenja, crveni. Sad odvucite svoje guzice u DDCl.
Želim za petnaest minuta započeti kompresiju.
Richard je uzeo podmetač za papir i prvi izišao iz
kabine. Kad su svi izišli, Louis je počeo prigovarati zbog
toga što je određen za ronioca u zvonu, žaleći se da je taj
zadatak imao i prilikom posljednjeg ronjenja.
- Valjda šef misli da si najbolji u tome - reče Richard
i namigne Michaelu. Znao je da izaziva Louisa. Ali nije si
mogao pomoći. Osjećao je olakšanje što nije njega izabrao
jer je on bio na redu.
Dok je skupina prolazila kraj zauzete DDC3, svaki je
čovjek odvojio trenutak da virne kroz sićušni prozorčić i
pokaže uzdignuti palac trojici unutra; još uvijek ih je
očekivalo nekoliko dana dekompresije. Ronioci se u drugim
prilikama mogu međusobno svađati, ali također dijele
blisko drugarstvo. Poštuju jedan drugoga zbog opasnosti
kojima se izlažu.
Izoliranost i opasnost sudjelovanja u zasićenom
ronjenju po nekim je aspektima ironočno slično boravku u
satelitu što kruži oko zemaljske kugle. Ako iskrsne neki
problem, moglo je biti gadno i bilo je teško vratiti čovjeka
kući.
Kad su stigli do DDCl, Richard je prvi ušao kroz uska
vratašca sa strane cilindra. Morao je uhvatiti horizontalnu
metalnu prečku, podići noge i ući s nogama naprijed tako
da se provuče kroz otvor.
Unutrašnjost je korisno uređena tako da su ležajevi na
jednoj strani, a naprave za disanje u slučaju hitnoće vise sa
zidova. Sva ronilačka oprema, uključujući odijela od
neoprena, pojaseve s utezima, rukavice, kapuljače i sve
druge potrepštine, nalaze se na hrpi između ležajeva.
Ronilačke maske nalaze se u ronilačkom zvonu
zajedno sa svim cijevima i komunikacijskim linijama. Na
drugom kraju DDC-a su otvoreni tuš, zahod i umivaonik.
Ronjenje sa zasićenjem je zajednički doživljaj u
svakom smislu. Nema baš nikakve privatnosti.
Louis i Michael ušli su odmah iza Richarda. Louis se
odmah popeo u ronilačko zvono, a Michael je počeo
pregledavati materijal na podu. Dok je Richard izvikivao
nazive pojedinih dijelova opreme, Louis ili Michael viknuli
bi je li tu ili nije, a Richard bi stavio znak na popisu. Sve
čega nije bilo, odmah bi dobili kroz otvorena vratašca.
Kad su prešli sve četiri stranice kontrolnoga popisa,
Richard je nadzorniku ronilačke ekipe pokazao uzdignute
palčeve preko videokamere montirane na stropu.
- U redu, crveni - nadzornik reče preko interkoma -
zatvori i osiguraj ulazna vratašca i pripremite se za početak
kompresije.
 Richard je učinio kako mu je rečeno. Gotovo se
odmah začulo siktanje komprimiranog plina, a igla na
brojaču analognog tlaka počela se dizati.
Ronioci su zadovoljno zauzeli mjesta na svojim
ležajevima. Richard je iz džepa dugih gaća izvadio istrošeni
špil karata.
 3 POGLAVLJE

Perry je izišao iz unutrašnjosti broda i stupio na

rešetku što je činila produžetak palube. Imao je na sebi
smeđu trenirku povrh odjeće za znojenje - Markov
prijedlog. Rekao je Perryu da se on tako odjenuo kad je
zadnji put bio u podmornici. Ondje ima malo mjesta pa je
bolje imati udobniju odjeću, a dobro je imati nekoliko
slojeva jer bi moglo biti hladno. Vanjska temperatura vode
je samo oko četiri stupnja, a bilo bi glupo trošiti previše
energije baterija na grijanje.
U početku je Perrya uznemiravalo hodanje po
metalnoj rešetki jer je mogao vidjeti površinu oceana oko
petnaest metara niže. Voda se doimala hladno i nekako
sivozeleno. Perry je zadrhtao unatoč ugodnoj temperaturi
zraka i pitao se treba li uopće zaroniti s podmornicom.
Neobična zla slutnja s kojom se probudio ponovno ga
je obuzela i izazvala žmarce na njegovu zatiljku. Premda
nije bio klaustrofobičan, nikad se nije ugodno osjećao kad
bi se našao u skučenom prostoru kao što je unutrašnjost
podmornice. Zapravo je jedan od najstrašnijih Perryevih
doživljaja iz djetinjstva bio kad ga je stariji brat uhvatio
kako se skriva ispod pokrivača. Njegov je brat skočio na
njega, umjesto da ga je otkrio, i neko ga vrijeme nije htio
pustiti, što se njemu činilo poput cijele vječnosti. Perry je
još uvijek katkad imao noćne more da se opet nalazi u
zatvoru od tkanine uz očajnički osjećaj da će se ugušiti.
Perry je stao i zagledao se u malenu podmornicu što
se nalazila na zjevačama na samoj krmi broda. Nad njom je
pod kutom visjela velika samarica sposobna podići plovilo
iznad vode i spustiti ga do površine. Radnici su se
uzvrpoljili oko plovila poput pčela oko košnice.
Perry je znao dovoljno da bi shvatio kako sudjeluju u
provjeri opreme prije ronjenja.
Perryju je laknulo jer je podmornica izgledala mnogo
veća nego dok je bila u vodi, a ta je činjenica ublažila
njegovu nedavno probuđenu klaustrofobiju. Podmornica
nije bila onako sićušna kao mnoga slična plovila. Bila je
petnaest metara dugačka i tri i pol metra široka,
lukovičastog oblika, poput nadute, HY-140 čelične
kobasice s nadgrađem od fiberglasa. Postojala su četiri
otvora za promatranje napravljena od dvadeset centimetara
debelih, stožastih komada pleksiglasa: dva naprijed i po
jedan sa svake strane. Hidraulični krakovi za manipuliranje,
složeni ispod pramca, stvarali su dojam golemog raka.
Trup je obojen grimizno, a sa strana su se nalazili
bijeli natpisi.
Podmornica se zvala Oceanus, po grčkom bogu
otvorenog mora.
- Lijep maleni vražićak, zar ne? - reče neki glas. Perry
se okrene. Mark mu je prišao iza leđa.
- Možda bi bilo bolje da ipak ne pođem s njima - reče
Perry nastojeći zvučiti ležerno.
- A zašto? - upita Mark.
- Ne želim im smetati - reče Perry. - Došao sam
ovamo pomoći, a ne biti na smetnji. Siguran sam da bi
pilotu bilo draže kad ne bi imao na brizi nekakvog turista.
- Besmislice! - bez oklijevanja će Mark. - I Donald i
Suzanne su ushićeni što ideš s njima. Razgovarao sam s
njima prije manje od dvadeset minuta i oboje su to rekli.
Zapravo, ono je Donald na skeli; nadzire spajanje s
dizalicom. Koliko znam, nisi ga još upoznao.
 Perry je pogledao u smjeru u kojem je Mark pokazao
prstom. Donald Fuller bio je Afroamerikanac obrijane
glave, urednih tankih brčića i impresivno mišićava tijela.
Bio je odjeven u svježe izglačani tamnoplavi kombinezon s
epoletama i blistavom pločicom s imenom. Perry se čak i iz
daljine mogao diviti čovjekovu vojničkom držanju,
pogotovo kad je čuo njegov duboki bariton i odsječni način
na koji je izdavao zapovijedi. Nije bilo nikakve sumnje u to
tko je upravljao trenutnom operacijom.
- Dođi - reče Mark prije nego je Perry dospio
odgovoriti. - Upoznat ću vas.
Perry je nevoljko dopustio da ga povede do
podmornice. Postalo mu je bolno jasno da se neće moći
osloboditi ronjenja Oceanusom bez da izgubi obraz. Morao
bi priznati svoje strahove, a to nikako nije smatrao
prikladnim. Osim toga, uživao je u svojoj prvoj vožnji
podmornicom, premda je to bilo na samo trideset metara
dubine ispred luke Santa Cataline, što se uvelike razlikuje
od sredine Atlantskog oceana.
Kad je Donald bio zadovoljan načinom na koji je
podmornica spojena s kabelom za dizanje, skočio je sa
skele i počeo hodati oko plovila.
Premda je brodska ronilačka posada bila zadužena za
vanjsku provjeru prije ronjenja, Donald je želio sam
provjeriti sve prodore kroz trup za tlak. Mark i Perry su ga
sustigli kraj pramca. Mark je predstavio Perryja kao
predsjednika kompanije Benthic Marine.
Donald je odgovorio tako što je lupio petama i
salutirao. Prije nego se Perry snašao, on je također
salutirao. Samo što Perry zapravo nije znao salutirati; nikad
u životu to nije učinio. Osjećao se onako patetično kako je
zacijelo izgledao.
 - Čast mi je upoznati vas, gospodine - reče Donald.
Stajao je ravno poput puške, stisnutih usana i raširenih
nosnica. Perryju je izgledao poput ratnika koji upravo kreće
u boj.
- Drago mi je - reče Perry. Pokazao je prema
Oceanusu. - Ne želim vas ometati u poslu.
- Nema problema, gospodine - naglo će Donald.
- Također ne moram ići na roniti, - rekao je Perry. -
Ne želim vam biti na putu. Zapravo…
- Nećete biti na putu, gospodine, - rekao je Donald.
- Znam da je to operativni zaron, - nastavio je Perry. -
Ne bih želio skretati pozornost s vašeg posla."
- Dok pilotiram Oceanusom, nitko me ne ometa u
mom poslu, gospodine!
- Cijenim to - reče Perry. - Ali neću se uvrijediti ako
smatrate da bih trebao ostati na vrhu. Mislim, shvatit ću.
- Veselim se što ću vam pokazati sposobnost ovog
plovila, gospodine.
- Pa, hvala ti, - rekao je Perry, prepoznavajući
uzaludnost pokušaja da se milostivo ispričava.
- Zadovoljstvo mi je, - rekao je Donald.
- Ne moraš me nazivati gospodinom, - rekao je Perry.
- Da, gospodine! - odgovorio je Donald. - Zatim su
mu se usta formirala u tanki osmijeh kad je shvatio što je
rekao. - Mislim, da, gospodine Bergman.
- Zovi me Perry.
- Da, gospodine, - rekao je Donald. Zatim je dopustio
da ostvari drugi osmijeh kad je shvatio da se ponovno
zaustavio u toliko sekundi. - Teško mi je da promijenim
svoje putove.
- Vidim to, - rekao je Perry. - Valjda nije divlja
pretpostavka da imaš svoje iskustvo za ovu vrstu posla u
oružanim snagama.
 - To je potvrdno - reče Donald. - Dvadeset i pet
godina u podmornici.
- Jeste li vi oficir? - Upita Perry.
- Doista. Povukao sam se kao zapovjednik.
Perryine oči lutale su prema podmornici. Sada kad se
pomirio s nadolazećim ronjenjem, htio je uvjeravati. - Kako
je Oceanus radio?
- Besprijekorno, - odgovorio je Donald.
- Znači, to je dobar mali brod? - upita Perry. Potapšao
je trup hladnog čelika.
- Najbolji, - reče Donald. - Bolji od bilo čega čime
sam do sada ikada pilotirao, a nisam bio na prilično malo
podmornica.
- Jeste li samo domoljubni? - Upita Perry.
- Uopće ne, - reče Donald. - Prije svega, može ići
dublje od bilo kojeg drugog plovila sa kojim sam upravljao.
Kao što sam siguran da znate, ima certificiranu radnu
dubinu od dvadeset tisuća stopa i dubinu bušenja do trideset
i pet tisuća. Ali čak i to je zavaravanje. Uz ugrađenu
sigurnosnu granicu vjerojatno bismo mogli zaroniti na dno
Marianove jame bez problema.
Perry proguta. Slušanje pojma dubina udara vratilo je
drhtaj koji je doživio prije nekoliko minuta.
- Zašto ne date Perryju na brzinu statistike za ostatak
Oceanusovih, - rekao je Mark. - Samo da osvježimo
njegova sjećanja.
- Naravno - reče Donald. - Ali pričekajte na trenutak.
Spustio je ruke oko usta i viknuo jednom od radnika koji su
završili provjeru: - Jesu li televizijske kamere kontrolirane
iznutra?
- To je potvrdno! - Odgovorio je radnik.
Donald je usmjerio svoju pozornost natrag na Perrya.
 - Nosivost je šezdeset osam tona sa sobom za dva
pilota, dva promatrača i šest drugih putnika. Imamo
mogućnost zaključavanja ronilaca, a možemo se povezati s
DDC-ima ako nastane potreba. Imamo životnu potporu za
najviše dvije stotine šesnaest sati. Snaga dolazi od srebrnih
cinkovih baterija. Pogon je iz propelera varivec, ali
manevriranost se pojačava vertikalnim i vodoravnim
potiskivačima u režiji dvostrukih palica s palčastim
kuglicama na vrhu. Postoji sonar kratkog dometa, uskog
snopa i bočnog skeniranja, radar koji prodire u tlo, i uređaji
za termičku rezistenciju. Oprema za snimanje uključuje
silikonom intenzificirane ciljne videokamere. Komunikacije
se odvijaju preko FM radija na površini i UQC podvodnog
telefona. Navigacija je inercijska.
Donald je zastao dok je pogledom prelazio po
podmornici. - Mislim da sam time pokrio osnove. Imate li
pitanja?
- Zasad nemam - brzo će Perry. Bojao se da bi Donald
mogao njega nešto pitati. Jedino što je Perry iz cijelog
monologa zapamtio bila je lomna čvrstoća do dubine od
deset tisuća petsto metara.
- Sve je spremno za spuštanje Oceanusa! - začuje se
glas preko razglasa.
Donald je poveo Marka i Perrya dalje od podmornice.
Sajla za dizanje postala je napeta. Podmornica se uz škripu
podigla s palube. Njihanje su sprečavale brojne sajle
pričvršćene na ključnim mjestima duž trupa.
Prodorni zvuk najavio je pomicanje sohe dok je
premještala plovilo dalje od krme broda i počela ga spuštati
prema vodi.
- Ah, stiže naša doktorica - reče Mark.
Perry se osvrnuo preko ramena. Jedna je osoba izišla
kroz glavna vrata što su vodila u unutrašnjost broda. Perry
se naglo trgnuo. Suzanne Newell je ranije vidio samo
jednom i to kad je govorila o početnim seizmološkim
istraživanjima Sea Mount Olympusa. No to je bilo u Los
Angelesu gdje nije bilo manjka lijepih ljudi. Daleko nasred
oceana, na utilitarističnom Benthic Exploreru s gotovo sto
posto nemarnom muškom posadom, isticala se poput
ljiljana usred korova. Bila je kasnih dvadesetih godina,
zračila je životom i izvrsno izgledala. Odjevena u
kombinezon sličan onome što ga je nosio Donald, pružala
je zapanjujuću poruku o spolu koji je apsolutna suprotnost
Donaldovu. Tamnoplava bejzbolska kapa, sa zlatnom
pletenicom izvezenom na štitniku i riječima BENTHIC
EXPLORER na gornjem dijelu, nalazila joj se na glavi. Iz
stražnjeg dijela kape, tik iznad trake za namještanje
veličine, izlazio je konjski rep guste, blistave kestenjaste
kose.
Suzanne je opazila grupu i domahnula im, a zatim se
zaputila prema njima. Dok se približavala, Perryeva su se
usta polako otvorila, što Marku nije promaknulo. - Nije
loše, je li? - primijeti Mark.
- Doista je privlačna - prizna Perry.
- Da, pa, pričekaj nekoliko dana - reče Mark. - Što
smo dulje ovdje, to ona postaje bolja. Sasvim dobar oblik
za geofizičkog oceanografa, ne misliš li?
- Nisam upoznao baš mnogo geofizičkih oceanografa
- reče Perry.
Odjednom je pomislio da možda ipak neće biti tako
loše u podmornici.
- Šteta što nije doktor medicine - ispod glasa reče
Mark. -Ne bi mi smetalo da mi pregleda kilu.
- Ako mi dopustite, nastavit ću s pripremama
Oceanusa za ronjenje - reče Donald.
 - Svakako - reče Mark. - Novo svrdlo i alat za vađenje
srži uskoro će stići, a dat ću da ih ukrcaju izravno u zaštitnu
napravu.
- Dobro, gospodine! - reče Donald uz salutiranje.
Vratio se natrag do ruba izbočine na krmi i pogledao dolje
prema podmornici što su je spuštali.
- Malo je ukočen - reče Mark - ali vraški pouzdan
radnik. Perry ga nije slušao. Nije mogao otrgnuti pogleda sa
Suzanne. Koračala je žustro i živahno; smiješila se
prijateljski i srdačno.
Lijevom je rukom stiskala dvije velike knjige na
prsima.
- Gospodin Perry Bergman! - usklikne Suzanne i
pruži mu desnu ruku.
- Oduševila sam se kad sam čula da ćete doći na brod
i ushićena sam što idete s nama dolje. Kako ste? Zacijelo se
oporavljate od dugotrajnog leta.
- Dobro sam, hvala vam - reče Perry prihvativši ruku
oceanografkinje.
Zatim je nesvjesno podigao ruku kako bi provjerio da
mu je kosa dobro složena preko ćelavog mjesta na vrhu
glave.
Opazio je da su Suzannini zubi bijeli kao i njegovi.
- Nakon našeg susreta u Los Angelesu nikad mi se
nije pružila prilika reći vam kako mi je drago da ste odlučili
Benthic Explorer dovesti natrag do Sea Mount Olympusa.
- Drago mi je - reče Perry i silom se osmjehne. Bio je
opčinjen Suzanninim očima. Nije mogao odrediti jesu li
plave ili zelene. - Samo bih želio da bušenje bolje
napreduje.
- Žao mi je zbog toga - reče Suzanne. - Ali moram
priznati da sam veoma zadovoljna, barem što se tiče moje
osobne, sebične perspektive. Podmorska je planina
fascinantno okruženje, što ćete uskoro vidjeti, a problemi s
bušenjem odvode me dolje. Dakle, od mene nećete čuti
nikakve pritužbe.
- Drago mi je da to barem nekoga usrećuje - reče
Perry. - Što je tako fascinantno kod ove podmorske
planine?
- Riječ je o geologiji - reče Suzanne. - Znate li što su
bazaltni nasipi?
- Ne bih mogao reći da znam - prizna Perry. - Osim
što pretpostavljam da su napravljeni od bazalta. - Smeteno
se nasmijao i zaključio da su joj oči svijetloplave, a ocean
im daje zelenu nijansu. Također je shvatio da mu se sviđa
štedljivi način na koji je koristila šminku. Činilo se da je
nanijela samo malo ruža na usne. Kozmetika je bila mučna
tema za Perrya i njegovu ženu. Ona je radila kao šminkerica
za filmski studio pa je i sama obilno koristila šminku, što je
Perryu smetalo. Sad su njihove kćeri od jedanaest i trinaest
godina slijedile majčin primjer. Problem se pretvorio u
veliku svađu u kojoj je Perry imao malo izgleda za pobjedu.
Suzannin se smiješak proširio. - Bazaltni nasipi doista
su napravljeni od bazalta. Nastaju kad se rastaljeni bazalt
probija kroz pukotine u Zemljinoj kori. Ono što neke od
njih čini tako zanimljivima je činjenica da su tako
geometrijskih oblika da se čine napravljeni ljudskom
rukom. Čekajte da ih vidite.
- Oprostite što vas prekidam - reče Donald. - Oceanus
je spreman za ronjenje i trebali bismo se ukrcati. Čak i ako
je more mirno, opasno je dugo ga držati privezan za brod.
- Da, gospodine! - oštro će Suzanne. Žustro je
salutirala, a na licu joj je lebdio lagani, pomalo podrugljivi
osmijeh. Donalda to nije zabavljalo.
Znao je da ga zadirkuje.
 Suzanne je pokazala Perryu neka pođe ispred nje niza
stube što su vodile do kombinacije platforme za ronjenje i
doka za porinuće. Perry je krenuo, ali je oklijevao kad mu
je niz kralježnicu prostrujio još jedan podsvjesni drhtaj.
Unatoč nastojanju da samog sebe uvjeri u sigurnost
podmornice i unatoč očekivanju ugodnog druženja sa
Suzanne, neugodan predosjećaj što ga je ranije mučio vratio
se poput hladnog propuha kroz podzemnu kriptu, kako je
zamišljao unutrašnjost Oceanusa. Glas u stražnjem dijelu
njegova uma govorio mu je da je lud ako se zatvori u
plovilu nasred Atlantskog oceana i siđe u dubine.
- Samo trenutak! - reče Perry. - Koliko će trajati ovo
ronjenje?
- Može trajati samo dva sata - reče Donald - ili koliko
budete željeli. Obično ostajemo dolje sve dok su ronioci u
vodi.
- Zašto pitate? - upita Suzanne.
- Jer.. - Perry je tražio objašnjenje. - Jer se moram
javiti u ured.
- U nedjelju? - začudi se Suzanne. - Tko će u nedjelju
biti u uredu?
Perry je osjetio kako je porumenio. Zbog noćnog
letenja od New Yorka do Azora pomiješao je dane. Prazno
se nasmijao i kucnuo se po glavi.
- Zaboravio sam da je nedjelja. Valjda su ovo prvi
znakovi Alzheimera.
- Krenimo! - reče Donald i spusti se do platforme.
Perry ga je slijedio, korak po korak, osjećajući se poput
smiješne kukavice. Zatim je, unatoč strepnjama, polako
prešao preko mostića što se ljuljao. Zaprepastilo ga je takvo
ljuljanje na onome što se doimalo poput mirnog mora.
 Mostić je vodio ravno do ulaza u Oceanus. Paluba
podmornice već je bila prekrivena vodom jer je plovilo
imalo gotovo neutralni uzgon.
Perry se uz malo poteškoća uspio provući kroz
vratašca. Dok se spuštao u podmornicu, morao se čvrsto
stisnuti uz ledeno hladne prečke čeličnih ljestava.
Unutrašnjost je doista bila onako tijesna kako je Mark
rekao. Perry je počeo sumnjati u istinitost tvrdnji da ima
prostora za deset ljudi. Morali bi se stiskati poput sardina.
Stiješnjenom je ugođaju doprinosio prednji dio podmornice
sa stijenkama pretrpanim brojačima, prikazima tekućih
kristala i raznoraznih prekidača. Nije bilo niti jednog
centimetra bez brojača ili nekakve ručice. Četiri otvora za
promatranje doimala su se sićušnima uz takvo obilje
elektroničke opreme. Jedina pozitivna strana bila je ta što je
zrak čisto mirisao. Perry je u pozadini razabrao šum
ventilacije.
Donald je uputio Perrya do niske stolice točno iza
njegove s lijeve strane. Ispred pilotova sjedala bilo je
nekoliko velikih monitora s katodnim cijevima čiji su
kompjutori mogli konstruirati virtualne slike morskoga dna
radi pomoći pri navigaciji. Donald je koristio FM radio za
razgovor s Larryem Nelsonom u kabini za kontrolu
ronjenja, a usput je nastavio kontrolirati opremu i
elektroničke sustave.
Perry je čuo kako se iznad njega zatvaraju vratašca uz
udarac i izraženi škljocaj. Nekoliko trenutaka kasnije
Suzanne je skočila odozgo, daleko spretnije od Perryja. Čak
je to uspjela izvesti s dvije velike knjige u ruci.
Zatim ih je pružila Perryju.
- Ovo sam donijela za vas - reče ona. - Debela je o
životu u oceanu, a druga je o morskoj geologiji. Mislila sam
da bi vam moglo biti zabavno potražiti neke stvari što ćemo
ih vidjeti. Ne bismo željeli da vam bude dosadno.
- To je veoma pažljivo od vas - primijeti Perry.
Suzanne nije znala da je on previše zabrinut da bi se
dosađivao. Osjećao se jednako kao i pred polijetanje
avionom: uvijek postoji mogućnost da će idućih nekoliko
minuta biti posljednje u njegovu životu.
Suzanne je sjela na desno pilotsko sjedalo. Uskoro je
počela pritiskivati prekidače i Donaldu javljati rezultate.
Bilo je očito da njih dvoje rade kao tim. Kad se Suzanne
pridružila provjeri prije uranjanja, skučenim su prostorom
počeli odjekivati sablasni zviždukavi zvukovi. To je bio
jedinstveni zvuk što ga je Perry povezivao sa starim
filmovima o podmornicama iz Drugog svjetskog rata.
Perry je ponovno zadrhtao. Zatvorio je oči na trenutak
i nastojao ne misliti na traumu iz djetinjstva kad ga je brat
zarobio ispod pokrivača.
Ali nije mu uspjelo. Pogledao je kroz otvor s lijeve
strane i pokušao shvatiti zašto se osjeća kao da je donio
najgoru odluku u svom životu kad je pošao na ovo kratko,
rutinsko ronjenje. Znao je da to nije racionalan osjećaj jer je
shvaćao da je u društvu profesionalaca za koje je ovo
svakodnevna pojava. Znao je da je podmornica pouzdana i
da je nedavno platio tehnički pregled.
Perry se odjednom trgnuo. Maskirano se lice doslovce
materijaliziralo pred njegovim očima. Perry je nesvjesno
prestrašeno ciknuo prije nego je shvatio da gleda lice
jednog od radnika koji je ušao u vodu u ronilačkoj opremi.
Trenutak kasnije Perry je ugledao druge ronioce. U
usporenom podvodnom baletu ronioci su brzo maknuli sajle
kojima je podmornica bila vezana. Začulo se kucanje s
vanjske strane trupa.
Oceanus je bio slobodan.
 - Primljen signal da je sve čisto - Donald reče u
radiomikrofon. Obraćao se nadzorniku ekipe za porinuće na
izbočini na krmi. - Tražim dopuštenje za udaljavanje od
broda.
- Odobreno - odgovori bestjelesni glas.
Perry je osjetio kako se pasivnom njihanju pridružuje
novo linearno kretanje, zaošijanje i posrtanje podmornice.
Pritisnuo je nos uz otvor za promatranje i gledao kako mu
Benthic Explorer nestaje iz vida.
Lica i dalje pritisnuta uz pleksiglas zagledao se u
dubinu oceana kamo će upravo sići. Sunčeva je svjetlost
stvarala neobične vizualne trikove dok se lomila na
valovitoj vodenoj površini, te ga navodila na pomisao da
zuri u ždrijelo beskraja. Uz još jedan drhtaj Perry je priznao
da je bespomoćan poput djeteta. Kombinacija taštine i
gluposti dovela ga je u ovo strano okruženje gdje nije imao
nikakvu kontrolu nad svojom sudbinom. Premda nije bio
religiozan, shvatio je da se moli kako bi ovo podvodno
krstarenje bilo kratko, slatko i sigurno.
 4 POGLAVLJE

Nema kontakta - Suzanne odgovori na Donaldovo

pitanje pokazuje li dubinomjer sonara neke neočekivane
prepreke ispod Oceanusa. Premda su poskakivali na
otvorenome moru, prije ronjenja morali su provjeriti da se
nikakvo podmorsko plovilo nije potajno zavuklo ispod njih.
Donald je uzeo VHF radiomikrofon i uspostavio vezu
s Larryjem Nelsonom u ronilačkoj kabini. - Udaljili smo se
od broda. Kisik je uključen, naprava za čišćenje plina je
uključena, vratašca su zatvorena, podvodni je telefon
uključen, čvrsta podloga je normalna i dubinomjer je čist.
Tražim dopuštenje za ronjenje.
- Je li aktiviran vaš signal za praćenje? - upita Larryev
glas preko radija.
- To je potvrdno - reče Donald.
- Imate dopuštenje za ronjenje - reče Larry uz
neznatne atmosferske smetnje. - Dubina do ulaza u bušotinu
je dvjesto devedeset osam metara. Želim vam ugodno
ronjenje.
- Primljeno! - reče Donald.
Donald je baš kanio odložiti mikrofon kad je Larry
dodao: - DDC se bliži dubini pa će zvono brzo krenuti
dolje. Procjenjujem da će ronioci biti na mjestu za pola
sata.
- Čekat ćemo ih - reče Donald. - Gotovo. - Objesio je
mikrofon. Zatim je svojim suputnicima rekao: - Ronimo!
Ronimo! Odzrači glavne balastne tankove!
 Suzanne se nagnula naprijed i okrenula sklopku. -
Odzračujem balastne tankove - ponovila je kako ne bi došlo
do zabune. Donald je nešto upisao na papir na podmetaču.
Začuo se zvuk sličan tušu iz susjedne prostorije kad je
hladna voda Atlantika nahrupila u balastne tankove
Oceanusa. Za nekoliko se trenutaka uzgon plovila naglo
smanjio, a kad je postao negativan, podmornica je tiho
kliznula ispod površine.
Idućih nekoliko minuta Donald i Suzanne su bili
posve zaokupljeni provjeravanjem rade li svi sustavi
pravilno. Njihov je razgovor bio ograničen na operativni
žargon. Brzo su još jednom prešli gotovo cijeli popis
nužnih provjera dok se brzina spuštanja podmornice
povećavala do konačnih trideset metara u minuti.
Perry je provodio vrijeme gledajući kroz otvor. Boja
se brzo mijenjala od početne zelenkastoplave do
plavoljubičaste. Za pet minuta mogao je jedino vidjeti plavi
odsjaj kad bi pogledao prema gore. Dolje se tamnopurpurna
boja pretvarala u crnilo. Oštra suprotnost tome bila je
unutrašnjost Oceanusa okupana hladnom elektroničkom
svjetlošću bezbrojnih monitora i naprava za očitavanje
različitih vrijednosti.
- Vjerujem da smo malo teški sprijeda - reče Suzanne
nakon što je provjerena sva elektronička oprema.
- Slažem se - reče Donald. - Možeš kompenzirati za
gospodina Bergmana!
Suzanne je pritisnula još jedan prekidač. Začulo se
zujanje.
Perry se nagnuo naprijed između dvoje pilota. - Kako
to mislite, 'kompenzirati' za mene! - Čak se i njemu činilo
da mu je glas nekako čudan. Progutao je slinu jer mu se
grlo sasvim osušilo.
 - Imamo varijabilni balastni sustav - objasni Suzanne.
- Ispunjen je uljem, a ja pumpam dio toga prema krmi kako
bi se kompenziralo za vašu težinu s prednje strane
gravitacijskog središta.
- Oh! - jednostavno će Perry. Nagnuo se natrag. Kao
inženjer razumio je fiziku. Također mu je laknulo jer nisu
govorili o njegovoj plahosti, što je njegova smućenost
nerazumno dala naslutiti.
Suzanne je isključila pumpu varijabilnog balasta kad
je zaključila da je uspostavljena ravnoteža. Zatim se
okrenula prema Perryu. Željela mu je što više uljepšati
spuštanje do podmorske planine. Po povratku na brod
kanila mu je iznijeti prijedlog o spuštanju do uzvisine radi
isključivo istraživačkih pothvata. Zasad je silazila onamo
samo kad je trebalo mijenjati svrdlo. Nije uspijevala Marka
Davidsona uvjeriti u vrijednost ronjenja radi istraživanja.
Suzanninu su tjeskobu pojačavale glasine o tome da
će se operacija bušenja prekinuti zbog tehničkih problema.
Napustit će Sea Mount Olympus prije nego ga dospije bolje
proučiti. To je bilo posljednje što je željela, i ne samo iz
profesionalnih interesa. Baš prije odlaska na sadašnji
projekt došlo je do, nadala se, konačnog prekida nezdrave,
nestalne veze s nadobudnim glumcem. Trenutno se uopće
nije željela vratiti u Los Angeles. Iznenadni dolazak Perrya
Bergmana na mjesto događaja bila je sretna slučajnost.
Moći će svoj prijedlog obrazložiti šefu osobno.
- Udobno? - upita Suzanne.
- Nikad u životu nije mi bilo udobnije - odvrati Perry.
Suzanne se nasmiješila unatoč očitom sarkazmu u Perryevu
odgovoru. Situacija nije baš obećavajuća. Predsjednik
Benthic Marinea je još uvijek bio napet što se vidjelo po
tome kako je stezao naslone za ruke na svom sjedalu, kao
da će svakog trenutka skočiti na noge. Knjige što ih se
potrudila donijeti ležale su neotvorene na rešetki na podu.
Suzanne je trenutak proučavala nervoznog
predsjednika čije su oči gledale svugdje samo ne u njezine.
Nije mogla odrediti je li Perryeva tjeskoba izazvana
strahom od boravka u podmornici ili je to odraz njegove
osobnosti. Čak i kad ga je prvi put srela prije šest mjeseci,
činio joj se pomalo ekscentričnim, taštim i nervoznim
čovjekom. Očito nije bio njezin tip, a povrh toga bio je
dovoljno nizak da ga može gledati ravno u oči dok na
nogama ima tenisice. Ipak, unatoč tome što imaju malo
zajedničkog budući da je on bio inženjer koji je postao
poduzetnik, a ona je znanstvenica, vjerovala je da će
prihvatiti njezine argumente. Na kraju krajeva, već je
pozitivno reagirao na njezin prijedlog da se Benthic
Explorer vrati do Sea Mount Olympusa, premda je to bilo
samo radi bušenja u navodno magmom ispunjenu šupljinu.
Sea Mount Olympus već je gotovo godinu dana
glavna Suzannina briga, otkako ga je slučajno otkrila kad je
iz dosade uključila bočni sonar Benthic Explorera kad se
brod vraćao u luku. U početku se njezina radoznalost
temeljila samo na činjenici da nije mogla objasniti zašto
Geosat nije zabilježio tako veliki, očito ugašeni vulkan. Ali
sada, nakon četiri spuštanja podmornicom, bila je
podjednako fascinirana geološkim formacijama na ravnom
vrhu uzvisine, pogotovo zato što je imala priliku istraživati
samo u neposrednoj blizini ulaza u bušotinu. No tada se
pojavila najintrigantnija činjenica kad je na sebe preuzela
zadatak određivanja starosti stijene što su je izvadili u
slomljenom svrdlu.
Suzanne su rezultati zapanjili i zaintrigirali daleko
više nego očita tvrdoća stijene. S obzirom na položaj
podmorske uzvisine u blizini Srednjoatlantskog hrbata,
očekivala je da će uzorak stijene biti star do sedamsto tisuća
godina. Zapravo se pokazalo da je star oko četiri milijarde
godina!
Svjesna činjenice da su najstarije stijene ikad
pronađene na Zemljinoj površini ili na dnu oceana znatno
mlađe od toga, Suzanne je pomislila da se instrument za
određivanje starosti pokvario ili je ona počinila neku glupu
grešku u postupku. Nije se željela izložiti ruganju, pa je
rezultat odlučila zadržati za sebe.
Mukotrpne je sate provela baždareći i provjeravajući
točnost instrumenta, a zatim je uvijek iznova testirala
uzorke. S nevjericom je ustanovila da se svi rezultati nalaze
unutar okvira od tristo do četiristo milijuna godina. Još
uvijek vjerujući da je zasigurno riječ o pokvarenom
instrumentu, Suzanne ga je dala Tadu Messengeru,
glavnom laboratorijskom tehničaru, da ga ponovno baždari.
Kad je opet testirala uzorak, rezultat se za nekoliko milijuna
godina razlikovao od prethodnoga. Još uvijek sumnjajući,
Suzanne se pomirila s čekanjem do povratka u Los Angeles
gdje će moći upotrijebiti opremu sveučilišnog laboratorija.
U međuvremenu je rezultate sakrila u svoj ormarić na
brodu. Pokušala je obuzdati svoju maštu, ali njezino
zanimanje za Sea Mount Olympus vinulo se u visine.
- Imamo tople kave u termosici na krmi ako želite -
reče Suzanne. - Rado ću vam je donijeti.
- Mislim da ću biti sretniji ako ostanete za
upravljačkom pločom - reče Perry.
- Donalde, kako bi bilo da na trenutak upališ vanjska
svjetla? - predloži Suzanne.
- Tek smo na sto pedeset metara - reče Donald. -
Nema se što vidjeti.
 - Ovo je gospodinu Bergmanu prvo ronjenje u
otvorenom oceanu - reče Suzanne. - Trebao bi vidjeti
plankton.
- Zovite me Perry - reče Perry. - Želim reći, zašto
bismo bili formalni kad smo ovdje stiješnjeni poput
sardina?
Suzanne je uz osmijeh prihvatila Perryevu ponudu.
Samo joj je bilo žao što on očito nije uživao u pustolovini.
- Donalde, učini mi uslugu i upali svjetla - reče
Suzanne. Donald joj je udovoljio bez daljnjih komentara.
Ispružio je ruku i uključio vanjske halogene lampe na
lijevoj strani. Perry je okrenuo glavu i pogledao van.
- Izgleda kao snijeg - reče.
- To su bilijuni pojedinačnih planktonskih organizama
- objasni Suzanne. - Budući da se još uvijek nalazimo u
epipelagijalnoj zoni, vjerojatno je to uglavnom
fitoplankton, ili biljni plankton koji može obavljati
fotosintezu. Zajedno s plavozelenim algama to se nalazi na
dnu cijelog hranidbenog lanca u oceanima.
- Drago mi je - reče Perry.
Donald je ugasio svjetla. - Nema smisla trošiti
dragocjenu energiju baterija na takvu vrstu reakcije - ispod
glasa je objasnio Suzanne.
U tmini što je uslijedila Perry je vidio treperenje
prigušenih neonskozelenih i žutih iskrica. Pitao je Suzanne
što je to.
- To je bioluminiscencija - reče Suzanne.
- Je li to plankton? - upita Perry.
- Mogao bi biti - reče Suzanne. - Ako jest, vjerojatno
je riječ o oklopljenim bičašima. Naravno, to također mogu
biti sićušni račići ili čak ribe. Stavila sam žutu oznaku u
knjigu o životu u moru kod poglavlja o bioluminiscenciji.
Perry je kimnuo, ali nije posegnuo za knjigom.
 Zgodan pokušaj, mrzovoljno pomisli Suzanne. Njezin
optimizam po pitanju osiguravanja Perryeva uživanja naglo
je splasnuo.
- Oceanus, ovdje Benthic Explorer - začuje se
Larryev glas u akustičnom telefonskom razglasu. -
Predlažem kurs od dvjesto sedamdeset stupnjeva na pedeset
ampera za dvije minute.
- Primljeno - reče Donald. Brzo je prilagodio kurs uz
pomoć jojsticka i promijenio snagu propelera na
predloženih pedeset ampera. Zatim je promjene ubilježio u
svoj papir na podmetaču.
- Larry je odredio naš položaj prateći naš zvuk i
uspoređujući ga s hodrofonima na dnu - objasni Suzanne. -
Ako krećemo naprijed dok se spuštamo, stići ćemo na dno
točno kraj otvora bušotine. To je kao da klizimo do cilja.
- Što ćemo raditi dok ne stignu ronioci? - upita Perry.
- Samo sjediti i vrtjeti palčevima?
- Teško - reče Suzanne. Prisilila se na još jedan
osmijeh i lažan smijeh. - Iskrcat ćemo svrdlo i alat što ga
nosimo. Zatim ćemo se povući. Tada ćemo imati dvadeset
do trideset minuta za istraživanje oko mjesta bušenja.
Mislim da ćete doista uživati u tom dijelu.
- Jedva čekam - reče Perry uz onu vrstu sarkazma od
koje je Suzanne počela strepjeti. - Ali ne želim da zbog
mene činite nešto neuobičajeno. Želim reći, ne pokušavajte
me impresionirati. Već sam dovoljno impresioniran.
Odjednom se monotono fijukanje sonara promijenilo.
Podmornica se približavala dnu i prednji kratkodometni
sonar naišao je na čvrsto tlo.
Na sićušnom se ekranu pojavio ulaz u bušotinu i cijev
što je dolazila odozgo. Donald je odbacio nekoliko utega za
spuštanje i plovilo je usporilo. Zatim je započeo s pomnim
prilagođavanjem varijabilnog balastnog sustava kako bi
postigao neutralni uzgon.
Dok je Donald bio zauzet pumpanjem ulja, Suzanne
je posegnula iza sebe i uključila maleni CD player. To je
bio dio njezina plana. Odjednom su zvukovi glazbe Igora
Stravinskog ispunili unutrašnjost podmornice.
Shvativši glazbu kao znak, Donald se nagnuo naprijed
i upalio vanjska svjetla.
Perryeve su se oči raširile kad je pogledao kroz otvor
sa strane. Snijeg od planktona posve je nestao, a bistrina
ledene vode bila je nezamisliva.
Mogao je vidjeti stotinjak metara u daljinu, a ono što
je ugledao ostavilo ga je bez riječi. Očekivao je ravnu,
bezličnu visoravan sličnu onome kako je dno izgledalo kad
je bio u podmornici kraj otoka Santa Catalina.
Najviše što je očekivao bilo je da će vidjeti nekoliko
morskih krastavaca.
Umjesto toga, zurio je u magloviti prizor kakav nikad
ne bi mogao zamisliti: golemi, tamnosivi, stupasti oblici
ravnih vrhova bili su svuda naokolo, stršeći stepenasto
poput zaleđenih klipova golemog stroja. Sablasni su se
oblici pružali dokle je pogled sezao.
Nekoliko riba dugih repova i velikih očiju lijeno se
kretalo oko njih. Na nekim grebenima savitljivo su se
njihali koralji.
- Dobri Bože! - usklikne Perry. Bio je opčinjen,
pogotovo uz dramatičnu glazbu u pozadini.
- Prilično izuzetno, je li? - reče Suzanne. Ohrabrila se.
Perryeva reakcija na prizor bila je prvi povoljni znak.
- Izgleda poput nekog drevnog hrama - primijeti
Perry.
- Poput Atlantide - reče Suzanne. Naumila je
maksimalno iskoristiti situaciju.
 - Da! - usklikne Perry. - Poput Atlantide! Isuse!
Možeš li zamisliti da se ovamo dovede turiste i kaže im se
da je ovo Atlantida? Ovo bi mogao biti zlatni rudnik.
Suzanne je pročistila grlo. Dovođenje turista do
njezine dragocjene podmorske planine bilo je posljednje što
bi željela vidjeti, ali je razumjela Perryjev entuzijazam.
Barem se probudilo njegovo zanimanje.
- Struja je manja od osmine čvora - reče Donald. -
Približavamo se ulazu u bušotinu. Pripremi se za
iskrcavanje svrdla.
Suzanne se okrenula i preuzela svoje dužnosti
kopilota. Uključila je mehanizam krakova za rukovanje. U
međuvremenu je Donald vješto spustio Oceanus na
kamenito dno. Dok se Suzanne pripremala podići svrdlo i
alat iz spremišta podmornice, Donald se poslužio UQC
telefonom.
- Na dnu smo - reče Donald. - Iskrcavamo teret.
- Primljeno - odgovori Larry preko razglasa. - To sam
i pretpostavio kad sam čuo Suzanninu glazbu. Zar je to
jedini vražji CD što ga ima?
- Najbolji je za prizor ovdje dolje - umiješa se
Suzanne.
- Budemo li još odlazili dolje, posudit ću ti neke Neto
Age CD-e - reče Larry. - Ne podnosim te klasične stvari.
- Jesu li ovo bazaltni nasipi? - upita Perry.
- To je moja pretpostavka - reče Suzanne. - Jeste li
ikad čuli za Giant's Causeway?
- Ne mogu reći da jesam - reče Perry.
- To je prirodna stjenovita formacija na sjevernoj
obali Irske - reče Suzanne. - Pomalo sliči ovome što ovdje
vidite.
- Koliko je velik vrh podmorske planine? - upita
Perry.
 - Rekla bih oko četiri nogometna igrališta - reče
Suzanne. - Ali nažalost, to je samo nagađanje. Problem je u
tome što nismo imali dovoljno vremena ovdje dolje da
bismo sve istražili.
- Pa, mislim da bismo trebali - reče Perry.
Tako je! Suzanne reče u sebi. Morala je potisnuti
poriv da glasno vikne i pita Larryja i Marka jesu li preko
UQC-a čuli Perryevu primjedbu.
- Zar cijeli vrh planine izgleda isto kao i ovaj dio? -
upita Perry.
- Ne, ne sasvim - odgovori Suzanne. - Na dijelu što
smo ga uspjeli vidjeti postoje neka područja tipičnijih
podmorskih formacija od lave. Međutim, tijekom
posljednjeg ronjenja opazili smo nešto što bi moglo biti
transverzalni rasjed, ali su nas pozvali natrag prije nego
smo ga uspjeli provjeriti. Uzvisina je uglavnom neistražena.
- Gdje se nalazio rasjed u odnosu na otvor bušotine? -
upita Perry.
- Zapadno odavde - reče Suzanne. - Otprilike u
smjeru kamo sada gledate. Vidite li posebno visok niz
stupova?
- Mislim da vidim - reče Perry. Priljubio je lice uz
pleksiglas kako bi mogao pogledati iza podmornice. Na
rubu vidnog polja nalazio se niz stupova. - Zar bi
pronalaženje transverzalnog rasjeda bilo važno otkriće? -
upita.
- Bilo bi zapanjujuće - odgovori Suzanne. - Pojavljuju
se duž Srednjoatlantskog hrbata, ali naći jednoga na takvoj
udaljenosti od hrbata, i kroz sredinu onoga za što
pretpostavljamo da je stari vulkan, bilo bi sasvim
jedinstveno.
- Pođimo pogledati - predloži Perry. - Ovo je mjesto
fascinantno.
 Suzanne se pobjednički nasmiješila. Pogledala je
Donalda. Čak ni on nije mogao potisnuti osmijeh. Pristao je
na Suzannin plan, ali nije gajio veliki optimizam.
Suzanne je za samo nekoliko minuta iskrcala sve što
je Mark pohranio u spremište podmornice. Čim je materijal
složila uz ulaz u bušotinu, sklopila je krakove za rukovanje.
- Taj je zadatak obavljen - reče Suzanne. Isključila je
napajanje mehanizma.
- Oceanus kontroli na površini - Donald reče u UQC
mikrofon. - Teret je iskrcan. Kakav je status ronioca?
- Kompresija je gotovo jednaka onoj na dubini -
začuje se Larryev glas preko razglasa. - Zvono će se uskoro
početi spuštati. Očekuje se da će na dnu biti za trideset
minuta, plus ili minus pet.
- Primljeno! - reče Donald. - Obavještavaj nas. Poći
ćemo prema zapadu kako bismo istražili nagib što smo ga
opazili tijekom posljednjeg ronjenja.
- Deset-četiri - reče Larry. - Javit ćemo vam kad se
zvono odvoji od DDC-a. Također ćemo vam javiti kad bude
na dubini od sto pedeset metara kako biste mogli zauzeti
odgovarajući položaj.
- Primljeno! - ponovi Donald. Objesio je UQC
mikrofon. Lagano položivši ruke na jojsticke pojačao je
energiju propulzijskih sustava na pedeset ampera. Vješto je
poveo podmornicu dalje od ulaza u bušotinu, pomno
izbjegavajući vertikalnu cijev. Nekoliko trenutaka kasnije
Oceanus je polako lebdio nad neobičnom topografijom vrha
uzvisine.
- Vjerujem da ovdje vidimo netaknuti dio kore
Zemljinog plašta - reče Suzanne. - Ali kako se i zašto lava
ohladila i oblikovala ove poligonalne oblike, to ne mogu
shvatiti. Gotovo se čini kao da je riječ o golemim
kristalima.
 - Meni se sviđa ideja da je to Atlantida - reče Perry.
Lice mu je i dalje bilo priljubljeno uz otvor za promatranje.
- Približavamo se mjestu gdje smo opazili rasjed -
reče Donald.
- Trebao bi biti odmah iza onog niza stupova kojemu
se približavamo - Suzanne reče radi Perrya.
Donald je smanjio snagu. Podmornica je usporila kad
su prošli iznad niza stupova.
- Opa! - primijeti Perry. - Doista naglo pada.
- Pa, to nije transverzalni rasjed - reče Suzanne kad je
ugledala cijelu formaciju. - Zapravo, ako uopće jest rasjed,
onda bi to morala biti potolina. Druga je strana jednako
strma.
- Što je potolina, do vraga? - upita Perry.
- To je pojava kad dio stijene u rasjedu pada u odnosu
na gromade s obje strane - objasni Suzanne. - Ali tako nešto
se ne događa na vrhu podmorske planine.
- Meni to izgleda kao golema pravokutna rupa - reče
Perry. - Što bi ti rekla? Oko četrdeset pet metara dugačka i
petnaest metara široka?
- Rekla bih da je to otprilike točno - reče Suzanne.
- Ovo je nevjerojatno! - primijeti Perry. - Kao da je
neki div uzeo nož i odrezao komad stijene baš kao što
bismo mi izvadili komadić lubenice.
Donald je doveo Oceanus iznad rupe pa su svi
pogledali dolje.
- Ne vidim dno - reče Perry.
- Ni ja - reče Suzanne.
- Ne vidi ga ni naš sonar - reče Donald. Pokazao je
monitor dubinomjera. Nije primao povratni signal. Kao da
se Oceanus nalazi iznad bezdana.
- Tako mi svega! - reče Suzanne. Bila je zapanjena.
Donald je kucnuo po monitoru, ali ipak nije bilo očitanja.
 - To je vrlo neobično - reče Suzanne. - Misliš li da se
pokvario?
- Ne znam - reče Donald. Pokušao je promijeniti
način mjerenja.
- Čekajte malo - napeto izusti Perry. - Zar me vas
dvoje zadirkujete?
- Pokušaj s bočnim sonarom - predloži Suzanne, na
trenutak ignorirajući Perrya.
- Jednako je čudno - reče Donald. - Signal je
pogrešan, osim ako ne želimo prihvatiti mogućnost da je
jama duboka samo oko dva metra. Tako kaže monitor
bočnog sonara.
- Jasno je da je rupa mnogo dublja od dva metra - reče
Suzanne.
- Očito - složi se Donald.
- Hej, ma dajte, vas dvoje - reče Perry. - Počinjete me
plašiti.
Suzanne se načas okrenula prema Perryu. - Ne
pokušavamo vas uplašiti - reče. - Samo nas zbunjuju naši
instrumenti.
- Moja je pretpostavka da tik unutar ruba ove
formacije postoji termalni pojas - reče Donald. - Sonar se
mora od nečega odbijati.
- Hoćete li mi to prevesti, molim vas? - upita Perry.
- Zvučni se valovi odbijaju od oštrih temperaturnih
razlika - reče Suzanne. - Mislimo da je ovdje o tome riječ.
- Kako bismo dobili podatak o dubini, moramo se
spustiti tri do pet metara u jamu - reče Donald. - Učinit ću
to tako da smanjim naš uzgon, ali najprije želim promijeniti
naš položaj.
Donald je uz pomoć desnog poprečnog vijka okrenuo
podmornicu tako da je zauzeo paralelan položaj s duljom
osi rupe. Zatim je varijabilnim balastnim sustavom postigao
negativni uzgon. Podmornica se polako počela spuštati.
- Možda ovo nije baš dobra zamisao - reče Perry.
Nervozno je pogledavao prema monitoru bočnog sonara i
zatim prema otvoru kraj sebe.
UQC razglas odjednom je oživio: - Površinska
kontrola Oceanusu. Zvono se odvaja od DDC-a dok ja
govorim. Ronioci će biti na sto pedeset metara za desetak
minuta.
- Primljeno, površinska kontrolo - Donald reče u
mikrofon. - Mi smo oko trideset metara zapadno od ulaza u
bušotinu. Provjerit ćemo jasno izraženi termalni pojas u
stjenovitoj formaciji. Možda će trenutno biti prekinute
komunikacije, ali bit ćemo na položaju kad bude trebalo
dočekati ronioce.
- Deset-četiri - reče Larryev glas.
- Pogledaj sjaj stijenki - primijetila je Suzanne dok se
podmornica spuštala ispod ruba goleme rupe. - Savršeno su
glatke. Gotovo izgleda kao opsidijan!
- Vratimo se natrag do ulaza u bušotinu - predloži
Perry.
- Može li ovo biti ulaz u ugašeni vulkan? - upita
Donald. Lagani osmijeh preletio je njegovim inače strogim
licem.
- To je ideja - reče Suzanne i nasmije se. - Premda
moram reći da nikad nisam čula za savršeno pravocrtno
grotlo. - Ponovno se nasmijala. - Naše spuštanje ovamo
podsjeća me na Putovanje u središte Zemlje Julesa Vernea.
- Kako to? - upita Donald.
- Jesi li ga pročitao?
- Ne čitam romane - reče Donald.
 - Tako je, zaboravila sam - reče Suzanne. - U svakom
slučaju, u priči su likovi ušli u neku vrstu netaknutog
podzemlja kroz ugašeni vulkan.
Donald je odmahnuo glavom. Pogled nije skidao s
termalnih vrijednosti.
- Kakav gubitak vremena, čitanje tog smeća - reče.
- Zato ja ne čitam romane. Ne stignem pročitati ni sve
tehničke časopise.
Suzanne je zaustila da će mu odgovoriti, ali se
predomislila. Nikad nije uspjela pokolebati Donaldovo
ukorijenjeno mišljenje o beletristici posebno i umjetnosti
općenito.
- Ne želim biti gnjavator - reče Perry - ali ja..
Perry nije uspio dovršiti rečenicu. Podmornica se
odjednom počela mnogo brže spuštati i Donald vikne: -
Kriste svemogući!
Perry je čvrsto stegnuo naslone za ruke na svom
sjedalu. Prestrašilo ga je naglo povećanje brzine kretanja
prema dolje, ali ne toliko kao Donaldov nekarakteristični
usklik. Ako je smireni Donald Fuller uzrujan, situacija je
zasigurno kritična.
- Odbacujemo utege! - vikne Donald. Spuštanje se
odmah usporilo, a zatim se zaustavilo. Donald je izbacio još
težine i podmornica se počela penjati. Zatim je lijevim
poprečnim vijkom održavao pravac s dugom osi jame.
Posljednje što je želio bio je sudar sa stijenkama.
- Što se dogodilo, dovraga? - pitao je Perry kad je
uspio pronaći svoj glas.
- Izgubili smo uzgon - reče Suzanne.
- Odjednom smo postali teži, ili je voda postala lakša
- reče Donald zureći u instrumente.
- Što to znači? - upita Perry.
 - Budući da mi očito nismo postali teži, voda je doista
postala lakša - reče Donald. Pokazao je mjerač temperature.
- Prošli smo kroz temperaturni pojas na koji smo sumnjali,
ali nismo očekivali tako naglu promjenu. Vanjska je
temperatura porasla za gotovo trideset sedam stupnjeva
Celzijusa!
- Maknimo se odavde, dovraga! - vikne Perry.
- Već idemo - napeto će Donald. Zgrabio je UQC
mikrofon iz kućišta i pokušao dobiti Benthic Explorer. Nije
imao sreće, pa je mikrofon vratio na mjesto. - Zvučni valovi
ne dopiru ovamo niti odavde izlaze.
- Što je ovo, neka vrsta sonarne crne rupe? -
razdraženo će Perry.
- Sad imamo očitanje dubinomjera - reče Suzanne. -
Ali ne može biti točno! Kaže da je ova jama duboka više od
devet tisuća metara!
- Dakle, zašto bi to bilo pokvareno? - Donald upita
samoga sebe. Još je jače lupnuo po instrumentu. Vrijednost
je ostala 9 130.
- Zaboravimo na dubinomjer - reče Perry. - Zar ne
možemo brže izići odavde? - Oceanus se penjao, ali veoma
polako.
- Nikad ranije nisam imao problema s ovim
dubinomjerom - reče Donald.
- Možda je ova jama mogla biti neka vrsta cijevi za
magmu - reče Suzanne. - Očito je duboka, premda ne
znamo koliko, i voda je topla. To ukazuje na kontakt s
lavom. - Nagnula se naprijed i pogledala kroz otvor.
- Možemo li barem ugasiti glazbu? - reče Perry.
Dostizala je crescendo, a to je samo pojačavalo njegovu
tjeskobu.
- Pa, nek' sam prokleta! - uzvikne Suzanne. -
Pogledajte stijene na ovoj razini! Bazalt je okrenut
poprečno. Nikad nisam čula za transverzalni nasip. I
gledajte! Ima zelenkastu nijansu. Možda to uopće nije
bazalt.
- Bojim se da ću se morati pozvati na ovlasti - prasne
Perry tonom neprikrivene ozlojeđenosti. Već mu je dojadilo
da ga ignoriraju. - Želim da me odvedete na površinu,
smjesta!
Suzanne se okrenula da bi mu odgovorila, ali je
uspjela samo otvoriti usta. Prije nego je dospjela oblikovati
riječi, niskofrekventna vibracija potresla je podmornicu.
Morala se uhvatiti za svoje sjedalo da ne bi pala.
Uslijed iznenadnog drhtaja mnoge su stvari poletjele
na pod. Šalica za kavu je pala i razbila se; krhotine su
letjele po podu zajedno s olovkama koje su pale. Istodobno
se začula potmula grmljavina što je podsjećala na udaljeni
udar groma.
Grmljavina je trajala gotovo cijelu minutu. Nitko nije
govorio, premda je Perry nesvjesno ciknuo, a krv mu je
nestala iz lica.
- Što je to bilo, za ime svijeta? - upita Donald. Hitro
je pogledom pregledavao instrumente.
- Nisam sigurna - reče Suzanne - ali ako bih morala
pogađati, rekla bih da je bio potres. Česti su duž
Srednjoatlantskog hrbata.
- Potres! - plane Perry.
- Možda se ovaj stari vulkan budi - reče Suzanne. -
Ne bi li to bilo sjajno kad bismo to vidjeli!
- Uh, uh! - reče Donald. - Nešto nije u redu!
- U čemu je problem? - upita Suzanne. Jednako kao i
Donald, hitro je pogledom preletjela po mjernim
instrumentima i ekranima. To su bili važni instrumenti za
upravljanje podmornicom. Činilo joj se da je sve u redu.
 - Dubinomjer! - Donald reče neobičnim tonom.
Suzannin pogled skrene do digitalnog očitanja smještenog
nisko između dva pilotska sjedala. Smanjivalo se
alarmantnom brzinom.
- Što se događa? - upita ona. - Misliš li da se lava diže
u grotlu?
- Ne! - krikne Donald. - Riječ je o nama. Tonemo, a
ja sam odbacio sav teret za spuštanje. Izgubili smo uzgon!
- Ali mjerač tlaka! - vikne Suzanne. - Ne penje se.
Kako možemo tonuti?
- Sigurno ne radi - mahnito će Donald. - Nema
sumnje da tonemo. Samo pogledaj kroz prokleti prozorčić!
Suzanne hiro pogleda prema otvoru. Bila je istina.
Tonuli su. Glatka se stijena brzo kretala prema gore.
- Ispraznit ću balastne tankove - drekne Donald. - Na
ovoj dubini neće biti posebnog učinka, ali nemam drugog
izbora.
Zvuk ispuštanja komprimiranog zraka nadjačao je
glazbu Stravinskoga, ali samo na dvadeset sekundi. Pod
takvim tlakom spremnici komprimiranog zraka brzo su se
ispraznili. To nije djelovalo na spuštanje.
- Učinite nešto! - viknuo je Perry kad je uspio naći
svoj glas.
- Ne mogu! - vikne Donald. - Instrumenti ne
reagiraju. Više nemam što pokušati.
 5 POGLAVLJE

Mark Davidson je žudio za cigaretom. Njegova je

ovisnost bila apsolutna, premda je otkrio da je lako prestati
jer je to činio jednom tjedno. Njegova je potreba bila
najjača kad se opuštao, kad je radio ili kad je osjećao
tjeskobu, a u tom je trenutku doista bio obuzet snažnom
tjeskobom. Za njega su operacije dubokog ronjenja uvijek
predstavljale hodanje po rubu; iz iskustva je znao kakvom
brzinom može doći do nesreće.
Pogledao je veliku zidnu uru u ronilačkoj kabini i
njezinu čudovišno brzu sekundnu kazaljku. Teško je bilo
zanemariti prolaženje vremena uz takvu kazaljku. Prošlo je
dvanaest minuta od posljednjeg kontakta s Oceanusom.
Premda ih je Donald upozorio da bi moglo doći do
kratkotrajnog prekida komunikacija, činilo mu se da ovo
već predugo traje, pogotovo jer podmornica nije odgovorila
na posljednju poruku Larrya Nelsona. To je bilo kad im je
Larry pokušao reći da ronioci prolaze sto pedeset metara.
Markov je pogled skrenuo na kutiju Marlbora što ju je
ležerno bacio na pult u kabini. Bila je prava agonija što nije
mogao posegnuti onamo, izvaditi jednu i pripaliti je.
Nažalost, na snazi je nova zabrana pušenja u brodskim
zajedničkim prostorijama, a kapetan Jameson strogo se
držao pravila i propisa.
Mark je s mukom otrgnuo pogled s cigareta i
pregledao unutrašnjost kabine. Svi ostali doimali su se
smireno, što je u njemu izazvalo još veću napetost. Larry
Nelson je savršeno mirno sjedio za monitorom ronilačke
operacije, a uz njega je bio Peter Rosenthal koji je upravljao
sonarom. Odmah iza njih bila su dvojica pomoćnih ronioca,
a stajali su ispred operativne konzole ronilačkog sustava.
Premda su pogledima neprestano pratili mjerače tlaka
dva DDC-a pod pritiskom i ronilačkog zvona, ostali dijelovi
tijela bili su nepomični.
Njima prekoputa nalazio se čovjek koji je rukovao
vitlom. Sjedio je na visokom stolcu ispred prozora s
pogledom na središnju rupu. Ruka mu je počivala na
upravljaču vitla. Vani je kabel pričvršćen za kariku
ronilačkog zvona izlazio maksimalnom dopuštenom
brzinom. Iz susjednog je bubnja izlazio drugi, pasivni kabel
koji je sadržavao cijev s komprimiranim zrakom, crijevo za
vruću vodu i komunikacijske žice.
Na drugom kraju kabine nalazio se kapetan Jameson i
odsutno grickao čačkalicu. Pred njim su bili kontrolni
uređaji koji su činili produljenje mosta. Premda su
kompjutori kontrolirali brodske propelere i vijke kako bi
brod stajao točno iznad bušotine, kapetan Jameson je
mogao osobno upravljati sustavom ako se za to ukaže
potreba tijekom ronilačkih operacija.
- Prokletstvo! - prasne Mark. Bacio je olovku, što ju
je nesvjesno mučio, na pult i ustao. - Na kojoj su dubini
ronioci?
- Prolaze sto osamdeset tri metra, gospodine - reče
rukovatelj vitlom.
- Pokušaj ponovno dobiti Oceanus! - Mark vikne
Larryu. Počeo je šetkati naprijed-natrag. Imao je loš
predosjećaj u dubini želuca, i još se pogoršavao. Počeo se
koriti jer je poticao Perrya Bergmana da pođe
podmornicom. Bio je itekako svjestan zanimanja dr. Newell
za podmorsku planinu i njezine želje za čisto istraživačkim
pohodima, pa se bojao da će pokušati impresionirati
predsjednika kompanije kako bi došla na svoje. To bi
moglo značiti da će vršiti pritisak na Donalda i nagovarati
na nešto što inače ne bi učinio, a Mark je također znao da je
dr. Newell jedina osoba na brodu koja bi mogla imati takav
utjecaj na bivšeg mornaričkog časnika koji se inače strogo
pridržava pravila.
Mark je zadrhtao. Bila bi prava katastrofa da
podmornica zapne u nekom procjepu ili pukotini kamo je
možda sišla radi pobližeg istraživanja neke geološke
formacije. To se zamalo dogodilo podmornici Alvin iz
Woods Holea, a do tragedije je umalo došlo na
Srednjoatlantskom hrbatu, ne baš daleko od njihovog
sadašnjeg položaja.
- Još uvijek nema odgovora - rekao je Larry nakon
nekoliko neuspješnih pokušaja da preko UQC-a dobije
Oceanus.
- Ima li kakvog znaka od podmornice na bočnom
sonaru? -Mark upita operatera sonara.
- To je negativno - reče Peter. - A hidrofoni na dnu
nemaju kontakt s njihovim signalom za praćenje.
Temperaturni pojas što su ga našli zasigurno je impresivan.
Čini se kao da su pali na dno oceana.
Mark je prestao šetkati i pogledao na sat. - Koliko je
vremena prošlo od onog podrhtavanja? - upita.
- To je bilo više od podrhtavanja - reče Larry. - Tad
Messenger je izmjerio četiri cijela četiri na Richterovoj
ljestvici.
- Ne čudi me; srušila se ona hrpa cijevi na palubi -
reče Mark. - S obzirom na to kako smo ga mi ovdje osjetili,
sigurno je bilo daleko gore na dnu. Prije koliko vremena je
to bilo?
Larry pogleda u svoj dnevnik. - Prije gotovo četiri
minute. Ne misliš valjda da to ima neke veze s prekidom
kontakta s Oceanusom, je li?
 Mark nije želio odgovoriti. Nije bio praznovjeran, a
ipak je mrzio glasno izgovarati svoje bojazni, kao da bi ih
to učinilo mnogo vjerojatnijima. No bojao se da je potres od
4,4 stupnja možda izazvao klizanje neke stijene koja je
onemogućila kretanje Oceanusa. Takva katastrofa je sasvim
moguća ako je Donald na Suzannin nagovor doista sišao u
neki uski procjep.
- Daj mi da razgovaram s roniocima - reče Mark.
Prišao je Larryu i uzeo mikrofon. Dok je razmišljao o
onome što će reći, pogledao je monitor na kojem su se
vidjele glave i skraćena tijela trojice muškaraca.
- Sranje, čovječe! - zastenje Michael. - Upravo si me
šutnuo u jaja!
Njegov je glas zvučio poput niza cijuka i kriještanja
što obični ljudi uglavnom ne bi razumjeli. Tome je uzrok
bio helij što ga je udisao umjesto dušika.
Pod tlakom ekvivalentnim onome na dubini od
dvjesto devedeset četiri metra dušik je djelovao poput
anestetika. Zamjena dušika helijem riješila je taj problem,
ali je helij izazivao velike promjene u glasu.
Ronioci su na to navikli. Premda su zvučili poput Paje
Patka Walta Disneyja, savršeno su razumjeli jedan drugoga.
- Onda makni s puta svoja jaja - reče Richard. - Imam
problema s navlačenjem ovih jebenih peraja.
Sva su tri ronioca bila stiješnjena unutar ronilačkog
zvona čiji je zaobljeni dio imao promjer od samo dva i pol
metra. Unutra se uz njih nalazila sva njihova ronilačka
oprema, stotine metara namotanog crijeva i svi potrebni
instrumenti.
- Makni se s puta, kaže on - naruga se Michael. - Što
želiš da učinim, koraknem van?
Zapucketao je razglas. Bio je montiran na samom
vrhu zaobljenja kraj videokamere. Premda su ronioci znali
da ih stalno promatraju, to ih je ostavljalo posve
ravnodušnima.
- Poslušajte me, ljudi! - naredi Mark. Za razliku od
glasova ronioca, njegov je zvučao relativno normalno. -
Govori vam operativni zapovjednik.
- Sranje! - prasne Richard dok je proučavao peraju
koja mu je stvarala probleme. - Nije čudo da ne mogu
navući ovu jebenu stvar. Nije moja. Tvoja je, Donaghue. -
Richard je bez upozorenja tresnuo Michaela perajom po
glavi. Michaelu je udarac zasmetao jedino zato što mu je
skinuo s glave dragocjenu kapu Red Soxa. Kapa je pala u
donji dio zvona i zaustavila se na zatvorenim vratašcima.
- Hej, neka se nitko ne miče! - reče Michael. -
Mazzola, dohvati mi kapu! Ne bih želio da se smoči. -
Michael je već bio posve opremljen za ronjenje u
ronilačkom odijelu od neoprena s prslukom za kontrolu
uzgona i utezima. Mogućnost da se sagne, što bi morao
učiniti da dohvati kapu, nije dolazila u obzir.
- Gospodo! - Mark je govorio glasnije i odrešitije.
- Jebi se - reče Lewis. - Ja jesam ronioc u zvonu, ali
nisam tvoj sluga.
- Hej, slušajte malo, životinje! - Larryev glas odjekne
iz malenog razglasa. Zvuk je odzvanjao skučenim
prostorom tako da ih je gotovo zaboljelo. - Gospodin
Davidson vam želi nešto reći, dakle, umuknite!
Richard gurne peraje u Michaelove ruke, a zatim
pogleda prema kameri.
- Dobro, u redu - reče. - Slušamo.
- Pričekajte trenutak - reče Larryev glas. - Nismo
opazili da nije uključen aparat za pobijanje učinka helija.
- Dakle, daj mi moje peraje - Richard reče Michaelu u
međuvremenu.
- Želiš reći da ove što ih imam na nogama nisu moje?
 - Ha! - prezirno će Richard. - Budući da svoje peraje
držiš u rukama, onda ti ne mogu biti na nogama,
šupljoglavi!
Michael je nezgrapno čučnuo, stežući peraje ispod
ruke, i skinuo one s nogu. Richard ih je prezirno pograbio.
Zatim su se dva ronioca nespretno sudarala dok su
istodobno pokušavala navući peraje.
- U redu, ljudi - reče Larryev glas. - Namjestili smo
uređaj pa se prestanite zajebavati i slušajte! Govorit će vam
gospodin Davidson.
Ronioci se nisu potrudili podići glave. Naslonili su se
na stijenke PTC-a s izrazima dosade na licima.
- Nismo uspjeli dobiti Oceanus preko UQC-a niti ga
pronaći pomoću sonara - reče Markov glas. - Svakako
bismo željeli da vi uspostavite vizualni kontakt. Ako ih ne
vidite kad stignete do bušotine, javite nam pa ćemo vam
dati daljnje upute. Razumijete?
- To je potvrdno - reče Richard. - Možemo li se sada
vratiti pripremama za ronjenje?
- To je potvrdno - reče Mark.
Richard i Michael su se pomaknuli i nekako uspjeli
navući peraje na noge. Michael je čak pokušao dosegnuti
svoju kapu dok je Richard navlačio prsluk za uzgon i pojas
s utezima, ali bila mu je izvan dohvata, čega se i bojao.
Pet minuta kasnije glas čovjeka koji je upravljao
vitlom rekao im je da prolaze dvjesto sedamdeset metara.
Nakon toga spuštanje se znatno usporilo. Dok su se Richard
i Michael nastojali maknuti s puta, Louis je pripremio
cijevi. Kao ronioc u zvonu imao je dužnost rukovati
cijevima.
- Palim vanjska svjetla - objavi Larry.
Richard i Michael malo su se okrenuli i pogledali
kroz dva sićušna otvora na suprotnim stranama zvona.
Louis je bio previše zaokupljen poslom da bi pogledao kroz
preostala dva prozorčića.
- Vidim dno - reče Richard.
- I ja - reče Michael.
Sa samo jednim kabelom ronilačko je zvono polako
rotiralo, premda su rotaciju ograničavale cijevi za
održavanje života. Zvono bi se nekoliko puta zavrtjelo u
jednom smjeru, a zatim bi se okrenulo i vrtjelo u drugom
smjeru. Kad se zvono spustilo na dvjesto devedeset četiri
metra i zaustavilo, rotiranje je također prestalo, ali je prije
toga svaki ronioc imao pogled na 360 stupnjeva.
Budući da je zvono visjelo četiri metra i dvadeset
centimetara iznad tla na jednom od viših dijelova vrha
podmorske planine, ronioci su mogli vidjeti relativno široko
područje ograničeno rasvjetom vanjskih halogenih lampi.
Njihov je pogled bio donekle ograničen samo prema zapadu
jer ga je ondje blokirala stijena. Richardu i Michaelu stijena
se činila poput niza međusobno povezanih stupova čiji je
vrh bio malo viši od njihove vidne linije. No čak je i ta
formacija bila na periferiji osvijetljenog područja.
- Vidiš li podmornicu? - Richard upita Michaela.
- Ne - reče Michael. - Ali vidim svrdlo i alat kraj
ulaza u bušotinu. Sve je uredno složeno.
Richard se odmaknuo od prozorčića i okrenuo glavu
prema videokameri.
- Odgovor je negativan što se tiče Oceanusa - reče. -
Ali bili su ovdje.
- To znači da će doći do promjene u planu ronjenja -
odgovori Larryjev glas. - Gospodin Davidson želi da crveni
i zeleni ronioc nastave prema zapadu. Vidite li škarpu u tom
smjeru?
- Koji je vrag ta škarpa? - upita Richard.
- To je stijena ili klisura - začuje se Markov glas.
 - Da, valjda - reče Richard. Ponovno je pogledao
prema grebenu od stupova.
- Gospodin Davidson želi da pođete preko grebena -
reče Larry.
- Koliko je visok greben u odnosu na zvono?
- Otprilike su podjednaki - reče Richard.
- U redu, pođite preko grebena i pogledajte možete li
uspostaviti vizualni kontakt s podmornicom. Gospodin
Davidson misli da bi ondje mogla biti raspuklina. I pazite
na temperaturu. Navodno ondje ima prilično velikih
temperaturnih razlika.
- Shvatili smo - reče Richard.
- Zapamtite - doda Larry - ograničeni ste na četrdeset
pet metara dubine. Nemojte se podizati više od tri metra
iznad zvona. Ne želimo da se cijevi zapetljaju. Jasno?
- Shvatili smo - ponovi Richard. Larryeva upozorenja
bila su uobičajena za ronjenje sa zasićenjem.
- Ronioče u zvonu - reče Larry - mješavina za disanje
treba ostati jedan i pol posto kisika i devedeset osam i pol
posto helija. Razumiješ li me?
- Razumijem - reče Louis.
- Još samo jedno - reče Larry. - Crveni i zeleni
ronioče, ne želim da vi klipani izigravate macho junake,
dakle oprezno!
- Ispravak! - reče Richard. Podigao je palac prema
videokameri, a lice je iskrivio u prezirnu grimasu kad je
rekao: - Reći nam da budemo oprezni ovdje dolje je kao
reći djetetu neka bude oprezno prije nego ga pošalješ da se
igra nasred autoceste.
Michael je kimnuo, ali nije slušao. Ovaj dio ronjenja
bio je ozbiljan. Bio je posve koncentriran dok je
pričvršćivao svoju pupčanu vrpcu i drugu opremu. Kad je
bio spreman, Louis mu je pružio masku s jarkonarančastom
kacigom od fiberglasa. Michael ju je držao pod rukom dok
je čekao Richarda. Unatoč velikom iskustvu, uvijek je imao
tremu trenutak prije spuštanja u vodu.
Richard je brzo slijedio njegov primjer s opremom.
Zatim je uzeo dvije podvodne svjetiljke, isprobao ih i jednu
pružio Michaelu. Kad je bio spreman, kimnuo je Michaelu
pa su obojica istodobno stavila kacige.
Prvo što su provjerili nakon što je Louis otvorio
razvodnu cijev bio je dotok plina. Zatim vruću vodu, nužan
dodatak jer je temperatura vode vani bila samo dva stupnja;
ronioc je teško mogao raditi ako mu je bilo hladno. Na
koncu su testirali komunikacijske i senzorne žice. Kad su
ustanovili da je sve u redu, Louis je o tome obavijestio
ljude na površini i zatražio dopuštenje za spuštanje ronioca
u vodu.
- Odobreno - odgovori Larryjev glas. - Otvorite
vratašca!
Uz malo poteškoća i mnogo stenjanja Louis se spustio
u donji dio zvona.
- Moja kapa! - vikne Michael, premda mu je glas bio
prigušen zvukom šištanja plina za disanje.
Louis je dohvatio bejzbolsku kapu i pružio je
Michaelu. Michael ju je oprezno objesio na jednu od
mnogih izbočina u zvonu. Prema kapi se odnosio kao
prema najdragocjenijoj imovini. Nije želio priznati da je
smatra svojom hamajlijom.
Louis je oslobodio vratašca pod tlakom i s mukom ih
podigao. Pričvrstio ih je uza zid. Odozdo je blistava
plavozelena morska voda nahrupila prema gore. Sva su tri
ronioca u sebi odahnula od olakšanja kad se zaustavila kako
je predviđeno tik ispod ruba vratašca. Svi su znali da će se
zaustaviti, ali su također znali da nemaju kamo poći ako se
ne zaustavi.
 Richard je Michaelu pokazao uzdignuti palac.
Michael je učinio isto.
Richard se tada oprezno spustio kroz donji dio zvona.
Kad se provukao, izišao je kroz dno zvona.
Richard je izlazak iz skučenog prostora u zvonu
uspoređivao s rođenjem. Iznenadna ga je sloboda
ushićivala. Jedini dio njegova tijela koji je osjećao hladnoću
vode bile su ruke u rukavicama. Pogledom je pretraživao
područje dok je namještao uzgon. Potrajalo je samo
trenutak dok nije ugledao tamni oblik koji lebdi na samoj
periferiji osvijetljenog dijela. To nije bila podmornica. Bio
je morski pas blistavih očiju. Duljina goleme ribe bila je
više nego dvostruko veća od promjera ronilačkog zvona.
- Imamo društvo - mirno će Richard. - Baci mi moju
čeličnu motku, za svaki slučaj, i neka Michael ponese
svoju. - Od svih raznovrsnih oružja protiv morskih pasa,
Richard je najviše volio jednostavnu, metar dugačku,
metalnu šipku. Iz iskustva je znao da morski psi izbjegavaju
šipku poput kuge ako se samo uperi u njihovom smjeru.
Nije bio siguran da bi to upalilo ako je morski pas previše
gladan, ali u takvoj situaciji ništa nije sto posto sigurno.
Nekoliko sekundi kasnije spustila se šipka i bezglasno
lupila o stijenu. Trenutak iza toga pojavile su se
Michaelove noge dok se izvlačio iz zvona. Kad je izišao,
dva su se ronioca pogledala. Richard je pokazao prema
morskom psu koji je sada došao na svjetlo.
- Ah, to je samo grenlandski morski pas - Richard
reče Louisu, a on se pobrinuo da i Michael to čuje. Sad se
Richard još manje brinuo. To je veliki morski pas, ali nije
opasan. Znao je da je drugo ime čudovišta pospani morski
pas, a dobio ga je zbog svojih lijenih navika.
Nakon što je Michael prilagodio svoj uzgon, Richard
je pokazao prema grebenu. Michael je kimnuo, pa su
obojica pošla onamo. Lampe su držali u lijevoj ruci, a šipke
u desnoj. Bili su vješti plivači, pa su bez žurbe za kratko
vrijeme prešli razdaljinu. Kod tlaka od gotovo trideset
atmosfera samo udisanje gustog, komprimiranog plina
iziskivalo je mnogo energije.
U zvonu je Louis mahnito odmotavao oba kompleta
cijevi. Nije želio ograničavati ronioce, niti im dati previše
prostora da se ne bi zapleli.
Dok ronioci ne prijeđu na posao, ronioc u zvonu bio
je veoma zauzet.
Posao je iziskivao koncentraciju i brze reflekse. Dok
je rukovao cijevima, Louis je istodobno morao paziti na
mjerne instrumente tlaka i digitalna očitanja postotka
kisika. Povrh toga, bio je u stalnoj vezi s oba ronioca i s
ronilačkom kontrolom u kabini na brodu. Kako bi mu ruke
bile slobodne, na glavi je imao komplet sa sićušnim
zvučnikom u uhu i mikrofonom ispred usta.
U vodi su dva ronioca otplivala do vrha grebena i
ondje zastala. Na toj udaljenosti od ronilačkog zvona
osvijetljenost se naglo smanjila. Richard je pokazao svoju
baterijsku lampu, te su ih obojica upalila.
Iza njih je ronilačko zvono sablasno blistalo, poput
satelita u stjenovitom, izvanzemaljskom krajoliku.
Mjehurići su strujili iz zvona i odlazili prema udaljenoj
površini. Pred sobom su ronioci vidjeli tminu koja se
pretvarala u neprobojni crni zid uz samo slabašan
nagovještaj sjaja kad bi pogledali prema površini udaljenoj
gotovo tristo metara. Bili su neodređeno svjesni činjenice
da se golemi morski pas nalazi negdje tik iza njihova
vidnog polja. Snopovi iz baterijskih lampi pružali su samo
slabašnu čunjastu svjetlost što je probijala ledeni mrak
samo dvanaest do petnaest metara ispred njih.
 - Iza grebena stijena se naglo spušta - objavi Richard.
- To je sigurno škarpa.
Louis je prenio informaciju do ronilačke kabine.
Premda je ronilačka kontrola mogla slušati ronioce i
razgovarati s njima, Larry je više volio da ronioc u zvonu
bude posrednik. Kombinacija helijem iskrivljenih glasova i
šištanja plinova za disanje veoma je otežavala
sporazumijevanje s onima u ronilačkoj kabini, čak i uz
uređaj za poništavanje utjecaja helija. Bilo je mnogo
učinkovitije koristiti se prevođenjem ronioca u zvonu jer je
on već navikao na iskrivljeno govorenje.
- Crveni ronioče - vikne Louis. - Kontrola želi znati
vidite li kakav znak Oceanusa.
- To je negativno - reče Richard.
- Postoji li neka pukotina ili rupa? - prenosio je Louis.
- Zasad ništa - odgovori Richard - ali upravo ćemo
krenuti niz ovu stijenu.
Richard i Michael su otplivali preko ruba i počeli se
spuštati uza stijenu.
- Stijena je glatka poput stakla - primijeti Richard.
Michael kimne.
Načas je prešao rukom preko kamena.
- Stižete na posljednjih trideset metara cijevi - reče
Louis. Brzo je skinuo posljednje namotaje s kuka, već
psujući ispod glasa. Uskoro će sve to ponovno namotavati.
Ronioci su rijetko kada odlazili tako daleko od ronilačkog
zvona, a baš je on te sreće da bude ronioc u zvonu kad su to
činili.
Richard se prestao spuštati. Uhvatio je Michaela kako
bi i njega zaustavio. Pokazao je na termometar na svom
zapešću. Michael je pogledao svoj i trgnuo se.
 - Temperatura vode upravo se promijenila - objavi
Richard. - Porasla je za gotovo trideset sedam stupnjeva.
Isključi dotok vruće vode!
- Crveni, zar me zajebavaš? - upita Louis.
- Michael ima isto očitanje - reče Richard. - Kao da
smo ušli u saunu.
Richard je snop svjetlosti uperio prema dolje tražeći
dno škarpe. Sad je osvijetlio naokolo. Na samoj periferiji
osvijetljenog prostora razabrao je stijenu nasuprot onoj uz
koju su se spuštali.
- Hej! Očito smo u nekakvoj golemoj raspuklini -
reče. - Jedva nazirem drugu stranu. Sigurno je široka oko
petnaest metara.
Michael je lupnuo Richarda po ramenu i pokazao
lijevo. -Ima i kraj, također - reče.
- Michael ima pravo - reče Richard nakon što je
pogledao onamo. Zatim se okrenuo i uperio snop svjetlosti
u suprotnom smjeru. - Čini se da je ovo poput trostranog
kanjona jer ne vidim četvrtu stranu, barem ne s mjesta na
kojem se nalazimo.
- Hej - reče Michael. - Tonemo!
Richard je pogledao zid iza sebe. Istina je da su tonuli
- brže no što bi smatrao mogućim. Otpor vode gotovo
uopće nisu osjećali.
Richard i Michael snažno su zamahnuli perajama
prema gore. Na njihovo zaprepaštenje to je imalo slab
učinak. I dalje su tonuli. Uz mješavinu zbunjenosti i panike,
obojica su refleksno reagirala i napuhala svoje prsluke za
uzgon. Kad ni to nije imalo posebnog učinka, otkopčali su
pojaseve s utezima.
I dalje sa znatno negativnim uzgonom, odbacili su
svoje metalne šipke.
 Nastavili su mahati perajama pa se njihovo spuštanje
napokon usporilo i zaustavilo.
Richard je pokazao prema gore pa su počeli plivati.
Unatoč naporima potrebnim za disanje, svim su silama
plivali. Neobična epizoda tonjenja prilično ih je uzrujala, a
da bi stvari bile još gore, počeli su osjećati toplinu kroz
ronilačka odijela.
Stigli su do vrha stijene kad je odozdo doprla
iznenadna dugotrajna vibracija, poput udarnog vala.
Nekoliko su sekundi obojica bila dezorijentirana. Imali su
problema s istodobnim disanjem i plivanjem.
Podrhtavanje je bilo slično onome što su ga osjetili u
ronilačkom zvonu prilikom spuštanja, samo mnogo gore.
Shvatili su da je riječ o podvodnom potresu i obojica su
intuitivno osjetila da su blizu ili u samom epicentru.
Za Louisa je potres bio još žešći. U trenutku udara on
je mahnito namotavao cijevi koje su odjednom olabavile.
Morao je pustiti cijevi kako ne bi tresnuo u neku od
izbočina u zvonu.
Richard se dovoljno oporavio da udahne, premda je to
bilo bolno. Tlak vala oštetio mu je prsa. Kao iskusnom
roniocu, prvi poriv bio mu je provjeriti kako je njegov
kolega, te ga je mahnito tražio vrteći se naokolo. U jednom
zastrašujućem trenutku nije mogao naći Michaela.
Zatim je pogledao dolje. Činilo se da Michael grabi
rukama kroz vodu.
Richard je posegnuo dolje kako bi mu pomogao. Kad
je to učinio, shvatio je da obojica tonu, i to brzo.
Nije imao drugog načina za smanjivanje svoje težine,
pa se pridružio Michaelu u pokušaju plivanja prema gore. U
očajanju čak su odbacili svoje baterijske svjetiljke kako bi
oslobodili ruke. Ali uopće nisu napredovali. Zapravo, činilo
se da idu prema dolje. Zatim su jurnuli dolje, odbijajući se
od stijene dok ih je bezdan neumoljivo usisavao.
U zvonu se Louis dovoljno oporavio da zgrabi cijevi,
koje su još uvijek bile labave. Brzo je složio petlju, ali prije
nego ju je uspio prebaciti preko kuke, došlo je do naglog
potezanja u suprotnom pravcu. U početku je pokušao držati
cijevi, ali to nije bilo moguće. Da ih je zgrabio, povukle bi
ga iz zvona.
Louis je psovao dok se mahnito nastojao maknuti s
puta cijevima koje su sada divljom brzinom izlazile iz
zvona. Bilo je kao da su Richard i Michael bili mamci koje
je zgrabila golema riba.
- Ronioče u zvonu, jesi li dobro? - upita Larryev glas.
- Da, ja sam dobro! - vikne Louis. - Ali događa se
nešto šašavo! Cijevi izlijeću odavde brzinom od sto pedeset
kilometara na sat!
- Vidimo to na monitoru - nervozno će Larry. - Možeš
li ih zaustaviti?
- Kako? - kroz suze izusti Louis. Pogledao je ostatak
cijevi. Više nije mnogo ostalo. Ukočio se. Nije imao pojma
što može očekivati. Posljednji namotaji šibnuli su iz zvona i
cijevi su se na trenutak napele. Zatim su na Louisov
posvemašnji užas jednostavno istrgnute iz kućišta i nestale
iz zvona u nemilosrdnom moru.
- O, moj Bože! - kriknuo je Louis dok je pokušavao
isključiti dovod plina.
- Što se događa ondje dolje? - upita Larry.
- Ne znam - vikne Louis. Zatim se njegova panika
pojačala jer su ponovno počele vibracije i grmljavina.
Mahnito je pokušavao dohvatiti što god je mogao dok se
ronilačko zvono treslo kao da je soljenka u ruci diva.
Vrisnuo je, a kao odgovor na molitvu, trešnja se smanjila
do laganog podrhtavanja. Istodobno je postao svjestan
zvuka cvrčanja i crvenog sjaja što je dopirao kroz
prozorčiće.
Olabavio je grčeviti stisak oko visokotlačne cijevi i
okrenuo se kako bi pogledao kroz jedan od prozorčića. Ono
što je ugledao izazvalo je novi šok. Preko obližnjega
grebena, što su ga ronioci nedavno prešli, izlijevao se
nadnaravni slap blistave, jarkocrvene vrele lave. Početni
rub je pucketao i dimio se dok je ledenu vodu pretvarao u
paru.
Kad se Louis dovoljno oporavio da bi mogao
govoriti, zabacio je glavu i pogledao u leću videokamere.
- Izvucite me odavde! - zakriješti. - Nalazim se usred
proklete erupcije vulkana!
***
U unutrašnjosti kabine zavladala je tišina. Svi su bili
u šoku. Jedini zvuk dopirao je od motora na palubi što su
upravljali vitlom za podizanje ronilačkog zvona i cijevi za
održavanje života. Prije nekoliko trenutaka izbio je pravi
pandemonij kad je postalo očito da su izgubili dva ronioca
u nekoj vrsti vulkanske katastrofe. Jedina je utjeha bila ta
da je treći ronioc dobro i dolazi gore.
Mark je povukao dugi, nervozni dim iz svoje cigarete.
Ne obazirući se na nova pravila, refleksno je posegnuo za
cigaretama kad su počele prve nevolje, a sad kad se veličina
tragedije brzo razotkrivala, tjeskobno je pušio jednu za
drugom. Ne samo što je uspio izgubiti podmornicu vrijednu
sto milijuna dolara s dvoje uvježbanih pilota plus dva
iskusna ronioca; također je izgubio predsjednika kompanije
Benthic Marine. Da barem nije ohrabrivao Perrya
Bergmana da pođe dolje u podmornici.
Za to je isključivo on odgovoran.
- Što ćemo učiniti, dovraga? - zaprepaštenim glasom
upita Larry. Čak je i on pušio, premda je navodno prestao
prije šest mjeseci. Kao šef ronioca, on se također osjećao
odgovornim za katastrofalni ishod.
Mark je s mukom uzdahnuo. Osjećao je malaksalost.
U cijeloj svojoj karijeri nikad nije imao ljudskih žrtava, a to
je uključivalo neka opasna ronjenja na rizičnim lokacijama
u Perzijskom zaljevu tijekom Pustinjske oluje. Sad je
izgubio petero ljudi. O tome nije mogao ni misliti.
- Zvono prolazi sto pedeset metara - dovikne čovjek
koji je upravljao vitlom, ne obraćajući se nikome posebno.
- Što će biti s operacijom bušenja? - glasno se pitao
Larry. Mark je povukao još jedan dugi dim i gotovo izgorio
prste.
Ljutito je ugasio cigaretu i pripalio drugu.
- Pripremite se za spuštanje postolja s kamerom - reče
Mark. - Moramo pogledati što se dolje događa.
- Mazzola je bio prilično jasan - drhtavim će glasom
Larry. - Dok smo ga vukli gore, rekao je da je cijeli vrh
podmorske planine, dokle god mu pogled seže, rastaljena
lava koja izbija iza grebena. Bilježimo gotovo neprestano
podrhtavanje. Dovraga, nalazimo se iznad aktivnog
vulkana. Jesi li siguran da želiš spustiti kameru u takav
pakao?
- Želim vidjeti - polako će Mark - i želim to
zabilježiti. Siguran sam da će uslijediti paklena istraga o
cijeloj ovoj gužvi. I želim vidjeti područje gdje se nalazi
kanjon ili rupa u kojoj je Oceanus nestao. Moram biti
siguran da nema nikakvih izgleda.. - Mark nije dovršio
rečenicu. U dubini duše znao je da je beznadno; Donald
Fuller spustio je podmornicu u vulkanski krater trenutak
prije erupcije.
- U redu - složi se Larry. - Reći ću ljudima neka
pripreme postolje. Ali što je s bušenjem? Nadam se da
nemaš namjeru poslati dolje još jednu ronilačku ekipu ako i
kada se taj vulkan smiri.
- Dovraga, ne! - uzrujano će Mark. - Izgubio sam
zanimanje za bušenje te jebene planine, pogotovo sada kad
Perry Bergman više nije s nama. To je bila njegova
opsesija, a ne moja. Ako kamera potvrdi da je rupa ili što
god ispunjeno svježom lavom i ne uspijemo ući u trag
Oceanusu, odlazimo odavde.
- Meni to dobro zvuči! - reče Larry. Ustao je. -
Smjesta ću dati pripremiti kameru i spustiti je u vodu.
- Hvala - reče Mark. Nagnuo se naprijed i pokrio lice
rukama. Nikad se u životu nije lošije osjećao.
 6 POGLAVLJE

Suzanne se prva dovoljno oporavila od strmoglavog

spuštanja da bi došla do glasa. S oklijevanjem je rekla: —
Mislim da smo stali! Hvala Bogu!
Neko je vrijeme, koje se trima ljudima činilo poput
vječnosti, podmornica poput kamena padala niz tajanstveno
okno. Kao da ih je nešto usisalo u golemu odvodnu cijev na
dnu oceana. Tijekom strmoglavog pada Oceanus uopće nije
reagirao na upravljačke instrumente, bez obzira što je
Donald Fuller radio.
Premda su u početku padali ravno dolje, plovilo se s
vremenom počelo spiralno kretati, pa čak i odbijati od
okolnih stijena. Jedan od prvih takvih sudara uništio je
vanjske halogene lampe. Drugi je uz grozan zvuk gnječenja
otrgnuo desni krak za manipuliranje.
Perry je jedini vrištao tijekom zastrašujućeg događaja.
No čak je i on utihnuo kad je shvatio bezizglednost
situacije. Mogao je samo bespomoćno promatrati kako
digitalni dubinomjer pokazuje tisuće.
Brojevi su se tako brzo mijenjali da su se pretvorili u
mrlju. Kad su se približili brojci od šest tisuća metara,
mogao je misliti jedino na zastrašujući statistički podatak
što ga je ranije čuo: lomna čvrstoća.
- Zapravo, mislim da se uopće ne mičemo - doda
Suzanne. Šaptala je. - Što se moglo dogoditi? Možemo li
biti na dnu? Nisam osjetila udar.
Nitko se nije pomaknuo, kao da bi time mogao
poremetiti iznenadni, ali dobrodošli mir. Disali su kratko i
brzo, a kapljice znoja orosile su im čela. Sve troje još uvijek
se držalo za svoja sjedala od straha da će ponovno početi
strmoglavo padati.
- Čini se da smo stali, ali pogledaj dubinomjer - izusti
Donald. Glas mu je bio hrapav i suh.
Sve su se oči vratile na digitalni ispis kamo su do
maločas napeto zurili.
Brojevi su se ponovno mijenjali, najprije polako, a
zatim sve brže.
Razlika je bila u tome što su se mijenjali u suprotnom
smjeru.
- Ali ne osjećam nikakvo kretanje - reče Suzanne.
Duboko je udahnula i pokušala opustiti mišiće. Ostali su
učinili isto.
- Ni ja - prizna Donald. - Ali pogledaj mjerač!
Poludio je. Uređaj za mjerenje dubine ponovno je mahnito
mijenjao brojeve.
Suzanne se polako nagnula naprijed, kao da je mislila
da je podmornica na rubu klisure, a njezin bi je pokret
mogao poslati preko. Virnula je kroz prozorčić, ali vidjela
je samo vlastiti odraz. Budući da su vanjska svjetla bila
razbijena u sudaru sa stijenom, prozor je bio neproziran
poput zrcala, odražavajući samo unutrašnju svjetlost.
- Što se sada događa? - zakriješti Perry.
- Znamo jednako kao i ti - odgovori Suzanne. Duboko
je udahnula. Počela se oporavljati.
- Dubinomjer kaže da se dižemo - reče Donald.
Pogledao je druge instrumente, uključujući i monitore
sonara. Nepravilni signali ukazivali su na mnogo smetnji u
vodi, pogotovo s utjecajem na kratkodometni sonar. Bočni
sonar je radio malo bolje, s manje elektroničke buke, ali ga
je bilo teško protumačiti. Maglovita je slika dala naslutiti da
podmornica nepomično sjedi na golemoj, savršeno ravnoj
visoravni. Donaldov se pogled vratio na dubinomjer. Bio je
posve zbunjen; za razliku od onoga što je sonar pokazivao,
vrijednost dubinomjera još uvijek se penjala, brže nego
prije nekoliko trenutaka. Brzo je ponovno otvorio balastne
tankove, ali nije bilo nikakvog učinka. Zatim je spustio
horizontalna kormila i povećao snagu propulzijskom
sustavu. Kontrolni uređaji uopće nisu reagirali. Ali oni su se
nastavili penjati.
- Ubrzavamo - upozori Suzanne. - Uz ovakvo
penjanje bit ćemo na površini za samo nekoliko minuta!
- Jedva čekam - s očitim olakšanjem reče Perry.
- Nadam se da nećemo doći ispod Benthic Explorera -
reče Suzanne. - To bi bio veliki problem.
Sve su oči bile uprte u dubinomjer. Prošao je tristo
metara i nije pokazivao znakove usporavanja. Projurili su
na sto pedeset metara. Kad su prošli trideset metara, Donald
napeto reče: -Držite se! Doći će do kritičnog zaošijanja.
- Što znači 'zaošijanje'? - vikne Perry. Čuo je očaj u
Donaldovu glasu, a to je u njemu izazvalo novu strepnju.
- Znači da ćemo iskočiti iz vode! - vikne Suzanne.
Zatim je ponovila Donaldovo upozorenje. - Držite se!
Kad je mahnito zujanje dubinomjera doseglo
crescendo, Perry, Donald i Suzanne opet su se čvrsto
uhvatili za sjedala. Zadržavajući dah, pripremili su se za
udar. Dubinomjer je stigao na nulu i stao.
Odmah nakon konačnog zvuka dubinomjera glasna
buka usisavanja začula se odnekud izvan plovila. Zatim je u
podmornici zavladala tišina.
Sad je jedini zvuk bila kombinacija ventilatora i
pojačano, ali još uvijek prigušeno elektroničko zujanje
propulzijskog sustava.
Prošla je gotovo cijela minuta bez ikakvog dojma
kretanja.
 Na koncu Perry udahne. - Dakle - reče. - Što se
dogodilo?
- Ne možemo ovako dugo biti u zraku - prizna
Suzanne. Svi su prestali grčevito stiskati sjedala i pogledali
kroz prozorčiće. Još uvijek je bilo mračno kao u grobu.
- Koji je to vrag? - začudi se Donald. Opet je
pogledao instrumente.
Monitori sonara sad su bili puni besmislene
elektroničke buke. Isključio ih je. Također je smanjio snagu
propulzijskog sustava pa je i to zujanje prestalo. Pogledao
je Suzanne.
- Ne pitaj mene - reče Suzanne kad su im se pogledi
sreli. - Nemam pojma što se događa.
- Kako to da je vani mrak ako smo na površini? -
upita Perry.
- Ovo nema nikakvog smisla - reče Donald. Ponovno
se okrenuo instrumentima. Ispružio je ruku i opet pojačao
snagu propulzijskog sustava. Opet se začulo zujanje, ali nije
bilo nikakvog kretanja. Plovilo je ostalo sasvim nepomično.
- Neka mi netko kaže što se događa - oštro će Perry.
Nestala je euforija što ju je maločas osjećao. Očito nisu
stigli na površinu.
- Ne znamo što se događa - prizna Suzanne.
- Propeler nema nikakvog otpora - objavi Donald.
Isključio je propulzijski sustav. Zujanje je po drugi put
utihnulo. Sad se čuo samo ventilator. - Mislim da smo u
zraku.
- Kako možemo biti u zraku? - reče Suzanne. - Posve
je mračno i nema valova.
- Ali samo tako možemo objasniti činjenicu da sonar
ne radi i propeler nema otpora - reče Donald. - I pogledaj.
Vanjska je temperatura narasla na dvadeset jedan stupanj.
Moramo biti u zraku.
 - Ako je ovo drugi život, ja nisam spreman za to -
reče Perry.
- Želiš reći da smo sasvim izišli iz vođe? - Suzanne to
nikako nije mogla vjerovati.
- Znam da zvuči šašavo - prizna Donald. - Ali samo
tako mogu sve objasniti, uključujući i činjenicu da
podvodni telefon ne radi. - Donald je zatim pokušao s
radiom, ali opet bez uspjeha.
- Ako se nalazimo na suhome - reče Suzanne - kako
to da se nismo prevrnuli? Želim reći, ovaj trup je
cilindričnog oblika. Da smo na suhome, zasigurno bismo se
okrenuli na bok.
- Imaš pravo! - prizna Donald. - To ne mogu
objasniti. Suzanne je otvorila ormarić za hitne slučajeve
smješten između dva pilotska sjedala i izvadila baterijsku
svjetiljku. Upalila ju je i uperila snop svjetlosti kroz
prozorčić. S vanjske strane prozorčić je bio pokriven
blatom sastavljenim od grubih zrna krem boje.
- Barem znamo zašto se nismo prevrnuli - reče
Suzanne. - Sjedimo u sloju globigerinskog mulja.
- Objasni! - reče Perry. Nagnuo se naprijed kako bi i
sam vidio.
- Globigerinski mulj je najčešći sediment na dnu
oceana - reče Suzanne. Sastoji se uglavnom od vapnenastih
školjčica uginulih šupljikara, vrste planktona pod nazivom
foraminifera.
- Kako možemo sjediti na oceanskom sedimentu i biti
u zraku? - upita Perry.
- To je pravo pitanje - složi se Donald. - Ne možemo,
barem ni na koji način koji bi meni bio poznat.
- Također je nemoguće da globigerinski mulj bude
ovako blizu Srednjoatlantskog hrbata - reče Suzanne. - Taj
se sediment nalazi usred ravnina na velikim dubinama.
Ništa od ovoga nema smisla.
- Ovo je apsurdno! - prasne Donald. - I nimalo mi se
ne sviđa. Bez obzira gdje smo, ne možemo se maknuti!
- Je li moguće da smo posve prekriveni muljem? - s
oklijevanjem upita Perry. Ako je u pravu, ne želi čuti
odgovor.
- Ne! Ni slučajno - reče Donald. - Ako je tako, bilo bi
više otpora propeleru, a ne manje.
Nekoliko minuta nitko nije govorio.
- Postoji li mogućnost da se nalazimo unutar
podmorske planine? - upita Perry konačno prekinuvši
tišinu.
Donald i Suzanne okrenu se prema njemu.
- Kako bismo mogli biti unutar planine? - ljutito upita
Donald.
- Hej, samo nagađam - reče Perry. - Mark mi je jutros
rekao da neki podaci dobiveni radarom ukazuju na
mogućnost da se u planini nalazi plin, a ne rastaljena lava.
- Meni to nije spomenuo - reče Suzanne.
- Nikome to nije spomenuo - reče Perry. - Nije bio
siguran u točnost podataka jer su potjecali od površinskog
proučavanja tvrdog sloja što smo ga pokušali probušiti. To
je bila samo pretpostavka, a spomenuo mi je onako usput.
- Kakva vrsta plina? - pitala je Suzanne dok je u
mislima pokušavala zamisliti kako bi potopljeni vulkan
mogao ostati bez vode. Geofizički se to činilo nemogućim,
premda je znala da su se neki vulkani na kopnu urušili i
stvorili unutrašnje šupljine.
- Nije imao pojma - reče Perry. - Pretpostavljam da je
najvjerojatnijim smatrao paru što ju je unutra zadržavao
posebno tvrdi sloj koji nam je zadavao toliko muke.
 - Pa, ne može biti para - reče Donald. - Ne uz
temperaturu od dvadeset jednog stupnja.
- Što je s prirodnim plinom? - predloži Perry.
- Ne mogu zamisliti - reče Suzanne. - Ovako blizu
Srednjoatlantskog hrbata, to je geološki mlado područje.
Ovdje ne može biti ničega sličnog nafti ili prirodnom plinu.
- Onda je to možda zrak - reče Perry.
- Kako bi mogao dospjeti ovamo? - upita Suzanne.
- Ti mi reci - reče Perry. - Ti si geofizički oceanograf,
a ne ja.
- Ako jest zrak, ne znam kako bi se to moglo objasniti
- reče Suzanne. - Jednostavno je tako.
Troje je ljudi trenutak zurilo jedno u drugo.
- Pretpostavljam da ćemo morati otvoriti vratašca i
pogledati - reče Suzanne.
- Otvoriti vratašca? - začuđeno će Donald. - Što ako
se taj plin ne može udisati, ili ako je čak toksičan?
- Čini mi se da nemamo mnogo izbora - reče
Suzanne. - Nemamo nikakvih komunikacija. Mi smo riba
na suhom. Imamo sredstava za život za deset dana, ali što
će biti nakon toga?
- Nemojmo si postavljati to pitanje - nervozno će
Perry. - Slažem se da otvorimo vratašca.
- U redu! - rezignirano će Donald. - Kao kapetan, ja
ću to učiniti. - Ustao je s pilotskog sjedala i ogromnim
korakom prekoračio središnju konzolu. Perry se nagnuo u
stranu kako bi Donald mogao proći.
Donald se popeo ljestvama. Zastao je, a Suzanne i
Perry smjestili su se tik ispod njega.
- Zašto ih ne bi samo oslobodio, ali ne otvorio -
predloži Suzanne. - Tada ćeš vidjeti osjećaš li neki miris.
 - Dobra ideja - reče Donald. Poslušao je Suzannin
prijedlog, uhvatio središnji kotač i okrenuo ga. Brtve su se
povukle u vratašca.
- Dakle? - nakon nekoliko trenutaka dovikne
Suzanne. - Osjećaš li nekakav miris?
- Samo vlagu - reče Donald. - Mislim da ću ih
otvoriti. Donald je nakratko odškrinuo vratašca i pomirisao.
- Što misliš? - upita Suzanne.
- Čini se u redu - s olakšanjem reče Donald. Otvorio
je vratašca za oko tri centimetra i pomirisao vlažan zrak što
je dopirao unutra. Kad se uvjerio da nema opasnosti, sasvim
je podigao vratašca i promolio glavu kroz otvor. Zrak je
sadržavao slanu vlagu plaže prilikom oseke.
Donald je polako okrenuo glavu za 360 stupnjeva i
pokušavao pogledom prodrijeti kroz tminu. Nije baš ništa
vidio, ali je intuitivno znao da je riječ o velikom prostoru.
Zurio je u tihu, stranu tminu, podjednako zastrašujuću i
golemu.
Spustio je glavu natrag u podmornicu i zatražio
baterijsku svjetiljku.
Dok mu je Suzanne pružala svjetiljku, pitala ga je što
je vidio.
- Jako mnogo ničega - odgovori on.
Donald je ponovno provukao glavu kroz otvor i
uperio snop svjetlosti u daljinu. Blato se širilo na sve strane
koliko god je mogao vidjeti uz pomoć svjetiljke. Nekoliko
lokvica vode odražavalo je svjetlost natrag prema njemu.
- Hej! - doviknuo je Donald nakon što je šakama
obujmio usta. Čekao je.
Činilo mu se da lagani odjek dopire s pramčane strane
Oceanusa.
Donald je ponovno viknuo; jasno je čuo odjek za
otprilike tri do četiri sekunde.
 Donald se spustio natrag u podmornicu nakon što je
zatvorio vratašca.
Ostali su ga s iščekivanjem promatrali.
- Nešto ovako nevjerojatno još nikad nisam vidio -
reče. - Nalazimo se u nekakvoj špilji koja je očito nedavno
bila ispunjena vodom.
- Ali sada je ispunjena zrakom - reče Suzanne.
- Sigurno je zrak - reče Donald. - Inače ne znam što
bih mislio. Možda je gospodin Bergman u pravu. Možda
smo nekako uvučeni u unutrašnjost podmorske planine.
- Zovem se Perry, za Boga miloga - reče Perry. - Daj
mi tu lampu! Pogledat ću. - Uzeo je Donaldu baterijsku
svjetiljku i nespretno se popeo ljestvama. Morao se jednom
rukom uhvatiti za najvišu prečku i lampu staviti u džep da
bi podigao teška vratašca u obliku klina.
- Moj Bože! - usklikne Perry nakon što je oponašao
Donaldove postupke, uključujući i testiranje odjeka.
Spustio se natrag dolje, ali je vratašca ostavio odškrinuta.
Pružio je baterijsku svjetiljku Suzanne, pa je i ona pošla
gore.
Kad se Suzanne vratila, gledali su jedno u drugo i
odmahivali glavama. Nitko nije imao objašnjenje, premda
su se svi nadali da će ga netko imati.
- Pretpostavljam da je jasno - počne Donald
prekidajući neugodnu tišinu - da se u najmanju ruku
nalazimo u teškoj situaciji. Ne možemo očekivati pomoć od
Benthic Explorera. Uz onaj niz potresa prirodno je da su
zaključili kako smo stradali. Možda će poslati dolje
kameru, ali ovdje nas neće naći, bez obzira gdje smo.
Ukratko, prepušteni smo sami sebi, nemamo komunikacija,
a imamo malo vode i hrane. Dakle... - Donald zastane kao
da razmišlja.
- Dakle, što predlažeš? - upita Suzanne.
 - Predlažem da pođemo van i izvidimo situaciju - reče
Donald.
- Što ako se ova špilja, ili što god ovo bilo, ponovno
ispuni vodom? - upita Perry.
- Čini mi se da moramo riskirati - reče Donald. -
Spreman sam poći sam. Sami odlučite želite li mi se
pridružiti.
- Ja ću poći - reče Suzanne. - Bolje je nego samo
besposleno sjediti ovdje.
- Neću ovdje sam ostati - reče Perry.
- U redu - reče Donald. - Imamo još dvije baterijske
svjetiljke. Uzet ćemo ih, ali ćemo upotrebljavati samo jednu
kako bismo štedjeli baterije.
- Idem po njih - reče Suzanne.
Donald je prvi izišao. Po ljestvama pričvršćenim sa
strane trupa spustio se dolje. Ljestve su služile za pristup
ulazu u podmornicu kad se nalazila na Benthic Exploreru.
Dok je stajao na posljednjoj prečki, Donald je
osvijetlio tlo. Procjenjujući koliko je duboko Oceanus
potonuo, zaključio je da je blato duboko pedeset do
šezdeset centimetara.
- Zar nešto nije u redu? - upita Suzanne. Ona je druga
izišla pa je vidjela da Donald oklijeva.
- Pokušavam odrediti koliko je duboko ovo blato -
reče on.
Još uvijek se držeći za prečku, spustio je desnu nogu.
Nestala je u mulju. Tek kad je mulj stigao do donjeg ruba
njegova koljena, osjetio je čvrsto tlo.
- Ovo neće biti ugodno - reče Donald. - Mulj je do
koljena.
- Nadajmo se da će to biti naš jedini problem - reče
Suzanne.
 Nekoliko minuta kasnije sve troje je stajalo u blatu.
Osim neznatnog odsjaja što je dopirao iz otvorenih vratašca
podmornice, jedinu je svjetlost davala Donaldova baterijska
lampa. Bacala je slabašan snop svjetlosti u posvemašnji
mrak. Suzanne i Perry su nosili baterijske svjetiljke, ali ih
nisu uključili. U golemom mračnom prostoru nije bilo
nikakvog zvuka. Kako bi štedio baterije u podmornici,
Donald je ondje gotovo sve isključio, čak i ventilator.
Ostavio je upaljeno jedno svjetlo koje će im poslužiti kao
orijentir za pronalaženje podmornice ako se previše udalje.
- Ovo je zastrašujuće - reče Suzanne i strese se.
- Mislim da bih ja upotrijebio jaču riječ - reče Perry. -
Kakav je plan akcije?
- To je otvoreno za diskusiju - reče Donald. - Moj je
prijedlog da pođemo u smjeru u kojem je okrenut Oceanus.
Čini se da je ondje najbliža stijenka, barem sudeći prema
odjeku. - Pogledao je svoj kompas. - Nalazi se otprilike na
zapadu.
- Meni se to čini razumnim planom - reče Suzanne.
- Idemo - reče Perry.
Krenuli su na čelu s Donaldom, a Suzanne je pošla za
njim. Perry je bio na začelju. Bilo je teško hodati kroz
duboki mulj, a ni miris nije bio naročito ugodan.
Nisu razgovarali. Svi su bili izrazito svjesni opasnosti
situacije, pogotovo jer su sve više udaljavali od
podmornice. Nakon deset minuta Perry je zahtijevao da
stanu. Nisu stigli ni do kakvog zida i on se obeshrabrio.
- Nije lako hodati kroz ovaj mulj - reče Perry
izbjegavajući pravi problem. - Osim toga, još i smrdi.
- Što misliš, koliko smo daleko dospjeli? - upita
Suzanne. Ona je također ostala bez daha uslijed napora.
 Donald se okrene i pogleda natrag prema podmornici,
koja je sada bila samo mrlja svjetlosti u crnilu. - Ne baš
daleko - reče. - Možda stotinjak metara.
- Prije bih rekla da smo prešli kilometar i pol, s
obzirom na to kako se osjećaju moje noge - primijeti
Suzanne.
- Koliko još imamo do te navodne stijene? - upita
Perry. Donald ponovno vikne u smjeru u kojem su se
kretali.
Odjek se vratio za dvije sekunde. - Rekao bih oko
tristo metara. Nagli pokreti i niz zvukova zapljuskivanja u
mraku s njihove lijeve strane sve su ih natjerali da poskoče.
Donald je naglo okrenuo lampu onamo i posvijetlio u
smjeru zvukova. Nasukana se riba još nekoliko puta trgnula
u agoniji na mokrom mulju.
- O, zaboga, to me je prestravilo - prizna Suzanne.
Rukom je pritisnula prsa. Srce joj je mahnito tuklo.
- Tebe i mene - prizna Perry.
- Razumljivo je da smo svi napeti - reče Donald. -
Ako se vas dvoje želite vratiti, sam ću nastaviti izviđanje.
- Ne, izdržat ću - reče Suzanne.
- I ja - reče Perry. Ideja da bi se sam trebao vratiti do
podmornice bila je gora od nepredovanja kroz blato.
- Onda krenimo - reče Donald. Ponovno je krenuo, a
ostali su pošli za njim.
Grupa je u tišini šljapkala naprijed. Svaki je korak u
nepoznati mrak pojačavao njihove strahove i tjeskobu.
Tmina je progutala podmornicu iza njih. Nakon još deset
minuta svi su bili napeti poput glasovirske žice spremne
puknuti, a tada se oglasio alarm.
Kratak prodorni zvuk razbio je tišinu poput
topovskog pucnja. Grupa se najprije ukočila na mjestu,
mahnito pokušavajući utvrditi iz kojeg je smjera dopirao
zvuk. Ali uz mnogobrojne odjeke to je bilo nemoguće
odrediti. U idućem trenutku svi su mahnito šljapkali natrag
prema podmornici.
To je bio bijeg u potpunoj panici; mahnita jurnjava
prema navodnoj sigurnosti. Nažalost, blato nije bilo
spremno na suradnju. Sve troje je gotovo odmah palo
naglavce u odvratni mulj. Podigli su se na noge i ponovno
pokušali trčati, s istim rezultatom.
Bez riječi dogovora svi su rezignirano usporili. Nakon
nekoliko minuta postala je očita uzaludnost njihova bijega
jer gotovo uopće nisu napredovali. Budući da nije bilo
nikakvog znaka vodi koja bi iznova ispunila špilju, sve je
troje stalo na međusobnoj udaljenosti od nekoliko koraka, a
prsa su im se uzbuđeno dizala i spuštala.
Mnogobrojni odjeci užasnog alarma polako su
utihnuli, a zatim se vratila neprirodna nepomičnost. Još je
jednom obuzela mrkli mrak, poput pokrivača što je gušio
Perryja u njegovim noćnim morama.
Suzanne je podigla ruke. Blato, za koje je znala da je
kombinacija planktonskih ostataka i fekalija bezbrojnih
crva, cijedilo joj se s prstiju.
Očajnički je željela obrisati oči, ali se nije usuđivala.
Donald je bio malo naprijed, a sad se okrenuo prema
Suzanne i Perryju. Blato je prekrilo staklo njegove
baterijske lampe i tako smanjilo svjetlost pa je on za ostale
bio izgubljen u sjenkama. Mogli su razabrati samo njegove
bjeloočnice.
- Kakav je to bio alarm, za ime svijeta? - procijedi
Suzanne. Ispljunula je malo blata iz usta. Nije željela
razmišljati što je to moglo biti.
- Prestrašio sam se da to znači da se voda vraća -
prizna Perry.
 - Bez obzira što znači taj alarm - reče Donald - za nas
ima veoma veliko značenje.
- O čemu to govoriš? - upita Perry.
- Znam što želi reći - reče Suzanne. - Želi reći da ovo
nije nikakva prirodna geološka formacija.
- Točno! - reče Donald. - Ovo mora biti nekakav
ostatak iz Hladnog rata. A budući da sam ja imao pristup
strogo povjerljivim podacima u podmorničkoj službi
Sjedinjenih Država, mogu vam reći da ovo nije naše. Mora
biti rusko!
- Misliš, kao neka vrsta tajne baze? - upita Perry.
Osvrnuo se naokolo, sada više zadivljen nego prestrašen.
- To je jedino što mogu zamisliti - reče Donald. -
Neka vrsta baze za nuklearne podmornice.
- Pretpostavljam da je to moguće - reče Suzanne. -
Ako jest, naša je budućnost odjednom mnogo vedrija.
- Možda jest, možda nije - reče Donald. - Kao prvo, to
može nešto značiti samo ako netko još uvijek ovo održava.
Ako je tako, naša sljedeća briga je ta do koje mjere oni žele
ovo zadržati u tajnosti.
- To mi nije palo na pamet - prizna Suzanne.
- Ali Hladni je rat završio - reče Perry. - Valjda se
više ne moramo zabrinjavati oko tih tajnovitih sukoba.
- U ruskoj vojsci ima ljudi koji misle drukčije - reče
Donald. - Znam jer sam ih upoznao.
- Dakle, što misliš da bismo sada trebali učiniti? -
upita Suzanne.
- Mislim da smo upravo dobili odgovor na to pitanje -
reče Donald.
Podigao je slobodnu ruku i pokazao iza njih. -
Pogledajte onamo, u smjeru u kojem smo se kretali prije no
što se alarm oglasio!
 Suzanne i Perry su se naglo okrenuli. Otprilike
četiristo metara dalje jedna su se vrata polako otvarala
prema mrklome mraku. Jarka umjetna svjetlost prosipala se
iz prostorije s druge strane u mračnu špilju, oblikujući snop
što se protezao do njihovih nogu. Bili su previše daleko da
bi vidjeli bilo kakve pojedinosti ondje unutra, ali svjetlost je
bila izrazito jaka.
- Toliko o tome radi li netko na održavanju ovoga -
reče Donald. - Očito je da nismo sami. Sad ostaje pitanje
koliko su zadovoljni što nas vide.
- Mislite li da bismo trebali poći onamo? - upita
Perry.
- Nemamo mnogo izbora - reče Donald. - Jednom
ćemo morati poći.
- Zašto jednostavno nisu došli ovamo i osobno nas
dočekali? - upita Suzanne.
- Dobro pitanje - reče Donald. - Možda to ima neke
veze s dočekom što ga za nas planiraju.
- Ponovno me obuzima strah - reče Suzanne. - Ovo je
veoma bizarno.
- Ja se nikad nisam ni prestao bojati - prizna Perry.
- Pođimo upoznati naše otmičare - reče Donald. - I
nadajmo se da nas neće smatrati špijunima, i da im je
poznata Ženevska konvencija.
Donald se uspravio i krenuo naprijed, naoko
nesvjestan mulja oko svojih nogu. Prošao je kraj dvoje
suputnika, koji su se morali diviti njegovoj hrabrosti.
Perry i Suzanne su trenutak oklijevali, a zatim su
pošli za umirovljenim mornaričkim časnikom. Ništa nisu
govorili dok su rezignirano šljapkali za njim prema vratima
što su ih pozivala. Nisu imali pojma hoće li im to donijeti
oslobađanje ili daljnje kušnje, ali kao što je Donald rekao,
nisu imali izbora.
 7 POGLAVLJE

Sporo su napredovali. Perry se u jednom trenutku

poskliznuo i opet pao u glib. Bio je prekriven muljem.
- Najprije ću zahtijevati tuširanje - pljuckao je Perry
nastojeći svima popraviti raspoloženje. Nije uspio. Nitko
mu nije odgovorio.
Dok su se približavali vratima, nadali su se da će
njihove bojazni biti uklonjene. Ali nitko se nije pojavio na
pragu, a svjetlost što se prosipala u mrak bila je tako jarka
da nisu mogli vidjeti što je unutra. Čak je bilo teško gledati
u otvor bez stavljanja ruku na čelo radi zaštite očiju.
Kad su se dovoljno primaknuli, vidjeli su da su vrata
debela oko pola metra s prstenom od golemih prolaznih
vijaka s maticama duž periferije. Izgledala su poput vrata
trezora. Rubovi masivnog portala bili su iskošeni. Očito su
bila konstruirana kako bi izdržala strahoviti tlak morske
vode kad nahrupi u špilju.
Suzanne i Perry su stali na otprilike sedam metara od
zida. Nisu bili sigurni žele li poći dalje ako nemaju neku
jasniju ideju o tome što ih očekuje. Proučavali su vrata ne
bi li otkrili neki trag. Po onome što su vidjeli, činilo se da
su zidovi, pod i strop napravljeni od nehrđajućeg čelika jer
je sve blistalo poput zrcala.
Donald je sam pošao dalje, i premda nije zakoračio
preko praga, nagnuo se unutra. Podlakticom je zaštitio oči
od jarke svjetlosti i pogledom preletio prostoriju.
- Dakle? - dovikne Suzanne. - Što vidiš?
- Ovo je velika, pravokutna prostorija napravljena od
metala - vikne Donald preko ramena. - Unutra su dvije
goleme sjajne kugle, ali ništa drugo. Također se čini da
nema drugih vrata osim ovog ulaza. I ne mogu odrediti
odakle dopire svjetlost.
- Ima li kakvog znaka ljudi? - upita Perry.
- To je negativno - reče Donald. - Hej, mislim da su
kugle napravljene od stakla. I sigurno imaju promjer od
metra i dvadeset do metra i pedeset. Dođite pogledati!
Perry pogleda Suzanne. Slegnuo je ramenima. - Zašto
odgađati neizbježno?
Suzanne je grčevito stezala ruke. Zadrhtala je. -
Nadala sam se da ću se bolje osjećati u vezi sa svime ovime
kad stignem do vrata, ali nije tako.
Ovo ne može biti podmornička baza. Govorimo o
inženjerskom pothvatu kraj kojega bi gradnja velike
piramide izgledala poput šetnje parkom.
- Onda što misliš, što je ovo? - upita Perry.
Suzanne se okrene i pogleda natrag prema
podmornici. Svjetlost što je dopirala kroz otvorena vrata
ipak ju je obasjavala, unatoč udaljenosti.
Iza nje je vladao mrkli mrak. - Doista nemam nikakvu
ideju.
Kad je Donald vidio da Suzanne i Perry gledaju
prema podmornici, krenuo je naprijed i zakoračio u
prostoriju. Odmah je raširio ruke kako bi uspostavio
ravnotežu. Kombinacija mokroga blata na njegovim
cipelama i uglancanog metala činila je pod skliskim poput
leda.
Kad je uspostavio ravnotežu, Donald je ponovno
pogledom preletio prostoriju. Oči su mu se donekle
priviknule na svjetlost pa je mnogo bolje vidio. Gledao je
stotine vlastitih odraza u svim pravcima. Zidovi, pod i strop
nisu imali nikakvih spojeva. Jedina vidljiva vrata bila su
ona kroz koja je ušao. Potražio je izvor zasljepljujućeg
svjetla, ali ga nije mogao naći. Kad je pogledao prema
golemim staklenim kuglama, naglo se trgnuo. Sad je vidio
da staklo nije bilo sasvim neprozirno. Mogao je razabrati
što se nalazi unutra.
- Suzanne, Perry! - vikne Donald. - Ovdje se ipak
nalaze dva čovjeka. Ali su zatvoreni u staklenim kuglama.
Dođite ovamo!
Trenutak kasnije Suzanne i Perry su se pojavili na
vratima.
- Pazite na pod! - upozori ih Donald. - Sklisko je
poput leda.
Klizeći kratkim pokretima kao da kližu bez klizaljki,
Suzanne i Perry su doteturali do Donalda, željni pogledati u
staklene kugle.
- Tako mi svega! - usklikne Suzanne. - Lebde u
nekakvoj tekućini.
- Prepoznaješ li ih? - upita Donald.
- Zar bih trebala? - iznenadi se Suzanne.
- Mislim da ih ja poznajem - reče Donald. - Mislim da
su to dva naša ronioca.
Suzanne je s nevjericom zurila u Donalda. Zatim je
zaštitila oči rukama i nagnula se uz jednu kuglu kako bi
bolje vidjela. Površina kugle odražavala je jarku svjetlost
prostorije.
- Mislim da imaš pravo - reče Suzanne. - Vidi se znak
Benthic Explorera na neoprenskom odijelu i sa strane
kacige.
Perry je postupio isto kao Suzanne i zagledao se u istu
kuglu u koju je ona gledala. Donald je sa suprotne strane
jednako postupio.
- On diše! - reče Perry. - Sigurno je živ.
 - Nešto slično pupčanoj vrpci izlazi iz neke naprave
pritisnute uz njegov trbuh - reče Suzanne. - Može li netko
vidjeti kamo to vodi?
- Ide ispod njega - reče Donald. - Do dna kugle.
Suzanne se odmaknula tek toliko da se može sagnuti. Kugla
je imala ravan dio na kojem je stajala. Nije vidjela nikakve
penetracije, a ako ih je bilo, vodile bi ravno kroz tlo.
- Ovo je jednako zaprepašćujuće kao i špilja - reče
Suzanne i uspravi se.
Ispružila je ruku i vrškom kažiprsta dotaknula kuglu.
Tvar je izgledala poput stakla, ali nije bila sigurna što je to.
Ostali su se također uspravili.
- Kako su dospjeli ovamo, za ime svijeta? - upita
Perry.
- Ima mnogo pitanja - primjeti Donald - ali jako malo
odgovora.
- Zar još uvijek misliš da je ovo nekakvo vojno
postrojenje? - Suzanne upita Donalda.
- Što bi drugo moglo biti? - defenzivno će Donald.
- Ako su ronioci živi u ovim kuglama, ne mogu ni
pretpostaviti o kakvoj je tehnologiji riječ - reče Suzanne. -
Izgledaju poput dva golema embrija. Premda nemam
objašnjenja ni za špilju. Čak je i ova prostorija korak dalje.
- Korak dalje od čega? - upita Donald.
- Vrata! - krikne Perry.
Svi su se pogledi naglo okrenuli prema ulazu.
Masivna su se vrata tiho zatvarala.
Sve troje je mahnito pokušalo jurnuti natrag do vrata
kako ne bi ostali zatvoreni unutra, ali sklizak pod ometao je
njihovo napredovanje. Kad su stigli onamo, vrata su se već
gotovo zatvorila. Zajedno su se nagnuli na njih kako bi ih
opet otvorili, ali uz onakvu masu i sklizak pod to je bio
unaprijed propali pokušaj. Vrata su se uz prigušeni udarac
zatvorila. Zatim su čuli mehanički zvuk vraćanja na mjesto
brojnih vijaka.
Obuzeti obnovljenim osjećajem užasa svi su se
odmaknuli od vrata.
- Netko kontrolira sve ovo - napeto će Suzanne.
Zabrinutim je očima prešla prostorijom. - A sad smo u
klopci.
- To moraju biti Rusi - reče Donald.
- Dosta je te priče o Rusima! - vikne Suzanne. -
Previše si vremena proveo u vojsci. Sve gledaš kroz
jučerašnja neprijateljstva. Ovo nema veze s Rusima.
- Kako znaš? - prodere se i Donald. - I da se nisi
usudila omalovažavati moju odanost domovini.
- O, molim te! - ironično će Suzanne. - Ne
omalovažavam tvoju službu u mornarici. Ali pogledaj
naokolo, Donalde! Ovo nije nešto zemaljsko. Pogledaj tu
svjetlost, za Boga miloga. - Suzanne ispruži ruku. - Nema
izvora svjetlosti, ali je iluminacija posve ravnomjerna. I
uopće nema sjenki.
Perry je ispružio ruke i pokušao dobiti sjene, ali to
nije bilo moguće.
Donald je promatrao, ali on nije pokušao.
- To je jednolično fotonsko strujanje koje nekako
prodire kroz ove zidove - reče Suzanne. - I kad bih morala
pogađati, rekla bih da postoji znatna ultraljubičasta
komponenta.
- Kako to možeš znati? - upita Perry.
- Ne mogu - prizna Suzanne. - Ne sa sigurnošću jer
ljudsko oko ne hvata ultraljubičaste zrake, ali čini mi se da
je plava boja naših kombinezona i smeđa boja tvoje trenirke
svakako promijenjena.
Perry je pogledao svoju odjeću. Njemu se boja činila
nepromijenjenom.
 - Kugle! - vikne Donald.
Svi su se pogledi okrenuli prema staklenim kuglama.
Njihova se opalescencija odjednom dramatično povećala pa
su sada sjajile.
Trenutak kasnije začulo se pucketanje i obje su se
kugle počele od vrha otvarati, poput golemih cvjetova koji
gube latice. Uz izljev tekućine ronioci su se našli na tlu.
Donald se prvi oporavio od šoka. Što je brže mogao,
jurnuo je do Richarda. Shvativši da onesviješteni ronioc
pokušava disati, Donald mu je skinuo kacigu s glave i
odbacio je u stranu. Richard je žestoko kašljao.
Perry je pritrčao Michaelu. Dok je skidao Michaelovu
kacigu, čuo je kako Richard kašlje. Međutim, Michael nije
čak ni disao.
Prisjetivši se svog tečaja prve pomoći, Perry je znao
što mu je činiti.
Najprije je maknuo Michaela iz ostataka razbijene
kugle, vukući za sobom i njegovu pupčanu vrpcu. Nakon
što je na brzinu provjerio jesu li roniočeva usta čista,
stisnuo mu je nosnice, duboko udahnuo i upuhnuo zrak u
Michaelova usta. Okrenuvši glavu u stranu, Perry je još
jednom duboko udahnuo. Kanio je ponoviti postupak kad je
opazio da su Michaelove oči otvorene.
- Kojeg vraga radiš, čovječe! - uzvikne Michael.
Odgurnuo je Perryevo lice koje se nalazilo na nekoliko
centimetara od njegovoga.
- Davao sam ti disanje usta na usta - reče Perry. Ustao
je. - Mislio sam da ne dišeš.
- Dišem! - žestoko će Michael. Iskrivio je lice u
grimasu gađenja i nadlanicom obrisao usta. - Vjeruj mi,
dišem.
Richardov napadaj kašlja naglo je prestao, te je
zatreptao kako bi nestale suze što ih je izazvao. Njegova
prva briga bio je Michael. Kad je vidio da je njegov prijatelj
živ i zdrav, preletio je pogledom prostoriju i tek se tada
okrenuo ostalima.
- Što je ovo? - upita. - Što se događa?
- To je pitanje za milijun dolara - odgovori Perry.
- Gdje se, dovraga, nalazimo? - upita Richard.
Pogledom je još jednom na brzinu preletio prostoriju. Na
licu mu se pojavio zbunjeni izraz.
- Jednako zanimljivo pitanje - reče Perry.
- Jeste li tražili nas dok ste ronili? - Donald upita
Richarda. Richard je na trenutak djelovao smućeno. Zatim
mu je Donaldovo pitanje vratilo sjećanje.
- O, moj Bože! - krikne. - Bili smo na dubini od
gotovo tristo metara! Nismo prošli dekompresiju! - Richard
s mukom ustane. Noge su mu klecale, pogotovo na
skliskom podu.
- Michael, moramo poći u DDC!
- Smiri se! - reče Donald. Zgrabio je Richarda oko
nadlaktice kako bi ga smirio i spriječio da padne. - Ovdje
nema DDC-a. Osim toga, dobro vam je. Očito nemate
nikakvih problema.
Richard se još više zbunio. Ispružio je ruke i noge
kako bi provjerio zglobove. Neprestano trepćući, opet je
pogledao po prostoriji, a dok je to činio, opazio je pupčanu
vrpcu što ga je spajala s dnom razbijene kugle.
- Koji je ovo vrag? - upita. Zgrabio je sklop cijevi i
žica, ali ih je odmah pustio. Usne su mu se izvile u izrazu
gađenja. - Isuse, ovo je mekano, kao da držim nečija
crijeva.
- To je zasigurno nešto za održavanje na životu - reče
Suzanne progovorivši prvi put otkako su ronioci izišli iz
svojih kugli. - S obzirom na stanje u kojem se nalazite bez
dekompresije, rekla bih da to ima neke veze i s time.
 Richard je oprezno dotaknuo napravu pričvršćenu na
njegovu trbuhu. Bila je veličine i oblika masivnog čepa.
Čim ju je dotaknuo, naprava se odvojila od njegova tijela.
Uhvatio ju je i pogledao što se nalazi ispod.
Na svoj užas, vidio je niz izdanaka sličnih crvima čiji
su vrhovi bili natopljeni krvlju - njegovom krvlju.
- Ah! - krikne Richard. Ispustio je napravu, a ona se
brzo povukla u dno kugle, poput kabela usisivača. Richard
je panično otvorio patentni zatvarač neoprenskog odijela
sve do stidnih dlaka. Kad je pogledao svoj trbuh, ponovno
je kriknuo. Oko pupka je imao šest ubodnih rana
raspoređenih u pravilnom krugu.
Nakon što je vidio Richarda, Michael je ustao i s
oklijevanjem pogledao svoj trbuh. Ozlojeđeno je utvrdio da
i on ima sličnu napravu. Uz izraz lica sličan Richardovu,
nevoljko ju je kažiprstom dotaknuo. Laknulo mu je jer se
naprava odmah odlijepila i povukla. Otvorio je svoje
neoprensko odijelo i oko pupka ugledao isti uzorak ubodnih
rana iz kojih se cijedila krv.
- Sranje! - izusti Michael. - Izgleda kao da su nas
nekoliko puta uboli šiljkom za led. - Zadrhtao je. - Ne
podnosim krv.
Richard je zatvorio patentni zatvarač svoga odijela i
zatim pokušao napraviti nekoliko koraka na drhtavim
nogama. Ispružio je ruku i oslonio se na zid. - Čovječe,
osjećam se kao da su me drogirali.
- Ja se osjećam kao da me je pregazio prokleti kamion
- reče Michael.
- Gdje je Mazzola? - upita Richard.
- Nemamo pojma - reče Donald. - Što se dogodilo
tijekom ronjenja?
Richard se počešao po glavi. U početku se mogao
sjetiti samo kako je ušao u DDC radi kompresije, ali je tada,
uz Michaelovu pomoć, uspio složiti priču o spuštanju u
zvonu i ulasku u vodu.
- Zar je to sve? - upita Donald. - Ničega se ne sjećate
nakon što ste izišli iz zvona?
Richard kimne. Michael učini isto.
- Kako to da svi vi izgledate kao da ste bili u svinjcu?
- upita Richard.
Nije čekao odgovor. Umjesto toga, pomnije je
pogledao zidove. Što je ovo, neka vrsta bolnice ili tako
nešto?
- Nije ovo nikakva bolnica - reče Donald. - Ne
možemo vam reći ništa drugo nego kako smo ovamo
dospjeli, ali tu je i dio o tome kako smo se zaprljali.
- To je početak - reče Richard. - Pričajte!
Donald je objasnio što se dogodilo dok su se dva
ronioca naslanjala na zid. Bilo je teško shvatiti takvu priču i
njihove su se oči s nevjericom suzile.
- O, ma dajte! - prezirno će Richard. - Što je ovo?
Nekakva zajebancija?
Sumnjičavo je promatrao sve troje. Ovo mora biti
neka šala. Michael je kimnuo u znak slaganja.
- Ovo nije nikakva zajebancija - uvjeravao ga je
Donald.
- Samo se osvrnite po ovoj prostoriji - reče Suzanne.
- Slušajte! - reče Donald, nastojeći biti strpljiv. - Zar
se niti jedan od vas dvojice ne može sjetiti kako ste dospjeli
ovamo? Zar niste nikoga vidjeli?
Richard odmahne glavom. Nogom je gurao naokolo
razbijene dijelove kugle. Tvar je sada bila mlohava, a ne
više kruta i oštra. - Zar ozbiljno kažete da smo nas dvojica
bili u ovome? Rekli ste da je izgledalo poput stakla. Sad
sigurno ne izgleda tako.
- Do maločas jest - uvjeravala ga je Suzanne.
 - Mi mislimo da je ovo ruska podmornička baza -
nastavi Donald.
- Ispravak! - prekine ga Suzanne. - To ti misliš.
- Rusi? - ponovi Richard. - Nije valjda! - Vidno se
uspravio. Osvrnuo se naokolo s obnovljenim zanimanjem, a
isto je učinio i Michael. Obojica su prislonila dlanove uz
glatke zidove. Richard je kucnuo po blistavoj površini. -
Kakva je ovo tvar zapravo, titan?
Suzanne je zaustila da će mu odgovoriti, ali ju je
prekinuo zvuk siktanja.
Svi su pogledali prema mjestima gdje su se nalazile
kugle. Nekakva je para izlazila iz otvorenih rupa. Trpki je
miris brzo ispunjavao prostoriju i svima su navrle suze na
oči.
- Puštaju plin! - krikne Suzanne, a tada ju je svladao
žestoki kašalj.
Skupina se užasnuto povukla natrag i svi su se stisnuli
uz hladni metalni zid u uzaludnom pokušaju da pobjegnu
od plina. No uskoro su svi kašljali i stiskali oči koje su ih
strahovito pekle.
- Legnite na pod! - vikne Donald.
Svi osim Perryja bacili su se na pod i bezuspješno
rukama pokušavali pokriti usta i noseve. Perry je zateturao
natrag prema vratima u špilju i počeo lupati po njima,
istodobno vrišteći neka se otvore.
Vrata se nisu pomaknula, ali je Perry bio dovoljno
priseban da unatoč panici i fizičkim mukama nešto opazi.
Nije gubio svijest, niti je uopće osjećao vrtoglavicu. Činilo
se da plin nema smrtonosni učinak, čega se najviše bojao.
Snagom volje Perry je obuzdao svoj kašalj i uspio je
na trenutak otvoriti oči, premda su ga pekle. Prostorija je
bila puna guste pare slične magli. Nije mogao daleko
vidjeti, ali je opazio da su mu ruke odjednom gole.
 Zanimalo ga je što se moglo dogoditi s rukavima
njegove trenirke pa je zaškiljio. Vidio je da su njegovi
rukavi u krpama. Visjeli su poderani kao da je ruke uronio
u kiselinu.
Svjestan da sada po cijelom tijelu osjeća hladnoću,
Perry je tapšao rukama po prsima. Njegova trenirka,
zapravo sva njegova odjeća, doživjela je istu sudbinu kao i
rukavi. Tkanina odjeće progresivno je gubila svoju
strukturalnu čvrstoću.
Perry je u prošlosti imao noćne more, kad je bio pod
stresom, da se nalazi nag u javnosti. Odjednom je to postalo
stvarnost dok je osjećao kako se njegova odjeća ljušti s
njega. Grabio ju je i osjećao kako mu se raspada u šakama.
- To je naša odjeća! - Perry vikne ostalima. - Plin
uništava našu odjeću!
U početku strah nije dopuštao ostalima da odgovore.
Perry je ponovno viknuo isto i zateturao naprijed kroz
maglu, gotovo se spotaknuvši preko Donalda. - Plin
razgrađuje našu odjeću - ponovio je. - A ja ne osjećam baš
nikakav mentalni učinak.
Donald se uspravio u sjedeći položaj. Njegov je
kombinezon doživio istu sudbinu kao i Perryeva trenirka.
Brzo se je opipao kako bi se uvjerio da doista postaje nag.
Ali nije mogao otvoriti oči; plin je previše pekao. Iako nije
imao vizualnu potvrdu, uvjerio se u točnost Perryeve
tvrdnje.
- Perry ima pravo! - doviknuo je ostalima.
Suzanne je, poput Perryja, uspijevala povremeno
otvoriti oči. Vidjela je da je istina ono o odjeći. Njezin se
kombinezon doslovno raspadao.
Također se uvjerila da plin ne djeluje na njezino
mentalno stanje, unatoč neugodnostima što ih je osjećala u
grlu i prsima. Laknulo joj je pa je ustala.
 Richard i Michael uspravili su se u sjedeći položaj.
Uz osjećaj drogiranosti što su ga još uvijek imali, nisu
mogli odrediti djeluje li plin na njihovu svijest, ali su
obojica žestoko kašljala. Za njih je učinak na dišne organe
bio teži nego za ostale.
- Moje je ronilačko odijelo u redu - Richard je uspio
procijediti između napadaja kašlja. No tada je pogriješio i
prešao rukom preko ramena.
Kad je to učinio, neopren se posve razgradio. Pri
njegovom dodiru raspao se na sićušne djeliće.
Michael je treptao i vidio kakva je sudbina zadesila
Richardovo odijelo.
Povremeno je pogledavao svoje odijelo, bojeći ga se
dotaknuti ili se čak pomaknuti, ali je Richard ispružio ruku i
snažno ga udario po ramenu.
Učinak je bio trenutni. U jednom je trenutku
ronilačko odijelo izgledalo normalno, a u idućem je teklo s
Michaela poput kapljica vode.
Odjednom se oglasio alarm i crvena je lampa na zidu
nasuprot vratima u špilju počela bljeskati - prije nekoliko je
trenutaka taj isti zid djelovao posve prazno. Kroz kaustičnu
paru petero je ljudi počelo razabirati obrise otvorenih vrata
ispod svjetla.
Alarm je utihnuo nakon nekoliko minuta, ali je svjetlo
i dalje bljeskalo.
Zatim su začuli zvuk prodornog zviždanja. Zrak je
pod tlakom ulazio kroz uski otvor.
Perry je polako pošao prema bljeskavom svjetlu. Kad
je stigao do zida, vidio je da su obrisi vrata izraženiji.
Opipao je uz rub. Kad je to učinio, osjetio je kako unutra
prodire strujanje zraka. To je objašnjavalo zvižduk.
Isprobao je nogom kako bi bio siguran da je pod u ravnini i
s druge strane praga. Zatim je koraknuo unutra.
 Perry je odmah osjetio olakšanje. Zastor od zraka što
se brzo kretao držao je trpki plin podalje od hodnika u koji
je ušao. Zidovi, pod i strop bili su izrađeni od istog
uglancanog metala kao i plinom ispunjena prostorija, ali je
svjetlost bila mnogo blaža. Perry je vidio da se šest metara
dalje hodnik otvara u još jednu prostoriju.
Promolio je glavu natrag kroz zastor od zraka.
- Ondje je još jedna prostorija! - vikne. - I čista je.
Brzo!
Preostalih četvero s mukom je ustalo i pošlo prema
bljeskavom svjetlu.
Suzanne je morala voditi Donalda; nije uspijevao
otvoriti oči. Za minutu je cijela grupa stigla u hodnik.
Djelovanje plina je brzo prestalo. Toliko im je
laknulo da ih nije zabrinjavalo posvemašnje raspadanje
njihove odjeće. Svi su bili posve nagi, ali imali su važnijih
briga. Malo dalje pozivala ih je druga prostorija.
- Pođimo - reče Donald. Pokazao je Perrya neka ih
vodi jer je ionako bio na čelu.
Perry se priljubio uza zid i pokazao Donaldu neka
prođe. - Mislim da bi ti trebao biti prvi. Još uvijek si
kapetan broda.
Donald kimne i prođe kraj njega. Perry je pošao za
njim, a zatim je krenula Suzanne. Dva su ronioca bila na
začelju.
- Sad je prilično očito što se događa - reče Donald.
- Drago mi je da je tebi očito - reče Perry.
- Kako to misliš? - upita Suzanne.
- Pripremaju nas za ispitivanje - reče Donald. -
Poznata je tehnika da se oduzimanjem osjećaja identiteta
može slomiti nečiji otpor. Naša je odjeća svakako dio našeg
identiteta.
 - Ja ne osjećam nikakav otpor - reče Perry. - Bez
obzira o kome je riječ, ja ću im reći sve što žele znati.
- Donalde, znači li to da ti znaš kakav je ono plin? -
upita Suzanne.
- To je negativno - reče Donald.
Donald je zastao na pragu u drugu prostoriju i virnuo
unutra. Bila je znatno manja od prve prostorije, premda je i
ona bila od istog zagonetnog, metalnog materijala. S mjesta
na kojem je stajao mogao je razabrati staklena vrata na
izlazu, kao i početak bijelog hodnika s nečim što je
izgledalo poput uokvirenih slika na zidovima. U prostoriji
je opazio da je pod nagnut prema sredini, gdje se nalazila
rešetka, a strop se također naginjao prema središnjoj točki
gdje je vidio drugu rešetku.
- Dakle? - upita Suzanne. Sa svoga mjesta nije mogla
vidjeti što je pred njima.
- Izgleda ohrabrujuće - reče Donald. - Iza staklenih
vrata nalazi se hodnik relativno normalnog izgleda.
- Onda pođimo - nestrpljivo dovikne Richard iza
Suzanne. Uhvativši se objema rukama za dovratak, Donald
je na nagnuti pod najprije stavio jednu nogu, a zatim i
drugu. Kao što je predvidio, počeo je kliziti kad se pustio.
Klizio je oko metar, mašući rukama kako ne bi pao. Tada se
nagib poda ublažio tako da je postao gotovo ravan.
Okrenuo se i upozorio ostale.
Svi su bili oprezni, osim Michaela. Budući da je
odrastao u Chelseau, Massachusetts, gdje je igrao hokej od
pete godine života, nije ga zabrinjavao klizav pod. Ali
nagib ga je iznenadio. Pri prvom je koraku izgubio
ravnotežu i zabio se u ostale poput kugle na kuglani. U
trenutku je cijela grupa postala hrpa isprepletenih nagih
udova.
 - Kriste! - prasne Donald. Oslobodio se i pomogao
Suzanne da ustane.
Ostali su se sami podigli. Michael se uopće nije
kajao. Sad kad je imao otvorene oči, daleko ga je više
zanimalo divljenje Suzanninu tijelu.
Richard je opsovao i tresnuo Michaela po glavi.
Michael je tada gurnuo Richarda, pa su obojica ponovno
završila na podu.
- Prestanite! - vikne Donald. Pazeći da ne padne,
razdvojio je dva ronioca. Richard i Michael su poslušali, ali
su se nastavili bijesno gledati.
- Moj Bože! - izusti Suzanne. - Pogledajte! - Pokazala
je prema vratima kroz koja su upravo prošli. Svi su
zabezeknuto zurili. Vrata su tiho nestajala, kao da se metal
stapao. Za nekoliko je trenutaka otvor bez traga nestao. Na
zidu se nije vidjela nikakva pukotina.
- Da to nisam vidio vlastitim očima, nikad ne bih
povjerovao - reče Perry. - To je nadnaravno, kao specijalni
efekti u filmu.
- Ne mogu ni naslutiti kakva je to tehnologija - reče
Suzanne. - Mislim da ovo Ruse oslobađa sumnje.
Duboki grgljavi zvuk začuo se iz središnje rešetke.
Sve su se oči okrenule onamo.
- O, ne! - reče Suzanne. - Što nas sada čeka?
Prije nego je bilo tko dospio odgovoriti, bistra je
tekućina koja je izgledala poput vode počela navirati kroz
rešetku na podu. Grupa je ustuknula, a zatim su svi krenuli
prema staklenim vratima. Nagib i klizava površina poda
prisilili su ih da hodaju četveronoške. Prvi koji su stigli do
vrata, počeli su lupati po staklu, očajnički ih pokušavajući
otvoriti. Iza njih se voda pretvorila u gejzir; razina vode se
brzo dizala.
 Za nekoliko su minuta bili do struka u vodi. Nekoliko
trenutaka kasnije svi su gazili kroz vodu i užasnuto
promatrali strop što im se približavao.
Čak i kad bi mogli neprestano plivati, uskoro neće biti
mjesta za disanje.
Uskoro su se svi našli na okupu i gutali posljednje
ostatke zraka kraj najvišeg dijela stropa. Kao najsnažniji
plivači, Richard i Michael bili su u sredini, točno ispod
rešetke. U očajničkom pokušaju da nađu još zraka, zavukli
su prste kroz rupe i pokušali maknuti rešetku iz kućišta.
Ali njihovi su napori bili uzaludni. Rešetka se nije
pomaknula, a razina vode je nastavila rasti sve dok
prostorija nije bila ispunjena do vrha. Tek što su se svi našli
ispod površine, voda je počela otjecati, i to nevjerojatnom
brzinom. Za nekoliko sekundi opet su imali prostora za
glave; za nekoliko su minuta Donald i Richard, najviši
među njima, osjetili tlo pod nogama.
Uskoro se začuo glasni, neugodni zvuk usisavanja
dok su posljednji ostaci vode nestajali u odvodu, a grupa je
ostala u mokroj, nagoj hrpi u središnjem dijelu konkavnog
poda. Neko se vrijeme nitko nije pomaknuo. Kombinacija
posvemašnjeg užasa, panikom izazvanih napora i
nehotičnoga gutanja tekućine ostavila ih je fizički i
emocionalno iscrpljenima.
Donald se na koncu podigao u sjedeći položaj.
Osjećao se ošamućeno. Imao je neobičan osjećaj da je
prošlo više vremena nego se njemu činilo.
Palo mu je na pamet da su ih možda drogirali vodom
što je ispunila prostoriju. Na trenutak je zatvorio oči i
protrljao sljepoočnice. Kad je otvorio oči, pogledao je
ostale. Činilo se da svi spavaju. Pogledao je prema
staklenim vratima, a tada se naglo opet okrenuo prema
Suzanne.
 - Dobri Bože! - promrmlja Donald. Nije mogao
vjerovati vlastitim očima. Suzanne je bila ćelava! Donald je
prešao rukom preko svoje glave, ali on ju je već godinama
brijao. Opipao je brkove. Nije ih bilo!
Podigao je podlakticu i vidio da ni ondje uopće nema
dlačica. Spustio je pogled na prsa; nije bilo niti jedne dlake.
Donald je protresao Perrya, a zatim je gurnuo
Suzanne. Kad su se oboje dovoljno razbudili da shvate što
im govori, rekao im je što se dogodilo.
- O, ne! - uzvikne Perry. Naglo je sjeo. Objema je
rukama oprezno dotaknuo svoje tjeme. Nije bilo kose, već
samo glatka koža. Naglo je povukao ruke kao da je
dotaknuo nešto vrelo. Bio je užasnut.
Suzanne je bila više radoznala nego ozlojeđena. Nešto
im je s tijela skinulo sve dlake. Kako se to dogodilo, i
zašto?
- Što se događa? - upita Richard. Riječi su mu bile
nerazgovijetne. Sjeo je, a zatim je morao uspostaviti
ravnotežu. – Ooo... osjećam se kao da sam se napio.
- I meni se malo vrti u glavi - prizna Perry. - Možda je
nešto bilo u vodi. Znam da sam malo progutao.
- Mislim da su nas drogirali - reče Donald.
- Svi smo progutali dosta vode - reče Richard. - Teško
je oduprijeti se tome u onakvoj situaciji. To je bilo gore od
vježbe bijega iz podmornice.
- Mislim da znam što se događa - reče Suzanne.
- Da, i ja - reče Perry. - Netko nas muči i ponižava.
- Sve tehnike ispitivanja - doda Donald.
- Ne vjerujem da to ima neke veze s ispitivanjem -
reče Suzanne. - Neobično intenzivno svjetlo, trpki plin i
sada depilacija, sve to ukazuje na nešto drugo.
- Što je depilacija? - upita Richard.
 - Ono što se dogodilo s tvojom glavom - reče Perry.
Richard trepne.
Zurio je u Perrya, a zatim je dotaknuo svoje tjeme. -
Moj Bože, ja sam ćelav. - Pogleda Michaela koji se još
uvijek nije razbudio. Zatim je ispružio ruku i gurnuo ga. -
Hej, ti bezdlako čudo. Probudi se!
Michael nije uspijevao otvoriti oči.
- Mislim da nas dekontaminiraju - reče Suzanne. -
Mislim da je riječ o tome: uklanjanje mikroorganizama kao
što su bakterije i virusi. Učinkovito su nas sterilizirali.
Nitko nije govorio. Perry je kimnuo dok je razmišljao
o Suzanninim riječima. Mislio je da je to moguće.
- Još uvijek mislim da je sve to priprema za
ispitivanje - reče Donald. - Steriliziranje nema smisla,
barem za mene. Ne znam jesu li Rusi iza toga ili nisu, ali
netko nešto želi od nas.
- Možda ćemo to uskoro saznati - reče Perry. Kimnuo
je prema staklenim vratima, koja su sada bila odškrinuta. -
Mislim da je spremna sljedeća etapa.
Donald se nesigurno podigao na noge. - U vodi je
sigurno bila nekakva droga - reče. Pričekao je da prođe novi
napadaj vrtoglavice, a zatim se zaputio prema otvorenim
vratima. Ondje gdje je klizav pod bio nagnut, morao je
hodati četveronoške. Kad je stigao do vrata, uspravio se i
pogledao niz bijeli hodnik dugačak oko petnaest metara.
- Osjećam se drogirano, ali sam također i neobično
gladna - reče Suzanne.
- Upravo sam i ja na to pomislio - prizna Perry.
- Slušajte, ljudi - dovikne Donald. - Čini se da se
situacija popravlja. Na kraju ovog hodnika vidim prostorije
za stanovanje. Pokrenimo se!
Suzanne i Perry su se uspravili na noge, boreći se
protiv iste vrtoglavice što ju je Donald osjećao.
 - Pretpostavljam da prostorije za stanovanje znače
krevete - reče Suzanne. - A to mi dobro zvuči. Osim toga,
želim izići iz ove prostorije za slučaj da se ona voda vrati.
- Točno tako i ja mislim - reče Perry.
Richard i Michael su ponovno zaspali. Suzanne ih je
obojicu gurnula, ali nisu se uopće pomaknuli. Perry joj je
pomogao.
- Ono što se nalazilo u toj vodi više je utjecalo na njih
nego na nas - rekla je Suzanne dok je tresla Richarda kako
bi ga natjerala da otvori oči.
- Oni su se osjećali drogiranima od boravka u
kuglama, čak i prije namakanja - reče Perry. Povukao je
Michaela, koji je gunđao neka ga ostavi na miru, u sjedeći
položaj.
- Idemo! - vikne Donald. - Ne želim da se ova vrata
zatvore prije nego svi iziđemo odavde.
Unatoč ošamućenom stanju u kojem su se nalazili,
Richard i Michael su shvatili upozorenje o vratima i ustali.
Dok su se kretali, njihovo se mentalno stanje brzo
poboljšavalo. Kad su se pridružili Donaldu, ronioci su već
govorili.
- Ovo nije ni tako loše - rekao je Richard dok je
poluotvorenim očima pregledavao hodnik. Umjesto od
zrcalu sličnog metala, zidovi i strop bili su od bijelih ploča
visokog sjaja. Uokvirene, trodimenzionalne slike visjele su
na zidovima. Pod je bio pokriven gusto tkanim bijelim
sagom.
- Ove su slike nešto posebno - primijeti Michael. -
Tako su realistične. Čini mi se da vidim trideset kilometara
u dubinu.
- To su holografi - reče Suzanne. - Ali nikad nisam
vidjela holograf s tako živim, prirodnim bojama. Djeluju
zapanjujuće, pogotovo u ovom sasvim bijelom okruženju.
 - Čini se da svi prikazuju prizore iz drevne Grčke -
reče Perry. - Bez obzira tko su naši mučitelji, barem su
civilizirani.
- Idemo, ljudi! - dovikne Donald. Nestrpljivo je stajao
tik iza drugog praga. - Moramo donijeti neke taktičke
odluke.
- Taktičke odluke - šaptom ga je oponašao Perry. -
Zar on nikad ne zaboravlja na ovo vojničko držanje?
- Ne baš često - prizna Suzanne.
Grupa je prošla hodnikom i zastala, iznenađena
prizorom pred sobom.
Nakon niza strogih, industrijskih prostorija nisu bili
pripravni za raskoš što su je ugledali. Uređenje je bilo
futuristično, s mnogo zrcala i bijelog mramora, a ipak je
stvaralo smireni, primamljivi dojam. Dvanaest nadsvođenih
kreveta sličnih kaučima, s bijelim pokrivačima od kašmira,
nalazilo se uz dva zida. Pet je kreveta spremno čekalo sa
čistom složenom odjećom na svakom jastuku. U pozadini je
tiha instrumentalna glazba dopunjavala ugođaj.
Sredinom prostorije pružao se veliki, niski stol s
udobnim naslonjačima sličnim ležaljkama. Stol je bio
postavljen za obrok s pokrivenim pladnjevima i vrčevima
ledenih napitaka. Posuđe je bilo bijelo, stolnjak je bio bijel,
a pribor za jelo zlatan.
- Ako je ovo raj, ja nisam spreman - rekao je Perry
kad se dovoljno oporavio da bi mogao govoriti.
- Ne vjerujem da klopa ovako dobro miriše u raju -
reče Richard. - I upravo sam shvatio da sam više gladan
nego umoran. - Krenuo je naprijed, a Michael mu je bio za
petama.
- Stanite! - reče Donald. - Nisam siguran da bismo
bilo što trebali jesti. Hrana je vjerojatno drogirana ili nešto
još gore.
 - Doista tako misliš? - Richard reče s očitim
razočaranjem. Kolebao se, pogledavajući čas Donalda, a
čas krcati stol.
- I ta zrcala - reče Donald pokazujući goleme ploče
što su činile udaljeni kraj prostorije. - Pretpostavljam da su
dvosmjerna, što znači da nas netko promatra.
- Koga je briga, dovraga, ako se ovako ophode prema
nama - reče Michael. - Ja glasam da jedemo.
Suzannin je pogled pao na odjevne predmete složene
na svakom krevetu. Nije ih odmah opazila jer su bili bijeli
kao gotovo i sve ostalo, pa su se savršeno stapali s bijelom
posteljinom. Prišla je najbližem krevetu. Podigla je odjevne
predmete i razmotala ih. Postojala su dva jednostavna
komada: tunika dugih rukava što se otvarala s prednje
strane i bokserice. Oboje je bilo izrađeno od svilenkastog
bijelog satena i čudesno bez šavova.
- Tako mi svega! Pidžame! - primijeti Suzanne. -
Dakle, ovo je doista pažljivo. - Bez trenutka oklijevanja
Suzanne je navukla kratke hlače.
Tunika je bila prilično velika i dopirala joj je do
koljena, pokrivajući bokserice. Vezivala se zlatnim
isprepletenim konopcem. Sa strane je bilo nekoliko
džepova.
Suzannino odijevanje sve ih je podsjetilo da su nagi.
Četiri su muškarca pograbila odjeću s kreveta i svi su se
odjenuli.
Michael se promatrao u zrcalima na kraju sobe. - Nisu
bogzna što - reče. - Ali je udobno.
Richard mu se nasmijao. - Izgledaš kao peder.
- Kao da ti ne izgledaš, klipane - ljutito odbrusi
Michael.
- Sad je dosta! - drekne Donald. - Ne smije biti
nikakvih svađa između nas. Čuvajte to za one s kojima
ćemo se suočiti. Što me dovodi do pitanja organiziranja
dežurstva.
- O čemu to govoriš, dovraga? - upita Richard. - Ovo
nije nikakva vojna vježba. Sad ću jesti, a zatim ću spavati.
Ni slučajno neću stražariti.
- Svi smo umorni - reče Donald. - Ali postoje jedna
vrata nad kojima nemamo nikakvu kontrolu, i o tome treba
razmisliti.
Svi su se pogledi okrenuli prema vratima na kraju
sobe nasuprot zrcalima. Bila su bijela kao i sve ostalo, a
nisu imala kvaku, zasun ni šarke.
- Moramo ostati budni - doda Donald. - Ne želim da
se ti Rusi, ili tko god bili ti ljudi, ušuljaju ovamo i čine s
nama što žele.
- Sudeći prema trudu što su ga uložili u ovaj smještaj,
ne vjerujem da je tvoja paranoja opravdana - reče Suzanne.
- I mislila sam da smo zaključili kako ovdje nije riječ o
Rusima.
- Pa, samo se vi prepirite oko svega toga - reče
Richard. Prišao je stolu i podigao poklopac s jedne posude
za podgrijavanje. Primamljiva je aroma ispunila prostoriju.
- Što je to? - upita Michael. Nagnuo se naprijed kako
bi pogledao.
- Nemam pojma - reče Richard. Uzeo je žlicu. Vruća
je hrana bila krem boje i djelovala je poput kaše, slično
vrućim žitaricama. - Izgleda kao pšenična krema i izvrsno
miriše. - Prinio je žlicu ustima i kušao. - Pa, nek' sam
proklet! Kako su znali? Ima okus mojeg omiljenog jela:
odreska.
Michael je također kušao. - Odrezak? Što, zar si
poludio? Ima okus slatkih krumpira.
 - Ma daj! - pobuni se Richard. - Ti i tvoji slatki
krumpiri. - Sjeo je na jednu od ležaljki i poslužio se. -
Uvijek govoriš o slatkom krumpiru.
Michael mu je sjeo nasuprot pa je i sam uzeo porciju.
- Hej, oprosti - sarkastično će on. - Slučajno volim slatki
krumpir.
Suzanne i Perry priđu stolu jer je razgovor pobudio
njihovu radoznalost. Osjećali su gotovo nepodnošljivu glad.
Suzanne je kušala jelo.
- Ovo je nevjerojatno - primijeti ona. - Ima okus
manga.
- To je teško vjerovati - reče Perry. - Jer meni ima
okus svježeg kukuruza ravno s klipa.
Suzanne je još jednom kušala. - Za mene je mango,
nema sumnje. Možda postoji neki način kojim se prevari
naš mozak pa osjećamo okus što ga najviše volimo.
Čak se i Donald zainteresirao. Prišao je stolu i kušao
minijaturnu količinu. S nevjericom je odmahnuo glavom. -
Meni ima okus keksa, svježih keksa od maslaca. - Sjeo je
na jednu od stolica. - Čini se da sam i ja gladan jednako kao
i svi ostali.
Svi su se poslužili različitim količinama neobične
hrane. Bilo im je teško odoljeti da se još jednom ne posluže.
Također su otkrili da ledeni napitak ima sličan učinak.
Svakoj je osobi imao drukčiji okus, ovisno o tome što
najviše voli.
Čim su utažili glad, ponovno su osjetili iscrpljenost i
pospanost od ranije, sada još naglašenije. Boreći se protiv
sklapanja očiju, odgurnuli su se od stola i potražili krevete.
Tek što su navukli pokrivače, svi osim Donalda utonuli su u
dubok san. Donald se bezuspješno mučio u nadi da će ostati
budan, ali to nije bilo moguće. Za nekoliko je minuta i on
usnuo.
 U trenutku kad su se Donaldove oči sklopile, sićušna
crvena svjetla pojavila su se na baldahinu svakoga kreveta.
Istodobno je iz baldahina počeo zračiti sjaj koji je svaku
usnulu osobu obujmio ljubičastom aureolom.
 8 POGLAVLJE

Sićušna crvena svjetla iznad kreveta u prostoru za

stanovanje na trenutak su postala zelena i ljubičasti je sjaj
nestao. Trenutak kasnije zelena su se svjetla također
ugasila.
Perry se prvi probudio. To nije bio postupni prijelaz,
već nagla promjena iz dubokog sna do pune svijesti.
Nekoliko je sekundi zurio u baldahin nad sobom,
pokušavajući objasniti neobičnu stvar i orijentirati se. Ali
nije uspio. Kad se probudio, nije ugledao ono što je
očekivao: primjerice, prazan strop navodno kabine za
posebno važne osobe na Benthic Exploreru.
Perry je bio zbunjen, ali čim je okrenuo glavu, svega
se sjetio. Nije sanjao. Strahoviti pad Oceanusa u
nezamislive dubine bio je stvarnost.
Nadomak njegova kreveta stajao je jednostavan crni
stalak za vješanje odjeće. Ondje je visio komplet od bijelih
satenskih bokserica i tunike, sličan onome što ga je ranije
odjenuo. Perry je shvatio da se ispod pokrivača osjeća
posve nagim. Podigao je rub pokrivača od kašmira i
pogledao se. Ne samo da je bio nag, već je ugledao isti
neobični krug ubodnih rana oko pupka kakav su imali
Richard i Michael kad su ispali iz kugli.
Perry je tiho kriknuo, a zatim je skočio s kreveta kako
bi pozornije pregledao rane. Rastegnuo je mekanu kožu
trbuha. Ubodne rane nisu bile duboke i nisu boljele, na
Perryevo olakšanje. Najvažnije od svega, činilo se da su
zacijeljele.
 Dok je Perry apsorbirao to otkriće, doživio je još
jedan šok.
Njegove noge i prepone opet su postale dlakave.
Pregledao je podlakticu i otkrio da su se i ondje opet
pojavile dlačice. Opipao je rukom vlasište i nasmiješio se.
Perry je pograbio odjeću s vješalice i odijevao se dok
je hodao preko sobe. Gotovo mu se zavrtjelo u glavi kad je
ugledao svoj odraz u zrcalu.
Tjeme mu je bilo pokriveno gustom kosom. Bila je
dugačka samo oko dva i pol centimetra, ali gusta i tamna
kao u doba srednje škole. Osjećao se kao da je otkrio izvor
mladosti.
Perry je čuo da se ostali bude. Okrenuo se na vrijeme
da vidi Donalda i Suzanne kako se odijevaju. Richard i
Michael su sjedili na rubu kreveta i zabezeknuto promatrali
okolinu. Odjeća im je bila uredno složena u krilima.
- Baš kao što sam mislio - reče Donald, ne obraćajući
se nikome posebno. - Znao sam da će se ti gadovi
zajebavati s nama dok spavamo. Zato sam želio organizirati
dežurstva.
- Nije baš tako loše - reče Perry kad im je prišao. -
Imamo kosu! Možete li to zamisliti? Moja je gušća nego
ranije.
- Opazila sam da mi je izrasla kosa - Suzanne reče s
manje entuzijazma.
- Nisi li ushićena? - reče Perry.
- Više mi se sviđala jučerašnja dužina - reče Suzanne.
- Odnosno dužina što sam je imala prije tri dana.
- Kako to misliš, prije tri dana? - upita Perry.
- Jučer je bio dvadeset prvi lipnja - reče Suzanne. -
Točno?
- Valjda - reče Perry. Nije bio siguran zbog noćnog
leta do Azora.
 - Pa, moj sat, što mi ga je netko skinuo s ruke, ali je
bio toliko ljubazan i ostavio ga ovdje, kaže da je sada
dvadeset četvrti.
Suzannin je sat jedini preživio izvrgavanje plinu.
Zlatni remen nije se raspao.
- Možda su oni koji su ti ga skinuli pomaknuli datum
- reče Perry. Pomisao da je spavao tri dana u najmanju ga je
ruku uznemiravala.
- Moguće je - reče Suzanne. - Ali sumnjam. Želim
reći, zasigurno je trebalo više od tri dana da nam naraste
ovoliko kose.
Perry zadrhti. - Mjesec? - izusti. - Ne mogu zamisliti.
Osim toga, rast kose zacijelo je posljedica neke čudesne
terapije. Moja je kosa onakva kakvu sam imao kad mi je
bilo četrnaest godina. Reći ću ti nešto, kao poslovni čovjek
bio bih spreman ubiti za otkrivanje te tajne. Možeš li
zamisliti? Kakav proizvod…
- Meni nisu učinili uslugu - reče Donald. - Ja nisam
želio kosu na glavi.
- Jeste li opazili ubodne rane na trbuhu? - Suzanne
upita Perryja i Donalda.
Obojica kimnu.
- Mislim da to znači da su nas na neki način održavali
na životu - reče Suzanne. - Možda jednako kao i ronioce u
onim kuglama.
- To sam i ja pomislio - reče Perry. - Pretpostavljam
da su nas na neki način morali održavati ako smo tako dugo
bili bez svijesti.
- Hej, jeste li vas dvojica dobro? - Suzanne dovikne
Richardu i Michaelu koji su dovršavali odijevanje.
- Ja sam dobro - reče Richard. - Ako se izuzme
činjenica da sam želio da sve ovo bude ružan san.
 - Time što su nas drogirali prekršili su Ženevsku
konvenciju - zareži Donald. - Mi smo civilne osobe! Tko
zna što znače te ubodne rane. Mogli su nam dati bilo što,
AIDS, ili drogu za istinu.
- Zapravo, ja se doista dobro osjećam - prizna Perry.
Protegnuo je ruke i noge. Činilo mu se da mu se pomladilo i
tijelo, a ne samo kosa.
- I ja - reče Michael. Dotaknuo je nožne prste, a zatim
malo trčao u mjestu. - Osjećam se kao da bih mogao plivati
trideset kilometara.
- Dobio sam natrag kosu, ali nemam bradu - reče
Richard. - Objasnite mi to!
Drugi su muškarci refleksno opipali svoja lica.
Doista. Brada im nije rasla.
- Ovo postaje sve zanimljivije - primijeti Perry.
- Ja bih rekla da postaje sve nadnaravnije - reče
Suzanne. Pozorno se zagledala u Perryeve obraze. Ranije se
vidjelo kako mu raste brada. Sad mu je ten bio savršeno
čist.
- Držite se, momci! - usklikne Richard. Pokazao je
prema vratima na zidu nasuprot zrcalima. - Čini se da nas
puštaju iz kaveza.
Sve su se oči okrenule prema vratima koja su se
bešumno otvarala. Iza njih nalazio se još jedan dugački
bijeli hodnik s uokvirenim holografima. Svjetlost što je
dopirala s drugoga kraja bila je jarka i prirodna.
- Ono izgleda kao dnevna svjetlost - reče Suzanne.
- Ne može biti dnevna svjetlost - reče Donald. - Osim
ako nas na neki način nisu preselili.
Perry je osjetio žmarce niz kralježnicu. Intuitivno je
znao da je sve ono što se dosad događalo bilo uvod u ono
što će se dogoditi u sljedećih nekoliko minuta. Problem je
bio u tome što nije imao pojma što će to biti.
 Richard je prišao vratima da bi bolje vidio. Zaštitio je
oči od blještavila što se odražavalo sa sjajnih bijelih zidova.
- Vidiš li štogod? - upita Suzanne.
- Ne mnogo - prizna Richard. - Otvara se na kraju, a
nasuprot izlazu je zid. Sigurno je otvoreno prema nebu.
Idemo!
- Čekaj malo - reče Suzanne. Zatim je pogledala
Donalda. - Što ti kažeš? Trebamo li poći? Naši domaćini to
očito očekuju.
- Mislim da bismo trebali poći, ali kao grupa - reče
Donald. - Trebali bismo se što više držati zajedno, ali
možda bismo morali izabrati osobu koja će govoriti u naše
ime ako sretnemo otmičare.
- Dobro - reče Suzanne. - Predlažem Perrya.
- Mene? - zacvili Perry. Pročistio je grlo. - Zašto
mene? Donald je još uvijek kapetan.
- Istina - reče Suzanne. - Ali ti si predsjednik Benthic
Marinea. Oni koji su nas zarobili možda će cijeniti
činjenicu da govoriš s određenim autoritetom, pogotovo o
operaciji bušenja.
- Misliš da je bušenje razlog našeg zarobljavanja?
- Palo mi je na pamet - reče Suzanne.
- Ipak, Donald je bio u vojsci - bunio se Perry. - Ja
nisam. Što ako ovo jest ruska vojna baza?
- Mislim da možemo mirno reći da ovo nije ruska
baza - odgovori Suzanne.
- To nije baš sasvim sigurno - reče Donald. - No ja
ipak mislim da je Perry dobar izbor. To će meni pružiti
priliku za bolje procjenjivanje situacije, pogotovo ako stvari
postanu neugodne.
- Richard i Michael! - vikne Suzanne. - Imate li vi
prijedlog o tome tko bi trebao govoriti u naše ime?
 - Ja mislim da bi to morao biti predsjednik - reče
Michael. Richard je samo kimnuo. Nestrpljivo je čekao da
pođu.
- Onda je odlučeno - reče Suzanne. Pokazala je
Perryju neka ih povede hodnikom.
- Dobro! - reče Perry, hrabrije no što se osjećao.
Stegnuo je zlatnu pletenicu oko svoje tunike, izravnao
ramena i zaputio se prema hodniku. Richard ga je prezirno
pogledao dok je prolazio, a zatim je pošao za njim. Ostali
su ih slijedili jedan iza drugoga.
Perry je usporio kad se približio kraju hodnika.
Postao je još sigurniji da je riječ o sunčevoj svjetlosti jer je
mogao osjetiti njezinu toplinu. Procijenio je da je pred
njima ograđeni prostor od oko dva kvadratna metra, otvoren
prema nebu.
Oko dva metra dalje Perry je stao, a Richard je udario
u njega.
- Što je bilo? - upita Suzanne. Progurala se kraj
Richarda. Perry nije odgovorio jer nije točno znao zašto se
zaustavio.
Polako se nagnuo naprijed kako bi mogao vidjeti veći
dio suprotnog zida. Tražio je vrh, ali ga još nije mogao
vidjeti. Napravio je još jedan korak naprijed i opet pokušao.
Ovog je puta vidio vrh zida i procijenio da je visok oko
četiri i pol metra. Iznad toga vidio je stopala, gležnjeve,
gole listove i rubove odjeće slične onoj što ju je imao na
sebi.
Perry se uspravio i okrenuo prema ostalima. - Ima
ljudi na vrhu onog zida - šapne. - Odjeveni su isto kao i mi.
- Doista? - upita Suzanne. Nagnula se naprijed kako
bi i sama vidjela, ali nije bila dovoljno blizu.
- Ne mogu biti siguran - reče Perry. - Ali mislim da
nose istu labavu satensku odjeću kao i mi. - On i svi ostali
pretpostavili su da je labava i neobična odjeća, slična
rublju, namijenjena samo zarobljenicima.
- Hajde! - reče Richard, sada još nestrpljiviji. - To
moram vidjeti. Idemo!
- Zašto bi bili odjeveni poput drevnih Grka? -
Suzanne upita Donalda.
Donald slegne ramenima. - Našla si me. Pođimo van
pa ćemo vidjeti.
Perry je krenuo na čelu. Stavio je ruku iznad očiju
kako bi se zaštitio od bljeska i pogledao gore. Ono što je
ugledao toliko ga je zaprepastilo da je naglo stao i zinuo od
čuda. Suzanne je udarila u njega, a ostatak grupe nagurao se
uz nju, svi podjednako zabezeknuti.
Stajali su u ograđenom prostoru. Četiri i pol metra
iznad njih nalazila se staklom zatvorena lođa okružena
mramornom balustradom i poduprta ižlijebljenim
stupovima čije su kapitele krasila pozlaćena morska
stvorenja. Cijela je lođa bila puna ljudi koji su se natisnuli
uz staklo i zurili dolje s nepomičnom, bezglasnom i
napetom radoznalošću. Kao što je Perry zaključio kad je
ranije pogledao, svi su na sebi imali identične, labave
tunike i kratke hlače od satena.
Perry nije imao neku određenu predodžbu o tome
kako će ti ljudi izgledati, ali ono što je ugledao nije bilo ni
blizu onome što je zamišljao jer je očekivao otmičare
opakijeg izgleda. Prije nego je opazio satensku odjeću,
mislio je da će vidjeti odore, i očekivao je stroge ako ne i
otvoreno neprijateljske izraze lica. Umjesto toga, zurio je u
najljepšu skupinu ljudi što ju je ikad vidio, a njihova su lica
odražavala gotovo božanski spokoj. Premda je bilo malene
djece i krepkih starijih ljudi, golema većina bila je
dvadesetih godina. Svi su zračili dobrim zdravljem, gipkih
tijela, blistavih očiju, bujne kose i tako bijelih zuba da su se
Perryju njegovi učinili žutima u usporedbi s njima.
- Ne mogu vjerovati! - izlane Richard ugledavši
prizor.
- Tko su ovi ljudi? - upita Suzanne šaptom punim
strahopoštovanja.
- Nikad nisam vidio tako prelijepu skupinu ljudi -
izusti Perry. - Svi do jednoga. U ovoj grupi nema čak niti
jednoga prosječna izgleda.
- Osjećam se kao da smo zamorci u golemom pokusu
- ispod glasa reče Donald. - Pogledajte kako zure u nas! I
zapamtite, izgled može varati! Imajte na umu da su se ovi
ljudi poigravali nama radi vlastite zabave. Cijela ova
predstava može biti nekakva zamka.
- Ali oni su nevjerojatno lijepi - primijeti Suzanne
dok se polako okretala da vidi što više - pogotovo djeca, pa
čak i stariji. Kako bi ovo mogla biti zamka? Jedno mogu sa
sigurnošću reći: gledajući ove ljude, sigurno možemo
zaboraviti na ideju da je ovo tajna ruska podmornička baza.
- Pa, nisu ni Amerikanci - reče Perry. - Nema niti
jedne gojazne osobe u cijeloj skupini.
- Ovo je sigurno raj - Michael reče omamljenim
šaptom.
- Ja mislim da je više kao zoološki vrt - obrecne se
Donald. - Razlika je samo u tome što smo mi životinje.
- Pokušaj misliti na nešto pozitivnije - predloži
Suzanne. - Moram reći da je meni laknulo.
- Pa, ima jedna stvar - primijeti Donald. - Barem ne
vidim nikakvo oružje.
- Imaš pravo! - reče Perry. - To je svakako
ohrabrujuće.
- Jasno da im ne treba oružje kad smo mi zarobljeni
ovdje dolje, a oni su gore - doda Donald.
 - Pretpostavljam da je to točno - reče Perry. - Što ti
misliš, Suzanne?
- Ne mogu misliti - reče Suzanne. - Cijeli ovaj
doživljaj i dalje je nekako nadnaravan. Je li ono gore djelić
neba?
- Svakako tako izgleda - reče Perry.
- Misliš li da smo mogli putovati na istok kad je
Oceanus padao niz okno? - upita Suzanne. - Mislim, je li
moguće da smo na jednom od Azorskih otoka?
- Jedini način na koji to možemo saznati je taj da nam
oni kažu - reče Donald.
- Koga je briga gdje se nalazimo - reče Michael. -
Pogledajte žene! Kakva tijela! Mogu li biti stvarne ili sve
ovo samo zamišljamo?
- To je zanimljiva pomisao - reče Suzanne. - Sinoć, ili
onda kad smo jeli, hrana je imala okus kakav smo mi
željeli. Je li moguće da se to sada događa s našim vidom?
Želim reći, to je još jedno osjetilo. Možda vidimo ono što
želimo vidjeti.
- To je previše za mene, pa o tome ne mogu ni
razmišljati -reče Perry. - Nikad nisam previše vjerovao u
nadnaravno.
- Hej, koga je briga, dovraga - reče Richard. -
Pogledajte onu malu s dugom smeđom kosom. Kakvo
tijelo! Hej, ona me gleda.
Richard se široko nasmiješio, podigao ruku i
oduševljeno mahnuo. Žena se također nasmiješila i podigla
ruku, pritisnuvši dlan o staklo.
- Hej! - ushićeno će Richard. - Sviđam joj se! -
Richard joj je dobacivao poljupce, a žena se još šire
nasmiješila.
Ohrabren Richardovim uspjehom, Michael je
privukao pogled žene blistave, posve crne kose. Pozdravila
ga je prislanjajući dlan o staklo, baš kao i Richardova
poznanica. Michael je pomahnitao i počeo skakati gore-
dolje te divlje mahati objema rukama. Žena je reagirala
srdačnim smijehom, premda zbog stakla nije bilo zvuka.
Suzanne je spustila pogled i privukla Donaldovu
pozornost. - Ne vidim nikakvog znaka neprijateljstva - reče
ona. - Svi izgledaju tako miroljubivo.
- To je vjerojatno varka - reče Donald. - Način da nas
učine neopreznima.
Perry je nevoljko skrenuo pogled s prekrasnih ljudi
kako bi se savjetovao sa Suzanne i Donaldom. Richard i
Michael su se nastavili glupirati pred dvjema ženama.
Obojica su pokušavala improvizirati jezik znakova.
- Što ćemo učiniti? - upita Perry.
- Meni se osobno ne sviđa stajati ovdje i praviti
klauna od sebe - reče Donald. - Predlažem da se vratimo u
sobu u kojoj smo spavali i čekamo da vidimo što će se
dogoditi. Očito je lopta u njihovom polju. Neka dođu k
nama u naš ured, da tako kažemo.
- Ali tko su ti ljudi? - upita Suzanne. - Ovo je bizarno,
poput filma znanstvene fantastike.
Perry je zaustio da će odgovoriti, ali su mu riječi
zapele u grlu. Pokazao je iza Suzanne i Donalda. Jedan od
zidova kojima su bili ograđeni na tajanstveni se način
otvarao. Iza zida ugledali su stubište što je vodilo do lođe.
- Dakle - uzvikne Suzanne. - Kao što si rekao,
Donalde, lopta je u njihovu polju, a meni se čini da nas
pozivaju na susret licem u lice.
- Što bismo trebali učiniti? - nervozno upita Perry.
- Mislim da bismo trebali poći gore - reče Donald. -
Ali pođimo polako i držimo se zajedno. I, Perry, ti ćeš
govoriti, kao što smo odlučili.
 Richard i Michael nisu vidjeli bešumno pojavljivanje
stubišta jer su bili previše zaokupljeni gestikuliranjem koje
se pretvorilo u najobičnije glupiranje. Mnoštvo je odozgo
veselo reagiralo na njihovo prenemaganje, što ih je samo
potaknulo na još veće gluposti. No kad su opazili stube,
jurnuli su onamo. Obojica su jedva čekala da se intimnije
upoznaju sa svojim novostečenim prijateljicama.
- Stanite! - drekne Donald. Koraknuo je u stranu kako
bi im prepriječio put. - Smirite se! Idemo kao grupa, a
gospodin Bergman će govoriti.
- Moram upoznati onu brinetu - željno će Richard.
- Ja imam spoj s onom medenom crne kose - bez daha
doda Michael.
Oba su ronioca pokušala zaobići Donalda, ali je on
ispružio ruke i silovito ih pograbio za nadlaktice. Počeli su
se buniti, ali su se predomislili kad su vidjeli Donaldov
izraz lica. Nosnice bivšeg mornaričkog časnika bile su
raširene, a usta odlučno stisnuta.
- Pretpostavljam da to može čekati nekoliko minuta -
reče Richard.
- Da, svakako - reče Michael. - Bit će vremena.
Donald ih je oslobodio stiska, a zatim je kretnjom pozvao
Perryja da ih vodi gore.
Perry je bio mnogo samouvjereniji kad je krenuo uza
stube nego ranije u hodniku. Susret s mješovitom grupom
privlačnih pojedinaca u jednakoj odjeći činio se manje
zastrašujućim od onoga što je njegova mašta ranije
zamišljala. Ipak, jedinstvenost okolnosti potkopavala je
njegovo samopouzdanje dok je napredovao. Počeo se pitati
može li Michael biti u pravu kad se pita nije li cijeli prizor
kolektivna halucinacija i stoga vješta zamka, kako je
Donald rekao. No Perryjeva inače optimistična narav nije
mogla naći razlog za postavljanje takve zamke, pogotovo s
obzirom na činjenicu da ovi ljudi, bez obzira tko su, ne
moraju postavljati nikakve zamke jer očito vladaju
situacijom.
Prekrasni ljudi, kako ih je Perry nazivao u svojim
smućenim mislima, u početku su nahrupili naprijed oko
vrha stuba, poput skupine tinejdžera koji očekuju
pojavljivanje rock zvijezde. No kad su se Perry i ostali
približili vrhu, oni su se povukli natrag. Čak je i to zbunilo
Perryja jer su ustuknuli kao da se boje, ili barem iz opreza,
što bi ljudi učinili u blizini dresirane, ali potencijalno
opasne zvijeri.
Perry je zakoračio na najgornju stubu i stao. Tri metra
dalje mnoštvo prekrasnih ljudi oblikovalo je polukrug.
Nitko se nije pomaknuo. Nitko nije govorio. Nitko se nije
smiješio.
Perry je pretpostavio da će njihovi otmičari prvi
progovoriti. Nije kanio prvi početi, ali je na kraju odlučio
prekinuti neugodnu tišinu te je nesigurno izustio: - Zdravo.
Njegov je pozdrav izazvao malo smijeha prekrasnih
ljudi, ali ništa drugo. Perry se okrenuo i pogledao svoje
kolege u potrazi za prijedlozima. Suzanne je slegnula
ramenima. Donald nije imao nikakvu ideju. Još uvijek se
činilo da je mnogo nepovjerljiviji od Perrya.
Perry se opet okrenuo mnoštvu. - Govori li netko
engleski? - očajnički dovikne. - Barem malo engleski, ili
možda španjolski? - Perry se pomalo snalazio sa
španjolskim.
Jedan je par koraknuo naprijed. Oboje su mogli imati
oko dvadeset pet godina i, poput svih ostalih, bili su
nevjerojatno lijepi. Imali su klasično savršene crte lica, što
je Perryja podsjetilo na slike što ih je vidio na starim
kamejama. Muškarac je imao plavu kosu srednje duljine.
Oči su mu bile izrazito nebeskoplave. Žena je imala
vatrenocrvenu kosu i zelene oči blistave poput smaragda.
Oboje su imali ružičastu blistavu, besprijekornu kožu. U
Los Angelesu ne bi bilo nikakve sumnje: ovo je dvoje pravi
materijal za filmske zvijezde.
- Zdravo, prijatelji, kako ste? - muškarac reče sa
savršenim američkim naglaskom. - Molim vas, nemojte se
bojati. Nitko vam neće nauditi. Moje je ime Arak, a ovo je
Sufa. - Muškarac pokaže ženu kraj sebe.
- I ja bih vas željela pozdraviti - reče Sufa. - Kako
biste željeli da vas zovemo?
Perry se zaprepastio kad je čuo tako dobar engleski iz
njihovih usta. Bilo je neobično umirujuće čuti nešto tako
poznato, pogotovo s obzirom na nadnaravna svojstva svega
s čim su se suočili otkako je Oceanus potonuo.
- Tko ste vi? - jedva izusti Perry.
- Mi smo stanovnici Interterre - reče Arak. Njegov
rezonantni bariton bio je sličan Donaldovu glasu.
- A gdje je, dovraga, Interterra? - upita Perry. Premda
to nije želio, njegov je glas bio oštar. Odjednom mu je palo
na pamet da je cijela ova predstava neka vrsta u tančine
razrađene šale, a ne zamka kakve se Donald bojao.
- Molim vas! - brižno će Arak. - Znam da ste zbunjeni
i iscrpljeni, i na to doista imate pravo nakon svega što ste
prošli. Svi smo posve svjesni činjenice da dekontaminacija
može biti veoma mučna, ali molim vas, pokušajte se
opustiti. Očekuju vas mnoga uzbuđenja.
- Jeste li vi Amerikanci u emigraciji? - upita Perry.
Arak i Sufa su rukama pokrili usta u uzaludnom
naporu da obuzdaju smijeh. Svi prekrasni ljudi, koji su bili
dovoljno blizu da čuju Perryevo pitanje, učinili su isto.
- Molim vas, oprostite nam zbog smijeha - reče Arak.
- Ne želimo biti nepristojni. Ne, mi nismo Amerikanci. Mi s
Interterre prilično dobro vladamo svim vašim jezicima.
Engleski u svim varijantama slučajno je Sufina i moja
specijalnost.
Suzanne se nagne do Perryeva uha i šapne: - Pitaj ih
ponovno gdje je Interterra.
Perry je posluša.
- Interterra je ispod oceana - odgovori Arak. - Nalazi
se u prostoru između onoga što vi ljudi nazivate Zemljinom
korom i Zemljinim plaštom. To je područje što ga vaši
znanstvenici zovu Mohorovičićevim diskontinuitetom.
- Ovo je podzemni svijet? - izlane Suzanne. Pogledala
je gore, u ono što joj se činilo djelićem neba obasjanim
sunčevom svjetlošću. Bila je zaprepaštena.
- Pravilnije je reći podmorski - primijeti Sufa. - Ali
molim vas... znamo da ćete imati mnogo pitanja. S
vremenom ćete dobiti sve odgovore. Zasad vas ljubazno
molimo za strpljenje.
- Ali doista moramo znati kako ćemo vam se obraćati
- reče Arak.
- Ja sam Perry, predsjednik kompanije Benthic
Marine - reče Perry stavivši ruku na prsa. Zatim je
predstavio ostale njihovim punim imenima.
Arak je koraknuo naprijed i stao točno ispred
Suzanne. Bio je za cijelu glavu viši od nje. Ispružio je
desnu ruku okrenuvši dlan prema njoj.
Drugom je rukom pokazao dlan. - Možda ćete mi
učiniti čast i pozdraviti me na interterranski način - reče. -
Pritisnite svoj dlan uz moj.
Suzanne je oklijevala i krišom pogledala Perryja i
Donalda prije nego mu je udovoljila. Njezina je ruka bila
mnogo manja od Arakove.
- Dobro došli, dr. Newell - reče Arak kad su se
njihovi dlanovi dotaknuli. - Posebno smo zadovoljni što ste
nas vi došli posjetiti. - Naklonio se i povukao ruku.
 - Pa, hvala vam - reče Suzanne. Bila je zbunjena, a
ipak polaskana što su je izdvojili za individualnu
dobrodošlicu.
Arak se povukao natrag. - A sada, moji cijenjeni gosti
- reče - odvest ćemo vas u vaše odaje. Siguran sam da će
vam se svidjeti.
- Čekaj malo, Arak! - vikne Richard. Podigao se na
prste. -Tu je negdje jedna prelijepa brineta koja jedva čeka
da me upozna.
- I jedna crnokosa ljepotica koju ja želim upoznati -
doda Michael.
Dva su ronioca pogledom pregledavala mnoštvo
otkako su se popeli stubištem. Uzrujavali su se jer nisu
uspjeli opaziti niti jednu od dviju ljepotica.
- Bit će dovoljno vremena za druženje - reče Arak -
ali sada je važno odvesti vas u vaše sobe jer morate jesti i
okupati se. Kasnije će se održati gala primanje u čast vašeg
dolaska, a nadamo se da ćete svi doći. Dakle, molim vas,
slijedite me.
- Ovo će trajati samo dvije minute - reče Richard.
Krenuo je naprijed s namjerom da zaobiđe Araka i Sufu i
pomiješa se s mnoštvom. Ali Donald ga je zgrabio jednako
čvrsto kao i ranije.
- Prestani, mornaru! - Donald drekne ispod glasa. -
Ostajemo zajedno! Zapamti!
Richard je trenutak bijesno zurio u njega, boreći se
protiv poriva da Donaldu kaže neka crkne. Bio je tako blizu
susretu s onom prelijepom ženom da se teško mogao
obuzdati. Samokontrola nikad nije bila njegova jaka strana.
No kad je vidio žestinu u Donaldovu pogledu, popustio je.
- Pretpostavljam da malo klope nije loša zamisao -
reče kako bi spasio obraz.
 - Bit će bolje da paziš na svoje ponašanje, braco -
obrecne se Donald. - Inače ćemo ti i ja imati posla.
- Tek toliko da se zna - reče Richard. - Ne bojim te se.
 9 POGLAVLJE

Suzanne je stavljala nogu pred nogu dok je slijedila

Araka i Sufu, ali se osjećala omamljeno, kao da joj noge ne
dotiču čvrsto tlo. Nije osjećala vrtoglavicu, ali nešto jako
blizu tome. Čula je za psihijatrijski pojam depersonalizacija
i pitala se pati li od neke varijacije toga. Sve što je
doživljavala činilo se tako nadnaravnim. Činilo joj se kao
da je u snu, premda su joj osjetila dobro funkcionirala.
Mogla je vidjeti, mirisati i čuti kao i inače. Ali ništa drugo
nije imalo smisla. Kako mogu biti ispod oceana!
Kao geofizička oceanografkinja Suzanne je dobro
znala da je Mohorovičićev diskontinuitet naziv za određeni
sloj unutar Zemlje u kojem je dolazilo do nagle promjene
brzine zvuka ili seizmičkih valova.
Nalazio se otprilike od četiri do jedanaest kilometara
ispod dna oceana i oko trideset osam kilometara ispod
kontinenata. Također je znala da je dobio ime po hrvatskom
seizmologu koji je otkrio taj sloj. No unatoč tome što je
imao ime, nitko nije znao što taj sloj predstavlja. Koliko je
ona znala, ni ona ni bilo koji drugi geolog ili seizmolog
nikad nije razmatrao mogućnost da je to golema, zrakom
ispunjena šupljina.
Zamisao je bila previše nevjerojatna da bi se ozbiljno
uzela u razmatranje.
- Molim vas, ukažite našim sekundarnim ljudskim
bićima dužno poštovanje - Arak dovikne Interterrancima
kad je krenuo prema sredini mnoštva. - Povucite se natrag i
dajte nam mjesta!
 - Kretnjom je pokazao ljudima neka se maknu i oni su
bez riječi poslušali.
- Molim vas! - Arak blago reče Suzanne i ostalima te
pokaže prema otvorenom prolazu što je vodio van iz lođe.
Pošao je naprijed i domahnuo im neka ga slijede. - Čim
odemo iz dvorane za dolazak stranaca, kratko će nas
putovanje dovesti do vaših stambenih prostorija.
Kao da samu sebe gleda u filmu, Suzanne je hodala
između mnoštva Interterranaca. Osjećala je da je Perry tik
iza nje i pretpostavila da su Donald i ronioci također blizu.
Situacija više nije bila zastrašujuća.
Prekrasni ljudi neprestano su se smiješili i krišom ih,
gotovo sramežljivo pozdravljali. Suzanne se također
smiješila.
Može li se ovo doista događati? - neprestano se pitala
dok je slijedila Araka. Je li ovo san? Sve je doista dovoljno
nadnaravno, a ipak nema nikakve sumnje da pod bosim
nogama osjeća hladnoću mramora i na obrazima milovanje
povjetarca. Još nikad u snu nije osjećala tako suptilne
osjetilne pojedinosti, bez obzira koliko je bio realističan.
Sufa se okrene prema Suzanne. - Opazit ćete da ste vi
doista slavne ličnosti. Ljudska bića druge generacije veoma
su popularna. Moram vas upozoriti da ćete biti jako traženi.
- Kako to mislite 'ljudska bića druge generacije'? -
upita Suzanne.
- No, Sufa - blago je prekori Arak. - Sjeti se što smo
odlučili! Ove ćemo goste sporije upoznati s našim svijetom
nego ostale u prošlosti.
- Sjećam se - odgovori Sufa. Zatim se okrene k
Suzanne i doda: - S vremenom ćemo o svemu razgovarati i
vi ćete dobiti odgovore na sva pitanja. Obećavam.
Grupa je uskoro izišla na prostranu verandu što se
otvarala prema čudovišno golemoj podzemnoj špilji koja je
zbog svoje veličine stvarala dojam da se prostor nalazi vani.
Osvijetljenje je bilo slično dnevnoj svjetlosti, premda nije
bilo sunca. Kupolasti svod bio je svijetloplave boje, poput
neba za ugodnog ljetnog dana. Nekoliko tankih oblaka
lijeno je lebdjelo na povjetarcu.
Veranda se nalazila sa strane jedne zgrade smještene
na vanjskom rubu grada. Od ograde se pružao pastoralni
pogled na brežuljke, bujnu vegetaciju, jezera i nekoliko
gradića u daljini. Zgrade su bile izgrađene od crnog bazalta,
izrazito uglancanog i oblikovanog u mješavinu oblika,
kupola, tornjeva i klasičnih trijemova sa stupovima. Sasvim
daleko niz stožastih planina uzdizao se iz širokih baza i
širio do kupole nad njima te oblikovao goleme potporne
stupove.
- Ako biste samo trenutak pričekali - reče Arak. -
Zatim je nešto tiho rekao u sićušni mikrofon na nekom
instrumentu što ga je imao pričvršćenog na zapešću.
Petero »ljudskih bića druge generacije« bilo je
opčinjeno neočekivanom ljepotom i dimenzijama
podzemnog raja od kojih je zastajao dah. To je bilo mnogo
više od nečega što je njihova mašta mogla zamisliti. Čak su
i ronioci ostali bez riječi.
- Čekamo lebdjelicu - objasni Sufa.
- Je li ovo Atlantida? - upita Perry zabezeknuta izraza
lica.
- Ne! - pomalo uvrijeđeno reče Sufa. - Ovo nije
Atlantida. Ovaj se grad zove Saranta. Atlantida je istočno
odavde. Ali ne možete je vidjeti. Nalazi se iza onih stupova
što podupiru površinska ispupčenja koje vi ljudi zovete
Azorima.
- Znači, Atlantida doista postoji? - reče Perry.
- Pa naravno - reče Sufa. - No meni se osobno ne
sviđa ni izbliza kao Saranta. To je mlad, nadobudan grad s
prilično drskim ljudima, ako mene pitate. No to ćete morati
sami procijeniti.
- Ah, evo je - uskliknuo je Arak kad se vozilo slično
tanjuru s kupolom bešumno materijaliziralo u dnu stuba.
Stiglo je tako tiho da su ga opazili samo oni koji su slučajno
gledali u pravom smjeru.
- Žao mi je što smo toliko čekali - reče Arak. -
Zasigurno je trenutno iz nekog razloga došlo do posebno
velike potražnje. Ali molim vas, izvolite. - Pokazao je niza
stube prema otvorenom ulazu što se nekim čudom pojavio
sa strane tanjura.
Grupa je sišla stubama i ušla u vozilo koje je
nepomično lebdjelo oko metar od tla. Imalo je promjer od
oko devet metara s prozirnom kupolom na vrhu, slično
navodnim NLO-ima na naslovnicama tabloida kraj blagajni
u samoposluživanjima. Unutra se nalazila kružna klupa s
bijelim jastucima i crni, okrugli stol u sredini. Nije bilo
ničega za upravljanje vozilom.
Arak se posljednji ukrcao, a čim je to učinio, ulaz je
nestao jednako tiho i zagonetno kako se i pojavio.
- Ah, uvijek je tako - požali se Arak nakon što se
osvrnuo po unutrašnjosti. - Baš kad vas pokušavamo
impresionirati, dobijemo jednu od starih lebdjelica. Ova je
pri kraju svog vijeka.
- Prestani prigovarati - reče Sufa. - Ovo je vozilo
sasvim dobro.
Suzanne je pogledala Donalda, koji je neznatno
uzdigao obrve, te se osvrnula po lebdjelici. Imala je tako
mnogo pitanja da nije znala gdje bi počela.
Arak je položio dlan na sredinu crnog stola i nagnuo
se naprijed. - Palača za posjetitelje - reče. Zatim se nagnuo
unatrag i nasmiješio.
Trenutak kasnije vanjski se prostor počeo kretati.
 Suzanne je nagonski ispružila ruku kako bi se
uhvatila za rub stola, ali to nije bilo potrebno. Uopće nisu
osjećali da se kreću, niti je bilo ikakvog zvuka. Činilo se da
vozilo nepomično stoji, a grad se kreće dok su se dizali oko
trideset metara prije nego su ubrzali horizontalno.
- Veoma brzo ćemo vas naučiti kako ćete pozvati i
koristiti ove zračne taksije - reče Arak. - Imat ćete mnogo
vremena za istraživanje.
Nekoliko je glava kimnulo. Ekipa Benthic Explorera
bila je opčinjena svime što je vidjela. Činilo se da se kreću
kroz središte uzavrele metropole u kojoj bezbrojni ljudi
žure za svojim poslom, a tisuće drugih zračnih taksija jure u
svim pravcima.
Suzanne se ovaj svijet činio punim neobičnih
kontradikcija. Grad i napredna tehnologija doimali su se
tako futurističnima, a ipak su stabla i vegetacija imali
sablasno pretpovijesni aspekt. Flora ju je podsjećala na ono
što je uspijevalo u kamenougljenom periodu paleozoika,
prije tristo milijuna godina.
Uskoro su blistave crne višekatnice od bazalta
ustupile mjesto slabije naseljenom, očito rezidencijalnom
području s travom, stablima i bazenima. Mnoštva ljudi su
nestala, kao i obilje zračnih taksija. Sad su vidjeli samo
pojedince ili malene grupe kako šetaju parkovima. Mnogi
su uza se imali kućne ljubimce neobična izgleda, a Suzanne
je zaključila da je riječ o himeričnoj kombinaciji psa,
mačke i majmuna.
Krajolik je počeo usporavati kad su se približili
veličanstvenoj skupini kuća okruženih zidom. Prostorom je
dominirala velika, središnja građevina s kupolom što su je
podupirali ižlijebljeni crni dorski stupovi. Unutar zidova
nalazile su se brojne druge manje zgrade ovalnog oblika i
napravljene od već poznatog crnog bazalta. Stazice su
vijugale između kristalnih bazena, prostranih tratina i
bujnih grmova paprati.
Zračni se taksi prestao horizontalno kretati i počeo se
brzo spuštati.
Trenutak kasnije vrata su se otvorila jednako
bešumno i zagonetno kao i ranije.
- Dr. Newell - reče Sufa. - Ovo će biti vaša koliba.
Ako nemate ništa protiv, molim vas, iziđite. Ja ću vas pratiti
kako bih se uvjerila da je sve u redu. - Pokazala je prema
izlazu.
Smućena je Suzanne pogledavala Sufu i Donalda.
Nije očekivala da će je odvojiti od ostalih, a znala je da
Donald smatra da bi trebali ostati zajedno.
- Što je s ostalima? - upita Suzanne. Pokušala je
pročitati Donaldov izraz lica, ali nije mogla odrediti što on
želi.
- Arak će se pobrinuti za njihov smještaj - reče Sufa. -
Svaki će imati svoju kućicu.
- Nadali smo se da ćemo ostati zajedno - reče
Suzanne.
- Ali hoćete - reče Arak. - Ova palača i zemljište oko
nje namijenjeni su samo posjetiteljima. Zajedno ćete jesti, a
ako želite spavati u istoj kolibi, to ovisi o vama.
Suzanne i Donald su se pogledali. Donald je slegnuo
ramenima.
Zaključivši da je time njoj prepustio odluku, izišla je
iz lebdjelice. Sufa ju je slijedila. Trenutak kasnije tanjur je
bešumno krenuo iznad tratine i zaustavio se ispred susjedne
kolibe.
- Hajdemo! - ohrabri je Sufa. Krenula je stazom, ali se
okrenula natrag kad je postala svjesna da Suzanne nije iza
nje.
 Suzanne je otrgnula pogled s lebdjelice i požurila da
bi sustigla svoju domaćicu.
- Uskoro ćete se sastati s prijateljima kad bude
vrijeme jelu - reče Sufa. - Samo želim provjeriti je li vaš
smještaj prihvatljiv. Osim toga, mislila sam da bi vam se
svidjelo malo osvježavajućeg plivanja prije jela. To je bila
moja prva želja kad sam završila s dekontaminacijom.
- Vi ste također doživjeli ono što smo mi prošli? -
upita Suzanne.
- Jesam - reče Sufa. - Ali to je bilo jako, jako davno.
Prije nekoliko života, zapravo.
- Oprostite? - začudi se Suzanne. Pretpostavila je da
nije dobro čula.
Izraz nekoliko života nije imao smisla.
- Dođite! - reče Sufa. - Moramo vas smjestiti. Pitanja
moraju čekati. - Uhvatila je Suzanne za ruku. Zajedno su se
popele uz nekoliko stuba i ušle u kolibu.
Suzanne je zastala odmah iza vrata, zapanjena
uređenjem. U oštrom kontrastu s crnom vanjštinom,
unutrašnjost je bila gotovo isključivo bijela: bijeli mramor,
bijeli kašmir i mnogobrojne površine sa zrcalima.
To je Suzanne podsjetilo na prostoriju u kojoj je
nedavno spavala, ali je ovo djelovalo mnogo raskošnije.
Dodatak je bio nebeskoplavi bazen što se pružao od
unutrašnjosti sobe prema van. Bazen je punio vodopad što
je padao iz zida.
- Niste zadovoljni sobom? - zabrinuto upita Sufa.
Promatrala je Suzannino lice i njezino divljenje pogrešno
protumačila kao nezadovoljstvo.
- Uopće nije riječ o tome sviđa li mi se ili ne - reče
Suzanne. - Nevjerojatna je.
- Ali želimo da vam bude udobno - reče Sufa.
 - Što je s ostalima? - upita Suzanne. - Jesu li njihove
prostorije slične ovima?
- Identične su - reče Sufa. - Sve kolibe posjetitelja su
jednake. No ako vam zatreba nešto drugo, molim vas, recite
mi. Sigurna sam da vam to možemo osigurati.
Suzannin je pogled prešao na golemi okrugli krevet
što se nalazio na uzdignutom postolju u sredini prostorije.
Nad krevetom se nalazio veliki baldahin. S ruba baldahina
visjelo je obilje prozračne bijele tkanine.
- Možda biste mi mogli reći što vam se čini da
nedostaje - reče Sufa.
- Ništa ne nedostaje - reče Suzanne. - Soba je
veličanstvena.
- Onda vam se ipak sviđa - s olakšanjem će Sufa.
- Zapanjujuće je - reče Suzanne. Ispruži ruku i
dotakne mramorni zid.
Površina je bila izbrušena do savršenstva pa je
izgledala poput zrcala, a doimala se toplom kao da je nešto
iznutra zagrijava.
Sufa je prišla ormaru uza zid s desne strane. Pokazala
ga je rukom. - Ovdje unutra imate medijske konzole,
odjeću, materijal za čitanje na vašem jeziku, veliki hladnjak
s izborom osvježenja, osobne higijenske potrepštine koje
ćete prepoznati i otprilike sve ostalo što bi vam moglo
zatrebati.
- Kako ću ga otvoriti? - upita Suzanne.
- Samo se poslužite glasovnom zapovijedi -
jednostavno će Sufa.
Pokazala je jedna od dvoja vrata na zidu nasuprot
ormarima. - Higijenske prostorije su ondje.
Suzanne je prišla Sufi i okrenula se ormaru. - Što bih
točno trebala reći?
 - Ono što tražite - objasni Sufa. - I to treba popratiti
uskličnom riječi kao što je 'molim' ili 'sada'.
- Hranu, molim! - smeteno će Suzanne.
Tek što je izustila te riječi, otvorila su se jedna vrata
ormara i razotkrila veliki hladnjak dobro opskrbljen
posudama osvježavajućih napitaka i čvrste hrane različite
gustoće i boje.
Sufa se sagne i pogleda unutra. Malo je pročeprkala
po sadržaju. - Mogla sam znati - reče i uspravi se. - Bojim
se da imate standardni izbor, premda sam tražila neke
specijalitete. Ali nije važno. Radnički klon donijet će vam
sve što biste mogli poželjeti.
- Kako to mislite, 'radnički klon'? - upita Suzanne.
Pojam joj je zvučio zloslutno.
- Radnički klonovi su radnici - reče Sufa. - Obavljaju
sve manualne poslove na Interterri.
- Jesam li vidjela radničkog klona? - upita Suzanne.
- Još ne - reče Sufa. - Ne vole se pokazivati sve dok ih
netko ne pozove. Više vole vlastito društvo i vlastite
prostorije.
Suzanne je kimnula kao da razumije, ali to nije bilo
onako kako je Sufa pretpostavila. Suzanne je kimnula jer je
znala da u većini licemjernih situacija dominantna grupa
potlačenima uvijek pripisuje stavove koji tlačiteljima
omogućuju da se bolje osjećaju.
- Jesu li ti radnički klonovi doista klonirani? - upita
Suzanne.
- Svakako - reče Sufa. - Kloniraju se već godinama.
Njihovo primarno podrijetlo bilo je od primitivnih
hominida, nešto slično onome što vi ljudi zovete
neandertalcima.
 - Kako to mislite, 'mi ljudi'? - reče Suzanne. - Što nas
čini toliko različitima od vas, osim činjenice da ste svi vi
tako prekrasni?
- Molim vas... - zamoli je Sufa.
- Znam, znam - frustrirano će Suzanne. - Ne bih
smjela postavljati pitanja, ali vaši odgovori čak i na
najjednostavnija pitanja uvijek iziskuju nekakvo
objašnjenje.
Sufa se nasmije. - To vas zbunjuje, sigurna sam -
reče. - Ali samo vas molimo da budete strpljivi. Kao što
smo vam spomenuli, iz iskustva smo naučili da je bolje
polako vas upoznavati s našim svijetom.
- Što znači da ste posjetitelje slične nama i ranije
imali - primijeti Suzanne.
- Svakako - reče Sufa. - Imali smo ih mnogo tijekom
posljednjih desetak tisuća godina.
Suzannina su se usta polako otvorila. - Jeste li rekli
desetak tisuća godina?
- Jesam - reče Sufa. - Prije toga uopće nas nije
zanimala vaša kultura.
- Želite li reći...
- Molim vas - prekine je Sufa. Duboko je udahnula. -
Nema više pitanja, osim ako nisu o vašem smještaju.
Moram inzistirati.
- U redu - reče Suzanne. - Vratimo se na radničke
klonove. Kako ih mogu pozvati?
- Glasovnom zapovijedi - reče Sufa. - Isto vrijedi za
gotovo sve na Interterri.
- Samo kažem 'radnički klon'? - upita Suzanne.
- 'Radnički klon' ili samo 'radnik' - reče Sufa. - Zatim,
naravno, mora uslijediti usklična riječ koja vam odgovara.
Ali rečenicu treba izgovoriti uskličnim tonom.
- Mogla bih to odmah sada učiniti? - upita Suzanne.
 - Naravno - reče Sufa.
- Radnik, molim - reče Suzanne. Gledala je Sufu u
oči. Ništa se nije dogodilo.
- To nije bilo dovoljno usklično - objasni Sufa. -
Pokušajte ponovno.
- Radnik, molim! - vikne Suzanne.
- Mnogo bolje - reče Sufa. - Ali ne mora biti tako
glasno. Nije bitna jačina, već značenje tona glasa.
Humanoidi moraju nedvosmisleno znati da želite da se
pojave. Oni inače ne dolaze jer ne smiju ometati.
- Jeste li namjerno upotrijebili izraz humanoidi - upita
Suzanne.
- Naravno - reče Sufa. - Radnički klonovi veoma sliče
ljudskim bićima, premda su spoj androidnih elemenata,
biomehaničkih dijelova i hominidnih područja. Oni su pola
strojevi i pola živi organizmi koji se lijepo skrbe za sebe i
čak se razmnožavaju.
Suzanne je zurila u Sufu s izrazom koji je bio
kombinacija ogorčenja i nevjerice. Sufa je to protumačila
kao strah.
- No, nemojte se zabrinjavati - reče Sufa. - S njima se
možete vrlo lako ophoditi i veoma su korisni. Zapravo, to
su doista divna stvorenja, što ćete nesumnjivo i sami otkriti.
Njihov jedini manji nedostatak je da, poput njihovih
hominidnih predaka, ne mogu govoriti; ali će vas savršeno
razumjeti.
Suzanne je i dalje zurila. Prije nego je mogla postaviti
još neko pitanje, otvorila su se jedna od vrata nasuprot
ormarima i ušla je jedna žena.
Suzanne je shvatila da je očekivala groteskni automat,
ali žena pred njom bila je nevjerojatno lijepa, klasičnih crta
lica i plave kose, kože slične alabasteru i tamnih, prodornih
očiju. Na sebi je imala crni satenski kombinezon dugih
rukava.
- Ovo je dobar primjer ženskog radničkog klona -
reče Sufa. - Opazit ćete da nosi naušnicu u obliku koluta.
Svi ih nose iz nekog razloga koji nikad nisam razumjela,
premda vjerujem da to ima neke veze s ponosom ili
podrijetlom. Također ćete opaziti da je prilično zgodna, a
takve su i muške verzije. No najvažnije je da će spremno
ispunjavati vaše želje. Bez obzira što želite, samo joj to
recite i ona će vam pokušati ispuniti želju, sve osim da
naudi sebi.
Suzanne je zurila u ženine oči; bile su poput tamnih
jezera. Njezine crte lica bile su jednako lijepo oblikovane i
privlačne kao i Sufine, ali nisu ništa izražavale.
- Ima li ona ime? - upita Suzanne.
- Nebesa, ne - reče Sufa i tiho se nasmije. - To bi
doista kompliciralo stvari. Ne želimo personalizirati naš
odnos s radnicima. To je dijelom razlog iz kojeg ih nikad
nismo naučili na govorenje.
- Ali učinit će što joj kažem?
- Sigurno - reče Sufa. - Bilo što. Može pospremiti
vašu odjeću, oprati je, pripremiti vam kupku, nanovo
opskrbiti hladnjak, masirati vas, čak i promijeniti
temperaturu vode u vašem bazenu. Sve što želite ili trebate.
- U ovom trenutku mislim da bi bilo najbolje kad bi
otišla - reče Suzanne. Neprimjetno je zadrhtala.
Uznemiravala ju je pomisao na nekoga tko je napola živ i
napola stroj.
- Idi, molim! - reče Sufa. Žena se okrenula i otišla
jednako tiho kako se i pojavila. Sufa je opet pogledala
Suzanne. - Naravno, kad idući put pozovete radničkog
klona, najvjerojatnije će doći neki drugi. Dolazi onaj koji je
slobodan.
 Suzanne je kimnula kao da razumije, ali nije
razumjela. - Odakle dolaze?
- Iz podzemlja - reče Sufa.
- Kao iz špilja? - upita Suzanne.
- Pretpostavljam - neodređeno će Sufa. - Nikad nisam
bila dolje, niti poznajem nekoga tko jest. Ali dosta o
radničkim klonovima! Moramo vas odvesti u blagovaonicu
radi obroka. Želite li plivati ili se okupati? Ovisi o vama, ali
nemamo previše vremena.
Suzanne je progutala slinu. Grlo joj se osušilo. S
obzirom na sve što je dosad čula i vidjela, bilo joj je teško
donijeti čak i jednostavnu odluku. Pogledala je prema
bazenu. Boja vode, sada više plavozelena nego
nebeskoplava, mamila ju je kao njezina treperava površina.
- Možda bi bilo dobro malo plivati - reče Suzanne.
- Izvrsno - odgovori Sufa. - U ormaru ima čiste
odjeće. I cipela, također, mogla bih dodati.
Suzanne kimne.
- Čekat ću vas vani - reče Sufa. - Imam osjećaj da bi
za vas bilo korisno ako nekoliko minuta budete sami, da
dođete do daha.
- Mislim da imate pravo - reče Suzanne.
 10 POGLAVLJE

Blagovaonica se nalazila u zgradi veličinom i

oblikom sličnoj kolibama, ali bez kreveta. Također je bila
otvorena prema van, ali je gledala prema dramatičnom
središnjem paviljonu, a ne prema prostranim tratinama i
grmlju paprati. Dugački stol u sredini bio je sličan onome u
stambenim prostorima u području za dekontaminaciju.
Ležaljke s udobnim jastucima također su slično izgledale.
Svi su otprilike istodobno stigli iz svojih koliba, a bili
su različito raspoloženi kad je riječ o okolnostima u kojima
su se našli. Richard i Michael posve su odbijali priznati bilo
kakvu strepnju. Bili su posve ushićeni, poput dvoje djece
puštene u lunapark svojih snova s namjerom da iskoriste
sve što im je stajalo na raspolaganju. Perry je također bio
uzbuđen zbog mogućnosti što ih je pružao ovaj novi svijet,
ali je izvana bio hladniji od dvojice ronioca. Suzanne je još
uvijek bila više zbunjena nego uzbuđena. I dalje se
poigravala mišlju da doživljavaju neku vrstu kolektivne
halucinacije u skladu s vlastitim sklonostima. Za razliku od
svih ostalih, Donald je bio mrzovoljan, i dalje uvjeren da je
sve to u tančine razrađena, namjerna varka pripremljena s
nekim opakim ciljem.
Razgovor se vodio o vožnji tanjurom i čudima što su
ih dočekala u njihovim stambenim prostorijama. Richard i
Michael bili su najuzbuđeniji, pogotovo nakon što su
saznali da je Suzannin radnički klon bila žena. Richard je
aludirao na želje što bi ih moglo ispuniti tako poslušno
stvorenje.
 Suzanne se zaprepastila, a to mu je jasno stavila do
znanja. - Pokušaj se ponašati kao da dolaziš iz civiliziranog
svijeta!
Hrana je bila slična onoj što su je dobili u
prostorijama za dekontaminaciju, s jednako neobičnim
varijacijama u doživljavanju okusa, premda je poslužena u
zasebnim jelima. Donijela su je dvojica veoma privlačnih
muškaraca u crnim satenskim kombinezonima dugih rukava
koji su se sprijeda zakopčavali patentnim zatvaračem.
Obojica su nosila naušnicu u obliku koluta.
Odjednom je Donald silovito bacio zlatnu vilicu na
svoj zlatni pladanj.
Zveket je bio iznenađujuće glasan u mramorom
obloženoj prostoriji dok se zvuk odbijao od kamenih
zidova. Richard je zašutio usred rečenice, kojom je opisivao
skok u bazen, s ustima punim nečega za što je tvrdio da je
komad kolača od sladoleda. Suzanne je poskočila od straha
i ispustila vlastitu vilicu uz malo manje zveketa, što joj je
pokazalo koliko je zapravo napeta. Michael se zagrcnuo na
nečemu što je doživljavao kao pitu od slatkog krumpira.
- Kako uopće možete jesti u ovim okolnostima! -
vikne Donald.
- Kojim okolnostima? - upita Richard s ustima još
uvijek punim hrane.
Pogledom je hitro preletio prostoriju, bojeći se da je
netko izvršio invaziju na njih.
Donald se nagne prema Richardu. - Kojim
okolnostima? - ponovi prezirno naglašavajući riječ i
istodobno odmahujući glavom. - Ono što nikad nisam
mogao razumjeti kad je riječ o roniocima na velikim
dubinama je to moraju li biti glupi kako bi se time mogli
baviti, ili tlak i inertni plin uništavaju ono malo moždanih
stanica što su ih možda imali kad su se time počeli baviti.
 - O čemu to govoriš, dovraga? - upita Michael odmah
se uvrijedivši.
- Reći ću ti o čemu govorim - prasne Donald. -
Pogledaj oko sebe! Gdje se zaboga nalazimo? Što radimo
ovdje? Tko su ovi ljudi odjeveni kao da idu na toga zabavu
na fakultetu?
Nekoliko je minuta vladala tišina. Svi su izbjegavali
Donaldov bijesni pogled. Pomno su zaobilazili takva
pitanja.
- Znam gdje smo - na koncu će Richard. - Nalazimo
se u Interterri.
- O, Isuse - uzvikne Donald i frustrirano podigne
ruke. - Nalazimo se u Interterri - ponovi. - To sve
objašnjava. Pa, dopustite da vam nešto kažem, to nam ništa
ne govori. Ne govori nam gdje smo, ni što ovdje radimo, ni
tko su ti ljudi. A sad su nas lijepo izolirali u zasebnim
stambenim prostorijama.
- Rekli su da će nam reći sve što želimo znati - reče
Suzanne. - Zamolili su nas da budemo strpljivi.
- Strpljivi! - naruga se Donald. - Reći ću vam što
radimo ovdje. Mi smo zarobljenici!
- Pa što onda! - obrecne se Richard.
Opet je zavladala tišina. Michael je spustio svoju
vilicu, pogođen Donaldovim ispadom. Richard je nastavio
uživati u svom desertu, drsko zureći u Donalda. Suzanne i
Perry su samo gledali, baš kao i nijemi radnički klonovi.
Richard je uzeo još jedan veliki zalogaj deserta. Još
uvijek punim ustima, on reče: - Ako smo zarobljenici, želio
bih vidjeti kako se ti ljudi ophode sa svojim prijateljima.
Želim reći, samo pogledajte ovo mjesto. Fantastično je.
Ako ne želiš jesti, Fulleru, nemoj! Meni se sviđa ova klopa,
dakle, jebi se!
 Donald je skočio na noge s namjerom da se baci
preko stola na Richarda.
Perry je intervenirao prije nego je došlo do tučnjave.
- U redu, vas dvojica - vikne Perry. - Prestanite
izazivati jedan drugoga! Nemojmo se međusobno svađati.
Osim toga, obojica ste u pravu. Baš ništa ne znamo o tome
što, gdje i zašto smo ovdje, a ipak se lijepo odnose prema
nama. Možda čak previše lijepo.
Perry je pustio Donaldovu ruku kad je osjetio da se
čovjek opustio, a zatim je pogledao nepomične radničke
klonove, pitajući se je li ih uznemirio ovaj sukob. Ali nije.
Njihova su lica bila nepomična i bezizražajna kao i za cijelo
vrijeme obroka.
Donald je slijedio Perryev pogled dok je poravnavao
svoju tuniku. - Vidite na što mislim - zareži. - Čak imaju
čuvare koji paze na nas dok jedemo.
- Ne bih rekla da je tako - reče Suzanne. Zatim
glasnije doda: - Radnici, idite, molim!
Dva su radnička klona jednostavno nestala kroz jedna
od triju vrata što su vodila iz blagovaonice.
- Toliko o pozornim pogledima čuvara - reče
Suzanne.
- Ah, to baš ništa ne znači - reče Donald. Pogledom je
pretraživao prostoriju. - Vjerojatno u cijeloj sobi postoje
skrivene kamere i mikrofoni.
- Hej - reče Michael. - Nešto sam se pitao dok sam
gledao ovu posudu i vilicu. Je li ovo pravo zlato ili što?
Suzanne je podigla vlastitu vilicu kako bi procijenila
njezinu težinu. - Ja sam ranije razmišljala o tome - reče ona.
- Premda je to čudno, mislim da jest.
- Nije valjda! - reče Michael. Podigao je tanjur i
odmjerio težinu jednoga i drugoga. - Ovdje imamo maleno
bogatstvo.
 - Zasad se dobro ophode prema nama - reče Donald,
vraćajući se na glavnu temu.
- Misliš li da će se to promijeniti? - upita Perry.
- Moglo bi se promijeniti u trenu - reče Donald i
pucne prstima. - Čim dobiju ono što zapravo žele, tko zna
što će se dogoditi. Mi smo posve ranjivi.
- Moglo bi se promijeniti, ali ne vjerujem da će se to
dogoditi - reče Suzanne.
- Kako možeš biti tako sigurna? - oštro upita Donald.
- Ne mogu biti sigurna - prizna Suzanne. - Ali to je
sasvim razumno očekivanje. Pogledaj naokolo. Ovi ljudi,
tko god oni bili, tako su napredni. Ne treba im ništa od nas.
Zapravo, mislim da imamo priliku naučiti nevjerojatne
stvari od njih.
- Znam da smo izbjegavali to pitanje - reče Perry. -
Ali kad kažeš da su tako napredni, želiš li reći da su ti ljudi
izvanzemaljci?
Perryevo je pitanje izazvalo još jedno razdoblje tišine.
Nitko zapravo nije znao što bi mislio, a kamoli rekao.
- Misliš, kao ljudi s drugog planeta? - na koncu će
Michael.
- Ne znam što bih mislila - reče Suzanne. - Ali svi
smo doživjeli zapanjujuću vožnju tanjurom. To mora biti
nekakva posebna tehnologija za koju nitko od nas nije čuo.
I mi se navodno nalazimo ispod oceana, što mi je još uvijek
teško prihvatiti. Ali moram vam nešto reći: Mohorovičićev
diskontinuitet doista postoji, a nitko ga nikada nije uspio
objasniti.
Richard nemarno odmahne rukom. - Ovi ljudi nisu
izvanzemaljci. Kriste, jeste li vidjeli one djevojke!
Dovraga, vidio sam mnogo filmova o izvanzemaljcima, a
sigurno nisu izgledali kao ovi ljudi.
 - Mogli bi mijenjati svoj izgled u skladu s našim
ukusom - reče Suzanne.
- Da - reče Michael. - To sam i ja u početku pomislio.
Mi sanjamo da oni tako dobro izgledaju.
- Zato mi se živo fućka - reče Richard. - Važno je ono
što je u mojoj glavi. Ako ja mislim da su prekrasni, onda su
prekrasni.
- Pravo je pitanje koji su njihovi motivi - reče Donald.
- Nije nas ovamo doveo slučaj. Sasvim je očito da su nas
doslovce usisali kroz ono okno. Žele nešto od nas jer bismo
inače već bili mrtvi.
- Mislim da imaš pravo kad kažeš da su nas namjerno
doveli ovamo - reče Suzanne. - Sufa mi je priznala nekoliko
stvari. Prvo, potvrdila je da je ono što smo prošli bila
dekontaminacija.
- Ali zašto su nas dekontaminirali? - upita Perry.
- To nije rekla - reče Suzanne. - No priznala je da su u
prošlosti već imali posjetitelje poput nas.
- Dakle, to je zanimljivo - reče Donald. - Je li rekla
što se s njima dogodilo?
- Ne nije - odgovori Suzanne.
- Pa, vi se možete razboljeti od briga - primijeti
Richard. Zatim zabaci glavu i vikne: - Radnički klonovi,
dođite!
Trenutno su se pojavila dva humanoida, muško i
žensko. Richard je dobacio jedan pogled ženskom
humanoidu, a zatim je zavjerenički pogledao Michaela. -
Prava je! - šapne s neprikrivenim uzbuđenjem.
- Richarde! - dovikne mu Suzanne. - Želim da mi
obećaš da nećeš učiniti ništa čime bi nas kao grupu
osramotio ili doveo u opasnost.
 - Što si ti, moja majka? - upita on. Zatim pogleda
ženskog radničkog klona i reče: - Kako bi bilo da mi
doneseš još malo tog deserta, dušo?
- I meni - reče Michael. Lupnuo je zlatnom vilicom
po zlatnom tanjuru.
Donald se počeo dizati, ali ga je Perry ponovno
zaustavio. - Bez svađe - reče Perry. - Nema smisla.
Richard se provokativno nasmijao Donaldu, uživajući
u čovjekovoj frustriranosti i bijesu.
Skladan zvuk zvona prekinuo je prigušenu glazbu što
je dopirala iz pozadine i odjeknuo sobom. Trenutak kasnije
Arak se žustrim korakom pojavio na vidiku. Bio je odjeven
na standardni način, ali je imao maleni dodatak. Oko vrata
je imao običnu plavu baršunastu vrpcu koja se savršeno
slagala s posebnom nijansom njegovih plavih očiju. Bila je
vezana u jednostavan čvor.
- Zdravo, prijatelji moji - radosno im dovikne. -
Vjerujem da je jelo bilo po vašem ukusu.
- Bilo je izvrsno - odgovori Richard. - Ali od čega je
to napravljeno? Želim reći, izgled i okus se uopće ne
podudaraju.
- To su uglavnom planktonske bjelančevine i biljni
ugljikohidrati - reče Arak. Oduševljeno je protrljao ruke. -
No dakle! Što je s proslavom koju sam vam ranije
spomenuo? Nemate pojma koliko je ljudi ovdje u Saranti
posebno oduševljeno vašim dolaskom u naš grad. Nismo
mogli primiti sve koji su željeli doći na zabavu. Vidite, mi
nismo grad koji dobiva mnogo posjetitelja iz vašeg svijeta;
sigurno ne kao Atlantida na istoku ili Barsama na zapadu.
Svi jedva čekaju da vas upoznaju. Dakle, to nas dovodi do
glavnog pitanja: jeste li voljni doći u paviljon ili ste previše
umorni od dekontaminacije?
- Gdje je paviljon? - upita Michael.
 - Baš ondje - reče Arak, pokazujući kroz otvoreni kraj
blagovaonice. - Proslava će se održati u paviljonu na terenu
palače za posjetitelje. To je veoma prikladno. Zapravo, to je
daleko samo stotinjak metara, pa možemo prošetati. Što
kažete?
- Računajte na mene - reče Richard. - Ja nikad ne
propuštam zabavu.
- Isto vrijedi i za mene - reče Michael.
- Sjajno! - reče Arak. - Što je s vama ostalima?
Uslijedila je nelagodna tišina. Na koncu Perry pročisti grlo.
- Arak, iskreno rečeno, malo smo nervozni.
- Ja bih upotrijebio snažniju riječ - reče Donald. -
Zapravo, prije nego bilo što učinimo, željeli bismo otprilike
znati tko ste vi i zašto smo mi ovdje. Znamo da naš dolazak
ovamo nije bio slučajan. Otvoreno govoreći, znamo da smo
oteti.
- Shvaćam vašu zabrinutost i vašu znatiželju - reče
Arak. Raširio je ruke s dlanovima okrenutim prema gore. -
Ali, molim vas, dopustite da večeras prevlada moje
iskustvo. I ranije sam imao posla s posjetiteljima u naš
svijet, istina, ne baš s mnogima i ne s tako velikom grupom,
ali ipak i to je bilo dovoljno da bih znao što je najbolje.
Sutra ću odgovoriti na sva vaša pitanja.
- Zašto čekati? - upita Donald. - Zašto nam sada ne
kažete?
- Vi ne shvaćate kako je naporan bio postupak
dekontaminacije - reče Arak.
- Možete li nam barem reći koliko dugo je postupak
trajao? - upita Suzanne.
- Malo više od jednog vašeg mjeseca - reče Arak.
- Spavali smo više od mjesec dana? - s nevjericom
upita Michael.
 - Zapravo, da - reče Arak. - A to je stresno za mozak
kao i za tijelo. Sutra ćete se morati suočiti s još neobičnijim
informacijama. Otkrili smo da ih je lakše prihvatiti kad su
naši posjetitelji odmorni. Čak i jedna noć mnogo znači.
Dakle molim vas, večeras se opustite, bilo ovdje zajedno ili
sami u svojim kolibama, ili još bolje, s nama na proslavi u
čast vašeg dolaska.
Perry je proučavao Arakovo lice. Čovjekove plave oči
izdržale su njegov pogled i zračile iskrenošću koju nije
mogao zanijekati. - U redu - reče. - Ionako mislim da sada
ne bih mogao spavati. Zato ću doći, ali sutra ću vas držati
za riječ.
- Pošteno - reče Arak. Pogledao je Suzanne. - A dr.
Newell, što biste vi željeli?
- Doći ću - reče Suzanne.
- Izvrsno - reče Arak. - A vi, gospodine Fuller? Kakva
je vaša odluka?
- Ne - reče Donald. - Bilo bi mi prilično teško slaviti
u ovim okolnostima.
- Vrlo dobro - reče Arak i ponovno s očitim
oduševljenjem protrlja ruke.
- Ovo je doista sjajno. Drago mi je da je većina
spremna doći. Bilo bi mnogo razočaranih ljudi da sam se
vratio sam. Gospodine Fuller, razumijem vaše osjećaje i
poštujem ih. Molim vas, uživajte u odmoru. Radnički
klonovi bit će vam na usluzi.
Donald mrzovoljno kimne.
- Sada bismo trebali poći - Arak reče ostalima.
Pokaže prema otvorenom kraju blagovaonice.
- Hoće li na toj zabavi biti zakuska? - upita Richard.
- Svakako - reče Arak. - Najbolje što Saranta može
ponuditi.
 - Onda ću preskočiti drugi desert - reče Richard.
Bacio je žlicu na stol, ustao, protegnuo se i glasno
podrignuo.
Suzanne ga je bijesno pogledala. - Richarde, imaj
malo poštovanja prema nama ostalima ako ga već nemaš
prema sebi.
- Ali imam - reče Richard i iskrivljeno se osmjehne. -
Pazio sam da ne prdnem u ovom miješanom društvu.
Arak se nasmije. - Richarde, vi ćete biti veliki hit.
Tako ste divno primitivni.
- Zar vi to mene zadirkujete? - upita Richard.
- Ni slučajno - reče Arak. - Bit ćete veoma traženi,
uvjeravam vas. Idemo! Pođimo vas pokazati! - Arak mahne
rukom i pođe prema otvorenom kraju prostorije.
- U redu! - reče Richard i oduševljeno pokaže
Michaelu uzdignute palčeve. Michael mu je jednako
ushićeno odgovorio.
- Idemo se zabavljati! - uzvikne Michael. Dva su
ronioca željno pošla za Arakom.
Suzanne je pogledala Perrya, koji slegne ramenima i
reče: - Ovo je šašavo, poći na proslavu u ovim okolnostima,
ali možda je bolje jednostavno se prepustiti.
Zatim je pogledala Donalda. - Jesi li siguran da ne
želiš poći?
- Da, siguran sam - zlovoljno će Donald. - No ako se
vas dvoje želite družiti, samo izvolite.
- Idem jer bih možda mogla još nešto saznati - reče
Suzanne. - Ne da bih se družila, kako ti kažeš.
- Dođi! - Perry dovikne s udaljenog kraja prostorije.
- Vidjet ćemo se kasnije - reče Suzanne. Požurila je
za Perryjem i ostalima koji su već hodali tratinom.
Donald je razmišljao o onome što je Arak rekao. Bio
je siguran jedino u to da mu ne vjeruje. Prema Donaldovu
mišljenju čovjek se previše dodvorava. Sva ova fantastična
gostoljubivost mora biti nekakva klopka. Ipak, Donald nije
imao pojma što je tome cilj, osim da ih učini neopreznima.
Donald se okrenuo i pogledao kroz otvoreni dio
prostorije. Grupa je bila na pola puta do paviljona i obrisi
ljudi ocrtavali su se na svjetlosti što je odande dopirala.
Skrenuvši pogled, Donald se zagledao u dva radnička klona
koji su nepomično stajali sa strane uza zid. Djelovali su
tako ljudski pa je Donaldu bilo teško vjerovati da su
dijelom strojevi, kako je Arak rekao. Možda je to samo još
jedna laž, pomislio je Donald.
- Radnice, želim još malo napitka - reče Donald.
Ženski radnički klon odmah podigne vrč na komodi i
priđe stolu.
Njezina kosa duga do ramena bila je crvenkastosmeđe
boje. Imala je blijedu, gotovo prozirnu kožu. Sagnula se i
počela puniti Donaldovu čašu.
Donald je odjednom bez upozorenja zgrabio njezino
zapešće. Njezina je koža djelovala hladno pod njegovim
prstima. Nije poskočila niti reagirala na bilo koji način.
Jednostavno je nastavila ulijevati napitak.
Donald je pojačao stisak kako bi dobio reakciju, ali
uzalud se trudio.
Žena je napunila čašu, a zatim je podigla vrč unatoč
Donaldovu stisku.
Donald se iznenadio. Žena je bila nevjerojatno
snažna.
Zabacivši glavu, pogledao je ženino ukočeno lice.
Nije se pokušala osloboditi njegova stiska, već mu je tupo
uzvratila pogled. Donald je pustio ženinu ruku.
- Kako se zoveš? - upita.
 Nije odgovorila ni riječima ni na bilo koji drugi način.
Osim ritmičnog disanja nije bilo nikakvog drugog pokreta.
Nije čak ni trepnula.
- Radnički klone, govori! - naredi Donald.
Tišina se nastavila. Donald je pogledao muškog
radničkog klona, ali ni od njega nije dobio odgovor.
- Kako to da vi radite, a ostali ne? - upita Donald.
Nisu mu odgovorili.
- U redu - reče Donald. - Radnici, otiđite!
Oboje su trenutno pošli prema vratima kroz koja su
ranije došli i nestali.
Donald je ustao i otvorio vrata. Iza njih se stubište
spuštalo u mrak. Zatvorivši vrata, Donald je pošao do
otvorenoga kraja prostorije.
Zagledao se u prizor. Svjetlost koja je ranije bila tako
jarka sad se ublažila, kao da je nepostojeće sunce već
gotovo zašlo. Donald je jedva nazirao Araka i ostale dok su
se približavali paviljonu. Odmahnuo je glavom. Ponovno se
pitao nije li sve ovo san. Sve se činilo tako bizarnim, a ipak
uznemirujuće stvarnim. Opipao je svoje ruke i lice. Sve mu
se činilo normalnim.
Donald je duboko udahnuo. Intuitivno je znao da se
nalazi pred najzahtjevnijim zadatkom svoje karijere. Nadao
se da ga ono što je naučio neće iznevjeriti, pogotovo obuka
za slučaj ratnog zarobljeništva.
 11 POGLAVLJE

Izraženo njihovim vlastitim pučkim jezikom, Richard

i Michael su se »usrali od straha«, ali su po nekom
prešutnom sporazumu to nijekali.
Baš kao i u slučaju reakcije na opasnosti zasićenog
ronjenja, reagirali su s iskrivljenim mačističkim
hvalisanjem hrabrošću, što je služilo za prikrivanje pravih
osjećaja.
- Misliš li da će one djevojke koje smo ranije vidjeli
biti na zabavi? - Richard upita Michaela. Nekoliko su
koraka zaostali za ostalima dok su hodali prema paviljonu.
- Uvijek se možemo nadati - odgovori Michael.
Nekoliko su koraka hodali u tišini. Čuli su kako Arak
razgovara sa Suzanne i Perryem, ali nije ih zanimao sadržaj.
- Vjeruješ li da smo doista spavali više od mjesec
dana? - upita Michael.
Richard naglo stane. - Nećeš se valjda ustrtariti, je li?
- Ne! - brzo će Michael. - Samo sam pitao. Za
Michaela san nikad nije bio olakšanje kao za ostale. U
djetinjstvu su ga mučile noćne more. Nakon što bi pošao na
spavanje, njegov bi otac pijan došao kući i tukao majku.
Kad bi se probudio, pokušao bi intervenirati, ali je
rezultat uvijek bio isti: on bi također dobio batina. Nažalost,
proces spavanja neminovno se vezao za te događaje, a stoga
je pomisao da je spavao mjesec dana za Michaela bila izvor
goleme tjeskobe.
- Halo! - Richard reče i nekoliko puta pljusne
Michaela po licu. - Ima li koga kod kuće?
Michael odgurne Richardove ruke. - Prestani!
 - Zapamti, mi se nećemo zabrinjavati oko cijelog
ovog sranja - reče Richard. - Sigurno je da se ovdje događa
nešto zajebano, ali koga je briga. Mi ćemo se zabavljati, a
ne kao onaj klipan Fuller. Bože! Samo dok ga slušam kako
govori postane mi drago što su nas izbacili iz jebene
mornarice. Inače bismo primali naređenja od ljudi poput
njega.
- Jasno da ćemo se zabavljati - potvrdi Michael. - Ali
samo sam razmišljao, znaš, to je jako dugo spavanje.
- Pa, nemoj razmišljati! - reče Richard. - Samo ćeš si
sjebati mozak.
- Dobro! - reče Michael.
Suzanne im je doviknula neka požure; ona i ostali su
čekali.
- A povrh svega ostaloga, moramo imati posla sa
starom kvočkom - doda Richard.
Ronioci su sustigli ostatak grupe u dnu stuba što su
vodile do ulaza u paviljon.
- Je li sve u redu? - upita ih Suzanne.
- Ružičasto - reče Richard i silom se osmjehne.
- Arak nam je upravo ispričao nešto što bi se vama
dvojici moglo činiti zanimljivim - reče Suzanne. -
Pretpostavljam da ste opazili kako se smračuje kao da je
sunce zašlo.
- Opazili smo - kiselo će Richard.
- Ovdje dolje također imaju dan i noć - reče Suzanne.
- Saznali smo da svjetlost dopire od bioluminiscencije.
Ronioci zabace glave i pogledaju ravno gore.
- Vidim zvijezde - reče Michael.
- To su relativno malene točke plavobijele
bioluminiscencije - reče Arak. - Naša je namjera bila
ponovno stvoriti svijet kakav smo poznavali, što je svakako
uključivalo i izmjenjivanje dana i noći. Od vašeg se svijeta
razlikujemo po tome što su naši dani i noći dulji, te jednako
traju tijekom cijele godine. Naravno, naše su godine
također dulje.
- Znači da ste prije preseljenja ovamo živjeli u
vanjskom svijetu - primijeti Suzanne.
- Svakako - reče Arak.
- Kad ste se preselili? - upita Suzanne.
Arak defenzivno podigne ruke. Nasmije se. - Previše
brzamo. Večeras vas ne bih trebao ohrabrivati na
postavljanje pitanja. Sjetite se, to je predviđeno za sutra.
- Samo još jedno - zamoli Perry. - Lagano je, siguran
sam. Odakle dobivate svu potrebnu energiju?
Arak ozlojeđeno uzdahne.
- To je posljednje pitanje, obećavam - reče Perry. -
Barem za večeras.
- A vi ste čovjek od riječi? - upita Arak.
- Svakako - reče Perry.
- Naša energija dolazi iz dva glavna izvora - reče
Arak. - Prvi je geotermalni iz unutrašnjosti Zemljine kore.
No to stvara problem rješavanja viška topline, što činimo na
dva načina. Jedan je taj da dopuštamo nakupljanje magme
duž onoga što vi ljudi zovete srednjooceanski hrbat, a drugi
je hlađenje morskom vodom. Za cirkuliranje morske vode
potrebne su ogromne količine, što nam pruža priliku za
filtriranje planktona. Negativna strana je ta da postupak
stvara oceanske struje, ali vi ste naučili živjeti s njima,
pogovoto s onom što je zovete Golfskom strujom.
- Drugi izvor energije je fuzija. Vodu rastavljamo na
kisik, što ga udišemo, i vodik, što ga fuzioniramo. Ali
ovakav ćemo razgovor imati sutra. Večeras želim da se
prepustite doživljaju i užitku, uglavnom užitku.
- Upravo to nam je cilj - reče Richard. - No recite mi,
hoće li ovo biti mokra ili suha zabava?
 - Bojim se da mi ti pojmovi nisu poznati - reče Arak.
- To se uglavnom odnosi na alkohol - reče Richard. -
Imate li vi ljudi toga pri ruci?
- Ali naravno - reče Arak. - Vino, pivo i posebno čisto
alkoholno piće koje zovemo kristal. Vino i pivo slični su
onome na što ste navikli. No kristal je drukčiji, te
savjetujem da budete oprezni dok se ne priviknete.
- Neme potrebe za brigu, braco - reče Richard. -
Michael i ja smo profesionalci.
- Idemo se zabavljati! - oduševljeno će Michael.
Perrya i Suzanne trebalo je gurnuti naprijed. Oboje su
s nevjericom slušali Arakova objašnjenja, pogotovo
Suzanne. Odjednom je dobila odgovore na dvije zagonetke
oceanografije, to jest, zašto se magma nakuplja oko
srednjooceanskih hrbata i zašto postoje morske struje,
pogotovo Golfska struja. Znanstvenici nikako nisu
uspijevali naći odgovore na ta pitanja.
Grupa se s Arakom na čelu popela stubama. Dok su
prolazili između dva masivna stupa što su podupirali krov u
obliku kupole, Suzanne je opazila Richardov pretjerano
željni izraz lica. Zabrinuta za njegovo ponašanje pod
utjecajem alkohola, nagnula se prema njemu i šapnula: -
Pazi kako se ponašaš.
Richard ju je pogledao. Na licu je imao izraz prezirne
nevjerice.
- Ozbiljno ti govorim, Richarde - doda Suzanne. -
Nemamo pojma s čime smo suočeni, a ne želimo se dovesti
u još veću opasnost od ove u kojoj se nalazimo. Ako moraš
piti, čini to oprezno.
- Crkni! - reče Richard. Ubrzao je korak i sustigao
Araka baš kad su se otvorila golema brončana dvokrilna
vrata.
 Prvo što je dočekalo posjetitelje bio je žamor tisuća
uzbuđenih glasova što je odzvanjao golemom unutrašnjošću
paviljona od bijelog mramora.
Razina u koju su oni ušli činila je balkon s
balustradom što se pružao oko kružne dvorane. Grupa je
zajedno prišla vrhu veličanstvenog stubišta i pogledala
dolje.
- Kad govorimo o zabavi! - uzvikne Richard. - Moj
Bože! Ovdje sigurno ima tisuću ljudi.
- Moglo je biti deset tisuća da smo imali mjesta - reče
im Arak.
U sredini goleme plesne dvorane nalazio se okrugli
bazen osvijetljen na takav način da je djelovao poput
golemog plavozelenog dragulja. Oko bazena se pružao rub
visok trideset centimetara i širok tri metra. Brojna stubišta
spajala su balkon s donjom razinom paviljona.
Dvorana je bila prepuna ljudi. Svi su na sebi imali
jednake jednostavne bijele komplete od satena, osim
ponekog radničkog klona u standardnoj crnoj odori.
Radnički klonovi nosili su velike pladnjeve pretrpane
zlatnim čašama i hranom. Svaki je gost nosio baršunastu
vrpcu vezanu oko vrata, jednaku onoj što ju je imao Arak.
Razlikovale su se jedino po boji, ali ne po veličini, obliku
ili načinu vezivanja. I jednako kao i ranije, svi su bili
zapanjujuće lijepi i privlačni.
Vijest o dolasku posjetitelja poput požara se proširila
mnoštvom.
Razgovori su se prekinuli i lica su se okrenula prema
gore. Bilo je dramatično promatrati tako mnogo ljudi koji
su šutjeli i nešto iščekivali.
Arak je podigao ruke iznad glave, s dlanovima
okrenutim prema mnoštvu. - Pozdrav svima! Drago mi je
što mogu objaviti da su svi naši posjetitelji, osim jednoga,
ljubazno pristali doći na našu proslavu njihova dolaska u
Sarantu.
Začulo se opće klicanje mnoštva kad su svi podigli
ruke u zrak, jednako kao i Arak.
- Dođite! - reče Arak. Kretnjom ih je pozvao da ga
slijede kad je počeo silaziti širokim stubištem.
Richard i Michael su spremno pošli dolje, a za njima
su, s malo više oklijevanja, krenuli Suzanne i Perry.
- Ovo je previše! - uzbuđeno šapne Richard. -
Pogledaj žene! Izgleda kao izbor za Miss svijeta.
- Svaka bi mogla biti na duplerici - odgovori Michael.
- Teško je sve ovo zadržati u perspektivi - Suzanne
šapne Perryu. - Osjećam se kao da smo u filmskom
spektaklu Cecila B. DeMillea iz 1950.
- Znam što želiš reći - odgovori Perry. - Ovo mi
također pruža određenu ideju o tome kako se osjećaju rock
zvijezde. Ovi se ljudi doista raduju što nas vide. I pogledaj
kako su svi mladi. Većina ovih ljudi izgleda kao da su na
početku dvadesetih godina.
- Istina, ali ima i prilično veliki broj djece - reče
Suzanne. - Vidim ih nekoliko koja ne mogu imati više od tri
ili četiri godine.
- Nema baš mnogo starijih građana - primijeti Perry.
U dnu stubišta ljudi su se povukli unatrag dok je
grupa silazila, ali čim su stigli do dna, mnoštvo je nahrupilo
naprijed, a svi su podigli ruke okrenuvši dlanove prema
naprijed.
Suzanne i Perry su se nagonski povukli nekoliko
koraka unatrag, usprkos očitoj toplini mnoštva. Za razliku
od njih, Richard i Michael su dopustili da ih okruže.
Ronioci su uskoro shvatili da mnoštvo želi fizički kontakt s
njihovim rukama, te su radosno ispružili ruke i doticali
dlanove koji su tražili njihove. To je bio pozdrav sličan
onome što ga je Arak primijenio kad je ranije zaželio
dobrodošlicu Suzanne.
- Sve vas volim - vikne Richard na zadovoljstvo
Interterranaca u njegovoj neposrednoj blizini, ali je posebno
birao dlanove mladih, prelijepih žena dok se probijao kroz
mnoštvo. U svojem je oduševljenju čak zgrabio nekoliko
njih i poljubio ih - što je izazvalo nagli prekid zabave.
Richard je pogledavao žene koje je poljubio i na
trenutak se zapitao treba li se povući natrag uza stube.
Zaprepaštene su žene dodirivale svoje usne, a zatim su
pregledavale prste kao da su očekivale da će vidjeti krv.
Ljubljenje očito nije bilo dio interterranskih pozdravnih
običaja. Richard je s izrazom krivnje pogledao Michaela,
koji je bio jednako napet zbog nagle promjene raspoloženja
u mnoštvu. - Nisam se mogao obuzdati - objasni Richard.
Tri žene koje je poljubio pogledale su jedna drugu i
prasnule u smijeh.
Zatim su se sve tri istodobno bacile na Richarda kako
bi mu uzvratile na isti način. Mnoštvo je oduševljeno
klicalo i još se više natisnulo oko ronioca. Nakon nekoliko
nespretnih pokušaja ljubljenja, tri su se žene ljubazno
povukle kako bi napravile mjesta ostalima.
Lukavi se smiješak pojavio na Richardovu licu. - Čini
se da ćemo ove cure moći nečemu naučiti - ozareno reče.
Osjetio se dovoljno ohrabrenim da postane još smjeliji.
Michael je vidio Richardov uspjeh pa je brzo slijedio
njegov primjer. No uskoro je njihove aktivnosti prekinuo
radnički klon koji je reagirao na Arakov prijedlog da
gostima donese piće. Klonovi su stigli i u njihove ruke
utisnuli zlatne čaše.
Čak je i Suzannina i Perryeva rezerviranost popuštala
pred tako zaraznom druževnošću. Bili su okruženi
srdačnim, prekrasnim ljudima koji su željeli dotaknuti
njihove dlanove. Među njima su bila i malena djeca koju je
Suzanne opazila kad su stigli. Suzanne je jednu djevojčicu
pitala koliko joj je godina nakon što ju je impresionirao
njezin besprijekorni engleski i očita inteligencija.
- Koliko je vama godina? - pitalo je dijete bez da je
odgovorilo na Suzannino pitanje.
Suzanne je upravo kanila odgovoriti kad ju je čovjek
koji bi mogao igrati grčkog boga u filmu Cecila B.
DeMillea pitao živi li s partnerom. Prije nego je Suzanne
uspjela odgovoriti na to neobično pitanje, jedan stariji
muškarac, ništa manje privlačan, pitao ju je poznaje li svoje
roditelje.
- Samo trenutak - reče Arak i stane između Suzanne i
njezinih obožavatelja. - Kao što svi znate, našim smo
gostima izričito rekli da njihova pitanja moraju čekati do
sutra. Pošteno je da i s našim pitanjima pričekamo. Večeras
treba proslaviti ovaj divni događaj za Sarantu i uživati.
- Hej, Arak! - Richard vikne iz središta grupe
obožavatelja. Podigao je svoju zlatnu čašu. - Je li ovo onaj
kristal o kojem si nam pričao?
- Doista jest - odgovori mu Arak.
- Fantastičan je! - opet vikne Richard. - Doista mi se
sviđa.
- Drago mi je - reče Arak.
- Još nešto - vikne Richard. - Zar vi nemate nikakvu
glazbu? Želim reći, kakva je to zabava bez glazbe?
- Tako je! - vikne Michael.
- Radnici, glazba! - vikne Arak kako bi nadglasao
žamor. Za nekoliko se trenutaka iz pozadine začula glazba.
Bila je jednako umirujuća kao i glazba u stambenim
prostorijama u području za dekontaminaciju.
Michael se prezirno nasmijao.
 - Ne govorim o glazbi za dizala - Richard ponovno
vikne Araku. - Mislim na nešto s malo ritma. Nešto za ples.
Arak je izdao još jednu zapovijed radničkim
klonovima i glazba se uskoro promijenila.
Richard i Michael razmijenili su zbunjene poglede.
Glazba je doista imala ritma, ali uz svoje neobično
sinkopiranje nije bila slična ničemu što su ikad ranije čuli.
- Koji je ovo vrag? - upita Michael. Nakrivio je glavu
kako bi bolje čuo.
- Nemam pojma - reče Richard. Zatvorio je oči i
počeo lelujavo micati glavu. Istodobno je napravio nekoliko
nesigurnih koraka i zanjihao bokove. Njegove su kretnje
izazvale tihi smijeh djevojaka koje je okupio oko sebe.
- Sviđa vam se to, je li? - upita Richard. Žene su
kimnule.
Richard je prinio čašu usnama i ispio cijelo piće, na
čuđenje ljudi oko njega. Spustio je čašu na pod i zgrabio
ruku najbliže žene, a zatim je potrčao prema uzdignutoj
platformi oko bazena u sredini arene. Uz mnogo smijeha
mnoštvo se razmaknulo i klicalo paru.
Stigavši do cilja, Richard je skočio gore i povukao
ženu za sobom.
Okrenuo se prema njoj i na trenutak ostao iznenađen
njezinom ljepotom. Nakon što je vidio tako mnogo
prekrasnih ljudi, već je to počeo uzimati zdravo za gotovo,
ali posebno ga se dojmio izgled te žene.
- Prekrasna si! - šapne Richard, pomalo nejasno
izgovarajući riječi.
- Hvala - reče žena. - Ti si također privlačan.
- Misliš? - upita Richard.
- Veoma si zabavan - reče žena.
 - Drago mi je - reče Richard. Zatim je morao
koraknuti u stranu kako bi održao ravnotežu. Na trenutak
mu je žena izišla iz fokusa. Osjećao se omamljenim.
- Je li ti dobro? - upita žena.
- Da, dobro mi je - uvjeravao ju je Richard. Osjećao
je kako mu trepere vršci prstiju. - Onaj kristal je prava
stvar.
- Meni je to omiljeno piće - reče žena.
- Onda je i moje - reče Richard. - Hej, želiš li naučiti
plesati?
- Što to točno znači? - upita žena.
- Ono što sam ranije radio - reče Richard. - Samo što
ćemo to činiti zajedno.
Richard je zatvorio oči i ponovio svoje ranije pokrete.
To je trajalo veoma kratko jer je morao otvoriti oči kako bi
po drugi put uspostavio ravnotežu. Mnoštvo je reagiralo
klicanjem i pljeskom. Vikali su da žele još.
Richard se okrenuo prema publici i pretjerano se
naklonio. Uslijedilo je još klicanja. Okrenuvši se natrag
prema ženi, Richard se počeo kočoperiti, izvijati i tresti što
je bolje mogao uz danu glazbu. Žena ga je s velikim
zanimanjem promatrala, i to ju je očito veoma zabavljalo,
ali ga nije baš uspijevala oponašati.
Jedino što je donekle uspjela učiniti bilo je podići
ruke u zrak i micati ih onako kako je to Richard činio.
- Dopusti da ti pokažem - reče Richard. Ispružio je
ruku i zgrabio ženu oko bokova, a zatim joj je pokušao
pokazati kako će plesati u ritmu. Nije joj baš uspijevalo, ali
su joj se nezgrapni pokušaji činili beskrajno smiješnima.
Jednako kao i mnoštvu.
Suzanne i Perry su sve to promatrali obuzeti
razumljivom nelagodom.
 Suzanne je rekla Perryu kako se boji da je Richard
pijan, a Perry se složio. No mogli su jedino gledati u kojoj
mjeri mnoštvo uživa u njegovom glupiranju.
- Vaš je prijatelj veoma zabavan - reče neki glas iza
Perrya. Okrenuo se i ugledao dražesnu mladu ženu za koju
je pretpostavio da ima oko osamnaest godina. Imala je
živahne svijetloplave oči koje su ga podsjećale na
Suzannine i zarazni smiješak. Ispružila je dlan. Perry je
smeteno pritisnuo svoj dlan uz njezin; osjećao je kako mu
rumenilo oblijeva lice. Žena je bila očaravajuće privlačna i
nekoliko centimetara viša od njega.
- Moje je ime Luna - žena reče glasom od kojeg je
Perry osjetio slabost u koljenima.
- Ja sam Perry.
- Znam - reče Luna. - Veoma si privlačan. Vidim da
imaš bjelje zube nego Richard.
Perry još više porumeni. Kimnuo je. - Hvala ti - uspio
je izustiti.
Lunin je pogled skrenuo prema sredini arene. - Znaš li
plesati kao Richard?
Perry je opet pogledao ronioca, koji je sada izvodio
svoju verziju break dancinga. U tom je trenutku bio na
leđima, vrteći se i mašući nogama po zraku.
- Pretpostavljam da znam - suzdržljivo će Perry. -
Možda ne tako dobro kao Richard. On je malo slobodniji od
mene. No iskreno rečeno, već nekoliko godina nisam
plesao.
- Mislim da je Richard dobar kao i zabavljački klon -
reče Luna. Činilo se da je opčinjena Richardom, koji je
sada hodao poput mjesečara na oduševljenje mnoštva.
- Kladim se da Richard nikad ranije nije dobio takav
kompliment - reče Perry.
 Vječiti sljedbenik, Michael je uhvatio za ruku jednu
od žena kraj sebe i pridružio se Richardu na uzdignuću oko
bazena. Tek što je počeo plesati, još se desetak žena popelo
na platformu i pridružilo im se.
Sad je cijelo jato prelijepih žena okruživalo Richarda
i Michaela, a sve su pokušavale micati rukama i vrtjeti
bokovima, oponašajući dvojicu pripitih ronioca. Ali to nije
bilo lako. Čak su i ronioci imali problema prilikom
usklađivanja pokreta s neobičnim ritmom glazbe.
Nekoliko pustolovnijih mladih Interterranaca popelo
se na platformu kako bi se okušali u neobičnom plesu.
Richardu se to nije svidjelo. Ne prekidajući svoj ples,
probio se do svakog pojedinog muškarca. Naglim,
pretjeranim pokretima svojih bokova sve ih je srušio s
platforme. I to se sviđalo mnoštvu, pa čak i srušenim
muškarcima, jer su vjerovali da je sve to dio plesa.
Nakon pola sata neprekidnog plesanja stigli su do
granice izdržljivosti.
Vječiti vođa, Richard je raširio ruke i obuhvatio što
više žena, a zatim se uz glupavo smijuljenje skljokao na
pod. Michael je oponašao Richardov potez, pa se na podu
našla hrpa isprepletenih nogu, ruku i lagano odjevenih,
oznojenih tijela. Ronioci ispruženi na podu nisu imali ništa
protiv doticanja dlanova, a žene su im rado uzvraćale
poljupcima. Na Arakov prijedlog, došli su radnički klonovi
i donijeli još pića.
- Ovo je mjesto ostvareni san - uzvikne Michael
nakon što je otpio gutljaj pića.
- Siroti Mazzola - reče Richard. - Dobri stari ronioc u
zvonu propušta svu zabavu.
- Što misliš, od čega je napravljen ovaj kristal? - upita
Michael. Virnuo je u svoju čašu. Tekućina je bila sasvim
prozirna.
 - Koga je briga? - izusti Richard, ispruži ruku i stisne
uza se jednu od žena koje su se nalazile oko njega. Usput je
prolio piće po svojim prsima na radost svih koji su to
opazili.
- Michael, imam nešto za tebe - reče plavooka
brineta.
- Što, ljepotice? - upita Michael. Ležao je na leđima i
odozdo zurio u ženu koja je stajala kraj uzdignute
platforme. Nasmiješila se i podigla malenu staklenku.
- Želim da iskušaš malo kaldorfina - reče i skine
poklopac sa staklenke.
Pružila je posudicu prema Michaelu, a on je
slobodnom rukom uzeo malo kremastog sadržaja. - To je
malo više no što ti treba - reče ona - ali u redu je.
- Oprosti - reče Michael. - Što ću s tim? - Prinio je
nosu i omirisao. Nije imalo mirisa.
- Utrljaj na ruku - reče žena. - Ja ću učiniti isto, a tada
ćemo se dotaknuti dlanovima.
- Hej, Richie - reče Michael nakon što se zakotrljao i
sjeo. - Ovdje je nešto novo. - Richard nije odgovorio. Bio je
zauzet novim nalijevanjem kristala.
Michael je utrljao kremu na svoj dlan, a zatim je
pogledao privlačnu ženu koja mu je to dala. Doimala se
nekako sanjarski, a oči je napola sklopila. Polako je podigla
ruku, a Michael je pritisnuo svoj dlan uz njezin.
Za Michaela je reakcija bila brza i neodoljiva. Naglo
je raširio oči, a zatim ih je zatvorio obuzet beskrajnim
užitkom. Tijekom nekoliko minuta ushićene ekstaze nije se
mogao maknuti. Kad se konačno uspio pomaknuti, istrgnuo
je staklenku iz ženine ruke. Ispružio je ruku i naglo
povukao Richarda.
- Richie! - vikne Michael. - Moraš iskušati ovu stvar.
Richard se pokušao osloboditi Michaelova stiska, ali ga je
Michael čvrsto držao. - Hej, zar ne vidiš da sam zauzet? -
reče Richard.
Pokušavao je istodobno ljubiti dvije žene.
- Richie, moraš iskušati ovu stvar - ponovi Michael.
Podigao je staklenku.
- Koji je to vrag? - upita Richard. Oslonio se na jedan
lakat.
- To je krema za ruke - reče Michael.
- Prekidaš me da bih iskušao nekakvu kremu za ruke?
- s nevjericom će Richard. - Što ti je?
- Iskušaj je - reče Michael. - Nije slična niti jednoj
kremi za ruke što si je ikad iskušao. Bolja je od kokaina.
Kažem ti, pravi dinamit!
Uzdahnuvši, Richard ispruži ruku, uzme malo kreme i
utrlja je u dlanove. Pogleda Michaela. - Dakle, što bi se
sada trebalo dogoditi?
- Pritisni svoj dlan uz dlan neke djevojke - reče
Michael. Richard je pozvao jednu od onih koje je maločas
ljubio, ali mu je ona kretnjom pokazala neka pričeka. I
sama je uzela malo kreme, utrljala je u dlan i zatim ga
pritisnula uz Richardov. Rezultat je bio jednak kao i za
Michaela. Richardu je trebala cijela minuta da se izvuče iz
blaženog delirija što ga je obuzeo.
- O, moj Bože - dahne Richard. - To je bilo poput
orgazma. Daj mi još toga!
Michael je maknuo staklenku izvan njegova dohvata.
- Nađi sam za sebe - reče.
Richard je još jednom posegnuo za posudicom, ali ga
je Michael udario po ruci.
Perry je baš objašnjavao Luni što znači biti
predsjednikom kompanije Benthic Marine kad je osjetio
kako ga netko lupka po ramenu. To je bila Suzanne.
Izgledala je zabrinuto.
 - Richard i Michael se počinju svađati - reče Suzanne.
- Zabrinuta sam.
Arak pazi da im čaše ne ostanu prazne, a već su jako
pijani.
- Uh, uh - reče Perry. - To bi moglo značiti nevolje. -
Pogledao je prema roniocima i vidio da guraju jedan
drugoga.
- Mislim da bismo trebali poći onamo i pokušati ih
obuzdati - reče Suzanne.
- Pretpostavljam da imaš pravo - reče Perry. Nije
želio ostaviti Lunu.
- Pustite ih da se zabavljaju - reče neki glas iza
Suzanne. - Svi uživaju u njima. Veoma su živahni. -
Okrenula se i ugledala istog muškarca koji ju je ranije pitao
živi li s partnerom.
- Bojimo se da bi njihovo ponašanje moglo unijeti
razdor - reče Suzanne. - Ne želimo zlorabiti vašu
gostoljubivost.
- Neka se Arak brine za njihovo ponašanje - reče
čovjek. - Kao što vidite, on ih potiče da piju.
- Opazila sam to - reče Suzanne. - To baš nije
pametno.
- Prepustite to Araku - reče čovjek. - Njegov je
zadatak skrbiti se za njih, a ne vaš. Osim toga, želio bih s
vama na trenutak nasamo razgovarati.
- Doista? - upita Suzanne. Taj ju je zahtjev zbunio.
Pogledala je natrag prema roniocima i s olakšanjem vidjela
da su se prestali naguravati te su se opet smjestili usred
svog jata opuštenih žena. Suzanne je pogledala Perrya,
pitajući se je li on čuo čovjekovu molbu. Čuo je. Perry se
vragolasto nasmiješio i ohrabrujuće gurnuo Suzanne.
 - Zašto ne? - šapne Perry nagnuvši se prema njoj. -
Trebali bismo se zabavljati, a čini se da su se ronioci zasad
primirili.
- To će biti samo na trenutak - reče čovjek.
- Kako to mislite, 'nasamo'? - upita Suzanne. Uočila je
čovjekove kao isklesane crte lica i vlažne oči, te je osjetila
kako joj je srce poskočilo. Još nikad nije vidjela čovjeka
tako klasične ljepote, a kamoli razgovarala s jednim.
- Pa, ne baš nasamo - reče čovjek i čarobno se
nasmiješi. - Mislio sam da bismo se samo mogli popeti
nekoliko stuba ili možda poći na balkon. Samo bih želio
načas razgovarati s vama.
- Pa, valjda možemo - reče Suzanne. Opet je
pogledala Perryja.
- Bit ću ovdje - reče Perry - s Lunom.
Suzanne je dopustila da je čovjek povede uza stube.
- Moje je ime Garona - rekao je čovjek dok su se
uspinjali.
- Moje je Suzanne Newell - reče Suzanne.
- To znam - reče Garona. - Dr. Suzanne Newell, da
budemo precizni.
Stigli su do vrha stubišta i naslonili se na ogradu. Bilo
je očito da je primanje postiglo veliki uspjeh: smijeh i
živahni razgovori dopirali su iz mnoštva. Većina se ljudi
kretala oko središnjeg prostora kraj bazena gdje su ronioci i
njihov harem bili u središtu pozornosti. Mnoštvo se
ponašalo pristojno, ljubazno i s poštovanjem. Oni najbliži
mjestu na kojem se plesalo neprestano su davali mjesta
onima na periferiji kako bi mogli prići i bolje vidjeti što se
događa.
- Hvala vam što ste mi posvetili ovaj trenutak - reče
Garona. - Nije pošteno s moje strane da monopoliziram
vaše vrijeme.
 - To je sasvim u redu - reče Suzanne. - Na neki je
način olakšanje malo se povući unatrag i gledati sa strane.
- Morao sam razgovarati s vama kako bih vam rekao
da vas smatram neodoljivom - reče Garona.
Suzanne se zagledala u Garonino privlačno lice.
Očekivala je da će vidjeti barem nagovještaj podrugljivog
osmijeha. Ali on ju je žarkim pogledom promatrao toplo i
nasmiješeno, što je ukazivalo na posvemašnju iskrenost.
- Recite mi to još jednom - reče Suzanne.
- Smatram vas apsolutno neodoljivom - ponovi
Garona.
- Doista? - upita Suzanne. Nervozno se nasmijala.
- Doista - reče Garona.
Suzannin je pogled odlutao natrag prema mnoštvu
kako bi imala priliku shvatiti ovu neočekivanu izjavu.
Oklijevala je prije nego se opet okrenula k njemu. - Veoma
mi laskate, Garona - reče ona. - Barem mislim da je tako.
Stoga mi je žao ako se činim skeptičnom, ali uza sve te
fantastično lijepe i besprijekorne žene, malo mi je teško
vjerovati da vas ja zanimam. Želim reći, svjesna sam svojih
ograničenja. Što se tiče neodoljivosti, ne mogu se usporediti
niti s jednom od onih žena. Garona se i dalje smiješio.
- Možda vam je to teško vjerovati - reče. - No to je
ipak istina.
- Pa, onda sam doista polaskana - reče Suzanne. - No
možda biste mi mogli reći zašto me smatrate tako
neodoljivom.
- To je teško izraziti riječima - reče Garona.
- Barem pokušajte - zamoli Suzanne.
- Pretpostavljam da bih morao reći kako je riječ o
vašoj svježini ili vašoj nevinosti. Ili se možda radi o vašoj
zamamnoj primitivnosti.
 - Primitivnosti? - ponovi Suzanne. - Tako je Arak
opisao Richarda.
- Pa, to sigurno i njega karakterizira - reče Garona.
- I to bi trebao biti kompliment? - upita Suzanne.
- Ovdje u Interterri jest - reče Garona.
- Što je točno Interterra? - upita Suzanne. - I koliko
dugo postoji?
Garona se nasmiješi i odmahne glavom. - Upozorili
su me da ne odgovaram ni na kakva pitanja, osim na ona
koja se odnose isključivo na mene.
Suzanne zakoluta očima. - Žao mi je - pomalo
sarkastično reče. - Valjda mi je jednostavno izletjelo.
- U redu je.
- Dakle, moram smisliti neka osobna pitanja?
- Ako želite - reče Garona.
- Pa... - rekla je Suzanne dok je pokušavala nešto
smisliti. - Živite li oduvijek ovdje dolje?
Garona se glasno nasmije tako da je privukao
pozornost dvojice muškaraca u dvorani ispod njih.
Pogledali su gore, mahnuli kad su prepoznali Garonu i
počeli se probijati prema stubama.
- Oprostite što sam se nasmijao - reče on - ali vaše
pitanje samo pokazuje kako ste prekrasno nedužni. To je
tako osvježavajuće. Doista bih vas volio bolje upoznati.
Kad vam bude dosta zabave i poželite otići, javite mi. Rado
bih vas otpratio do vaše sobe. Možemo provesti intimne
trenutke dodirujući se dlanovima, samo vi i ja. Što kažete?
Suzannina su se usta polako otvorila kad je shvatila
pravo značenje Garonina prijedloga. Podrugljivo se
nasmijala. - Garona, ne mogu vjerovati - reče ona. - Prije
kratkog vremena mislila sam da ću umrijeti. Sad se nalazim
u zemlji iz mašte s privlačnim čovjekom koji mi udvara i
želi doći u moju sobu. Kako bih trebala odgovoriti?
 - Samo recite da - reče Garona.
- Bojim se da sam previše zaprepaštena da bih tako
glatko odgovorila.
- To mogu razumjeti - reče Garona. - Ali ja vas mogu
smiriti i postići da se opustite.
Suzanne odmahne glavom. - Mislim da ne razumijete.
Teško mi je čak i razmišljati normalno.
- Uzbuđujete me - reče Garona. - Očaravate me.
Želim biti s vama.
- Moram vam dati visoku ocjenu za upornost - reče
Suzanne.
- Kasnije ćemo još razgovarati - reče Garona. -
Dolaze dva moja prijatelja.
Suzanne se okrenula i ugledala dva muškarca koji su
čuli Garonin smijeh, a sad su se popeli na najgornju stubu i
pošli prema njima. Opazila je da su obojica privlačni
jednako kao i Garona. Hodali su rukom pod ruku, poput
dvojice ljubavnika.
- Pozdravljam vas, Tarla i Reesta - reče Garona. -
Jeste li upoznali našu počasnu gošću, dr. Suzanne Newell?
- Još ne - istodobno izgovore dva muškarca. - Nadali
smo se da ćemo imati tu čast. - Obojica su se elegantno
naklonila.
Suzanne se silom nasmiješila. Sve je to bilo tako
bajkovito čudno. Činilo joj se da je sve to san.
***
Richard je znao da je pijan, ali je u prošlosti sigurno
bio pijaniji. Činilo se da njegovo pijano stanje ne odbija
žene koje su se još uvijek okupljale oko njega. Dok je
plesao, bio je svjestan činjenice da se lica žena mijenjaju,
što znači da je dolazilo do nekakvih izmjena, ali to mu nije
smetalo jer su sve bile prekrasne.
 Bez da je to želio, udario je u Michaela tako jako da
su obojica izgubila ravnotežu. Srušili su se na pod, ali su im
tijela bila tako opuštena da se nisu ozlijedili. Kad su shvatili
što se dogodilo, počeli su se tako smijati da su im suze
navrle na oči.
- Kakva zabava! - uzvikne Michael kad se smirio
toliko da može govoriti. Nadlanicom je obrisao oči.
- Nitko nam neće vjerovati kad se vratimo kući - reče
Richard. - Pogotovo kad im kažemo da je baš svaka cura na
raspolaganju. Mislim, ovo je kao u bajci. Tako je nestvarno.
- Ovim je muškarcima posve svejedno - reče Michael.
- Hej, pogledaj onu djevojku tamo.
- Koju? - upita Richard. Zakotrljao se po podu i
pokušao slijediti Michaelov pogled kroz mnoštvo. Njegov
se pogled na koncu zaustavio na crvenokosoj ženi bujnih
oblina koja je hodala rukom pod ruku s nekim mladim
momkom.
- Opa - reče.
- Ja sam je prvi vidio - reče Michael.
- Da, ali ja ću je prvi zgrabiti.
- Ni slučajno.
- Jebi se - reče Richard i podigne se na noge.
Michael ispruži ruku, zgrabi Richarda za nogu i obori
ga na pod. Pao je naglavce, skliznuo s ruba platforme i
udario čelom o pod.
Nije se ozlijedio, ali se naljutio, pogotovo kad je
Michael pokušao potrčati kraj njega prema djevojci.
Richard je uspio na vrijeme ispružiti nogu i Michael
se spotaknuo. Kad je pokušao ustati, Richard se bacio na
njega. Zatim je zgrabio prednji dio njegove tunike i tresnuo
ga po nosu.
Iznenadno nasilje natjeralo je nazočne da se u panici
povuku natrag.
 Začuo se zajednički uzdah kad je Michaelov nos
počeo krvariti.
Michael je zbacio Richarda sa sebe i uspio se podići.
Richard je pokušao učiniti isto, ali Michael ga je tresnuo po
glavi tako da se ponovno našao na podu.
- Hajde, gade jedan - izazivao ga je Michael. - Ustani
i bori se. - Krv je kapala niz njegovu bradu i padala na pod.
Njihao se na nogama.
Richard se podigao na ruke i koljena. Pogledao je
Michaela. - Ti si mrtav čovjek - zareži.
- Hajde, bijedniće! - odgovori Michael.
Richard je ustao, ali je i on bio nestabilan na nogama.
Arak je bio dosta daleko kad je počela kavga dvojice
ronioca, a sad se progurao kroz zaprepašteno i tiho
mnoštvo. Stao je između dva pijana ronioca.
- Molim vas - reče. - Bez obzira o kakvom je
problemu riječ, možemo ga riješiti.
- Miči mi se s puta - obrecne se Richard. Gurnuo je
Araka u stranu i zamahnuo šakom prema Michaelovoj
glavi. Michael se sagnuo, ali je usput izgubio ravnotežu i
pao na pod. Richard je također izgubio ravnotežu kad je
njegova šaka pogodila u prazno.
- Radnički klonovi, obuzdajte goste! - vikne Arak.
Richard i Michael su se uspjeli uspraviti i zadati još
nekoliko neučinkovitih udaraca prije nego su intervenirala
dva radnička klona.
Svaki je obujmio jednog ronioca. Richard i Michael i
dalje su pokušavali udariti jedan drugoga sve dok ih nisu
dovoljno razmaknuli. U tom se trenutku Perry progurao
kroz mnoštvo.
- Zar ste vi idioti zaboravili gdje se nalazite? - vikne
Perry. - Za Boga miloga, bez tučnjave! Što je vama dvojici?
- On je počeo - reče Richard.
 - On je počeo - reče Michael.
- Ne, on je.
- Nisam ja nego on.
Prije nego je Perry dospio reagirati na ovo djetinjasto
prepucavanje, ronioci su prasnuli u smijeh. Kad god bi se
pogledali, obuzeo bi ih jači smijeh. Uskoro su se svi osim
Perrya i radničkih klonova također smijali. Na Arakovu
zapovijed radnički su klonovi pustili ronioce, a oni su se
odmah pljesnuli dlanovima.
- Zbog čega je izbila tučnjava? - Arak upita Perrya.
- Previše onog vašeg kristala - reče Perry.
- Možda bismo ih trebali prebaciti na neko slabije
piće - reče Arak.
- Ili to, ili im uopće ne dopustiti da piju - reče Perry.
- Ali ne bih želio pokvariti zabavu - reče Arak. - Svi
beskrajno uživaju u njima.
- Ovo je vaša zabava - reče Perry.
Richard i Michael zaputili su se natrag prema
platformi.
- Znaš kako ćemo - Richard šapne Michaelu. - Neka
bude pošteno. Idemo pardišpar za crvenokosu.
- Vrijedi - reče Michael.
- Ti kaži - reče Richard. - Par ili dišpar.
- Par - reče Michael.
Kad su nabrojili do tri, obojica su podigla po jedan
prst. Michael se zadovoljno nasmiješi. - Pravda! - uzvikne.
- Sranje! - reče Richard.
- Gdje je ona sada, dovraga? - upita Michael.
Pogledima su pretraživali mnoštvo.
- Eno je - reče Richard. Pokazao je prstom. - I još
uvijek je s onim malenim dripcem.
 - Odmah ću se vratiti - reče Michael. Krenuo je ravno
prema ženi koja je s velikim zanimanjem promatrala kako
joj se približava.
- Zdravo, dušo - reče Michael izbjegavajući pogledati
dječaka kraj nje. - Zovem se Michael.
- Moje je ime Mura. Jesi li ozlijeđen?
- Vraga, ne - reče Michael. - Lagani udarac po nosu
ne može ozlijediti starog Michaela. Ni slučajno.
- Mi nismo navikli vidjeti krv - reče Mura.
- Slušaj! - reče Michael. - Kako bi ti se svidjelo doći i
trljati dlanove sa mnom? Imamo vlastitu malenu zabavu
kraj bazena.
- Rado bih dodirivala dlanove s tobom - reče Mura. -
Ali najprije, smijem li te upoznati sa Sartom?
- Da, hej, Sart - nemarno će Michael. - Majka ti sjajno
izgleda, ali zašto se ne pođeš igrati s nekim prijateljima.
Mura i Sart su se tiho nasmijali. Michaela to nije
zabavljalo.
- Prilično smiješno, je li? - razdraženo upita.
- Neočekivano je bolja riječ - izusti Mura.
Michael uhvati Muru za ruku. - Dođi, medena. -
Dječaku reče: - Vidimo se kasnije, Sart.
Vukući Muru za sobom, Michael je teturao natrag do
Richarda i ostatka grupe. Richard je izdvojio dvije žene
koje su posebno naglašeno pokazivale svoju sklonost spram
njega. Predstavio ih je kao Meetu i Palenque. Jedna je bila
plavuša, a druga brineta i obje su bile fantastično obdarene
oblinama.
- Richie, upoznaj Muru - ponosno će Michael.
Richard se pretvarao da ne opaža prelijepu
crvenokosu ženu. Umjesto toga, pokazao je preko
Michaelova ramena i pitao za dječaka. Michael je pogledao
iza sebe i razdraženo utvrdio da ih je dječak slijedio.
 - Nestani, mali - obrecne se Michael.
Mura je ignorirala Michaela i pozvala Sarta naprijed.
Upoznala ga je s Richardom.
- Hej, drago mi je da sam te upoznao, Sart - reče
Richard. - I tebe, Mura. Zašto vas dvoje ne biste sjeli s
nama?
- Rado - reče Mura.
- Doista - doda Sart.
Michael je razdraženo zakolutao očima jer je Richard
uspio pokvariti njegov trijumf. Na trenutak se bavio mišlju
da trenutno nokautira Richarda.
- Hej, dođi i ti, Mikey - rugao mu se Richard. - Hajde,
druškane, sjedni i opusti se! To će ti koristiti. Na kraju
krajeva, mi smo svi jedna velika, sretna obitelj.
Ta je primjedba izazvala smijeh svih Interterranaca
koji su je čuli, što je samo pojačalo Michaelovu nelagodu.
Progutao je svoj ponos i sjeo.
- Slušaj, Mikey - nastavi Richard. - Moja mi je
malena plavokosa bomba, Meeta, upravo rekla nešto
zanimljivo. U Interterri svi jako vole plivati.
- Ma nemoj - reče Michael razvedrivši se. - Jesi li im
rekao da smo mi profesionalci?
- Naravno - odgovori Richard. - Ali nisam siguran da
su posve shvatili o čemu sam govorio. Čini se da zamisao o
radu nije nešto što oni mogu razumjeti.
- Ako je plivanje vaš posao, znači li to da volite
plivati? - upita Meeta.
- Jasno da volimo plivati - reče Michael.
- Pa, zašto se ne bismo svi okupali? - predloži Meeta.
- Zašto ne - složi se Mura. - Vi biste se ionako trebali
malo ohladiti.
- Mislim da je to sjajna ideja - reče Sart.
 Richard je pogledao primamljivi plavozeleni bazen. -
Govorite li o tome da sada pođemo plivati? - upita.
- Zar bi moglo postojati neko bolje vrijeme? - reče
Palenque. - Svi smo tako vrući i oznojeni.
- Ali naša odjeća - reče Richard. - Bit ćemo mokri.
- Mi ne nosimo odjeću kad plivamo - reče Meeta.
Richard pogleda Michaela. - Ovo mjesto postaje sve bolje i
bolje - reče.
- Dakle? - upita Meeta. - Što kažu profesionalni
plivači? Richard proguta slinu. Bojao se bilo što reći da se
ne bi probudio.
- Ja sam za! - uzvikne Michael.
- Izvrsno! - reče Meeta. Skočila je na noge i povukla
Palenque za sobom.
Sart je ustao i pružio ruku Muri. Interterranci su u
trenu bestidno odbacili svoje tunike i kratke hlače. U svojoj
nagoj veličanstvenosti svi su elegantno zaronili u vodu i
snažnim, uvježbanim zamasima otplivali prema sredini
bazena.
Richard i Michael su na trenutak bili previše
zaprepašteni da bi pošli za njima. Osvrnuli su se naokolo i
pogledali ljude u neposrednoj blizini. Još su se više
iznenadili kad su vidjeli da se nitko nije obazirao na
plivače, osim Perrya. Zatim su se Richard i Michael
pogledali.
- Koga vraga mi čekamo? - upita Richard i pijano se
nasmiješi.
Dva su se ronioca u žurbi nespretno počela skidati.
Istodobno su jurnuli prema bazenu. Michael je imao
problema sa svojim kratkim hlačicama, pa se spotaknuo.
Richard je bio uspješniji i uskoro je brzo plivao prema
plitkom dijelu u sredini bazena.
 Čim je stigao onamo, Meeta i Palenque su se
doslovno bacile na njega i neprestano ga potapljale. Richard
je ushićeno prihvatio maltretiranje nagih ljepotica, ali je
uskoro ostao bez daha. Do trenutka kad je Michael stigao i
slično se zabavljao s Murom, budući da su Sart i Palenque
otplivali do drugoga kraja bazena, Richard je zajedno s
Meetom sjedio na mjestu gdje su mogli držati glave iznad
vode.
- Richard, Richard, Richard - radosno je ponavljala
Meeta dok je uporno pritiskivala svoj dlan uz njegov i
milovala mu glavu. - Ti si najprimitivnije privlačan
posjetitelj kojeg smo ikad imali u Saranti. Možda u cijeloj
Interterri u posljednjih nekoliko tisuća godina.
- Mislio sam da me samo majka može voljeti - našali
se Richard.
- Poznavao si svoju majku? - upita Meeta. - Kako
neobično.
- Jasno da sam poznavao svoju majku - reče Richard.
- Zar ti ne poznaješ svoju?
- Ne - nasmije se Meeta. - Nitko u Interterri ne
poznaje svoju majku. Ali nemojmo sada o tome. Umjesto
toga, zašto me ne bi poveo u svoju sobu?
- Dakle, to je ideja - reče Richard. - Ali što ćemo s
tvojom prijateljicom Palenque? Što ćemo joj reći?
- Što god želiš - bezbrižno će Meeta. - No najlakše ju
je jednostavno pozvati. Sigurna sam da će željeti poći s
nama. I Karena. Znam da i ona želi poći.
Richard se pokušavao držati ležerno, ali se bojao da je
njegovo iznenađenje nad ovom neočekivanom srećom
previše očito. Istodobno je, s obzirom na ovako povoljan
razvoj događaja, poželio da nije toliko pio.
***
 Bučna je skupina ljudi krenula iz paviljona prema
blagovaonici.
Suzanne, Perry i ronioci na sav su glas pjevali stare
pjesme Beatlesa na oduševljenje svih koji su pošli s njima i
koji su, začudo, znali riječi.
Suzanne je hodala s Garonom, Perry s Lunom,
Richard s Meetom, Palenque i Karenom, a Michael s
Murom i Sartom.
Premda su Suzanne i Perry pazili da ne piju previše,
ono što jesu popili udarilo im je u glavu. Nisu bili ni izbliza
tako pijani kao Richard i Michael, ali oboje su znali da su
pripiti. Isto tako, sjajno su se zabavljali.
Arak ih je pozdravio kad se zabava počela bližiti
kraju i obećao im da će se ujutro naći s njima. Zaželio im je
ugodan odmor i zahvalio jer su došli na proslavu.
- Hej! - vikne Richard kad su završili izvedbu pjesme
Come Together. - Zar vi ljudi ne znate neku svoju pjesmu?
- Naravno - reče Meeta. Interterranci su odmah počeli
pjevati, a premda su riječi bile na engleskom, ritam je bio
nepravilan kao i glazba na zabavi.
- Prekinite! - vikne Richard. - To zvuči previše čudno.
Vratimo se na Beatlese.
- Richarde, budimo pošteni - reče Suzanne.
- U redu je - reče Meeta. - Radije bismo pjevali vaše
pjesme.
- Michael? Kojeg vraga radiš s tim čašama? - pitao je
Richard kad je vidio da njegov partner nosi nekoliko
praznih čaša.
- Pitao sam Araka - reče Michael. - Rekao je da ih
mogu uzeti. Od zlata su. Kladim se da ovdje imam dovoljno
novca za polog za novi kamionet.
Richard se sagne i zgrabi jednu čašu.
- Hej, vrati mi to - ljutito će Michael.
 Richard se nasmije. - Pođi na položaj za hvatanje.
Bacit ću ti dugačku!
Michael je preostale čaše pružio Muri. Zatim je
teturavim korakom pošao naprijed. Richard je bacio čašu
kao ragbijašku loptu, te je spiralno se krećući završila u
Michaelovim rukama. Svi su zapljeskali. Michael se
naklonio, izgubio ravnotežu i pao. Svi su se smijali i još
jače pljeskali.
- Mi imamo kućne ljubimce koji se tako igraju - reče
Mura.
- Vidjela sam neke ljubimce kad smo dolazili ovamo -
reče Suzanne. - Izgledali su kao sastavljena stvorenja.
- To i jesu - reče Mura.
- Imate li ovdje dolje sportova? - upita Richard.
Michael se vratio i uzeo ostatak svojih čaša.
- Ne, nemamo sportova - reče Meeta. - Osim ako ne
misliš na umne igre, takve stvari.
- Dovraga, ne! - reče Richard. - Mislim nešto kao
hokej ili ragbi.
- Ne - reče Meeta. - Nemamo fizičkog nadmetanja.
- Zašto ne? - upita Richard.
- Nije potrebno - reče Meeta. - I nezdravo je.
Richard pogleda Michaela. - Nije ni čudo da su svi
muškarci takvi mlakonje - reče. Michael kimne.
- Kako bi bilo da zapjevamo Lucy in the Sky with
Diamonds - predloži Suzanne. - Pjesma se čini prikladnom.
Grupa je nekoliko trenutaka kasnije, još uvijek
pjevajući refren, ušla u blagovaonicu. Bilo je mračno, ali
Interterranci su nekako dobili rasvjetu.
Perry je baš kanio pitati kako su to učinili kad je
opazio Donalda. Bivši mornarički časnik bez riječi je sjedio
u mraku. Lice mu je bilo ozbiljno kao i prije nego su pošli
na proslavu.
 - Tako mi svega - reče Richard. - Gospodin Ukočena
Strelica je točno ondje gdje smo ga ostavili.
Michael je ponosno odložio na stol svoj plijen od
zlatnih čaša.
Richard se bacio na mjesto za stolom nasuprot
Donaldu. Povukao je tri žene sa sobom, poput trofeja. - Pa,
admirale Fuller - reče podrugljivim tonom. Salutirao mu je
na komičan način. - Pretpostavljam da po našem društvu i
plijenu možeš zaključiti da si doista propustio sjajnu
zabavu.
- Siguran sam da jesam - sarkastično će Donald.
- Ne možeš zamisliti kako je bilo fantastično,
pametnjakoviću - reče Richard.
- Ti si pijan, mornaru - prezirno će Donald. Srećom,
neki od nas imaju dovoljno samokontrole da bi zadržali
zdrav razum.
- Da, pa, dopusti mi da ti kažem što nije u redu s
tobom - reče Richard upirući nesigurnim prstom u
Donaldovo lice. - Još uvijek misliš da si u prokletoj
mornarici. Pa, dopusti mi da ti nešto kažem. Nisi.
- Ti nisi samo glup - sikne Donald. - Odvratan si.
Nešto je puklo u Richardovu mozgu. Odgurnuo je žene i
bacio se preko mramornog stola, uhvativši Donalda
nespremnog.
Unatoč alkoholiziranom stanju, uspio je zajahati
čovjeka i nekoliko ga puta neučinkovito udariti po glavi.
Donald je reagirao tako da je objema rukama stegnuo
Richarda.
Uhvaćeni u nasilnom zagrljaju, oba su se čovjeka
otkotrljala s ležaljke na kojoj je Donald sjedio. Nisu mogli
jedan drugome nanijeti veću štetu, ali su si ipak zadavali
kratke udarce šakama. Udarili su u stol zbog čega je
Michaelova zbirka zlatnih čaša uz glasni zveket pala na
pod.
Interterranci su prestrašeno ustuknuli, a Suzanne i
Perry su intervenirali. Nije bilo lako, ali su konačno uspjeli
razdvojiti dva muškarca. Ovog je puta Richard imao
okrvavljeni nos.
- Gade jedan - procijedio je Richard dok je dodirivao
svoj nos i gledao krv.
- Imaš sreće da su ti ovdje prijatelji - reče mu Donald.
- Mogao sam te ubiti.
- Sad je dosta - reče Perry. - Više nema izazivanja i
više nema tučnjave. Ovo je smiješno. Obojica se ponašate
poput djece.
- Idiot! - doda Donald. Oslobodio se Perryevih ruku i
poravnao svoju satensku tuniku.
- Kreten! - odbrusi Richard. Udaljio se od Suzanne i
krenuo prema svojim trima prijateljicama. - Hajde,
djevojke! - reče. - Idemo u moju sobu gdje neću morati
gledati ružnu njušku ovoga tipa.
Richard je učinio nekoliko nesigurnih koraka prema
ženama, ali one su prestrašeno ustuknule. Zatim su bez
riječi pobjegle kroz otvoreni kraj prostorije u noć. Richard
je požurio za njima, ali je stao na rubu tratine.
Žene su već bile na pola puta do paviljona.
- Hej! - vikne Richard. - Vratite se! Meeta..
- Mislim da je vrijeme da pođeš u krevet - dovikne
mu Suzanne. - Izazvao si dovoljno nevolja za jednu noć.
Richard se vratio u prostoriju, razočaran i bijesan.
Otvorenom je šakom tresnuo po stolu tako glasno da su svi
poskočili. - Sranje! - vikne, ne obraćajući se nikome
posebno.
***
 Perry se svim silama trudio da sakrije drhtanje svoje
ruke dok je otvarao vrata kolibe i propuštao Lunu ispred
sebe. Mnogo je vremena prošlo otkako je bio sam s
ovakvom ženom. Nije imao pojma je li uzrok njegove
tjeskobe bračna krivnja ili Lunina neprikladna mladost.
Povrh toga, bio je pripit od pića, ali na njegovu je
ošamućenost više djelovala činjenica da ga apsolutno
prekrasna mlada žena smatra privlačnim nego kristal.
Dok se Perry trudio prikriti svoju nervozu, bio je
dovoljno senzibilan da opazi kako je i Luna uznemirena.
- Mogu li te nečim ponuditi? - upita Perry. - Navodno
imam na raspolaganju hrane i pića. - Gledao je kako se
djevojka približava bazenu, saginje i provjerava
temperaturu vode.
- Ne, hvala - reče Luna. Počela je besciljno hodati
prostorijom.
- Doimaš se uznemirenom - primijeti Perry. Nije znao
što bi učinio, pa je pošao do kreveta i sjeo.
- I jesam uznemirena - prizna Luna. - Nikad nisam
vidjela da se neka osoba ponaša onako kao Richard.
- On baš nije naš najbolji predstavnik - reče Perry.
- Ima li mnogo ljudi sličnih njemu ondje odakle ste
došli? - upita luna.
- Nažalost, imamo dosta takvih - reče Perry. - Obično
postoji povijest zlostavljanja iz generacije u generaciju.
Luna odmahne glavom. - Odakle dolazi poticaj za
zlostavljanje?
Perry se počeše po glavi. Nije kanio započinjati
sociološku raspravu, niti se trenutno osjećao sposobnim za
to. Istodobno je osjećao da nešto mora reći. Luna ga je
pažljivo promatrala. - Pa, da vidimo - reče on. - Zapravo
nisam previše o tome razmišljao, ali u našem društvu ima
mnogo nezadovoljstva, što proizlazi iz prevelikih
očekivanja i osjećaja da imaju pravo na nešto više. Malo je
ljudi koji su ikad doista zadovoljni.
- Ne razumijem - reče Luna.
- Dat ću ti jedan primjer - reče Perry. - Ako netko
dobije ford explorer, uskoro će vidjeti reklamu za lincoln
navigator, a uz njega se explorer doima neprivlačnim.
- Ne znam što je to - reče Luna.
- To su samo stvari - reče Perry. - Zahvaljujući
neumornom reklamiranju navedu nas da osjećamo kako
nikad nemamo ono pravo.
- Ne razumijem takvu vrstu pohlepe - reče Luna. -
Ovdje u Interterri nemamo ništa tome slično.
- Pa, onda je teško objasniti - reče Perry. - No u
svakom slučaju, ima mnogo nezadovoljstva, što posebno
dolazi do izražaja u siromašnim obiteljima koje imaju još
manje stvari nego ostali, a u obiteljima se ljudi iskaljuju
jedni na drugima.
- To je žalosno - primijeti Luna. - I zastrašujuće.
- Može biti - složi se Perry. - No nekako smo
uvjetovani da o tome ne razmišljamo jer sve to gura
naprijed našu ekonomiju.
- Čini se neobičnim živjeti u društvu koje ohrabruje
nasilje - reče Luna. - Nasilje se nama čini šokantnim jer ga
nema u Interterri.
- Uopće ga nema? - upita Perry.
- Ne, nikada - reče Luna. - Nikad nisam vidjela da
jedna osoba udari drugu. Od toga me obuzima slabost.
- Zašto onda ne sjedneš? - predloži Perry. Potapšao je
krevet kraj sebe, osjećajući se smeteno prozirnim. Unatoč
tome, Luna je prišla krevetu i sjela kraj njega.
- Ne osjećaš vrtoglavicu, je li? - upita Perry. Mučio se
da održava razgovor sada kad mu je bila ovako blizu. -
Želim reći, nećeš se onesvijestiti ili tako nešto?
 - Ne, bit će mi dobro.
Perry se zagledao u Lunine svijetloplave oči. Na
trenutak nije mogao govoriti. Kad je pronašao glas, on reče:
- Znaš, ti si veoma mlada.
- Mlada? Kakve to veze ima s bilo čime?
- Pa.. - reče Perry tražeći riječi. Ni sam nije bio
siguran govori li o njezinoj reakciji na Richardovo
ponašanje ili o svojoj reakciji na nju. - Kad je čovjek mlad,
nema toliko iskustva kao kad je stariji. Možda nisi imala
vremena vidjeti nasilje.
- Slušaj, ovdje nema nasilja - reče Luna. - Odlučeno
je da ga neće biti. Osim toga, nisam onako mlada kako se
tebi vjerojatno čini. Što misliš, koliko mi je godina?
- Ne znam - promuca Perry. - Oko dvadeset.
- Sad se čini da si ti uznemiren.
- Pretpostavljam da jesam - prizna Perry. - Mogla bi
mi biti kći.
Luna se nasmiješi. - Uvjeravam te da imam više od
dvadeset godina. Osjećaš li se sada bolje?
- Malo - prizna Perry. - Zapravo, ne znam zašto se
osjećam tako nervoznim. Ovdje je sve tako lijepo, ali ipak
je nekako uznemirujuće.
- Razumijem - reče Luna. Opet se nasmiješila i
podigla svoj dlan prema njegovom.
Perry je smeteno prislonio dlan uz njezin. - Što je ovo
s našim rukama? - upita.
- To je samo način na koji mi pokazujemo ljubav i
poštovanje. Ne sviđa ti se?
- Kad je riječ o pokazivanju ljubavi, ja sam skloniji
ljubljenju - reče Perry.
- Kao što je Richard večeras činio?
- Malo intimnije od Richardove tehnike - reče Perry.
- Pokaži mi - reče Luna.
 Perry je udahnuo, sagnuo se i lagano poljubio Lunine
usne. Kad se odmaknuo, Luna je vršcima prstiju nježno
dotaknula svoje usne, kao da se čudi neobičnom osjećaju.
- Zar ti se ne sviđa? - upita Perry.
Luna odmahne glavom. - Nije riječ o tome, ali moji
su prsti i dlanovi osjetljiviji od mojih usana. Ali pokaži mi
još. Perry je nervozno progutao slinu. - Misliš ozbiljno?
- Sigurno - reče Luna. Prišla mu je bliže i pogledala
ga onim svojim sanjarskim očima. - Činiš mi se veoma
zavodljivim, gospodine predsjedniče Benthic Marinea.
Perry ju je zagrlio i povukao na bijeli pokrivač od
kašmira.
Michael je bio na sedmom nebu. Mura je žena
njegovih snova. Ne može biti bolje od ovoga. Čak mu nije
smetala stalna Sartova nazočnost.
Dječak je bio u bazenu i dopuštao mu da sam uživa u
Muri.
Baš kad je Michael bio na rubu nesvjestice od čistog
užitka, njegovu je omamljenost prekinulo kucanje na
vratima. Pokušao ga je ignorirati, ali je na koncu gol golcat
oteturao do vrata. Na nogama se osjećao još pijanijim. -
Tko je, dovraga? - upita.
- To sam ja, tvoj prijatelj Richard. Michael otvori
vrata.
- U čemu je problem?
- Nema problema - reče Richard. Pokušao je
pogledati iza Michaela. - Samo sam mislio da ti je možda
potrebna mala pomoć, ako shvaćaš što mislim.
Michaelovu omamljenu mozgu trebalo je nekoliko
sekundi da shvati što Richard govori. Pogledao je natrag
prema Muri na okruglom krevetu, a zatim opet Richarda.
- Šališ se? - upita Michael.
- Ne - reče Richard. Iskrivljeno se osmjehnuo.
 - Mura - dovikne Michael. - Imaš li nešto protiv toga
da nam se Richard pridruži?
- Nemam, ali samo ako obeća da će se pristojno
ponašati - odgovori Mura.
Michael je opet pogledao Richarda s pretjeranim
izrazom iznenađenja na licu. - Čuo si damu - reče i
prepredeno se nasmiješi. Širom je otvorio vrata i pustio
Richarda u sobu. Kad su dva muškarca prišla krevetu, Mura
je podigla obje ruke.
- Dođite, vas dvojica primitivaca! - reče. - Rado bih s
obojicom dodirivala dlanove.
Ronioci su razmijenili poglede nevjerice prije nego se
Michael ponovno popeo na krevet, a Richard se izvukao iz
satenske odjeće. Kad se Richard smjestio kraj Mure, rekao
je: - Vi ovdje ste prilično slobodni u ljubavi.
- Istina - reče Mura. - Imamo mnogo ljubavi. To je
naše bogatstvo.
Malo kasnije pijani su se ronioci obeznanili od užitka
u Murinim rukama. To nije bio pravi seks jer u svojem
omamljenom stanju niti jedan nije bio sposoban za
konzumaciju, ali unatoč tome nisu mogli biti zadovoljniji.
Sart je s drugog kraja bazena promatrao Richardov
dolazak. Richard ga je istodobno privlačio i odbijao.
Uglavnom je bio znatiželjan. Nakon što se umorio od
plivanja, izišao je iz vode, obrisao se i krenuo prema troje
ljudi obuzetih blaženstvom. Mura mu se nasmiješila.
Zagrlila je oba ronioca, a oni su čvrsto spavali.
Mura je kretnjom pozvala Sarta da sjedne na krevet.
Nježno je milovala leđa obojice ronioca, ali je Richarda
spremno prepustila Sartu. Tako se mogla usredotočiti na
Michaela.
Sart je u početku samo milovao Richardova leđa kako
je ranije činila Mura, ali mu je to dojadilo pa je počeo
improvizirati. Najprije je trljao Richardovu razotkrivenu
ruku i rame. Richardova koža Sartu se činila veoma
neobičnom. Nije bila onako čvrsta kao koža Interterranaca i
imala je mnogo neobičnih, sićušnih nedostataka. Sart je
svoju pozornost prebacio na Richardovu glavu gdje je
opazio malenu, nejasnu, plavkastocrvenu mrlju na rubu
vlasišta iznad njegova uha. Kad se Sart sagnuo da bi izbliza
proučio tu mrlju, lagano je dodirnuvši vrškom prsta,
Richard je naglo otvorio oči.
Sart mu se sanjarski nasmiješio i nastavio sa svojim
nježnim milovanjem.
- Kojeg vraga? - krikne Richard. Udario je Sarta po
ruci. Još uvijek pijan, nespretno je skočio s kreveta.
Sart je također ustao. Pitao se nije li mrlja iznad
Richardova uha neobično osjetljiva. Možda je nije smio
dotaknuti.
Richardov nagli pokret probudio je Michaela. Pospan
i ošamućen, uspravio se u sjedeći položaj premda ga je
Murina ruka pokušavala zadržati. Vidio je Richarda kako se
njiše kraj kreveta i bijesno zuri u Sarta, koji se doimao
nekako krivim.
- Što je bilo, Richie? - Michael upita nerazgovijetnim,
hrapavim glasom.
Richard mu nije odgovorio. Samo je rukom prešao
preko glave i nastavio bijesno zuriti u Sarta.
- Što se dogodilo, Sart? - upita Mura.
- Dotaknuo sam Richardovu mrlju - objasni Sart. -
Onu iznad njegova uha. Žao mi je.
- Michael, dođi ovamo! - prasne Richard. Kretnjom
ruke pozvao je Michaela i nesigurnim se korakom zaputio
prema bazenu.
Michael je ustao osjećajući se omamljeno od kratkog
drijemanja. Pošao je za Richardom. Dva su se muškarca
udaljila toliko da ih drugo dvoje ne može čuti. Michael je
vidio da je Richard strahovito uzrujan.
- Što se događa? - šaptom upita Michael.
Richard je nadlanicom obrisao usta. Još uvijek je
bijesno pogledavao Sarta.
- Mislim da sam shvatio zašto je svim tim tipovima
svejedno ako se valjamo s njihovim ženama - šaptom
odgovori Richard.
- Zašto? - upita Michael.
- Mislim da je to gomila pedera.
- Doista? - Michael pogleda Sarta. Ta mu je
mogućnost pala na pamet još na zabavi kad je vidio toliko
muškaraca koji hodaju rukom pod ruku, ali je u općem
uzbuđenju kasnije zaboravio na to.
- Da, i reći ću ti još nešto - reče Richard. - Onaj
maleni šmokljanski dripac trljao je moja leđa i glavu. Cijelo
sam vrijeme mislio da to čini djevojka.
Michael se nasmijao unatoč očitom Richardovu
gnjevu.
- To nije smiješno - prasne Richard.
- Kladim se da bi Mazzola mislio da jest - reče
Michael.
- Ako kažeš Mazzoli, ubit ću te - sikne Richard.
- Ti i još deset drugih ljudi - prezirno će Michael. -
Ali što želiš da u međuvremenu učinimo?
- Mislim da bismo tom malom klipanu trebali
pokazati što mislimo o ljudima njegove vrste - reče
Richard. - Tip me je pipkao, zaboga. Nemam namjeru
dopustiti da to tek tako prođe. Mislim da ne bismo smjeli
tim ljudima dopustiti da steknu pogrešnu predodžbu o
nama.
- U redu - reče Michael. - Slažem se. Što si imao na
umu?
 - Prvo, riješi se djevojke! - reče Richard.
- O, ne! Zar baš moramo? - upita Michael.
- Svakako - nestrpljivo će Richard. - I prestani se
duriti. Možeš joj reći neka sutra opet dođe. Važno je da
ovog tipa naučimo lekciju, a ne želimo publiku. Pozvat će u
pomoć i začas će se pojaviti oni radnički klonovi.
- Dobro - reče Michael. Duboko je udahnuo kako bi
se pribrao, a zatim se vratio do kreveta.
- Je li Richard dobro? - upita Mura.
- Dobro je - reče Michael. - Ali je umoran. Zapravo,
obojica smo umorni. Možda je bolje reći iscrpljeni. Osim
toga, pijani smo, što si sigurno opazila.
- To mi nije smetalo - reče Mura. - Uživala sam.
- Drago mi je - reče Michael. - No sad se pitamo
možemo li do sutra odgoditi dodirivanje dlanovima. Želim
reći, možda bi bilo bolje da otiđeš.
- Svakako - bez oklijevanja će Mura. Odmah je
kliznula s kreveta i počela se odijevati. Sart je učinio isto.
- Ne bih želio da stekneš pogrešan dojam - reče
Michael. - Želio bih te sutra vidjeti.
- Razumijem da si umoran - ljubazno će Mura. - Ne
brini. Vi ste naši gosti i ja ću sutra ponovno doći, ako ti
tako želiš.
Sart je zavezao isprepleteni pojas oko struka i
pogledao Richarda koji se nije pomaknuo s mjesta na kojem
je stajao, na pola puta do ruba bazena.
- Sart - reče Michael slijedeći dječakov pogled. -
Zašto ti ne ostaneš još malo? Richard bi se želio ispričati jer
te je prestrašio kad je skočio s kreveta.
Sart pogleda Muru. Ona slegne ramenima. - Ovisi o
tebi, prijatelju.
Sart ponovno pogleda Michaela, a on se nasmiješi i
namigne mu.
 - Ako gosti žele da ostanem, onda ću ostati - reče
Sart. Koraknuo je natrag do kreveta, malo se zaljuljavši, i
sjeo.
- To je sjajno - reče Michael.
Mura se odjenula, te je prišla najprije Michaelu, a
zatim i Richardu kako bi još jednom sa svakim pritisnula
dlanove. Obojici je rekla da su joj pružili veliko
zadovoljstvo, te da jedva čeka da ih vidi idućega dana. Prije
nego je za sobom zatvorila vrata, zaželjela im je laku noć.
Nakon što je utihnuo zvuk zatvaranja vrata, uslijedila
je kratka, neugodna tišina. Richard i Michael su promatrali
Sarta, a on pogledavao jednog pa drugog. Sart se počeo
vrpoljiti. Ustao je.
- Možda bih trebao zatražiti još pića - reče Sart, tek
toliko da nešto kaže.
Richard se silom osmjehne i odmahne glavom. Zatim
je prišao Sartu njišući se na nogama kao da ne zna baš
točno gdje su mu stopala.
- Želite li još nešto pojesti? - reče Sart.
Richard ponovno odmahne glavom. Nalazio se veoma
blizu dječaku.
Sart je koraknuo unatrag.
- Ja i moj prijatelj moramo ti reći nešto važno - reče
mu Richard.
- Tako je - reče Michael. Jednako nesigurnim
korakom zaobišao je krevet i pridružio se Richardu, te su
tako stjerali Sarta u kut između kreveta i zida.
- Otvoreno rečeno tako da ne bude nesporazuma -
nastavi Richard - ne podnosimo pedere kao što si ti.
- Zapravo, oni nas čine pomalo ludima - reče
Michael. Sartov je pogled prelazio s jednog pijanog,
iscerenog lica na drugo.
- Možda bi bilo najbolje da odem - nervozno će Sart.
 - Ne ideš prije nego budemo sasvim sigurni da znaš o
čemu govorimo - reče Richard.
- Ne znam što mislite kad kažete 'peder' - prizna Sart.
- Homoseksualac, topli brat - prezirno će Richard. -
Nije važno kako se kaže. Stvar je u tome da ne volimo
tipove koji vole muškarce. A nekako nam se čini da ti
spadaš u tu kategoriju.
- Naravno da volim muškarce - reče Sart. - Volim sve
ljude. Richard pogleda Michaela, a zatim opet Sarta. - Ne
volimo ni biseksualce.
Sart je potrčao prema vratima, ali nije uspio. Richard
ga je zgrabio za ruku, a Michael za kosu.
Richard je brzo uhvatio i drugu dječakovu ruku,
pobjednički se nasmijao i obje mu ruke čvrsto stegnuo na
leđima. Sart se otimao, ali to mu nije koristilo, pogotovo
dok ga je Michael još uvijek držao za kosu.
Kad se dječak više nije mogao maknuti, Michael ga je
šakom udario u trbuh tako da se presavio u struku.
Ronioci su tada pustili dječaka i smijali se dok su ga
gledali kako tetura po sobi. Sart je očajnički pokušavao
doći do daha. Lice mu je poprimilo purpurnu boju.
- U redu, pederu - izusti Richard. - Evo ti jedan za
ono što si svoje prljave šape stavio na mene.
Richard je lijevom rukom podigao Sartovo lice, a
desnom ga je udario.
To nije bio lagani udarac, već snažan udarac odozdo u
koji je unio svu svoju snagu. Tim je udarcem pogodio
dječaka u lice, zdrobio mu nos i odbacio ga svom silinom
unatrag, nehotice ga bacivši na oštri kut mramornog noćnog
ormarića. Nažalost, hladan se je kamen zabio nekoliko
centimetara u stražnji dio dječakove lubanje.
Richard u početku nije bio svjestan kobnih posljedica
svog snažnog udarca. Bio je previše zaokupljen žestokim
bolovima u zglobovima svojih prstiju. Bolnu je ruku
obuhvatio drugom i glasno psovao.
Michael je užasnuto gledao kako se Sartovo mlohavo
tijelo umirilo.
Djelići moždanog tkiva curili su iz ružne rane. Naglo
se otrijeznivši, Michael se sagnuo nad dječakom koji je
stvarao grgljave zvukove.
- Richarde! - glasnim šaptom dovikne Michael. -
Imamo problem!
Richard mu nije odgovorio. Šaka ga je još uvijek
boljela, pa je šetkao sobom i mahao rukom po zraku.
Michael ustane. - Richarde! Kriste! Tip je mrtav.
- Mrtav? - ponovi Richard. Konačnost te riječi
prekinula je Richardovu zaokupljenost samim sobom.
- Pa, gotovo. Probijena mu je glava. Udario je u
prokleti ormarić.
Richard je doteturao do mjesta na kojem je Michael
stajao i zagledao se u nepomično Sartovo tijelo. - Sranje! -
izusti.
- Što ćemo učiniti, dovraga? - upita Michael. - Zašto
si ga udario tako snažno, jebi ga?
- Nisam tako želio, u redu! - vikne Richard.
- Pa, što ćemo učiniti? - ponovi Michael.
- Ne znam - reče Richard.
U tom je trenutku Sartovo premlaćeno tijelo ispustilo
posljednji uzdah i grgljanje je prestalo.
- To je to - reče Michael i strese se. - Mrtav je!
Moramo nešto učiniti, i to brzo.
- Možda bismo trebali otići odavde - reče Richard.
- Ne možemo otići odavde - pobuni se Michael. -
Kamo bismo pošli? Prokletstvo, čak ne znamo ni gdje smo.
- U redu, pusti me da razmislim - reče Richard. -
Sranje, nisam ga kanio ozlijediti.
 - O, svakako - sarkastično će Michael.
- Pa, ne baš toliko - reče Richard.
- Što ako netko dođe ovamo? - upita Michael.
- Imaš pravo - reče Richard. - Moramo sakriti tijelo.
- Kamo? - napeto će Michael.
- Ne znam! - vikne Richard. Mahnito se osvrnuo
naokolo. Zatim je opet pogledao Michaela. - Upravo mi je
pala na pamet ideja koja bi mogla upaliti.
- Dobro - reče Michael. - Kamo?
- Najprije mi pomogni da ga podignemo - reče
Richard. Prekoračio je tijelo, okrenuo ga i uhvatio Sarta
ispod ruku.
Michael je zgrabio Sartove noge, te su ga zajedno
podigli s poda.
 12 POGLAVLJE

Novi se dan postupno rađao, baš kao i na površini

Zemlje. Svjetlost se polako pojačavala, a time su se izgubile
zvijezde s tamnog svoda. Boja se mijenjala od duboke
tamnoljubičaste do ružičaste i na koncu do čiste
nebeskoplave. Saranta se počela buditi.
Suzanne se s dolaskom umjetne zore probudila prva
od posjetitelja sa Zemljine površine. Dok je pogledom
prelazila preko svoje sobe, uočavajući bijeli mramor, zrcala
i bazen, s iznenađenjem je shvatila da nadnaravni doživljaj
u Interterri nije bio san.
Polako je okrenula glavu u stranu i zagledala se u
usnulog Garonu.
Ležao je na boku, okrenut prema njoj. Čudila se
samoj sebi jer je čovjeku dopustila da prenoći. Inače se nije
tako ponašala. Jedini način na koji je pokazala malo
rezerviranosti bilo je tvrdoglavo odbijanje da skine
svilenkastu tuniku i kratke hlače. Provela je noć odjevena.
Suzanne nije bila sigurna da za svoju odluku o tome
da mu dopusti ostanak može okriviti malenu količinu
kristala što ga je popila, ili je jednostavno prevladala
Garonina privlačnost i njegovo laskavo udvaranje. Premda
je to mrzila priznati, kad je riječ o muškarcima fizička je
privlačnost za nju važna. Zapravo, to je dijelom bio razlog
iz kojeg je ostala u burnoj vezi s jednim glumcem u Los
Angelesu još dugo nakon što je njihov odnos prestao biti
zdrav.
 Kao da je osjetio njezin pogled, Garona je otvorio
svoje tamne, vlažne oči i sanjarski se nasmiješio. Suzanne
je bilo teško osjećati kajanje.
- Žao mi je ako sam te probudila - izusti Suzanne. Na
prvoj dnevnoj svjetlosti bio je jednako privlačan kao i večer
prije.
- Molim te, nemoj žaliti - reče Garona. - Drago mi je
što sam se probudio jer vidim da sam još uvijek s tobom.
- Kako to da uvijek kažeš pravu stvar? - reče
Suzanne. Bila je iskrena, a ne sarkastična.
- Kažem ono što bih želio da se meni kaže - reče
Garona.
Suzanne kimne. To je bila razumna varijanta Zlatnog
pravila. Garona se zakotrljao prema njoj i pokušao je
zagrliti.
Suzanne je izbjegla njegovu ruku i kliznula s kreveta.
- Molim te, Garona - reče Suzanne. - Nemojmo
ponavljati prošlu noć. Ne sada.
Garona se spustio natrag na krevet i zagledao u
Suzanne.
- Ne razumijem tvoje nećkanje - reče on. - Je li riječ o
tome da ti nije stalo do mene?
Suzanne glasno zastenje. - O, Garona, uza svu tvoju
sofisticiranost i senzibilnost, na razumijem zašto ti je to
tako teško shvatiti. Kao što sam ti sinoć rekla, meni je
potrebno malo vremena da nekoga upoznam.
- Što te zanima? - upita Garona. - Možeš mi postaviti
bilo koje osobno pitanje.
- Gledaj - reče Suzanne. - Doista mi je stalo do tebe.
Sama činjenica da sam ti dopustila da ostaneš ovdje
svjedoči o tome. To inače ne činim s nekim koga tako
kratko poznajem. No dopustila sam ti da ostaneš, i drago mi
je zbog toga. Ali ne možeš previše očekivati od mene. Sjeti
se svega što pokušavam shvatiti.
- Ali to nije prirodno - reče Garona. - Tvoje emocije
ne bi smjele biti tako nesigurne.
- Ne slažem se! - primijeti Suzanne. - To se zove
samozaštita. Ne mogu hodati naokolo i dopuštati da
trenutne želje upravljaju mojim ponašanjem. Isto bi trebalo
vrijediti i za tebe. Na kraju krajeva, ništa ne znaš o meni.
Možda imam muža ili ljubavnika.
- Pretpostavljam da imaš - reče Garona. - Zapravo,
bio bih iznenađen da nemaš. U svakom slučaju, to nije
važno.
- To je zgodno. - Suzanne se prkosno podbočila. -
Tebi nije važno, ali što je sa mnom? - Prekinula se. Podigla
je ruke i protrljala još uvijek snene oči. Već se sva uzrujala,
a budna je tek nekoliko minuta.
- Nemojmo sada o tome raspravljati - reče Suzanne. -
Ovaj će dan donijeti dovoljno izazova. Arak je obećao da će
odgovoriti na naša pitanja, a vjeruj mi, imam ih mnogo. -
Prišla je jednom od mnogih zrcala i oprezno se pogledala.
Iskrivila je lice u grimasu kad je vidjela svoj odraz. Njezin
je um možda posve smušen, ali jedno sigurno zna: ne
izgleda baš najbolje s dva i pol centimetra dugačkom
kosom.
Spustivši noge s kreveta, Garona je sjeo i protegnuo
se. - Vi ljudska bića druge generacije tako ste ozbiljni.
- Ne znam što misliš pod 'drugom generacijom' - reče
Suzanne. - No mislim da imam razloga biti ozbiljna. Na
kraju krajeva, nisam ovamo stigla svojevoljno. Kao što je
Donald rekao, mi smo oteti. I ne moram te podsjećati da to
znači silom odvedeni.
***
 Kao što je obećao, Arak se pojavio odmah nakon što
je grupa pojela doručak i pitao ih jesu li svi spremni za
didaktički sastanak. Perry i Suzanne su jedva čekali,
Donald je pokazivao malo manje entuzijazma, a Richard i
Michael uopće nisu bili zainteresirani. Zapravo, ponašali su
se napeto i potišteno, ni slično svojoj uobičajenoj drskosti.
Perry je pretpostavio da pate od mamurluka, pa je to rekao i
Suzanne.
- Ne sumnjam da je tako - rekla je Suzanne. - Više je
nego vjerojatno s obzirom na to kako su bili pijani. Kako se
ti osjećaš?
- Sjajno - reče Perry. - Kad se sve uzme u obzir, to je
bila zanimljiva večer. Što je s tvojim prijateljem, Garonom?
Je li se dugo zadržao?
- Neko vrijeme - neodređeno će Suzanne. - Što je bilo
s Lunom?
- Isto - reče Perry. Oboje su izbjegavali pogledati se u
oči. Čim je grupa bila spremna, Arak ih je poveo preko
tratine prema polukružnoj građevini sličnoj paviljonu, ali
mnogo manjoj. Perry i Suzanne hodali su uz Araka. Donald
je nekoliko koraka zaostajao, a Richard i Michael još više.
- Još uvijek mislim da bi trebao reći Donaldu - uporno
će Michael. - Možda će imati neku ideju o tome što bismo
mogli učiniti.
- Kojeg vraga može taj gad učiniti? - obrecne se
Richard. - Mali je mrtav. Fuller ga neće nanovo oživjeti.
- Možda će imati neku bolju ideju o tome kamo bismo
mogli staviti tijelo - reče Michael. - Bojim se da ga ne nađu.
Mislim, ne bih želio da saznaš što ovdje rade s ubojicama.
Richard naglo stane. - Kako to misliš, ja?
- Hej, ti si ga ubio - reče Michael.
- I ti si ga udario.
 - Ali ja ga nisam ubio. I cijela je stvar bila tvoja
zamisao. Richard je bijesno zurio u svog prijatelja.
- Zajedno smo u ovome, smeće jedno. Ono je tvoja
soba. Sve što se dogodi meni, dogodit će se i tebi. Jasno kao
dan.
- Hajde, vas dvojica! - dovikne Arak. Držao je
otvorena vrata malene, polukružne građevine bez prozora.
Drugi članovi grupe stajali su sa strane i gledali prema
roniocima.
- Bez obzira na to - nervozno šapne Michael - stvar je
u tome da tijelo gotovo uopće nije skriveno. Moraš pitati
Donalda može li se sjetiti nekog boljeg mjesta. On možda
jest uštogljeni bivši časnik, ali je pametan.
- U redu - nevoljko će Richard.
Ronioci su ubrzali korak i sustigli ostale. Arak se
ljubazno nasmiješio i zatim ušao u zgradu, a odmah za njim
krenuli su Perry i Suzanne. Kad je Donald prešao prag,
Richard ga je povukao za rukav. Donald je povukao ruku i
ljutito pogledao Richarda, ali je nastavio hodati.
- Hej, zapovjedniče Fuller! - šapne Richard. -
Pričekajte trenutak.
Donald se kratko osvrnuo preko ramena, počastio
Richarda prezirnim pogledom i nastavio hodati. Arak ih je
vodio zavojitim hodnikom bez prozora.
- Želio sam se ispričati zbog onoga sinoć - reče
Richard sustigavši Donalda tako da je hodao tik iza njega.
- Za što? - prezirno upita Donald. - Zato što si bio
glup, pijan, ili zato što si dopustio da te ti ljudi nasamare?
Richard se ugrizao za donju usnu prije nego je
odgovorio. - Možda sve troje. Posve smo izgubili pamet.
Ali to nije razlog iz kojeg želim razgovarati s vama.
Donald naglo stane. Richard je zamalo udario u njega.
Michael jest udario u Richarda.
 - O čemu je riječ, mornaru? - oštrim glasom upita
Donald.
- Neka bude brzo. Predstoji nam zanimljiv razgovor
koji ne želim propustiti.
- Pa, riječ je samo o tome da.. - počne Richard, ali je
tada počeo zamuckivati jer nije znao kako bi počeo.
Suprotno svojem ranijem hvalisanju, bojao se Donalda.
- Hajde, mornaru - obrecne se Donald. - Van s tim.
- Michael i ja mislimo da bismo trebali što prije otići
iz Interterre - reče Richard.
- O, to je veoma inteligentno od vas klipana - reče
Donald.
- Pretpostavljam da vas je jutros nešto prosvijetlilo.
Pa, možda bih vas trebao podsjetiti da nemamo pojma gdje
smo sve dok nam Arak to ne odluči reći. Dakle, kad to
saznamo, možda možemo ponovno razgovarati. - Donald se
okrene da pođe. Richard ga očajnički uhvati za ruku.
Donald bijesno pogleda Richardovu šaku. - Pusti me prije
nego izgubim kontrolu nad sobom.
- Ali... - zausti Richard.
- Prekini, mornaru! - prasne Donald, okončavši
razgovor i oslobodivši se Richardova stiska. Žustrim je
korakom pošao naprijed i prošao kroz vrata na kraju
hodnika žureći za ostalima.
- Zašto mu nisi rekao, dovraga? - razdraženim šaptom
upita Michael.
- Ni ti mu nisi rekao - naglasi Richard.
- Da, jer si rekao da ćeš ti govoriti - reče Michael.
Frustrirano je podigao ruke. - Baš si govorio! Moja bi baka
to bolje obavila. Sad smo opet na početku. I moraš priznati,
ono tijelo nije baš u najboljem skrovištu. Što ako ga nađu?
Richard se strese. - Mrzim misliti na to. Ali to je bilo
najbolje što smo u danim okolnostima mogli učiniti.
 - Možda bismo jednostavno trebali ostati u sobi -
predloži Michael.
- Time ništa nećemo riješiti - reče Richard. - Hajde!
Idemo barem saznati gdje smo pa ćemo možda smisliti
način da odemo odavde.
Pošli su za Donaldom i našli se u futurističkoj,
okrugloj prostoriji promjera devet metara sa stropom u
obliku kupole. Nije bilo prozora.
Samo jedan red od dvanaest stolica okruživao je
mračni, neznatno konveksni središnji prostor.
Arak i Sufa sjedili su točno nasuprot ulazu, na
sjedalima s konzolama ugrađenim u naslone za ruke.
Odmah desno od Araka i Sufe nalazilo se dvoje ljudi koje
ronioci nikad ranije nisu vidjeli. Premda je taj par bio
odjeven u uobičajenu bijelu odjeću, nisu bili onako
privlačni kao drugi Interterranci.
Suzanne i Perry sjedili su lijevo od Araka i Sufe.
Donald je bio sasvim desno, sjedio je sam, a između njega i
ostalih nalazilo se mnogo praznih sjedala.
- Molim vas, Richarde, Michael - dovikne Arak. -
Zauzmite mjesta. Gdje god želite. Tada ćemo početi.
Richard je naglašeno prošao kraj nekoliko praznih
stolica i sjeo kraj Donalda. Richard mu je kimnuo, ali se
Donald samo malo odmaknuo od ronioca. Michael se
smjestio kraj Richarda.
- Još jednom, dobro došli na Interterru - reče Arak. -
Danas ćemo pred vaše umove postaviti izazove na veoma
pozitivan način. U tom ćete procesu uskoro saznati koliko
sreće svi vi imate.
- Kako bi bilo da počnete tako da nam kažete kad
ćemo se vratiti kući? - upita Richard.
- Umukni, dovraga! - zareži Donald.
 Arak se nasmije. - Richarde, doista cijenim tvoju
spontanost i impulsivnost, ali budi strpljiv.
- Najprije bismo vas željeli upoznati s dvoje naših
uglednih građana - reče Sufa. - Sigurna sam da će vam
razgovor s njima biti posebno koristan jer su i oni, poput
vas, stigli iz svijeta na površini. Smijem li vam predstaviti
Ismaela i Mary Black?
Par je na trenutak ustao i naklonio se. Michael je iz
navike zapljeskao, ali je odmah prestao kad je shvatio da
samo on to čini. Suzanne i Perry su širom otvorenih očiju
znatiželjno promatrali par.
- Mary i ja bismo vam također željeli izraziti
dobrodošlicu - reče Ismail.
Bio je prilično visok muškarac mršava lica oštrih crta
i duboko usađenih očiju. - Mi smo ovdje jer smo doživjeli
ono što ćete vi upravo doživjeti, a zbog toga bismo vam
možda mogli pomoći. Jedan općeniti savjet, preporučujem
vam da u ovom trenutku ne pokušavate apsorbirati previše
odjednom.
Michael se nagne prema Richardu i šapne: - Misliš li
da govori o onoj fantastičnoj kremi za ruke što smo je sinoć
koristili?
- Umukni! - prasne Donald. - Ako budete i dalje
prekidali, želim da se maknete od mene.
- U redu, u redu - reče Michael.
- Hvala, Ismael - reče Arak. Zatim pogleda svakog
posjetitelja posebice i doda: - Nadam se da ćete svi
iskoristiti ponudu Blackovih. Osjećamo da će podjela rada
biti od koristi. Sufa i ja stajat ćemo vam na raspolaganju
kad je riječ o informacijama, a Ismael i Mary će vam
najbolje pomoći kad je riječ o pitanjima prilagodbe.
Suzanne se nagne prema Perryu. Na licu joj se
pojavio novi izraz zabrinutosti. - Kako to misli, 'pitanja
prilagodbe'? Što misliš, koliko dugo nas kane ovdje
zadržati?
- Ne znam - šapne Perry. On je također na to
pomislio.
- Prije nego počnemo, željela bih svakome od vas dati
telekomunikator i okular - reče Sufa. Otvorila je kutiju što
ju je donijela na sastanak i izvadila pet malenih paketa, a na
svakom je velikim tiskanim slovima pisalo ime. Ustala je i
pošla po prostoriji, te je svakome pružila njegov paket.
Richard i Michael odmah su ih otvorili, poput djece koja su
dobila božićne darove. Suzanne i Perry oprezno su otvorili
svoje.
Donald je svoj paket ostavio neotvoren u krilu.
- Ovo su nekakve naočale i ručni sat bez brojčanika -
reče Michael. Razočarao se. Stavio je naočale. Imale su
aerodinamičan oblik i bezbojne leće.
- To je telekomunikacijski sustav - reče Sufa. -
Aktivira se glasom, a svaki je prilagođen vašim
individualnim glasovima, što znači da ih ne možete
razmjenjivati. Kasnije ćemo vam pokazati kako se koriste.
- Što mogu raditi? - upita Richard. On je također
stavio naočale.
- Gotovo sve - reče Sufa. - Povezuju se sa središnjim
izvorima čije će se informacije prikazivati kroz naočale.
Također omogućuju komuniciranje s bilo kim drugim u
Interterri, slikom i zvukom. Čine čak i tako obične stvari
kao što je pozivanje zračnih taksija, ali više o tome kasnije.
- Počnimo - reče Arak. Dotaknuo je tipku na konzoli
ispred sebe i tamno konveksno područje postalo je
fosforescentno plavo.
- Prvo o čemu moramo razgovarati je pojam vremena
- reče Arak. - To je tema što će je ljudi poput vas možda
najteže shvatiti jer ovdje u Interterri vrijeme nije onako
nepromjenjivo kakvim se čini na površini Zemlje. Vaš
znanstvenik, gospodin Einstein, prepoznao je relativnost
vremena u smislu da ono ovisi o nečijem stajalištu. Ovdje u
Interterri susrest ćete se s mnogim primjerima takve
relativnosti. Najjednostavniji primjer je starost naše
civilizacije. Iz perspektive života na površini Zemlje naša je
civilizacija nevjerojatno stara, dok iz naše perspektive i one
u ostatku Sunčevog sustava, nije tako. Vaša se civilizacija
mjeri tisućljećima, naša milijunima, a Sunčevog sustava
milijardama.
- O, zaboga - pobuni se Richard. - Zar moramo sve to
slušati? Mislio sam da ćete nam reći gdje se, dovraga,
nalazimo.
- Ukoliko ne shvatite osnove - reče Arak - ono što ću
vam ispričati bit će nevjerojatno, čak i besmisleno.
- Zašto ne bismo pošli unatrag? - reče Richard. -
Recite nam gdje se nalazimo, a zatim sve ono drugo.
- Richarde! - prasne Suzanne. - Miruj!
Richard je zakolutao očima prema Michaelu, a on je
svoje nestrpljenje pokazivao tako što je križao noge i opet
ih razdvajao.
- Vrijeme nije konstanta - nastavi Arak. - Kao što sam
rekao, vaš mudri znanstvenik gospodin Einstein je to
shvatio, ali je pogriješio kad je zaključio da je brzina
svjetlosti gornja granica kretanja. Nije tako, premda je
potrebna golema količina usredotočene energije da se
prijeđe ta granica. Dobra analogija iz svakodnevnog života
je dodatna količina energije potrebna za promjenu
agregatnog stanja, kao što je pretvaranje čvrste tvari u
tekućinu ili tekućine u plin. Postizanje brzine veće od
brzine svjetlosti je slično promjeni stanja u dimenziju gdje
je vrijeme plastično i povezano jedino s prostorom.
 - Nebesa - izlane Richard. - Je li ovo neka šala?
Donald ustane i sjedne na stolicu podalje od ronioca.
- Pokušajte biti strpljivi - reče Arak. - I koncentrirajte
se na to da vrijeme nije konstanta. Razmislite o tome! Ako
je vrijeme doista relativno, onda ga se može kontrolirati,
može se njime manipulirati, mijenjati ga. Što nas dovodi do
pojma smrti. Slušajte pozorno! Na površini Zemlje smrt je
bila nužan dodatak evoluciji, a evolucija je jedino
opravdanje za smrt. No kad se evolucija jednom razvije
tako da stvori inteligentno, spoznajno biće, smrt ne samo da
više nije potrebna, ona je uzaludna.
Pri spominjanju smrti Richard i Michael su se spustili
niže na svojim stolicama. Perry je podigao ruku. Arak mu
je odmah prepustio riječ.
- Smijemo li postavljati pitanja? - upita Perry.
- Svakako - spremno će Arak. - Ovo bi više trebao biti
seminar nego predavanje. No molim vas da pitate samo o
onome što sam već rekao, a ne o onome što mislite da ću
reći.
- Govorili ste o mjerenju vremena - reče Perry. - Jeste
li željeli reći da vaša civilizacija, kako vi kažete, postoji
dulje od naše civilizacije na površini Zemlje?
- Doista - reče Arak. - I to za količinu vremena koju
vi s vašim iskustvom gotovo ne možete shvatiti. Pisana
povijest Interterre vraća se unatrag gotovo šesto milijuna
godina.
- Ma dajte! - prezirno će Richard. - To je nemoguće.
Sve je ovo gomila gluposti. To je starije od dinosaura.
- Mnogo starije od vaših dinosaura - složi se Arak. - I
vaša je nevjerica posve razumljiva. Zato vas nastojimo
polako upoznati s Interterrom. Ne bih želio biti dosadan, ali
daleko je lakše ako se u etapama priviknete na svoju
sadašnju realnost.
 - Sve je to lijepo i dobro - izjavi Richard. - Ali kako
bi bilo da nam pokažete neke dokaze za sve te gluposti?
Počinjem misliti da je sve ovo neka vješta namještaljka, a
iskreno rečeno, ne želim ovdje sjediti i gubiti vrijeme.
Ni Donald ni Suzanne nisu reagirali na ovu
Richardovu upadicu. Oboje su slično razmišljali, premda
Suzanne ne bi tako nepristojno izrazila svoje sumnje.
Međutim, Arak se uopće nije uzrujao.
- U redu - strpljivo će on. - Pružit ćemo vam dokaze
koje možete povezati s poviješću vaše civilizacije. Naša je
civilizacija promatrala i bilježila napredak vaše civilizacije
ljudskih bića druge generacije još od vremena vaše
evolucije.
- Što točno mislite kad kažete ljudska bića druge
generacije? - upita Suzanne.
- To će vam uskoro postati jasno - reče Arak. -
Najprije ćemo vam pokazati neke zanimljive slike. Kao što
sam rekao, promatrali smo napredak vaše civilizacije, a do
prije otprilike pedeset godina mogli smo to činiti kad god
smo htjeli. Tada je došlo do naglog razvoja vaše
tehnologije, a to je ograničilo naše promatranje kako nas ne
biste otkrili. Zapravo, prestali smo upotrebljavati većinu
naših starinskih izlaza, kakav je onaj kroz koji ste vi ušli u
Interterru ili onaj u Barsami, našem gradu na zapadu. Oba
su trebala biti zatvorena magmom, ali birokratska
nesposobnost radničkih klonova dovela je do odlaganja
izvršenja naredbe.
- Moj Bože, ti si doista veliki brbljavac - reče
Richard. - Gdje su dokazi?
- Špilja u kojoj je završila naša podmornica? - upita
Suzanne. - Je li to bio vaš izlaz?
- Tako je - reče Arak.
 - Je li inače ispunjen morskom vodom? - upita
Suzanne.
- Opet točno - reče Arak.
Suzanne se okrene Perryu. - Nije ni čudo da Geosat
nikad nije otkrio Sea Mount Olympus. Ta podmorska
planina nema dovoljno mase da bi je opazio gravimetar.
- Hajde! - opet će Richard. - Dosta je otezanja.
Pogledajmo dokaze!
- U redu, Richarde - strpljivo će Arak. - Zašto ne
predložiš neko razdoblje u vašoj povijesti što bi ga želio
vidjeti iz naših arhiva. Što starije, to bolje.
Richard pogleda Michaela tražeći pomoć.
- Što misliš o gladijatorima? - reče Michael. -
Pogledajmo neke rimske gladijatore.
- Mogla bi se vidjeti borba gladijatora - nevoljko će
Arak. - Ali tako nasilni zapisi nalaze se pod strogom
cenzurom. Za njih bi nam trebalo posebno odobrenje Vijeća
staraca. Možda bi neko drugo razdoblje bilo prikladnije.
- Ovo je prokleto smiješno! - obrecne se Richard.
- Pokušaj se kontrolirati, mornaru - prasne Donald.
- Ne znam jesam li shvatila što želite reći - reče
Suzanne. - Kažete li da imate zabilježenu cjelokupnu
ljudsku povijest i želite da mi predložimo neko povijesno
razdoblje kako bismo vidjeli neke prizore iz tog doba?
- Točno - odgovori Arak.
- Kako bi bilo da pogledamo srednji vijek? - predloži
Suzanne.
- To je prilično veliko razdoblje - reče Arak. - Možete
li biti malo određeniji?
- Dobro - reče Suzanne. - Može li Francuska u
četrnaestom stoljeću?
- To je tijekom Stogodišnjeg rata - s entuzijazmom će
Arak. - Neobično je da čak i vi, dr. Newell, tražite prizore
iz tako nasilnog vremena. No s druge strane, ljudska bića
druge generacije imaju doista nasilnu povijest.
- Pokažite ljude koji se zabavljaju, a ne ratuju - reče
Suzanne.
Arak je dotaknuo tipku na svojoj konzoli, a zatim se
nagnuo naprijed i nešto rekao u maleni mikrofon u sredini.
Svjetlost u prostoriji gotovo se odmah prigušila, a podni je
ekran oživio od maglovitih prizora koji su se nevjerojatnom
brzinom izmjenjivali. Svi su se kao opčinjeni nagnuli preko
niskog zida i gledali.
Uskoro su slike usporile, a zatim i stale. Prikazani
prizor bio je kristalno jasan s prirodnim bojama i savršenom
holografskom trodimenzionalnošću. Vidjeli su maleno žitno
polje krajem ljeta, snimljeno s visine od otprilike sto
dvadeset do sto pedeset metara.
Grupa ljudi odmarala se od žetve. Njihove su kose
bile razbacane oko nekoliko deka na kojima se nalazio
skroman obrok. Čulo se neprestano cvrčanje cvrčaka.
- Ovo nije zanimljivo - Arak reče nakon što je na
brzinu pogledao. - Ništa neće dokazati. Ako se izuzmu
grubi odjevni predmeti tih ljudi, ništa ne ukazuje na
vremenski okvir. Neka ponovno počne potraga.
Prije nego je bilo tko mogao reagirati, ekran se
ponovno zamaglio dok se ondje izmjenjivalo tisuće prizora.
Zavrtjelo im se u glavi od brzog treperenja, ali uskoro su
slike opet usporile i tada stale.
- Ah, ovo je mnogo bolje - uzvikne Arak. Sad su
vidjeli dvorac izgrađen na stjenovitoj uzvisini, a pred njim
je bio u tijeku nekakav turnir. Mjesto s kojeg se prizor
snimao bilo je mnogo više nego za prethodnu snimku.
Boje vegetacije oko zidina dvorca ukazivale su na
sredinu jeseni.
 Dvorište je bilo puno veselih ljudi čiji su glasovi
činili prigušeni žamor.
Svi su na sebi imali šaroliku srednjovjekovnu odjeću.
Zastave s grbovima vijorile su na povjetarcu. Na oba kraja
dugačke, niske ograde od balvana što se pružala sredinom
dvorišta, dva su viteza vršila konačne pripreme za viteški
dvoboj. Konji pokriveni raznobojnim svečanim
pokrivačima bili su okrenuti jedan prema drugome i
uzbuđeno toptali kopitima.
- Kako je to snimljeno? - upita Perry. Bio je opčinjen
prizorom.
- To je standardna naprava za snimanje - reče Arak.
- Želim reći, s kojeg mjesta? - upita Perry. - Iz neke
vrste helikoptera?
Arak i Sufa su se nasmijali. - Oprostite zbog našeg
smijeha - reče Arak. - Helikopter je vaša tehnologija. Nije
naša. Osim toga, takvo bi vozilo bilo previše upadljivo. Ove
je snimke napravio maleni, bešumni, antigravitacijski brod
bez ljudske posade, koji je lebdio na visini od otprilike šest
tisuća metara.
- Hej, Hollywood cijelo vrijeme čini takve stvari -
reče Richard. - Velika stvar! Ovo nije nikakav dokaz.
- Ako je ovo filmska scena, onda je najrealističnija od
svih što sam ih dosad vidjela - reče Suzanne. Nagnula se
bliže. Što se nje ticalo, pojedinosti su bile daleko vjernije
od onoga što Hollywood može dati.
Dok su gledali, paževi vitezova u oklopima koraknuli
su unatrag, a konjanici su spustili svoja koplja. Uz oštar
zvuk fanfara dva su konja jurnula naprijed sa suprotnih
strana ograde od balvana. Dok su se približavali jedan
drugome, klicanje gomile postalo je gromoglasno.
Tada, tren prije no što su se konjanici sudarili, slika je
nestala. Trenutak kasnije opet je postao fosforescentno
plavi. Pojavio se okvir s porukom koja je glasila: Prizor
cenzuriran. Obratite se Vijeću staraca.
- Prokletstvo! - izusti Michael. - Baš sam se zagrijao.
Tko je pobijedio, dovraga: tip u zelenom ili tip u crvenom?
- Richard ima pravo - odjednom se javi Donald,
ignorirajući Michaela. - Ovi se prizori mogu previše lako
namjestiti.
- Možda - reče Arak ni najmanje se ne uvrijedivši. -
Ali mogu vam pokazati što god želite. Ne bismo mogli
snimiti cjelokupnu povijest i sve što bi vama moglo pasti na
pamet.
- Kako bi bilo da nam pokažete nešto starije? -
predloži Perry. - Recimo, neolitsko doba na istome mjestu
gdje se nalazio dvorac.
- Pametna zamisao! - reče Arak. - Unijet ću
koordinate bez određenog vremena osim da to bude unatrag
barem deset tisuća godina, a zatim će stroj za traganje
pokušati pronaći neki prizor.
Ekran je iznova oživio. Opet su se prizori vrtoglavo
izmjenjivali. Ovog je puta treperenje mnogo dulje trajalo.
Suzanne je dotaknula Perryevu ruku. Nagnula se
prema njemu kad se okrenuo. - Mislim da gledamo stvarne
prizore - reče ona.
- I ja - reče Perry. - Možeš li zamisliti o kakvoj je tu
tehnologiji riječ!
- Manje mislim na tehnologiju, a više na činjenicu da
je ovo mjesto stvarno - šapne Suzanne. - Ne sanjamo sve
ovo.
- Ah! - oglasi se Arak. - Vidim da je tragač nešto
pronašao. Vremenski okvir bit će dvadeset pet tisuća
godina. - Dok je govorio, slike su usporile i zaustavile se.
Vidjela se ista stjenovita uzvisina, ali bez dvorca.
Vrhom uzvisine dominirala je kratka strmina izdubljena u
sredini kako bi činila plitku špilju. Oko ulaza u špilju
nalazila se grupa neandertalaca odjevenih u krzno. Nešto su
radili uz pomoć primitivnog alata.
- Doista izgleda da je riječ o istome mjestu - primijeti
Perry. Dok su svi gledali, prizor se približio tako da su
vidjeli izbliza.
- Slike su jasnije - doda Perry.
- U ono vrijeme nismo se bojali da će netko vidjeti
naše brodove - objasni Arak - pa smo se spuštali na
tridesetak metara visine i proučavali njihovo ponašanje.
Dok su gledali, jedan se neandertalac uspravio nakon
što je završio strugati kožu. Dok se protezao, slučajno je
pogledao ravno gore. Kad je to učinio, na njegovu se
grubom licu pojavio izraz zaprepaštenja, a usta su mu se
otvorila od čuđenja i straha. Snimka je napravljena iz takve
blizine i bila je dovoljno čista da su se vidjeli njegovi veliki
četvrtasti zubi.
- Dakle - prokomentira Arak - evo primjera kad je
netko opazio našu antigravitacijsku letjelicu. Sirotan
vjerojatno misli da su ga posjetili bogovi.
- Zaboga - reče Suzanne. - Pokušava navesti ostale da
pogledaju gore!
- Njihov je jezik bio veoma oskudan - reče Arak. - No
znam da je postojala još jedna podvrsta u istom
vremenskom okviru i otprilike u istom području koju ste vi
nazvali kromanjoncima. Njihov je jezik bio daleko bolji.
Neandertalac je gunđao i poskakivao gore-dolje dok
je pokazivao prema kameri. Uskoro je cijela grupa gledala
prema nebu. Neke su žene s malenom djecom odmah
pokupile svoje potomke i nestale u špilji, a drugi su dotrčali
van.
 Jedan se poduzetni muškarac sagnuo, podigao kamen
veličine jajeta i bacio ga prema nebu. Kamen se
približavao, a zatim se izgubio iz vida sa strane.
- Ima dobar zamah - primijeti Michael. - Red Soxi bi
ga mogli iskoristiti u sredini polja.
Arak je dotaknuo svoju konzolu i prizor je nestao.
Istodobno su se u prostoriji upalila svjetla. Svi su se vratili
na svoje stolice. Arak i Sufa su prešli pogledima po
nazočnima. Posjetitelji su svi utihnuli, čak i Richard.
- Koji je navodni datum tog snimanja? - na koncu
upita Perry.
Arak pogleda svoju konzolu. - U vašem kalendaru to
bi bio četrnaesti srpnja, dvadeset tri tisuće tristo četrdeset
dvije godina pr. n. e.
- Zar vas nije zabrinjavala činjenica da su vidjeli vašu
platformu s kamerom? - upita Suzanne. Progonilo ju je lice
neandertalca.
- Počeli smo se zabrinjavati zbog mogućnosti da nas
opaze - prizna Arak.
- U našem konzervativnom krilu u to je vrijeme čak
bilo govora o tome da se s površine Zemlje uklone
spoznajna bića.
- Zašto biste se zabrinjavali zbog tako primitivnih
ljudi? - upita Perry.
- Samo zato jer nismo željeli da nas opaze - reče
Arak. - Očito to nije bilo važno prije dvadeset pet tisuća
godina, zbog primitivnosti vaše civilizacije. No znali smo
da će jednom postati važno. Znamo da su naši brodovi
katkad uočeni čak i u vašim modernim vremenima, i to nas
zabrinjava. Srećom, svako takvo uočavanje dočekano je s
nevjericom, ili ako ne s nevjericom, onda s uvjerenjem da
su naši interplanetarni brodovi stigli odnekud iz svemira, a
ne iz središta same Zemlje.
 - Čekajte malo - odjednom će Donald. - Ne želim
nikome kvariti zabavu, ali mislim da ova vaša predstava baš
ništa ne dokazuje. Bilo bi jednostavno to izvesti s
kompjutorskom grafikom. Zašto ne prekinete s ovim
besmislicama i jednostavno nam kažete koga zastupate i što
želite od nas.
Trenutak nitko nije govorio. Arak i Sufa su se nagnuli
jedno prema drugome i ispod glasa se konzultirali. Zatim su
razgovarali s Ismaelom i Mary. Nakon kratkog, tihog
dogovora, domaćini su se ponovno udobno smjestili na
svojim mjestima. Arak je pogledao ravno u Donalda.
- Gospodine Fuller, vaš je skepticizam sasvim
razumljiv - reče Arak. - Nismo sigurni da svi ostali dijele
vaše sumnje. Možda će kasnije moći utjecati na vaše
mišljenje. Naravno, bit će još dokaza tijekom postupka
upoznavanja s Interterrom, a ja sam uvjeren da ćete na
koncu prihvatiti istinu. U međuvremenu, molimo vas za još
malo strpljenja.
Donald nije odgovorio. Samo je ljutito zurio u Araka.
- Pođimo dalje - reče Arak. - Dopustite mi da vam
sažeto ispričam povijest Interterre. Da bih to učinio, moram
početi u vašem području, na površini Zemlje. Ondje je život
počeo oko petsto milijuna godina nakon nastanka Zemlje i
nakon nekoliko milijardi godina evolucije. Vaši su
znanstvenici svjesni toga. Ono čega nisu svjesni je činjenica
da smo se mi, ljudska bića prve generacije, razvili prije oko
petsto pedeset milijuna godina tijekom prve faze evolucije.
Razlog iz kojeg vaši znanstvenici nisu svjesni te prve faze
je taj što su gotovo svi fosilizirani dokazi o tome nestali
tijekom razdoblja što ga mi nazivamo Mračnim razdobljem.
Više o tome kasnije. Najprije imamo neke prizore iz tog
ranog razdoblja naše civilizacije, ali kvalitet snimki nije
dobar.
 Svjetlost se počela prigušivati. Dok se smračivalo,
Suzanne i Perry su razmijenili poglede, ali nisu razgovarali.
Njihovu je pozornost uskoro privukao ekran na podu.
Nakon još jednog treperenja pojavio se prizor snimljen u
ravnini, a prikazivao je okruženje slično onome što su ga
posjetitelji vidjeli u Interterri. Glavna je razlika bila u tome
što su zgrade bile bijele umjesto crne, ali su oblici bili
slični. Ljudi su izgledali poput normalnih ljudskih bića -
nisu svi bili prekrasni i bavili su se raznovrsnim
svakodnevnim poslovima.
- Dok gledamo ove prizore, moramo se nasmiješiti
vlastitom primitivizmu - reče Sufa.
- Doista - složi se Arak. - U to drevno doba nismo
imali radničkih klonova.
Suzanne je pročistila grlo. Pokušavala je shvatiti sve
ono što je Arak govorio. Njoj se kao znanstvenici činilo da
njegovo predavanje pobija sve što je znala o evoluciji
općenito i ljudskoj evoluciji posebno. - Želite li reći da su
ovi prizori što ih gledamo snimljeni prije petsto pedeset
milijuna godina?
- Tako je - odgovori Arak. Potisnuo je smijeh. Njega i
Sufu očito su zabavljali pokušaji jednog čovjeka da podigne
kameni blok. - Oprostite nam što se smijemo ovome - reče
on. - Već jako dugo nismo vidjeli neki od ovih prizora.
Tada smo još imali nešto slično vašim nacionalnostima,
premda je to nestalo nakon prvih pedeset tisuća godina naše
povijesti. Istodobno su nestali i ratovi, kao što možete
zamisliti. Kao što vidite, površina Zemlje uvelike se
razlikovala od onoga kakva je sada, a taj smo izgled iznova
stvorili ovdje u Interterri. U ono je vrijeme postojao samo
jedan superkontinent i jedan superocean.
- Što se dogodilo? - upita Suzanne. - Zašto je vaša
civilizacija odlučila poći pod zemlju?
 - Zbog Mračnog razdoblja - reče Arak. - Naša je
civilizacija imala gotovo milijun godina mirnog napretka
sve dok nismo postali svjesni prijetećih događanja u
galaksiji blizu naše. Unutar relativno kratkog vremena
došlo je do niza kataklizmičkih eksplozija supernove, što je
na Zemlju poslalo dovoljno radijacije da se prorijedi
ozonski sloj. S tim smo se mogli nositi, ali naši su
znanstvenici također shvatili da ti galaktički događaji
remete osjetljivu ravnotežu asteroida Sunčevog sustava.
Postalo je očito da će Zemlju zasuti planetoidi, baš kao što
se dogodilo kad je bila u svom praiskonskom stanju.
- Za majku milu! - zastenje Richard. - Ne mogu više
podnositi ovo.
- Tišina, Richarde! - obrecne se Suzanne ne skidajući
pogleda s Araka. - I tako je Interterra natjerana pod zemlju.
- Točno - reče Arak. - Znali smo da će površina
Zemlje postati nepodobna za život. To je bilo očajno
vrijeme. Bezuspješno smo u Sunčevom sustavu tražili novi
dom, a još nismo imali razvijenu vremensku tehnologiju
potrebnu za pretraživanje drugih galaksija. Tada je pao
prijedlog da je naša jedina šansa za preživljavanje
preseljenje ispod zemlje, ili bolje rečeno, ispod oceana.
Imali smo potrebnu tehnologiju pa smo to učinili u čudesno
kratkom vremenu. Veoma brzo nakon našeg preseljenja
svijet kakav smo ga mi poznavali nestao je u smrtonosnoj
radijaciji, bombardiranju asteroida i geološkim
pomicanjima. Bili smo u opasnosti čak i pod zaštitnim
slojem oceana jer je u jednom trenutku malo nedostajalo da
ocean provri i ispari uslijed strahovite vreline. Na zemlji su
uništeni svi oblici života, osim nekih primitivnih bakterija,
nekih virusa i malo plavozelenih algi.
Odjednom je slika na ekranu nestala i prostoriju je
opet obasjala svjetlost.
 Svi su šutjeli.
- Dakle, čuli ste - reče Arak. - Sažeta povijest
Interterre i znanstvene činjenice. Sada ćete zasigurno imati
pitanja.
- Koliko je trajalo Mračno razdoblje? - upita Suzanne.
- Malo više od dvadeset pet tisuća godina - odgovori
Arak.
Suzanne je odmahnula glavom u čudu i nevjerici, a
ipak je sve imalo nekog neodređenog znanstvenog smisla. I
što je još važnije, objašnjavalo je stvarnost u kojoj se
trenutno nalazila.
- Ali ostali ste ispod oceana - reče Perry. - Zašto se
vaši ljudi nisu vratili na Zemljinu površinu?
- Iz dva glavna razloga - reče Arak. - Prvo, imali smo
sve što nam je trebalo i navikli smo se na naš okoliš. I
drugo, kad je na Zemlji ponovno počela evolucija, bakterije
i virusi koji su se razvili bili su organizmi kojima mi nikad
nismo bili izloženi. Drugim riječima, kad je klima postala
povoljna za naš povratak, biosfera je bila antigeno štetna za
nas. Možda je bolje reći smrtonosna, osim ako nismo bili
spremni proći mukotrpnu prilagodbu. I tako smo ostali
ovdje, veoma sretni i zadovoljni, pogotovo jer ovdje ispod
oceana nismo izloženi hirovima prirode. Od svih mjesta u
svemiru što smo ih dosad posjetili ovaj je maleni planet
najprikladniji za ljudski organizam.
- Sad mi je jasno zašto smo bili podvrgnuti onako
temeljitoj dekontaminaciji - reče Suzanne. - Morali smo se
posve riješiti mikroorganizama.
- Točno - reče Arak. - A istodobno ste se morali
prilagoditi našim organizmima.
- Drugim riječima - nastavi Suzanne - na Zemlji je
dvaput došlo do evolucije s uglavnom istim ishodom.
 - S gotovo istim ishodom - reče Arak. - Bilo je nekih
razlika u određenim vrstama. U početku nas je to čudilo, ali
tada je počelo imati smisla jer je prvobitna DNK jednaka.
Višestanični život razvio se od istih plavozelenih algi u oba
slučaja, te u otprilike istim klimatskim uvjetima.
- Zato o sebi govorite kao o ljudskim bićima prve
generacije - reče Suzanne - a o nama kao o ljudskim bićima
druge generacije.
Arak se zadovoljno nasmiješio. - Računali smo s tim
da ćete vi sve tako brzo shvatiti, dr. Newell.
Suzanne se okrene Perryu i Donaldu. - Znanstvena
izučavanja potvrđuju nešto od ovoga - reče. - Geološki i
oceanografski dokazi upućuju na to da je na Zemlji
postojao samo jedan drevni kontinent, a zvao se Pangaea.
- Oprostite - reče Arak. - Ne želim vas prekidati, ali to
nije isto što i naš originalni kontinent. Pangaea je nastala u
drugom dijelu Mračnog razdoblja tijekom pomicanja tla.
Naš je kontinent prije toga posve nestao u astenosferi.
Suzanne kimne. - Veoma zanimljivo - reče. - I to je
sigurno razlog za nepostojanje bilo kakvih fosilnih nalaza iz
prve evolucije.
Arak se ponovno zadovoljno nasmiješio. - Vaše
shvaćanje tih temeljnih postavki doista nas oduševljava, dr.
Newell. No to smo i očekivali, čak i prije vašeg dolaska.
- Prije moga dolaska? - začudi se Suzanne. - Što bi to
trebalo značiti?
- Ništa - hitro će Arak. - Baš ništa. Možda bismo vaše
kolege trebali podsjetiti da su uslijed razdvajanja Pangaee
nastali sadašnji kontinenti.
- To je istina - rekla je Suzanne dok je upitno
promatrala Araka. Imala je neugodan osjećaj da postoji
nešto što joj Arak ne želi reći. Pogledala je Donalda i
Perrya pitajući se koliko oni sve to shvaćaju. Arakov prikaz
Richard i Michael sigurno nisu mogli shvatiti. Izgledali su
poput školaraca koji se dosađuju.
- No, dakle - reče Arak i pokaže svoj entuzijazam
trljanjem dlanova. - Mogu samo zamisliti kako sve ove
informacije djeluju na vas. Ovakvo pobijanje unaprijed
stvorenog i prihvaćenog poimanja stvari može biti
obeshrabrujuće. Zato smo inzistirali na polaganom
upoznavanju s našim svijetom. Pretpostavljam da vam je
već dosta priče, možda čak i previše. Mislim da bi u ovom
trenutku bilo bolje pokazati vam neke od načina na koje
živimo, iz prve ruke.
- Misliš, da idemo u grad? - upita Richard.
- Ako nitko nema ništa protiv? - reče Arak.
- Računaj na mene - željno će Richard.
- I na mene - doda Michael.
- Što je s vama ostalima? - upita Arak.
- Ja ću poći - reče Suzanne.
- Jasno da ću poći - rekao je Perry kad ga je Arak
pogledao. Kad je došao red na Donalda, on je samo
kimnuo.
- Sjajno - reče Arak. Ustao je. - Molim vas, ostanite
još malo sjediti i dajte Sufi i meni nekoliko minuta da sve
organiziramo. - Pružio je Sufi ruku pa je i ona ustala.
Zajedno su izišli iz malene prostorije.
Perry odmahne glavom. - Osjećam se kao da sam u
šoku. Cijela ova situacija postaje sve nevjerojatnija.
- Ja nisam siguran da mu uopće bilo što vjerujem -
reče Donald.
- Možda je ironično, ali meni se sve to čini previše
fantastičnim da ne bi bilo istinito - reče Suzanne. - I sve ima
nekog određenog znanstvenog smisla. - Pogledala je
Ismaela i Mary Black koji su cijelo vrijeme strpljivo sjedili.
- Molim vas, ispričajte nam svoju priču. - Je li istina da
dolazite iz svijeta na površini?
- Da, istina je - reče Ismael.
- Odakle? - upita Perry.
- Iz Gloucestera, Massachusetts - reče Mary.
- Ma je li - reče Michael. Uspravio se. - Hej, i ja sam
iz Massachusettsa, Chelsea. Jeste li ikad bili ondje?
- Čuo sam za to - reče Ismael. - Ali nikad nisam bio
ondje.
- Svi sa Sjeverne obale bili su u Chelseau - prezirno
će Michael. - Jer je ondje jedan kraj mosta Tobin.
- Nikad nisam čuo za most Tobin - reče Ismael.
Michael s nevjericom stisne oči.
- Kako ste vas dvoje završili ovdje u Interterri? - upita
Richard.
- Imali smo sreće - reče Mary. - Doista mnogo sreće.
Baš kao i vi.
- Jeste li ronili? - upita Perry.
- Ne - reče Ismael. - Upali smo u strašnu oluju na
putu od Azora do Amerike. Trebali smo se utopiti kao i
ostali s našega broda. No, kao što je Mary rekla, imali smo
sreće i slučajno nas je spasilo interterransko
međuplanetarno vozilo. Doslovno su nas usisali kroz isto
okno kroz koje ste vi prošli, a zatim su nas Interterranci
oživjeli.
- Kako se zvao vaš brod? - upita Donald.
- Zvao se Oluja - reče Ismael - što se pokazalo
prikladnim s obzirom na sudbinu što ju je doživio. To je
bila škuna iz Gloucestera.
- Škuna? - sumnjičavo će Donald. - Koje se godine to
dogodilo?
- Da vidimo - reče Mary - ja sam imala šesnaest
godina. Znači da je to bilo tisuću osamsto prve.
 - O, za Boga miloga - promrmlja Donald. Zatvorio je
oči i rukom prešao preko svoje ćelave glave. Jutros ju je
obrijao. - I vi se pitate zašto sam skeptičan?
- Mary, to je bilo prije oko dvjesto godina - reče
Suzanne.
- Znam - reče Mary. - Teško je vjerovati, ali nije li to
krasno? Pogledajte kako mladoliko izgledamo.
- Očekujete da vjerujemo kako imate više od dvjesto
godina? - upita Perry.
- Trebat će vremena da shvatite svijet u kojem se sada
nalazite - reče Mary. - Samo mogu reći da biste morali
izbjegavati stvaranje bilo kakvih mišljenja dok više toga ne
vidite i ne čujete. Sjećamo se kako smo se mi osjećali kad
su nam davali iste informacije. Imajte na umu da je za nas
to bilo još nevjerojatnije jer je tehnologija u posljednjih
dvjesto godina uvelike napredovala.
- Pridružujem se Marynu savjetu - reče Ismael. -
Nastojte imati na umu ono što je Arak rekao na početku
ovog sastanka. Vrijeme ima drukčije značenje ovdje u
Interterri. Zapravo, Interterranci ne umiru onako kako se
umire na površini.
- Vraga ne umiru - šapne Michael.
- Umukni - Richard procijedi kroz stisnute zube.
 13 POGLAVLJE

Perryu i ostalima zračni je taksi izgledao jednak

onome kojim su se vozili prethodnoga dana, ali je Arak
rekao da je to noviji model, daleko bolji od jučerašnjeg.
Bez obzira na to, vozio je grupu na slično neprimjetan i
bešuman način od zemljišta palače za posjetitelje prema
gradskoj vrevi.
- Imigranti obično provedu cijeli tjedan u dvorani za
sastanke prije ovakvog izlaska - reče Sufa. - Sve to može
biti naporno za um i za emocije. Nadamo se da nismo
prebrzo krenuli.
- Jeste li razmišljali o tome? - upita Arak. - Spremni
smo prihvatiti vaše prijedloge.
Posjetitelji su se međusobno pogledavali, a svatko se
nadao da će netko drugi odgovoriti. Kao što je Sufa
nagovijestila, situacija je bila zapanjujuća, pogotovo s
oblakom zračnih taksija koji su jurili u svim zamislivim
pravcima. Činjenica da nije bilo sudara sama je po sebi bila
nevjerojatna.
- Zar nitko nema nikakvo mišljenje? - uporno će
Arak.
- Sve je čudesno - prizna Perry. - Stoga je teško imati
mišljenje. No ja vjerujem da je bolje ako što više vidim.
Sam doživljaj vaše tehnologije, kao što je ovaj zračni taksi,
čini vjerojatnijim sve što govorite.
- Što ćete nam pokazati? - upita Suzanne.
- To je bila teška odluka - reče Arak. - Zato je Sufi i
meni trebalo toliko vremena za organiziranje obilaska. Bilo
je teško odlučiti odakle početi.
 Prije nego je Arak završio, lebdjelica se naglo
zaustavila, a zatim se brzo počela spuštati. Trenutak kasnije
pojavio se izlaz na mjestu gdje ranije nije bilo nikakvog
traga vratima.
- Kako se vrata mogu tako otvarati? - upita Perry.
- To je molekularna transformacija u složenoj tvari -
reče Arak.
Kretnjom ruke pozvao ih je da se iskrcaju.
Perry se nagnuo prema Suzanne dok je ustajao. - Kao
da je to neko objašnjenje - požali se.
Zračni je taksi doveo grupu do relativno niske
građevine bez prozora, obložene istim crnim bazaltom kao i
sve druge zgrade. Zidovi su bili oko trideset metara dugački
i šest metara visoki, nagnuti prema unutra pod kutom od
šezdeset stupnjeva, te su činili nisku piramidu bez vrha.
Bilo je malo pješaka. Unatoč tomu, čim su se pojavila
ljudska bića druge generacije, oko njih se počelo okupljati
mnoštvo.
- Nadam se da vam ne smeta što ste tako slavni - reče
Arak. - Kao što ste sigurno sinoć shvatili, cijela je Saranta
ushićena vašim dolaskom.
Okupljeno mnoštvo bilo je živahno, ali pristojno. Oni
koji su bili najbliži posjetiteljima željno su pružali ruke u
pokušaju da dodirnu njihove dlanove. Richard i Michael su
im rado udovoljili, pogotovo ženama.
Arak se morao ponašati poput ovčarskog psa kako bi
grupu doveo do vrata, pogotovo dva ronioca. Mnoštvo je s
poštovanjem ostalo vani.
- Ovo mjesto mi se sviđa sve više i više - reče
Richard.
- Drago mi je - reče Arak.
- Svi su nevjerojatno prijateljski raspoloženi -
primijeti Suzanne.
 - Naravno - reče Sufa. - To je u našoj prirodi. Osim
toga, svi ste vi veoma zabavni.
Suzanne je pogledala Donalda da bi vidjela kako on
na to reagira. On je samo neprimjetno kimnuo, kao da su
njegove sumnje potvrđene.
Unutra se grupa našla u velikoj pravokutnoj prostoriji
s crnom unutrašnjošću umjesto uobičajene bijele. Prostorija
je bila sasvim obična, bez ikakvih ukrasa, namještaja ili čak
vrata, osim ulaza. Nekoliko je Interterranaca stajalo u
prostoriji i gledalo prazne zidove. Kad su vidjeli tko je
stigao, svi su živnuli.
Arak je petero gostiju poveo između dobronamjernih
domaćina do praznog dijela zida, a zatim je nešto
promrmljao u svoj komunikator na zapešću. Na
zaprepaštenje gostiju, zid se otvorio na isti način kako su se
otvarali zračni taksiji. Arak ih je uveo u manju prostoriju.
- Jednom ćete mi morati objasniti kako radi ovo
otvaranje i zatvaranje - Perry reče Araku. Perry je položio
šaku na zid nakon što je ušao u manju, ali jednako praznu
prostoriju. Tekstura i provodljivost topline materijala
ukazivala je na nešto slično fiberglasu.
- Svakako - reče Arak, ali je bio zaokupljen
govorenjem u svoj komunikator. Trenutak kasnije vrata su
se zatvorila i prostorija je jurnula dolje.
Svi su se nagonski uhvatili za onoga tko im je stajao u
blizini jer su praktički izgubili težinu.
- Moj Bože! - zamuca Michael. - Soba pada.
- To je samo dizalo - reče Arak.
Sva su se ljudska bića druge generacije smeteno
nasmijala.
- Hej, kako sam to mogao znati? - pobuni se Michael.
Mislio je da se njemu smiju.
 - Promijenili smo odluku o tome što ćemo vam
najprije pokazati - reče Arak. - Sufa i ja odlučili smo učiniti
suprotno od onoga što biste mogli učiniti na površini.
Umjesto da vam pokažemo život od kolijevke do groba,
mislili smo da bismo vam mogli pokazati život od groba do
kolijevke. - Arak se tiho nasmijao ovoj očitoj nelogičnosti,
a Sufa mu se pridružila.
- Čini se da idemo jako duboko - primijeti Suzanne.
Bila je previše zaokupljena okolinom da bi odgovorila na
Arakovu primjedbu. Premda nije bilo nikakvih zvukova,
niti su osjećali kretanje, komparativno bestežinsko stanje
ukazivalo je na brzinu spuštanja.
- Doista idemo duboko - reče Arak. - Slijedom toga,
dolje će biti prilično vruće.
Na koncu se silaženje usporilo i svi su se instinktivno
pripremili za zaustavljanje. Perry je ponovno stavio ruku na
zid i osjetio vrelinu prije nego su se vrata otvorila. Arak i
Sufa poveli su ih van.
Jarkoosvijetljeni hodnici pružali su se u tri smjera:
ravno naprijed i na obje strane. Moglo se vidjeti mnogo
drugih hodnika koji su se spajali pod pravim kutovima.
Kraj dizala je čekalo maleno, otvoreno vozilo.
Ukazivalo je na istu tehnologiju kao i zračni taksiji jer je
lebdjelo na oko metar od poda. Arak ih je kretnjom pozvao
da se ukrcaju. Perry i Suzanne popeli su se odmah za
Sufom, ali je Donald oklijevao i time prepriječio put
Richardu i Michaelu. Pogledao je niz očito beskrajne
hodnike. Kao što ih je Arak upozorio, zrak je bio topao.
Donaldova je glava sjala od znoja.
- Molim vas - reče Arak i ponovno pokaže sjedalo u
malenom antigravitacijskom vozilu.
- Ovo izgleda poput nekakvog zatvora - sumnjičavo
će Donald.
 - Nije zatvor - uvjeravao ga je Arak. - U Interterri
nema zatvora.
Michael pogleda Richarda i pokaže mu uzdignuti
palac.
- Ako nije zatvor, onda što je? - upita Donald.
- Ovo je katakomba - reče Arak. - Nemate razloga za
zabrinutost. Posve je bezopasno, a bit ćemo ovdje samo
kratko vrijeme.
Donald nevoljko korakne u vozilo. Očito mu se ni
pomisao da se nalazi u grobnici nije sviđala mnogo više od
ideje da je u zatvoru.
Richard i Michael su pošli za njim. Kad se i Arak
smjestio, rekao je nešto u mikrofon na konzoli. Za nekoliko
su sekundi jurili hodnikom poput bešumnog ekspresnog
vlaka, ali nije bilo zvuka vjetra.
Razlog za postojanje vozila postao je očit nakon što
su se vozili nekoliko minuta. Putovali su velikom brzinom i
prešli veliku udaljenost u golemoj, podzemnoj mreži sličnoj
labirintu. Nakon petnaest minuta i šest vrtoglavih skretanja
pod pravim kutem, vozilo je usporilo i zaustavilo se.
Iz svakog se hodnika ulazilo u malene prostorije, a
Arak ih je poveo u jednu od njih. Donald im je jasno
pokazao da mu se ne sviđa što su ih tako izolirali, te je
ostao kraj ulaza.
Zidovi malene prostorije bili su puni niša. Arak je
prišao jednoj niši u visini prsa, te izvukao kutiju i knjigu. -
Već jako dugo nisam bio ovdje - reče. Obrisao je prašinu s
oba predmeta. - Ova je kutija moj grob. - Podigao ju je. Bila
je crna i velika poput kutije za cipele. - A ova knjiga sadrži
popis datuma svih mojih dosadašnjih smrti.
- Gluposti! - prasne Richard. - Sad hoćeš da ti
vjerujemo da si ustao od mrtvih! I to ne jednom, nego
mnogo puta. Ma daj, čovječe!
 Suzanne je kimala glavom jer je Richard riječima
izrazio njezine misli.
Baš kad je počela vjerovati sve što su joj govorili,
Arak je morao izvaliti nešto tako nemoguće. Pogledala je
Perrya da bi vidjela misli li i on tako.
No Perry je bio opčinjen knjigom što ju je Arak stavio
u njegove ruke.
Arak je oprezno otvorio poklopac kutije, pogledao
unutra, a zatim je pružio naokolo da bi i ostali vidjeli.
Suzanne je nevoljko virnula unutra jer nije znala što može
očekivati. Pokazalo se da je unutra samo mnogo čuperaka
kose.
Arak i Sufa su se nasmiješili. Činilo se kao da uživaju
u zbunjenosti svojih gostiju.
- Dopustite da objasnim - reče Arak. - U kutiji se
nalazi čuperak kose sa svakog od mojih ranijih tijela. Sama
su tijela vraćena u rastaljenu astenosferu, koja nije daleko
od mjesta na kojem stojimo. Kao što ste možda već
zaključili, u Interterri se sve reciklira.
- Ne razumijem ovu knjigu - reče Perry. Prelistao je
nekoliko stranica, prelazeći pogledom po stupcima rukom
upisanih brojeva koji nisu imali nikakvog smisla u
gregorijanskom kalendaru. Stvar je dodatno komplicirala
činjenica da ih je bilo na stotine.
- Ne biste je ni trebali razumjeti - reče Arak i veselo
se nasmiješi. - Još ne. Ili barem dok ne odemo gore u
glavnu dvoranu za procesuiranje.
Uzeo je Perryu knjigu i vratio je u nišu, zajedno s
kutijom.
Grupa je zbunjeno slijedila Araka iz malene prostorije
i opet se ukrcala u antigravitacijsko vozilo. Činilo im se da
je ovo putovanje kraće trajalo i uskoro su se ponovno našli
pred dizalom.
 - Ako nas je ovaj kratak obilazak trebao nečemu
poučiti, nije upalilo - rekla je Suzanne dok su ulazili u
dizalo.
- Hoće - uvjeravao ju je Arak. - Imajte malo
strpljenja.
Izišli su iz dizala na katu gdje je bilo mnogo
primarnih ljudskih bića i nekoliko radničkih klonova.
Vladala je takva gužva da je grupa jedva ostala na okupu,
pogotovo kad su neki pojedinci prepoznali sekundarna
ljudska bića s primanja prethodne večeri i okružili ih u nadi
da će se dodirivati dlanovima. Richard i Michael bili su
posebno traženi.
Unatoč gužvi, Arak i Sufa su ih na koncu uspjeli
dovesti do velikog ekrana. Na ekranu su bile stotine imena
ljudi, a zatim su slijedili podaci o broju sobe i vremenu.
Arak je nekoliko trenutaka čitao, a zatim je našao ime koje
je prepoznao.
- No, dakle - Arak reče Sufi. Pokazao je jedno ime. -
Reesta je odlučio prijeći. Kako veoma prikladno. I
rezervirao je sobu trideset sedam. To ne može biti bolje. To
je jedna od novijih prostorija u kojoj se izvrsno vidi
aparatura za prebacivanje.
- Već je i vrijeme da prijeđe - primijeti Sufa. - Već se
godinama žali na to tijelo.
- To će biti savršeno za ono što nama treba - reče
Arak.
- Možda bih, sad kad smo odlučili, trebala skoknuti
do centra za razmnožavanje - reče Sufa. - Tako ću imati
priliku sve pripremiti i obavijestiti klonove da će grupa
uskoro doći.'
- Odlična ideja - reče Arak. - Trebali bismo stići u
roku od sat vremena. Pogledaj možeš li negdje u to vrijeme
dobiti izlazak.
 - Pokušat ću - reče Sufa. - Hoćemo li kasnije odvesti
grupu u naše prostorije?
- Tako smo zamislili - reče Arak. - Samo se nadam da
ćemo imati vremena.
- Vidjet ćemo se uskoro - reče Sufa i pritisne dlan o
Arakov. Tada je otišla.
- U redu, ljudi - Arak reče grupi. - Pokušajmo se
držati zajedno. Ako se netko izgubi, neka samo pita za sobu
trideset sedam. - Arak se počeo probijati kroz mnoštvo ljudi
koji su promatrali ekran.
Suzanne je nastojala hodati uz njega. - Znači li riječ
'prijeći' ono što u našem svijetu znači preminuti? - upita
Suzanne.
- Nešto slično tome - reče Arak. Pozornost mu je bila
zaokupljena roniocima koji su pritiskivali dlanove sa
svakom ženom na koju su naišli. - Richarde, Michael -
dovikne im. - Molim vas, nemojte zaostajati! Večeras ćete
imati dovoljno vremena za pritiskanje dlanova. Moći ćete to
činiti do mile volje.
- Hoćemo li biti svjedoci neke vrste eutanazije? - sa
strepnjom upita Suzanne.
- Nebesa, ne! - reče Arak.
- Ismael i Mary rekli su nam da vi ne umirete na isti
način kao mi.
- To je sigurno - reče Arak. Tada je morao stati i
vratiti se do mjesta gdje su Richard i Michael bili okruženi
ženama. Dok je bio zauzet oslobađanjem ronioca, Suzanne
se nagnula prema Perryu.
- Nisam spremna gledati nekakav morbidni prizor -
reče ona.
- Ni ja - složi se Perry.
 - Možda smo trebali izabrati još seminara prije ovog
izlaska na teren - reče Suzanne pokušavajući se malo
našaliti.
Perry se neveselo nasmijao.
Arak je pokrenuo Richarda i Michaela, te je ostao s
njima kako bi ih oslobodio oduševljenih obožavateljica.
Suzanne i Perry hodali su za njima, a Donald tik iza njih.
Na taj su način uspjeli stići do sobe trideset sedam.
Perry je promatrao reljef na velikim brončanim
vratima. Ondje je prepoznao troglavog psa, Kerbera, koji u
grčkoj mitologiji čuva podzemni svijet. To je iznenađeno
spomenuo Araku.
- Nismo mi to preuzeli od vaših Grka - nasmiješi se
Arak. - Ne, bilo je obrnuto.
- Mislite, Grci su to preuzeli od Interterre? - upita
Perry.
- Tako je - reče Arak.
- Kako? - upita Perry.
- Putem neuspjelog pokusa - reče Arak. - Prije
nekoliko tisuća godina skupina slobodoumnih pojedinaca iz
Atlantide izdržala je površinsku prilagodbu s grandioznim
planovima o modificiranju društvenog razvoja na površini
Zemlje. Nažalost, to se pokazalo neuspješnim.
Nakon nekoliko stotina godina uzaludnih napora
postalo je bolno jasno da nema načina na koji bi se mogla
promijeniti sklonost nasilju ljudskih bića druge generacije.
Tako se odustalo od cijelog eksperimenta. Ipak, nakon
potonuća otoka što su ga uzdigli na površinu, Interterranci
su za sobom ostavili veliku ostavštinu u obliku arhitekture,
pojma demokracije i dijela naše vlastite primitivne
mitologije, uključujući i Kerbera.
- Znači, legenda o Atlantidi doista se temelji na
činjenicama - upadne Suzanne.
 - Svakako - reče Arak. - Atlantida je izbacila jedan od
svojih izlaza i tako stvorila otok tik ispred ulaza u
Sredozemno more.
- Hej, ma dajte! - pobuni se Richard. - Prekinite s
prepucavanjem! Ili ćemo ući ovamo ili se Michael i ja
vraćamo u glavnu dvoranu gdje se odvija akcija.
- U redu, ispričavam se - odgovori Arak. Zatim se
okrene k Suzanne i doda: - Možemo drugom prilikom
razgovarati o pokusu Atlantide ako želite.
- Doista bih to željela - reče Suzanne. Dok je Arak
otvarao vrata, ona se nagnula prema Perryju. - Platon je u
svojim raspravama doista smjestio Atlantidu ispred
Gibraltarskog tjesnaca.
- Doista? - upita Perry. No pozornost su mu zaokupili
prizori i zvukovi iza brončanih vrata. Nije bilo morbidno,
čega se Suzanne bojala.
Umjesto toga, ugledali su veselu zabavu sličnu onoj
na kojoj su bili prethodne večeri, premda mnogo manju.
Prostorija je bila poput velikog dnevnog boravka. Stotinjak
okupljenih ljudi imalo je na sebi uobičajenu odoru, a samo
se jedan čovjek oštro isticao. On je bio odjeven u crveno, a
ne u bijelo. U stražnjem dijelu prostorije, ugrađen u zid
nasuprot vratima, nalazio se uređaj u obliku uštipka koji je
Perryja podsjećao na MR aparat. Kraj uređaja se nalazio
stol i na njemu kutija i knjiga slične onima što ih je Arak
pokazao posjetiteljima u katakombama.
- Arak! - doviknuo je čovjek u crvenom kad je opazio
posjetitelje. - Kako ugodno iznenađenje! - Odmah se
ispričao ljudima s kojima je čavrljao i zaputio se prema
vratima. - I doveo si svoje štićenike! Dobro došli!
- Zaboga - Suzanne je šapnula Perryu dok se čovjek
približavao. - Upoznala sam ga sinoć. - Suzanne ga se jasno
sjećala kao jednog od dvojice koji su se pridružili njoj i
Garoni. - Ne izgleda baš kao da će uskoro preminuti. - Njoj
se činio slikom i prilikom dobrog zdravlja i prototipom
muževne privlačnosti s gustom tamnom kosom,
besprijekornom kožom i blistavim očima. Procijenila je da
može biti pri kraju tridesetih godina.
- Ovo mi baš ne izgleda kao žalovanje - primijeti
Perry.
- Hvala ti, Reesta - reče Arak. - Nisam mislio da će ti
smetati ako naši gosti svrate na tvoju zabavu. Jesi li ih
upoznao sinoć na proslavi?
- Imao sam čast upoznati dr. Newell - reče Reesta.
Naklonio se Suzanne, a zatim je pružio dlan.
Suzanne je smeteno dodirnula njegov dlan svojim.
Ozareno se nasmiješio.
- Dopusti da ti predstavim Perrya, Donalda, Richarda
i Michaela - reče Arak. Pokazivao je muškarce dok je
govorio. Reesta se svakome posebno naklonio. Richard i
Michael nisu obraćali previše pozornosti na njega. Više su
ih zanimale žene na zabavi, a neke od njih vidjeli su
prethodne večeri.
- Sufa i ja odlučili smo gostima pokazati dio naše
kulture - nastavi Arak.
- Činimo to prije objašnjavanja. Mislili smo da bismo
time mogli smanjiti nevjericu koja se obično javlja tijekom
upoznavanja.
- Izvrstan plan - primijeti Reesta. - Uđite! Molim vas.
- Maknuo se u stranu i ljubazno ih pozvao unutra.
- Znači, oni nemaju pojma što je svrha ove proslave?
- pitao je Reesta dok su ljudska bića druge generacije
ulazila.
- Zapravo nemaju - reče Arak.
- Ah, tako divna nedužnost - primijeti Reesta. - To je
tako osvježavajuće.
 - No ipak, upravo se vraćamo iz obilaska moje niše -
doda Arak. - Ali namjerno im nisam dao potpuno
objašnjenje.
- Odličan pristup - komentirao je Reesta, a istodobno
je namignuo i laktom gurnuo Araka. Zatim se okrenuo
grupi, a pogled mu se zaustavio na Suzanne. - Danas je za
mene važan dan. Danas će ovo moje tijelo umrijeti.
Suzanne se trgnula na tu vijest. Ne samo što je čovjek
djelovao savršeno zdravo, već se tako i ponašao. Izjava je
privukla čak i pozornost Richarda i Michaela.
- Ah, ali nemojte očajavati - reče Reesta, smiješeći se
Suzanninoj nelagodi. - Ovdje u Interterri to je prilično
radostan trenutak, više kao smetnja ili gnjavaža. A za mene
je već krajnje vrijeme. Ovo je tijelo od početka bilo pomalo
naporno. Morao sam zamijeniti mnoge organe, a koljena
čak dva puta. Čini se da se svakoga dana pojavljuje novi
problem. To je bila beskrajna borba. A baš sam jutros
saznao da se vrijeme čekanja smanjilo na samo četiri
godine zahvaljujući manjoj trenutnoj potražnji. Iz nekog
razloga, ovih dana nitko ne umire.
- Samo četiri godine! - uzvikne Arak. - To je sjajno!
Pitao sam se zašto si tako naglo odlučio. Prošli si tjedan
rekao kako razmišljaš o poduzimanju koraka u iduće dvije
godine.
- To je jedna od onih stvari za koju čovjek nikad
nema vremena - reče Reesta. - Moram priznati da sam dosta
odgađao. Ali sada ne mogu propustiti ovako povoljno
vrijeme čekanja.
- Oprostite - reče Perry. - Malo sam zbunjen, ali kako
dugo vi ljudi zapravo živite?
- Ovisi o tome o čemu govorite - reče Reesta blistavih
očiju. - Postoji velika razlika između tijela i bića kad je
riječ o dugotrajnosti života.
 - Svako tijelo uglavnom traje dvjesto do tristo godina
- reče Arak. - Ali može biti izuzetaka.
- Što sam ja morao naučiti na teži način - doda
Reesta. - Iz ovog sam tijela izvukao samo sto osamdeset
godina. Ovako loše nisam nikad imao.
- Želite li reći da je dvojnost um-tijelo činjenica u
Interterri? - upita Suzanne.
- Upravo tako - reče Arak. Nasmiješio se poput
ponosnog roditelja.
Zatim se okrenuo k Reesti i dodao: - Dr. Newell brzo
uči.
- To je očito - reče Reesta.
- O čemu vi to govorite, dovraga? - upita Richard.
- Kad bi slušao umjesto da bleneš naokolo, možda bi
nešto i shvatio - reče Suzanne.
- Pardon! - reče Richard afektiranim glasom.
- Na što mislite kad kažete 'biće'? - upita Perry.
- Mislimo na vaš um, vašu osobnost, sveukupnost
vašeg duhovnog i mentalnog postojanja - reče Arak. - Sve
ono što vas čini onim što jeste. A ovdje u Interterri bića
žive vječno. Netaknuto se biće prebacuje iz starog tijela u
novo.
Suzanne i Perry počeli su naglo postavljati pitanja, a
zatim je Perry prepustio riječ Suzanne. No Arak je podigao
ruke kako bi ih oboje ušutkao.
- Imajte na umu da smo mi ovdje uljezi - reče. -
Siguran sam da imate mnogo pitanja. To je svrha ovog
posjeta. Ali nepristojno je ometati ove privatne trenutke, a
ja ću vam kasnije objasniti pojedinosti. - Zatim se okrene k
Reesti. - Hvala ti, prijatelju. Više te nećemo gnjaviti.
Čestitam ti i želim ti ugodan odmor.
 - Nemaš mi na čemu zahvaljivati - reče Reesta. -
Počašćen sam što si doveo ove goste. Njihova nazočnost
ovaj događaj čini samo još svečanijim.
- Kasnije ćemo komunicirati - reče Arak. - Kad ćeš
umrijeti?
Počeo je grupu usmjeravati prema vratima.
- Nešto kasnije - ležerno će Reesta. - Sobu imamo na
raspolaganju još nekoliko sati. Ali čekaj!
Arak stane i okrene se natrag prema prijatelju.
- Upravo mi je nešto palo na pamet - uzbuđeno će
Reesta. - Možda bi naši gosti druge generacije željeli
gledati kako umirem.
- To je veoma velikodušna ponuda - reče Arak. -
Doista ne bismo željeli smetati, ali bilo bi poučno.
- Uopće ne smetate - reče Reesta, zagrijavajući se za
svoju ideju. - Već mi je dosta ove zabave, a oni mogu
nastaviti i bez moje fizičke nazočnosti.
- Onda prihvaćamo - reče Arak. Domahnuo je
Richardu i Michaelu neka se vrate jer su ronioci, koji su se
dosađivali, već izišli u hodnik.
- Nadam se da to neće biti stravično - Suzanne šapne
Araku.
- Sigurno neće u usporedbi što vi ljudi gledate za
zabavu u vašem površinskom svijetu - reče Arak.
Reesta je upotrijebio svoj komunikator na zapešću, a
tada je pošao prostorijom i pritisnuo dlanove svih nazočnih.
To je izazvalo sve jači osjećaj uzbuđenja. Zatim je prišao
stolu na kojem su se nalazile kutija i knjiga. Dok je to činio,
mnoštvo je počelo klicati. Najprije je odrezao čuperak kose
i stavio ga u kutiju. Potom je u knjigu upisao datum, a
klicanje je doseglo vrhunac.
Kraj aparata sličnog MR uređaju pojavila su se vrata i
dva su radnička klona stupila u prostoriju. Obojica su nosila
zlatne pehare i pružila ih Reesti. Reesta je podigao pehare,
a mnoštvo je utihnulo. Zatim je Reesta ispio tekućinu iz oba
pehara.
Uslijedio je pljesak. Reesta se naklonio svojim
gostima, a zatim i sekundarnim ljudskim bićima. Potom su
mu dva klona pomogla da se popne kroz devedeset
centimetara širok otvor aparata. Ušao je s nogama naprijed i
kliznuo unutra tako da mu je glava bila unutar ruba. U tom
se trenutku spustilo zrcalo tako da je Reesta mogao
promatrati svoje goste, a gosti su mogli vidjeti njegovo lice.
Nakon što je još jednom mahnuo, Reesta je sklopio oči i
činilo se da je spreman za spavanje.
Jedan od radničkih klonova prišao je do aparata i
stavio dlan na bijeli kvadrat. Gotovo se odmah začuo šum,
a zatim se pojavio crvenkasti sjaj koji je ispunio otvor
aparata. Trenutak kasnije Reestino se tijelo ukočilo i
njegove su se oči naglo otvorile. Ovo je grčevito stanje
trajalo nekoliko minuta, a nakon toga se Reestino tijelo
opustilo, oči su mu upale u duplje, a usta se ovjesila u smrti.
Zamor mnoštva je utihnuo. Crveni sjaj u otvoru
aparata je izblijedio, a šum je nestao. Zatim se začuo zvuk
snažnog usisavanja, a potom je uslijedio mukli udarac
zatvaranja velikog ventila, i Reestino je tijelo nestalo iz
vida. U jednom su ga trenutku svi mogli vidjeti, a u idućem
ga više nije bilo.
Mnoštvo je ostalo nepomično i nijemo. Sekunde su
polako prolazile.
Suzanne je bila zbunjena emocionalno i intelektualno.
Uznemiravala ju je smrt u bilo kojem obliku. Nesigurno je
pogledala Perrya. Slegnuo je ramenima, jednako zbunjen.
- Dakle, je li to sve? - upita Richard.
Arak mu je kretnjom pokazao neka šuti i čeka.
 Michael je prebacio težinu s jedne na drugu nogu i
zijevnuo.
Odjednom su se istodobno aktivirali svi komunikatori
na zapešćima, uključujući i one što su ih imala sekundarna
ljudska bića. Premda su im Ismael i Mary Black dali
jednostavne upute o rukovanju tim uređajima - što je
podrazumijevalo samo govorenje u njih na usklični način -
nitko ih još nije iskušao. Stoga su se svi trgnuli kad se iz
uređaja začuo Reestin glas.
- Zdravo, prijatelji moji - reče Reestin glas. - Sve je u
redu. Smrt je bila uspješna i bez komplikacija. Vidjet ćemo
se za četiri godine, ali nemojte zaboraviti komunicirati.
Primarna su ljudska bića počela kričati, te su
oduševljeno dodirivali dlanove jedni s drugima, očito
slaveći.
- Smrt nije ništa posebno ovdje dolje - Michael šapne
Richardu.
- Da, ali mislim da se mora obaviti na ovaj poseban
način - šapne Richard.
- Ovo je pravi trenutak za naš odlazak - reče Arak.
Što je neupadljivije mogao, poveo je svoje štićenike natrag
u hodnik, a zatim ih je opet uputio prema dizalima. Suzanne
i Perry bili su puni pitanja, ali im Arak nije odgovarao. Bio
je previše zaokupljen nastojanjem da pokrene Richarda i
Michaela. Donald je bio ukočen kao i obično.
Tek kad su se ponovno našli u zračnom taksiju, mogli
su opet razgovarati. Čak i prije nego su se zatvorila vrata
vozila, Perry reče: - Bojim se da je ovaj događaj izazvao
više pitanja no što je dao odgovora.
Arak kimne. - Onda je bio uspješan - reče. Položio je
dlan na središnji, okrugli crni stol i rekao: - Centar za
razmnožavanje, molim! - Tanjur se gotovo odmah zatvorio,
podigao i zatim horizontalno jurnuo.
 - Što smo zapravo ondje vidjeli? - upita Suzanne.
- Smrt sadašnjeg Reestinog tijela - odgovori Arak.
Udobno se smjestio i počeo se opuštati. Nije bio naviknut
na stres izazvan boravkom u javnosti s tako velikom,
neupućenom grupom sekundarnih ljudskih bića.
- Kamo je tijelo otišlo? - upita Richard.
- Natrag u rastaljenu astenosferu - reče Arak.
- A što je s njegovim bićem? - upita Perry.
Arak je zastao kao da traži riječi. - Teško je objasniti
te stvari, ali pretpostavljam da ćete steći neku ideju o tome
ako kažem da su se njegovo pamćenje i osobnost pohranili
u naš integralni informacijski centar.
- Sranje! - uzvikne Michael. - Pogledajte ondje dolje
ispred one zgrade! Ono je vražja corvette!
Unatoč žarkom zanimanju za Arakovo objašnjenje,
svi su reagirali na Michaelove riječi i pogledima slijedili
njegov upereni prst. Ugledali su stari chevrolet corvette na
bazaltnom postolju ispred zgrade koja je podsjećala na
nasumce nabacanu hrpu dječjih kocki.
- Što corvette radi ovdje dolje? - pitao je Michael kad
su projurili iznad automobila. - To je automobil iz šezdeset
druge - nastavi on. - Imao sam baš takvoga, ali zelene boje.
- Ta je zgrada naš Muzej Zemljine površine - objasni
Arak. - Osjećamo da je baš automobil predmet koji trenutno
simbolizira vašu kulturu.
- U jadnom je stanju - reče Michael. Ponovno je sjeo.
- Očito - reče Arak. - Mnogo je vremena proveo pod
vodom prije nego smo ga doveli ovamo. No vratimo se na
Perryevo pitanje. Kad je radnički klon započeo s
postupkom umiranja, cijeli Reestin um u smislu pamćenja,
osobnosti, emocija, samosvijesti, pa čak i njegova
jedinstvenog načina razmišljanja, bio je izlučen i pohranjen
tako da ga se može u potpunosti uzeti natrag.
 Sekundarna su ljudska bića zurila u Araka u
zaprepaštenoj tišini.
- Ne samo da se Reestino biće može uzeti natrag -
nastavi Arak. - Prije povratka može se s njim razgovarati
komunikatorima što ih imate na zapešćima. Ili još bolje,
putem medijskog centra u vašim prostorijama možete ne
samo komunicirati s njim, već i vidjeti njegovu posljednju
tjelesnu konfiguraciju. Centralne informacije stvaraju
virtualnu sliku u skladu s razgovorom što ga možete s njim
voditi.
- Što ako netko umre prije nego stigne do stroja za
pohranjivanje? - upita Richard.
- To se ne događa - reče Arak. - Smrt je planirani
postupak u Interterri.
- Sve je ovo previše - reče Perry. - U ovo što nam
govorite tako je nemoguće vjerovati da u ovom trenutku ne
znam ni što bih pitao.
- To me ne čudi - reče Arak. - Upravo zato smo Sufa i
ja odlučili da vam počnemo pokazivati stvari umjesto da
vam samo pričamo o njima.
- Teško mi je vjerovati da se um može pohraniti - reče
Suzanne. - Inteligencija, pamćenje i osobnost povezani su s
dendritima u ljudskom mozgu. Ima ih strašno mnogo.
Govorimo o milijardama neurona, a svaki ima do tisuću
veza.
- To je mnogo informacija - složi se Arak. - Ali nije
baš tako strašno po kozmičkim mjerilima. I u pravu ste kad
kažete da je važan raspored dendrita. Naše centralne
informacije zapravo reproduciraju raspored dendrita na
molekularnoj razini služeći se izomernim, dvovalentnim
ugljikovim atomima. Poput otiska prsta, a mi to zovemo
otisak uma.
- Izgubljen sam - reče Perry.
 - Ne očajavajte - ohrabri ga Arak. - Sjetite se, ovo je
tek početak. Imat ćete vremena sve to uklopiti u kontekst.
Osim toga, naš predstojeći posjet centru za razmnožavanje
pokazat će vam što činimo s moždanim otiskom.
- Što se nalazi u onom Muzeju Zemljine površine nad
kojim smo prošli? - upita Donald.
Arak je oklijevao. Donaldovo je pitanje prekinulo
njegov slijed misli.
- Mislim, što je sve izloženo? - upita Donald. - Osim
vodom natopljene corvette.
- Mnogi različiti predmeti - neodređeno će Arak. -
Presjek stvari što predstavljaju povijest i kulturu
sekundarnih ljudskih bića.
- Odakle je to došlo? - upita Donald.
- Uglavnom s dna oceana - reče Arak. - Osim
pomorskih tragedija i rata, vi ljudi ste se progresivno i
budalasto koristili oceanom kao kantom za smeće.
Iznenadili biste se što otpad može otkriti o nekoj kulturi.
- Želio bih ga posjetiti - reče Donald.
Arak slegne ramenima. - Kako želite - reče. - Vi ste
prvi posjetitelj koji je izrazio takvu želju. S obzirom na
čudesa Interterre koja vam sada stoje na raspolaganju,
iznenađen sam da vas to zanima. Ondje sigurno nema
ničega što vam već nije dobro poznato.
- Svi su ljudi drukčiji - kratko će Donald.
Nekoliko minuta kasnije zračni je taksi iskrcao grupu
kraj stubišta centra za razmnožavanje. Nalazio se u zgradi
sličnoj Partenonu, ali je bila crna. Kad je Perry spomenuo
sličnost, Arak mu je rekao da je situacija opet obrnuta, kao i
grčko prihvaćanje Kerbera, budući da je interterranski
centar za razmnožavanje star mnogo milijuna godina.
Jednako kao i centar smrti, građevina se nalazila u
slabije naseljenom dijelu grada. Bez obzira na to, čim su se
pojavila sekundarna ljudska bića, opet su privukla mnoštvo,
te je Arak ponovno morao manevrirati kako bi Richarda i
Michaela uveo unutra i izvan dosega željno ispruženih ruku
primarnih ljudskih bića.
Ovdje je unutrašnjost bila sušta suprotnost centru
smrti. Bila je vedra i bijela jednako kao zgrade u palači za
posjetitelje. Druga je razlika bila u tome što se tu moglo
vidjeti mnogo više radničkih klonova koji su brzali s jednog
mjesta na drugo.
Arak je poveo grupu u pokrajnju prostoriju u kojoj se
nalazio golemi broj malenih spremnika od nehrđajućeg
čelika koji su Suzanne podsjećali na bioreaktore. Bili su
međusobno povezani komplicirano isprepletenim cijevima
u nečemu što je podsjećalo na tekuću vrpcu visoke
tehnologije. Zrak je bio topao i vlažan. Mnogo radničkih
klonova pazilo je na raznovrsne mjerne instrumente i
brojčanike.
- Ovo nije najzanimljiviji dio - reče Arak. - Ali možda
je bolje krenuti od početka. U ovim se spremnicima nalaze
naše kulture tkiva jajnika i testisa. Jajašca i spermiji se
nasumce biraju, a njihovi se kromosomi pregledavaju kako
bi se otkrile molekularne greške, a mikrosomno pomiješaju.
Iznova oblikovane stanice tada se provjeravaju prije nego
se dopušta oplodnja. Ako netko želi pogledati, postoji i ta
mogućnost. Arak je pokazao prema uređaju sličnom
dalekozoru.
Suzanne je jedina prihvatila njegovu ponudu. Sagnula
se i virnula unutra. U sićušnoj komori ispod mikroskopskog
objektiva vidjela je kako aktivni spermij prodire u jajnu
stanicu. Proces je bio veoma brz.
Trenutak kasnije zigota je nestala, a dvije nove spolne
stanice ubrizgane su u komoru.
 - Još netko? - pitao je Arak nakon što se Suzanne
uspravila. Nitko se nije pomaknuo.
- U redu - reče Arak. - Prijeđimo u prostoriju za
inkubaciju i pogledajmo zanimljiviju fazu. - Poveo ih je
cijelom dužinom prostorije za oplodnju do prostorije velike
poput nekoliko nogometnih igrališta. Unutra su se nalazili
brojni redovi polica na kojima je počivalo bezbroj prozirnih
kugli. Između redova su se kretale stotine radničkih
klonova i provjeravale svaku kuglu.
- Za ime svijeta! - promrmljala je Suzanne kad je
shvatila što gleda.
- Zigote koje dolaze iz procesa oplodnje ponovno se
pregledavaju kako bi se otkrile eventualne molekularne
anomalije kromosoma - objasni Arak. - Kad se sa
sigurnošću utvrdi da nemaju baš nikakve greške i kad
dosegnu potreban broj stanica, usađuju se u kuglu gdje se
razvijaju.
- Možemo li hodati duž kugli? - upita Suzanne.
- Naravno - reče Arak. - Zato smo ovdje, da biste
sami mogli vidjeti.
Grupa je polako krenula prolazom dugačkim nekoliko
stotina metara s nizovima kugli na obje strane. Suzanne je
istodobno bila fascinirana i zgrožena. Svaka je kugla
sadržavala lebdeći embrij različite veličine i dobi. Na dnu
svake kugle nalazila se amorfna, tamnoljubičasta posteljica.
- Sve je ovo tako umjetno - primijeti Suzanne.
- Doista - reče Arak.
- Zar se sva reprodukcija u Interterri obavlja
ektogenezom? - upita Suzanne.
- Svakako - reče Arak. - Nešto tako važno kao što je
reprodukcija ne kanimo prepustiti slučaju.
Suzanne je stala i zagledala se u embrij ne dulji od
petnaest centimetara.
 Odmahnula je glavom. Sićušne ruke i noge micale su
se kao da pliva.
- Zar vas taj proces opterećuje? - upita Arak.
Suzanne kimne. - To je mehanizacija procesa za koji
mislim da ga treba prepustiti prirodi.
- Prirodi nije stalo - reče Arak. - Mi to možemo
učiniti mnogo bolje, i nama je stalo.
Suzanne slegne ramenima. Nije se kanila upustiti u
prepirku. Ponovno je počela hodati.
- Ove su kugle slične onima u kojima ste se vas
dvojica nalazili - Perry reče Richardu i Michaelu.
- Kakvo sranje! - reče Richard.
- Molim te! - Suzanne se razdraženo obrecne na
Richarda. - Već mi je dosta načina na koji se vas dvojica
neprestano izražavate.
- Oprostite što sam uvrijedio vaše veličanstvo -
odbrusi joj Richard.
- Ovi su spremnici slični, ali nisu jednaki - brzo će
Arak. Posljednje što je želio bio je bilo kakav sukob u
centru za razmnožavanje.
Suzanne je naglo stala i zagledala se u jednu kuglu.
Zaprepastilo ju je ono što je vidjela. Unutra se nalazilo
dijete koje je izgledalo kao da ima barem dvije godine. -
Zašto je ovo dijete još uvijek u kugli? - upita ona.
- To je sasvim normalno - uvjeravao ju je Arak.
- Normalno? - izusti Suzanne. - U kojoj se dobi oni. -
s mukom je tražila odgovarajuću riječ -... vade?
- Mi još uvijek govorimo o rođenju - reče Arak. - A
više tehnički izraz je 'iziđu'.
- Svejedno - reče Suzanne. Zadrhtala je od mučnine
kad je vidjela dijete zatvoreno u tekućinom ispunjenoj
kugli. To se činilo tako hladnim, proračunatim i okrutnim. -
U kojoj se dobi djeca oslobađaju?
 - Najbolje je ne prije četvrte godine - reče Arak. -
Čekamo dok mozak ne sazri dovoljno da bi primio moždani
otisak. Također ne želimo da se mozak opterećuje
neorganiziranim prirodnim podacima više no što je nužno.
Suzanne je razmijenila pogled s Perryem.
- Dođite! - dovikne im Sufa. Pozvala ih je k sebi. -
Uskoro će doći do izlaženja. Pokušala sam ga odgoditi
koliko je god moguće; morat ćete požuriti. - Sufa se
okrenula i potrčala natrag u smjeru iz kojeg je došla.
Arak ih je požurivao s namjerom da brzo prođu kroz
prostoriju što ju je nazivao sobom za prenošenje otisaka
kako bi stigli do sobe za izlaženje.
No Suzanne je zastala na pragu između dviju
prostorija jer ju je prizor zaprepastio.
Prostorija je bila oko četiri puta manja od prethodne.
Umjesto zatvorenih kugli s embrijima ovdje su se nalazili
prozirni spremnici i u njima četverogodišnja djeca
anđeoskog izgleda. Svako je dijete visjelo u tekućini, ali u
fiksnom položaju. Još uvijek su postojale pupčane vrpce i
posteljice, premda su djeca već bila prilično velika.
- Nisam sigurna da želim to vidjeti - rekla je Suzanne
kad ju je Arak blago gurnuo.
Ostali su se otvorenih usta tiho okupili oko prvog
spremnika. Djetetova je glava bila imobilizirana kao da će
na njemu obaviti operaciju mozga.
Oči su mu držali otvorene retraktorima za vjeđe, a
same su oči bile fiksirane. Iz uređaja sličnog pušci snopovi
svjetlosti prolazili su kroz stijenke prozirnog spremnika u
svaku od djetetovih zjenica. Snopovi svjetlosti treptali su
brzom, promjenjivom frekvencijom.
- Što se ovdje događa? - upita Perry. Izgledalo je kao
mučenje.
 - Posve je bezopasno i bezbolno - reče Arak.
Pridružio se grupi i kretnjom pozvao Suzanne.
- Dijete izgleda kao da u njega pucaju iz svjetlosnog
pištolja - reče Michael.
- S obzirom na vašu nasilnu kulturu jasno mi je zašto
ste došli do takvog zaključka - reče Arak. - Ali to ne može
biti dalje od istine. Da bih proširio raniju analogiju s
pohranjivanjem o čemu sam govorio u centru smrti, ovo
dijete samo prima pohranjeni moždani otisak pojedinca čije
je biće spremljeno u Centralne informacije. Ovo što sada
gledate je postupak vraćanja.
Suzanne je polako pošla naprijed, rukom pokrivši
usta. Osjećala se poput djeteta koje gleda film strave: bojala
se gledati, ali nije mogla skrenuti pogled. Zadrhtala je dok
je promatrala imobilizirano dijete. Za nju je prizor bio
utjelovljenje pomahnitale tehnologije.
- Kao što ste vidjeli u centru smrti - nastavi Arak -
potrebno je samo nekoliko sekundi da bi se uzeo moždani
otisak. No usađivanje je nešto drugo. Moramo se osloniti na
primitivnu tehniku uporabe niskoenergetskog lasera jer još
nitko nije otkrio bolji pristup od mrežnice. Naravno,
mrežnični put ima smisla budući da je mrežnica
embrionalni izlaz iz mozga. Postupak je uspješan, ali nije
brz. Zapravo, može trajati do trideset dana.
- Isuse! - prokomentira Richard. - Siroto dijete mora
tako stajati cijeli mjesec?
- Vjerujte mi, tu nema nikakve patnje - reče Arak.
- Što je s djetetovim vlastitim bićem? - upita Suzanne.
- Dajemo mu njegovo biće u ovom trenutku - reče
Arak - zajedno s izuzetnim fondom znanja i iskustva. -
Ponosno se nasmiješio.
Suzanne kimne, ali ne u znak slaganja. Postupak je
doživljavala kao čisto eksploatiranje. Za nju je to bila vrsta
parazitizma, ubacivanje stare duše u nedužno novorođenče.
Moždani otisak je krađa novorođenčetova tijela.
- Arak! Požurite! - napeto ih je zvala Sufa s vrata na
suprotnom kraju prostorije. - Prepustit ćete događaj!
- Idemo! - pozove ih Arak. - Važno je da ovo vidite.
To je gotovi proizvod.
Suzanne se spremno udaljila od uznemirujućeg
prizora fiksiranog djeteta. Požurila je za Arakom, namjerno
izbjegavajući pogled na ostale spremnike. Donald, Richard
i Michael su se još zadržali, opčinjeni prizorom. Michael je
podigao prst i ispružio ruku s namjerom da prekine lasersku
zraku. Donald ga je udario po ruci.
- Ne zajebavaj se, mornaru! - zareži Donald.
- Da - reče Richard - dijete bi moglo propustiti satove
klavira. - Nasmijao se.
- Ovo je vraški nastrano - reče Michael. Obišao je
spremnik kako bi pokušao vidjeti u cijev laserskog pištolja.
- Pa, gledaj to s vedrije strane - reče Richard. -
Mnogo je lakše nego pohađati školu. Ako uopće ne boli,
kao što kaže Arak, ja bih pristao na to. Dovraga, mrzio sam
školu.
Donald prezirno pogleda Richarda. - Kao da to nisam
mogao pogoditi.
- Dođite! - Arak dovikne trojici muškaraca s udaljenih
vrata. - Ovo morate vidjeti.
Sva su trojica požurila za domaćinima. U drugoj su
prostoriji našli Araka, Sufu, Suzanne i Perrya kako stoje
oko satenom presvučenog prostora u dnu kosine od
nehrđajućeg čelika. Kosina slična toboganu izlazila je iz
zida; gornji je kraj bio zatvoren dvokrilnim vratima. U
sredini mekanim jastucima obloženog uleknuća sjedilo je
dražesno četverogodišnje dijete, već odjeveno na tipičan
interterranski način. Bilo je očito da je tek stiglo tako što se
spustilo niz kosinu. Nekoliko se radničkih klonova bavilo
njime.
- Dobro došli, gospodo - Arak reče Donaldu i
roniocima. Pokazao je malenu djevojčicu. - Upoznajte
Barlot.
- Hej, slatkice - Richard reče piskutavim, dječjim
glasom. Ispružio je ruku kako bi uštipnuo djevojčicu za
obraz.
- Molim vas - reče Barlot i sagne se kako bi izbjegla
Richardovu ruku. - Bolje je da me ne dodirujete petnaest do
dvadeset minuta jer sam tek izišla iz sušila. Živcima mojeg
integumenta treba prilika da se prilagode na plinovito
okruženje.
Richard je ustuknuo.
- Ovi su muškarci također novopridošli posjetitelji s
površine Zemlje - Arak reče i pokaže Donalda, Richarda i
Michaela.
- Tako mi svega - reče Barlot. - Nije li ovo doživljaj!
Pet posjetitelja sa Zemljine površine istodobno. Drago mi je
da imam takvu čast na dan svog izlaženja.
- Upravo smo Barlot zaželjeli sretan povratak u
fizički svijet - objasni Arak.
Barlot kimne. - I krasno je opet biti ovdje. -
Proučavala je svoje sićušne ruke, okrećući ih i zatim ih
protežući. Zatim je pogledala svoje noge i stopala.
Pomaknula je nožne prste. - Čini se da je ovo dobro tijelo -
doda.
Nasmijala se.
- Mislim da je to veličanstveno tijelo - reče Sufa. - I
tako krasne plave oči. Jesi li i u prošlom tijelu imala plave
oči?
 - Ne, ali jesam u tijelu prije toga - reče Barlot. -
Sviđaju mi se varijacije. Katkad dopuštam da se boja očiju
nasumce bira.
- Kako se osjećaš? - upita Suzanne. Znala je da je to
glupo pitanje, ali u danim okolnostima ništa joj drugo nije
palo na pamet. Zbunjivala ju je suprotnost između
djetinjastoga glasa i odrasle sintakse.
- Uglavnom, gladna sam - reče Barlot. - I nestrpljiva.
Jedva čekam da se vratim kući.
- Koliko si dugo bila u spremištu? - upita Perry. - Ako
je to prava riječ.
- Mi to zovemo boravkom u memoriji - reče Barlot. -
Pretpostavljam, oko šest godina. To se vrijeme čekanja
reklamiralo kad su uzeli moj moždani otisak. No meni se
činilo kao da je to trajalo jednu noć. Kad smo u memoriji,
naša bića nisu programirana za bilježenje vremena.
- Bole li te oči? - upita Suzanne.
- Ni najmanje - reče Barlot. - Pretpostavljam da
mislite na crvenilo bjeloočnica što ga zasigurno imam.
- Tako je - prizna Suzanne. Bjeloočnice oba Barlotina
oka bile su vatrenocrvene.
- To je od šavova kojima su mi oči bile fiksirane -
reče Barlot. - Vjerojatno su ih tek nedavno uklonili.
- Sjećaš li se boravka u akvariju? - upita Michael.
Barlot se nasmijala. - Nikad nisam čula da se o
spremniku za implantaciju govori kao o akvariju. Ali da
odgovorim na pitanje, ne!
Moje prvo svjesno sjećanje u ovom tijelu, i u svim
drugim tijelima kad smo već kod toga, buđenje je na
pomičnoj traci u sušilu.
- Je li doživljaj uzimanja moždanog otiska, sjećanja i
vraćanja uopće stresan? - upita Suzanne.
 Barlot je trenutak promislila prije nego je odgovorila.
- Ne - na koncu reče. - Jedini stresni dio je taj što sada
moram čekati do puberteta da bih doista uživala u životu. -
Nasmijala se, a isto su učinili Arak, Sufa, Richard i
Michael.
***
- Ovo je naš dom - reče Sufa u lebdećem zračnom
taksiju dok su se materijalizirala izlazna vrata. Pokazala je
građevinu sličnu kolibama u palači za posjetitelje, ali bez
velikih tratina.
Prostor je bio natrpan u stilu Levittowna, sa stotinama
sličnih građevina.
- Arak i ja mislili smo da bi bilo poučno kad biste
vidjeli kako mi živimo i možda štogod pojeli. Jeste li svi
previše umorni ili biste željeli doći k nama?
- Ja bih mogao nešto pojesti - željno će Richard.
- Rado bih vidjela vaš dom - reče Suzanne. - To je
veoma gostoljubivo s vaše strane.
- Počašćen sam - reče Perry. Donald samo kimne.
- Umirem od gladi - reče Michael.
- Onda je odlučeno - reče Sufa. Ona i Arak iziđu iz
lebdjelice i pozovu ostale da ih slijede.
Slično prostorijama u centru za posjetitelje,
unutrašnjost je bila gotovo sasvim bijela - bijeli mramor s
bijelim tkaninama i mnogo zrcala. Glavna se soba također
otvarala prema van, a bazen se pružao od unutrašnjosti do
vanjskog dijela. Mjesto je bilo oskudno namješteno.
Nekoliko velikih holografskih slika, poput onih što su ih
vidjeli u prostoru za dekontaminaciju, bile su jedini ukras.
- Molim vas, uđite - reče Sufa. Grupa je ušla, osvrćući
se naokolo.
- Izgleda kao moj apartman u Ocean Beachu - reče
Michael.
 - Ma nemoj! - naruga se Richard i veselo ga udari po
glavi.
- Zar su svi interterranski domovi otvoreni prema
van? - upita Perry.
- Jesu - odgovori Arak. - Premda se to može činiti
ironičnim, mi koji živimo u unutrašnjosti Zemlje više
volimo boraviti vani.
- Ovo je onda teško zaključati - primijeti Richard.
- U Interterri se ništa ne zaključava - reče Sufa.
- Nitko ništa ne krade? - upita Michael.
Arak i Sufa su se nasmijali. Zatim su se smeteno
ispričali.
- Nismo se željeli smijati - reče Arak. - Ali vi ste ljudi
tako zabavni. Nikad ne možemo predvidjeti što ćete reći.
To je veoma dražesno.
- Pretpostavljam da je riječ o našoj šarmantnoj
primitivnosti - reče Donald.
- Točno - složi se Arak.
- U Interterri nema krađa - reče Sufa. - Nema potrebe
jer ima dovoljno svega za svakoga. Osim toga, nitko nije
vlasnik ničega. Privatno je vlasništvo nestalo rano tijekom
naše povijesti. Interterranci jednostavno koriste ono što im
je potrebno.
Grupa je sjela. Sufa je pozvala radničke klonove, koji
su se trenutno pojavili. S njima je došao i jedan od kućnih
ljubimaca koje su sekundarni ljudi vidjeli iz zračnih taksija.
Izbliza je izgledao još bizarnije, s obzirom na neobičnu
mješavinu psa, mačke i majmuna. Životinja je doskakutala
u sobu i pošla ravno prema posjetiteljima.
- Sark! - drekne Arak. - Pristojno se ponašaj!
Životinja je poslušno stala i mačjim očima s velikim
zanimanjem promatrala sekundarne ljude. Kad se uspravila
na stražnje noge, slične majmunskima s pet izraženih
prstiju, bila je visoka oko devedeset centimetara. Pseći se
nos trzao dok je životinja njušila.
- Ovo je doista čudna životinja - reče Richard.
- To je homid - reče Sufa. - Zapravo, posebno lijep
homid. Nije li krasan?
- Dođi ovamo, Sark! - vikne Arak. - Ne želim da
gnjaviš naše goste.
Sark je odmah jurnuo iza Araka, uspravio se na
stražnje noge i počeo češkati Arakovu glavu.
- Dobar dečko - zadovoljno će Arak.
- Hranu za goste - Sufa naredi radničkim klonovima,
a oni hitro nestanu.
- Sark izgleda kao hrpa životinja spojenih u jednu -
primijeti Michael.
- Može se i tako reći - reče Arak. - Sark je himera
razvijena prije mnogo eona, a otad se klonira. To je izvrstan
kućni ljubimac. Želi li netko vidjeti jedan od njegovih
najboljih trikova?
- Svakako - reče Richard. Njemu je životinja
izgledala poput neuspjelog biološkog pokusa.
- I ja bih želio vidjeti - oglasi se Michael.
Arak je ustao i kretnjom pozvao Sarka van. Dok je
slijedio životinju, pozvao je Richarda i Michaela da mu se
pridruže u dvorištu. Ronioci su poslušno ustali i pošli u vrt
gdje je Arak nešto tražio u grmu paprati.
- U redu, evo jednoga - reče Arak. Uspravio se, a u
ruci je držao kratki štap obložen gumom. Koraknuo je na
travu. - Dakle, ovo nećete vjerovati. Veoma je zabavno.
- Iskušaj nas! - sumnjičavo će Richard.
Arak se sagnuo i pružio Sarku štap. Sark ga je
uzbuđeno uzeo, klepećući poput majmuna. Zatim je
zamahnuo i bacio ga u udaljeni kut dvorišta.
 Arak je promatrao štap sve dok se nije sasvim umirio.
Zatim se okrenuo roniocima. - Odlično baca, ne čini vam
se?
- Nije loše - složi se Michael. - Barem za homida.
Kutovi Richardovih usana iskrivili su se u prepredenom
osmijehu.
- Čekajte dok ne vidite ostalo - reče Arak. - Samo
trenutak. - Arak je potrčao do mjesta gdje je štap pao,
podigao ga i donio natrag. Zatim ga je vratio Sarku.
Životinja je zamahnula i bacila štap otprilike na isto mjesto
kao i ranije. Arak je opet potrčao i po drugi put donio štap.
Kad se vratio, već je bio pomalo zadihan. - Možete li
vjerovati? - upita. - Ovaj slatki mali vrag cijeli bi dan to
radio. Ako mu donesem štap, on će ga baciti.
Ronioci su se pogledali. Michael je zakolutao očima,
a Richard je potisnuo smijeh.
- Hrana je stigla! - dovikne Sufa iz sobe.
Arak je Richardu pružio štap. - Želiš li ti pokušati?
- Mislim da sada ne bih - reče Richard. - Osim toga,
jako sam gladan.
- Onda pođimo jesti - spremno će Arak. Bacio je štap
natrag u grm paprati i zaputio se unutra. Sark je pošao za
njim.
- Ovo mjesto postaje sve čudnije i čudnije - Richard
je promrmljao Michaelu dok su obilazili bazen.
- Imaš pravo - reče Michael. - Nije ni čudo što im je
bilo svejedno kad sam sinoć uzeo zlatne čaše. Nikome ništa
ne pripada. Kažem ti, ovdje bismo se mogli obogatiti, a
njima bi bilo svejedno.
Zajedno s hranom, radnički su klonovi donijeli
sklopivi stol i smjestili ga u sredinu između sedam stolica.
Arak i ronioci pridružili su se ostalima. Sark se popeo na
naslon Arakove stolice i počeo ga češkati iza uha. Svi su se
poslužili jelom i počeli jesti.
- Pa, ovdje provodimo veći dio našeg vremena - reče
Arak nakon kratke, nelagodne tišine. Osjećao je da su
sekundarna ljudska bića donekle zbunjena dnevnim
događanjima. - Ima li netko pitanja za nas?
- Čime se ovdje bavite? - upita Suzanne, tek toliko da
bi se vodio razgovor. Odlučila je da će radije čavrljati nego
razgovarati o važnijim pitanjima što su joj se motala
glavom.
- Uživamo u našim tijelima i u našim umovima -
objasni Arak. - Mnogo čitamo i često gledamo holografske
zanimljivosti.
- Zar u Interterri ljudi ne rade? - upita Perry.
- Neki ljudi rade - reče Arak. - Ali to nije potrebno, a
oni koji to ipak čine, rade samo ono što žele raditi. Sve
kućanske i slične poslove obavljaju radnički klonovi.
Poslove monitoringa i reguliranja obavljaju Centralne
informacije. Stoga su ljudi slobodni da se bave vlastitim
interesima.
- Zar to ne smeta radničkim klonovima? - upita
Donald. - Zar oni nikad ne štrajkaju ili se pobune?
- Nebesa, ne - uz osmijeh reče Arak. - Klonovi su
poput... pa, poput vaših kućnih ljubimaca. Iz estetskih
razloga napravljeni su tako da izgledaju poput ljudskih bića,
ali njihovi su mozgovi mnogo manji. Imaju ograničene
moždane funkcije pa su njihove potrebe i interesi drukčiji.
Oni vole raditi i služiti.
- Zvuči kao eksploatacija - reče Perry.
- Pretpostavljam - reče Arak. - Ali tome služe
strojevi, kao automobili u vašoj kulturi, a ne vjerujem da vi
osjećate da ih eksploatirate. Analogija bi bila bolja kad bi
vaši automobili imali živuće dijelove, a ne samo
mehaničke. Siguran sam da morate se služiti svojim
automobilima, jer bi inače propali. Isto je s radničkim
klonovima, samo što oni ne mogu podnijeti nerad. Postaju
nesretni i propadaju ako nemaju što raditi i ako ih nitko ne
usmjerava.
- Za nas je to neugodno - reče Suzanne - jer djeluju
tako ljudski.
- Morate imati na umu da to nisu - reče Sufa.
- Postoje li različite vrste klonova? - upita Perry.
- Svi uglavnom izgledaju isto - reče Arak. - Ali
postoje klonovi sluge, radnici i zabavljači, muški i ženski.
Sve je to programirano.
- Zašto se ne koristite robotima kad imate ovakvu
tehnologiju? - upita Donald.
- Dobro pitanje - reče Arak. - U davna vremena imali
smo androide; zapravo, cijeli niz androida. No obični
strojevi često se kvare i treba ih popravljati. Morali smo
imati androide koji su popravljali androide, i tako
unedogled. Uopće nije bilo zgodno, čak se činilo
smiješnim. Problem smo riješili tek kad smo naučili kako
spojiti biološki i mehanički dio. Konačni rezultat tog
istraživanja i razvoja bili su radnički klonovi, a oni su
daleko superiorniji bilo kakvom androidu. Posve sami vode
brigu o sebi, čak se sami popravljaju i reproduciraju kako bi
njihova populacija bila ravnomjerna.
- Čudesno - jednostavno će Perry. Suzanne kimne.
Grupa je utihnula.
Kad su završili s jelom, Sufa reče: - Mislim da je
možda vrijeme da vas odvedemo u vaše prostorije u palači
za posjetitelje. Treba vam malo vremena da prihvatite sve
ono što ste vidjeli i čuli. Isto tako, ne želimo vas previše
opteretiti tijekom prvoga dana vašeg boravka ovdje. Uvijek
postoji sutra. - Blago se nasmiješila i ustala.
 - Imate pravo kad kažete da nam treba vremena - reče
Suzanne, te i ona ustane. - Mislim da sam već i sada
pomalo preopterećena. Bez imalo sumnje, ovo je bio
najčudniji i najnevjerojatniji dan moga života.
***
Michael je oklijevao na vratima svoje kolibe. Richard
je stajao točno iza njega. Upravo su ih Arak i Sufa tu
iskrcali.
- Što misliš, što ćemo naći? - upita Michael.
- Isuse Kriste! - prasne Richard. - Kako bih mogao
znati prije nego otvoriš ta prokleta vrata?
Michael uhvati kvaku i povuče. Ronioci prijeđu prag i
pogledaju naokolo.
- Misliš li da je netko bio ovdje? - nervozno upita
Michael. Richard zakoluta očima. - Što misliš, kokošji
mozgu? - reče.
- Krevet je napravljen i sve je očišćeno. Gledaj, netko
je čak složio sve zdjele i čaše što si ih dovukao s primanja i
iz blagovaonice.
- Možda su to bili samo klonovi - reče Michael.
- Moguće je - reče Richard.
- Misliš li da je tijelo još uvijek ondje gdje smo ga
ostavili?
- Pa, sigurno nećemo znati dok ne pogledamo - reče
Richard.
- U redu, pogledat ću.
- Čekaj malo! - reče Richard i zgrabi Michaela za
ruku. - Provjerit ću je li zrak čist.
Richard je pogledao oko bazena i brzo se uvjerio da je
sve u redu.
Nikoga nije bilo u blizini i on se opet pridružio svom
prijatelju. - U redu, provjeri tijelo.
 Michael je žurno pošao do ormara nasuprot krevetu. -
Piće, molim! - naredi. Vrata hladnjaka su se otvorila. Bio je
pretrpan različitim posudama napitaka i hrane.
- Izgleda onako kako smo ga ostavili - reče Michael.
- To je ohrabrujuće - reče Richard.
Michael se sagnuo i maknuo nekoliko posuda,
razotkrivši Sartovo blijedo lice. Beživotne su oči optužujući
zurile u Michaela. Brzo je vratio natrag posude kako bi
sakrio užasni prizor. Sart je prvi mrtvac kojeg je Michael
vidio, ako se izuzme njegov pokojni djed. No njegov je
djed ležao u lijesu, odjeven u smoking. Osim toga, starcu su
bile devedeset četiri godine.
- No, to je olakšanje - reče Richard.
- Zasad - reče Michael. - Ali to ne znači da ga večeras
ili sutra neće naći. Možda bismo ga trebali izvaditi odatle i
zakopati ispod jednog od onih grmova paprati.
- Čime ćemo kopati, čajnim žlicama? - upita Richard.
- Onda bismo ga možda trebali odnijeti u tvoju kolibu
i staviti ga u tvoj hladnjak. Jeza me hvata dok je ovdje.
- Nećemo riskirati i nositi ga naokolo - reče Richard. -
Ostat će ovdje gdje jest.
- Onda zamijenimo sobe - predloži Michael. - Sjećaš
se, ti si ga ubio, a ne ja.
Richardove su se oči prijeteći stisnule. - Već smo
obavili ovaj razgovor - polako će on. - I zaključili smo da
smo zajedno u ovome. Sad umukni više o tom tijelu.
- Hoćemo li reći Fulleru? - upita Michael.
- Ne - reče Richard. - Predomislio sam se.
- Kako to?
- Jer taj uštogljeni klipan neće smisliti ništa bolje od
nas. I mislim da se ne moramo toliko bojati. Vraga, pa cijeli
dan nitko nije ni pitao za dripca. Osim toga, Arak je rekao
da ovdje nema zatvora.
 - Zato što nema ni krađa - obrecne se Michael. - Arak
ništa nije rekao o umorstvu, a uza sve ono što su nam
pokazali o izlučivanju uma, imam loš predosjećaj da bi ih
ovo veoma uzrujalo. Možda bi nas reciklirali, kao Reestu.
- Hej, smiri se! - reče Richard.
- Kako se mogu smiriti kad u hladnjaku imam
mrtvaca? -vikne Michael.
- Umukni, dovraga! - prasne Richard. Zatim tišim
glasom doda: - Isuse, čut će te cijelo susjedstvo. Kontroliraj
se. Najvažnije je da što prije odemo odavde. U
međuvremenu je Sart u hladnjaku pa neće širiti smrad oko
sebe. Razmislit ćemo o premještanju ako netko počne
njuškati naokolo i raspitivati se o njemu. U redu?
- Valjda - reče Michael, ali ne previše zadovoljno.
 14 POGLAVLJE

Strop goleme podzemne špilje postupno se

smračivao, oponašajući normalnu večer baš kao i
prethodnoga dana. Suzanne i Perry sa strahopoštovanjem su
gledali kako pseudozvijezde počinju treperiti u purpurnom
sumraku, čudeći se sličnosti zaobljenog svoda s nebeskim.
Vječno natmureni Donald mrzovoljno je zurio u sve
tamnije sjenke ispod gustiša od paprati. Sve troje stajalo je
na tratini oko dvanaest metara dalje od otvorenog kraja
blagovaonice. Unutra su radnički klonovi marljivo
postavljali stol za večeru. Richard i Michael su već sjedili
za stolom, jedva čekajući jelo.
- Ovo je apsolutno fantastično - reče Suzanne.
Zabacila je glavu i gledala ravno gore.
- Bioluminiscentne zvijezde? - upita Perry.
- Sve - reče Suzanne. - Uključujući i zvijezde. -
Upravo je stigla iz svoje kolibe, gdje je malo plivala,
okupala se i čak je pokušala odspavati. Ali nije mogla
usnuti. Previše je toga zaokupljalo njezine misli.
- Ima nekih zapanjujućih aspekata - prizna Donald.
- Ne mogu se sjetiti nečega što nije zapanjujuće - reče
Suzanne. Pogleda preko tratine prema mračnoj dvorani
paviljona u kojoj se prethodne večeri održala zabava. -
Počinjući činjenicom da je ovaj prostrani raj zakopan u
zemlji ispod oceana. Kako je neobično da sam spomenula
Putovanje u središte Zemlje Julesa Vernea kad smo krenuli
u dubine, jer sad smo doista ovdje.
Perry se tiho nasmije. - Sasvim prikladno.
 - Prikladno i nevjerojatno - doda Suzanne. - Pogotovo
sada kad se čini da je istina sve što su nam Arak i Sufa
govorili, bez obzira koliko se fantastičnim sve čini.
- Teško je osporavati tehnologiju što smo je vidjeli -
živahno će Perry. - Jedva čekam da saznam još pojedinosti;
recimo, biomehaniku radničkih klonova ili tajne zračnih
taksija. Patenti za bilo što od toga mogu nas sve učiniti
milijarderima. A što je s turizmom? Možeš li zamisliti
kakva bi bila potražnja za izletima ovamo? Tako nešto još
nije zabilježeno. - Perry se ponovno tiho nasmije. - Ovako
ili onako, Benthic Marine će biti Microsoft novog stoljeća.
- Arakova su otkrića izuzetna - nevoljko se složi
Donald. - Ali ima nekoliko važnih praznina što ih vi
opčinjeni ljudi izgleda zaboravljate.
- O čemu to govoriš? - upita Perry.
- Skinite te ružičaste naočale - reče Donald. - Što se
mene tiče, najvažnije pitanje još uopće nije postavljeno: što
mi radimo ovdje? Nisu nas spasili iz potopljene škune kao
Blackove. Namjerno su nas usisali kroz svoj takozvani
izlaz, a ja bih želio znati zašto.
- Donald ima pravo - reče Suzanne odjednom se
zamislivši. - U svem tom uzbuđenju neprestano
zaboravljam da smo mi, na kraju krajeva, žrtve otmice. To
doista traži odgovor na pitanje što radimo ovdje.
- Sigurno je da se lijepo ophode prema nama - reče
Perry.
- U ovom trenutku - reče Donald. - Ali kao što sam
ranije rekao, to se u trenu može promijeniti. Mislim da vi ne
shvaćate kako smo ranjivi.
- Znam kako smo ranjivi - pomalo razdražljivo reče
Perry. - Dovraga, s obzirom na to kako su ovi ljudi
napredni, mogli bi nas začas uništiti. Arak je govorio o
međuplanetarnim putovanjima, čak i o galaktičkim
putovanjima i vremenskoj tehnologiji. Ali mi im se
sviđamo. Meni je to jasno, premda tebi nije. Mislim da
bismo to trebali cijeniti, a ne biti tako paranoični.
- Sviđamo im se, da ne bi - prezirno će Donald. - Mi
smo im zabavni. Koliko su nam puta to rekli? Naš im se
primitivizam čini smiješnim ili slatkim, nešto poput kućnog
ljubimca. Pa, meni je već dojadilo da mi se smiju.
- Ne bi se ovako dobro ophodili prema nama da im se
ne sviđamo - uporno će Perry.
- Ti si tako naivan - reče Donald. - Odbijaš priznati da
smo mi zarobljenici, u svakom smislu, koje su silom oteli i
odvukli u onaj centar za dekontaminaciju. Doveli su nas
ovamo iz nekog razloga koji nam još nije poznat.
Suzanne kimne. Donaldove su je primjedbe podsjetile
na usputni Arakov komentar koji ju je naveo na pomisao da
su očekivali njezin dolazak. Tada ju je ta primjedba
uznemirila, ali zaboravila je na nju zbog novih zapanjujućih
otkrića.
- Možda nas vrbuju - odjednom će Perry.
- Za što? - sumnjičavo upita Donald.
- Možda se toliko trude sve nam pokazati kako bi nas
pripremili za to da budemo njihovi zastupnici - reče Perry,
zagrijavajući se za ideju dok je govorio. - Možda su
napokon odlučili da je vrijeme za uspostavljanje veze s
našim svijetom i žele da mi budemo njihovi poslanici.
Iskreno, mislim da bismo mogli obaviti vraški dobar posao,
pogotovo ako bi to išlo preko Benthic Marinea.
- Poslanici! - ponovi Suzanne. - To je zanimljiva
ideja! Ne žele se prilagođavati našoj atmosferi jer nemaju
imuniteta na naše bakterije i viruse, a ne vole ni
dekontaminaciju potrebnu za povratak u Interterru.
- Točno - reče Perry. - Kad bismo mi bili njihovi
predstavnici, ne bi morali činiti ništa od toga.
 - Poslanici? Dobri Bože! - promrmlja Donald.
Podigao je ruke u zrak i frustrirano odmahnuo glavom.
- Što je sada? - upita Perry, ponovno razdražljiv.
Donald mu je počeo ići na živce.
- Znao sam da ste vas dvoje optimisti - progunđa
Donald - ali ova ideja o poslanicima je dosad najbolja.
- Mislim da je to savršeno razumna mogućnost - reče
Perry.
- Slušaj me, gospodine predsjedniče Benthic Marinea!
- prezirno će Donald, kao da je naslov ponižavajući. - Ovi
Interterranci nas ne kane pustiti. Da nisi tako beznadni
optimist, i sam bi to shvatio.
Suzanne i Perry su šutjeli dok su razmišljali o
Donaldovim riječima. O tom pitanju nisu željeli ni
razmišljati, a kamoli razgovarati.
- Misliš da nas ovdje namjeravaju zauvijek zadržati? -
na koncu upita Suzanne. Morala je priznati da ništa od
onoga što su govorili Arak ili Sufa nije ukazivalo na plan za
vraćanje njihove podmornice na površinu oceana.
- Vjerujem da to mislim kad kažem da nas nikad neće
pustiti - sarkastično će Donald.
- Ali zašto? - molećivo izusti Perry. Ljutnja je nestala
iz njegova glasa.
- To ima smisla - reče Donald. - Ti ljudi već tisućama
godina izbjegavaju otkrivanje Interterre. Kako bi nas mogli
pustiti da se vratimo na površinu svjesni onoga što znamo?
- O, Bože! - šapne Suzanne.
- Misliš li da Donald ima pravo? - upita Perry.
- Bojim se da ima nečega u tome što kaže - reče
Suzanne. - Nema razloga da sada budu manje zabrinuti za
kontaminaciju nego u prošlosti. A s obzirom na našu sve
napredniju tehnologiju, ima razloga da budu još zabrinutiji.
Možda ih zabavlja naš primitivizam, ali mislim da se
užasavaju nasilja u našoj kulturi.
- Ali cijelo vrijeme govore o nama kao o
posjetiteljima - prekine je Perry.
- Ovo mjesto gdje boravimo zove se palača za
posjetitelje. Posjetitelji ne ostaju zauvijek. - Zatim je,
iracionalno, dodao: - Osim toga, ja ne mogu ostati zauvijek.
Imam obitelj. Želim reći, već me muči to što im nisam
mogao javiti da sam dobro.
- To je još jedan problem - reče Donald. - Oni znaju
mnogo o nama. Znaju o našim obiteljima. Uza svu njihovu
tehnologiju mogli su nam ponuditi priliku da našim bliskim
osobama javimo da nismo mrtvi. Činjenica da to nisu
učinili, vjerujem, još je jedan dokaz da nas kane ovdje
zadržati.
- Imaš pravo - reče Suzanne. Uzdahnula je. - Baš prije
pola sata u svojoj sam sobi poželjela da postoji starinski
telefon kojim bih mogla nazvati brata. On je jedini za kojeg
znam da ću mu nedostajati.
- Nemaš obitelji? - upita Donald.
- Nažalost, nemam - reče Suzanne. - Taj dio mog
života jednostavno nije uspio, a oba sam roditelja izgubila
prije mnogo godina.
- Ja imam ženu i troje djece - reče Donald. - Naravno,
to Interterrancima ne znači mnogo. Njima se cijeli pojam
roditeljstva čini veoma zastarjelim.
- Moj Bože! - reče Perry. - Što ćemo učiniti? Moramo
otići odavde. Mora postojati neki način.
- Hej, ljudi! - dovikne Michael iz blagovaonice. -
Stigla je juha. Dođite jesti!
- Nažalost, oni imaju sve karte u rukama - reče
Donald, ignorirajući Michaela koji je opet nestao u
blagovaonici. - U ovom trenutku ne možemo ništa učiniti,
osim držati oči otvorene.
- Što znači iskorištavati njihovu gostoljubivost - reče
Suzanne.
- Do određene mjere - reče Donald. - Ja nikad ne
opravdavam prijateljevanje s neprijateljem.
- To je zbunjujući dio - reče Suzanne. - Oni se ne
ponašaju kao neprijatelji. Tako su ljubazni i miroljubivi.
Teško je zamisliti da bi bilo kome mogli učiniti nešto
nažao.
- Ne mogu zamisliti ništa gore od toga da su me
odvojili od moje obitelji - reče Perry.
- Iz njihove perspektive nije tako - reče Donald. - Uz
mehaničko obavljanje reprodukcije i četverogodišnju
novorođenčad s umom i osobnošću odraslih, u Interterri
nema obitelji. Moguće je da ne mogu razumjeti takvu vezu.
- Kojeg vraga radite ondje u mraku? - vikne Michael.
Vratio se do spoja između blagovaonice i tratine. - Radnički
klonovi vas čekaju. Zar nećete jesti?
- Pretpostavljam da bismo mogli - reče Suzanne. -
Gladna sam.
- Mislim da ja baš i nisam, ne nakon ovog razgovora -
reče Perry.
Krenuli su prema svjetlosti što se prosipala na tamnu
travu.
- Mora postojati nešto što možemo učiniti - reče
Perry.
- Možemo paziti da ih ne uvrijedimo - reče Donald. -
To bi moglo biti kritično.
- Čime bismo ih mogli uvrijediti? - upita Perry.
- Nisam zabrinut za nas - reče Donald. - Brinu me oni
tupavi ronioci.
 - Kako bi bilo da budemo izravni glede svega ovoga?
- predloži Perry. - Kad se sutra nađemo s Arakom, zašto ga
ne bismo pitali hoćemo li moći otići? Onda bismo sa
sigurnošću znali.
- To bi moglo biti opasno - reče Donald. - Mislim da
ne bismo smjeli naglašavati našu želju za odlaskom. Ako to
učinimo, mogli bi ograničiti naše slobode. Ovako mi
teoretski možemo pozvati zračne taksije uz pomoć naših
komunikatora i šetati naokolo koliko nas je volja. Ne želim
izgubiti tu privilegiju. Mogla bi nam zatrebati ako se ukaže
bilo kakva prilika za naš odlazak.
- Opet imaš pravo - reče Suzanne. - Ali ne vidim
zašto ne bismo mogli pitati koji je razlog našeg boravka
ovdje. Možda će nam odgovor na to pitanje reći očekuju li
da zauvijek ostanemo ovdje.
- Nije loša ideja - reče Donald. - Mogao bih se s tim
složiti pod uvjetom da od toga ne stvaramo veliki problem.
Zapravo, najbolje je da ja postavim to pitanje sutra ujutro
na sastanku što ga je Arak spomenuo.
- Meni to dobro zvuči - reče Suzanne. - Što ti misliš,
Perry?
- Ne znam što bih mislio u ovom trenutku - reče
Perry.
- Hajde, požurite! - reče Michael kad su ušli u sobu. -
Ovaj klonirani klipan ne dopušta nam da taknemo zdjele za
posluživanje dok svi ne budemo ovdje, a snažniji je od
vola.
Radnički je klon stajao kraj sredine stola i držao ruke
na poklopcima posuda za zagrijavanje jela.
- Kako si znao da čeka nas? - upita Suzanne i sjedne
za stol.
 - Pa, nismo bili sigurni budući da tupan ne govori -
prizna Michael. - Ali nadamo se da je o tome riječ.
Umiremo od gladi.
Perry i Donald sjednu za stol. Radnički je klon gotovo
odmah podigao poklopce sa zdjela.
- Pogodak! - reče Richard.
Za nekoliko je minuta posluženo jelo. Neko vrijeme
uopće nisu razgovarali. Richard i Michael bili su zauzeti
jelom; ostali su bili zaokupljeni razmišljanjem o razgovoru
na tratini.
- Što ste radili vani u mraku? - upita Richard, a zatim
glasno podrigne. - Razgovarali o sprovodu? Svi ste tako
natmureni.
Nitko mu nije odgovorio.
- Živahna skupina - promrmlja Richard.
- Barem se znamo pristojno ponašati za stolom -
prasne Donald.
- Jebi se - odgovori Richard.
- Znate, ovo mi se odjednom čini neobično ironičnim
- reče Suzanne.
- Što, Richardovo ponašanje za stolom? - upita
Michael i zagrcne se od smijeha.
- Ne, naša reakcija na Interterru - reče Suzanne.
- Kako to misliš? - upita Perry.
- Pomislite na sve što ovdje imamo - reče Suzanne. -
Ovo je poput raja, premda nije na nebu kako mi
tradicionalno zamišljamo. Unatoč tomu, ima sve za čime mi
svjesno ili nesvjesno čeznemo: mladost, ljepotu, besmrtnost
i obilje. To je pravi raj.
- Mi možemo posvjedočiti o ljepoti, je li, Mikey? -
reče Richard.
- Zašto ti se to čini ironičnim? - upita Perry,
ignorirajući Richarda.
 - Jer se bojimo da će nas prisiliti da ostanemo - reče
Suzanne. - Svi ostali sanjaju o odlasku u raj, a mi se bojimo
da nećemo moći otići odavde.
- Kako to misliš, prisiliti da ostanemo? - upita
Richard.
- Meni se to ne čini ironičnim - reče Donald. - Da je
moja obitelj ovdje sa mnom, možda bi bilo drukčije. Ali ne
ovako. Osim toga, ne volim da me se na bilo što prisiljava.
Možda to zvuči otrcano, ali ja cijenim svoju slobodu.
- Otići ćemo odavde, zar ne? - napeto upita Richard.
- Nećemo, prema onome što Donald kaže - reče
Perry.
- Ali moramo - izlane Richard.
- A zašto, mornaru? - upita Donald. - Zašto toliko
želiš otići iz Suzannina raja?
- Govorila sam općenito, nisam iznosila svoj osobni
stav - upadne Suzanne. - Iskreno rečeno, bilo mi je pomalo
mučno kad sam danas otkrila kako postižu svoju
besmrtnost.
- Ne znam o čemu vi to govorite - reče Richard. - Ali
ja želim što prije otići odavde.
- I ja - dometne Michael.
Oglasilo se tiho zvonce kakvo nitko ranije nije čuo.
Razmijenili su upitne poglede, ali prije nego su dospjeli
nešto reći, otvorila su se vrata te su ušle Mura, Meeta,
Palenque i Karena. Skupina prekrasnih žena bila je izvrsno
raspoložena. Mura je pošla ravno k Michaelu i pružila mu
dlan za uobičajeni interterranski pozdrav. Nakon hitrog
pritiskivanja dlanova sjela je na rub Michaelove stolice.
Meeta, Palenque i Karena prišle su Richardu, a on je skočio
na noge.
- O, dušice, vratile ste se! - uzvikne Richard.
Dodirnuo je dlanove svih triju žena, a zatim ih je
oduševljeno zagrlio. Kratko su pozdravile Suzanne, Perryja
i Donalda, ali su svojom pozornošću obasule Richarda koji
se topio od ushićenja. Kad se pokušao ponovno spustiti na
svoju ležaljku, spriječile su ga. Rekle su mu da ga žele što
prije odvesti natrag do njegove sobe i ondje plivati.
- Pa, da, svakako - promuca Richard. Salutirao je
Donaldu prije no što je izišao sa svojim malenim haremom.
- Hajde! - Mura je nagovarala Michaela. - Pođimo i
mi. Donijela sam ti dar.
- O čemu se radi? - upita Michael. Dopustio je da ga
povuče prema vratima.
- Staklenka kaldorfina! - reče Mura. - Čula sam da ti
se sviđa.
- Obožavam ga, bolje rečeno - uzvikne Michael. S tim
su riječima njih dvoje otišli iz blagovaonice.
Prije nego su uspjeli prokomentirati događaj, opet se
oglasilo tiho zvonce. Ovog je puta najavilo dolazak Lune i
Garone. Činilo se da Interterranci dolaze po svoje sinoćnje
partnere.
- O, Suzanne! - mazno će Garona dok je dodirivao
njezin dlan. - Jedva sam čekao noć kako bih mogao doći i
opet je provesti s tobom.
- Perry, ljubavi moja - nježno će Luna. - Dan je bio
previše dugotrajan.
Nadam se da nije bio previše naporan za tebe.
Ni Suzanne ni Perry nisu znali jesu li posramljeni ili
oduševljeni, pogotovo nakon takvih ljubavnih izjava. Oboje
su promucali nerazumljive odgovore i dopustili da ih
povuku s ležaljki.
- Čini se da odlazimo - Suzanne reče Donaldu dok ju
je Garona razigrano vukao prema otvorenom kraju
blagovaonice.
 - A mi moramo poći na isto mjesto kao i oni - reče
mu Perry kojega je Luna vukla za sobom.
Donald im je bezvoljno mahnuo, ali ništa nije rekao.
U idućem je trenutku ostao sam s dva nijema radnička
klona.
***
Michael se nije mogao sjetiti da je ikad bio tako
uzbuđen. Nikad nije tako prekrasna i poželjna žena
pokazivala toliko zanimanja za njega. Na njezin su se
nagovor počeli vrtjeti dok su prelazili mračni travnjak
prema njegovoj kolibi. Njezina je duga kosa vijorila na
vjetru, a prizor je opijao Michaela, te bi se on tako satima
vrtio da se nije umiješalo njegovo unutrašnje uho.
Osjećajući vrtoglavicu, Michael se prestao vrtjeti, ali
njegova okolina nije. Zateturao je desno, uzalud
pokušavajući zadržati ravnotežu. Nije uspio, te je izgubio
tlo pod nogama i skljokao se na travu. Mura se srušila
zajedno s njim. Oboje su se nekontrolirano smijali.
Nesigurno su ustali, a zatim potrčali do njegove kolibe. Kad
su ušli, oboje su bili bez daha.
- Dakle - reče Michael. Nekoliko je puta duboko
udahnuo, ali mu se još uvijek vrtjelo u glavi. Sam pogled na
Muru u tankoj odjeći naveo ga je da zadrhti od žudnje. - Što
bi željela najprije raditi? Plivati?
Mura je provokativno promatrala Michaela.
Odmahnula je glavom. - Ne, sada ne želim plivati - reče
promuklim glasom. - Sinoć si bio previše umoran za
intimnosti. Poslao si me odavde prije nego sam te uspjela
usrećiti.
- Ali to nije točno - pobuni se Michael. - Bio sam
sretan.
- Želiš reći, Sart te je usrećio?
 - Vraga, ne! - drekne Michael, odmah se uvrijedivši. -
Kakvo je to pitanje, prokletstvo?
- Nemoj se uzrujavati - reče Mura, iznenađena
Michaelovom reakcijom. - Ništa time nisam mislila. Osim
toga, savršeno je u redu uživati u oba spola.
- Hej, za mene nije u redu - prasne Michael. - Ni
slučajno!
- Michael, molim te, smiri se - molećivo će Mura. -
Što te je toliko uzrujalo?
- Nisam uzrujan! - odbrusi Michael.
- Je li Sart učinio nešto čime te je naljutio?
- Ne, bio je u redu - nervozno će Michael.
- Nešto te je naljutilo - reče Mura. - Je li Sart ostao
cijelu noć? Nisam ga cijeloga dana vidjela.
- Ne! Ne! - promuca Michael. - Otišao je odmah
poslije tebe. Richard se samo ispričao jer se naljutio na
njega i to je bilo sve. Tada je otišao. Drag momak.
- Zašto se Richard naljutio na njega?
- Ne znam - razdraženo će Michael. - Zar ćemo cijelu
noć razgovarati o Sartu? Mislio sam da si došla ovamo radi
mene.
- Jesam, doista - reče Mura. Priljubila se uz Michaela
i milovala mu prsa.
Pod prstima je osjećala da mu srce mahnito tuče. -
Mislim da si imao naporan dan. Najprije bi se trebao
smiriti, a ja točno znam što ti je potrebno.
- Što bi to bilo?
- Ti legni na krevet - uputi ga Mura. - Ja ću ti istrljati
tijelo i izmasirati mišiće.
- To ti je pametno.
- Kad se budeš smirio, upotrijebti ćemo kaldorfin i
dodirivati se dlanovima.
 - Sjajno zvuči, dušo - reče Michael, pribravši se. -
Učinimo tako.
- U redu, odmah ću doći - reče Mura. Nježno je
gurnula Michaela prema krevetu. Michael je poslušno
pošao onamo i ispružio se na mekanom pokrivaču.
Mura je pošla do hladnjaka kako bi uzela neko hladno
piće. Izgovorila je naredbu izravno u receptor kako bi
mogla biti što tiša da ne bi uznemirila Michaela. Nakon
njegovog ispada osjetila je da je napet i da mu je potreban
svaki mogući obzir. Iz iskustva je znala kako se sekundarna
ljudska bića lako mogu uzrujati zbog najneobičnijih stvari.
Mura se iznenadila kad je vidjela kako je hladnjak
pun. -Tako mi svega - reče. - Čega sve ovdje imaš?
Zbog Murina zapitkivanja o Sartu Michaelova je
strast uvelike oslabila.
Umjesto da se prepusti maštanju dok je potrbuške
ležao na krevetu i čekao je, opterećivao ga je razgovor što
se vodio za večerom o tome da neće otići iz Interterre.
Slijedom toga, njezina primjedba o pretrpanom hladnjaku
uopće nije doprla do njegove svijesti sve dok nije čuo kako
posude padaju na pod, a zatim je uslijedio zaprepašteni
uzdah. Tek se tada sjetio Sartova tijela, ali je to bilo
prekasno..
- O, sranje! - šapne Michael i skoči s kreveta. Baš kao
što se bojao, Mura je stajala ispred otvorenog hladnjaka s
rukom na ustima. Na licu joj se ocrtavao čisti užas.
U hladnjaku je Sartovo ukočeno, blijedo lice bilo
okruženo složenim posudama.
Michael je potrčao do Mure i zagrlio je. Naslonila se
na njega i bila bi pala da je nije držao.
- Slušaj! Slušaj! - šaptom ju je preklinjao Michael. -
Mogu objasniti.
 Mura je uspostavila ravnotežu i izvukla se iz
Michaelova zagrljaja. Drhtavom je rukom dotaknula Sartov
obraz. Bio je tvrd poput drva i hladan kao led. - O, ne! -
zastenjala je. Šakama je obujmila svoje blijede obraze i
zadrhtala kao da je kroz sobu odjednom zapuhao ledeni
vjetar. Kad ju je Michael ponovno pokušao zagrliti,
odgurnula ga je u stranu da bi i dalje mogla gledati Sartovo
lice. Premda je prizor bio zastrašujući, nije se mogla
okrenuti.
Michael se mahnito sagnuo, podigao stvari koje su
pale i opet ih natrpao u hladnjak kako bi sakrio mrtvoga
dječaka. - Moraš se smiriti - nervozno je rekao.
- Što se dogodilo s njegovim bićem? - oštro upita
Mura. Krv joj je ponovno navrla u lice pa su joj obrazi
postali grimizni. Šok i užasnutost pretvarali su se u gnjev.
- To je bio nesretan slučaj - reče Michael. - Pao je i
udario glavom u ormarić. - Michael je ponovno posegnuo
za njom, ali je ona koraknula unatrag.
- Ali njegovo biće? - opet upita Mura, premda je
duboko u sebi već znala strašnu istinu.
- Gledaj, mrtav je, za Boga miloga - obrecne se
Michael.
- Njegovo je biće izgubljeno! - izusti Mura. Njezin
trenutni gnjev već je ustupao mjesto žalosti. Suze su se
pojavile u njezinim smaragdno zelenim očima.
- Gledaj, dušo - Michael reče tonom na pola puta
između suosjećanja i razdraženosti. - Nažalost, mali je
mrtav. Dogodila se nesreća. Moraš se pribrati.
Suze su se pretvorile u jecaje kad je stvarnost
tragedije doprla do srži Murina bića. - Moram poći i reći
starcima - reče ona. Okrene se i pođe prema vratima.
 - Ne, čekaj! - reče Michael. Bio je mahnit. Potrčao je
oko nje i prepriječio joj put. - Slušaj me! - Uhvatio ju je
objema rukama.
- Pusti me! - uzvikne Mura. - Pokušala se istrgnuti iz
njegova stiska. - Moram ih obavijestiti o tragediji.
- Ne, moramo razgovarati - uporno će Michael. Borio
se s njom dok se pokušavala osloboditi.
- Pusti me! - vikne Mura kroz jecaje. Oslobodila je
jednu ruku.
- Umukni! - prodere se Michael. Dlanom ju je udario
po obrazu, nadajući se da će je time trgnuti iz histerije. No
ona je otvorila usta i prodorno vrisnula. Bojeći se
posljedica, Michael joj je šakom zatvorio usta. Ali to nije
bilo dovoljno. Mura je bila visoka, snažna žena, te se
istrgnula iz njegovih ruku i ponovno vrisnula.
Michael joj je s mukom opet zatvorio usta, ali bez
obzira što je pokušavao, nije ju mogao ušutkati. Impulsivno
ju je odvukao do dubokog kraja bazena i bacio se s njom u
vodu. Ali čak ni iznenadno potapanje nije obuzdalo njezine
krikove sve dok joj glavu nije gurnuo pod vodu.
I dalje se otimala, a kad ju je pustio da udahne zrak,
vrisnula je jednako glasno kao i ranije. Michael ju je
ponovno gurnuo ispod površine, a ovog ju je puta držao sve
dok njezino divlje koprcanje nije prestalo.
Polako je popustio stisak oko njezine glave, bojeći se
da će odjednom skočiti iz vode i opet vrisnuti. No njezino
je mlohavo tijelo polako izronilo na površinu, a lice je
ostalo u vodi.
Povukao je njezino tijelo do ruba i podigao ga iz
vode. Pjenasta mješavina sluzi i sline izlazila je iz njezina
nosa i opuštenih usta. Dok ju je gledao shvatio je da je
mrtva. Kralježnicom mu je prostrujio drhtaj.
 Zubi su mu počeli nekontrolirano cvokotati. Ubio je
nekoga - osobu do koje mu je bilo stalo.
Trenutak je ostao posve nepomičan. Pitao se je li
netko mogao čuti Murine krikove. Srećom, noć je bila
mirna. Panično ju je odvukao do kreveta i pokrio je. Zatim
je potrčao kraj bazena i nestao u noći.
Richardova koliba bila je udaljena oko četrdeset pet
metara, a Michael je za nekoliko sekundi stigao onamo.
Lupao je po vratima.
- Tko god to bio, neka ode! - naredi Richardov glas
iznutra.
- Richarde, ja sam! - vikne Michael.
- Nije me briga tko je! - Richard odgovori na isti
način. - Zauzeti smo.
- Ne mogu čekati, Richie - reče Michael. - Moramo
razgovarati.
Začuo se niz psovki, a zatim je uslijedila kratka tišina.
Tada su se konačno otvorila vrata. - Bit će bolje da imaš
dobar razlog - zareži Richard. Bio je sasvim nag.
- Imamo problem - izjavi Michael.
- Uskoro ćeš imati još jedan - upozori ga Richard.
Tada je opazio da je Michael posve mokar. - Zašto si pošao
plivati posve odjeven? - upita.
- Moraš se sa mnom vratiti u moju kolibu - promuca
Michael.
Richard je opazio do koje je mjere njegov prijatelj
uzrujan. Pogledao je preko ramena kako bi bio siguran da
nijedna žena nije dovoljno blizu da bi ih čula. - Ima li to
neke veze sa Sartovim tijelom? - šaptom upita.
- Da, nažalost - reče Michael.
- Gdje je Mura?
- Ona je problem - reče Michael. - Vidjela je tijelo.
- O, Kriste! - zastenje Richard. - Je li se uzrujala?
 - Pomahnitala je - reče Michael. - Moraš doći!
- Dobro! Smiri se. Znači, doista je pošašavila?
- Kažem ti, sasvim je poludjela. Moraš smjesta doći
onamo.
- U redu - umirujućim će glasom Richard. - Ne viči!
Doći ću za nekoliko minuta. Moram se riješiti mojih
prijateljica.
Michael je kimnuo, a Richard mu je pred nosom
zatvorio vrata.
Okrenuvši se, potrčao je natrag do svoje kolibe.
Nakon što je provjerio da je Murino tijelo ondje gdje ga je
ostavio, presvukao se u suhu odjeću. Zatim je hodao gore-
dolje po sobi i čekao Richarda.
Kao što je rekao, Richard je stigao za manje od pet
minuta. Preletio je pogledom prostoriju čim je prešao prag.
Sve mu se činilo prilično mirnim. Gotovo je očekivao da će
vidjeti Muru kako nekontrolirano jeca na krevetu, ali nigdje
ju nije vidio. - Dakle, gdje je? - upita. - U kupaonici?
Michael nije odgovorio. Kretnjom je pozvao Richarda
da ga slijedi i zaobišao krevet. Sagnuo se, drhtavom rukom
uhvatio kut pokrivača i odmaknuo ga razotkrivajući tijelo.
Murina ranije gotovo prozirna koža, poput alabastera,
postala je plavkasta, a pjena što se cijedila iz njezinih usta i
nosa imala je crvenu nijansu.
- Što dovraga? - dahne Richard. Kleknuo je i potražio
puls na vratu.
Zatim je opet ustao. Na licu mu se ocrtavao šok. -
Mrtva je!
- Otvorila je hladnjak - objasni Michael. - Vidjela je
Sartovo tijelo.
- U redu, to sam shvatio - reče Richard. Zurio je u
prijatelja. - Ali zašto si je ubio?
 - Rekao sam ti, pomahnitala je - reče Michael. -
Vrištala je na sav glas. Bojao sam se da će probuditi cijeli
prokleti grad.
- Zašto si joj, dovraga, dopustio da otvori hladnjak? -
ljutito upita Richard.
- Dvije sekunde nisam gledao - reče Michael.
- Da, pa, trebao si biti oprezniji - predbaci mu
Richard.
- Lako je tebi govoriti - prasne Michael. - Rekao sam
ti da ne želim ovdje to tijelo. Trebao je biti u tvojem
hladnjaku, a ne mojem.
- U redu, smiri se - reče Richard. - Moramo smisliti
što ćemo sada.
- U mojem hladnjaku više nema mjesta - reče
Michael. - Moramo je staviti u tvoj.
Richard nije bio oduševljen idejom da se tijelo vuče
do njegove kolibe, ali ništa mu drugo nije palo na pamet, a
znao je da brzo moraju nešto učiniti. Ako nađu Muru, naći
će i Sarta. Bit će upleten na ovaj ili onaj način.
- U redu - nevoljko će Richard. - Obavimo to.
Brzo su zamotali Muru u pokrivač. Zatim ju je
Richard podigao za ramena, a Michael za noge, te su je
odnijeli preko tratine do Richardove kolibe. Imali su
poteškoća dok su je unijeli kroz vrata koja su bila relativno
uska.
- Isuse - reče Michael. - Nošenje tijela je slično
nošenju madraca. Teže je no što se čini.
- Zato jer ima tako mnogo mrtve težine - reče Richard
i naceri se dvostrukom značenju.
Spustili su tijelo nasred prostorije. Dok je Michael
odmotavao pokrivač, Richard je pošao do hladnjaka i
ispraznio ga. Budući da je ovo bio drugi put da stavlja tijelo
u hladnjak, točno je znao što treba učiniti, odnosno morao
je sve drukčije složiti da bi Muru ugurali unutra.
- U redu - reče Richard. - Pomogni mi.
Zajedno su ugurali Muru u hladnjak. Bila je viša i
teža od Sarta pa je jedva stala. Na koncu su nekoliko
posuda morali ostaviti vani.
Richard se uspravio nakon što je konačno uspio
zatvoriti vrata hladnjaka. - Ovo mora prestati - reče.
- Što? - upita Michael.
- Ubijanje tih Interterranaca - reče Richard. -
Ponestalo nam je hladnjaka.
- Jako smiješno - reče Michael. - Kako to da se ne
smijem?
- Nemoj me tjerati da ti na to odgovorim, kokošji
mozgu - reče Richard.
- Reći ću ti što to zapravo znači - reče Michael. -
Moramo izvući svoje guzice iz Interterre! Sad imamo dva
tijela pa su se izgledi da ih netko otkrije upravo
udvostručili.
- Trebao si na to misliti prije nego si je ukokao - reče
Richard.
- Kažem ti, nisam imao izbora! - vikne Michael. -
Nisam je želio ubiti, ali nije htjela umuknuti.
- Ne viči! - reče Richard. - Imaš pravo. Moramo otići
odavde. Jedina dobra vijest je ta što se čini da uštogljeni
admiral misli kao i mi.
***
Suzanne se nije mogla sjetiti kad je zadnji put plivala
naga, a ugodno su je šokirali osjeti dok je snažnim
zamasima išla prema drugom kraju bazena. Premda se
osjećala pomalo nelagodno, pogotovo s obzirom na
Garonino savršeno tijelo, nije bila onako napeta kako je
očekivala.
 Vjerojatno je za to zaslužan Garona koji joj je
ulijevao osjećaj da je prihvaćena onakva kakva jest, unatoč
njezinim fizičkim nedostacima.
Stigavši do drugog kraja bazena, Suzanne se okrenula
i otplivala natrag do mjesta gdje je Garona zadovoljno
sjedio samo sa stopalima u vodi.
Uhvatila ga je za gležanj i uspjela ga povući u vodu.
Zaronili su i zagrlili se.
Kad su se umorili od igre pod vodom, otplivali su do
ruba i izišli iz vode. Lagani je povjetarac dopirao kroz
otvoreni kraj prostorije, te je Suzanne osjetila kako su joj se
naježile ruke i bedra. - Drago mi je da si večeras opet došao
- reče ona. Doista je bila sretna kad ga je vidjela.
- I meni je drago - reče Garona. - Cijelog sam dana to
iščekivao.
- Nisam bila sigurna hoćeš li se vratiti - reče Suzanne.
- Iskreno rečeno, bojala sam se da nećeš. Bojim se da sam
se sinoć nezrelo ponašala.
- Kako to misliš?
- Trebala sam donijeti jasniju odluku - reče Suzanne. -
Ili ti nisam smjela dopustiti da ostaneš ili, kad sam ti već
dopustila, trebala sam se trebala sam se prikladnije
ponašati. Ono što sam učinila bilo je nešto između.
- Uživao sam u svakom trenutku - reče Garona. -
Naše druženje nije imalo neki cilj. Ideja je bila samo da
vrijeme provedemo zajedno, što smo i učinili.
Suzanne je zadivljeno promatrala Garonu,
razmišljajući o tome da je morala otputovati u nadnaravni,
mitski svijet da bi našla tako senzibilnog, nesebičnog i
privlačnog muškarca. Dok se njezin um prirodno počeo
baviti mišlju o tome da ga povede natrag sa sobom, misao
ju je naglo vratila u stvarnost i do pitanja hoće li se ikad i
sama moći vratiti. To je također izazvalo i drugo, veliko
pitanje. - Garona, možeš li mi reći zašto su nas doveli u
Interterru? - odjednom upita Suzanne.
Garona uzdahne. - Žao mi je - reče. - Ne mogu se
miješati u Arakov zadatak. Ti i tvoja grupa dodijeljeni ste
njemu.
- Kad bi mi samo rekao zašto smo ovdje, to bi bilo
uplitanje?
- Da - bez oklijevanja će Garona. - Molim te, nemoj
me stavljati u takav položaj. Svim srcem želim biti otvoren
i iskren s tobom, ali u tom području ne mogu, a teško mi je
ako ti bilo što moram odbiti.
Suzanne je zurila u lice svog novog prijatelja i ondje
je vidjela iskrenost.
- Žao mi je što sam pitala - reče. Podigla je ruku, a on
je podigao svoju.
Polako su spojili dlanove. Suzanne se zadovoljno
nasmiješila; počela se navikavati na interterranski zagrljaj.
- Možda bih trebao pitati kako Arak napreduje sa
svojim zadatkom? - reče Garona.
- Rekla bih, jako dobro - primijeti Suzanne. - On i
Sufa su tako ljubazni domaćini.
- Ali naravno - reče Garona. - Imali su sreće da su
dobili tako zanimljivu grupu. Čuo sam da su vas već odveli
u grad. Jesi li uživala u tome?
- Bilo je fascinantno - reče Suzanne. - Posjetili smo
centar smrti i centar za razmnožavanje, kao i dom Araka i
Sufe.
- Tako brzo napredujete - prokomentira Garona. -
Doista sam impresioniran. Još nikad nisam čuo da ljudska
bića druge generacije tako brzo napreduju. Kakva je tvoja
reakcija na ono što si vidjela i čula? Jedva mogu zamisliti
kako je sve to čudno za tebe.
- Riječ nevjerojatno nikad nije bila prikladnija.
 - Je li te uznemirilo nešto od onoga što si vidjela?
Suzanne je pokušala dokučiti želi li Garona istinu ili
otrcane primjedbe.
- Postoji jedna stvar koja mi je zasmetala - počne
Suzanne, odlučivši biti iskrena prema Garoni. Zatim je
objasnila svoju negativnu reakciju na postupak
implantacije.
Garona kimne. - Mogu shvatiti tvoj stav - reče. - To je
prirodna posljedica tvojih kršćanskih korijena, gdje se
veoma visoko cijeni pojedinac. No uvjeravam te da i mi
cijenimo pojedinca. Djetetovo se biće ne ignorira, već se
zapravo dodaje implantiranom biću. To je uzajamno
koristan proces, istinska simbioza.
- Ali kako se biće nerođenog djeteta može natjecati s
iskusnom odraslom osobom?
- To nije natjecanje - reče Garona. - Oboje imaju
koristi, premda je očito da djeca najbolje prođe. Mogu ti
reći, kao netko tko je nebrojeno puta prošao taj postupak,
da je na mene snažno djelovalo svako biće iz svakoga tijela.
To je svakako proces dopunjavanja.
- To mi se čini kao racionaliziranje - reče Suzanne. -
No pokušat ću potisnuti predrasude.
- Nadam se da hoćeš - reče Garona. - Siguran sam da
se Arak kani vratiti na to pitanje na didaktičkim sastancima.
Imaj na umu da svrha današnjeg izleta nije bila temeljito
objašnjavanje stvari, već da vam pomogne prevladati
uobičajenu nevjericu koja u početku muči naše posjetitelje.
- Svjesna sam toga - reče Suzanne. - No istina je da to
često zaboravljam. Zato, hvala ti što si me podsjetio.
- Bilo mi je zadovoljstvo - reče Garona.
- Ti si senzibilan, prekrasan muškarac, Garona -
iskreno će Suzanne. - Divno je biti s tobom. - Pitala se kako
bi bilo šetati s njim po plaži u Malibuu ili voziti se
Kouteom i oko Big Sura. Jedino što Interterra nije imala bio
je ocean, a kao oceanografkinji, ocean je bio središnji dio
Suzannina svijeta.
- Ti si prelijepa žena. Neobično si zabavna.
- Zahvaljujući mojoj privlačnoj primitivnosti - reče
Suzanne.
Pretpostavila je da Garona vjeruje kako joj je dao
kompliment, ali ona bi više voljela da je upotrijebio neku
drugu riječ umjesto zabavna, pogotovo nakon Donaldove
pritužbe.
- Tvoja je primitivnost dražesna - složi se Garona.
Suzanne se načas bavila mišlju da Garoni stavi do
znanja kako ona doživljava to što je smatra primitivnom, ali
je odustala. U ovoj fazi njihove veze željela je biti
pozitivna. Stoga reče: - Garona, želim da nešto znaš o meni.
Garona ju je pozorno slušao.
- Želim da znaš da nemam drugog ljubavnika. Imala
sam, ali to je završilo.
- Nije važno - reče Garona. - Jedino je važno to da si
u ovom trenutku ovdje.
- Meni je važno - pomalo uvrijeđeno reče Suzanne. -
Meni je jako važno.
 15 POGLAVLJE

Jutro drugog punog dana sekundarnih ljudi u

Interterri počelo je slično kao i prvoga dana. Suzanne i
Perry su neusiljeno razgovarali o protekloj večeri i jedva su
čekali da vide što će im donijeti novi dan. Donald je bio
manje oduševljen i pomalo mrzovoljan. Richard i Michael
bili su napeti i tihi, a kad su ipak govorili, jedina tema bio je
što skoriji odlazak. Donald ih je morao ušutkati kad se
pojavio Arak.
Nakon što su ih odveli u istu dvoranu za sastanke kao
i prethodnoga dana, Arak i Sufa započeli su edukativni
sastanak koji je trajao satima.
To je bila uglavnom znanstvena diskusija, a govorilo
se o načinu na koji Interterra iskorištava Zemljinu
geotermalnu energiju; kako se održava klima u Interterri,
uključujući i mehanizam pomoću kojeg se svake noći stvara
kiša; kako se bioluminiscentna tehnologija koristi za
osiguravanje ravnomjernog osvijetljenja unutra i vani; kako
se obrađuju voda, kisik i ugljični dioksid; te kako se bez tla
uzgajaju fotosintetske i kemosintetske prehrambene biljke.
Kad je prizor na podnom ekranu nestao i prostorija se
ponovno osvijetlila, jedina dva sekundarna bića koja su
pozorno slušala bili su Suzanne i Perry. Donald je zurio u
prazno, očito zaokupljen vlastitim mislima. Richard i
Michael su čvrsto spavali. Kad je svjetlost dosegla
maksimalnu jačinu, ronioci su se probudili, te su oni i
Donald pokušali ostaviti dojam kao da su cijelo vrijeme
slušali.
 - Kao zaključak jutarnjeg sastanka - reče Arak, naoko
nesvjestan nepažnje nekih slušatelja - sigurno mogu reći da
imate jasniju ideju o tome zašto smo ostali ovdje u
podzemnom svijetu, to jest, povrh problema s mikrobima.
Za razliku od onoga što se događa na Zemljinoj površini,
mi smo uspjeli stvoriti savršeno stabilan okoliš, bez
klimatskih promjena kao što su ledeno doba ili druge
klimatske katastrofe; imamo neograničenu energiju bez
zagađivanja, te potpuno adekvatan i obnovljiv izvor hrane.
- Je li plankton vaš jedini izvor proteina? - upita
Suzanne. Ona i Perry bili su fascinirani znanstvenim
otkrićima.
- Glavni izvor - reče Arak. - Drugi je izvor biljni
protein. Običavali smo koristiti neke vrste riba, ali smo
prestali kad smo shvatili da bi veće morske životinje mogle
izgubiti svoju hranu. Nažalost, čini se da tu lekciju
sekundarna ljudska bića ne žele shvatiti.
- Pogotovo kad je riječ o kitovima i bakalaru - reče
Suzanne.
- Tako je - potvrdi Arak. Pogledao je ostale u
prostoriji. - Ima li još pitanja prije nego iziđemo na teren?
- Arak, ja imam pitanje - reče Donald.
- Naravno - reče Arak. Bio je zadovoljan. Donald je
dosad pokazao jako malo interesa za sudjelovanje.
- Želio bih znati zašto ste nas doveli ovamo - reče
Donald.
- Nadao sam se da imate pitanje o ovome o čemu smo
razgovarali - reče Arak.
- Teško mi je koncentrirati se na tehnička pitanja kad
ne znam zašto sam ovdje.
- Shvaćam - reče Arak. Nagnuo se prema Sufi i
Blackovima, te se šaptom s njima konzultirao. Zatim se
uspravio i rekao: - Nažalost, ne mogu vam u potpunosti
odgovoriti na to pitanje jer su nam izričito zabranili da vam
otkrijemo glavni razlog za vaš boravak ovdje. Ali mogu
reći ovo: jedan od razloga bio je taj da prekinemo bušenje u
Sarantin izlaz, a s radošću mogu reći da smo u tome uspjeli.
Također vas uvjeravam da ćete danas saznati glavni razlog.
Hoće li to zasad biti dovoljno?
- Valjda - reče Donald. - No ako ćemo to danas
saznati, ne shvaćam zašto nam sada ne možete reći.
- Zbog protokola - reče Arak.
Donald nevoljko kimne. - Kao mornarički časnik,
pretpostavljam da to mogu prihvatiti.
- Ima li još pitanja o današnjem predavanju? - upita
Arak.
- Meni je u ovom trenutku sve ovo malo previše -
prizna Perry. - No siguran sam da ću kasnije tijekom dana
imati pitanja.
- Pa, u tom slučaju - reče Arak. - Pođimo u naš
obilazak. S obzirom na ono što ste jutros čuli, što biste
najprije željeli posjetiti?
- Kako bi bilo da pođemo u Muzej Zemljine
površine? - predloži Donald prije nego je netko drugi uspio
odgovoriti.
- Da! - zainteresirano će Michael. - Ono mjesto ispred
kojeg se nalazi corvette.
- Željeli biste vidjeti Muzej Zemljine površine? -
upita Arak, očito zbunjen. Pogledao je Sufu. Njezina je
reakcija bila ista.
- Mislim da bi to bilo zanimljivo - reče Donald.
- I ja - doda Michael.
- Ali zašto? - upita Arak. - Oprostite što se čudimo,
ali uza sve ono što smo vam govorili, zbunjuje nas da biste
radije gledali natrag nego naprijed.
 Donald slegne ramenima. - Možda je riječ o
nostalgiji.
- Kad bismo vidjeli što ste odlučili izložiti, možda
bismo shvatili kako vi reagirate na naš svijet - reče
Suzanne. Više su je zanimala druga mjesta što ih je Arak
opisivao nego muzej, ali je spremno podržala Donaldov
zahtjev.
- Vrlo dobro - susretljivo će Arak. - Muzej Zemljine
površine bit će naš prvi cilj.
Svi su ustali. Donald je prvi put djelovao
zainteresirano, pogotovo nakon što su izišli. Zamolio je
Araka neka mu pokaže kako se poziva zračni taksi, a Arak
mu je rado udovoljio. Arak je pošao korak dalje i dopustio
Donaldu da on stavi dlan na središnji crni stol u taksiju i
naredi kamo da ih odveze.
- To je bilo lako - rekao je Donald kad se vozilo
bešumno i lagano podiglo, a zatim jurnulo u odgovarajućem
pravcu.
- Naravno - reče Arak. - Napravljeno je da bude lako.
Vožnja zračnim taksijem svim se posjetiteljima činila
hipnotičnom. Pogled na grad i okolno područje nikad ih
nije umarao.
Izvijajući vratove pokušavali su sve vidjeti, ali to je
bilo prilično teško; toliko je toga trebalo vidjeti, a vozilo se
kretalo nevjerojatnom brzinom.
Za nekoliko minuta već su lebdjeli pred ulazom u
muzej, pet metara od starog automobila chevrolet corvette.
- Bože, obožavao sam taj automobil - uz čeznutljiv
uzdah rekao je Michael dok je izlazio iz zračnog taksija.
Zastao je i sjetno gledao izložak. - Tada sam izlazio s
Dorothy Drexler. Ne znam što je bilo bolje.
- Je li i jednom i drugom trebao ključ za paljenje
motora? - naceri se Richard.
 Michael je otvorenom šakom zamahnuo prema
prijatelju, ali je Richard s lakoćom izbjegao udarac. Zatim
je načas poskakivao na prstima poput profesionalnog
boksača prije nego je i sam zamahnuo.
- Bez tučnjave - obrecne se Donald i stane između
ronioca.
- Tvoja je corvette možda bila dobra za tebe i Dorothy
- reče Suzanne - ali meni je prilično neugodno što
Interterranci smatraju da to simbolizira našu kulturu
- Doista daje naslutiti da smo prilično površni - složi
se Perry. - Osim što je zahrđala i u jadnom stanju.
- Površni i materijalisti - reče Suzanne - što je,
pretpostavljam, vjerojatno točno ako malo razmisliš o tome.
- Previše važnosti dajete simbolici - reče Arak. -
Razlog iz kojeg smo ga stavili ispred muzeja mnogo je
jednostavniji. Budući da vas sada moramo promatrati iz
daljine kako nas vaša uznapredovala tehnologija ne bi
opazila, najčešće vidimo automobile. Iz velike udaljenosti
gotovo se čini da su automobili dominantni oblik života na
Zemlji, a sekundarni ljudi se poput robota brinu za njih.
Suzanne je s mukom suspregnula smijeh na tako
apsurdnu primjedbu, ali kad je bolje razmislila, mogla je
shvatiti kako to može izgledati iz daljine.
- Ono što je simbolično je konstrukcija samog muzeja
- reče Arak.
Sve su se oči okrenule prema zgradi. Izbliza je
građevina snažno podsjećala na grobnicu. Tri ili četiri kata
visoka, sastojala se od pravocrtnih segmenata naslaganih
jedan na drugi ili pod pravim kutevima tako da je nastao
komplicirani, izrazito geometrijski oblik.
Većina segmenata imala je četvrtaste prozore.
- Zgrada simbolizira urbanu arhitekturu sekundarnih
ljudi - objasni Arak.
 - Prilično je ružna ovako slična naslaganim kutijama -
primijeti Suzanne.
- Nije ugodna za oko - prizna Arak. - Kao ni većina
vaših gradova koji su zapravo kutijama slični neboderi.
- Postoje neki izuzeci - reče Suzanne.
- Nekoliko - složi se Arak. - Ali nažalost, veći dio
pouka iz arhitekture što su ih ljudi iz Atlantide ostavili
vašim precima ili je izgubljen ili zanemaren.
- To je golema građevina - prokomentira Perry.
Zauzimala je površinu jednaku modernom gradskom bloku.
- Mora biti - reče Arak. - Imamo veliku zbirku
predmeta sa Zemljine površine. Sjetite se, govorimo o
vremenskom razdoblju od milijuna godina.
- Znači, muzej ne prikazuje samo kulturu sekundarnih
ljudi? - upita Suzanne.
- Ne - reče Arak. - Također sadrži izloške iz
cjelokupne evolucije sadašnje Zemljine površine. Naravno,
najviše nas je zanimalo posljednjih desetak tisuća godina, iz
očitih razloga. Premda taj segment vremena predstavlja
samo treptaj oka u usporedbi s cjelokupnim razdobljem,
našu smo zbirku usredotočili na to.
- Što je s dinosaurima? - upita Perry.
- Imamo malenu, ali reprezentativnu zbirku očuvanih
primjeraka - reče Arak. Zatim kao usput doda: - Tako
zastrašujuće nasilna stvorenja! - Odmahnuo je glavom kao
da je osjetio val mučnine.
- Želim vidjeti tu izložbu - željno će Perry. - Silno
sam želio znati koje su boje bili dinosauri.
- U većini slučajeva bili su prilično bezlične
sivozelene boje - reče Arak. - Veoma ružni, ako baš želite
znati.
- Pođimo unutra - predloži Sufa.
 Grupa je ušla u predvorje. To je bila ogromna
prostorija obložena istim crnim bazaltom kao i s vanjske
strane. Jarka je svjetlost dopirala kroz otvore na visokom
stropu. Snopovi svjetla križali su se u mračnijoj
unutrašnjosti poput minijaturnih reflektora i izložene
predmete obasjavali na dramatičan način. Mnogi su se
hodnici pružali na sve strane iz tog središnjeg prostora.
- Zašto ovdje nema ljudi? - upita Suzanne. Kamo god
je pogledala, vidjela je samo prazne, mramorom popločene
hodnike. Njezin je glas odjekivao u grobnoj tišini.
- Uvijek je tako - objasni Arak. - Iako je ovaj muzej
veoma važan, nije naročito popularan. Većina ljudi ne želi
se podsjećati na prijetnju što je za nas predstavlja vaš svijet.
- Mislite na prijetnju da ćemo vas otkriti - doda
Suzanne.
- Točno - reče Sufa.
- Ovo izgleda kao mjesto gdje bi se čovjek lako
mogao izgubiti - primijeti Perry. Virnuo je niz dugačke,
slabo osvijetljene i tihe hodnike.
- Zapravo ne - reče Arak. Pokazao je lijevo. - Ovdje
je početak, s plavozelenim algama, a dalje je sve izloženo
kronološkim redom. - Zatim je pokazao desno. - A s ove
strane imamo kulturu sekundarnih ljudskih bića koja
počinje s ranim afričkim hominidima, a završava sa
sadašnjošću. Gdje god se nađe u muzeju, čovjek se može
vratiti ovamo tako da slijedi pravac sve starijih primjeraka.
- Želio bih vidjeti izloške iz naših modernih vremena
- reče Donald.
- Svakako - reče Arak. - Pođite za mnom. Preskočit
ćemo prvih pet ili šest milijuna godina.
Grupa je slijedila Araka i Sufu kao da su školska
djeca u obilasku muzeja. Suzanne i Perry željeli su zastati
kraj svakog izloška, pogotovo kad su stigli do dvorana
posvećenih egipatskim, grčkim i rimskim predmetima. Ni
Suzanne ni Perry nikad nisu vidjeli ništa slično tome.
Bilo je kao da je netko koraknuo natrag kroz vrijeme i
slobodno uzimao najpoželjnije predmete. Suzanne se
posebno dojmila odjeća iz toga doba, ukusno izložena na
lutkama u prirodnoj veličini.
- Opazit ćete veliku razliku u količini naših izložaka -
objasni Arak.
Ostao je uz Suzanne i Perryja dok su ostali pošli
dalje. - Imamo komparativno malo suvremenog materijala.
Što je neko razdoblje davnija prošlost, to je izložba
bogatija. Veoma davno običavali smo odlaziti na površinu u
izolacijskim odijelima i skupljati predmete za muzej.
Naravno, s vremenom smo to morali prekinuti od straha da
ne budemo otkriveni, kad su vaši preci razvili pismo.
- Arak! - dovikne Sufa iz udaljenog hodnika. -
Donald, Richard i Michael se brzo kreću pa ću ja poći s
njima!
- U redu - odgovori Arak. - Svi ćemo se za oko sat
vremena naći u predvorju.
Sufa kimne i domahne im.
- Zašto ste se bojali da vas drevni narodi ne otkriju? -
upita Suzanne. - Oni sigurno nisu imali tehnologiju kojom
bi vam mogli stvarati probleme.
- To je istina - prizna Arak. - No znali smo da će
ljudska bića druge generacije jednoga dana imati, a mi
nismo željeli da postoje bilo kakvi zapisi o našim
posjetima. Bila je dovoljna zabrinutost zbog neuspjelog
pokusa Atlantide, premda to nije bilo tako opasno budući
da su se primarni ljudi prikazivali kao ljudska bića druge
generacije.
 Suzanne kimne, ali je njezinu pozornost zaokupila
savršeno izrađena, drevna minoska haljina koja bi ostavljala
posve razotkrivene dojke.
- Postoji jedno razdoblje u vašoj suvremenoj povijesti
iz kojeg imamo mnogo izložaka - reče Arak. - Želite li to
vidjeti?
Suzanne pogleda Perrya, a on slegne ramenima. -
Svakako - reče Suzanne.
Arak je skrenuo lijevo i zaputio se pokrajnjom
galerijom ispunjenom prekrasnom grčkom lončarskom
robom. Suzanne i Perry su ga u stopu slijedili kad je
skrenuo za još jedan ugao i popeo se stubama. Na gornjem
su katu stigli u golemu galeriju ispunjenu materijalom iz
Drugog svjetskog rata. Izlošci su varirali od sasvim
malenih, kao što su bile pseće pločice i oznake s odora, do
velikih kao što su tenk Sherman, zrakoplov B-24 Liberator i
neoštećena njemačka podmornica, te svakojaki predmeti
između toga. Bilo je očito da su svi izloženi predmeti neko
vrijeme proveli na dnu oceana.
- Tako mi svega - izusti Perry i prošeće između
izložaka. - Ovo je više nalik smetlištu nego muzejskim
izlošcima.
- Čini se da je naš posljednji svjetski rat uvelike
opskrbio vašu muzejsku zbirku - reče Suzanne. Ona i Arak
ostali su na vrhu stubišta. Ova izložba ni najmanje nije
zanimala Suzanne.
- Veliki doprinos - složi se Arak. - Predmeti kakve
ovdje vidite padali su na dno oceana više od pet godina.
Tijekom posljednjih nekoliko stotina godina izloške smo
mogli skupljati jedino na dnu oceana.
Suzanne pogleda podmornicu. - Je li vas nagli razvoj
podmorničke tehnologije i operacija zabrinuo?
 - Samo u odnosu na mogućnosti sonara - reče Arak. -
Pogotovo kad se tehnologija sonara kombinirala sa
stvaranjem batipelagijskih reljefnih zemljovida. Takva je
tehnologija jedan od razloga iz kojih smo odlučili zatvoriti
izlaze poput onoga kroz koji ste vi stigli.
Dok su Suzanne i Arak raspravljali o sonaru i
njegovoj prijetnji za interterransku sigurnost, Perry je
prošetao cijelom dužinom galerije s izlošcima iz Drugog
svjetskog rata. Neki su predmeti izgledali izvrsno očuvani,
a na drugima se vidjelo da su dugo boravili u moru, baš kao
i na automobilu ispred muzeja. Na kraju jednog prolaza
virnuo je kroz prozor što je gledao prema istoku i vidio
goleme stupove koji su služili kao potpornji za Azore.
Perry je pogledao dolje u dvorište i trgnuo se.
Oceanus se, podmornica Benthic Marinea, nalazio na
nečemu što je podsjećalo na prikolicu pričvršćenu za veliki
zračni taksi.
- Hej, Suzanne! - vikne Perry. - Dođi pogledati!
Suzanne je požurila k njemu. Arak je pošao za njom. Oboje
su se nagnuli kroz prozor i pogledali kamo je Perry prstom
pokazivao.
- Zaboga! - reče Suzanne. - To je naša podmornica!
Što radi ovdje?
- O, da - reče Arak. - Zaboravio sam spomenuti
koliko je zanimanja vaše plovilo pobudilo kod kustosa
muzeja. Vjerujem da je, uz vaše dopuštenje, kane izložiti u
muzeju.
- Je li oštećena? - upita Perry.
- Samo neznatno - reče Arak. - Vješti radnički
klonovi popravili su vanjska svjetla i krakove. Također je
dekontaminirana, ali inače je netaknuta. Poznajete li
sastavne dijelove plovila?
 - Donekle - reče Perry. - Ali ne iz operativne
perspektive. Suzanne zna više od mene. Ja sam samo
dvaput bio unutra.
- Donald je pravi stručnjak - reče Suzanne. - On je
poznaje jednako kao i svoju nadlanicu.
- Izvrsno - reče Arak. - Imamo nekoliko pitanja o
sonaru jer smo otkrili da je još sofisticiraniji no što smo
mislili.
- Njega trebate pitati - reče Suzanne.
- Na čemu se to podmornica nalazi? - upita Perry.
- To je teretni zračni taksi - reče Arak.
***
Michael je nastojao držati korak s Donaldom, koji je
hodao kroz muzej kao da je izišao radi tjelovježbe, a ne da
bi proučavao muzejske izloške.
Michael je svakih nekoliko koraka morao malo
potrčati. Donald je već odavno Sufu i Richarda ostavio
daleko iza sebe.
- Zašto hodaš tako brzo, dovraga? - zadihano će
Michael. - Što je ovo, utrka?
- Ne moraš hodati uz mene - odbrusi Donald. Skrenuo
je za još jedan ugao i nastavio brzati. Kretali su se
galerijom u kojoj su se nalazile skulpture i slike iz
renesansnog doba.
- Richard i ja, mi mislimo da bismo što prije trebali
otići iz Interterre - izusti Michael. Ostao je bez daha.
- Obojica ste nam za doručkom to jasno stavili do
znanja - otresito će Donald. Zašao je za još jedan ugao i
našao se u prostoriji u kojoj su visjeli sagovi.
- Počinjemo se malo brinuti - nastavi Michael,
pokušavajući hodati uz brzog bivšeg mornaričkog časnika.
- Zbog čega, mornaru? - upita Donald.
 - Zato... pa... imamo jedan problem - s oklijevanjem
će Michael. - Riječ je o dvoje ovih Interterranaca.
- Ne zanimaju me vaši osobni problemi - prasne
Donald.
- Ali došlo je do nesreće - reče Michael. - Ili bolje
rečeno, do dvije nesreće.
Donald naglo stane, a Michael učini isto. Donald je
prstom udarao po zraku pred Michaelovim nosom.
Razvukao je usne i iscerio se. - Slušaj, tupoglavče! Vas
dvojica ste odlučili prijateljevati s tim Interterrancima. Ne
želim slušati o problemima što ih imate s njima. Jasno?
- Ali...
- Nema ali, mornaru! - obrecne se Donald. -
Pokušavam nas izvući odavde i ne želim da me u tome
ometate ti i tvoj maloumni prijatelj.
- Dobro, dobro - reče Michael i defenzivno podigne
ruku. - Drago mi je da radiš na tome. Jedino što želim je što
prije otići odavde. Želim reći, pomoći ću ti kako god budem
mogao.
- Imat ću to na umu - prezirno će Donald.
- Imaš li neku ideju o tome kako ćemo to izvesti?
- Bit će teško - prizna Donald. - Morat ćemo naći još
nekoga, osim Araka, kako bismo dobili malo pravih
odgovora. Informacije su ključ.
Naravno, najbolje bi bilo naći nekoga tko ovdje nije
sretan, a ipak je dovoljno dugo ovdje da bi znao kako se
može otići.
- Nitko ne djeluje nezadovoljno - primijeti Michael. -
Čini se kao da žive jednu veliku zabavu.
- Ne govorim o Interterrancima - reče Donald. - Arak
je nagovijestio da je mnogo ljudi iz našeg svijeta završilo
ovdje dolje. Neki od njih zasigurno čeznu za domom i nisu
u tako prijateljskim odnosima s Interterrancima kao Ismael
i Mary Black. U ljudskoj je prirodi, ili barem u prirodi
sekundarnih ljudi, da se opiru ograničenjima. Takvu bih
osobu želio naći.
- Kako predlažeš da to učinimo?
- Ne znam - prizna Donald. - Moramo držati oči
otvorene i uočiti priliku kad se pojavi. Mogu ti reći da mi se
sviđa kretati se po gradu. Sigurno takvu osobu nećemo naći
dok sjedimo u onoj prokletoj dvorani za sastanke.
- Ali ovo je mjesto pusto - pobuni se Michael. Na
trenutak je pogledao prazne hodnike.
- Nisam došao ovamo da bih nekoga našao - reče
Donald. - Došao sam u ovaj prokleti muzej u nadi da ću
naći neko oružje. Mislio sam da će ga biti, ali nisam baš
ništa vidio. Muzej o ljudskoj povijesti bez oružja posve je
smiješan. Izluđuje me pacifizam ovih Interterranaca.
- Oružje! - dahne Michael. Zatim kimne glavom.
Ideja njemu nije pala na pamet, ali ga je odmah
zaintrigirala. - Odlična ideja! Iskreno rečeno, pitao sam se
zašto si želio doći ovamo.
- Pa, sada znaš, mornaru - reče Donald. - A možda
možeš čak i pomoći jer je ovo mjesto golemo. Ako se
odvojimo, možemo prijeći više prostora.
Tek što je Donald izustio taj prijedlog, pogled mu je
pao na nešto što nije vidio niti u jednoj dvorani do sada:
zatvorena vrata s riječima ZABRANJEN ULAZ napisanim
iznad njih. Zanimalo ga je što se krije iza njih, pa im je
prišao, a Michael mu je bio za petama. Kad se Donald
približio vratima, vidio je da manjim slovima još piše: ZA
DOPUŠTENJE SE OBRATITE VIJEĆU STARACA.
- Što je, dovraga, Vijeće staraca? - upita Michael
preko Donaldova ramena.
 - Neka vrsta vladajućeg tijela, pretpostavljam - reče
Donald. Stavio je ruku na vrata i gurnuo. Bila su otključana,
kao i sva vrata u Interterri.
- Eureka! - reče Donald nakon što je ugledao neke
predmete izložene u prostoriji iza vrata. Sasvim je otvorio
vrata i prešao prag. Michael je ušao za njim i zazviždio.
- Nije čudo što nismo vidjeli oružje - reče Donald. -
Izgleda da ima vlastitu skrivenu galeriju. - Prostorija je bila
prilično uska, ali veoma dugačka. S obje strane nalazile su
se police krcate oružja.
Dva su muškarca ušla u galeriju otprilike na sredini.
Na polici točno nasuprot ulazu nalazio se samostrel s
tobolcem punim kratkih oštrih strelica. Michael se sagnuo i
uzeo samostrel s mjesta na kojem je počivao. Ponovno je
zazviždio. Još nikad nije držao takvo oružje. – Isuse! -
izusti. - Kako opako izgleda ova naprava. - Zglobom prsta
kucnuo je po luku. Zatim je napeo tetivu. Sve je još uvijek
bilo u dobrom stanju.
Podigao ga je u zrak i naciljao. - Kladim se da ova
stvar još uvijek radi.
Donald se zaputio desno, ali je uskoro shvatio da ide
u pogrešnom kronološkom smjeru. Oružje je postajalo sve
starije. Malo dalje vidio je zbirku grčkih i rimskih kratkih
mačeva, lukova i kopalja. Okrenuo se i prošao kraj
Michaela koji je bio zauzet nastojanjem da napne samostrel
i ubaci tetivu u napravu za učvršćivanje.
- Tetiva je još uvijek prilično jaka - reče Michael kad
je napokon uspio.
Stavio je jednu strelicu na mjesto za gađanje i
podigao oružje da ga Donald vidi. - Što misliš?
- Ima svojih mogućnosti - neodređeno će Donald
hodajući u suprotnom smjeru. Živnuo je kad je ugledao
primjere prvih arkebuza. - Ali ja sam se nadao nečemu
konkretnijem od arbalete.
- Mislio sam da se ovo zove samostrel - reče Michael.
- Ista stvar - reče Donald ne okrenuvši se.
Michael je stavio prst na otponac i nenamjerno
odaslao strelicu. Poletjela je sa svog mjesta, odbila se od
bazaltnog zida uz prodorni zvuk struganja, prozujila kraj
Donaldova desnog uha i zabila se u jednu od drvenih
polica. Donald je osjetio vjetar strelice dok je proletjela kraj
njega.
- Isuse Kriste! - zaurla Donald. - Gotovo si me sredio
tom prokletom stvari!
- Oprosti - reče Michael. - Jedva sam dotaknuo
otponac.
- Stavi to natrag prije nego netko od nas dvojice
strada - vikne Donald.
- Barem znamo da radi - reče Michael.
Donald s gađenjem odmahne glavom i podigne ruku
kako bi opipao uho. Srećom, nije bilo krvi. Strelica je tako
blizu prošla. Mrmljajući psovke o klaunima s kojima mora
imati posla, nastavio je hodati.
Uskoro se našao pred zbirkom pušaka i pištolja iz
Drugog svjetskog rata. Na njegovu žalost, sve je bilo u
žalosnom stanju nakon boravka u slanoj vodi. Postajao je
sve potišteniji dok pri kraju prostorije nije naišao na
njemački Luger. Na prvi je pogled izgledalo da je u
izvrsnom stanju.
Nesvjestan da zadržava dah, Donald je posegnuo za
pištoljem i odmjerio njegovu težinu. Oduševio se kad je
vidio da pištolj i iz blizine izvrsno izgleda. S velikim
iščekivanjem izvadio je spremnik. Smiješak mu se pojavio
na licu. Bio je pun!
 - Jesi li našao nešto dobro? - upita Michael. Prišao je
Donaldu iza leđa.
Donald je vratio spremnik na mjesto. Začuo se
umirujuće čvrsti mehanički škljocaj. Podigao je pištolj na
dlanu. - Ovo sam tražio.
- Super! - reče Michael.
Donald je polako vratio Luger natrag na mjesto gdje
ga je našao.
- Što radiš? - začudi se Michael. - Zar ga nećeš uzeti?
- Ne sada - reče Donald. - Uzet ću ga tek kad budem
znao što ću s njim.
***
Richard je naglo stao. Nije mogao vjerovati vlastitim
očima. Našao se u prostoriji prepunoj dragocjenosti,
uglavnom iz drevnih vremena. Vidio je nebrojene pehare,
zdjele i čak cijele kipove napravljene od zlata, sve
dramatično osvijetljeno koncentriranim snopovima
svjetlosti. U jednom se kutu nalazio niz škrinja ispunjenih
španjolskim zlatnicima. Zavrtjelo mu se u glavi kad je sve
to ugledao.
Ono što je prizor činilo još neobičnijim za Richarda
bila je činjenica da je cijela zbirka bila svakome nadohvat
ruke, jer su predmeti bili na otvorenom, a ne iza zaštitnog
stakla kao u svim muzejima u kojima je ikad bio. Povrh
toga, na ulaznim vratima muzeja nije bilo stražara.
- Ovo je nevjerojatno - izusti Richard. - Bože, ovo je
fantastično. Što bih dao za kolica ovih stvari!
- Sviđaju ti se ovi predmeti? - upita Sufa.
- Sviđaju li mi se? Obožavam ih - promuca Richard. -
Nikad nisam vidio ovako nešto. Sumnjam da u Fort Knoxu
ima ovoliko zlata.
- Imamo skladišta puna ovih stvari - reče Sufa. -
Godinama su tonuli brodovi sa zlatom. Ako želiš, mogu se
pobrinuti da određenu količinu sličnih predmeta pošalju u
tvoju sobu da bi u njima uživao.
- Misliš na stvari kakve ovdje vidimo?
- Svakako - reče Sufa. - Što ti se više sviđa, veliki
kipovi ili manji predmeti?
- Nisam izbirljiv - reče Richard. - Ali što je s
draguljima? Ima li u muzeju i dragulja?
- Svakako - reče Sufa. - Ali većina potječe iz vaših
drevnih vremena. Želiš li ih pogledati?
- Zašto ne? - reče Richard.
Putem do prostorije s drevnim nakitom, Richard je
među izloženim raritetima iz dvadesetog stoljeća opazio
predmet koji mu je izmamio osmijeh na lice. Na postolju u
visini prsa nalazio se pomno osvijetljeni frisbee, kao da je i
to neprocjenjivo poput zlata.
- Dakle, tako mi svega! - promrmlja Richard i stane
ispred svijetlozelenog diska. Opazio je nekoliko uleknuća
od psećih zuba duž ruba frisbeeja. - Zašto je, za ime svijeta,
ovo ovdje? - dovikne Sufi.
Sufa se vratila do mjesta gdje je Richard stajao kako
bi vidjela o čemu govori. - Ne znamo točno što je to -
prizna ona. - No bilo je govora o tome da je ovo model
jednog od naših antigravitacijskih vozila, kao što su zračni
taksiji ili međuplanetarni brodovi. Neko smo se vrijeme
bojali da nas je netko otkrio.
Richard je zabacio glavu i nasmijao se. - Sigurno se
šališ - reče.
- Ne, ne šalim se - reče Sufa. - Oblik je veoma
sugestivan, a može ga se zavrtjeti tako da uhvati zračni
jastuk, što je poput antigravitacijskog broda.
- Ovo nije nikakav model - reče Richard. - To je
običan frisbee.
- Čemu služi? - upita Sufa.
 - To je za igru - reče Richard. - Treba ga zavrtjeti kao
što si rekla, a zatim ga netko drugi uhvati. Pokazat ču ti. -
Richard je uzeo frisbee i lagano ga bacio u zrak pod
određenim kutem. Igračka je dosegla željenu visinu, a zatim
se vratila. Uhvatio ju je na dlanu između palca i prstiju. -
To je sve - reče. - Jednostavno je, zar ne?
- Valjda - reče Sufa.
- Bacit ču ga tebi, a ti ga uhvati onako kako sam ga ja
uhvatio - reče Richard. - Potrčao je galerijom dok se nije
udaljio oko petnaest metara.
Tada se okrenuo i bacio frisbee prema Sufi. Pokušala
ga je uhvatiti, ali je bila previše nespretna. Premda ju je
okrznuo po ruci, nije ga uspjela uhvatiti; pao je na pod.
Richard je zakolutao očima čudeći se takvoj trapavosti, a
zatim je potrčao natrag do nje i opet joj pokazao kako se to
čini. No uzalud se trudio. Kad ga je sljedeći put bacio, bila
je još nespretnija nego prvi put.
- Vi se ljudi baš ne bavite tjelesnim aktivnostima, zar
ne? - prezirno će Richard. - Još nikad nisam upoznao
nekoga tko ne može uhvatiti frisbee.
- Koja je svrha toga?
- Nema nikakve svrhe - obrecne se Richard. - To je
samo zabava. Sport. Bacanje ove stvari naprijed-natrag daje
ti priliku da malo trčiš naokolo.
- Meni se to čini besmislenim - reče Sufa.
- Zar se vi u Interterri uopće ne bavite tjelovježbom?
- Svakako - reče Sufa. - Posebno uživamo u plivanju,
ali također šećemo i igramo se s našim homidima. Naravno,
tu je uvijek i seks, što su ti sigurno pokazale Meeta,
Palenque i Karena.
- Govorim o sportu! - pobuni se Richard. - Seks nije
sport.
 - Za nas jest - reče Sufa. - I to je sigurno mnogo
tjelovježbe.
- Što je sa sportom u kojem nastojiš pobijediti? - upita
Richard.
- Pobijediti? - upita Sufa.
- Znaš, natjecanja! - razdraženo će Richard. - Zar
ovdje nemate nikakvih natjecateljskih igara?
- Nebesa, ne! - reče Sufa. - S takvim smo
besmislicama prekinuli prije mnogo eona, kad smo uklonili
ratove i nasilje.
- O, za majku milu - prasne Richard. - Nema
sportova! To znači da nema hokeja na ledu, nema ragbija,
nema čak ni golfa! Isuse! A Suzanne misli da je ovo raj!
- Molim te, smiri se - usrdno će Sufa. - Zašto si se
tako uzrujao?
- Zar se činim uzrujanim? - nedužno upita Richard.
- Da, doista - reče Sufa.
- Pretpostavljam da mi je potrebno malo tjelovježbe -
reče Richard. S frisbeejem ispod ruke, nervozno je
pucketao zglobovima prstiju. Znao je da je napet, a znao je i
zašto: u mislima je neprestano vidio prizor u kojem radnički
klon otkriva Murino truplo stiješnjeno u njegovu hladnjaku.
- Zašto ne uzmeš frisbee? - predloži Sufa. - Možda će
se Michael ili netko od ostalih igrati s tobom.
- Zašto ne - reče Richard, ali bez mnogo entuzijazma.
***
- U redu, ljudi! - dovikne Arak. Grupa se okupila na
terasi ispred muzeja nakon što su unutra proveli više od sat
vremena. Svi su razgovarali o onome što su tijekom
obilaska vidjeli, osim Richarda koji je ostao po strani i
neprestano bacao frisbee u zrak i opet ga hvatao. U dnu
stubišta čekala su tri zračna taksija.
 - Moramo se dogovoriti kako ćemo organizirati
ostatak jutra - reče Arak. - Sufa će poći s Perryem do
postrojenja za konstrukciju i popravak zračnih taksija.
Perry, vjerujem da ste to željeli vidjeti.
- Tako je - složi se Perry.
- Ismael i Mary poći će s Donaldom i Michaelom do
Centralnih informacija - nastavi Arak.
Donald kimne.
- Što ćeš ti, Richarde? - upita Arak. - Koje te od ova
dva odredišta više zanima?
- Zapravo mi je svejedno - reče Richard i nastavi
bacati frisbee u zrak.
- Moraš izabrati jedno ili drugo - reče Arak.
- Dobro, onda idem u tvornicu zračnih taksija -
ravnodušno će Richard.
- Što je sa Suzanne? - upita Perry.
- Dr. Newell će poći sa mnom na sastanak s Vijećem
staraca - reče Arak.
- Sama? - Osjećajući se zaštitnički, Perry pogleda
Suzanne.
- U redu je - umiri ga Suzanne. - Dok si se ti penjao u
njemačku podmornicu u dvorani s izlošcima iz Drugog
svjetskog rata, Arak mi je objasnio da žele sa mnom
razgovarati profesionalno, kao s oceanografkinjom.
- Ali zašto moraš ići sama? - upita Perry. - I zašto
nisu mene pozvali? Na kraju krajeva, ja upravljam
oceanografskom kompanijom.
- Mislim da ih ne zanima poslovna strana - reče
Suzanne. - Ne brini.
- Jesi li sigurna? - uporno će Perry.
- Posve sigurna - reče Suzanne. Potapšala je Perryja
po ramenu.
 - Onda pođimo - reče Arak. - Kasnije tijekom dana
svi ćemo se ponovno naći u palači za posjetitelje. - Obišao
je postolje sa starom corvette i počeo silaziti stubama prema
lebdećim zračnim taksijima.
***
Suzanne se doista neobično osjećala kad se našla
sama s Arakom u zračnom taksiju koji ih je vozio na
odredište. To je bio prvi put da se odvojila od ostalih, ako
se izuzme noć u kolibi. Pogledala je Araka, a on joj se
nasmiješio. Dok su tako mirno sjedili jedno kraj drugoga,
ponovno je postala svjesna njegove privlačnosti.
- Jeste li zadovoljni upoznavanjem s našim svijetom?
- upita Arak. - Ili vam se čini frustrirajuće brzim ili sporim?
- Mislim da je najbolje reći da se istodobno osjećam
zapanjenom i zadivljenom - reče Suzanne. - Brzina
upoznavanja nije bitna, a sigurno nisam ni najmanje
frustrirana.
- Vaša je grupa veliki izazov kad je riječ o
osmišljavanju i provedbi najboljeg protokola upoznavanja.
Svi ste tako različiti, a to se nama Interterrancima čini
fascinantnim, ali i zastrašujućim. Vidite, zahvaljujući
selekciji i adaptaciji, mi smo svi veoma slični međusobno,
što ste zasigurno opazili.
- Svi ste veoma dragi - reče Suzanne i kimne, a u sebi
se prekorila jer je izgovorila tako otrcanu frazu. Kad je
Arak to spomenuo, shvatila je da o tome nije mnogo
razmišljala. Sad je shvatila da je to istina. Ne samo da su
svi bili podjednako privlačni u klasičnom smislu, već su svi
bili jednako ljubazni, inteligentni i smireni.
U njihovim temperamentima bilo je malo varijacija,
ako ih uopće ima.
- Dragi je prilično neutralna riječ - reče Arak. -
Nadam se da vam nismo dosadni.
 Suzanne se kratko, smeteno nasmije. - Teško je
dosađivati se kad si istodobno zapanjen i zadivljen - reče. -
Uvjeravam vas, nije mi dosadno.
- Pogled joj je odlutao prema nevjerojatnom prizoru
grada nad kojim je jurilo mnoštvo zračnih taksija. Ni
slučajno se nije dosađivala, a ipak je odjednom razumjela
na što je Arak aludirao. Interterra može nakon nekog
vremena postati zamorna radi svoje homogenosti. Upravo
neki od aspekata koji je čine takvim rajem, također je čine
nezanimljivom.
Suzanne se usredotočila na prekrasnu građevinu što
se uzdizala nad gradom i prekinula njezino razmišljanje dok
joj se zračni taksi brzo približavao. To je bila golema crna
piramida s blistavim zlatnim vrhom.
Dok se zračni taksi zaustavljao i zatim spuštao do
stuba što su vodile prema ulazu u piramidu, zapanjila ju je
sličnost građevine s velikom egipatskom piramidom u Gizi.
Budući da je bila ondje, vidjela je da je interterranska
verzija otprilike iste veličine. Kad je Araku spomenula tu
sličnost, on se nasmiješio.
- Građevina je bila jedan od naših darova toj kulturi -
reče Arak. - Imali smo velike nade za njih jer su, u početku,
bili prilično miroljubiva civilizacija. Rano tijekom njihove
povijesti poslali smo delegaciju koja je živjela među njima,
s namjerom da im osiguramo prednost nad krajnje
ratobornim narodima koji su se razvili. Pokus nije bio
onako veliki pothvat kao onaj s Atlantidom, i mi smo se
doista trudili, ali sve je to propalo.
- Jeste li im pokazali kako će je sagraditi? - upita
Suzanne. Za nju je zagonetka gradnje piramida bila jedna
od najfascinantnijih u starom svijetu.
 - Naravno - reče Arak. - Morali smo. Također smo im
pokazali koncepciju luka, ali nikako nisu željeli vjerovati da
je to moguće i nikad ga nisu pokušali izgraditi.
Zračni se taksi zaustavio i vrata su se otvorila.
- Poslije vas - ljubazno će Arak.
Čim su ušli, Suzanne je vidjela da nestaje svaka
sličnost između dvije građevine. Unutrašnjost interterranske
piramide bila je od blistavog bijelog mramora i prostorije
goleme, a ne klaustrofobične.
Dok su Suzanne i Arak hodali prema središtu
građevine, Suzanne je doživjela još jedno iznenađenje.
Garona je izišao iz pokrajnjeg hodnika i obujmio je u
toplom zagrljaju.
- Garona! - s očitim oduševljenjem promrmlja
Suzanne. I ona je njega zagrlila. - Kako ugodno
iznenađenje! Nisam očekivala da ću te vidjeti prije večeri.
Odnosno, nadala sam se da ću te večeras vidjeti.
- Naravno da ćemo se večeras vidjeti - reče Garona. -
Ali nisam mogao čekati. - Zagledao joj se u oči. - Znao sam
da danas imaš sastanak s Vijećem staraca, pa sam te došao
ovamo čekati.
- Drago mi je - reče Suzanne.
- Bit će bolje da krenemo - reče Arak. - Vijeće čeka.
- Svakako - reče Garona. Oslobodio ju je zagrljaja i
uhvatio je za ruku.
Sve je troje krenulo dalje.
- Kako si provela jutro? - upita Garona.
- Poučno - reče Suzanne. - Vaša je tehnologija
zapanjujuća.
- Imali smo znanstvenu raspravu - objasni Arak.
- Jeste li posjetili neku zanimljivost? - upita Garona.
- Bili smo u Muzeju Zemljine površine - reče
Suzanne.
 - Doista? - Garona se doimao iznenađenim.
- To je bila izričita želja gospodina Donalda Fullera -
objasni Arak.
- Čini li ti se poučnim? - upita Garona.
- Bilo je zanimljivo - reče Suzanne. - Ali ja to ne bih
izabrala, pogotovo nakon svega što smo čuli tijekom
predavanja.
Prišli su impresivnim dvokrilnim brončanim vratima.
Na svakom dijelu vrata nalazio se reljef ankha, drevnog
egipatskog simbola života. To je također ukazivalo na očitu
razmjenu informacija Interterranaca i drevnih civilizacija
sekundarnih ljudi. Počela se pitati što je još stiglo iz ove
napredne kulture.
Čim su stigli do vrata, ona su se bešumno otvorila. Iza
njih se nalazila okrugla prostorija sa svodom u obliku
kupole poduprte kolonadom.
Jednako kao i ostali dijelovi piramide, unutrašnjost je
bila od bijelog mramora, premda su kapiteli stupova bili od
zlata.
Na Arakov poticaj Suzanne je koraknula preko
mramornog praga. S oklijevanjem je napravila nekoliko
koraka, a tada je stala. Prešla je pogledom preko
veličanstvene prostorije. Duž ruba nalazilo se dvanaest
naslonjača koji su podsjećali na prijestolja. Svaki je bio
smješten između dva stupa. Svi su naslonjači bili zauzeti -
vjerojatno članovima Vijeća - čija je starost varirala od
otprilike pet do dvadeset pet godina.
Neočekivanost tako miješovite dobne skupine pomalo
je zbunila Suzanne. Neki su bili tako mladi da im stopala
nisu dopirala do poda.
- Uđite, dr. Suzanne Newell - pretpubertetskim
glasom reče jedna od starica. Suzanne je izgledala poput
desetogodišnje djevojčice. - Moje je ime Ala, i na meni je
red da budem glasnogovornica Vijeća. Dakle, molim vas,
nemojte se bojati! Znam da ova okolina djeluje impozantno
i zastrašujuće, ali mi samo želimo razgovarati s vama, a ako
dođete do sredine prostorije, moći ćemo vas jasno čuti.
- Više sam iznenađena nego prestrašena - reče
Suzanne i pođe do mjesta točno ispod najvišeg dijela
kupole. - Rečeno mi je da idem pred Vijeće staraca.
- Došli ste pred Vijeće staraca - reče Ala. -
Odlučujući faktor za članstvo u Vijeću je broj tjelesnih
života što ih je netko imao, a ne starost sadašnjega tijela.
- Shvaćam - reče Suzanne, premda ju je i dalje
uznemiravala činjenica da stoji pred vladajućim tijelom
dijelom sastavljenim od djece.
- Vijeće staraca službeno vam želi izraziti
dobrodošlicu - reče Ala.
- Hvala vam - odgovori Suzanne jer nije znala što bi
drugo rekla.
- Doveli smo vas u Interterru u nadi da ćete nam moći
pružiti informacije što ih nismo uspjeli saznati prateći vaše
komunikacije na površini Zemlje.
- Kakve informacije? - upita Suzanne. Osjetila je
kako postaje oprezna. U mislima je čula Donaldov glas
kako govori da Interterranci žele nešto od njih, a kad to
jednom dobiju, možda će se drukčije ophoditi prema njima.
- Nemojte paničariti - umirujućim će glasom Ala.
- Teško je ne paničariti - reče Suzanne. - Pogotovo
kad ste me podsjetili da smo moji kolege i ja oteti i
dovedeni ovamo protiv naše volje što je, moram reći, bilo
strašno iskustvo.
- Ispričavamo se zbog toga - reče Ala. - I morate
shvatiti da se kanimo iskupiti za vašu žrtvu. Ali zapravo
smo mi uspaničeni. Vidite, odgovornost za integritet i
sigurnost Interterre leži na nama. Znamo da ste vi ugledna
oceanografkinja u vašem svijetu.
- To je malo pretjerano - reče Suzanne. - Ja sam
zapravo nova na tom polju.
- Oprostite - reče jedan od drugih članova Vijeća.
Tinejdžer kojemu je tek počela rasti brada. - Moje je ime
Ponu i ja sam trenutno zamjenik glasnogovornice. Dr.
Newell, poznato nam je koliko vas cijene vaši profesionalni
kolege. Vjerujemo da to dovoljno govori o sposobnostima
pojedinca.
- Kako želite - reče Suzanne. U ovim se okolnostima
nije željela prepirati o tome. - Što me želite pitati?
- Prvo - reče Ala - željela bih provjeriti jeste li
upoznati s činjenicom da je naša okolina oslobođena vaših
bakterija i virusa.
- Arak nam je to jasno stavio do znanja - reče
Suzanne.
- Pretpostavljam da razumijete kako bi bila prava
katastrofa kad bi vaša civilizacija otkrila našu.
- Mogu razumjeti zabrinutost zbog kontaminacije -
reče Suzanne. - Ali nisam sigurna da bi to bilo baš tako
katastrofalno, pogotovo ako bi se poduzele odgovarajuće
mjere predostrožnosti.
- Dr. Newell, ovo ne bi trebala biti debata - reče Ala. -
No zasigurno ste svjesni činjenice da je vaša civilizacija još
uvijek na veoma ranom stupnju društvenog razvoja. Golo
koristoljublje glavna je motivacijska sila, a nasilje je
svakodnevna pojava. Zapravo, vaša je Zemlja tako
primitivna da svakome dopušta posjedovanje puške.
- Dopustite da parafraziram - reče Ponu. - Moja
cijenjena kolegica govori da bi glad i pohlepa vašeg svijeta
za našom tehnologijom bile tako goleme da bi se zaboravilo
na naše posebne potrebe.
 - Upravo tako - reče Ala. - Mi ne možemo prihvatiti
takav rizik. Sigurno još barem pedesetak tisuća godina,
kako bi vaši sekundarni ljudi imali priliku postati
civiliziraniji. Pod uvjetom, naravno, da prije toga sami sebe
ne unište.
- U redu - reče Suzanne. - Kao što ste rekli, ovo nije
debata, i uvjerili ste me kako vjerujete da je moja kultura
opasna za vašu. Pod pretpostavkom da u to nema dvojbe,
što želite od mene?
Uslijedila je stanka. Suzanne je pogledavala čas Alu
čas Ponua. Kad joj nisu odgovorili, pogledala je druga lica.
Nitko nije govorio. Nitko se nije maknuo. Suzanne je
pogledala natrag prema Araku i Garoni. Garona se
ohrabrujuće nasmiješio. Suzanne se opet okrenula Ali. -
Dakle...? - upita.
Ala uzdahne. - Željela bih vam postaviti izravno
pitanje - reče. - No bojimo se čuti odgovor na to pitanje.
Vidite, vaš je svijet tijekom posljednjih godina započeo s
nekoliko operacija bušenja na dnu oceana, naoko nasumce.
Na te smo događaje gledali sa sve većom zabrinutošću jer
nismo sigurni koji su vaši ciljevi. Znamo da se ne buši radi
nafte ili prirodnog plina jer toga nema u područjima gdje se
nalaze bušotine. Pratili smo vaše komunikacije kao i uvijek,
ali nismo uspjeli saznati zašto dolazi do toga bušenja.
- Želite znati zašto je Benthic Explorer bušio
podmorsku planinu? - upita Suzanne.
- To me veoma zanima - reče Ala. - Bušili ste točno
iznad jednog od naših starinskih izlaza. Vjerojatnost da se
to dogodi slučajno izrazito je malena.
- Nije bilo slučajno - prizna Suzanne. Čim je
izgovorila te riječi, svi su članovi Vijeća uzbuđeno počeli
govoriti. - Dopustite da završim - glasnije će Suzanne. -
Bušili smo podmorsku planinu da bismo vidjeli možemo li
doprijeti do astenosfere. Naš je ultrazvučni dubinomjer
ukazao na mogućnost da je podmorska planina neaktivni
vulkan s komorom magme ispunjenom lavom niske
gustoće.
- Je li bilo koji dio odluke o bušenju baš na tome
mjestu bio motiviran sumnjom u postojanje Interterre? -
upita Ala.
- Ne! - reče Suzanne. - Nikako!
- Dok ste donosili odluku, nitko nije pomislio na
mogućnost postojanja podmorske civilizacije? - upita Ala.
- Kao što sam rekla, bušili smo iz čisto geoloških
razloga - reče Suzanne.
Članovi Vijeća ponovno su glasno međusobno
razgovarali. Suzanne se okrenula i pogledala Araka i
Garonu. Obojica su se ohrabrujuće nasmiješila.
- Dr. Newell - reče Ala kako bi Suzanninu pozornost
ponovno vratila na sebe - jeste li vi, tijekom bavljenja
svojom profesijom, ikad čuli da bilo tko kaže nešto što bi
ukazivalo na činjenicu da netko sumnja u postojanje
Interterre?
- Ne, ne u znanstvenim krugovima - reče Suzanne. -
No napisano je nekoliko romana o svijetu unutar Zemlje.
- Poznata su nam djela gospodina Vernea i gospodina
Dovlea - reče Ala. - Ali to je bila obična beletristika.
- Tako je - reče Suzanne. - Sve je bilo plod mašte.
Nitko nije pomislio da se njihove priče temelje na
činjenicama, premda su temu vjerojatno uzeli od čovjeka po
imenu John Cleves Symmes, koji je doista vjerovao da je
središte Zemlje šuplje.
Članovi Vijeća još su jednom počeli zabrinuto
žamoriti.
- Jesu li uvjerenja gospodine Symmesa utjecala na
znanstveno mišljenje? - upita Ala.
 - Do određene granice - reče Suzanne. - Ali ne bih se
time opterećivala jer govorimo o prvoj polovici
devetnaestog stoljeća. Tisuću osamsto trideset osme
njegova je teorija inicirala jednu od prvih znanstvenih
ekspedicija Sjedinjenih Država. Ekspediciju je vodio
poručnik Charles Wilkes, a njezina je prvobitna svrha bila
pronaći ulaz u šuplju unutrašnjost Zemlje, za koji je
Symmes vjerovao da se nalazi ispod Južnog pola.
Uzbuđeni je žamor odjekivao prostorijom.
- A rezultat ekspedicije? - upita Ala.
- Ništa što bi moglo zabrinuti Interterru - reče
Suzanne. - Zapravo, cilj ekspedicije promijenio se čak i
prije nego je počela. Umjesto da traže ulaz u unutrašnjost
Zemlje, kad su krenuli, dobili su zadatak da potraže nova
područja tuljana i kitova.
- Znači, svi su ignorirali teoriju gospodina Symmesa?
- upita Ala.
- U potpunosti - reče Suzanne. - I ta se ideja više
nikad nije pojavila.
- Doista smo zahvalni zbog toga - reče Ala - pogotovo
ako se uzme u obzir da je gospodin Symmes donekle imao
pravo. Južni pol je bio i još uvijek jest naš glavni
međuplanetarni i međugalaktički izlaz.
- Nije li to neobično? - primijeti Suzanne. - Nažalost,
malo je kasno da se osvjetla obraz gospodina Symmesa. No
bez obzira na to, po vašim mi se pitanjima čini da želite
znati je li vaša tajna sigurna, a ja moram reći da jest, barem
koliko ja znam. No dok smo već na toj temi, možda bih
trebala spomenuti da, premda trenutno nitko ne vjeruje u
šuplju Zemlju, uvijek je bilo skupina ljudi koji govore o
izvanzemaljcima iz naprednih kultura koji su nas posjetili
ili se nalaze među nama. Čak je snimljena uspješna
televizijska emisija o toj temi. No te se ideje odnose na bića
iz svemira, a ne iz unutrašnjosti Zemlje.
- Poznato nam je to o čemu govorite - reče Ala. -
Posebno nam je drago što je tako. To nam je naročito
koristilo u nekoliko prilika kad su sekundarni ljudi opazili
naše međuplanetarne letjelice.
- Još bih jedino trebala spomenuti - reče Suzanne - da
u našoj kulturi postoje trajni mitovi o Atlantidi, a potječu
još iz doba Grka. No uvjeravam vas da ih znanstvena
zajednica smatra samo mitovima ili možda posljedicom
uništenja drevne kulture sekundarnih ljudi uslijed
vulkanske erupcije. Nikad nije postojala teorija o tome da
ispod oceana postoji kultura primarnih ljudskih bića.
Članovi Vijeća su opet bučno međusobno razgovarali.
Suzanne se nelagodno promeškoljila dok su oni raspravljali.
Ala je zaključila privatnu raspravu kad je kimnula
svojim kolegama, a zatim se opet okrenula k Suzanne. -
Željeli bismo vas pitati o epizodama nasumičnog bušenja u
oceanskim dubinama. To se događalo tijekom posljednjih
nekoliko godina, a sve u blizini Sarante. Niti jednom nisu
bušili na vrhu podmorske planine.
- Pretpostavljam da govorite o bušenju radi
potvrđivanja najnovijih teorija o širenju morskoga dna -
reče Suzanne. - To se činilo jedino radi prikupljanja
uzoraka stijena za utvrđivanje starosti.
Članovi Vijeća ponovno su se nakratko upustili u
uzbudljivu raspravu.
Kad su završili, Ala upita: - Je li itko ikad
pretpostavio da je navodna šupljina ispunjena magmom u
koju ste bušili zapravo ispunjena zrakom, a ne lavom niske
gustoće?
- Koliko ja znam, nije - reče Suzanne. - A ja sam bila
glavni znanstvenik u tom projektu.
 - Te je izlaze odavno trebalo zatvoriti - žestoko će
jedan od članova Vijeća.
- Ovo nije trenutak za predbacivanja - diplomatski će
Ala. - Sad se bavimo sadašnjošću. - Zatim opet pogleda
Suzanne i reče: - Da zaključimo, u vašem profesionalnom
životu nikad niste čuli spominjanje mogućnosti da ispod
oceana postoji neka civilizacija ili bilo kakve teorije u tom
smislu?
- Samo mitove, kao što sam rekla - reče Suzanne.
- I sada posljednje pitanje što bismo vam ga željeli
postaviti - reče Ala. - Sve nas više zabrinjava progresivno
pomanjkanje poštovanja vaše civilizacije prema oceanskom
prostoru. Premda smo čuli da se taj problem katkad
spominje u vašim medijima, pojačava se razina zagađivanja
i pretjeranog izlova ribe. Budući da do određene mjere
ovisimo o očuvanju oceana, pitamo se govori li vaša
civilizacija o tom problemu samo reda radi ili vas to doista
zabrinjava?
Suzanne uzdahne. Taj ju je problem uvelike
opterećivao. Previše je dobro znala da je istina, u najboljem
slučaju, obeshrabrujuća.
- Neki ljudi pokušavaju promijeniti situaciju - reče
Suzanne.
- Taj odgovor daje naslutiti da većina to ne smatra
važnim problemom - reče Ala.
- Možda je tako, ali oni kojima je stalo daju sve od
sebe.
- No možda sveopća javnost nije svjesna bitne uloge
što je ocean ima u očuvanju okoliša na Zemljinoj površini,
primjerice činjenice da plankton modulira količinu kisika i
ugljičnog dioksida na Zemljinoj površini.
Suzanne je osjetila kako je porumenjela, kao da je na
neki način ona kriva zbog načina na koji se sekundarni ljudi
ophode prema svjetskim oceanima. - Bojim se da većina
ljudi i većina zemalja oceane smatraju neiscrpnim zalihama
hrane i jamom bez dna za otpad i smeće.
- To je doista žalosno - reče Ala. - I zabrinjavajuće.
- To je kratkovidna sebičnost - reče Ponu.
- Moram se složiti - prizna Suzanne. - To je nešto na
čemu radimo moji kolege i ja. Prava bitka.
- No, dakle - reče Ala. Ustala je iz naslonjača. Kad je
spustila noge na pod, pošla je ravno do Suzanne i ispružila
ruku, s dlanom okrenutim prema van.
Suzanne je podigla ruku i pritisnula svoj dlan o Alin.
Alina je glava jedva dopirala do Suzannine brade.
- Hvala vam na korisnim informacijama - iskreno će
Ala. - Ublažili ste naše bojazni, barem što se tiče sigurnosti
Interterre. Zauzvrat vam nudimo blagodati plodova naše
civilizacije. Možete mnogo toga vidjeti i doživjeti.
Zahvaljujući svojem obrazovanju i radu, vi imate
jedinstvene mogućnosti, daleko bolje od bilo kojeg
posjetitelja s površine Zemlje. Pođite i uživajte!
Iznenadni pljesak drugih članova Vijeća na trenutak
je smutio Suzanne.
Zbunjeno je prihvatila pozdrav kimanjem glave, a
zatim je rekla: - Hvala vam svima što ste mi pružili ovu
priliku da posjetim Interterru. Počašćena sam.
- Mi smo počašćeni - reče Ala. Pokazala je prema
Araku i Garoni, te pozvala Suzanne da je slijedi.
Kasnije, kad je njih troje izišlo iz velike piramide,
Suzanne je zastala i pogledala impozantnu građevinu. Pitala
se je li Vijeću trebala postaviti pitanje jesu li ona i ostali
privremeni posjetitelji u Interterri ili su ovdje zauvijek
zarobljeni. Razlog da nije pitala dijelom je bio i taj što se
bojala odgovora. No sad je požalila da to nije učinila.
 - Je li sve u redu? - upita Garona i tako prekine
njezino razmišljanje.
- Dobro sam - odgovori Suzanne. Nastavila je hodati,
još uvijek zaokupljena mislima. Ovaj je posjet ipak
razjasnio razlog zbog kojeg su ona i ostali dovedeni u
Interterru. Članovi Vijeća željeli su ispitati profesionalnog
oceanografa o sumnjama glede postojanja Interterre.
Nije vjerovala da će se ophođenje Interterranaca
promijeniti prema njoj i njezinim suputnicima sad kad su
postigli svoj cilj. S druge strane, sad se osjećala
odgovornom za sudbinu što ih je snašla. Da nije bilo nje, ne
bi bili oteti.
- Jesi li sigurna da ti je dobro? - upita Garona. -
Djeluješ tako zamišljeno.
Suzanne se prisilila na osmijeh. - Teško je ne biti
zamišljen - reče. - Treba toliko toga shvatiti.
- Pružili ste veliku uslugu Interterri - primijeti Arak. -
Kao što je Ala rekla, svi smo vam zahvalni.
- Drago mi je - reče Suzanne, nastojeći zadržati
smiješak na licu. Ali to je bilo prilično teško. Osjećajući da
je Donald u pravu i da su dovedeni u Interterru zauvijek,
intuicija joj je govorila da je konfrontacija neizbježna, a s
obzirom na osobnosti nekih od njezinih suputnika, situacija
bi uskoro mogla postati nasilna i ružna.
 16 POGLAVLJE

- Od ovog me mjesta hvata jeza - reče Michael.

- Čudno je da je ovako pusto - reče Donald. - Također
je čudno što nam dopuštaju da ovako sami lutamo ovdje
unutra.
- Imaju povjerenja - reče Michael. - To im treba
priznati.
- Ja bih to nazvao glupošću - reče Donald.
Njih su dvojica lutala naokolo u unutrašnjosti
Centralnih informacija.
Ismael i Mary Black su ih dopratili do ulaza u golemu
zgradu, ali su odlučili ostati vani dok Donald i Michael
pođu pogledati ono što ih zanima. Unutra su se našli u
golemom labirintu hodnika i prolaza.
Mjesto je bilo prava košnica prostorija od poda do
stropa ispunjenih nečim što je podsjećalo na kolosalne
zbirke kompjutora. Uz izuzetak dva radnička klona na koje
su naišli u jednoj prostoriji blizu ulaza, nisu vidjeli ni žive
duše.
- Ne misliš valjda da ćemo se ovdje izgubiti, je li? -
nelagodno upita Michael. Pogledao je natrag u smjeru iz
kojeg su došli. Svi su hodnici jednako izgledali.
- Pazio sam kuda se krećemo - reče Donald.
- Jesi li siguran? - upita Michael. - Mnogo smo puta
skrenuli.
Donald stane. - Slušaj, tupoglavče - reče. - Ako si
zabrinut, zašto jednostavno ne pođeš natrag do ulaza i
čekaš?
- U redu je - reče Michael. - Ne bojim se.
 - Vraga se ne bojiš - reče Donald. Opet je počeo
hodati.
- Zašto si zapravo želio doći ovamo? - nekoliko
minuta kasnije upita Michael.
- Recimo samo da sam bio znatiželjan - odgovori
Donald.
- Ovo je poput noćne more - reče Michael. - Ili poput
horora o tehnologiji koja se izmakla kontroli. - Stresao se.
- Jednom se ipak slažem s tobom, mornaru - reče
Donald. - Čini se kao da je tehnologija preuzela kontrolu.
- Što misliš, čemu služi sva ova oprema?
- Arak je nagovijestio da upravlja svime - reče
Donald. - Očito je da sve prati. I pohranjuje bića ljudi. Sam
Bog zna koliko je ljudi sada spremljeno ovdje unutra.
Michael se ponovno strese. - Misliš li da oni znaju da
smo ovdje?
- Tu si me našao, mornaru - reče Donald. Nekoliko su
minuta hodali u tišini.
- Zar nisi već dosta vidio? - upita Michael.
- Valjda - reče Donald. - Ali idem još malo dalje.
- Pitam se popravlja li ova stvar samu sebe.
- Ako je tako - reče Donald - onda bismo se morali
zapitati tko je više živ, ovaj stroj ili ti ljudi koji izgleda
nemaju što raditi.
Donald je odjednom ispružio ruku i zaustavio
Michaela.
- Što je? - krikne Michael.
Donald je stavio prst na usne kako bi ušutkao
Michaela. - Zar ne čuješ? - šapne Donald.
Michael je nakrivio glavu i pozorno slušao. Doista je
čuo nekakve slabašne zvukove iz daljine koji su u kratkim
razmacima prekidali inače posvemašnju tišinu.
 - Čuješ li to? - upita Donald. Michael kinine. - Zvuči
kao smijeh.
Donald također kimne. - Neobična vrsta smijeha -
reče. - Ponavlja se u pravilnim razmacima.
- Kad ne bih znao bolje, rekao bih da je to namješteni
smijeh, kao u televizijskim humorističnim serijama.
Donald pucne prstima. - Imaš pravo! Znao sam da
zvuči poznato.
- Ali to je šašavo - reče Michael.
- Provjerimo! - reče Donald. - Pođimo za sluhom!
Pošli su dalje s rastućim osjećajem radoznalosti,
nadajući se da će naći izvor zvuka. Kad god bi naišli na
raskrižje dvaju hodnika, morali bi stati i osluškivati kako bi
izabrali pravi put. Zvuk je postupno postajao sve glasniji, a
tada im je bilo lakše birati. Kad su zašli za posljednji ugao,
shvatili su da buka dopire iz prostorije na lijevoj strani.
Tada su već bili uvjereni da doista čuju televizijsku
humorističnu seriju; čuli su čak i dijalog.
- Zvuči kao repriza Seinfelda - šapne Michael.
- Umukni! - izusti Donald. Priljubio se uza zid i
pokazao Michaelu neka pođe uz njega. Donald se polako
pomicao naprijed. S iznenađenjem je ustanovio da
prostorija izgleda kao soba za projekcije u televizijskoj
postaji. Zid nasuprot vratima bio je pokriven s više od
stotinu monitora. Svi su bili uključeni, većina namještena
na različite programe, premda su se na nekim ekranima
vidjeli samo obrasci za testiranje.
Donald se još malo nagnuo naprijed i ugledao
muškarca kako sjedi u bijeloj stolici nasred prostorije,
okrenut prema monitorima. Čovjek se uvelike razlikovao
od tipičnog Interterranca; bio je proćelav s raskuštranom
sijedom kosom. I doista, na ekranu točno ispred njega bili
su Elaine, George, Kramer i Jerry.
 Donald se opet priljubio uza zid u hodniku, malo
dalje od otvorenih vrata. Pogledao je Michaela i šapnuo: -
Imao si pravo! To je stara epizoda Seinfelda.
- Svugdje bih prepoznao te glasove - reče Michael.
Donald je ponovno prislonio prst na usne. - Ondje je neki
starkelja koji gleda emisiju - šapne. - I sigurno ne izgleda
poput Interterranca.
- Ozbiljno? - šaptom upita Michael.
- Ovo je neočekivano - reče Donald. Uvukao je donju
usnu u usta i razmislio o situaciji.
- To je sigurno - reče Michael. - Što ćemo učiniti?
- Ući ćemo unutra i upoznati tog čovjeka - reče
Donald. - Možda nam se posrećilo. Ali slušaj! Meni
prepusti govorenje, u redu?
- Samo izvoli - reče Michael.
- U redu, idemo - reče Donald. Odgurnuo se od zida i
koraknuo u prostoriju. Michael je pošao za njim. Kretali su
se tiho premda je televizor bio tako glasan da ih čovjek
ionako ne bi mogao čuti.
Donald nije znao kako bi privukao čovjekovu
pozornost bez da ga prestraši, te je samo koraknuo onamo
gdje je mislio da će ga čovjek vidjeti. Nije mu uspjelo.
Čovjek je bio opčinjen emisijom; lice mu je bilo ukočeno u
mlohavom, komatoznom izrazu, a oči s teškim kapcima
prikovao je za ekran, uopće ne trepćući.
- Oprostite - reče Donald, ali se njegov glas izgubio u
još jednom namještenom smijehu.
Donald je ispružio ruku i lagano gurnuo čovjekovu
ruku. Čovjek je skočio sa stolice, ali je tada ugledao dva
uljeza i ustuknuo. No oporavio se gotovo jednako brzo.
- Čekajte malo! Poznajem vas dvojicu! - reče. - Vi ste
dvojica od onih s površine koji su nam se upravo pridružili.
 - Pridružili nije prava riječ - reče Donald. - Nitko nas
ništa nije pitao. Oteli su nas. - Promatrao je muškarca, koji
nije bio viši od sto pedeset pet centimetara, a bio je
pogrbljen i koštunjav. Imao je duboko usađene, vlažne oči,
grube crte lica i duboke bore. Izgledao je starije od svih
koje je Donald vidio u Interterri.
- Niste imali brodolom? - upita čovjek.
- Ne baš - reče Donald. Predstavio je sebe i Michaela.
- Drago mi je - veselo će čovjek. - Nadao sam se da
ću vas upoznati. - Prišao im je i rukovao se s obojicom. - I
to je način na koji bi se ljudi trebali pozdravljati - doda. -
Već mi je dosta onog budalastog pritiskivanja dlanova.
- Kako se zovete? - upita Donald.
- Harvey Goldfarb! Ali možete me zvati Harv.
- Jeste li ovdje sami?
- To je vraški sigurno. Uvijek sam ovdje sam.
- Što radite?
- Ne mnogo - reče Harvey. Načas je pogledao niz
monitora. - Gledam televizijske emisije, posebno one koje
se događaju u New Yorku.
- Je li to posao?
- Neka vrsta, valjda, ali ja sam više volonter.
Uglavnom je riječ o tome da volim tu i tamo gledati New
York. Prilično mi se sviđa Ali in the Family, ali u današnje
je vrijeme teško uhvatiti reprize. Šteta. Seinfeld je u redu,
ali baš ne razumijem taj humor.
- Čemu služi ova prostorija? - upita Donald. - Samo
za zabavu?
Harvey se prezirno nasmijao i odmahnuo glavom. -
Interterrance ne zanima televizija i ne gledaju je često.
Centralne informacije su zainteresirane. Sarantine
Centralne informacije su jedan od glavnih centara za prijam
medijskih podataka u Interterri. Prate medije na površini
kako bi bili sigurni da se nigdje ne spominje postojanje
Interterre. - Harvey rukama pokaže monitore. - Ovo radi
dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu.
- Hej, to me je podsjetilo. Mnogo se govori o vama na
CNN-u i drugim mrežama. Stalno ste u vijestima jer vas je
progutao podmorski vulkan.
- Znači, nije bilo nikakvih sumnji u nešto
abnormalno? - upita Donald.
- Ni riječi - reče Harvey. - Samo obilje brbljanja o
geologiji. U svakom slučaju, da se vratimo na mene,
dobrovoljno sam se javio da dođem ovamo dolje, pratim
televizijske emisije za arhiv i cenzuriram svako nasilje.
- Tako ne ostaje mnogo od televizijskih emisija - reče
Donald i cinično se nasmije. - Čemu se truditi?
- Znam, nema baš mnogo smisla - složi se Harvey. -
No ako ipak nešto gledaju, tu ne smije biti nikakvog nasilja.
Ne znam je li vam to poznato ili ne, ali ti ljudi, pravi
Interterranci, ne mogu podnijeti nasilje. Pozli im od toga.
Doslovce!
- Znači, vi niste pravi Interterranac.
Harvey se ponovno kratko nasmije. - Ja? Harvey
Goldfarb pa Interterranac? Izgledam li poput Interterranca?
S ovim licem?
- Doista izgledate malo stariji od svih ostalih.
- Stariji i ružniji - Harvey otpuhne kroz nos. - Ali to
sam ja. Pokušavali su me nagovoriti da pristanem na
kojekakve stvari što su mi ih željeli učiniti, čak da mi
naraste kosa, ali ja sam odbio. Ipak, moram reći da su mi
čuvali zdravlje. U to nema sumnje. Njihove su bolnice
slične onome kad mi odvezemo automobil na servis. Samo
ti stave novi dio i možeš poći. U svakom slučaju, ja nisam
Interterranac. Ja sam iz New Yorka. Imam krasnu kuću u
najboljem dijelu Harlema.
 - Harlem je doživio neke promjene - reče Donald. -
Koliko je vremena prošlo otkako ste bili kod kuće?
- Bila je tisuću devetsto dvanaesta kad sam stigao u
Interterru.
- Kako ste dospjeli ovamo?
- Uz malo sreće i intervenciju Interterranaca. Spasili
su me od utapanja zajedno s još nekoliko stotina drugih
nakon što je naš brod naletio na santu leda.
- Titanic? - upita Donald.
- Baš taj - reče Harvey. - Vraćao sam se kući u New
York.
- Znači da u Interterri ima mnogo putnika s Titanica?
- upita Donald.
- Barem nekoliko stotina - reče Harvey. - Ali nisu svi
u Saranti. Mnogo ih se preselilo u Atlantidu i u druge
gradove. Bili su traženi. Vidite, Interterranci nas smatraju
zabavnima.
- Stekao sam takav dojam - reče Donald.
- Iskoristite to dok možete - reče Harvey. - Kad se
jednom ovdje aklimatizirate, više vas neće smatrati tako
zabavnima. Vjerujte mi.
- Zasigurno ste proživjeli strahote - reče Donald.
- Ne, ovdje sam bio prilično zadovoljan - defenzivno
će Harvey. - Ima dobrih i loših strana.
- Mislio sam na noć kad je Titanic potonuo.
- O, da! To je istina. Ta je noć bila užasna. Užasna!
- Nedostaje li vam New York?
- Na neki način - reče Harvey. U očima mu se pojavio
sjetni izraz. - Zapravo, čudno je da mi najviše nedostaje
burza. Znam da to zvuči čudno, ali ja sam uspio vlastitim
snagama... bio sam mešetar, i obožavao sam trgovanje.
Naporno sam radio, ali kako sam uživao u uzbuđenju. -
Harvey je duboko udahnuo, a zatim je glasno uzdahnuo.
Ponovno se usredotočio na Donalda. - Dakle, to je moja
priča. Što je s vama? Jesu li vas doista oteli i doveli u
Interterru? Ako je tako, onda je to prvi slučaj za koji sam
čuo. Stekao sam dojam da su vas spasili od podmorskog
vulkana o kojem je CNN izvještavao.
- Bila je nekakva erupcija u to vrijeme - reče Donald.
- Ali mislim da je to izazvano namjerno kako bi se prikrilo
naše usisavanje u jedan od interterranskih izlaza. Ovako ili
onako, naš dolazak u Interterru nije bio prirodan čin. Silom
su nas doveli ovamo iz nekog razloga, a još nam nisu rekli
o čemu je riječ.
Harvey je pogledao Michaela, a onda opet Donalda. -
Čini se da niste baš oduševljeni Interterrom.
- Impresioniran sam - reče Donald. - Teško je ne biti
impresioniran, ali nisam oduševljen.
- Hmmm - reče Harvey. - To vas svrstava u
jedinstvenu kategoriju. Svi ostali koji su dovedeni ovamo,
preko noći su postali njihovi zagovornici. Što je s vašim
prijateljem?
- Michael osjeća isto kao i ja - reče Donald. Michael
kimne. - Vidite - nastavi Donald - ne sviđa nam se kad nas
na bilo što prisiljavaju, bez obzira kako se to dobrim činilo.
Ali što je s vama, Harv?
Harvey je proučavao Donaldovo lice i čak je još
jednom hitro pogledao Michaela, koji se u tom trenutku
smijao zajedno s onima na televiziji. - Ozbiljno kažete,
niste opčinjeni ovim mjestom, čak ni uza sve one prekrasne
ljude i njihove zabave?
- Kažem vam, ne sviđa nam se prisila.
- I doista vas zanima moje mišljenje? Donald kimne.
- U redu - reče Harvey. Nagne se bliže i spusti glas. -
Reći ću vam ovako: kad bih večeras mogao krenuti za New
York City, to ne bi bilo dovoljno brzo. Ovdje je tako
prokleto mirno i savršeno da bi normalna osoba mogla
poludjeti.
Donald nije mogao suspregnuti smiješak. Stari čudak
bio je čovjek po njegovom ukusu.
- Kažem vam, ovdje se nikad ništa ne događa -
nastavi Harvey. - Sve je iz dana u dan isto. Ništa ne polazi
po zlu. Ne mogu vam reći što bih dao za jedan dan na
newyorškoj burzi. Želim reći, treba mi malo stresa da bih se
osjećao živim, ili barem katkad malo loših vijesti ili
problema da bih znao cijeniti dobar život.
Michael je Donaldu pokazao uzdignuti palac, ali ga je
Donald ignorirao.
Pitao je Harveya je li ikad itko otišao iz Interterre.
- Šalite se? Nalazimo se ispod prokletog oceana!
Mislim, doista. Što mislite, da jednostavno možete odšetati
odavde? Kad bi bilo tako, ne biste ovdje vidjeli Harveya
Goldfarba kako pokušava načas ugledati Veliku Jabuku.
Bio bih ondje, i zabavljao se.
- Ali Interterranci izlaze - reče Donald.
- Svakako, oni izlaze. Ali sve izlaze i ulaze
kontroliraju Centralne informacije. A kad Interterranci
izlaze, oni su čvrsto zatvoreni u svojim letjelicama. Osim
toga, obično šalju samo svoje radničke klonove.
Vidite, Interterranci pomno paze da ne dođe ni do
kakve veze između ovog i našeg svijeta. Sjetite se, jedan
zalutali streptokok ovdje bi izazvao pokolj.
- Čini se da ste razmišljali o tome.
- Svakako - reče Harvey. - Ali samo u snovima.
Donald je pogledao prema nizu monitora. - Barem u ovoj
prostoriji možete osjećati povezanost s površinskim
svijetom.
- Zato sam ovdje - posjednički će Harvey. - Ovo je
fantastično sređeno. Cijelo se vrijeme ovdje zadržavam.
Mogu gledati gotovo sve velike televizijske kanale iz našeg
svijeta.
- Možete li emitirati kao i primati? - upita Donald.
- Ne, to je pasivni sustav - reče Harvey. - Želim reći,
postoji bezgranična snaga i antene u gotovo svakom
planinskom lancu na površini zemaljske kugle, ali nema
kamere. Interterranske telekomunikacije posve su drukčije i
mnogo sofisticiranije, kao što ste sigurno shvatili.
- Kad bismo vam dali standardnu televizijsku
videokameru, mislite li da biste je mogli spojiti s opremom
što je ovdje imate, bez da to itko otkrije, i zatim emitirati?
Harvey je gladio svoju bradu dok je razmišljao o
Donaldovu pitanju. - Možda bi se to dalo učiniti ako bih
uspio navesti jednog od onih elektroničkih radničkih
klonova da mi pomogne -reče. - Ali gdje ćete nabaviti
televizijsku kameru?
- Znam što misliš - reče Michael, a zavjerenički mu se
smiješak pojavi na licu. - Misliš na kamere koje se nalaze
na podmornici.
Kad se grupa nakon obilaska okupila ispred muzeja,
Perry i Suzanne rekli su im da su u dvorištu muzeja vidjeli
Oceanus.
Donald je Michaela počastio ljutitim pogledom.
Michael je shvatio poruku i zatvorio usta.
- Ali ne razumijem - reče Harvey. - Zašto biste to
željeli učiniti?
- Gledajte, Harv - reče Donald nakon što se smirio. -
Moji kolege i ja nismo oduševljeni činjenicom da smo
prisiljeni ostati ovdje kako bismo služili kao zabava tim
Interterrancima. Željeli bismo se vratiti kući.
- Čekajte malo - reče Harvey. - Zacijelo mi je nešto
promaknulo. Mislite da bi vas postavljanje televizijske
kamere moglo izvući iz Interterre?
 - Moguće je - reče Donald. - U ovom je trenutku to
samo ideja; jedan dio slagalice koji još nisam našao, ali bez
obzira što bi to moglo biti, nećemo to moći sami učiniti.
Trebat će nam vaša pomoć jer ste ovdje dovoljno dugo pa
poznajete situaciju. Pitanje je, jeste li nam voljni pomoći?
- Žalim - reče Harvey i odmahne glavom. - Morate
razumjeti da Interterranci to ne bi baš lijepo primili. Kad
bih vam pomogao, bio bih jedan od najomraženijih ljudi u
gradu. Predali bi me radničkim klonovima. Interterranci ne
vole činiti ružne stvari, ali klonovima je svejedno. Oni
samo čine ono što im se kaže.
- Ali zašto bi vas bilo briga što Interterranci misle? -
upita Donald. - Bili biste s nama. Ako nam pomognete, mi
ćemo vama dati New York.
- Doista? - upita Harvey. Oči su mu se razvedrile. -
Ozbiljno govorite? Odveli biste me u New York?
- To bi bilo najmanje što bismo mogli učiniti - reče
Donald.
***
Fluorescentni je frisbee letio preko tratine. Richard ga
je izvrsno bacio, te je frisbee usporio i počeo se spuštati
nadohvat ruke radničkog klona kojemu je Richard naredio
da se igra s njim. No umjesto da ga uhvati, radnički je klon
pustio frisbee da prođe kraj njegove ispružene ruke. Udario
ga je u čelo uz tupi zvuk. Richard se frustrirano udario po
vlastitom čelu. Psovao je poput mornara, što je i bio.
- Dobro bacanje, Richarde - dovikne mu Perry,
susprežući smijeh. Perry je sjedio kraj bazena blagovaonice
u društvu Lune, Meete, Palenque i Karene. Sufa ih je
dovela natrag u palaču za posjetitelje nakon obilaska
postrojenja za izradu zračnih taksija prije nego su se ostali
vratili sa svojih obilazaka. U početku se Richard radovao
istodobnom dolasku njegove tri djevojke i Lune, ali je ta
euforija nestala kad niti jedna od njih nije uspjela svladati
frisbee.
- Ovo je jebeno smiješno - žalio se Richard dok je
hodao prema radničkom klonu kako bi uzeo frisbee. -
Ovdje dolje nitko ne može uhvatiti prokleti frisbee, a
kamoli baciti ga.
- Richard se danas opet doima veoma napeto -
primijeti Luna.
Perry se složio s njom. - Koliko sam ja mogao vidjeti,
cijelog je dana ovakav.
- Sinoć je također bio čudan - reče Meeta. - Rano nas
je poslao kući.
- Dakle to je, rekao bih, doista neobično - reče Perry.
- Zar ne možeš ništa učiniti? - upita Luna.
- Sumnjam - reče Perry. - Osim ako ne pođem onamo
i još malo bacam onaj glupi komad plastike.
- Voljela bih da se smiri - reče Luna.
Perry je šakama zaokružio usta. - Richarde! - vikne. -
Zašto jednostavno ne dođeš ovamo i opustiš se? Uzrujavaš
se bez razloga.
Richard mu pokaže srednji prst.
Perry slegne ramenima. - Očito nije baš druželjubivo
raspoložen. - Zašto barem ne pođeš onamo i razgovaraš s
njim? - predloži Luna.
Perry zastenje i ustane sa stolice.
- Imamo iznenađenje za njega kad ga odvedemo u
njegovu kolibu - reče Meeta. - Pokušaj ga nagovoriti da
pođe.
- Jeste li ga same pitale? - upita Perry.
- Jesmo, ali je rekao da želi igrati frisbee.
- Nije valjda! - reče Perry i odmahne glavom. - Pa,
pokušat ću.
 - Nemoj spominjati iznenađenje - reče Meeta. - Onda
ne bi bilo tako zabavno. Ne želimo da pogađa o čemu je
riječ.
- Da, svakako - progunđa Perry. Razdražen jer su ga
maknule od Lune, dugim je koracima pošao prema
Richardu, koji je nestrpljivo davao upute radničkom klonu.
- Gubiš vrijeme - reče Perry. - Oni ovdje ne igraju
naše igre, Richarde. Nisu tako nastrojeni. Tjelesne vještine
ih ne zanimaju.
Richard se uspravi. - To je vraški očito. - Uzdahne i
ponovno opsuje. - To je frustrirajuće jer imaju sjajna tijela.
Problem je u tome što uopće nemaju osjećaja za
nadmetanje, a meni je to potrebno. Dovraga, čak su i
djevojke previše lake. Nema uživanja u lovu i slatke
pobjede. Cijelo jebeno mjesto meni se čini mrtvim. Što bih
dao za dobar i oštar nogomet ili hokej.
- Evo prijedloga - reče Perry. - Utrkivat ću se s tobom
u velikom bazenu u paviljonu. Što kažeš?
Richard je na trenutak proučavao Perrya, a zatim je
silovito bacio frisbee u daljinu. Zatim je radničkom klonu
rekao neka pođe po njega.
Radnički je klon poslušno potrčao. Richard je malo
gledao za njim, a onda se okrenuo Perryju.
- Hvala, ali ne hvala - reče Richard. - Ako te
pobijedim u plivanju, to mi neće uljepšati dan. Zapravo,
uljepšalo bi mi dan kad bih uspio otići odavde. Sav sam se
pretvorio u klupko živaca.
- Mislim da smo svi opterećeni pitanjem odlaska -
tihim glasom reče Perry. - Znači da smo svi pomalo
nervozni.
- Pa, ja sam više nego malo nervozan - reče Richard. -
Što misliš, što ovdje rade ljudima koji počine težak zločin?
 - Nemam pojma - reče Perry. - Mislim da ovdje nema
teških zločina. Arak je rekao da nemaju zatvora. Zašto
pitaš?
Richard je nožnim prstima kopkao po travi, a zatim se
zagledao u daljinu. Počeo je govoriti, ali se tada prekinuo.
- Brine li te što će učiniti ako pokušamo otići, a oni
nas uhvate?
- Da, o tome je riječ - reče Richard spremno
prihvativši ponuđeni izlaz.
- Pa, to je nešto o čemu ćemo morati razmišljati - reče
Perry. - Ali dotad ništa nećemo postići uzaludnim
strahovanjima.
- Pretpostavljam da imaš pravo - reče Richard.
- Zašto se jednostavno ne prepustiš uživanju s one tri
ljepotice? - reče Perry. Glavom kimne prema Meeti,
Palenque i Kareni. - Zašto dio te svoje divlje energije ne
usmjeriš u nešto pozitivno i ne povedeš ih u svoju kolibu.
Ne razumijem zašto je tako, ali čini se da su lude za tobom.
- Nisam siguran da bih ih trebao povesti u svoju sobu
- reče Richard.
- Zašto ne? - upita Perry. - Nije li to ostvareni san?
Hoću reći, pogledaj te tri djevojke. Izgledaju poput
manekenki za donje rublje.
- Previše je komplicirano da bih ti objasnio - reče
Richard.
- Bez obzira o čemu je riječ, ne mogu zamisliti da je
važnije od zadovoljavanja triju željnih sirena.
- Da, pa, možda imaš pravo - reče Richard, ali bez
mnogo oduševljenja.
Istrgnuo je frisbee iz ruke radničkog klona koji ga je
poslušno donio.
 Vratio se s Perryjem u blagovaonicu. Meeta,
Palenque i Karena ustanu i pozdrave ga ispruženim
dlanovima. Richard im je nemarno uzvratio pozdrav.
- Jesi li spreman za povratak u kolibu? - upita Meeta.
- Idemo - reče Richard. - Ali ima jedan uvjet. Nitko
neće ništa jesti niti piti iz mog hladnjaka. Dogovoreno?
- Svakako - reče Meeta. - Nećemo čak doći u
iskušenje. Imamo nešto drugo na umu, a ne hranu. -
Djevojke su se zavjerenički smijuljile dok su grlile
Richarda.
Grupica je krenula preko tratine. - Ozbiljno kažem -
reče Richard.
- Mi također - odgovori Meeta.
Perry ih je trenutak promatrao, a zatim se okrenuo k
Luni.
- Je li Richard tako agresivan zbog svoje mladosti? -
upita Luna.
Perry sjedne kraj nje. - Ne. On je jednostavno takav.
Bit će isti za deset godina, čak i za dvadeset.
- A razlog tome je nesređena obitelj, kako ti
pretpostavljaš - reče Luna.
- Valjda - neodređeno će Perry. Nije želio ohrabriti
još jednu sociološku raspravu. Osjećao se slabo potkovanim
u tom području, što se pokazalo tijekom njihove posljednje
rasprave.
- Meni je to teško shvatiti jer mi nemamo obitelji -
reče Luna. - Ali što je s njegovim prijateljima, poznanicima
i školama što ih pohađaju sekundarni ljudi? Zar sve to ne
može prevladati negativni obiteljski utjecaj?
Perry je zurio u daljinu i pokušao organizirati svoje
misli. - Školovanje i prijatelji mogu pomoći - reče - ali
prijatelji također mogu biti negativan utjecaj. U nekim
zajednicama društveni pritisci onemogućuju djeci
iskorištavanje prednosti obrazovanja koje im se nudi, a
često je baš pomanjkanje obrazovanja ono što uzrokuje
netrpeljivu uskogrudnost.
- Dakle, za nekoga tko je mlad poput Richarda
postoje izgledi da će se popraviti.
- Već sam ti rekao, Richard se neće promijeniti! -
Perry reče tonom na rubu razdražljivosti. - Gledaj, ja nisam
sociolog pa bi možda bilo bolje da razgovaramo o nečem
drugom. Osim toga, on baš nije tako mlad. Ima gotovo
trideset godina.
- Pa, to znači da jest mlad - zaključi Luna.
- Baš ti možeš govoriti - obrecne se Perry.
Luna se nasmije i zatrepće svijetloplavim očima. -
Perry, dragi, što misliš koliko je meni godina?
- Rekla si da imaš više od dvadeset - nervozno će
Perry. - Koliko imaš? Dvadeset jednu?
Luna se nasmiješi i odmahne glavom. - Ne, imam
devedeset četiri godine, i to samo u ovom tijelu.
Perryeva su se usta polako otvorila, a iz grla mu je
pobjegao jedan od njegovih karakterističnih prodornih
zvukova.
***
Nakon još nekoliko opomena o tome da ne smiju
otvarati njegov hladnjak, Richard je dopustio trima ženama
da ga polegnu na krevet i rašire mu ruke. Čim su ga
namjestile, počele su ga masirati uljem od kojeg mu je koža
postala osjetljivija, a napeti se mišići opustili.
- Jao! - Richard sklopi oči i oduševljeno uzdahne. - Vi
ste djevojke sjajne! Osjećam se poput komada mokrih
špageta.
- A ovo je tek početak - mazno će Meeta. Tri su se
žene pogledale preko Richardova ispružena tijela i nastojale
suspregnuti smijeh. Da je Richard malo bolje pazio, znao bi
da nešto spremaju.
Nakon petnaest minuta intenzivne masaže, Palenque
se odvojila od grupe, bez Richardova znanja, i tiho pošla
oko bazena do ruba tratine.
Ondje je domahnula ostalima da im se pridruže.
Začas su se pojavila dva muškarca i, susprežući
smijeh, na prstima se približili krevetu. Neprimjetno su od
Karene preuzeli masiranje Richarda, tako da su sada Meeta
i dva muškarca obrađivali Richardovo tijelo. Palenque i
Karena svoju su pozornost posvetile tijelima dvojice
muškaraca. Cilj su bile orgije u stilu drevnih Rimljana.
- Znate - promrmlja Richard prigušenim glasom - da
nema vas djevojaka, ovo bi me mjesto izludjelo. Kad samo
pomislim da nikad ranije nisam bio na masaži. Nisam imao
pojma što propuštam!
Muškarci i žene razmijenili su vatrene poglede.
Uzbuđivali su jedni druge stvarajući ugođaj za vrhunske
orgije.
- Jednostavno ne mogu biti neaktivna osoba - nastavi
Richard, posve nesvjestan onoga što se događalo oko njega.
- Treba mi konkurencija. To je tako.
Jedan od muškaraca dopustio je da njegove krupne,
muževne šake pođu niz Richardove podlaktice kako bi
masirao roniočeve dlanove.
Osjećajući nesklad osjeta u odnosu na ono što je
očekivao, Richard otvori oči. S užasom je ustanovio da su
ruke koje ga masiraju velike poput njegovih.
- Koji je to vrag? - prasne Richard. Naglim pokretom
koji ih je sve iznenadio, Richard se okrenuo i ugledao pet
zajapurenih lica umjesto tri, a najgore od svega, dva su
pripadala muškarcima.
 - Što je ovo, dovraga? - zaurla Richard. Skočio je s
kreveta, nehotice srušivši Palenque na pod. Ostali su hitro
ustali iz svojih klečećih položaja.
- Sve je u redu, Richarde - usrdno će Meeta kad je na
Richardovu licu vidjela izraz bijesa. - Ovo je orgija
iznenađenja radi tvojeg užitka.
- Užitka? - vikne Richard. - Tko su ovi muškarci,
prokletstvo? Kako su dospjeli ovamo?
- To su naši prijatelji - reče Meeta. - Cuseh i Uruh. Mi
smo ih pozvale.
- Što dovraga mislite, što sam ja? - urlao je Richard.
- Došli smo te usrećiti - reče muškarac najbliži
Richardu. Korakne naprijed i ispruži svoj dlan.
Richard je reagirao silovitim udarcem u čovjekovu
čeljust od kojeg je poletio unatrag do zida. Svi su
zaprepašteno zurili u neočekivano nasilje.
- Gubite se odavde! - vikne Richard. Kako bi naglasio
svoje riječi, zamahom je ruke s noćnog ormarića bacio na
pod sve zlatne čaše što ih je skupljao. Pale su uz strahovitu
buku. Dok su njegovi gosti bježali kroz otvoreni kraj
prostorije, on se mahnito osvrnuo po sobi u potrazi za
nečim što bi mogao smrskati u prah.
***
Suzanne je radosno uskliknula kad su ona i Garona
držeći se za ruke potrčali papratnim listovima nadsvođenom
stazom kroz šumarak od paprati. Stigavši do ruba kristalno
bistrog jezera, naglo su stali.
Opčinjena veličanstvenim pogledom i bez daha od
trčanja, Suzanne je zurila u prizor.
- Ovo je fantastično! - izusti.
Garona je morao počinuti prije nego je mogao
govoriti, jer je on bio zadihaniji od Suzanne. - To je moje
omiljeno mjesto - dahne. - Često dolazim ovamo. Uvijek
sam ga smatrao veoma romantičnim.
- Doista jest - primijeti Suzanne. Malo dalje vidjela je
još nekoliko jezera smještenih usred raskošne vegetacije. U
daljini su se uzdizale planine i stapale se sa svodom. - U
kojem smo smjeru okrenuti?
- Na zapad - zadihano će Garona. - One su planine
temelji onoga što vi ljudi zovete Srednjoatlantskim
hrbatom.
Suzanne je u čudu odmahnula glavom. - Tako je
lijepo. Hvala ti što si ovo podijelio sa mnom.
- Zadovoljstvo mi je - reče Garona. - Lijepo je vidjeti
te malo opušteniju.
- Pretpostavljam da jesam - reče Suzanne. - Barem
znam zašto su nas doveli u Interterru.
- Uvelike si nam pomogla.
- Zapravo nisam mnogo učinila.
- Ali jesi! Ublažila si našu tjeskobu kad je riječ o
bušenju morskoga dna.
- Ali buši se već mnogo godina - reče Suzanne. -
Zašto ste sada tako zabrinuti?
- To je bilo bušenje radi nafte - reče Garona. -
Nemamo ništa protiv toga. To nam zapravo pomaže jer nam
nafta smeta. Može procuriti u naše najdublje građevine i
izazvati metež. Zabrinulo nas je ono nasumično bušenje.
- Pa, drago mi je da sam mogla pomoći.
- To treba proslaviti - reče Garona. - Kako bi bilo da
na nekoliko sati dođeš u moj dom? Jako smo blizu. Uzet
ćemo kaldorfin radi uzajamnog užitka, a tada ćemo jesti.
- Usred bijela dana? - upita Suzanne. Kao motiviranoj
i marljivoj osobi, koja je kao studentica imala malo
vremena za osobne užitke, pomisao na poslijepodnevni spoj
činila joj se neobično dekadentnom. No ipak, i primamljivo
erotičnom.
- Zašto ne? - zavodnički upita Garona. - Tvoje će biće
odzvanjati od ekstaze.
- Po tebi to zvuči fantastično senzualno - našali se
Suzanne.
- Takvo će i biti - reče Garona. - Dođi. - Uhvatio ju je
za ruku i poveo je natrag putem kojim su došli.
Garonin je dom bio udaljen samo pet minuta vožnje
zračnim taksijem.
Dok su se iskrcavali, Suzanne je spomenula da je
njegov dom sličan onome što ga imaju Arak i Sufa, premda
se čini da je susjedstvo manje naseljeno.
- Građevina je posve jednaka - reče Garona. - Ali mi
imamo više prostora jer smo dalje od središta grada. -
Ponovno ju je uhvatio za ruku, te su potrčali uza stube i ušli
u kuću.
Čim su ušli, oboje su se ponašali poput nestrpljivih
adolescenata u žurbi da se riješe satenske odjeće i kliznu u
bazen. Suzanne je snažno zaplivala prema drugom kraju.
Plivala je jakim zamasima, a uzbuđivala ju je činjenica da
je Garona tik iza nje.
Našli su se licem u lice nakon što je Suzanne izvela
natjecateljski okret uz drugi kraj bazena. Zagrlili su se u
vodi. Garona je dodirnuo njezin dlan svojim i ozareno se
nasmiješio. Suzanne se radosno nasmijala.
- Ovo je raj - ustvrdi Suzanne. Zaronila je kako bi
zagladila unatrag svoju kratku kosu. - To je mnogo više od
mojih najluđih maštarija.
- Želim ti toliko toga pokazati - reče Garona. -
Milijuni godina napretka. Povest ću te do zvijezda... do
drugih galaksija.
- Već jesi - vragolasto će Suzanne.
 - Dođi - reče Garona. - Podijelit ćemo malo
kaldorfina. Otplivali su natrag na drugi kraj bazena. Garona
joj je pomogao da iziđe iz vode. Opet se čudila tome kako
se ugodno osjeća u njegovoj nazočnosti, bez obzira na
golotinju.
- Izvoli! - reče Garona i pokaže satenom prekriveni
kauč.
- Posve sam mokra - reče Suzanne.
- Nije važno - reče Garona. Sagnuo se, uzeo malenu
staklenku i skinuo poklopac.
- Jesi li siguran? - upita Suzanne. Kauč je
besprijekorno izgledao.
- Svakako - reče Garona. Pružio je staklenku Suzanne
da uzme malo kreme i stavi je na dlan. On je učinio isto, a
kad su se oboje ispružili, polako su spojili dlanove.
Suzanne je bila preplavljena užitkom do same srži
svoga bića. Tijekom idućih pola sata ona i Garona vodili su
ljubav na senzibilan, nesebičan način koji je dosegao
vrhunac strasti, a zatim se pretvorio u predivno, intimno
opuštanje.
Suzanne se nikad nije osjećala tako bliskom nekoj
osobi. Nikad u životu nije se tako nesputano ponašala, a
ipak nije osjećala krivnju. U ovoj se utopijskoj zemlji
uobičajena ograničenja jednostavno nisu mogla primijeniti.
Činilo se da je vrijeme stalo dok je Suzanne uživala u
trenucima nakon intimnosti kakvu nikad ranije nije
doživjela. No tada se odjednom sve promijenilo. Blagi
ženski glas koji je dopirao iz neposredne blizine uništio je
njezin mentalni i fizički počinak: - Ako ste vas dvoje
završili sa svojim prekrasno nježnim vođenjem ljubavi u
kojem sam, moram priznati, posredno uživala, pripremila
sam fini ručak.
 Suzanne je otvorila oči. Šokirala se kad je shvatila da
gleda nasmiješeno lice veoma privlačne žene plavih očiju i
kose boje lana. Žena je na licu imala izraz ponosnog
roditelja koji promatra dvoje dražesne djece.
Suzanne je naglo sjela i povukla pokrivač na sebe.
Njezin je nagli pokret uznemirio Garonu koji se okrenuo na
bok i otvorio oči. - Što si rekla, Alita? - upita.
- Vrijeme je da vas dvoje nešto pojedete - reče žena.
Pokazala je prema stolu kraj bazena, što ga je radnički klon
upravo postavljao.
- Hvala ti, draga moja - reče Garona. Sjeo je. - Mislim
da smo oboje prilično ogladnjeli.
- Hrana će začas biti na stolu - reče Alita. Okrenula se
i pošla do radničkog klona kako bi mu pomogla postaviti
stol za tri osobe.
Garona se protegnuo, zijevnuo, a zatim posegnuo za
svojom odjećom.
Suzanne je pošla ravno prema svojoj odjeći. Premda
joj nagost ranije nije smetala, sada jest. Odjenula je tuniku i
navukla kratke hlače.
- Tko je ova žena? - šapne.
- Alita - reče Garona. - Dođi, idemo jesti.
Još uvijek zbunjena, Suzanne je dopustila da je
povede do stola. Sjela je na stolicu što ju je Garona pokazao
i dopustila da joj radnički klon posluži jelo. Dok su Garona
i Alita s užitkom navalili na hranu, Suzanne se poigravala
svojom. Nakon što je uhvaćena na djelu, osjećala se vrlo
posramljenom i emocionalno ranjivom.
- Suzanne se danas sastala s Vijećem staraca - Garona
reče Aliti između zalogaja. - Bila je veoma susretljiva i dala
nam dobre vijesti.
- Izvrsno - reče Alita.
 Garona se nagne prema Suzanne i nježno joj stisne
rame. - Uvjerila nas je da je tajna Interterre još uvijek
sigurna.
- Kakvo olakšanje - iskreno će Alita. - Silno nam je
trebalo takvo umirenje.
Suzanne je mogla samo kimnuti.
Garona i Alita otpočeli su raspravu o potrebama
osiguravanja Interterre od površinskog svijeta. Suzanne ih
nije slušala; promatrala je Alitu koja je svu svoju pozornost
usmjeravala na Garonu. Suzanne se čudila mirnoći žene.
Još se uvijek osjećala previše posramljenom da bi mogla
jesti ili govoriti.
Suzannine su se emocije postupno počele smirivati i
počela je suvislije razmišljati. Počela ju je mučiti očita
bliskost s kojom su se Garona i Alita međusobno ophodili.
Na koncu je pobijedila Suzannina radoznalost. - Oprosti,
Alita - reče tijekom stanke u njihovu razgovoru. - Zar se ti i
Garona dugo poznajete?
Garona i Alita od srca su se nasmijali.
- Oprosti - reče Alita pokušavajući se suzdržati. - To
je sasvim razumno pitanje, ali tako neočekivano ovdje u
Interterri. Vidiš, Garona i ja se već jako, jako dugo
poznajemo.
- Znači, godinama - kratko će Suzanne. Unatoč
Alitinoj isprici, smijeh je smatrala nepristojnim.
Garona je ponovno prasnuo u smijeh. Morao je
rukom pokriti lice.
- Godinama, svakako - reče Alita. - Godinama i
godinama.
- Alita i ja smo mnoge živote proveli zajedno -
objasnio je Garona kad je obrisao suze iz očiju.
- O, shvaćam - reče Suzanne trudeći se da ostane
mirna. - Nije li to krasno?
 - Doista jest - reče Garona. - Alita je... pa, valjda bi se
moglo reći da je ona moja stalna žena.
- Ili možemo reći da je Garona moj stalni muškarac -
reče Alita.
- Svejedno - reče Garona.
- Lijepo je da je uzajamno - sarkastično primijeti
Suzanne. - Možda mi sada možete reći što 'stalno' znači u
društvenom smislu u Interterri.
- To je nešto slično vašem braku - reče Alita. - Samo
što prelazi iz jednog tjelesnog života u drugi.
Suzanne se ugrizla za donju usnu kako bi spriječila da
njezine iznova probuđene emocije prerastu u suze. Nakon
što se bezuvjetno predala svojim osjećajima spram Garone,
kao odgovor na njegovo uporno udvaranje i laskanje,
osjećala se prevarenom sad kad je saznala da već živi u
dugotrajnoj vezi kakvu ona nije mogla ni zamisliti. Također
se osjećala glupom i zaprepaštenom nad činjenicom da ju je
njezina intuicija tako dramatično iznevjerila, te da nije čak
ni pitala kakav je njegov društveni status.
- Pa, sve je to veoma zanimljivo - izusti Suzanne.
Odložila je svoj pribor za jelo i ubrus, te ustala. - Hvala
vam na jelu i na vrlo poučnom poslijepodnevu. Mislim da
je vrijeme da se vratim u palaču za posjetitelje.
Garona je također ustao. - Jesi li sigurna da želiš tako
brzo otići?
- Sasvim sigurna - reče Suzanne. Zatim se okrene
Alki i doda: - Bilo mi je zadovoljstvo.
- Za mene također - reče Alita. - Garona je tako lijepo
govorio o tebi.
- Zar doista? - reče Suzanne. - To je veoma lijepo.
- Vjerujem da ćemo se često viđati - reče Alita.
 - Možda - neodređeno će Suzanne. Kimnula je na
pozdrav Garoni i krenula prema vratima. Garona se odmah
našao uz nju.
- Otpratit ću te do zračnog taksija - reče Garona. -
Osim ako ne želiš da te otpratim natrag do palače za
posjetitelje.
- Nije potrebno - reče Suzanne i iziđe iz kuće. -
Sigurna sam da ti i Alita morate raspraviti o nekim
stvarima.
- Suzanne, čudno se ponašaš - reče Garona. Malo je
potrčao kako bi je sustigao, a istodobno je komunikatorom
na zapešću pozvao zračni taksi.
- Misliš? - upita Suzanne. - Kako senzibilno s tvoje
strane da si to opazio.
- Što se dogodilo, Suzanne? - Garona je posegnuo za
njezinom rukom, ali ju je ona povukla i nastavila hodati.
- Riječ je samo o nevažnoj kulturnoj stvari - rekla je
preko ramena.
- Hajde sada - reče Garona. Sustigao ju je i opet je
uhvatio za ruku, a ovog ju je puta uspio zaustaviti. - Budi
otvorena sa mnom. Nemoj me tjerati da pogađam.
- Bilo bi zanimljivo pustiti te da pogađaš. Ali iz moje
perspektive to ne bi bio neki izazov.
- Pretpostavljam da to ima neke veze s Alitom.
- Veoma mudro - reče Suzanne. - Sad me pusti jer se
želim vratiti u palaču za posjetitelje.
- Suzanne, nalaziš se u Interterri. Mi imamo drukčije
običaje. Moraš se prilagoditi.
Suzanne je samo zurila u Garonine tamne oči. Jedan
dio nje želio je da je on ostavi na miru; drugi mu je želio
vjerovati. Na kraju krajeva, ovo je Interterra, a ne Los
Angeles. - Moje je podrijetlo toliko drukčije... - reče.
 - Znam - usrdno će Garona. - Ali molim te da ne sudiš
prema svojim mjerilima s površine Zemlje. Pokušaj ne biti
sebična. Ne moraš osjećati da si vlasnik nečega da bi u
tome uživala. Mi dijelimo sebe s onima koje volimo, a
ljubav je ovdje bezgranična.
- Drago mi je zbog vas - reče Suzanne. - Drago mi je
da imate svu tu ljubav. Nažalost, ja sam navikla dijeliti
ljubav samo s jednom osobom.
- Zar ne možeš na to gledati s interterranskog
stajališta?
- U ovom trenutku, sumnjam.
- Sjeti se da se mnogo vašeg moraliziranja temelji na
koristoljublju, sebičnosti i na koncu postaje destruktivno.
- Iz tvoje perspektive - reče Suzanne. - Iz naše je to
dobro za odgoj djece.
- Možda - reče Garona. - Ali to ovdje nije važno.
- Garona, gledaj - reče Suzanne. Stavila mu je ruku na
rame. - Ti si vjerojatno divan interterranski muškarac.
Budući da smo u Interterri, priznajem da je ovo moj
problem, a ne tvoj. Ja ću ga pokušati riješiti.
Odjednom se niotkuda pojavio zračni taksi i njegova
su se vrata otvorila.
- Želiš li da ja kažem odredište? - upita Garona.
- Radije bih to sama učinila - reče Suzanne.
- Onda ću večeras doći k tebi - reče Garona. - Je li to
u redu?
- Kao što kažemo mi, sekundarni ljudi, vjerujem da
mi je potrebno malo prostora - reče Suzanne. - Pustimo da
se situacija smiruje dan ili dva. - Ušla je u taksi i sjela.
- Ipak ću doći - uporno će Garona.
- Kako hoćeš - reče Suzanne. Bila je previše uzrujana
da bi se upuštala u bilo kakvu prepirku. Stavila je dlan na
stol u sredini i rekla: - Palača za posjetitelje. - Mahnula je
Garoni dok su se vrata taksija zatvarala.
 17 POGLAVLJE

- Siguran sam da vam je svima malo previše dojmova

- reče Arak. - Vidim to na vašim licima.
Arak i Sufa su kasno poslijepodne cijelu grupu
ponovno odveli u okruglu dvoranu za sastanke kako bi
razgovarali o svemu što su doživjeli. Interterranci su stajali
u sredini i promatrali svoje štićenike, čija su se raspoloženja
drastično razlikovala, ali ne iz razloga što ih je Arak
pretpostavio.
Perry se ljutio na Richarda. Baš kad mu je postalo
ugodno s Lunom, Meeta i ostali su se uspaničeno pojavili i
rekli da je Richard pomahnitao. Bojeći se da bi Richardovo
nasilno ponašanje moglo upropastiti izglede svih njih, Perry
je potrčao k njemu i proveo sat vremena pokušavajući
smiriti ronioca, ali s malo uspjeha.
Richard je sjedio mrzovoljan i tih. Bijesno je zurio u
Araka i Sufu, kao da su oni osobno krivi za njegove
probleme.
Suzanne je sjedila kraj Perrya i razmišljala o svojim
emocionalnim ranama. Također se osjećala odgovornom za
njihovu sudbinu. Čim se vratila u palaču, objasnila im je da
je ona razlog za njihovu otmicu.
Ispričavala se, a svi su je uvjeravali da je ne smatraju
odgovornom, ali se ona ipak osjećala krivom.
Samo su Donald i Michael djelovali smireno. Arak je
to protumačio kao odraz njihovog izrazito uspješnog
obilaska Centralnih informacija.
Pogledavši Donalda u oči, Arak se obratio izravno
njemu: - Prije nego zaključimo današnji dan, ima li nekih
pitanja ili komentara o onome što ste vidjeli tijekom svojih
obilazaka? Možda bi za sve vas bilo dobro da s drugima
podijelite svoja iskustva.
- Ja imam pitanje, a siguran sam da sve nas zanima
odgovor - reče Donald.
- Onda svakako pitajte - reče Arak.
- Jesmo li ovdje doživotni zarobljenici?
Svi su se iznenadili, a pogotovo Suzanne i Perry koji
su se trgnuli iz svojih razmišljanja. Pitanje ih je iznenadilo
jer je baš prethodne večeri Donald tražio da se o tome ne
govori iz straha da im ne ograniče slobodno kretanje.
Arak je više bio razočaran nego šokiran. Potrajalo je
trenutak dok se nije pribrao. - Zarobljenici nije prava riječ -
na koncu reče. - Radije bismo naglasili da nećete biti
prisiljeni otići iz Interterre. Umjesto toga, mi vas želimo
ugostiti u našem svijetu gdje ćete imati sva prava uživati u
obilju pogodnosti s kojima ste se tek počeli upoznavati.
- Ali nitko nas nije pitao... - počne Perry.
- Čekaj! - naredi Donald, prekinuvši Perrya. - Dopusti
da završim! Arak, tek toliko da bude savršeno jasno, vi
govorite da mi nećemo moći otići iz Interterre, čak ni ako
bismo to željeli.
Arak se nelagodno promeškoljio.
Sufa se umiješala: - Općenito, mi izbjegavamo tako
emotivnu temu ovako rano u postupku vašeg upoznavanja s
Interterrom. Iz iskustva znamo da su posjetitelji spremniji
suočiti se s tom temom nakon što se bolje aklimatiziraju na
dobrobiti našeg načina života.
- Molim vas, samo odgovorite na pitanje - odrješito će
Donald.
- Bit će dovoljno reći samo da ili ne - doda Michael.
Arak i Sufa su se šaptom dogovarali. Donald se nagnuo
unatrag i nabusito prekrižio ruke na prsima dok su ostali
posjetitelji u zaprepaštenoj, nervoznoj tišini promatrali što
se događa. Njihova je sudbina bila u pitanju.
Na koncu Arak kimne. On i Sufa su se uspjeli
dogovoriti. Pogledao je skupinu i na koncu zaustavio
pogled na Donaldu. - U redu - reče. - Bit ćemo iskreni.
Odgovor na vaše pitanje je ne. Nećete moći otići iz
Interterre.
- Nikada? - dahne Perry.
- Što je s obavještavanjem naših obitelji? - upita
Suzanne. - Moramo im javiti da smo živi.
- Čemu? - upita Arak. - Takva bi poruka bila okrutna
za ljude osuđene da vas nikad više ne vide i koji se već
prilagođavaju činjenici da su vas izgubili.
- Ali mi imamo djecu - krikne Perry. - Kako možete
očekivati da im se nećemo javiti?
- To ne dolazi u obzir - odlučno će Arak. - Žao mi je,
ali sigurnost Interterre važnija je od osobnih interesa.
- Ali mi nismo tražili da dođemo ovamo - usklikne
Perry na rubu suza. - Doveli ste nas ovamo da vam
pomognemo, što je Suzanne i učinila. Ja imam obitelj!
- Ne možemo ovdje ostati - promuca Richard.
- Ni slučajno - dometne Michael.
- Svi smo emocionalno povezani s našim svijetom -
doda Suzanne. - Kao senzibilna ljudska bića ne možete
očekivati da ćemo ga jednostavno zaboraviti.
- Razumijemo da je to teško - reče Arak. -
Suosjećamo s vama, ali imajte na umu što sve dobivate
zauzvrat. Iskreno rečeno, čudi me da nitko od vas ovako
rano tijekom upoznavanja našeg svijeta nije došao u
iskušenje. Ali to će se promijeniti. Uvijek se promijeni.
Sjetite se da imamo tisuće godina iskustva s posjetiteljima
sa Zemljine površine.
 - Nije riječ o iskušenju - nabusito će Donald. - U
našem etičkom sustavu vrijednosti cilj ne opravdava
sredstva. Problem je u tome što ste nas prisilili, a pogotovo
zbog našeg američkog mentaliteta taj nam je križ teško
nositi.
- O, molim te! - Perry ljutito vikne na Donalda. -
Prestani s tim domoljubnim besmislicama. Ovdje nije riječ
o tome da smo Amerikanci. Riječ je o tome da smo ljudi.
- Smirite se! - naredi Arak. Duboko udahne i potom
doda: - Istina je da ste na neki način prisiljeni na boravak
ovdje radi sigurnosnih potreba Interterre, ali bolji bi izraz
bio usmjereni jer je u ovom slučaju prikladna analogija
roditelja i djeteta. Zbog svoje primitivne nedužnosti vi
miješate kratkotrajne interese s dugotrajnom koristi. Mi koji
živimo iz jednog života u drugi znamo bolje i stoga smo
sposobniji donositi racionalnije odluke. Pokušajte imati na
umu na što smo vas usmjerili; to je cilj svih vaših religija.
Dovedeni ste u veoma stvarni raj.
- Raj ili bez raja - reče Richard. - Mi ovdje ne
ostajemo.
- Žao mi je - posve iskreno reče Arak. - Ovdje ste i
ovdje ćete ostati.
Suzanne, Perry, Richard i Michael pogledaju jedno
drugo s različitim izrazima razdraženosti, ozlojeđenosti i
mržnje na licima. S druge strane, Donald je još uvijek imao
ruke prekrižene na prsima, a držao se nekako
samozadovoljno.
- Dakle - uzdahne Arak - ovo nije prošlo onako kako
smo planirali. Žao mi je što ste inzistirali da o ovome
govorimo tako rano. Ali vjerujte mi, svi ćete se na koncu
predomisliti.
- Kakav je općenito plan za nas? - upita Suzanne.
 - Razdoblje upoznavanja obično traje mjesec dana -
reče Arak - ovisno o potrebama svakog pojedinca. Tijekom
tog razdoblja imat ćete priliku putovati u druge gradove. Po
završetku upoznavanja, bit ćete smješteni u gradu po vašem
izboru.
- Možete li nam reći gdje se nalaze ti gradovi? - upita
Donald.
- Naravno - reče Arak. Bilo mu je drago što je
razgovor skrenuo s emotivnog pitanja njihovog
zarobljeništva. Arak se smjestio na svoju stolicu s
konzolom, prigušio svjetla i uključio podni ekran. Trenutak
kasnije pojavio se golemi zemljovid atlantskog dijela
Interterre, uključujući oceane nad njom i obrise
kontinenata. Gradovi su bili narančasti, plavi ili zeleni. Sufa
je koraknula u stranu da bi svi dobro vidjeli.
- Siguran sam da svi prepoznajete Sarantu - reče
Arak. Dotaknuo je konzolu i naziv je zatreptao narančastom
bojom. Zatim se na ekranu pojavio pacifički dio Interterre. -
Ovdje vidite starije gradove ispod Tihog oceana ili Pacifika.
Posjetit ćete mnoge od njih. Svi imaju vlastite, individualne
osobnosti, a moći ćete živjeti u bilo kojem od njih.
- Ima li ova narančasta boja neko posebno značenje? -
upita Donald.
- To su gradovi s međuplanetarnim izlazima - reče
Arak. - Poput onoga kroz koji ste ušli. No većina tih izlaza
je zastarjela i više se ne koriste.
Ovdje vidite Calistral u južnom dijelu Indijskog
oceana. To je vjerojatno jedini koji se još uvijek
upotrebljava, premda rijetko. U današnje se vrijeme gotovo
isključivo oslanjamo na međugalaktičke izlaze ispod
Južnog pola.
- Možemo li ponovno vidjeti drugi zemljovid? - upita
Donald.
 Nagnuo se naprijed.
- Svakako - reče Arak. Ponovno se pojavila slika
atlantskog dijela Interterre.
- Dakle, grad Barsama istočno od Bostona ima
međuplanetarni izlaz? - reče Donald.
- Tako je - reče Arak. - Ali nije se koristio već
stotinama godina. Međutim, grad Barsama veoma je
ugodan, premda je prilično malen.
- Kad kažete neupotrebljavan - nastavi Donald - znači
li to da je zatvoren poput izlaza ovdje u Saranti?
- Još nije - reče Arak. - No uskoro će biti. Okna tih
zastarjelih izlaza trebala su odavno biti zapečaćena, kao što
sam jučer rekao. Upravo je danas Vijeće staraca izdalo
novu naredbu kako bi se taj postupak ubrzao.
Donald kimne. Opustio se u svojoj stolici i ponovno
prekrižio ruke.
- Ima li još pitanja? - upita Arak. Nitko se nije
pomaknuo.
- Mislim da smo previše zaprepašteni da bismo imali
pitanja - reče Perry.
- Potrebno vam je zajednički provedeno vrijeme kako
biste jedan drugome pomogli u prilagođavanju - reče Sufa.
- I svakako se obratite Ismaelu i Mary za savjet. Sigurna
sam da vam njihova mudrost i iskustvo mogu koristiti.
Nitko nije odgovorio.
- No dobro - reče Arak. - Nastavit ćemo s
upoznavanjem ujutro, nakon što se svi odmorite. Sjetite se,
povrh svega ostaloga, vi se još uvijek oporavljate od
postupka dekontaminacije. Znamo da stres što ga to izaziva
uvjetuje pojačanu emotivnu nestabilnost.
Petnaest minuta kasnije grupa je hodala natrag prema
blagovaonici nakon što su Arak i Sufa otišli. Počelo se
smračivati. Nitko nije govorio dok su hodali kroz gustu
travu. Svatko je bio zaokupljen vlastitim mislima.
- Moramo razgovarati - reče Donald naglo prekinuvši
tišinu.
- Slažem se - reče Perry. - Gdje?
- Mislim da je najbolje ako to obavimo vani - reče
Donald. - No pričekajmo dok ne stignemo do blagovaonice
kako bismo mogli ondje ostaviti komunikatore. Ne bih se
iznenadio kad bi oni služili i za motrenje na nas, povrh
svega ostaloga.
- Dobra ideja - reče Perry. Oporavio se dovoljno da bi
bio bijesan.
- Još se jednom želim svima ispričati - reče Suzanne.
- Užasno se osjećam kad znam da sam ja kriva za vaš
boravak ovdje.
- Nisi ti kriva - razdraženo će Perry.
- Ne krivimo tebe - reče Michael. - Krivi su ti prokleti
Interterranci.
- Nastojmo što manje razgovarati dok se ne riješimo
naših komunikatora - predloži Donald.
Ostatak puta prešli su u tišini. U blagovaonici su
skinuli uređaje s ruku, a zatim su opet izišli.
- Što misliš, koliko daleko bismo trebali poći? - upita
Perry. Pogledao je preko ramena. Već su se nalazili oko
trideset metara od ruba bazena.
Svjetlost iz unutrašnjosti prosipala se po tratini.
- Ovo je dovoljno - reče Donald. Stao je, a ostali su se
okupili oko njega. - Dakle, sada znamo - reče. - Ne volim
što mogu reći da sam vas upozorio.
- Onda to nemoj govoriti - progunđa Perry.
- Barem znamo na čemu smo - reče Donald.
- To je velika utjeha - sarkastično će Perry.
 - Iznenadila sam se kad si postavio to pitanje - reče
Suzanne. - Zašto si se predomislio o tome da ne budemo
izravni?
- Jer je bolje saznati ranije nego kasnije - reče
Donald. - Ako moramo bježati odavde, a sada znamo da
moramo, onda to moramo brzo učiniti.
- Zar misliš da postoji neki način? - upita Suzanne.
- Mislim da je moguće - reče Donald. - Najbolja vijest
je ta da ste vi vidjeli Oceanus i da je podmornica u dobrom
stanju. Kad bismo je mogli dopremiti do tog izlaza u
Barsami, te otkriti kako se poplavljuje komora i otvara
okno, imali bismo dovoljno energije i sredstava za
održavanje života da stignemo do Bostona.
- To neće upaliti - reče Suzanne. - S obzirom na to
kako su Interterranci paranoični, zasigurno dobro čuvaju i
motre na izlaze. Čak i kad bismo znali kako to radi, ne
bismo uspjeli pobjeći.
- Suzanne ima pravo - reče Richard. - Sigurno će se
onuda motati cijela hrpa onih radničkih klonova.
- Slažem se - reče Donald. - Ne možemo se iskrasti
niti se probiti van. Moraju nas pustiti.
- Gluposti! - prasne Perry. - Neće nas pustiti. Arak
nam je to jasno stavio do znanja.
- Neće svojevoljno - reče Donald. - Moramo ih
prisiliti.
- A kako misliš da to možemo učiniti? - upita
Suzanne. - Ovdje govorimo o izuzetno naprednoj
civilizaciji koja ima moći i tehnologiju kakvu mi ne
možemo ni zamisliti.
- Ucjena - reče Donald. - Moramo ih uvjeriti da bi za
njih bilo sigurnije ako nas puste van nego da nas zadržavaju
ovdje.
- Samo nastavi - skeptično će Perry.
 - Oni se užasavaju razotkrivanja - reče Donald. -
Moja je ideja da im zaprijetimo kako ćemo odavde poslati
snimku na površinsku televiziju i razotkriti ovo mjesto.
- Misliš li da bi ljudi na površini povjerovali? - upita
Suzanne.
- Važno je samo da Interterranci povjeruju - reče
Donald.
- Imaju li uređaje za emitiranje televizijskih signala? -
upita Perry.
- Ne, ali ih primaju. Michael i ja našli smo čovjeka
koji će nam pomoći.
- Istina je - reče Michael. - To je jedan starkelja iz
New Yorka po imenu Harvey Goldfarb. Već je godinama
ovdje, ali svoje dane provodi skriven u Centralnim
informacijama gdje gleda televizijske reprize. On također
želi van, svim srcem.
- Važno je to što on poznaje njihovu televizijsku
opremu - reče Donald. - Na Oceanusu imamo dvije
videokamere koje bi se mogle namjestiti tako da emitiraju.
Goldfarb kaže da ima dovoljno energije.
- Hmmm. Znaš - reče Perry - to zvuči obećavajuće.
- Meni ne - reče Suzanne i odmahne glavom. - Ne
vidim kako bi to moglo upaliti. Shvaćam ovo o prijetnji, ali
kako ćemo prisiliti Interterrance da učine nešto što očito ne
žele učiniti?
- Ne znam točno - prizna Donald. - Moramo svi
zajedno dobro promisliti i nešto smisliti. Zamislio sam
Goldfarba s prstom na sklopki, spremnog da sliku i ton
pusti u eter.
- Je li to sve? - obeshrabreno upita Perry. - Ako je to
sve što imaš, onda Suzanne ima pravo. Ne bi upalilo. Želim
reći, jednostavno mogu onamo poslati radničkog klona da
onemogući Goldfarba ili, još jednostavnije, mogu isključiti
energiju. Ako želite da ucjena uspije, moramo smisliti neku
uvjerljiviju prijetnju.
- To je početak - reče Donald. - Kao što sam rekao,
moramo iznaći još ideja.
Suzanne pogleda Perryja. - Kako to misliš,
'uvjerljiviju'? - upita.
- Nešto poput dvije istodobne prijetnje - reče Perry. -
U tom slučaju, ako blokiraju jednu, druga će obaviti stvar.
Znaš kako mislim? Kako bi neutralizirali prijetnju, morali
bi djelovati na dvije strane.
- To nije loša ideja - reče Donald. - Može li netko
smisliti drugu prijetnju?
Nitko nije ništa ponudio.
- Ne mogu se ovako na brzinu ničega sjetiti - reče
Perry.
- Ni ja - reče Suzanne.
- Počet ćemo s idejom o videokameri - reče Donald. -
Dok to namještamo, past će nam na pamet još nešto.
- Što je s oružjem u muzeju? - upita Michael.
- Našli ste nekakvo oružje? - upita Perry.
- Punu sobu - reče Donald. - Ali nažalost, sve je to
uglavnom staro, zastarjelo, oštećeno oružje što su ga
skupljali po morskom dnu još od drevnih grčkih vremena
pa do Drugog svjetskog rata. Komad koji najviše obećava
je njemački Luger.
- Misliš li da može pucati? - upita Perry.
- Možda - reče Donald. - Spremnik je pun. Čini se da
je mehanički čist.
- Pa, i to je nešto - reče Perry. - Pogotovo ako radi.
- Jedno sigurno znamo - reče Donald. - Ovo nećemo
moći izvesti nakon što nas razdvoje i pošalju u različite
gradove.
 - Tako je - reče Perry. - Znači da imamo manje od
mjesec dana.
- Možda ćemo imati mnogo manje od mjesec dana -
reče Richard.
- Zašto to kažeš? - upita Suzanne.
- Michael i ja smo imali maleni problem - reče
Richard. - Pretpostavljam da će se ovdje otvoriti pravi
pakao kad se to jednog od ovih dana otkrije.
- Richarde, ne, nemoj ništa govoriti! - krikne Michael.
- O čemu je riječ? - upita Perry. - Što ste sad učinili?
- Došlo je do nesreće - reče Richard.
- Kakve nesreće? - upita Donald.
- Možda bi bilo bolje da vam pokažem - reče Richard.
- Možda će vam pasti na pamet što bismo mogli učiniti.
- Gdje? - drekne Donald.
- Moja ili Mikevjeva soba - reče Richard. - Ista stvar.
- Kreni, mornaru - zareži Donald.
Nitko nije govorio dok je cijela grupa hodala tratinom
prema otvorenom kraju Richardove kolibe. Ušli su oko
bazena. Richard je prišao ormaru u kojem se nalazio
hladnjak i naredio mu da se otvori. Kad se otvorio, Richard
se sagnuo i povukao nekoliko tijesno zbijenih posuda tako
da su pale na mramorni pod. Uokvireno preostalim
natrpanim posudama bilo je smrznuto, blijedo Murino lice.
Kosa joj je bila slijepljena na čelu, a krvava pjena činila je
smećkastu mrlju na njezinom obrazu.
Suzanne je odmah pokrila oči.
- Dakle, morate shvatiti da je to bio nesretan slučaj -
objasni Richard. - Michael je zapravo nije želio ubiti. Samo
je pokušavao ušutkati njezine vriskove tako što joj je glavu
držao pod vodom.
- Pomahnitala je - izusti Michael. - Vidjela je truplo
tipa kojeg je Richard ubio.
 - Kojeg tipa? - oštro će Perry.
- Neki mali dripac s primanja - reče Michael. - Onaj
koji se motao oko Mure.
- Gdje je njegovo tijelo? - upita Donald.
- Njega smo strpali u moj hladnjak - reče Michael.
- Idioti! - prasne Perry. - Kako je dječak umro?
- Nije važno - progunđa Donald. - Što je tu je, a
Richard ima pravo: čim otkriju ta tijela, otvorit će se pravi
pakao.
- Naravno da je važno - prasne Suzanne, makne ruke
s lica i bijesno se zagleda u ronioce. - Ne mogu vjerovati!
Ubili ste dvoje od ovih miroljubivih, blagih ljudi, a zbog
čega?
- Upucavao mi se - objasni Richard. - Udario sam ga,
a on je pao i udario glavom. Bio sam pijan. Nisam ga želio
ubiti.
- Vi ograničeni, zatucani gadovi - prezirno će
Suzanne.
- Dobro, dobro - umirujućim će glasom Perry. -
Smirimo se malo. Još uvijek moramo surađivati ako želimo
otići odavde.
- Perry ima pravo - reče Donald. - Ako mislimo
pobjeći, to mora biti uskoro. Zapravo, bit će bolje da već
noćas počnemo.
- Slažem se - reče Richard i čučne kako bi opet utrpao
posude u hladnjak i sakrio Murino beživotno lice.
- Što možemo noćas učiniti? - upita Perry.
- Mnogo, rekao bih - reče Donald.
- Pa, ti si vojno lice - reče Perry. - Zašto ti ne
preuzmeš zapovjedništvo?
- Što ostali misle o tome? - upita Donald.
 Richard je ustao i uspio zatvoriti hladnjak uz pomoć
svoga kuka. - Ja se slažem - reče. - Što prije otiđemo
odavde, to bolje.
- I ja - reče Michael.
- Što je s tobom, Suzanne? - upita Donald.
- Ne mogu vjerovati da se to dogodilo - promrmlja
Suzanne.
Zurila je u prazno. - Proveli su mjesec dana
dekontaminirajući nas, ali mi smo ipak uspjeli unijeti
bolest.
- O čemu to mrmljaš, do vraga? - upita Perry.
Suzanne žalosno uzdahne. - Kao da smo Sotonine
sluge koje su upale u raj.
- Suzanne, je li ti dobro? - upita Perry. Zgrabio ju je
za ramena i pogledao je u oči. Bile su pune suza.
- Samo me boli srce - reče ona.
- Uzet ću da sam dobio tri glasa od četiri - reče
Donald, ignorirajući Suzanne. - Evo što predlažem. Uzet
ćemo naše komunikatore, pozvati zračni taksi i poći u
Muzej Zemljine površine. Richard i ja posjetit ćemo
podmornicu i provjeriti u kakvom je stanju. On će mi
pomoći da uzmem jednu od televizijskih kamera. Perry, ti i
Michael poći ćete u Muzej i uzeti oružje. Michael ti može
pokazati gdje se nalazi. Uzmite sve što smatrate prikladnim,
ali nikako ne smijete zaboraviti Luger.
- Dobro zvuči - reče Perry. - Što je s tobom, Suzanne?
Želiš li poći s nama?
Suzanne nije odgovorila. Opet je podigla ruke do lica
i protrljala svoje vlažne oči. Nije mogla prihvatiti činjenicu
da su odgovorni za smrt dvoje Interterranaca. Pitala se
kakvu će bol to najvjerojatnije izazvati u Saranti. Dva bića
koja su živjela eonima izgubljena su zauvijek.
 - U redu - umirujuće će Perry. - Ti ostani ovdje.
Nećemo se dugo zadržati.
Suzanne je kimnula, ali nije čak ni gledala za njima
dok su se udaljavali. Zurila je u ormar u kojem se nalazio
hladnjak i prepustila se plaču.
Nasilni i ružni sukob kojeg se pribojavala već je
počeo.
 18 POGLAVLJE

Donald se prema operaciji odnosio kao prema vojnoj

vježbi, jednako kao Richard i Michael, koji su imali još više
iskustva u tajnim operacijama nego on. U duhu događaja,
ronioci su blatom zacrnili lica i odjeću.
Perry nije bio tako oduševljen, ali mu je laknulo kad
je svoju sudbinu preuzeo u vlastite ruke.
- Je li to nužno? - pitao je Perry kad je vidio što su
Richard i Michael učinili s blatom.
- To smo činili za svaku noćnu operaciju u mornarici
- odgovori Richard.
Vožnja zračnim taksijem u određenom je smislu bila
još uzbudljivija noću nego danju. Bilo je mnogo manje
prometa, ali ono malo lebdjelica neočekivano bi se pojavilo
iz sjenki.
- Ovo je poput vožnje u prokletom lunaparku - reče
Richard nakon posebno bliskog mimoilaženja.
- Volio bih saznati kako rade ove stvari - primijeti
Perry. - U tvornici što smo je Richard i ja jutros posjetili
bili su samo radnički klonovi.
- To je bio kolosalni gubitak vremena - reče Richard.
- Što mislite o Suzanne? - Donald upita Perryja.
- Kako to misliš? - reče Perry.
- Misliš li da se moramo zabrinjavati zbog nje? - upita
Donald. - Mogla bi uprskati cijelu ovu operaciju.
- Misliš, upozoriti Interterrance? - upita Perry.
- Tako nešto - reče Donald. - Doimala se vrlo
uzrujanom zbog ona dva smrtna slučaja.
 - Bila je uzrujana, ali ne samo zbog smrti - reče Perry.
- Povjerila mi se da ju je Garona na neki način razočarao. I
osjeća se odgovornom za naš boravak ovdje, kao što je
rekla. U svakom slučaju, mislim da se ne moramo
zabrinjavati zbog nje. Bit će u redu.
- Nadam se - reče Donald.
Vozilo je usporilo, trenutak je lebdjelo u zraku, a
zatim se brzo spustilo.
- Pripremite se, ljudi - reče Donald.
Kao što je Donald naredio, zračni se taksi zaustavio u
dvorištu muzeja.
Preko ruba vozila vidjeli su se prigušeni obrisi
Oceanusa kako se ocrtavaju nasuprot crnom bazaltu
muzeja.
- Ondje je cilj - reče Donald. - Čim se otvore vrata
taksija, želim da se svi priljubite uza zid muzeja. Jasno?
- To je potvrdno - reče Richard.
Čim se pojavio izlaz, grupa je hitro izišla, potrčala do
zida i priljubila se uza njega. Svi su pogledi pretraživali
okolni prostor. Bilo je mračno, pogotovo u sjenkama, i
posve mirno, bez ikakvih znakova života. Iza njih se oštri
geometrijski oblik muzeja dizao prema mrklome mraku.
Jedina svjetlost dopirala je od tisuća lažnih,
bioluminiscentnih zvijezda nad njima i slabašnog sjaja što
je zračio iz muzejskih prozora. Tamni trup podmornice bio
je udaljen oko petnaest metara, a počivao je na prikolici
antigravitacijskog teretnog vozila.
Vrata zračnog taksija bešumno su se zatvorila i vozilo
se podiglo u zrak, a zatim nestalo u tmini.
- Ne vidim ni žive duše - šapne Richard.
- Čini se da muzej nije baš omiljeno mjesto za
večernje izlaske - istim tonom primijeti Michael.
- Razgovor smanjite na minimum - naredi Donald.
 - Mjesto je pusto - reče Perry. Opustio se. - To će nam
uvelike olakšati stvari.
- Nadajmo se da će tako i ostati - reče Donald.
Pokazao je prozor s njihove lijeve strane. - Perry, ti i
Michael popnite se onuda i vratite se istim putem. Mi ćemo
još uvijek raditi na Oceanusu ili ćemo vas čekati ovdje u
sjenkama.
- Misliš li da u muzeju postoji alarmni sustav? - upita
Perry.
- Ne! - reče Richard. - Nema nikakvih brava ili
alarma ili bilo čega sličnog. Očito ovdje nikad nitko ne
krade.
- U redu - reče Perry. - Krećemo.
- Dobar lov - reče Donald. Mahnuo je kad su Perry i
Michael potrčali do prozora. Gunđajući i stenjući, Perry je
pomogao Michaelu da se popne i uhvati izbojak ispod
prozora. Kad je ušao, nagnuo se van i povukao Perryja
unutra. Trenutak kasnije njih su dvojica nestala u
unutrašnjosti zgrade.
Donald se ponovno okrenuo prema podmornici.
- Dakle, idemo li onamo ili ne? - upita Richard.
- Učinimo to! - reče Donald.
Nisko su se sagnuli dok su trčali do minijaturne
podmornice. Donald je s ljubavlju potapšao njezin HY-140
čelični trup. U mraku je njezina grimizna boja djelovala
sivo, premda su se bijela slova na gornjem dijelu oštro
isticala. Donald je pomno pregledao plovilo, a Richard mu
je bio za petama. Bio je impresioniran popravcima što su ih
Interterranci napravili; vanjska svjetla i krakovi za
manipuliranje, uništeni tijekom pada niz okno, izgledali su
sasvim normalno.
- Savršeno izgleda - reče Donald. - Samo je moramo
dovesti do oceana i kod kuće smo.
 - Za mene to nikad nije dovoljno rano - reče Richard.
Donald je pošao do vanjske kutije s alatom, otvorio je i
izvadio nekoliko ključeva. Pružio ih je Richardu.
- Počni s videokamerom na desnoj strani - reče. -
Samo je izvadi iz kućišta. Ja idem dolje da provjerim razinu
baterija. Ako nemamo dovoljno energije, nikamo ne idemo.
- Vrijedi - reče Richard.
Donald se hitro popeo poznatim ljestvama do
vratašca. Iznenadio se kad ih je našao otkočenima i
odškrinutima. Uhvatio ih je objema rukama i sasvim
otvorio. Nakon još jednog pogleda okolnim područjem,
spustio se kroz otvor i sišao u mrkli mrak.
Kad je stigao dolje, krenuo je naprijed po sjećanju.
Tako je dobro poznavao plovilo, da se unutra mogao kretati
sa zatvorenim očima, ili je barem tako mislio dok se nije
spotaknuo na dvije knjige što ih je Suzanne ponijela kako bi
impresionirala Perrya. Donald je opsovao jer je rukom
udario u naslon sjedala za putnike dok je pokušavao
zadržati ravnotežu. Barem nije pao, što je moglo biti kobno
u skučenom prostoru.
Nakon što je protrljao ruku kako bi ublažio bol,
polako je pošao naprijed. Kad se približio dijelu s
upravljačkim uređajima, malo je svjetlosti dopiralo kroz
četiri prozorčića, što je olakšalo njegovo napredovanje.
Pazeći da glavom ne udari u neki dio izbočenih
instrumenata, Donald je sjeo na pilotsko sjedalo. Čuo je
kako Richard vani lupa kliještima po trupu.
Donald je najprije uključio svjetlo na ploči s
instrumentima. Zatim je sa strepnjom pogledao indikator
razine baterija. Odahnuo je od olakšanja.
Imali su obilje energije. Tada, baš kad je kanio
provjeriti tlak plinova, ukočio se. Zvuk što je dopirao iza
njega rekao mu je da nije sam. Još se netko nalazio u
podmornici.
Donald je najprije zadržavao dah i napregnuto
osluškivao. Hladan znoj izbio mu je po čelu. Sekunde su
prolazile, premda su se činile kao sati, ali se zvuk nije
ponovio. Baš kad se Donald počeo pitati je li njegova mašta
pogrešno protumačila zvukove što ih je stvarao Richard, iz
tmine se začuo glas: - Jeste li to vi, gospodine Fuller?
Donald se naglo okrenuo. Njegov je pogled uzalud
pokušavao prodrijeti kroz mrak. - Da - reče promuklim
glasom. - Tko je tu?
- Harv Goldfarb. Sjećate me se, iz Centralnih
informacija? Donald se opustio i duboko udahnuo. -
Naravno - razdraženo će on. - Koga vraga radite ovdje?
Harvey je polako pošao naprijed. Svjetlo s
instrumenata obasjalo je njegovo izborano lice. - Danas ste
me naveli na razmišljanje - reče Harvey. - Vi ste mi dali
prvu nadu da bih se ikad mogao vratiti. Bojao sam se da
biste me mogli zaboraviti, pa sam pomislio da bih mogao
ovdje spavati.
- Gospodine Goldfarb, ne možemo vas zaboraviti -
reče Donald. - Trebamo vas. Jeste li provjerili kamere s
vanjske strane?
- Jesam - reče Harvey. - Mislim da neće biti
problema. Što kanite emitirati?
- U ovom trenutku još nismo sigurni - reče Donald. -
Možda vas ili nas, ili možda čak sve nas.
- Mene? - upita Harvey.
- Zapravo, samo želimo imati mogućnost emitiranja -
reče Donald. - Važna je prijetnja.
- Počinjem shvaćati - reče Harvey. - Pustit će vas van
jer će se bojati da ću ja putem etera razotkriti Interterru.
- Tako nekako - reče Donald.
 - To neće upaliti - glatko će Harvey.
- Zašto ne?
- Dva razloga - reče Harvey. - Prvo, prekinuli bi
energiju prije nego bi vas pustili van. I drugo, ja to neću
učiniti.
- Ali rekli ste da ćete pomoći.
- Da, a vi ste rekli da ćete me odvesti u New York.
- To je istina - prizna Donald. - Zapravo, još nismo
razradili pojedinosti.
- Pojedinosti, ha! - otpuhne Harvey. - Ali slušajte. Ja
živim ovdje. Mogu vam reći kako ćete izići. Mnoge sam
noći sanjao o bijegu iz monotonije svih ovih beskrajno
ugodnih dana.
- Otvoreni smo za prijedloge - reče Donald.
- Moram biti siguran da ćete me povesti sa sobom -
reče Harvey.
- Rado ćemo vas povesti - reče Donald. - Koja je vaša
zamisao?
- Hoće li ova podmornica raditi? - upita Harvey.
- To upravo provjeravam - reče Donald. - Imamo
obilje energije, a to znači da će raditi ako je uspijemo
ubaciti u vodu.
- U redu, onda slušajte - reče Harvey. - Jesu li vam
tijekom upoznavanja pričali o tome da ti Interterranci žive
vječno? Ne u istom tijelu, već u mnogim tijelima?
- Jesu - reče Donald. - Već smo bili u centru smrti i
gledali izlučivanje.
- Impresioniran sam - reče Harvey. - Brzi su s vama.
Znači, razumijete da postupak vrijedi jedino ako se biće
izluči prije smrti. Drugim riječima, sve to mora biti
planirano. Shvaćate što govorim?
- Nisam siguran - prizna Donald.
 - Moraju biti živi kad se memorija izlučuje - reče
Harvey. - Ili pravilnije rečeno, njihovi mozgovi moraju
normalno funkcionirati. Ako umru nasilnom smrću, priča je
gotova. Zato se tako užasavaju nasilja i zato već milijunima
godina nije bilo nasilja u Interterri. Nesposobni su za to,
osim posredno.
- Dakle, zaprijetimo im nasiljem - reče Donald. - Već
smo razmišljali o tome.
- Govorim o nečemu određenijem od običnog nasilja -
reče Harvey. - Zaprijetite im smrću. Smrću bez onih
besmislica o izlučivanju ako ne učine ono što vi želite.
- Aha! - usklikne Donald. - Sad sam shvatio. Govorite
o uzimanju talaca.
- Točno! - reče Harvey. - Dva, četiri, koliko god
možete, i ne klonove jer se oni ne računaju. I upozoravam
vas na oprez: klonovima ne smeta nasilje. Oni čine sve što
im se kaže.
- Vješto! - primijeti Donald. - To je višestruka
prijetnja ugrađena u jednu.
- Tako je - ponosno će Harvey. - I ne morate se
gnjaviti s ovim besmislicama oko televizijskih kamera.
- Sviđa mi se - reče Donald. - Kako bi bilo da iziđete i
kažete Richardu neka ne skida videokameru? Samo želim
provjeriti tlak plinova pa ću i ja doći.
- Obećavate da ćete me povesti - reče Harvey.
- Idete s nama - reče Donald. - Prestanite se brinuti.
***
- U redu, stani! - naredi Perry. - Ili znaš kamo idemo
ili ne znaš? Već dvadeset minuta lutamo naokolo poput
dvije budale. Gdje je to prokleto oružje?
Michael odmahne glavom. - Žao mi je, ali ja se čak i
danju izgubim u muzeju.
- Pokušaj se sjetiti nečega o galeriji - reče Perry.
 - Sjećam se da je bila duga i uska - reče Michael.
- Blizu čega se nalazi? Možeš li se toga sjetiti?
- Čekaj malo - reče Michael. - Sad se sjećam. Nalazi
se iza vrata na kojima piše da bismo trebali pribaviti
dopuštenje Vijeća staraca ako želimo ući.
- Nisam vidio mnogo vrata - reče Perry i pogledom
prijeđe po okolnom prostoru. - A ovdje ih uopće nema, što
očito znači da nismo na pravome mjestu.
- Također se sjećam da smo se zaustavili u galeriji
punoj perzijskih sagova - reče Michael. - Sad sam se sjetio.
Sagovi su bili iza prostorije sa svim onim renesansnim
stvarima.
- To je neki početak - reče Perry. - Znam gdje je ta
galerija. Idemo! Sada ti mene slijedi, za promjenu!
Nekoliko minuta kasnije dva su muškarca stajala
ispred vrata na kojima je pisalo da je zabranjen ulaz.
Nalazila su se blizu prozora kroz koji su ušli.
- Je li to? - upita Perry. - Ako jest, napravili smo cijeli
krug.
- Mislim da jest. - Posegnuo je iza Perrya, otvorio
vrata i pogledao unutra. - Pogodak! - usklikne.
- Već je bilo i vrijeme - progunđa Perry i uđe. - Ostali
će pomisliti da smo se izgubili, zato će biti bolje da
požurimo.
- Što bismo trebali uzeti? - upita Michael.
Stajali su odmah kraj vrata, a Perry je gledao gore-
dolje po slabo osvijetljenoj prostoriji. Bio je impresioniran
dužinom sobe, a slijedom toga i količinom raspoloživog
prostora na policama. - Ovo je više no što sam očekivao -
primijeti. - Ovdje imamo prilično veliku zbirku.
- Starije su stvari desno, a novije lijevo - reče
Michael.
 - Pretpostavljam da nije važno što ćemo uzeti, glavno
da funkcionira - reče Perry - i glavno da nađem Luger.
- Znam što ja želim - reče Michael. Ispružio je ruku te
uzeo samostrel i tobolac sa strelicama. Dok je to činio,
ogrebao je prst. - Isuse, vrhovi ovih strelica oštri su poput
britve.
- To su posebne kratke strelice za samostrel - reče
Perry.
- Svejedno - reče Michael. - Vraški su oštre.
- Sjećaš li se u kojem je smjeru bio Luger?
- Lijevo, tupane - reče Michael.
- Nemoj me nazivati tupanom - upozori Perry.
- Pa, maločas sam ti rekao da su modernije stvari na
lijevoj strani.
Perry je krenuo onamo bez da je išta rekao na
Michaelovu posljednju primjedbu. Iritiralo ga je što je
morao podnositi ronioce. Nikad nije bio prisiljen toliko
vremena provoditi s dva tako djetinjasta idiota.
Michael se okrenuo i pošao u drugom pravcu. Budući
da je sve oštećeno i zahrđalo od boravka u vodi, mislio je
da će drevno oružje biti bolje jer je jednostavnije pa ima
manje dijelova što ih je voda mogla uništiti. Uskoro se
našao u području s izvrsnom zbirkom drevnog grčkog
oružja. Pokupio je naramak kratkih mačeva, bodeža i
štitova, te dodao nekoliko kaciga, štitnika i oklopa za prsa.
Ono što ga je impresioniralo bili su ukrasi od zlata i
dragulja što ih je mogao vidjeti unatoč mraku. Tako
opremljen zveketao je natrag do vrata kroz koja su ušli.
- Jesi li imao sreće? - Michael dovikne Perryju.
- Još ne - vikne Perry. - Samo hrpa zahrđalih pušaka.
- Ponijet ću ove stvari natrag do prozora.
- U redu, doći ću čim nađem pištolj.
 Michael je svojoj hrpi dodao samostrel i zatim se
mučio s vratima. Tek što je koraknuo u hodnik, sudario se s
Richardom.
Michael se prestrašio i ispustio iz ruku sve što je
nosio. Teški komadi od zlata i bronce bučno su tresnuli na
mramorni pod.
- Umukni, klipane! - sikne Richard. Neočekivana
buka što je razbila tišinu mračnog, pustog muzeja
prestrašila ga je jednako kao što je iznenadni sudar
prestrašio Michaela.
- Zašto se ovuda šuljaš i tjeraš mi strah u kosti? -
obrecne se Michael.
- Koga ste vraga radili tako dugo? - oštro će Richard.
- Nismo mogli naći prostoriju, u redu?
Perry se pojavio na vratima. - Dobri Bože, što radite,
za ime svijeta? Pokušavate probuditi cijeli grad?
- Nisam ja kriv - reče Michael i sagne se kako bi
pokupio svoj plijen.
- Jeste li našli Luger? - upita Richard.
- Još ne - reče Perry. - Gdje je Donald?
- Već se vraća u palaču za posjetitelje - reče Richard.
- Došlo je do promjene plana. Stari se Harvey Goldfarb
skrivao u podmornici, a on je smislio novi i bolji plan za
bijeg.
- Doista? - upita Perry. - O čemu je riječ?
- Uzet ćemo taoce - reče Richard. - On kaže da se
Interterranci tako boje nasilne smrti da će učiniti sve, pa i
pustiti nas u ocean s podmornicom, ako uzmemo nekoliko
njihovih ljudi i zaprijetimo da ćemo ih ubiti.
- Sviđa mi se - reče Perry. - Ali zašto se Donald vratio
prije nas?
 - Zabrinut je za Suzanne, pogotovo sada kad situacija
obećava. Ali rekao mi je neka vam kažem da požurite; čim
budete spremni, pozvat ću zračni taksi da nas vrati onamo.
- U redu - reče Perry. - Dođite obojica unutra. Trebali
bismo brže naći taj prokleti pištolj ako ga svi budemo
tražili.
***
Zračni se taksi zaustavio i otvorio. Lebdio je točno
ispred blagovaonice palače za posjetitelje. Richard i
Michael su imali problema prilikom iskrcavanja jer su
obojica nosila cijelu zbirku drevnog oružja. Perry je nosio
samo Luger, koji je napokon uspio naći.
Krenuli su prema vratima. Ronioci su na sebe stavili
oklope, kacige i štitnike za noge, radije nego da ih nose u
rukama. Bilo je dovoljno što su držali štitove, mačeve,
bodeže i samostrel. Perry ih je pokušao nagovoriti da ostave
oklope, ali oni nisu odustajali, a on ih nije uspio urazumiti.
Michael i Richard su bili uvjereni, kako su sami rekli, da će
te stvari na površini vrijediti cijelo bogatstvo.
Iznenadili su se kad su vidjeli da je blagovaonica
prazna.
- To je neobično - reče Richard. - Rekao mi je da
ćemo se ovdje naći.
- Ne misliš valjda da kani odavde zbrisati bez nas, je
li? - upita Michael.
- Ne znam - odgovori Richard. - To mi nikad nije palo
na pamet.
- Neće otići bez nas - Perry je uvjeravao dvojicu
ronioca. - Upravo smo vidjeli Oceanus ondje gdje je cijelo
vrijeme bio, a on nikamo ne ide bez toga.
- Što mislite o Suzanninoj kolibi? - predloži Michael.
 - Rekao bih da je to dobra mogućnost - reče Perry.
Hodanje tratinom bilo je prilično bučno zahvaljujući
neprestanom zveketu drevnih oklopa.
- Vas dvojica zvučite smiješno - primijeti Perry.
- Nismo tražili tvoje mišljenje - reče Richard.
Kad su stigli do otvorenoga kraja Suzannine kolibe,
ugledali su Donalda, Suzanne i Harveya kako sjede na
stolicama uz rub bazena.
Bilo je očito da vlada napeta atmosfera.
- Što se dogodilo? - upita Perry.
- Imamo problem - reče Donald. - Suzanne nije
sigurna da činimo pravu stvar.
- Zašto ne, Suzanne? - upita Perry.
- Jer je umorstvo pogrešno - reče Suzanne. - Ako
taoce povedemo u površinski svijet bez prilagodbe, oni će
umrijeti, to je sasvim jasno. Ovamo smo donijeli nasilje i
smrt, a sad uz pomoć toga želimo pobjeći. Rekla bih da je
to vrijedno prezira.
- Da, ali ja nisam tražio da me dovedu ovamo -
vatreno će Perry. - Ne želim zvučiti poput pokvarene ploče,
ali ovdje nas drže protiv naše volje. Mislim da to opravdava
nasilje.
- Ali to je brkanje ciljeva i sredstava - reče Suzanne. -
Upravo je to ono protiv čega se navodno borimo.
- Ja samo znam da imam obitelj koja mi nedostaje -
reče Perry. - Vidjet ću ih ponovno, bez obzira na sve!
- Suosjećam s tobom - reče Suzanne. - Doista! I
osjećam se odgovornom za cijelu situaciju. I točno je da su
nas oteli. Ali ne želim da još netko umre, niti želim vidjeti
da se Interterra nehotice uništi. Imamo moralnu obvezu
pregovarati. Ovi su ljudi tako miroljubivi.
- Miroljubivi? - upita Richard. - Ja bih rekao da su
dosadni!
 - To mogu potvrditi - reče Harvey.
- Perry, ovo je Harvey Goldfarb - reče Donald.
Perry i Harvey su se rukovali.
- Ne znam o čemu bismo trebali pregovarati - reče
Donald. - Arak je jasno rekao da smo ovdje zauvijek, bez
ali, ako ili možda. Takva tvrdnja isključuje mogućnost
pregovaranja.
- Mislim da bismo trebali dopustiti da prođe još malo
vremena - reče Suzanne. - Što je loše u tome? Možda ćemo
se predomisliti, ili ćemo možda uspjeti njih uvjeriti da
promijene svoje mišljenje. Moramo imati na umu da smo
svi sa sobom ovamo donijeli svoje osobnosti i psihološki
teret iz svijeta na površini, a osim toga tako smo navikli
sebe doživljavati kao 'dobre momke' da je teško shvatiti kad
smo postali čudovišta.
- Ja se ne osjećam kao čudovište - reče Perry. - Ja
ovamo ne pripadam.
- Ni ja - reče Michael.
- Dopustite da još nešto kažem - reče Suzanne. -
Rasprave radi, recimo da ćemo uspjeti otići odavde. Što će
se tada dogoditi? Hoćemo li razotkriti postojanje Interterre?
- Ne vidim kako bismo to mogli izbjeći - reče Donald.
- Što bismo rekli, gdje smo bili tijekom posljednjih mjesec
dana ili više?
- A što je sa mnom? - reče Harvey. - Ja sam ovdje već
gotovo devedeset godina.
- To je još teže objasniti - složi se Donald.
- Također ćemo morati imati nekakvo objašnjenje o
tome gdje smo našli sve ovo zlato i oklope - reče Richard. -
Jer ove stvari idu sa mnom.
- A što je s ekonomskim mogućnostima ako im
poslužimo kao posrednici? - reče Perry. - Mogli bismo
pomoći objema stranama i na kraju postati milijuneri. Samo
ovi komunikatori izazvat će tehnološku senzaciju.
- Ne znam što bih vam još rekla - reče Suzanne. -
Ovako ili onako, mi ćemo razotkriti Interterru. Stanite malo
i razmislite o našoj civilizaciji i njezinoj pohlepi. Ne volimo
u tom svjetlu razmišljati o sebi, ali to je tako. Sebični smo, i
kao pojedinci i kao narodi. Nema sumnje da bi došlo do
sukoba, a s obzirom na naprednu civilizaciju Interterre, s
moći i oružjem kakvo mi ne možemo ni zamisliti, to će biti
katastrofa, možda čak i kraj svijeta što se tiče sekundarnih
ljudskih bića. Nekoliko minuta nitko nije govorio.
- Nije me briga za sva ta sranja - iznenada reče
Richard prekinuvši tišinu. - Želim otići odavde.
- U to nema sumnje - dometne Michael.
- Ja također - reče Perry.
- I ja - reče Donald. - Kad jednom iziđemo, možemo
pregovarati s tim Interterrancima. Tada će to barem biti
pravi pregovori, bez da nam oni naređuju.
- Što vi mislite, Harvey? - upita Perry.
- Ja već godinama sanjam o odlasku odavde - reče
Harvey.
- Dakle, odlučeno je - reče Donald. - Odlazimo!
- Ja ne - reče Suzanne. - Ne želim na savjesti imati još
nečiju smrt. Možda je to zato što nemam uže obitelji, ali
voljna sam Interterri pružiti šansu. Znam da ću se morati
prilagođavati, ali meni se sviđa raj. Vrijedi malo
samoispitivanja.
- Žao mi je, Suzanne - reče Donald gledajući je u oči.
- Ako mi idemo, i ti ideš. Tvoja visoka moralna načela neće
uprskati naš plan.
- Što ćete učiniti, prisiliti me da pođem? - razdraženo
upita Suzanne.
 - Svakako - reče Donald. - Dopusti da te podsjetim,
poznato je da su zapovjednici na terenu pucali u vlastite
ljude ako je njihovo ponašanje ugrožavalo operaciju.
Suzanne nije odgovorila. Polako je pogledala sve
nazočne u prostoriji.
Lice joj je bilo bezizražajno. Nitko nije stao u njezinu
obranu.
- Vratimo se na posao - na koncu će Donald. - Jeste li
donijeli Luger?
- Jesmo - odgovori Perry. - Bilo ga je teško naći, ali
uspjeli smo.
- Pokaži mi ga - reče Donald.
Dok je Perry vadio pištolj iz džepa, Suzanne je
jurnula iz sobe. Richard je prvi reagirao. Ispustivši ono što
je imao u rukama i ne obazirući se na oklop što ga je imao
na sebi, potrčao je u noć za njom. Zahvaljujući svojoj
izvrsnoj fizičkoj kondiciji uspio ju je brzo sustići i uhvatio
je za zglavak. Zaustavio ju je. Oboje su dahtali.
- Radiš u Donaldovu korist - zadihano procijedi
Richard.
- Kao da me je briga - reče Suzanne. - Pusti me!
- Ubit će te - reče Richard. - On obožava ova vojna
sranja. Upozoravam te.
Suzanne se trenutak otimala u pokušaju da se
oslobodi, ali joj je uskoro postalo jasno da je Richard neće
pustiti. Stigli su ostali i okupili se oko njih. Donald je držao
Luger.
- Prisiljavaš me da nešto poduzmem - prijeteći će
Donald. - Nadam se da ti je to jasno.
- Tko koga prisiljava? - prezirno upita Suzanne.
- Dovedi je natrag unutra! - reče Donald. - Ovo
moramo jednom zauvijek riješiti. - Krenuo je natrag prema
kolibi. Ostali su ga slijedili, a Richard je željeznim stiskom
držao Suzanninu ruku. Kratko se otimala, ali se uskoro
rezignirano prepustila.
- Dovedi je unutra i neka sjedne - Donald dovikne
preko ramena dok je skupina hodala oko bazena.
Kad su stigli na svjetlo, Richard je opazio kako je
Suzannina ruka poplavjela. Zabrinut za njezinu cirkulaciju,
popustio je stisak. Čim je to učinio, Suzanne se oslobodila i
tresnula ga u prsa. Richard je bio nespreman na to pa je pao
u duboki dio bazena. Suzanne je jurnula u noć.
Budući da ga je teški oklop vukao ispod površine,
Richard se koprcao u vodi iako je bio snažan i vješt plivač.
Donald je bacio pištolj na jednu od stolica i skočio u vodu.
Perry i Michael činili su što su mogli s ruba bazena, a tada
su shvatili da je Suzanne ponovno pobjegla.
- Uhvati je! - vikne Perry. - Ja ću ovdje pomoći.
Michael je potrčao, a zbog uloženog je napora osjetio
poštovanje prema slavnim hoplitima iz drevnih vremena, te
se pitao kako su se ti davni ratnici uspijevali boriti u ovako
teškim oklopima. Oklop na prsima stvarao mu je posebne
poteškoće, premda ni teška kaciga i štitnici za noge nisu
previše pomagali. Kad se maknuo sa svjetlosti što je
dopirala iz unutrašnjosti kolibe, stao je uz glasni zveket.
Oči mu se nisu priviknule na mrak pa ništa nije vidio.
Premda je Suzanne imala samo oko minutu prednosti,
nigdje ju nije vidio.
Kako su minute prolazile i njegove su se oči
priviknule na tminu, počeo je razaznavati okolinu, ali još
uvijek nije vidio Suzanne. Tada su mu pozornost privukli
iznenadno kretanje i jarka svjetlost s njegove desne strane.
Kad je pogledao onamo, srce mu je poskočilo u prsima. To
je bio zračni taksi koji je stigao i otvorio se oko četrdeset
pet metara daleko, u blizini blagovaonice.
 Michael se ponovno dao u trk, a njegove su snažne
noge brzo grabile naprijed. Dok se brzo približavao vozilu,
znao je da će biti za dlaku.
Ispred sebe je vidio kako se Suzanne ukrcava i hitro
stavlja desni dlan na stol u sredini.
- Ne! - vikne Michael i baci se prema vratima taksija.
No zakasnio je.
Ono što je maločas bio otvor, sad je postao tek
metalni pokrov zračnog taksija. Michael se sudario s njim,
udarivši metalom o metal, i odbio se unatrag. Sudar ga je
bacio na pod, a kaciga mu je pala s glave. U idućem se
trenutku zračni taksi vinuo u visinu, a Michael je na
trenutak ostao u bestežinskom stanju. Poput helijem
napunjenog balona, lebdio je nad zemljom gotovo trideset
centimetara visoko, a zatim je tresnuo na tlo.
Prilikom drugog udara ostao je bez zraka. Previjao se
na zemlji. Kad je uspio doći do zraka, s mukom je ustao i
vratio se u kolibu.
Dotad su ostali uspjeli izvući Richarda i posjeli ga na
stolicu, a on je žestoko kašljao.
Donald je pogledao Michaela kad je uletio unutra. -
Gdje je ona, dovraga?
- Pobjegla je zračnim taksijem! - dahne Michael.
- Dopustio si da pobjegne? - vikne Donald. Uspravio
se s mjesta na kojem je čučao kraj Richarda. Bio je
razjaren.
- Nisam je mogao zaustaviti - reče Michael. - Sigurno
je pozvala taj prokleti taksi čim je izjurila odavde.
- Kriste! - reče Donald. Stavio je ruku na čelo i
odmahnuo glavom. - Takva nesposobnost! Ne mogu
vjerovati!
- Hej, učinio sam što sam mogao - pobuni se Michael.
- Nemojmo se prepirati - upadne Perry.
 - Sranje! - viknuo je Donald dok je ljutito hodao u
krug.
- Trebao sam je tresnuti - jedva procijedi Richard.
Donald je prekinuo svoje bijesno hodanje. - Tek smo počeli
ovu operaciju, a već imamo krizu. Tko zna što će ona
učiniti. Moramo se pokrenuti, i to brzo! Michael, vrati se do
Oceanusa i nikome nemoj dopustiti da se približi!
- Vrijedi! - reče Michael. Pograbio je svoj samostrel i
tobolac sa strelicama, te jurnuo natrag u noć.
- Trebaju nam taoci, što prije - reče Donald.
- Što misliš o Araku i Sufi? - predloži Perry.
- Oni bi bili savršeni - reče Donald. - Pozovimo ih
ovamo i nadajmo se da Suzanne još nije razgovarala s
njima. Reći ćemo im neka dođu u blagovaonicu.
- Što je s Ismaelom i Mary Black? - reče Perry.
- Što više, to bolje - reče Harvey.
- Dobro - reče Donald. - Zvat ćemo i njih. Ali u
Oceanusu nema više mjesta.
***
Suzannin je puls mahnito tukao. Nikad ranije nije
osjećala takvu tjeskobu. Znala je da je imala sreće kad je
pobjegla grupi i pitala se što bi se dogodilo da joj to nije
uspjelo. Stresla se. Činilo se da su postali stranci, čak i
neprijatelji u njihovoj želji za bijegom i istodobnoj
spremnosti da ubiju.
Unatoč onome što je spontano rekla u svojoj kolibi,
nije bila sigurna kakvi su njezini osjećaji o bilo čemu, osim
kad je riječ o suučesništvu u još jednoj smrti. Ipak, unatoč
svojoj smućenosti, kako bi mogla pobjeći zračnim taksijem,
morala je brzo smisliti odredište da bi se vozilo zatvorilo.
Prvo mjesto koje joj je palo na pamet bila je crna piramida i
Vijeće staraca.
 Do trenutka kad je zračni taksi doveo Suzanne do
odredišta, uspjela se donekle pribrati. Dok se vozila, imala
je priliku racionalnije razmišljati.
Zaključila je da bi Vijeće staraca bolje od ikoga
trebalo znati kako brzo riješiti krizu bez da itko strada.
Dok se penjala stubištem do ulaza u piramidu, opazila
je da je cijelo područje pusto. Budući da je to bio jedan od
glavnih interterranskih vladajućih centara, pretpostavila je
da će tu biti ljudi tijekom dvadeset četiri sata. No činilo se
da uopće nije tako, čak i kad je ušla u golemo zdanje.
Suzanne je krenula blistavim hodnikom od bijelog
mramora. Nikoga nije vidjela. Približavajući se golemim,
brončanim vratima, počela se pitati što bi trebala učiniti.
Kucanje joj se činilo smiješnim s obzirom na impozantnu
okolinu. No nije se trebala zabrinjavati. Vrata su se
automatski otvorila, baš kao i tog jutra.
Ušavši u okruglu prostoriju s kolonadom, Suzanne je
pošla do sredine i stala na istome mjestu na kojem je stajala
tog jutra. Osvrnula se po praznoj prostoriji, pitajući se što
da sada učini.
Vladala je posvemašnja tišina.
- Halo! - vikne Suzanne. Nije bilo odgovora pa je
viknula još jednom, glasnije. Zatim je opet viknula, ovog
puta iz petnih žila. Zahvaljujući kupoli, čula je kako njezin
glas jasno odjekuje.
- Mogu li vam pomoći? - mirno upita glas mlade
djevojke.
Suzanne se okrenula. Iza nje je, uokvirena golemim
portalom, stajala Ala. Njezina lijepa plava kosa bila je
raskuštrana, kao da su je upravo izvukli iz kreveta.
- Žao mi je što vam smetam - reče Suzanne. - Došla
sam zbog hitnog slučaja. Morate zaustaviti moje kolege,
sekundarne ljude. Upravo će pokušati pobjeći, a ako to
učine, tajna Interterre bit će izgubljena.
- Teško je pobjeći iz Interterre - reče Ala. Nadlanicom
je protrljala oči.
To je bio tako djetinjasti pokret da se Suzanne morala
podsjetiti da ima posla s osobom izuzetne inteligencije i
bogatog iskustva.
- Namjeravaju upotrijebiti podmornicu u kojoj smo
stigli ovamo - reče Suzanne. - Nalazi se u Muzeju Zemljine
površine.
- Shvaćam - reče Ala. - Ipak bi bilo teško, ali možda
bi bilo najbolje da pošaljem nekoliko radničkih klonova
koji će onesposobiti plovilo. Također ću sazvati hitan
sastanak Vijeća. Vjerujem da ste voljni ostati i razgovarati s
nama.
- Naravno - reče Suzanne. - Svim srcem želim
pomoći. - Pomislila je treba li spomenuti tragične smrtne
slučajeve do kojih je već došlo, ali je zaključila da će za to
kasnije imati vremena.
- Ovo je neočekivani i uznemirujući razvoj događaja -
reče Ala. - Zašto su vaši prijatelji odlučili pokušati pobjeći?
- Kažu da to čine zbog svojih obitelji i jer nisu imali
mogućnost izbora. Ali to je veoma raznovrsna skupina, pa
ima i drugih razloga.
- Zvuči kao da još uvijek ne shvaćaju koliko su sreće
imali.
- Mislim da se to slobodno može reći - složi se
Suzanne.
***
Zračni se taksi spustio i otvorio u mračnom
muzejskom dvorištu ispunjenom dubokim sjenkama.
Iskrcala su se dva mišićava radnička klona. Obojica su
nosila maljeve, ali je samo jedan krenuo prema podmornici
Benthic Marinea. Drugi je spriječio odlazak zračnog taksija
tako što je čvrsto držao rub otvora na vozilu.
Prvi radnički klon nije gubio vrijeme. Stigavši do
podmornice, krenuo je ravno prema kućištu glavnog
kompleta baterija. Vještim je rukama otvorio ploču od
fiberglasa i razotkrio glavni spoj. Zatim je koraknuo
unatrag i podigao malj iznad glave, pripremajući se za
uništavanje uređaja.
No teški malj nije se spustio u normalnom luku. Ispao
je iz klonovih ruku i pao na tlo u trenutku kad mu je strelica
iz samostrela probila grlo.
Zahroptao je i zateturao unatrag, grabeći zabijeni
projektil. Mješavina krvi i bistre tekućine slične
mineralnom ulju šiknula je iz rane i natopila njegov crni
kombinezon. Nakon nekoliko nesigurnih koraka klon se
srušio na leđa. Još se nekoliko puta trznuo, a tada je ostao
nepomično ležati.
Michael je napeo tetivu samostrela i namjestio još
jednu strelicu. Tako naoružan, ustao je iz svog skrovišta
kraj zida muzeja i oprezno prišao oborenom klonu. Michael
nije ni čuo ni vidio zračni taksi; spustio se tik izvan njegova
vidokruga. Smatrao je srećom što je u danom trenutku
pogledao prema podmornici, jer je katkad zadrijemao
unatoč naporima da ostane budan.
Uperivši samostrel u klona, Michael je desnom
nogom šutnuo tijelo.
Klon nije reagirao, premda je iz rane na njegovu vratu
poteklo još krvi i tekućine.
Michael je maknuo jednu ruku sa samostrela kako bi
uspostavio bolju ravnotežu, a tada je još jednom snažno
šutnuo tijelo da ne bi bilo zabune. Šokirao se kad mu je
netko istrgnuo samostrel iz ruke.
 Zaprepašteno se okrenuo i našao se oči u oči s drugim
klonom, koji je odbacio samostrel u stranu i podizao malj
iznad glave. Michael je instinktivno podigao ruke, premda
je znao da to nije nikakva obrana od nadolazećeg udarca.
Koraknuo je unatrag, spotaknuo se i pao preko klona na
podu, usput izgubivši kacigu.
Michael se očajnički zakotrljao u stranu kad se malj
silovito spustio i zgnječio već onesposobljenog klona. Dok
je drugi klon uspostavljao ravnotežu i uzimao svoje oružje
za novi udarac, Michael se podigao na jedno koljeno i
izvukao kratki grčki mač. Kad je klon ponovno podigao
malj iznad glave, razotkrivši svoj trbuh, Michael se bacio
naprijed.
Michael je svu svoju težinu uložio u zamah i zabio
mač do drška.
Mješavina krvi i bistrog ulja šiknula je na Michaelova
prsa.
Iznenađeni je klon ispustio malj i objema rukama
zgrabio Michaelovu glavu. Michael je osjetio kako ga
podiže s tla. Ali to nije potrajalo. Klon je počeo gubiti svoju
nevjerojatnu snagu, te se srušio na pod, povukavši Michaela
za sobom.
Trebalo je gotovo pet minuta da klonov stisak oko
Michaelove glave popusti toliko da se Michael može izvući.
Kad je ustao, zadrhtao je od mučnine izazvane smradom
tekućine što je curila iz dvojice svladanih klonova. Bilo je
poput kombinacije klaonice i servisne radionice za
automobile.
Michael je ponovno uzeo samostrel. Osjetio je novo
poštovanje spram opasnosti što su je klonovi predstavljali.
Iznenadio se da ga je drugi klon napao, te je zaključio da su
dobili neke opće naredbe. Događaj je također naglasio
činjenicu da klonovi nemaju ništa protiv nasilja, baš kako ih
je Harv upozorio.
 19 POGLAVLJE

- Možda smo ovo trebali izvesti nakon večere - reče

Richard. - Umirem od gladi.
- Ovo nije vrijeme za humor - reče Perry.
- Tko se šali? - upita Richard.
- Ovo su sigurno oni - Harvey dovikne s vrata kamo
ga je Donald postavio kao izvidnika. - Vani se upravo
spustio jedan zračni taksi.
Grupa se nalazila u blagovaonici i čekala Araka, Sufu
i Blackove.
- U redu, ljudi - reče Donald. - To je to. Budimo
pripravni. Richard je uzeo jedan od grčkih mačeva. Nakon
utapanja u bazenu skinuo je oklop. Donald je po dvadeseti
put izvadio spremnik iz Lugera, provjerio ga i vratio natrag.
Također je provjerio nalazi li se metak u komori.
Arak, Sufa, Blackovi i četiri krupna radnička klona
ušli su u sobu.
- U redu - reče Arak, pomalo bez daha. - Sve će biti u
redu, zato vas molim da se opustite.
U skladu s planom, Harvey je bučno zatvorio vrata.
Arak je ignorirao buku. Harvey je krenuo periferijom sobe.
Zajedno s Perryem i Richardom stao je iza Donalda.
- Prvo - reče Arak - morate razumjeti da ne možete
pobjeći. Ne možemo to dopustiti.
- Vijesti brzo putuju - reče Donald. - Dakle, Suzanne
je već stigla do vas.
- Obavijestilo nas je Vijeće staraca - reče Arak. -
Javili su nam se odmah nakon što ste nas pozvali ovamo.
Sad kad smo ovdje, željeli bismo vas zamoliti da se svi
vratite u svoje kolibe. Ponavljam: ne možete pobjeći.
- Vidjet ćemo - reče Donald. - Zasad ćemo mi
izdavati naredbe.
- To ne dolazi u obzir - reče Arak. Zatim se okrene
klonovima i reče: - Onemogućite ih, ali ih nemojte
povrijediti, molim!
Klonovi poslušno pođu naprijed.
Donald je s pištoljem u ruci koraknuo unatrag.
Njegovi suzavjerenici učiniše isto.
- Ne približavajte se! - naredi Donald.
- Mislim da oni ne znaju što je pištolj - nervozno će
Perry.
- Brzo će saznati - reče Donald. I dalje je hodao
unatrag, ali je podigao pištolj i uperio ga u lice klona koji je
hodao ravno prema njemu.
- Arak! - krikne Ismael. - On ima pištolj. Arak..
- Stanite, molim! - Donald naredi klonovima.
Budući da im je prvu zapovijed izdao Interterranac,
klonovi su ignorirali Donalda i nastavili se približavati
sekundarnim ljudima.
Donald je pritisnuo okidač Lugera te se začuo
zaglušujući hitac. Metak je prvoga klona pogodio u čelo.
Zateturao je i pao na leđa. Bistra, gusta tekućina potekla je
iz rane na mramor. Začudo, njegove su se noge nastavile
micati kao da još uvijek hoda.
Arak i Sufa su zaprepašteno otvorili usta.
Ostali su se klonovi nepokolebljivo nastavili
približavati. Donald je okrenuo pištolj na onoga koji se
primicao Perryu i opet opalio. Metak je drugoga klona
pogodio u sljepoočnicu. On se također srušio na pod, ali su
se i njegove noge nastavile pomicati.
 - Stanite, molim! - Arak drhtavim glasom vikne
preostalim klonovima.
Oni su ga trenutno poslušali. Arakovo je lice
problijedjelo i sav se tresao. U međuvremenu su kretnje
nogu dvojice na tlu usporile i zatim stale.
Donald je sada objema rukama držao pištolj. Okrenuo
ga je i uperio u Araka. - To je već bolje - reče užasnutom
Interterrancu. - Tek toliko da se razumijemo, ti si sljedeći.
- Molim vas - krikne Sufa. - Dosta je nasilja. Molim
vas!
- Rado ćemo vam udovoljiti - reče Donald. Nije
spustio pištolj. - Samo učinite kako vam kažemo i sve će
biti u redu. Arak, uspostavit ćeš nekoliko kontakata svojim
komunikatorom, a tada ćemo otići odavde.
***
Suzanne je bila impresionirana staloženošću što su je
članovi Vijeća pokazivali unatoč teškoj krizi. S druge
strane, nju je sve više obuzimala tjeskoba; vijesti što su
stizale ukazivale su na to da njezini bivši kolege uspijevaju.
Dok su oni vijećali, ponudili su Suzanne da pođe
nešto pojesti, a zatim su je pozvali natrag u dvoranu sa
stupovima. Jednako kao i tog jutra, ponovno su je zamolili
da ostane u sredini prostorije, ali su joj ovoga puta dali
stolicu sličnu onima na kojima su oni sjedili, premda
manju.
Bila je okrenuta prema Ali, a iza nje su se nalazila
brončana vrata.
- Čini se da se problem pogoršava - rekla je Ala
nakon što je trenutak slušala svoj komunikator. Njezin
jasni, dječji glas nije bio užurban ni uzrujan. - Tvrdoglava
skupina zajedno s četiri taoca sada se u netaknutoj
podmornici približava Barsami. Arak čeka naše zapovijedi.
 - U svim svojim životima nikad se nisam suočio s
ovakvom situacijom - reče Ponu. - Četiri radnička klona
prerano su onesposobljena. To je doista uznemirujuće.
- Možete ih zaustaviti, zar ne? - izusti Suzanne.
Počela ju je uzrujavati smirenost Vijeća. - I to možete
učiniti bez da ih ozlijedite, zar ne?
Ala se nagnula naprijed prema Suzanne, ignorirajući
njezina pitanja. - Postoji jedna stvar u koju moramo biti
apsolutno sigurni - mirno će ona.
- Vidjeli smo da vaši kolege bez ikakve grižnje
savjesti mogu nauditi radničkim klonovima. Što je s
ljudima? Zar bi doista mogli nauditi ljudskom biću?
- Da, bojim se da bi - reče Suzanne. - Očajni su.
- Teško je vjerovati da bi učinili tako nešto nakon što
su imali priliku upoznati našu kulturu - reče Ponu. - Svi
naši drugi posjetitelji spremno su se prilagodili mirnom
načinu našeg života.
- Možda bi se i oni prilagodili kad bi imali više prilika
- reče Suzanne. - Ali u ovom su trenutku opasni za svakoga
tko bi ih pokušao zaustaviti.
- Nisam siguran da vjerujem u to - reče drugi član
Vijeća. - To je suprotno našem iskustvu, kao što je Ponu
spomenuo.
Suzanne je bila tako frustrirana da se počela ljutiti. -
Mogu dokazati za kakva su nedjela sposobni - prasne. -
Ostavili su dovoljno dokaza u dvije kolibe.
- A što bi to moglo biti? - smireno upita Ala, kao da
razgovaraju o vrtlarstvu.
- Već su izazvali smrt dvoje primarnih ljudskih bića.
Suzannine su riječi očito zaprepastile Vijeće. Sjedili su bez
riječi.
- Jeste li sigurni u to? - upita Ala. U njezinu se glasu
prvi put osjetila uznemirenost.
 - Vidjela sam tijela prije nekoliko sati - reče Suzanne.
- Jedno je premlaćeno, a drugo utopljeno.
- Bojim se da ova tragična vijest u drukčijem svjetlu
prikazuje trenutnu situaciju - reče Ala.
Nadam se da je tako, u sebi pomisli Suzanne.
- Preporučujem da odmah zatvorimo izlaz u Barsami -
reče Ponu.
Žamor slaganja ispunio je dvoranu.
Ala je podigla svoj komunikator, nešto kratko rekla i
spustila ruku. - To će biti učinjeno - reče.
- Koliko je vremena potrebno da se izlaz spoji sa
Zemljinom korom? - upita Ponu.
- Nekoliko sati - reče Ala.
Vrata su bila ogromna, visoka oko dva kata i gotovo
tri metra debela.
Počela su se bešumno otvarati prema unutra. Arak je
uz pomoć svoga komunikatora upravljao aktivnošću. Bio je
u izravnoj vezi s Centralnim informacijama. Donald je
stajao iza njega, a cijev pištolja pritisnuo mu je na leđa.
Perry, Richard i Michael stajali su sa strane, čuvajući
Sufu, Ismaela i Mary. Michael je još uvijek bio u svom
grčkom oklopu, tvrdoglavo odbijajući da ga se odrekne.
Harvey se nalazio u putničkom dijelu antigravitacijskog
teretnog vozila koje je nosilo Oceanus. Bio je spreman
uvesti vozilo u komoru za dekontaminaciju iza ogromnih
vrata.
- To mi se čini poznatim - reče Donald nakon što je
ugledao unutrašnjost od nehrđajućeg čelika. - Podsjeća me
na prostoriju u kojoj smo imali onu neželjenu kupku na
našem putovanju u Interterru.
Iznenadna je tutnjava potresla tlo tako da su svi jedva
održali ravnotežu.
Trajala je četiri ili pet sekundi.
 - Što je to bilo, dovraga? - upita Perry.
Harvey je promolio glavu iz teretnog vozila. - Bit će
bolje da požurimo - dovikne. - Sigurno otvaraju
geotermalno okno.
- Što će se tada dogoditi? - glasno ga upita Donald.
- Zatvorit će izlaz - vikne Harvey.
- Hajde, Arak! - zareži Donald. - Ubrzaj taj postupak.
- Ne mogu učiniti više od ovoga što činim - reče
Arak. - Osim toga, Harvey ima pravo, neće biti dovoljno
vremena. Izlaz će biti onesposobljen.
- Nećemo odustati nakon što smo dospjeli ovako
daleko - upozori ga Donald. - Ako za petnaest minuta ne
iziđemo odavde, pucat ću u Sufu.
Još je jedna kratka vibracija zatutnjila kroz tlo, što je
značilo da su monstruozna vrata pod tlakom otvorena.
- Sad je sve na vama - reče Arak. Mahnuo je Harveyu
neka uđe s teretnim vozilom. - Kad se otvore unutrašnja
vrata, pođite u komoru za izlaženje i ulaženje. Kad to bude
poplavljeno i vrata izlaza se otvore, možete se popeti uz
okno.
- To se neće tako dogoditi - reče Donald. - Ti ideš s
nama, Arak. Ti i Sufa.
- Ne! - krikne Arak. - Ne, molim vas! Ne možemo.
Učinio sam što ste tražili, ali mi se ne smijemo izložiti
atmosferi bez prilagodbe. Umrijet ćemo.
- Ja ne pitam - reče Donald. - Naređujem.
Arak se počeo buniti. Donald je odgovorio tako da ga
je pištoljem tresnuo po licu. Arak je vrisnuo i šakama
pokrio lice. Krv se cijedila između prstiju. Donald ga je
gurnuo u prostoriju od nehrđajućeg čelika.
Teretno je vozilo reagiralo na Harveyevo upravljanje
i bešumno kliznulo u komoru za dekontaminaciju.
 - Hajde, momci - Donald dovikne Perryu i Richardu. -
Dovedite Sufu, ali ostale ostavite.
Čim su svi ušli, Donald je povukao Araka od Sufe
koja ga je pokušavala utješiti. Čovjekovo je desno oko bilo
purpurno i otečeno.
- Pobrini se da se vanjska vrata zatvore, a unutrašnja
otvore, Arak - naredi Donald.
Arak je nešto promrmljao u svoj komunikator i velika
su se vrata počela zatvarati. Još je jedna tutnjava, ukazujući
na drugi potres, odjekivala prostorijom; trajala je malo dulje
od prve.
- Hajde, Arak - prijeteći će Donald. - Ubrzaj malo!
- Rekao sam vam da ne mogu - izusti Arak.
- Richarde - dovikne Donald. - Dođi ovamo s jednim
od tih noževa i odsijeci Sufin prst.
- Ne, čekajte! - zajeca Arak. - Učinit ću što mogu.
Arak je opet govorio u komunikator i zamah
ogromnih vrata malo se ubrzao.
- To je već bolje - reče Donald. - Doista je mnogo
bolje. Cijela se prostorija trenutak tresla kad su se vrata
zatvorila.
Gotovo istodobno počela su se otvarati jednako velika
unutrašnja vrata.
Iza njih se nalazila golema crna špilja slična onoj u
kojoj su se sekundarni ljudi našli na svom putu u Interterru.
Imala je isti slankasti miris, nesumnjivo zato jer je davno
bila ispunjena morskom vodom.
Čim su se unutrašnja vrata sasvim otvorila, Harvey je
uvezao teretno vozilo s podmornicom. Ostali su potrčali za
njom, ali ih je zaustavilo blato.
- Prokletstvo - reče Perry. - Zaboravio sam na ovaj
dio.
 - Zatvori ona unutrašnja vrata! - Donald vikne Araku
kad su dostigli teretno vozilo. Glas mu je odzvanjao
špiljom. Pružio je pištolj Perryu. - Trebaju nam svjetla.
Idem u podmornicu.
- U redu - reče Perry. Stavio je prst na okidač. To mu
je pružalo neobičan osjećaj. Nikad u životu nije držao
pištolj, a kamoli pucao iz njega.
Dok se Donald penjao ljestvama podmornice, osjetili
su još jedan potres.
Morao se čvrsto držati kako ne bi pao s ljestava. U
daljini je prštavi zvuk najavio gejzir lave.
- Sranje! - uzvikne Richard. - Mi smo u prokletom
vulkanu. Čim je prestalo podrhtavanje, Donald se hitro
popeo uz ostatak ljestvi i nestao u Oceanusu. Trenutak
kasnije upalila su se vanjska svjetla. U posljednji čas:
unutrašnja su se vrata gotovo sasvim zatvorila. Tada će
jedina svjetlost dopirati od podmornice i lave u daljini.
Svake je sekunde postajala sve veća.
Donaldova glava proviri iz podmornice. - Idemo,
ljudi - reče. - Sve sam uključio. Spremni smo za pokret.
Naredili su Araku i Sufi da se popnu u podmornicu, a
zatim su ušli Harvey, Perry i Michael. Michael je na koncu
morao skinuti oklop s prsa kako bi se mogao provući kroz
vratašca. Richard je posljednji ušao. Dok je zatvarao
vratašca, vidio je kako voda počinje ispunjavati špilju.
Također je čuo praskave zvukove dok se voda
sukobljavala s lavom i stvarala paru.
Kad se Richard spustio ljestvama u podmornicu,
Donald mu je rekao neka sjedne; nije imao pojma koliko će
ih voda bacakati naokolo dok se špilja puni. Nekoliko
minuta kasnije Oceanus je poput čepa poskakivao naokolo.
Svi su se grčevito držali za sjedala.
 - Što bismo sada trebali učiniti? - Donald vikne
Araku.
- Ništa - reče Arak. - Voda će odnijeti podmornicu uz
okno.
- Znači li to da smo uspjeli? - upita Donald.
- Čini se da jeste - mrzovoljno odgovori Arak. Čvrsto
je stegnuo Sufinu ruku.
***
Ala je polako spustila ruku. Dotad je držala
komunikator na uhu.
Premda je bila vidno uzrujana kad je čula za umorstva
Sarta i Mure, lice joj je ponovno postalo smireno. Mirnim
je glasom objavila: - Barsamin izlaz nije bio na vrijeme
zatvoren. Podmornica je izišla i sad se nalazi u oceanu, a
kreće se prema zapadu.
- A taoci? - upita Ponu.
- Samo su dvoje u podmornici - reče Ala. - Arak i
Sufa su još uvijek sa sekundarnim ljudima. Ismaela i Mary
su ostavili za sobom i oni su na sigurnom.
- Oprostite - reče Suzanne, nastojeći privući njezinu
pozornost. Ono što je čula činilo joj se nemogućim. Uza
svu onu moć i tehnologiju za koju je zamišljala da stoji na
raspolaganju Interterrancima, njezini nekadašnji kolege su
očito pobjegli!
- Vjerujem da se sada moramo izravno pozabaviti tim
ljudima - reče Ala, i dalje ignorirajući Suzanne. - Previše je
toga na kocki.
- Mislim da bismo ih trebali poslati natrag i zaključiti
taj problem - reče jedna od članica Vijeća sa Suzannine
lijeve strane. Suzanne se okrene i pogleda ženu. Za razliku
od glasnogovornice Vijeća, činilo se da je ona srednjih
dvadesetih godina.
 - Kako to mislite, poslati ih natrag? - s nevjericom
upita Suzanne.
Osjetila je da uopće nije čudno što nitko od njih ne
djeluje naročito uzrujano ako je moguće tako jednostavno
rješenje.
- Slažem se da ih moramo poslati natrag - reče član
Vijeća na suprotnom kraju prostorije, ne obraćajući
pozornost na Suzanne.
Ona se okrenula i pogledala govornika, dječaka od
pet ili šest godina.
- Jesmo li svi suglasni? - upita Ala. Žamor pristanka
ispunio je prostoriju.
- Dakle, neka bude - reče Ala. - Poslat ćemo klona u
malenom međugalaktičkom brodu.
- Reci im neka upotrijebe najmanju moguću energiju -
reče Ponu dok je Ala kratko govorila u svoj komunikator.
- Tako nesretan događaj - reče jedan od drugih
članova Vijeća. - To je doista tragedija.
- Neće biti ozlijeđeni, zar ne? - upita Suzanne. Nije
željela odustati, ali se začudila kad je Ala napokon reagirala
na njezino pitanje.
- Pitate li za svoje prijatelje? - upita Ala.
- Da! - uzrujano će Suzanne.
- Ne, neće biti ozlijeđeni - reče Ala. - Samo veoma
iznenađeni.
- Mislim da bi trebalo javno odati priznanje Arakovoj
i Sufinoj žrtvi - reče Ponu.
- Sa svim počastima - reče dječak. Ponovno se začuo
žamor slaganja.
- Zar neće Arak i Sufa također poći natrag? - upita
Suzanne.
 - Naravno - reče Ala. - Svi će biti poslani natrag.
Suzanne je gledala od jednog člana Vijeća do drugog. Bila
je sasvim zbunjena.
***
- Vidim svjetlo kroz prozorčić! - uzbuđeno će Perry.
Nekoliko su sati putovali bez ikakvog razgovora, a jedina
svjetlost dopirala je od instrumenata. Svi su bili iscrpljeni.
- I ja - reče Richard sa suprotne strane Oceanusa.
- I mora biti svjetla - reče Donald. - Prema
dubinomjeru nalazimo se na dubini od trideset metara, a na
površini je zora.
- Zvuči umirujuće - reče Perry. - Što misliš, koliko
još? Donald je pogledao sonarni uređaj.
- Promatrao sam obrise dna. Rekao bih da ćemo za
najviše dva sata ugledati otoke ispred Bostona.
- Super! - istodobno uzviknu Richard i Michael.
Pljesnuli su se dlanovima preko uskog prolaza.
- Koliko energije još imamo? - upita Perry.
- To je jedini problem - reče Donald. - Bit će za
dlaku. Možda ćemo posljednjih stotinjak metara morati
preplivati.
- Nemam ništa protiv - reče Harvey. - Plivao bih sve
do New Yorka kad bih morao.
- Što će biti s mojim oklopom? - upita Michael,
odjednom zabrinut za svoj plijen.
- To je tvoj problem, mornaru - reče Donald. - Ti si
sve to želio ponijeti.
- Pomoći ću ti ako ćeš podijeliti sa mnom - ponudi
mu Richard.
- Jebi se - reče Michael.
- Bez prepirke! - oštro će Perry.
 Nekoliko su minuta putovali u tišini, a tada se javi
Arak: - Oslobodili ste se Interterre. Zašto ste poveli nas, a
znali ste što će nam se dogoditi?
- Osiguranje - reče Donald. - Želio sam biti siguran da
nas vaše Vijeće staraca neće ometati nakon što iziđemo
kroz Barsamin izlaz.
- Vi ćete nam također dobro doći ako netko bude
dovoljno glup da posumnja u našu priču - reče Richard.
Michael se nasmijao.
- Ali mi ćemo stradati - reče Arak.
- Odvest ćemo vas u Opću bolnicu Massachusetts -
reče Donald.
Lukavo se nasmiješio. - Slučajno znam da oni vole
izazove.
- To uopće neće koristiti - tmurno će Arak. - Vaša je
medicina previše primitivna da bi nam pomogla.
- Pa, to je najbolje što možemo učiniti - reče Donald.
Počeo je još nešto govoriti, ali se prekinuo. Njegov je
smiješak nestao.
- Što je bilo? - upita Perry. Onako napet, Perry je bio
posebno osjetljiv na Donaldovo ponašanje.
- Ovdje imamo nešto čudno - reče Donald. Ispružio je
ruku kako bi popravio prikaz sonara.
- O čemu je riječ? - upita Perry.
- Pogledaj sonar - reče Donald. - Izgleda kao da nas
nešto progoni, i veoma se brzo približava.
- Koliko brzo? - upita Perry.
- Ovo ne može biti istina - sve zabrinutije reče
Donald. - Instrumenti kažu da se kreće brzinom od preko
sto čvorova ispod vode! - Naglo se okrene prema Araku. -
Je li to moguće, i ako jest, o čemu je riječ, dovraga?
- Vjerojatno o interterranskom međuplanetarnom
brodu - reče Arak i nagne se naprijed kako bi vidio prikaz.
 - Oni znaju da ste vi u podmornici, zar ne? - upita
Donald.
- Svakako - reče Arak.
Donald se opet okrene kontrolnim uređajima. - Ne
sviđa mi se ovo - prasne. - Idem na površinu.
- Mislim da to neće moći - reče Perry. - Vani se
upravo smračilo. Zasigurno lebdi točno iznad nas.
Podmornica je počela podrhtavati od
niskofrekventnih vibracija.
- Arak, kojeg vraga rade?
- Ne znam - reče Arak. - Možda nas kane uvući u
svoju zračnu komoru.
- Harvey, imaš li kakvu ideju o tome što se događa? -
upita Donald.
- Ni najmanju - odgovori Harvey. Jednako kao i
ostali, držao se za svoju stolicu da ne bi pao. Vibracije su se
pojačavale.
Donald je zgrabio Luger i uperio ga u Araka. -
Kontaktiraj te gadove i reci im neka prekinu to što rade!
Ako ne, ti si povijest!
- Gledaj! - dovikne Perry, pokazujući prikaz bočnog
sonara. - Može se vidjeti slika plovila. Izgleda poput
dvoslojnog tanjura.
- O, ne! - krikne Arak kad je vidio o čemu je riječ. -
To nije međuplanetarni brod! To je međugalaktička
krstarica!
- U čemu je razlika? - vikne Donald. Vibracije su se
toliko pojačale da im je bilo doista teško ostati na
sjedalima. Teški čelični trup podmornice škripao je i
stenjao uslijed naprezanja.
- Povest ća nas natrag! - krikne Arak. - Sufa, povest
će nas natrag!
 - Jedino su to mogli učiniti - jecala je Sufa. - Samo su
to mogli učiniti.
Vibriranje je naglo prestalo, ali prije nego se itko
snašao, došlo je do strahovitog ubrzanja prema gore. Svi su
takvom silinom pritisnuti na svoja sjedala da se na trenutak
nisu mogli pomaknuti ili čak disati, te su brzo dovedeni do
ruba svijesti. Inertnu je silu pratila neobična svjetlost koja
je preplavila unutrašnjost podmornice. U idućem se
trenutku sve vratilo na normalu, osim njihanja, što je
ukazivalo na valove kojih ranije nije bilo.
- Moj Bože! - zastenje Donald. - Što se, dovraga,
dogodilo? - Pomaknuo se, ali su mu udovi djelovali teško i
tromo, kao da je zrak postao gušći.
No učinak je potrajao samo dok nije nekoliko puta
savio svoje zglobove.
Zatim se osjećao normalno. Njegov je pogled
instinktivno prešao preko instrumenata. Iznenadio se kad je
vidio da su očitanja normalna. No tada je pogledao razinu
baterija. Obeshrabreno je ustanovio da su baterije ostale i
bez ono malo napona, što je značilo da će podmornica
uskoro ostati bez energije. Zatim je opazio još nešto
nevjerojatno: nalazili su se na dubini od samo petnaest
metara! Nije ni čudo da ih valovi bacakaju naokolo.
Donaldov je pogled naglo skrenuo na prikaz sonara.
Interterransko plovilo, ili što god je to bilo, nestalo je iz
vidokruga. Donald je vidio da se dno oceana naginje prema
gore. Činilo se da je kopno tek nekih četrdeset pet metara
dalje.
Drugi su se putnici oporavljali od bizarne kušnje.
- Pitam se je li to ono što astronauti osjećaju kad ih
pošalju u svemir? - zastenje Perry.
- Ako jest, ne zanima me odlazak onamo - reče
Richard.
 - Slično je - reče Arak. - Ali nije isto. Naravno, vi ste
previše nesofisticirani da biste shvatili razliku.
- Umukni, Arak - reče Donald. - Već mi te je dosta.
- Doista - reče Arak. - I vi zaslužujete svoju sudbinu.
- Priprema za izronjavanje - reče Donald. - Ponestaje
nam energije.
- O, ne! - uzvikne Perry.
- Bit će u redu - uvjeravao ih je Donald dok je uz
pomoć komprimiranog plina izbacivao balast. - Odmah
pred nama nalazi se kopno.
Valjanje podmornice dramatično se pojačalo kad su
izronili i okrenuli se bočno prema vjetru. Dok je još uvijek
imao malo energije, Donald je mahnito pokušavao
uspostaviti vezu s navigacijskim sustavom LORAN.
Kad mu to nije uspjelo, pokušao je s Geosatom. Ni to
mu nije pošlo za rukom. - Ne mogu ovo razumjeti - reče.
Počešao se po glavi. To nije imalo smisla. - Neka netko
pođe u gornji dio, odškrine vratašca i vidi može li
prepoznati gdje se nalazimo. Trebali bismo biti negdje u
bostonskoj luci.
- Ja ću poći - reče Michael. - To je područje moj stari
kraj.
- Pazi na ove valove - upozori ga Donald.
- Kao da nikad nisam bio u brodu - obrecne se
Michael. Dok se Michael penjao ljestvama do vratašca,
Donald je hitro isključio sve što nije bilo nužno potrebno
kako bi sačuvao ono malo energije u baterijama. Ali to mu
nije koristilo. Baterije su bile posve prazne i, trenutak
kasnije, ugasila su se svjetla i oni više nisu uopće
napredovali.
Čuli su kako Michael gore otvara vratašca. Blijeda
jutarnja svjetlost prodrla je u mračnu podmornicu. Mogli su
osjetiti vlažni morski zrak i čuti oštre, ali ugodne krikove
galebova.
- To je glazba za moje uši - reče Richard.
- Nalazimo se ispred jednog od lučkih otoka -
dovikne Michael odozgo. - Ne znam kojeg.
U tom je trenutku podmornica uz trzaj udarila o
pješčano dno i počela se okretati na bok.
- Moramo izići odavde! - vikne Donald. - Ova će
stvar potonuti.
Dok su sekundarni ljudi žurno napuštali svoja mjesta,
Arak i Sufa su podigli ruke i s ljubavlju pritisnuli dlanove. -
Za Interterru - reče Arak.
- Za Interterru - ponovi Sufa.
- Hajde, vas dvoje - Donald vikne primarnim
ljudskim bićima. - Ova će se podmornica prevrnuti, a tada
će se napuniti vodom.
Arak i Sufa su ga ignorirali i nastavili sanjarski
pritiskivati dlanove.
- Kako hoćete - reče Donald.
- Neka netko donese moj oklop! - Michael vikne kroz
vratašca.
Došlo je do divljeg pentranja uz ljestve, pogotovo
nakon što se podmornica nagnula i voda je zapljusnula
unutrašnjost. Gore su svi osim Michaela skočili u valove i
zaplivali prema obližnjoj obali. Michael se pokušao vratiti
niz ljestve, ali se predomislio kad se podmornica posve
prevrnula. Prilično se namučio dok se nije uspio udaljiti.
Harveyu su morali pomoći u divljim valovima, ali svi
su uspjeli doplivati do obale, osim Interterranaca, i ondje se
srušili na topli pijesak.
Michael se posljednji izvukao iz podvodne
protustruje. Richard ga je nemilosrdno zadirkivao u vezi s
potonulim oklopom.
 Vrijeme je bilo prekrasno. Blago, ljetno jutro s malo
izmaglice na moru.
Topla je sunčeva svjetlost blistala na vodi, dajući
naslutiti kako će pripeći u podne. Nakon bitke s valovima,
svi su se zadovoljno odmarali, udisali svježi zrak,
promatrali let galebova i pustili da im sunce osuši tanku
satensku odjeću što se prilijepila uz njihova tijela.
- Sad mi je žao zbog Araka i Sufe - čeznutljivo će
Perry. Podmornica Oceanus prevrnula se na bok i napunila
vodom. Već je bila dalje od obale nego kad su se iskrcali.
Valovi su je odvlačili natrag na pučinu.
- Meni nije - reče Richard. - Što se mene tiče, dobro
da smo ih se riješili.
- No šteta je za podmornicu - reče Donald. - Ondje
vani neće dugo izdržati. Vjerojatno će završiti na dnu iza
kontinentalnog podvodnog grebena. Prokletstvo! Nadao
sam se da ćemo uspjeti doći ravno u bostonsku luku.
Baš nakon Donaldovih riječi pojavio se niz posebno
velikih valova.
Nakon što su se razbili na obali i pjena se povukla,
podmornice više nije bilo na vidiku.
- Dakle, nema je više - reče Perry.
- Kad ispričamo svoju priču, siguran sam da će je
svim silama nastojati izvući - reče Michael. - Vjerojatno će
završiti u Smithsonianu.
- Gdje smo? - upita Harvey. Oslonio se na lakat i
pogledao nizak, vjetrom šibani otok. Činilo se da postoji
samo pijesak, školjke i morska trava.
- Rekli smo ti - reče Donald. - To je jedan od mnogih
otoka ispred bostonske luke.
- Kako ćemo stići do grada? - upita Perry.
 - Za nekoliko će sati svuda naokolo biti čamaca i jahti
- reče Michael. - Kad ljudi jednom čuju našu priču, borit će
se za čast da nas povezu.
- Radujem se finoj večeri gdje ću znati što jedem -
reče Perry. - I telefonu! Želim nazvati ženu i kćeri. Onda
želim spavati oko četrdeset osam sati.
- Slažem se - reče Donald. - Hajde! Pođimo do strane
okrenute prema vjetru. Godit će mi srcu ako čak i iz daljine
bacim pogled na stari Beantown.
- Vrijedi - reče Perry.
Ustali su, protegnuli se i krenuli duž plaže po gusto
zbijenom pijesku uz rub vode. Unatoč iscrpljenosti, počeli
su pjevati. Čak se i Donald prepustio veselju.
Kad su zaobišli uzvisinu uz maleni zaljev, naglo su
stali i utihnuli.
Šezdesetak metara dalje jedan je sijedi starac skupljao
školjke. Na obalu je izvukao čamac na vesla umjerene
veličine. Njegovo latinsko jedro nadimalo se na vjetru.
- Nije li ovo sretna slučajnost? - primijeti Perry.
- Već mogu osjetiti okus kave i miris čistih plahti -
reče Michael. - Hajde, učinimo heroja od ovog starca.
Vjerojatno će ga prikazati na CNN-u.
Počeli su vikati i dali se u trk. Ribar se prestrašio kad
je vidio grupu muškaraca koji viču i jure prema njemu.
Jurnuvši do svog čamca, ubacio je unutra kabao i mrežu, te
pokušao pobjeći.
Richard je prvi stigao onamo, te je potrčao u vodu do
struka kako bi zgrabio krmenicu čamca i usporio ga.
- Hej, starče, čemu žurba? - upita Richard.
Ribar je reagirao tako što je ispustio jedro iz ruku.
Veslom je pokušao otjerati Richarda. Richard je zgrabio
veslo, istrgnuo ga iz čovjekovih ruku i bacio u stranu.
Ostali su dotrčali u vodu i uhvatili čamac.
 - Nije baš prijateljski raspoložen - primijeti Richard.
Ribar je stajao nasred čamca i ljutito promatrao skupinu.
Harvey je uhvatio veslo i donio ga natrag.
- Nije ni čudo - reče Perry. Pogledao je sebe, a zatim
ostale. - Pogledaj nas! Što bi ti mislio da četiri tipa
odjevena u rublje dotrče iz jutarnje izmaglice?
Svi su prasnuli u glupavi smijeh, pojačan
iscrpljenošću i stresom.
Trebalo im je nekoliko minuta da donekle uspostave
kontrolu nad sobom.
- Oprostite, starče - reče Perry, gušeći se od smijeha. -
Oprostite zbog našeg izgleda i našeg ponašanja. Ali proveli
smo paklenu noć.
- Previše groga, pretpostavljam - reče ribar.
Ribarev je odgovor izazvao novi napadaj smijeha. No
s vremenom su se toliko pribrali da starca uvjere kako nisu
opasni, te da će biti velikodušno nagrađen ako ih povede do
Bostona. Kad su se tako dogovorili, svi su se ukrcali u
čamac.
To je bila ugodna vožnja, pogotovo u usporedbi s
napetim satima u skučenoj, klaustrofobičnoj podmornici.
Uz toplo sunce, tihi šapat vjetra u jedru i lagano ljuljanje
čamca, svi su čvrsto spavali prije nego je čamac zaobišao
otok.
Uz povoljan vjetar ribar je vješto i prilično brzo
doveo čamac u luku.
Nije znao gdje bi se njegovi putnici željeli iskrcati, pa
je najbližu osobu prodrmao za rame. Perry je mamurno
reagirao i na trenutak nije uspijevao otvoriti oči. Kad ih je
otvorio, ribar je postavio svoje pitanje.
- Pretpostavljam da nije važno gdje - reče Perry.
Morao je uložiti znatan napor da bi sjeo. Usta su mu bila
suha. Trepćući na jarkom suncu, osvrnuo se po luci. Zatim
je protrljao oči, ponovno trepnuo i zabezeknuto zurio
naokolo.
- Gdje smo to, dovraga? - upita. Bio je smućen. -
Mislio sam da bismo trebali biti u Bostonu.
- Ovo je Boston - reče ribar. Pokazao je desno. - Ono
tamo je Long Wharf.
Perry je ponovno protrljao oči. Na trenutak se pitao
nisu li to halucinacije. Gledao je lučki prizor koji se
sastojao od jedrenjaka s križnim jedrima, škuna i konjskih
zaprega na granitnom gatu. Najviše zgrade bile su drvene, a
imale su tek tri ili četiri kata.
Boreći se protiv vala nevjerice koji je graničio s
užasom, Perry je panično probudio Donalda, vičući da je
nešto strašno naopako. Pomutnja je probudila i ostale. Kad
su ugledali prizor, svi su ostali bez riječi od zaprepaštenja.
Perry se okrenuo ribaru koji je spuštao jedro. - Koja
je ovo godina? - s oklijevanjem upita.
- Godina Gospodnja tisuću sedamsto devedeset prva -
odgovori ribar.
Perry je zabezeknuto otvorio usta. Opet je pogledao
jedrenjake s križnim jedrima. - Dobri Bože! Vratili su nas
natrag kroz vrijeme.
- Ma daj! - pobuni se Richard. - Ovo mora biti
nekakva šala.
- Možda snimaju film - predloži Michael.
- Ne bih rekao - polako će Donald. - Na to je Arak
mislio kad je rekao da će nas povesti natrag. Mislio je
natrag u vremenu, a ne natrag u Interterru.
- Međugalaktički brodovi moraju podrazumijevati
vremensku tehnologiju - reče Perry. - Pretpostavljam da je
to jedini način na koji se može putovati u drugu galaksiju.
- Moj Bože - promrmlja Donald. - Dobro su nas
sredili. Nitko neće vjerovati našoj priči o Interterri, a ne
postoji tehnologija uz pomoć koje bismo to mogli dokazati
ili se onamo vratiti.
Perry je kimnuo i zurio u daljinu, ali ništa nije vidio. -
Ljudi će misliti da smo ludi.
- Što je s podmornicom? - uzvikne Richard. - Vratimo
se!
- I što onda? - upita Donald. - Nikad je nećemo naći, a
kamoli izvući je.
- Ipak neću vidjeti svoju obitelj - zajeca Perry. -
Odrekli smo se raja radi kolonijalne Amerike? Ne mogu
vjerovati.
- Znate, napokon sam shvatio odakle ste vi klipani -
rekao je ribar dok je spremao vesla.
- Doista - nezainteresirano će Perry.
- Nema nikakve sumnje - nastavi ribar. - Sigurno ste
iz one visoke škole uz rijeku Charles. Vi momci s Harvarda
uvijek pravite budale od sebe.
 R J EČN I K

Astenosfera - područje u unutrašnjosti Zemlje na

dubini od 50 do 200 km; to je gornji dio plašta, smješten
odmah ispod litosfere. Smatra se da je to područje
rastaljeno i tekuće.
Batipelagijski - pridjev koji se odnosi na umjerene
oceanske dubine (600 - 3 600 metara).
Bazalt - tamna, gotovo crna stijena koja nastaje od
hlađenja i skrućivanja rastaljenih silicijevih minerala. Čini
veliki dio oceanske kore.
Bioluminiscencija - pojava svijetljenja kod živih
organizama.
Dinoflagelati - vrsta planktona koja uključuje mnoge
bioluminiscentne podvrste. Dinoflagelati također uzrokuju
crvenu plimu.
Ektogeneza - razvoj embrija izvan maternice.
Epipelagijski - pridjev koji se odnosi na površinski
dio oceana do kojeg dopire dovoljno svjetlosti za
mogućnost fotosinteze.
Foraminifera - sićušne morske praživotinje čije
vapnenaste ljušture čine kredu i široko rasprostranjeni
vapnenac.
Gameta - muška ili ženska rasplodna stanica.
Globigerinski mulj - sloj mulja krem boje koji pokriva
dobar dio oceanskog dna, a sastoji se uglavnom od
minijaturnih vapnenastih ljuštura foraminifere.
Integument - koža (ljudska ili životinjska).
Litosfera - tvrdi dio Zemljine kore; uključuje morsko
dno kao i kontinente.
 Mikrosom - zrnce u protoplazmi biljnih i životinjskih
stanica.
Mohorovičićev diskontinuitet - područje u
unutrašnjosti Zemlje u kojem dolazi do velike promjene u
prijenosu seizmičkih valova. Nalazi se između 5 i 10 km
ispod oceanskog dna i oko 35 km ispod kontinenata.
Opsidijan - vrsta vulkanskog kremena koji ima izgled
stakla za boce.
Pangea - jedinstveni kontinent koji se počeo
razdvajati u mezozoiku pod utjecajem tektonskih pokreta
tako da su nastali današnji kontinenti.
Plankton - mikroskopske biljke (fitoplankton) i
životinje (zooplankton) koje postoje u tako golemim
količinama da čine temelj oceanskog hranidbenog lanca.
Plašt - unutrašnji sloj Zemlje, između litosfere i
središnje jezgre.
Richterova skala - način izražavanja jačine potresa.
Zigota - stanica koja nastaje spajanjem dviju gameta
iz koje može nastati nova jedinka.
KRAJ