UNIVERZITET U SARAJEVU

PRAVNI FAKULTET
Katedra za historiju prava i komparativno pravo

Bračno pravo u osmanskoj Bosni

Seminarski rad

Sarajevo, maj 2020. godine

SADRŽAJ

1. Uvod...................................................................................................................................................3
2. Osmanska vladavina u Bosni i izvori prava.........................................................................................4
3. Glavni dio............................................................................................................................................5
3.1. Proces islamizacije......................................................................................................................5
3.2. Šerijatsko pravo za vrijeme Osmanske vladavine....................................................................6
3.3. Bračno pravo u osmanskoj Bosni............................................................................................7
4. Zaključak...........................................................................................................................................14
Literatura..............................................................................................................................................15

1
1. Uvod

Obzirom da obrađujem temu koja se tiče prethodnice naše države i historije njenog razvitka,
koja obuhvata i sam proces islamizacije koje je nastala nakon što je Osmansko carstvo
osvojilo prostor Bosne, nastojat ću da temu obradim što konciznije i što jasnije.

Tema o kojoj pišem obuhvata period propadanja Bosanskog kraljevstva, od 1463. godine pa
sve do osvajanja Austo-Ugarske 1878. godine U pogledu na to da je navedeno utjecalo na
razvitak Bosne, kako u političkom i pravnom smislu, tako i vjerskom i kulturnom dotaknuti
ću se i pokušati suštinski objasniti posljedice koje su nastale u navedenim segmentima. U
uvodu svog rada, planiram na početku objasniti ukratko proces osvajanja Bosne od strane
Osmanlija i utjecaj osvajanja na Šerijat, kao osnovni izvor prava Osmanlija i izvore tadašnjeg
prava, a nakon toga posljedicu njihovog osvajanja - islamizaciju koja je imala veliku ulogu u
vjerskom i društvenom razvoju, zatim objasnit ću koje je elemente spomenuto pravo
posjedovalo (vjerske i svjetovne) , i na kraju iznijeti svoj zaključak uključujući i odraz
cjelokupnog procesa na savremenu državu Bosnu i Hercegovinu.

2
2. Osmanska vladavina u Bosni i izvori prava

Osmanlijsko razdoblje Bosne traje od 1463. godine, kada je Bosansko kraljevstvo propalo, do
1878. godine, kada je Austro-Ugarska okupirala Bosanski pašaluk. Dolazak Osmanlija je
događaj u historiji Bosne i Hercegovine koji je ostavio važne i enormne vjerske, jezičke,
kulturne, političke, i vojne posljedice za područje današnje Bosne i Hercegovine. Najvažnija
posljedica, bila je islamizacija. Za vrijeme osmanlijske vladavine islam i judaizam se po prvi
put značajno pojavljuju u Bosni dok se pravoslavlje širi na čitav prostor današnje države.
Savremene granice Bosne i Hercegovine također potiču iz ovog doba. Tokom 19. stoljeća
donijete su važne upravne reforme koje su drugačijeg karaktera i sadržaja u odnosu na
stvarnu praksu u prethodnim stoljećima. U doba tanzimata (19. stoljeće) reforme donose novo
razumijevanje prava i novu pravnu adaptaciju. Na ovaj način osmanska historija u pogledu
pravnih sistema doživljava djelimičnu romanizaciju. To je stoljeće sinteze u pravnim i
socijalnim ustanovama. Cilj tanzimata bio je osmansku državnu upravu uskladiti sa upravnim
principima tog stoljeća, odnosno obezbijediti efikasno korištenje državne moći iz jednog
centra. Obzirom da je u Osmanskom carstvu živio veliki broj etnički, vjerski i jezički
ranorodnog nemuslimanskog stanovništva postojao je poseban naziv za njih – milleti.
Pripadnici svakog milleta uživali su na personalnoj osnovi određenu vjersku samoupravu i
zaštitu. Oni su svoje privatno- pravne, statusne i porodične odnose rješavali kanonskim
pravom. Pravoslavno stanovništvo je također imalo status zaštićene manjine – zimmi. Osnov
pravnog poretka u Osmanskom carstvu kao islamskoj državi činilo je muslimansko pravo,
odnosno Šerijat. Šerijatsko pravo je u osnovi nastojalo obuhvatiti cjelokupni život muslimana.
Sadrži propise o vjerskim obredima (ibadet) i razne svjetovne norme (muamelat). Bračno
pravo također je regulisano šerijatskim pravom. Izvori katoličkog kanonskog prava označava
crkveno pravilo, odnosno crkveni zakon. Kanonsko pravo regullira i druge predmete iz
isključive ili djelimične nadlenosti crkve, gdje na prvom mjestu spadaju bračni i porodični
odnosi. Izvori pravoslavnog crkvenog prava su Biblija, sveto predanje pravila ili odluke prvih
sedam vaseljenskih sabora i razni zakonski akti Carigradske patrijarše, te spisi svake pojedine
autokefalne crkve. Bračno pravo je određeno najvećim dijelom u Bibliji. Zatim, izvori
jevjrejskog prava nalaze se u Hebrejskoj bibliji i Talmudu. Jevrejski biblijski kanon sadrži 39
knjiga, koje se dijele na 3 skupine među kojima jednu predstavljaju zakoni. Zakon se na
hebrejskom naziva Tora, ili Petoknjižje. Pored Tore, izvor prava je Talmud, u kojem se nalae
propiti o braku, razvodu i drugim pitanjima koja se tiču odnosa muškarca i žene.

3
3. Glavni dio

3.1. Proces islamizacije

Pravno-politički gledano, stanovništvo Osmanskog Carstva na temelju spomenutog

šerijatskog prava dijelilo se i prema religiji, odnosno prema tome jesu li bili muslimani ili
Narodi knjige, u bosanskohercegovačkom slučaju židovi ili kršćani1. Prema šerijatu, Narodi
knjige smiju živjeti pod muslimanskom vlašću uz uvjet sklapanja ugovora kojim priznaju
vrhovnu vlast muslimana i plaćanje određene vrijednosti, tačnije neke vrste poreza, dok im
islamska vlast zauzvrat jamči osobnu slobodu i pravo ispovijedanja vjere uz određena
ograničenja, čime navedeni podanici ulaze u sastav zimmija. U osmanskom slučaju, određena
vrijednost koju je plaćalo radno sposobno muško nemuslimansko stanovništvo zvala se džizja
ili džizija, a plaćala se jedanput godišnje umjesto vojne obveze, najčešće novčanim putem. Od
muslimana plaćali su isključivo Romi, a od radno sposobnih muškaraca zimmija su izuzeti oni
koji su državi učinili određene usluge te neki crkveni redovi. Uz plaćanje džizje,
nemuslimansko stanovništvo plaćalo je i druge razne poreze poput resm-a . Njih su plaćale
nemuslimanske udovice i neudane žene, a resm-i arus plaćao je mladoženja pri ženidbi. Iznos
koji se morao platiti određivao se ovisno o tome je li mlada muslimanka ili nije itd. O visini
davanja za nemuslimansko stanovništvo govori i činjenica da se prelaskom na islam porezne
namete moglo smanjiti čak i do 45 %. Uz navedene poreze, postojao je i poseban porez –
devširme ili „danak u krvi“. Tim je porezom osmanska vlast od nemuslimana kupila dječake i
mladiće u dobi od 8 do 20 godina, u razmaku od tri do pet, a katkad i sedam godina. Porezom
bi se uzimalo jedno dijete ili mladić na četrdeset kuća u kadiluku, u cilju popunjavanja
janjičarskih četa. Iako je ovaj porez bio suprotan učenju islama, provodio se do kraja 17.
stoljeća.

Osmanlije- Turci nisu silom širili i nametali islam. Tačnije, takav postupak i pristup je
njihovim pravnim aktima i propisima (propisima Osmanske države) bio zabranjen. Iako
postoje činjenice poput aktova i propisa, srpska i hrvatska nacionalistička historiografija
insistiraju da se prihvatanje islama u Bosni i na Balkanu uopšte, odvijalo putem psihološke i
fizičke prisile. Međutim, da je ovo bio slučaj u procesu islamizacije u Bosni, nijedna crkva
niti manastir ne bi postojali danas. Islam nije širen državnom silom, već se širio putem
ljudskih prilika i okolnosti.

1
Zbornik radova : ″Ustavno-pravni razvoj Bosne i Hercegovine″, Tuzla, 2011.

4
3.2. Šerijatsko pravo za vrijeme Osmanske vladavine

Osmanlijskim osvajanjem i širenjem islama u toku vijeka, i poslije stanovništvo nastanjeno na

tlu Bosne dolazi u dodir sa šerijatskim pravom. Ovo pravo je, kao osnova državnopravnog
sistema Osmanskog Carstva regulisalo u najvećoj mjeri privatni i društveni život
muslimanskog stanovništva u vrijeme turske vlasti ostavivši veliki utjecaj na običaje
nemuslimana. Od tada vjerske norme nemaju pravnu sankciju, a područje privatnog života
pojedinaca predstavlja legitimnu sferu manifestovanja vjere. Osmanska država predstavlja
ono što se u nauci naziva organskim modelom uređenja odnosa i vjere 2. U doba vladavine
Osmanlija, Šerijat je smatran osnovom društva, glavnim regulatorom privatnih i društvenih
odnosa i sredstvom društvene akcije. Šerijat je tada važio i primjenjivao se po personalnom
principu (za muslimane) . Norme šerijatskog prava bile su sadržane u pravnim zbornicima, što
je karakteristično za cijelu osmanlijsku državu, što je prenijeto i na područje Bosne. Šerijatsko
pravo koje se primjenjivalo u Bosni, njegovom naukom vladao je duh taklida. Takvo opšte
stanje šerijatsko- pravne nauke odredilo je okvire i domete pravne misli u našim krajevima. U
toku procesa islamizacije, prihvatanja nove kulture i pismenosti, pravnici koji su sposobni za
tumačenje Šerijata bili su regrutovani. Nakon toga, šerijatsko-pravna nauka se već afirmisala
u krugovima domaćeg muslimanskog stanovništva. Šerijat (ar.šeria, šer) označava od Boga
određen put na kome čovjek treba provesti svoj život da bi ostvario Božiju volju. Šerijat tako
obuhvata čovjekova duhovna, duševna i tjelesna ponašanja i najobuhvatnije opisuje islam kao
funkciju. Saznaje se kroz ono što je autoritativno dato (Kur’an) i navođenjem na put pravim
primjerom (Sunnet). Sposobnost razumijevanja ovog učenja i izvlačenje daljih zaključaka
naziva se fikh (razumijevanje i shvatanje). Ovo razumijevanje koje je u početku bilo
subjektivno, lično razumijevanje učenjaka kasnije se objektivizira u sistem, disciplinu koja se
izučava (fikh). Ona sadrži pravo, ali isto tako i moralne i vjerske elemente, pa tako premašuje
i značenje pojma pravne nauke (jurisprudencije), kako se često označava. Ovakav koncept
rezultat je jedinstvenosti i svaobu-hvatsnosti islamskog učenja i historijskog razvitka pravne
doktrine. Zbog toga šerijat predstavlja građu za izgradnju jednog sistema sa čisto pravnim
elementima.

Šerijatsko pravo za muslimane ima poseban značaj. Njegovo ostvarenje odražava jačinu
utjecaja koji islam ima za svoje sljedbenike u jednom historijskom momentu, pa pitanje
njegove primjene nikada ne gubi na aktuelnosti.
2
Fikret Karačić, ''Istorija šerijatskog prava'', Sarajevo, 1977.

5
3.3. Bračno pravo u osmanskoj Bosni

Obzirom da je u Bosni živio veliki broj etnički, vjerski i jezički nemuslimanskog stanovništva
(kršćani, pravoslavne vjeroispovijesti, Grci, Jermeni, Srbi, i Jevreji) pravo se odnosilo na njih
kao na zaštićene manjine unutar muslimanske države. Samim tim spomenuti ću i njihovo
bračno pravo, jer su i oni činili stanovništvo tadašnje države.

Kao što je već spomenuto, muslimani su sklapali brak po šerijatskom pravu.

Šerijatsko pravo je građanskopravni odnos, dakle ugovor kojem vjerska ceremonija ne daje
valjanost. Ono što šerijatskom bračnom pravu daje valjanost jeste saglasnost i volja dvije
stranke : mladoženje i nevjeste. Dvije osnovne komponente šerijatskog prava jesu bračna
ponuda mladoženje (idžab) i prihvatanje iste od strane nevjeste (kabul) , sa kojima se brak
smatrao zaključenim. Zakon je poštovao stidljivost i skromnost mlade, tako što je
dozvoljavao da svoju saglasnost izrazi indirektno, bez ijedne riječi tj. šutnjom ili osmijehom
(smijehom). Mladenci su u prisustvu svjedoka, po pravilu to su morala biti dva odrasla
muškarca, ili jedan muškarac i dvije žene, davali izjave o saglasnosti sklapanja braka. Bitan
element ovog bračnog prava bio je mehr, bračni poklon koji je muž prilikom sklapanja braka
davao ili imao obavezu dati ženi. Poklon je mogao biti u obliku novca, raznim ličnim
stvarima, ili imovini čiji je vlasnik bila žena nakon sklapanja braka. Žena je imala pravo nad
poklonjenim stvarima i smatrane su njenom ličnom svojinom i u toku braka i u slučaju
prestanka braka. Doba starosti, odnosno punoljetstva prema šerijatskom pravu, koja je tražena
za sklapanje braka bila je za ženu 12 godina, dok je za muškarca punoljetstvo počinjalo sa
navršenih 14 godina života.

Brak kao ugovor, sklapao se između mladoženje i roditelja ili skrbnika mlade, koji su tada bili
njeni zastupnici (vekil, većil). Ukoliko je mlada bila maloljetna, njen zastupnik bio je njen
otac ili djed. Ako njih nije bilo, onda bi zastupnik bio najbliži rođak po muškoj liniji
(najstariji brat, amidža itd.).

U slučaju da žena odluči da se vjenča preko posrednika, morala je u prisustvu svjedoka koji
su kompetentni dati ovlaštenje svom zastupniku da mladoženji prenese njenu saglasnost.
Vjenčanje se tada obavljalo pred zastupnikom koji je mogao biti i predstavnik javne vlasti, i
to je najčešće bio kadija, kao šerijatski sudija.

6
Međutim, postojale su određene prepreke među kojima su bili :

 Krvno srodstvo koje je obuhvatalo : majku, nanu, sestre, bratičnu, sestričnu, tetku itd.
 Srodstvo po tazbini koje obuhvata : punicu, maćehu, snahu, pastorku, majku po
mlijeku i sestru po mlijeku.
 Musliman se nije mogao oženiti ženom koja je pristalica politeizma ili stare iranske
religije obožavatelja vatre (medžusija) .
 Muslimanka se nije mogla udati za nemuslimana i pri tome ostati u svojoj vjeri.

Prema šerijatu razvod braka (talak) je '' stvar koja je zakonita, ali je Bog ne voli '' 3.

U šerijatskom pravu postoji veći broj razloga za razvod braka.

Oni su sljedeći :

1. Jednostrani otkaz (talak) od strane muža, koji mora ponoviti izjavu tri puta i
nije bio dužan da je obrazlaže.
2. Razvodom braka (tefrik) nakon postupka pred kadijom na incijativu jedne od
bračnih strana ili djelovanjem kadije po službenoj dužnosti.
3. Postupkom hul – kojim se supruga oslobađala braka plaćajući novčanu
kompenzaciju.
4. Ostvarivanjem zakletve muža (ila)- da neće imati bračne odnose sa suprugom
tokom četiri mjeseca.
5. Procedurom međusobnog proklinjanja supružnika (lian) – koja se primjenjuje
ako jedan od supružnika optuži drugog za blud, a to ne može potvrditi sa četiri
pravedna svjedoka.

3
Mustafa Imamović, ″Uvod u historiju i izvore bosanskog prava″, Sarajevo, 2006

7
Ženidbeno pravo katoličke crkve

Ženidba ili brak se u pravu katoličke crkve definira kao združenje muškarca i žene koje se
sastoji u nerazdvojivoj zajednici. Prema crkvenom stavu, brak je božanska ustanova, ali i
prirodnog odnosno ljudskog prava. I u ovom slučaju, kao i u prethodnom brak predstavlja
ugovor. Njim muška i ženska strana stvaraju zajednicu života koja za zadatak ima dobro obje
strane, sa prvenstvom na proces rađanja i odgajanja potomstva. Također, Crkva je smatrala
uz argument Novog zavjeta, da je brak u suštini ''duhovno udruženje'' i stavlja brak ispred
veze sa ocem i majkom. U 9. stoljeću bizantinski car Lav VI Mudri je shvatanje braka
prepustilo u potpunosti crkvi.

Sklapanje braka se odvijalo u pravoslavnom hramu odnosno crkvi, uz sveštenika i najmanje

dva svjedoka pred kojima mladenci tvrde da stupaju u brak svojom voljom. Nakon toga,
obred obavlja sveštenik. Postoje dani kada crkva dozvoljava vjenčanje i slučaj kada crkva
zabranjuje vjenčanje određenim danima, kao što su srijeda i petak tokom cijele godine.
Također, vjenčanje se ne smije obavljati u dane posta (Božićnog i Uskršnjeg), na dan
usječenja glave Svetog Jovana Krstitelja (11. septembar) i Krstov dan (27. septembar) .

U pravu crkve postojale su neotklonjive i otklonjive smetnje pri sklapanju braka.

U neotklonjive smetnje spadaju :

• Nenavršena šesnaesta godina muške i četrnaesta godina ženske osobe;

• Razni stepeni krvnog srodstva ( duhovno srodstvo, tj. kumstvo i srodstvo po

usvojenju, srodstvo iz vanbračnog rođenja, postojeći brak, ranija četiri braka istog lica, razlika
vjere, doživotna zabrana stupanja u brak na osnovu zakona ili pravosnažne presude... ) .

Uklonjive smetnje su bračne prepreke u čijem rješavanju mogu učestvovati nadležni organi
crkvenih vlasti.

U njih spadaju :

• Maloljetstvo;

• Neki stepeni krvnog i duhovnog srodstva,

• Treći brak istog lica i razlika vjeroispovijesti .

8
Razvod je, prema stavu pravoslavne crkve bio dozvoljen. Razlozi za razvod mogu biti
sljedeći: preljuba, rađenje o glavi bračnog saputnika, tjelesna ili duhovna bolest, moralna
pokvarenost i otpadništvo od pravoslavne vjere. Iako su se razvedene osobe mogle još tri puta
ženiti, crkva je smatrala da je prvi brak najveći u Božijim očima.

Kada su u pitanju međuvjerski i mješoviti brakovi, pravoslavna crkva imala je mišljenje o

njima kao o braku koji nema ni sile ni važnosti i uništavao se kao da nikada nije ni postojao.
Kao nehršćani su se podrazumijevali svi oni koji ne slijede pravoslavnu vjeru, dakle katolici,
muslimani, Jevreji i drugi. Međutim, 1933. godine crkva je donijela posebna bračna pravila,
prema kojima dopušta mješoviti brak u određenim slučajevima i uslovima.

Postojala su tri uslova :

1. Lice druge vjere se ispovjedava pismenom izjavom obvezuje da će svoju djecu iz tog
braka krstiti i vaspitavati u pravoslavnoj vjeri, te da neće sputavati pravoslavnog supružnika u
primjenjivanju svoje vjere.

2. Supružnik koji je pravoslavne vjere, daje svečano, pred parohom, obećati da će svog
bračnog druga na lijep način upoznati i privoljeti pravoslavnoj vjeri.

3. Mješoviti brak se morao sklopiti u crkvi, po crkvenom tj. pravoslavnom obredu dok se
crkva brinula o vjerskom i moralnom ponašanju ovakvih bračnik drugova.

9
Bračno pravo Jevreja

U ovom bračnom pravu, za razliku od prethodna dva koja su spomenuta postoji bitna razlika.
Ona se ogleda u tome da u ovom pravu, brak nije shvatan kao zajednica između dva lica, već
kao sklapanje zajednice između dvije porodice radi osiguranja zakonitog potomstva i
nasljednika.

U prvoj etapi nalazi se sporazum između porodica gdje se mlada predaje, to jeste obećava
mladoženji. Ugovori su se najčešće odvijali između oca mlade i oca mladoženje, i
pregovaranje se vršilo od strane mladoženjinog oca. U slučaju kada udaju sestru, bilo je
dozvoljeno da u pregovaranju učestvuju i njen otac ali i odrasli sinovi. Dovezujući se na
prethodnu tvrdnju da je brak sklapan radi određenog dobitka, mlada je bila predmet ugovora,
a ne subjekt ugovora, iako je postojala iznimka kada je žena bila razvedena ili udovica gdje je
mogla sama pregovarati o svojoj udaji. Sastavni dio ugovora bio je vjerenički poklon (mohar)
koji je mladoženja obećanjem trebao dati mladinom ocu. Drugu etapu predstavlja predaja
mohara, gdje mladoženja najčešće priprema večeru. Nakon toga, mlada je bila vjerena i za
vanjski svijet smatrana je udatom ženom. Na ovome se bazira stav da je raskidanje vjeridbe
jednako razvodu braka. U trećoj etapi, mladoženja je na osnovu mohara tražio mladu i tada
punac priprema večeru. Ceremoniju obavlja rabin u sinagogi, a može se obaviti i u dvorištu
kuće ili sinagoge, ili u nekim određenim prostorijama. Tu je postavljen šator, koji se naziva
hupa, i predstavlja simbol doma budućih mladenca. Mladoženju na vjenčanje dovode
muškarci, tj. otac i punac, dok mladu dovode ženske osobe, majka i svekrva. Nakon toga,
počinje svečana ceremonija sa obredima koji uključuju da mladoženja odvede mladu pod
hupu, skine joj veo i stavlja joj prstenje. Mladenci piju vino iz iste čaše, koju mladoženja
slomi (baci na pod i zdrobi lijevom nogom) što simbolizira sjećanje na porušeni Hram u
Jeruzalemu 70. godine prije nove ere. Ovaj čin također upozorava mladence da briga i
podrška moraju postojati, inače će brak rezultirati razvodom. Na kraju se potpisuje bračni
ugovor, čime je brak apsolutno sklopljen i važeći.

U pravnom smislu, razvod u starom jevrejskom pravu bio je jednostrani čin muža
jednostavnom izjavom da mu žena nije vise žena te da on njoj nije više muž. Ukoliko se
razvedena žena ponovo uda, pa se razvede ili ostane udovica, onda je prvi muž nije mogao
opet oženiti.

10
4. Zaključak

Bosna je država koja je još od samog Osmanske vladavine na njenim prostorima bila
multietnička i multikulturna zemlja. Kako sam i navela, bračno pravo je dokaz tome da su u
Bosni svi ljudi imali svoja prava, bez obzira kojoj vjeri pripadaju. Samim tim, nemuslimani su
bili zaštićeni, i imali su poseban naziv što se može očitovati kao poštovanje prema njima kao
ljudima, a ne kao protivnicima. Bračno pravo Bosne za vrijeme osmanske vladavine bilo je
raznoliko, jer je i sam sastav stanovništva, vjera i kultura tada bio raznovrstan. Međutim, kao
što je i spomenuto, temelj prava u tom periodu čini šerijatsko pravo, pa tako je ono i najvećim
dijelom uzelo najbitniju ulogu uopšte u pravnom sistemu tadašnje Bosne, a samim tim i u
bračnom pravu. Šerijatsko pravo je u svoju strukturu uključivalo običaje zemalja u kojima je
važilo ili je prilikom primjene bilo modifikovane djelovanjem takvih običaja,

I nakon prestanka osmanlijske vlasti na području Bosne, nastavljena je primjena šerijatskog

prava u slućaju muslimanskog stanovništva u sferi porodičnog (bračnog) i nasljednog prava.
Dakle, Osmanska vlast je ostavila jedan trag u našoj historiji ali i sadašnosti i budućnosti i
dovela je do revolucionarnih promjena u društvu gdje područje privatnog života pojedinca
predstavlja legitimnu sferu manifestovanaj vjere.

11
Literatura

1. ″Istorija šerijatskog prava'', Fikret Karačić – Fakultet Islamskih nauka, Sarajevo,

1977.
2. ″Uvod u historiju i izvore bosanskog prava'', Mustafa Imamović - Pravni fakultet
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2006.
3. ''Zbornik radova : Ustavno-pravni razvoj Bosne i Hercegovine'' – Univerzitet u Tuzli,
Tuzla, 2011.
4. '' Historija države i prava Bosne i Hercegovine'' , Mustafa Imamović – Magistrat,
Sarajevo, 2003.
5. ''Šerijatsko pravo u savremenim društvima'', Fikret Karačić i Enes Karić – Nacionalna
i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998. .
6. ''Povijest Bosne'' , Salih Sidki Hadžihuseinović – El-kalem, Sarajevo, 1999.

12
13