U misnom evanđelju ove nedjelje Spasitelj Isus poziva svoje učenike da ostanu u

njegovoj ljubavi kao što je on u ljubavi Očevoj. Poziva ih zato da njegova radost
bude u njima i da njihova radost bude potpuna. Bilo je to na Posljednjoj večeri, na
kojoj im se Isus potpuno otvorio i do kraja objavio ljubav koju Otac nebeski ima
prema nama.

Nutarnja narav božanske ljubavi je vjernost koja ide do žrtve vlastitog života.
Isus ostaje u Očevoj ljubavi, jer je s njime jedno i jer spremno daje svoj život da
ispuni volju Očevu. On zna da je volja Očeva na spasenje svima. Na takvu ljubav on
i nas poziva. Po njoj, i samo po njoj, ulazimo u božansko zajedništvo Oca i Sina,
od njega živimo i u njemu pronalazimo potpunu radost.
Prepoznatljivost vjernika kršćanina trebala bi biti upravo ta evanđeoska radost
koja se temelji na zajedništvu s Isusom Spasiteljem. Sve što Isus govori i čini,
sve na što nas poziva i što nam zapovijeda da činimo ima za svrhu da njegova radost
bude u nama i da naša radost bude potpuna.

Postoje različite radosti kod nas ljudi. Zapravo, postoje različite stvari u kojima
ljudi traže radost: zdravlje, bogatstvo, uspjeh, užitak, sretan događaj i sl. Takve
radosti traju dok traje njihov izvor. Budući da je on zemaljski i vremenit, lako
nestane, i njihove radosti lako nestanu. Zato su te radosti isprepletene strahom i
žalošću. Nikada nisu potpune.

Vjernička radost je drugačija. Njezina posebnost je u tome što ona ne ovisi o

životnim okolnostima u kojima se nalazimo. Ne ovisi ni o zdravlju, ni o bogatstvu,
ni o uspjehu, ni o tjelesnom užitku… Ona je nutarnja radost koja se temelji na
dubokom iskustvu božanske ljubavi koju nam Isus od Oca posreduje. Nju je moguće
doživjeti usred životnih tegoba i nevolja, i usprkos njima. Zbog toga smo pozvani
ostati u Isusu. Puninu radosti možemo doživjeti samo onda kada ostajemo u njemu, te
po njemu u božanskoj ljubavi, iz koje izvire ne samo istinska radost već život kao
takav.

Na koji način možemo ostati u Isusovoj ljubavi? Tako da čuvamo njegove riječi i
zapovijedi. Drugim riječima, trebamo živjeti istu onu ljubav, ljubav Oca i Sina,
koju je on prema nama pokazao. „Ako budete čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u
mojoj ljubavi“, kaže Isus. To je ljubav koja se žrtvuje do kraja. Ona je temeljna
zapovijed. Ali ta zapovijed nije zamišljena kao namet koji se mora izvršiti, iz
straha od moguće kazne i propasti, već kao životna orijentacija koja jedina životu
daje istinski smisao. Ljubav nije tek određeno nagnuće koje se u nama pojavljuje i
nestaje, ni sami ne znamo po kojoj zakonitosti, već stav, opredjeljenje što ga
slobodno i promišljeno zauzimamo. Radi se o opredjeljenju u kojem smo spremni
učiniti sve što je u našoj moći da život svome bližnjem, onomu koga ljubimo,
učinimo boljim i ljepšim, pa makar pri tome morali pristati na žrtvu i odricanje.
„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“,
kaže Isus. I pri tome ne misli samo na onaj krajnji čin žrtve života za drugoga već
na cjeloživotno usmjerenje da se drugima trajno darujemo po mjeri njihovih potreba
i svojih mogućnosti. To je zapovijed ljubavi. Ona je zapovijed jer drugog puta do
radosti nema.

Cijelo postojanje jednog pojedinca usmjereno je na ljubav. A ljubav je žrtva,

slobodno darivanje bez interesa. Posjedujemo je samo onda kada je dijelimo jednako
kao što je primamo. Kada je hoćemo zadržati samo za sebe, tada je gubimo. Ljubav je
odnos prijateljstva, a ne nametnutog služenja. Prijateljstvo je zajedništvo života.
Prijatelji, sve što čine jedan drugome, čine nesebično radi dobra prijatelja, a ne
radi osobne koristi.

Božanska ljubav, na koju nas Isus poziva, istovremeno je dar i poziv. Dar, jer nam
je on omogućuje žrtvom vlastitog života kojom uklanja grijeh i smrt, koje su
temeljne zapreke za istinsku radost čovjeka. Poziv, jer se svatko od nas sam i
cijelim svojim bićem treba opredijeliti za nju i to opredjeljenje neprestano
obnavljati.

Da bismo istinski bili radosni, nužno je da naše opredjeljenje, i to svakodnevno,

bude: ostati u ljubavi Kristovoj!