Jedna od originalnih grana teologije, angelologija, utjelovljena je u angelologu,

osobi čija stručnost uključuje kako teorijsko proučavanje anđeoskih poredaka tako
i njihovu proročansku djelatnost kroz ljudsku povijest.

Špilja Đavolje ždrijelo, Rodopi, Trigrad, Bugarska

ZIMA 1943.

Angelolozi su proučavali tijelo. Bilo je netaknuto, bez tragova propadanja, kože

glatke i bijele poput pergamenta. Beživotne oči boje akvamarina zurile su u nebo.
Svijetle kovrče padale su preko visoka čela i oblikovanih ramena stvarajući aureolu
zlatne kose. Čak je i odjeća, istkana od bijela svjetlucavog metalik materijala, koji
nitko od njih nije mogao točno identificirati, bila čitava, kao da je biće umrlo u
sobi pariške bolnice, a ne u spilji duboko pod zemljom.
Nije ih trebalo začuditi što su pronašli tako dobro očuvana anđela. Nokti sedefasti
poput unutrašnjosti ostrige; dug, gladak trbuh bez pupka; sablasno prozirna koža
na stvorenju je sve bilo upravo onakvo kao što su pretpostavljali da će biti. Čak je i
položaj krila bio besprijekoran. Pa ipak, bilo je previše lijepo i djelovalo je previše
živo naspram onoga što su proučavali samo u zagušljivim knjižnicama, s pretisaka
slika iz 15. stoljeća raširenih ispred njih poput autokarata. Čitav svoj profesionalni
život čekali su da to vide. Iako to nitko od njih ne bi priznao, potajice su sumnjali
da će naći stravično truplo, same kosti i dronjke, poput nečega iskopanog na
arheološkom nalazištu. No umjesto toga gledali su u niežne tanke ruke, orlovski
nos i ružičaste usnice stisnute u zamrznutu poljupcu. Stajali su nad tijelom,
očekujući da će stvorenje trepnuti i probuditi se.
PRVA SFERA
Vas ova priča se tiče
Sto duh vam želite uzdić'
Do višnjeg bijelog dana.
Ko svladan u Tartara
Dubinu usmjeri oči,
Sto god da vrijednoga nosi,
Gubi čim Donji ugleda svijet.
Boetije, Utjeha filozofije
(prijevod s latinskog dr. sc. Marko Višić,
Podgorica ITP UNIREKS, 2008)

Samostan Svete Ruže, dolina rijeke Hudson, Milton, New York

22. PROSINCA 1999,4.45

Evangeline se probudila prije izlaska sunca, dok je četvrti kat još bio tih i mračan.
Kako ne bi probudila sestre koje su se molile cijelu noć, potiho je pokupila cipele,
čarape i suknju i bosonoga otišla do zajedničke kupaonice. Još pospana, brzo se
odjenula ne pogledavši se u ogledalo. Kroz maleno i usko staklo prozora
promatrala je samostanski posjed prekriven jutarnjom sumaglicom. Golemo
dvorište pod snijegom protezalo se do ruba vode gdje je golo drveće krasilo rijeku
Hudson. Samostan Sv. Ruže uzdizao se blizu rijeke, toliko blizu da se za danjeg
svjetla činilo da postoje dva samostana jedan na tlu, a drugi treperav na vodi, prvi
koji se prelijeva u drugi iluzija koju bi ljeti uništavali brodovi, a zimi oštrina leda.
Gledala je rijeku, široku crnu prugu u bijelome čistom snijegu, kako teče. Uskoro
će jutro pozlatiti vodu sunčevim svjetlom.
Sagnuvši se nad porculanski umivaonik, umila je lice hladnom vodom i raspršila
ostatke sna. Nije se sjećala sna nego tek dojma koji je ostavio, vala predosjećaja
koji joj je zacrnio misli, osjećaja samoće i zbunjenosti koje nije mogla objasniti. Još
snena, skinula je tešku flanelsku spavaćicu i zadrhtala od hladnoće. Stojeći u
bijelim pamučnim gaćicama i pamučnoj potkošulji (standardnom rublju koje se
naručivalo naveliko i svakih pola godine dijelilo svim sestrama u Sv. Ruži),
promatrala se procjenjivačkim, analitičkim okom: tanke ruke i noge, ravan trbuh,
razbarušena crna kosa, zlatan privjesak koji joj je počivao na prsima. Odraz koji je
lebdio pred njom bio je slika pospane mlade žene.
Ponovno se stresla od hladnoće i okrenula prema odjeći. Posjedovala je pet
jednakih crnih suknji do koljena, sedam crnih dolčevi ta za zimske mjesece i
sedam ljetnih pamučnih košulja na kopčanje
kratkih rukava, jednu crnu vunenu vestu, petnaest kompleta bijelog pamučnog
rublja i nebrojeno mnogo crnih najlonki: ni manje ni više od onoga što je bilo
neophodno. Navukla je dolčevitu i namjestila vrpcu preko kratke smeđe kose.
Prije nego je stavila crni veo čvrsto ju je stegnula na čelu. Uvukla se u najlonke i
vunenu suknju, zakopčala, povukla patentni zatvarač i poravnala nabore brzim,
nesvjesnim pokretom. U nekoliko je sekundi njezino privatno ja nestalo i postala
je sestra Evangelina, franjevka od vječnog klanjanja. S krunicom u ruci preobrazba
je bila potpuna. Stavila je spavaćicu u kantu u dnu kupaonice i bila spremna
suočiti se s danom.
Svakoga je dana, otkad je s osamnaest godina završila novicijat i položila zavjete, u
pet sati ujutro sudjelovala u jednosatnoj molitvi. Živjela je u samostanu Sv. Ruže
od svoje dvanaeste godine i poznavala gaje dobro kao što netko poznaje narav
voljena prijatelja. Imala je svoju jutarnju rutu od zajedničkih prostorija do
biblioteke. Dok se penjala, njezini su prsti ostavljali trag na drvenoj ogradi, a cipele
prelazile odmorišta. Samostan je u to doba uvijek bio prazan, u pla vičastim
sjenama i tih, no oživio bi nakon izlaska sunca pretvarajući se u napučeno mjesto
rada i predanosti, a svaka bi soba prštala od duhovnih aktivnosti i molitvi. Tišina
će uskoro nestati. Dolaskom sestara, stubište, dnevna soba, knjižnica,
blagovaonica i niz spavaonica veličine ormara uskoro će opet oživjeti.
Tri niza stuba prešla je u trku. Mogla je doći do kapelice zatvorenih očiju.
Stigavši na prvi kat, ušla je u velik središnji hodnik, okosnicu samostana Sv. Ruže.
Na zidovima su visjeli uokvireni portreti davno preminulih nadstojnica, istaknutih
sestara, te različiti crteži same zgrade. Stotine žena gledale su iz okvira i
podsjećale svaku sestru, koja bi prošla ovuda na svom putu do molitve, da je dio
stara i otmjena matrijarhata gdje su sve žene, bile žive ili mrtve, prisegle
zajedničkoj misiji.
Premda je znala da bi zbog toga mogla zakasniti, zastala je na sredini hodnika.
Ovdje je u pozlaćenu okviru visjela slika Ruže iz Viterba, svetice po kojoj je
samostan dobio ime. Sićušne ruke bile su
sklopljene u molitvi, a nepostojana aureola sjajila joj je nad glavom. Život Svete
Ruže bio je kratak. Odmah nakon njezina trećeg rođendana anđeli su joj počeli
šaputati, požurujući je da prenese njihovu poruku svima koji žele slušati. Ruža im
se pokorila i zaslužila status svetice kao mlada žena, nakon što su je kao vješticu
osudili na smrt jer je poganskome selu propovijedala o dobroti Boga i njegovih
anđela. Mještani su je osudili na lomaču i zapalili vatru. Na veliko zaprepaštenje
mnoštva Ruža nije izgorjela već je tri sata stajala u plamenu, razgovarajući s
anđelima dok su joj plamenovi lizali tijelo. Neki su vjerovali da su anđeli okružili
djevojku napravivši od svojih tijela nevidljiv oklop. Na kraju je umrla u vatri, no
čudotvorna je intervencija ostavila tijelo netaknutim. Neoskvrnuto tijelo Svete
Ruže nošeno je ulicama Viterba stotinama godina nakon njezine smrti, a na
mladenačkom se tijelu nije mogao vidjeti ni najmanji znak patnje.
Sjetivši se koliko je sati, krenula je dalje. Došla je do kraja hodnika gdje je velik
drveni portal s izrezbarenim prizorom navještenja odvajao samostan od crkve. S
jedne strane stajala je u jednostavnosti samostana, a s druge se uzdizala
veličanstvena crkva. Primijetila je da zvuk koraka postaje glasniji kada je tepih pod
nogama zamijenio blijedoružičasti mramor sa zelenim šarama. Za prijelaz preko
praga bio je potreban tek korak, ali je razlika bila golema. U zraku se osjećao miris
tamjana, a svjetlost je dala punoću plavoj boji na oknima. Bijele gipsane zidove
zamijenili su veliki komadi kamena. Strop je postao viši. Oko se prilagodilo
zlatnom obilju neorokokoa. Ostavivši za sobom samostan, Evangelinine
ovozemaljske obveze zajednice i milosrđa su nestale. Ušla je u sferu božanskog:
Boga, Marije i anđela.
Prvih godina u Sv. Ruži broj anđeoskih slika u Crkvi Sv. Marije Anđeoske djelovao
joj je pretjerano. Kao djevojčica doživljavala ih je nadmoćnima, preprisutnima i
prenakićenima. Ta su stvorenja ispunjavala svaki kut i pukotinu, ostavljajući malo
prostora za bilo što drugo. Usred središnje kupole nalazio se serafin. Mramorni
arkan đeli držali su uglove oltara. U stupove su bili ugrađene zlatne aureole,
trube, harfe i sićušna krila. Uklesana lica putta, hipnotizirajuća i zbijena poput
šišmiša, zurila su s krajeva crkvenih klupa. Iako je
znala da je to bogatstvo bilo zamišljeno kao žrtva Gospodinu, kao simbol štovanja,
potajno je više voljela jednostavnu funkcionalnost samostana. Tijekom novicijata
kritički se odnosila prema sestrama utemeljiteljicama, pitajući se zašto nisu toliko
bogatstvo iskoristile u bolje svrhe. Ali, kao i još mnogo toga, i njezine primjedbe i
želje nestale su kada je odjenula habit. Kao da ju je sama redovnička odjeća malo
ublažila i podarila joj nov, prikladniji karakter. Nakon pet godina koje je provela
kao zavjetovana sestra, djevojka koja je nekad bila gotovo je sasvim nestala.
Zaustavivši se da bi umočila kažiprst u škropionicu sa svetom vodom prekrižila se
(čelo, srce, lijevo rame, desno rame) i ušla u usku romaničku baziliku, prolazeći
pokraj četrnaest postaja križnog puta, klupa uspravnih naslona od crvena hrasta i
mramornih stupova. Budući da je u to doba dana svjetlo još slabo, slijedila je
široku središnju lađu do sakristije gdje su, zaključani u ormar, kaleži, zvona i
crkvena ruha čekali misu. Došla je do vrata na samom kraju sakristije. Duboko je
uzdahnula i zatvorila oči kao da ih želi pripremiti na jače svjetlo. Položila je ruku na
hladnu mjedenu kvaku i dok joj je srce snažno lupalo otvorila vrata.
Pred njom se pojavila Kapelica vječnog klanjanja. Zidovi su svjetlucali zlatom, kao
da je ušla u središte Fabergeova jajeta. Privatna kapelica sestara franjevki od
vječnog klanjanja imala je visoku kupolu i goleme vitraje koji su ispunjavali sve
zidove. Središnje remekdjelo bio je niz bavarskih vitraja obješenih iznad oltara na
kojima su bila naslikana tri anđeoska reda: u prvome redu su bili serafini, kerubini
i prijestolja, u drugome gospodstva, sile i vlasti, a u trećem poglavarstva, arkanđeli
i anđeli. Redovi su sačinjavali rajski kor, zajednički glas raja. Svakog jutra
Evangeline je zurila u anđele koji su lebdjeli u raju svjetlucavih stakala i
pokušavala zamisliti njihov prirodni sjaj, čisto blistavo svjetlo koje je, poput
topline, izlazilo iz njih.
Sestra Evangeline kriomice je promatrala sestre Bernice i Boniface, čiji je red za
klanjanje bio svakoga jutra od 4 do 5 sati, kako kleče pred oltarom. Sestre su
složno prstima prelazile po izrezbarenim drvenim perlicama svojih krunica od
sedam desetica, jednako predane od prve do zadnje riječi. U svako doba dana i
noći mogle su se vidjeti dvije
sestre kako odjevene u habit kleče jedna pokraj druge. Usne su im se usklađeno
pomicale u molitvi, ujedinjene istim ciljem ispred bijela mramornog oltara.
Predmet obožavanja ovih sestara bio je zatvoren u zlatnoj monstranci u obliku
ražarena sunca sa zrakama smještenoj visoko iznad oltara, bijela posvećena
hostija u eksploziji zlata.
Sestre franjevke od vječnog klanjanja molile su se svake minute, svakog dana,
otkada je majka Franceska, nadstojnica i osnivačica, započela klanjanje početkom
19. stoljeća. Gotovo dvije stotine godina kasnije klanjanje je i dalje trajalo čineći
tako najdužu, najustrajniju molitvu na svijetu. Sestrama je vrijeme prolazilo u
klečanju i nježnom prebiranju krunice te u svakodnevnim odlascima iz samostana
u Kapelicu klanjanja. Stizale su u Kapelicu sat za satom, prekrižile se i kleknule
ponizno pred Gospodinom. Molile su se danju i noću. Molile su se za mir i dobro, i
za kraj ljudskih patnji. Molile su se za Afriku i Indiju, Kinu i Europu, za Amerike.
Molile su se za mrtve i za žive. Molile su se za svoje posrnule, za posrnule u
svijetu.
Prekriživši se jedna za drugom, sestre Bernice i Boniface napustile su Kapelicu.
Crne suknje njihovih habita, dugih teških odijela tradicionalnijeg kroja od
Evangelinina, odobrenog nakon Drugog vatikanskog koncila, vukle su se ulaštenim
mramornim podom oslo bodivši mjesto sestrama koje su bile na redu da ih
zamijene.
Sestra Evangeline utonula je u mekani jastuk klecala čija je tkanina još bila topla
od sestre Bernice. Desetak sekundi kasnije pridružila joj se njezina svakodnevna
partnerica u molitvi, sestra Philomena. Zajedno su nastavile molitvu započetu
generacijama ranije, molitvu koja je poput vječne nade strujala svim sestrama
njihovog reda. Zlatni sat s njihalom, malen i zakučast, sa zupčanicima i kotačićima
koji su ispod zaštitne staklene kupole otkucavali mekom pravilnošću, oglasio se
pet puta. Evangeline je preplavilo olakšanje: na nebu i na zemlji sve se odvijalo po
planu. Pognula je glavu i počela moliti. Bilo je točno 5 sati.
Posljednjih godina Evangeline je radila u knjižnici Sv. Ruže kao asistentica sestre
Philomene. Nije to bio niti uzbudljiv, niti odgovoran, posao poput rada u misiji ili
pomoći u novačenju sestara, a nije bilo ni zadovoljstva koje je donosio
dobrotvorni rad. Ne bi li se naglasila jednostavnost posla, Evangelinin je ured bio
smješten u najtrošnijem dijelu samostana na kraju hodnika prema samoj knjižnici,
u dijelu prvoga kata gdje je vječito puhalo, gdje su cijevi puštale vodu a prozori bili
iz vremena Građanskog rata spoj koji je rezultirao vlagom, plijesni i čestim
prehladama svake zime. U stvari, Evangeline je proteklih mjeseci bolovala od
nekoliko infekcija dišnih puteva koje su joj otežavale disanje, a za to je u
potpunosti krivila propuh.
Svijetla točka njezina ureda bio je pogled. Radni stol nalazio se do prozora koji je
gledao na sjeveroistočnu stranu posjeda, odakle se pružao pogled na rijeku
Hudson. Ljeti bi se prozor zamagljivao ostavljajući dojam da je vanjski svijet
zaparena prašuma, a zimi bi se pak zaleđivao i gotovo bi očekivala da joj se pred
očima pojavi gega juće jato pingvina. Strugala bi tanak led nožem za pisma i
gledala van dok se teretni vlak kotrljao uz rijeku, a na njoj lebdjele teglenice. Sa
svog je stola mogla vidjeti debeo kameni zid koji je okruživao posjed, neprobojnu
granicu između sestara i vanjskog svijeta. Budući daje zid bio ostatak iz 19.
stoljeća, vremena kada su se sestre i fizički držale podalje od svijeta, ostao je
značajno zdanje u njihovoj mašti. Oko metar i pol visok i šezdesetak centimetara
širok, zid je bio čvrsta prepreka između svetog i profanog.
Svakog jutra, nakon jednosatne molitve u pet, doručka i mise, Evangeline bi se
smjestila za trošni stol ispod prozora u svom uredu. Taj je običan stol nazivala
radnim, iako nije imao ladice niti je bio raskošan poput stola od mahagonija u
uredu sestre Philomene. Pa ipak, njezin je radni stol bio širok i uredan, sa svim
uobičajenim potrepštinama. Svaki bi dan označila datum na kalendaru, posložila
olovke, uredno skupila kosu pod veo i počela raditi.
Možda zato što se većina korespondencije samostana Sv. Ruže odnosila na zbirke
anđeoskih slika, čiji se glavni popis čuvao u knjižnici, sva je samostanska
korespondencija bila Evangeline na brizi. Svakoga bi jutra uzimala poštu iz ureda
misije na prvome katu, napunila crnu platnenu vreću pismima i vratila se do svog
radnog stola razvrstati ih. Njezina je dužnost bila posložiti pisma po utvrđenom
redu (prvo po datumu, a zatim abecednim redom po prezimenima) i odgovoriti na
upite na memorandumima Sv. Ruže. Taj je rutinski posao odrađivala na
električnom pisaćem stroju u uredu sestre Philomene, mnogo toplijoj prostoriji
koja se nastavljala na knjižnicu.
Posao je bio jednostavan, jasan i uvijek jednak, a te su osobine odgovarale
Evangeline. S dvadeset i tri godine zadovoljno je vjerovala da su i njezina pojava i
njezin karakter postojani. Imala je velike zelene oči, tamnu kosu, svijetli ten i
zamišljen izraz lica. Nakon polaganja doživotnih zavjeta odlučila je nositi
jednostavnu crnu odjeću, odoru koju će zadržati do kraja života. Nije nosila nakit,
osim naravno, svog zlatnog privjeska, malene lire koja je pripadala njezinoj majci.
Iako je privjesak bio prekrasan, antikna lira izrađena od čistog zlata, za nju je imala
isključivo emocionalnu vrijednost. Naslijedila ju je nakon majčine smrti. Njezina
baka, Gabriella Levi Franche Valko, donijela ju je na majčin pogreb. Vodeći
Evangeline do škropionice, očistila je privjesak svetom vodom i pričvrstila joj
ogrlicu oko vrata. Evangeline je vidjela da identična lira svjetluca oko Gabriellinog
vrata. Obećaj mi da ćeš je uvijek nositi, i danju i noću, baš kao što ju je i Angela
nosila, rekla je Gabriella. Njezina baka izgovorala je majčino ime kao da pjeva,
progutavši prvi slog i naglasivši drugi; Ange/la. Bakin joj se izgovor sviđao više od
svih drugih i naučila ju je savršeno imitirati još dok je bila djevojčica. Poput
Evangelininih roditelja, Gabriella je bila tek nešto više od snažne uspomene.
Privjesak je, međutim, osjećala kao nešto stvarno, kao čvrstu povezanost sa
svojom majkom i bakom.
Evangeline je uzdahnula i posložila dnevnu poštu ispred sebe. Došlo je vrijeme da
krene na posao. Nakon što je odabrala pismo, rasparala je omotnicu srebrnom
oštricom noža za otvaranje pisama, stavila presavinuti papir na stol i počela čitati.
Odmah je shvatila da ovo pismo nije poput onih koja je najčešće dobijala. Nije,
kao većina uobičajene samostanske korespondencije, započinjalo pohvalama
sestrama na njihovoj dvjestogodišnjoj neprestanoj molitvi, brojnim
dobročinstvima, ili pak zalaganju za mir u svijetu. Pismo nije sadržavalo donaciju ili
obećanje nasljedstva. Započinjalo je zahtjevom bez okolišanja:
Dragim predstavnicima Samostana Sv. Ruže,
tijekom istraživanja koje provodim za privatnog klijenta otkrio sam da se gospođa
Abigail Aldrich Rockefeller, glava obitelji Rockefeller i mecena, kraće vrijeme
dopisivala s nadstojnicom Samostana Sv. Ruže majkom Innocentom, između
19431944. godine, četiri godine prije smrti gospođe Rockefeller. Nedavno sam
naišao na niz pisama majke Innocente koja upućuju na vezu između ove dvije
žene. Budući da ne mogu pronaći nikakve podatke o njihovom poznanstvu u
znanstvenim radovima o obitelji Rockefeller, pišem kako bih vas upitao jesu li
pisma majci Innocenti arhivirana. Ukoliko jesu, molio bih Vas da mi dopustite
posjet Samostanu Sv. Ruže da ih pregledam. Uvjeravam vas da ću imati u vidu
Vaše vrijeme i da će moj klijent podmiriti sve troškove. Hvala Vam unaprijed na
pomoći.
Vaš,
V. A. Verlaine
Evangeline je dva puta pročitala pismo, no umjesto da ga arhivira kao što je
običavala, odšetala je ravno u ured sestre Philomene, uzela list papira s hrpe na
stolu, umetnula ga u pisaću mašinu energičnije nego inače i počela tipkati:
Dragi gospodine Verlaine,
iako Samostan Sv. Ruže iznimno cijeni trud vezan uz povijesna istraživanja, naša
sadašnja politika ne dopušta pristup arhivu i kolekciji slika anđela u privatne svrhe
ili u svrhu objavljivanja. Molim Vas primite naše najiskrenije isprike.
Uz blagoslove, Evangeline Angelina Cacciatore
SFVK
Potpisala se na kraju pisma, udarila službeni pečat SFVK i stavila ga u omotnicu.
Nakon što je na omotnicu otipkala njujoršku adresu, nalijepila je marku i odložila
pismo na hrpu koja je na rubu ulaštenog stola čekala daje odnese u poštanski ured
u New Paltzu.
Nekome se odgovor mogao činiti oštrim, međutim sestra Philo mena izričito joj je
naglasila da odbije pristup arhivu svim amateri maistraživačima. Činilo se da ih je
posljednjih godina sve više zbog newageovske zaluđenosti anđelima čuvarima i
tome slično. Zapravo, Evangeline je odbila sličan zahtjev turističkom autobusu
punom muškaraca i žena prije samo šest mjeseci. Nije voljela omalovažavati
posjetitelje, ali sestre su se prilično ponosile svojim anđelima i nije im se sviđalo
da amateri s kristalima i špilovima tarot karata umanjuju ozbiljnost njihove misije.
Zadovoljno je pogledala hrpu pisama. Poslat će ih još danas poslijepodne.
Odjednom, sjetila se nečeg neobičnog u pismu gospodina Verlainea. Izvadila gaje
iz džepa suknje i ponovno pročitala rečenicu u kojoj se spominjalo da se gđa
Rockefeller između 1943. i 1944. godine kratko dopisivala s nadstojnicom
samostana Sv. Ruže, časnom majkom Innocentom.
Datumi su zapanjili Evangeline. Nešto se vrlo značajno dogodilo u Samostanu Sv.
Ruže 1944. godine, nešto toliko važno za njihov nauk daje bilo nemoguće da joj to
promakne. Hodala je kroz knjižnicu prolazeći pored ulaštenih stolova od
hrastovine ukrašenih malim svjetiljkama za čitanje, do crnih, metalnih,
protupožarnih vrata na drugom kraju prostorije. Izvadivši svežanj ključeva iz džepa
otključala je arhiv. Dok je otvarala vrata pitala se nisu li događaji iz 1944. godine
na neki način povezani s molbom g. Verlainea?
S obzirom na količinu građe, arhiv je zauzimao vrlo malo prostora u knjižnici.
Metalne police bile su nanizane duž uske prostorije, a na njima su stajale uredno
posložene arhivske kutije.
Sistem je bio jednostavan i organiziran: novinski su se članci pohranjivali u kutije
na lijevoj strani prostorije, a samostanska korespondencija i osobne stvari poput
pisama, časopisa i umjetnina pokojnih sestara, na desnoj. Na svakoj kutiji bio je
natpis s godinom i
kronološki su se odlagale na policu. Taj niz započinjao je godinom osnivanja, 1809,
a završavao tekućom, 1999. godinom.
Evangeline je dobro poznavala sadržaj novinskih članaka jer joj je sestra
Philomena dodijelila zahtjevnu zadaću konzerviranja osjetljivih novinskih članaka
čistim acetatom.
Nakon što je utrošila toliko vremena na izravnavanje, lijepljenje i arhiviranje
članaka u kartonske kutije otporne na kiselinu, osjetila je razmjerno razočarenje
što ih nije mogla odmah pronaći.
Sjetila se u detalje događaja koji se dogodio početkom 1944. godine tijekom zime
požar je uništio velik dio gornjih katova samostana. Upamtila je požutjelu
fotografiju samostana, krov progutan plamenom, dvorište prekriveno snijegom
puno starih Seagrave vatrogasnih vozila i stotine časnih sestara u habitima od
serža gotovo jednakim onima sestre Bernice i Boniface koje stoje i gledaju kako
im gori dom.
Evangeline je priče o požaru slušala i od starijih sestara. Tog hladnog jutra u
veljači, stotine časnih sestara je drhtalo na snijegom prekrivenom tlu, gledajući
kako samostan nestaje. Nekolicina nepromišljeno hrabrih sestara vratila se u
samostan i popela stubištem u istočnom krilu samostana, jedinim prolazom kojeg
još nije zahvatila vatra, i pobacala željezne okvire kreveta, stolove i posteljinu,
koliko su mogle, kroz prozore četvrtoga kata, ne bi li spasile vrednije stvari.
Sestrinsku zbirku nalivpera, zaštićenu metalnom kutijom, bacile su u dvorište.
Uslijed udarca o smrznutu zemlju kutija je pukla, a tintarnice su se raspršile poput
granata. Porazbijale su se ostavljajući velike obojane mrlje na zemlji. Crvene, crne
i plave modrice koje su natapale snijeg. Ubrzo je dvorište bilo ispunjeno ostacima
deformiranih opruga kreveta, madraca natopljenih vodom, slomljenih radnih
stolova i zadimljenih knjiga.
Samo nekoliko minuta kasnije požar se proširio glavnim krilom samostana,
poharao sobu za šivanje proždirući bale crna muslina i bijela pamuka. Zatim se
proširio na sobu za vezenje gdje je spalio svež njeve ručnih radova i engleske čipke
koje su sestre čuvale za prodaju na uskršnjem sajmu, da bi na kraju došao i do
ormara s umjetničkim radovima punih karbon papira u obliku sunovrata, narcisa i
stotina raznobojnih ruža. Praonicu, veliku sauna nastanjenu valjcima za iza
žimanje rublja industrijskih dimenzija i vrućih pegli na ugalj, vatra je potpuno
progutala.
Staklenke bjelila su eksplodirale i dodatno potpirile vatru, a otrovni dim se
proširio nižim katovima. Pedeset netom opranih habita od serža nestalo je u
trenu. Do kasnog poslijepodneva, kada je plamen postao tek tanak tračak dima,
od Samostana Sv. Ruže ostala je gomila pougljenjela drveta i pocrnjela krovnog
lima.
Evangeline je napokon pronašla tri kutije označene s 1944. godinom.
Pretpostavivši da su se vijesti o požaru vjerojatno protezale do polovice 1944.
spustila je sve tri, naslagala ih jednu na drugu, i zatim odnijela iz arhiva zatvorivši
vrata bokom. Polako je odšetala natrag u svoj hladni, turobni ured proučiti sadržaj
kutija.
Prema opširnom članku izrezanom iz poughkeepspieških novina vatra je buknula
negdje na četvrtom katu samostana i od tamo se proširila čitavom zgradom.
Zrnata crnobijela fotografija prikazivala je ostatke samostana potpuno
pougljenjenih greda. U naslovu je pisalo: Miltonski samostan opustošen jutarnjim
plamenom. Pročitavši članak ustanovila je da je šest žena, uključujući i majku
Innocentu, nadstojnicu samostana koja se navodno dopisivala sa gđom Abigail
Rockefeller, umrlo od gušenja.
Duboko je uzdahnula i protrnula od prizora voljenog doma progutanog
plamenom. Otvorila je iduću kutiju i prolistala snop zaštićenih novinskih članaka.
Sestre su do 15. veljače živjele u podrumu samostana i spavale na pomoćnim
krevetima kako bi mogle pomagati u obnovi životnog prostora. Nastavile su
svakodnevnu molitvu u Kapelici klanjanja, koja je u požaru ostala netaknuta,
posvećujući se višesatnoj molitvi kao da se ništa nije dogodilo. Prelazeći preko
članka pogled joj se iznenada zaustavio na retku na dnu stranice. Zaprepašteno je
čitala:
Usprkos potpunom uništenju samostanske imovine, obavje šteni smo da će
velikodušna donacija obitelji Rockefeller omogućiti SFVK popravak samostana Sv.
Ruže i Crkve Marije Anđeoske, te ih dovesti u prvobitno stanje.
Pospremila je novinske članke u kutije, složila ih jednu na drugu, te ih vratila u
arhiv na svoje mjesto. Približavajući se dnu prostorije pronašla je kutiju na kojoj je
pisalo EPHEMERA 1940 1945. Ako se majka Innocenta zaista dopisivala s nekim
tako slavnim kao što je Abigail Rockefeller, pisma bi trebala biti arhivirana ovdje.
Spustila je kutiju na hladan pod od linoleuma i sjela podvitih nogu ispred nje.
Pronašla je svakojake zapise samostana račune za odjeću, sapun i svijeće, božični
program proslave samostana iz 1941. godine i mnogo pisama između majke
Innocente i uprave biskupije zbog novačenja novih sestara. Ostala je razočarana
što nije pronašla ništa više.
Dok je vraćala dokumente u kutije pitala se je li moguće da su Innocentine osobne
stvari pohranjene negdje drugdje. Bilo je mnogo kutija u kojima ih je mogla naći.
Kutije naslovljene Korespondencija misije ili Strane dobrotvorne udruge činile su
se posebno obeća vajućima. Upravo kada se spremala prijeći na iduću kutiju
ugledala je blijedu kovertu zametnutu ispod snopa računa za crkvene potrepštine.
Izvlačeći ga vidjela je da je naslovljeno na majku Innocentu. Povratna adresa bila
je ispisana krasopisom: Gđa A. Rockefeller, 10 W. 54. ulica, New York, New York .
Krv joj je jurnula u glavu.
Ispred nje bio je dokaz da je gospodin Verlaine bio u pravu. Veza između majke
Innocente i Abigail Rockefeller doista je postojala.
Evengeline je pažljivo promotrila omotnicu i zatim je lagano lup nula prstom.
Tanak papir pao joj je u ruke.
14. prosinca 1943.
Najdraža majko Inocenta,
šaljem dobre vijesti o našim interesima u Rodopima, gdje po svemu sudeći naš
trud postiže uspjeh. Vaše je vodstvo iznimno doprinijelo razvoju ekspedicije, no
usudila bih se reći da je i moj doprinos bio koristan. Celestine Clochard stići će u
New York početkom veljače. Uskoro stižu nove vijesti.
Do tada srdačan pozdrav, A. A. Rockefeller
Evangeline je buljila u papir u svojim rukama. Ništa nije razumi jela. Zašto bi netko
poput Abigail Rockefeller pisao majci Innocenti? Sto znači dobre vijesti o našim
interesima u Rodopima? I zašto je obitelj Rockefeller platila obnovu nakon
požara? Nije imalo nikakva smisla. Rockefellerovi, koliko je znala, nisu bili katolici i
nisu imali veze s biskupijom. Za razliku od ostalih bogatih obitelji zlatnog doba
Vanderbilti su joj odmah pali na pamet nisu imali značajne posjede u blizini. No
sigurno je postojalo neko objašnjenje za tako velikodušan dar.
Evangeline je presavinula pismo gđe Rockefeller i stavila ga u džep. Došavši iz
arhiva u knjižnicu odmah je osjetila razliku u temperaturi kamin je previše
zagrijao sobu. Iz hrpe odlaznih pisama uzela je pismo što je napisala gospodinu
Verlaineu i odnijela ga do kamina. Dok je plamen zahvaćao rub omotnice,
ostavljajući crn tanki trag na ružičastoj pamučnoj vezici, Evangeline se sjetila slike
mučenice Ruže iz Viterba nepostojane ideje visoke i vitke djevojke koja se
odupire rasplamsaloj vatri i zatim je slika nestala kao u oblaku dima.
Linija A podzemne željeznice, 8th Avenue Express, stanica Columbus Circle, New
York City.
Automatska vrata su se otvorila propustivši nalet hladnog zraka u vlak. Verlaine je
zakopčao kaput i izašao na stanicu gdje ga je dočekala buka božične glazbe,
reggae verzija Zvončića koju su izvodila dva muškarca s dreadlocksima. Ritam se
miješao s toplinom i pokretima mnoštva duž uskog platoa. Prateći gomilu do
širokih, prljavih stepenica, Verlaine se uspeo do snijegom prekrivena svijeta na
površini, a njegove naočale zlatnih okvira potpuno su se zamaglile od hladnoće.
Ušao je u zagrljaj ledom okovana zimskog poslijepodneva i poluslijep instinktivno
koračao kroz uskomešanu hladnoću grada.
Cim su mu se naočale odmaglile Verlaine je ugledao blagdansku groznicu
kupovanja u punome jeku imela je visjela na ulazu u podzemnu, a sve samo ne
veseli Djed Mraz Vojske spasa zvonio je mjedenim zvoncem, a uz njega je stajala
crvena limena kantica za novac. Božična su svjetla, crvena i zelena, nadjačala
uličnu rasvjetu. I dok su gomile Njujorčana, zaštićene od ledena vjetra šalovima i
debelim kaputima, žurile kraj njega, Verlaine je provjerio datum na svom satu.
Iznenađeno je shvatio da nedostaje još samo dva dana do Božića.
Svake godine horde turista spuštale su se u grad za Božić i svake godine Verlaine
se zaklinjao da će se čitav prosinac kloniti centra, skriven u udobnoj tišini svoje
garsonijere u Greenwich Villageu. Nekako je godinama proživljavao menhetenske
Božiće a da u njima uistinu nije sudjelovao. Njegovi roditelji, koji su živjeli na
srednjem zapadu, svake bi mu godine poslali paket darova koji bi otvorio dok je
telefonom razgovarao s majkom i tu je njegov božični duh prestajao. Na sam Božić
otišao bi na piće s prijateljima, a zatim bi, lagano opijen martinijima, pogledao
akcijski film. To je postao običaj kojem
se veselio, pogotovo ove godine. Proteklih je mjeseci toliko radio da mu je
pomisao o odmoru bila ugodna.
Gurao se kroz mnoštvo, a bljuzga mu se hvatala na iznošene cipele dok je hodao
pločnikom posipanim solju. Nije mu bilo jasno zašto je njegov klijent inzistirao da
se nađu u Central parku, a ne u toplom, ugodnom restoranu. Da projekt nije bio
tako važan i da mu to trenutno nije bio jedini izvor prihoda inzistirao bi da mu
pošalje svoj rad i završio bi s tim. Ali mjesecima je sređivao rezultate istraživanja i
bilo je neophodno da sam ispravno objasni svoja otkrića. Osim toga, Percival
Grigori je zahtijevao da se striktno drži uputa. Kada bi se Grigori poželio naći na
Mjesecu, Verlaine bi našao način da do tamo dođe.
Čekao je da se raščisti gužva. Pred njim se u sredini Columbus Circlea uzdizao kip.
Markantna figura Kristofora Kolumba, uokvirena vijugavim ogoljelim drvećem
Central parka, postojano je stajala na vrhu mramorna stupa. Smatrao ga je
ružnom, izvještačenom skulpturom, kićastom i neumjesnom. Prolazeći pokraj nje
ugledao je kamena anđela uklesanog u podnožje s mramornom Zemljinom
kuglom u rukama. Anđeo se doimao toliko živ da se činilo da bi se mogao odvojiti
od kipa, podići iznad taksija koji su jurili i uspeti se u oblačno nebo nad Central
parkom.
Odjednom se ispred njega našao park koloplet golih stabala i puteljaka
prekrivenih snijegom. Verlaine je prošao kraj prodavača hotdoga koji je grijao ruke
nad oblakom pare, dadilja što guraju kolica, kioska s novinama. Klupe na rubu
parka bile su prazne. Nitko normalan ne ide u šetnju kada je ovako hladno.
Ponovno je pogledao na sat. Kasnio je, ali ga to u normalnim okolnostima ne bi
zabrinjavalo. Uvijek je na sastanke kasnio pet do deset minuta i pripisivao je to
svojoj umjetničkoj naravi. Međutim, danas je točnost bila važna. Njegov će klijent
brojati minute, ako ne i sekunde. Popravio je kravatu, svijetloplav Hermesov
model iz šezdesetih s uzorkom ljiljana koji je kupio na aukciji eBaya. Kada bi bio
nesiguran ili osjećao da bi mu moglo biti neugodno, posezao bi za najneo bičnijom
odjećom u svom ormaru. Bio je to nesvjesan impuls, mala
sabotaža koju bi primijetio tek kada bi već bilo prekasno. Prvi ljubavni sastanci i
poslovni razgovori bili su posebno loši. Pojavio bi se kao daje došao iz cirkusa,
nijedan odjevni predmet ne bi se slagao i sve bi bilo predrečavo. Ovaj sastanak ga
je očito činio napetim: uz vintage kravatu imao je crvenu prugastu košulju na
kopčanje, bijelu sportsku jaknu od samta, traperice i svoje omiljene čarape s likom
Mickey Mousea, dar bivše djevojke. Zaista je nadmašio samoga sebe.
Stisnuvši jače kaput, sretan što se može sakriti u njegovoj neutralnoj sivoj vuni,
duboko je udahnuo hladan zrak. Čvrsto je stisnuo fascikl da mu ga vjetar ne
odnese i ušetao dublje u vrtlog pahuljica u Central parku.
Jugozapadni prolaz, Central park, Manhattan, New York City
Daleko od vreve božičnih kupaca, skrivena u ledenom miru, figura nalik duhu
čekala je kraj klupe u parku. Visok, blijed i krhak poput porculana, Percival Grigori
izgledao je gotovo poput lepršave pahuljice. Iz džepa kaputa izvadio je bijelu
svilenu maramu i grčevito se iskašljao. Sa svakim napadajem zamutilo bi mu se i
zatitralo pred očima, no nakon predaha, vid mu se ponovno izoštrio. Svilena
marama bila je umrljana kapljicama svjetlucave plave krvi, sjajne poput safira
razmrvljenih u snijegu. Više nije mogao poricati. Njegovo stanje posljednjih je
mjeseci postajalo sve ozbiljnije. Dok je bacao zakrvavljenu maramu na pločnik
zasvrbila ga je koža na leđima. Bilo mu je toliko neudobno da mu je i najmanji
pokret bio poput mučenja.
Percival je pogledao na sat, zlatan Patek Phillipe. Razgovarao je s Verlaineom dan
ranije ne bi li potvrdio dogovor i bio je vrlo jasan što se tiče vremena točno u
podne. Sada je bilo podne i pet. Iznerviran, izvalio se na hladnu klupu i počeo
lupkati štapom po zaleđenom puteljku. Nije mu se sviđalo nikoga čekati, a kamoli
čovjeka kojega je toliko plaćao. Njihov jučerašnji razgovor bio je kratak, učinkovit i
neduhovit. Nije volio razgovarati o poslu telefonom nikada nije mogao u
potpunosti vjerovati takvim razgovorima no morao se savladavati da ne ispituje o
detaljima. Tijekom godina on i njegova obitelj prikupili su dosta informacija o
mnogim samostanima i opatijama duž kontinenta, no Verlaine je tvrdio daje
naišao na nešto zanimljivo uzvodno uz Hudston. Pri njihovu prvom susretu
Percival je zaključio da je Verlaine tek izašao iz poslovne škole i da se sada kao
početnik pokušava ubaciti na tržište umjetnina.
Verlaine je imao poprilično neukrotivu kovrčavu kosu, samooma lovažavajuće
držanje i neprikladnu odjeću. Veoma ga se dojmio zbog umjetničkog stila koji
muškarci njegovih godina posjeduju sve na njemu, od njegove kićaste odjeće do
njegova ponašanja, bilo je vrlo mladenačko i vrlo pomodno kao da još nije našao
svoje mjesto u svijetu. Definitivno nije ličio na ljude koji su radili za njegovu
obitelj. Kasnije je saznao da je Verlaine, osim što je bio stručnjak za povijest
umjetnosti, bio i slikar koji honorarno poučava na fakultetu, radi dodatno na
dražbama i pruža konzultantske usluge da preživi. Sebe je očito doživljavao kao
boema, s boemskim nedostatkom točnosti. Bez obzira na to, mladić se dokazao
vještim u svom poslu.
Napokon gaje ugledao kako juri kroz park. Cim je stigao do klupe Verlaine je
pružio ruku. Gospodine Grigori, rekao je bez daha, oprostite što kasnim.
Percival je prihvatio Verlainovu ruku i hladno je stisnuo. Prema mom iznimno
pouzdanom satu kasnite sedam minuta. Ako želite nastaviti raditi za nas očekujem
da idući put budete točni. Pogled im se susreo no mladić se nije činio nimalo
poniznijim. Percival je pokazao u smjeru parka. Hoćemo li prošetati?
Zašto ne? dodao je Verlaine gledajući u Percivalov štap, Ili bismo mogli sjesti
ovdje, ako želite. Možda bi vam bilo ugodnije.
Percival je ustao i slijedio snijegom pokriven pločnik Central parka dok je metalni
vrh štapa lagano kuckao po ledu. Ne tako davno i sam je bio zgodan i jak poput
Verlainea i nisu mu smetali ni vjetar ni led ni hladnoća. Sjetio se da je jednom za
zimske šetnje Londonom, za smrza vice 1814, kada se Temza zaledila i puhao
polarni vjetar, besciljno šetao kilometrima, i uopće mu nije bilo hladno. Tada je
bio drugačije biće bio je na vrhuncu svoje snage i ljepote. Sada gaje od hladnoće
boljelo tijelo. Bol u zglobovima tjerao ga je naprijed usprkos grčevima u nogama.
Imate li nešto za mene? Upitao je nakon nekog vremena ne podigavši pogled.
Kao što sam obećao, odgovorio je Verlaine dok je ispod ruke izvlačio fascikl.
Pokazao gaje sa zadovoljstvom, a crne kovrče padale su mu preko očiju.
Sveti pergamenti.
Percival je zastao ne znajući kako da odgovori na Verlaineov humor, a zatim je
desnim dlanom pokušao odrediti težinu omotnice bila je široka i teška poput
velika, plitkog tanjura. Uistinu se nadam da imate nešto čime ćete me zadiviti.
Mislim da ćete biti prilično zadovoljni. Izvještaj počinje poviješću reda o kojem
sam vam govorio preko telefona. Uključuje osobne podatke o članovima, filozofiju
franjevačkog reda, bilješke o neprocjenjivo vrijednoj kolekciji knjiga i slika u
knjižnici SFVK i sažetak njihova misionarskog rada u inozemstvu. Katalogizirao sam
svoje izvore i napravio fotokopiju originalnih dokumenata. Percival je otvorio
kovertu i površno preletio stranice. To su sve prilično poznate informacije, rekao
je nezainteresirano. Ne shvaćam što vas je uopće u tome moglo privući. No zatim
ga je nešto zainteresiralo. Izvukao je snop papira iz omotnice i počeo ih listati, a
vjetar je mrsio rubove stranica dok je otvarao crteže samostana pravokutni
tlocrti, kružne kule, uski hodnici koji su povezivali samostan sa crkvom, široki
ulazni hodnik. Arhitektonski crteži, reče Verlaine. Kakvi arhitektonski crteži? upita
Percival grickajući usnicu i listajući papire. Na prvome je bio otisnut datum: 28.
prosinca 1809. Prema onome što ja znam ovo su originalni nacrti Sv. Ruže sa
žigom koje je odobrila nadstojnica i osnivačica samostana. Pokrivaju i
samostanska dobra? upitao je Percival pomnije proučavajući crteže. I njegovu
unutrašnjost, odgovorio je Verlaine. A gdje ste to pronašli?
U okružnom arhivu. Nitko nije znao kako su onamo dospjeli i vjerojatno nikad
neće opaziti da su nestali. Nakon kratkog istraživanja, otkrio sam da su nacrti bili
prebačeni u tu zgradu 1944, nakon požara u samostanu.
Percival ga je pogledao prezirno, bez imalo oduševljenja. I vi smatrate ove crteže
značajnima?
Ovo baš i nisu reprezentativni primjerci. Pogledajte ovo. Verlaine je usmjerio
Percivalovu pažnju na blijedu skicu osmerokutne zgrade na vrhu koje je stajao
natpis Kapelica klanjanja. Ovo je posebno dojmljivo. Crtač je imao izvrsno oko za
omjer i dubinu. Struktura je
tako precizno i tako detaljno nacrtana da se nimalo ne uklapa među ostale crteže.
Isprva sam mislio da im i ne pripada jer je stilski toliko različita. No ima žig i
datum, kao i ostale.
Percival je buljio u crteže. Kapelica klanjanja bila je nacrtana s mnogo truda
pogotovo oltar i ulaz. Na nacrtu kapelice bio je ucrtan i niz prstenova,
koncentričnih krugova koji su se širili jedan iza drugoga. U središtu krugova, poput
jajeta u zaštitnoj ovojnici, bio je zlatni pečat. Gledajući crteže Percival je zaključio
da je pečat na svakom crtežu.
Recite mi, rekao je pokazavši pečat prstom. Sto po vašem mišljenju znači ovaj
pečat?
To je i mene zanimalo, reče Verlaine i izvadi drugu omotnicu iz kaputa. Zato sam
još malo istraživao. To je reprodukcija tračanskog novčića iz petog stoljeća prije
Krista. Original je pronađen početkom 20. stoljeća u arheološkim iskapanjima koja
su financirali Japanci i to na području današnje Bugarske, nekadašnjem središtu
Trakije. Ona je bila nešto poput kulturnog centra Europe u 5. stoljeću. Originalni
novčić nalazi se u Japanu, pa nemam ništa za usporedbu osim ove reprodukcije.
Verlaine otvori omotnicu i pokaže Percivalu fotokopiju uvećane slike novčića.
Pečat je na crteže stavljen više od stotinu godina prije negoli je novčić pronađen.
Zbog toga su i pečat i sami crteži prilično nevjerojatni. Prema mom istraživanju
izgleda da je ova slika jedinstvena među tračanskim novčićima. Dok se na većini
nalaze glave mitoloških bića poput Hermesa, Dioniza ili Posejdona, na ovome je
novčiću instrument: Orfejeva lira. U Metu postoji nekoliko tračanskih novčića. Išao
sam ih pogledati. Nalaze se u Grčkoj i Rimskoj galeriji, ako vas zanima. Nažalost
ništa slično ovome novčiću nije izloženo. Jedinstven je.
Percival Grigori naslonio se na bjelokosnu dršku štapa sklisku od znoja i pokušavao
suspregnuti ljutnju. Debele, mokre pahulje letjele su zrakom, a vjetar ih je nosio
kroz granje sve dok se ne bi smirile na pločniku. Očito Verlaine nije shvatio koliko
su crteži i pečat bili nevažni za njegove planove.
Vrlo dobro gospodine Verlaine, rekao je Percival uspravivši se najviše što je mogao
i fiksirajući Verlainea strogim pogledom. No siguran sam da imate još nešto za
mene.
Još nešto?, upitao je Verlaine začuđeno.
Ovi su crteži zanimljiva umjetnička djela, rekao je Percival vraćajući ih bez
oduševljenja, no nisu važni za ovaj posao. Ako ste došli do informacija koje
povezuju Abigail Rockefeller s ovim samostanom, vjerujem da ste zatražili dozvolu
za pristup. Ima li vijesti o tome?
Tek sam jučer poslao zamolbu, reče Verlaine. Čekam odgovor.
Čekate? Precival nervozno podigne glas.
Potrebno mi je dopuštenje da uđem u arhiv, odgovorio je Verlaine.
Mladić je na trenutak oklijevao, obrazi su mu se malo zacrvenjeli i na sekundu se
smeo, no Percival, ljut i sumnjičav, jedva je dočekao tu nesigurnost. Nema
čekanja. Ili ćete pronaći potrebne informacije za koje vam je bilo dano dovoljno
vremena i novaca ili nećete.
Ne mogu više ništa bez dozvole pristupa samostana.
Koliko će vam trebati da dobijete dozvolu?
Neće biti lako. Za ulazak će mi trebati službeno dopuštenje. Ako me i puste
unutra, moglo bi potrajati tjednima dok ne pronađem nešto vrijedno pažnje.
Planiram otputovati onamo nakon Nove godine. To je dugotrajan proces.
Grigori je presavinuo planove i vratio ih Verlainu. Tresle su mu se ruke. Zatim je
izvadio je omotnicu s gotovinom iz unutarnjeg džepa kaputa.
Sto je ovo? upitao je Verlaine pogledavši unutra, vidno se začudio ugledavši
svežanj novih novčanica od sto dolara.
Percival je stavio ruku na Verlainovo rame i osjetio ljudsku toplinu koja mu je bila
strana i privlačna. Malen poticaj, odgovorio je vodeći Verlaina stazom prema
Columbus Circleu, no vjerujem da ćete stići prije nego što padne noć. Ovaj bonus
bit će vam naknada za neugodnosti. Kada dovršite svoj posao i donesete mi
potvrdu o povezanosti Abigail Rockefeller s tim samostanom, nastavit ćemo
razgovor.
Samostan Sv. Ruže, Milton, New York
Evangeline je hodala prema samom kraju hodnika na četvrtom katu, još dalje od
sobe s televizorom, do trošnih željeznih vrata koja su vodila do pljesnivih
stepenica. Imajući na umu trošnost stepenica penjala se uz krivine vlažna
kamenog zida sve dok nije došla do uska okruglog tornja visoko iznad
samostanskih dobara. Toranj je bio jedini dio gornjih katova preostao od
originalne građevine. Izdizao se iz same Kapelice klanjanja, uspinjao spiralnim
stepenicama na drugi i treći kat i završavao na četvrtom, omogućavajući sestrama
pristup Kapelici iz njihovih spavaonica. Premda je toranj izgrađen ne bi li sestrama
omogućio direktan prolaz do njihovih ponoćnih dužnosti, dugo je bio zanemarivan
zbog glavnog stubišta koje je imalo grijanje i struju. Iako požar 1944. nije došao do
tornja, Evangeline je osjećala miris dima koji se zavukao u krovne grede, kao da je
prostorija udahnula ljepljivi katran dima i prestala disati. Struju nisu nikada
proveli, a jedino svjetlo dopiralo je iz nekoliko prozora šiljastih lukova s teškim
ručno izrađenim staklima koji su se nalazila na istočnome dijelu tornja. Čak i u
podne, kao sada, prostoriju je obavijala ledena tama, a nemiran sjeverni vjetar
udarao je u prozore. Evangeline je pritisnula ruke na hladno prozorsko okno.
Anemično zimsko sunce u daljini je zalazilo iza okruglih brežuljaka. I najsunčaniji
prosinački dani bacali su samo blijedo svjetlo, kao kada sunce prolazi kroz mutna
stakla. Za ljetnih mjeseci poslijepodnevno je sunce obasjavalo stabla dajući lišću
nijanse duginih boja koje zimsko sunce, ma kolikogod bilo jako, nije moglo dostići.
Prije mjesec dana, ili možda pet tjedana, lišće je bilo sjajno smeđe, crveno,
narančasto, žuto, raznobojni prekrivač što se odražava u smeđoj površini rijeke.
Zamišljala je izletnike iz New Yorka kako se voze putničkim
vlakom duž istočne obale rijeke Huston i gledaju ljupko lišće na svom putovanju
prema berbi jabuka i bundeva. Sada su stabla bila gola, a brežuljci pokriveni
snijegom.
Rijetko je odlazila u toranj, najviše jednom ili dvaput godišnje kada bije misli
odvukle iz zajednice i poslale u potragu za tihim mjestom gdje može razmišljati.
Budući da nije bilo uobičajeno da se neka od sestara kradom odvoji od grupe da bi
kontemplirala, Evangeline se često danima kajala. Pa ipak, nije se u potpunosti
mogla kloniti tornja. Pri svakom posjetu osjećala je da joj se um opušta. Već dok
se penjala misli bi joj postajale bistrije i čišće, a dok bi gledala krajolik oko
samostana čak i jasnije.
Dok je stajala uz prozor prisjetila se sna što ju je tog jutra probudio. Sanjala je
majku koja joj se obraćala na nerazumljivom jeziku. Bol koju je osjetila kada se
ponovno pokušala prisjetiti majčinog glasa pratila ju je cijelo jutro, no nije osjećala
grizodušje zato što je mislila na nju. To je bilo prirodno. Danas 23. prosinca bio je
Angelin rođendan.
Evangeline se sjećala samo njezinih djelića duge, plave kose, zvuka njezina glasa
dok je brzo i slatkorječivo na francuskome pričala na telefon, njezine navike da
ostavlja cigaretu u staklenoj pepeljari, kolutova dima što su se nagomilani razilazili
pred njezinim očima. Sjećala se nevjerojatno visoke majčine sjene, te prozirne
tame koja se pomicala zidovima njihova stana u četrnaestom okrugu.
Onoga dana kada je majka umrla, otac ju je dočekao u njihovom crvenom citroenu
DS. Bio je sam i to je samo po sebi bilo neobično. Njezini su se roditelji bavili istim
poslom, zvanjem za koje je znala da je izrazito opasno, i rijetko su nekamo išli
jedno bez drugoga. Odmah je primijetila da je plakao. Oči su mu bile natečene, a
lice blijedo. Nakon što se smjestila na stražnje sjedište automobila, složila kaput i
zavezala pojas, otac joj je rekao da njezina majka više nije s njima. Otišla je?
upitala je Evangeline osjetivši stravičan nemir dok je pokušavala shvatiti što je
time mislio. Kamo je otišla?
Otac je odmahnuo glavom kao da je odgovor nerazumljiv. Uzeli su nam je, rekao
je.
Kasnije, kada je u potpunosti shvatila da su Angelu oteli i ubili, nije mogla posve
razumjeti zašto je njezin otac odabrao baš te riječi. Njezinu majku nisu samo uzeli:
ubili su je, izbrisali je iz svijeta kao što svjetlost nakon zalaska sunca na horizontu
napusti nebo.
Dok je bila djevojčica, nije mogla pojmiti koliko je njezina majka bila mlada kada je
umrla. Ipak, s vremenom je počela mjeriti vlastite godine u odnosu na Angelin
život, smatrajući svaku godinu vrijednom reprizom. U dobi od osamnaest godina
njezina je majka upoznala Evangelininog oca. U dobi od osamnaest godina ona je
položila zavjete sestara franjevki od vječnog klanjanja. Kada je imala dvadeset i tri
godine, kao Evangeline sada, udala se za njezinog oca. Majku su joj ubili kada je
imala trideset i devet godina. Uspoređujući tijek njihovih života, Evangeline je
isplela svoje postojanje oko majke, kao što drvo glicinije prianja uz sjenicu. Bez
obzira na to koliko se uvjeravala da joj je bez majke dobro i da je njezin otac
napravio najbolje što je mogao, znala je da svake minute, svakoga dana, Angelino
odsustvo živi u njezinom srcu.
Evangeline se rodila u Parizu. Živjela je s ocem i majkom u stanu na
Montparnassu. Sobe stana bile su joj toliko urezane u sjećanje da joj se činilo kao
daje još jučer živjela ondje.
Stan je vijugao, sve sobe nastavljale su se jedna na drugu, i imale visoke, urešene
stropove i goleme prozore koji su prostor ispunjavali zrnatim sivim svjetlom.
Kupaonica je bila ogromna, barem poput zajedničkog toaleta u Sv. Ruži.
Evangeline se sjećala majčine odjeće što je visjela na zidu kupaonice lagane
proljetne haljine, svjetlucava crvenog svilenog šala zavezanog oko vrata vješalice, i
ispod svega, sandala od crne kože, a sve je bilo posloženo kao da ih nosi nevidljiva
žena. Porculanska kada šćućurila se u središtu kupaonice, čvrsta i teška poput
životinje, s usnama sjajnim od vode i naboranim stopalima s kandžama.
Drugo sjećanje koje je brižno čuvala, stalno ga iznova vrteći u glavi poput filma,
bila je šetnja na koju ju je odvela majka one godine kada je umrla. Držeći se za
ruke hodale su pločnicima i kamenim ulicama i kretale se tako brzo da je
Evangeline morala trčati da bi je sustigla.
Bilo je proljeće ili joj se barem tako činilo zbog gomile šarena cvijeća u teglama
koje su visjele s prozora duž blokova zgrada.
Angela je to popodne bila zabrinuta. Držala je Evangeline čvrsto za ruku i vodila je
kroz dvorište sveučilišta barem je pretpostavljala da je to bilo sveučilište zbog
velika kamenog trijema sa stupovima i mnoštva ljudi u dvorištu koji su ljenčarili.
Zgrada se doimala iznimno starom, no sve se u Parizu, posebno na Montparnassu
i u Latinskoj četvrti, činilo starim u odnosu na Ameriku. No u jedno je ipak bila
sigurna: Angela je nekoga tražila. Vukla ju je kroz gomilu stišćući joj ruku dok nije
utrnula, što je bio znak da bi trebala požuriti. Napokon ih je pozdravila
sredovječna žena, prišla im bliže i poljubila njezinu majku u oba obraza. Zena je
imala crnu kosu i lijepe, kao isklesane crte lica njezine majke, koje su tek nešto
omekšale s godinama. Evangeline je prepoznala svoju baku, Gabriellu, ali je znala
da ne smije s njom razgovarati. Angela i Gabriella su se svađale kao što su to i
inače često činile, a Evangeline je naučila ne postavljati se između njih. Mnogo
godina kasnije kada su i ona i njezina baka živjele u Sjedinjenim Američkim
Državama, Evangeline je počela bolje upoznavati Gabriellu. Tek tada uspjela je
shvatiti svoju baku.
Iako je prošlo puno godina još uvijek ju je mučilo da je jedino čega se jasno sjećala
u vezi te šetnje bilo nešto strašno obično sjajne kože majčinih smeđih čizama do
koljena koje je nosila preko izblijedje lih traperica. Iz nekog se razloga sjećala
čizmama do detalja: visokih potpetica, zatvarača koji je sezao od gležnja do lista,
zvuka potplata na cigli i kamenu. No uopće se nije sjećala oblika majčine ruke ili
njezinih oblih ramena. Kroz sumaglicu vremena izgubila je njezin lik.
Možda ju je najviše smetalo što se nije mogla sjetiti majčinog lica. Zbog fotografija
znala je da je Angela bila visoka, mršava i svijetle puti, i da je često znala ugurati
kosu ispod kape, što je Evangeline podsjećalo na francuske glumice dječačkog
izgleda iz šezdesetih. Ali na svakoj slici njezino liceje bilo toliko drukčije da nije
mogla stvoriti pravu sliku. Nos joj je iz profila bio šiljast, a usnice tanke. Obrazi su
joj bili puni i visoki, gotovo poput azijatskih. No kada je gledala ravno u fotoaparat
njezine velike plave oči zasjenile bi sve ostalo. Evan
geline se činilo da se kompozicija majčinog lica mijenjala ovisno o tome kako je
padalo svjetlo i pod kojim kutem je bio aparat.
Otac nije želio razgovarati o Angeli nakon njezine smrti. Ako bi ga i upitala nešto o
njoj, često bi se jednostavno okrenuo na drugu stranu kao da je nije čuo. U drugim
je prilikama, kada bi uz večeru otvorio bocu vina, znao ispričati neku zanimljivu
pojedinost o njoj; kako bi provodila cijelu noč u laboratoriju i vraćala se kući u
svitanje, kako je postala toliko zaokupljena poslom da bi ostavljala knjige i papire
ondje gdje bi pali; kako je željela živjeti uz ocean, daleko od Pariza, o sreći koju joj
je donijela Evangeline. Za vrijeme čitava njihova zajedničkog života uporno je
odbijao bilo kakav ozbiljan razgovor o njoj. Pa ipak, kada bi se raspitivala o majci,
nešto bi se u njegovom ponašanju promijenilo, kao da je pozdravljao duha koji mu
je istovremeno donosio i bol i utjehu. Mrzeći i ljubeći prošlost, činilo se da njezin
otac priziva Angelin duh, ali i da se istovremeno uvjerava da on uopće ne postoji.
Bila je sigurna da je nikada nije prestao voljeti. Nije se ponovno oženio i imao je
malo prijatelja u Sjedinjenim Američkim Državama. Godinama je jednom tjedno
telefonirao u Pariz i satima razgovarao jezikom koji je Evangeline bio toliko divan i
muzikalan da bi samo sjedila u kuhinji i slušala ga.
Otac ju je doveo u samostan kada je imala dvanaest godina i povjerio je ženama
koje su postale njezine mentorice. Poticale su je da vjeruje u njihov svijet kada joj
se, ako je htjela biti iskrena prema sebi, vjera činila vrijednom, ali nedostižnom
stvari koju mnogi posjeduju, a koja je njoj bila uskraćena.
S vremenom je shvatila da je njezin otac više cijenio poslušnost od vjere,
uvježbanost od kreativnosti, suzdržanost od osjećaja. S vremenom je zapala u
rutinu i dužnosti. S vremenom je izgubila sliku o majci, baki, sebi.
Otac ju je često posjećivao u Sv. Ruži. Sjedio bi s njom u zajedničkoj sobi ukipljen
na kauču i gledao je s velikim zanimanjem kao da promatra neki pokus i sada želi
vidjeti konačan rezultat. Buljio bi u njezino lice kao da je teleskop kroz koji će, ako
napregne oči, moći vidjeti crte lica svoje voljene supruge. No ona uopće nije
nalikovala
majci već baki Gabrielli. Tu je sličnost njezin otac odlučio zanemariti. Umro je prije
tri godine, no za života je uporno vjerovao da njegovo jedino dijete nalikuje duhu.
Evangeline je stiskala lančić dok joj se oštar vrh lire nije zabio u kožu dlana. Znala
je da se mora požuriti. Trebali su je u knjižnici i sestre bi se mogle pitati gdje je.
Zbog toga je prestala razmišljati o svojim roditeljima i usredotočila se na zadatak
koji ju je čekao.
Sagnuvši se prema podu klizila je prstima preko hrapavih cigli sve dok nije osjetila
sitni pomak u trećem redu od poda. Uguravši prst u žlijeb, sistemom poluge
podigla je labavu ciglu i izvukla je van. Iz zida je izvadila usku metalnu kutiju. Sam
dodir hladna metala djelovao je smirujuće, njegova čvrstoća bila je u opreci s
krhkom prirodom sjećanja.
Stavila je kutiju pred sebe i otvorila poklopac. Unutra je bio malen dnevnik
povezan kožnom trakom i učvršćen zlatnom kopčom u obliku duguljasta, vitkog
anđela. Na mjestu anđelova oka bio je plavi safir. Pritisnuvši njegova krila otvorila
se brava i dnevnik se rastvorio u njezinom krilu. Koža je bila otrcana i izgrebana, a
traka razvučena. Na prvoj stranici zlatnim slovima je bila otisnuta riječ
ANGELOLOGIJA. Listajući stranice pogled joj se zaustavljao na rukom iscrtanim
kartama, bilješkama napisanim tintom u bojama, skicama anđela i crtežima
glazbenih instrumenata nacrtanim na marginama. Glazbena postignuća nalazila su
se u sredini. Povijesna analiza i biblijski nauk ispunjavali su većinu stranica, a
zadnji dio dnevnika sadržavao je mnoštvo brojeva i izračuna koje nije razumjela.
Dnevnik je pripadao njezinoj baki, a sada je pripadao njoj. Prešla je rukom preko
kožnatih korica želeći otkriti tajne koje su u njemu bile zapisane.
Zatim je izvadila fotografiju umetnutu u stražnje korice, snimku na kojoj su se
majka i baka grlile. Slika je nastala one godine kada se rodila usporedila je datum
otisnut na rubu fotografije i svoj rođendan i zaključila daje u to vrijeme njezina
majka, iako se to na njezinoj liniji nije vidjelo, bila trudna tri mjeseca. Srce joj se
paralo dok je gledala fotografiju. Na slici su Angela i Gabriella bile sretne. Bila bi
dala sve, mijenjala sve što ima, samo da ponovno bude s njima.
Pobrinula se da se u knjižnicu vrati vesela, zatomivši svoje osjećaje najbolje što je
mogla. Vatra se ugasila. Nalet hladnog zraka zapuhao je iz kamene peći koja se
nalazila u sredini sobe i podigao rubove njezine suknje. Uzela je crni pulover s
radnog stola i omotala ga oko ramena prije nego je krenula istraživati u knjižnicu.
Peć se za hladnih mjeseci puno koristila, a neka je od sestara zasigurno ostavila
otvorena vratašca. Umjesto da ih zatvori, širom ih je otvorila. Zatim, je s hrpe iz
košare za drva uzela komad čvoraste borovine, stavila ga u sredinu željezne
rešetke i oko njega zapalila papir za potpalu. Uhvativši mjedene ručke mjehova,
nekoliko puta je puhnula sve dok se vatra nije primila i zapalila.
Evangeline je provodila vrlo malo vremena proučavajući tekstove o anđelima koji
su Samostanu Sv. Ruže donijeli toliku slavu u teološkim krugovima. Neki od tih
tekstova, poput umjetničkog prikazivanja anđela kroz povijest i radova ozbiljnih
angelologa, uključujući suvremene kopije srednjovjekovnih angeloloških shema i
studija Tome Akvinskoga i Svetog Augustina o ulozi anđela u svemiru, bili su u
kolekciji od utemeljenja 1809. U zbirci se također moglo naći mnogo studija o
amorfnosti anđela. No bile su prilično učene pa mnogim sestrama, posebno
onima mlađe generacije koje (iskreno govoreći) nisu uopće trošile mnogo
vremena na anđele, nisu bile zanimljive. Zastupljena je bila i popularnija strana
angelologije, usprkos neodobravanja zajednice prema pobornicima new agea. Bilo
je knjiga o različitim kultovima štovanja anđela u starom i modernom svijetu, kao i
o fenomenu anđela čuvara. Bilo je također i mnogo knjiga o umjetnosti,
nadopunjenih slikama u boji, uključujući i izvanredan svezak anđela Eduarda
BurneaJonesa koji joj se jako sviđao.
Nasuprot peći stajao je stalak za knjigu posudbi. Ovdje su sestre upisivale naslove
knjiga koje bi uzele s polica. U svoje ćelije mogle su ponijeti knjiga koliko su željele
i vratiti ih kada su htjele. Bio je to kaotičan sistem koji je ipak uspijevao savršeno
institucionalno funkcionirati. No nije uvijek bilo tako. U 19. stoljeću, prije
upisivanja u glavnu knjigu posudbi, knjige su dolazile i odlazile, gomilajući se na
slobodnim policama bez sistematizacije. Običan zadatak pronalaže
nja djela koje nije pripadalo književnosti bio je stvar sreće i nenadana čuda. U
knjižnici je vladao kaos sve dok na prijelazu u 20. stoljeće sestra Lucrezia (1851
1923) nije uvela alfabetizaciju. Kada je sestra Drusilla (1890 1985), knjižničarka
koja ju je naslijedila, predložila decimalni sustav, nastupio je opći protest. Umjesto
da objeručke prihvate potpunu sistematizaciju, sestre su se odlučile za knjigu
posudbi u koju su na tvrd papir plavom tintom ispisivale naslov svake knjige.
Evangelinini interesi bili su praktičnije prirode i radije bi se posvetila nekolicini
lokalnih dobrotvornih udruga koje su vodile sestre Banci hrane u Poughkeepsiu,
Grupi za učenje Duh svjetskog mira u Miltonu, i Godišnjoj rasprodaji odjeće Vojske
spasa Svete Ruže koja se održavala od Woodstocka do Red Hooka. No kao i ostale
sestre koje su se zaredile u Sv. Ruži i ona je naučila osnovne činjenice o anđelima.
Znala je da su stvoreni prije nastanka Zemlje, da su im glasovi odzvanjali
prazninom dok je Bog stvarao Raj i Zemlju (Knjiga postanka 1:15), znala je da su
anđeli nematerijalni, nebeski, ispunjeni svjetlošću, ali da ipak govore ljudskim
jezikom hebrejskim prema židovskim učenjacima, latinskim i grčkim prema
kršćanskima. Iako je u Bibliji bilo tek nekoliko napomena o postojanju anđela, kao
što je Jakovljevo hrvanje s anđelom (Knjiga postanka 32:2430), Eze kielova vizija
(1:114), navještenje (Luka 1:2638), ti su trenuci bili začudni i božanski, slučajevi
kada se rasparala tanka zavjesa između neba i zemlje i cijelo je čovječanstvo
svjedočilo čudesnosti nadzemaljskih stvorenja. Cesto je zamišljala taj susret
čovjeka i anđela kao dodir materijalnog i nematerijalnog, poput vjetra na koži. Na
kraju je zaključila da je zamišljanje anđela beskorisno. No sestre u Sv. Ruži nisu
odustajale. Stotine i stotine knjiga o anđelima bile su složene na policama njihove
knjižnice.
Na Evangelinino iznenađenje sestra Philomena pridružila joj se pokraj vatre.
Philomenino tijelo bilo je okruglo i pjegavo poput kruške, a osteoporoza ju je
učinila nižom. U posljednje vrijeme, otkada je počela zaboravljati sastanke i
zametati ključeve, Evangeline se zabrinula za njezino zdravlje. Sestre Philomenine
generacije, koje je mlađa generacija nazivala starijim sestrama, nisu mogle biti
umirovljene do
poznih godina, pa se broj redova drastično smanjio nakon Drugog vatikanskog
koncila. Sestra Philomena je uvijek djelovala posebno zauzeto i uznemireno. Na
neki su način dvije vatikanske reforme ukrale mirovinu staroj generaciji.
Evangeline je reforme smatrala povoljnima u mnogočemu mogla je odabrati
između udobne uniforme i staromodne franjevačke halje, uključiti se u moderno
obrazovanje te diplomirati povijest na obližnjem Bard Collegu. Suprotno tome,
stavovi starijih sestara bili su zamrznuti u vremenu. Pa ipak, ma koliko se činilo
čudnim, njezina su stajališta često bila konzervativna poput onih starijih sestara
čiji su se stavovi oblikovali u Rooseveltovo doba, doba Depresije i Drugog
svjetskog rata. Zaključila je da se divila razmišljanjima sestre Ludo vike, najstarije
sestre kojoj su bile 104 godine, koja bi joj naredila da sjedne pokraj nje i posluša
priče iz starih dana. Nije postojalo ništa od ovog laissezfaire, gluposti poput
činištohoćešsasvojimvreme nom, govorila bi joj naginjući se iz svojih kolica dok su
joj se ruke lagano tresle u krilu. Poslali su nas u sirotišta i župne crkve podučavati
prije nego što smo i same znale taj predmet! Radile smo cijele dane i molile cijele
noći! U našim ćelijama nije bilo grijanja! Kupale smo se u hladnoj vodi, a za večeru
smo jele kuhanu zob i krumpire! Budući da nije bilo knjiga, naučila sam cijeli
Izgubljeni raj John a Miltona napamet ne bih li mogla recitirati njegove divne,
divne riječi svome razredu: Paklena Zmija; on to bješe, njegovo lukavstvo,/ zavišću
potaknuto i osvetom, zavara/ tu majku čovječanstva, kada gaje oholost/ izagnala
iz Neba, sa svom vojskom njegovom/ Anđela pobunjenih, s čijom pomoći, u
žudnji/ da svrh parnjaka svojih zasjedne u slavi,/ on povjerova da bi jednak bio
Svevišnjemu,/ kad bi se odupro i s preuzetnom nakanom,/ usuprot Božjem
prijestolju i kraljevstvu,/ bezočan rat i oholu bitku poveo na Nebu. Jesu li i djeca
naučila Miltona napamet? Jesu! Zao mije reći, ali obrazovanje je danas zabava i
igra!
No usprkos velikim razlikama u stavovima o promjenama, sestre su živjele poput
skladne obitelji. Bile su zaštićene od promjena vanjskog svijeta kako svjetovnjaci
nisu bili. Zemlja i zgrade Sv. Ruže u potpunosti su kupljene krajem 19. stoljeća i
usprkos iskušenju da moderniziraju posjede, ništa nisu davale u zajam. Uzgajale su
voće i povrće, u njihovom je kokošinjcu dnevno bilo četiri tuceta jaja, a smočnice
su bile pune zaliha. Samostan je bio tako osiguran, tako izdašno opskrbljen
hranom i lijekovima, i tako dobro opremljen za njihove intelektualne i duhovne
potrebe da su se sestre ponekad šalile da bi u slučaju da drugi potop zahvatio
dolinu rijeke Hudson, žene iz Sv. Ruže mogle jednostavno zakovati prednja i
stražnja ulazna vrata od teškog željeza, zapečatiti prozore, i nastaviti moliti dugi
niz godina u svojoj samoodrživoj arci.
Sestra Philomena primila je Evangeline za ruku i vodila je prema svom uredu.
Zaustavila se kod svog radnog mjesta, i dok su joj rukavi halje brisali tipke pisaće
mašine, tražila je nešto među papirima. Takva potraga nije bila ništa neobično,
Philomena je bila gotovo slijepa i nosila je naočale debelih stakala koje su bile
prevelika za njezino lice. Evangeline joj je često pomagala pronaći predmete koji
su bili na vidljivim mjestima, a koje njezine oči nisu vidjele.
Možda bi mi mogla pomoći, izgovorila je napokon sestra Philomena.
Drage volje ću vam pomoći, rekla je Evangeline, samo mi recite što tražimo.
Mislim da smo dobili pismo vezano uz našu anđeosku zbirku. Majka Perpetua
primila je telefonski poziv mladića iz New Yorka, istraživača, konzultanta ili nešto
tome slično. Tvrdi da nam je poslao pismo. Je li to pismo dospjelo do tebe? Znam
da mi ne bi promakao takav zahtjev. Majka Perpetua želi provjeriti slijedimo li stav
Sv. Ruže. Željela bih da mu se odmah pošalje odgovor.
Pismo je stiglo danas, rekla je Evangeline.
Sestra Philomena žmirkala je kroz stakla svojih naočala, velike i vodenaste oči
naprezale su se da vidi Evangeline. Znači, pročitala si ga?
Naravno, odgovorila je. Svu poštu otvaram čim stigne.
Jesu li tražili neke informacije?
Evangeline nije bila naviknuta daje se tako izravno ispituje o njezinu poslu. U
stvari, reče, bila je to zamolba za ulazak u naš arhiv u potrazi za informacijama o
majci Innocenti.
Tamna sjena prešla je preko Philomeninog lica. Odgovorila si na to pismo?
Našim standardnim odgovorom, odgovorila je Evangeline, izo stavivši činjenicu da
je pismo uništila prije negoli ga je poslala. Laganje joj je i dalje bilo jako strano.
Njezina sposobnost da laže Philo meni takvom lakoćom bila je uznemirujuća. No
svejedno je nastavila, Svjesna sam toga da ne dopuštamo amaterska istraživanja u
našem arhivu. Napisala sam da je naša uobičajena politika odbiti takve zamolbe.
Naravno, bila sam pristojna.
U redu, Philomena je ispitivala Evangeline s osobitim zanimanjem. Moramo biti
vrlo oprezni kada svoj dom otvaramo strancima. Majka Perpetua dala je posebne
upute da se odbiju svi upiti.
Evangeline nije uopće iznenadilo da majku Perpetuu tako osobno zanima njihova
kolekcija. Bila je mrzovoljna i rezervirana osoba, koju se nije često viđalo u
samostanu. Imala je tvrde stavove i čvrstu ruku kojoj su se starije sestre divile
zbog njezine štedljivosti, a krivile je zbog modernih vizija. I zaista, majka Perpetua
tjerala je starije sestre da usvoje one bolje vatikanske promjene, preporučujući da
odbace svoje teške vunene odore i zamijene ih onim laganijima, no prijedlog nije
prihvaćen.
U trenutku kada je Evangeline željela napustiti ured sestra Philomena je pročistila
grlo što je bio znak da još nije završila i da Evangeline treba još malo ostati. Dijete
moje, godinama sam radila u arhivu i svaki smo zahtjev pomno proučavali. Odbila
sam mnoge nesretne istraživače, pisce i pseudovjernike. Velika je odgovornost biti
čuvar vrata. Voljela bih da me obavijestiš o svoj neobičnoj korespondenciji.
Naravno, odgovorila je zbunjena žarom u Philomeninom glasu. Svladana
znatiželjom dodala je: Jedna stvar me zanima, sestro.
Da?, odvratila je Philomena.
Postoji li nešto neobično u vezi majke Innocente?
Neobično?
Nešto što bi potaknulo privatno istraživanje konzultanta čija je specijalnost
povijest umjetnosti.
Nemam pojma što bi moglo interesirati takve ljude, draga, sestra Philomena
pucketala je jezikom dok je pratila Evangeline do vrata.
Mislila sam da je povijest umjetnosti ispunjena dovoljnim brojem slika i skulptura
da zauvijek zaokupi povjesničare umjetnosti. No, očito je daje naša kolekcija
anđeoskih slika neodoljiva. Opreza nikad dosta, dijete. Obavijestit ćeš me bude li
kakvih zahtjeva?
Naravno, odgovorila je, a srce joj je tuklo neprirodno brzo.
Zacijelo primijetivši rastresenost svoje mlade pomoćnice sestra Philomena je
prišla bliže Evangeline je mogla namirisati nešto neprepoznatljivo, možda puder
ili kremu protiv artritisa uzela Evan gelininu ruku i stavila je među svoje
debeljuškaste dlanove. Nema razloga za brigu. Nećemo ih pustiti unutra. Ma
koliko pokušavali, vrata ćemo držati zatvorena.
Naravno, sestro, Evangeline se smiješila usprkos zbunjenosti. Zahvaljujem na brizi.
Nema na čemu, dijete, Philomena je rekla zijevajući. Ako još nešto iskrsne, ostatak
poslijepodneva bit ću na četvrtom katu. Uskoro će moje vrijeme za
poslijepodnevni odmor.
Cim je sestra Philomena izašla iz knjižnice Evangeline je zapala u vrtlog krivnje i
spekulacije zbog svega što se upravo dogodilo. Zažalila je što je tako obmanula
svoju nadređenu, no zainteresirala ju je Philomenina čudna reakcija na pismo i
njezina jaka želja da posjetitelje zadrži podalje od vlasništva Sv. Ruže. Naravno,
Evangeline je shvaćala potrebu da se zaštiti okružje kontemplativnog mira za koji
su sve mukotrpno radile. Pa ipak, reakcija se činila pretjeranom. No što ju je
potaknulo da joj tako hrabro i neopravdano laže? A to je bila činjenica: lagala je
starijoj sestri. Ali čak ni taj prekršaj nije utažio njezinu znatiželju. Kakva je bila veza
između majke Innocente i gđe Rockefeller? Sto je sestra Philomena mislila kada je
rekla da vrata svog doma neće otvarati strancima? Kakvo zlo bi se dogodilo ako bi
s drugima podijelile svoju prelijepu kolekciju knjiga i slika? Sto su skrivale? Svih
godina koje je provela u samostanu, a bilo je to gotovo pola njezinog života, nije
se dogodilo gotovo ništa neobično. Sestre franjevke od vječnog klanjanja vodile su
uzorne živote.
Uvukla je ruku u džep i izvukla tanko otrcano pismo od tankog čvrstog prozirnog
papira. Rukopis je bio kićen i čitljiv pa su joj oči
s lakoćom klizile preko lukova i udubljenja. Vaše je vodstvo iznimno pomoglo
napretku ekspedicije, a usuđujem, se reći da je i moj doprinos također bio
koristan. Celestine Clochard će stići u New York početkom veljače. Uskoro stižu
nove vijesti. Do tada, srdačan pozdrav, A. A. Rockefeller
Ponovno je pročitala pismo želeći shvatiti smisao. Pažljivo je pre savinula tanki
papir i stavila ga u džep na sigurno. Znala je da ne može nastaviti s radom dok ne
shvati značenje pisma Abigail Rockefeller.
Peta avenija, Upper East Side, New York City
Percival Grigori lupkao je vrškom svoga štapa dok je čekao lift, ritam oštrih
metalnih udaraca odbrojavao je sekunde. Hrasto vinom popločeno predvorje
njegove zgrade, ekskluzivno predratno zdanje s pogledom na Central park, bilo
mu je toliko poznato da ga više uopće nije primijećivao. Stan na zadnjem katu bio
je u vlasništvu obitelji Grigori više od pola stoljeća. Ako je nekoć i primjećivao
poslušnost vratara, raskošan aranžman orhideja u predvorju, prozor dizala od
ulaštene ebanovine i sedefa, vatru koja je lagano osvjetljavala i grijala mramorni
pod, sada nije primjećivao ništa osim bola u pucketavim zglobovima i koljena koje
je iskakalo pri svakom koraku. Kada su se otvorila vrata dizala, šepajući je ušao
unutra. Letimice je pogledao svoju pognutu sliku u ulaštenom mjedu kabine dizala
i zatim brzo odvratio pogled.
Izašao je u mramorno predvorje na 13. katu i otključao vrata. Iznenada su
umirujući predmeti njegova privatnog života dijelom starinski, dijelom moderni,
neki od sjajna drveta, a neki od blještava stakla ispunili njegova osjetila i napetost
u ramenima je popustila. Bacio je ključeve na svilen jastuk ispod porculanske
kineske posude, zbacio težak kaput od kašmira na tapeciran naslon stolice i
prošao kroz sedrenu galeriju. Pred njim su se pružale prostrane sobe: dnevni
boravak, knjižnica, blagovaonica s četverorednim venecijanskim lusterom.
Mnoštvo prozora otkrivalo je kaotičnu baletnu predstavu snježne oluje vani.
Na samome kraju stana bile su široke stepenice koje su vodile u odaje njegove
majke. Gledajući prema njima, razabrao je grupu njezinih prijatelja okupljenih u
službenom dnevnom boravku. Gotovo svakodnevno prijatelji su dolazili na ručak
ili večeru. Improvizirana
okupljanja njegovoj su majci omogućavala druženje sa svojim omiljenim
prijateljima iz susjedstva. Bio je to ritual na koji se postepeno sve više navikla,
prvenstveno zbog moći koju joj je davao: odabrala bi ljude koje bi željela vidjeti,
zatvorila ih u tamno popločanu mrežu privatnih odaja, a ostatak svijeta prepustila
njegovoj dosadi i bijedi. Već godinama je napuštala svoj stan samo u rijetkim
prilikama, i to noću kada bi je pratili Percival ili njegova sestra. Njegova se majka
toliko na to navikla, i njezina druženja su postala toliko redovita, da se rijetko
bunila protiv zatočeništva.
Tiho, da ne privuče pozornost, Percival je otišao u kupaonicu na kraju hodnika.
Polako je zatvorio i zaključao vrata. Jedno za drugim, skinuo je ogrtač, po mjeri
sašiven vuneni sako i svilenu kravatu, i bacio ih na keramičke pločice. Drhtavim
prstima otkopčao je šest sedefastih puceta krenuvši od prsa. Skinuo je košulju i
stao potpuno uspravan pred veliko ogledalo na zidu.
Prelazeći prstima preko prsiju opipao je teksturu kožnih traka. Konstrukcija
omotana oko njega poput pažljivo izrađena oklopa sličila je stezniku, a kada je bila
sasvim svezana, izgledala je kao crn korzet. Vrpce su bile tako čvrsto stegnute da
su mu se urezale u kožu. I bez obzira koliko ih labavo stegnuo, uvijek je bilo
prečvrsto. Boreći se za dah prvo je otpustio jednu traku, pa zatim drugu, izvlačeći
vrpce kroz srebrne kopčice sve dok s posljednjom konstrukcija nije pala na pod i
udarila o pločice.
Prsa su mu bila glatka, bez pupka ili bradavica, a koža tako bijela da se činila da je
izrezana iz voska. Osvrnuvši se preko ramena mogao je vidjeti odraz svog tijela u
ogledalu ramena, duge, mršave ruke i oblikovan torzo. Posred kralježnice,
prekrivene znojem i iskrivljene pod težinom oklopa, stršale su dvije nježne križne
kosti. U čuđenju i boli primijetio je da su mu krila, nekad puna, jaka i zaobljena
poput zlatnih sablji, i dalje na istome mjestu, samo potpuno uništena. Ono što je
od njih ostalo pocrnilo je od bolesti, perje je ispalo, a kosti atrofirale. Na sredini
leđa dvije otvorene rane, plave i krvave od trljanja, držale su pocrnjele kosti u
želatinoznoj lokvi skorene krvi. Ni zavoji, ni stalna čišćenja, ništa nije pomagalo da
rane zacijele ili da se ublaži
bol. No znao je da će prava agonija nastupiti kada od njegovih krila više ne bude
ostalo ništa. Nestat će sve po čemu je bio drugačiji i sve na čemu su mu drugi
zavidjeli.
Prvi simptomi bolesti pojavili su se prije deset godina kada su se slabi tragovi
plijesni pojavili na unutarnjim batrljicama i čijama perja, fosfornozelena plijesan
koja se širila poput patine na bakru. Mislio je da se radi o običnoj infekciji. Dao je
očistiti i dotjerati krila, istaknuvši da svako pero treba premazati uljem, no bolest
je ostala. Idućih mu se mjeseci raspon krila prepolovio. Svjetlucanje zlatna praha
zdravih krila je blijedilo. Nekada je s lakoćom mogao zatvoriti krila i bez problema
skupiti svoje veličanstveno perje uz leđa. Prozračna masa zlatnih perca uvukla bi
se u ležišta duž kralježnice, bila je to taktika koja je krila činila nevidljivima. Iako su
bila od tvarne materije, struktura zdravih krila imala je vizualna obilježja
holograma. Jednako kao i tijela, anđeoska krila bila su važna i potpuno nemjerljiva
zakonima prirode. Percival je jednakom lakoćom mogao podići svoja krila ispod
debelog sloja odjeće jednako kao i kada ih je podizao u zraku. Sada je znao da ih
više uopće ne može uvući, pa su tako bila stalna pojava, podsjetnik na njegovu
slabost. Preplavila ga je bol; više nije mogao letjeti. Uznemirena je obitelj pozvala
specijalista koji je potvrdio ono čega su se najviše bojali: Percival je naslijedio
degenerativan poremećaj koji se širio njihovom zajednicom. Liječnici su predviđali
da će prvo odumrijeti njegova krila, a zatim i mišići. Potom će biti osuđen na
kolica, a kada mu se krila sasvim osuše i njihov se korijen rastvori, Percival će
umrijeti. Godine liječenja usporile su napredovanje bolesti, ali je nisu zaustavile.
Odvrnuo je slavinu i polio lice hladnom vodom, pokušavajući raspršiti groznicu
koja ga je obuzimala. Oklop mu je pomagao držati kralješnicu uspravno, što je
bivalo sve teže kako su mu mišići slabili. Od vremena kada je postalo neophodno
nositi oklop, bolje bivao sve jači. Nikada se nije sasvim navikao na rane na svojoj
koži, na kopče oštre poput igala, na osjećaj peckanja razderana mesa. Mnogi
njegove vrste odlučili su se skloniti od svijeta kada bi se razboljeli. To je bila
sudbina koju Percival nije želio prihvatiti.
Uzeo je u ruke Verlaineovu omotnicu. Zadovoljno osjećajući težinu, izvadio je
papire kao mačka koja se naslađuje nad ulovljenom pticom, i pažljivo trgao papir
slažući stranice na mramorni umivaonik. Pročitao je izvješće nadajući se da će
pronaći nešto što će mu koristiti. Verlainov je sažetak bio detaljan i metodičan
dokument, četrdeset stranica jednostruka proreda koje su tvorile crnu, gustu
kolonu ravnih margina, no koliko je on vidio, u njemu nije bilo ničega novog.
Grigori je vratio Verlainove dokumente u omotnicu, duboko uzdahnuo i navukao
oklop na tijelo. Kada mu se vratila boja i prsti se umirili čvrsta gaje koža mučila
mnogo manje. Nakon što se odjenuo, shvati da je izgubljena svaka nada da će
izgledati pristalo. Odjeća mu je bila zgužvana, s mrljama od znoja, kosa mu je
padala na lice u neurednom plavom pramenu, a oči podlivene krvlju. Majci će biti
neugodno vidjeti ga takvog. Zagladivši kosu, izašao je iz kupaonice potražiti majku.
Dok se uspinjao velikim stubištem zvuk kucanja kristalnim čašama, cika gudačkog
kvarteta i prodoran smijeh majčinih prijatelja postajali su sve glasniji. Zaustavio se
na rubu sobe da dođe do daha. I najmanji ga je napor iscrpljivao.
Majčine sobe uvijek su bile ispunjene cvijećem, poslugom i tračevima, poput
grofice na noćnom kružoku. No Percival je shvatio daje društvo bilo veće nego što
je očekivao, pedeset ili više uzvanika. Nad zabavom se uzdizao strop s nosivim
gredama, a uobičajeno svjetlo s krovnih prozora prigušivao je napadali snijeg.
Zidove gornjeg kata krasile su slike koje je njegova obitelj sakupljala više od pet
stotina godina. Grigorijevi su ih za svoj osobni užitak prikupili većinom iz muzeja ili
od kolekcionara. Većina slika bila su remekdjela i sve su bile originali. Kvalitetne bi
kopije puštali da cirkuliraju naveliko, a originale su uzimali za sebe. Njihova je
zbirka zahtijevala veliku brigu sve, od klimatskih uvijeta do ekipe profesionalnih
čistača, no za takvu se kolekciju trud isplatio. Imali su dosta nizozemskih majstora,
nekoliko renesansnih i nešto gravura iz 19. stoljeća. Na središnjem mjestu u
dnevnom boravku nalazio se glasovit triptih Hieronymusa Boscha Vrt zemaljskih
užitaka, prekrasna i zastrašujuća slika raja i pakla. Percival je odrastao
proučavajući njegovu grotesknost, a veliki
središnji dio, koji prikazuje zemaljski život, rano mu je dao lekciju o ljudskom
ponašanju. Posebno mu je fascinantan bio Boschov prikaz pakla koji je sadržavao
morbidne glazbene instrumente, lutnje i bubnjeve u različitim stupnjevima
raspadanja. Savršena kopija te slike nalazila se u madridskome Museo del Prado,
Percivalov otac osobno ju je darovao muzeju.
Probijao se kroz gužvu stišćući dršku štapa od bjelokosti. Obično se mogao
prilagoditi takvoj dekadenciji, no s obzirom na to kako se trenutno osjećao,
shvatio je da će mu to danas biti teško. Kimnuo je ocu svog nekadašnjeg školskog
kolege, članu njihovog obiteljskog kruga mnogo stoljeća, koji je stajao izdvojen iz
gomile. Njegova su besprijekorna bijela krila bila rastvorena. Percival se lagano
nasmiješio manekenki koju je jednom izveo na večeru, dražesnom stvorenju
bistrih plavih očiju, koja je potjecala iz ugledne švicarske obitelji. Bila je još
premlada da bi joj krila narasla stoga nije ni mogla u potpunosti pokazati svoje
podrijetlo, ali je Percival znao da je njezina obitelj stara i utjecajna. Prije negoli je
obolio, majka ga je pokušala uvjeriti da se oženi tom djevojkom. Jednoga bi dana
postala moćnim članom njihove zajednice.
Percival se mogao nositi s njihovim prijateljima iz starih obitelji bilo je u njegovu
vlastitu interesu da to čini no njihove je nove poznanike, kolekciju nouveau riche
menadžera proizvođača novaca, medijskih magnata i ostalih skorojevića koji su se
ubacili zbog velikodušnosti njegove majke, smatrao odvratnima. Oni, naravno,
nisu bili poput njihove obitelji, no većina je posjedovala dovoljnu količinu
delikatne ravnoteže između pokornosti i diskrecije koju je obitelji Grigori
zahtijevala. Okupljali bi se oko njegove majke zasipajući je komplimentima i
laskajući njezinom osjećaju za noblesse oblige, osiguravajući si tako pozivnicu u
dom Grigoria iduće poslijepodne.
Da se pitalo Percivala, njihovi bi životi bili skriveni od javnosti, no majka nije mogla
podnijeti samoću. Sumnjao je da se okružila zabavom ne bi li se obranila od
strašne istine da je njihova vrsta izgubila svoje mjesto u svijetu. Njihova je obitelj
generacijama stvarala veze i njihov je položaj i napredak ovisio o mreži
prijateljstava i veza. U starom su
svijetu bili duboko, nepogrešivo povezani s poviješću svoje obitelji. U New Yorku
su je morali ponovno stvarati ma kamo krenuli.
Otterley, njegova mlađa sestra, stajala je kraj prozora i na nju je padalo slabo
svjetlo. Otterley je bila prosječne visine, mršava i utegnuta u možda previše
dekoltiranu haljinu, ali ipak u granicama ukusa. Zategnula je plavu kosu u oštru
punđu i našminkala usnice svjetlo ružičastom što je za nju bilo i suviše mladenački.
Otterley je nekoć bila divna, čak ljepša od švicarske manekenke koja je stajala u
blizini, no potrošila se stogodišnjim bučnim tulumima i lošim vezama koje su
znatno umanjili i nju, a i njezino bogatstvo. Sada je bila srednjih godina, u svojim
dvjestotima, i usprkos vlastitim nastojanjima da to prikrije, izgledala je plastično.
Uz sav trud nije ponovno mogla izgledati kao u devetnaestom stoljeću.
Ugledavši Percivala, Otterley je doteturala, provukla svoju dugu golu ruku kroz
njegovu, i odvela ga u gomilu kao da je invalid. Svi muškarci i žene u sobi su je
promatrali. Ako nisu poslovali s njegovom sestrom, znali su je po radu u različitim
obiteljskim odborima ili ispunjenom društvenom kalendaru. Njihovi prijatelji i
poznanici bili su oprezni s njegovom sestrom. Nitko si nije mogao priuštiti da
ozlovolji Otterley Grigori.
Gdje si se skrivao?, upita Ottery Percivala suzivši oči u zmijski pogled. Odrasla je u
Londonu gdje je njihov otac obitavao, a njezin uvijeni britanski naglasak postajao
je iznimno zajedljiv kada bi bila nervozna.
Zaista sumnjam da si bila usamljena, reče Percival i pogleda gomilu.
Nitko nije osamljen uz majku, odgovori Otterley ljuto. Svaki tjedan ima sve više
ljudi.
Pretpostavljam daje ovdje negdje?
Otterley se zlovoljno namrgodi. Zadnji put kada sam provjerila, primala je
obožavatelje na svom tronu.
Odšetali su na udaljeni kraj sobe do francuskih prozora koji su izgledali kao da
pozivaju da se zakorači u njihove guste, prozirne dubine i odlebdi nad
zamagljenim gradom pod snijegom. Anakim, tip
sluge koji su Grigorievi i ostale fine obitelji imale, stao im je na put. Još šampanjca,
gospodine? Gospođo? Odjeveni potpuno u crno, anakimi su bili niži i nježnije
građe od staleža kojemu su služili. Osim što je inzistirala na crnim uniformama,
njegova je majka tražila da im krila budu raširena kako bi se razlikovali od gostiju.
Razlika u veličini i rasponu bila je vidljiva. Dok su gosti kao čista vrsta imali
mišićava, perjem prekrivena krila, krila slugu bila su tanka poput opne, mreže
tankog tkiva koja je izgledala kao prevučena slojem sive boje. Zbog strukture krila
najviše su nalikovala krilima insekata sluge su letjele precizno, brzo i točno. Imali
su velike žute oči, visoke jagodice i blijedu put.
Percival je svjedočio letu anakima za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se
gomila slugu sručila na karavanu u kojoj su ljudi bježali od bombardiranja
Londona. Rastrgali su jadnike s lakoćom. Nakon te epizode Percivalu je postalo
jasno zašto se vjerovalo da su anakimi hirovita i nepredvidiva bića prikladna samo
da služe svojim nadređenima.
Svakih nekoliko koraka prepoznao bi nekog od obiteljskih prijatelja i poznanika sa
sjajnim kristalnim čašama za šampanjac. Razgovori su se topili u zraku ostavljajući
dojam neprekinuta baršunastog žamora ogovaranja. Prisluškivao je priče o
praznicima, jahtama i poslovnim dostignućima, razgovore koji su pristajali
majčinim prijateljima kao i blještavilo dijamanata i blistava okrutnost njihova
smijeha. Gosti su ga gledali iz svakog ugla, zaustavljajući se na njegovim cipelama,
satu, štapu i na kraju bi kada bi ugledali Otterley shvatili daje taj bolesni,
neuredni gospodin Percival Grigori III, nasljednjik imena i bogatstva Grigorijevih.
Napokon su stigli do majke, Sneje Gregori, koja je ležala na svom omiljenom
kauču, prekrasnom impozantnom gotičkom komadu s zmijama izrezbarenim na
drvenom okviru. Sneja se udebljala desetljećima provedenim u New Yorku i na
sebi je imala laganu, lepršavu tuniku koja joj je u svilenima naborima padala oko
tijela. Malo ukoso iza sebe postavila je svoja bogata, sjajna krila, namještena u
najljepšu pozu kao da pokazuje obiteljski nakit. Percivala je skoro oslijepilo
njihovo blještavilo, svako pero svjetlucalo je poput komadića šarene
folije. Snejina krila bila su ponos obitelji, a veličina njihove ljepote dokaz
čistokrvne loze. Bio je to znak daje Percivalova baka s majčine strane bila
obdarena raznobojnim krilima koja su raširena imala više od deset metara, raspon
neviđen tisuću godina. Pričalo se da su ta krila služila kao model za anđele fra
Angelica, Lorenza od Monaca i Botticinia. Krila su, Sneja je jednom rekla Percivalu,
simbol njihove krvi, njihove vrste, njhova dominantnog položaja u zajednici.
Njihovo primjereno pokazivanje donosilo im je moć i prestiž, i nije bilo malo
razočaranje što ni Otterley ni Percival nisu podarili nasljednika koji bi nastavio
obiteljsku lozu.
Upravo je zato Percivala smetalo što je Otterley skrivala svoja krila. Umjesto da ih
pokazuje, kao što se od nje očekivalo, ona ih je držala skupljena uz tijelo, kao daje
bila neki mješanac a ne član jedne od najprestižnijih anđeoskih obitelji u
Sjedinjenim Američkim Državama. Shvaćao je da sposobnost uvlačenja krila bilo
odlično oruđe, pogotovo u miješanome društvu. To im je omogućavalo kretanje u
ljudskom društvu a da ne budu otkriveni. No, bilo je uvredljivo ne pokazati krila u
privatnome okruženju.
Sneja Grigori ih je pozdravila podigavši ruku na poljubac. Moji kerubini, rekla je
dubokim glasom s njemačkim naglaskom, ostatkom iz djetinjstva koje je provela u
u habsburškom domu u Austriji. Neko vrijeme je šutjela i stisnutim oči promatrala
ogrlicu oko Otter leyina vrata okrugao ružičasti dijamant u antiknom okviru.
Kakav prekrasan nakit, rekla je kao da ju je iznenadilo što takvo blago visi oko
vrata njezine kćeri.
Zar ga ne prepoznaješ? tiho je rekla Otterley. To je jedan od bakinih primjeraka.
Uistinu? Sneja je uzela dijamant između palca i prstenjaka i podigla ga, a svjetlo se
poigravalo na izbrušenoj površini. Mislim da bih ga trebala prepoznati, no sasvim
mije stran. Iz moje je sobe?
Ne, Otterley odgovori oprezno.
Nisi li ga uzela iz sefa?, upitao je Percival.
Otterley je skupila usnice i dobacila mu pogled koji mu je odmah dao do znanja da
ju je razotkrio.
No dobro, to objašnjava njegovu tajnu, reče Sneja. Nisam otišla do sefa tako dugo
da sam posve zaboravila što u njemu ima. Jesu li svi majčini dragulji krasni poput
ovog?
Svi su divni, majko, rekla je u strahu. Godinama je već uzimala nakit iz sefa bez
majčinog znanja.
Ovaj mi se komad posebno sviđa, reče Sneja. Mogla bih upriličiti ponoćni odlazak
do sefa. Možda je vrijeme za inventuru.
Bez oklijevanja, Otterley je otkopčala ogrlicu i stavila je u majčinu ruku. Na tebi će
izgledati prelijepo. Zatim se, ne čekajući majčinu reakciju ili ne bi li prikrila jad što
se morala odreći takvog dragulja, okrenula na tankim potpeticama i odšuljala u
gomilu u pripijenoj haljini koja je bila toliko uska da je izgledala kao da je mokra.
Sneja je držala ogrlicu na svjetlu zabljesnula je kao obasjana zrakama sunca prije
nego što ju je bacila u perlama optočenu večernju torbicu. Zatim se okrenula
prema Percivalu, uvidjevši da je njezin jedini sin bio svjedok njezine pobjede.
To je stvarno smiješno. Otterley misli da ne znam da mi krade nakit zadnjih
dvadeset i pet godina.
Percival se nasmijao. Nisi joj pokazala da znaš. Da jesi, Otterley bi već odavno
prestala.
Njegova majka odmahnula je rukom na tu primjedbu kao da je riječ o muhi. Znam
sve što se događa u obitelji, rekla je namještajući se na kauč tako da joj luk krila
zahvati svjetlo. Uključujući i činjenicu da se ti nisi dobro brinuo za sebe. Moraš se
više odmarati, više jesti, više spavati. Stvari se ne mogu odvijati kao obično.
Vrijeme je da se pripremimo za budućnost.
Upravo to i radim, odgovorio je ojađen što mu majka govori kao daje u prvom
stoljeću života.
Shvaćam, Sneja je procjenjivala sinovu zlovolju. Bio si na sastanku.
Kao što smo planirali, odgovori Percival.
A zato si došao gore s tako kiselim licem. Želiš li mi reći novosti, zar sastanak nije
dobro prošao?
Zar ikada jesu? odgovorio je iako je njegovo nezadovoljstvo bilo očito. No
priznajem da sam od ovoga imao veća očekivanja.
Da, reče Sneja. Svi smo imali.
Dođi. Uzeo je majčinu ruku da joj pomogne ustati s kauča.
Volio bih s tobom nasamo porazgovarati.
Zar ne možeš sa mnom ovdje razgovarati?
Molim te, reče Percival gledajući zabavu s gađenjem. To je potpuno nemoguće.
Okružena pažnjom obožavatelja, Sneja je od ustajanja napravila sjajnu predstavu.
Raširila je krila i odmaknula ih od ramena tako da ih može omotati oko sebe poput
plašta. Percivala je obuzela ljubomora. Krila njegove majke bila su divna, sjajna,
zdrava i punih pera. Boje iz vrškova, na kojima su bila sićušna i ružičasta, sjajila su
sve jače prema središtu leđa gdje su pera postajala golema i sjajna. Percivalova
krila, dok ih je imao, bila su veća čak i od majčinih, oštra i dramatična, pera
oblikovana poput mačeva, sjajne, zlatne prašine. Nije mogao gledati majku, a da
ne poželi ponovno biti zdrav.
Sneja Grigori malo je zastala ne bi li dopustila gostima da se dive ljepoti njezinih
nebeskih kvaliteta, a zatim je s otmjenošću kojoj se Percival divio, povukla krila k
tijelu i skupila ih na leđima kao gejša koja zatvara lepezu od rižina papira.
Percival je ruku pod ruku vodio majku niz veliko stubište. Stol u blagovaonici bio je
ispunjen cvijećem i porculanom iščekujući majčine goste. Malo pečeno prase s
kruškom u ustima ležalo je usred buketa, a na stranama je bilo izrezano na sočne
ružičaste komade. Percival je kroz prozor mogao vidjeti ljude, malene i crne poput
glodavaca, kako se žurno probijaju kroz ledeni vjetar. Unutra je bilo toplo i
ugodno. Vatra je gorjela u kaminu, a blijedi zvuk prigušenog razgovora i nježne
glazbe dolazio je odozgo.
Sneja se namjestila u stolcu. Dakle reci mi, što si me trebao?, upitala je i više nego
ljuto zato što je morala otići sa zabave. Izvadila je cigaretu iz platinaste tabakere i
zapalila. Ako je ponovno novac u pitanju, znaš da o tome moraš pričati s ocem. Ne
znam kako trošiš
toliko. Odjednom se popustljivo nasmiješila. Kad bolje razmislim, dragi, možda i
znam. No o tome ćeš morati razgovarati s ocem.
Percival uzme cigaretu iz majčine tabakere i dopusti joj da mu pripali. Znao je daje
pogriješio čim je udahnuo pluća su mu gorjela. Zakašljao je pokušavajući disati.
Sneja mu je dodala pepeljaru od žada da ugasi cigaretu.
Kad je došao do daha, reče: Moj se izvor pokazao beskorisnim.
To je bilo očekivano, reče Sneja i povuče dim.
Otkriće za nas nema nikakvu vrijednost, reče Percival.
Otkriće?, Snejine oči su se raširile. Kakvo točno novo otkriće?
Dok je raspredao o sastanku naglašavajući Verlaineovu smiješnu opsjednutost
arhitektonskim crtežima samostana u Miltonu u New Yorku, kao i podjednako
iritantnu zaokupljenost tim hirom oko starih novčića, majka je prelazila svojim
dugim snježnobijelim prstima po ulaštenu lakiranom stolu, a zatim je naglo
prestala.
Pa to je divno, rekla je naposljetku. Zar zaista misliš da nije pronašao ništa
korisno?
Kako to misliš?
Nekako si u svojoj žarkoj želji da uđeš u trag kontaktima Abigail Rockefeller,
sasvim promašio cilj. Sneja ugasi cigaretu i zapali drugu. Možda tražimo baš te
crteže. Daj mi ih. Željela bih ih sama pogledati.
Rekao sam Verlaine da ih zadrži, i u trenu dok je to izgovarao shvatio je da će je te
riječi razbjesniti. Osim toga, vladali smo Samostanom Sv. Ruže nakon napada
1944. Nakon požara nije ostalo ništa. Valjda ne misliš da nam je nešto promaklo.
Voljela bih se u to sama uvjeriti, nije se trudila prikriti nezadovoljstvo. Predlažem
da odmah odemo do samostana.
Percival je poskočio na mogućnost iskupljenja. Pobrinuo sam se za to, reče. U
ovom trenu moj izvor je na putu prema Sv. Ruži da bi provjerio ono što je
pronašao.
Tvoj izvor je jedan od nas?
Pogledao je na trenutak u majku, nesiguran kako da nastavi. Sneja će biti bijesna
kad shvati da je imao toliko povjerenje u Verlaina koji
ne pripada krugu njihovih doušnika. Znam što misliš o pridošlica ma, no nema
razloga za brigu. Temeljito sam ga provjerio.
Naravno, reče Sneja ispuhujući dim. Kao i sve prije.
Ovo je novo doba, odgovori Percival. Pažljivo je vagao riječi odlučan ostati miran
unatoč majčinoj kritici. Nas nije lako izdati.
U pravu si, novo doba, ponovila je Sneja. Živimo u eri slobode i udobnosti,
slobodni od razotkrivanja, i sjajna zdravlja. Slobodni smo da radimo što želimo,
putujemo gdje želimo, živimo kako želimo. No ovo je također i doba u kojem su
najbolji od naše vrste postali samozadovoljni i slabi. Doba bolesti i degeneracije.
Ni ja, ni ti, niti bilo koje od ovih smiješnih bića u mom dnevnom boravku nismo
pošteđeni izdaje.
Misliš li da sam ja spokojan? glas mu se podizao usprkos trudu. Uzeo je štap u
ruku i spremio se za odlazak.
Ne vjerujem da možeš biti išta drugo u svom stanju, reče Sneja. Otterley ti mora
pomoći.
Naravno, odgovori Percival. Otterley na ovome radi jednako dugo koliko i ja.
A tvoj otac i ja smo na tome radili još davno prije, reče Sneja. I moji su roditelji
radili na tome prije negoli sam se rodila, baš kao i njihovi roditelji prije njih. Ti si
samo jedan od mnogih.
Percival je drvenim vrškom štapa lupkao po podu. Nekako mislim da moje stanje
pridonosi žurnosti.
Sneja pogleda štap. Istina, tvoja bolest daje novo značenje potrazi. No tvoja te
opsjednutost izlječenjem zaslijepila. Otterley se nikada ne bi odvojila od tih crteža,
Percivale. Zapravo, Otterley bi sada bila u samostanu i provjeravala ih. Pogledaj
samo koliko si vremena po tratio! Sto ako nas tvoja glupost bude stajala
bogatstva?
Onda ću umrijeti, odgovori.
Sneja Grigori stavi glatku bijelu ruku na njegov obraz. Neozbiljna žena koju je
otpratio sa sofe preobratila se u čvrstu osobu ispunjenu ambicijom i ponosom.
Zbog toga joj se divio i zavidio joj. To se neće dogoditi. Neću dopustiti da se to
dogodi. Sada se idi odmoriti. Ja ću se pobrinuti za g. Verlaina.
Percival je stao, snažno se oslonio na štap i odšepao iz sobe.
Samostan Sv. Ruže, Milton, New York
Verlaine je parkirao svoj automobil, polovni Renault iz 1989. koji je kupio za
vrijeme studija, ispred Sv. Ruže. Na putu prema samostanu ispriječila su mu se
vrata od kovana željeza, nije bilo druge nego da se popne preko debelog
vapnenačkog zida koji je opasivao imanje. Izbliza je Sv. Ruža izgledala baš kako je
zamišljao, izolirana i mirna poput dvorca na koji je bačena čarolija vječnog sna.
Neogotički lukovi i tornjevi uzdizali su se do sivog neba, a breze i zimzeleno drveće
sa svih su strana stvarali čvrst klauster koji je bio poput zaštite. Mahovina i
puzavac penjali su se po ciglama kao da je priroda započela polaganu i
nezaustavljivu misiju osvajanja zgrade. Na samome kraju posjeda uz obalu
okovanu snijegom i ledom tekao je Hudson.
Hodajući kamenim, popločenim putem Verlaine je drhtao. Osjećao je stravičnu
hladnoću od trenutka kada je napustio Central park i taj ga je težak i zagušljiv
osjećaj pratio za vrijeme čitave vožnje do Miltona. Upalio je grijanje u automobilu
da se oporavi od zime, no ruke i stopala i dalje su mu bili zaleđeni. Nije znao da će
sastanak tako djelovati na njega niti da će ga toliko uznemiriti spoznaja daje
Percival Grigori zaista vrlo bolestan. Bilo je nešto jezivo i uznemi ravajuće u
Gregoriu, nešto što on nije mogao dokučiti. Verlaine je posjedovao jaku intuiciju
nekoliko minuta nakon što bi upoznao čovjeka imao bi jasnu sliku o njemu, prvi
dojam rijetko gaje prevario. Već na prvome sastanku Grigori je u njemu izazvao
takvu fizičku reakciju da bi se u njegovoj prisutnosti osjećao slabim, praznim i
beživotnim, bez tračka topline.
Njihov sastanak ranije popodne bio je drugi po redu, i možda, pretpostavljao je s
olakšanjem, i posljednji. Ako sam ne okonča taj dogovor što bi se uskoro moglo
dogoditi nastavi li se ovo putovanje
po planu postojala je realna mogućnost da Grigori uskoro više ne bude na ovome
svijetu. Njegova je koža bila tako tanka daje kroz nju mogao vidjeti mrežu plavih
vena. Njegove oči gorjele su u groznici i mogao je hodati uspravno samo uz pomoć
štapa. Bilo je potpuno nelogično da taj čovjek izlazi iz kreveta, a kamoli vodi
poslovne razgovore na snježnoj mećavi.
Pa ipak, još nelogičnije je bilo poslati ga u samostan bez potrebnih priprema. Bilo
je to nepromišljeno i neprofesionalno, baš ono što je mogao očekivati od
strastvenog sakupljača umjetnina kakav je bio Grigori. Uobičajeni protokol za
istraživanje tražio je dopuštenje za posjet privatnoj knjižnici, a ova je sigurno bila
konzervativnija od većine. Knjižnicu Sv. Ruže zamišljao je malenom i
staromodnom, ispunjenom papratima i ružnim slikama janjadi i djece svim onim
jeftinim dekorom koji su religiozne žene smatrale šarmantnim. Pretpostavljao je
da će knjižničarka imati oko sedamdeset godina, da će biti natmurena i izborana,
strogo i blijedo stvorenje koje uopće ne cijeni zbirku slika koju čuva. Ljepotu i
užitak, glavne elemente koji život čine podnošljivim, definitivno neće naći u
samostanu. Verlaine u stvari nikada nije bio u samostanu. Potjecao je iz obitelji
agnostika i znanstvenika, ljudi koji su svoja uvjerenja zadržavali za sebe, kao da bi
ih pričanje o vjeri moglo zauvijek izbrisati s lica zemlje.
Uspeo se širokim kamenim stepenicama na ulazu u samostan i pokucao na drvena
vrata. Pokucao je drugi put, treći put, a zatim je krenuo tražiti zvono ili portafon,
nešto što bi moglo skrenuti pažnju sestara, ali nije pronašao ništa. Budući da je
većinu vremena vrata svoga stana ostavljao otključanima, bilo mu je čudno da
grupa kontemplativnih časnih sestara koristi takvo osiguranje. Ozlovoljen, otišao
je do bočne strane zgrade, izvadio fotokopiju nacrta iz džepa i počeo proučavati
crtež u nadi da će pronaći drugi ulaz.
Koristeći rijeku kao polazište, zaključio je da bi glavni ulaz trebao biti na južnoj
strani zgrade. No ulaz je bio na zapadnoj strani i gledao je na glavna vrata. Prema
mapi (mislio je na crteže), crkva i kapelica trebale su biti na stražnoj strani, dok je
samostan u obliku uskog krila trebao biti sprijeda. Ako je točno tumačio crteže,
zgrade
bi trebale biti posve drugačije raspoređene. Polako mu je postajalo sve jasnije da
se crteži ne podudaraju sa zgradom ispred njega. Znatiželjan, prošetao je do
vanjskog zida samostana uspoređujući zidove od cigle s onim nacrtanima. I zaista,
dvije zgrade nisu bile ondje gdje su trebale biti. Umjesto dvije odvojene zgrade
bila je jedna, izgrađena od mješavine starih i novih cigli i žbuke, kao da su dvije
zgrade izrezali i spojili u nadrealan zidni kolaž.
Nije znao što bi na to rekao Grigori. Prvi puta susreli su se na aukciji umjetnina
gdje je Verlaine asistirao u salonu slika, namještaja, knjiga i nakita koji je pripadao
obiteljima Zlatnog doba. Bio je ondje krasan komplet srebrnine u vlasništvu
Andrewa Carnegia, komplet pozlaćenih palica za kriket s ugraviranim inicijalima
Henrya Flag lera i mramorna figura Neptuna iz Breakersa, dvorca Corneliusa
Vanderbilta II u Newportu. Aukcija je bila mala, a ponude niže od očekivanih.
Percival Grigori privukao je njegovu pozornost kada je ponudio veliku svotu za
nekoliko predmeta koji su nekoć pripadali supruzi Johna D. Rockefellera, Lauri
Cettie Celestiji Spelman.
Znao je dovoljno o obitelji Rockefeller da mu je bilo jasno da većina predmeta
koju je Percival Grigori kupio nije ništa posebno. No unatoč tome Grigori ih je
žarko želio i podizao cijenu daleko iznad početne. Kasnije, nakon što su svi
predmeti prodani, čestitao mu je na kupovini. Ušli su u raspravu o Rockefellerima,
a svoje seciranje Zlatnog doba nastavili uz bocu vina u baru preko puta. Grigori se
divio Verlainovom poznavanju činjenica o Rockefellerima. Izrazio je svoje
zanimanje za njegovo istraživanje u MMUu i upitao ga bi li ga zanimalo privatno
istraživanje na tu temu. Grigori je uzeo njegov telefonski broj. Ubrzo nakon toga je
postao njegov zaposlenik.
Verlaine je gajio posebnu naklonost prema Rockefellerima. Pisao je doktorat o
ranim godinama Muzeja moderne umjetnosti, instituciji koja ne bi postojala bez
vizije i pokroviteljstva Abigail Aldrich Rockefeller. Isprva je Verlaineovo
proučavanje povijesti umjetnosti proizašlo iz interesa za dizajn. Odabrao je
nekoliko kolegija na Odsjeku za povijest umjetnosti na Columbiji, pa još neke
druge, sve dok nije otkrio da se njegovo zanimanje s dizajna okrenulo prema neče
mu mnogo starijem primitivizmu, punomoći za raskid s tradicijom, revalorizaciji
sadašnjosti preko prošlosti i na kraju do žene koja je pomogla u izgradnji jednog
od najboljih svjetskih muzeja moderne umjetnosti, Abigail Rockefeller. Verlaine je
bio posve svjestan, a i njegov ga je mentor na to podsjećao, da zapravo nije
znanstvenik. Nije bio sposoban sistematizirati ljepotu, reducirajući je na teorije i
fusnote. Više mu se sviđala Matissova živa boja od koje je zastajao dah, nego
intelektualna krutost ruskih formalista. Za vrijeme studija nije promijenio način na
koji je gledao na umjetnost. Umjesto toga naučio je cijeniti motivaciju koja je
stajala iza samog stvaranja.
Radeći na svojoj disertaciji počeo se diviti ukusu Abigail Rockefeller, a nakon
godina istraživanja još uvijek se osjećao tek minornim stručnjakom o utjecaju
obitelji Rockefeller u svijetu umjetnosti. Dio njegove disertacije bio je objavljen
prošle godine u prestižnom časopisu o umjetnosti, a to gaje dovelo do mjesta
vanjskog predavača na Columbiji.
Ako bi sve išlo po planu, pojednostavnio bi disertaciju, pronašao način daje učini
općenitijom, i kada bi se zvijezde posložile, jednoga bi je dana objavio. U
sadašnjem je obliku bila kaotična. Dokumenti su prerasli u zbrku informacija u
kojoj su se činjenice i različiti dijelovi slike spojili ujedno. Imao je na stotine
kopiranih dokumenta spremljenih u fascikle i Grigori ga je nekako uvjerio da za
njegove osobne potrebe kopira gotovo svaki podatak, svaki dokument i svako
izvješće koje je sakupio istražujući. Verlaine je vjerovao da su ti dokumenti iscrpni
pa gaje tim više iznenadilo kada je otkrio daje tih godina za koje se specijalizirao, u
vrijeme kada je Abigail Rockefeller svestrano sudjelovala u Muzeju moderne
umjetnosti, postojala korespondencija između gđe Rockefeller i Samostana Sv.
Ruže.
Vezu je otkrio ranije te godine kada je otišao na istraživanje u Rockefeller Archive
Center. Vozio je 40 km na sjever od Manhat tana do Uspavane doline, pitoresknog
grada bungalova i drvenih kuća na rijeci Hudston. Iz Centra koji se nalazio na
brežuljku pružao se pogled na desetak hektara zemlje, i bio je smješten u
golemom kamenom dvorcu koji je pripadao Marthi Baird Rockefeller, drugoj
supruzi Johna D. Rockefellera mlađeg. Verlaine je parkirao Renault, prebacio
ruksak preko ramena i uspeo se stepenicama. Bilo je čudo koliko novaca je
prikupila obitelj i kako se uspjela okružiti naizgled beskrajnom ljepotom.
Arhivar je provjerio njegovu istraživačku akreditaciju iskaznicu Sveučilišta
Columbia s jasno naznačenim statusom vanjskog predavača i poveo ga do
čitaonice na drugome katu. Grigori je dobro plaćao. Jedan dan istraživanja pokrio
bi Verlainovu mjesečnu stanarinu. Stoga je iskoristio svoje vrijeme uživajući u miru
knjižnice, mirisu knjiga, urednom arhivskom sustavu raspoređivanja dokumenata i
papira. Arhivar je donio kutije dokumenata iz sefa s kontroliranom temperaturom,
velikog betonskog produžetka dvorca, i stavio ih pred njega. Papiri Abby
Rockefeller bili su podijeljeni u sedam serija: Ko respodencija Abby Aldrich
Rockefeller, Osobni dokumenti, Umjetnička kolekcija, Filantropija, Obiteljski
dokumenti Aldrich/Greene, Smrt Abby Aldrich Rockefeller, Biografija Chaseovih.
Svaki je dio sadržavao stotine dokumenata. Za pregled svih papira bili su potrebni
tjedni. Verlaine je prekopavao, bilježio i kopirao.
Prije nego je krenuo na put, ponovno je pročitao sve što je mogao pronaći o njoj,
namjeravajući otkriti nešto što bi mu moglo pomoći, neku informaciju koju drugi
povjesničari moderne umjetnosti još uvijek nisu imali. Pročitao je različite
biografije i znao je dosta toga o njezinu djetinjstvu u Providenceu, na Rhode
Islandu, o udaji za Johna D. Rockefellera mlađeg i životu u njujorškom društvu koji
je uslijedio. Pročitao je opise njezinih večernjih zabava, njezinih pet sinova i jedne
buntovne kćeri. Sve se to činilo dosadnim u usporedbi s njezinim umjetničkim
interesima i strastima. Iako pojedinosti njihovih života nisu mogle biti različitije
živio je u garsonijeri i imao rizičnu i nepouzdanu financijsku egzistenciju kao
vanjski predavač na fakultetu, dok je ona bila udana za jednog od najbogatijih ljudi
20. stoljeća osjećao je neku prisnost. Vjerovao je da razumije njezin ukus i
zagonetnu strast prema modernom slikarstvu. Nije bilo ničega u njezinom
privatnom životu što nije provjerio tisuću puta. Vrlo dobro je znao da postoje
male šanse da otkrije nešto novo za Grigoria.
Kada bi imao sreće i kada bi otkrio barem komadić nečega što bi moglo pomoći
njegovom šefu, bi bila to luda sreća.
I tako je prelazio gomile papira i pisama koje su znanstvenici poharali, križajući s
popisa dokumente o biografiji Chaseovih i okrećući se kutiji s podacima o
skupljanju umjetnina i planovima za MMU Umjetničke kolekcije, serija III:
Inventar kupljenih, doniranih, posuđenih ili prodanih umjetnina; Informacije o
kineskim i japanskim otiscima te američkoj tradicionalnoj umjetnosti; Bilješke
prodavača o umjetničkoj kolekciji Rockefellerovih. No nakon sati čitanja nije
pronašao ništa iznimno.
Napokon je poslao natrag kutije iz serije III i zamolio arhivara da mu donese seriju
IV: Filantropiju. Za to nije imao pravi razlog osim što su dobrotvorne donacije
Rockefellerovih bile jedino što nije ponovno pregledao jer su to obično bili
suhoparni izvještaji o brojevima. Kada su kutije stigle i kada ih je počeo
pregledavati, otkrio je da ga je, usprkos tome što je tema bila dosadna, glas
Abigail Rockeffeler intrigirao gotovo koliko i njezin ukus za slike. Čitao je sat
vremena prije negoli je otkrio čudan niz pisama, četiri pisma sakrivena u hrpi
papira. Pisma su bila umetnuta u izvješća o dobrotvornim donacijama, uredno
presavijena u originalnim omotnicama bez komentara ili dodataka. U stvari,
otvorivši katalog te serije, shvatio je da pisma uopće nisu bila dokumentirana. Nije
to mogao objasniti, no bila su ovdje, požutjela od vremena, osjetljiva na dodir, i
ostavljala su prašnjav trag na njegovim prstima kao daje dotakao krila moljca.
Otvorio ih je i izravnao pod svjetlom da ih bolje pogleda. Odmah mu je postalo
jasno zašto ih je previdio: pisma uopće nisu imala izravne veze s obitelji Abigail
Rockefeller, s njihovim društvenim životom ili umjetničkim radom. Za ta pisma
nije postojala jasna kategorija. Nije ih čak ni napisala Abigail Rockefeller nego žena
imenom Inno centa, nadstojnica samostana u Miltonu, u New Yorku, gradiću za
koji nikada nije čuo. Pogledavši u atlas, shvatio je da se Milton nalazi samo
nekoliko sati sjeverno od New Yorka, na rijeci Hudson.
Sto je dulje čitao pisma, Verlaine se sve više čudio. Innocentin rukopis bio je
paučinast i staromodan i ispisivao je uske brojke i tanka,
zavijena slova, očito naškrabana perom i tintom. Prema onome što je uspio
shvatiti, majka Innocenta i gđa Rockefeller dijelile su interes za religijsko
djelovanje, dobrotvorni rad, aktivnosti prikupljanja novčane pomoći, jednako kao
što su to mogle i bilo koje dvije žene njihovih položaja. Innocentin ton isprva je bio
pun poštovanja i ljubazne poniznosti, no svakim je pismom postajao topliji i
upućivao da je među ženama uspostavljena redovna komunikacija. U pismima nije
mogao pronaći ništa eksplicitno što bi to potvrdilo, no osjećao je da se u pozadini
svega nalazi neko crkveno umjetničko djelo. Bio je sve sigurniji da će ga ta pisma
nekamo odvesti, samo ako ih uspije shvatiti. Ona su bila upravo onakvo otkriće
koje bi mu moglo pomoći u karijeri.
Brzo, prije nego što bi arhivar mogao vidjeti, stavio je pisma u unutarnji džep
ruksaka. Deset minuta kasnije jurio je prema svom domu na Manhattanu, a
ukradeni papiri bili su rasuti u njegovome krilu. Cak ni tada nije znao zašto ih je
uzeo. Nije imao drugi razlog osim što ih je očajnički želio shvatiti. Znao je da bi ovo
otkriće trebao podijeliti s Grigoriem, čovjekom koji je, na kraju krajeva, i platio
njegovo putovanje, no činilo mu se da je premalo pravih informacija na koje bi se
oslonio, stoga je odlučio da će mu za pisma reći tek kasnije, nakon što potvrdi
njihovu važnost.
Sada, dok je stajao ispred samostana i uspoređivao arhitektonske nacrte s
građevinom ispred sebe, ponovno se iznenadio. Zrake zimskog sunca padale su na
crteže, a sjene breza širile su se površinom snijega. Temperatura je brzo padala.
Podigao je ovratnik kaputa i krenuo u drugi obilazak u cipelama koje su promočile
od bljuzge. Grigori je u jednome imao pravo: bez pristupa samostanu nije mogao
doznati ništa više.
Na pola puta otkrio je zaleđene stepenice. Sišao je pridržavajući se za metalni
rukohvat da se ne bi poskliznuo. Vrata su se nalazila u udubljenome svodu
kamena ulaza. Pritisnuvši kvaku, shvatio je da su otključana i trenutak kasnije
našao se u tamnom, vlažnom prostoru koji je mirisao na mokar kamen, trulo drvo
i prašinu. Kada su mu se oči prilagodile na slabo svjetlo, zatvorio je vrata i čvrsto ih
gurnuo prije nego je napuštenim hodnikom ušao u Samostan Sv. Ruže.
Knjižnica anđeoskih slika, Samostan Sv. Ruže, Milton, New York
Kad god bi se najavili posjetitelji, sestre su se oslanjale na Evangeline kao na vezu
između kraljevstva svetog i zemaljskog. Znala je kako umiriti one neinicirane,
imala je dašak mladosti i suvremenosti koji je nedostajao ostalim sestrama i zbog
toga je često tumačila interne poslove zajednice pridošlicama. Gosti bi očekivali
da ih dočeka časna sestra u halji, s crnim velom i turobnim kožnim cipelama na
vezanje, Biblijom u jednoj, a krunicom u drugoj ruci, staricu koja je na licu nosila
svu tugu svijeta. No umjesto toga upoznali bi Evangeline. Mlada, lijepa i
oštroumna, uskoro bi ih oslobodila njihovih vlastitih predrasuda. Našalila bi se ili
komentirala članak u novinama i razbila sliku strogog samostana. Dok je vodila
goste vijugavim hodnicima, razjasnila bi im daje njihova zajednica moderna i
otvorena novim idejama. Objašnjavala im je da usprkos tradicionalnim haljama
sredovječne sestre nose nikice za jutarnjih jesenjih šetnji uz rijeku, a ljeti dok
plijeve cvjetnjak birkenstockice. Prema njezinim riječima, vanjski je izgled značio
malo. Rutina utemeljena prije dvjesto godina, poštovanje i zadržavanje rituala
nepokolebljivom upornošću, bili su ono najznačajnije. Kada bi se laici začudili tišini
hodnika, pravilnosti molitvi i uniformnosti časnih sestara, Evangeline je imala
sposobnost prikazati to prilično normalnim. No tog je popodneva njezino
ponašanje bilo sasvim drugačije. Nikada se prije nije toliko iznenadila vidjevši
nekoga na vratima knjižnice. Šuškanje koje je dopiralo iz samog kraja prostorije
privuklo joj je pažnju. Okrenula se i ugledala mladića naslonjenog na vrata koji ju
je promatrao s neobičnim zanimanjem.
Kao da ju je stresla struja. U sljepoočicama joj je otkucavalo, maglilo joj se pred
očima i lagano zvonilo u ušima. Ispravila se, nesvjesno prihvativši ulogu čuvarice
knjižnice, suočila se s uljezom.
Iako nije mogla reći kako, znala je da je čovjek na vratima knjižnice bio isti onaj
čije je pismo jutros pročitala. Bilo je čudno što prepoznaje Verlainea. Autora
pisma zamišljala je kao smežurana, trbu šastog profesora sijede kose, no čovjek
pred njom bio je puno mlađi nego što je očekivala. Naočale tankih metalnih
okvira, neobuzdana crna kosa i oklijevanje na vratima djelovalo joj je dječački. Bio
joj je potpuni misterij kako je uspio ući u samostan, i što je bilo još čudnije, kako je
pronašao put do knjižnice, a da pri tome nije susreo ni jednu od sestara.
Pažljivo je popravila suknju i odlučila izvršiti svoju dužnost kako treba. Na putu
prema vratima fiksirala ga hladnim pogledom. Mogu li vam kako pomoći, g.
Verlaine? Glas joj je zvučao čudno, kao da prolazi kroz vijugav tunel.
Znate tko sam? upitao je Verlaine.
Nije teško zaključiti, odgovorila je oštrije nego što je namjeravala.
Onda znate, reče Verlaine zarumenivši se, što je bio znak da je svjestan da ga se
promatra, a to ju je smekšalo unatoč njezinoj namjeri, da sam razgovarao
telefonom s nekim Perpetuom, mislim da se tako zvala o posjetu knjižnici u svrhu
istraživanja. Napisao sam pismo da bih dogovorio posjet.
Ja sam Evangeline. Primila sam vaše pismo i poznat mije vaš zahtjev. Znam i da ste
razgovarali s majkom Perpetuom o svojim namjerama da provedete istraživanje
kod nas. No, koliko je meni poznato, pristup knjižnici nije vam odobren. U stvari
nije mi baš jasno ni kako ste ušli, posebno u ovo doba dana. Shvaćam da netko
može zalutati nakon nedjeljne mise, javnost je pozvana da se moli zajedno s
nama, pa se i prije događalo da neki znatiželjnici razgledaju naše privatne odaje.
No usred popodneva? Ćudi me što putem do knjižnice niste susreli ni jednu od
sestara. U svakom slučaju morate se prijaviti u Ured misije što je protokol za sve
posjetitelje. Mislim da je najbolje da odmah odemo tamo ili da bar razgovarate s
majkom Perpetuaom za slučaj da...
Ispričavam se, prekinuo ju je. Znam da je ovo nedopustivo i da uopće nisam smio
doći bez dopuštenja, no nadam se da ćete mi
pomoći. Vaša bi me stručnost mogla izvući iz poprilično nepovoljne situacije.
Uistinu nisam došao izazvati nevolje.
Pogledala ga je na trenutak kao da pokušava procijeniti njegovu iskrenost. Zatim
je, pokazujući rukom na drveni stol kraj peći, rekla: Ne postoji problem s kojim se
ne bih mogla nositi, g. Verlaine. Sjednite, molim vas, i recite mi kako vam mogu
pomoći.
Hvala vam. Verlaine je skliznuo u stolac, a Evangeline sjela njemu nasuprot. Iz mog
pisma vjerojatno znate da pokušavam pronaći dokaze da su se Abigail Rockefeller
i nadstojnica samostana dopisivale zimi 1943.
Evangeline kimne, prisjetivši se teksta pisma.
Da, no u svome pismu nisam spomenuo da pišem knjigu o tome. U stvari je to
moja doktorska disertacija, no nadam se da će prerasti u knjigu o Abigail
Rockefeller i Muzeju moderne umjetnosti. Pročitao sam gotovo sve što je o toj
temi napisano, kao i mnoge neobjavljene dokumente, no nigdje se ne spominje
veza između Rockefellera i Samostana Sv. Ruže. Kao što možete zamisliti takva bi
korespondencija mogla biti značajno otkriće, bar u mome akademskom krugu. To
je nešto što bi u potpunosti moglo promijeniti moju karijeru.
To je vrlo zanimljivo, odvrati Evangeline, no ne vidim kako vam ja mogu pomoći.
Pokazat ću vam nešto. Prekopavši unutarnji džep kaputa stavio je svežanj papira
na stol. Papiri su bili ispunjeni crtežima koji su na prvi pogled izgledali tek nešto
više od niza pravokutnih i kružnih oblika, no pogledavši bolje, shvatila je da je
prikazuju zgradu samostana. Poravnavajući papire prstima, Verlaine reče: Ovo su
arhitektonski planovi Sv. Ruže.
Evangeline se nagnula nad stol da ih bolje pogleda. To su originali?
Da, okretao je stranice da bi joj pokazao različite crteže samostana. Datirani su
1809. i potpisala ih je nadstojnica osnivačica.
Majka Francesca, reče Evangeline privučena starim, zamršenim crtežima.
Francesca je podigla samostan i osnovala naš red. Sama je projektirala veći dio
crkve. U potpunosti je osmislila Kapelicu klanjanja.
Njezin je potpis na svakoj stranici, reče Verlaine.
To je posve normalno, odgovori Evangeline. Bila je nešto poput renesansne žene.
Inzistirala bi na tome da sama odobri nacrte.
Pogledajte ovo, Verlaine je raširio papire na stolu. Otisak prsta.
Evangeline se nagnula još bliže. I uistinu, malen, zamrljani ovalni kružić tinte, s
uskim i čvornatim središtem poput jezgre starog dr veta, pečatio je požutjelu
stranicu. Zabavljala ju je misao da je sama Francesca ostavila otisak.
Pažljivo ste proučili crteže, primijetila je.
No jedna stvar mi ipak nije jasna, Verlaine se ponovno zavalio u stolac. Raspored
zgrada znatno je drugačiji od onog u nacrtima. Malo sam prošetao uokolo i
usporedio ih, no razlikuju se već u samim osnovama. Na primjer, samostan je
nekad bio smješten na drugom dijelu posjeda.
Da, reče Evangeline. Toliko se zadubila u crteže daje zaboravila koliko je na
početku bila oprezna zbog Verlaina. Zgrade su popravljene i ponovno sagrađene.
Sve se promijenilo nakon požara koji je samostan sravnio sa zemljom.
Požar iz 1944, reče Verlaine.
Evangeline podigne obrvu. Znate za požar?
To je razlog zbog kojeg su crteži maknuti iz samostana. Našao sam ih zakopane u
spremištu nacrta starih zgrada. Samostan Sv. Ruže dobio je građevinsku dozvolu u
veljači 1944.
Dopušteno vam je da iznesete te nacrte iz spremišta javnih dokumenata?
Da ih posudim, reče Verlaine posramljeno. Pritisnuo je pečat rubom nokta tako da
se od pečata stvorio uski polumjesec i upitao: Znate li što označava ovaj pečat?
Pažljivo je pogledala zlatni pečat. Bio je smješten u središtu Kapelice klanjanja.
Nalazi se otprilike gdje i oltar, odgovori. No čini se da nije posve precizno
nacrtano.
Procjenjivala je Verlainea proučavajući ga sa zanimanjem. Iako je u početku bio
tek nešto više od uljeza koji je došao poharati njihovu knjižnicu, shvatila je da
posjeduje nevinost i iskrenost tinej
džera u lovu na blago. Nije mogla dokučiti zašto ju je to smekšalo, ali jest.
Zasigurno mu nije namjeravala pokazati tu toplinu. No on se doimao sigurnijim
kao daje prozreo njezine osjećaje. Zurio je u nju kroz prljava stakla svojih naočala s
velikim zanimanjem. Stoje to?, upitao je ne skidajući pogled s nje.
Sto je što?
Vaš lančić, približio joj se.
Odmakla se u strahu da bi je mogao dotaknuti i pri tome gotovo pala sa stolca.
Oprostite, reče Verlaine. Samo sam...
Nemam vam više što reći, g. Verlaine, odgovorila je, a glas joj je drhtao.
Pričekajte tren. Verlaine je pregledavao crteže. Zatim je izvukao jedan list i
pokazao ga Evangeline. Mislim da je vaš lančić sve rekao.
Uzela je papir i poravnala ga na stolu ispred sebe. Otkrila je nevjerojatnu sličnost
nacrtane Kapelice klanjanja, njezinog oltara, njezinog oktogonalnog oblika s
izvornikom koji je gledala svaki dan tako puno godina. Na crtežu, u samom
središtu oltara, bio je zlatni pečat.
Lira, reče Verlaine. Vidite li je? Jednaka je.
Prsti su joj se tresli dok je skidala privjesak s vrata i oprezno ga stavila na papir.
Zlatni je lančić visio kao sjajni rep meteora. Privjesak njezine majke bio je
identičan zlatnom pečatu.
Izvadila je iz džepa pismo koje je pronašla u arhivu službeno pismo iz 1943. koje je
Abigail Rockefeller slala majci Inoccenti i stavila ga na stol. Nije joj bila jasna veza
između pečata i ogrlice, a mogućnost da to on zna učinila ju je nestrpljivom da
podijeli s njim svoje otkriće.
Sto je to? Verlaine je upitao podigavši pismo.
Možda mi vi to možete reći.
No dok je Verlaine otvarao zgužvani papir i pregledavao retke, Evangeline je
odjednom počela sumnjati. Prisjetivši se upozorenja sestre Philomene pitala se ne
izdaje li možda uistinu svoj red poka
zujući ovakav dokument pridošlici. Imala je loš predosjećaj da radi veliku
pogrešku. Pa ipak, dok je čitao pismo gledala ga je sa sve većim iščekivanjem.
Ovo pismo potvrđuje vezu između Innocente i Abigail Rockefeller, napokon reče
Verlaine. Gdje ste ga pronašli?
Jutros sam neko vrijeme provela u arhivu nakon što sam pročitala vašu zamolbu.
Nisam sumnjala da ste u krivu u vezi majke Innocente. Bila sam sigurna da ta veza
nije postojala. Sumnjala sam da u našem arhivu postoji išta što se odnosi na
svjetovnu ženu poput gđe Rockefeller, a kamoli dokument koji bi potvrdio
korespondenciju jednostavno bi bilo nevjerojatno da takav dokaz postoji. U
stvari, otišla sam u arhiv dokazati da nemate pravo.
Verlaine je i dalje gledao u pismo, a ona se pitala je li uopće čuo išta što je rekla.
Napokon je uzeo komadić papira iz džepa i napisao na njega telefonski broj. Rekli
ste da ste pronašli samo jedno pismo Abigail Rockefeller?
Da, odgovorila je. Ovo koje ste upravo pročitali.
No sva su Innocentina pisma Abigail Rockefeller bila odgovori. To znači da negdje
u vašem arhivu postoje tri, a možda čak i četiri njezina pisma.
Zaista vjerujete da smo mogli previdjeti takva pisma?
Verlaine joj je dao svoj telefonski broj. Hoćete li me nazvati ako nešto pronađete?
Uzela je papir i pogledala ga. Nije znala što bi mu rekla. Nije ga mogla nazvati čak i
kada bi našla ono što je tražio. Pokušat ću, odgovorila je na kraju.
Hvala, zahvalno ju je gledao. U međuvremenu, smijem li ovo fotokopirati?
Uzela je lančić i ponovno ga pričvrstila oko vrata, a zatim ga je povela do vrata
knjižnice. Pođite sa mnom.
Prateći ga do Philomeninog ureda, uzela je s hrpe jedan memorandum Sv. Ruže i
dala mu ga. Možete ga prepisati na ovo, reče.
Verlaine je uzeo olovku i bacio se na posao. Nakon što je prepisao original i vratio
ga, osjećala je da želi nešto pitati. Znala ga je tek
deset minuta, no već je osjećala kamo mu misli lete. Odakle vam ti papiri? upitao
je.
Evangeline je s druge gomile kraj Philomeninog radnog stola uzela debeli ružičasti
papir i zadržala ga među prstima. Gornji je dio memoranduma bio ispunjen
baroknim ružama i anđelima, slikama koje je vidjela tisućama puta do sada. To su
naši standardni službeni papiri sa zaglavljem, odgovorila je. Zašto?
Jednake papire koristila je Innocenta za svoja pisma Abigail Rockeffeler, reče
Verlaine i uzme prazan papir da bi ga bolje pogledao. Koliko je star dizajn?
Nikada nisam razmišljala o tome, odgovorila je. No zasigurno je star dvjestotinjak
godina. Zaglavlje Sv. Ruže osmislila je nadstojnica osnivačica.
Mogu li? upitao je uzevši nekoliko listova memoranduma i pre savinute ih stavio
u džep.
Naravno, odgovorila je začuđena njegovim interesom prema nečemu što je
smatrala banalnim. Uzmite koliko želite.
Hvala, rekao je i nasmiješio se po prvi puta za vrijeme razgovora. Vi mi vjerojatno
ne biste trebali ovako pomagati.
U stvari, trebala sam nazvati policiju onoga trena kada sam vas ugledala, rekla je
Evangeline.
Nadam se da vam se mogu nekako zahvaliti.
Naravno, rekla je prateći ga do vrata. Možete otići prije nego što vas otkriju. A ako
vas slučajno zatekne koja od sestara, niste me sreli niti ste stupili nogom u ovu
knjižnicu.
Samostan Sv. Ruže, Milton, New York
oš je snijega napadalo dok je Verlaine bio u samostanu. Padao je u naletima,
skupljao se po nježnim rukama breza i skrivao od pogleda kamenom popločeni
put. Žmirkajući, pokušao je promaći svoj plavi Renault u tami pokraj zaključanih
vrata od kovanog željeza, no svjetlo je bilo slabo, a vid mu se nije mogao natjecati
sa sve gušćim snijegom. Iza njega samostan je nestajao u magli. Ispred sebe je
vidio tek sve dublju bjelinu. Svladavajući novi led pod nogama najbolje što je
mogao, polako je napuštao samostanski posjed.
Svjež zrak u plućima, toliko ukusan nakon zagušljiva i topla zraka knjižnice,
dodatno je pridonosio veselju koje je osjećao zbog uspjeha. Na vlastito čuđenje i
divljenje nekako je uspio sve izvući. Evangeline o njoj nije mogao razmišljati kao o
sestri Evangeline jer postojalo je nešto previše primamljivo, previše intelektualno,
nešto previše ženstveno u njoj da bi bila časna sestra nije mu samo dopustila
pristup knjižnici nego mu je pokazala ono što je priželjkivao pronaći. Pročitao je
pismo Abigail Rockefeller vlastitim očima i sada je sa sigurnošću mogao reći da je
ta žena doista radila na na nečemu sa sestrama iz Samostana Sv. Ruže. Iako nije
mogao fotokopirati pismo, prepoznao je autentičnost rukopisa. Rezultat će
zasigurno zadovoljiti Grigoria i, što je još važnije, potaknuti njegova vlastita
istraživanja. Jedino što bi ovo moglo nadmašiti, bilo bi da mu je Evangeline dala
originalno pismo. Ili, još bolje, da je našla onoliko pisama Abigail Rockefeller koliko
je on posjedovao Innocentinih i da mu je odmah dala sve originale.
Naprijed, iza rešetaka dvorišnih vrata, svjetlo farova probijalo se kroz guste
pahuljice. Pojavio se mat crni Mercedes SUV i parkirao pokraj Renaulta. Verlaine
se sklonio u stranu među borove, instink
tivno se zaštitivši od neugodnih svjetala. Iz bodljikava procijepa između stabala
promatrao je čovjeka koji je nosio skijašku kapu, iza kojeg je bio još krupniji
plavokosi čovjek sa željeznom polugom. Fizička odbojnost koju je osjetio nešto
ranije tog dana i od koje se tek sada bio u potpunosti oporavio, vratila se čim ih je
ugledao. Pod svjetlom farova muškarci su se doimali još strašnijima i krupnijima
nego što su bili, a siluete su im sjajile srebrnom bojom. Kontrast svjetla i sjene
sakrivao im je oči i obraze tako da su im lica poprimila ukočen izgled karnevalskih
maski. Čim ih je vidio, znao je da ih je poslao Grigori, no nije znao zašto je to
učinio.
Koristeći vrh željezne poluge, prelazeći metalnim vrhom po staklu, viši muškarac
je skidao snijeg s prozora. Zatim je, u demonstraciji nasilja koje je Verlainea
zapanjilo, primaknuo šipku prozoru i razbio ga jednim udarcem. Počistivši prvo
komadiće stakla drugi muškarac je zatim pružio ruku i otvorio vrata. Pokreti su mu
bili brzi i učinkoviti. Zajedno su pretražili pretinac za rukavice, stražnja sjedala i
prtljažnik koji su otvorili iznutra. Dok su mu pretraživali stvari kopajući po
njegovoj sivoj torbi i uzimajući knjige, od kojih su mnoge bile posuđene iz
biblioteke fakulteta Columbia, u SUV Verlaine je shvatio da ih je sigurno poslao
Grigori da mu ukradu nacrte.
Bilo je sigurno da se neće vratiti u New York svojim Renaultom. Nastojeći pobjeći
što je dalje moguće od onih ubojica, spustio se na sve četiri i počeo puzati po
zemlji, dok se mekani snijeg udubljivao pod njegovom težinom. Dok je puzao kroz
gusto zimzeleno raslinje, oštar miris borovine preplavio mu je osjetila. Ako uspije
ostati u okrilju šume i slijediti sjenoviti put do samostana, mogao bi pobjeći
neprimijećen. Na kraju šume je stao. Teško je disao i odjeća mu je bila puna
snijega. Otvoren prostor između šume i rijeke nije mu ostavljao izbor i morao se
izložiti. Sve je nade polagao u to da su muškarci previše zaokupljeni uništavanjem
njegovog automobila da bi ga primijetili. Trčao je prema rijeci Hudson i osvrnuo se
tek nakon što je došao do ruba obale. U daljini su ubojice ulazile u SUV. Nisu se
odvezli. Čekali su ga.
Riječno korito bilo je zamrznuto. Pogledavši svoje cipele, čija koža je sada bila već
potpuno mokra, postao je ljut i živčan. Kako bi se
trebao vratiti kući? Zaglavio je usred ničega. Grigorievi su mu majmuni uzeli
bilježnice, bilješke, sve na čemu je radio zadnjih godina i pri tome mu uništili auto.
Je li Grigori imao pojma koliko je teško pronaći rezervne dijelove za Renault R5 iz
1984? Kako je mogao hodati kroz ovu snježnu mećavu i led u paru vintage cipela u
kojima mu se klizalo?
Išao je uz obalu rijeke grabeći velikim koracima na jug i pazio da ne padne. Uskoro
se našao ispred bodljikave žice. Pretpostavio je da je žica označavala granicu
samostanskih posjeda, tanak i oštar nastavak masivnog kamenog zida koji je
okruživao zemljište Sv. Ruže, no njemu je to bila samo još jedna prepreka u bijegu.
Stao je na bodljikavu žicu i popeo se pri čemu je zakačio kaput.
Tek nakon što je neko vrijeme hodao, zamijenivši samostanske posjede tamnom,
snijegom pokrivenom cestom, primijetio je da je prelazeći ogradu porezao ruku.
Od mraka nije mogao vidjeti ranu, no činilo mu se daje ozbiljna i da će mu trebati
nekoliko šavova. Skinuo je svoju omiljenu Hermesovu kravatu, podvinuo
zakrvavljeni rukav i zamotao kravatu u čvrst zavoj oko rane.
Verlaine se vrlo loše snalazio u prostoru. Uz snježnu oluju koja je zatamnila noćno
nebo i potpuno nepoznavanje malih gradova uz Hudson, nije imao pojma gdje se
nalazi. Promet je bio rijedak. Kada su se u daljini pojavili farovi automobila, sišao
je sa šljunka uz rub ceste u šumu ne bi li se sakrio. Mogao je izaći na bilo koju od
stotina malih cesta i autocesta, no nije mogao prestati brinuti da bi se Grigorievi
ljudi, koji su ga do sada već sigurno tražili, mogli provesti ovuda. Koža ga je
zatezala i boljela od vjetra, stopala su mu utrnula, a u ruci mu je pulsiralo pa je
zastao daje bolje pogleda. Dok je stezao kravatu oko rane, zadivljeno je primijetio
eleganciju kojom je svila upijala i zadržavala krv.
Nakon nekog vremena, činilo mu se da su prošli sati, došao je do veće i
prometnije ceste, dvije trake ispucala asfalta sa znakom ograničenja brzine od 90
km/h. Okrenuo se u smjeru Manhattana, ili u smjeru za koji je mislio da vodi do
Manhattana, i krenuo uz zaleđeni i pošljunčani rub ceste dok mu je vjetar šibao
lice. Sto je duže hodao, promet je postajao sve gušći. Kamioneti s reklamama na
prikolicama, šleperi, kombiji i jednovolumenski brzi automobili jurili su kraj njega.
Ispušni su se plinovi miješali sa svježim zrakom, gusta i otrovna smjesa otežavala
mu je disanje. Naizgled beskrajan dio ceste pred njim, ledeni vjetar, zatupljujuća
ružnoća krajolika činilo mu se kao da je upao u djelo zastrašujuće postindustrijske
umjetnosti. Ubrzavši korak, proučavao je promet pored sebe nadajući se da će
zamijetiti policijski auto, autobus ili bilo što što će ga skloniti s hladnoće. No
promet je pretjecao u neumoljivoj, neprijateljskoj karavani. Napokon Verlaine
podigne palac.
Uz zapuh topla, ispušnog plina šleper je usporio i zaustavio se stotinjak metara
ispred njega. Kočnice su zaškripale. Suvozačeva su se vrata otvorila, a Verlaine je
potrčao prema osvijetljenoj kabini. Vozač je bio debeo čovjek s dugom
zamršenom bradom i kapom za bejzbol. Kamo idete? pogledao je suosjećajno
Verlaine.
U New York City, odgovorio je već uživajući u toplini grijanja.
Toliko daleko ne idem, ali vas mogu odbaciti do idućeg grada ako želite.
Verlaine je zabio ruke duboko u kaput. A gdje je to? upita.
Oko 25 km na jug u okrugu Milton odgovorio je vozač gledajući ga. Izgledate kao
da ste imali dan iz pakla. Uskočite.
Vozili su se petnaestak minuta prije negoli je vozač zakočio i ostavio ga na
staromodnoj, snijegom prekrivenoj glavnoj ulici punoj malih trgovina. Ulica je bila
potpuno pusta kao da se cijeli grad zatvorio zbog snježne oluje. Izlozi trgovina bili
su zamračeni, a parkiralište ispred pošte prazno. Mala krčma na uglu sa znakom
piva osvijetljenim u izlogu bila je jedini znak života.
Provjerio je džepove tražeći novčanik i ključeve. Omotnicu s novcem stavio je u
unutarnji džep sportskog sakoa i zakopčao ga. Izvadio je omotnicu i provjerio da
bude siguran da nije izgubio novac. Osjetio je olakšanje jer je sve bilo ondje. Pri
samoj pomisli na Grigoria obuzeo bi ga bijes. Sto mu je bilo da radi za tipa koji gaje
pratio, uništio mu auto i nasmrt ga preplašio? Počeo se pitati je li poludio što se
uopće upleo u nešto s Percivalom Gregoriem.
Grigoriev penthaus, Upper East Side, New York
Obitelj Grigori kasnih je četrdesetih kupila penthouse od kćeri američkog tajkuna
u dugovima. Bio je ogroman i veličanstven, no prevelik za diplomirana studenta s
averzijom prema velikim zabavama. Kada su majka i Otterley zauzele gornje
katove, nastupilo je nešto slično olakšanju. Dok je bio sam provodio je sate
igrajući biljar, zatvorivši vrata da ga sluge što su čistile po hodnicima ne
uznemiruju. Navukao bi teške zelene zavjese, prigušio svjetlo i pio scotch jedan za
drugim, ciljajući štapom i udarajući ulaštene kugle u rupe s mrežicama.
S vremenom je preuredio nekoliko soba, no sobu s biljarom ostavio je točno
onakvu kakva je i bila 1940. lagano pohabana kožna garnitura, plastični bakelitski
radio s gumbima, perzijski tepih iz 18. stoljeća, gomila starih knjiga s mirisom
plijesni, od kojih nijednu nije namjeravao pročitati, na policama od trešnjina
drveta. Knjige su bile na polici isključivo kao dekoracija, da bi im se divili zbog
njihove starosti i vrijednosti. Bilo je naslova uvezenih u teleću kožu koji su govorili
o njihovom porijeklu i razvoju različitih odnosa među njima pripovijetke,
memoari, epovi, romani. Neke od knjiga bile su poslije rata prevezene brodom iz
Europe, a neke kupljene od respektabilnog antikvara u susjedstvu, obiteljskog
prijatelja koji je došao iz Londona. Čovjek je imao dobar nos za želje obitelji
Grigori priče o europskim osvajanjima, kolonijalnoj slavi i moći civilizacije zapadne
kulture.
Cak je i prepoznatljiv miris sobe za biljar ostao jednak deterdžent i politura za
kožu, slab miris cigara. Percival je još uvijek uživao u njoj, provodeći sate u
dokolici, i samo bi tu i tamo pozvao sluškinju da mu donese novo piće. Ona je bila
mladi anakim, savršeno tih. Ostavila bi čašu viskija pokraj njega, a praznu bi brzo
odnijela
ne remeteći njegov mir. Otpustio bi je pokretom ruke i nestala bi u sekundi.
Sviđalo mu se što je uvijek odlazila tiho, zatvarajući velika drvena vrata iza sebe
nježnim klikom.
Preselio se u udobnu fotelju, vrteći kristalnu čašu u ruci. Polako i nježno ispružio je
noge na otoman. Razmišljao je o svojoj majci i njezinom nepoštivanju truda koji je
uložio u istragu. Barem su joj informacije koje je prikupio o samostanu Sv. Ruže
trebale uliti neko povjerenje. No usprkos tome, Sneja je poslala Otterley da
predvodi stvorenja koja je poslala uzvodno uz rijeku Hudson.
Polako ispijajući viski pokušao je nazvati sestru. Budući da se nije javljala,
pogledao je ljutito na sat. Do sada se već trebala javiti.
Unatoč svim svojim manama Otterley je bila poput oca, točna, metodična i
pouzdana u kritičnim sitaucijama. Ako je doista poznaje, onda se konzultirala u
Londonu s ocem i napravila plan kako spriječiti i eliminirati Verlainea. U stvari, ne
bi ga začudilo da je njegov otac iz svog ureda osmislio plan i obećao Otterley
štogod želi samo da ispuni njegove želje. Otterley je bila njegova miljenica i u
njegovim očima nije nikada mogla učiniti nešto pogrešno.
Pogledavši ponovno na sat, shvatio je da su prošle samo dvije minute. Možda se
nešto dogodilo pa se zato Otterley ne javlja. Možda im je trud propao. Bio bi to
prvi put da su ih namamili u prividno bezopasnu situaciju samo da bi ih nasamarili.
Noge su mu se tresle i pulsirale kao da se mišići bune protiv odmaranja. Popio je
još jedan gutljaj nadajući se da će ga to primiriti, no ništa nije pomagalo kada je
bio u ovakvom stanju. Ostavivši štap iza sebe, ustao je s fotelje i odšepao do
police s knjigama s koje je skinuo jednu uvezenu u kožu i nježno je spustio na
biljarski stol. Kada je dotaknuo korice, hrbat je zapucketao kao da bi uvez mogao
iskočiti van. Nije otvorio Knjigu generacija jako, jako dugo, od vjenčanja jednog od
svojih bratića koji ga je zamolio da provjeri u njoj obiteljske veze njegove nevjeste
uvijek je bilo neugodno doći na vjenčanje i ne znati tko je važan, a tko ne,
pogotovo kada mladenka pripada danskoj kraljevskoj obitelji.
Knjiga generacija bila je mješavina povijesti, legendi, genealogije i proročanstava
koja su bila važna za njegovu vrstu. Na kraju školo
vanja sva djeca Nefila dobivala bi primjerak uvezan u kožu, poput dara za odlazak.
Priče o bitkama, osnivanju zemalja i kraljevstva, o povezivanju u paktove, o
Križarima, vitezovima, ekspedicijama i krvavim osvajanjima bile su to velike priče
nefilske loze. Percival je često žalio što se nije rodio tada, kada njihovo djelovanje
nije bilo tako vidljivo, kada su mogli raditi svoj posao mirno, bez opasnosti da ih
tko promatra. Njihova moć mogla je rasti uz pomoć tišine, svaka pobjeda
nadograđivala se na onu prije. Svo nasljeđe njihovih predaka bilo je ovdje,
zapisano u Knjizi generacija.
Čitao je prvu stranicu ispunjenu boldanim slovima na kojoj se nalazio popis imena
dokumentirajući dugu povijest nefilskih porodica, katalog obitelji koje su se
pojavile u Noino vrijeme i razvile se u vla dajuće dinastije. Noa, Japetov sin,
imigrirao je u Europu, a njegova djeca naseljavala su Grčku, Parthiu
(sjevernoistočni Iran), Rusiju i istočnu Europu te branila obiteljsku prevlast.
Percivalova obitelj potjecala je izravno od Javana, četvrtog Jafetovog sina, prvoga
koji je naselio otoke, za koje su neki vjerovali daje Grčka, a drugi daje britansko
otočje. Javan je imao šestoro braće, čija imena su zabilježena u Bibliji, i mnoštvo
sestara čija se imena nisu sačuvala, no svi oni čine temelje njihovog utjecaja i moći
u Europi. U mnogo čemu Knjiga generacija je ponavljanje povijesti svijeta. Ili, kako
su voljeli smatrati moderni Nefili, opstanak najjačih.
Gledajući popis obitelji shvatio je da je njihov utjecaj nekoć bio ogroman.
Međutim, u proteklih tri stotine godina nefilske obitelji su oslabile. Nekada je
postojala ravnoteža između njih i ljudi. Nakon potopa bilo ih je gotovo jednak
broj. No ljudi su ih snažno privlačili počeli su s njima sklapati brakove, uzrokovavši
time genetsko propadanje. Sada je bilo uobičajeno da Nefili posjeduju većinom
ljudske kvalitete, dok su čistokrvni anđeli bili rijetki.
S tisuću pripadnika ljudske vrste rođenih na jednog Nefila, između poznatih
obitelji je postojala diskusija o važnosti njihovih veza s ljudima. Neki su ih željeli
isključiti, izgurati ih u njihovo ljudsko kraljevstvo, dok su drugi vjerovali u njihovu
vrijednost ili barem njihovu korist općem dobru. Njegovanje odnosa s ljudskim
članovima
nefilskih obitelji bio je taktički potez koji je mogao dati velike rezultate. Dijete
nefilskih roditelja bez i najmanjeg traga anđeoskih atributa, moglo je donijeti na
svijet nefilskog potomka. Nije bilo previše uobičajeno da se to desi, no postojali su
takvi slučajevi. Ne bi li uključili tu mogućnost, Nefili su ustanovili klasni sistem,
kastu koja se nije odnosila samo na bogatstvo i socijalni status premda su i ti
kriteriji vrijedili već i na fizička obilježja, vrstu, sličnost s precima, na grupu anđela
koju su prozvali Promatrači. Za razliku od ljudi koji su posjedovali genetski
potencijal za nefilsko djete, Nefili su utjelovljivali anđeoski ideal. Samo je Nefil
mogao imati krila, a Percivalova su bila do te mjere veličanstvena da tako nešto
nije bilo viđeno već pola milenija.
Listajući knjigu nasumice se zaustavio oko sredine na bakrorezu trgovca plemića
odjevenog u baršun i svilu, s mačem u jednoj, a vrećom zlata u drugoj ruci.
Beskonačna procesija žena i robova klečala je pred njim iščekujući njegovu
zapovijed, a na kauču pokraj njega ležala je konkubina i grlila samu sebe rukama.
Milujući sliku, pročitao je biografiju od jedne rečenice koja je opisivala trgovca kao
nepoznata plemića koji je organizirao mornaricu po svim dijelovima necivilizirana
svijeta, kolonizirajući divljake i organizirajući domoroce. U proteklih stotinu godina
svijet se toliko promijenio, toliko je potlačenih u njemu, da ga trgovac danas ne bi
prepoznao.
Okrenuvši drugu stranicu naišao je na svoju najdražu priču, priču o svom slavnom
ujaku s očeve strane sir Arthuru Grigoriu, Nefilu velika bogatstva, poznatom po
sjajnom pripovijedanju. Rođen na početku sedamnaestog stoljeća, sir Arthur je
mudro ulagao u neke od tek stvorenih brodskih kompanija britanskog carstva.
Njegovo povjerenje u Istočnoindijsku kompaniju donijelo mu je ogromno
bogatstvo, što se vidi iz njegove vikendice, kuće u planinama, imanju i nekretnina
u gradu. Iako nikada nije bio izravno upleten u njegova prekooceanska poslovanja,
Percival je znao da je njegov ujak putujući svijetom prikupio veliko blago.
Putovanja su mu uvijek bila užitak, pogotovo kada bi istraživao egzotičnije krajeve,
no posao je bio njegov glavni razlog dalekih putovanja. Sir Arthur je
bio poznat zbog svoje svengalske sposobnosti da uvjeri ljude u sve što želi,
Percival namjesti knjigu u krilo i počne čitati: sir Arthurov brod stigao je samo
nekoliko tjedana prije zloglasna ustanka u svibnju 1857. Od oceana do visoravni
Gangetic, u Meerutu, Delhiu, Kanpuru, Lucknowu, Jhansiu i Gwalioru širio se
nemir, stvarajući razdor među vladarima. Seljaci su napali svoje gospodare. Ubijali
su Britance i zadavali im teške ozlijede štapovima, mačevima ili bilo kakvim
oružjem koje im je bilo pri ruci ili koje su ukrali, a moglo im je poslužiti u njihovom
naumu. Dojavljeno je daje u samo jedno jutro u Kapuru ubijeno dvije stotine žena
i djece te da su u Delhiu seljaci bacali barut po ulicama dok ih nisu posve prekrili.
Neki mladi idiot kresnuo je šibicom da zapali svoj bidi (cigareta) i raznio je sve u
komade.
Uvidjevši da je Istočnoindijska kompanija u kaosu i da postoji opasnost da to
utječe na njegovu zaradu, sir Arthur je jedno poslijepodne pozvao
guvernergenerala u svoj stan da rasprave što bi njih dvojica mogli učiniti da
poprave strašne događaje. Guvernergene ral, krupan muškarac ružičasta tena koji
je jako volio chutney, došao je u najtoplije doba dana. Iza njega je išla četa djece
jedan je držao kišobran, drugi lepezu, a treći balansirao s čašom hladna čaja na
pladnju. Sir Arthur ga je primio s navučenim zavjesama ne bi li se zaštitili od sunca
i znatiželjnih prolaznika.
Moram vam reći, guvernergenerale, počeo je Arthur, da nemiri i nisu neka
dobrodošlica.
Ne gospodine, odgovorio je guvernergeneral namještajući sjajan zlatan monokl na
buljavo plavo oko. No također nisu ni ugodan rastanak.
Shvativši da se odlično razumiju započeli su razgovor. Satima su raspravljali o
uzrocima i posljedicama bune. Na kraju je sir Arthur predložio: Moramo im pružiti
primjer, rekao je posežući za cigarom iz kutije pokraj koje se nalazila slika grba
obitelji Gregori. Trebamo im utjerati strah u kosti. Moramo izvesti predstavu koja
će ih natjerati na poslušnost. Izabrat ćemo selo zajedno. Kada završimo, neće više
biti ustanaka.
Što se tiče lekcije, Sir Arthur je znao da su britanski vojnici poznati u nefilskim
krugovima provodili su slične privatne taktike zastrašivanja već stotinama godina
no rijetko ih se prakticiralo s tako velikim grupama. Pod sir Arthurovim čvrstim
vodstvom vojnici su opkolili stanovnike odabranog sela muškarce, žene i djecu
i odveli ih na trg. Zatim je odabrao dijete, djevojčicu bademastih očiju, svilene
crne kose i kože boje lješnjaka. Djevojčica je znatiželjno promatrala tog visokog,
uspravnog i mršavog muškarca. Čak je i medu netipičnim Britancima bio čudan.
No djevojčica gaje pokorno slijedila.
Ne obazirući se na poglede urođenika sir Arthur je doveo djevojčicu pred ratne
zarobljenike tako.su se sada zvali stanovnici sela podigao je u svoje ruke i
postavio je pokraj napete puške. Puška je bila dugačka i široka i u potpunosti je
zakrilila dijete. Vidjele su se samo njezine ruke koje su visjele tik uz željezni okvir
za koji se držala kao daje bunar u kojem bi se mogla utopiti.
Zapalite fitilj, zapovijedio je sir Arthur. Dok je palio šibicu prsti su mu se tresli kao
mladom vojniku. Djevojčičina majka vrištala je u gomili.
To je bila samo prva od mnogih eksplozija tog jutra. Dvije stotine djece iz sela
točan broj ubijenih u kampurskom masakru odvedeno je pred zid jedno po jedno.
Željezo se tako zagrijalo daje vojnicima palilo prste dok su tijela teturajući padala
u hrpe mesa, sve samu kosu i nokte, na tlo. Seljaci su gledali pod prijetnjom stre
ljanja. Nakon krvavog pokolja vojnici su okrenuli svoje puške prema seljacima i
naredili im da počiste trg. Dijelovi njihove djece visjeli su na šatorima, u grmlju i
po teretnim kolima. Krv je zacrvenila zemlju.
Vijest o pokolju proširila se susjednim selima, a zatim je stigla i do visoravni
Gagentic, Meeruta, Delhia i Kanpura, Lucknowa, Jhansia i Gwaliora. Ustanak je,
kao stoje sir Arthut pretpostavio, utihnuo.
Percivalovo čitanje prekinuo je Snejin glas nad njegovim ramenom. Oh, rekla je
Sneja, sir Arthur, a sjena njezinih krila pala je na li
stove knjige. On je bio jedan od najboljih primjeraka obitelji Grigori, meni najdraži
od braće tvoga oca. Kakav čovjek! Štitio je naše interese diljem svijeta. Da je
barem završio slavno kao što je i živio.
Percivalu je bilo jasno da njegova majka misli na Arthurovu tužnu i patetičnu smrt.
Sir Arthur bio je jedan od prvih iz obitelji koji se zarazio bolešću koja je sada
pogodila Percivala. Njegova, nekoć slavna, krila pretvorila su se u male, pocrnjele
grudice i nakon desetljeća stravične patnje zatajila su mu pluća. Umro je ponižen,
prepustivši se bolesti u petom stoljeću života, kada je trebao uživati u mirovini.
Mnogi su vjerovali da se razbolio zbog čestog izlaganja nižim vrstama ljudi jadnim
domorocima iz različitih kolonijalnih luka no istina je bila da obitelj nije znala
porijeklo bolesti. Znali su samo da možda postoji lijek.
Sneja je osamdesetih godina došla u posjed zbirke radova ljudske znanstvenice
koja je svoje djelo posvetila terapeutskim mogućnostima određenih glazbenih
djela. Njezino ime bilo je Angela Valko i bila je kći Gabrielle Levi Valko, jedne od
najpoznatijih angelologinja u Europi. Prema njezinim teorijama postojao je način
da Percival i svi njegove vrste ponovno ozdrave.
Kao daje to htjela, Sneja je pročitala misli svoga sina.
Unatoč tvome nastojanju da sabotiraš svoje izlječenje nadam se da nas je tvoj
povjesničar umjetnosti dobro usmjerio.
Našli ste Verlainea? upitao je Percival zatvorivši Knjigu generacija i vratio je majci.
Osjećao se poput djeteta koje je željelo majčino odobravanje.
Je li imao sa sobom crteže?
Cim se čujemo s Otterle znat ćemo točno, odgovorila je uzevši knjigu i počevši
listati. Očito smo predvidjeli nešto za vrijeme naših potraga. Ali da ne bi bilo
pogreške, pronaći ćemo predmet našeg istraživanja. A ti ćeš, anđele moj, prvi
imati koristi od toga. Nakon što te izliječimo, spasit ćemo našu vrstu.
Veličanstveno, odgovorio je Percival zamišljajući kako će sjajna biti njegova krila
kada jednom ozdrave. Sam ću otići u samostan. Ako je to tamo, želim to sam
otkriti.
Ti si previše slab. Sneja je pogledala u čašu scotcha. I pijan. Pusti da to riješe
Otterley i tvoj otac. Nas dvoje ćemo ostati ovdje. Stavila je Knjigu generacija pod
ruku, poljubila Percivala u obraz i izišla iz sobe.
Ljutilo ga je što je zarobljen u New Yorku za vrijeme najvažnijih trenutaka svog
života. Uzeo je štap i odšepao do telefona da bi još jednom otipkao Otterleyin
broj. Dok je čekao da mu se javi, uvjeravao se da će mu se snaga sigurno brzo
vratiti. Opet će biti lijep i jak. Kada mu se oporave krila, sva patnja i poniženje koje
je pretrpio pretvorit će se u slavu.
Samostan Sv. Ruže, Milton, New York
odajući kroz gomilu sestre koje su išle raditi i koje su išle moliti Evangeline se
trudila zadržati ravnotežu pod ispitivačkim pogledima svojih nadređenih. U
Samostanu Sv. Ruže nije se baš toleriralo javno iskazivanje osjećaja poput užitka,
straha, boli ili žaljenja. No dokazalo se da je sakriti nešto u samostanu gotovo
nemoguće. Dan za danom sestre su jele, molile, čistile i spavale zajedno, tako da
bi se i najmanja promjena raspoloženja bilo koje od sestara odmah osjetila, kao da
ju je provodila nevidljiva žica. Evangeline je, na primjer, znala da je sestra Carla
nervozna jer bi joj se od živciranja pojavile tri bore pokraj usana. Znala je daje
sestra Wilhelmina spavala za vrijeme svoje jutarnje šetnje uz rijeku po specifičnoj
zamućenosti u pogledu za vrijeme mise. Privatnost nije postojala. Mogla se samo
staviti maska na lice u nadi da će druge biti previše zauzete da bi primijetile.
Ogromna vrata od hrastovine što povezuju samostan s Kapelicom bila su otvorena
i danju i noću, razjapljena poput gladnih usta. Sestre su putovale između dvije
zgrade kako su htjele, prelazeći iz turobnog samostana u veličanstveno
osvjetljenje Kapelice. Za Evangelinu je vraćanje kroz Kapelicu Marije Anđeoske
bilo poput povratka kući, kada duh malo opusti kočnice tijela.
Pokušavajući smanjiti paniku zbog onoga što se dogodilo u knjižnici, stala je pokraj
oglasne ploče koja je visjela kraj crkvenih vrata. Jedno od njezinih zaduženja, osim
posla u knjižnici, bio je raspored klanjanja, ili skraćeno RK. Svakoga tjedna pisala je
točno vrijeme klanjanja svake sestre, pažljivo bilježeći sve promjene i izmjene, a
zatim bi na plutenu ploču zalijepila RK i listu zamjenskih partnera u molitvi u
slučaju da se neka od sestara razboli. Sestra Philomena je
uvijek govorila: Nikada nemoj potcijenjivati naše povjerenje u RK! Evangeline je
tu tvrdnju smatrala točnom. Sestre koje su po rasporedu imale klanjanje kasno
navečer hodale su hodnikom između samostana i crkve u pidžamama i papučama,
a sijeda kosa bila im je skupljena u pamučnim maramama. Provjerile bi RK, zatim
bi pogledale na sat i požurile na molitvu, uvijek određenu pouzdanošću rasporeda
koji je održao molitvu živom dvije stotine godina. Tražeći utjehu u preciznosti svog
posla, Evangeline je otišla od RKa, umočila prst u svetu vodu i počela moliti. Dok je
hodala kroz crkvu, rutina pokreta ju je opuštala, i prije nego što je ušla u Kapelicu,
ponovno je pronašla mir. Unutra su sestre Divinia i Davida klečale pred oltarom,
zadužene za molitvu od tri do četiri. Sjela je iza njih da ih ne bi omela, uzela
krunicu i počela moliti. Ubrzo je njezina molitva uhvatila ritam.
Evangeline, koja se uvijek trudila uskladiti svoje misli s kritičkim i pronicljivim
okom, molitva je bila prilika za samoispitivanje. Za vrijeme svog djetinjstva u Sv.
Ruži, mnogo prije nego što je položila zavjete i time preuzela odgovornost za
molitvu u smjeni od pet ujutro, posjećivala je Kapelicu klanjanja više puta dnevno,
pokušavajući shvatiti anatomiju svojih uspomena, ukočenih i zastrašujućih
sjećanja koje je često željela zaboraviti. Mnogo joj je godina ovaj ritual pomagao
da zaboravi.
No popodnevni susret s Verlaineom dobro ju je uzdrmao. Njegova su joj pitanja
po drugi put toga dana svratila misli na događaj koji je željela zaboraviti.
Nakon majčine smrti, Evangeline i otac preselili su iz Francuske u Sjedinjene
Američke Države, iznajmivši uzak stan u Brooklynu s hodnikom koji je prolazio
kroz sve prostorije. Ponekad bi vikendom sjeli na vlak do Manhattana još za dana i
stigli bi rano ujutro. Gurajući se kroz križne rampe slijedili su tunele napučene
ljudima dok ne bi izašli na svjetlost ulice. Kada bi dospjeli u grad, nikada ne bi
koristili taksi ili podzemnu, već bi hodali. Dok su prolazili avenijama i ulicama
njezine oči su se zaustavljale na slatkišima koje su rezali na ulicama, aktovkama i
vrećicama, neprestanom kretanju ljudi koji su
žurili na ručkove, sastanke, dogovore frenatičan život koji se toliko razlikovao od
mirnog života koji su ona i otac vodili.
Došli su u Ameriku kada je imala sedam godina. Za razliku od njezina oca koji se
mučio s engleskim, Evangeline je s lakoćom naučila nov jezik, upijajući ga poput
spužve. Američki naglasak hvatala je nešto teže. Učitelj joj je pomagao sa strašnim
th, zvukom koji bi zapeo na njezinom jeziku poput kapi ulja i ne bi joj dopuštao da
se izrazi. Ponavljala je riječi this, the, that i them opet i opet dok ih ne bi točno
izgovorila. Čim je prebrodila tu teškoću njezin izgovor je postao jasan i čist kao u
djeteta rođenog u Americi. Kada su bili sami, pričali su na talijanskome, očevom
materinjem jeziku, ili na francuskome, što je bio materinji jezik njezine majke, kao
da su još uvijek živjeli u Europi. Uskoro je međutim počela željeti engleski kao što
se želi hrana ili ljubav. U javnosti je očeve riječi na pjevnom talijanskom izgovarala
novim tečnim engleskim naglaskom.
Kada je bila dijete njihovi odlasci na Manhattan nekoliko puta na mjesec nisu joj
bili ništa više od ugodnih izleta. Otac nije govorio ništa o njihovoj svrsi, samo bi joj
obećao da će je odvesti na vrtuljak u Central parku, na njihovu omiljenu večeru ili
u Prirodoslovni muzej, gdje se mogla diviti ogromnome kitu koji je visio sa stropa,
pri čemu je ostajala bez daha gledajući u izložen trbuh. Premda su joj ti izleti bili
pustolovina, porastavši malo shvatila je da se prava svrha njihovih putovanja vrtila
oko sastanaka njezinog oca s njegovim kontaktima razmjena dokumenta u
Central parku, šaputanja u baru blizu Wall Streeta ili ručak za stolom stranog
diplomata. Svi su oni, dok su točili vino i razmjenjivali informacije, pričali brzo na
nerazumljivim jezicima. Kada je bila dijete nije razumjela ni očev posao ni njegovu
ovisnost o njemu nakon majčine smrti. Ona je jednostavno vjerovala da su izleti
na Manhattan bili očev dar.
Ta iluzija nestala je jedno popodne kada je imala devet godina. Bio je prekrasan
sunčan dan s prvim znakovima nadolazeće zime. Umjesto uobičajene rute, hodali
su preko Bruklinskog mosta. Otac ju je vodio pokraj debelih metalnih sajli, a sunce
u daljini zalazilo je nad
menhetenskim neboderima. Hodali su kilometrima dok se napokon nisu zaustavili
u Washington Square parku gdje je otac inzistirao da se na trenutak odmore na
klupi. Tog poslijepodneva njegovo joj je ponašanje bilo vrlo čudno. Bio je vidno
nervozan, dok je palio cigaretu tresle su mu se ruke. Poznavala ga je dovoljno
dobro da je znala da i najmanji znak nervoze grčenje prstiju ili drhtanje usana
otkriva dobro skrivenu napetost. Znala je da nešto nije u redu, ali nije ništa rekla.
Njezin je otac kao mlad bio zgodan. Na slikama iz Europe njegova crna kovrčava
kosa padala je preko očiju, nosio je besprijekorno skrojenu odjeću. No tog
popodneva, dok se tresao na klupi u parku, odjednom je izgledao staro i umorno.
Izvadivši rupčić iz džepa na hlačama obrisao je znoj sa čela. Ona je još uvijek
šutjela. Da je progovorila prekršila bi njihov prešutni dogovor, šutljivu
komunikaciju koju su razvili nakon majčine smrti. To je bio njihov način tiho
poštivanje uzajamne usamljenosti. Nikada joj ne bi rekao istinu o onome što ga
muči. Nije joj vjerovao. Možda je zbog čudnovata očevog stanja tog popodneva
poklonila posebnu pažnju detaljima ili je to stalno iznova proživljavala zbog onoga
što se kasnije dogodilo, no to joj se poslijepodne toliko usjeklo u pamćenje da se
sjećala svakog trenutka, svake riječi i geste, pa čak i najmanje promjene u
raspoloženju, kao daje još uvijek tamo.
Dođi, rekao je otac spremivši rupčić u jaknu i iznenada ustao kao da kasne na
dogovor.
Lišće je šuštalo pod njezinim cipelama Mary Jane s remenčićem otac je inzistirao
da se odijeva, kako je on smatrao, prikladno za djevojčicu, što je njezin ormar
ispunilo bijelim pregačama, ispeglanim suknjama, sakoima po mjeri i skupim
talijanskim cipelama, odjećom zbog koje se razlikovala od svojih prijatelja iz
razreda koji su nosili traper, majice s kratkim rukavima i najnovije modele tenisica.
Ušetali su u prljavu četvrt s reklamama svijetlih boja na kojima je pisalo CA
PUCCINO, GELATO, VINO. Evangeline je odmah prepoznala četvrt prije su često
dolazili u Malu Italiju. Dobro je poznavala taj dio grada.
Zaustavili su se ispred kafića s metalnim stolovima postavljenima na pločniku.
Otac ju je primio za ruku i odveo u napučenu prostoriju gdje ih je zapuhnuo topao
miris slatke pare. Zidovi su bili ispunjeni crnobijelim fotografijama Italije u zlatnim,
kićenim okvirima. Čovjek za šankom pio je espresso, ispred njega su bile otvorene
novine, a kapu je spustio nisko na oči. Izlog pun kolača privukao je Evangeline
stajala je pred njima gladna, nadajući se da će joj otac dopustiti da izabere jedan
od kolača sa sladoledom koji su na mekom svjetlu bili aranžirani poput buketa.
Prije nego što je stigla nešto reći, iza šanka se pojavio muškarac koji je, nakon što
je obrisao ruke u crvenu pregaču, stisnuo očevu ruku kao da su stari prijatelji.
Luca, rekao je toplo se smiješeći.
Vladimire, rekao je otac uzvrativši osmijeh i ona je znala da uistinu moraju biti
stari prijatelji jer je otac vrlo rijetko javno iskazivao osjećaje.
Dođi, pojedi nešto, rekao je Vladimir na engleskom s jakim naglaskom. Izvukao je
jednu stolicu.
Ja ne bih ništa, ali mislim daje moja kći bacila oko na slatkiše, i pokazao je prema
Evangeline.
Na njezino zadovoljstvo Vladimir je otvorio izlog i dopustio joj da izabere štogod
želi. Izabrala je mali kolač od sladoleda s nježnoplavim cvjetićima od marcipana na
vrhu. Čvrsto je držala tanjur kao da bi se mogao razbiti i odšetala do visokog
metalnog stola. Sjela je, njezine Mary Jane cipele visjele su preko nogu metalnog
stolca, a parket se pod njima sjajio. Vladimir je donio čašu vode i stavio je pokraj
kolača zamolivši je da bude dobra djevojčica i ostane tamo dok on ne porazgovara
s njezinim ocem. Vladimir joj je djelovao staro kosa mu je bila potpuno sijeda, a
lice jako izborano no u njegovu je ponašanju bilo nešto živahno. Namignuo joj je i
shvatila je da njih dvojica imaju posla.
Uzela je žličicu kolača i otkrila, sretna da može pomoći ocu, daje sredina punjena
kremom gustom poput putra koja je imala okus lješnjaka. Otac je bio štedljiv što
se tiče prehrane nisu trošili novac na tako ekstravagantne slatkiše pa je odrastala
bez neobičnih okusa. Kolač je bio luksuz pa ga je željela jesti jako polako ne bi li
što dulje
trajao. Što je duže jela, njezina se pažnja više usmjeravala na sam užitak. Topao
kafić, buka gostiju, sunčeva svjetlost koja obasjava pod sve joj se pomalo vraćalo.
Sigurno se ne bi sjećala očevog razgovora s Vladimirom da nije bio tako
intenzivan. Sjedili su nekoliko stolova dalje, uz prozor, dovoljno blizu da ih može
čuti:
Nemam izbora nego ih vidjeti, rekao je njezin otac i zapalio cigaretu. Prošlo je
gotovo tri godine otkako smo izgubili Angelu. Bilo je tako rijetko čuti ga da
spominje majčino ime da se ukočila.
Nemaju nikakvo pravo sakrivati istinu od tebe, rekao je Vladimir.
Njezin otac povukao je dug dim i zatim odgovorio. Imam pravo znati što se
dogodilo, pogotovo jer sam za vrijeme istraživanja cijelo vrijeme pomagao Angeli
kada bi bila u svom laboratoriju. Pa stres za vrijeme trudnoće. Ja sam bio s njom
od početka, ja sam joj davao podršku u odlučivanju. Žrtvovali smo se i ja i
Evangeline.
Naravno, odgovorio je Vladimir. Pozvao je konobara i naručio kavu. Imaš pravo
znati sve. Ja te samo molim da razmisliš je li ta informacija vrijedna rizika koji nosi.
Razmisli što bi se moglo dogoditi. Ovdje si siguran. Imaš nov život. Zaboravili su te.
Evangeline je proučavala svoj kolač nadajući se da njezin otac neće primijetiti velik
interes koji je u njoj potaknuo njihov razgovor. Nisu pričali samo o majčinom
životu i smrti. No kada se nagnula ne bi li ih bolje čula, izbacila je stol iz ravnoteže.
Čaša vode pala je na pod, a komadi sladoleda proklizali su parketom. Čovjek ju je
iznenađeno pogledao. Pokušala je zamaskirati svoj sram brišući maramicom vodu
sa stola i vratila se kolaču kao da se ništa nije dogodilo. S izrazom kritike na licu
otac se namjestio u stolcu i nastavio razgovor ne znajući da njegovi pokušaji
tajnovitosti samo pojačavaju njezin interes.
Vladimir je duboko uzdahnuo i rekao, Ako baš želiš znati drže ih u skladištu.
Govorio je tako tiho da gaje Evangeline jedva čula. Noćas sam se čuo s njima.
Imaju ih troje, jednog ženskog i dva muška.
Iz Europe?
Ulovili su ih u Pirinejima, rekao je Vladimir. Stigli su jučer kasno navečer. Ja sam
baš bio na putu kući, ali, da budem iskren, ne mogu to više raditi. Luca, zar
starimo?
Konobar je došao do njihovog stola i donio dva espressa.
Njezin je otac srknuo svoj. Jesu li još živi?
Vrlo, rekao je Vladimir zatresavši glavom. Čuo sam da su to zastrašujuća bića, vrlo
bistra. Ne razumijem kako ih uspijevaju transportirati do New Yorka. U stara
vremena bio je potreban brod i čitava posada da bi ih dopremili tako brzo. Ako su
uistinu čista rasa kao što tvrde, bit će gotovo nemoguće.
Angela bi znala više o njihovim fizičkim mogućnostima od mene, rekao je otac
prekriživši ruke ispred sebe dok je gledao kroz prozor kao da bi se Evangelinina
majka mogla pojaviti u suncem obasjanom staklu ispred njega. To je bila glavna
tema njezinih istraživanja. No vjerujem da postoji opći konsenzus o tome da Slavni
polako slabe, pa čak i najbolji od njih. Možda su tako slabi da ih se lako može
uhvatiti.
Vladimir se nagnuo bliže prema njezinom ocu, oči su mu se raširile. Želiš li reći da
odumiru?
Ne baš da odumiru, odgovorio je otac. Ali postoje spekulacije da im je zdravlje
ozbiljno narušeno. Nestaje im snage.
Ali kako je to moguće? upitao je Vladimir u čudu.
Angela je govorila da će se jednoga dana njihova krv previše izmiješati s ljudskom.
Vjerovala je da će postati poput nas, previše poput ljudi da bi zadržali svoja
jedinstvena fizička obilježja. Ja vjerujem da je to nešto povezano s negativnim
razvojem evolucije reproducirali su se previše često s nižim bićima, ljudima.
Otac je odložio cigaretu u plastičnu pepeljaru i popio još jedan gutljaj espressa.
Oni mogu zadržati svoja anđeoska obilježja samo i jedino ako se ne miješaju
između sebe. Doći će vrijeme u kojem će njihova ljudska strana prevladati i kada
će se njihova djeca početi rađati s obilježjima koja se mogu opisati samo kao
slabija kraći životni vijek, sklonost bolesti, tendencija ka smrtnosti. Njihova zadnja
šansa bit će da se pomiješaju s čistom anđeoskom vrstom, a to je kao što znamo,
iznad njihovih mogućnosti. Otrovani su ljudskom vrstom. Angela je vjerovala da su
Nefili počeli osjećati poput ljudi. Suosjećajnost, ljubav,
dobrota sve što definira nas moglo bi se početi pojavljivati kod njih. U stvari, oni
to smatraju velikom slabosti, zaključio je otac.
Vladimir se zavali u svoj stolac i prekriži ruke na prsima kao da razmišlja onome
što je rekao otac. Njihov kraj nije moguć, reče naposljetku. A opet, tko smo mi da
kažemo što jest, a što nije moguće? Čitava njihova egzistencija zasniva se na
intelektu. No nas dvojica smo ih vidjeli. Izgubili smo puno zbog njih. Vladimirov
pogled sreo se s očevim.
Njezin otac je na to rekao, Angela je vjerovala da njihov imunološki sustav
negativno reagira na kemikalije i zagađenje koje su ljudi stvorili. Tvrdila je da
umjetni elementi koji rade na tome da slome strukture stanica naslijeđene od
Promatrača stvaraju smrtonosan rak. Druga njezina teorija jest da je promjena u
prehrani u posljednjih dvije stotine godina promijenila kemijski sastav njihovih
tijela, utječući tako na reprodukciju. Angela je proučavala brojne vrste s
degenerativnim bolestima koje su ozbiljno smanjile njihov životni vijek, no nije
došla do nikakvih konačnih zaključaka. Nitko ne zna što točno to uzrokuje, no
kojigod razlog bio, očajnički to pokušavaju spriječiti.
Dobro znaš što će to zaustaviti, reče Vladimir tiho.
Točno. Angela je počela testirati mnoge tvoje teorije ne bi li vidjela imaju li tvoja
muzikološka promišljanja i biološki učinak. Pretpostavljam da je bila na tragu
nečeg velikog i da su je zato ubili.
Vladimir je primio svoju šalicu. Nebeska muzikologija nije nikakvo oružje. Njezina
je upotreba u najbolju ruku građenje kula od pijeska, a da ne spominjem koliko ju
je opasno koristiti. Ipak je Angela od svih ljudi to trebala znati.
Ona je možda jako opasna, rekao je njezin otac, ali zamisli što će se dogoditi ako
pronađu lijek. Ako to možemo spriječiti oni će izgubiti svoja anđeoska obilježja i
postat će bliži ljudskim bićima. Razboljet će se i umrijeti.
Ja ne vjerujem daje već došlo do toga, kazao je Vladimir i zatre sao glavom. To je
ono što bismo željeli.
Možda, odgovori njezin otac.
A i kada bi se to desilo. Sto bi to nama značilo? Ili tvojoj kćeri? Zašto bi riskirao
svoju sreću za nešto tako nesigurno?
Zbog jednakosti, odgovorio je otac. Bili bismo slobodni od njihove izdajničke vlasti
nad našom civilizacijom. Imali bismo kontrolu nad našom sudbinom po prvi puta u
modernoj povijesti.
Predivan san, ali neostvariv, rekao je Vladimir. Mi ne možemo kontrolirati našu
sudbinu.
Možda je njihovo slabljenje dio božjeg plana, rekao je otac ignorirajući svog
prijatelja. Možda ih je odlučio uništiti postupno, a ne jednim glatkim potezom.
Umorio sam se od božjih planova prije mnogo godina, rekao je Vladimir potišteno.
A i ti Luca.
Znači nećeš nam se pridružiti?
Vladimir je neko vrijeme gledao u njezinog oca kao da važe njegove riječi.
Reci mi iskreno je li Angela radila na teoriji muzikologije kada su je odveli?
Evangeline je čekala budući da nije znala je li dobro čula. Angele nema već
godinama no ona još uvijek nije znala pravi uzrok njezine smrti. Malo je
primaknula stolac da bolje vidi očevo lice. Na njezino iznenađenje oči su mu bile
pune suza.
Radila je na teoriji genetike odumiranja Nefila. Angelina majka, koju krivim za sve
ovo, kao što krivim i sve ostale, sponzorirala je najveći dio, pronalazila je sredstva i
poticala Angelu da preuzme projekt. Pretpostavljam da je to Gabriella smatrala
najsigurnijim mjestom u organizaciji zašto bi se inače skrivala u učionicama i
knjižnicama ako nije mislila da je to pametno? Angela je pomagala razvoju modela
u laboratorijima, naravno, pod majčinom paskom.
Zar kriviš Angelu za njezinu otmicu? upitao je Vladimir.
Tko može reći tko je kriv? Svugdje je bila u opasnosti. Njezina je majka nije
zaštitila. No svaki dan se pitam da li da krivim Gabriellu ili sebe. Jesam lije mogao
zaštititi? Je li bilo pogrešno što sam joj dopustio da nastavi s radom? Zbog toga,
dragi moj prijatelju, sada želim
upoznati ta bića. Ako postoji netko tko razumije tu bolest, tu užasnu ovisnost
otkrivanja istine, onda si to ti.
Iznenada se ispred Evangelininog stola pojavio konobar i zaklonio joj pogled.
Toliko se uživjela u ono što je njezino otac pričao da je posve zaboravila na kolač.
Stajao je napola pojeden, a sladoled se topio u sredini. Konobar je očistio stol,
obrisavši podsjetnik prolivenu vodu s okrutnom efikasnošću i odnio kolač. Zatim
je vratila pogled na očev stol. Vladimir je zapalio cigaretu, no očevo je mjesto bilo
prazno.
Primjetivši njezin nemir mahnuo joj je da dođe k njemu. Skočila je sa stolca u
potrazi za ocem.
Luca me zamolio da pripazim na tebe dok njega nema, rekao je Vladimir ljubazno.
Ti se najvjerojatnoje toga ne sjećaš jer si bila jako mala, ali upoznali smo se kada
te je majka jednom dovela na Mont parnasse. Dosta sam se družio s njom u
Parizu. Kratko smo radili zajedno i bili smo dobri prijatelji. Ako možeš vjerovati,
prije nego što sam počeo raditi kolače bio sam znanstvenik. Pričekaj trenutak,
pokazat ću ti Angelinu fotografiju.
Čim je Vladimir nestao u stražnjoj prostoriji kafića, Evangeline je požurila do vrata
i istrčala van. Dva bloka dalje, među mnoštvom, ugledala je očevu jaknu. Bez
razmišljanja o tome što će reći Vladimir ili otac ako ga dostigne, požurila je jureći
kraj dućana, maloprodajnih trgovina, parkiranih automobila i štandova s povrćem.
Na uglu, dok je skretala u ulicu zamalo je pala na rub pločnika. Njezin otac bio je
ispred nje, mogla gaje vidjeti u gužvi.
Skrenuo je iza ugla i krenuo na jug. Slijedila ga je kroz Kinesku četvrt i ulazili su sve
dublje među industrijske zgrade. Tijesne cipele stiskale su joj stopala.
Otac se zaustavio na kraju prljave ulice, pune smeća. Pokucao je na valovita
željezna vrata skladišta. Zaokupljen svojim mislima nije primijetio da ga slijedi. Bila
je gotovo toliko blizu da ga je mogla dozvati, a onda su se vrata otvorila. Ušao je u
skladište. Sve se dogodilo tako brzo i neočekivano da je Evangeline na trenutak
zastala u potjeri.
Gurnuvši teška vrata ušla je u prašnjav hodnik. Tiho se popela aluminijskim
stepenicama, pažljivo raspoređujući ravnotežu da je zvuk njezinih potplata ne bi
odao ocu ili bilo kome drugome u skladištu. Na vrhu stepenica je čučnula stavivši
bradu na koljena, u nadi da je neće otkriti. Svih ovih godina otac se trudio držati
Evangeline podalje od svog posla. Bio bi vrlo ljutit kada bi otkrio da gaje slijedila
do tamo.
Trebalo je nekoliko trenutaka da joj se oči priviknu na mračan, zagušljiv prostor, a
zatim je pred sobom vidjela prazno i ogromno skladište u kojem je grupa ljudi
stajala ispred tri kaveza velika poput automobila. Kavezi su visili na željeznim
lancima sa željeznih nosača na stropu. Zatočeni poput ptica u kockama čelične
mreže unutra su bila stvorenja u svojim kavezima. Jedan od njih bio je gotovo lud
od bijesa tresao je rešetke i urlao prostote. Drugo dvoje bilo je nepomično. Ležali
su beživotni i namrgođeni kao da su ih nadrogirali ili istukli ne bi li ih pokorili.
Pogledavši bolje, primijetila je da su posve goli, iako je tekstura kože, sjajna i
svjetlucavo zlatna, ostavljala dojam kao da su odjeveni u čisto svjetlo. Jedno
stvorenje bilo je ženskoga spola imala je dugu kosu, male grudi i uzak struk a
druga dva muškog. Mršavi, bez kose i ravnih prsiju bili su viši od ženskog anđela,
no barem pola metra viši od prosječnog čovjeka. Rešetke kaveza bile su zamrljane
svjetlucavom i poput meda ljepljivom tekućinom koja je kapala na pod.
Otac je stajao kraj muškarca prekriženih ruku. Izgledalo je kao da grupa radi na
nekom znanstvenom eksperimentu. Jedan muškarac je držao rokovnik, a drugi
kameru. Imali su i veliku svjetleću ploču s tri rendgenske slike torza mrtvačka
bijela pluća i rebra isticala su se na blijedosivoj pozadini. Na stolu se nalazila
medicinska oprema injekcije, zavoji i različiti alati kojima nije znala imena.
Ženski anđeo počeo je hodati po kavezu i vikati, čupajući svoju bujnu plavu kosu.
Pokreti su joj bili toliko snažni daje lanac kojim je bila vezana zacvilio i zaurlao kao
će puknuti. Zatim se u žestokom trzaju naglo okrenula leđima. Evangeline nije
mogla vjerovati svojim
očima. Posred njezinih dugačkih leđa nalazio se par krila koja su se šepureći
micala. Stavila je ruku na usta da ne bi ispustila glas od iznenađenja. Biće je
pokrenulo mišiće i krila su se rastvorila duž cijelog kaveza. Bijela i u pokretu, sjala
su jakom svjetlošću. Kavez se nagnuo pod anđelovom težinom ustalasavši ustajali
zrak, a Evangeline je osjetila kako joj se čula izoštravaju. Osjećala je otkucaje srca
u ušima, dah joj se ubrzao. Stvorenja su bila istovremeno ljupka i zastrašujuća. Bila
su to prekrasna, blješteća bića.
Evangeline je promatrala ženskog anđela kako šeta kavezom rastvorenih krila kao
da je muškarac ispod nje miš na kojeg bi mogla skočiti i proždrijeti ga.
Oslobodi me, zurlalo je stvorenje, a glas joj je bio hrapav, grlen i tjeskoban. Oštri i
uspravni vršci krila virili su kroz rupe na rešetkama.
Evangelinin otac se okrenu prema čovjeku s rokovnikom. Sto ćete učiniti s njima?,
upitao je kao da se radi o mreži punoj rijetkih leptira.
Ne znamo gdje ćemo poslati njihove ostatke dok ne dobijemo zadnje rezultate
testova.
Najvjerojatnije ćemo ih poslati u naše laboratorije u Arizoni na analizu,
dokumentaciju i čuvanje. Stvarno su prekrasni.
Imate li ikakve rezultate o njihovoj snazi? Vidite li ikakve znakove propadanja?
upitao je otac. Mogla je osjetiti tračak nade u njegovu glasu i iako nije mogla biti
sigurna, osjećala je da to ima nekakve veze s majkom. Nešto u testovima njihovih
tjelesnih tekućina?
Ako me pitate imaju li snagu svojih predaka, odgovorio je muškarac, odgovor je
nemaju. Ovako snažne primjerke njihove vrste nisam vidio godinama, no njihova
osjetljivost na naše podražaje je jaka.
Prekrasne vijesti, rekao je Evangelinin otac i približio se kavezu. Kada im se obratio
glas mu je postao zapovjednički, kao da priča sa životinjama. Vragovi, reče.
To je prenulo jednog muškog anđela iz letargije. Bijelim prstima primio je rešetke i
uspravio se u svojoj čitavoj visini.
Anđeli i vragovi, jedan je sjena drugoga.
Doći će dan kada ćete nestati s lica zemlje, rekao je Evangelinin otac. Jednoga vas
dana više neće biti.
Prije nego što se Evangeline mogla sakriti otac se okrenuo i žurno krenuo prema
stepenicama. Iako se pažljivo sakrila nije još mislila otići. Nije joj preostalo drugo
nego sjuriti se niz stepenice, kroz vrata, i izići u prekrasno sunčano poslijepodne.
Trčala je i trčala zaslijepljena suncem.
Milton Bar and Grill, Milton, New York
Verlaine se gurao kroz prepun bar, a lupanje u njegovoj glavi miješalo se s country
ritmom. Sav se ukočio, pekla gaje rana na ruci i nije ništa jeo od doručka. Da je bio
u New Yorku uzeo bi hranu iz svog omiljenog tajlandskog restorana ili bi se našao
s prijateljima na piću u Villageu. Ne bi imao druge brige nego što će gledati na
televiziji. Umjesto toga bio je zatočen u ronilačkom baru usred ničega i pokušavao
je otkriti kako će se izvući. No barem je bio na toplom i mogao u miru razmišljati.
Trljao je ruke da oživi prste. Ako se odledi možda će dovraga shvatiti što učiniti.
Sjeo se za stol koji je gledao na ulicu to je bilo jedino izolirano mjesto u baru i
naručio hamburger i bocu Corone. Brzo je popio pivo da se što prije zagrije i
naručio drugo. Drugo je pijuckao sporije, dopuštajući alkoholu da ga malo po malo
vrati u stvarnost. Ruke su mu drhtale, a stopala su i dalje bila ukočena. Bol zbog
rane se smanjivao. Kada je stigla hrana, već je bio ugrijan i spreman riješiti
probleme.
Izvadio je papir iz džepa, stavio ga na stol od laminata i ponovno pročitao rečenice
koje je fotokopirao. Blijedo zadimljeno svjetlo obasjavalo je njegove ruke iznurene
od zime, a polupuna boca Corone i svijetlo ružičasti papir bili ispred njega. Tekst je
bio kratak, samo četiri izravne jednostavne rečenice, no njemu je otvorio čitav niz
novih mogućnosti. Veza između majke Innocente i Abigail Rockefeller i dalje je
naravno bila misterij očito su surađivale na nekakvom projektu i imale uspjeha u
radu u Rodopima no već je mogao vidjeti veliki rad, ili čak čitavu knjigu o
predmetu koji je Abigail Rockefeller donijela iz Rodopa. Ono što gaje zanimalo,
gotovo jednako kao i sam predmet, bila je treća osoba u pustolovini, netko tko se
zvao Celesti
ne Clochette. Pokušao se sjetiti je li već naišao na to ime u nekome od svojih
istraživanja. Je li Celestine mogla biti jedna od partnerica Abigail Rockefeller? Je li
ona bila europski trgovac umjetnina? Nada da će shvatiti ovaj trokut bilo je ono
što je volio u povijesti umjetnosti: u svakome djelu leži misterij njegova nastanka,
pustolovina njegove distribucije i zanimljivosti o njegovom očuvanju.
Grigoriev interes za Samostan Sv. Ruže sve je učinio još komplek snijim. Čovjek
poput Grigoria nije mogao vidjeti i pronaći ljepotu i značenje umjetnosti. Ljudi
poput njega provodili su živote, a da nisu shvatili daje Van Gogh više od rekordnih
prodaja na aukcijama. Zbog toga je predmet sigurno imao neku novčanu
vrijednost, inače Grigori ne bi potrošio ni trenutak svog vremena da ga nađe.
Uopće mu nije bilo jasno kako se mogao spetljati s takvim čovjekom.
Gledajući kroz prozor proučavao je tamu. Temperatura se sigurno opet spustila jer
se na staklu pojavio sloj mraza. Vani je tu i tamo prošao automobil, ostavljajući za
sobom narančasti trak u hladnoći. Gledao je i čekao, razmišljajući kako da se vrati
kući.
Na trenutak je pomislio nazvati Samostan. Možda bi prelijepa časna sestra imala
neki prijedlog. No zatim mu je sinulo da bi i ona mogla biti u opasnosti. Uvijek je
postojala šansa da su progonitelji ušli u Samostan. No svakako ga ne bi mogli naći
u Samostanu niti bi mogli znati daje pričao s Evangeline. Nije bila sretna kada gaje
vidjela i vjerojatno nikada o njemu neće progovoriti ni riječ. U svakome slučaju je
bilo bitno biti praktičan. Morao je naći željezničku stanicu ili autobus koji će ga
odvesti do grada i bio je siguran da će to pronaći u Miltonu.
Samostan Sv. Ruže, Milton, New York
Evangeline nije dobro poznavala sestru Celestine. Imala je sedamdeset i pet
godina, bila je vezana za invalidska kolica i nije provodila mnogo vremena s
mlađim sestrama. Iako je svaki dan dolazila na misu, jedna od sestara gurala je
kolica kroz crkvu, Celestine bi se, neoskvrnjena poput kraljice, zaustavila na
izoliranome i zaštićenome mjestu. Uvijek je dobivala obroke u svoju sobu, a s
vremena na vrijeme Evangeline bi poslali iz knjižnice u njezine odaje u koje bi
nosila hrpe poezije i povijesnih romana. Povremeno bi naručivala francuska djela
međuknjižničnom razmjenom. Te su je knjige, primjetila je Evangeline, činile
posebno sretnom.
Dok je prolazila prvim katom gledala je kako sestre rade. Gomila crnobijelih halja
kretala se kroz slabo svjetlo zidnih svjećnjaka izvodeći svoj dnevni ritual. Ispunile
su hodnike otvarajući ostave za metle, mahale su metlama od resa, krpama i
bocama deterdženta, pripremajući se za večernje zadatke. Oko struka su stavile
pregače, zasukale su rukave svojih halja i navukle gumene rukavice. Čistile su
prašinu sa zavjesa i otvarale prozore da uklone vječnu plijesan i mahovinu nastale
od vlage, posljedice hladne klime. Ponosile su se što same uspijevaju napraviti
većinu posla u samostanu. Veselje s kojim su izvršavale svoje večernje poslove
nekako je kamufliralo činjenicu da ribaju, stavljaju vosak i čiste prašinu, umjesto
toga stvaralo je iluziju da doprinuse nekom veličanstvenom projektu koji je bio
mnogo veći od njihovih sitnih individualnih zadataka. Da, to je bila istina, svaki
očišćeni kat i svaka ispolirana balustrada bili su dar i prinos velikome Bogu.
Evangeline je hodala uskim stepenicama Kapelice klanjanja prema četvrtome
katu. Celestinina odaja bila je jedna od najvećih u samostanu. Imala je
četverokutnu spavaću sobu s privatnom kupaoni
com opremljenom velikim tušem i plastičnim stolcem na sklapanje. Evangeline se
često pitala nije li Celestine zatočeništvo oslobodilo sudjelovanja u svakodnevnim
poslovima zajednice, dajući joj ugodno formalno oslobođenje od dužnosti, ili je
izolacija Celestinina života u samostanu pretvorila u zatvor. Takva nepokretnost
činila joj se strašno ograničavajućom.
Tri puta je polako zakucala na vrata.
Da? rekla je Celestine slabim glasom. Bila je porijeklom Francuskinja i još se
osjećao jak francuski naglasak, iako je živjela u Americi već pola stoljeća.
Evangeline je ušla u sobu i zatvorila za sobom vrata.
Tko je to?
Ja sam, rekla je tiho, bojeći se daje ne prestraši. Evangeline. Iz knjižnice.
Celestine je sjedila u invalidskim kolicima pokraj prozora. Imala je pleteni
prekrivač u krilu. Budući da više nije nosila veo, lice joj je uokvirivala kratko
ošišana bijela kosa. Na drugome kraju sobe ovla živač zraka je ispuštao paru. Na
suprotnoj strani topli radijatori grijali su sobu kao da je sauna. No činilo se da je
Celestine hladno unatoč prekrivaču. Na krevetu je bio sličan prekrivač, tipični
primjerak kakve su mlađe sestre radile starijima. Celestine je stisnula oči da bolje
vidi. Imaš nove knjige za mene, zar ne?
Nemam, odgovorila je Evangeline i sjela pokraj Celestine. Kraj njih je stajao stol od
mahagonija pun knjiga na vrhu kojih je bila lupa. Čini se da ih imate dosta.
Da, da, odgovorila je Celestine gledajući kroz prozor, uvijek postoji još nešto za
pročitati.
Zao mi je što vas ometam, sestro, no željela sam vas nešto pitati. Izvukla je pismo
koje je gđa Rockefeller pisala majci Innocenti i stavila ga u sestrino krilo.
Celestine je sklopila svoje duge bijele prste u krilu, zlatni prsten SFVK sjao je na
njezinom prstenjaku, i hladno je odmjeravala. Dešavalo se da sestra Celestine
zaboravi što je dan prije jela za ručak, a kamoli da se sjećala događaja od prije
nekoliko desetljeća.
Evangeline je pročistila grlo. Jutros sam radeći u arhivu pronašla pismo koje vas
spominje. U stvari ne znam kamo bih ga pohranila, pa sam se nadala da biste mi
mogli objasniti o čemu se radi, da ga znam staviti na odgovarajuće mjesto.
Odgovarajuće mjesto? Celestine je upitala sumnjičavo. Nisam sigurna mogu lija u
posljednje vrijeme puno pomoći da se nešto stavi na odgovarajuće mjesto. Sto
piše u pismu?
Predala je pismo sestri Celestine, a ona ga zatim okrenula na pravu stranu.
Povećalo, rekla je tražeći prstima po stolu.
Evangeline joj je u ruke stavila lupu, koja je čvrst papir pretvarala u lelujave
krugove ispunjene slovima, i pažljivo promatrala dok je Celestine čitala. Njezin
izraz lica odavao je borbu s mislima, premda Evangeline nije znala reći je li pismo
bilo uzrok tome. Malo kasnije Celestine je odložila lupu u krilo i Evangeline je
odmah shvatila prepoznala je pismo.
Jako je staro, napokon je progovorila presavinuvši papir i položivši svoje ruke
prošarane venama na njega. Napisala gaje žena koja se zove Abigali Rockefeller.
Da, rekla je Evangeline. Pročitala sam potpis.
Iznenađena sam da ste to pronašli u arhivu, mislila sam da su sve odnijeli sa
sobom.
Nadala sam se, nastavila je Evangeline, da biste mi možda mogli pojasniti njegov
sadržaj.
Celestine je duboko uzdahnula i odvratila pogled, njezine oči bile su uokvirene
naboranom kožom. Ovo je bilo napisano prije nego što sam došla u Sv. Ružu.
Došla sam ovdje tek početkom 1944, oko tjedan dana prije velikog požara. Bila
sam umorna od puta i nisam znala ni riječ engleskoga.
Znate li možda zašto bi gđa Rockefeller poslala takvo pismo majci Innocenti?
Evangeline je bila uporna.
Celestine se povukla dublje u kolica i poravnala pokrivač na nogama. Gđa
Rockefeller me dovela ovdje, rekla je i zastala kao da razmišlja nije li previše
otkrila. Stigli smo Bentleyem mislim, iako
nikada nisam puno znala o automobilima proizvedenim izvan Francuske. To je
definitivno bio automobil koji je pristajao Abigail Rockefeller. Ona je bila
debeljuškasta, starija gospođa u krznenom kaputu, a ja sušta suprotnost. Bila sam
mlada i nevjerojatno mršava. U stvari, budući da sam bila obučena u svoju
staromodnu franjevačku halju kakvu još uvijek nose u Portugalu, gdje sam se
zavjetovala prije nego što sam krenula na putovanje izgledala sam kao sestre
kada se poredaju u oblik slova u na prilazu u samostan, u svojim crnim kaputima i
crnim šalovima. Bila je Pepelnica. Sjećam se jer su crni križići krasili njihova čela,
blagoslovi jutarnje mise.
Neću nikada zaboraviti dobrodošlicu svojih sestara. Dok sam prolazila, gomila
sestara Sv. Ruže šaputala je svojim blagim i ritmičnim glasovima, nešto poput
pjesme dobro nam došla. Dobro došla, dobro došla kući?
I mene su sestre slično pozdravile kada sam došla, rekla je Evangeline i prisjetila se
da je samo željela da se od nekuda pojavi njezin otac i odvede je natrag u
Brooklyn.
Da, sjećam se, rekla je Celestine. Bili ste tako mladi kada ste došli. Zastala je kao
da uspoređuje Evangelinin dolazak sa svojim vlastitim. Majka Innocenta me
pozdravila, no tada sam shvatila da su se te dvije žene već poznavale. Onda je gđa
Rockefeller rekla: Drago mi je da vas napokon mogu upoznati, odjednom sam se
zapitala jesu li sestre uistinu došle pozdraviti mene ili je njihovu pažnju privukla
gđa Rockefeller. Bila sam svjesna svoga izgleda. Imala sam debele podočnjake i
bila sam pothranjena. Ne bih znala reći što mi je učinilo veću štetu odlazak iz
Europe ili putovanje preko Atlantika.
Evangeline je pokušavala zamisliti scenu Celestininog dolaska. Bilo joj je teško
zamisliti je kao djevojku. Celestine je bila mlađa od Evangeline kada je došla u
Samostan. Abigail Rockefeller sigurno je brinula za vaše dobro, rekla je
Evangeline.
Glupost, odgovorila je Celestine. Gđa Rockefeller stavila me pod Innocentin
nadzor poput matrone koja je dovela svoju kćer na prvi bal. No Innocenta je
jednostavno širom otvorila teška drvena
vrata, pridržavajući ih svojom težinom, ne bi li se sestre mogle vratiti na posao.
Dok su prolazile osjetila sam miris svakodnevnih poslova na njihovim haljama
politure za drvo, sredstva za čišćenje, voštane svijeće no činilo se da gđa
Rockefeller nije za to marila. Ono što je nju zanimalo, sjećam se, bio je mramorni
kip arhanđela Mihaela koji stoji na zmijinoj glavi. Stavila je ruku u rukavici na nogu
kipa i lagano je prelazila prstom pritisnuvši taman toliko da slomi demonsku glavu.
Primijetila sam dvostruki niz bisera oko njezinog vrata, žućkasti kružići što su
svjetlucali na slabom svjetlu, lijepi predmeti koji su, unatoč mojoj uobičajenoj
slaboj percepciji materijalnog svijeta, na trenutak privukli i zadržali moju pažnju.
To nije moglo pomoći, no primijetila sam koliko je nepošteno da u Europi toliko
mnogo djece božje pati, bolesno i nemoćno, dok se neki u Americi ukrašavaju
krznima i biserima.
Evangeline ju je pomno gledala nadajući se da će nastaviti. Ne samo da je ova
žena znala nešto o vezi između Innocente i Abigal nego je i sama bila dio nje.
Željela ju je zamoliti da nastavi no bojala se da bi Celestine svako direktno pitanje
moglo učiniti sumnjičavom. Naposljetku je rekla, Vi sigurno puno znate o tome što
je gđa Rockefeller pisala Innocenti.
Moj trud nas je odveo u Rodope, rekla je Celestine pogledavši Evangeline u oči
tako strogo da se uznemirila. Moj nas je trud doveo do onoga što smo pronašli u
klancu. Pazili smo da sve ide po planu. Nisu nas pretekli, što je bilo veliko
olakšanje našem vođi, dr. Seraphini, najviše smo se brinuli da nas ne ulove prije
negoli stignemo do klanca.
Kakvog klanca? upitala je zbunjeno.
Pripreme su bile vrlo detaljne, nastavila je Celestine. Imali smo najmoderniju
opremu i kamere koje su nam dopuštale da dokumentiramo naša otkrića. Brinuli
smo se oko zaštite kamera i filma. Otkriće je bilo dobro zbrinuto. Zamotano u
pamučnu tkaninu i odjeću. Uistinu vrlo sigurno. Celestine se zagledala kroz prozor
kao da mjeri vodostaj rijeke.
Nisam sigurna jesam li shvatila, rekla je Evangeline nadajući se da će je potaknuti
na pojašnjenje. Kakav klanac, kakva otkrića?
Pogledi su im se ponovno susreli. Vozili smo se kroz Rodope u koje smo ušli preko
Grčke. To je za vrijeme rata bio jedini put. Amerikanci i Britanci započeli su
bombardiranja na zapadu, u Sofiji. Šteta je svakim tjednom rasla i znali smo da
postoji mogućnost da pogode klanac, iako to nije bilo vrlo izgledno, naravno
šanse su bile jedan naprema tisuću. No ipak smo krenuli u akciju. Nakon što su
stigle donacije Abigail Rockefeller, sve se vrlo brzo dešavalo. Bili su pozvani svi
angelolozi da ujedine svoje snage.
Angelolozi? upitala je Evangeline. Premda joj je riječ bila poznata nije to htjela
priznati.
Ako primijeti neku promjenu Celestine neće nastaviti. Naši neprijatelji nisu nas
napali u Đavoljem ždrijelu, već su nas slijedili do Pariza. Celestinin glas postao je
energičniji i okrenula se prema Evangeline širom otvorenih očiju. Odmah su nas
počeli progoniti. Pokrenuli su svoju mrežu špijuna i uhvatili mog voljenog učitelja.
Nisam više mogla ostati u Francuskoj. U Europi je bilo previše opasno. Morala sam
otići u Ameriku iako to uopće nisam željela. Na mene je pala odgovornost da
spremim predmet na sigurno naše otkriće povjereno je meni, shvaćate, i nisam
mogla učiniti ništa drugo nego pobjeći. Još uvijek se osjećam kao da sam izdala
naša uvjerenja time što sam otišla, ali nisam imala izbora. To je bio moj zadatak.
Dok su drugi umirali, ja sam se ukrcala na brod za New York. Sve je bilo spremno.
Evangeline je pokušavala ne pokazati osjećaje koje su u njoj izazvali ovi bizarni
detalji Celestinine priče. No što je duže slušala, sve joj je teže bilo šutjeti. Gđa
Rockefeller vam je u tome pomagala? upitala je.
Ona je organizirala moj put iz pakla u koji se pretvorila Europa. To je bio prvi
izravan odgovor koji je dala Evangeline. Prokrijumča rili su me u Portugal. Drugi
nisu bili takve sreće kada sam odlazila znala sam da su oni koji ostaju gotovi. Čim
bi nas pronašla, ta bi nas strašna bića ubila. To je bio njihov stil okrutna, zla,
neljudska bića! Neće biti mirni dok nas ne unište. Do tada će trajati lov na naše
glave.
Evangeline ju je promatrala u šoku. Nije znala puno o Drugom svjetskom ratu ni
kako je utjecao na Celestine, ali se zabrinula da bi joj daljnje nerviranje moglo
naštetiti. Molim vas sestro, sve je u redu. Uvjeravam vas da ste sada sigurni.
Sigurna? Celestinine oči su se ukočile od straha. Nikad nisi siguran. Jamais.
Recite mi, upitala je mirnim glasom, na kakvu opasnost mislite?
Celestinin glas gotovo se pretvorio u šapat, A cette epoquela, ily avait des geants
sur la terre, et aussi apres que les fils de Dieu se furent unis auxfilles des hommes
et qu'elles leur eurent donne des enfants. Ce sont ces heros sifameux dautrefois.

Razumijela je francuski. Ipak je to bio materinji jezik njezine majke i Evangeline je

s njom pričala isključivo na francuskom. No nije ga čula više od petnaest godina.
Glas joj je postao oštar, brz i gorljiv dok je ponavljala iste riječi na engleskome: U
ona su vremena a i kasnije na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim
kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi.
Evangeline je znala odlomak na engleskome, kao i gdje se nalazi u Bibliji. To je iz
Knjige Postanka, rekla je osjetivši olakšanje što je razumjela barem djelić onoga
što je sestra Celestine govorila. Poznajem taj odlomak. To je odmah prije Potopa.
Oprostite? Celestine ju je pogledala kao da je nikad prije nije vidjela.
Citirali ste odlomak iz Knjige Postanka, rekla je Evangeline, znam ga vrlo dobro.
Ne, odjednom reče Celestine s pogledom punim netrpeljivosti. Vi ne shvaćate.
Evangeline je stavila svoju ruku na njezinu da je smiri, no bilo je prekasno
Celestine je bila ljutita. Šaptala je u početku su odnosi između ljudskih i božanskih
stvorenja bili u harmoniji. U kozmosu je postojao red. Mnoštvo anđela bilo je
podijeljeno u točno određene redove; muškarac i žena, božji miljenici stvoreni na
njegovu sliku, živjeli su u raju, slobodni od boli. Patnja nije postojala, smrt nije po
stojala, vrijeme nije postojalo. Nije bilo razloga za to. Svemir je bio prekrasno
miran i čist u svom odbijanju da krene naprijed. No anđeli nisu mogli živjeti u
takvom svijetu. Postali su ljubomorni na ljude. Zli anđeli stavili su na kušnju ljudski
ponos ne bi li nanijeli bol Bogu. I tako su pali anđeli, kao što su pali i ljudi.
Uvidjevši da će biti samo gore po Celestine ako nastavi s tom pričom Evangeline je
izvukla pismo iz njezinih drhtavih prstiju. Nakon što ga je presavinula i stavila u
džep ostala je stajati pred njom. Oprostite sestro, rekla je. Nisam vas mislila ovako
uznemiriti.
Idite! povikala je Celestine snažno drhteći. Smjesta otiđite i pustite me na miru!
Zbunjena i u strahu Evangeline je zatvorila vrata sobe i prvo hodajući, a zatim
trkom, pojurila kroz uski hodnik do stepenica.
Većinu poslijepodneva sestra Philomena bi drijemala dok je ne bi pozvali na
večeru. Zbog toga nije bilo neobično da je knjižnica bila prazna kad je Evangeline
stigla. Nije gorjela vatra, a kolica su bila puna knjiga koje su čekale da ih se vrati na
police. Ignorirajući nered u kojem su bile knjige samo je željela zapaliti vatru i
ugrijati hladnu sobu. Stavila je dvije cjepanice na rešetku, napunila peć zgužvanim
novinama i zapalila šibicu. Cim se vatra počela hvatati počela je popravljati suknju
malim, hladnim rukama, kao da će joj poravnata tkanina pomoći da se usredotoči.
Jedno je bilo jasno, trebat će joj sva koncentracija da shvati Celestininu priču.
Izvadila je pismo iz džepa na suknji, otvorila ga i ponovno pročitala pismo
gospodina Verlainea:
Tijekom istraživanja koje provodim za privatnog klijenta otkrio sam da se gospoda
Abigail Aldrich Rockefeller; glava obitelji Rockefeller i mecena, kraće vrijeme
dopisivala s nadstojnicom Samostana Sv. Ruže majkom Innocentom, između
1943-1944. godine.
Pismo nije bilo ništa više od bezopasne molbe za posjet Samostanu Sv. Ruže,
formalno pismo koje se šalje institucijama koje posjeduju rijetke zbirke i slike,
pismo na koja je odgovarala brzom i efikasnom odbijenicom koja se zauvijek
zaboravljala nakon što je jednom po
slana. Međutim, obična zamolba sve je izokrenula naglavce. Bila je istovremeno
zabrinuta i vrlo znatiželjna zbog sestre Celestine, gđe Abigail Rockefeller, majke
Innocente i angelologije. Željela je shvatiti čime su se bavili njezini roditelji, no
jednako tako žudjela je za ljepotom neznanja. Celestinine riječi usijekle su joj se
kao daje došla u Sv. Ružu samo da bi ih čula. Kada bi bilo tako, moguća veza
između Celestinine i njezine priče ispunjavala ju je ogromnim nemirom.
Jedina utjeha bila joj je to što je knjižnica još uvijek bila otvorena. Sjela je pokraj
peći, stavila šiljate laktove na stol i naslonila glavu na ruke ne bi li razbistrila misli.
Premda je gorjela vatra, hladni zrak je curio kroz peć, stvarajući neobičnu
mješavinu intezivne vrućine i hladnoće koja grize kožu. Pokušavala je
rekonstruirati Celestininu priču najbolje što je mogla. Uzela je iz ladice stola
komad papira i crveni marker i napisala:
Đavolje ždrijelo Rodopi Postanak 6
Dok se koncentrirala bila je sličnija kornjači nego djevojci, povukla bi se u sebe na
hladno osamljeno mjesto, potpuno nepomična, i čekala da zbunjenost prođe. Pola
sata zurila je u riječi koje je napisala: Đavolje ždrijelo, Rodopi, Postanak 6,
Angelologija. Da joj je netko dan prije rekao da će napisati te riječi samo bi se
nasmijala, uhvatile su je nespremnu. No baš te riječi bile su stupovi priče sestre
Celestine. S ulogom gđe Abigail Rckefeller u tom misteriju i s pismom koje je
pronašla, nije mogla drugo nego otkriti kakav je bio odnos između njih.
Iako joj je prva ideja bila analizirati popis dok joj se nekom čarolijom ne objasni
sam od sebe, palo joj je na pamet nešto bolje. Odšetala je sada već zagrijanom
prostorijom do police i skinula s nje veliki atlas svijeta. Otvorila gaje, pronašla
Rodope u kazalu, i okrenula na stranicu negdje na sredini atlasa. Ispostavilo se da
su Rodopi manji pla
ninski lanac u jugoistočnoj Europi koji se protežu od sjeverne Grčke do južne
Bugarske. Proučavala je mapu nadajući se da će pronaći neki znak o Đavoljem
ždrijelu, no cijela je regija bila mrlja različitih kvrga i trokuta, što je označavalo
uzdignut teren.
Sjetila se daje Celestine spomenula ulazak u Rodope kroz Grčku, pa je prstom išla
prema jugu do morem okruženog grčkog kopna. Pronašla je mjesto na kojem su
se Rodopi uzdizali iz visoravni. Zelena i siva boja prekrivale su područja uz planine,
upućujući na slabu stopu naseljenosti. Sve glavne ceste išle su iz Kavale, lučkog
grada na tračkome moru odakle se mreža autocesta širila prema manjim
gradovima i selima na sjeveru. Gledajući prema južnome dijelu planinskog masiva
i niže prema poluotoku, ugledala je poznata imena Atene i Sparte o kojima je
čitala na satovima klasične književnosti. Tu su bila drevni gradovi koje je uvijek
povezivala s Grčkom. No nikada nije čula za daleki komadić planine koji se pružao
duž granice na dalekom sjeveru s Bugarskom.
Shvativši da iz karte neće više ništa naučiti, bacila se na pouzdan komplet
enciklopedija iz 1960. i pronašla Rodope. Usred stranice nalazila se crnobijela
fotografija spilje. Ispod fotografije je pisalo:
Đavolje ždrijelo je jama duboko urezana u planinski lanac Ro dopa. Uska pukotina
u ogromnoj stijeni, jama se spušta duboko pod zemlju formirajući ventilaciju u
čvrstoj granitnoj stijeni koja oduzima dah. U prolazu se pruža pogled na ogroman
vodopad koji se u slapovima spušta po stijeni, stvarajući podzemnu rijeku. Niz
prirodnih pećina na dnu ždrijela dugo je bio izvor legendi. Prvi istraživači govorili
su o neobičnom svjetlu i osjećaju euforije koji su osjetili nakon što su ušli u
skrivenu jamu, fenomen koji se može objasniti šupljinama u zemlji koje su pune
prirodnih plinova.
Evangeline je nastavila dalje. Otkrila je daje Đavolje ždrijelo uvršteno na
UNESCOvu listu pedesetih. Zbog svoje vrtoglave ljepote te povijesnog i mitološkog
značenja za Tračane, koji su živjeli na tom
području između 5. i 6. stoljeća prije Krista, smatra se međunarodnim blagom.
Zatim je otvorila knjigu grčke i tračke mitologije i nakon nekoliko poglavlja koja su
opisivala nedavna arheološka iskapanja trač kih ruševina pročitala sljedeće:
Stari Grci vjerovali su daje Đavolje ždrijelo bio prolaz u mitološki podzemni svijet
kroz koji je Orfej, kralj tračanskog plemena Kikoni, putovao da bi spasio svoju
ljubav Euridiku iz zaborava Hada. Prema grčkoj mitologiji Orfeju se pripisuje da je
ljude poučio umjetnosti glazbe, pisma i medicine, a često se spominje i kao
promicatelj Dionizova kulta. Apolon je Orfeju dao zlatnu liru i naučio ga svirati
tako da je svojom glazbom mogao pripitomiti životinje, pokretati predmete i
olakšati bol svim bićima, uključujući i stanovnike podzemlja. Mnogi arheolozi i
povjesničari tvrde da je promicao ekstatične i mistične obrede među običnim
ljudima. Uistinu se vjeruje da su Tračani prinosili ljudske žrtve za vrijeme
ekstatičnih dionizijskih rituala, ostavljajući raskomadana tijela da počivaju u
krškim prolazima Đavoljeg ždrijela.
Zaintrigirala ju je priča o Orfeju i njegovom mjestu u grčkoj mitologiji, no te
informacije nisu bile povezane s Celestininom pričom. Ona nije spomenula ni
Orfeja ni Dionizov kult. Međutim, na njezino iznenađenje, sljedeći odlomak posve
ju je zaokupio:
Dolaskom kršćanstva počelo se vjerovati da je Đavolje ždrijelo bilo mjesto na
kojem su završili anđeli nakon izgona iz raja. Kršćani koji su živjeli u blizini vjerovali
su daje oštra okomita gudura na ulazu u jamu nastala od Luciferova gorućeg tijela
dok je padalo kroz zemlju u pakao, pa otuda ime same jame. Osim toga, dugo se
vjerovalo da je jama bila zatvor, ne samo za pale anđele nego i za Sinove božje,
često poricana stvorenja iz pseudoepigrafske Knjige Enoha. Poznati kao
Promatrači po Enohu ili Sinovi božji prema Bibliji, ovi neposlušni anđeli
pali su u božju nemilost nakon združivanja sa ženama i stvaranja hibridnog
potomstva anđela i ljudi nazvanog Nefili (vidi Knjiga Postanka 6). Promatrači su bili
zatvoreni pod zemljom nakon počinjenog zločina. Njihov podzemni svijet
spominje se u Bibliji. Vidi Juda 1:6.
Ostavivši knjigu otvorenu otišla je po Novi zavjet koji je ležao na hrastovom stalku
u centru knjižnice. Listajući prošla je stvaranje, pad, ubojstvo Abela i zaustavila se
na Postanku 6:
1 Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, 2 opaze sinovi Božji da
su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli. 3 Onda
Jahve reče: Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu
vijek bude stotinu dvadeset godina. 4 U ona su vremena a i kasnije na zemlji bili
Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su
oni od starine po snazi glasoviti ljudi. 5 Vidje Jahve kako je čovjekova pokvare nost
na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. 6
Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. 7 Reče
Jahve: Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje od čovjeka do zvijeri,
puzavce i ptice u zraku jer sam se pokajao što sam ih napravio. 8
Ovo je bio odlomak iz kojeg je Celestine citirala. Iako je pročitala taj odlomak iz
Knjige Postanka već stotinu puta još kada je bila dijete majka joj je na glas to
čitala i to je bila njezina prva velika ljubav, najdramatičnija, kataklizmička,
zastrašujuća priča koju je ikada čula nikada nije zastala i razmislila o čudnim
detaljima u njoj. O rođenju neobičnih bića Nefila, o osudi da ljudi mogu živjeti
samo 120 godina, o razočaranju Stvoritelja u njegove potomke, o zlim
posljedicama Potopa. Za vrijeme svih njezinih učenja, pripreme novicijata, za
vrijeme svih sati u kojima je sa sestrama iz Sv. Ruže diskutirala o Bibliji, ovaj se
odlomak nije nikada analizirao. Ponovno je pročitalaodlomak zastavši kod
rečenice U ona su vremena a i kasnije na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi
općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi
glasoviti ljudi.
Zatim je okrenula na poslanicu Jude apostola: I anđele, koji nisu čuvali svojeg
dostojanstva nego su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je za sud velikoga Dana,
okovane u mraku vječnim okovima.
Počela ju je boljeti glava i zatvorila je Bibliju. Ćula je u glavi očev glas i ponovno se
popela stepenicama hladnog, prašnog skladišta, tiho hodajući u cipelama Mary
Jane po metalnim stubama. Oštar zvuk krila, svjetlucanje tijela, neobična i
prekrasna bića u kavezima koja su se pojavila to su bile vizije za koje je dugo
željela da su samo posljedica njezine mašte. Sama pomisao da su te zvijeri žive i
da su one razlog zbog kojeg ju je otac doveo u Sv. Ružu, bilo je nešto što trenutno
nije mogla podnijeti.
Uputila se prema redu knjiga iz 19. stoljeća koje su bile složene na polici
zaključana staklenog kovčega. Iako su to bile najstarije knjige u knjižnici, došle su u
Samostan kada je osnovan, bile su moderne u usporedbi s tekstovima koji su se
analizirali i tumačili na njihovim stranicama. Uzevši ključ s kuke na zidu, otvorila je
kovčeg i uzela jednu, noseći je pažljivo u naručju dok je hodala prema velikom
hrastovom stolu pokraj peći. Pregledala je knjigu Anatomiju palog anđela
prešavši prstima po mekom kožnom uvezu u strahu da ne bi, nestrpljiva da je
otvori, oštetila naslovnicu.
Nakon što je navukla tanke pamučne rukavice, nježno je otvorila korice. Pronašla
je stotine stranica ispunjenih podacima o mračnoj strani anđela i njihovom
potomstvu. Svaka stranica, svaki dijagram, svaki crtež na neki je način bio povezan
s pobunom anđela koji su se usprotivili prirodnom poretku. Knjiga je sadržavala
sve, od biblijske egzegeze do franjevačkog odnosa prema egzorcizmu. Listala je
sve dok se nije zaustavila na propitivanju uloge demona u crkvenoj povijesti.
Premda o tome nije nikada razgovarala sa sestrama, niti je o tome sama išta znala,
demonske sile nekada su bile tema mnogih teoloških rasprava. Sv. Toma Akvinski,
na primjer, tvrdio je daje vjerska dogma da demoni imaju moć za stvaranje vjetra,
oluja, kiše i vatre
s neba. Demonska populacija, prema talmudskim proračunima njih 7,405,926
podijeljeno u 72 organizacije, nije bila direktno opisana u kršćanskim djelima. Nije
vjerovala da je taj broj išta više od pukog nagađanja, no ipak ju je zadivio. Prva
poglavlja u knjizi sadržavala su povijesne informacije o pobuni anđela. Kršćani,
Zidovi i muslimani svađaju se već tisuću godina o postojanju palih anđela.
Najkonkret niji podatak o njima može se naći u Knjizi Postanka, no ti tekstovi, koji
se smatraju apokrifnim i pseudografskim, počeli su cirkulirati stoljećima poslije
Krista stvorivši židovskokršćanski koncept anđela. Priča o njihovom povratku bilo
je u obilju, a krivih podataka o njihovoj prirodi jednako mnogo u starome svijetu,
kao i u novo doba. Zajednička pogreška, na primjer, bila je brkati Promatrače za
koje se mislilo da ih je Bog poslao na zemlju da bi špijunirali ljudski rod s
pobunjenim anđelima, onim anđeoskim bićima koja su postala popularna zbog
Izgubljenog raja, koji su slijedila Lucifera i zbog toga bili otjerani iz raja. Promatrači
su pripadali desetom redu časnog Elohima, dok su Lucifer i pobunjeni anđeli, vrag
i njegovi demoni, potjecali od Malakima, a to je značilo da su pripadali višim
anđeoskim redovima. Dok je Sotona bio osuđen na vječnu vatru, Promatrači su
bili samo zatočeni na neodređeno vrijeme. Zatvoreni u nešto što se različito
prevodilo kao jama, rupa, spilja i pakao, čekali su slobodu.
Nakon što je neko vrijeme čitala, primijetila je kako nesmotreno zaravnava
stranice. Pogledala je prema vratima na kojima je samo nekoliko sati ranije
ugledala Verlainea. Bio je to tako čudan dan, prijelaz od njezinog jutarnjeg rituala
molitve do trenutnog nelagodnog stanja koji se činio više kao san nego stvarnost.
Ver laine je uletio u njezin život tako naglo da joj se činilo da je kao i njezina
obitelj, kreacija njezina uma, istovremeno realan i nerealan doživljaj.
Izvadila je pismo iz džepa, stavila ga na stol i ponovno pročitala. Bilo je nešto u
njegovo karakteru njegova direktnost, familijaran ton i inteligencija što ju je
izvuklo iz oklopa u kojem je živjela proteklih godina. Njegov dolazak podsjetio ju je
da izvan samostanskih dobara postoji drugi svijet. Dao joj je svoj telefonski broj na
komadiću papira. Znala je da unatoč poštovanju prema sestrama i opasnosti da
bude otkrivena, mora s njime ponovno razgovarati.
U žurbi je hodala hodnicima na prvome katu. Projurila je kroz informativni
sastanak molitvenih partnera koji se odvijao u predvorju Vječnog mira i kroz
predavanje o obrtima u Umjetničkom centru Sv. Ruže od Viterba. Nije se
zaustavila u zajedničkoj garderobi da uzme svoju jaknu, niti je stala u Uredu za
misije i novačenje da uzme dnevnu poštu. Nije čak stala ni da pogleda je li sve u
redu s rasporedom klanjanja. Jednostavno je išetala kroz glavna vrata do velike
garaže od cigle na južnoj strani posjeda u kojoj je izvadila ključeve iz sive metalne
kutije na zidu i upalila samostanski automobil. Iz iskustva je znala da je za
franjevku vječnog klanjanja u Samostanu Sv. Ruže jedino izolirano mjesto bilo u
smeđem sedanu s četiri vrata.
Bila je sigurna da se nitko neće buniti zato što je uzela automobil. Odvoženje
pošte bio je zadatak koji bi obično unaprijed pripremila. Svako poslijepodne
spakirala je poštu u pamučnu vreću i skrenula na Route 9W, cestu s dvije trake
koja je vodila duž rijeke Hudson. Samo je nekoliko sestara imalo vozačku dozvolu,
pa se Evangeline dobrovoljno javila za obavljanje ostalih zadataka vezanih uz
prijevoz. Odlazak u ljekarnu, dućan i kupovinu poklona kada bi koja sestra slavila
rođendan.
Nekad bi poslijepodne vozila preko rijeke, po željeznome King stonRhinecliff
mostu do Dutchess okruga. Usporivši dok bi prelazila most, otvorila bi prozor i
promatrala posjede raspršene poput ogromnih gljiva s obaju strana rijeke
samostanska dobra različitih religijskih zajednica uključujući i tornjeve Sv. Ruže, i
negdje oko zavoja, Vanderbilt Mansion, zaštićenu hektarima zemlje. S te visine
mogla je vidjeti miljama daleko. Osjetila je kako se automobil lagano naginje u
zavoju i na čas je obuzme panika. Bila je visoko iznad vode, tako visoko daje
pogledavši dolje na tren osjetila kakav bi osjećaj bio letjeti. Oduvijek je voljela
osjećaj slobode koji ju je obuzimao svaki put kada bi hodala preko vode, još od
mnogih šetnji preko Brooklyn Bridgea s ocem. Kada bi došla do kraja mosta
polukružno bi se
okrenula i nastavila voziti nazad, puštajući da joj pogled klizi po lju bičastoplavoj
pozadini brežuljaka Catskills koji su se uzdizali na zapadnome nebu. Počeo je
padati snijeg, lepršajući goredolje po zraku. Još jednom, most ju je vodio sve više i
više iznad zemlje, i stupovi su je dizali. Osjetila je ugodno odvajanje od tijela,
vrtoglavicu koju je ponekad osjećala ujutro u Kapelici klanjanja, čisto poštovanje
prema veličini Stvoritelja.
Evangeline su popodnevne vožnje pomagale da razbistri um. Ranije toga dana
mislila je na budućnost koja joj se činila razvučena ispred nje poput beskrajna,
zagušljivog hodnika kroz koji je mogla zauvijek besciljno hodati. Sada, skrenuvši na
9W, nije mislila na ništa drugo osim Celestinine bizarne priče i Verlaineova
neočekivana ulaska u njezin život. Željela je daje njezin otac živ pa da ga može
upitati, zbog njegova životna iskustva i mudrosti, što bi on napravio u ovakvoj
situaciji.
Spustila je prozor i ispunila automobil ledenim zrakom. Unatoč činjenici da je
usred zime i daje ostavila jaknu u samostanu, koža joj je gorjela. Jako se znojila i
osjećala se ljepljivo. Pogledala se u retrovizor i ugledala bezbroj crvenih točkica na
vratu u obliku ameba na blijedom ružičastom mesu. Posljednji put to joj se desilo
one godine kada je umrla majka, kada je razvila listu neobjašnjivih alergija koje su
nestale dolaskom u Sv. Ružu. Godine kontemplacije razvile su oko nje balončić
sigurnosti i ugode, no slabo su je pripremile na suočavanje s prošlošću.
Izašavši s glavne autoceste izbila je na usku, zavojitu cestu koje je vodila u Milton.
Uskoro je drveće nestalo i šuma je uzmaknula da bi otkrila veliko nebo prekriveno
pahuljama. Pločnici na Main Streetu bili su pusti kao da su hladnoća i snijeg sve
potjerali unutra. Stala je na benzinskoj crpki, napunila automobil bezolovnim
benzinom i krenula prema telefonskoj govornici. Prsti su joj drhtali dok je stavljala
novčić. Otipkala je broj koji joj je Verlaine dao i čekala, a srce joj je snažno lupalo u
prsima. Zvonilo je pet, sedam, devet puta prije nego se javila automatska
sekretarica. Slušala je Verlaineov glas na sekretarici, no zaklopila je slušalicu a da
nije ni riječ progovorila. Izgubila je kovanicu. Verlaine nije bio tamo.
Upalila je automobil i pogledala u sat pokraj brzinomjera. Bilo je skoro sedam sati.
Propustila je popodnevne dužnosti i večeru. Sestra Philomena sigurno čeka
objašnjenje njezinog nestanka. Ozlovoljena, pitala se što joj je bilo da se odvezla u
grad da bi nazvala čovjeka kojeg nije poznavala, da porazgovaraju o nečemu što će
on smatrati apsurdnim, ako ne i potpuno ludim. Ugledala ga je u trenutku kada se
već željela vratiti nazad u Sv. Ružu. Preko puta ceste, uokviren velikim, zaleđenim
staklom sjedio je Verlaine.
Milton Bar and Grill, Milton, New York
ako je Evangeline znala da je treba da je krvav, u nevolji i sada već poprilično
pijan od meksičkog piva Verlaine je pripisivao čudu i intuiciji, a možda čak i triku
koji je naučila tijekom godina provedenih u samostanu, nečemu što nije mogao
pojmiti. U svakom slučaju, bila je tu. Polako je hodala prema vratima lokala, a
uspravno držanje, bobi frizura s kosom iza uha i crna odjeća, podsjetila gaje na
one mračne, umjetničke duše s kojima je izlazio za vrijeme koledža i koje je
ismijavao, ali koje nikada ne bi uspio uvjeriti da s njime spavaju. Za tren je došla
do bara i sjela njemu nasuprot. Zenavilenjak s velikim zelenim očima koje sigurno
nikada prije nisu bile na mjestu poput Milton bar and Grilla.
Promatrao ju je dok je mjerkala preko njegovog ramena, provjeravajući teren,
biljarski stol, džuboks i pikado. Izgledalo je ili da nije svjesna ili daje nije briga što
se ističe medu ostalim ljudima. Pogledala gaje kao što se pregledava ranjena ptica,
a zatim se namrštila i pri čekala da joj ispripovijeda što mu se desilo nakon
njihovog sastanka.
Imao sam problema s automobilom, rekao je Verlaine izbjegavajući kompliciraniju
verziju događaja. Došao sam pješice.
Iskreno začuđena upitala ga je, Po ovoj oluji?
Većinu sam puta išao uz autocestu, no malo sam se izgubio.
Dug put za šetnju, odgovorila je s trunkom sumnjičavosti u glasu.
Čudim se da se niste smrznuli.
Na pola puta sam ustopirao šleper. Da nisam, još bih uvijek bio vani i smrzavao se.
Evangeline ga je malo predugo promatrala pa se počeo pitati ne zamjera li mu
nešto od onoga što je rekao. Ipak je ona bila časna sestra
i trebao bi se pokušati kontrolirati, no nikako je nije mogao pročitati. Previše se
razlikovala od njegove, naravno stereotipne, ideje časne sestre. Bila je mlada, i
cinična, i previše lijepa da bi se uklopila u njegov profil strogih i ukočenih sestara
od vječnog klanjanja. Nije znao kako joj je to uspijevalo, no zbog nečega je osjećao
da joj može sve reći.
I zašto si došla? upitao je nadajući se da će njegov humor pogoditi pravo mjesto.
Ne bi li se trebala moliti, baviti dobrotvornim radom ili nečim sličnim?
Nasmijala se njegovoj šali i odgovorila, U stvari, došla sam u Milton nazvati vas.
Sada se on iznenadio. Nikada ne bi mislio da će ga htjeti vidjeti ponovno. Šališ se.
Ne, nimalo, odgovorila je uklonivši pramen smeđe kose s očiju. Uozbiljila se. U Sv.
Ruži nema privatnosti. Nisam vas mogla nazvati od tamo. Moram vas pitati nešto
što želim da ostane među nama. Posve je privatne naravi i nadam se da ćete mi
moći pomoći. Radi se o pismima koja ste pronašli.
Verlaine je popio gutljaj Corone, iznenađen njenom ranjivošću sjedila je na rubu
stolca, oči su joj se crvenjele od gusta dima, a dugački prsti bez nakita ispucali su
od hladnoće. Ne postoji ništa o čemu bih radije razgovarao.
Onda vam neće biti problem reći, rekla je nagnuvši se malo više nad stol, gdje ste
pronašli ona pisma?
U arhivu s osobnim papirima gđe Abigail Rockefeller, rekao je Verlaine. Pisma nisu
bila katalogizirana. Potpuno su ih previdjeli.
Zar ste ih ukrali? upitala je Evangeline.
Osjetio je da se zacrvenio. Posudio sam ih. Vratit ću ih kada shvatim njihovo
značenje.
A koliko ih imate?
Pet, i sva su napisana u pet tjedana 1943.
I sva pripadaju Innocenti?
Nema niti jednog od gđe Rockefeller.
Gledala gaje u oči i čekala da nastavi. Njezin gaje snažan pogled posve zbunio.
Možda zbog zanimanja koje je pokazala za njegov po
sao podcjenjivali su njegovo istraživanje, čak i Gregorio ili zbog njezine iskrenosti,
no imao je snažnu potrebu da joj udovolji. Sav njegov strah, frustracija i osjećaj
beskorisnosti koji su ga morili, nestali su.
Moram znati postoji li u pismima nešto o sestrama Sv. Ruže, rekla je Evangeline.
Nisam siguran, ali mislim da ne rekao je Verlaine i povukao se još više u stolac.
Postoji li bilo kakav podatak o bilo kakvom suradniku Abigail Rockefeller? Nešto o
samostanu, crkvi ili sestrama?
Začudio ga je smjer kojim je Evangeline krenula. Ne sjećam se napamet pisama, ali
koliko sam zapamtio ne postoji ništa o sestrama Sv. Ruže.
Ali u pismu Abigail Rockefeller Innocenti, rekla je Evangeline nadglasavši džuboks i
uskomešavši se, posebno se spominje sestra Celestine Celestine Clochette stiže u
New York početkom veljače.
Celestine Clochette je časna sestra? Čitavo popodne pokušavam otkriti tko je bila
Celestine.
Tko jest Celestine, odgovorila je Evangeline tako tiho da se jedva čulo od muzike.
Celestine je časna sestra. Ona je živa. Bila sam je posjetiti nakon vašeg odlaska.
Starija je i nije baš dobra zdravlja, no sjeća se dopisivanja između Innocente i
Abigail Rockefeller. Zna za ekspediciju iz pisma. Rekla mi je brojne zastrašujuće
stvari o...
O čemu? upitao je Verlaine koji je svakoga trenutka postajao sve zabrinutiji.
Sto je točno rekla?
Nisam baš najbolje razumijela, odgovorila je Evangeline. Kao da je pričala u
zagonetkama. Sto više pokušavam otkriti značenje, ima sve manje smisla.
Verlaine je bio rastrgan između snažne želje daje zagrli Evangeline je bila mrtvački
blijeda i da je prodrma. No samo je naručio još dvije Corone i pružio joj preko
stola svoju ručno napisanu kopiju
Rockefelleričinog pisma. Pročitaj ga ponovno. Možda je Celestine Clochette
prenosila umjetninu iz Rodopa u Samostan Sv. Ruže? Je li ti rekla išta o
ekspediciji? Zanijevši se i zaboravivši da je jedva poznaje, nagnuo se preko stola i
primio je za ruku. Želim ti pomoći.
Evangeline je odmaknula svoju ruku i dobacila mu sumnjičav pogled, a zatim je
pogledala na sat. Moram ići. Već sam predugo odsutna. Vi očito ne znate ništa
više o tim pismima od mene.
Kada je konobarica donijela dva piva Verlaine reče, Sigurno ima još pisama, barem
još četiri. Innocenta je uredno odgovarala Abigail Rockefeller. Ti bi ih mogla
potražiti. Ili možda Celestine Clochette zna gdje bismo ih mogli naći.
G. Verlaine, rekla je Evangeline zapovjednim tonom koji ga je pogodio kao grom iz
vedra neba, Sklona sam pomoći vam u vašem istraživanju i u vašoj težnji da
udovoljite željama svog klijenta, noja u tako nečemu ne mogu sudjelovati.
Ovo nema nikakve veze s mojim klijentom, odgovorio je Verlaine i popio velik
gutljaj piva. Njegovo ime je Percival Gregori i nevjerojatno je grozan. Nisam uopće
trebao pristati raditi za njega. U stvari, danas su mi neki njegovi banditi provalili u
auto i uzeli sve moje radove. On za nečime traga, a ako je to korespondencija koju
smo otkrili o čemu mu, onako usput, još ništa nisam rekao onda bismo što prije
njega trebali pronaći i drugu polovicu.
Provalili su u vaš automobil? upitala je u nevjerici. Jeste li zbog toga zapeli ovdje?
Nije važno, odgovorio je Verlaine nadajući se da ne izgleda zabrinuto. U stvari da,
važno je. Zamolio bih te da me odbaciš na željezničku stanicu. I moram saznati
stoje Celestine Clochette donijela sa sobom u Ameriku. Samostan Sv. Ruže jedino
je mjesto na kojem bi to moglo biti. Kada bi to mogla pronaći ili barem potražiti
pisma mogli bismo shvatiti o čemu se tu radi.
Evangeline je malo popustila kao da pažljivo odvaguje njegovu molbu. Ne mogu
vam ništa obećati, no pogledat ću, naposljetku je odgovorila.
Verlaine ju je poželio zagrliti, reći joj koliko je sretan što ju je sreo i zamoliti je da
pođe s njim u New York da odmah počnu s radom. No kad je vidio koliko je to čini
nervoznom, odustao je.
Idemo, rekla je i pokupila ključeve automobila sa stola. Odvest ću vas do
željezničke stanice.
Samostan Sv. Ruže, Milton New York
Evangeline je propustila zajednički obrok u kantini baš kao što je propustila i
ručak, i bila je jako gladna. Znala je da ako želi može nešto pojesti u kuhinji
industrijski hladnjaci bili su uvijek puni ostataka no od same pomisli na hranu bilo
joj je loše. Ignorirajući glad hodala je stepenicama do kantine i nastavila prema
knjižnici.
Kada je otvorila vrata i upalila svjetla shvatila je da je za vrijeme njezina izbivanja
netko počistio sobu knjiga posudbe (to poslijepodne ostavljena otvorena na
drvenom stolu) bila je zatvorena, knjige iz hrpe na kauču bile su uredno posložene
na svoja mjesta, brižna ruka usisala je luksuzne sagove. Očito ju je neka od sestara
pokrivala. Zbog toga se osjetila krivom pa se zavjetovala da će sljedeći dan čistiti
dva puta više, a možda će se dobrovoljno javiti za pranje rublja gomila velova koje
su ručno prali bio joj je najomraženiji posao. Nije smjela ostaviti svoj posao
drugima. Kada netko nedostaje drugi moraju potegnuti.
Odložila je torbu na kauč i čučnula ispred peći da zapali vatru. Ubrzo se svjetlo
raspršilo po sobi. Utonula je u meke jastuke na kauču, prekrižila nogu preko noge i
pokušavala spojiti dijelove svog kaotičnog dana. Saznala je toliko zanimljivih
informacija da se morala truditi da ih sve ne zaboravi. Budući da je bilo toplo, a
danje bio tako naporan ispružila se na kauču i ubrzo zaspala. Iznenada ju je
probudila ruka na ramenu. Nakon što se pridigla ugledala je strog pogled sestre
Philomene. Sestro Evangeline, rekla je Philomena držeći je još uvijek za rame, Što
to radite?
Evangeline je trepnula. Spavala je tako dubokim snom da nije mogla doći k sebi.
Iako je sjedila u knjižnici u kojoj je bila polica s
knjigama i topla peć, činilo joj se kao da je duboko pod vodom. Zatim je hitro
stavila stopala na pod i sjela.
Kao što sigurno znate, rekla je sestra Philomena nakon što je sjela do Evangeline
na kauč, Sestra Celestine je jedna od najstarijih članica naše zajednice. Ne znam
što se dogodilo ovo popodne, no sestra Celestine je vrlo uzrujana. Čitavo
poslijepodne sam provela s njom. Nije ju bilo lako smiriti.
Jako mije žao, rekla je Evangeline koja se na spomen Celestini nog imena odmah
probudila. Bila sam kod nje jer sam imala pitanje u vezi nečega što sam pronašla u
arhivu.
Stvarno je bila u jako lošem stanju večeras kada sam je posjetila, rekla je
Philomena. Sto ste joj točno rekli?
Nisam je željela uznemiriti, odgovorila je Evangeline i odjednom shvatila koliko je
bilo glupo pokušati razgovarati s Celestinom o pismima. Stvarno je bila naivna
misleći da će njihov živahni razgovor ostati tajna. Sestra Philomena promatrala ju
je kao da odmjerava koliko je spremna surađivati. Došla sam vam reći da Celestine
želi ponovno razgovarati s vama i zamoliti vas da me izvijestite o svemu što će se
dogoditi u Celestininoj odaji.
Evangeline je Philomenino ponašanje bilo čudno, no budući da nije mogla otkriti
zašto, samo je potvrdno kimnula glavom.
Ne smijemo dopustiti da se opet onako uzbudi. Molim vas, imajte to na umu dok s
njom razgovarate.
U redu, odgovorila je dok je stojećki namještala prekrivač na kauču, dolčevitu i
suknju. Idem odmah k njoj.
Želim da mi date svoju riječ, rekla je Philomena strogo dok je pratila Evangeline do
vrata knjižnice, da ćete me obavijestiti o svemu što će vam Celestine reći.
Ali zašto? upitala je Evangeline iznenađena osornim Philome ninim ponašanjem.
Na to je Philomena zašutjela kao da se obuzdava. Celestine nije onako jaka kao što
izgleda, dijete moje. Ne želimo je dovesti u opasnost.
Od Evangelinine zadnje posjete Celestine se premjestila u krevet. Njezina večera
pileća juha, krekeri i voda stajala je netaknuta na pladnju pokraj stolića za jelo.
Ovlaživač zraka je puštao paru ispunjajući sobu vlažnim zrakom. Invalidska kolica
stajala su napuštena pokraj prozora u kutu sobe. Navučene zavjese davale su sobi
izgled dezinficirane i tmurne bolničke sobe, efekt koji se pojačao čim je Evangeline
nježno zatvorila vrata i ostavila iza sebe buku koju su sestre stvarale po
hodnicima.
Uđite, uđite, rekla je Celestine pokazujući rukom da priđe bliže.
Celestine je držala ruke prekrižene na prsima. Evangeline je odjednom osjetila
snažan poriv da njezine bijele, nježne prste pokrije svojima i da ih zaštiti. Zbog
čega, nije znala. Philomena je imala pravo, Celestine je bila jako slaba.
Željeli ste me vidjeti, rekla je Evangeline.
S teškom mukom Celestine se pridigla na jastucima. Željela bih vam se ispričati
zbog mog ponašanja ranije popodne, rekla je gledajući je u oči. Ne znam kako da
vam to objasnim. Nisam govorila o tome puno, puno godina. Jako me iznenadilo
da su, unatoč svim tim godinama, događaji iz mladosti još uvijek tako živi i da me
mogu do te mjere uznemiriti. Tijelo možda stari, ali duh ostaje mlad kakvim gaje
Bog stvorio.
Ne morate se ispričavati, rekla je Evangeline i stavila svoju ruku na Celestininu,
mršavu poput štapića ispod tkanine spavaćice. Ja sam kriva što sam vas uzrujala.
Iskreno, rekla je Celestine glasom koji je u sebi susprezao ljutnju, samo sam bila
zatečena. Nisam se već jako dugo suočila s tim događajima. Znala sam da će doći
vrijeme kada ću ti reći. No mislila sam da će to biti kasnije.
Još jednom ju je zbunila. Znala je kako izbaciti Evangeline iz ravnoteže, uznemiriti
njezinu osjetljivu emotivnu stabilnost na najgori način.
Dođi, rekla je Celestine vrludajući pogledom po sobi. Privuci onaj stolac i sjedni
pokraj mene. Imam ti puno toga za ispričati.
Evangeline je uzela drveni stolac iz kuta sobe i donijela ga do kreveta. Zatim je
sjela i pomno slušala Celestinin slabi glas.
Mislim da znaš, počela je Celestine, da sam rođena i školovana u Francuskoj i da
sam došla u Samostan Sv. Ruže za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Da, znam, rekla je Evangeline.
Onda možda također znaš ... Celestine je zastala i pogledala je u oči kao da u
njima traži odobravanje ... da sam ostavila sve svoj posao i svoju zemlju u rukama
nacista.
Pretpostavljam daje rat prisilio mnoge da pobjegnu u Sjedinjene Države.
Ja nisam tražila utočište, rekla je Celestine naglašavajući svaku riječ. Ratna su
stradanja bila ozbiljna, ali vjerujem da bi ih preživjela da sam ostala. Ovo možda
nisi znala, nisam položila zavjete u Francuskoj. Zakašljala je u rupčić. Zavjetovala
sam se u Portugalu na putu u Sjedinjene Države. Prije toga pripadala sam drugoj
zajednici koja je imala mnogo ciljeva jednakih našima. Samo smo se Celestine je
na trenutak zastala razlikovali u pristupu. Napustila sam ih u prosincu 1943.
Evangeline ju je promatrala dok se pridizala u krevetu i pila gutljaj vode.
Napustila sam ih, ali oni nisu do kraja završili sa mnom. Prije nego što sam otišla
morala sam izvršiti posljednji zadatak. Dali su mi da u Ameriku odnesem kovčeg i
predam ga kontaktu u New Yorku
Abby Rockefeller, rekla je Evangeline.
U početku gđa Rockefeller nije bila ništa više od bogate donatorice koja je dolazila
na njujorkške sastanke. Poput mnogih žena iz visokog društva sudjelovala je poput
običnog promatrača. Mislim da se amaterski bavila anđelima kao što se bogataši
bave orhidejama s puno intuzijazma i malo pravog znanja. Uistinu ne znam kakvi
su joj bili interesi prije rata. Kada je počeo rat postala je vrlo aktivna. Ona je naš
posao održavala na životu. Slala je opremu, vozila i novac za istraživanja u Europi.
Naši znanstvenici nisu stajali ni na jednoj strani mi smo u dušama bili pacifisti s
privatnim sredstvima, kao što smo bili oduvijek.
Celestine je trepnula kao da joj je prašina ušla u oči i nastavila.
I tako su, možeš već zaključiti, privatne donacije bile esencijalne za naše
preživljavanje. Gđa Rockefeller pružila je u New Yorku sklonište našim članovima.
Nabavljala im je pasoše da mogu ući u Europu, nalazila se s njima na dokovima i
davala im utočište. S njezinom podrškom uspjeli smo izvesti našu najveću misiju
ekspediciju u unutrašnjost zemlje, u sam centar zla. Putovanje se planiralo puno
godina, od otkrića pisanih dokumenata koji su precizno opisivali prijašnju
ekspediciju. Ti dokumenti otkriveni su 1919. Druga ekspedicija bila je 1943. Bilo je
riskantno voziti se u planine dok su bombe padale po Balkanu, no zahvaljujući
velikim donacijama gđe Rockefeller bili smo jako dobro opremljeni. Može se reći
da je gđa Rockefeller bila naš anđeo čuvar za vrijeme rata, iako mnogi to ne bi
priznali.
Ali vi ste otišli, rekla je tiho Evangeline.
Da, ja sam otišla, ponovila je Celestine. Ne želim iznositi potankosti o svojim
motivima, no dovoljno će biti ako kažem da više nisam željela sudjelovati u našoj
misiji. Znala sam da je sa mnom gotovo i prije nego što sam stigla u Ameriku.
Celestine je ulovio kašalj. Evangeline joj je pomogla da sjedne i dala joj gutljaj
vode. U noći kada smo se vraćali iz planina, nastavila je, doživjeli smo strašnu
tragediju. Seraphina, moja mentorica, žena koja me uzela pod svoje i obučavala
me kada sam imala petnaest godina, bila je kompromitirana. Jako sam voljela dr.
Se raphinu. Dala mi je mogućnost obrazovanja i napredovanja koje je imala samo
nekolicina djevojaka iz moje generacije. Dr. Seraphina je vjerovala da ću biti jedna
od najboljih. Naši su članovi tradicionalno bili svećenici i znanstvenici, pa im je
moje akademsko znanje bila sam vrlo napredna u školi mnogih drevnih jezika
bilo vrlo privlačno. Dr. Seraphina mi je obećala da će me poslije ekspedicije primiti
kao punopravnog člana s pravom pristupa svim izvorima, i duhovnim i
materijalnim. Bila je jako draga prema meni. Nakon te noći, sav moj rad više nije
značio ništa. Krivim se zbog toga što joj se dogodilo.
Evangeline je primijetila koliko se Celestine uznemirila, ali nije znala kako je
utješiti. Sigurna sam da ste učinili sve što ste mogli.
Tugovali smo se tih dana zbog mnogih stvari. Tebi je to možda teško zamisliti, no u
Europi su umirali milijuni. Tada sam mislila da je naša misija u Rodopima najbolje
što u tom trenutku možemo učiniti. Nisam shvaćala do koje mjere je bilo ozbiljno
ono što se dešavalo u svijetu. Brinula sam samo za svoj posao, svoje ciljeve, svoj
osobni napredak i svoje dobro. Nadala sam se da ću impresionirati članove vijeća
koji su odlučivali o mladim znanstvenicima poput mene. Naravno, bila sam
potpuno u krivu.
Oprostite sestro, rekla je Evangeline, ali ne shvaćam. Kakva misija? Kakvo vijeće?
Mogla je vidjeti kako na Celestininom licu raste napetost dok razmišlja o pitanju.
Prešla je svojim suhim prstima po svijetlom pletenom pokrivaču.
Reći ću ti izravno kao što su meni rekli moji učitelji, samo što su oni imali
mogućnost upoznati me s ostalima poput mene i pokazati mi posjede Društva
angelologa u Parizu. Meni su predočili čvrst, neupitan dokaz koji sam mogla vidjeti
i dotaknuti, moraš mi vjerovati na riječ. Moji su me učitelji, dijete moje, polako
uvodili u svijet koji ću ti otkriti, a to je nešto što ja za tebe ne mogu učiniti.
Evangeline je željela nešto odgovoriti, no Celestinin ju je pogled zaustavio.
Jednostavno rečeno, rekla je Celestine, bili smo u ratu.
Budući da nije bila u stanju ništa odgovoriti, Evangeline ju je samo gledala.
Duhovni rat vodi se nad ljudskom civilizacijom, rekla je Celestine. Nastavljamo ono
što smo započeli davno prije kada su se rodili Titani. Živjeli su na zemlji tada, a žive
i danas. Ljudi su se borili s njima nekad, a bore se i danas.
Govorite to iz Knjige Postanka, rekla je Evangeline.
Vjerujete li u pisanu riječ Biblije, sestro? Upitala je Celestine oštro.
Moji se zavjeti temelje na njima, odgovorila je s dozom kritike u glasu, iznenađena
živahnošću kojom se Celestine obrušila na nju.
Ima ih koji Postanak 6 interpretiraju kao metaforu, kao parabolu, no to nije moja
interpretacija, ni moje iskustvo.
Ali mi nikada nismo razgovarale o tim bićima, tim Titanima. Niti jednom nisam
čula da su ih sestre Sv. Ruže spomenule.
Titani, Nefili, Slavni, to su sve drevna imena za anđeosku djecu. Rani kršćanski
učenjaci tvrdili su da anđeli nemaju materiju. Opisivali su ih kao svjetlucava,
eterična, sjajna, nevidljiva, bestjelesna, uzvišena bića. Anđeli su bili glasnici božji
kojih ima beskonačno mnogo, stvoreni da njegovu volju prenose iz nebeskog
kraljevstva u zemaljsko. Ljudi koji su bili stvoreni kao nesavršena bića stvoreni na
božju sliku, ali iz gline mogli su samo u strahu promatrati zastrašujuće razdvajanje
vojske anđela. Oni su bili viša bića, svjetlucavih brzih tijela i s duhovnim ciljem, a
njihova ljepota odgovarala je njihovoj ulozi posrednika između Boga i njegovih
stvorenja. A zatim se nekolicina pobunjenih anđela pomiješala s ljudima. Titani su
nesretni rezultat toga.
Pomiješali su se s ljudima? upitala je Evangeline.
Žene su anđelima rađale djecu , napravila je stanku da vidi je li je mlada žena
razumjela. Tehnički detalji druženja odavno su predmet intezivna proučavanja.
Crkva je stoljećima poricala da je uopće bilo reprodukcije. Odlomak u Knjizi
Postanka sramota je za one koji vjeruju da anđeli nemaju fizičkih atributa. Ne bi li
objasnila taj fenomen Crkva je tvrdila daje reproduktivni proces između anđela i
ljudi aseksualan miješanje duša koje ženu ostavlja trudnu vrsta obrnuta
bezgrešnog začeća Djevice u kojem je potomstvo zlo, a ne sveto. Moja mentorica,
dr. Seraphina o kojoj sam ranije govorila, vjerovala je daje to potpuna glupost.
Općeći sa ženama, tvrdila je, anđeli su dokazali da su tjelesna bića sposobna za
seksualni odnos. Ona je smatrala da je anđeosko tijelo mnogo sličnije ljudskom
nego što se očekivalo. Za vrijeme našeg istraživanja dokumentirali smo anđeoske
genitalije tako što smo ih fotografirali, da bismo jednom zauvijek dokazali da su
anđeli kako da kažem? opskrbljeni jednakom opremom kao i ljudi.
Imate li koju fotografiju anđela? upitala je znatiželjno Evangeline.
Fotografiju muškog anđela ubijenog u desetom stoljeću. Anđeli koji su se zaljubili
u žene bili su, po svemu sudeći, muški anđeli. Ali
to nije spriječavalo ženske anđele da se zaljubljuju. Pričalo se da se jedna trećina
Promatrača nije zaljubila. Ta poslušna stvorenja vratila su se u nebo, u svoj
nebeski dom, gdje su ostala do dana današnjeg. Pretpostavljam da su to bili ženski
anđeli koji nisu pokleknuli iskušenju poput muških pripadnika svoje vrste.
Celestine je s mukom duboko uzdahnula i namjestila se u krevetu prije nego što je
nastavila.
Anđeli koji su ostali na zemlji bili su u mnogo aspekata posebni. Uvijek me
oduševljavalo koliko su slični ljudima. Njihova pobuna bila je čin slobodne volje
ljudska kvaliteta koja se nadovezuje na Adamov i Evin grijeh začet u Edenskom
vrtu. Pobunjeni anđeli bili su sposobni i za jedinstvenost raznolikih ljudskih ljubavi
voljeli su potpuno, slijepo, divlje. Izdali su raj zbog ljubavi, zamjena koju je teško
razumijeti pogotovo nama dvjema koje smo potpuno odustale od takve ljubavi.
Celestine joj se suosjećajno nasmiješila zbog života bez ljubavi koji je stajao pred
njom.
Nisu li zanosni zbog toga? Njihova sposobnost da osjećaju i pate zbog ljubavi
dopušta empatiju za njihove pogrešne poteze. Nebo, međutim, nije pokazalo
takvo suosjećanje. Promatrači su bili nemilosrdno kažnjeni. Potomci nastali iz veza
anđela i žena bila su monstruozna stvorenja koja su svijetu nanijela velike patnje.
I vi vjerujete da su oni još uvijek među nama? upitala je Evangeline.
Ja znam da jesu, odgovorila je Celeste. No kroz stoljeća su evoluirali. U moderno
doba zaštitili su se novim i različitim imenima. Sakrili su se pod pokroviteljstvom
starih obitelji, ogromnih bogatstava i korporacija kojima je nemoguće ući u trag.
Teško je zamisliti da žive u našem svijetu među nama, ali ja ti garantiram jednom
kada otvoriš oči shvatit ćeš da su posvuda.
Celestine ju je pažljivo promatrala kao da provjerava njezinu reakciju.
Da smo u Parizu mogla bih ti dati konkretne i nepobitne dokaze pročitala bi
svjedočenja ljudi i vidjela fotografije ekspedicije. Obja
snila bih ti velike i sjajne zasluge angeloloških mislioca kroz stoljeća Sv. Augustina,
Tome Akvinskog, Miltona, Dantea sve dok ti se naša misija ne bi pojavila pred
očima jasna i blještava. Vodila bih te kroz mramorne hodnike do prostorije u kojoj
se čuvaju povijesni dokumenti. Mi čuvamo najopsežnije, najkompleksnije
nacrtane sheme koje se zovu angelologije, a koje točno određuju svakog
postojećeg anđela. Takva djela daju red svijetu. Francuski umovi su posebno
organizirani Descartesov rad je dokaz, ali ne i početak postoji u tim sustavima
nešto što na mene djeluje smirujuće. Baš me zanima bi li i na tebe tako djelovali?
Budući da nije znala što da na to odgovori Evangeline je čekala daljnje objašnjenje.
Ali vremena su se promijenila, rekla je Celestine. Angelologija je nekada bila jedna
od najvažnijih grana teologije. Nekoć su kraljevi i svećenici autorizirali rad teologa
i plaćali velikim umjetnicima da slikaju anđele. Nekoć su o anđeoskim redovima i
ciljevima raspravljali najučeniji znanstvenici Europe. Sada u našem svijetu nema
mjesta za anđele.
Celestine se nagnula prema Evangeline kao da joj je pripovijedanje dalo novu
snagu.
Iako su anđeli nekoć bili utjelovljenje ljepote i božanskog, sada, u naše vrijeme,
oni su nevažni. Materijalizam i znanost iskorijenili su ih do nepostojanja, do
nesigurnog mjesta poput čistilišta. Prije su ljudi bezuvjetno i intuitivno vjerovali u
anđele, ne glavama, već svojim dušama. Sada nam je potreban dokaz. Potreban
nam je materijal, znanstveni dokaz s kojim ćemo bez sumnje potvrditi njihovo
postojanje. A kakva katastrofa bi nastala kada bi se dokaz pojavio! Sto misliš, što
bi se dogodilo kada bi se dokazalo da anđeli postoje?
Celestine je zašutjela. Možda se umorila, a možda se samo izgubila u svojim
mislima. S druge strane, Evangeline se zabrinula. Zaokret koji je poprimala
Celestinina priča zastrašujuće se slagao s mitologijom koju je Evangeline usvojila
ranije tog popodneva. Nadala se da će naći argument da ta monstruozna bića ne
postoje, a ne suprotno. Činilo se da je Celestine opet uhvatila ona vrsta uzbuđenja
kao i ranije toga dana.
Sestro, rekla je Evangeline nadajući se da će Celestine priznati daje sve ono što je
rekla laž, metafora nečeg praktičnog i nesvjesnog, recite mi da ne mislite ozbiljno.
Vrijeme je za moje lijekove, rekla je Celestine pokazujući na noćni ormarić. Možeš
li mi ih donijeti?
Okrenuvši se prema stoliću Evangeline je na trenutak ostala nepomična. Na
mjestu gdje su ranije popodne bile knjige sada su stajale hrpe i hrpe bočica s
lijekovima što je ukazivalo daje Celestine patila od ozbiljne i duge bolesti. Uzela je
jednu od narančastih plastičnih bočica daje prouči. Etiketa je sadržavala
Celestinino ime, doziranje i ime lijeka mnoštvo nerazumljivih slogova za koje
nikada prije nije čula. Uvijek je bila zdrava, a nedavni problemi s dišnim putevima
bili su jedino iskustvo bolesti koje je do sada imala. Otac joj je bio zdrav do
posljednje minute života, a majka nestala u naponu snage. Evangeline uistinu
nikada nije vidjela nekoga tako narušena zdravlja. Palo joj je napamet da nikada
nije razmišljala o kompliciranim kombinacijama lijekova koje su potrebne da bi
bolesno tijelo održale na životu i olakšale mu patnje. Posramila se zbog
pomankanja suosjećanja.
Otvorila je ladicu ispod noćnog ormarića. Pronašla je ondje papirić koji je
objašnjavao moguće nuspojave lijekova za rak i za njega pričvršćen uredan popis i
raspored doziranja lijekova. Ostala je bez daha. Zašto joj nitko nije rekao da
Celestine ima rak?
Zar je moguće da je bila toliko sebično zaokupljena svojom vlastitom znatiželjom
da joj je to promaklo? Sjela je pokraj Celestine i odredila točnu dozu lijekova.
Hvala, rekla je Celestine popivši tablete s vodom.
Evangeline je bilo strašno žao što je bila slijepa. Odustala je od novih pitanja, no
istovremeno je očajnički željela saznati više od stare sestre. Cak i sada, dok je
gledala kako se Celestine bori da proguta lijekove, imala je strašnu želju da popuni
rupe. Željela je shvatiti vezu između samostana, njihove bogate donatorice i
proučavanja anđela. A posebno je morala saznati na koji način je ona sama bila
dio te čudne mreže udruženja.
Oprostite što vas požurujem, rekla je Evangeline osjećajući se krivom što
tvrdoglavo nastavlja dalje. Ali zašto nam je gđa Rockefeller pomagala?
Naravno, rekla je Celestine blago se smiješeći, zanima te i gđa Rockefeller. Dobro.
No možda ćeš se iznenaditi kada shvatiš da si čitavo vrijeme znala odgovor.
Kako bi to bilo moguće? rekla je Evangeline. Tek danas sam saznala za njezin
interes za Sv. Ružu.
Celestine je duboko uzdahnula. Dozvoli da počnem ispočetka. Jedan od vodećih
znanstvenika u našoj grupi 1920. bio je dr. Raphael Valko, muž moje mentorice dr.
Seraphine Valko...
Moja baka bila je udana za čovjeka koji se zvao Raphael Valko, prekinula ju je.
Celestine ju je mirno pogledala. Da, znam, iako su se oženili nakon što sam ja
otišla iz Pariza. Puno prije toga, dr. Raphael je otkrio povijesne dokumente koji su
dokazivali da je jedan od naših osnivača, otac Clematis, pronašao staru liru u spilji.
Lira je do tada bila predmet iscrpnog istraživanja i proučavanja naših
znanstvenika. Znali smo za legendu o njoj, no nismo znali je li uistinu postojala.
Sve do otkrića dr. Raphaela spilja se povezivala samo s mitom o Orfeju. Nisam
sigurna jesi li toga svjesna, no Orfej je bio stvarna osoba kojoj je slavu i moć
donijela njegova karizma, kreativnost, i naravno, njegova glazba. Poput mnogih
sličnih njemu, postao je simbol nakon svoje smrti. Gđa Rockefeller saznala je za
liru preko naših kontakata unutar grupe. Osnovala je našu ekspediciju vjerujući da
bismo je se mogli dokopati.
Njezini interesi bili su umjetničke prirode?
Imala je mnogo smisla za umjetnost, no razumjela se u vrijednost umjetničkih
djela. Vjerujem da je postepeno počela vjerovati u našu misiju, no njezin je prvi
interes nastao iz financijskih poriva.
Ona je bila vaš poslovni partner?
Takvo uplitanje ne umanjuje važnost ekspedicije. Mi smo ekspediciju lire planirali
godinama. Njezina pomoć iskorištena je da bi se sve privelo kraju. Uvijek smo
imali naš plan. No bez pomoći gđe Rockefeller nikada ne bismo uspijeli. Ratna
opasnost, okrutnost i
moć naših neprijatelja; nevjerojatno je što smo uopće krenuli na put do spilje.
Vjerujem da smo uspjeli uz pomoć i zaštitu Svevišnjega.
Vidjeviši kako Celestine hvata dah Evangeline je shvatila da se stara sestra
umorila. No ipak je nastavila.
Cim sam stigla u Sv. Ružu, predala sam kovčeg s našim otkrićem iz Rodopa majci
Innocenti koja je zatim liru povjerila gđi Rockefeller. Obitelj Rockefeller imala je
jako puno novaca mi u Parizu nismo to mogli ni zamisliti a menije laknulo što će
se gđa Rockefeller brinuti o instrumentu.
Opet je zašutjela kao da razmišlja o pogibeljima vezanim uz liru, a zatim je
nastavila. Moj dio u priči s blagom tu je prestao, ili sam barem tako mislila.
Vjerovala sam da će instrument biti zaštićen. Nisam znala da će nas Abigail
Rockefeller izdati.
Izdati vas? upitala je Evangeline ostavši bez daha. Kako?
Gđa Rockefeller složila se da pruži utočište artefaktima iz Rodopa. Napravila je
odličan posao. Umrla je 5. travnja 1948, četiri godine nakon što ih je dobila. U biti
nije otkrila svoje skrovište nikome. Mjesto na koje je sakrila liru umrlo je zajedno s
njom.
Evangeline su utrnule noge od sjedenja. Ustala je, otišla do prozora i navukla
zavjese. Dva dana ranije bio je pun mjesec, no te noći nebo je bilo crno i oblačno.
Zar je toliko vrijedila?
Iznad svih očekivanja. Više od tisuću godina istraživanja ugrađeno je u naše
otkriće u spilji. Stvorenja koja su tako dugo uživala u mukotrpnome ljudskom
radu, živjela od napornog rada čovječanstva, jednakom snagom su iskoristila naš
trud. Promatrali su nas, pručavali naša kretanja, ubacili špijune među nas, i
povremeno samo da zadrže nivo zastrašivanja kidnapirali i ubijali naše agente.
Evangeline se odmah sjetila svoje majke. Već je dugo sumnjala da joj se dogodilo
nešto gore od onoga što joj je otac otkrio, no sama pomisao da su bića koja je
Celestine opisala mogla biti za to odgovorna, bila je prestrašna. Odlučna u želji da
sazna sve, Evangeline je upitala, ali zašto samo neke? Zašto vas nisu ubili sve?
Zašto jednostavno nisu uništili cijelu organizaciju?
Istina je da su nas mogli uništiti s lakoćom. Definitivno su imali snagu i sredstva da
to učine. No nije im u interesu da svijet angelologije nestane.
Zašto?, upitala je Evangeline.
Unatoč njihovoj moći, imaju velik nedostatak. Oni su senzualna bića, potpuno
zatupljena tjelesnim užicima. Imaju bogatstvo, snagu, fizičku ljepotu i teško
pojmljivu okrutnost. Imaju stare obiteljske veze koje su ih spasile za vrijeme
nesigurnih razdoblja u prošlosti. Imaju razvijen financijski monopol u gotovo
svakom kutu svijeta. Oni su pobjednici sustava moći koji su sami stvorili. Ali
nemaju intelektualne vještine i velik opseg akademskih i povijesnih tekstova koje
imamo mi. U biti, trebaju nas da za njih mislimo. Celestine je ponovno uzdahnula
kao da joj je ta tema nanosila bol. S teškom mukom je nastavila: Taje taktika skoro
uspjela 1943. Ubili su moju mentoricu, a kada su shvatili da sam pobjegla u
Sjedinjene Države, uništili su naš i stotine drugih samostana u potrazi za mnom i
za predmetom koji sam sa sobom donijela.
Lirom, rekla je Evangeline kojoj su se odjednom počeli slagati komadići slagalice.
Da, rekla je Celestine. Željeli su liru, ali ne zato što su znali što ona može, već zato
što su znali daje mi štujemo i da se bojimo da ne dođe u njihove ruke. Naravno,
bilo je uopće riskantno pokušati doći do blaga. Trebali smo pronaći nekoga tko će
ga moći zaštititi. I tako smo ga povjerili jednoj od najpoznatijih osoba u New
Yorku, moćnoj i bogatoj ženi koja se zaklela da će služiti našoj misiji.
Bolje preletio Celestininim licem.
Gđa Rockefeller bila nam je zadnja velika nada u New Yorku. Uopće ne sumnjam
da je svoju ulogu ozbiljno shvatila. U stvari, bila je toliko profesionalna da je
njezina tajna ostala sakrivena do danas. Stvorenja će ubiti svakog preostalog člana
grupe u želji za otkrićem.
Evangeline je dotakla privjesak lire i osjetila toplo zlato pod jagodicama prstiju.
Napokon je shvatila značenje bakinog dara.
Celestine se nasmijala. Vidim da me razumiješ. Privjesak te obilježava kao jednu
od nas. Tvoja je baka imala pravo dati ti ga.
Poznavali ste moju baku?
Znala sam Gabriellu godinama, rekla je s tugom u glasu. No čak ni tada je nisam
uistinu poznavala. Gabriella je bila moja prijateljica, sjajna znanstvenica koja se
strastveno borila za našu misiju, no za mene je uvijek bila zagonetka. Njezino srce
bilo je nešto što nitko, pa čak ni njezini najprisniji prijatelji nisu mogli dokučiti.
Prošlo je mnogo vremena otkako nije razgovarala sa svojom bakom. Kako su
godine prolazile vjerovala je da je njezina baka umrla. To znači da je živa? upitala
je.
I više nego živa, odgovorila je Celestine. Daje tvoja baka ovdje, znam da bi ti sve
objasnila. Buduči da nije, ja ti mogu pomoći da shvatiš samo na svoj način.
Malo se uspravila u krevetu i dala joj znak da ode na drugi kraj sobe do antikne
škrinje na kojem je poput neke voćke, visio lokot. Evangeline se približila i uzela
hladnu bravu u ruku. Sićušan ključ bio je u bravi.
Pričekavši trenutak da bude sigurna da ima Celestinino dopuštenje, okrenula je
ključ. Brava je škljocnula. Otvorila je lokot, odložila ga nježno na drevnu ploču i
otvorila teški drveni poklopac s mjedenim šarkama koje su zbog godina
nepodmazivanja zacvilile poput mačke što mijauče. Sobom se proširio miris
ustajala znoja i prašine pomiješan sa sofisticiranijim mirisom parfema s notom
mošusa koji je oslabio s godinama. Unutra su bili smotuljci požutjelih maramica
uredno složenih po cijeloj površini, tako tankih da su izgledale kao da plutaju.
Vadeći ih pregledavala je jedan po jedan: crna pamučna pregačica, smeđe jahaće
hlače s crnim uzorkom na koljenima, par ženskih kožnih čizama s izlizanim
drvenim potplatom. Rastvorila je par širokih vunenih hlača koje bi bolje pristajale
mladoj djevojci nego Celestine. Prelazeći rukom po tkanini, noktima je zapinjala za
čvoriće. Osjećao se miris prašine.
Kopajući dublje po škrinji prstima je dotakla nešto baršunasto i mekano na dnu. U
kutu je zamotana ležala hrpica satena. Nakon što ga je odmotala pred njom se
rastvorila dugačka, sjajna grimizna tkanina. Stavila ju je na ruku. Nikada nije
osjetila tako mek materijal
na svojoj koži. Klizio joj je kožom poput vode. Haljina je podsjećala na one iz
crnobijelih filmova dijagonalno krojena da bolje pada, duboki dekolte, uzak struk i
pripijena suknja što se spušta do poda. Na lijevoj strani imala je gumbe
presvučene satenom. Pronašla je etiketu na kojoj je pisalo Chanel. Ispod natpisa
bilo je otisnuto mnogo brojeva. Dok ju je tako držala pokušala je zamisliti ženu
koja ju je nosila. Kakav bi bio osjećaj obući tu prekrasnu haljinu?
Vraćajući haljinu u škrinju pronašla je mnoštvo pisama među starom odjećom. Bila
su božičnih boja, zelena, crvena i bijela, i zavezana uskom svilenom trakom. Prešla
je prstom po sjajnoj, glatkoj i mekanoj vrpci.
Donesi ih, rekla je tiho Celestine, a u glasu joj se osjećao umor.
Ostavivši škrinju otvorenu, donijela je pisma Celestine. Drhtavim prstima Celestine
je odvezala traku i vratila ih njoj. Gledajući ih primijetila je daje datum slanja
uvijek bio Božić, od 1988. kada je otišla u Sv. Ružu, do 1998. Na njezino
iznenađenja ime pošiljatelja bilo je Gabriella LeviFranche Valko. To su bila pisma
koja je njezina baka slala Celestine.
Poslala ih je za tebe, rekla je Celestine drhtavim glasom. Skupljala sam ih mnogo
godina, jedanaest, da budem preciznija. Došlo je vrijeme da ti ih predam. Voljela
bih da ti mogu više reći no bojim se da sam već prešla granicu. Teže mi je pričati o
prošlosti nego što uopće možeš zamisliti. Objasniti kompliciranu prošlost mene i
Ga brielle bilo bi još teže. Uzmi pisma. Sigurna sam da će odgovoriti na mnoga
tvoja pitanja. Nakon što ih pročitaš, dođi. Imat ćemo mnogo toga za pričati.
Evangeline je pisma vrlo pažljivo ponovno zavezala trakom. Celestine je za vrijeme
razgovora jako problijedila i jedva je držala oči otvorenima. Na trenutak
Evangeline je htjela pozvati pomoć, no brzo je uvidjela da se ona samo treba
odmoriti. Namjestila je pokrivač preko Celestininih sitnih ramena i ruku da joj
bude toplo i ugodno. S naramkom pisama u rukama ostavila je Celestine da spava.
Odaja sestre Celestine, Samostan Sv. Ruže, Milton New York
Celestine je prekrižila ruke na prsima ispod pletenog pokrivača i naprezala se da
vidi dalje od njegovih svjetlih boja. Soba je bila samo nešto više od sjene. Iako je
obrise sobe gledala svaki dan više od pedeset godina i znala točno koji je predmet
na kojem mjestu, soba joj se danas činila drugačijeg oblika i to ju je zbunjivalo.
Osjetila su joj bila slaba. Klokotanje vode u radijatorima bilo je prigušeno i tiho.
Kolikogod da se trudila nije uspijevala vidjeti škrinju na drugome kraju sobe. Znala
je daje tamo i da čuva njezinu prošlost poput vremenskog stroja. Prepoznala je
odjeću koju je sestra Evangeline izvadila: iznošene čizme koje je čuvala od
ekspedicije, neudobnu pregačicu kojom su je mučili dok je bila djevojčica, i
prekrasnu crvenu haljinu u kojoj je bila predivna jedne posebne večeri. Još je
uvijek osjećala miris parfema kako se druži s tamom, dokaz da je kristalna bočica
koju je donijela sa sobom iz Pariza jedno od dva blaga koja je ponijela sa sobom u
frenetičnim trenucima prije leta još uvijek bila tamo, zakopana u prašini, ali živa.
Da ima snage otišla bi do škrinje i uzela hladnu bočicu u ruku. Skinula bi kristalni
čep i udahnula miris prošlosti, tako fin i zabranjen da je s teškom mukom i
pomišljala na njega. Po prvi puta nakon toliko godina srce ju je zaboljelo pri
pomisli na studentske dane. Sličnost sestre Evangeline Gabrielli bila je toliko velika
da ju je na trenutke zbunjivala, već izmučenu i slabu od bolesti. Godine su
prolazile i na njezino razočaranje nije mogla odrediti vrijeme ni mjesto, a ni razlog
svog zatočeništva. Cim je utonula u san, slike prošlosti počele su se buditi u
blijedim slojevima njezina uma, pojavljujući se i nestajući poput boja na ekranu,
prelijevajući se jedna u drugu. Ekspedicija, rat, fakultet, dani nastave i učenja
Celestine se njezina mladost činila jasnom i živom poput
sadašnjosti. Gabriella LeviFranche, njezina prijateljica i suparnica, djevojka čije je
prijateljstvo toliko promijenilo njezin život, pojavila se pred njom. Kako je disala
tako su nestajale prepreke vremena i vidjela je svoju prošlost još jednom.
DRUGI RED
4 Hvalite ga zvucima roga slavite ga harfom i citarom!
5 Hvalite ga igrom i bubnjem
slavite ga glazbalima zvonkim i frulom! Hvalite ga cimbalima zvučnim, slavite ga
cimbalima gromkim!
6 Sve što god diše Jahvu neka slavi! Aleluja!
Psalam 150

Angelološka akademija, Pariz, Montparnasse

JESEN 1939

To se dogodilo tjedan dana nakon invazije na Poljsku, jednog poslijepodneva

tijekom moje druge godine studija ange lologije, kada me dr. Seraphina poslala da
pronađem moju izgubljenu kolegicu Gabriellu i dovedem je u Athenaeum. Gabrie
lla je kasnila na nastavu, a tu je naviku razvila za vrijeme ljeta i na razočarenje
naše profesorice nastavila s njom i za vrijeme hladnijih rujanskih dana. Nije bila na
fakultetu ni u dvorištu kamo je često odlazila sama za vrijeme odmora, ni u bilo
kojoj od učionica gdje je često učila pa sam zaključila da spava. Moja je soba bila
do njezine. Znala sam da to jutro nije došla kući prije tri jer je tada pustila ploču na
fonograf i do zore slušala svoju omiljenu operu Manon Lescaut.
Hodala sam uskim ulicama groblja, prošla pored kafića u kojem su muškarci slušali
nove vijesti o ratu i zatim prečicom skratila put do našeg zajedničkog stana u Rue
Gassendi. Živjele smo na trećem katu. Ispred prozora rasla su stabla lješnjaka, a
visina nas je dijelila od buke s ulice, imale smo puno svjetla. Popela sam se širokim
stubištem, otključala vrata i ušla u tih, sunčan stan. Imale smo puno prostora
dvije velike spavaće sobe, usku blagovaonicu, djevojačku sobu s ulazom u kuhinju
i veliku kupaonicu s porculanskom kadom. Cim sam kročila nogom na ispoliran
parket znala sam daje stan bio daleko luksuzniji nego što je to bilo potrebno
dvjema studenticama. Veze Gabrielline obitelji osigurale su joj najbolje što je naša
škola nudila. No kako sam završila s Gabriellom u takvome stanu za mene je bila
nepoznanica.
Naš stan na Montparnasseu za mene je bio velika promjena. U mjesecima poslije
useljenja utonula sam u njegov luksuz i brinula se da sve bude u savršenom redu.
Prije nego što sam došla u Pariz ni
kada nisam vidjela takav stan, za razliku od Gabrielle koja je tako živjela cijeli život.
Bile smo posve drugačije u mnogim stvarima, a i fizički smo to potvrđivale. Ja
visoka i blijeda, velikih očiju boje lješnjaka, uskih usnica i male brade što sam
pripisivala obilježju svojih sjevernih gena. Gabriella je, potpuno suprotno, bila
tamnoputa, klasične ljepote. Bilo je nešto u njoj zbog čega su je ljudi doživljavali
ozbiljno, iako nije slijedila modu niti čitala romane o Claudine. Ja sam imala
stipendiju, a ona je dolazila iz jedne od najstarijih i naj prestižnijih pariških
angeloloških obitelji. Ja sam bila ushićena što mogu učiti od najboljih u našoj
struci, Gabriella je odrastala s njima, upijajući njihovu genijalnost kao da je
sunčeva svjetlost. Dok sam se ja probijala kroz tekstove pamteći i kategorizirajući
gradivo poput vola što ore, Gabriella je imala elegantan, sjajan intelekt koji je
upijao bez puno truda. Ja sam u teke pisala sve, crtajući dijagrame i grafikone da
bolje zapamtim, a Gabriella, koliko je meni poznato, nikada nije ništa zapisivala.
Pa ipak, znala je odgovoriti na teološka pitanja ili sudjelovati u diskusiji o mitologiji
i povijesti s lakoćom koju ja nisam posjedovala. Zajedno smo bile najbolje, no
svejedno sam se stalno osjećala kao da sam se prokrijumčarila u elitne krugove u
kojima je ona rođena.
Stan je bio kakav sam i ostavila. Debela, kožom ukoričena knjiga Sv. Augustina
ležala je otvorena na stolu uz tanjur s ostacima doručka, korice kruha i ostataka
jagoda. Očistila sam stol, odnijela knjigu u svoju sobu i stavila je usred nereda
razbacanih papira na mome stolu. Bilo je tu knjiga koje su čekale da ih pročitam,
bočica s tintom i mnogo napola ispunjenih bilježnica. Požutjela fotografija mojih
roditelja dvoje snažnih i suncem opaljenih seljaka iza kojih su se uzdizali brežuljci
s našim vinogradima stajala je uz izblijedjelu fotografiju moje bake, babe Slavke,
koja je kosu pokrila maramom kao što su to činile žene u njezinom selu. Toliko
sam bila zaokupljena školom da nisam bila kod kuće godinu dana.
Bila sam kći vinogradara, osamljena, povučena djevojčica sa sela sa željom za
učenjem i jakim nepokolebljivim religijskim uvjerenjima. Moja majka dolazila je iz
obitelji Vignerons čiji su preci preživ
ljavali teškim radom i upornošću, berući auxerrois blanc i pinot gris i čitavo
vrijeme obiteljsku uštedu stavljali u zidove kuće, spremajući novac za dan kada
počne rat. Moj otac je bio stranac. Imigrirao je u Francusku iz istočne Europe
poslije Prvog svjetskog rata, oženio se mojom majkom i uzeo njezino prezime prije
nego što se počeo brinuti za vinograd.
Iako otac nije bio obrazovan, prepoznao je moj talent. Čim sam prohodala dao
mije u ruke knjige od kojih je mnogo bilo s područja teologije. Kad sam imala
četrnaest godina poslao me u školu u Pariz. Odveo me vlakom na testiranje, a
zatim, čim sam dobila stipendiju, u školu. Zajedno smo spakirali sve moje stvari u
drvenu škrinju koja je pripadala baki. Kasnije, kada sam saznala daje moja baka
išla u istu školu koju ću ja pohađati, shvatila sam da je moja sudbina angelolo ginje
bila određena godinama prije. Dok sam tražila svoju prijateljicu koja je kasnila,
zamišljala sam kako bi bilo da zamijenim svoj život s onim koji vodi moja obitelj.
Ako Gabriella nije u stanu, jednostavno ću se naći sama s dr. Seraphinom.
Kada sam izašla iz svoje sobe, hodajući prema kraju hodnika primijetila sam da se
nešto zbiva velikoj kupaonici. Vrata su bila zatvorena, no sjene iza zamagljena
stakla upućivale su daje netko unutra. Mislila sam da se Gabriella kupa, iako je to
bilo malo neobično za nekoga tko bi trebao biti u školi. Vidjela sam obris velike
kade koja je sigurno bila do vrha napunjena toplom vodom. Oblaci pare širili su se
sobom stvarajući na staklu vrata debelu, kremastu sumaglicu. Čula sam Gabriellu
kako govori i premda sam smatrala čudnim da razgovara sama sa sobom, bila sam
uvjerena daje sama. U času kad sam podizala ruku da pokucam na vrata ne bih li
joj dala do znanja da sam tu, zaslijepilo me blještavo zlatno svjetlo. Ugledala sam
ogromnu spodobu iza stakla. Nisam mogla vjerovati svojim očima, no činilo mi se
da se da je slaba svjetlost ispunila i prostoriju.
Prišla sam bliže pokušavajući shvatiti prizor ispred sebe i otvorila napola vrata.
Šarena odjeća bila je razbacana po pločicama na podu bijela lanena košulja i bluza
od umjetne svile koja je pripadala Gab
rielli. Pokraj odjeće moje prijateljice primijetila sam par hlača okrenutih naopako,
zgužvanih poput vreće brašna, koje su očito u žurbi završile na podu. Bilo je jasno
da Gabriella nije sama, no unatoč tome nisam otišla, već sam se primaknula još
malo bliže. Ušavši u kupaonicu prisustvovala sam sceni koja me toliko šokirala da
nisam mogla učiniti ništa drugo nego nastaviti gledati potpuno užasnuta.
U dnu kupaonice obavijena parom stajala je Gabriella u naručju muškarca.
Njegova koža bila je sjajno bijela i učinilo mi se bila sam zatečena neprirodno
sjajna. Pritisnuo je Gabriellu uza zid kao da je želi zgnječiti svojom težinom, no ona
se nije pokušavala braniti. Štoviše, njezine su blijede ruke bile oko njegova tijela i
držale ga.
Iskrala sam se oprezno iz kupaonice da me ne bi čula i pobjegla iz stana. Na putu
do Akademije neko vrijeme sam hodala labirintima hodnika, pokušavajući doći do
daha prije nego se nađem s dr. Sera phinom Valko. Zgrade su se protezale duž
nekoliko blokova, a povezivali su ih uski hodnici i podzemni prolazi koji su školi
davali zaš titničku nepravilnost koja je za mene bila neobično smirujuća kao da je
asimetrija škole odgovarala mom stanju uma. Zgrade nisu bile velike, no premda
sobe često nisu bile u skladu s našim potrebama predavaonice su bile premale i
učionice nisu imale grijanje moja predanost radu odvraćala mi je pažnju.
Hodajući kroz mračne, prazne urede znanstvenika koji su već otišli iz grada,
pokušavala sam shvatiti zašto me tako šokiralo što sam zatekla Gabriellu s
njezinim ljubavnikom. Osim što muškim gostima nisu bile dopuštene posjete, u
samom muškarcu bilo je nešto uznemirujuće, nešto jezivo i nenormalno što nisam
mogla identificirati. Zbog kaotične mješavine lojalnosti i suparništva koju sam
osjećala prema Gabrielli i moje nesposobnosti da shvatim ono što sam vidjela,
ništa nisam mogla reći dr. Seraphini, mada sam duboko u sebi osjećala da bi to
bilo ispravno. Umjesto toga, razmišljala sam o Ga briellinom činu, o moralnoj
dilemi koju je njezina afera prouzročila u meni. Trebala sam reći dr. Seraphini što
me mučilo, no što sam trebala reći? Nisam mogla izdati Gabriellinu tajnu. Iako je
bila moja
jedina prijateljica, Gabriella LeviFranche bila je i moja najgorljivija suparnica.
No moje nerviranje u stvari nije imalo smisla. Kada sam došla do ureda dr.
Seraphine Gabriella je već bila tamo. Sjedila je na stolcu Luisa XIV, svježa i smirena
kao da je jutro provela ležeći u parku i čitajući Voltairea. Imala je finu zelenu
pamučnu haljinu, bijele svilene čarape i težak miris Shalimar, njezin najdraži
parfem. Kada me pozdravila, na svoj uobičajen način poljubivši me automatski u
oba obraza, odmah sam odahnula shvativši da ne zna ništa.
Dr. Seraphina pozdravila me srdačno i brižno i upitala što me zadržalo. Bila je na
dobrome glasu ne samo zbog svojih postignuća već i zbog kvalitete svojih
studenata i strahovala sam da će moja potraga za Gabriellom biti protumačena
kao kašnjenje. Nisam gajila iluzije o nedodirljivom statusu na Akademiji. Za razliku
od Gabrielle i njezinih obiteljskih veza, bila sam zamjenjiva, premda to dr.
Seraphina nikada ne bi otvoreno rekla.
Popularnost Valkovih među studentima nije bila tajna. Seraphina Valko bila je
udana za jednako sjajnog znanstvenika dr. Raphaela Valka, i oni su često držali
zajednička predavanja. Ta predavanja bila su popunjena svake jeseni jer su ih osim
studenata prve godine, kojima su predavanja bila obavezna, pohađala ih i gomila
starijih znatiželjnih studenata. Naša dva najpoznatija profesora specijalizirala su se
za angelologiju prije Potopa, malu ali vitalnu granu anđeoske arheologije. Njihova
predavanja uključivala su više od njihove specijalizacije, sažimajući povijest
angelologije od njezinih teoloških izvora do modernih učenja. Znali su u svojim
predavanjima tako oživjeti prošlost da su drevni savezi i bitke i njihova uloga u
problemima modernog doba postali jasni svima prisutnima. Uistinu, dr. Seraphina
i dr. Raphael znali su pokazati da prošlost nije daleko mjesto mitova i bajki, kratak
sadržaj života uništenih ratovima, bolestima i nesrećama, već da povijest živi i diše
u sadašnjosti, da je svaki dan među nama i da nam pruža pogled u oblačan pejzaž
budućnosti. Sposobnost Valkovih da svojim studentima prošlost učine opipljivom,
priskrbila im ie popularnost i položaj u našoj školi.
Dr. Seraphina je pogledala na sat. Trebali bismo krenuti, rekla je sređujući papire
na stolu i pripremajući se za nastavu. Već kasnimo.
Seraphina nas je vodila uskim mračnim hodnicima brzim korakom, visoke
potpetice kuckale su po podu do Athenaeuma. Iako je ime upućivalo na nekoć
poznatu knjižnicu s korintskom stupovima i visokim, suncem ispunjenim
prozorima, Athenaeum je bio mračan poput tamnice, a njegovi bijeli zidovi bez
prozora i mramorni pod jedva su se nazirali u vječnoj tami sumraka. Mnogo
učionica nalazilo se u sličnim prostorijama, zakopanima duboko u usku zgradu na
Montparnasseu. Raspršene prostorije zadržale su se kroz godine i bile su
povezane kaotičnim hodnicima. Ubrzo nakon dolaska u Pariz, naučila sam da naša
sigurnost ovisi o tome da budemo skriveni. Labirintska priroda prostorija
osiguravala nam je da se naš rad odvija neometano, mir koji je sada narušavala
ratna prijetnja. Mnogi znanstvenici već su napustili grad.
Pa ipak, usprkos ozbiljnom okruženju Athenaeum mi je pružao veliku utjehu za
vrijeme moje prve godine školovanja. Imao je veliku zbirku knjiga od kojih su
mnoge već desetljećima počivale na policama bez uznemiravanja. Dr. Seraphina
mi je predstavila našu Anđeosku zbirku godinu dana ranije, istaknuvši da
posjedujemo tekstove na kojima bi nam i Vatikan pozavidio, iz prvih godina poslije
Potopa, premda nikada nisam čitala tako stare tekstove budući da su se čuvali u
riznici, daleko izvan dohvata studenata. Cesto sam je posjećivala usred noći.
Zapalila bi malu uljanu lampu, sjela u kut pokraj police pune knjiga, okružena
slatkim i prašnim mirisom starog papira, i čitala. Za mene učenje nije bilo dokaz
ambicije, iako je sigurno tako izgledalo studentima koji bi me zatekli tamo u zoru.
Za mene je stalna opskrbljenost knjigama služila kao most u moj novi život kao
daje, dok sam hodala do knjižnice, povijest svijeta izašla iz magle i davala mi
osjećaj da nisam radila samo ja već i široka mreža znanstvenika, koja je te iste
tekstove proučavala mnogo stoljeća prije mene. Za mene je Athenaeum
predstavljao sve što je na svijetu bilo civilizirano i stabilno.
Međutim, baš je zato bilo teško gledati sobe oko knjižnice u stanju potpune
napuštenosti. Dok nas je dr. Seraphina vodila sve dalje, ugledala sam grupu
asistenata koja je dobila u zadatak spremiti kolekciju. Postupak se izvodio
sistematski s tako velikom i vrijednom kolekcijom bio je to jedini način no činilo
mi se da je Athenaeum pretvoren u potpuni kaos. Knjige su stajale u hrpama na
stolovima i velikim drvenim kištrama od kojih su mnoge, ispunjene do vrha, stajale
razbacane po prostoriji. Samo nekoliko mjeseci ranije studenti su tiho sjedili za
stolovima i učili za ispite, radeći kao i generacije prije njih. Sada sam se osjećala
kao daje sve izgubljeno. Što će ostati ako sakrijemo naše tekstove? Skrenula sam
pogled jer nisam mogla gledati kako rastavljaju moje utočište.
Stvarnost i prijetnja rata više nisu bile iznenađenje. Budući da su se Nijemci
približavali, nije bilo sigurno biti u tako nesigurnoj četvrti. Znala sam da će nastava
uskoro prestati i da ćemo započeti s privatnim satovima u malim, dobro skrivenim
grupama izvan grada. Posljednjih tjedana većina predavanja je bila otkazana.
Interpretacija nastanka i anđeoska psihologija bila su moja najdraža predavanja, a
sada su bila otkazana na neodređeno vrijeme. Samo su se predavanja Valkovih i
dalje održavala, no bili smo svjesni da će i to uskoro prestati. No opasnost rata nije
mi se činila realnom sve dok Athenaeum nisam zatekla u neredu.
Dr. Seraphina je bila napeta i žurila se dok nas je vodila u prostoriju iza knjižnice.
Njezino raspoloženje bilo je slično mom nisam se mogla smiriti nakon scene koju
sam vidjela ujutro. Kriomice sam pogledavala Gabriellu ne bih li otkrila nešto
drugačije u njezinom ponašanju, no bila je mirna kao uvijek. Dr. Seraphina je
zastala, stavila odbjegli pramen iza uha i poravnala haljinu, vidno nervozna. Prvo
sam mislila daje moje kašnjenje na njezino predavanje uzrok te nervoze, no kada
smo došli u stražnju prostoriju Athenaeuma, i kada sam vidjela daje upravo u
tijeku nekakav sastanak, shvatila sam daje dr. Seraphina uzrujana zbog nečeg
drugog.
Grupa poznatih angelologa sjedila je oko stola zadubljena u žučnu raspravu.
Poznavala sam članove vijeća jer su svi bili poznata imena
mnogi od njih držali su nam predavanja godinu ranije kao vanjski predavači no
nikada ih nisam vidjela sve, okupljene u tako intimnom okruženju. Vijeće se
sastojalo od poznatih muškaraca i žena koji su radili na visokim pozicijama diljem
Europe političari, diplomati i predsjednici stranaka čiji se utjecaj protezao mnogo
dalje od naše škole. To su bili znanstvenici čije su knjige nekada stajale na
policama Athenaeuma, njihovi radovi o fizičkim mogućnostima i kemijskom
sastavu anđela su našu disciplinu učinili modernom. Časna sestra odjevena u
tešku crnu halju od serža angelologinja koja je podijelila svoje vrijeme između
teoloških nauka i istraživanja sjedila je do Gabriellinog ujaka, dr. LeviFranchea,
starijeg angelologa koji se specijalizirao za umijeće prizivanja anđela, opasno i
intrigantno polje koje sam željela proučavati. Najveći angelolozi gledali su nas dok
smo dolazili s dr. Seraphinom.
Dala nam je znak da sjednemo malo dalje od članova vijeća. Od silne znatiželje
zbog tako neobičnog sastanka čiji mi je povod bio nepoznat, jedva sam se
kontrolirala da ne počnem nepristojno zuriti. Zato sam pažnju usmjerila na mnoge
karte Europe koje su bile na zidu. Crvene točke obilježavale su važne gradove
Pariz, London, Berlin i Rim.. No ono što mi je uistinu privuklo pažnju bila je količina
slabo poznatih gradova označenih duž granice između Grčke i Bugarske, a koja je
formirala crvenu liniju između Sofije i Atene. To mi je područje bilo posebno
zanimljivo jer je u tom nepoznatom predjelu, na samome kraju Europe bio rođen
moj otac.
Dr. Raphael je stajao kraj karte i čekao da počne govoriti. On je bio ozbiljan čovjek,
jedan od malobrojnih članova vijeća koji je već niz godina gradio karijeru ne bi li
postao predsjednik vijeća, a istovremeno je radio kao profesor na Akademiji. Dr.
Seraphina jednom je spomenula da je dr. Raphael imao dvostruku ulogu
administrativnu i znanstvenu poput Rogera Bacona, engleskog angelologa iz 13.
stoljeća koji je predavao Aristotela na Oxfordu i teologiju u Parizu. Baconova
usklađenost između intelektualne snage i duhovne skromnosti bilo je postignuće
na koje se u društvu gledalo s velikim poštovanjem. Nisam si mogla pomoći, no za
mene je dr. Raphael
bio njegov nasljednik. Čim se dr. Seraphina smjestila, dr. Raphael je počeo
govoriti, rezimirajući što je do tada rečeno.
Kao što sam govorio, rekao je dr. Raphael pokazujući na polu prazne police i
asistente koji su zamatali i pakirali knjige raspršene po čitavoj knjižnici, imamo još
malo vremena. Uskoroće sve naše knjige biti zapakirane i spremljene na sigurno
izvan grada. Naravno, to je jedini način štitimo se od nadolazećih problema. No
selidba se događa u najgore moguće vrijeme. Naš rad ne može prestati zbog rata.
Nema nikakve sumnje da sada trebamo donijeti odluku.
Nastavio je ozbiljnim glasom.
Ne vjerujem da će naša obrana pasti sve indikacije govore u prilog tome da smo
spremni na bilo kakvu bitku koja nas očekuje ali moramo se pripremiti na najgore.
Ako budemo čekali, riskirat ćemo da nas opkole.
Profesore, pogledajte kartu, rekao je Vladimir, član vijeća, mladi znanstvenik kojeg
su poslali iz tajne Angelološke akademije u Le njingradu, a za kojeg sam znala
samo iz priča. Bio je mlad i zgodan, svijetlih plavih očiju i krhke građe. Smireno i
samouvjereno držanje davalo je dojam da je stariji, no nije mogao imati više od
devetnaest godina. Čini se da smo već opkoljeni.
Postoji jasna razlika između strategija sila Osovine i naših vjerskih neprijatelja.
Moramo biti spremni suočiti se s oboje, rekao je Vladimir.
Točno, odgovorila je dr. Seraphina. A da bismo to učinili, moramo dati sve od sebe
da pronađemo i uništimo liru.
Prijedlog dr. Seraphine popratio je muk. Članovi vijeća nisu znali kako da reagiraju
na tako hrabru izjavu.
Vi znate što ja 0 tome mislim, rekao je dr. Raphael. Slanje ekipe u planine je naša
jedina nada.
S velom koji joj je zakrivao lice časna sestra se obratila vijeću. Područje koje je dr.
Raphael predložio preveliko je za bilo koga uključujući i naše ljude da bi ga se
pretražilo bez točnih koordinata. Mjesto se mora točno locirati prije nego se krene
u ekspediciju.
S pravim pokroviteljima, sve je moguće, rekla je dr. Seraphina. Dobili smo
velikodušnu pomoć od naše američke dobročiniteljice.
I oprema koju smo dobili od Zaklade obitelji Currie bit će i više nego dovoljna,
dodao je dr. Raphael.
Razmotrimo malo bolje činjenice, hoćemo li? rekao je dr. Levi Franche vidno
skeptičan oko projekta. Koliko je veliko područje o kojem razgovaramo?
Trakija je bila dio Istočnog Rimskog Carstva, koje se kasnije zvalo Bizantsko
Carstvo, a čiji teritorij je pokrivao današnju Tursku, Grčku i Bugarsku, rekao je dr.
Raphael. Deseto stoljeće bilo je vrijeme velikih teritorijalnih promjena za Tračane,
no iz izvještaja o ekspediciji prečasnog Clematisa možemo malo suziti našu
potragu. Znamo da se Clematis rodio u gradu Smolyanu usred planinskog lanca
Rodopa u Bugarskoj. Clematis je za vrijeme ekspedicije napisao da je putovao u
zemlju svog rođenja. No mi možemo suziti područje samo na sjevernu Trakiju.
Ovo što je moj kolega tako lijepo objasnio i dalje je ogromno područje, rekao je
dr. LeviFranche. Zar vjerujete da ćemo uspijeti istražiti komad te zemlje a da nas
ne otkriju? Cak i s ogromnim sredstvima i tisućama agenata trebale bi nam
godine, a možda i desetljeća da pretražimo površinu, bez silaska u spilju. Nemamo
sredstva ni ljude za takav pothvat.
Misiji neće nedostajati dobrovoljaca, rekao je Vladimir.
Važno je zapamtiti, rekla je dr. Seraphina, da opasnost rata ne prijeti samo našim
tekstovima i našoj školi. Mogli bismo izgubiti puno više ako podaci o spilji i blagu
tamo skrivenom, izađu u javnost.
Možda, rekla je časna sestra. Ali naši neprijatelji promatraju planine stalno.
To je istina, rekao je Vladimir čije je polje proučavanja bila nebeska muzikologija. I
baš zbog toga moramo to sada učiniti.
Zašto sada? upitao je dr. LeviFranche snizivši glas. Tražili smo i štitili manje važne
nebeske instrumente dok smo onaj najveći ostavili na slobodi. Zašto ne bismo
pričekali da prestane rat?
Nacisti su postavili ljude po čitavoj regiji. Obožavaju antikvitete, pogotovo one koji
imaju mitološko značenje za njihov režim, a Nefili će iskoristiti priliku da se
dočepaju moćnog oružja.
Moć lire je na zlu glasu, rekao je Vladimir. Od svih nebeskih instrumenata njezina
upotreba može dovesti do katastrofalnih posljedica. Njezina destruktivnost možda
je opasnija od svega što nacisti mogu učiniti. S druge strane, suviše je dragocjena
da bismo je ostavili. Znate, kao i ja, da su Nefili oduvijek priželjkivali liru.
Ali je isto tako jasno, lagano uznemireno je rekao dr. Levi Franche, da će nas Nefili
slijediti kolikogod se mi trudili. Ako budemo imali ogromnu sreću da nađemo liru i
dalje ne znamo što ona može učiniti. Moglo bi biti opasno. Ili još gore, mogli bi
nam je oduzeti. Sve što učinimo moglo bi koristiti samo našim neprijateljima, a
tada bismo mi bili odgovorni za užase koje njezina glazba može uzrokovati.
A što ako nije moćna kao što mislite, rekla je časna sestra ukočena u svom stolcu.
Nitko je nikada nije vidio. Sve o njezinim užasnim djelima saznajemo iz poganskih
legendi. Postoji mogućnost daje zlo koje joj se pripisuje samo legenda.
Dok su angelolozi razmišljali dr. Raphael je rekao, Imamo, dakle, dvije mogućnosti
ili ćemo djelovati ili nećemo.
Nepromišljeno djelovanje gore je od pametnog mirovanja, rekao je dr.
LeviFranche. Nije mi se dopao njegovo arogantan odgovor jer je bio toliko drukčiji
od iskrenog uvjeravanja moje profesorice.
U našem slučaju, rekao je dr. Raphael uzbuđujući se sve više, nedjelovanje je
nepromišljenije. Naša će pasivnost imati tragične posljedice.
I zbog toga moramo djelovati sada, rekao je Vladimir. Na nama je da pronađemo i
zaštitimo liru.
Ako smijem prekinuti, rekla je blago dr. Seraphina, predložila bih nešto. Hodajući
do mjesta na kojima smo sjedile Gabriella i ja, dr. Seraphina nas je predstavila, a
zatim nastavila: Mnogi od vas su ih već upoznali, ali za one koji nisu, voljela bih
predstaviti naše dvije najbolje mlade angelologinje, Gabriellu i Celestine. One su
mi poma
gale urediti naše papire za vrijeme selidbe. Marljivo su katalogizirale tekstove i
prepisivale bilješke. Njihov nam je rad bio od velike koristi. U stvari, pažnja koju su
poklanjale detaljima naše zbirke i informacije koje su pažljivo izvlačile iz naših
povijesnih spisa dale su meni i dr. Raphaelu ideju kako nastaviti u ovom važnom
trenutku.
Kao što svi znate, nastavio je dr. Raphael, uz naše dužnosti na Akademiji, dr.
Seraphina i ja radili smo i na nekoliko privatnih projekata, uključujući i preciznije
lociranje spilje. Istražujući smo skupili mnoštvo podataka i bilješki koje su prije bile
previđene.
Pogledala sam u Gabriellu u nadi da ću pronaći neku vrst podrške u situaciji u
kojoj smo se nalazile, ali okrenula je glavu, arogantna kao i uvijek. Odjednom sam
se počela pitati je li shvatila detalje o kojima su govorili članovi vijeća. Postojala je
šansa da joj je netko već dao povjerljive informacije, dok sam ja bila isključena. Dr.
Seraphina mi nikada nije pričala o liri, niti da je moramo čuvati podalje od
neprijatelja. Pomisao daje Gabriella stekla njezino povjerenje ispunila me
ljubomorom.
Kada smo shvatili da prijeti rat koji bi mogao prekinuti naš rad, odlučili smo se
pobrinuti da naši dokumenti budu sigurni štogod da se desi. S tom idejom zamolili
smo Gabriellu i Celestine da nam pomognu u sortiranju i pisanju bilježaka. Počele
su prije nekoliko mjeseci. Zadatak je bio naporan, dosadno sakupljanje činjenica,
no pokazale su se bistrima i odlučnima da završe projekt prije polaska. Bili smo
oduševljeni njihovim napretkom. Njihova mladost pruža im određeno strpljenje za
ono što se većini nas čini običnim tajničkim poslom, ali njihova radišnost polučila
je izvrsne rezultate. Bilješke su nam mnogo pomogle i uspjeli smo pregledati
ogromnu količinu informacija koja je desetljećima bila skrivena.
Dr. Seraphina je odšetala do karata, izvadila kemijsku olovku iz džepa pletene
veste i nacrtala trokut preko Rodopa, od Grčke do Bugarske.
Znamo da je mjesto koje tražimo smješteno negdje između ovih granica. Znamo
daje već bilo istraživano i da su već mnogi znanstvenici pokušali opisati geološke i
prirodne ljepote koje okružuju klanac.
Naši su znanstvenici bili vrlo pažljivi u svom radu, no naše organizacijske metode
možda su bile manje savršene. Dok ne budemo imali točne koordinate, vjerujem
da ćemo, ako pretražimo sve tekstove koje imamo na raspolaganju, uključujući i
tekstove koje nismo prije istražili u ove svrhe, dobiti nove podatke o lokaciji.
I vi vjerujete, rekla je časna sestra, da ćete tom metodom doći do koordinata
spilje?
Naš prijedlog je sljedeći, rekao je dr. Raphael uzevši riječ svojoj ženi. Ako uspijemo
suziti našu potragu na radijus od sto kilometara, želimo pristanak za drugu
ekspediciju.
Ako ne budemo uspjeli suziti potragu, rekla je dr. Seraphina sa krit ćemo se
najbolje što možemo, pobjeći iz zemlje i moliti da naše karte ne završe u
neprijateljskim rukama.
Bila sam šokirana kada sam vidjela kako su spremno članovi vijeća prihvatili plan
nakon tako gorljive debate. Možda je dr. Seraphina znala da je Gabriellin
napredak adut kojim može pridobiti odobrenje dr. LeviFranchea. No koju god
strategiju imala, upalila je. Iako nisam znala kakva je priroda blaga kojeg tražimo,
moja ambicija se probudila. Bila sam presretna. Gabriella i ja nalazile smo se u
samom središtu potrage Valkovih za spiljom zatočenih anđela.
Sljedeće jutro došla sam u ured dr. Seraphine sat vremena ranije od dogovorenih
devet sati. Spavala sam loše jer je Gabriella hodala u pokrajnjoj sobi, otvarala
prozor, pušila, puštala svoju omiljenu snimku Debussyeve Douze Etudes i šetala s
jednog kraja sobe na drugi. Njezinu tajnu vezu pripisivala sam i njezinoj i svojoj
nesanici, iako su u stvari Gabriellini osjećaji za mene bili misterij. Znala sam je
bolje od bilo koje druge osobe u Parizu, a ipak nisam je uopće poznavala.
Bila sam toliko pod dojmom popodnevnih događaja da nisam stigla razmišljati o
važnom zadatku potrage za spiljom koju su nam povjerili Valkovi. To što sam
mogla misliti jedino na Gabriellu kako grli čudnog muškarca povećalo je moj oprez
prema prijateljici. Rezultat je bio da sam napustila postelju prije izlaska sunca,
skupila knjige i otišla rano učiti u svoj kut knjižnice.
Sama i okružena našim tekstovima, imala sam priliku razmisliti o sastanku vijeća
prethodnog dana. Bilo mi je teško povjerovati da bi se krenulo u ekspediciju s
takvim posljedicama bez točne lokacije klanca. Nedostajala je karta, najvažniji
element svake potrage. Čak je prosječno inteligentan student prve godine znao da
ekspedicija ne može biti uspješna bez potpune kartografije. No bez precizne
geografske lokacije puta budući znanstvenici nisu imali mogućnost da ponove
misiju. Ukratko, bez karte nije bilo čvrstog dokaza.
Ne bih bila osjetljiva na značenje karti da nije bilo godina koje sam provela s
Valkovima, čiji je test o kartografiji i geološkim formacijama bio na granici
opsesije. Koliko se znanstvenici oslanjaju na ponavljanja da bi potvrdili
eksperiment, toliko se rad Valkovih na glacijalnoj geologiji temeljio na njihovoj
strasti za preciznom i konkretnom reprodukcijom prijašnjih ekspedicija. Njihove
znanstvene rasprave o mineralima i formacijama stijena, vulkanskoj aktivnosti,
razvoju slojeva, promjenjivosti tla i topografiji krša nije ostavljala dvojbe da su bili
znanstvenici. U tome nije bilo nikakve greške. Ako je trebalo naći neku lokaciju, dr.
Raphael bi je pronašao. Konstruirao bi putovanje korak po korak, stijenu po
stijenu.
Poslije izlaska sunca pokucala sam nježno na vrata dr. Seraphine. Otvorila sam
vrata začuvši njezin glas. Na moje iznenađenje Gabriella je sjedila s našom
profesoricom na sofi ukrašenoj skrletnom svilom. Ispred njih je bila poslužena
kava. Mogla sam vidjeti da su se udubile u razgovor. Nervozna Gabriella od jučer
navečer je nestala. Umjesto nje ispred mene je sjedila Gabriella aristokratkinja,
namirisana, napudrana i besprijekorno odjevena, crne, sjajne i počešljane kose.
Još jednom me porazila. Budući da nisam znala sakriti razočaranje stajala sam na
dovratku ne znajući kamo da krenem. Celestine, što radiš? upitala je dr. Seraphina
pomalo nervozno. Uđi i pridruži nam se.
Budući da sam već mnogo puta posjetila ured dr. Seraphine znala sam da je to
jedna od najboljih prostorija u školi. Nalazila se na zadnjem katu zgrade
Haussmannovog tipa i imala je ogroman pogled na susjedstvo dominantni trg
ispred škole s fontanom i golubovi
ma koji su beskonačno kružili. Jutarnje sunce obasjavalo je zid kroz francuske
prozore, od kojih je jedan bio otvoren hladnom jutarnjem zraku što je ispunjavao
sobu mirisom zemlje i vode, kao da je cijelu noć padala kiša ostaviviši lokvicu blata
iza sebe. Soba je bila velika i elegantna s ugrađenim policama, ukrasnim reljefima i
pisaćim stolom s mramorom. Bio je to ured koji bi se očekivao na desnoj obali
prije nego na la rive gauche. Ured dr. Raphaela bio je prašan i mirisao na duhan
bezbojna soba potpuno ispunjena knjigama koja je bolje predstavljala našu školu.
Njega se često moglo zateći kako uživa u sunčanim zrakama ulaštenog ureda svoje
žene, diskutirajući kako poboljšati predavanje ili što je Gabriella činila tog jutra
ispijajući kavu iz šalica Sevres dr. Seraphine.
Koliko me porazilo to što sam zatekla Gabriellu u Seraphini nom uredu, pokazala
sam manje nego što me uznemirilo. Nisam znala zašto bi to učnila, no činilo mi se
da je dogovorila privatan sastanak i namjerno me isključila. Naposljetku, mogla je
iskoristiti priliku da popriča s dr. Seraphinom o našem pothvatu. Možda je željela
saznati kakvi nas zadaci čekaju. Znala sam da bi rezultat našega rada mogao
promijeniti naš status u školi. Ako Valkosovi budu zadovoljni rezultatima, bit će
mjesta za nas u timu, ali samo za jednu.
Dodijelili su nam zadatke u skladu s našim znanstvenim mogućnostima koje su se
razlikovale baš kao i naš fizički izgled. Ja sam voljela tehničke komponente našeg
rada fiziologiju anđeoskih tijela, kompoziciju odnosa omjera supstance i duha u
stvorenjima, i matematičku savršenost rane taksonomije dok su Gabriellu više
privlačili umjetnički elementi angelologije. Voljela je čitati velike epske romane o
bitkama između Nefila i angelologa, znala je gledati slike i u njima pronaći simbole
koji bi meni sigurno promakli, analizirala je stare tekstove tako pomno kao da
značenje jedne riječi može promijeniti tijek čitave budućnosti. Vjerovala je u moć
dobra i za vrijeme naše prve godine učenja uspjela me u to čak uvjeriti. Zbog toga
je dr. Seraphina Gabrielli dala u zadatak čitanje mitoloških tekstova, dok je meni
prepustila sustavniji zadatak sortiranja empirijskih podataka
prijašnjih pokušaja lociranja klanca, prikupljanje geoloških informacija različitih
epoha i pronalaženje starih karata.
Po zadovoljnom izrazu na Gabriellinom licu sigurno su neko vrijeme čavrljale.
Nekoliko drvenih kutija stajalo je u sredini ureda i svojim grubo istesanim nogama
pritiskalo orijentalni sag. Sve kutije bile su napunjene bilježnicama i papirom kao
da su spremane u žurbi.
Moje iznenađenje zbog Gabriellinog prisustva, kao i znatiželja zbog kutija s
bilježnicama, nisu prošle nezapaženo. Dr. Seraphina mahnula mi je da uđem u
sobu, zatvorim vrata i pridružim im se. Uđi, Celestine, rekla je ponovno dok mije
davala znak da sjednam na sofu pokraj police s knjigama. Pitala sam se kada ćeš
doći.
Kao podrška njezinoj opaski, sat s klatnom na drugom kraju susjednog ureda
otkucao je osam sati. Došla sam sat vremena ranije. Mislila sam da ćemo početi u
devet, rekla sam.
Gabriella je željela steći prednost, rekla je dr. Seraphina. Prolazile smo kroz neke
nove materijale koje ćete katalogizirati. U ovim kutijama su Raphaelovi papiri.
Donio ih je sinoć iz svog ureda.
Odšetavši do svog stola, uzela je ključ i otključala ormar. Police su bile ispunjene
knjigama, a svaka polica bila je uredno i pedantno složena. A ovo su moji radovi.
Posložila sam ih po predmetima i datumima. Moji studentski radovi su na donjim
policama, a recentnije bilješke većinom citati i skice članaka na vrhu. Godinama
sam se suzdržavala od katalogizacije mojih radova. Jedan od faktora bila je
tajnovitost, no što je važnije, čekala sam prave asistente. Vas dvije ste pametne i
imate osnovno znanje o granama angelologije teologiji, transcendentalnoj
frekvenciji, teorijama morfističke angelologije, taksonomije. Dok ste učile o tome
na početnom stupnju, učile ste također malo i o glacijalnoj geologiji. Marljive ste i
pedantne, znate mnogo toga i na različite ste načine talentirane, ali nemate
specijalizaciju. Nadam se da će par svježih očiju pomoći. Ako smo išta propustili u
ovim kutijama, ja sam sigurna da ćete vi to otkriti. Također ću vas zamoliti da
ponovno dolazite na moja predavanja. Znam da ste uvod položile prošle godine,
no to je od posebne važnosti za naš zadatak.
Prešavši rukom po hrpi časopisa, izdvojila je njih nekoliko i stavila ih između nas
na stolić s kavom. Iako sam instiktivno željela uzeti jedan od časopisa, pričekala
sam željno očekujući Gabriellin potez. Nisam željela ispasti previše živčana.
Možda ćete htjeti početi s ovim, rekla je Seraphina smjestivši se polako na sofu.
Mislim da će sortiranje Raphaelovih spisa biti popriličan izazov za vas.
Koliko ih ima, rekla sam očarana ogromnom količinom papira kroz koju ćemo
morati proći i znatiželjna kako ćemo dokumentirati tako veliku količinu
informacija.
Gabrielli sam već dala precizne upute o metodologiji sortiranja dokumenata, rekla
je Seraphina. Ona će ti prenijeti upute. Ja ću ponoviti samo jedno morate znati da
su ove bilježnice neizmjerno dragocjene. One čine većinu našeg prvog istraživanja.
Iako smo neke dijelove materijala objavili, ništa nije bilo u potpunosti kopirano.
Molim vas da budete posebno pažljive s bilježnicama u lošijem stanju, pogotovo s
onima koje sadrže tekstove o našim ekspedicijama. Na žalost, ovi dokumenti ne
smiju napustiti moj ured. No dokle god budete radile na njima možete ih čitati
koliko želite. Mislim da se iz njih može puno naučiti, kolikogod djelovali kaotično.
Nadam se da će vam ovaj posao pomoći da shvatite povijest naše borbe i, ako
budemo imali sreće, da će nam pomoći pronaći ono što tražimo.
Uzela je bilježnicu i dala mi je u ruke. Ovo su neki moji radovi iz studentskih dana.
Sadrže i bilješke s predavanja i neka razmišljanja o angelologiji i njezinom razvoju
kroz povijest. Toliko je vremena prošlo otada da se ne sjećam što se sve može
unutra naći. Ja sam nekada bila ambiciozan učenik poput tebe, Celestine, i provela
sam puno, puno sati u Athenaeumu. S tako mnogo informacija o povijesti an
gelologije mislila sam da trebam napraviti nešto malo kompaktnije. Bojim se da su
unutra i moje neke pomalo naivne spekulacije što biste trebale uzeti s rezervom.
Pokušavala sam zamisliti dr. Seraphinu kao studenticu koja je učila jednake stvari
koje mi sada učimo. Bilo ju je teško zamisliti naivnom u bilo čemu.
Možda će biti više bilješki iz kasnijih godina. Prepisala sam materijal iz ovog
časopisa u kako da to kažem? kraći spis o povijesti našeg rada. Cilj koji su naši
znanstvenici i angelolozi željeli postići time jest taj da je angelologija potpuno
funkcionalna, mi koristimo naše proučavanje kao konkretan alat. Teorija je dobra
kao i njezino provođenje, a u našem slučaju povijesna istraživanja igraju veliku
ulogu u našoj borbi s Nefilima. Ja sam empirijski mozak. Uopće nisam u stanju
razumijeti apstrakcije, pa se služim pripovijedanjem da angelološke teorije učinim
što opipljivijima sebi. Na isti način slažem i predavanja. Dok je korištenje naracije
uobičajeno u mnogim aspektima teologije alegorije i tome slično Crkva takav
pristup izbjegava kada se radi o angelološim sustavima. Kao što možda znate,
hijerarhijski sustavi često su se konstruirali zbog argumenata crkvenih otaca. Oni
su vjerovali daje Bog napravio hijerarhiju među anđelima, pa je tako napravio i
hijerarhiju na zemlji. Dat ću vam primjer: kao što su serafini bili superiornija
anđeoska inteligencija od kerubina, tako je pariški nadbiskup superiorniji od
seljaka. Vidite kako je funkcioniralo, Bog je stvorio hijerarhije, pa zato svi moraju
ostati na mjestima koja im je odredio. I plaćati poreze, bien sur. Crkvena,
anđeoska hijerarhija uspostavila je društvene i političke strukture. Ponudili su i
priču o svemiru, kozmologiju koja postavlja u red očit kaos života običnih ljudi.
Angelolozi su, naravno, potekli iz toga. Mi promatramo horizontalnu strukturu
koja dopušta intelektualnu slobodu i napredovanje zbog zasluga. Naš sustav je
dosta jedinstven.
Kako takav sustav može preživjeti? upitala je Gabriella. Crkva to sigurno neće
dopustiti.
Iznenađena Gabriellinim besramnim pitanjem gledala sam u svoje ruke. Nikada ne
bih mogla propitivati Crkvu na tako direktan način. Možda je bilo pogrešno moje
bezgranično povjerenje u nju.
Vjerujem da se ovo pitanje postavilo već mnogo puta u prošlosti, rekla je dr.
Seraphina. Osnivači angelologije razvili su parametre našega rada na velikome
sastanku angelologa u desetome stoljeću. Postoji prekrasni zapisi o sastanku koje
je zabilježio jedan od osni
vača. Dr. Seraphina se vratila do ormara i izvadila knjigu. Predlažem vam da
pročitate ovu knjigu kada budete imale vremena, što nije sada, budući da je jutros
pred vama velik posao, rekla je listajući. Zatim ju je odložila na stol. Kada jednom
počnete čitati povijest našeg društva, vidjet ćete da ima više toga za čitanje o
angelologiji od proučavanja i diskusija. Naš rad razvijao se mudrim odlukama
grupe pametnih, duhovnih ljudi. Prva angelološka ekspedicija, uistinu prvi pokušaj
u kojem su angelolozi željeli otkriti mjesto na kojem su zatvoreni anđeli dogodio
se kada su presveti oci na poziv svoje tračke braće organizirali Koncil u Sozopolu.
Bio je to sastanak na kojem je rođena naša disciplina i prema presvetom ocu
Bogumilu, jednom od najvećih od otaca što su osnovali angelologiju. Koncil je
postigao velik uspjeh, i to ne samo zbog uspostavljanja načela našeg djelovanja
već i zbog okupljanja najpoznatijih religioznih mislioca tog vremena od Koncila u
Nici nije bilo okupljanja takvih iznimnih stručnjaka u tako velikom broju. Svećenici,
đakoni, akoliti, rabini i sveti čovjek Mainyu sudjelovali su u uzbudljivoj debati o
dogmi u glavnome hodniku. Tajno okupljanje bilo je negdje drugdje. Tada je jedan
stari svećenik po imenu Clematis, biskup tračanskog porijekla koji je živio u Rimu,
sazvao grupu istomišljenika koji su dijelili njegovu strast da pronađu spilju
Promatrača. Zapravo, on je razvio čitavu teoriju oko lokacije spilje, tvrdeći da bi
se, kao i ostaci Noine arke, trebala naći u blizini obala Crnog mora. Naposljetku je
Clematis otišao u planine iskušati svoju teoriju. Dr. Raphael i ja pretpostavljamo
iako nemamo nikakav dokaz daje nacrtao kartu.
Ali kako možete biti sigurni da tamo nešto postoji? pitala je Gabriella. Kakav dokaz
imamo? Sto ako spilja uopće ne postoji i sve je samo legenda?
Mora biti istine u tome, rekla sam osjetivši da je Gabriella previše ishitreno željela
izazvati našu profesoricu.
Clematis je našao spilju, rekla je dr. Seraphina. Presveti otac i niegov tim jedini su
koji su saznali pravu lokaciju, jedini koji su se u nju spustili i jedini ljudi koji su u
nekoliko tisuća godina vidjeli pobunjene anđele. Clematis je umro privilegiran. Na
sreću, prije smrti
je izdiktirao kratak dokument o ekspediciji. Dr. Raphael i ja smo koristili taj
dokument kao naš polazni tekst u istraživanju.
Taj dokument sigurno govori o lokaciji, rekla sam želeći što prije saznati detalje o
Clemetisovoj ekspediciji.
Da, u Clematisovom dokumentu se spominje lokalitet, rekla je dr. Seraphina.
Uzela je komad papira i nalivpero, napisala nekoliko slova na ćirilici i predala nam
papir.
Gjurskoto bjrlo ime je koje je Clematis napisao u dnevniku, što na
starobugarskome znači Zatvor Nevjernih, ili slobodnije Tajno mjesto Nevjernih, što
je točan opis Stražara koje su tadašnji kršćani nazivali pobunjenicima i
nevjernicima. Turci su držali područje oko Rodopa od 14. stoljeća pa sve dok Rusi
nisu pomogli Bugarima da ih se oslobode 1878. godine, a to je dodatno
zakompliciralo potragu. Naime, muslimani su bugarske kršćane smatrali
nevjernicima tako da je drugi naziv potisnuo originalno značenje imena spilje.
Dvadesetih smo godina nekoliko puta putovali u Grčku i Bugarsku, no na naše
veliko razočaranje nismo pronašli niti jednu spilju pod tim imenom. Ljudi koje smo
ispitivali ime su povezivali s Turcima ili za spilju nisu uopće čuli. Nakon godina
nismo pronašli to ime niti na jednoj karti u regiji. Bilo zbog nemara ili kartiranja,
spilja na papiru ne postoji.
Možda bi bilo bolje zaključiti, rekla je Gabriella, daje Clemetis pogriješio i da karta
ne postoji.
Netočno, brzina kojom je dr. Seraphina odgovorila pokazala je koliko je ta tema
zanima. Zatvor pobunjenih anđela postoji. Kladim se u svoju karijeru.
Onda mora postojati način da ga nađemo, rekla sam i po prvi puta shvatila koliko
silno Valkovi žele riješiti tu zagonetku. Moramo proučiti Clemetisove dokumente.
To ćete ostaviti za neki drugi put, nakon što završite s ovim zadatkom rekla je dr.
Seraphina i ponovno odšetala do ormara.
Otvorila sam knjigu ispred sebe, znatiželjna da vidim što skrivaju korice. Nisam si
mogla pomoći, no bila sam sretna što su moja razmišljanja bila slična Seraphinim i
što je Gabriella ovaj put došla u konflikt s našom profesoricom. No na moje
razočaranje njezino neodobravanje Gabriellu nije nimalo diralo. Naprotiv, činilo se
da je posve zaokupljena nečim drugim. Bilo mi je jasno da Gabriella nije osjećala
jednako rivalstvo kao ja. Nije imala nikakvu potrebu za dokazivanjem.
Uvidjevši koliko sam nestrpljiva da počnem dr. Seraphina je rekla, Ostavit ću vas
vašem poslu. Možda vidite nešto što ja nisam. Sigurna sam da naši tekstovi mogu
nekome reći i nešto i ništa. Um i duh sazrijevaju na neki svoj način i svojom
vlastitom brzinom. Svako uho ne može čuti prekrasnu muziku koja svira.
Od svojih prvih školskih dana dolazila sam na Valkova predavanja ranije da bih
uhvatila mjesto. Iako smo i Gabriella i ja sjedile na njihovim predavanjima prošle
godine, nastavile smo ih pohađati i ove. Mene je vukla ambiciozna želja za
istraživanjem i privid znanstvene zajednice koju su predavanja odražavala, dok je
Gabriella uživala u svom statusu učenika druge godine iz poznate obitelji. Mlađi
studenti zurili bi u nju kao da su odmjeravali njezinu reakciju na predavanje.
Predavanja su se odvijala u maloj bijeloj kapelici koja je bila sagrađena na
ostacima rimskog hrama. Imala je debele vapnenačke zidove koji su izgledali kao
da se uzdižu od prozorskih stakala što su se nalazila ispod njih. Strop kapelice bio
je načinjen od cigle u raspadnom stanju pa su ih pridržavale drvene grede koje su
izgledale tako nestabilno da sam vjerovala da će se čitava zgrada srušiti na nas ako
se vani pojača promet.
Gabriella i ja sjele bismo u dno kapelice, a dr. Seraphina bi posložila svoje papire i
započela predavanje.
Danas ću vam ispričati priču koja vam je svima poznata na ovaj ili onaj način.
Budući da je ta priča temelj naše discipline, o njezinoj povijesnoj važnosti, kao ni o
njenoj poetskoj ljepoti, ne treba raspravljati. Počela je u godinama prije Potopa
kada je nebesko kraljevstvo poslalo više od dvije stotine anđela, zvali su ih
Stražari, da promatraju što rade ljudi. Glavni Stražar, prema tim zapisima, bio je
Semjaza. Semjaza je bio lijep i moćan, pravi primjerak anđeoskog stvorenja.
Njegova blijeda put, svijetle oči i zlatna kosa bile su ideal nebeske ljepote.
Provevši dvije stotine anđela kroz nebeske svodove, Semjaza se na zemlju došao
odmoriti. Pod njegovim vodstvom bili su Araklba, Rameel, Tamlel, Ramlel, Danel,
Ezequeel, Baraquial, Asael, Batarel, Ananel, Zaquiel, Samsapeel, Satarel, Tutel,
Jomjael, Kokabiel, Araquiel i Sariel.
Anđeli su hodali nevidljivi među potomcima Adama i Eve. Živjeli su tiho u sjeni i
skrivali se u planinama, spavajući na mjestima gdje ih ljudi nisu mogli pronaći.
Putovali su od jednog do drugog mjesta slijedeći ljudske migracije. Tako su otkrili
naseljene civilizacije između Gangesa, Nila, Jordana i Amazone. Živjeli su mirno i
povučeno, promatrajući ljudske postupke.
Jedno jutro za vrijeme Jaredovog doba dok su bili na planini Ar mon, Semjaza je
ugledao ženu kako se kupa u rijeci. Smeđa joj se kosa obavijala oko tijela. Pozvao
je Stražare da dođu do ruba planine i tako su veličanstvena bića zajedno
promatrala ženu. Prema mnogobrojnim znanstvenim izvorima Semjaza je tada
predložio Stražarima da odaberu žene ljudskog porijekla.
No čim je to učinio, zabrinuo se. Svjestan kazne za takav neposluh svjedočio je
padu anđela promijenio je svoj plan i rekao, Ljudske kćeri trebale bi pripadati
nama. No ako me ne želite slijediti ja ću sam snositi posljedice tog velikog grijeha.
Stražari su se dogovorili sa Semjazom da će zajedno podijeliti kaznu. Znali su da je
združivanje zabranjeno i da je njihov pakt prekršio svaki nebeski i zemaljski zakon.
No svejedno su se spustili s planine Arrmon i pokazali se ženama. Žene su uzele
neobična bića za svoje muževe i uskoro su zatrudnile. Nakon nekog vremena
rodila su im se djeca. Ona su prozvana Nefili.
Stražari su gledali kako im djeca odrastaju. Vidjeli su da se razlikuju od svojih
majki, kao i od anđela. Njihove kćeri bile su više i elegantnije od ljudskih žena, bile
su intuitivne i imale nadnaravne sposobnosti, a posjedovale su i anđeosku ljepotu.
Dječaci su također
bili viši i jači od normalnih muškaraca i bili su bistri jer su imali inteligenciju
nebeskih stvorenja. Stražari su im poklonili umijeće vođenja ratova. Naučili su ih
tajnama vatre kako da je zapale i zadrže kako da je kontroliraju za kuhanje i
grijanje. Taj je dar bio tako dragocjen da o njemu postoje mitovi, najpoznatiji je
onaj o Prometeju. Poučili su svoje sinove metalurgiji, umijeću koje su anđeli
usavršili, ali su ga do tada čuvali podalje od ljudi. Pokazali su im kako se izrađuju
ogrlice i prstenovi od plemenitih metala. Vadili su zlato i drago kamenje, brusili ih i
od njih izrađivali vrijedne predmete. Nefili su spremali svoje blago, zgrtali zlato i
drago kamenje. Pokazali su kćerima kako se boji tkanina i kako da namažu svoje
trepavice sjajnim prahom od minerala. Kitili su ih stvarajući ljubomoru kod žena.
Poučili su svoju djecu kako napraviti oružja koja će ih učiniti jačima od ljudi, naučili
su ih kako taliti željezo i kovati mačeve, noževe, štitove, oklope i vrškove strijela.
Kada su naučili koristiti oružje, Nefili su napravili zalihe kvalitetnog hladnog oružja.
Lovili su i konzervirali meso. Štitili su svoja dobra silom.
Stražari su djeci dali i mnoge druge darove. Poučili su svoje žene i kćeri tajnama
još moćnijima od vatre ili željeza. Odvojili bi žene od muškaraca, odvodili ih iz
grada duboko u planine i ondje im pokazali kako čarati i služiti se ljekovitim
travama. Pokazali su im tajna umijeća magije i naučili ih kako da pamte čarolije.
Uskoro su zamijenili uloge. Žene koje su do tada ovisile o muškoj snazi postale su
jake i opasne.
Stražari su sve više i više nebeskih tajni povjeravali svojim ženama i kćerima.
Baraquijal ih je poučio astrologiji.
Kokabiel ih je naučio čitati znamenja zviježđa.
Ezequeel im je dao praktično znanje čitanja oblaka.
Araquiel ih je poučio simbolima zemlje.
Shamsiel im je nacrtao Sunčevu putanju.
Sariel im je nacrtao Mjesečeve mjene.
Aramos ih je poučio skidanju čarolija.
S tim vještinama Nefili su se organizirali u pleme. Naoružali su se i preuzeli
kontrolu nad zemljom i hranom. Doveli su do savršenstva vođenje ratova. Imali su
sve veću i veću moć nad ljudima. Smatrali su se gospodarima zemlje, uzimali su
velike posjede i proglašavali kraljevstva svojima. Imali su robove i napravili zastave
svojim vojskama. Podijelili su muškarce na vojnike, trgovce i sluge. Svojim tajnama
i gladi za moći Nefili su zagospodarili ljudima.
Dok su vladali zemljom, a ljudi umirali, čovječanstvo je zatražilo nebesku pomoć.
Mihael, Uriel i Gabriel, arkanđeli koji su nadzirali Stražare od njihovog prvog
odlaska na zemlju, promatrali su i kako Nefili napreduju.
Arkanđeli su na zapovijed opkolili Stražare u vatrenom obruču. Razoružali su svoju
braću. Nakon što su ih porazili, bacili su ih u okove i prebacili u daleku, omraženu
spilju visoko u planinama. Na rubu provalije naredili su im da se bace u nju.
Stražari su padali kroz procjep zemljine kore, a olovni okovi vukli su ih sve dublje i
dublje dok nisu stigli u zatvor tame. Iz dubina su cvilili za zrakom, svjetlom i
svojom izgubljenom slobodom. Čekajući dan oslobođenja, odvojeni od neba i
zemlje, molili su oprost od nebesa. Zazivali su djecu da ih spase, no Gospod se
oglušio na njihove molbe. Nefil nije došao.
No anđeo Gabriel, vjesnik dobrih vijesti, nije mogao trpjeti njihove muke. U
trenutku sažaljenja bacio je liru svojoj paloj braći ne bi li glazbom ublažili svoje
patnje. Lira nije još stigla do njih, a Gabriel je shvatio daje pogriješio. Glazba koju
je proizvodila bila je zavodljiva i moćna. Mogli bi je iskoristiti u svoju korist.
Nakon nekog vremena zatvor od granita počeo se nazivati podzemnim svijetom,
zemljom mrtvih u koju su dolazili heroji u potrazi za vječnim životom i mudrošću.
Tartar, Had, Kurnugia, Annwn, Pakao mitovi su rasli dok su Stražari, okovani u
rupi, žudjeli za slobodom. Još i dan danas negdje duboko pod zemljom plaču
zazivajući spas.
Puno se spekuliralo o tome zašto Nefili nisu spasili svoje očeve, rekla je dr.
Seraphina na kraju. Nefili bi sigurno bili jači uz pomoć
Stražara, kao što bi im i pomogli da su mogli. No zatvor Stražara i dalje ostaje na
nepoznatom mjestu. U tom misteriju leži temelj našega rada.
Dr. Seraphina je bila darovit govornik i znala je svojim predavanjima potaknuti
brucoše, imala je talent koji nisu posjedovali mnogi naši profesori. Zbog toga je
često na kraju predavanja djelovala iscrpljeno, kao što je bio slučaj i danas.
Podigla je pogled sa svojih bilješki i najavila kratku pauzu. Gabriella mi je dala znak
da je slijedim i napustile smo kapelicu kroz bočni izlaz. Prošle smo kroz nekoliko
uskih hodnika dok nismo došle do praznog dvorišta. Padao je mrak, obavijala nas
je topla jesenja večer, a sjene su se širile zidovima. Veliko stablo bukve, kore
umrljane kao da je gubava, nagnulo se nad dvorište. Predavanja Valkovih znala su
trajati satima, a nekada bi se protegnula i do noći, pa sam bila željna svježeg
zraka. Htjela sam upitati Gabriellu što misli o predavanju postajala bih joj
prijateljica u takvim diskusijama no shvatila sam da nije raspoložena.
Gabriella me ponudila cigaretom izvadivši tabakeru iz džepa jakne. Kada sam
odbila, kao i uvijek, samo je slegnula ramenima. Slijeganje je bila njezina
nesvjesna sitna gesta kojom mi je jasno davala do znanja da osuđuje to što se ne
znam opustiti. Slijeganje kao da je govorilo, Celestine naivka, Celestine dijete iz
provincije. Gabriella me mnogo naučila svojim sitnim odbijanjem i svojim tišinama
zato sam je uvijek pomno promatrala od toga kako je odjevena, što čita, kako se
češlja. Posljednjih par tjedana počela se više dotjerivati, više je pokazivala. Njezina
uvijek neprimijetna šminka postala je jača i naglašenija. Scena kojoj sam
prisustvovala prošlo jutro objasnila mi je te promjene, no njezino mi je ponašanje
i dalje bilo zanimljivo. Unatoč tome, gledala sam je kao stariju sestru.
Upalila je cigaretu lijepim zlatnim upaljačem i povukla dim duboko kao da mi želi
pokazati što propuštam.
Kako je lijep, rekla sam uzevši joj upaljač. Vrtila sam ga u ruci, zlato što se pod
tamnim večernjim svjetlom sjajilo grimiznim sjajem. Htjela sam je upitati odakle
joj tako skupocjen upaljač, ali sam se suzdržala. Bilo me strah pitati i najbanalnije
stvari. I nakon godinu
dana u kojoj smo svaki dan provodile zajedno, pričale smo vrlo malo o svojim
privatnim životima. Na kraju sam se odlučila za jednostavnu tvrdnju, Nisam ga
nikada prije vidjela.
Nije moj nego prijateljev, rekla je izbjegavajući moj pogled. Nije imala prijatelja
osim mene jela je sa mnom, učila sa mnom, a kada bih ja bila zauzeta radije je
ostajala sama nego stvarala nova prijateljstva tako da mi je odmah bilo jasno da
pripada njezinom ljubavniku. Sigurno je primijetila moju znatiželju, no nisam se
mogla suzdržati da joj ne postavim direktno pitanje.
Kojeg prijatelja? Pitam jer mi se činiš jako rastresenom u posljednje vrijeme.
Angelologija je puno više od proučavanja starih tekstova, rekla je Gabriella. Njezin
mije pristup pokazao da je moja vizija našeg truda u školi posve pogrešna. Ja sve
dajem za svoj posao.
Tvoja pažnja zaokupljena je u zadnje vrijeme nečim drugim, Gabriella, rekla sam
budući da nisam znala sakriti osjećaje.
Ti ne znaš ništa o autoritetima koji me kontroliraju, odgovorila je. Iako se trudila
odgovoriti tipično arogantno, naslutila sam trunku očaja. Moje ju je pitanje
iznenadilo i pogodilo.
Znam više nego što misliš, rekla sam nadajući se da će je direktno suočavanje
dovesti do toga da sve prizna. Nikada prije nisam s njom razgovarala takvim
tonom. Greška je bila očita prije nego što sam zatvorila usta.
Zatražila je upaljač, spremila ga u džep, zagasila cigaretu u ravan zid i otišla.
Kada sam se vratila u kapelicu moje mjesto do Gabrielle je bilo slobodno.
Stavivšijaknu na stolac sačuvala mije mjesto, no nije me se ni udostojala pogledati
kada sam sjela. Vidjela sam daje plakala imala je crne tragove na rubovima očiju,
od sjenila koje se pomiješalo sa suzama. Željela sam razgovarati s njom. Očajnički
sam željela da mi se povjeri i stvarno sam joj htjela pomoći da prebrodi štogod je
mučilo. No nije bilo vremena za razgovor. Dr. Raphael Valko zauzeo je poziciju za
katedrom i upravo je slagao papire iz kojih je namjeravao
predavati. Stavila sam joj ruku na rame i nasmiješila se da zna da mi je žao. Moja
gesta naišla je na odbijanje. Gabriella je povukla ruku odbijajući me pogledati.
Povukla se dublje u težak drveni stolac i čekala da dr. Raphael počne.
Tijekom mojih prvih mjeseci u Akademiji naučila sam da postoje dva tipa
razmišljanja o Valkovima. Većina učenika ih je obožavala. Privlačio ih je njihov
smisao za humor, njihovo rijetko znanje i predanost poučavanju te su upijali svaku
njihovu riječ. Ja sam, kao i većina, pripadala toj grupi. No manji dio naših kolega
nije im bio naklonjen. Njihove metode smatrali su sumnjivima, a njihova
zajednička predavanja pretencioznima. Iako Gabriella nije dopuštala da je se
svrstava u bilo koju od te dvije grupe i iako nije nikada javno izrekla što misli 0
predavanjima dr. Raphaela i dr. Seraphine, sumnjala sam da je bila kritična jer je
njezin ujak bio u vijeću Athenaeuma. Valkovi su bili autsajderi koji su za svoj status
naporno radili dok je Gabrielli njezina obitelj status dala odmah. Cesto sam slušala
kako govori o našim profesorima i znala sam da se njezino razmišljanje razlikuje
od njihovih ideja.
Dr. Raphael je dao znak da se smirimo i počeo svoje predavanje.
Često se raspravljalo o porijeklu Prve anđeoske kataklizme. U stvari,
pregledavajući različite izvore kataklizmičke bitke u našoj kolekciji, pronašao sam
trideset i devet različitih teorija samo o tome kako je počela i kako je završila. Kao
što većina vas zna, promijenile su se znanstvene metode za proučavanje takvih
povijesnih događaja, evoluirale su neki bi rekli da su se razvile pa ću biti iskren s
vama. Metode poput mojih i moje supruge s vremenom su se promijenile i sada
uključuju različite povijesne perspektive. Naša čitanja tekstova, kao i tekstovi koji
nastaju iz fragmenata, odraz su našeg višeg cilja. Vi ćete, naravno, kao budući
znanstvenici, izvoditi svoje vlastite teorije o Prvoj anđeoskoj kataklizmi. Ako smo
uspjeli, otići ćete s ovog predavanja sa zrncem sumnje koje potiče individualno i
originalno istraživanje. Zato slušajte pažljivo vjera i sumnja, prihvaćanje i
odbijanje, prepišite i prilagodite sve što ste danas ovdje naučili. Tako će se
budućnost angelološkog znanja testirati.
Dr. Raphael je držao u rukama kožom uvezanu knjigu. Nakon što ju je otvorio
počeo je čitati ozbiljnim i mirnim glasom.
Visoko u planinama pod stijenom koja ih je štitila od kiše stajali su Nefili zazivajući
pomoć Samjazinih kćeri i Azazelovih sinova. Smatrali su ih svojim nasljednicima
nakon što su Stražari završili pod zemljom. Azazelov najstariji sin bio je predvodnik
i za sobom je vodio gomilu bijelih divova koji su punili dolinu podno planine.
Rekao je, moj otac poučio nas je tajnama vođenja ratova. Naučio nas je služiti se
mačem i nožem, praviti lukove, ratovati s neprijateljima. No nije nas naučio kako
da se zaštitimo od nebeskih stvorenja. Uskoro će nas sa svih strana opkoliti voda.
Čak i s našom snagom i tolikim mnoštvom nije moguće sagraditi brod poput
Noina. Jednako je tako nemoguće napasti ga i oduzeti mu brod. Arkanđeli paze na
njega i njegovu obitelj.
Bilo je poznato da je Noa imao tri sina koja su odabrana da mu pomognu izgraditi
arku. Azazel je rekao da će otići do obale gdje je Noa ukrcavao životinje i biljke u
brod i da će pokušati pronaći način da se ukrca. S njima je ostavio najmoćniju
čarobnicu, najstariju Sem jazinu kći, i otišao od njih s ovim riječima, Braćo i sestre,
ostanite ovdje na samome vrhu planine. Postoji mogućnost da voda neće doći
tako visoko.
Po neumornoj su se kiši Azazelovi sinovi i Semjazine kćeri spuštali niz strmu
planinsku stazu, hodajući prema obali. Na Crnome moru sve je bilo u kaosu. Noa
je upozoravao na Potop nekoliko mjeseci, no njegovi sunarodnjaci nisu na to
uopće obraćali pažnju. Nastavili su slaviti, plesati, spavati, sretni usprkos blizini
potpunog uništenja. Rugali su se Noi, a neki od njih što su stajali blizu arke,
zviždali su mu dok je ukrcavao hranu i vodu.
Azazelovi sinovi i Samjazine kćeri nekoliko su dana gledali kako Noini sinovi dolaze
i odlaze. Zvali su se Šem, Ham i Jafet i svi su bili različiti. Najstariji, Sem, imao je
tamnu kosu i zelene oči, elegantne ruke i bio je vješt govornik; Ham je bio tamnija
tena, imao je smeđe oči, veliku snagu i osjećaj za humor; Jafet je bio bljedolik,
plavokos i plavook, najkrhkije građe i najmršaviji od sve trojice. Za razliku od
Šema i Hama koji se nisu umarali pomažući ocu ukrcavati životinje, vreće hrane i
vrčeve vode, Jafet je radio polako. Sem, Ham i Jafet bili su oženjeni i Noa je imao
mnogo unuka.
Shvativši da je Jafet izgledom vrlo sličan njima, Samjazina je kći odlučila da njezin
pratitelj mora uzeti njegov oblik. Nefili su dugo čekali u zasjedi, sve dok Noa nije
ukrcao i posljednju životinju. Azaze lov sin se približio brodu. Njegova velika sjena
gaje sakrila, potpuno ga prekrivši dok je zazivao Jafeta.
Noin najmlađi sin nagnuo se preko ruba arke dok su mu plave ko vrče padale
preko očiju. Azazelov sin pozvao ga je da mu pravi društvo. Otišli su daleko od
obale putem koji je vodio duboko u šumu. Arkanđeli, koji su na provi i palubi
držali stražu i pregledavali svaki ukrcani predmet i bili na arci po božjem naputku,
nisu primijetili da je Jafet otišao s broda i slijedio svjetlom obasjana stranca u
šumu.
Sto je Jafet dublje slijedio Azazelovog sina u šumu, kiša je jače padala spuštajući
hrpe lišća na njegovu glavu i prizivajući glasnu grmljavinu. Sustigavši
veličanstvenog stranca Jafet je ostao bez daha. Jedva govoreći upitao gaje, Sto
želiš od mene?
Azazel nije odgovorio već je stezao svoje prste oko njegovog vrata dok nije osjetio
da su tanke koščice pukle. U tom je trenutku, prije nego je poplava izbrisala zla
stvorenja sa zemlje, božji plan pročišćenog svijeta propao. Budućnost Nefila bila je
sigurna, a novije poredak stupao na svijet.
Semjazina kći izašle su iz šume i stavile ruke na lice Azazelovog sina. Zapamtila je
čini kojima ju je poučio otac. Čim ga je dotakla on se promijenio. Njegova ljepota
je nestala, a anđeoska obilježja su izblijedila. Šapnula mu je na uho i pretvorio se u
Jafeta. Oslabljen od metamorfoze oteturao je u smjeru Noine arke.
Noina žena bacila je jedan pogled na sina i odmah je znala da se promijenio.
Njegovo lice i kretnje bili su jednaki, no nešto je u njegovom ponašanju bilo
drugačije pa ga je upitala gdje je bio i što mu se dogodilo. Budući da nije znao
govoriti ljudskim jezikom, šutio je, što je još više uznemirilo majku. Poslala je po
Jafetovu suprugu, dragu ženu koja ga je poznavala još od djetinjstva. I ona je
opazila razliku
u njegovom ponašanju, no kako je izgledao kao čovjek za kojeg se udala, nije znala
reći što se promijenilo. Jafetova braća su se povukla u strahu. No Jafet je ostao u
arci kada je voda počela nadirati. Bio je sedamnaesti dan drugoga mjeseca. Počeo
je Potop.
Kiša je padala po arci i punila doline i gradove. Voda je prvo narasla do podnožja
planina, a zatim i do vrhova. Nefili su promatrali kako se voda sve više diže, dok
nije posve prekrila tlo. Užasnute čimpanze i leopardi visjeli su s drveća, zrakom se
širilo strašno zavijanje umirućih vukova. Zirafa je stajala na izoliranom proplanku,
a voda joj je pokrila tijelo, stigla do nosa i dizala se sve više i više i više, dok je nije
potpuno prekrila. Životinjska, ljudska i nefilska tijela plutala su poput vilinskih
konjica površinom svijeta, valjajući se s plimom i osekom, dižući se i tonući na
oceansko dno. Hrpe kose i udova udarale su o provu Noinog broda koji se talasao
na vodi. Zrak se ispunio slatkim mirisom na suncu ispečena mesa.
Lađa je besciljno plovila svijetom do dvadeset i sedmog dana drugoga mjeseca
iduće godine, sve ukupno tri stotine i sedamdeset dana. Noa i njegova obitelj
gledali su samo smrt i beskonačnu vodu, sivu zavjesu kiše i valove na horizontu
dokle je sezao pogled. Samo vodu i još vode, svijet bez kopna osuđen na samoću.
Plovili su tako dugo da su potrošili zalihe vina i hrane i živjeli su od kokošjih jaja i
vode.
Kada je arka stala, a voda se povukla, Noa i njegova obitelj oslobodili su životinje iz
utrobe broda, uzeli svoje vreće sa sjemenjem i zasadili ih. Noini sinovi odmah su
počeli iznova naseljavati svijet. Arkanđeli su im po božjoj volji došli pomoći. Učinili
su plodnima životinje, zemlju i žene. Usjevi su imali vode i sunca, životinje
dovoljno hrane, a žene nisu umirale pri porodu. Sve je raslo. Ništa nije umiralo.
Svijet je bio ponovno stvoren.
Sve što su vidjeli Noini su sinovi proglašavali svojim. Postali su starješine i svaki je
začeo jednu ljudsku rasu. Migrirali su u daleke krajeve planeta i osnivali dinastije
koje i danas prepoznajemo kao posebne. Sem, Noin najstariji sin, otputovao je na
Bliski Istok i osnovao semitsko pleme; Ham, Noin drugi sin, odselio je blizu
ekvatora, u
Afriku, i osnovao hamitsko pleme; i Jafet ili radije stvorenje pre rušeno u Jafeta
zauzeo je područje oko Mediterana i Antlantika te osnovao ono što će se jednom
zvati Europa. Jafetovi potomci od tada nas preplavljuju. Kao Europljani moramo
promisliti naš odnos anđeoskog porijekla. Jesmo li slobodni od takvih đavoljih
konotacija? Ili smo na neki način povezani s Jafetovom djecom?
Predavanje dr. Raphaela naglo se prekinulo. Prestao je govoriti, zatvorio bilježnicu
i žurno krenuo na sljedeće predavanje. Znala sam iz iskustva daje držao ovakva
predavanja namjerno, ne bi li učenici željeli čuti još. To je bila njegova pedagoška
metoda koju sam naučila cijeniti nakon njegovih predavanja na prvoj godini.
Nisam propustila niti jedno. Zvuk listanja papira i koraci ispunili su prostoriju dok
su učenici odlazili u grupicama, pripremajući se za večeru ili učenje. Pokupila sam
svoje stvari. Predavanje me ostavilo u nekom transu i bilo mije teško pridružiti se
nekoj od grupa jer su mi mnogi đaci bili potpuno nepoznati. Gabriellina blizina bila
mi je ugodna i bliska. Zatim sam se okrenula prema njoj daje upitam želi li da
odemo kući napraviti večeru.
Smrzla sam se kada sam je ugledala. Izgledala je užasno. Kosa joj se slijepila od
znoja, lice blijedo. Izgledala je kao da je bolesna. Crno, masno sjenilo na očima
ukras kozmetike koji sam smatrala Gab riellinim morbidnim detaljem razmrljalo
se ispod očiju od znoja ili od suza. Nisam mogla ocijeniti. Njezine velike zelene oči
gledale su u prazno. Bila je zastrašujuće neprepoznatljiva, kao da boluje od
tuberkuloze. Dok je držala zlatni upaljač u ruci, primijetila sam crvene opekline na
njezinoj podlaktici. Pokušala sam joj nešto reći, upitati što joj je, no jasno mije
dala do znanja daje pustim na miru. U njezinim očima vidjela sam snagu i
odlučnost koju ja nisam posjedovala. Znala sam da mi neće ništa reći. Kakvu god
mračnu i strašnu tajnu čuvala, jaje neću saznati. Iz nekog razloga, iako to nisam
mogla shvatiti, to me istovremeno tješilo i plašilo.
Kasnije kada sam se vratila u naš stan Gabriella je sjedila u kuhinji. Škare i bijeli
zavoji leželi su ispred nje na stolu. Misleći da možda treba pomoć, otišla sam k
njoj. U stanu, pod danjim svjetlom,
opeklina je izgledala strašno bila je crna i iz nje je izlazila prozirna tekućina. Uzela
sam zavoj i počela ga odmotavati.
Hvala, ali mogu sama, rekla je Gabriella.
Postajala sam sve jadnija kada mi je uzela zavoj iz ruke i počela zamatati ranu.
Neko vrijeme sam je promatrala, a onda sam rekla, Kako si uspijela to učiniti? Sto
se događa s tobom?
Nasmijala se kao da sam rekla nešto što ju je zabavilo. Na trenutak sam pomislila
da mi se možda ruga. Ti to ne bi shvatila, Celestine. Ti si predobra, previše
neiskvarena da bi shvatila što mi je, rekla je i nastavila zamatati ruku.
U danima što su uslijedili, što sam više pokušavala shvatiti Gabriel line zagonetne
postupke, to je ona bila tajnovitija. Počela je često izbivati iz našeg stana u Rue
Gassendi, ostavljajući me zabrinutu. Dolazila je samo kada mene nije bilo, što bih
otkrila po odjeći koju bi ostavila ili uzela iz ormara. Ušla bih u stan i pronašla čašu
s otiskom crvena ruža, crnu dlaku, ili bih osjetila miris Shalimar na njezinoj odjeći.
Shvatila sam da me izbjegava. Svoju prijateljicu viđala sam samo preko dana dok
smo radile zajedno u Athenaeumu, s gomilama kutija punih papira i bilježnica
ispred nas, no čak se i tada ponašala kao da me nema.
Osim toga počela sam sumnjati da gleda u moje bilješke dok mene nema, čita
moje bilježnice i provjerava knjige ne bi li znala kako napredujem i kako stoji u
odnosu na mene. Bila je previše pametna da bi ostavila dokaz svojeg špijuniranja i
nikada nisam pronašla bilo kakav dokaz da je bila u mojoj sobi. Postala sam
dvostruko opreznija i pazila sam što ostavljam na svom stolu. Nisam dvojila da bi
ukrala sve što bi joj moglo trebati, iako je za vrijeme našeg rada u Athenaeumu
zadržala bezbrižnu apatičnost.
Vrijeme je prolazilo i ja sam se počela gubiti u našoj rutini. Naš zadatak je u
početku bio dosadan i manje više se sastojao od iščitavanja bilježnica i slaganja
izvještaja s potencijalno korisnim informacijama. Gabrielli je bilo povjereno ono
što joj je ležalo mitološki i povijesni aspekti angelologije dok sam ja dobila
zadatak matematičke prirode
kategoriziranje spilja i klanaca ne bih li pronašla lokaciju na kojoj se nalazi lira.
Jednog poslijepodneva u listopadu, dok je sjedila meni nasuprot a crne kovrče su
joj obavijale obraze, izvukla sam bilježnicu iz jedne od mnogih kutija i pažljivo je
počela pregledavati. Bila je neobična, malena i podeblja, s izlizanim, čvrstim
koricama koje je držala kožna traka sa zlatnom kopčom. Proučivši kopču izbliza
shvatila sam da ima oblik zlatnog anđela ne većeg od malog prsta. On je bio
duguljast i uzak, stilizirana lica ukrašena s dva plava safira umjesto očiju, imao je
ljupku tuniku i par zaobljenih krila. Stavila sam prst na hladan metal. Pritisnuvši
krila osjetila sam otpor i uz jedan klik mehanizam se pokrenuo. Bilježnica se
otvorila, a ja sam je stavila u krilo i počela listati. Pogledala sam zakratko u
Gabriellu da vidim je li primijetila moje otkriće, no ona je bila zadubljena u čitanje
i na moje olakšanje nije vidjela prekrasnu bilježnicu u mojim rukama.
Odmah sam shvatila da je to bio jedan od dnevnika koji je Seraphina spomenula,
iz njezinih kasnijih godina studija. Njezine za bilješke sakupljene i izvučene u
kratkim osnovnim crtama. Dnevnik je uistinu sadržavao mnogo više od običnih
bilješki s predavanja. Na prvoj je stranici zlatnom bojom bila otisnuta riječ
ANGELOLOGIJA. Stranice su bile ispunjene bilješkama, razmišljanjima i pitanjima
koje je zapisivala tijekom predavanja ili kada se pripremala za ispite. Čitajući
dnevnik otkrila sam njezinu veliku ljubav prema glacijalnoj geologiji karte Grčke,
Makedonije, Bugarske i Turske bile su pažljivo nacrtane kao da je crtala s mapom
ispred sebe i pratila svaku granicu, planinski lanac i jezero. Imena spilja, planinskih
prijelaza i klanaca pojavljivala su se na grčkom, latinskom i ćirilici ovisno o pismu
koje se koristilo u regiji. Sitne opaske stajale su na marginama i uskoro sam
shvatila da su crteži nastali kao priprema za ekspediciju. Dr. Seraphina razmišljala
je o drugoj ekspediciji još od svojih studentskih vremena. Zaključila sam da bih
možda mogla otkriti misterij Clematisove ekspedicije ako sažmem njezin rad.
Čitajući dalje pronašla sam skice, tu i tamo razbacane između gustih redaka
teksta. Bilo je tu aureola, truba, krila, harfi i lira crtarije
rasteresenog đaka za vrijeme predavanja, stare trideset i jednu godinu. Zatim
stranice pune crteža i citata izvučenih iz starih angeloloških djela. Kada sam došla
do sredine bilježnice naišla sam na na kvadrate s brojevima, poznatije pod
imenom magični kvadrati. Sastojali su se od slijeda brojeva koji su u svakome nizu
davali jednaki zbroj i dijagonalno i okomito magična konstanta. Naravno,
poznavala sam magične kvadrate postojali su u Perziji, Indiji i Kini, a njihovo prvo
pojavljivanje u Europi bila je zasluga grafika Albrechta Diirera, umjetnika čijem
radu sam se divila no nikada nisam imala priliku vidjeti ih.
Riječi dr. Seraphine bile su napisane blijedom crvenom tintom.
Jedan od najpoznatijih, onaj koji smo najčešće koristili, je ŠatorRotas kvadrat čiji je
najstariji primjerak otkriven u Her culaneumu ili Ercolanu, kako mu je ime danas,
talijanskome gradu djelomično razrušenom u eksploziji Vezuva 79. n. e. Sa
torRotas je latinski palindrom, akrostih koji se može čitati na mnogo načina.
Obično se kvadrat u angelologiji koristio da bi pokazao postojanje principa.
Kvadrat nije šifra, kao što se često pogrešno mislilo, već simbol koji upozorava
angelologe da postoji šire shematsko značenje. U određenim slučajevima kvadrat
upozorava daje nešto skriveno možda poruka ili pismo. Kao i drugi, i ovaj magični
kvadrat ima svoju ulogu u religijskim obredima. Njihova je upotreba vrlo stara, no
naša organizacija nije zaslužna za njegov razvoj. Pronađeni su u Kini, arapskim
zemljama, Indiji i Europi, a slagao ih je i Benjamin Franklin u Sjedinjenim
Državama u 18. stoljeću.
s A T O R
A R E P O
T E N E T
O P E R A
R O T A S
Na sljedećoj stranici bio je Marsov kvadrat s brojevima koji su me privukli poput
magneta.
11 24 7 20 3
4 12 25 8 16
17 5 13 21 9
10 18 1 14 22
23 6 19 2 15
Seraphine je ispod napisala.
Mihaelov znak. Sigil dolazi od latinskog sigilum, što znači simbol, ili od hebrejskog
segulah što znači svijet duhovnog postignuća. U ritualu svaki znak predstavlja
duhovno biće ili bijelo ili crno koje angelolog može prizvati, najvjerojatnije više
redove anđela i demona. Prizivanje se izvodi čaranjem, znakovima i nizom
istovrsnih razmjena između duha i onoga koji ga priziva. Nota bene magijsko
prizivanje je vrlo opasno i često završi fatalno po medij. Prizivanju se pribjegava
samo u krajnjem slučaju.
Na sljedećoj stranici pronašla sam mnogo crteža glazbenih instrumenata lutnje i
lire i prekrasno ukrašene harfe slične prijašnjima. Meni to nije puno značilo.
Nisam znala kakav zvuk imaju ti instru menati, niti sam znala čitati note. Bila sam
dobra s brojevima i zbog toga sam studirala matematiku, ali o glazbi nisam znala
ništa. Nebeska muzikologija o kojoj je Vladimir, angelolog iz Rusije, znao tako
puno, zbunjivala me. Nisam razumjela tonalitete i ljestvice.
Neko vrijeme bila sam zaokupljena tim mislima, a zatim sam napokon podigla
pogled. Gabriella se sjela kraj mene na kauč, glavu je podbočila rukama i polako
čitala. Na sebi je imala odjeću koju nikada prije nisam vidjela svilenu bluzu i hlače
širokih nogavica koje su izgledale kao da su po njoj krojene. Zavoj na njezinoj
lijevoj ruci nazi
rao se kroz prozirni svileni rukav, jedini preostali dokaz nezgode kojoj sam
svjedočila nakon predavanja dr. Raphaela prije nekoliko tjedana. Više nije
izgledala poput preplašene djevojčice koja je ispekla ruku.
Pogledala sam naslov knjige koju je čitala i na hrptu pročitala naslov Knjiga Enoha.
Znala sam daje bolje daje ne prekidam, pa sam ponovno zatvorila zlatnu kopču na
dnevniku, pritisnuvši zaobljena krila dok nisu kliknula. Odlučila sam nastaviti s
našim katalogiziranjem, svezala sam kosu u rep dugu, ravnu plavu kosu koju sam
željela odrezati i napraviti strogu bobi frizuru poput Gabrielline i sama započela
dosadan posao sortiranja dokumenata.
Dr. Seraphina bi dolazila svaki dan oko podneva i donosila nam za ručak košaricu s
kruhom i sirom, staklenku s gorušicom i bocu hladne vode. Obično sam jedva
čekala da dođe, no tog sam se jutra toliko zadubila u posao da nisam primijetila da
je vrijeme za pauzu dok dr. Seraphina nije došla i odložila košaricu na stol. Do tada
nisam primi jećivala ništa osim beskrajne gomile papira, pogotovo bilješki s terena
njihovih ranijih ekspedicija, iscrpljujućeg putovanja po Pirinejima, s mjerama
spilja, njihovim gradacijama i gustoćama granita koje su ispunjavale deset
terenskih dnevnika. Tek kada je dr. Seraphina sjela do nas i kad sam se uspijela
odlijepiti od posla, shvatila sam da sam užasno gladna. Raščistila sam stol skupivši
papire i zatvorila bilježnice. Udobno sam se namjestila na kauč, moja suknja od
gabardina klizila je po purpurnom prekrivaču, i spremila se za ručak.
Nakon što je smjestila košaricu na stol dr. Seraphina se okrenula prema Gabrielli i
upitala je, Kako ide?
Čitala sam Enohovu knjigu o Stražarima, odgovorila je Gabriella.
Ah, trebala sam znati da će te privući Enoh. To je jedan od naših najinteresantnijih
kanonskih tekstova. I jedan od najčudnijih.
Najčudnijih? upitala sam gledajući u Gabriellu. Ako je Enoh bio tako sjajan zašto to
nije podijelila sa mnom?
To je sjajan tekst, rekla je Gabriella, a lice joj je zračilo inteligencijom, onim
strastvenim sjajem kojem sam se obično divila. Nisam znala za njega.
Kada je napisan? upitala sam ljubomorna stoje Gabriella ponovno bila u
prednosti. Je li suvremen?
To je apokrifno proročanstvo koje je napisao direktan Noin potomak, rekla je
Gabriella. Enoh je tvrdio da su ga odveli na nebo i daje imao izravan kontakt
anđelima.
U moderno doba Knjiga Enoh a je prozvana sanjarijom ludog patrijarha, rekla je
dr. Seraphina. No to je naša prva referenca o priči o Stražarima.
Budući da sam otkrila sličnu priču u njezinom dnevniku pitala sam se nije li to isti
tekst. Dok sam o tome razmišljala dr. Seraphina je rekla, Celestine, ja sam
prepisala neke dijelove iz Enoha u dnevnik koji čitaš. Zatim je uzela dnevnik s
kopčom anđela. Sigurno si naletjela na neke odlomke. No Knjiga Enoha je tako
razrađena i sadrži toliko prekrasnih informacija da ti preporučam da je cijelu
pročitaš. Na trećoj godini čitat ćete je kod dr. Raphaela. Ako ćemo dogodine
uopće imati predavanja.
Postoji dio koji me se posebno dojmio, rekla je Gabriella.
Da? upitala je oduševljeno dr. Seraphina. Sjećaš li ga se?
I tada se ispred mene pojaviše dva stvorenja takve visine što nikada ne vidjeh na
zemlji. Lica su im sjajila poput sunčeve svjetlosti, oči su im gorjele poput ognja, a iz
usta izlazila živa vatra. Odjeća im bijaše od perja, imali su purpurna stopala i krila
sjajnija od zlata, a ruke bjelje od snijega.
Obrazi su mi se zagrijali. Gabriellina darovitost kojoj sam se nekada divila sada je
imala suprotan efekt.
Odlično, rekla je dr. Seraphina koja je istovremeno djelovala i zadovoljno i
oprezno. A zašto te se tako dojmio taj odlomak?
Zato što anđeli nisu prikazani kao slatki kerubini što stoje na nebeskim vratima,
niti kao veličanstvene figure koje gledamo na renesansnim slikama, odgovorila je
Gabriella. Čitajući sam otkrila da su oni zastrašujuća, stravična stvorenja, opasna i
gotovo monstruozna. Da budem iskrena bojim ih se.
Gledala sam u nju u nevjerici. Uzvratila mi je pogled i na trenutak mi se učinilo da
mi je željela nešto reći, no na kraju je ipak
odustala. Iako sam žarko željela da mi se povjeri, samo me hladno pogledala.
Dok je dr. Seraphina kratko razmišljala o onome što je Gabriella rekla, ja sam se
pitala zna li ona možda više o mojoj prijateljici od mene. Zatim je odšetala do
ormara, otvorila ladicu i uklonila bakreni cilindar. Nakon toga je navukla bijele
rukavice, okrenula kutiju, skinula tanak poklopac i izvukla svitak. Razvukla ga je na
stolu, uzela težak kristalni držač za papir i stavila ga na jedan kraj svitka. Drugi je
kraj držala svojom dugačkom, mršavom rukom. Buljila sam u žut naborani
pergament dok ga je dr. Seraphina odmatala.
Gabriella se približila i dotaknula ga. To je Enohovo proročanstvo? upitala je.
Kopija, odgovorila je dr. Seraphina. Postojalo je na stotine takvih rukopisa koji su
kružili u 2. stoljeću prije naše ere. Prema našem glavnom arhivaru, mi imamo
nekoliko originala koji se svi donekle razlikuju, što je uobičajeno za rukopise.
Počeli smo ih čuvati kada ih je Vatikan počeo uništavati. Ovaj nije dragocjen poput
onoga što čuvamo u riznici.
Svitak je bio od debele kože i na njemu su bile čitko napisane latinske riječi.
Margine su bile ukrašene malim zlatnim anđelima čija se srebrna odjeća obavijala
oko skupljenih zlatnih krila.
Dr. Seraphina ga je okrenula prema nama i upitala, Znate li ovo pročitati?
Ja sam učila latinski, kao i grčki i aramejski, no rukopis je bilo teško odgonetnuti,
latinski mi je djelovao čudno i nepoznato.
Kada je svitak prepisan? upitala je Gabriella.
Negdje u 17. stoljeću, odgovorila je dr. Seraphina. To je moderna kopija mnogo
starijeg rukopisa koji prethodi tekstovima od kojih je nastala Biblija. Original je
zaključan u našoj riznici, kao i stotine drugih rukopisa koji su tamo na sigurnom.
Mi smo lovci na tekstove otkadaje naš posao započeo. To je naša najveća snaga,
mi smo čuvari istine i te nas informacije štite. U stvari, vidjet ćete da su mnogi
dijelovi Biblije, kao i mnogi dijelovi koji su trebali biti umetnuti, ali nisu u našem
vlasništvu.
Približivši se svitku upitala sam, Teško se čita. Je li to Vulgata?
Pročitat ću vam, rekla je prošavši ponovno rukavicom po svitku. I muškarac me
odveo i poveo u drugi svijet i pokazao mi je tamu, i tamo sam vidio grešnike kako
pate i čekaju vječni sud. I ti anđeli bijahu mračniji od zemaljske noći. I cviljahu
stalno, i rekao sam muškarcu pokraj sebe: zašto ih stalno mučite?
Razmišljala sam o onome što je pročitala, ništa takvo prije nisam čula iako sam već
godinama čitala stare tekstove. Sto je to?
Enoh, rekla je odmah Gabrielle. Na ulazu u drugi svijet.
Drugi?, upitala sam zbunjeno.
Ima ih sedam, odgovorila je Gabriella autoritativno. Enoh ih je sve posjetio i
napisao što je tamo vidio.
Hajde, rekla je dr. Seraphina pokazujući na policu koja je zauzimala čitavu dužinu
zida u prostoriji, na najdonjoj polici pronaći ćeš Biblije.
Slijedila sam njezine upute i nakon što sam odabrala primjerak koji mi se učinio
posebno lijep imao je debele kožne korice, rukom izrađen hrbat i bio je težak
donijela sam ga na stol i odložila pred svoju profesoricu.
Odabrala si meni najdražu, rekla je kao daje moj izbor potvrdio povjerenje u moju
prosudbu. Vidjela sam ovu Bibliju kao djevojčica, prvi puta kada sam objavila
vijeću da ću biti angelologinja. To je bilo na njihovom poznatom kongresu 1919,
nakon što je Europu poharao rat. Ta me profesija instinktivno privukla. Sto je
neobično, u mojoj obitelji prije nije bilo angelologa angelologija se zadržava u
obiteljima. Kada sam imala šesnaest godina točno sam znala što ću biti i nisam se
sramila to reći! Zašutjela je na trenutak i kada se pribrala nastavila. Priđite bliže.
Moram vam nešto pokazati.
Stavila je Bibliju na stol i polako i pažljivo listati. Ovo je Knjiga Postanka 6. Čitajte.
Pročitale smo odlomak iz prijevoda Guyarta des Moulinsa iz 1297.
Tada su se ljudi počeli širiti zemljom i kćeri su im se naredile lijepe i pristale. I
anđeli, sinovi božji ih ugledaše i počeše žu djeti za njima i govoraše jedan drugom:
Hajdmo i uzmimo žene među njima i napravimo s njima djecu.
To sam danas čitala, rekla je Gabriella.
Ne, ispravila ju je. To nije Enoh. Iako postoji jako slična verzija u Knjizi Enoha, ovo
je drukčije. To je iz Postanka i to je jedino mjesto na kojem se prihvaćena verzija
događaja ona koju suvremeni znanstvenici prihvaćaju kao istinitu susreće s
apokrifnom. Naravno, apokrifna djela su najbogatiji izvor angelološke povijesti.
Nekoć se Enoh intenzivno proučavao, no kao što je često slučaj s dogmatskim
institucijama poput Crkve, počeli su ga smatrati prijetnjom pa su ga uklonili iz
kanona.
Gabriella se činila tužnom. Ali zašto? upitala je. Taj bi materijal mogao biti
koristan, pogotovo znanstvenicima.
Koristan? Ne vidim kako. Bilo je prirodno da Crkva zaustavi takvu informaciju,
kratko je odgovorila. Knjiga Enoha bila je opasna za njihovu verziju povijesti. Ova
verzija, rekla je i skinula svitak da bi stavila drugi, napisana je nakon mnogo godina
usmenih legendi. Dolazi iz istog izvora. Autor ju je napisao u isto vrijeme kada su
napisani tekstovi biblijskog Starog zavjeta drugim riječima, onda kada su napisani
talmudski tekstovi.
Ali to ne objašnjava zašto ih je Crkva potiskivala, rekla je Gabriella.
Razlog je očit. Enohova verzija povezana je sa svim vrstama ek statičnog jezika
religioznih i vizionarskih ekstrema koje su konzervativni učenjaci smatrali
pretjerivanjem, ili još gore, znakom ludila. Enohova osobna promišljanja o onome
što on naziva odabranim bila su posebno uznemiravajuća. Ima mnogo odlomaka s
Enohovim osobnim razgovorima s Bogom. Kao što možete pretpostaviti, većina
teologa smatrala je djelo blasfemičnim. Iskreno, Enoha su smatrali kontroverznim
u prvim godinama kršćanstva. Međutim, to je najvažniji angelološki tekst koji
imamo. Riječ je o jedinom dokumentu o istinskom zlu na zemlji koje je čovjek
napisao i širio među ljudima.
Moja je ljubomora prema Gabrielli nestala, zamijenila ju je znatiželja da vidim što
će nam dr. Seraphina reći. Kada su se oci ponovno zainteresirali za Knjigu Enoha,
škotski istraživač James Bruce pronašao je verziju ovog teksta u Etiopiji. Druga
kopija pronađena je u Beogradu. Kao što možete zamisliti ta otkrića priječila su
Crkvi da u potpunosti izbaci tekst. No možda će vas iznenaditi kada saznate da
smo im mi pomogli. Uzimali smo kopije iz opticaja i spremali ih u našu knjižnicu.
Vatikanska želja da Nefili i angelolozi ne postoje, jednaka je našoj želji da
ostanemo skriveni. Naš je obostran dogovor da se pretvaramo da drugi ne postoji,
rekla bih da to dosta dobro funkcionira.
Iznenađujuće je da ne radimo s njima, rekla sam.
Pa ne baš, nadovezala se dr. Seraphina. Nekoć je angelologija bila u centru pažnje
religijskih krugova, jedna od najštovanijih grana teologije. To se brzo promijenilo.
Nakon Križarskih ratova i bijesa Inkvizicije znali smo da je vrijeme da se udaljimo
od Crkve. Čak smo i prije toga uklonili većinu naše zbirke, u vrijeme kada smo lovili
Slavne. Uvijek smo bili pokret otpora partizanska grupa, ako želite koji se borio s
njima iz daljine. Sto smo nevidljiviji to bolje, pogotovo jer su Nefili postigli gotovo
savršenu tajnovitost. Vatikan je svjestan našeg djelovanja, ali je odabrao pustiti
nas na miru, barem zasada. Nefilsko napredovanje u poslovnim i državnim
operacijama učinilo ih je anonimnima. Njihovo najveće postignuće u posljednjih
tri stotine godina je to što su sakriveni pred našim očima. Stavili su nas pod
neprestan nadzor i pojavljuju se samo da bi nas napali ili da bi profitirali od ratova
ili sumnjivih poslova, a zatim tiho nestanu. Naravno, oni su napravili izvrstan
posao razdvojivši znanstvenike od crkvenjaka. Osigurali su da na svijet ne dođe
novi Newton ili Koper nik, mislilac koji bi poštivao i znanost i Boga. Ateizam je
njihov najveći izum. Izokrenuli su i propagirali Darwinovo djelo unatoč velikoj
ljudskoj ovisnosti o religiji. Nefili su uspjeli uvjeriti ljude da su nastali sami od sebe,
da su sami sebi dovoljni, slobodni od božanskog, sui generis. To je iluzija koja naš
posao čini puno težim i njihovo razotkrivanje gotovo nemogućim.
Dr. Seraphina je oprezno zamotala svitak i stavila ga u bakreni tuljac. Okrenuvši se
prema pletenoj košarici s ručkom, izvadila je francuski kruh i sir ispred nas ne bi li
nas potakla da jedemo. Bila sam gladna kao vuk. Kruh je bio topao i mekan, a kada
sam otrgnula komadić ostavio je tanak sloj maslaca na mojim prstima.
Otac Bogumil, jedan od naših osnivača, stvorio je našu prvu neovisnu angelologiju
u 10. stoljeću kao pedagoški alat. Kasnije su angelološke knjige koristile nefilske
taksonomije. Budući da je većina naših ljudi bila u samostanima diljem Europe,
angelologije su se rukom prepisivale i čuvale u samostanskim zajednicama, obično
unutar samog samostana. To je bilo plodonosno razdoblje. Izvan ekskluzivne
grupe angelologa, čija misija je bila usko orijentirana na naše neprijatelje,
sakupljanje bogatstva, moć i anđeoski ciljevi su cvjetali. Za angelologe je srednji
vijek bilo vrijeme velikog napretka. Svijest o anđeoskim moćima, kako dobrim
tako i lošim, došla je do vrhunca. Svetišta, kipovi i slike otkrivali su osnovne
principe anđeoske prisutnosti masama. Ljepota i nada postale su dio
svakodnevnog života unatoč bolestima koje su uništavale narod. Iako je bilo
čarobnjaka, gnostika i katara različitih sekti koje su slavile ili izmijenjivale
anđeosku realnost uspjeli smo se obraniti od spletki hibridnih stvorenja ili Titana,
kao što ih često nazivamo. Crkva je unatoč svom zlu koje je bila u stanju učiniti,
štitila civilizaciju pod pokroviteljstvom vjere. U stvari, to je bio zadnji put da smo
imali prevlast nad Nefilima.
Prestala je pričati i gledala me kako jedem. Možda je zaključila da sam jako
ogladnila od učenja, za razliku od Gabrielle koja nije pojela ništa. Bilo mi je malo
neugodno zbog moga nepristojnog ponašanja, pa sam obrisala ruke u laneni
rupčić u krilu.
Kako su Nefili to postigli? upitala sam.
Kako su postali nadmoćni? upitala je dr. Seraphina. Vrlo jednostavno. Nakon
srednjeg vijeka ravnoteža moći se promijenila. Nefili su počeli nabavljati
izgubljene poganske tekstove djela grčkih filozofa, sumeransku mitologiju,
perzijske znanstvene i medicinske tekstove i dijeliti ih po intelektualnim centrima
Europe. Rezultat je,
naravno, bio katastrofalan za Crkvu. A to je bio samo početak. Nefili su dokazali da
je bogatstvo bilo popularno među elitnim obiteljima. Habsburgovci su samo jedan
primjer kako su se Titani infiltrirali i preuzeli obitelji, a Tudori drugi. Iako se mi
slažemo s prosvjetiteljstvom to je bila najveća nefilska pobjeda. Francuska
revolucija u kojoj je razdvajanje crkve i države te iluzija da bi se ljudi trebali
oslanjati na um umjesto na duhovnost bila je druga. Vrijeme je prolazilo, a nefilski
program je osvajao zemlju. Promovirali su ateizam, sekularni humanizam,
darvinizam, i ekstremni materijalizam. Oni su uveli ideju napretka. Stvorili su novu
religiju za mase znanost.
Do dvadesetog stoljeća naši su geniji postali ateisti, a naši umjetnici relativisti.
Vjera se razbila na tisuće posvađanih sekti. Podijeljenima je bilo lako manipulirati.
Nažalost, naši neprijatelji su se integrirali u društvo razvivši mreže u vladi,
industriji, novinama. Stotinama godina hranili su se ljudskim trudom, ne dajući
ništa zauzvrat. Samo su uzimali i grabili stvarajući svoje carstvo. No njihova
najveća pobjeda bila je sakriti se od nas. Uspjeli su nas uvjeriti da smo slobodni.
Pa zar nismo? upitala sam.
Celestine, pogledaj oko sebe, rekla je dr. Seraphina iznervirana naivnim pitanjem.
Naša cijela Akademija se raspada i prisiljena je skrivati se. Potpuno smo nemoćni
pred njihovim napredovanjem. Nefili traže ljudske slabosti uzimajući od onih
željnih moći i ambicije, a zatim preko njih dolaze do svojih ciljeva. Na sreću,
njihova je moć ograničena. Može ih se nadmudriti.
Kako možete biti tako sigurni? upitala je Gabriella. Možda će ljudi biti
nadmudreni.
I to je moguće, odgovorila je proučavajući Gabriellu. No Raphael i ja ćemo učiniti
sve što je u našoj moći da to spriječimo. Prva angelološka ekspedicija bila je
početak. Otac Clematis, učen i hrabar čovjek koji je vodio ekspediciju, ostavio je
zabilješke o svom pokušaju da nađe liru. Te su bilješke stoljećima bile izgubljene.
Raphael ih je, kao što znate, pronašao. Upotrijebit ćemo ih da nađemo klanac.
Važno otkriće Clematisove ekspedicije bilo je legendarno među učenicima koji su
obožavali Valkove. Dr. Raphael Valko je pronašao
dnevnik oca Clematisa 1919. u selu u sjevernoj Grčkoj, gdje je stoljećima bio
zametnut među papirima. U to vrijeme Raphael je bio mlad istraživač, još
nepoznat. Otkriće ga je izbacilo u najviše redove an geloloških krugova. Tekst je
bio vrijedan dokaz ekspedicije no, što je još važnije, rodilo je nadu da bi Valkovi
mogli ponoviti putovanje. Da su se iz teksta odgonetnule točne koordinate spilje
oni bi već sigurno krenuli prije puno godina.
Ja mislim da Raphaelov prijevod nije više popularan, rekla je Gabriella što mi se,
kolikogod bilo istinito, činilo bezobraznim. No dr. Seraphina se nije činila
uvrijeđenom.
Taj tekst se mnogo proučavao i pokušavalo se shvatiti što se točno dogodilo za
vrijeme ekspedicije. No imaš pravo. Naposljetku smo zaključili da je Clematisov
tekst beskoristan.
Zašto? upitala sam iznenađena da tako važan tekst može biti neupotrebljiv.
Zato što je neprecizan. Najvažniji dio teksta zapisan je za vrijeme posljednjih sati
njegova života, kada je već bio napola lud od nevolja na putovanju. Otac Deopus,
čovjek koji je napisao Clematisov dnevnik nije mogao točno zapisati svaki detalj.
Nije nacrtao kartu, a original koji je Clematisa doveo do pećine nije pronađen u
dnevniku. Nakon mnogih pokušaja prihvatili smo činjenicu da se karta izgubila u
pećini.
Ne shvaćam, rekla je Gabriella, kako Clematis nije napravio kopiju. To je osnovna
procedura svake ekspedicije.
Sigurno je nešto pošlo po zlu, rekla je dr. Seraphina. Otac Clematis vratio se u
Grčku neuračunljiv i preostale tjedne svog života proveo u teškom psihičkom
stanju. Njegova čitava istraživačka grupa je nestala, čak su i magarci bili ukradeni
ili su ih prodali. Prema zapisima njegovih suvremnika, pogotovo oca Deopusa,
Clematis je izgledao poput čovjeka koji se probudio iz bunila. Vikao je i molio tako
zastrašujuće kao da je poludio. Dakle, odgovor na tvoje pitanje bi bio, znamo da
se nešto dogodilo no ne znamo točno što.
Ali imate teoriju? upitala je.
Naravno, odgovorila je smiješeći se. Sve je zapisano u njegovom dnevniku koji je
izdiktirao malo prije svoje smrti. Moj suprug se jako
namučio da dobro prevede tekst. Vjerujem da je Clematis u pećini našao ono što
je tražio. Njegovo otkriće anđela odvelo gaje u ludilo.
Ne znam zašto su me riječi dr. Seraphine tako potresle. Čitala sam mnogo
sekundarne literature o Prvoj angelološkoj ekspediciji, no ipak me zastrašivala
slika Clematisa zatočena duboko pod zemljom i okružena stvorenjima s drugog
svijeta.
Dr. Seraphina je nastavila, Neki tvrde daje Prva angelološka ekspedicija bila glupa i
nepotrebna. Ja, kao što obje znate, vjerujem da je bila neophodna. Naša je
dužnost bila potvrditi je li legenda koja obavija Promatrače i nefilsko potomstvo
istinita. Prva ekspedicija primarno je bila misija otkrivanja istina; jesu li Stražari bili
zatvoreni u Orfejevu špilju, i ako jesu, imaju li još uvijek liru.
Čudno je da su ih zatvorili zbog običnog neposluha, rekla je Gabriella.
Neposluh nije nimalo običan, odgovorila je dr. Seraphina strogo. Sjetite se daje
Lucifer nekoć bio najmoćniji anđeo slavni serafin sve dok nije prekršio Božju
zapovijed. Ne samo da Stražari nisu poslušali zapovijed nego su i donijeli na zemlju
božanska znanja, poučavajući svoju djecu umijeću ratovanja koje su ona zauzvrat
prenijela ljudima. Grčki mit o Prometeju oslikava antičku percepciju tog grijeha.
Učilo se da je to najgori od grijeha i to je saznanje poremetilo ravnotežu društva
nakon Pada. Budući da imamo Knjigu Enoha dopustite mi da vam pročitam što su
učinili jadnom Azazelu. To je bilo poprilično strašno.
Dr. Seraphina je uzela knjigu koju je Gabriella proučavala i počela čitati.
Arkanđelu Gabrielu bilo je rečeno: zaveži Azazelove ruke i noge i baci ga u tamu i
raskoli ga u pustoši, koja se nalazi u Dundaelu, i ostavi ga tamo. I napuni jamu
grubim i teškim kamenjem, i zavij ga u vječnu tamu, neka živi zauvijek, a na lice
neka mu nikada ne dođe svjetla. Na na dan Posljednjeg suda završit će u vječnoj
vatri.
Zar se nikada ne mogu osloboditi? upitala je Gabriella.
U stvari, mi ne znamo kada i da li se oni mogu osloboditi. Nas kao znanstvenike
Stražari zanimaju samo zbog onoga što nam mogu
reći o našim zemaljskim, smrtnim neprijateljima, rekla je skidajući bijele rukavice.
Nefile ništa neće zaustaviti da ponovno uzmu ono što su izgubili u Potopu. To je
katastrofa koju smo mi pokušali spriječiti. Presveti otac Clematis, najhrabriji od
naših utemeljitelja, uzeo je na sebe početak bitke protiv naših zlih neprijatelja.
Njegove metode nisu bile savršene, no ipak ima još toliko toga što se može naučiti
iz dnevnika njegovog putovanja. Nadam se da ćete ga jednoga dana pažljivo
pročitati.
Gabriella je pažljivo slušala našu učiteljicu stisnutih očiju. A može li biti da ste
nešto previdjeli u Clematisu?
Nešto novo u Clematisu? odgovorila je dr. Seraphina kao da je pitanje zabavlja. To
je vrlo ambiciozno, ali ne i vjerojatno. Dr. Raphael je najbolje proučio Prvu
ekspediciju. On i ja prešli smo svaku riječ Clematisova teksta tisuću puta i nismo
pronašli ništa novo.
Ali jest moguće, rekla sam da me Gabriella ponovno ne isključi. Uvijek postoji
mogućnost da se pojavi neka nova informacija o lokalitetu spilje.
Iskreno mislim da bi bilo puno bolje da svoje vrijeme iskoristite koncentrirajući se
na sitnije detalje, rekla je dr. Seraphina i ubila nam nadu jednim pokretom ruke.
Podaci koje ste dosada skupile i organizirale pružaju najveću nadu za pronalazak
pećine. Naravno da možete okušati sreću i s Clemetisom. Međutim, moram vas
opomenuti da je on velika zagonetka. Daje znak da će odgovoriti na misterij
Stražara, no zatim zašuti. On je angelološka sfinga. Ako uspijete otkriti nešto novo
u Clematisu onda ćete, drage moje, biti prve koje ćete me pratiti na Drugoj
angelološkoj ekspediciji.
Preostale listopadske dane Gabriella i ja provele smo u Seraphininom uredu i
odlučno radile na katalogiziranju i organiziranju mnoštva informacija. Zbog našeg
intenzivnog rasporeda i strasti s kojom sam se bacila na proučavanje materijala,
bila sam previše iscrpljena da bih pratila Gabriellino sve čudnije ponašanje.
Provodila je malo vremena u našem stanu i nije više pohađala predavanja
Valkovih. Njezin rad na katalogizaciji sveo se na to da bi došla u ured samo
nekoliko dana
tjedno, dok sam ja bila tamo svaki dan. Bilo mi je olakšanje što sam bila tako
zaokupljena poslom da sam mogla zaboraviti na jaz koji se među nama stvorio.
Mjesec dana sam radila dijagrame s matematičkim podacima koji su se odnosili na
dubinu balkanskih geoloških formacija, zadatak koji je bio tako zamoran da sam se
počela pitati ima li smisla. No unatoč naoko beskonačnoj gomili činjenica koje su
Valkovi prikupili, nastavila sam bez kukanja znajući da postoji viši cilj. Pritisak
selidbe koja nam je prijetila samo je dodatno stvarao napetost.
Jednog pospanog poslijepodneva početkom studenog, dok su se sivi oblaci
prijeteći širili prozorima Seraphininog ureda, posjetila nas je naša profesorica i
objavila da nam želi nešto pokazati. Gabriella i ja smo bile zakopane papirima i
imale toliko posla da smo se prvo usprotivile.
Hajde, rekla je lagano se smiješeći, naporno ste radile čitav dan. Kratka pauza će
vam razbistriti glavu.
Bila je to čudna izjava često nas je upozoravala da nam vrijeme istječe no u isto
vrijeme bila je i olakšanje. Ja sam prihvatila stanku, a činilo se daje bila potrebna i
Gabrielli, koja je cijeli dan bila uzbuđena iz meni nepoznatih razloga.
Odvela nas je iz ureda kroz široki hodnik do najudaljenijeg dijela škole gdje su se
duž mračnog podzemnog hodnika nalazili napušteni uredi. Unutra su pod slabim
svjetlom električnih žarulja zaposleni asistenti slagali slike, kipove i druga
umjetnička djela u drvene kutije. Piljevina je pokrivala mramorni pod pa je u
slabom popodnevnom svjetlu prostorija izgledala poput uništene izložbe.
Gabriellin interes prema vrijednim djelima vodio ju je od predmeta do predmeta i
svaki je pažljivo pregledala kao da ih je željela zapamtiti prije nego odu.
Okrenula sam se prema dr. Seraphini u nadi da će nam objasniti razlog posjete, no
ona je bila potpuno koncentrirana na proučavanje Gabrielle. Pratila je svaki njezin
pokret i svaku njezinu reakciju.
Na stolovima su ležali brojni otvoreni rukopisi koji su čekali da ih se spakira. Pri
pogledu na toliko vrijednih predmeta na jednome mjestu poželjela sam da
Gabriella i ja imamo odnos kao prije godinu dana. Tada se naše prijateljstvo
temeljilo na intenzivnom druženju i uzajamnom poštovanju. Prije godinu dana
stale bismo i počele raspravljati o egzotičnim zvijerima koje su nas ispod oka
gledale sa slika manti kora s ljudskim licem i tijelom lava, harpija, zmajolika zmija
koja se pomiče i napred i nazad i lascivni kentaur. Gabriella bi objasnila sve do
posljednjeg detalja kako su te slike bile umjetničko doživljavanje zla i kako su
pokazivale đavolju grotesknost. Ja bih se divila njezinoj sposobnosti
enciklopedijskog katalogiziranja angelologije i demonologije, znanstvenog i
vjerskog simbolizma koji su toliko puta zbunjivali moj matematički um. No sada,
čak i da dr. Seraphina nije bila prisutna, Gabriella bi svoja promišljanja zadržala za
sebe. Potpuno se odvojila od mene, a ja sam žudjela za prijateljstvom koje je
prestalo postojati.
Seraphina je stajala pokraj nas i posebnu pažnju poklanjala Ga brielli.
Ovo je polazište svog blaga s ove strane borbene linije, rekla je dr. Seraphina
napokon. Kada ih dobro zapakiraju i slože, poslat će ih na sigurno po čitavoj
zemlji. Jedino što me brine je , rekla je i zastala pred izrezbarenim diptihom od
slonovače što je ležao na postolju od plavog baršuna, a na čijem rubu je stajala
lepeza od blijedog papira, da ih ne pošaljemo prekasno.
Njezina uzrujanost zbog moguće njemačke invazije vidjela joj se u ponašanju
posljednjih mjeseci se dosta postarala, a njezinu ljepotu umanjile su brige i umor.
Ove će, rekla je pokazavši na mnogobrojne, već zatvorene, drvene kutije, biti
poslane na sigurno mjesto u Pirineje. A ova slatka slika Mihaela, rekla je stavivši
ispred nas sjajnu baroknu sliku anđela u rimskoj odori s uzdignutim mačem i
sjajnim srebrnim štitom, bit će prokrijumčarena kroz Španjolsku i poslana
privatnom kolekcionaru u Ameriku zajedno s mnogim drugim vrijednim slikama.
Prodali ste ih? upitala je Gabriella.
U vremenima poput ovih, rekla je dr. Seraphina, nije bitno tko ih posjeduje, već da
budu na sigurnom.
Ali neće li poštedjeti Pariz? upitala sam i istog trenutka spoznala koliko je moje
pitanje smiješno. Zar smo uistinu u takvoj opasnosti?
Drago dijete, rekla je i jasno mi odgovorila, ako uspiju u svom naumu od Europe
neće ostati ništa, a kamoli Pariz. Dođite imam nešto što bih vam voljela pokazati.
Možda će proći godine prije nego što to ponovno vidimo.
Zastavši ispred napola punog sanduka, izvadila je pergament umetnut između
komada stakla i očistila ga od piljevine. Prišli smo bliže, a ona je odložila dokument
na stol.
Ovo je srednjovjekovna angelologija, rekla je dok joj se lik odražavao u staklu.
Podrobno je i pažljivo proučena poput naših modernih angeloloških knjiga, samo
što je dizajn drugačiji, s više ukrasa kao što je bilo moderno u to doba.
Prepoznala sam srednjovjekovne oznake na rukopisu točnu hijerarhiju kora i
redova, prekrasne ukrase na zlatnim krilima, glazbene instrumente, aureole,
pažljivu kaligrafiju.
A ovo malo blago, rekla je dr. Seraphina ispred slike veličine dlana, datira s
početka stoljeća. Prilično je zgodna, naslikana modernim stilom i fokusirana samo
na Prijestolja red anđela koji je bio u središtu interesa angelologa kroz mnoga
stoljeća. Prijestolja čine prvi red anđela, zajedno sa serafinima i kerubinima. Oni
su posrednici između fizičkog svijeta i imaju veliku mogućnost kretanja.
Nevjerojatno, rekla sam gledajući sliku zadivljeno.
Dr. Seraphina se počela smijati. Da, jest, rekla je. Naša kolekcija je ogromna.
Radimo mrežu knjižnica po svijetu Oslo, Budimpešta, Barcelona ne bismo li ih
udomili. Nadamo se da ćemo jednoga dana imati čitaonicu u Aziji. Ovakvi rukopisi
podsjećaju nas na povijesnu osnovu našeg posla. Sav naš trud je ukorijenjen u tim
tekstovima. Mi ovisimo o pisanoj riječi. Svjetlost je stvorila svijet i ona nas vodi
kroz njega. Bez Riječi ne bismo znali odakle smo došli, ni kamo idemo.
Jesmo li zbog toga toliko zainteresirani da sačuvamo te tekstove? upitala sam.
Jesu li oni smjernice za budućnost?
Bez njih bili bismo izgubljeni, rekla je dr. Seraphina. Ivan kaže da je u početku bila
Riječ i da je Riječ bila od Boga. Ono što nije rekao jest da Riječ zahtijeva
interpretaciju da bi imala značenje. To je naše pravilo.
Jesmo li ovdje da bismo interpretirali naše tekstove? upitala je Gabriella tiho. Ili da
bismo ih zaštitili.
Dr. Seraphina je gledala Gabriellu hladnim, pronicavim pogledom. Sto ti vjeruješ,
Gabriella?
Mislim da ako ne zaštitimo našu tradiciju od onih koji je žele uništiti uskoro
nećemo imati što interpretirati.
Oh, znači da si također ratnica, rekla je izazivajući. Uvijek postoje oni koji će uzeti
oružje i krenuti u bitku. No pravi dar imaju oni koji do cilja stignu živi.
U vremenima poput ovog jedan nema šanse, rekla je dr. Seraphina hodajući
ispred nas.
U tišini smo pregledale hrpu predmeta dok nismo stigle do debele knjige u sredini
stola. Dr. Seraphina pozvala je bliže Gabriellu, pažljivo je promatrajući kao da, iz
meni nepoznata razloga, proučava njezine pokrete.
Je li to angelologija? upitala sam pregledavajući redove ucrtanih dijagrama. Ima
puno ljudskih imena.
Nisu sva ljudska, rekla je Gabriella prišavši bliže. Vidim Tzaph kiela, Sandalphona i
Raziela.
Virkajući prema rukopisu vidjela sam da je u pravu. Anđeoska imena bila su
pomiješana s ljudskim. Imena nisu poredana u vertikalnu hijerarhiju redova i
korova, već na drugačiji način.
Ovi dijagrami su spekulativni, rekla je dr. Seraphina glasom koji me uvjeravao da
nas je dovela do ovog labirinta s blagom samo da bi nam ovo pokazala. Otkada
postojimo imali smo židovske, kršćanske i muslimanske angelologe sve tri religije
zaslužuju središnje mjesto u svojoj anđeoskoj kozmologiji a mi imamo malo
neobičnije učenjake, gnostike, sufije i brojne delegate u azijskim religijama.
Spekulativne angelologije djela su grupe sjajnih židovskih učenjaka iz 17. stoljeća.
Oni su mnogo pridonijeli slaganju genealogija nefilskih obitelji.
Ja sam potjecala iz tradicionalne kršćanske obitelji i malo toga sam znala o
doktrinama drugih religija. No znala sam da su moji mnogi kolege dolazili od
svukud. Gabriella je na primjer bila Židovka,
a dr. Seraphina možda najbolji i najskeptičniji empirijski um od svih mojih
profesora osim njezina supruga agnostik, na razočaranje mnogih profesora. To je,
doduše, bio prvi put da sam u potpunosti razumjela opseg različitih religijskih
grupa inkorporiranih u povijest i kanon naše discipline.
Dr. Seraphina je nastavila, naši angelolozi vrlo brižno su proučavali židovsku
genealogiju. S povijesne strane, židovski su učenjaci imali vrlo temeljite
genealoške zapise zahvaljujući zakonima o nasljeđivanju, ali i zato što su shvaćali
koliko je važno poznavanje nečije povijesti od samog početka, tako su ti
dokumenti puni referenci i vjerodostojni su. Kada sam bila vaših godina i kada sam
proučavala šire područje angelologije, proučavala sam i židovske geneološke
dokumente. Ustvari preporučujem svim ozbiljnim studentima da nauče njihove
metode. Nevjerojatno su detaljne.
Okrenula je stranicu i zaustavila se na prekrasno izrađenom dokumentu od zlatna
papira. Ovo je Isusovo geneološko obiteljsko stablo koje je u 12. stoljeću napravio
jedan od naših znanstvenika. Prema kršćanskoj teoriji Isus je bio izravan Adamov
potomak. Ovdje vidimo Marijino obiteljsko stablo koje je napisao Luka Adam,
Noa, Sem, Abraham i David. Seraphinin prst je pratio stablo. A ovo je obiteljska
povijest Josipa koju je napisao Matej Solomon, Jehoshaphat, Zerubbabel, i tako
dalje.
Takva obiteljska stabla su uobičajena, zar ne? upitala je Gabriella. Ona je sigurno
vidjela na stotine takvih genealogija. Budući da sam ja tako nešto vidjela prvi put,
moja reakcija je bila drugačija.
Naravno, odgovorila je dr. Seraphina, postoje mnoge genealogije koje prate krvna
srodstva zapisana u tekstovima Starog zavjeta obećanja dana Adamu, Abrahamu,
Judi, Jišaju i Davidu. Ovo je ipak malo drugačije.
Imena su bila napisana jedno do drugoga i stvarala su veliku mrežu odnosa. Meni
je bilo neobično zamisliti kako je svako ime moglo odgovarati osobi koja je živjela i
umrla, obožavala i borila se, možda bez ikakvog poimanja koja je njegova ili
njezina uloga u široj povijesnoj slici.
Dr. Seraphina je dotakla papir, a nokat joj je sjajio na mekom svjetlu. Stotine je
imena bilo zapisano tintama raznih boja, toliko grana se pružalo iz samo jednog
debla. Nakon Potopa Noin sin Šem začeo je semitsku rasu. Iz nje, naravno, potječe
Isus. Ham je začeo rasu u Africi. Jafet je, ili kako ste prošli tjedan učili na
Raphaelovom predavanju, stvorenje koje se pretvaralo da je Jafet, dobio u
zadatak širenje europske rase, uključujući i Nefile. Ono što Raphael nije naglasio u
svom predavanju, a što smatram da je jako važno i da bi napredni studenti trebali
znati, jest činjenica da je genetska rasprostranjenost ljudi i Nefila mnogo
kompleksnija nego što se to čini na prvi pogled. Jafet je imao puno djece sa
svojom ženom što je rezultiralo čitavom četom potomaka. Neka djeca su bila
Nefili, a neka su bila miješana. Jafetova djeca ljudskog Jafeta koje je ubilo
stvorenje i pruzelo njegovo tijelo bila su čisti ljudi. Znači da su Jafetovi potomci
bili čisti ljudi, Nefili i miješani. Njihovo međusobno spajanje stvorilo je populaciju
Europe.
To je tako komplicirano, rekla sam pokušavajući se snaći u tim različitim grupama.
Jedva se snalazim.
Sada znate pravi razlog čuvanja ovih genealoških dijagrama, rekla je dr. Seraphina.
Bez njih bili bismo u škripcu.
Čitala sam da mnogi znanstvenici vjeruju da su Jafetovi potomci u krvnome
srodstvu sa Semom, rekla je Gabriella i pokazala na granu spekulativne
genealogije izdvojivši tri imena: Eber, Nathan i Amon. Tu i tu i tu.
Približila sam se da pročitam imena. Kako to mogu znati?
Gabriella se nasmijala i u njezinom sam ponašanju osjetila nešto okrutno, kao da
je samo čekala moje pitanje. Vjerujem da postoje nekakvi dokumenti o tome, no
definitivno ne mogu biti sto posto sigurna.
Zato se i zove spekulativna angelologija, rekla je dr. Seraphina.
No mnogi znanstvenici vjeruju u to, dodala je Gabriella. To je legitiman i stalan dio
angelološkog posla.
Sigura sam da moderni angelolozi u to ne vjeruju, rekla sam trudeći se prikriti
svoju reakciju. Moja su religiozna uvjerenja tada
bila čvrsta i takvo sirovo razmišljanje o Kristovom porijeklu nije bila prihvaćena
doktrina. Dijagram koji mi se samo nekoliko sekundi prije činio prekrasnim sada
me jako uznemirio. Ideja da je Isus imao Stražareve krvi potpuno je apsurdna.
Možda, potvrdila je dr. Seraphina, no postoji čitavo područje angelologije koje se
time bavi. Zove se angelomorfizam i bavi se isključivo idejom da Isus Krist nije bio
čovjek, već anđeo. Naposljetku Djevica je rodila nakon što ju je posjetio anđeo
Gabrijel.
Mislim da sam već ponešto pročitala o tome. Gnostici također vjeruju u Isusovo
anđeosko porijeklo.
Postoje ili je bolje da kažem postojale su na stotine knjiga o tome. Mene osobno
ne zanima tko su bili Isusovi preci. Moj interes je posve drukčije prirode. Ovo je
nešto što smatram apsolutno fantastičnim, bilo to spekulativno ili ne, rekla i
odvela nas do sljedećeg stola na kojem je stajala otvorena knjiga koja je izgledala
kao da čeka nas da u nju zavirimo. To je nefilska angelologija koja započinje s
Stražarima, nastavlja s Noinom obitelji i grana se detaljno sve do vla dajućih
europskih obitelji. Zove se Knjiga generacija
Bacila sam pogled na hijerarhiju imena koja su se spuštala u nizovima kroz
generacije. Iako sam shvaćala moć i nefilski utjecaj na ljudsko djelovanje,
iznenadilo me otkriće da su se provlačili gotovo svakom obitelji kraljevske krvi u
Europi Capeti, Habsburgovci, Stuarti, Karolinzi. Kao da sam čitala povijest Europe
po dinastijama.
Ne možemo biti potpuno sigurni da su se infiltrirali u sve njih, no postoji dovoljno
dokaza da vjerujemo da su velike europske obitelji bile ili još uvijek jesu zaražene
nefilskom krvlju.
Gabriella je pratila ono što je Seraphina govorila kao da kronološki pamti datume
za ispit ili a ovo je bilo vjerojatnije da razmišlja zašto nam je uopće pokazala taj
čudni tekst. Zatim je rekla, Gotovo sva imena aristokratskih obitelji su ovdje. Jesu
li oni svi umiješani u strahote za koje su Nefili bili odgovorni?
Da. Nefili su bili kraljevi i kraljice Europe, a njihove želje oblikovale su živote
milijuna ljudi. Držali su monopol ženeći se između
sebe, nasljeđujući po obiteljskoj liniji i uz pomoć brutalne vojne sile, rekla je dr.
Seraphina.
Njihova kraljevstva skupljala su poreze, robove, zemlju, različite rude i
poljoprivredna dobra, napadajući svaku grupu koja bi zatražila i najmanji stupanj
nezavisnosti. Njihov utjecaj za vrijeme srednjeg vijeka bio je tako velik da se nisu
ni trudili skrivati kao nekada. Prema angelološkim zapisima iz 13. stoljeća,
postojali su kultovi palih anđela koje su predvodili Nefili. Mnoga zla koja su
pripisivali vješticama optužene su uvijek bile žene bila su u stvari dio nefilskih
rituala. Vjerovali su u obožavanje predaka i slavili povratak Stražara. Te obitelji
postoje i danas. U stvari, dokje to govorila gledala je u Gabriellu skoro
optužujućim pogledom , mi ih vrlo pozorno promatramo. Te obitelji su pod
posebnim nadzorom.
Dok sam gledala u imena u knjizi od kojih mi niti jedno nije ništa posebno značilo,
Gabriella je posve promijenila ponašanje. Nakon što je pročitala imena napravila
je korak unazad u strahu. Izgledala je kao jednom za vrijeme predavanja dr.
Raphaela, samo što je sad djelovalo daje na rubu histerije.
U krivu ste. Mi ne promatramo njih. Oni promatraju nas.
Nakon tih riječi okrenula se i otrčala iz prostorije. Gledala sam za njom i
razmišljala što je moglo prouzročiti takvu provalu osjećaja. Pogledavši ponovno u
rukopis, nisam vidjela ništa više od stranice ispunjene obiteljskim imenima od
kojih mije većina bila nepoznata, a neka su bila iz prestižnih, starih obitelji.
Stranica je bila obična, kao i bilo koja stranica iz povijesnih knjiga koje smo
zajedno proučavale. No niti jedna je nije tako uznemirila.
No činilo se da dr. Seraphina u potpunosti shvaća Gabriellinu reakciju. U stvari, iz
vesela raspoloženja s kojim je proučavala njezine reakcije izgledalo je kao da je
tako nešto i planirala. Uočivši moju zbunjenost zatvorila je knjigu i stavila je pod
ruku.
Sto se dogodilo? upitala sam iznenađena njezinim držanjem kao i Gabriellinim
neobjašnjivim ponašanjem.
Teško mije govoriti ti o tome, rekla je vodeći me kroz sobu, no mislim da se
Gabriella uvalila u veliku nevolju.
U prvi tren željela sam priznati sve dr. Seraphini. Bilo mije previše tereta
Gabriellinog dvostrukog života i neraspoloženja koje se posljednjih dana sručilo na
mene. No baš u trenutku kada sam željela nešto reći na smrt sam se preplašila.
Tamna figura koja je izašla iz hodnika u sjeni, poput demona u crnom ogrtaču,
prošla je pokraj nas. Zaustavila sam dah i ostala bez riječi. No nakon kratkog
proučavanja shvatila sam daje to bila časna sestra s teškim velom članica vijeća
koju sam vidjela u Athenaeumu prije nekoliko mjeseci. Stala nam je na put.
Mogu li kratko s vama porazgovarati, dr. Seraphina? upitala je tihim, šuškavim
glasom tako da mi je taj glas, na moje neugodno iznenađenje, odmah bio odbojan.
Imam neka pitanja u vezi ukrcavanja za Sjedinje Države.
Utješilo me kada sam vidjela da je dr. Seraphina smireno prihvatila njezinu
prisutnost i da joj se obratila uobičajenim autoritetom. Kakva pitanja sada? Sve je
dogovoreno.
Da, no željela bih biti sigurna da će slike iz galerije otići u Sjedinjene Države
zajedno s ikonama.
Da, naravno, rekla je dok je pratila časnu sestru niz hodnik gdje je gomila sanduka
i kutija čekala na odlazak. Dočekat će ih naša veza u New Yorku.
Pogledavši prema sanducima vidjela sam da su mnogi obilježeni za
transportiranje.
Brod ide sutra. Moramo samo biti sigurni daje sve tu i osigurati da stigne do luke.
Dok su njih dvije nastavile razgovor o transportu i evakuaciji naših najvrednijih
predmeta, ja sam se vratila u hodnik. Otišla sam u tišini s riječima koje sam željela
podijeliti.
Hodajući kroz tamu prolazila sam pokraj praznih učionica i napuštenih
predavaonica, a koraci su odzvanjali kroz tišinu koja se širila hodnicima
napuštenim već nekoliko mjeseci. Athenaeum je bio jednako miran. Knjižničari su
već otišli. Vrata su bila zaključana i svjetla ugašena. Uzela sam svoj ključ dala mi
ga je dr. Seraphina na po
četku mog školovanja i ušla. Čim sam otvorila vrata i zakoračila u dugačku tamnu
prostoriju osjetila sam veliko olakšanje što sam sama. To nije bio prvi put da sam
bila zahvalna što je knjižnica prazna često sam znala tamo provoditi vrijeme
nakon ponoći nastavljajući s radom nakon što bi svi ostali otišli iz škole no ovo je
bio prvi put da sam došla iz očaja.
Prazne police širile su se zidovima, tu i tamo stajao je neki naslov nasumice
odložen. Posvuda su stajale kutije knjiga koje su čekale da odu iz škole na neko
sigurno mjesto u Francuskoj. Nisam znala gdje bi to moglo biti, no vidjela sam da
će biti potrebni mnogi podrumi da sakriju tako veliku zbirku. Ruke su mi se tresle
dok sam prekopavala po jednoj od kutija. Knjige su bile u takvom neredu da sam
se počela brinuti da nikada neću pronaći ono što tražim. Nakon nekoliko minuta
panika je rasla sa svakim razočaranjem, no na kraju sam ipak us pijela pronaći
kutiju s originalnim radovima i prijevodima dr. Raphaela Valka. U skladu s
njegovom prirodom, radovi nisu bili posloženi po nikakvom redu. Pronašla sam
tekst s detaljnim kartama različitih pećina i klanaca, skice napravljene za vrijeme
istraživačkih ekspedicija po planinskim lancima Europe Pirineji 1923, Balkan 1925,
Ural 1930. i Alpe 1936. zajedno s bilješkama koje su se odnosile na povijest
svakog pojedinog planinskog lanca. Pregledala sam tekstove i gomilu bilježaka s
predavanja, komentare i pedagoške smjernice. Pogledala sam naslov i datum
svega što je dr. Raphael napisao i shvatila da je napisao više knjiga i tekstova nego
što sam zamišljala. Pa iako sam otvorila svaki od njegovih tekstova nisam pronašla
onaj koji sam se nadala da ću pročitati prijevod Clematisova putovanja u spilju
palih anđela nije bio u Athenaeumu.
Ostavivši knjige razbacane po stolu srušila sam se u težak stolac. Pokušavala sam
se sabrati od oblaka razočaranja koji se nadvio nada mnom. Mada sam se opirala,
suze su mi nagrnule u oči i pretvorile Athenaeum u blijede mrlje. Moja želja za
napredovanjem me ubijala. Mučila me nesigurnost u moje sposobnosti, pozicija u
našoj školi i moja budućnost. Željela sam znati svoju sudbinu, uređenu, zatvorenu
i definiranu tako da je mogu poslušno slijediti. Više od svega željela
sam imati svrhu i biti korisna. Sama spoznaja da nisam dostojna svog poziva, da bi
me mogli poslati nazad roditeljima na selo i da možda neću uspjeti pronaći svoje
mjesto među znanstvenicima, ispunjala me užasom. Nagnula sam se nad stol,
stavila lice na ruke, zatvorila oči i pala u stanje očaja. Ne znam koliko dugo sam
tako ostala, no uskoro sam osjetila neko kretanje u prostoriji, sitnu promjenu u
teksturi zraka. Upečatljiv parfem moje prijateljice orijentalni miris vanilije i bu
šina objavio mi je njezinu prisutnost. Podigla sam pogled i kroz suze ugledala
obrise grimizne tkanine koja se sjajila poput niski rubina.
Stoje? upitala je Gabriella. Tkanina boje rubina se promijenila i kada mi se
razbistrilo pred očima, ugledala sam koso krojenu svilenu haljinu tako lijepu da
sam mogla samo zuriti u nju. Moje očito divljenje samo ju je iritiralo. Skliznula je u
stolac nasuprot meni i odložila torbicu od perlica na stol. Oko vrata je imala
ogrlicu od brušenih dragulja, a par dugačkih crnih rukavica navukla je do laktova
sakrivši ranu na podlaktici. U Athenaeumu je postalo hladno, no čini se da
Gabrielli nije bilo zima čak ni u njezinoj prozirnoj haljini bez rukava i svilenim
čarapama. Djelovala je kao da joj je toplo, za razliku od mene koja sam se počela
tresti.
Reci mi Celestine, što se dešava. Jesi li bolesna?
Ne, dobro sam, odgovorila sam trudeći se pribrati koliko sam mogla. Nisam
navikla biti predmet njezina proučavanja posljednjih tjedana uopće nije obraćala
pažnju na mene pa sam željeći odvući pažnju sa sebe upitala, Ideš nekamo?
Na zabavu, rekla je izbjegavajući moj pogled, po čemu sam znala da se ide naći sa
svojim ljubavnikom.
Kakvu zabavu?
Nema nikakve veze s našim proučavanjem i tebe to ne bi zanimalo, odgovorila je i
time isključila svaku mogućnost daljnjeg ispitivanja. Ali reci mi, što ti tu radiš?
Zašto si tako loše volje?
Tražim tekst. Koji?
Nešto što će mi pomoći s genealoškim tablicama koje radim, dok sam to
izgovarala znala sam da zvučim neuvjerljivo.
Pogledala je knjige koje sam ostavila na stolu i shvatila daje ih sve napisao dr,
Raphael Valko. Pogodila je moj cilj. Celestine, Clemati sov dnevnik nije tu.
Upravo sam to otkrila, rekla sam žaleći što nisam vratila knjige u sanduke.
Trebala bi znati da nikada ne bi držali takav tekst ovdje na otvorenom.
Pa gdje je onda? U uredu dr. Seraphine? U riznici?
Clematisov dnevnik Prve angelološke ekspedicije sadrži vrlo važne podatke,
odgovorila je smiješeći se zadovoljno zbog svoje prednosti. Podatak gdje se nalazi
je tajna i to znaju samo odabrani.
Znači ti si ga pročitala? rekla sam, a ljubomora što je ona imala pristup
zabranjenim tekstovima natjerala me da izgubim kontrolu. Kako to da si ti, koja
toliko malo mariš za naše istraživanje pročitala Clematisa, a ja koja sam sve
posvetila našoj misiji ne mogu ga niti dotaknuti?
Odmah sam zažalila što sam to rekla. Tišina koju smo stvorile bila je neugodno
primirje, no varka mi je dopustila da nastavim s poslom.
Gabriella je ustala, uzela torbicu s perlicama i neprirodno mirnim glasom rekla,
Misliš da si shvatila ono što si vidjela, no puno je kompliciranije nego što se čini.
Mislim daje dosta očito da si u vezi sa starijim čovjekom i mislim da dr. Seraphina
isto to misli.
Na trenutak sam mislila da će se Gabriella okrenuti i otići kao što je uvijek radila
kada bi bila stjerana u kut. No umjesto toga stala je prkosno ispred mene.
Da sam na tvome mjestu, ne bih o tome pričala s dr. Seraphinom, niti s bilo kim
drugim.
Osjećajući napokon nadmoć nastavila sam. A zašto ne bih?
Sve bi nas zateklo veliko zlo kada bi itko otkrio ono što ti misliš da znaš.
Iako nisam u potpunosti shvatila njezinu prijetnju, iznenadili su me uvjerljivost i
iskren strah u njezinom glasu. Došle smo do slijepe ulice i nismo znale kako dalje.
Na kraju je Gabriella prekinula tišinu. Nije nemoguće doći do Cle matisova
dnevnika. Ako ga želiš pročitati samo moraš znati gdje tražiti.
Mislila sam da nije ovdje, rekla sam.
I nije, odgovorila mi je. I ne bih ti trebala pomoći da ga nađeš pogotovo kad to
očito nije za moje dobro. No čini mi se da bi i ti meni željela pomoći.
Susrela sam se s njezinim pogledom pitajući se što bi to trebalo značiti.
Moj prijedlog je sljedeći, rekla je vodeći me iz Athenaeuma u mračan hodnik
škole. Reći ću ti gdje ćeš pronaći tekst, a ti ćeš zauzvrat šutjeti. Nećeš Seraphini
reći ni riječ, niti o meni niti o tvojim spekulacijama. Nećeš govoriti o mojim
dolascima i odlascima iz stana. Večeras ću izaći na neko vrijeme. Ako me itko bude
tražio reći ćeš da ne znaš gdje sam.
Želiš da lažem tvojim profesorima?
Ne, želim da kažeš istinu. Ti ne znaš gdje ću ja biti večeras.
Ali zašto? Zašto to radiš? upitala sam je.
Sitna naznaka umora pojavila se u njezinom držanju, naznaka očaja zbog kojeg
sam pomislila da će se otvoriti i priznati mi sve, nada koja je nestala čim se
pojavila. Nemam vremena za ovo, rekla je nestrpljivo. Slažeš li se ili ne?
Nisam trebala ništa reći. Shvatila me u potpunosti. Učinila bih sve da dođem do
Clematisova teksta.
Niz električnih žarulja osvjetljavao je naš prolaz do srednjovjekovnog krila škole.
Gabriella je hodala brzo, pete su lupkale u brzom, nepravilnom ritmu njezinih
koraka i kada je stala, zastavši odjednom usred koraka, sudarila sam se s njom bez
daha.
Iako ju je živcirala moja nespretnost nije rekla ni riječ. Samo se okrenula prema
vratima, jednima od stotinu jednakih vrata u zgradi, svaka jednake veličine i boje,
bez imena ili pločica koje bi rekle kamo vode.
Dođi, rekla je gledajući prema luku iznad vrata, sklop bijelih zidova koji su se
izdizali u visinu. Viša si od mene, možda možeš dohvatiti ključ.
Protegnuvši se najviše što sam mogla, ispružila sam prste na hrapavi kamen. Na
moje iznenađenje pomaknuo se pod mojim dodirom i uz malo klimanja izašao
van, ostavljajući komadić slobodnog prostora. Slijedeći Gabrielline upute
posegnula sam unutra i izvadila hladan metalni predmet veličine džepnog nožića.
Imam ga, rekla sam držeći ga u ruci sva zadivljena. Kako si znala da je ovdje?
Odvest ću te do našeg podzemnog skladišta, rekla je i dala mi znak da vratim
kamen na mjesto. Iza ovih vrata je stubište. Slijedi ga i doći ćeš do drugih vrata.
Ključ će otvoriti ta vrata. Tamo je ulaz u Valkove privatne odaje Raphaelov
prijevod Clematisa je tamo.
Pokušala sam se sjetiti jesam li išta čula o takvome mjestu, ali nisam mogla. Imalo
je smisla, naravno, stvoriti sigurno mjesto za naše blago i odgovaralo je na pitanje
kamo su bile spremljena knjige iz Athenaeuma. Željela sam znati još da mi objasni
detalje ovog skrivenog mjesta. No Gabriella je podigla ruku prekinuvši sva
ispitivanja. Kasnim i nemam vremena za objašnjavanje. Ne mogu te sama odvesti
do knjige, no sigurna sam da će ti tvoja znatiželja pomoći da pronađeš to što
tražiš. Idi. I sjeti se, kad završiš, vrati ključ na njegovo skrovito mjesto i nemoj
nikome govoriti o tome.
S tim se riječima okrenula i odšetala niz hodnik, a njezina crvena svilena haljina je
svjetlucala na slabome svjetlu. Željela sam je zazvati da se vrati i povede me kroz
podzemne odaje, no već je otišla. Osjećao se samo slab miris njezina parfema.
Slijedeći Gabrielline upute otvorila sam vrata i zavirila u tamu. Kerozinska lampa
visjela je na stubištu, a njezino izbrazdano staklo bilo je crno od čađi. Upalila sam
fitilj na svjetljci i držala je ispred sebe. Stube od grubo obrađenog vapnenca
okomito su se spuštale. Svaka stepenica bila je obložena mahovinom što ih je
činilo opasno skliskima. Vlažan zrak i miris plijesni podsjećali su me na podrum
moje obiteljske kuće, hladan podzemni bunker ispunjen tisućama boca starog
vina.
Na dnu stubišta pronašla sam željezna vrata s rešetkama poput ulaza u zatvorsku
ćeliju. I s jedne i s druge strane pružali su se hod
nici od opeka u gotovo potpunom mraku. Podigla sam lampu da vidim nešto
ispred sebe. Tamo gdje je cigla pukla mogla sam vidjeti komadiće vapnenca, isti
kamen od kojeg je izrađen naš grad. Ključ je s lakoćom otvorio bravu pa je tako
jedina preostala prepreka bila da se svladam i ne otrčim nazad u poznati svijet iz
kojeg sam došla.
Nije mi trebalo puno da dođem do niza soba. Iako mi lampa nije davala dovoljno
svjetla zaključila sam da je prva soba ispunjena sanducima s oružjem lugeri i
koltovi A5 i MI Garand. Također je bilo kutija s lijekovima, deka i odjeće predmeta
koje bi sigurno zatrebali da dođe do nekog dužeg sukoba. U drugoj prostoriji
otkrila sam mnogo sanduka koji su tjednima prije čekali u Athenaeumu, samo što
su sada bili zatvoreni. Otvoriti ih bez alata bila bi nemoguća misija.
Nastavila sam kroz tamu hodnika od opeke, a lampa je svakim korakom bivala sve
teža. Počela sam shvaćati ogromnu težinu preseljenja angelologa u tajnost. Nisam
znala kako je razrađen i točno promišljen naš otpor. Sve životne potrepštine
odnijeli smo pod zemlju. Imali smo i krevete i privremene zahode i vodu i mnogo
malih kuhala. Oružje, hrana, lijekovi sve što je vrijedilo bilo je pod Mont
parnasseom, skriveno u rupe i tunele izdubljene u kamenu. Po prvi puta sam
shvatila da će mnogi jednom kada bitka započne, umjesto da napuste grad,
preseliti u ove odaje i boriti se.
Nakon što sam pregledala mnoge odaje, ušla sam u drugu vlažnu prostoriju
udubljenu u kamenu koja je nije bila skladište nego labirint uklesan u mekanom
vapnencu. Tu sam pronašla mnoge predmete koje sam poznavala iz ureda dr.
Raphaela, tako da sam odmah znala da sam pronašla privatnu odaju Valkovih. U
kutu, pod teškim pamučnim platnom stajao je stol pun knjiga. Svjetlost kerozinske
lampe padala je na vlažnu prostoriju.
Pronašla sam tekst bez puno muke i na moje iznenađenje više je ličio hrpi
uvezanih bilježaka nego knjizi. Nije bio veći od brošure, a imao je ručno napravljen
uvez i praznu naslovnu stranu. Bio je lagan poput krep papira u mojoj ruci, previše
lagan. Zaključila sam da ne sadrži ništa važno. Kad sam pogledala unutra vidjela
sam da je tekst napisan tintom na prozirnom folio papiru, svako slovo je bilo ureza
no u papir prejakim pritiskom nemarne ruke. Prešla sam prstima po tekstu i
osjetivši zadebljanja na papiru i obrisavši prašinu, pročitala:
Bilješke o Prvoj angelološkoj ekspediciji godine gospodnje 925, napisao presveti
otac Clematis iz Trakije, s latinskog preveo i zabilježio dr. Raphael Valko
Držala sam tekst na prsima i odjednom me obuzeo strah da bi se mogao raspasti
prije nego što budem imala šansu da pročitam što u njemu piše. Stavila sam
lampu na komadić mekog vapnenačkog poda i sjela do nje. Svjetlo se raširilo po
mojim prstima i kada sam ga ponovno otvorila pojavio se rukopis dr. Raphaela.
Clematisove zabilješke ekspedicije zarobile su me od prve riječi.
Bilješke o Prvoj angelološkoj ekspediciji godine gospodnje 925, napisao presveti
otac Clematis iz Trakije
s latinskog preveo i zabilježio dr. Raphael Valko
I.
Blagoslovljene neka budu sluge Njegove božanske vizije na zemlji! Neka ih do
ispunjenja dovede Gospodin koji je posijao sjeme naše misije!
II.
Naše su mazge nakrcane zalihama, a naše duše pune očekivanja. Započeli smo
putovanje kroz helenske provincije ispod moćne Moezije prema Trakiji. Dobro
održavane i korištene ceste koje su sagradili Rimljani bile su znak da smo stigli na
1 Budući da originalni rukopis presvetog Clematisa nije bio organiziran u odvojene
cjeline to je u ovome izdanju učinio prevoditelj. Takve cjeline služe da bi tekst bio
jasniji. Originalni fragmenti pronađeni dnevnik ne može se drugačije nazvati nego
mješavinom osobnih za bilješki misli i refleksija koje su zapisane za vrijeme
putovanja ne bi li služile kao podsjetnik eventualnoj kasnijoj knjizi o prvoj potrazi
za palim anđelima zapisani su bez ikakva reda. Predložene cjeline pokušavaju
zabilješke podijeliti kronološki i tako im podariti strukturu sličnu rukopisu. R. V.
kršćanski teritorij. Pa ipak, unatoč ljepotama civilizacije, strah od krađe je
postojao. Prošlo je mnogo godina otkako sam posljednji put bio u planinskoj
domovini svoga oca i oca njegova oca. Moj materinji jezik sigurno će zvučati
čudno budući da sam naviknut na jezik Rima. Čim smo se počeli uspinjati
strahovao sam da će nas moja odjeća i crkveni pečatnjak slabo štititi kada
napustimo veća naselja. Molio sam da sretnemo seljake na našem putu do
planinskih staza. Nemamo oružje i nećemo imati drugog izbora nego ovisiti o
dobroj volji stranaca.
III.
Kada smo penjući se stali uz cestu, otac Francis, najpredaniji znanstvenik među
nama, povjerio mije brige koje su ga morile u našoj misiji. Odveo me na stranu i
povjerio mi da je po njegovu mišljenju misija djelo mračnih sila, buntovnih anđela
koji zavode naše umove. Njegova uznemirenost nije bila ništa novo. Uistinu,
mnogo naše braće imalo je slično mišljenje o ekspediciji, no Francisova izjava me
obeshrabrila. Nisam ga želio ništa ispitivati već sam radije poslušao njegove
strahove iz čega sam shvatio da su mu riječi bile samo odraz iscrpljenosti.
Poslušavši njegove brige, preuzeo sam dio tereta i olakšao mu umornu dušu. To su
teret i odgovornost starijeg brata, no moja uloga, dok se pripremamo za naše
najteže putovanje, još je važnija. Oslobodivši se iskušenja da dalje raspravljam s
bratom Franci som, preostalo vrijeme našeg puta proveo sam u tišini.
Kasnije, u svojoj samoći, trudio sam se shvatiti njegovu uznemirenost i molio sam
za pomoć i mudrost kako bih mu pomogao svladati sumnje. Poznato je da su
znanstvenici u potpunosti promašili u posljednjim ekspedicijama. No siguran sam
da će se to uskoro promijeniti. Francisova rečenica bratovština sanjara trovala je
moje misli. Sitna sumnja počela je kolebati moju nepokorivu vjeru u misiju. Sto
ako smo se prevarili, pitao sam se. Kako možemo biti sigurni daje naša misija u
skladu s Božjim željama? No crv sumnje u mojoj glavi slabio je kada bih
razmislio o važnosti našeg djela. Bitka je započela generacijama prije nas i trajat će
generacijama poslije. Moramo poticati naše mlade ljude unatoč nedavnim
gubicima. Strah je normalan. Prirodno je da se prisjećaju incidenta kod
Roncesvallesa2 o kojem su svi učili. No moja mi vjera i dalje ne dopušta sumnjati
da iza naših postupaka stoji Bog koji pokreće naša tijela i duše da idu dalje.
Ustrajat ću u svom vjerovanju da će nada uskoro ponovno oživjeti među nama.
Moramo vjerovati da će ovo putovanje, za razliku od prošlih promašaja, završiti
uspješno3.
IV.
Četvrte noći putovanja, kada se vatra pretvorila u žeravicu, a naša družina nakon
jela zajedno sjela, poveo se razgovor o povijesti našeg neprijatelja. Jedan od
mlađe braće upitao je kako se dogodilo da su našu zemlju od vrha Iberije do
Urala4 kolonizirali zli potomci anđela i žena. Kako smo mi, ponizni božji sluge,
završili osuđeni na dekontaminaciju božje zemlje? Brat Francis, čija je melankolija
u posljednje vrijeme na mene toliko utjecala, raspravljao je zašto je Bog dopustio
da zli budu prisutni na Njegovom teritoriju. Kako čisto dobro, pitao je, može
egzistirati u prisutstvu čistog zla? I zatim, dok je noćni zrak postajao hladniji, a
zaleđeni mjesec stajao na tamnome nebu, ispričao sam našoj družini kako je to zlo
sjeme posijano na svetu zemlju:
2 Incident u prolazu kod Roncesvallesa dogodio se za vrijeme istraživačke
misije u Pirinejima 778. n. e. O putovanju se ne zna mnogo osim da je ekspedicija
izgubila većinu ljudi u zasjedi. Svjedoci su napadače opisali kao divove nadljudske
snage, nadmoćnog oružja i nevjerojatne fizičke ljepote opis koji se savršeno slaže
sa suvremenim opisima Nefila. Postoji svjedočanstvo da su se krilata stvorenja
sručila na divove u vatrenom plamenu koje ukazuje na protunapad arkanđela. Tu
tvrdnju znanstvenici su oduševljeno proučavali budući da bi to moglo upućivati na
treću angelofoniju samo u svrhu bitke. Drugačija verzija zabilježena je u Pjesmi o
Rolandu, djelu koje se značajno razlikuje od angeloloških zapisa.
3 Potragu presvetog oca za artefaktima i relikvijama po čitavoj Europi
zabilježio je Frederic Bonn u Svetim misijama Presvetog Oca, 925. 954. n. e. koje
uključuju kopije karata, znakove i proročišta koja se koriste na takvim
putovanjima.
4 Imena mjesta iz 10. stoljeća zamijenjena su suvremenim imenima kadgod je
bilo moguće..
U desetljećima nakon Potopa Jafetovi sinovi i kćeri čistog ljudskog porijekla
odvojili su se od sinova i kćeri anđeoskog porijekla lažnoga Jafeta i tako stvorili
dvije grane jednog stabla, jednu čistu, a drugu zatrovanu, jednu slabu, a drugu
jaku. Raspršili su se između velikog sjevernog i južnog mora i puštali korijenje u
bogatim aluvijskim zaljevima. Raspršili su se po Alpama u ogromnim skupinama i
naselili se poput šišmiša na najvišim mjestima u Europi. Usidrili su se duž
stjenovitih obala i širokih plodnih dolina, prodirali su na obale riječnih prolaza
Dunava, Volge, Rhone, Dniestera, Ebra, Seine sve dok svi krajevi nije bili ispunjeni
Jafetovim potomstvom. Gdjegod su se nastanili rasla su naselja. No unatoč
zajedničkim precima, između te dvije grupe ostalo je duboko nepovjerenje.
Okrutni, pohlepni i fizički nadmoćni Nefili postepeno su podjarmili svoju ljudsku
braću. Europa je, tvrdili su, njihovo pravo stečeno rođenjem.
Prva generacija Jafetovih sramotnih nasljednika živjela je u velikom zdravlju i sreći
i vladala svakom rijekom, planinom i ravnicom na kontinentu. Njihova moć nad
slabijom braćom je rasla. Međutim, tijekom godina su se pojavile mane u njihovoj
rasi, opasne poput napukline na sjajnoj površini zrcala. Rodilo se dijete koje se
činilo slabijim od ostalih maleno i mijaukavo, čija slaba pluća nisu uspijevala uzeti
dovoljno zraka da bi zapla kalo. Kako je raslo, vidjeli su daje manje i sporije od
ostale djece, neotpornije na bolesti koje njihovoj rasi nisu bile poznate. Dijete je
bilo ljudskog porijekla, rođeno na sliku njihove praprabake, ljudske kćeri5. Nije
posjedovalo ni anđeosku ljepotu, ni snagu Stražara. Kada je postalo muškarac,
kamenovali su ga nasmrt.
5 Nedavno otkriće i sistematizacija rada Gregora Mendela, augustinskog
svećenika i člana Ange lološkog društva iz Beča od 1857. do 1866., rasvijetlio je
tisućljetni misterij nefilskog i ljudskog razvoja u Europi. Prema teoriji nasljeđivanja
Mendelove genetike, recesivni ljudski geni ljudskih kćeri prenosili su se putem
nefilske Jafetove linije i čekali da se pojave u budućoj generaciji. Iako su za
moderne znanstvenike kromosomske reperkusije miješanja ljudi i Nefila očit
rezultat takva miješanja, pojava ljudskih bića u nefilskoj skupini sigurno je bila
velik šok za populaciju i smatrala se božjim djelom. U ranijim djelima sam je
presveti Clematis napisao daje sam Bog Nefilima podmetnuo ljudsku djecu. Nefili,
naravno, imaju posve drugačije tumačenje takve genetske nesreće.
Mnogo se generacija to dijete smatralo anomalijom, a zatim je Bog zaželio Jafetov
teritorij nastaniti svojom vlastitom djecom. Poslao je Nefilima mnogo ljudske
djece, zazvavši Svetog Duha na neobrađenu zemlju. U prvim pokušajima ta su
stvorenja često umrla još u djetinjstvu. No s vremenom su se naučili brinuti za
nejaku djecu i čuvali su ih do treće godine prije nego što su im dopustili da se
pridruže ostaloj, jačoj djeci6.
Ako bi preživjeli do zrelog doba bili su za četiri glave niži od svojih roditelja. Počeli
bi stariti u trećem desetljeću života, a umirali prije osmog. Žene su umirale pri
porodu. Bolest i zaraze zahtijevali su razvoj lijekova, no čak i kada bi ih liječili, ljudi
su živjeli samo djelićak godina njihove braće Nefila. Neoskvrnjena moć Nefila
postala je iskvarena7.
Kako je vrijeme prolazilo ljudska su se djeca ženila drugima svoje vrste, a njihova
su djeca rasla zajedno s nefilskom. Zbog fizičke inferiornosti Jafetova su djeca i
dalje bila pod vlašću nefilske braće. Povremene ženidbe koje su se dešavale
između grupa dovele su do daljnje hibridizacije rase, no te se veze nisu poticale.
Kada bi se Nefilu rodilo ljudsko dijete istjerali bi ga van gradskih zidina gdje bi
umrlo među ljudima. Kada se ljudima rodilo nefilsko dijete oduzeli bi ga njegovim
roditeljima i asimilirali ga u glavnu rasu8.
6 Postoje različiti dokumenti koji govore o superiornoj fizičkoj snazi nefilskih
potomaka i genetskoj neizbježnosti ljudskog materijala kod nefilske djece i žena.
Osobito je zanimljivo istraživanje nefilske demografije dr. G. D. Hollanda u
Ljudskim i anđeoskim tijelima, Medicinsko istraživanje, Gallimard, 1926.
7 Među nekim nefilskim plemenima bilo je popularno žrtvovanje djece.
Vjerovalo se daje imalo dvojaku ulogu, kontrole porasta ljudske populacije što je
bila prijetnja nefilskom društvu i vapaja Bogu da oprosti grijehe Stražara
zarobljenjih pod zemljom.

8 Iako ovo nije tekst u kojem se termin glavna rasa spominje prvi put postoji
bezbroj primjera Nefila obilježenih konceptom glavna rasa ili nadrasa to je
sigurno najpoznatiji i najčešće citiran izvor. Ironično, Clematisov koncept nadvrste
ili nadčovjeka angelolozi drže daje to obilježje nefilske automitologije koristili su
se i u moderno doba, a ponovno su ih izmislili znanstvenici poput Counta Arthura
de Gobineaua, Fridricha Nietzschea i Antuna Schopen hauera kao oblik filozofske
misli što se u nefilskim krugovima koristila kao podrška etničkoj teoriji die
Herrenrasse, ideje koja je u današnjoj Europi postala popularna.
Uskoro su se Nefili povukli u dvorce i imanja. Izgradili su utvrde od granita,
utočišta na vrhu planina, pribježišta luksuza i moći. Iako su bila potlačena, božja su
djeca bila obasuta nebeskom zaštitom. Njihovi umovi bili su bistri, duše
blagoslovljene, a volja jaka. I tako su živjeli jedni pored drugih, Nefili sakriveni iza
bogatstva i zidina, a ljudi u patnji, sapeti uzdama siromaštva i bolesti, robovi
nevidljivih i moćnih gospodara.
V.
Ustali smo u zoru i nekoliko sati hodali strmim putem prema vrhu planine. Iza
visokih kamenih vrhova pojavilo se sunce koje je bacalo prekrasno zlatno svjetlo.
Opremljeni jakim mulama, debelim kožnim sandalama i prekrasnim vremenom
nastavili smo dalje. Do sredine jutra stigli smo do sela kamenih kuća što su se
uzdizale iznad litice, a narančasta cigla pokrivala je krov od škriljevca. Nakon što
smo se konzultirali s kartom zaključili smo da smo došli do najvišeg dijela planine
u blizini klanca koji su lokalni mještani nazivali Gyaurskoto Burlo. Sklonivši se u
dom nekog seljaka, okupali smo se, pojeli i otpočinuli prije nego što smo krenuli u
potragu za vodičem koji bi nas odveo u spilju. Brzo su ga doveli. Bio je nizak i
debeo poput pravog Tračana iz gorskih krajeva. Iako mu je brada već bila
prošarana sjedinama, bio je jak. Pažljivo je slušao dok sam mu objašnjavao put u
pećinu. Zaključio sam da je inteligentan, elokventan i voljan, premda mi je jasno
dao do znanja da će nas odvesti do početka klanca i ni koraka više. Nakon kratka
pregovaranja dogovorili smo cijenu. Pastir je obećao da će ponijeti opremu i rekao
da krećemo sljedeće jutro.
Uz klin i suho meso, jednostavan ali snažan obrok koji će nam dati snagu za
sutrašnje putovanje, razgovarali smo o našim očekivanjima. Stavio sam
pergament na stol i rastvorio ga da ga i drugi mogu vidjeti. Moja su se braća
nagnula bliže trudeći se razabrati blijede obrise tinte.
To je ovdje, rekao sam pokazavši prstom na karti dio planine nacrtan
tamnoplavom tintom. Ne bismo trebali imati nikakvih problema.
Ali kako možemo biti sigurni da je to pravo mjesto? upitao je jedan od braće čija
se duga brada vukla po stolu.
Već su ih vidjeli, rekao sam.
Vidjeli su ih nekada prije, rekao je brat Francis.
Seljaci gledaju drugačijim očima. Njihove vizije često ne vode nigdje.
Seljaci tvrde da su ih vidjeli.
Kada bismo slušali fantastične priče gorštaka putovali bismo u svako selo u
Anatoliji.
Po mom skromnome mišljenju vrijedi truda, odgovorio sam. Po onome što kažu
naša braća u Trakiji, ulaz u pećinu spušta se u strmu provaliju. Duboko unutra teče
podzemna rijeka kao što je opisano u legendi. Seljaci tvrde da su s ruba provalije
čuli emanacije.
Emanacije?
Glazbu, odgovorio sam pazeći da budem oprezan s izjavama. Seljaci ponekad na
ulazu u pećinu prirede zabavu pa bi zato mogli čuti zvukove kolikogod bili tihi.
Kažu da ta glazba ima neobičnu moć nad njima. Bolesni ozdravljaju, slijepi
progledaju, bogalji prohodaju.
To je uistinu nevjerojatno, rekao je brat Francis.
Glazba će izaći iz dubina zemlje i ona će nas voditi naprijed.
Unatoč mojoj vjeri u naš cilj ruke bi mi zadrhtale od pomisli na provaliju. Godine
priprema ojačale su moju volju, no i dalje sam strahovao od neuspjeha. O kako su
me mučili prošli neuspjesi! Koliko sam mislio na izgubljenu braću! Moja
nepokolebljiva vjera tjerala me naprijed, a utjeha Božje milosti ublažavala je moju
nemirnu dušu9. Sutra u ranu zoru spustit ćemo se u klanac.
9 Na ovome mjestu Clematisov rukopis postaje nerazumljiva črćkarija. Taje greška
nedvojbeno nastala ili zbog iznimnog stresa misije ili zbog velike iscrpljenosti.
Presveti otac je 925. n. e.
VI.
Kao što se zemlja okreće oko Sunca, tako se pokvarena zemlja okreće prema
svjetlosti Milosti. Kao što zvijezde osvjetljavaju tamno nebo, tako će i djeca Božja
jednoga dana izaći iz oblaka nepravde, napokon slobodna od zlih gospodara.
VII.
U mraku svog očaja vraćam se Boetiju kao što se pogled okreće prema vatri
Gospodine, moja se izvrsnost izgubila u tartar skoj pećini10.
VIII.11
Ja sam izgubljen čovjek. Govorim izgorenim usnama dok mi glas tiho bruji u ušima.
Moje tijelo leži slomljeno, spaljeno se rastače od širokih rana. Nadam se daje onaj
nebeski, sjajni anđeo preko čijih krila sam upoznao svoju sramotnu sudbinu,
zauvijek mrtav. Jedino me moja volja tjera da ranjenim, suhim ustima
pripovijedam o užasu koji sam vidio. Tebi, akolitu pravednosti koji ćeš tražiti
slobodu u budućnosti, pripovijedam svoju nesreću.
Jutro uoči puta bilo je hladno i bistro. Probudio sam se nekoliko sati prije izlaska
sunca, ostavivši ostale da spavaju kao
imao gotovo šezdeset godina i njegovo je tijelo na putovanju planinom sigurno
bilo izloženo velikom naporu. Prevoditelj se potrudio dešifrirati tekst i učiniti ga
prihvatljivim današnjem čitatelju.
10 Ovdje se Clematis referira na poznati stih Utjehefilozofije, 3,55, koji se
odnosi na mit o Orfeju i Euridiki: Ko svladan u Tartara/Dubinu usmjeri oči,/Štogod
da vrijednoga nosi,/Gubi čim Donji ugleda svijet.
11 Preostale dijelove Clematisova teksta napisao je redovnik, otac Deopus, koji
se brinuo za Clematisa nakon ekspedicije. Na Clematisovu molbu Deopus je sjedio
pored njega i zapisivao ono što mu je diktirao. Iz Deopusovih osobnih spisa u
kojima opisuje dane koje je proveo uz Clematisovu samrtnu postelju, saznajemo
da mu je, kada nije bio zauzet pisanjem, stavljao tinkture i obloge ne bi li ublažio
bol izgorene kože. To što je Deopus u takvim uvjetima dok su ozljede presvetog
oca sigurno otežavale razgovor uspio zapisati dogadaje Prve angelo loške
ekspedicije, velika je zasluga. Otkriće prijepisa oca Deofusa iz 1919. otvorilo je
vrata daljnim znanstvenim istraživanjima Prve angelološke ekspedicije.
stoje moj običaj i krenuo prema maloj kući. Gospodarica skromna doma bila je
zaposlena i upravo je lomila granje da zapali vatru. Lonac ječma kuhao se na vatri.
Budući da sam silno želio biti koristan ponudio sam se da miješam kašu. Dok sam
stajao uz ognjište grijući se uz vatru, preplavile su me uspomene iz djetinjstva.
Prije pedeset godina bio sam dječak ruku tankih poput pruća i pomagao sam majci
u istom poslu, slušajući njezino mumljanje dok je cijedila odjeću pokraj lavora
čiste vode. Moja majka koliko je vremena prošlo otkako se nisam sjetio njezine
dobrote? A moj otac i njegova ljubav prema knjizi i odanost našem Gospodinu
kako sam živio toliko godina a da se nisam sjetio njegove nježnosti?
Takve su me misli zaokupljale kada su se moja braća, možda namirisavši doručak,
spustila do ognjišta. Jeli smo svi zajedno. Pod odsjajem vatre pakirali smo naše
torbe: uže, dlijeto, čekić, tanki pergament i tintu, oštar nož od dobre slitine i
komad pamuka za zavoje. Kada je svanulo oprostili smo se s našim domaćinima i
otišli se naći s vodičem.
Pastir nas je čekao na samom kraju sela gdje je put zakretao prema strmome nizu
stepenica uklesanih u kamenu klisuru. Imao je veliku torbu na ramenu i uglačan
štap za hodanje u ruci. Kimnuo nam je za dobro jutro, okrenuo se i krenuo put
planine. Bio je spretan i okretan poput koze. Njegovo ponašanje bilo je vrlo
uglađeno, no bio je tako zamišljen da sam očekivao da će odustati od svog
zadatka i ostaviti nas putem. No, hodao je polako i mirno ispred nas vodeći našu
družinu do klanca.
Da li zbog lijepog dana i ukusnog doručka, započeli smo putovanje u dobrom
raspoloženju. Braća su razgovarala, skupljala cvijeće koje je raslo uz put i
komentirala različite vrste drveća breze, smreke i vrlo visoke borove. Njihovo
veselo raspoloženje bilo je olakšanje koje je uklonilo oblake s naše misije.
Potištenost koju smo osjećali prijašnjih dana je nestala. Započeli smo dan
okrepljena duha. Moj nemir bio je u granicama podnošljivosti, iako sam ga
skrivao. Energičan smijeh
moje braće potaknuo je i moje veselje i uskoro smo svi bili veselih i bezbrižnih
srdaca. No, tada još nismo mogli znati da će to biti posljednji put da se bilo tko od
nas smije.
Naš pastir hodao je još sat i pol uz planinu dok nije došao do šume breza. Kroz
lišće sam ugledao ulaz u pećinu, duboku usjeklinu u stijeni od čvrsta granita. Zrak
u pećini bio je hladan i vlažan. Gljive različitih boja rasle su po zidovima. Brat
Francis pokazao je na niz obojanih amfora složenih uza zid pećine. Vrčevi uskih
vratova i okruglih tijela počivali su elegantno na tlu poput labudova na prljavome
podu. Veći su sadržavali vodu, a manji ulje što je dalo naslutiti da pećina sada služi
kao privremeno skrovište. Pastir je potvrdio moje spekulacije, iako mi nije znao
reći tko je živio tako daleko od civilizacije i što bi ga na to natjeralo.
Bez puno oklijevanja počeo je vaditi stvari iz torbe. Na pod je izvadio dvije debele
željezne šipke, čekić i ljestve od užeta. Ljestve su bile dojmljive pa su se sva braća
skupila oko vodiča da ih pogledaju izbliza. Dvije dugačke trake od pletene konoplje
činile su vertikalnu os, dok su metalne šipke koje su bile stegnute klinovima u
konoplji činile horizontalne prečke. Njihova originalnost bila je nedvojbena. Bile su
čvrste i lako prenosive. Gledajući u njih moje divljenje prema vodiču je raslo.
Vodič je čekić upotrijebio za zabijanje šipki u stijenu. Zatim je za šipke željeznim
kopčama pričvrstio ljestve. Ti mali predmeti, ne veći od novčića, činili su ih
stabilnima. Kada je završio s postavljanjem prebacio ih je preko ruba provalije i
zakoračio unazad kao da se divi udaljenosti koju su prevalile. U pozadini se čulo
hučanje vode koja se slijevala niz stijenu.
Objasnio nam je da rijeka teče ispod planine i da prolazeći kroz stijenu napaja
jezera i potoke prije nego što provali kroz klanac. Rijeka se nastavljala kroz klanac
od vodopada odakle se spuštala u labirint podzemnih spilja prije nego što iznova
izroni na površinu. Seljaci su je zvali rijeka Stiks, rekao nam je vodič, i vjerovali su
da tijela mrtvaca pokrivaju kameni pod
pećine. Vjerovali su da je spilja ulaz u pakao i zvali su je Zatvorom nevjernih. Dok
je to govorio lice mu se smrknulo stoje bio prvi znak da se možda boji nastaviti.
Žurno sam rekao da je vrijeme da se spustimo u rupu12.
IX.
Teško se može zamisliti naše oduševljenje što smo napokon silazili u pećinu. Samo
bi Jakov u svom snu velike procesije božjih glasnika mogao veličanstvenije i
dobrostivije držati ljestve. Zbog našeg božanskog cilja nastavili smo put u strašnu
tamu napuštene jame, ispunjeni vjerom u Njegovu zaštitu i milost.
Dok sam se spuštao niz čvrste prečke hučanje vode mi je odzvanjalo u ušima. Brzo
sam se kretao okružen snažnom privlačnošću dubine dok su mi ruke klizile po
vlažnom, hladnom metalu. Koljena su mi se grebla o stijenu, a srce mi je ispunio
strah. Molio sam tražeći zaštitu, snagu i vodstvo u nepoznatome. Glas mi se gubio
u zaglušujućoj, uskovitlanoj buci vodopada.
Pastir se spustio zadnji jer je došao nekoliko minuta kasnije. Otvorio je torbu i
izvadio zalihu voštanih svijeća, kremen i kresivo. Za nekoliko minuta obasjalo nas
je svjetlo. Unatoč hladnoći znoj mi je ulazio u oči. Primili smo se za ruke i počeli
moliti vjerujući da će se naši glasovi čuti i u najdubljoj i najmračnijoj rupi pakla.
Skupio sam svoje stvari i krenuo prema obali rijeke. Ostali su me slijedili, ostavivši
našeg vodiča kod ljestava. U daljini je brujao vodopad, gomila neobuzdane,
beskonačne vode. Sama rijeka tekla je u poput široke arterije kroz sredinu spilje
kao da su se Stiks, Flegeton, Aheron i Kokit različite rijeke pakla slile u jednu. Brat
Francis je prvi spazio brod, malen drveni
12 Prema Deopusovu zapisu Clematis je proveo nekoliko sati buncajući u agoniji
prije nego što je u napadu ludila poćeo trgati svoje spaljeno tijelo čupajući zavoje i
gazu s izgorene kože. Clematisov čin samosakaćenja ostavilo je krvave mrlje u
bilježnici, fleke koje se i dan danas još uvijek vide.
čamac zavezan za obalu rijeke koji je plutao u lelujavom oblaku magle. Uskoro
smo svi stajali pred provom i razmišljali na koju stranu da krenemo. Za nama je bio
ravan komad stijene koji nas je dijelio od ljestava, a ispred nas saće spilja. Odluka
je bila jasna: krenuli smo otkriti što se nalazi iza strašne rijeke.
Budući da nas je bilo petoro i da smo svi bili dobro uhranjeni brinulo me da
nećemo svi stati u brod. Ušao sam prvi i održao se na nogama usprkos snažnom
ljuljanju. Bio sam siguran da bi me nemilosrdna struja odvukla na labirintske
stijene kada bi se čamac potopio. Nakon malo manevriranja uspio sam uhvatiti
ravnotežu i sjeo sam na provu. Zatim su mi se pridružili i ostali, pa smo uskoro
krenuli niz rijeku. Brat Francis je velikim drvenim veslom polako gurao brod prema
udaljenom zaljevu, a rijeka nas je vodila sve dalje od ulaza u našu propast.
X.13
Čim smo se približili čudovišta su počela siktati iz svojih stjenovitih odaja. Otrovna
poput zmija, buljila su u nas svojim plavim očima dok su krilima udarala u rešetke
svog zatvora. Stotine besramnih palih anđela trgalo je svoju sjajnu bijelu odjeću i
plakalo za spasenjem, moleći nas, božje izaslanike, da ih oslobodimo.
XI.
Moja braća pala su na koljena hipnotizirana stravičnim prizorom koji se ispred nas
odvijao. Duboko u šupljini planine, doklegod nam je sezao pogled stajali su
mnogobrojni kavezi sa stotinama veličanstvenih stvorenja. Približio sam se
pokušavajući shvatiti što se to nalazi ispred mene. Bića nisu bila s ovoga svijeta i
bila su tako puna svjetla da ih nisam mogao dugo
13 Narativni skok u ovom odjeljku može se protumačiti rupom u Deopusovu
transkriptu r vjerojatnije je to odraz. Clematisova pomućena uma. Ne smije se
zaboraviti da presveti ot; nije bio u stanju lucidno iznijeti svoje iskustvo. Širina u
koju je otac Deopus otišao, ne bi oblikovao priču iz Clematisova strašnog
buncanja, govori tome u prilog.
gledati. Međutim, iako bi me, kada bih pogledao u svjetlo, oči zaboljele od
nevjerojatno svijetla plamena, ipak sam nastavio gledati u božanska stvorenja
koja su stajala ispred mene. Nakon par trenutaka shvatio sam da je u svakoj uskoj
ćeliji po jedan okovani anđeo. Brat Francis uhvatio me od užasa za ruku i zamolio
da se vratimo na brod. Sav obuzet žarom, nisam ga poslušao, već se okrenuh
prema ostalima i naredih im da ustanu i da me slijede.
Kada smo ušli u pećinu jauci su oslabjeli. Stvorenja su virila iza debelih željeznih
sipki i motrila svaki naš pokret svojim ogromnim očima. Njihova želja za
oslobođenjem nije bila nikakvo iznenađenje. Okovani u spilji čekali su tisućama
godina da ih netko oslobodi. No nisu izgledali nimalo jadno. Iz njihovih tijela širila
se snažna svjetlost u obliku zlatna sjaja koji im je izlazio iz svjetlucave kože i
stvarao oko njih zlatan oblak. Fizički su bili superiorniji od ljudi visoki i elegantni, s
krilima koja su se savijala od ramena do zgloba i prekrivala njihova svjetlucava
tijela poput bijelih plašteva. Nikada prije nisam vidio takvu ljepotu i napokon mi je
bilo jasno kako su zaveli ljudske žene i zašto su se Nefili toliko divili njhovim
genima. Sto sam se više približavao moje slutnje su rasle sve dok nisam shvatio da
naš dolazak u spilju nije imao svrhu kojoj smo se nadali. Vjerovao sam da je naša
misija povratiti anđeosko blago, no sada sam se suočio sa strašnom istinom došli
smo do spilje da bismo oslobodili pale anđele. Iz smrdljive niše istupio je zlatokosi
anđeo. Držao je sjajnu okruglu liru14 u rukama.
14 Referenca o Gabrijelovoj zlatnoj liri je najuzbudljiviji i najprovokativniji
odlomak u bilješkama presvetog Clematisa o putovanju u Had. Prema dokumentu
koji je napisao otac Deopus, presveti otac je imao malu metalnu pločicu dok je
bježao iz spilje koja je nakon njegove smrti poslana u Pariz na ispitivanje.
Detaljnim ispitivanjem nebeskih muzikologa otkriveno je da je Clematis otkrio
plectrum metalnu trzalicu koja se koristi za sviranje žičanih instrumenta, najčešće
lire. Budući da se plectrum obično veže uz instrumente sa svilenim žicama može
se zaključiti da je Clematis bio u kontaktu s lirom ili instrumentom koji koristi
sličnu trzalicu. To pitanje same lire ostavlja otvorenim za promišljanje. Ako je
Clematis odnio liru iz spilje možda mu je ispala na ulazu ili na putu kroz planinu.
Plectrum negira mogućnost da je lira bila proizvod Clematisova teškog psihičkog
stanja, mitološka kreacija njegova opsjednuta uma.
Zatim je podigao ruke i počeo prebirati po žicama sve dok ugodna, nebeska glazba
nije odjeknula spiljom. Ne znam je li to bilo zbog akustičnosti pećine ili zbog
instrumenta, no ton je bio tako bogat i pun da je predivna glazba djelovala na
moja osjetila do te mjere da sam mislio da ću poludjeti od užitka. Uskoro je anđeo
počeo i pjevati, a glas mu je pratio melodiju lire. Kao na znak božanskog bića i
drugi anđeli su se pridružili u zboru, svaki glas digao se stvoriti nebesku glazbu,
sjedinjenje slično okupljanju koje je opisao Danijel, deset puta deset tisuća
anđela. Stajali smo ukočeni, potpuno razoružani nebeskim korom. Melodija mi se
urezala u pamćenje. Čujem je čak i sada15.
Promatrao sam anđela sa svog mjesta. Polako je podigao mršave ruke i raširio
ogromna krila. Prišao sam vratima ćelije i otvorio tešku kamenu kuku. Dok je
otvarao vrata, divljačkom me snagom bacio na pod i oslobodio se. Vidio sam
užitak koji je u njemu proizvela sloboda. Zatočeni anđeli jaukali su iz svojih ćelija
ljubomorni na uspjeh svog brata; zla i gladna stvorenja također su željela slobodu.
Fasciniran anđelima nisam primijetio kako je na moju braću djelovala glazba.
Odjednom, prije nego što sam shvatio da je začaran đavoljom pjesmom, vidio sam
brata Fran cisa kako trči prema anđeoskom koru. Kao u nekom ludilu ponizno je
kleknuo pred njima. Anđeo je tada bacio liru, što je istoga trena zaustavilo kor
nebeske glazbe i dotaknuo brata Francisa bacivši na njega tako jaku svjetlost da se
izbezumljeni čovjek pretvorio u brončani kip. Pao je na tlo uzdahnuvši i pokrio oči
koje je zasljepljivala snažna svjetlost. Na moj užas vidio sam kako odjeća nestaje i
kako mu tijelo gori ostavljajući za sobom samo spaljene mišiće i kosti. Brat Francis
koji me minutu ranije primio za rame i molio
15 Vjeruje se da je Deopus na zamolbu presvetog Clematisa transkribirao melodiju
anđeoskog nebeskog kora. Iako partitura nije pronađena postoji nada da čitavo
djelo postoji.
da se vratimo na brod, umro je od smrtonosna anđeoskog svjetla16.
XII.
Ono što se događalo netom poslije Francisove smrti ostalo mi je zbrkano. Sjećam
se anđeoskog šaputanja iz ćelija i Francisova stravičnog leša, crnog i
deformiranog. No sve ostalo odnijela je tama. Međutim, anđeoska lira, blago koje
me odvelo do jame, nekako se našlo u mom dosegu. Najbrže što sam mogao
zgrabio sam je od palog anđela i spaljenim sam je rukama neoštećenu spremio u
torbu.
Odjednom sam sjedio na provi sav poderan i potrgan. Boljelo me čitavo tijelo.
Koža s ruku ljuštila mi se i skidala u krvavim, pougljenjenim komadima. Brada mi
je na dijelovima izgorjela do kože. Tek tada sam shvatio da sam i ja poput brata
Francisa bio izložen jakom svjetlu.
No ni ostali nisu prošli bolje. Dvojica su bila sa mnom u brodu i očajnički veslala.
Odjeća im je bila spaljena, a koža jako opečena. Peti član naše družine ležao je
mrtav kod mojih nogu s rukama na licu kao daje umro od užasa. Čim je brod
pristao uz obalu, blagoslovili smo našeg brata mučenika i iskrcali se ostavivši brod
da klizi niz rijeku.
XIII.
Na našu nesreću anđeo ubojica nas je čekao na obali. Njegovo prekrasno lice bilo
je mirno kao da se upravo probudio iz okrepljujućeg sna. Čim su ga vidjela, braća
su pala ničice i počela se moliti u strahu, kao da je anđeo bio od zlata. Strah je bio
opravdan. Anđeo ih je ubio usmjerivši na njih svoju smrtonosnu svjetlost kao što
je ubio i Francisa. Pao sam na koljena i
16 Poslije pažljiva ispitivanja Clematisovih bilješki o smrti brata Francisa i rana
koje su prouzročile Clematisovu smrt, opći zaključak angelologa bio je da je brat
Francis preminuo od jake radijacije. Istraživanja radioaktivnih mogućnosti anđela
započela su nakon velikodušne donacije obitelji Marie Curie i nedavno su ih
proveli angelolozi u Mađarskoj.
počeo moliti za njih znajući da su umrli za viši cilj. Osvrnuo sam se i shvatio da sam
ostao sam. Pastir nas je napustio i ostavio u jami. Ostale su samo njegova torba i
ljestve. Izdaja je bila gorka. Tražili smo njegovu pomoć.
Anđeo me promatrao bezizražajno poput duha, a zatim progovorio glasom ljepšim
od bilo kakve muzike. Iako nisam razumio jezik nekako sam shvatio poruku. Rekao
mi je: Naša sloboda platila je veliku cijenu. Zbog toga će tvoja nagrada biti velika i
na zemlji i na nebu.
Svetogrđe njegovih riječi pogodilo me više nego što sam mogao zamisliti. Nisam
mogao vjerovati da se takav demon usuđuje obećavati nebesku nagradu. U naletu
bijesa bacio sam se na njega i srušio ga na tlo. Iznenadio gaje moj bijes i to mije
dalo prednost koju sam iskoristio. Unatoč njegovoj ljepoti tijelo mu je bilo
drugačije od mojeg. U trenu sam iščupao njegova moćna krila posežući za golom i
nježnom kožom na leđima gdje su se spajala.
Iščupavši toplu kost krila gurnuo sam sjajno stvorenje na hladnu, tvrdu stijenu.
Budući da me posve obuzeo bijes, ne sjećam se kako sam točno uspio u svom
naumu. Znam samo da me Bog blagoslovio nadljudskom snagom u mom
nastojanju da svladam čudovište i pobjegnem iz spilje. Srušio sam ga po vukavši
krila snagom za koju nisam mogao vjerovati da dolazi iz mojih staračkih ruku.
Osjetio sam pucketanje pod rukama kao da sam razbio tanko staklo, Iz anđeoskog
tijela iznenada je izašao uzdah, nijem znak daje stvorenje ostalo bespomoćno
ležati kraj mojih nogu.
Mjerkao sam tijelo ispred sebe. Iščupao sam mu krilo iz ležišta otrgnuvši ružičasto
meso tako da su bijela pera zatvarala asimetrični kut u odnosu na tijelo. Anđeo se
trzao u agoniji, a bijela tekućina izlazila je iz rana na leđima koje sam mu nanio.
Uznemirujući zvuk, kao da se krv puštena iz žila pomiješala u stravičnoj alkemiji,
izlazio je iz prsiju. Uskoro sam shvatio da se nesretno stvorenje gušilo na smrt i
daje zastrašujuće gušenje
proizašlo iz rane na krilima17. Zato je prestao disati. Nasilje koje sam počinio nad
božanstvenim stvorenjem užasno me pogodilo pa sam pao na koljena i stao moliti
Boga za milost i oprost što sam uništio jedno od najuzvišenijih božanskih
stvorenja.
Tada sam začuo tiho dozivanje pastira koji je čučao iza stijene i dozivao me. Tek
nakon brojnog gestikuliranja shvatio sam da ga trebam slijediti jer će mi pomoći
da se uspnem po ljes tvama. Puzeći koliko mi je moje unakaženo tijelo dopuštalo,
krenuo sam prema pastiru koji je, hvala Bogu, bio zdrav i čitav. Podigao me na
svoja drhtava leda i iznio iz jame18.
Potpuno smetena, zatvorila sam Clematisov dnevnik. Nisam mogla u potpunosti
procijeniti svoje dvojake osjećaje nakon što sam pročitala prijevod dnevnika.
Ruke su mi drhtale od uzbuđenja, straha ili slutnje nisam mogla razlučiti koji je od
tih osjećaja bio jači. No ipak, jedno sam bila sigurna, priča o putovanju presvetog
Clematisa me zaintrigirala. Osjećala sam istodobno i poštovanje zbog odvažnosti
njegove misije i strah od užasnog susreta sa Stražarima. Nisam mogla pojmiti da je
bio u blizini nebeskih stvorenja, da je dodirnuo njihova sjajna tijela i slušao njihovu
božanstvenu muziku. Da li zbog toga što u prostorijama ispod naše škole nije bilo
dovoljno kisika, ubrzo nakon što sam od
17 O fizičkim mogućnostima anđeoskih krila pisano je 1907. u važnoj studiji
Fiziologija anđeoskih putovanja. Zbog sjajnih crteža strukture i respiratornih
mogućnosti krila, djelo se od tada uzima kao temelj svih diskusija o Stražarima.
Iako se nekada vjerovalo da su spojevi krila bili vanjski dodaci koje su na tijelu
držali samo mišići, danas se vjeruje da su anđeoska krila nastavak pluća i da svako
krilo ima dvostruku funkciju kao organ za letenje i kao vrlo delikatan vanjski
organ. Zatim, dokazano je da spojevi krila počinju u kapilarama pluća, a masu i
snagu dobivaju od mišića leđa. Krilo odraslog anđela ponaša se poput anatomski
uređenog sustava vanjske respiracije u kojoj se apsorbira kisik, a ugljik dioksid se
ispušta kroz minijaturne vrećice u obliku alveola na batrljicama krila. Procjena je
da se samo deset posto ukupnih respiratornih funkcija odvija kroz usta i dušnik te
da daje krilo esencijalno u respiratornom sustavu. To je možda i jedina fizička
mana ili Ahilejeva peta jednog tako savršenog organizma, slabost koju je Clematis
odlično iskoristio.
18 Prema zabilješkama koje je Deopus ostavio, Clematis je umro prije nego što
je završio svoju priču i zbog toga je na kraju tako iznenadan rez.
ložila Clematisov tekst ostala sam bez daha. Zrak u odaji postao je teži, masniji i
vlažniji. Mala zagušljiva prostorija od cigle i vapnenca na trenutak se pretvorila u
ponore anđeoskog podzemnog zatvora. Gotovo da sam mogla čuti huk vodopada i
zvuk božanske glazbe Stražara. Iako sam znala da je to samo mračna fantazija,
nisam ni trenutka više mogla ostati ispod zemlje. Umjesto da prijevod ostavim na
njegovom mjestu, presavinula sam ga i spremila u džep suknje i odnijela ga iz
podzemnih odaja skladišta na ugodan prohladni zrak naše škole.
Iako je prošlo podne i škola je bila prazna, nisam mogla riskirati da me otkriju.
Brzo sam pomaknula kamen iznad luka, popela se na prste i ubacila ključ u usku
udubinu. Potom sam ga vratila na njegovo mjesto stavivši rubove tako da sjednu
uza zid, a zatim sam napravila korak unatrag. Vrata su izgledala kao i bilo koja od
stotinjak drugih vratiju u školi. Nitko ne bi pomislio da se nešto skriva iza zidova.
Otišla sam iz škole i kroz prohladnu jesensku noć krenula uobičajenim putem
prema stanu u Rue Gassendi. Nadala sam se da ću zateći Gabriellu u njezinoj sobi i
da ću je moći sve ispitati. Stan je bio u potpunome mraku. Pokucala sam na
njezina vrata, ali nije bilo odgovora. Zatim sam se povukla u privatnost svoje
spavaće sobe gdje sam u miru po drugi puta pročitala prijevod dr. Raphaela. Tekst
me toliko vukao da sam ga pročitala treći, pa ponovno četvrti put, a da nisam toga
bila svjesna. Svakim novim čitanjem presveti Clematis me sve više zbunjivao. Moja
nervoza prvo je bila jedva primjetna prigušen, no stalan osjećaj nelagode koji
nisam mogla definirati no kako je noć odmicala tonula sam u stanje stravične
tjeskobe. Bilo je nešto u rukopisu što se nije poklapalo s mojim idejama o Prvoj
ange lološkoj ekspediciji, jedan element koji se nije slagao s onime što sam čula na
predavanjima. Nisam mogla zaspati iako sam bila umorna od iscrpljujućeg dana.
Umjesto toga secirala sam svaku etapu putovanja i tražila točan razlog svog
nemira. Naposljetku, nakon što sam mnogo puta iznova proživjela Clematisove
patnje, spoznala sam uzrok svoje tjeskobe. Instrument koji je otkrio u spilji nije se
spominjao
ni u knjigama koje sam mjesecima proučavala u Athenaeumu, ni na predavanjima,
ni bilješkama iz kojih sam učila, a ni Valkovi ga nisu spominjali. To je bio cilj naše
ekspedicije, izvor straha uz nacističko napredovanje, no usprkos tome dr.
Seraphina nikada nije objasnila pravu prirodu njegova značenja.
No kao što je Clematisov dnevnik jasno pokazao, lira je bila u samom središtu
ekspedicije. Prisjetila sam se priče da je liru Straža rima darovao arkanđeo
Gabrijel, spomenuli su to Valkovi na jednom od predavanja, no čak i u toj kratkoj
verziji ništa se nije govorilo o značenju instrumenta. Bilo mije čudno da su tako
važan detalj držali u tajnosti. Moja nervoza je rasla kada sam shvatila da je
Gabriella sigurno pročitala dnevnik i bila svjesna važnosti lire. Da, ona je kao i
Valkovi šutjela o tome. A zašto sam ja bila isključena? Počela sam sumnjičavo
gledati na vrijeme koje sam provela na Montparnasseu. Clematis je rekao
predivna glazba djelovala je na moja osjetila do te mjere da sam mislio da ću
poludjeti od užitka, no kakve je posljedice imala ta nebeska glazba? Nisam mogla
prestati razmišljati zašto su me prevarili oni kojima sam najviše vjerovala i kojima
sam bila potpuno odana. Ako mi nisu rekli istinu o liri sigurno je bilo još
informacija koje su tajili od mene.
Takve misli motale su mi se po glavi kada sam začula škripu automobila pod
prozorom. Kada sam rastvorila zavjese iznenadilo me svjetlosivo nebo koje je
bojalo ulicu magličastim predosjećajem zore. Noć je prošla, a ja nisam oka
sklopila. No nisam bila jedina koja je provela besanu noć. Kroz mrak vidjela sam
Gabriellu kako izlazi iz Citroena Traction avant. Iako je imala istu haljinu u kojoj
sam je vidjela u Athenaeumu saten se i dalje svjetlucao u svojoj prozračnosti
izgledala je potpuno drugačije. Bila je raščupana i nekako je čudno pogrbila
ramena. Nije više imala crne dugačke rukavice već je otkrila svoje bijele ruke.
Okrenula se prema zgradi kao da razmišlja što učiniti, a onda se naslonila na
automobil, stavila glavu na ruke i počela plakati. Zatim je izašao vozač čije lice
nisam uspijela razabrati i učinilo mi se kao da želi Gabrielli učiniti nešto nažao.
Iako sam bila ljuta na nju, moja prva reakcija bila je da joj pomognem. Izletjela
sam iz stana i sjurila se niz stepenice u nadi da neće otići prije nego što se
dočepam ulice. Kada sam došla do ulaza shvatila sam da sam u krivu. Gabriella je
bila u muškarčevom zagrljaju i plakala u njegovu naručju. Stajala sam na dovratku
i zbunjeno ih gledala. Muškarac ju je nježno milovao po glavi i razgovarao s njom
barem se tako meni učinilo poput ljubavnika, iako ja s petnaest godina nisam
znala što to znači. Gurnula sam polako vrata da me ne bi otkrili i čula sam je kako
ponavlja kroz jecaje, Ne mogu, ne mogu, ne mogu, glasom punim očaja. Iako mi je
je u prvi tren palo napamet da je možda tužna jer joj je napokon proradila savjest
zbog njezinih postupaka, jako su me iznenadile muškarčeve riječi. Ali moraš, rekao
je i privukao je bliže. Nemamo drugog izbora nego nastaviti.
Prepoznala sam glas, a zatim sam u prvom jutarnjem svjetlu i vidjela muškarca uz
nju. Bio je to nitko drugi nego dr. Raphael Valko.
Nakon što sam se vratila u stan otišla sam u svoju sobu i čekala Gabrielline korake
na stubištu. Dok je otvarala vrata i prolazila hodnikom čula sam njezine ključeve
kako zveckaju. Umjesto da ode u svoju sobu kao što sam mislila da će učiniti,
otišla je u kuhinju odakle mi je lupanje posuđa dalo do znanja da kuha kavu.
Boreći se protiv želje da joj se pridružim, u sjeni svoje sobe osluškivala sam
zvukove nadajući se da će mi pomoći da shvatim što se dogodilo na ulici i kakva je
njezina veza s dr. Raphaelom Valkom.
Nekoliko sati kasnije zakucala sam na vrata ureda dr. Seraphine. Iako je još uvijek
bilo vrlo rano, znala sam da će već biti unutra i raditi. Sjedila je za stolom. Kosa joj
je bila stegnuta u strogu punđu, kemijska olovka na otvorenoj bilježnici kao da
sam je uhvatila usred rečenice. Iako su moji posjeti njezinu uredu postali rutina
radila sam na crvenom kauču svaki dan dugi niz tjedana, katalogizirajući njihove
dokumente moj umor i nemir zbog Clematisova dnevnika očito je bio vidljiv.
Odmah je znala da to nije običan posjet. Sjela je do mene na kauč i zamolila me da
joj kažem što me dovelo k njoj tako rano.
Stavila sam između nas prijevod dr. Raphaela. Seraphina je uzela snop tankih
papira i prelistala ga, gledajući u riječi što ih je njezin suprug tako davno preveo.
Dok ih je čitala vidjela sam ili sam umislila da vidim kako joj se na lice vratio sjaj
mladosti i sreće, kao da su godine nestajale sa svakom pročitanom stranicom.
Nakon par trenutaka napokon je rekla, Moj suprug otkrio je dnevnik presvetog
Clematisa prije gotovo dvadeset i pet godina. Provodili smo istraživanje u Grčkoj,
u malome selu u podnožju Rodopa, mjestu koje je Raphael pronašao nakon što je
naišao na bilješke redovnika Deo pusa. Bilješke su bilo nastale u planinskom selu
od samo nekoliko tisuća stanovnika u kojem je Clematis umro ubrzo nakon
ekspedicije. Sve je upućivalo da je Deopus ovdje prepisao Clamatisove zadnje
bilješke o ekspediciji. Zapisi su bili nejasni, no Raphael je vjerovao svojoj intuiciji i
krenuo, po mnogima, u donkihotovsku misiju u Grčku. To je bio prijeloman
trenutak njegove karijere u stvari, naših karijera. Otkriće je imalo velike posljedice
po nas, donijelo nam je slavu i pozive da držimo predavanja na gotovo svim većim
institutima u Europi. Prijevod je učvrstio njegov ugled i osigurao nam mjesto
ovdje, u Parizu. Sjećam se kako je bio sretan što je ovdje došao, koliko smo
optimizma imali.
Naglo je zašutjela kao da je rekla više nego što je željela.
Jako me zanima gdje si to pronašla.
U odajama skladišta ispod škole, odgovorila sam bez oklijevanja. Nisam mogla
lagati svojoj učiteljici čak i da sam željela.
Naša podzemna područja su zabranjena, rekla je dr. Seraphina. Vrata su uvijek
zaključana. Trebao ti je ključ da uđeš.
Gabriella mije pokazala gdje je ključ, a ja sam ga vratila u njegovo skrovište ispod
kamena.
Gabriella? upitala je začuđeno. Kako Gabriella zna gdje se skriva ključ?
Mislila sam. da to možda vi znate. Ili, zastala sam važući svoje riječi da ne bih
ishitreno otkrila previše, da to možda zna dr. Raphael.
Ne znam, a sigurna sam da ni moj suprug ne zna ništa o tome, odgovorila je. No,
Celestine, reci mijesi li primijetila nešto čudno u Gabriellinu ponašanju u
posljednje vrijeme?
Kako to mislite? upitala sam povlačeći se u hladnu svilu kauča, čekajući s velikim
zanimanjem da mi pomogne riješiti zagonetku koja je za mene predstavljala
Gabriella.
Reći ću ti što sam primijetila, rekla je hodajući goredolje uz prozor dok ju je
obasjavalo blijedo jutarnje svjetlo. Posljednjih je mjeseci Gabriella postala
neprepoznatljiva. Popustila je u učenju. Zadnja dva eseja napisala je ispod svojih
mogućnosti, iako je ona toliko dobra da to može primijetiti samo profesor koji je,
poput mene, dobro poznaje. Provodi dosta vremena izvan škole, pogotovo noću.
Promijenila je stil odijevanja tako da sliči onima što stoje u Pigalleu. I možda
najgore od svega, počela se samoozljeđivati.
Okrenula se prema meni kao da je očekivala da joj proturječim. Kada ja to nisam
učinila, nastavila je pričati dalje.
Prije nekoliko tjedana promatrala sam kako se opekla na predavanju mog
supruga. Poznata ti je epizoda o kojoj govorim. To mi je bilo najgore iskustvo u
karijeri, a vjeruj mi, imala sam ih puno. Gabriella je približila vatru svojoj podlaktici
i ravnodušo gledala kako joj gori koža. Znala je daje promatram i gledala me
izazivački kao da iskušava hoću li prekinuti nastavu i spasiti je od same sebe. U
njezinom ponašanju bilo je nešto više od očaja, više od obične dječje želje za
pažnjom. Bila je potpuno izgubila kontrolu nad svojim djelima.
Željela sam se usprotiviti i reći joj da je u krivu, da nisam primijetila uznemirujuće
činjenice koje je opisala. Željela sam joj reći da se Gabriella opekla nesretnim
slučajem, no nisam mogla.
Nepotrebno je reći da me šokirala, rekla je dr. Seraphina. Željela sam se odmah
suočiti s njom djevojka je ipak trebala medicinsku pomoć no imala sam bolji plan.
Njezino ponašanje upućivalo je na simptome psihičke bolesti pa nisam željela
pogoršati problem. No bojala sam se nečega drugoga, nečega što nije imalo
nikakve veze s njezinim mentalnim stanjem, nečega što je potpuno drugačije
prirode.
Ugrizla se za usnicu kao da razmišlja kako da nastavi. Moja znatiželja da saznam
više bila je velika kao i njezina, čak možda i veća.
Jučer sam, ako se sjećaš, stavila Knjigu generacija među vrijednosti koje šaljemo
na sigurno. Knjigu generacija ne šaljemo u Sjedinjene
Države previse nam je važna. Ostat će kod mene ili kod nekog drugog poznatog
znanstvenika no stavila sam je tamo s ostalim predmetima da bi je ona mogla
vidjeti. Ostavila sam je otvorenu na stranici gdje se spominje obitelj Gregori. Bilo
mi je važno uhvatiti je na prepad. Trebala je vidjeti knjigu i pročitati imena, a da
nema vremena sakriti osjećaje. I ono što je jednako važno, željela sam vidjeti
njezinu reakciju. Jesi li to primijetila?
Naravno, odgovorila sam prisjetivši se Gabrielline provale osjećaja i fizičke reakcije
dok je čitala imena. Bilo je zastrašujuće i neobično.
Neobično, rekla je dr. Seraphina, no predvidljivo.
Predvidljivo? upitala sam zbunjena. Gabriellino ponašanje za mene je bila potpuna
zagonetka. Ne shvaćam.
Na početku joj je bilo samo neugodno. Zatim, kada je prepoznala ime Gregori, a
možda i ostala imena, njezina neugoda je prešla u histeriju, čisti životinjski strah.
Da, istina, Ali zašto?
Gabriella je pokazala sve znakove nekoga tko je otkriven u sumnjivoj spletki. Kao
daje muči krivnja. Vidjela sam to već i kod drugih samo što su oni mnogo bolje
znali sakriti svoj sram.
Zar mislite da Gabriella radi protiv nas?
Ne mogu ništa sigurno tvrditi, odgovorila je. Cini se vjerojatnije da je zapela u lošoj
vezi u kojoj se izgubila. Kako god se na to gledalo, u kompromitirajućem je
položaju. Kada se jednom započne voditi dvostruki život teško je od njega pobjeći.
Šteta da je postala primjerom, no želim da na njega obratiš pozornost.
Bila sam previše zatečena da bih išta odgovorila, pa sam samo gledala u dr.
Seraphinu nadajući da će reći nešto što bi umanjilo moju nervozu. Iako ona nije
imala dokaza za svoje sumnje, ja jesam.
Prostorije ispod škole su zabranjene, a njihovi ulazi zapečaćeni zbog naše
sigurnosti. Ne smiješ nikome otkriti što si tamo našla, otišla je do stola, otvorila
ladicu i uzela drugi ključ. Postoje samo dva ključa. Ja imam jedan. Drugi je sakrio
Raphael.
Možda joj je on pokazao gdje je ključ, rekla sam. Sjetila sam se riječi koje su jutros
izgovorili dr. Raphael i Gabriella i znala sam da je to odgovor koji joj nisam imala
srca reći.
Nemoguće, odgovorila je. Moj suprug nikada ne bi studentu otkrio tako važnu
informaciju.
Bilo mije toliko neugodno zbog toga što sam sada vjerovala daje dr. Raphael u
intimnoj vezi s Gabriellom, no jednako sam tako bila u nedoumici zbog prirode
Gabriellinih djela. S druge strane, na moje razočarenje, osjećala sam perverzno
zadovoljstvo zato što sam zadobila Seraphinino povjerenje. Nikada prije moja
učiteljica nije tako razgovarala sa mnom, kao da nisam njezin učenik, već kolegica.
No bilo mije sve teže prozrijeti Gabrielline prevare. Ako su moje sumnje bile
opravdane, ona ne samo da je radila protiv angelologa, već je i svojom vezom s dr.
Raphaelom izdala dr. Seraphinu. Premda sam vjerovala da se zabavljala s
muškarcem koji nije iz škole, sada sam znala da je njezina afera bila ozbiljnija nego
što sam mislila. U stvari, možda je i dr. Raphael radio s Gabriellom protiv nas.
Znala sam da bih to trebala reći dr. Seraphini no nisam mogla. Trebala sam shvatiti
svoje osjećaje prije negoli bilo kome otkrijem ono što sam saznala.
Smatrala sam daje neophodno skrenuti razgovor, pa sam započela s onim zbog
čega sam došla u njezin ured.
Ispričavam se što mijenjam temu, rekla sam tiho i proučavala njezinu reakciju, no
postoji nešto što vas moram pitati u vezi Prve angelološke ekspedicije.
Znači zbog toga si danas došla?
Noć sam provela proučavajući Clematisov tekst. Pročitala sam ga puno puta i
svako me novo čitanje sve više zbunjivalo. Nisam nikako mogla shvatiti zašto me
taj tekst toliko muči, a onda sam napokon shvatila nikada mi niste govorili o liri.
Nasmijala se, a njezina profesionalna strogost je nestala. Zbog toga je moj suprug
odustao od Clematisa, rekla je. Proveo je više od desetljeća pokušavajući pronaći
informacije o liri pretraživao je knjižare i antikvarijate po Grčkoj, pisao pisma
znanstvenicima, čak
je tražio i kontakte brata Deopusa. Beskorisno. Ako je Clematis pronašao liru u
spilji kao što smo mi vjerovali bila je ili izgubljena ili uništena. Budući daje se
nismo mogli domoći složili smo se da ćemo o njoj šutjeti.
A da ste je pronašli?
Onda ne bismo šutjeli, odgovorila je. Da imamo kartu bili bismo u drugačijoj
poziciji.
Ali ne trebate kartu, rekla sam. Sve moje brige o Gabrielli i dr. Raphaelu te sumnje
dr. Seraphine su nestale. Uzela sam bilješke i otvorila ih na stranici koju sam
pokušavala dokučiti. Ne trebate kartu. Sve je zapisano tu, u Clematisovom
dnevniku.
Kako to misliš? upitala je promatrajući me kao da sam priznala umorstvo. Prošli
smo svaku riječ i svaku rečenicu u tekstu. Nigdje se ne spominje točna lokacija
spilje. Postoji samo nepostojeća planina negdje blizu Grčke, a Grčka je velika,
draga moja.

Možda ste prešli svaku riječ, odgovorila sam, no riječi su vas zavarale. Postoji li još
uvijek originalni rukopis?
Originalni transkript brata Deopusa? upitala je. Da, naravno. Zaključan je u našoj
riznici.
Ako mi dopustite pristup originalnom tekstu, rekla sam, sigurna sam da ću pronaći
lokaciju spilje.

Đavolje ždrijelo, Rodopi, Bugarska

STUDENI, 1943.

Vozili smo se uskim planinskim cestama, penjući se kroz maglu i visoke, strme
kanjone. Proučavala sam geologiju mjesta prije nego što smo krenuli na
ekspediciju, no Rodopi i dalje nisu izgledali kao što sam ih zamišljala. Po bakinim
opisima i tatinim pričama zamišljala sam sela okružena vječnim ljetom voćaka,
vinovom lozom i ispucanim kamenom. U mojim dječjim vizijama vjerovala sam da
su planine poput kula od pijeska izloženih naletima mora blokovi razlomljenih
pješčanih stijena puni utora i rupica koje nastaju na njihovoj svijetloj, mekanoj
površini. No dok smo se penjali, kroz maglu sam gledala čvrste i nepristupačne
planine s granitnim vrhovima. Stajale su na sivome nebu jedna iznad druge poput
pokvarenih zuba. U daljini, iznad snježnih dolina, uzdizali su se vrhovi okovani
ledom. Mali klifovi čvrsto su se držali na modrom nebu. Tamni i veličanstveni
Rodopi stajali su preda mnom.
Dr. Seraphina je bila vođa ekspedicije, dok je je dr. Raphael ostao u Parizu
pripremajući sve za naš povratak, što je bio u ozračju rata delikatan zadatak. Na
moje iznenađenje, ništa se u njihovu odnosu nije promijenilo nakon mog
razgovora s njom ili mi se tako barem činilo a proučavala sam ih pažljivo sve dok
se rat nije spustio na Pariz. Iako sam se pripremila za nevolje koje bi rat mogao
donijeti, nisam znala da će mi se život promijeniti tako brzo nakon njemačke
okupacije. Na molbu dr. Raphaela živjela sam sa svojom obitelji u Alsaceu gdje
sam proučavala nekoliko knjiga koje sam ponijela i čekala nove vijesti.
Komunikacija je bila komplicirana i mjesecima ne bih čula ništa o angelo logiji.
Unatoč važnosti, naša je misija bila odgođena do kraja 1943.
Dr. Seraphina je sjedila naprijed u džipu i pričala s Vladimirom mladim ruskim
angelologom kojem sam se divila otkad sam ga prvi
puta vidjela na mješavini ruskog i francuskog. Vladimir je vozio tako brzo i toliko
blizu ruba provalije da mi se činilo da bismo mogli otklizati u nepovrat kao odraz
koji proleti staklom automobila. Kako smo se penjali cesta se pretvarala u zavojit
puteljak koji je prolazio kroz škriljevac i gustu šumu. Svako malo uz cestu bi se
pojavilo neko selo. Hrpice planinskih kuća širile su se dolinama poput velikih gljiva.
Iz udaljenih planina iza njih uzdizale su se ruševine rimskih zidova, napola
prekrivene snijegom. Kruta i sveprisutna ljepota ispunila me strahopoštovanjem
prema domovini moje bake i moga oca.
Povremeno, kada bi gume zapele u snježnom nanosu izašli bismo iz džipa i gurali
ga. Odjevene u debele vunene kapute i sa čizmama od janjeće kože mogli su nas
zamijeniti za gorštake koji su zapeli u snježnoj oluji. Samo smo se kvalitetnim
vozilom skupim američkim K51 džipom s radiostanicom i lancima na gumama,
darom Valkovih darežljivih američkih donatora i opremom koju smo stavili unutra
i pažljivo zavezali grubim platnom i užetom, razlikovali od gorštaka.
Presveti Clematis iz Trakije zavidio bi nam na našem šepavom kretanju. On je čitav
put prevalio pješice, a sve potrepštine su nosile mule. Prije sam mislila da je Prva
angelološka ekspedicija bila puno manje opasna od druge mi smo odlučili ući u
spilju početkom ratne zime. No Clematis se suočio s preprekama koje mi nismo
imali. Osnivači angelologije bili su pod velikim pritiskom kako bi prikrili svoje muke
i uspješno obavili svoj posao. Živjeli su u miru, no njihovo su djelovanje stalno
promatrali. Posljedica je bila sporije napredovanje bez velikih otkrića kao u
modernoj angelologiji. Njihov rad donosio je mukotrpan razvoj koji je kroz stoljeća
postao temeljem svega što sam ja naučila. Da su ih otkrili proglasili bi ih
hereticima, izbacili ih iz Crkve, možda čak i zatvorili. Znala sam da ih proganjanje
ne bi spriječilo u misiji osnivači angelologije mnogo su žrtvovali za viši cilj no to bi
uzrokovalo ozbiljne nevolje. Vjerovali su da su odredbe dolazile od viših
autoriteta, baš kao što sam i ja vjerovala da sam izabrana za svoju misiju.
Za razliku od Clematisove ekspedicije koja je bila prepuštena krađama i seljačkoj
dobroj volji, naš najveći strah bio je da nas neprija
telji mogu zaustaviti. Nakon okupacije Pariza u lipnju 1940. bili smo prisiljeni
skrivati se i to je odgodilo ekspediciju. Pripremali smo je godinama, u tajnosti
prikupljajući sredstva i informacije o prirodnom okruženju. Stvorili smo usku
mrežu provjerenih znanstvenika i članova odbora, angelologa koji su zaslužili naše
povjerenje mnogim godinama predana rada i žrtvovanja. Međutim, mjere
sigurnosti su se promijenile kada je dr. Raphael pronašao donatora bogatu
Amerikanku koja nam je iz poštovanja prema našem poslu odlučila pomoći.
Prihvativši pomoć autsajdera riskirali smo se da budemo otkriveni. Iako je strah
rastao, naši planovi su napredovali, potpomognuti novcem i utjecajem naše
dobročiniteljice. Nikada nismo mogli sa sigurnošću znati jesu li Nefili prozreli naše
namjere. Nikada nismo mogli znati slijede li nas i prate li svaki naš korak.
Dok smo se penjali po ledu i neravnoj cesti, bilo mi je mučno od jakog treskanja.
Trebala sam se smrznuti koliko je bilo hladno, no čitavo mi je tijelo drhtalo od
uzbuđenja. Ostali članovi grupe tri iskusna angelologa sjedili su pokraj mene i
tako uvjerljivo pričali o pothvatu pred nama da mije bilo teško u to povjerovati.
Bili su mnogo stariji od mene i radili zajedno duže nego što sam ja živjela, no ja
sam bila ta koja je otkrila misterij lokacije što mi je priskrbilo poseban status.
Gabriella koja je nekoć bila moja jedina suparnica za ovu poziciju, napustila je
školu 1940. Nestala je jedva se oprostivši. Samo je pokupila svoje stvari iz stana i
isparila. Tada sam vjerovala daje bila ukorena, možda čak i izbačena i da je njezin
diskretan odlazak bio znak srama. No zapravo nisam znala je li otišla u progonstvo
ili se samo sakrila. Iako sam shvaćala da mije moj trud priskrbio mjesto u
ekspediciji, ipak sam bila sumnjičava. Potajice sam se pitala nisam li bila izabrana
zato što je ona otišla.
Dr. Seraphina i Vladimir detaljno su analizirali silazak u klanac. Nisam se pridružila
njihovoj raspravi jer sam bila potpuno izgubljena u svojim mislima. Bila sam
svjesna da se svašta može dogoditi. Odjednom je sve bilo moguće. Mogli smo
završiti naš pothvat s lakoćom, no jednako smo tako mogli i zauvijek ostati tamo.
Međutim, jedno je bilo sigurno. U sljedećih nekoliko sati ili ćemo dobiti ili izgubiti
sve.
Uz huk vjetra u daljini i slabu avionsku buku iznad nas, nisam mogla a da ne
razmišljam o užasima koje je proživio Clematis. Sjetila sam se sumnji brata
Francisa. On je ekspediciju nazvao grupom sanjara i pitala sam se, dok smo
prolazili zadnji obronak vozeći uz stijenu okovanu ledom, nije li njegova tvrdnja
vrijedila i za nas toliko stoljeća kasnije. Sto ako i mi lovimo fantomsko blago?
Hoćemo li izgubiti živote zbog beskorisne fantazije? Naše bi putovanje moglo biti,
kao što je vjerovala dr. Seraphina, kulminacija svih čežnji naših znanstvenika. A što
ako se dogodi ono čega se brat Francis najviše bojao, razočaranje grupe sanjara
koji su se izgubili.
Dr. Raphael i dr. Seraphina, u svojoj su velikoj želji da shvate pojedinosti spisa
presvetog Clematisa, previdjeli najočitiju činjenicu: brat Deopus bio je bugarski
redovnik iz Trakije, koji je unatoč tome što je znao crkveni jezik i što je u
potpunosti mogao zapisati Clematisove riječi na latinskome, poznavao i lokalni
jezik, varijaciju starobugar skog, te staro pismo koje su u 9. stoljeću skovali braća
Ćiril i Metod. Presveti Clematis također je bio izvorni govornik starobugarskog
budući da se rodio i školovao u Rodopima. Nakon što sam ponovno pročitala
prijevod one sudbonosne noći prije četiri godine, palo mije napamet da je
Clematisovo mahnito pripovijedanje o silasku u spilju, zbog prirodnijeg
izražavanja, možda bilo na materinjem jeziku. Clematis i brat Deopus sigurno su
komunicirali na njemu, pogotovo kada su pričali o tradicijama koje ne bi mogli
tako jednostavno prevesti na latinski. Možda je brat Deopus to napisao na ćirilici,
svom matičnom pismu, i tako rukopis učinio zagonetnim zbog starobugarskog.
Ako se osjećao posramljenim zbog izražavanja na tako neprimjerenom jeziku
budući da je latinski tada bio jezik obrazovanih možda je prepisao svoje bilješke
na uglađen latinski. Pretpostavljajući da se upravo to dogodilo, nadala sam se da
je originalna verzija sačuvana. Ako se dr. Raphael prevodeći koristio tom kopijom,
mogla bih provjeriti riječi da budem sigurna da se nisu dogodile pogreške u
prijevodu na današnji francuski.
Nakon takvog zaključka prisjetila sam se daje u jednoj od brojnih fusnota dr.
Raphaela pisalo daje rukopis sadržavao izblijedjele krvave
mrlje, vjerojatno od Clematisovih ozljeda iz pećine. Ako je to bila istina Deopusov
originalni rukopis nije bio uništen. Ako mi daju priliku da ga pogledam sigurno bih
shvatila bilješke na ćirilici raspršene po tekstu, pismu koje sam naučila od svoje
bake, babe Slavke, obrazovane žene koja je čitala ruske romane u originalu i pisala
poeziju na bugarskom. S originalnim rukopisom mogla bih izvući riječi na ćirilici i
uz bakinu pomoć napraviti točan prijevod sa starobugarskog na latinski, a zatim
naravno, i na francuski. Bila je to samo igra unazad, od modernog prema drevnim
jezicima. Misterij spilje mogao bi se otkriti, no samo ako bi mogla proučiti
originalni rukopis.
Do tog sam zaključka došla nakon što sam si jednom objasnila taj obrnuti put. Dr.
Seraphina čije je uzbuđenje raslo još dok sam joj o tome pričala odvela me ravno
dr. Raphaelu i zamolila me da ponovno objasnim svoju teoriju. Kao i ona, složio se
s mojom logičnom idejom, no upozorio me daje vrlo pažljivo prevodio tekst brata
Deopusa te da u tekstu nije pronašao riječi na ćirilici. No svejedno su me odveli u
riznicu Athenaeuma gdje se čuvao original. Oboje su navukli bijele pamučne
rukavice, a zatim i meni dali par. Dr. Raphael je uzeo tekst s police. Nakon što ga je
izvadio iz debele pamučne vrećice stavio ga je pred mene da ga mogu pregledati.
Kada se odmaknuo sreli su nam se pogledi i nisam mogla ne prisjetiti se njegovog
ranojutarnjeg susreta s Gabriellom. Pitala sam se kakve još tajne krije od svih nas,
čak i od svoje žene. No izgledao je kao i uvijek šarmantno, obrazovano i potpuno
nedokučivo.
Uskoro me rukopis preda mnom posve zaokupio. Papir je bio toliko tanak da me
bilo strah da ga ne oštetim. Tinta je bila pomiješana sa znojem, a mrljice tamne
krvi šarale su mnoge stranice. No potvrdila sam svoje sumnje, latinski brata
Deopusa nije bio točan njegovo pisanje nije uvijek bilo ispravno i brkao je
deklinacije no na moje razočaranje dr. Raphael je imao pravo nije bilo ćiriličnih
znakova u transkriptu. Deopus je napisao cijeli tekst na latinskome.
Možda bi me uništilo razočaranje nadala sam se da ću zadiviti svoje učitelje i
osigurati svoje mjesto u ekspediciji da nije bio u pitanju briljantan um dr.
Raphaela. Iako sam počela gubiti nadu, njegov
me tekst ispunio entuzijazmom. Rekao mi je daje u mjesecima kada je prevodio
Deopusov transkript s latinskog na francuski naišao na nekoliko riječi koje su mu
bile nepoznate. Mislio je da je Deopus pod ogromnim pritiskom zapisivanja
mahnitih Clematisovih riječi, bugarske prebacivao na latinski. To je jedino logično,
objašnjavao je, budući da je ćirilica tada bila novo pismo koje se potpuno
sistematizirano pojavilo tek stoljeće prije nego što se Deopus rodio. Dobro se
sjećao riječi kao i dijela u tekstu gdje su se nalazile. Izvadivši papir iz džepa skinuo
je poklopac nalivpera i počeo pisati. Napisao je nekoliko latiniziranih bugarskih
riječi iz rukopisa zlato, svijet, duh listu od otprilike njih petnaestak.
Objasnio je da se morao oslanjati na rječnike kako bi ih mogao prevesti na latinski,
a zatim i na francuski. Proučio je također nekoliko referentnih crkvenoslavenskih
tekstova i zaključio da su uistinu postojale bugarske riječi koje su zvukom
podsjećale na latinski. Želeći izgladiti nejasna mjesta preveo ih je onako kako je
smatrao da je točno, svaku riječ je provjeravao u odnosu na kontekst da bude
siguran da ima smisla. Tada mu se nedostatak vjerodostojnosti činio vrlo
nesretnim slučajem, no bio je svjestan daje to normalno i neizbježno u radu sa
starim rukopisima. Sada je shvatio da je njegova metoda u najmanju ruku
promijenila vjerodostojnost jezika i što je najgore, da je učinio velike greške u
prijevodu.
Pregledavajući zajedno dokument brzo smo izdvojili riječi koje su bile krivo
interpretirane. Budući da se radilo o elementarnim riječima uzela sam njegovo
nalivpero i napisala pogreške. Deopus je napisao riječ 3JIOTO (zlo) što je dr.
Raphael pomiješao sa 3JiaTO (zlato) i frazu poput anđela kojeg je oblikovalo zlo,
preveo je poput anđela koji je bio od zlata. Slično tome Deopus je napisao riječ
jjyx (duh) koju je dr. Raphael pogrešno interpretirao kao fltx (dah) prevevši
rečenicu i tako umire duh kao i tako je umro njegov dah. Nama je međutim
najvažnije pitanje bilo je li Gyauskoto Brlom, ime koje je Clematis dao spilji, bilo
starobugarsko ime spilje ili je to bila neka pogreška. Nalivperom dr. Raphaela
napisala sam Gyaurskoto Brio na svojoj pravilnoj ćirilici i zatim rimskom
abecedom.
GYAURSKOTO BURLO
Buljila sam u papir kao da bi se vanjski oblik slova mogao otvoriti i prosuti
značenje po papiru. Uza sav moj trud nisam mogla spoznati kako bih riječi mogle
biti krivo interpretirane. Budući daje etimologija imena Gyaurskoto Burlo bila bila
daleko izvan mojih mogućnosti, znala sam osobu koja će mi znati objasniti
povijesnu dimenziju imena i pogrešnu interpretaciju. Dr. Raphael je spakirao
rukopis u svoj kožni kovčeg, zaštitivši ga pamučnom vrećicom. Do noći smo
Valkovi i ja stigli do mog rodnog sela gdje smo otišli posjetiti moju baku.
Privilegija pristupa njihovim idejama da ne spominjem rukopise bilo je nešto što
sam odavno željela. Samo nekoliko mjeseci ranije uopće uopće nisu marili za
mene, bila sam samo još jedan student željan dokazivanja. Sada smo sve troje
stajali u predvorju moje obiteljske kuće vješajući kapute i brišući noge dok su se
moji otac i majka predstavljali. Dr. Raphael, kao i uvijek, pravo utjelovljenje
pristojnosti, pa sam se pitala je li moja slika njega i Gabrielle točna. Nisam
uspijevala pomiriti savršenog kavalira ispred sebe s protuhom koja drži u naručju
svoju petnaestogodišnju studenticu.
Sjedili smo za drvenim kuhinjskim stolom kamene kuće mojih roditelja dok je baba
Slavka čitala rukopis. Iako je živjela ovdje već puno godina, nikada se nije izgledom
stopila sa ženama koje su ovdje bile rođene. Nosila je svijetli pamučni šal oko
glave, velike srebrne naušnice i imala jako našminkane oči. Ruke su joj bile pune
zlata i dragog kamenja. Dr. Raphael joj je izložio naša pitanja i dao joj je rukopis i
listu riječi koje smo izvukli iz Deopusova teksta. Baba Slavka je pročitala popis i
nakon što je neko vrijeme proučavala rukopis otišla je u svoju sobu i vratila se sa
snopom papira za koje sam ubrzo shvatila da su karte. Rastvorivši jedan pokazala
nam je kartu Rodopa. Čitala sam imena napisana na ćirilici: Smolyan, Kesten,
Zhrebevo, Trigrad. To su bila imena blizu mjesta u kojemu se rodila moja baka.
Objasnila nam je da Gyaurskoto Burlo znači Skriveno mjesto nevjernih ili Zatvor
nevjernih, kao što je dr. Raphael točno preveo s latinskog. Nije čudno, nastavila je
moja baka, da se mjesto Gyaurskoto Burlo nikada nije pronašlo, zato što to mjesto
ne postoji. Stavivši prst blizu grada Trigrada, baba Slavka je pokazala spilju koja je
odgovarala opisu one koju smo tražili, pećinu za koju se dugo smatralo da je
mistično mjesto, mjesto na kojem je Orfej započeo svoj put u podzemni svijet,
geološko čudo i izvor velike nepoznanice za seljake. Ova spilja ima karakteristike
koje ste mi opisali, no ne zove se Gyaurskoto Burlo, rekla je baba Slavka. Zove se
Dyavolsko to Gurlo, Đavolje ždrijelo Pokazujući na kartu dodala je, ime nije
napisano na ovoj, a ni na bilo kojoj drugoj karti, no ja sam svejedno došla do ulaza
u pećinu. Ćula sam muziku koja je izlazila iz spilje. Zbog toga sam željela da se
nastaviš školovati, Celestine.
Ti si bila u pećini?, upitala sam iznenađena što mije odgovor na njihovu potragu
bio čitavo vrijeme pred nosom.
Baka se tajanstveno nasmiješila. Nalazi se blizu bivšeg starog grada Trigrada gdje
sam upoznala tvog djeda, a u Trigradu se rodio tvoj otac.
Nakon što sam locirala spilju očekivala sam da ću se vratiti u Pariz kako bih
pomogla Valkovima u pripremama za ekspediciju. No zbog invazije koja je opasno
prijetila dr. Raphael nije za to htio niti čuti. Porazgovaravši s mojim roditeljima,
dogovorio je da se moje stvari pošalju vlakom, a zatim su otišli. Gledajući ih kako
odlaze osjećala sam da su svi moji snovi i sav moj trud bili uzaludni. Napuštena u
Alsaceu čekala sam vijesti o našem budućem putovanju.
Napokon smo se približavali Đavoljem ždrijelu. Vladimir je zaustavio džip pokraj
mračnog drvenog znaka s razbacanim crnim ćiriličnim slovima. Po uputama dr.
Seraphine slijedio je znak prema selu vozeći uskom, snijegom prekrivenom
cestom koja se oštro penjala prema planinama. Uspon je bio zaleđen i strm. Kada
je džip prokli zao, Vladimir je prebacio u nižu brzinu i zaškripao gumama dok je
auto klizio nizbrdo. Gume su se zavrtjele u dubokom snijegu i uhvativši silu trenja
povele nas u mrak.
Kad smo došli do kraja ceste parkirao je uz greben strme stijene, a pred nama se
otvorila snijegom prekrivena divljina. Dr. Seraphina se okrenula da nam da upute.
Svi ste pročitali bilješke s putovanja presvetog Clematisa i svi smo prošli logistiku
ulaska u pećinu. Svjesni ste da je opasnost kojoj ćemo se sada izložiti drugačija od
svih s kojima smo se prije suočili. Samo spuštanje u pećinu fizički će nas potpuno
iscrpiti. Moramo ući unutra precizno i brzo. Nema mjesta za pogreške. Oprema će
nam pomoći, no pred nama nije samo fizički napor. Jednom kada budemo u spilji
moramo biti spremni suočiti se sa Stražarima.
Čija snaga je impresivna, dodao je Vladimir.
Pažljivo nas je promotrila i rekla, Impresivno ne opisuje dobro ono što bismo
mogli naći. Generacije angelologa sanjale su da ćemo se jednoga dana uspjeti
suočiti sa zatočenim anđelima. Ako to učinimo, izvest ćemo nešto što nikome
nikada nije uspjelo.
A što ako ne uspijemo? upitala sam ne usuđujući se razmišljati o posljedicama.
Nezamislive su moć, destrukcija i patnja koju mogu nanijeti ljudskome rodu, rekao
je Vladimir.
Dr. Seraphina je zakopčala svoj vuneni kaput i navukla par vojničkih rukavica i
pripremila se za hladan planinski zrak. Ako sam u pravu, spilja bi trebala biti na
vrhu ovog prolaza, rekla je izlazeći iz džipa.
Prošetala sam od džipa do litice i pogledala neobičan kristalni svijet uokolo. Iznad
mene sve do neba uzdizala se crna stijena bacajući sjenu na nas, dok se snijegom
pokrivena dolina ispred nas činila nevjerojatno daleko. Bez odugovlačenja dr.
Seraphina je krenula prema planini. Hodajući odmah iza nje penjala sam se kroz
zapuhe snijega i teškim kožnim čizmama krčila put. Držeći čvrsto kutiju s
medicinskim priborom u ruci trudila sam se koncentrirati na ono što nas čeka.
Znala sam da moramo biti vrlo precizni u našem pothvatu. Ne samo da ćemo se
suočiti sa silaskom niz stijenu u pećinu, nego ćemo možda morati proći prostorom
uz rijeku, pokraj saća ćelija u kojima je Clematis pronašao anđele. Tamo neće biti
mjesta za pogreške.
Čim smo ušli u pećinu na nas se spustila teška tama. Unutra je bilo pusto, hladno i
čula se zastrašujuća jeka podzemnog vodopada kojeg je Clematis spominjao.
Ravna stijena na ulazu nije imala nikakvih udubina i okomitih prolaza o kojima
sam čitala u radovima o balkanskoj geologiji, ali je bila pokrivena debelim slojem
leda koji je mogao biti ostatak iz ledenog doba. Količina snijega i leda na stijeni
potpuno je onemogućavala pogled na ono što se nalazilo ispod.
Dr. Seraphina je upalila bateriju i osvijetlila kamenu unutrašnjost. Stijena je bila
pod ledom, a svod ispunjen šišmišima koji su visjeli u zbijenim hrpicama. Svjetlo je
palo na oštre zidove osvijetlivši nabore minerala, grubo izrezan kameni poda i
potom nestalo iznad samog ruba pećine. Gledajući okolo pitala sam se što je bilo
sa stvarima koje je Clematis opisao. Glinene amfore sigurno su se odavno
pretvorile u prašinu, osim ako ih seljaci nisu uzeli da bi u njima držali maslinovo
ulje ili vino. No u pećini nije bilo amfora. Ostale su samo stijene i led.
Držeći kutiju s medicinskom opremom u ruci hodala sam prema stijeni, a huk vode
svakim je korakom postajao glasniji. Kada je dr. Seraphina pomaknula svoju
svjetiljku ispred sebe, ugledala sam nešto maleno i svijetlo na podu. Čučnula sam i
dotaknuvši ledenu stijenu osjetila hladan metal željezne šipke zabijen u pod
pećine. To je ostatak prve ekspedicije, rekla je dr. Seraphina kleknuvši pokraj
mene. Dok sam prstom prelazila preko hladne željezne šipke shvatila sam daje sve
što sam pročitala, uključujući i opis ljestava koje je otac Clematis opisao, bilo
stvarno.
No nije bilo vremena za razmišljanje. Dr. Seraphina je žurno kle knula uz provaliju i
pogledala prema dolje. Rupa se okomito spuštala u mrak. Kada sam izvadila
ljestve od užeta iz torbe, srce mije počelo jače lupati pri pomisli da ću se spustiti
niz stijenu i predati se mračnoj nestalnosti zraka i gravitacije. Prečke na ljestvama
bile su zavezane s dvije trake sintetične tkanine kakvu nikada prije nisam vidjela,
najvjerojatnije je to bila najnovija tehnologija nastala u ratne svrhe. Čučnula sam
pokraj nje kada je spuštala uže u provaliju.
Vladimir je uzeo čekić i zabio željezne šipke u stijenu, a zatim uže pričvrstio
željeznim kopčama. Dr. Seraphina je stajala nad njim i vrlo
pozorno pratila njegove pokrete. Snažno je zatresla ljestve da vidi hoće li izdržati.
Budući da je bila zadovoljna, poučila je čovjeka koji je nosio vreće s opremom,
teške torbe od gruba platna koje su težile po dvadeset kila, kako da ih pridržava i
spusti nas dolje.
Osluškivala sam dubinu pokušavajući otkriti što se nalazi ispod. U pećini je tekla
voda udarajući o stijenu. Gledajući preko kamene hridi nisam bila sigurna je li se
počelo tresti tlo ispod mene ili sam se tresla ja. Stavila sam ruku na Seraphinino
rame ne bi li me zaštitila od mučne čarolije koju je spilja bacila na mene.
Primila me za ruku i rekla, Moraš se smiriti prije nego što nastaviš dalje. Duboko
diši i nemoj razmišljati kamo ideš. Ja ću te voditi. Stavi jednu ruku na prečku, a
drugu na uže. Ako se slučajno poskli zneš, nećeš posve propasti, a ako i padneš, ja
ću biti ravno ispod tebe da te ulovim. Zatim se bez riječi počela spuštati.
Slijedila sam je čvrsto se držeći za hladan metal. Sjetila sam se radosnog teksta
koji je Clematis napisao o ljestvama. Jednostavnost njegovog užitka inspirirala me
da zapamtim što je napisao: Samo bi Jakov u svojoj viziji velike procesije božjih
glasnika mogao veličanstveni je i dobrostivije držati ljestve. Zbog našeg božanskog
cilja nastavili smo put u strašnu tamu napuštene jame ispunjeni vjerom u Njegovu
zaštitu i milost.
Poredali smo se u liniju i jedan po jedan se polako spuštali licem okrenutim prema
tami. Buka vode postajala je glasnija što smo dublje ulazili. Kada smo se spustili
duboko pod zemlju zrak je postao leden. Odjednom su mi udovi postali
nevjerojatno teški, kao da mi je netko u krv pustio bočicu žive. Činilo mi se da su
mi oči stalno pune suza ma koliko puta trepnula. U panici sam počela razmišljati
da će se uski zidovi pećine spojiti i da ću ostati zatočena u granitnom škripcu,
ukopana u zagušljivoj tami. Držeći se za hladno, mokro željezo i osluškujući
hučanje vode osjećala sam se kao da se spuštamo u samo srce vira.
Brzo sam napredovala prepuštajući se sili teži. Sto sam silazila dublje, tama je
postajala sve gušća, poput hladne i mračne juhe. Nisam vidjela dalje od svojih
bijelih zglobova prstiju koje sam omotala oko
ljestava. Drveni potplati mojih čizama klizili su po metalu i svako malo me
izbacivali iz ravnoteže. Držeći čvrsto kutiju uz sebe, usporila sam korak da
uspostavim ravnotežu. Odmjeravala sam svaki korak i koračala pažljivo, oprezno
pomičući nogu za nogom. Krv mi je šiknula u glavu svaki put kada bih pogledala u
odmotani dio ljestava. Bila sam usred ničega i nisam imala izbora nego nastaviti
dalje u vodenu tamu. Pao mi je na pamet odlomak iz Biblije i počela sam šaptati
iako sam znala da će vodopad svojom bukom zaglušiti moj glas čim otvorim usta. /
Bog reče Noi odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila
opačinom; i, evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom.
Čim sam sišla sa zadnje klimave prečke i nogama dotakla tlo, znala sam da je dr.
Seraphina pronašla nešto važno. Angelolozi su brzo raspakirali torbe i zapalili naše
svjetiljke, postavivši ih u pravilnim razmacima duž ravne stijene na tlu, tako daje
razlomljeno gusto svjetlo tjeralo tamu. Rijeka koja je u Clematisovom dnevniku
bila opisana kao granica anđeoskog zatvora, tekla je u daljini poput svjetlucave
pokretne crne vrpce. Mogla sam vidjeti kako dr. Seraphina ispred mene izdaje
naredbe, no od buke vodopada nisam mogla čuti njezine riječi.
Kada sam došla do nje stajala je nad anđeoskim tijelom. Stojeći tako pokraj nje i ja
sam pala pod njegov utjecaj. Bio je još ljepši nego što sam zamišljala i neko sam
vrijeme mogla samo zuriti u njega potpuno opčinjena njegovim savršenstvom.
Njegove fizičke proporcije bile su identične onima o kojima sam čitala u
Athenaeumu: dugačak torzo, mršavi udovi, velike ruke i stopala. Obrazi su i dalje
zadržali svježinu kao daje živ. Odjeća mu je bila savršeno bijela, slojevi meta lik
materijala omotani oko tijela u raskošnim naborima.
Prva angelološka ekspedicija bila je u desetom stoljeću, a tijelo još uvijek izgleda
potpuno vitalno, rekao je Vladimir. Zatim se nagnuo nad stvorenje i podigao bijelu
metalik haljinu opipajući materijal među prstima.
Budi oprezan, rekla je dr. Seraphina. Razina radioaktivnosti je vrlo visoka.
Uvijek sam vjerovao da oni ne mogu umrijeti, rekao je Vladimir ne odvajajući
pogled od anđela.
Besmrtnost je dar koji se jednako lako može izgubiti kao što se može i dati, rekla
je dr. Seraphina. Clematis je vjerovao da ga je Bog ubio iz osvete.
I vi u to vjerujete? upitala sam.
Nakon što je doveo Nefile na svijet, ubijanje ovog đavolčića čini mi se savršeno
opravdanim, odgovorila je.
Njihova ljepota je neshvatljiva, rekla sam trudeći se shvatiti činjenicu da ljepota i
zlo mogu biti tako pomiješani u jednome tijelu.
Ono što za mene i dalje ostaje nepoznanica, rekao je Vladimir gledajući drugi kraj
pećine iza anđelova tijela, jest kako je drugima dopušteno da i dalje žive.
Grupa se podijelila na dva dijela. Polovica je ostala dokumentirati tijelo vadeći
kamere, objektive i aluminijski kovčeg pun aparata za biološko testiranje iz vreća
a drugi su otišli tražiti liru. Vladimir je vodio grupu koja je tražila liru dok smo dr.
Seraphina i ja ostale s anđelom. Pokraj nas ostali članovi grupe su pregledavali
poluizgore ne kosti dvaju ljudskih kostura. Tijela Clematisove braće ostala su u
jednakom položaju u kojem su završila tisuću godina prije.
Stavila sam zaštitne rukavice po naputku dr. Seraphine i podigla anđelovu glavu.
Prelazeći prstima po njegovoj sjajnoj kosi pogladila sam ga po čelu kao da tješim
bolesno dijete. Osjet mi bio je oslabljen rukavicama no činilo mi se da je topao kao
da je živ. Poravnavajući metalik haljinu otkopčala sam dva mjedena gumba i
rastvorila je na prsima. Pojavila su se ravna prsa, glatka i bez bradavica. Pod
čvrstom, svjetlucavom kožom stršala su rebra.
Anđeo je imao više od dva metra, dužina koja bi po starim mjerama naših
osnivača iznosila 4.8 rimskih lakata. Osim zlaćane kose što mu je padala po
ramenima tijelo nije imalo drugih dlaka i na zadovoljstvo dr. Seraphine na tome je
problemu stekla svoj profesionalni ugled posjedovao je muški spolni organ. Bio je
muškoga roda kao i svi zatočeni Stražari. Jedno mu je krilo bilo iščupano i visilo je
pod čudnim kutem kao što je i tvrdio Clematisov tekst.
Nije bilo nikakve sumnje da je to bio anđeo kojeg je ubio presveti Clematis.
Zajedno smo ga podigle i okrenule na bok. Skinule smo mu svu odjeću i izložile
kožu okrutnom svjetlu. Bilo je savitljivo, a zglobovi gipki. Počeli smo ga pažljivo
fotografirati po Seraphinim uputama. Bilo je važno uhvatiti detalje. Razvoj
fotografske tehnologije, pogotovo višeslojni film u boji, ulijevao nam je nadu da
ćemo postići veliku preciznost, te da ćemo možda uhvatiti i boju očiju bile su tako
plave da su izgledale nestvarno, kao da je netko stavio plavi pigment u uljanu boju
i prošao kistom po suncem obasjanu staklu. Sve smo to bilježile u naše dnevnike u
koje smo pisale i bilješke o putovanju, no fotografije su bile najvažnije.
Nakon što smo završile s prvom serijom fotografija, dr. Seraphina je iz torbice
fotoaparata uzela metar i kleknula pokraj anđela. Izmjerivši tijelo pretvorila je
mjere u laktove da ih može usporediti sa starim mjerama. Čim bi izračunala glasno
je izgovarala brojeve da ih mogu zapisati. Mjere su bile sljedeće:
Ruke = 2.01 lakata Noge = 2.88 lakata Opseg glave = 1.855 lakata Opseg prsa =
2.81 lakata Stopala = 0.76 lakata Ruke = 0.68 lakata
Ruke su mi se tresle dok sam bilježila mjere pa sam napravila gotovo nečitke
bilješke. Zbog toga sam ih morala ponovno zapisati, a to sam radila tako da bi ih
prvo pročitala dr. Seraphini kako bih bila sigurna da sam ih točno zapisala. Po
brojevima sam zaključila daje bio trideset posto veći od prosječnog ljudskog bića.
Dva metra bila je impresivna visina, izazvao bi strahopoštovanje i u naše moderno
doba, no u drevna vremena takva se visina sigurno smatrala čudom. Takva
ekstremna visina objašnjavala je veliki strah koje su stare kulture povezivale s
Titanima i strahopoštovanje koje je okru
živalo Nefile poput Golijata, jednog od najpoznatijih od njihove vrste.
Iz pećine je dolazio nekakav zvuk, no kad sam se okrenula prema dr. Seraphini
činilo se da ona ne primjećuje ništa osim mene. Promatrala me dok sam radila
bilješke kao da se boji da me zadatak možda izmorio. Moj nemir je bio sve očitiji.
Počela sam se tresti i samo sam se pitala kako to njoj izgleda. Zatim sam se
zabrinula da se nisam slučajno prehladila na putu kroz planinu bilo je hladno i
vlažno, a nitko od nas nije bio tako dobro odjeven da bi se zaštitio od planinskog
vjetra. Olovka u ruci mi je drhtala, a zubi cvokotali. Tu i tamo stala bih s pisanjem i
okrenula se prema tami koja se ispred mene pružala u naizgled beskonačnoj
pećini. Ponovno sam nešto čula. Strašan zvuk dolazio je iz dubina.
Jesi li dobro? upitala me začuđeno gledajući u moje ruke što su se tresle.
Zar ne čujete? upitala sam.
Prestala je raditi, udaljila se od tijela i otišla do obale. Nekoliko minuta je
osluškivala, a zatim se vratila i rekla, To je samo šum vode.
Ima tamo još nešto, rekla sam. Oni nas očekuju. Čekaju da ih oslobodimo.
Oni čekaju tisućama godina, Celestine, rekla je. I ako budemo uspješni, čekat će
još barem tisuću.
Okrenula se prema anđelu i to isto naredila i meni. Iako sam se bojala, privlačila
me anđeoska ljepota njegova svjetlucava koža, meko i neprestano svjetlucanje,
poza poput kipa koji počiva. Postojale su razne teorije o anđeoskom svjetlu, no
prevladavala je ona koja je tvrdila da su anđeoska tijela sadržavala radioaktivni
materijal i da zbog toga imaju vječni sjaj. Naša odjeća nije nas u potpunosti mogla
zaštititi. Radioaktivnost je objašnjavala stravičnu smrt od koje je umro brat Francis
za vrijeme Prve angelološke ekspedicije i bolest koju je opisao Clematis.
Znala sam da bih kontakt s tijelom trebala izbjegavati što je više moguće to je bilo
prvo što se učilo za vrijeme priprema no nisam
se mogla suzdržati da mu se ne približim. Skinula sam rukavice, kleknula pored
njega i stavila mu ruke čelo. Pod dlanom sam osjetila hladnu i mokru kožu koja je
zadržala elastičnost živih stanica. Osjećala sam se kao da dodirujem glatku i sjajnu
zmijsku kožu. Iako je više od tisuću godina proveo u dubinama spilje, zlatna kosa
je sjajila. Nevjerojatno plave oči koje su na prvi pogled uznemiravale, sada su na
mene djelovale potpuno suprotno. Gledajući u njih osjećala sam kako me anđeo
pored mene smiruje svojom prisutnošću, uklanja sve moje strahove i pruža mi
neobično opijajuću ugodu.
Dođite, rekla sam dr. Seraphini. Brzo.
Ugledavši moje ruke na anđelu razrogačila je oči čak i mladi i neiskusni angelolozi
poput mene trebali bi znati da fizički kontakt uništava naš sigurnosni protokol. No
možda je i nju privukao baš kao i mene. Sjela je pokraj mene i stavila ruku na
njegovo čelo tamo gdje počinje rasti kosa. Istog trenutka vidjela sam promjenu.
Zatvorila je oči i osjećaj sreće preletio je njezinim licem. Napetost u njezinome
tijelu pretvorila se u potpuni mir.
Odjednom mi je pod dlanovima počela curiti vruća ljepljiva tvar. Maknula sam
ruke i pokušala shvatiti što se dogodilo. Ruke mi je prekrila gumena zlatna tvar,
prozirna i sjajna poput meda. Pod svjetlom anđeoske kože, tvar na mojim rukama
prelamala se i svjetlucala u oblaku prašine na tlu spilje, kao da su mi ruke bile
prekrivene milijunima mikroskopskih kristala.
Brzo, prije nego što su drugi angelolozi mogli opaziti što smo učinile, obrisale smo
ruke o stijenu pećine i ponovno navukle rukavice. Celestine, dođi, rekla je,
završimo s tijelom.
Otvorila sam kutiju s medicinskom opremom i stavila je pokraj nje skalpeli, vata
na štapiću, paket žileta, male staklene boce s čepom na zavijanje bili su spojeni
elastičnom gumicom. Stavila sam anđelo vu ruku u krilo držeći je za lakat i zglob
šake tako da dr. Seraphina rubom žileta može postrugati komadić nokta. Iz nokta
su izašli listići i skupili su se u grumenima pokraj male staklene boce poput morske
soli. Okrenuvši žilet pod drugim kutem napravila je dva paralelna reza s
unutrašnje strane podlaktice i zatim pažljivo povukla da ne
ošteti kožu. Sloj kože se odvojio i pojavili su se mišići. Kada je uzorak kože
umetnula između stakalaca, sjajio je zlatno, blještav i reflektirajući na slabome
svjetlu.
Postalo mi je mučno od pogleda na goli mišić. Od straha da mi ne pozli ispričala
sam se i otišla. Udaljila sam se malo od grupe, duboko udahnula i pokušala se
smiriti. Zrak je bio gorkohladan i pun vlage koja mi je radila pritisak u prsima.
Ispred mene je bila spilja. Mnoštvo beskonačnih, mračnih šupljina vuklo me k sebi.
Mučninu je zamijenila znatiželja. Sto je tamo, skriveno u tami?
Uzela sam malu metalnu bateriju iz džepa i okrenula je u smjeru pećine. Što sam
dublje ulazila svjetlo je slabilo kao da ga je osvajala ljepljiva, pohlepna magla.
Mogla sam vidjeti samo metar ili dva ispred sebe. Iza mene je snažan i nestrpljiv
glas dr. Seraphine izdavao naredbe. Ispred mene, nježan, postojan i melodičan
glas zvao me naprijed. Stala sam i dopustila da me okruži tama. Ispred mene bila
je samo rijeka koja me dijelila od Stražara. Otišla sam predaleko od ostalih i izložila
se riziku. No nešto me čekalo u granitnom srcu spilje. Trebala sam to samo otkriti.
Stajala sam na obali. Pokraj mene je crna rijeka tekla dalje u tamu. Hodajući uz
obalu odjednom se pojavio klimav čamac na vesla, jednak čamcu kojim je
Clematis prešao rijeku. Njegov lik ili sjena njegovog glasa, dali su mi znak da
slijedim njegov put. Nogavice su mi dotakle vodu dok sam gurala brod s obale, a
teška vuna potamnila je čim je dodirnula površinu. Brod je bio koloturom zavezan
za obalu dokaz da su nekada dolazili drugi, možda lokalni povjesničari tako da
sam po konopu mogla otići na drugu stranu bez vesla. Vidjela sam vodopad sa
svog mjesta. Debela magla dizala se ispred ogromne pećine i odmah sam shvatila
zašto se u legendama rijeka uspoređivala sa Stiksom, rijekom mrtvih. Vukući brod
na drugu stranu, osjetila sam nazočnost smrti, mračne praznine koja je bila tako
jaka da sam mislila da će me progutati.
Brzo sam došla na na drugu stranu. Ostavila sam brod pričvršćen i popela se na
obalu. Različiti oblici pećine mijenjali su se kako sam odmicala od rijeke šiljci od
stijena, nakupine minerala, različiti kri
stalni oblici i otvori pećina sa svih strana. Zagonetni zvukovi koji su me odveli od
dr. Seraphine postajali su jasniji. Mogla sam jasno čuti glas kako se diže i pada u
ritmu mojih koraka. Ako otkrijem odakle dolazi taj zvuk, vidjet ću stvorenja koja
već toliko dugo žive u mojoj mašti.
Odjednom sam izgubila stjenovito tlo pod nogama i prije nego što sam se snašla
našla sam se na mokrom, glatkom granitu. Usmje rivši svjetiljku u pod shvatila
sam da sam se spotaknula na malu kožnatu torbicu. Podigla sam je i otvorila.
Materijal je bio toliko oštećen daje izgledao kao da će se raspasti od mog dodira.
Osvijet livši unutrašnjost torbice ugledala sam nešto sjajno i metalno. Skinula sam
poderanu teleću kožu i lira je zasjala zlatnim sjajem kao da je bila netom
ispolirana. Pronašla sam predmet za koji smo molili da ga nađemo.
Jedino na što sam mogla misliti bilo je daje odnesem dr. Serphini. Brzo sam je
vratila u torbicu i počela sam se vraćati kroz tamu pazeći da se ponovno ne
poskliznem na mokrom granitu. Rijeka je već bila blizu i mogla sam vidjeti brod
kako se ljulja na crnoj vodi, kada mi je blještavo svjetlo iz pećine privuklo pažnju.
U prvi tren nije mi bilo jasno odakle ta svjetlost. Mislila sam da sam ugledala
članove ekspedicije i njihove svjetiljke što šaraju po zidovima pećine. Prišla sam ne
bih li bolje vidjela i istog trena shvatila da to nije svjetlo od baterija koje smo mi
donijeli. Prišla sam još bliže ulazu u spilju želeći shvatiti što se nalazi ispred mene.
Unutra je stajalo čudesno biće, krila otvorenih kao da se priprema poletjeti.
Anđeo je bio toliko sjajan da sam ga jedva gledala. Pogledala sam iza njega da
zaštitim oči. Malo dalje stajao je zbor anđela čija koža je proizvodila blago,
prozirno svjetlo što je obasjavalo tamu njihove ćelije.
Nisam mogla skinuti oči s njih. Bilo ih je između pedeset i stotinu, svaki
veličanstven i prekrasan. Imali su kožu kao od tekućeg zlata, krila poput
izrezbarene bjelokosti, a oči od svjetloplava stakla. Sjajne aureole mliječne boje
lebdjele su iznad njih okružujući plave kovr če. Iako sam mnogo čitala o njihovu
savršenom izgledu i mnogo ih puta zamišljala, nikada nisam mislila da će ovakav
dojam ostaviti na
mene. Unatoč strahu privlačili su me poput magneta. Željela sam se okrenuti i
otići no nisam se mogla pomaknuti.
Pjevali su usklađeno i veselo. Zbor koji je odzvanjao spiljom bio je toliko drugačiji
od đavolje prirode koju sam povezivala sa zatvorenim anđelima da je sav moj
strah nestao. Njihova je muzika bila nezemaljska i prekrasna. Zbog njihovih
glasova vjerovala sam u obećanje raja. Budući da me glazba začarala nisam mogla
otići i na moje iznenađenje željela sam zasvirati liru.
Držala sam je na koljenima i prstima trzala nategnute metalne žice. Nikada nisam
svirala liru moje muzičko iskustvo svodilo se na poglavlje u Nebeskoj muzikologiji
no zvuk koji je izlazio iz lire bio je topao i melodičan kao daje instrument svirao
sam.
Na zvuk lire Stražari su prestali pjevati. Gledali su ravno u mene, a strah koji sam
osjetila dok su zurili bio je pomiješan sa strahopoštovanjem Stražari su bili jedni
od najsavršenijih božjih stvorenja, svjetlucali su i bili lagani poput latica.
Paralizirana, držala sam liru uz tijelo kao da bi mi ona mogla dati snagu.
Kada su se približili željeznim rešetkama svojih ćelija obasjalo me zasljepljujuće
svjetlo i bacilo me na pod. Zapljusnuo me val vrućine, topao i ljepljiv kao da me
netko umočio u kipuće ulje. Zavrištala sam od bola, iako mi se moj glas činio
tuđim. Pokrila sam lice torbicom kada me napao drugi nalet vrućine, još bolniji od
prvog. Činilo mi se da će se moja debela vunena odjeća koja me trebala zaštititi od
hladnoće rastopiti kao što se rastopila odjeća brata Francisa. Ponovno sam čula
zbor anđela u daljini. Začarana njihovom glazbom onesvijestila sam se s lirom u
naručju.
Prošlo je nekoliko minuta dok se nisam vratila iz dubina zaborava. Zabrinuto lice
dr. Seraphine stajalo je iznad mene i dozivalo me. Dok je izgovarala moje ime na
trenutak sam pomislila da sam umrla i da se sada nalazim na drugom svijetu. Da
sam zaspala na našem svijetu i sada se budim na drugome kao da me Haron
prevezao na drugu stranu rijeke Stiks. No zatim me preplavio bol pa sam istog
trena shvatila da sam ozlijeđena. Tijelo mije bilo ukočeno i vruće i tada sam se
sjetila kako sam stradala. Dr. Seraphina mi je uzela liru iz ruku i
previše iznenađena da bi govorila, samo ju je gledala. Pomogla mi je da sjednem,
stavila je liru pod ruku i sigurno me rukom odvela do broda.
Odvukla nas je nazad preko vode držeći se za uže na koloturu. Dok je brod polako
klizio površinom izvadila je voštane čepiće iz ušiju. Opremljena kao i uvijek moja
se učiteljica zaštitila od anđeoske glazbe.
Sto si za ime božje tamo radila? upitala me bez da se okrenula prema meni. Ti bi
barem trebala znati da ne smiješ samo tako nestati.
A gdje su ostali? upitala sam jer sam mislila da sam na neki način ugrozila čitavu
ekspediciju. Gdje su ostali?
Upravo izlaze iz spilje i čekaju nas, odgovorila je. Tražili smo te tri sata. Već sam
mislila da smo te izgubili. Sigurno će htjeti znati što ti se dogodilo. Ni pod kojim
uvjetima ne smiješ ništa reći. Celestine, obećaj mi to, ne smiješ pričati o onome
što si vidjela s druge strane rijeke.
Kada smo došle do obale pomogla mi je izaći iz broda. Čim je vidjela da sam
ozlijeđena postala je nježnija: Zapamti, naš posao nikada nije bio vezan uz
Stražare, draga Celestine. Mi imamo dužnosti prema svijetu u kojem živimo i u koji
se vraćamo. Ima još toliko toga što moramo učiniti. Iako si me jako razočarala
svojim prelaskom preko rijeke, otkrila si predmet i time je naša misija ovdje
ispunjena. Bravo.
Tijelo me jako boljelo no došle smo do ljestava prošavši anđeoske ostatke. Odjeća
je stajala sa strane dok je tijelo bilo pažljivo izrezano. Iako je sada bio samo nešto
više od svoje projekcije, ostaci njegova tijela i dalje su sjajili prigušenim,
florescentnim sjajem.
Vani je bio potpun mrak. Nosili smo platnene torbe pune vrijednih uzoraka po
snijegu. Nakon što smo pažljivo zapakirali opremu u džip, ušli smo unutra i počeli
se spuštati. Bili smo iscrpljeni,.pokriveni blatom i ozlijeđeni Vladimir je imao
ogrebotinu preko oka, duboku i krvavu posjekotinu od stijene u koju je udario
prilikom spuštanja, a ja sam se izložila nezdravom svjetlu.
Dok smo se spuštali niz planinu, krećući se brzo po zaleđenoj cesti, vidjeli smo da
je sniježilo već neko vrijeme. Novi sloj napadao je po tragovima, a guste pahuljice
ispunile su nebo. Zbog leda na cesti tu i tamo smo proklizavali. Pogledala sam na
sat i iznenadila se kada sam vidjela da je skoro četiri sata ujutro. Bili smo unutar
Đavoljeg ždrijela više od petnaest sati. Toliko smo kasnili da nismo imali vremena
stati da odspavamo. Stat ćemo samo da napunimo kanistere s benzinom.
Usprkos Vladimirovu trudu stigli smo u samu zoru, prekasno da bismo odmah
poletjeli. Model 12 Electra Junior s dva motora čekao nas je spreman na pisti, gdje
smo ga ostavili prije dan i pol. Bilo je toliko hladno da je led visio s krila poput
zubiju. Bilo je opasno poletjeti, no voziti do tamo bilo je potpuno nemoguće. Bili
smo prisiljeni krenuti drugim rutama do Grčke da nas ne bi otkrili letjeli smo prvo
u Tunis, a zatim u Tursku a povratak nije trebao biti ništa lakši. Avion je bio
dovoljno velik da primi šest putnika, opremu i namirnice. Ukrcali smo svoje stvari i
uskoro smo poletjeli kroz zrak ispunjen snijegom, leteći visoko prema nebu uz
veliku buku.
Dvanaest sati kasnije sletjeli smo na aerodrom izvan Pariza. Vidjela sam da nas
Panhard et Levassor Dynamic čeka u daljini, luksuzan automobil s ispoliranim
vratima i širokim rubnicima, čudo u ovoj ratnoj oskudici. Mogla sam samo
nagađati odakle nam takvo raskošno vozilo, no pretpostavljala sam daje kao i
Modeli 12 i K51 dolazio od naše strane donatorice. Donacije su nas održavale na
životu proteklih godina i bila sam zahvalna kada sam ugledala automobil. No kako
smo ga uspijevali sačuvati od Nijemaca bilo je pitanje koje se nisam usuđivala
postaviti.
Sjedila sam u tišini dok je automobil jurio kroz noć. Iako sam spavala u avionu još
uvijek sam bila iscrpljena od silaska u spilju. Zatvorila sam oči i odmah zaspala.
Kotači su poskakivali po istrošenoj cesti, čula sam glasove u daljini, no smisao
riječi nije do mene dopirao. Moji snovi bili su kolaž svega što sam vidjela u pećini.
Sanjala sam dr. Seraphinu, Vladimira i ostale članove ekspedicije; zastrašu
juću i duboku jamu; legiju sjajnih anđela s bijelim aureolama koji su plesali ispred
mene.
Kada sam se probudila prepoznala sam napuštene kamene ulice Montparnassea,
zonu otpora i potpuna siromaštva u vrijeme okupacije. Prolazili smo pokraj
stambenih zgrada i mračnih barova, a gola stabla čije su grane bile pokrivene
snijegom stajala su s obje strane ulice. Vozač je usporio i skrenuo prema groblju
na Montparnasseu, a zatim se zaustavio ispred velikih željeznih vrata. Nakon što je
kratko potrubio vrata su se otvorila i automobil je uklizao unutra. Unutrašnjost
groblja bila je mirna i zaleđena, zarobljena ledom koji se ljeskao pod farovima, pa
sam na trenutak pomislila da je ovo blještavo mjesto bilo pošteđeno rugobe i
iskvarenosti rata. Vozač je zaustavio motor ispred kipa anđela koji je stajao na
kamenom postolju Le Genie du Sommeil Eternel, Duh vječnog sna, brončani
anđeo čuvar koji je pazio na mrtve.
Izašla sam još uvijek iscrpljena. Iako je bila vedra noć, a nebo ispunjeno sjajem
zvijezda, zrak je bio vlažan tako da se činilo kao da grobovi imaju aure od magle.
Iza kipa se pojavio muškarac. Bilo je posve jasno da je čekao automobil, no
svejedno sam se uplašila. Nosio je svećeničku odjeću. Nisam ga nikada prije
vidjela, niti na jednom sastanku ili vijeću, a učili su me da budem sumnjičava
prema svima. Samo mjesec dana ranije neki Nefil je pratio i ubio jednog od naših
starijih članova odbora, profesora nebeske muzikologije dr. Michaela i uzeo sve
njegove tekstove. U sekundi smo izgubili vrijedne informacije. Na takve su prilike
vrebali naši neprijatelji.
Činilo se da dr. Seraphina poznaje svećenika jer je odmah krenula prema njemu.
Zamolio je grupu da pođe za njim i odveo nas do trošne kamene građevine na
samom kraju groblja, jednoj od preostalih zgrada davno napuštena samostana.
Prije mnogo godina zgrada je služila kao čitaonica Valkovih. Sada je bila prazna.
Otključao je teška drvena vrata i pustio nas unutra.
Nitko od nas, pa čak ni dr. Seraphina, koja je bila u bliskoj vezi s najstarijim
članovima vijeća da, dr. Raphael je vodio bitku u Parizu nije znala gdje ćemo se
točno sastajati za vrijeme rata. Nismo imali nikakav ustaljeni raspored, a sve su se
poruke prenosile usmeno poput
ove ili u tišini. Sastanci su se odvijali na improviziranim lokacijama udaljenim
kafićima, gradićima izvan Pariza, napuštenim crkvama. Pa čak i s tako jakim
mjerama opreza znala sam da nas najvjerojatnije stalno promatraju.
Svećenik nas je odveo do hodnika, stao ispred vrata i tri puta snažno pokucao.
Vrata su se otvorila i ugledala sam kamenu prostoriju osvijetljenu običnim
žaruljama vrijednim predmetima kupljenim američkim dolarima na crnoj burzi.
Uski prozori bili su zamračeni teškom, crnom tkaninom. Izgledalo je kao da je
sastanak započeo članovi vijeća već su sjedili za okruglim stolom. Čim nas je
svećenik uveo svi članovi su ustali i znatiželjno nas promatrali. Inače nisam smjela
ići na sastanke i nisam poznavala uobičajene procedure, no vijeće je očito čekalo
da se ekspedicija vrati.
Predsjedavatelj je bio dr. Raphael Valko i sjedio je na čelu stola. Zadnji put sam ga
vidjela kada je odlazio s farme u Alsaceu i ostavio me u progonstvu. Iako sam
znala da je tako najbolje, nikada mu to neću oprostiti. Jako se promijenio od tada.
Kosa na sljepoočicama mu je posijedila, a njegovo ponašanje je postalo još
ozbiljnije. Kada bih ga vidjela na cesti ne bih ga prepoznala.
Srdačno nas je pozdravio, pokazao rukom prema mnogobrojnim praznim stolcima
i počeo prvi krug pitanja o ekspediciji. Sigurno nam imate mnogo toga reći, rekao
je stavivši ruke na stol. Počnite kada želite.
Dr. Seraphina je detaljno opisala klanac, strmi okomiti spust, stjenovite niše koje
su zauzimale donje dijelove spilje i specifičan zvuk vodopada u daljini. Opisala je i
tijelo anđela te dala popis preciznih mjera i točnih zapažanja koje je zapisala u svoj
dnevnik. S osobitim je ponosom spomenula spolovilo. Izjavila je da će fotografije
otkriti nove činjenice o fizičkom izgledu anđela. Ekspedicija je završila veoma
uspješno.
Dok su ostali članovi ekspedicije govorili, svatko je naime dao iscrpan izvještaj o
putovanju, ja sam se preispitivala. Gledala sam u svoje ruke na prigušenom
svjetlu. Bile su uništene od hladnoće i leda, spaljene od anđeoske svjetlosti.
Razmišljala sam o osjećaju koji me
obuzeo. Zar smo uistinu nekoliko sati ranije bili u planinama? Prsti su mi se toliko
tresli da sam ih zabila u džepove debelog vunenog kaputa ne bih li ih sakrila. U
mojoj glavi, oči boje akvamarina zurile su u mene, svijetle i sjajne poput obojanog
stakla. Prisjetila sam se kako je Seraphina podizala anđelove ruke i noge mjereći
svaki ud kao da komad drveta. Stvorenje se činilo tako živim, tako punim života da
nisam mogla prestati misliti daje nekoliko minuta prije nego što smo došli bilo
živo. Shvatila sam da nikada nisam do kraja vjerovala da ćemo vidjeti tijelo i da
unatoč svom mom proučavanju nisam vjerovala da ću ga zaista vidjeti, dodirnuti,
punktirati mu kožu. Možda sam se u nekom kutu mozga nadala da smo u krivu.
Kada smo razrezale kožu ruke i kada se pojavilo živo meso obuzeo me strah. Ta mi
se scena stalno ponavljala, žilet koji klizi po bijeloj koži, reže i prodire. Zatim
svjetlucanje membrane na slabom svjetlu. Budući da sam bila najmlađa u grupi,
osjećala sam da moram sve dobro izvesti i preuzela sam na sebe više nego što je
bilo potrebno. Uvijek sam se trudila raditi i učiti više od ostalih. Posljednjih deset
godina provela sam dokazujući da sam dostojna ekspedicije čitala sam tekstove,
pohađala predavanja, usvajala informacije o putovanju no sve me to nije
dovoljno pripremilo. Na moju žalost reagirala sam poput početnika.
Celestine, rekao je dr. Raphael trgnuvši me iz mojih misli. Iznenadilo me da me svi
gledaju kao da očekuju da nešto kažem. Očito mije postavio pitanje.
Oprostite, rekla sam osjećajući da mi lice gori. Nešto ste me pitali?
Dr. Seraphina je objašnjavala vijeću da ste vi zaslužni za kruci jalno otkriće u spilji,
rekao je promatrajući me pozorno. Želite li nešto dodati?
U strahu da ne iznevjerim obećanje koje sam dala dr. Seraphini i bojeći se da ne
otkrijem kako sam bila glupa jer sam prešla rijeku, samo sam šutjela.
Očito je da se Celestine ne osjeća dobro, rekla je dr. Seraphina i stala u moju
zaštitu. Ako nemate ništa protiv voljela bih daje pustite da se odmori. Dopustite
mi da opišem liru.
Počela je opisivati liru vijeću sljedećim riječima. Pronašla sam Celestine uz obalu
rijeke s torbicom od teleće kože u rukama. Po iznošenoj koži odmah sam zaključila
da to nešto mora biti veoma staro. Ako se sjećate, torbica se spominje u
bilješkama o Prvoj ange lološkoj ekspediciji presvetog Clemetisa.
Naravno, odgovorio je dr. Raphael. Imate pravo. Točno se sjećam rečenice:
Najbrže što sam mogao zgrabio sam je od palog anđela i spaljenim sam je rukama
neoštećenu spremio u svoju torbu.
Tek nakon što sam otvorila torbicu i pregledala liru bila sam sigurna daje to lira o
kojoj je govorio Clematis. Presveti Clematis očito je bio previše ozlijeđen pa nije
uspio odnijeti liru iz spilje, rekla je dr. Seraphina. To je torbica koju je Celestine
pronašla.
Članove vijeća je iznenadila ova činjenica. Okrenuli su se prema meni i čekali da im
potanko sve objasnim, no ja nisam mogla izreći niti riječ. I sama sam jedva
vjerovala da sam upravo ja, od svih članova naše grupe, pronašla dugo željenu
liru.
Dr. Raphael je neko vrijeme šutio kao da procjenjuje veličinu uspjeha ekspedicije.
Zatim je energično ustao i obratio se vijeću.
Možete ići, rekao je i raspustio sastanak. Malo niže u prostorijama čeka vas hrana.
Celestine i Seraphina, možete ostati još trenutak?
Dok su drugi odlazili dr. Seraphina mije uputila ohrabrujući pogled kao da mi želi
reći da će sve biti u redu. Dr. Raphael je izvodio grupu iz prostorije zračeći mirom
kojem sam se divila. Posjedovao je snagu karaktera kojom je uspijevao
suspregnuti emocije, vrlinu koju sam željela imati. Reci mi Seraphina, rekao je,
jesu li članovi ekspedicije ispunili tvoja očekivanja?
Po mom mišljenju ekspedicija je bila vrlo uspješna, odgovorila je dr. Seraphina.
A kakva je bila Celestine?, upitao je.
Osjetila sam da me steže u trbuhu. Zar je ekspedicija bila neka vrsta testa?
Za mladu angelologinju, rekla je dr. Seraphina, impresionirala me. To što je
pronašla liru dokaz je njezinog talenta.
U redu, rekao je dr. Raphael i okrenuo se prema meni. Jesi li ti zadovoljna kako si
obavila zadatak?
Pogledala sam prvo u dr. Seraphinu, a zatim u dr. Raphaela ne znajući što da
kažem. Reći da sam zadovoljna kako sam obavila zadatak bila bi laž, no ako
ispričam što sam učinila prekršit ću obećanje koje sam dala dr. Seraphini. Na kraju
sam rekla, Voljela bih da sam se bolje pripremila.
Čitav se naš život pripremamo za takve trenutke, rekao je dr. Raphael i prekriživši
ruke kritički me promatrao. Kada dođe takav trenutak možemo se samo nadati da
smo naučili dovoljno da uspješno obavimo posao.
Bila si vrlo uspješna, dodala je dr. Seraphina. Sjajno si obavila posao.
Ne mogu pričati o svojoj reakciji, rekla sam iskreno, za mene je misija bila vrlo
stresna. Još uvijek se nisam oporavila.
Dr. Raphael zagrlio je svoju suprugu i poljubio je u obraz. Idi k ostalima, Seraphina.
Želim Celestine nešto pokazati.
Dr. Seraphina se okrenula prema meni i primila me za ruku. Bila si jako hrabra,
Celestine i jednoga dana ćeš biti izvrsna angelologinja.
Nakon što je to rekla poljubila me u obraz i otišla. Nikada je više nisam vidjela.
Dr. Raphael me iz prostorije u kojoj je bio sastanak poveo u hodnik koji je mirisao
na zemlju i gljivice. Slijedi me, rekao je i krenuo žurno niz stepenice u tamu. Na
dnu je bio drugi prolaz, duži od prvoga. Osjetila sam kako tlo postaje strmije i
trudila sam se održati ravnotežu. Sto smo dalje hodali zrak je postajao sve hladniji
i sve je lošije mirisao. Vlažan zrak prolazio mije kroz odjeću, prošao je i kroz
debelu vunenu jaknu koju sam nosila u pećini. Dotaknuvši rukama vlažne kamene
zidove shvatila sam da nepravilni zidovi nisu od kamena već od hrpe kostiju
naslagane u šupljine. Odmah sam shvatila gdje smo kretali smo se kroz
katakombe ispod Montparnassea.
Popeli smo se kroz novi hodnik stepenicama i došli u drugu zgradu. Dr. Raphael je
otključao nekoliko vrata, posljednja su vodila u svjež, hladan hodnik. Posvuda su
se vrzmali štakori ostavljajući za
sobom izgrižene ostatke trule kore krumpira i cikoriju, ratnu zamjenu za kavu.
Primio me za ruku. Skrenuli smo iza ugla i izašli na ulicu. Uskoro smo se našli
nekoliko blokova dalje od groblja, na mjestu gdje nas je čekao Panhard et
Levassor. Kada smo se približili automobilu primjetila sam da je za prozor bio
zataknut komadić papira s porukom na njemačkom. Iako nisam razumjela što piše,
pretpostavila sam da bi to mogla biti dopuštenje ili dozvola koja će nam omogućiti
da prođemo kontrole po gradu. Sada mi je postalo jasno kako možemo imati tako
skupocjen automobil i novac za gorivo Panhard et Levassor je pripadao
Nijemcima. Dr. Valko, koji je nadgledao naše tajne operacije u njemačkim
blokovima, uspio je iz toga izvući korist, barem noćas.
Vozač je otvorio vrata i ja sam uklizala u toplinu stražnjeg sjedala, a dr. Raphael se
smjestio pokraj mene. Okrenuo se prema meni i primio me svojim hladnim
rukama za lice i hladno me pogledao. Pogledaj me, rekao je proučavajući moje lice
kao da na njemu traži nešto posebno. Uzvratila sam mu pogled, po prvi puta ga
promatrajući iz takve blizine. Imao je oko pedesetak godina i izborano lice. Kosa
mu je bila prošarana sjedinama više nego kada sam ga posljednji put vidjela.
Uplašila me naša blizina. Nikada prije nisam bila toliko blizu nekom muškarcu.
Jesu li tvoje oči plave? upitao me.
Smeđe su, odgovorila sam iznenađena neobičnim pitanjem.
To će biti u redu, odgovorio je otvorivši malen putni kovčeg koji je stajao između
nas. Uzeo je satensku večernju haljinu, svilene čarape i podvezicu te par cipela.
Odmah sam je prepoznala. Bila je to ona ista haljna koju je nosila Gabriella prije
nekoliko godina.
Odjeni to, rekao je. Kada je vidio moje zabezeknuto lice dodao je, uskoro ćeš
shvatiti zašto je to neophodno.
Ali to je Gabriellino, rekla sam usprotivivši se nekontrolirano. Nisam mogla
zamisliti da je odjenem znajući što sve je ta haljina prošla. Sjetila sam se dr.
Raphaela i Gabrielle dok je bila s njim u toj haljini, no odmah sam poželjela da
nisam ništa rekla.
I kakve to ima veze? upitao je.
One noći kada je Gabriella nosila ovu haljinu, izgovorila sam ne smogavši snage da
ga pogledam u oči, vidjela sam vas zajedno. Bili ste ispred naše zgrade.
I vjeruješ da si shvatila ono što si vidjela, upitao je.
Kako sam to mogla krivo shvatiti? prošaptala sam gledajući kroz prozor u mračne
sive zgrade, svjetiljke što prolaze, depresivno zimsko lice Pariza. Bilo mi je posve
jasno što se događa.
Odjeni haljinu, rekao je strogo. Trebala bi imati više povjerenja u Gabrielline
motive. Prijateljstvo bi trebalo biti jače od beskorisnih sumnji. U ovakvim
vremenima povjerenje je sve što imamo. Ima mnogo toga što ne znaš i uskoro ćeš
shvatiti kakvim je opasnostima izložena Gabriella.
Polako sam se skinula iz svoje debele vunene odjeće. Otkopčala sam hlače i preko
glave skinula debelu vestu koje sam imala zbog zaštite od ledenog planinskog
vjetra, pa sam navukla haljinu pazeći da je ne poderem. Bila mi je prevelika, znala
sam to odmah. Prije četiri godine kada ju je nosila Gabriella najvjerojatnije bi mi
bila premalena, no za vrijeme rata izgubila sam deset kilograma i sada sam bila
sama kost i koža.
Dr. Raphael Valko se također presvukao. Dok sam se odijevala izvadio je iz svog
kovčega crnu jaknu i hlače SS uniforme i ispod sjedala izvukao sjajne, crne, jahaće
čizme. Uniforma je bila u odličnom stanju, neoštećena, i nije mirisala kao iznošena
odjeća s crnog tržišta. Pretpostavila sam da je to bio rekvizit jednog od naših
dvostrukih agenata u SSu, jednog s nacističkim vezama. Prošli su me trnci od
uniforme potpuno ga je izmijenila. Kada se odjenuo, na gornju usnicu je stavio
ljepilo i zalijepio tanke brkove. Zatim je briljantinom zalizao kosu i zakačio SS
značku na rever, sitan ali važan detalj koji me ispunio gađenjem.
Kada je završio s uređivanjem stisnuo je oči i pomno me proučio. Prekrižila sam
ruke na prsima ne bih li se sakrila od njegovog pogleda. Bilo je očito da nisam
ispunila očekivanja. Poravnao mije haljinu i namjestio mi kosu kao što je običavala
činiti moja majka kada me kao dijete vodila u crkvu.
Automobil je jurio gradom dok se nije zaustavio uz Seinu. Vojnik na mostu
pokucao je na staklo drškom revolvera. Vozač je otvorio prozor i rekao nešto na
njemačkom pokazavši hrpu papira. Vojnik je pogledao prema nama zadržavši
pogled malo duže na dr. Raphaelu.
Guten Abend, rekao je dr. Raphael, po mome mišljenju, savršenim njemačkim
naglaskom.
Guten Abend, promrmljao je vojnik dok je pregledavao papire, a zatim nam dao
znak da možemo proći.
Dok smo se penjali širokim kamenim stepenicama glavnog ulaza koje su vodile do
niza stupova ispred klasicističke fasade, prošli smo kraj muškarca u večernjem
odijelu i prekrasne ženu u njegovu naručju. U usporedbi s njom sigurno sam
izgledala bolesno i iscrpljeno. Bila sam premršava i jako blijeda. Stavila sam kosu u
punđu i nama zala usne ružem koji sam uzela iz kovčega dr. Raphaela, no nisam se
mogla mjeriti s njihovim uređenim frizurama i odmorenim licima. Tople kupke,
puder, parfem i čista odjeća za mene ili bilo koga u okupiranoj Francuskoj nisu
postojali. Gabriella je ostavila kristalnu bočicu Shalimara koju sam prisvojila nakon
što je otišla, vrijedan podsjetnik na sretnija vremena, no nisam se usuđivala staviti
ni kap da ga ne bi potrošila. Udobnosti sam se sjećala iz djetinjstva, nešto što sam
osjetila jednom i nikada više, poput mliječnih zuba. Teško me se moglo zamijeniti
s nekom od ovih žena. No držala sam se za ruku dr. Raphaela i trudila se ostati
smirena. Hodao je brzo i samopouzdano i na moje iznenađenje vojnici su nas
propuštali bez incidenta. Odjednom smo se našli u toploj, bučnoj, luksuznoj
dvorani.
Poveo me stepenicama na drugu stranu dvorane do privatnog stola na balkonu.
Trebalo je vremena da se priviknem na buku i čudnu rasvjetu, no čim mije to
uspjelo ispred mene se pružila dugačka i velika blagovaonica s visokim stropom i
ogledalima u kojima se odražavalo mnoštvo, negdje uhvativši ženski zatiljak, a
negdje svjetlucanje lančića džepnog sata. Crvene zastave sa crnim svastikama
visjele su pravilno raspoređene po čitavoj prostoriji. Stolovi su bili prekriveni
bijelim stolnjacima, odgovarajućim posuđem i buketima cvijeća koji su se nalazili
na sredini stola vidjeti ruže u to vrijeme bilo je čudo.
Kristalni lusteri bacali su treperavu svjetlost koja se zaustavljala na satenskim
cipelama i tamnom parketu. Šampanjac, nakit i lijepi ljudi okupili su se uz svjetlo
svijeća. Prostorija je bila ispunjena rukama koje su podizale čaše i vikale Zum
Wohl,! Zum Wohl! Nisam mogla vjerovati koliko se vina točilo od jednog kraja
prostorije do drugog. Bilo je teško naći hranu, a vino je bilo nemoguće nabaviti
bez veza s okupatorima. Ćula sam da su Nijemci oduzeli na tisuće boca šampanjca,
a moj obiteljski podrum potpuno opustošili. Za mene je i jedna boca predstavljala
luksuz. No ovdje je vino teklo u potocima. Tada sam shvatila koliko su drugačiji
životi pobjednika od života gubitnika.
S balkona sam počela pozornije promatrati sudionike zabave. Na prvi pogled su se
činili kao i bilo koji gosti što posjećuju elegantne zabave. No pažljivijim
promatranjem uočila sam da se dio gostiju razlikovao svojom pojavom. Bili su
mršavi i koščati, visokih jagodica i velikih, mačkastih očiju koje kao da su bile
izrezane iz nekog uzorka. Njihova plava kosa, svjetlucava koža i neuobičajena
visina izdvajala ih je kao nefilske goste.
Zamor se pojačavao dok su konobari hodali kroz gomilu dijeleći čaše šampanjca.
Ovo je, rekao je dr. Raphael pokazavši na stotine gostiju ispod nas, ono što sam ti
htio pokazati.
Pogledala sam ponovno u mnoštvo i postalo mije mučno. Takvo veselje dok
Francuska gladuje.
Dok Europa gladuje, ispravio me.
Odakle im toliko hrane? upitala sam. Toliko vina, tako lijepe odjeće i finih cipela?
Sada razumiješ, rekao je blago se smiješeći. Htio sam da vidiš što mi radimo, što je
naš cilj. Ti si mlada. Možda ti je teško shvatiti protiv čega se borimo.
Nagnula sam se nad sjajnu mjedenu ogradu, a ruke su mi gorjele na hladnom
metalu.
Angelologija nije samo neka teorijska igra, poput šaha, rekao je. Znam da se na
početku školovanja, kada se divimo Bonaventuri i
Augustinu možda tako čini. No tvoj posao nije samo pobjeda u debatama o
holomorfizmu i crtanje taksonimija o anđelima čuvarima. Tvoj posao je i ovdje, u
stvarnom svijetu, rekao je i rukom pokazao na mnoštvo.
Primijetila sam strast u njegovom glasu dok je govorio i prisjetila se Seraphinina
upozorenja nakon što sam ušla u Đavolje ždrijelo. Mi imamo dužnosti prema
svijetu u kojem živimo i u koji se vraćamo. Ima još toliko toga što moramo učiniti.
Tebi je jasno da ovo nije samo borba između malog broja onih koji pružaju otpor i
okupatorske vojske. To je rat do potpunog iscrpljenja protivnika koji traje
neprekidno od samoga početka. Sv. Toma Akvinski vjerovao je da su anđeli pali
nakon dvadesetak sekundi stvaranja njihova zla priroda je gotovo stalno remetila
savršenost svemira, ostavivši veliku pukotinu između dobra i zla. Samo dvadeset
sekundi svemir je bio čist, savršen, jedinstven. Zamisli kako bi bilo postojati samo
tih dvadeset sekundi živjeti bez straha od smrti, bez boli, bez sumnji. Zamisli.
Zatvorila sam oči i pokušala zamisliti takav svijet. Nisam uspjela.
Dvadeset sekundi sve je bilo savršeno, rekao je uzevši dvije čaše šampanjca. Mi
smo dobili ostatak.
Popila sam gutljaj hladnog, suhog šampanjca. Bio je tako ukusan da mi se jezik
stisnuo od užitka kao da ga nešto boli.
Dr. Raphael je nastavio, u naše doba zlo je prevladalo. No mi se i dalje nastavljamo
boriti. Ima nas na tisuće u svakome dijelu svijeta i tisuće stotine tisuća njih.
Postali su toliko moćni, rekla sam promatrajući bogatstvo na plesnome podiju
ispred sebe. Moram vjerovati da nije uvijek bilo ovako.
Osnivači angelologije posebno su pažljivo planirali uništenje svojih neprijatelja.
Međutim toliko su to proučavali da su se precijenili, mislili su da će borba brzo
završiti. Nisu shvaćali koliko Stražari i njihova djeca mogu biti hiroviti i kako uživaju
u trikovima, nasilju i destrukciji. Premda su bili anđeli i posjedovali nebesku
ljepotu svojih predaka, njihova su djeca bila zaražena nasiljem. Zato su zauzvrat
zatrovali sve što su dotakli.
Dr. Raphael je na trenutak zašutio.
Razmisli kakav je očaj obuzeo Stvoritelja kada nas je krenuo uništavati, kakva je
tuga oca koji ubija svoju djecu, produžetak svoga djelovanja. Utopili su se milijuni
ljudi, nestala je čitava civilizacija no Nefili su i dalje opstali. Ekonomska pohlepa,
socijalna nepravda, rat to su bila očitovanja zla u našem svijetu. Jasno je da
uništavanjem života na planetu zlo nije iskorijenjeno. Usprkos svoj njihovoj
mudrosti presveti očevi to nisu ispitali. Nisu se u potpunosti pripremili za borbu.
Oni su primjer kako i najpredaniji angelolog može pogriješiti ako ignorira povijest.
Naš posao je uzeo maha za vrijeme inkvizicije, iako smo ubrzo poslije uspjeli
izgubiti posjede. Devetnaesto stoljeće bilo je jednako zabrinjavajuće jer su se
teorije Spencera, Darwina i Marxa izokrenule u sustav društvene manipulacije. Ali
u prošlosti smo uvijek povratili izgubljeno. Sada se opet počinjem brinuti.
Ponestaje nam snage. Kampovi smrti puni su naših ljudi. Nefili su s Nijemcima
odnijeli najveću pobjedu. Već su duže vrijeme čekali ovakvu vrstu političke
stranke.
Shvatila sam da je sad trenutak u kojem bih mogla postaviti pitanje koje me već
neko vrijeme kopkalo. Zar mislite da su nacisti Nefili?
Ne baš, odgovorio je. Nefili su paraziti koji se hrane ljudskim društvom. Oni su
miješani poluljudi, poluanđeli i to im daje određenu fleksibilnost u prebacivanju
iz jednog društva u drugo. Kroz povijest su se vezali uz grupe poput nacista,
promovirali ih i davali im financijsku i vojnu pomoć radeći tako na svom uspjehu.
To je vrlo stara i vrlo uspješna praksa. Kada bi koja grupa pobijedila, Nefili bi
preuzeli nagrade, tiho bi podijelili plijen, a zatim se vratili svojim privatnim
životima.
Ali zovu ih Slavnima, rekla sam.
Da, i mnogi od njih i jesu slavni. Njihovo bogatstvo kupuje im zaštitu i privatnost,
nastavio je. Jako ih puno ima ovdje. U stvari, volio bih te upoznati s jednim jako
važnim gospodinom.
Ustao je i rukovao se s visokim, plavokosim gospodinom u pre divnom svilenom
smokingu koji mi je djelovao poznato, no nisam
se mogla sjetiti otkuda. Možda smo se ranije sreli jer me znatiželjno promotrio od
glave do pete, s osobitim je zanimanjem gledao moju haljinu.
Herr Reimer, rekao je muškarac. Prisno oslovljavanje i lažno ime dr. Raphaela
ukazalo mije da nije znao tko smo. Pričao je s dr. Rap haelom kao da su kolege.
Nisam vas baš viđao u Parizu u posljednje vrijeme zar vam je rat pokvario užitak?
Dr. Raphael se nasmijao i rekao, ne, samo sam provodio vrijeme s ovom ljupkom
mladom damom. Ovo je moja nećakinja Christina. Christina, ovo je Percival
Grigori.
Ustala sam i pružila mu ruku. Poljubio ju je dotaknuvši me hladnim usnama.
Lijepa djevojka, rekao je iako me jedva pogledao. Svu pažnju usmjerio je na moju
haljinu.
Nakon što je izvadio tabakeru iz džepa i ponudio dr. Raphaela cigaretom, podigao
je upaljač kojim se Gabreilla koristila prije četiri godine. U tom času otkrila sam
njegov identitet. Percival Grigori bio je Gabriellin ljubavnik, on je bio taj kojega
sam vidjela u njezinom naručju. Promatrala sam ga u šoku dok je dr. Raphael
vodio površan razgovor o politici i kazalištu, dodirujući samo najvažnije ratne
događaje. Zatim je Percival Grigori kimnuo i napustio nas.
Sjela sam na stolac i nije mi bilo jasno odakle bi dr. Raphael mogao poznavati tog
čovjeka, niti kako se Gabriella s njim spetljala. Odlučila sam biti mudra u svojoj
zbunjenosti pa sam šutjela.
Osjećaš li se bolje? upitao je dr. Raphael.
Bolje?
Bilo ti je loše od puta.
A, da, odgovorila sam gledajući u svoje ruke koji su bile crvene kao da sam dobila
opekline od sunca. Sve će biti u redu. Imam svijetlu put. Trebat će par dana da
prođe. Želeći promijeniti temu upitala sam, niste završili priču o nacistima. Jesu li
oni pod kontrolom Nefila? I ako jesu, kako bismo ih mi mogli pobijediti?
Nefili su vrlo jaki, no kada su poraženi a do sada su svaki puta bili poraženi brzo
nestanu i ostave ljude da sami izdrže kaznu kao
da su oni učinili sva zlodjela. Ima nacista i među Nefilima, no na vlasti su čistokrvni
ljudi. Zato ih je tako teško uništiti. Ljudi razumiju, pa čak i žele zlo. Postoji nešto u
našoj prirodi što voli zlo. Mi smo povodljivi.
Damo se manipulirati, rekla sam.
Da, možda je manipulacija bolja riječ. Velikodušnija.
Utonula sam u baršunasti stolac, a meka tkanina gladila mi je leđa. Činilo mi se da
mi odavno već nije bilo tako toplo. U prostoriji je započela muzika i parovi su
počeli plesati ispunivši podij.
Dr. Raphael, upitala sam ohrabrivši se od šampanjca, mogu li vas nešto upitati?
Naravno, odgovori.
Zašto ste me pitali imam li plave oči?
Pogledao me i na trenutak sam pomislila da bi mi mogao reći nešto o sebi, nešto
što bi moglo otkriti njegov unutrašnji život koji je skrivao od svojih učenika. Glas
mu je postao mekši dok je govorio, to je nešto što si trebala naučiti na mojim
predavanjima, draga moja. Kako izgledaju Titani? Kakav je njihov genetski kod?
Prisjetila sam se njegovih predavanja i zacrvenila se od srama. Naravno, sjetila
sam se. Nefili su imali svjetloplave oči, svijetlu kosu i bili su natprosječne visine.
Da, rekla sam, sada se sjećam.
Ti si dosta visoka i mršava. Mislio sam da ćemo lakše proći čuvare ako imaš plave
oči.
Popila sam sav šampanjac u brzom gutljaju. Nisam voljela biti u krivu, pogotovo ne
u društvu dr. Raphaela.
Reci mi, rekao je dr. Raphael, znaš li zašto smo tebe poslali u ekspediciju?
Iz znanstvenih razloga, odgovorila sam. Da pregledam anđela i sakupim empirijske
dokaze. Da napišem informacije o tijelu u naš izvještaj. Da pronađem liru koju je
Clematis ostavio.
Da, lira je bila bit ekspedicije, rekao je dr. Raphael. No jesi li ikada promislila zašto
bi jedan neiskusan angelolog bio poslan u misiju takvog kalibra? Zašto je
Seraphina, koja ima samo četrdeset godina vodila grupu, a ne jedan od starijih
članova?
Odmahnula sam glavom. Znala sam da je ona imala vlastite profesionalne
ambicije, no bilo mi je čudno da dr. Raphael nije išao s nama, pogotovo nakon
ranijih radova o Clematisu. Znala sam da su mene uključili kao nagradu za
pronalazak lokacije spilje, no možda je postojao još neki razlog.
Seraphina i ja željeli smo poslati mladog angelologa u spilju, rekao je gledajući me
ravno u oči. Ti nisi bila toliko profesionalno izložena. Nisi imala predrasuda.
Nisam sigurna da shvaćam što želite reći, rekla sam odloživši praznu kristalnu čašu
na stol.
Da sam išao ja, vidio bih samo ono što sam očekivao da ću vidjeti. Ti si pak vidjela
ono što je bilo ondje i otkrila si ono što drugi nisu. Reci mi iskreno, kako sije
pronašla? Što se dogodilo u spilji?
Sigurna sam da vam je dr. Seraphina predala izvještaj odgovorila sam i postala
nervozna.
Ona je opisala fizičke detalje, broj fotografija, koliko vam je trebalo od podnožja
do vrha planine. Logistiku je dobro obavila. Ali to nije sve, zar ne? Još se nešto
dogodilo, nešto što te uplašilo.
Zao mi je, no ne znam na što ciljate.
Zapalio je cigaretu i zavalio se dublje u stolac zabavljajući se ispu hivanjem dima.
Bilo mi je još neugodnije jer je postajao sve zgodniji. Naposljetku je rekao, Čak i
sada, u Parizu, tebe je strah.
Popravila sam satensku haljinu i odgovorila, ne znam kako bih to točno opisala.
Bilo je nešto zastrašujuće u pećini. Dok smo se spuštali u jamu sve je postajalo
tako jako.. .mračno.
To se čini posve normalno, rekao je. Jama je duboko ispod zemlje.
Ne fizička tama, odgovorila sam ne znajući jesam li tim odgovorom otkrila previše.
Bilo je to nešto drugo. Neka elementarna tama, čista tama, ona tama koja se
osjeća kada se probudimo usred noći u hladnoj, praznoj sobi, dok vani u daljini
padaju bombe, noćna mora u nečijoj glavi. Tama koja dokazuje posrnulu narav
našeg svijeta.
Dr. Raphael je gledao u mene i čekao da nastavim.
Nismo bili sami u Đavoljem ždrijelu. Stražari su nas tamo čekali.
Nastavio me gledati i više nisam mogla reći je li to bio pogled pun divljenja, straha
ili kao što sam se potajno nadala, divljenja. Drugi bi sigurno to spomenuli,
prekinuo me.
Bila sam sama, rekla sam i prekršila obećanje koje sam dala dr. Seraphini. Ostavila
sam grupu i prešla rijeku. Onesvijestila sam se pa se ne sjećam svih detalja. Znam
samo da sam ih vidjela. Stajali su u mračnim ćelijama kao i onda kada ih je vidio
Clematis. Jedan me pogledao. Osjetila sam njegovu želju za slobodom, želju da
bude među ljudima, da ga vole. Anđeo nas je čekao tisućama godina.
Dr. Raphael Valko i ja otišli smo na hitan sastanak vijeća u jutarnjim satima.
Lokacija je određena na brzinu i svi smo se premjestili s mjesta zadnjeg sastanka u
središnji dio naših zgrada na Montparnasseu, Athenaeum. Impozantan i
veličanstven, Athenaeum se nije koristio za vrijeme okupacije. Nekada ispunjen
knjigama i studentima, zvukom listanja i šaputanjem knjižničara, danas je imao
prazne police i kuteve pune paučine. Nisam kročila u knjižnicu godinama i kada
sam vidjela promjenu zažalila sam za vremenom u kojem nisam imala drugih briga
od učenja.
Promjena lokacije bila je nužna zbog predostrožnosti no zbog toga smo izgubili
dosta vremena. Nakon što smo napustili zabavu mladi vojnik na biciklu predao
nam je poruku iz koje smo saznali da je sastanak i da moramo doći. Kada smo došli
na dogovoreno mjesto, primili smo drugu poruku sa šiframa koje su nas trebale
odvesti na točno mjesto. Bilo je skoro dva ujutro kada smo sjeli za stol u Athea
neumu.
Dvije male svjetiljke na sredini stola bacale su slabo prozirno svjetlo na sve
okupljene. U zraku se osjećala napetost i neka energija koja mije davala do znanja
da se dogodilo nešto važno. To mije potvrdila i ozbiljnost s kojom su nas članovi
vijeća dočekali. Izgledalo mije kao da smo prekinuli sprovod.
Dr. Raphael je zauzeo mjesto na čelu stola i dao mi znak da sjednem na klupicu
pored njega. Na moje veliko iznenađenje na drugome kraju stola je sjedila
Gabriella LeviFranche. Nisam je vidjela četiri
godine, no izgledala je gotovo jednako. Nosila je i dalje crnu bobi frizuru, usnice
našminkane svjetlocrveno, a djelovala je mirno i oprezno. Za razliku od nas koji
smo tijekom rata zapali u anemično stanje iscrpljenosti, Gabriella je djelovala
poput uhranjene i zaštićene žene. Bila je bolje odjevena od bilo kojeg angelologa
ovdje.
Primjetivši da sam stigla s dr. Raphaelom optužujući je podigla obrvu iznad
zelenog oka. Bilo je očito da naše rivalstvo nije prestalo. Gabriella je bila
sumnjičava prema meni, kao što sam i ja bila prema
njoj
Sve mi ispričajte, rekao je dr. Raphael glasom slomljenim od emocija. Želim znati
kako se točno sve dogodilo.
Automobil se zaustavio pred kontrolom na mostu SaintMichel, odgovorila je
starija angelologinja, časna sestra koju sam već vidjela prije nekoliko godina.
Njezin težak crni veo i slabo svjetlo učinili su od nje produžetak mračne prostorije.
Nije se vidjelo ništa osim skvrčenih prstiju kojima se držala za sjajan stol. Stražari
su ih prisilili da izađu iz automobila i pretražili su ih. Zatim su ih odveli.
Odveli? upitao je dr. Raphael. Kamo?
Ne znamo, rekao je dr. LeviFranche, Gabriellin ujak, a male okrugle naočale stršale
su mu na nosu. Upozorili smo naše ljude u svakom arrondissementu u gradu.
Nitko ih nije vidio. Zao mi je što moram reći da bi mogli biti bilo gdje.
A što se dogodilo sa stvarima koje su vozili?upitao je dr. Raphael.
Gabriella je ustala i stavila težak kožni kovčeg na stol. Položivši na njega svoje
sitne prste rekla je, lira je ostala sa mnom. Ja sam bila u automobilu iza dr.
Seraphine. Cim sam vidjela da su uhapsili naše agente naredila sam vozaču da
skrene i odveze nas natrag na Mont parnasse. Nasreću kovčeg sa stvarima je bio
kod mene.
Dr. Raphael je opustio ramena od olakšanja. Znači kovčeg je siguran, no drže naše
agente.
Jasno je da nikada neće pustiti tako dragocjene zarobljenike a da ne zatraže
zauzvrat nešto jednako vrijedno, rekla je časna sestra.
Koji su njihovi uvjeti? upitao je dr. Raphael.
Razmjena predmeti u zamjenu za angelologe.
I što se točno misli pod predmetima? upitao je tiho dr. Raphael.
Nisu bili detaljni, odgovorila je. No nekako znaju da smo donijeli nešto vrijedno iz
Rodopa. Mislim da bismo im trebali ispuniti želje.
To je nemoguće, rekao je dr. LeviFranche. To ne dolazi u obzir.
Moje mišljenje je da oni ne znaju što smo točno pronašli u Rodo pima, već da
samo nagađaju da je nešto vrijedno, rekla je Gabriella uspravivši se na stolcu.
Možda su im agenti već priznali što su pronašli u spilji, rekla je časna sestra. U
takvim mukama to bi bilo posve normalno.
Vjerujem da će naši angelolozi poštivati pravila, odgovorio je pomalo ljutito dr.
Raphael. Ako imalo poznajem Seraphinu, ona neće dopustiti ostalima da
progovore. Okrenuo se prema meni i mogla sam vidjeti male graške znoja na
njegovom čelu. Ona će izdržati njihovo ispitivanje iako znamo koliko ono ponekad
može biti okrutno.
Zavladala je tuga. Svi smo znali koliko Nefili mogu biti brutalni prema našim
agentima, pogotovo kada žele nešto saznati. Ćula sam priče o njihovim metodama
i mogla sam samo zamišljati što su sve u stanju učiniti mojim kolegama ne bi li iz
njih izvukli informacije. Nisam mogla znati što će se dogoditi, no bilo mi je posve
jasno da je ova večer bila vrlo važna. Ako izgubimo ono što smo pronašli u pećini,
čitav naš trud bit će uzaludan. Otkrića su bila dragocjena, no zar ćemo uistinu
žrtvovati čitav angelološki tim zbog toga?
Jedno sigurno znamo, rekla je časna gledajući na svoj ručni sat. Još uvijek su živi.
Primili smo poziv prije dvadesetak minuta. Ja sam osobno razgovarala sa
Seraphinom.
Je li mogla slobodno govoriti? upitao je dr. Raphael.
Molila nas je da napravimo razmjenu, odgovorila je. Posebno je naglasila da dr.
Raphael ide naprijed.
Dr. Raphael je prekrižio ruke iza leđa. Izgledalo je kao da gleda nešto na stolu. A
što vi mislite o takvoj razmjeni? upitao je obrativši se vijeću.
Nemamo puno izbora, odgovorio je dr. LeviFranche. Takva se razmjena protivi
našem protokolu. Nikada prije nismo učinili nešto slično i vjerujem da ni sada ne
bismo trebali napraviti iznimku, kolikogod nam bila dragocjena dr. Seraphina.
Jednostavno im ne možemo predati predmete pronađene u spilji. Stotinama
godina smo planirali kako da ih se domognemo.
Bila sam užasnuta hladnoćom kojom je Gabriellin ujak pričao o mojoj profesorici.
Moj bijes se malo ublažio kada sam vidjela da ga i Gabriella gleda istim onim
netrpeljivim pogledom koji je jednom uputila meni.
S druge strane pak, rekla je časna sestra, dr. Seraphinina stručnost odvela nas je
do otkrića. Ako je izgubimo kako ćemo nastaviti dalje?
Nije moguće izvršiti razmjenu, dr. LeviFranche je nastavio. Nismo još ni pregledali
zabilješke niti razvili fotografije. Bez toga je ekspedicija potpuno besmislena.
A što je s lirom, dodao je Vladimir, ne mogu niti zamisliti posljedice kada bi došla u
njihove ruke. Posljedice po čitav svijet.
Slažem se, rekao je dr. Raphael. Instrument im se ne smije predati ni pod koju
cijenu. Sigurno postoji neko rješenje.
Meni je jasno da se vi baš ne slažete s mojim mišljenjem, rekla je časna. No taj
instrument nije vrijedan ljudskoga života. Moramo napraviti razmjenu.
Ali blago koje smo danas pronašli je kruna dugogodišnjeg truda, usprotivio se
Vladimir svojim jakim ruskim naglaskom. Ne mislite valjda da bismo trebali uništiti
nešto za što smo toliko naporno radili?
Točno to mislim, odgovorila je časna. Ima trenutaka kada moramo shvatiti da
nemamo moć u određenim stvarima, da je to van naše kontrole i daje Bog taj koji
će odlučiti.
Smiješno, rekao je Vladimir.
Dok su članovi vijeća izmijenjivali argumente ja sam promatrala dr. Raphaela koji
mi je sjedio tako blizu da sam mogla osjetiti kise loslatku aromu šampanjca koji
smo pili samo nekoliko sati ranije. Vidjela sam da razmišlja i čeka da ostali iscrpe
svoje argumente. Na
pokon je ustao i zamolio tišinu. Tišina, rekao je strogo kao nikada ranije.
Članovi vijeća su se okrenuli iznenađeni autoritetom u njegovom glasu. Iako je bio
predsjednik vijeća i naš najcjenjeniji znanstvenik, rijetko je pokazivao svoj
autoritet.
Ranije ove večeri poveo sam ovu mladu angelologinju na druženje. Bio je to bal
koji su organizirali naši neprijatelji. I mislim da mogu reći daje to popriličan
događaj, zar ne, Celestine?
Ostavši bez teksta, samo sam kimnula.
Dr. Raphael je nastavio, razlog zbog kojeg sam to učinio bio je praktične prirode.
Želio sam joj pokazati naše neprijatelje izbliza. Želio sam da shvati da su oni protiv
kojih se borimo ovdje, da žive s nama u našim gradovima i kradu, ubijaju i haraju
dok mi bespomoćno gledamo. Mislim daje shvatila lekciju. No čini mi se da bi
mnogi od vas trebali jednu takvu poučnu epizodu. Očito smo zaboravili zašto smo
ovdje.
Pokazao je na kovčeg.
Ovo je bitka koju ne smijemo izgubiti. Naši osnivači koji su riskirali da ih proglase
hereticima kada su započinjali s radom, koji su sačuvali tekstove za vrijeme
crkvenih čistki i spaljivanja, koji su prepisivali Enohova proročanstva i riskirali
živote da prenesu informacije i izvore to je borba koju mi nastavljamo. Ono o
čemu raspravlja Bonaventura i njegovi Komentari sentencija koji tako elokventno
govore o osnovama angelološke metafizike te da su anđeli istovremeno i
materijalna i spiritualna bića. Nastavljamo se na oca skolastike, Duna Scotta i
stotine tisuća drugih koji su se borili da unište spletke zlih. Koliko ih je već
žrtvovalo svoje živote za naš cilj? Koliko će ih drage volje učiniti to opet? To je
njihova borba. Pa ipak sve te mnoge godine vodile su do ovog trenutka u kojem
imamo mogućnost izbora. Teret se nekako zatekao na našim leđima. Imamo moć
da odlučujemo o budućnosti. Možemo nastaviti borbu ili se predati. Zatim je
ustao, otišao do kovčega i uzeo ga u ruke. Moramo odlučiti iz ovih stopa. Glasat
ćemo.
Čim je pozvao vijeće na glasanje svi članovi su podigli ruke. Ostala sam šokirana.
Gabriella, koja prije nije smjela ni pohađati sastan
ke, a kamoli donositi odluke, imala je pravo glasati, dok mene koja sam provela
godine pripremajući se za ekspediciju i koja sam riskirala svoj život u pećini nisu ni
pogledali. Gabriella je bila angelolog, a ja sam još uvijek bila početnik. Oči su mi se
od ljutnje i poraza ispunile suzama tako da sam nazirala samo obrise u prostoriji.
Gabriella je glasala za razmjenu, kao i dr. Raphael i časna. Mnogi su drugi,
međutim, željeli ostati vjerni pravilima. Nakon što su se izbrojali glasovi desilo se
daje jednak broj bio za i protiv.
Ima nas jednak broj za i protiv, rekao je dr. Raphael.
Članovi vijeća su se počeli pogledavati kao da razmišljaju tko bi od njih mogao
promijeniti svoju odluku.
Predlažem, rekla je Gabriella uputivši mi pogled u kojem se nazirala nada, da
dopustimo Celestine da glasa. Nije li samim time što je bila član ekspedicije
zaslužila pravo glasa?
Svi su uprli svoje poglede u mene. Članovi vijeća su se složili, moj glas će odlučiti.
Razmišljala sam što da učinim znajući da sam s ovom odlukom napokon postala
njihov član.
Vijeće je čekalo moju odluku.
Ispričala sam se nakon glasanja, izišla u prazan hodnik i počela trčati koliko su me
noge nosile. Kroz hodnike i široke stepenice izašla sam u noć, a moje cipele
slijedile su ritam moga srca. Znala sam da ću pronaći samoću u dvorištu, na mjestu
gdje smo Gabriella i ja često odlazile, na onom istom mjestu na kojemu sam
ugledala zlatni upaljač koji je večeras koristilo nefilsko čudovište. Dvorište je uvijek
bilo prazno, čak i danju, a ja sam morala biti sama. Suze su mi mutile vid željezna
ograda koja je okruživala staro zdanje topila se, veličanstvena breza slonovske
kože je nestajala, a oštar srp mladog mjeseca na nebu zamutio se u
neprepoznatljiv oblak.
Nakon što sam provjerila da me nitko ne slijedi čučnula sam iza zida, sakrila lice u
ruke i zaplakala. Plakala sam za dr. Seraphinom i ostalim članovima ekspedicije
koje sam izdala. Plakala sam zbog tereta koji je glasanje stavilo na moju savijest.
Shvaćala sam da je moja odluka bila korektna, no ta me žrtva slomila, uništila
moju
vjeru u samu sebe, svoje kolege i naš posao. Izdala sam svoju učiteljicu, svoju
mentoricu. Odrekla sam se žene koju sam voljela kao da mi je majka. Dobila sam
pravo glasa, no izgubila sam vjeru u angelologiju.
Iako sam i dalje imala debelu vunenu jaknu, ispod nje nisam nosila ništa osim
tanke haljine koju mi je dao dr. Raphael. Obrisala sam oči dlanom i drhtala. Noć je
bila ledena, potpuno mirna i tiha, postalo je puno hladnije. Polako sam se smirila,
duboko uzdahnula i pripremala se vratiti kada sam začula tiho šaputanje koje je
dolazilo negdje s bočne strane zgrade.
Povukla sam se dublje u sjenu i čekala pitajući se tko bi mogao izlaziti iz zgrade na
taj izlaz budući da se normalno prolazilo kroz trijem na glavnome ulazu. Tada se u
dvorištu pojavila Gabriella. Sap tala je nešto Vladimiru čiji je izraz lica odavao daje
nešto jako važno u pitanju.
Pokušala sam ih bolje vidjeti. Gabriella je bila posebno lijepa na mjesečini njezina
crna sjajna kosa i crveni ruž na usnama bili su u snažnom kontrastu s bjelinom
njezine kože. Nosila je skupocjen smeđi kaput uskog kroja s pojasom, očito šivan
po mjeri. Nije mi bilo jasno gdje je našla takav kaput niti kako ga je platila.
Gabriella se uvijek lijepo odijevala, no za mene je odjeća poput njezine postojala
samo na filmovima.
Iako je nisam vidjela godinama, dobro sam poznavala njezin govor tijela. Bore na
čelu značile su da je razmišljala o onome što ju je Vladimir upitao. Iznenadan
bljesak u očima praćen namještenim smješkom govorio je da mu je odgovorila
uobičajeno samouvjereno, duhovito u obliku aforizma, zajedljivo. On ju je pozorno
pratio i ni na trenutak nije skidao oči s nje.
Dok su razgovarali jedva da sam disala. Zbog svega što se te večeri dogodilo
Gabriella je morala biti uznemirena koliko i ja. Gubitak četvoro angelologa i
prijetnja da izgubimo sve što smo pronašli u ekspediciji bilo je dovoljno da uništi
atmosferu, iako je odnos između dr. Seraphine i Gabrielle nije bio tako blizak. No
unatoč svemu njih dvije bile su nekoć vrlo bliske i znala sam daje Gabriella voljela
našu
profesoricu. No sada u dvorištu, Gabriella mi se učinila teško mi je i izgovoriti tu
riječ veselom. Imala je držanje pobjednika koji je dobio tešku bitku.
Odjednom se pojavio snop svjetala i u dvorištu se zaustavio automobil. Farovi su
bili upereni u željezna vrata i osvjetljavali veliku brezu čije su se grane pružale kroz
vlažan zrak poput pipaca. Iz automobila je izašao muškarac. Gabriella je pogledala
preko ramena, crna kosa joj je uokviravala lice u obliku kacige. Muškarac je bio
zgodan i visok, u sakou s dvostrukim kopčanjem i sjajnim cipelama. Djelovao mi je
profinjeno. Takva otmjenost bila je egzotična za vrijeme rata, a te me večeri
okruživala sa svih strana. Kada se približio shvatila sam da je to Percival Gregori,
Nefil kojeg sam te večeri upoznala. Gabriella ga je odmah prepoznala i dala mu
znak da je pričeka kod automobila. Poljubila je Vladimira u oba obraza i krenula
prema svom ljubavniku.
Još sam se više povukla u sjenu nadajući se da me neće otkriti. Gabriella mi je bila
tako blizu, udaljena samo nekoliko metara, čula bi me da sam joj nešto šapnula u
prolazu. Zbog te blizine uspjela sam vidjeti kovčeg koji je sadržavao blago iz
Rodopa. Gabriella gaje nosila Percivalu Grigoriu.
Ta spoznaja me tako izbacila iz takta da sam izišla iz sjene. Ugledavši me, Gabriella
se nakratko zaustavila. Pogledi su nam se sreli i shvatila sam da me nije briga što
će vijeće odlučiti. Gabriella je čitavo vrijeme planirala predati kovčeg svom
ljubavniku. U tom trenutku njezino čudno ponašanje koje je trajalo godinama
nestanci, nevjerojatan uspon u angelološkim krugovima, udaljavanje od dr.
Seraphine, novac koji joj je dolazio niotkuda sve je imalo smisla. Dr. Seraphina je
imala pravo. Gabriella je radila za naše neprijatelje.
Što to radiš? upitala sam je glasom koji kao da nije pripadao meni.
Vrati se unutra, odgovorila je vidno zbunjena mojim prisustvom. Govorila je jako
tiho kao da ju je strah da bi nas mogli čuti.
Ne možeš to učiniti, prošaptala sam. Ne sada nakon svega što smo prošli.
Ja vas samo želim poštedjeti daljnjih patnji, rekla je i uputila se prema automobilu.
Sjela je na stražnje sjedalo, a Percival Grigori je zatvorio vrata za njom.
Na trenutak sam ostala paralizirana, no dok je automobil nestajao u zamršenoj
tami uskih ulica, došla sam k sebi. Otrčala sam preko dvorišta u zgradu, a strah me
tjerao sve dalje i dalje kroz široki, hladni hodnik.
Iznenada sam čula kako me netko zove s kraja hodnika. Celestine! viknuo je dr.
Raphael i prepriječio mi put. Hvala bogu da si dobro.
Ne, rekla sam boreči se za dah. Gabriella je otišla s kovčegom. Upravo se vraćam iz
dvorišta. Ukrala gaje.
Slijedi me, rekao je i bez daljnjih me objašnjenja poveo napuštenim hodnicima
natrag u Athenaeum. I Vladimir se vratio. Kratko me pozdravio ozbiljna lica.
Pogledala sam iza njega i vidjela da su prozori na kraju prostorije porazbijani.
Hladan i neugodan povjetarac padao je na unakažena tijela članova vijeća, njihovi
leševi ležali su u lokvi krvi na podu.
Bila sam toliko potresena prizorom da sam mogla samo stajati u nevjerici.
Pridržala sam se za stol za kojim smo vijećali nad životom moje profesorice ne
znajući je li prizor ispred mene stvaran ili je to samo ružan san. Brutalan način na
koji su bili ubijeni bio je stravičan. Časna sestra je ustrijeljena izbliza ravno u čelo,
halja sva u krvi. Gabriellin ujak, dr. LeviFranche, ležao je na mramornome podu
razbijenih naočala, također u krvi. Još dvoje članova vijeća ležalo je na stolu.
Zatvorila sam oči i okrenula se. Bilo mi je lakše jedino kada me dr. Raphael čvrsto
primio u naručje. Naslonila sam se na njega, a gorkoslatki miris njegova tijela
pružio mi je utjehu. Zamišljala sam kako će kad otvorim oči sve biti kao što je bilo
nekoć Athenaeum će biti pun sanduka, papira i zaposlenih asistenata koji pakiraju
naše knjige. Članovi vijeća sjedit će oko stola i proučavati karte dr. Raphaela o
ratnom stanju u Europi. Škola će biti otvorena, a članovi vijeća živi. No kada sam
otvorila oči ponovno me pogodio užasni masakr. Nisam mogla pobjeći od
stvarnosti.
Hajde, dođi, rekao je dr. Raphael i poveo me kroz sobu vodeći me odlučno kroz
hodnik do glavnog ulaza. Diši. U šoku si.
Ogledavajući se kao da sanjam upitala sam, Sto se dogodilo? Ne razumijem. Zar je
to učinila Gabriella?
Gabriella? ponovio je Vladimir koji nam se pridružio još u hodniku. Ne, naravno da
nije.
Gabriella nema nikakve veze s time, rekao je dr. Raphael. Oni su bili špijuni. Znali
smo već duže vrijeme da motre vijeće. To je dio plana da ih ubijemo na ovakav
način.
To ste vi učinili? upitala sam u nevjerici. Kako ste mogli?
Dr. Raphael me pogledao i vidjela sam kako mu je preko lica preletjela sjena tuge,
kao da gaje pogodilo moje razočaranje. Celestine, to je moj posao, odgovorio je i
primivši me za ruku odveo kroz hodnik. Jednoga dana ćeš shvatiti. Dođi, moramo
te odvesti odavde.
Dok smo se približavali glavnom ulazu Athenaeuma osjetila sam tupilo izazvano
krvavim prizorom i uhvatila me mučnina. Dr. Raphael me odveo na hladni noćni
zrak gdje nas je čekao Panhard et Levassor. Dok smo se spuštali niz velike kamene
stube stavio mi je u ruke kovčeg. Kovčeg je bio identičan kovčegu koji je Gabriella
imala u dvorištu jednaki smeđi kovčeg sa sjajnim kopčama.
Uzmi ovo, rekao je dr. Raphael. Sve je spremno. Noćas će te odvesti na granicu.
Zatim ćemo se, bojim se, morati osloniti na naše prijatelje u Španjolskoj i
Portugalu koji će te odvesti dalje.
Odvesti gdje?
U Ameriku, odgovorio je dr. Raphael. Uzet ćeš ovaj kovčeg sa sobom. I ti i blago iz
pećine bit ćete sigurni tamo.
Ali vidjela sam Gabriellu kako odlazi, rekla sam gledajući u kovčeg kao daje utvara.
Uzela je liru. Nema je.
To je bila replika, draga Celestine, mamac, rekao je dr. Raphael. Gabriella zavlači
neprijatelja tako da ti možeš pobjeći i da oslobodimo Seraphinu. Puno joj duguješ,
uključujući i sudjelovanje na ekspediciji. Lira je sada u tvojim rukama. Ti i Gabriella
ste se razdvojile no nikada ne smiješ zaboraviti da radite za isti cilj. Njezin će biti
ovdje, a tvoj u Americi.
TREĆA SFERA
...javiše mi se dva vrlo velika čovjeka kakovih nikada ne vidjeh na zemlji. Lice im se
sja kao sunce, oči im kao svijeće upaljene, iz usta kao da im oganj izlazi, ruho im
kao prelijevanje pjene, a ruke im kao zlatna krila...
Tajne knjige o uznesenju Henokapravednoga19
19 Sa staroslavenskog preveo i priredio Marko Grčić; Matica hrvatska, Zagreb,
2006.

Ćelija sestre Evangeline, Samostan Sv. Ruže, Milton, New York

24. PROSINCA 1999, OO.OO UJUTRO

Evangeline je prišla prozoru, razmaknula teške zastore i zurila u mrak. Sa četvrtog

kata mogla je jasno vidjeti drugu obalu rijeke. Svake večeri u isto vrijeme putnički
vlak sijekao je tamu, šaljući svijetli trag mračnim krajolikom. Njegova pojava ju je
umirivala noćni vlak bio je pouzdan kao raspored dužnosti u Samostanu Sv. Ruže.
Vlak je prolazio, sestre su odlazile na molitvu, toplina je isijavala iz radijatora,
vjetar tresao prozorskim oknima. Svemir se kretao u pravilnim ciklusima. Za
nekoliko sati izašlo bi sunce, a Evangeline započela novi dan u skladu sa strogim
rasporedom kojim se ravnala sve dane: molitva, doručak, misa, rad u knjižnici,
ručak, molitva, kućanski poslovi, rad u knjižnici, misa, večera. Život joj se kretao u
sferama pravilnim poput rasporeda zrnaca na krunici.
Katkada bi promatrajući vlak zamišljala da se prolazom vagona oprezno kreće
kakav putnik. Vlak bi zajedno s putnikom brzo bljesnuo, a potom uz neonsko
svjetlo praćeno bukom metalnih dijelova projurio prema nepoznatom odredištu.
Zureći u tamu, žudjela je da ugleda Verlainea u vlaku.
Njezina soba je veličine ovećeg ormara te, sasvim prikladno, miriše po svježe
opranoj posteljini. Nedavno je čitavu sobu očistila od poda do stropa, pod od
borovine namazala voskom i uklonila paučinu iz kutova. Izglačane bijele plahte na
krevetu mamile su je da izuje cipele i odspava. Umjesto toga, natočila je vodu u
čašu na stolu i popila je. Zatim je otvorila prozor i duboko udahnula. U pluća joj je
ušao gust i hladan zrak, prijao je poput leda nanesenog na ranu. Bila je toliko
umorna da je jedva mogla misliti. Brojke električnog sata pokazivale su da je tek
prošla ponoć. Počinjao je novi dan.
Sjela je na krevet i zatvorila oči, sređujući dojmove o svemu što joj se dogodilo
proteklog dana. Uzela je svežanj koji joj je dala sestra Celestine te prebrajala
pisma. U njemu je bilo jedanaest omotnica, po jedna za svaku godinu, s istom
nepoznatom njujorškom povratnom adresom. Njezina baka bila je izvanredno
dosljedna u slanju pisama, na svakoj markici bio je otisnut isti datum 21. prosinac.
Svake godine, od 1988. do 1998, stizala je po jedna čestitka. Nedostajala je jedino
ovogodišnja.
Pažljivo, da ne razdere prednje strane omotnica, izvadila je čestitke, na brzinu ih
proučila, a zatim kronološki poredala preko kreveta, od prve do posljednje . Na
njima su se nalazili crteži tušem, međutim, jasne plave linije naizgled nisu tvorile
neku određenu sliku. Bili su ručno dizajnirani, ali Evangeline nije shvaćala njihovu
svrhu niti značenje. Jedna čestitka je sadržavala elegantan i moderan prikaz
anđela koji se penjao ljestvama koji, za razliku od anđeoskih slika u crkvi Sv.
Marije Anđeoske, ni u čemu nije bio pretjeran.
Iako se mnoge sestre nisu slagale s njom po tom pitanju, Evangeline je više cijenila
umjetničke prikaze anđela od njihovih biblijskih opisa, koji su joj na samu pomisao
ulijevali strah. Kotači Ezekijelovih kola, primjerice, u Bibliji su opisani nalik kamenu
krizolitu, kružnog oblika, sa stotinama očiju što su virile s njihovih rubova. Prema
Bibliji Kerubini su imali četiri lica čovječje, volujsko, lavlje i orlovsko. Drevni način
zamišljanja božjih glasnika bio je zastrašujući, gotovo groteskan u usporedbi s
djelima renesansnih slikara koji su zauvijek izmijenili vizualni prikaz anđela.
Evangeline je radije zamišljala anđele kao stvorenja koja pušu u trublje, nose sa
sobom harfe te se skrivaju iza mekih krila, premda je takva slika bila daleko od
njihove biblijske stvarnosti.
Pregledala je čestitke, jednu po jednu. Na prvoj, iz prosinca 1988, nalazio se prikaz
anđela u bijeloj halji obrubljenoj zlatom koji je puhao u zlatnu trublju. Kada je
otvorila čestitku, u njoj je pronašla bli jedožuti papir. U poruci ispisanoj grimiznom
tintom, elegantnim rukopisom njene bake, pisalo je:
Draga Evangeline, pripazi na sljedeće: pokušaj razumijevanja značaja Orfejeve lire
pokazao se kao kušnja. Sve što znamo o Orfeju temelji se na legendi pa tako ne
možemo razabrati precizne obrise njegova smrtnog života. Nije nam poznata
godina njegova rođenja, pravo porijeklo niti istinska mjera talenta u sviranju lire.
Navodno je bio sin muze Kaliope i riječnog boga Eagra, no to je, naravno, tek
mitološka pretpostavka. Naša je dužnost razdvojiti mitološko od povijesnog,
razdijeliti legendu i činjenice, magiju i istinu. Je li Orfej ljudima podario poeziju? Je
li liru pronašao na svom legendarnom putovanju u podzemlje? Je li zaista za života
bio utjecajan kao što tvrdi povijest? Do šestog stoljeća pr. Kr. grčkim se svijetom
pronio glas o njegovoj glazbenoj vještini, no o tome kako je došao u posjed
anđeoskog instrumenta naširoko se raspravljalo među povjesničarima. Rad tvoje
majke samo je potvrdio ranije teorije.
Evangeline je okretala papir s jedne na drugu stranu, u nadi da se rukopis ispisan
crvenom tintom nastavljao. Poruka je zasigurno bila fragment veće cjeline. S
druge strane papira, međutim, nije bilo ničega.
Ogledala se po sobi zbog umora joj se činilo kao da su čvrsti kutovi sobe omekšali
a potom se vratila pismima. Otvorila je sljedeću čestitku, a zatim još jednu. Unutar
svake od njih nalazili su se identični blijedožuti papiri ispunjeni porukama koje su
počinjale i završavale bez nekog logičnog slijeda. Od jedanaest pisama, samo je
ono naslovljeno njoj imalo određen početak i završetak. Stranice nisu bile
numerirane, a njihov poredak nije se mogao razabrati prema kronologiji slanja.
Štoviše, činilo joj se kao da su ispunjene beskonačnom strujom riječi. Da bi stvar
bila gora, slova su bila toliko mala da je naprezala oči da ih uspije pročitati.
Nakon što je još neko vrijeme proučavala stranice, vratila je svaku čestitku u svoju
omotnicu, pazeći na datum slanja. Pokušaj razumijevanja zamršenog bakinog
rukopisa prouzrokovao joj je glavobolju. Nije mogla jasno misliti, a u
sljepoočnicama joj se skupio snažan bol.
Već je odavno trebala otići na spavanje. Skupivši čestitke u svežanj, stavila ih je
ispod jastuka, pazeći da ih ne savije i ne zgužva rubove. Ništa više nije mogla
učiniti bez barem malo sna.
Ne trudeći se da navuče pidžamu, izula je cipele i bacila se na krevet. Plahte su
bile ugodno hladne i meke. Navukla je pokrivač do visine brade i trljajući nožne
prste u najlonskim čarapama utonula u san.
Vlak na željezničkoj liniji MetroNorth prema gradu Hudsonu, negdje između
Poughkeepsieja i Harlema stanica na 125. ulici, New York
Verlaine je uhvatio zadnji noćni vlak u smjeru juga. S njegove desne strane, uzduž
tračnica, tekla je rijeka Hudson; s lijeve strane brežuljci prekriveni snijegom
uzdizali su se prema noćnom nebu. Vlak je bio zagrijan, dobro osvijetljen i prazan.
Boce Corone koje je ispio u baru u Miltonu u kombinaciji sa sporim, ljuljajućim
ritmom vlaka dovele su ga u stanje smirenosti, pa čak i zadovoljstva. Iako se
nerado rastao od svog Renaulta, znao je da bi ga bilo nemoguće vratiti u vozno
stanje. Bio je to monovolumen koji je svojim jednostavnim dizajnom nalikovao
ranim modelima Renaulta iz prijeratnog doba, automobilima koji su mu budući da
nikada nisu uvezeni u SAD, a on nikada nije bio u Francuskoj bili poznati samo s
fotografija. Sada je bio slupan i uništen.
Ono što je, međutim, žalio više od gubitka automobila bio je gubitak čitavog
istraživačkog rada. Osim brižljivo posloženog materijala koji mu je trebao da
obrani doktorsku tezu sveska crteža u boji, bilješki i općenitih informacija o
suradnji Abigail Rockefeller s Muzejem suvremene umjetnosti u New Yorku ondje
su se nalazile stotine fotokopija i dodatnih bilješki skupljenih tijekom godine rada
za Percivala Grigoria. Iako njegove formulacije nisu bili odveć originalne, ništa
bolje od njih nije imao. Sve je to ostalo na zadnjem sjedalu automobila, u torbi
koju su ukrali Grigorievi ljudi. Napravio je kopije većine dokumenata, no pod
Grigorievom paskom bio je slabije organiziran nego inače. Nije se mogao sjetiti
koliko je materijala u vezi Samostana Sv. Ruže i A. Rockefeller uistinu kopirao, a
koliko je toga ostavio u torbi. Morao je otići do ureda i provjeriti. Ostajala mu je
tek nada da je bio dovoljno pažljiv da sačuva kopije najvažnijih dokumenata.
Unatoč svemu što se dogodilo u posljednjih nekoliko
sati, tješilo ga je barem to što su originalna pisma majke Innocente upućena
Abigail Rockefeller bila zaključana u uredu, te činjenica da je arhitektonske nacrte
Sv. Ruže nosio sa sobom.
Ranjenom rukom posegnuo je u unutarnji džep ogrtača te iz njega izvukao svežanj
nacrta. Pod dojmom Grigorieva omalovažavajućeg stava prema nacrtima na
sastanku u Central parku umalo je pomislio da su posve beskorisni. No ako nisu
imali nikakvu vrijednost, zašto je onda Grigori poslao svoje grubijane da mu
provale u automobil?
Raširio je nacrte na krilu. Pogled mu je zapeo za pečat lire. Podudarnost pečata i
Evangelinine ogrlice je zagonetka koju žarko želi razriješiti. Štoviše, sve u vezi lire
od njezine prisutnosti na tračkom novčiću do istaknutog položaja na znaku
Samostana Sv. Ruže doimalo se većim od života, imalo je gotovo mitsku
dimenziju. Činilo mu se kao da su njegova osobna iskustva poprimila simbolički
značaj i slojevito povijesno značenje, jednako kao da je istraživao povijest
umjetnosti. Možda je pod utjecajem vlastitog obrazovanja situaciji nametao
tumačenja bez pravog pokrića, povlačeći veze koje nisu postojale, romantizirajući
svoj rad i napuhujući cijelu stvar preko mjere. Sada kada se smjestio na sjedalo u
vlaku, imao je priliku da u miru promisli o svemu. Počeo se pitati nije li ogrlici s
lirom pridao previše značaja. Naravno, postojala je mogućnost da Grigori nije
imao veze s ljudima koji su mu provalili u Renault. Možda je postojalo drugo,
posve logično, objašnjenje bizarnih događaja koji su se odigrali tog dana.
Uzeo je prazne papire s oznakom Samostana Sv. Ruže i njima prekrio
arhitektonske nacrte. Gusti ružičasti papir bio je izrađen od kvalitetna pamuka, s
vješto izvedenim zaglavljem s ružicama i anđelima u raskošnom viktorijanskom
stilu, koji mu se, začudo, svidio unatoč tome što je više volio modernije stilove. U
razgovoru s Evangeline nije se osvrnuo na jednu činjenicu Evangeline je, naime,
netočno tvrdila daje majka osnivačica dizajnirala pisaći pribor dvjesto godina
ranije: otkriće kemijske metode za dobivanje papira iz smjese drveta, tehnološka
revolucija koja je pridonijela razvoju poštanske službe te omogućila pojedincima i
grupama da kreiraju vlastiti pisaći pribor,
dogodila se tek sredinom 1850ih. Pisaći pribor s oznakom Sv. Ruže vrlo vjerojatno
je kreiran krajem devetnaestog stoljeća, a kao zaglavlje mu je poslužio crtež majke
osnivačice. Ta je praksa bila iznimno popularna tijekom tzv. Zlatnog razdoblja
američke povijesti. Prosvjetitelji poput Abigail Rockefeller ulagali su mnogo truda
u kreiranje jelovnika, posjetnica, pozivnica i osobnog pisaćeg pribora. Za njihovu
izradu koristio se najkvalitetniji papir, a na svakom su bila otisnuta obilježja
pojedinih obitelji i njihovi grbovi. Verlaine je tijekom godina na aukcijama prodao
pozamašan broj takvih očuvanih predmeta izrađenih po narudžbi.
Nije ispravio Evangelininu pogrešku, sada je uviđao, zato što ga je zatekla njezina
pojava. Da se suočio s kakvom starijom ženom zmajem, zlovoljnom i prezaštitnički
nastrojenom prema arhivu, bio bi savršeno spreman nositi se s njom. Tijekom
godina moljakanja pristupa raznoraznim knjižnicama naučio je kako zadobiti
naklonost knjižničarki. Pred Evangeline se, međutim, osjećao bespomoćnim. Bila
je lijepa i pametna, širila je oko sebe neku neobjašnjivu ugodu, a kao časna sestra
bila je i posve nedodirljiva. Možda joj se svidio, barem malo. Čak i u trenutku kada
ga je namjeravala izbaciti iz samostana, osjetio je neku čudnu povezanost između
njih. Zatvorio je oči u namjeri da se prisjeti kako je izgledala dok je sjedila
nasuprot njega u baru u Miltonu. Izuzevši čudnu redovničku odoru činila se kao
normalna osoba na normalnom večernjem izlasku. Nije mogao zaboraviti kako se
nasmiješila, tek ovlaš, kada joj je dotaknuo ruku.
Dopustio je da ga njihanje vlaka uljulja u sanjarenje o Evangeline, kada ga je
iznenada razbudio udarac po prozorskom staklu. Na prozor se prilijepila ogromna
bijela ruka, čiji su širom rašireni prsti nalikovali morskoj zvijezdi. Verlaine se
preneraženo uvukao u sjedalo, pokušavajući je proučiti iz drugog kuta. Još je jedna
ruka tresnula o staklo, kao da će udarcem izbiti težak plastični kvadrat iz okvira. O
prozor se očešalo hitro, crveno pero. Trepnuo je pokušavajući odrediti je li u
međuvremenu zaspao, je li taj bizaran prizor bio san. No kada je bolje pogledao,
ono što je vidio pred sobom sledilo mu je krv u žilama: dva ogromna stvorenja
lebdjela su pored vlaka; velike
crvene oči prijeteći su zurile u njega, ogromna krila kretala su se paralelno s
vagonom. Ne mogavši odvratiti pogled, uplašeno je zurio u njih. Je li polagano
gubio razum ili su ova bizarna stvorenja doista nalikovala nasilnicima koji su mu
uništili automobil? Na njegovo veliko zaprepaštenje, zaključio je da jesu.
Naglo je ustao te zgrabivši jaknu potrčao prema zahodu malenom odjeljku bez
prozora koji je smrdio po kemikalijama. Duboko dišući, pokušao se smiriti. Odjeća
mu je bila natopljena znojem, u plućima je osjećao nedostatak zraka, zbog čega
mu se činilo da bi se mogao onesvijestiti. Tako se osjećao samo jednom u životu,
kada je popio previše na maturalnoj večeri.
Vlak se približavao rubovima grada. Ugurao je nacrte i pisaći papir duboko u
unutrašnjost džepa. Izašao je iz kupaonice i brzo od šetao prema prednjem dijelu
vlaka. Tek nekoliko putnika sišlo je s ponoćnog vlaka na stanici u Harlemu. Kada je
sišao na peron, pusta stanica ispunila ga je jezovitim osjećajem daje u nečemu
pogriješio propustio stanicu ili, još gore, sjeo u krivi vlak. Odšetao je peronom do
željeznih stepenica kojima se spustio u mračnu i hladnu gradsku ulicu. Činilo mu
se kao da je u njegovoj odsutnosti New York pogodila neka vrst kataklizme, kao da
se kakvim trikom sudbine vratio u opustošen i prazan grad.
Upper East Side, New York City
Sneja je naredila Percivalu da ostane u kući, ali nakon što se satima prešetavao
sobom za biljar iščekujući da se Otterley javi s novostima, nije više mogao
podnijeti samoću. Kada je majčina svita uvečer napustila kuću te se uvjerio daje
Sneja zaspala, brižljivo je odjenuo smoking i crni ogrtač, kao da se upravo vratio s
galado mjenka te se dizalom spustio na Petu aveniju.
Kontakt s vanjskim svijetom ranije ga je ostavljao ravnodušnim. Kada je kao
mladić živio u Parizu, gdje je bilo nemoguće izbjeći zadah ljudskosti, naučio je
posve ignorirati ljude. Neprestano ljudsko komešanje bilo mu je posve strano nije
osjećao potrebu za neumornim radom, slavljem, zabavom. Ljudske aktivnosti bile
su mu dosadne. Bolest ga je, međutim, promijenila. Počeo je promatrati ljudska
bića, proučavajući sa zanimanjem njihove čudne navike. Počeo je suosjećati s
njima.
Znao je da su ti simptomi povezani s većim promjenama na koje su ga već
upozorili i s kojima je bio spreman suočiti se kao s prirodnim slijedom svoje
metamorfoze. Rekli su mu da će se u njemu probuditi novi, začuđujući osjećaji i
doista, s nelagodom bi ustuknuo pred prizorom stradanja tih bijednih stvorenja. U
početku ti su ga čudni osjećaji trovali apsurdnim izljevima emocija. Vrlo dobro je
znao da su ljudi inferiornija bića te daje njihova patnja u izravnom omjeru s
njihovim položajem u poretku svemira. Tako je bilo i sa životinjama, čija je bijeda
bila tek nešto naglašenija od one ljudske. Međutim, počeo je uočavati ljepotu
njihovih običaja, obiteljske ljubavi, posvećenosti štovanju Boga i prkosa spram
vlastite tjelesne slabosti. Unatoč tome što je prema ljudima osjećao prezir, počeo
je uviđati tragediju njihova položaja: oni su živjeli i umirali kao da je njihovo
postojanje
nešto značilo. Daje svoja razmišljanja podijelio s Otterley ili Snejom, ismijale bi ga
bez imalo milosti.
Bolno i polako prošao je smrznutim pločnikom pored veličanstvenih zgrada svog
susjedstva, teško dišući i oslanjajući se na štap. Hladan vjetar nije mu predstavljao
prepreku mučilo gaje, međutim, pucke tanje steznika koji mu je gnječio rebra,
peckanje u prsima prilikom svakog udaha i izdaha, te škripanje koljena i bokova
nalik mrvljenju kosti u prah. Poželio je skinuti ogrtač i osloboditi tijelo, puštajući
da hladan zrak ublaži bol. Oštećena, raspadajuća krila na leđima, stisnuta uz
odjeću, davala su mu izgled grbavca, zvijeri, deformiranog bića koje je svijet
odbacio. Za kasnonoćnih šetnji, poput ove, zamijeniti mjesta s bezbrižnim,
zdravim ljudima koji su prolazili pored njega. Gotovo bi pristao da postane čovjek
ako bi ga to oslobodilo bola.
Nakon nekog vremena šetnja ga je iscrpila. Zastao je u nekom blještavo uređenom
vinskom baru, s mjedenim površinama i crvenim baršunom. Prostor je bio zagrijan
i pun ljudi. Naručio je čašu viskija pa se smjestio za udaljeni stol u kutu bara iz
kojeg je mogao promatrati radost života.
Tek što je ispio prvu čašu, primijetio je ženu na suprotnom kraju prostorije. Bila je
mlada, imala je sjajnu crnu kosu ošišanu u stilu 1930ih. Sjedila je za stolom
okružena prijateljima. Iako je bila odjevena u jeftinu modernu odjeću uske
traperice i čipkastu košulju s dubokim izrezom njezina ljepota imala je odliku
klasične čistoće koju je Percival povezivao sa ženama iz drugog razdoblja. Mlada
žena ličila je njegovoj voljenoj Gabrielli LeviFranche.
Čitavih sat vremena nije skidao oči s nje. Promatrajući njene geste i izraze lica
došao je do zaključka da nije samo izgledom nalikovala Gabrielli. Možda je u njoj
samo očajnički želio vidjeti Gabriellu: njezinoj šutljivosti pripisao je Gabriellinoj
analitičkoj inteligenciji, u njenom ravnodušnom pogledu vidio je Gabriellinu
sposobnost čuvanja tajni. Mlada žena ponašala se rezervirano među prijateljima,
kao što je i Gabriella bila rezervirana među gomilom. Nagađao je da njegova
lovina više voli slušanje nego govor, puštajući prijateljima da iznose zabavne
besmislice dok ona u sebi analizira njihove navike, popisu
jući im prednosti i mane kliničkom okrutnošču. Odlučio je pričekati da ostane
nasamo kako bi mogao popričati s njom.
Nakon što je ispio još mnogo čaša viskija, mlada žena je konačno uzela kaput i
krenula prema izlazu. Kada je prošla pored njega, ispriječio je ispred njenih nogu
svoj ulašteni štap od ebanovine. Oprostite na tako izravnu pristupu rekao je,
ustavši tako da se postavio iznad nje, ali inzistiram da vas počastim pićem.
Mlada žena zbunjeno je gledala u njega. Nije mogao reći što ju je više zapanjilo
štap kojim joj se ispriječio na putu ili njegova neobična ponuda.
Vi ste se baš dotjerali rekla je, promatrajući njegov smoking. Imala je visok i
prodoran glas nabijen emocijama, posve suprotan Gabriellinom hladnom,
odmjerenom načinu izražavanja. Taje činjenica u trenutku rasplinula njegovu
maštariju. Želio je vjerovati da je otkrio Gabriellu, no bilo je jasno da joj nije bila
onoliko slična koliko se nadao. Unatoč tome, žudio je za razgovorom, želio ju je
promatrati, želio je oživjeti prošlost.
Pozvao ju je da sjedne. Oklijevala je tek trenutak, a potom, bacivši još jedan
pogled na njegovu skupocjenu odjeću, sjela. Na Percivalovo razočaranje, izbliza je
još manje nalikovala Gabrielli. Koža joj je bila prekrivena pjegicama, dok je
Gabriellina porculanska koža bila posve čista. Imala je smeđe oči, dok su
Gabrielline bile zelene. Međutim, oblik ramena i način na koji joj je oštro odrezana
crna kosa padala preko obraza imali su dovoljno sličnosti da održe njegovu
fascinaciju. Naručio je najskuplju bocu a zatim je počeo govoriti o avanturama u
Europi, izmijenivši detalje da sakrije svoju starost, ili, bolje rečeno, nestarenje. U
Parizu je, primjerice, živio za vrijeme tridesetih, no prema njegovim riječima ondje
je boravio osamdesetih. Poslovnim interesima se u potpunosti bavio njegov otac,
no Percival je tvrdio kako vodi vlastiti posao. Ona ionako nije zapažala detalje.
Činilo se da joj malo znače njegove priče pila je šampanjac i slušala, potpuno
nesvjesna da mu je uzrokovala tako jaku nelagodu. Ne bi mu smetalo ni da je bila
nijema poput lutke bilo mu je važno samo da je zadrži ondje; dok god je tako u
tišini širila oči, napola zabavljena i napola
ljupka, s rukom koja joj je bezbrižno počivala na stolu nalik na Gabriellu. Bila mu
je važna jedino iluzija daje vrijeme nestalo.
Ta mu je maštarija omogućavala da se prisjeti slijepe mržnje koju mu je
uzrokovala Gabriellina izdaja. Njih dvoje zajedno su isplanirali krađu rodopskog
blaga. Plan je bio precizan i, prema Percivalovu mišljenju, briljantan. Odnos im je
bio prožet strašću, ali i uzajamnom korišću. Gabriella ga je obavještavala o radu
angelologa donosila mu izvještaje o njihovim pronalascima i boravištima a
Percival joj je zauzvrat pružao informacije uz pomoć kojih je s lakoćom
napredovala na društvenoj ljestvici. Njihove poslovne interakcije te svjetovne
razmjene ne bi se mogle opisati drugim nazivom njegovo divljenje prema
Gabrielli. Njena glad za uspjehom činila ju je još dragocjenijom u njegovim očima.
Preko Gabrielle je obitelj Grigori doznala za Drugu angeološku ekspediciju. Skovali
su briljantan plan. Percival i Gabriella zajedno su organizirali otmicu Seraphine
Valko, utvrdivši rutu kojom je skupina trebala proći Parizom, osiguravajući da
kožni kovčeg ostane u Gab riellinim rukama. Računali su na to da će Angeološko
vijeće smjesta odobriti razmjenu angeologa za kovčeg s blagom. Dr. Seraphina
Valko ne samo da je bila angelologinja svjetskog glasa, nego i supruga
predsjednika vijeća, Raphaela Valka. Smatrali su da ne postoji mogućnost da
vijeće dopusti njenu smrt bez obzira na značaj predmeta u njihovu posjedu.
Gabriella mu je obećala da će njihov plan uspjeti. On joj je povjerovao. Uskoro se,
međutim, pokazalo daje nešto pošlo po krivu. Kada je shvatio da se razmjena neće
ostvariti, Percival je vlastoručno ubio Seraphinu Valko. Umrla je tiho, premda su
učinili sve u svojoj moći kako bi je natjerali da progovori o predmetu koji je
pribavila. Međutim, gora od svega bila je Gabriellina izdaja.
Prema dogovoru, trebali su se vjenčati iste večeri kada od nje primi kožni kovčeg s
lirom. Bio bije uveo u svoj krug, čak i unatoč prigovorima roditelja koji su dugo
gajili sumnje daje Gabriella špijunka kojoj je zadatak prodrijeti u obitelj Grigori.
Percival ju je branio. Međutim, kada je Sneja odnijela liru njemačkom stručnjaku
za povijest glazbenih instrumenata, kojeg su često pozivali da potvrdi autentičnost
nacističkih blaga, otkrili su da se radi tek o vjernoj replici, drevnom sirijskom
primjerku načinjenom od životinjske kosti. Lagala mu je. Bio je ponižen i ismijan
zbog vjere u Gabriellu, koja je Sneji oduvijek bila sumnjiva.
Nakon izdaje oprao je ruke od nje i prepustio je drugima. Bila je to bolna odluka.
Kasnije je saznao da je kažnjena na iznimno okrutan način. Namjeravao ju je
usmrtiti štoviše, naredio je da je ubiju umjesto da je muče ali uz malo sreće i
mnogo planiranja njenih kolega bila je spašena. Oporavila se, a potom udala za
Raphaela Val ka, što je učvrstilo napredak njezine karijere. Percival bi prvi priznao
da je ona bila najveći stručnjak u svom području, jedan od rijetkih angelologa koji
su uspjeli ući u njihov svijet.
U stvari, nije s njom razgovarao više od pedeset godina. I ona je, poput ostalih,
bila pod stalnim nadzorom. Njezine profesionalne i osobne aktivnosti nadgledali
su u svako doba dana i noći. Znao je da je živjela u New Yorku i da je nastavila
raditi protiv njega i njegove obitelji. Nakon kraja njihove veze obitelj se pobrinula
da se sve informacije o Gabrielli LeviFranche Valko drže podalje od njega.
Znao je jedino da i dalje pokušava spriječiti neizbježno propadanje angelologije,
da se ne želi pomiriti s beznadnošću njihova cilja. Zamišljao je kako stari; lice joj je
zacijelo i dalje bilo lijepo, ali sada već načeto zubom vremena. Ni po čemu ne bi
nalikovala neozbiljnoj, budalastoj mladoj ženi koja sjedi preko puta. Naslonio se
na stolicu i nastavio proučavati njezin smiješno dubok izrez na košulji i neukusan
nakit. Postajala je sve pijanija zapravo, vjerojatno je bila pijana i prije nego što je
naručio šampanjac. Neukusna žena pred njim zapravo ni po čemu nije bila slična
Gabrielli.
Pođi sa mnom rekao joj je, bacivši svežanj novčanica na stol. Odjenuo je ogrtač,
podigao štap i odšetao u noć grleći mladu ženu. Bila je visoka, krupnija od
Gabrielle. Percival je mogao osjetiti čistu seksualnu privlačnost između njih; tako
je bilo od samih početaka ljudske žene uvijek su padale na anđeoski šarm.
Ni ona se nije razlikovala od ostalih. Nakon što su nekoliko blokova prošli u tišini,
primio ju je za ruku i odveo u sjenu zabačene
uličice. Neizdrživa, gotovo animalna želja koju je osjećao za njom rasplamsala je
njegovu ljutnju. Ljubio ju je, vodio ljubav, a potom u napadu bijesa okružio njeno
krhko, meko grlo svojim dugim, hladnim prstima, pritišćući joj kosti dok nisu
počele pucati. Grcala je u agoniji odupirući se njegovu stisku, ali bilo je prekasno:
on se posve uživio u ubojstvo. Ekstaza njezina bola i patnje punila gaje sve jačom
žudnjom. Zamisao da u naručju drži Gabriellu činilo je užitak još jačim.
Samostan Sv. Ruže, Milton, New York
Evangeline se probudila u tri ujutro u panici. Nakon godina pridržavanja stroge
rutine, postala bi dezorijentirana kad god bi odstupila od ustaljenog rasporeda.
Pogledavala je po sobi, osjećajući da joj se san nadvio nad osjetila, zbog čega se
uvjerila u to da ne gleda svoju sobu, nego malu, urednu prostoriju iz sna, s
besprijekornim prozorima i očišćenim policama te opet zaspala.
Pred njom se pojavila blijeda slika njezinih roditelja. Stajali su u pariškom stanu u
kojem je provela djetinjstvo. Otac je u snu bio mlad i naočit, sretniji nego nakon
majčine smrti. Majka koju je čak i u snu jedva mogla vidjeti stajala je u daljini;
zatamnjena figura čije je lice zaklanjao ljetni šešir. Pružala je ruke prema njoj, u
očajničkom pokušaju da joj dotakne ruku. Zvala ju je iz dubine sna. No kako se
napinjala da joj se približi, tako se Angela povlačila, rasplinjući se poput prozirne,
nestvarne magle.
Probudila se po drugi put, zapanjena intenzitetom sna. jarkim crvenim svjetlom
sjajile su tri brojke na budilici 4:55. Ustala je kao gromom ošinuta: shvatila je da
će zakasniti na klanjanje. Nakon što je otvorila oči, shvati da je ostavila zavjese
razmaknute zbog čega je soba upila boju noćnog neba. Bijele plahte poprimile su
sivkasto purpurnu nijansu, kao da su prekrivene pepelom. Stojeći pored kreveta,
odjenula je crnu suknju, zakopčala košulju i namjestila veo preko kose.
Još uvijek je odsutnost roditelja osjećala podjednakim intenzitetom kao kada je
bila dijete. Otac joj je iznenada umro prije tri godine, srce mu je u snu prestalo
kucati. Iako je svake godine obilježavala godišnjicu smrti molitvom u njegovu čast,
bilo joj je teško pomiriti
se s činjenicom da on nikada neće saznati kako je odrastala, koliko se promijenila
otkada se zavjetovala, i kako mu je postala sličnija nego što je itko mogao i
pomisliti. Nebrojeno puta je ponavljao da je karakterom slična majci obje su bile
ambiciozne i odlučne, usredotočene na cilj a ne na sredstvo. No ona je zapravo
nosila pečat njegove osobnosti.
Upravo se spremala poći kada se sjetila bakinih pisama koja su joj prethodne noći
zadala toliko brige. Posegnula je ispod jastuka, razvrstala pisma te, unatoč
činjenici da je već kasnila, odlučila još jednom pokušati shvatiti smisao zamršenih
bakinih riječi.
Izvadila je čestitke iz omotnica i poredala ih na krevet. Jedna slika zaokupila joj je
pažnju. Zbog umora ju je previdjela prethodne noći. Bio je to blijedi crtež anđela s
rukama na prečkama ljestvi. Negdje je sigurno već vidjela tu sliku, iako se nije
mogla sjetiti gdje, niti zašto joj se čini poznatom. Sluteći povezanost, primakla je
drugu čestitku, a potom joj je sinulo: crteži anđela na čestitkama bili su fragmenti
veće slike.
Premještala je čestitke uspoređujući boje i rubove, kao da sastavlja slagalicu, sve
dok se pred njom nije pojavila cjelina skupine sjajnih anđela stupale su
elegantnim spiralnim stubištem u bljesak nebeskog svjetla. Dobro je poznavala tu
sliku. Bio je to akvarel, reprodukcija Jakovljevih Ijestava Williama Blakea. Otac ju
je kao malu djevojčicu vodio u Britanski muzej daje vidi. Majka je voljela Williama
Blakea skupljala je zbirke njegove poezije i crteža, a otac joj je jednom prilikom
poklonio reprodukciju Jakovljevih Ijestava. Nakon Angeline smrti ponijeli su je sa
sobom u Ameriku. Bila je to jedna od rijetkih slika koje su ukrašavale njihov
skromni stan u Brooklynu.
Otvorila je čestitku, koja je bila gornji lijevi ugao slike, i iz nje izvukla komad
papira. Zatim je otvorila sljedeću čestitku i učinila isto. Uspoređujući pisma,
shvatila je daje bakina poruka slijedila raspored crteža. Zacijelo je napisana u
komadu, a potom razrezana na dijelove i razdijeljena u omotnice koje joj je
Gabriella slala jednom godišnje. Kada je na taj način poredala blijedožute stranice,
zbrka
riječi je stvarala razumljive rečenice. Baka je pronašla siguran način da prenese
poruku.
Posložila je papire po redu, sve dok se pred njom nije našla cjelina elegantnog
Gabriellinog rukopisa. Kada je pročitala dio po dio, shvatila je daje bila u pravu.
Fragmenti su se savršeno poklopili. Čitajući rukopis, gotovo je mogla čuti bakin
autoritativni glas.
Kada ovo budeš čitala, bit ćeš već žena od dvadeset i pet godina i ako se sve
odvilo prema očevim i mojim željama živjet ćeš sigurnim i misaonim životom pod
nadzorom sestara vječnog klanjanja u Samostanu Sv. Ruže. Sada kada ti pišem jest
godina 1988. Ti imaš tek dvanaest godina. Zacijelo ćeš se pitati zašto je ova poruka
stigla do tebe tek sada, toliko mnogo vremena nakon što je sastavljena. Možda
mene više neće ni biti prije nego što je pročitaš. Možda neće biti ni tvoga oca.
Čovjek ne može znati što nosi budućnost. Moramo se baviti prošlošću i
sadašnjošću. To je ono na što te molim da usmjeriš svoju pažnju.
Možda se pitaš zašto sam posljednjih godina izbivala iz tvog života. Možda se ljutiš
što ti se nisam javljala otkako si došla u Samostan Sv. Ruže. Sjećanje na vrijeme
koje smo zajedno provele u New Yorku, u najvažnijim godinama tvog života prije
odlaska u samostan, održavalo me na životu za raznih nevolja i previranja; kao i
vrijeme provedeno u Parizu, kada si bila tek djevojčica. Možda me se pamtiš iz tog
doba, iako u to poprilično sumnjam. Majka i ja vodile smo te u šetnju
Luksemburškim vrtom. Bila su to sretna popodneva kojih se i danas rado sjećam.
Bila si mala djevojčica kada ti je majka ubijena. Velika je šteta što si bez nje ostala
tako rano. Često se pitam znaš li koliko je u njoj bilo života i koliko te voljela.
Sigurna sam da ti je otac, koji je obožavao Angelu, ispričao puno toga o njoj.
Zacijelo ti je također rekao daje neposredno nakon nesreće inzistirao da napustite
Pariz, vjerujući da ćete biti sigurniji u
Americi. I tako ste otišli na put bez povratka. Ne krivim ga što te odveo sa sobom
s pravom te štitio, pogotovo nakon onoga što se dogodilo tvojoj majci.
Vjerojatno ti je teško to shvatiti, ali bez obzira na to što bih te žarko željela vidjeti,
nije moguće da s tobom stupimo u izravnu vezu. Moja prisutnost bi te ugrozila,
kao i tvog oca pa i dobre sestre u Samostanu Sv. Ruže, ako si u međuvremenu
slijedila očeve želje. Nakon onoga što se dogodilo tvojoj majci, ne mogu si
dopustiti takav rizik. Mogu se jedino nadati da ćeš s dvadeset i pet godina biti
dovoljno stara da se znaš pobrinuti za sebe te s odgovornošću nositi s istinom o
vlastitom porijeklu i sudbini, što su u našoj obitelji dvije grane istog stabla.
Ne mogu procijeniti koliko si upućena u rad svojih roditelja. Sudeći po tome koliko
poznajem tvog oca, pretpostavljam da ti nije govorio o angelologiji i da te pokušao
zaštititi od samih osnova naše discipline. Luca je dobar čovjek i njegovi su motivi
razboriti, ali voljela bih da te odgojio drukčije. Možda ni ne slutiš da tvoja obitelj
sudjeluje u jednoj od najvećih nebeskih i zemaljskih bitaka, no s druge strane
pametna djeca vide i čuju sve. Vjerujem da si i ti jedno od njih. Možda si
samostalno otkrila očeve tajne? Možda si čak uspjela doznati da je tvoj dolazak u
Samostan Sv. Ruže dogovoren prije prve pričesti, kada te sestra Perpetua u skladu
sa zahtjevima angeloloških institucija pristala zaštititi? Možda znaš da si ti, kći i
unuka angelologa, naša nada u budućnost. Ako te spoznaje nisu ranije doprijele
do tebe, moje pismo moglo bi te zaprepastiti. Molim te da poruku pročitaš do
kraja, draga Evangeline, bez obzira na nelagodu koju bi mogle izazvati moje riječi.
Tvoja majka započela je angelološki rad kao kemičarka. Bila je briljantna
matematičarka i još briljantnija znanstvenica. Bila je izrazito nadarena, mogla se
istovremeno nositi s doslovnim i fantastičnim idejama. U svojoj prvoj knjizi
koncipirala je izumiranje Nefila kao darvinističku nužnost, odnosno logičan slijed
njihova parenja s ljudima, čiji je rezultat svođenje anđeoskih
kvaliteta na neučinkovite recesivne osobine. Iako nisam posve razumijela njen
pristup naime, moji interesi i pozadina bili su vezani uz društvenomitološku sferu
bio mi je jasan koncept materijalne entropije i drevna istina prema kojoj duh
uvijek nadživljuje tijelo. Njezina druga knjiga o hibridizaciji Nefila s ljudima u kojoj
je primijenila genetička istraživanja čije su temelje postavili Watson i Crick
impresionirala je naše vijeće. Angela se brzo popela na društvenoj ljestvici. Do
dvadeset i pete postala je profesorica na Sveučilištu, što je bila nečuvena čast u
našoj instituciji, a to joj je omogućilo pristup najnovijoj tehnologiji, najboljem
laboratoriju i neograničenim resursima za istraživanje.
Sa slavom je došla i opasnost. Uskoro je postala meta. Pojavile su se brojne
prijetnje njenom životu. Pojačano je osiguranje njenog laboratorija za to sam se
sama pobrinula. Svejedno, oteli su je upravo odande.
Nagađam da ti otac nije pričao o detaljima otmice. O njima je bolno govoriti, pa ni
sama nisam uzmogla snage da ih i s kim podijelim. Nisu je odmah ubili. Agenti
Nefila odveli su je iz laboratorija i nekoliko tjedana držali zarobljenu u logoru u
Švicarskoj. To je bila njihova uobičajena metoda otmica važnih angeloloških figura
u svrhu postizanja strateške nagodbe. Mi smo prema dogovorenoj politici odbijali
pregovore, ali kada je Angela oteta, ja sam izgubila živce. Bez obzira na pravila
institucije, bila bih dala čitav svijet samo da se sigurno vrati.
Tvoj se otac barem jednom složio sa mnom. U njegovu su posjedu bile mnoge
bilješke vezane uz njezina istraživanja, pa smo ih odlučili ponuditi u zamjenu za
Angelin život. Iako nisam razumjela sve detalje njezina rada u području genetike,
bilo mi je jasno da su Nefili počeli obolijevati, njihov se broj smanjio te su željeli
pronaći lijek. Angelinim otmičarima priopćila sam da bilješke sadrže tajne
informacije koje bi mogle spasiti njihovu rasu. Na moju radost, pristali su na
pogodbu.
Možda je bilo naivno vjerovati da će se držati dogovora. Kada sam došla u
Švicarsku i predala bilješke, zauzvrat sam dobila drveni lijes s tijelom svoje kćeri.
Bila je već dulje vrijeme mrtva. Koža joj je bila prekrivena ožiljcima, kosa umrljana
krvlju. Poljubila sam njeno hladno čelo, znajući da sam izgubila ono što mije bilo
najvažnije u životu. Bojim se daje posljednje dane provela u teškoj muci. Užas
njenih posljednjih sati na životu nikada nije daleko od mojih misli.
Oprosti što ti iznosim ovu stravičnu priču. U napasti sam da je prešutim, da te
poštedim jezivih detalja. No ti si sada žena, a s godinama se moramo suočiti sa
stvarnošću. Moramo se uhvatiti u koštac čak i s najmračnijim područjima ljudske
egzistencije. Moramo se nositi sa svom silom zla, njezinom prisutnošću u svijetu i
neuništivom prevlašću nad čovjekom te našom voljom daje prihvatimo. Zacijelo je
slaba utjeha znati da nisi sama u svom očaju. Moje noćne more odjekuju
Angelinim glasom i glasom njezinog ubojice.
Tvoj otac nije mogao nastaviti život u Europi nakon svega što se dogodilo. Odluku
o bijegu u Ameriku donio je brzo, ne ostavljajući mogućnost da se predomisli
odrezao je sve kontakte s rodbinom i prijateljima, uključujući i mene, kako bi te
mogao odgajati u miru i samoći. Omogućio ti je normalno djetinjstvo, luksuz koji si
mnogi od nas, koji su potekli iz an geoloških obitelji, nismo mogli priuštiti.
Postojao je, međutim, još jedan razlog zašto je pobjegao.
Nefili nisu bili zadovoljni dragocjenim informacijama koje sam im tako budalasto
ustupila. Nedugo potom provalili su u moj pariški stan i otuđili predmete od velike
važnosti za mene i za naš cilj, uključujući ijedan od dnevnika tvoje majke. Naime,
među zbirkom bilježaka koje sam im trebala predati u Švicarskoj nalazila se i
bilježnica koju sam ostavila u stanu, vjerujući da će biti sigurna među mojim
stvarima. Bila je to neobična zbirka teorijskih bilješki koje je tvoja majka skupljala
za svoju treću knjigu. Istraživanje je bilo tek u povojima,
stoga su i bilješke bile krnje, ali kada sam pregledala bilježnicu, shvatila sam koliko
je bila briljantna, opasna i dragocjena. Štoviše, vjerujem da su upravo zbog tih
teorija Nefili oteli Angelu.
Kada su se dočepali tih informacija, znala sam da su svi moji pokušaji da očuvam
tajnost sadržaja bilježnice propali. Bila sam zgrožena gubitkom, ali tješilo me
barem to što sam njezin sadržaj od riječi do riječi prepisala u kožni dnevnik koji bi
ti morao biti poznat to je ista ona bilježnica koju sam dobila od dr. Seraphine
Valko, a tebi je poklonila nakon majčine smrti. Nekoć je pripadala mojoj mentorici,
a sada je u tvojim rukama.
Angela je u njoj iznijela teoriju o fizičkim učincima glazbe na molekularne
strukture. U početku je eksperimentirala s nižim životnim formama biljkama,
insektima, glistama a potom je prešla na složenije organizme, uključujući uvojak
kose nefilskog djeteta, ako je vjerovati njenom dnevniku. Angela je, naime, imala
slobodan pristup nebeskim instrumentima u našem posjedu, a njihov je broj bio
popriličan. Testirala je njihove učinke na genetskim uzorcima Nefila poput
komadića pera s krila i krvi. Otkrila je da glazba nekih, navodno, nebeskih
instrumenata uzrokuje promjenu genetske strukture nefilskog tkiva. Osim toga,
određeni harmonijski slijedovi slabili su ne filsku moć, dok su ih drugi povećavali.
Angela je o toj teoriji podrobno raspravljala s tvojim ocem. On je bolje od ikoga
shvaćao njezin rad te mi je, unatoč vrlo složenim detaljima i mojoj neupućenosti u
njene precizne znanstvene metode, pomogao shvatiti da je posjedovala dokaz
nevjerojatnog učinka glazbenih vibracija na stanične strukture. Određene
kombinacije akorda i harmonijskih nizova imale su dubok fizički učinak na
materiju. Klavirska glazba rezultirala je mutacijom pigmenta orhideja Chopinove
etide uzrokovale su pojavu ružičaste boje na bijelim laticama, a Beethovenova
glazba bojala je žute latice u smeđe. Violinska glazba poveća
vala je broj segmenata kod glisti. Neprekidno udaranje triangla uzrokuje rađanje
muha bez krila. I tako dalje.
Možeš zamisliti moju fascinaciju otkrićem da je mnogo godina nakon Angeline
smrti japanski znanstvenik Masaru Emoto izveo sličan eksperiment, koristeći vodu
kao medij za testiranje glazbenih vibracija. Uz pomoć napredne fotografske
tehnologije dr. Emoto je uspio zabilježiti drastičnu promjenu molekularne
strukture vode nakon izlaganja određenim glazbenim vibracijama. Tvrdio je da
određene vrste glazbe stvaraju nove molekularne formacije u vodi. Njegovi su se
eksperimenti u osnovi slagali s otkrićima tvoje majke te su potkrepljivali tezu da
glazbene vibracije djeluju na najosnovnijim razinama organskog materijala tako
što mijenjaju strukturalni sastav.
Ovaj naoko neozbiljan eksperiment dobiva sasvim novu dimenziju u svjetlu
Angelina istraživanja biologije anđela. Tvoj mi otac nije želio reći išta više o
njezinim eksperimentima od onoga što je pisalo u bilježnici. Međutim, i na temelju
tako malobrojnih informacija mogla sam zaključiti da je testirala učinke nekih
nebeskih instrumenata u našem posjedu na genetske uzorke Nefila, u prvom redu
uzorke pera s njihovih krila. Otkrila je da su neki od tih navodno nebeskih
instrumenata mogli izmijeniti genetsku osnovu nefilskog tkiva. Osim toga, na
njima odsvirani određeni harmonijski slijedovi ne samo da su mijenjali staničnu
strukturu, nego su također pogubno djelovali na cjelovitost nefilskog genoma.
Sigurna sam da je Angela dala život za to otkriće. Napad na moje sjedište uvjerilo
je tvog oca da niste sigurni u Parizu. Bilo je jasno da Nefili previše znaju.
Međutim, prava priča u pozadini ovog pisma vezana je uz hipotezu utkanu u
mnoge Angeline dokazane teorije a ona se pak tiče Orfejeve lire. Bilo joj je
poznato da ju je Abigail Rockefeller 1943. sakrila u Sjedinjenim Državama. Iznijela
je teoriju kojom je povezala svoja znanstvena otkrića o nebeskim instrumentima s
Orfejevom lirom, za koju se vjerovalo da ima
jači učinak od svih, navodno, nebeskih instrumenata zajedno. Prije no što su se
dokopali bilježnica, Nefili su imali tek nejasne predodžbe o njezinoj važnosti, no iz
njih su doznali da se radi o instrumentu primarnog značaja koji ih može povratiti u
stanje anđeoske čistoće koja nije viđena na zemlji još od vremena Stražara. Glazba
lire Stražara, u moderno doba poznate kao Orfejeva lira, možda je posjedovala
lijek za njihovo odumiranje.
Draga Evangeline, pripazi na sljedeće: pokušaj razumijevanja značaja Orfejeve lire
pokazao se kao kušnja. Sve što znamo o Orfeju temelji se na legendi pa tako ne
možemo razabrati precizne obrise njegova smrtnog života. Nije nam poznata
godina njegova rođenja, pravo porijeklo niti istinska mjera talenta u sviranju lire.
Navodno je bio sin muze Kaliope i riječnog boga Eagra, no to je, naravno, tek
mitološka pretpostavka. Naša je dužnost razdvojiti mitološko od povijesnog,
razdijeliti legendu i činjenice, magiju i istinu. Je li Orfej ljudima podario poeziju? Je
li liru pronašao na svom legendarnom putovanju u podzemlje? Je li zaista za života
bio utjecajan kao što tvrdi povijest? Do šestog stoljeća pr. Kr. grčkim se svijetom
pronio glas o njegovoj glazbenoj vještini, no o tome kako je došao u posjed
anđeoskog instrumenta naširoko se raspravljalo među povjesničarima. Rad tvoje
majke samo je potvrdio ranije teorije o važnosti lire.
Otac ti je možda spomenuo, a možda i prešutio Angelina otkrića i doprinose
našem cilju. Ne mogu znati je li ti išta rekao. On se davno preda mnom zatvorio i
ne nadam se da će mi se opet povjeriti. S tobom je, međutim, sasvim drugačiji.
Ako zatražiš da ti ispriča detalje vezane uz majčin rad, sve će ti reći. Na tebi je da
nastaviš tradiciju svoje obitelji. To je tvoje nasljeđe i tvoja sudbina. Luca će te
voditi u onome u čemu ja ne mogu, sigurna sam. Moraš ga samo izravno zatražiti.
I moraš, draga moja, biti ustrajna. U tome imaš moj puni blagoslov. Ali moraš
također biti svjesna svoje uloge u budućnosti naše sve
te discipline, kao i ozbiljnih opasnosti koje te očekuju. Mnogi bi s radošću dokinuli
naše djelovanje, te se za ostvarenje tog cilja ne libe ni ubiti, ne praveći razlike. Za
smrt tvoje majke odgovorna je obitelj Grigori, zahvaljujući kojoj se i dalje vodi
bitka između Nefila i angelologa. Svakako moraš biti svjesna opasnosti s kojima
ćeš se suočiti te se zaštititi od onih koji ti žele nanijeti zlo.
Evangeline je umalo zaplakala u muci izazvanoj naglim prekidom rukopisa.
Okrnjena poruka nije sadržavala upute kako bi trebala dalje postupiti.
Pregledavala je čestitke i iznova prečitavala bakine riječi u očajničkom pokušaju da
otkrije je li štogod previdjela.
Prikaz majčina ubojstva uzrokovao joj je takvu bol da se morala siliti da nastavi
čitati bakine riječi. Detalji su bili stravični, a u Gabriellinom prepričavanju užasa
Angeline smrti kao da je bilo nečeg okrutnog, gotovo bezdušnog. Pokušala je
zamisliti majčino tijelo izmučeno i slomljeno, njeno lijepo lice unakaženo. Brišući
suze nadlanicom, naposljetku je shvatila zašto ju je otac odveo tako daleko od
zemlje u kojoj se rodila.
Čitajući pisma po treći put, zastala je na rečenici vezanoj uz majčine ubojice.
Mnogi bi s radošću dokinuli naše djelovanje, te se za ostvarenje tog cilja ne libe ni
ubiti, ne praveći razlike. Za smrt tvoje majke odgovorna je obitelj Grigori,
zahvaljujući kojoj se i dalje vodi bitka između Nefila i angeologa. Ime joj je zvučalo
poznato, ali nije mogla odrediti gdje ga je čula odakle sve dok se nije sjetila daje
Verlaine radio za čovjeka koji se zvao Percival Grigori. Istog trena shvatila je daje
Verlaine čije su namjere očito bile čiste radio za njenog najvećeg neprijatelja.
Budući da Verlaine nije bio niti svjestan opasnosti u kojoj se nalazio, pitala se kako
bi mu uopće mogla pomoći. On bi, štoviše, mogao izvijestiti Percivala Grigoria o
svojim otkrićima. Misleći daje najbolje poslati ga natrag u New York te se nastaviti
ponašati kao da se ništa značajno nije dogodilo dovela ih je oboje u ozbiljnu
opasnost.
Počela je spremati pisma. Prelijećući retke, jedan joj je zapeo za oči: Kada ovo
budeš čitala, bit ćeš već žena od dvadeset i pet godina. Sje
tila se daje Celestini rečeno da joj tada preda pisma. Prema tome, poruka je
zacijelo sastavljena prije više od deset godina, kada joj je bilo dvanaest, budući da
je svake godine stizala po jedna čestitka. Imala je dvadeset i tri godine. To je
značilo da nedostaju još dva pisma, još dva komadića bakine slagalice.
Posložila je omotnice kronološkim redom i provjerila datume slanja. Posljednje
pismo bilo je poslano prije prošlog Božića, 21. prosinca 1998. Sva su pisma,
štoviše, imala isti datum zaprimanja bila su poslana tek nekoliko dana prije
Božića. Ako je to bio slučaj i s ovogodišnjom čestitkom, možda je već stigla u
popodnevnoj pošiljci. Skupivši čestitke u svežanj, utrpala ih je u džep na suknji i
pojurila iz ćelije.
Sveučilište Columbia, četvrt Morningside Heights, New York City
Šetnja od 125. ulice na stanici Harlem do ureda bila je duga i hladna, ali Verlaine je
usprkos tome zakopčao kaput i odlučno krenuo ususret ledenom vjetru. Kada je
stigao u kampus Sveučilišta Columbia, ondje je bilo tiše, mirnije i mračnije nego
ikada. Svi pa čak i najrevniji studenti otputovali su kućama sve do iza Nove
godine. U daljini su automobili prolazili ulicom Broadway, osvjetljujući susjedne
zgrade. Podalje je stajala Crkva Riverside, a njezin impozantni toranj, čiji su vitraji
bili iznutra osvijetljeni, protezao se iznad najviših zgrada u kampusu.
Za vrijeme šetnje rana na Verlaineovoj ruci opet se otvorila, pa se na svilenoj
kravati s cvjetnim uzorkom kojom ju je povezao počela ocrtavati krv. Neko vrijeme
tražio je ključeve od ureda, a potom ušao u impozantnu zgradu od opeke poznatu
kao Schemerhorn Hali, u kojoj su se nalazili odsjeci za povijest umjetnosti i
arheologiju, a bila je smještena u blizini Kapelice Sv. Pavla koja je nekoć
udomljavala odsjeke za prirodne znanosti. Verlaine je čak čuo da se ondje odvijala
početna faza rada na projektu Manhattan, što je smatrao fascinantnim. Iako je
znao da je sam u zgradi, nije želio riskirati da ostane zarobljen u dizalu pa se
umjesto toga popeo stepenicama do ureda.
Kada je ušao u ured, zaključao je vrata i sa stola uzeo fascikl s Innocentinim
pismima, pazeći da ne umrlja krvlju isušeni, krhki papir. Sjeo je na stolicu, upalio
stolnu lampu i uz slabašno svjetlo pregledao pisma. Pročitao ih je nebrojeno puta,
bilježeći svaku moguću aluziju i igru riječi, no čak i sada, nakon sati i sati
iščitavanja u sablasnoj tišini ureda, pisma su mu se činila čudnima, čak pretjerano
banalnima. Iako su ga jučerašnji događaji nagonili da svaki najmanji detalj prouči u
novom svjetlu, nije mogao pronaći mnogo toga što bi
upućivalo na tajni plan ovih dviju žena. Pod slabim svjetlom uredske lampe,
štoviše, Innocentina pisma su se činila kao pristojne opaske o svakodnevnim
običajima u samostanu i nepogrešivom ukusu gospođe Rockefeller.
Ustao je i počeo slagati pisma u torbu koju je držao u kutu ureda, te se upravo
spremao poći, kada ga je nešto uznemirilo. Nešto mu je bilo čudno. Nije mogao
detektirati neki očigledan uzorak pisma su bila gotovo namjerno ispremiješana,
no u njima su se neobjašnjivo često ponavljali čudni komplimenti upućeni gospođi
Rockefeller. Na kraju nekoliko pisama Innocenta je hvalila njezin dobar ukus.
Ranije je samo preletio preko tih odlomaka, vjerujući da nisu išta više od
ustaljenih načina završavanja pisama. Izvadio je pisma iz torbe te ih iznova
pročitao, ovog puta koncentrirajući se na svaki od mnogobrojnih odlomaka u
kojima je Innocenta hvalila ukus gde Rockefeller.
Komplimenti su bili usredotočeni na ukus u odabiru određene slike ili nacrta. U
jednom od pisama Innocenta je napisala: Znajte daje Vaša savršena umjetnička
vizija, kao i izvršenje Vaše zamisli, primljena na znanje i prihvaćena. Na kraju
drugog pisma stajalo je: Naša najdraža prijateljice, čovjek se može samo diviti
Vašem tankoćutnom odabiru te ga primiti s dubokom zahvalnošću. U trećem
pismu stajalo je pak: Kao i uvijek, Vaša ruka nepogrešivo odabire ono što oko
najviše želi vidjeti.
Verlaine je mozgao nad tim zapažanjima. Sto je značilo spominjanje umjetničkog
odabira? Jesu li pismima gđe Rockefeller bile pridodane kakve slike ili nacrti?
Evangeline nije spomenula da je u arhivi pronašla išta slično, ali na prvi pogled
Innocentini su odgovori ipak na to upućivali. Da je Abigail Rockefeller kojim
slučajem pismima pridodala svoje originalne crteže te da ih je Verlaine pronašao,
njegova bi karijera doživjela nenadani uzlet. Bio je toliko uzbuđen da je jedva
mogao misliti.
Da bi mogao u potpunosti shvatiti Innocentina zapažanja, morao bi pronaći
originalna pisma. Evangeline je posjedovala jedno od njih. Zacijelo su se i ostala
nalazila negdje u Samostanu Sv. Ruže, vjerojatno arhivirana u riznici njihove
knjižnice. Pitao se je li Evangeline
možda pronašla pisma gđe Rockefeller, ali previdjela priložene dodatke ili je
možda čak pronašla omotnicu zajedno s pismom. Obećala mu je da će potražiti
ostala pisma, ali nije imala razloga tražiti išta drugo. Da je barem imao svoj
automobil, odvezao bi se natrag do samostana i pomogao joj u traženju. Prekopao
je stol u potrazi za telefonskim brojem Samostana Sv. Ruže. Ako Evangeline nije
mogla pronaći pisma u samostanu, bilo je malo vjerojatno da će ih ikada pronaći.
Bio bi to velik gubitak za povijest umjetnosti, da ne govorimo o Verlaineovoj
karijeri. Odjednom se posramio svog straha i oklijevanja da se vrati u stan. Uvidio
je da se mora pribrati i kako god zna vratiti u Samostan Sv. Ruže.
Četvrti kat Samostana Sv. Ruže, Milton, New York
Samo dan ranije Evangeline je vjerovala svemu stoje čula o vlastitoj prošlosti.
Vjerovala je očevim pričama, kao i događajima o kojima su joj sestre govorile.
Gabriellino pismo joj je, međutim, uništilo vjeru u priče o vlastitom životu. Sada je
u sve sumnjala.
Skupljajući snagu, s omotnicama pod rukom, ušla je u veličanstven i prazan
središnji hodnik. Nakon čitanja bakinih pisama osjećala se slabo i omamljeno, kao
daje upravo utekla iz noćne more. Kako to da nikada u potpunosti nije shvaćala
važnost majčina rada ili, što je još čudnije, njezinu smrt? Sto joj je još baka željela
poručiti? Kako može čekati još naredna dva pisma da sve shvati? Boreći se s
porivom da potrči, odšetala je niz kamene stepenice prema jedinom mjestu koje
je moglo sadržavati odgovore na njezina pitanja.
Uredi za misije i novačenje sestara nalazili su se u jugozapadnom dijelu
samostana. Bio je to niz moderniziranih, međusobno povezanih prostorija s
blijedoružičastim tepisima, s telefonskom centralom, stolovima od čiste
hrastovine i metalnim ormarićima koji su sadržavali dosjee svih sestara: njihove
rodne listove, medicinske kartone, potvrde o obrazovanju, pravne dokumente i
izvatke iz matice umrlih. Centar za novačenje zbog manje duhovnih poziva,
spojen s uredom sestre zadužene za prijem novakinja zauzimao je lijevo krilo, dok
je misijski ured bio smješten u desnom. Zajedno su tvorili dvije otvorene ruke koje
su vanjski svijet prigrljavale birokratskom srcu Samostana Sv. Ruže.
Posljednjih godina porastao je promet misijskog ureda, dok je novačenje bilo u
opadanju. U prošlim vremenima mlade djevojke koje se nisu željele udavati hrlile
su u Sv. Ružu u potrazi za jednakošću, obrazovanjem i neovisnošću samostanskog
života. U modernim vre
menima prijam djevojaka u samostan se postrožio te se od njih zahtijevalo da se
zavjetuju slobodno, bez prisile obitelji, i tek nakon dugotrajna duhovnog
propitivanja.
I tako, dok je novačenje kopnilo, misijski ured postao je najzapo sleniji odjel u
Samostanu. Na zidu ureda stajala je velika uokvirena karta svijeta s crvenim
zastavicama pridodanim zemljama u kojima su sestre bile misionarke: Brazilu,
Zimbabweu, Kini, Indiji, Meksiku, Gvatemali. Bilo je tu i fotografija sestara
odjevenih u pončo ili sari koje su pridržavale bebe, davale lijekove i pjevale u
zborovima s domaćim stanovništvom. U proteklom desetljeću razvile su
međunarodni program društvene razmjene sa stranim crkvama, a putem njega u
samostan su dolazile sestre iz čitavog svijeta ne bi li prisustvovale klanjanju, učile
engleski i tragale za osobnim duhovnim napretkom. Program je bio iznimno
uspješan. S vremenom su ugostile sestre iz dvanaest zemalja. Njihove fotografije
stajale su iznad karte: dvanaest nasmiješenih žena s dvanaest identičnih velova
koji su im uokvirivali lica.
Budući daje bilo rano jutro, Evangeline je očekivala da će ured misije biti prazan.
Tamo je, međutim, u svojim invalidskim kolicima sjedila sestra Ludovica, najstarija
članica njihova društva, dok se iz tranzistora u njezinu krilu čuo ranojutarnji
program državnog radija. Ona je bila slabašna, ružičaste kože, a ispod rubova vela
virila joj je bijela kosa. Letimično je pogledala Evangeline. Stakleni sjaj njenih
tamnih očiju potvrđivao je slutnje sve više sestara koje su tvrdile da Ludovica
polagano gubi razum, povlačeći se iz godine u godinu sve dalje od stvarnosti.
Prethodnog ljeta jedan miltonski policajac vidio ju je u ponoć na autocesti 9W
kako gura kolica.
U posljednje vrijeme okrenula se botanici. Njeni razgovori s biljkama bili su
bezopasni, ali su ukazivali na daljnju dezintegraciju. Dok je prolazila samostanom s
crvenom kanticom za zalijevanje, koja se njihala zataknuta za kolica, čulo ju se
kako glasno recitira Miltonov Izgubljeni raj mrmljavim i izlomljenim glasom: Devet
je puta raspon što dan i noć mjeri / ljudima smrtnim, on sa svojom groznom dru
žinom, / pobijeđen ležao, valjajuć u ognjenom se ždrijelu, uništen, premda
besmrtan.20
Evangeline je vidjela da su Ludovicinu pažnju zaokupile uredske biljke zeleni
ljiljani koji su izrasli do nevjerojatnih proporcija i puštali izdanke posvuda preko
uredskih ormara za odlaganje spisa. Biljka je odlično uspijevala pa su sestre
porezale mladice te ih stavile u vodu da puste korijenje. Kada su ih zasadile, nove
su biljke također narasle do ogromnih razmjera pa su raspoređene samostanom,
prekrivajući svaki od četiri kata svojim zelenim mrežama.
Dobro jutro, sestro rekla je Evangeline u nadi da će je Ludovica prepoznati.
Jao meni! odgovorila je Ludovica prestrašeno. Baš si me iznenadila!
Oprostite što vam smetam, ali jučer popodne nisam uspjela pokupiti poštu. Je li
vreća s pošiljkama u uredu misije?
Vreća s pošiljkama? upitala je Ludovica, mršteći čelo. Koliko ja znam, sva pošta ide
sestri Evangeline.
Da, Ludovica rekla je Evangeline. Ja sam Evangeline. Ali jučer nisam mogla podići
poštu. To znači da je dostavljena ovamo. Jeste li je vidjeli?
Svakako! odgovorila je Ludovica, gurajući kolica prema ormaru iza njezina stola
gdje se nalazila vreća s pošiljkama, obješena na kuki. Bila je, kao i uvijek, dupkom
puna. Molim dostaviti direktno sestri Evangeline!
Evangeline je odnijela vreću u zamračeni kutak na drugom kraju ureda, gdje je
imala više privatnosti. Kada je istresla njezin sadržaj na stol, vidjela je da se ondje
nalazila uobičajena mješavina osobnih zahtjeva, reklamnih letaka, kataloga i
računa. Budući daje nebrojeno puta razvrstavala poštu, prepoznala bi vrstu pisma
po veličini, pa joj je trebalo tek nekoliko sekundi da pronađe Gabriellinu čestitku.
Bila je to četvrtasta zelena omotnica adresirana na Celestine Clochette.
20 Milton, Izgubljeni raj, Knj. prva: 5053; s engleskog prepjevao Mate Maras.
Prijevod Knjige prve objavljenje u časopisu Mogućnosti, br. 79 (Književni krug
Split, 2008).
Evangelini nepoznata njujorška povratna adresa bila je jednaka kao i na ostalim
čestitkama.
Uzela je čestitku i stavila je u džep zajedno s ostalima. Potom je odšetala do
metalnog ormarića sa spisima. Jedan od Ludovicinih zelenih ljiljana potpuno je
prekrio vrh svojim listovima pa je morala razmaknuti zelene izdanke da bi otvorila
ladicu sa svojim podacima.
Iako je znala za vlastiti dosje, nikad joj ranije nije palo na pamet da ga pogleda.
Trebala je dokumente iz dosjea jedino kada je vadila vozačku dozvolu i kada se
upisivala na njujorško sveučilište Bard College, a i tada je koristila isprave izdane u
biskupiji. Prevrćući po podacima, opet je počela razmišljati o tome kako je čitav
život provela prihvaćajući ono što su joj drugi govorili otac, sestre u samostanu, a
sada i baka a da se nije potrudila provjeriti istinitost njihovih tvrdnji.
Na njezino zaprepaštenje, dosje je bio debeo gotovo dva i pol centimetra, puno
opsežniji nego što je očekivala. Mislila je da će u njemu pronaći svoj francuski
rodni list, potvrdu o američkom državljanstvu i diplomu nije bila dovoljno stara da
bi skupila više podataka ali kada je otvorila dosje, u njemu je naišla na pozamašan
svežanj papira povezanih gumicom. Skinula ju je i počela čitati. U svežnju su se
nalazili papiri koji su se njenom laičkom oku činili kao laboratorijski rezultati,
možda krvni testovi. Bile su to stranice rukom ispisanih povijesti bolesti, možda
liječničke bilješke, iako je oduvijek bila zdrava i nije se mogla sjetiti daje ikada bila
kod doktora. Otac se, štoviše, oduvijek protivio tome daje vodi kod liječnika, vodio
je silnu brigu da se ne bi razboljela ili povrijedila. Još su je više. začudili prozirni
crni papiri koje je pogledavši bolje prepoznala kao rendgenske snimke. Na vrhu
svake stajalo je njeno ime: Evangeline Angelina Cacciatore.
Sestrama nije bio zabranjen uvid u vlastite dosjee, ali se ipak osjećala kao da krši
stroga pravila ponašanja. Zauzdavši znatiželju da detaljnije prouči medicinske
dokumente u dosjeu, okrenula se papirima vezanima uz novicijat. Bio je to niz
uobičajenih formulara za primanje novih članova koje je otac popunio. Pogled na
očev rukopis ispunio ju je osjećajem boli. Prošlo je mnogo godina otkako gaje
posljednji put
vidjela. Prešla je prstom preko njegova rukopisa, prisjećajući se očeva smijeha,
mirisa njegova ureda i navike da čita prije spavanja. Kako je neobično, pomislila je
vadeći formulare iz dosjea, da puki rukopis ima moć prizvati ga natrag u život, pa
barem na trenutak.
U formularima je pronašla niz podataka o svom životu. Bila je tu njihova
bruklinška adresa, stari telefonski broj, mjesto njezina rođenja i majčino
djevojačko prezime. Na dnu formulara, pod rubrikom kontakta u slučaju nužde,
nalazilo se ono što je tražila: njujorška adresa i telefonski broj Gabrielle
LeviFranche Valko. Adresa je odgovarala povratnoj adresi na božičnim čestitkama.
Prije nego što je stigla promisliti o posljedicama, podigla je slušalicu i okrenula
Gabriellin broj; očekivanje je zamaglilo sve druge osjećaje. Telefon je zazvonio prvi
put, drugi put, a zatim je začula otresit, zapovjednički bakin glas: Alio?
Verlaineov stan, četvrt Greenwich Village, New York City
Dvadeset i četiri sata otkako je napustio stan Verlaineu su se činila kao čitava
vječnost. Prošao je tek jedan dan otkako je zgrabio fascikl s podacima, obuo
omiljene čarape i potrčao niz stepenice dok su mu cipele klizile po mokrom podu.
Još jučer se zamarao pitanjima kako izbjeći božične zabave i proslaviti Novu
godinu. Nije mogao shvatiti kako su ga skupljene informacije dovele u tako očajno
stanje u kojem se sada nalazio.
Spakirao je originale Innocentinih pisama i svežanj svojih bilježaka u torbu,
zaključao ured i krenuo prema centru. Jutarnje sunce podiglo se iznad grada; sivim
zimskim nebom meko su se raspršile žute i narančaste nijanse. Dugo je hodao kroz
hladnoću. Negdje na sredini 80. ulice odustao je od šetnje pa se ostatak puta
odvezao podzemnom. Do trenutka kada je otključao prednja ulazna vrata svoje
zgrade, gotovo je povjerovao da je sve što se dogodilo protekle noći bilo iluzija.
Možda je, uvjeravao je samog sebe, sve to samo zamišljao.
Otključao je stan, zalupio vrata petom i spustio torbu na kauč. Izuo je uništene
cipele, svukao mokre čarape i bos ušetao u svoj skromni dom. Skoro da je
očekivao da će stan biti u neredu, no činilo se daje u jednakom stanju kao dan
ranije. Sjene su padale preko zidova od opeke, laminiranog stola u stilu 1950ih i
knjiga koje su po njemu bile naslagane, preko tirkiznih kožnih klupa i malog stola u
obliku bubrega sav njegov namještaj u modernom američkom stilu sredine 20.
stoljeća, pohaban i nespretno sparen, stajao je i dalje na istom mjestu.
Čitav jedan zid bio je prekriven knjigama o umjetnosti. Bilo je tu golemih izdanja
britanskog izdavača Phaidon Pressa, mekoukoričenih knjiga likovne kritike i
blještavih svezaka s crtežima njegovih omi
ljenih modernista Kandinskog, Sonie Delaunay, Picassa. Braquea. Posjedovao je
više knjiga nego što je uistinu stalo u tako malen stan, ali ipak ih nije želio prodati.
Odavno je zaključio da garsonijera nije najbolje stambeno rješenje za osobu s
tendencijom gomilanja stvari.
Stojeći pored svog prozora na petom katu, polako je odmotao svilenu kravatu
marke Hermes koju je upotrijebio umjesto zavoja, pazeći na ranu. Bila je uništena.
Zamotao ju je, a potom odložio na prozorsku dasku. U daljini se otkrivalo jutarnje
nebo, uzdižući se iznad redova zgrada. Snijeg je prekrio grane drveća i iskrivio
žljebove, formirajući ledene sige. Vodeni tornjevi na krovovima izgledali su kao
točkice na slici. Iako nije posjedovao niti centimetar stana, taj prizor osjećao je
kao nešto svoje. Mogao se satima zaokupiti pogledom na svoj kutak grada. Tog
jutra, međutim, želio je samo razbistriti glavu i promisliti o tome što učiniti
sljedeće.
Uvidio je da bi mu za početak dobro došla kava. Odšetao je u kuhinju, upalio
aparat za kavu, stavio fino mljevena zrna u filter i nakon što je zapjenio mlijeko
napravio cappucino u jednoj od rijetkih preostalih šalica iz starinskog kompleta,
većinu je, naime, razbio. Uzimajući gutljaj, oko mu je zapelo za telefonsku
sekretaricu na njoj je bilo nepreslušanih poruka. Stisnuo je dugme i preslušao.
Kada je stisnuo dugme za preslušavanje, shvatio je da su cijelu noć stizali
neodgovoreni pozivi. Izbrojao je deset puta kada je pozivatelj samo slušao s druge
strane linije, kao da čeka da se on javi. Tek u zadnjoj poruci osoba je progovorila.
Bila je to Evangeline. Prepoznao je njezin glas istog trenutka
Ako si se ukrcao na ponoćni vlak, trebao bi već biti kod kuće. Brinem se gdje si i
jesi li na sigurnom. Nazovi me što prije.
Otišao je u kupaonicu, odakle je izvukao staru kožnu naprtnjaču te u nju ubacio
čiste Hugo Boss traperice, bokserice Calvin Klein, majicu s logom sveučilišta Brown
University koje je pohađao i dva para čarapa. S poda je pokupio par konversica,
obuo čiste čarape i nazuo tenisice. Nije bilo vremena za razmišljanje o tome što bi
mu još moglo zatrebati. Odlučio je unajmiti automobil i smjesta se odvesti natrag
u Milton, istim putem kojim je onamo išao jučer popodne,
preko mosta Tappan Zee, uskim cestama uz rijeku. Ako se požuri, mogao bi ondje
stići prije ručka.
Odjednom je zazvonio telefon, čiji ga prodoran zvuk toliko uplaši da ispusti šalicu.
Razbila se o prozorsku dasku, a njezin se sadržaj razlio po podu. Nestrpljiv da što
prije porazgovara s Evangeline, ostavi šalicu tamo gdje je pala i zgrabi telefon.
Evangeline? upitao je.
Gospodine Verlaine. Glas je bio mek i ženstven, a obraćao mu se s neobičnom
bliskošću. Ženin naglasak talijanski ili francuski, nije bio siguran u kombinaciji s
blagom promuklošću ostavljao mu je dojam da se radi o sredovječnoj, možda čak i
starijoj ženi, iako je to bilo tek puko nagađanje.
Da, ja sam na telefonu odgovorio je, razočaran. Pogledao je prema razbijenoj
šalici, shvativši daje komplet umanjio za još jedan primjerak. Sto mogu učiniti za
vas?
Mnogo toga, nadam se odgovorila je žena.
U jednom vrlo kratkom trenutku glavom mu je prošla misao da razgovara s
agenticom teleprodaje. Međutim, njegov broj nije bio u imeniku i obično nije
primao neželjene pozive. Osim toga, bilo je jasno da glas nije zvučao kao glas
nekoga tko prodaje pretplatu za časopise.
To je prilično drzak zahtjev mirno se suočio s čudnim manirama pozivateljice.
Zašto mi za početak ne kažete tko ste?
Mogu li ja vama prva postaviti to pitanje? rekla je žena.
Pa mogli biste. Počeo ga je iritirati smiren, nametljiv, gotovo hipnotičan zvuk
glasa, nimalo nalik na Evangelinin.
Vjerujete li u anđele?
Molim?
Vjerujete li u postojanje anđela?
Slušajte, ako ovo ima veze s nekom evangeličkom skupinom rekao je, naginjući se
pred prozorom i skupljajući ostatke razbijene šalice. Zrnasti bijeli prah s
neocakljena središta šalice mrvio mu se pod prstima. Dobili ste krivu osobu. Ja
sam preobrazovan, ultra ljevičarski orijentiran liberalni agnostik koji pije sojino
mlijeko i
graniči s metroseksualnošću. U anđele vjerujem koliko i u uskršnjeg
zeca.
Zanimljivo odgovorila je žena. Ja sam stekla dojam da ta fiktivna bića predstavljaju
prijetnju vašem životu.
Prestao je skupljati krhotine. Tko je to? upitao je.
Ja sam Gabriella LeviFranche Valko odgovorila mu je žena. Već dugo pokušavam
pronaći pisma u vašem posjedu.
To ga je još više zbunilo, pa je upitao Odakle vam moj broj?
Ja znam mnogo toga. Znam, primjerice, da se stvorenja kojima ste sinoć umakli
nalaze ispred vašeg stana. Zastala je, kao da pušta da mu se ta informacija slegne,
a potom nastavila, Ako mi ne vjerujete, gospodine Verlaine, pogledajte kroz
prozor.
Stupio je bliže prozoru; čuperak kovrčave crne kose padao mu je preko očiju. Sve
je izgledalo kao i ranije.
Ne znam o čemu govorite rekao je.
Pogledajte nalijevo rekla je Gabriella. Vidjet ćete poznati crni automobil.
Verlaine je slijedio njene upute. Doista, s lijeve strane, na uglu s ulicom Hudson
čekao je crni Mercedes. Visok muškarac u tamnoj odjeći isti onaj kojeg je dan
ranije vidio kako mu razbija automobil i kojeg je, ako nije halucinirao, vidio s
vanjske strane prozora u vlaku izašao je iz automobila i hodao pod svjetlom ulične
lampe.
E sad, ukoliko pogledate udesno rekla je Gabriella, ondje ćete vidjeti bijeli kombi.
Ja sam unutra. Čekam vas ovdje od ranog jutra. Došla sam vam pomoći na zahtjev
svoje unuke.
A tko je vaša unuka?
Evangeline, naravno odgovorila je Gabriella. Tko drugi?
Verlaine je ispružio vrat i spazio jedva vidljiv bijeli kombi skriven malo dalje u
uskoj, pokrajnjoj uličici. Osoba s druge strane linije kao da je shvatila njegovu
zbunjenost: na kombiju se spustio prozor, a iz njega je izvirila i odlučno mahnula
majušna ruka u kožnoj rukavici.
Što se točno događa? upitao je Verlaine u neprilici. Odšetao je do vrata, zaključao
bravu i osigurao je lancem. Možete li mi reći zašto motrite moj stan?
Moja unuka misli da ste u opasnosti. Ona je u pravu. Želim da sada skupite
Innocentina pisma i smjesta siđete rekla je Gabriella smirenim glasom. Savjetovala
bih vam da izbjegnete prednji izlaz.
Nema drugog izlaza rekao je Verlaine u panici.
Izlaz u slučaju nužde?
Vidljiv je s prednje strane. Primijetit će me istog trena kada se pokušam spustiti
rekao je motreći metalnu okosnicu postavljenu uz prednju površinu zgrade koja je
zamračivala ugao prozora. Možete li mi reći zašto
Dragi moj prekinula ga je Gabriella toplim, gotovo majčinskim glasom,
jednostavno upotrijebite maštu. Savjetujem vam da iziđete. Smjesta. Za koji
trenutak oni će doći po vas. Zapravo, njima uopće nije stalo do vas. Oni samo žele
pisma rekla je tiho. Kao što vjerojatno znate, neće ih uzeti nježno.
Kao odgovor na njezinu primjedbu, drugi čovjek visok i podjednako blijed kao prvi
izašao je iz crnog automobila te se pridružio onom prvom. Zajedno su pošli preko
ceste prema Verlaineovoj zgradi.
U pravu ste. Dolaze. rekao je Verlaine. Okrenuo se od prozora i zgrabio naprtnjaču
u koju je ugurao novčanik, ključeve, laptop i odjeću. Iz torbe je izvukao svezak
originalnih Innocentinih pisama, te ih stavio u knjigu Rothkovih crteža koju je
pažljivo smjestio u naprtnjaču i odlučno povukao zatvarač jednim brzim potezom.
Na posljetku je upitao Što da radim?
Pričekajte trenutak. Odavde imam dobar pogled na njih odgovorila je Gabriella.
Samo slijedite moje upute i sve će biti u redu.
Možda bih trebao pozvati policiju?
Nemojte još ništa činiti. Oni još uvijek čekaju kraj ulaza. Vidjet će vas ako sada
izađete rekla je Gabriella s jezovitom mirnoćom u glasu, upravo u suprotnosti s
navalom krvi koja je šumila u njegovim ušima. Slušajte me, gospodine Verlaine.
Iznimno je važno da se ne mičete s mjesta dok vam ne kažem da to učinite.
Otključao je bravu na prozoru i širom ga otvorio. Hladan zrak udario mu je u lice.
Naginjući se nad prozorom mogao je vidjeti ljude u podnožju zgrade. Tiho su
govorili, a zatim, uguravši nešto u bravu, širom otvorili vrata i s nevjerojatnom
lakoćom ušli u zgradu. Teška vrata glasno su zalupila za njima.
Imate li pisma? upitala je Gabriella.
Da potvrdio je Verlaine.
Onda pođite. Sada. Niz stepenice u slučaju nužde. Čekat ću vas.
Poklopio je slušalicu, prebacio naprtnjaču preko ramena pa se iskrao kroz prozor.
Hrđave metalne ljestve ledile su mu tople dlanove. Svom snagom vukao ih je dok
se naposljetku nisu spustile na pločnik. Od istezanja kože zaboljela gaje ruka jer
mu se zbog bodljikave ograde opet otvorila rana. Zanemario je bol te se spustio
niz prečke, klizeći tenisicama po zaleđenom metalu. Bio je već blizu pločnika kada
je začuo prasak drveta odozgora. Grigorievi ljudi provalili su vrata.
Skočio je na pločnik, pazeći da ne ošteti naprtnjaču pod miškom. Kada je stupio na
ulicu, bijeli se kombi primakao rubniku. Vrata su se otvorila, a sitna žena s jarkim
crvenim ružem na usnama i oštro odrezanom bubi frizurom mahnula mu je da
uskoči na zadnje sjedalo. Uđite rekla je Gabriella, stvarajući mu mjesta. Požurite.
Ugurao se u kombi kraj Gabrielle dok je vozač prebacivao u brzinu, zaokrenuvši u
suprotnom smjeru od centra.
Što se dovraga događa? upitao je Verlaine, bacivši pogled preko ramena, napola
očekujući da će iza njih ugledati crni automobil.
Gabriella je preko njegove hladne i drhtave ruke stavila svoju tanku ruku omotanu
rukavicom. Došla sam vam pomoći.
Pomoći u čemu?
Dragi moj, nemate pojma u kakvu ste nas nevolju doveli.
Stan Grigorijevih, Upper East Side, New York
Percival je zatražio da se navuku zavjese ne bi li zaštitio oči od svjetlosti. Došetao
je kući u zoru, a već mu je i blijedo jutarnje sunce stvaralo glavobolju. Kada je soba
bila dovoljno zamračena, odbacio je odjeću smoking, umrljanu bijelu košulju i
hlače na pod, te se opružio na kožni kauč. Služavka iz reda anakima nijemo mu je
otkopčala steznik. Bila je to mukotrpna procedura koju je strpljivo podnosio.
Zatim mu je noge namazala uljem pa ih polako iz masirala od gležnjeva do bedara,
sve dok ga mišići nisu zapekli. Bila je vrlo lijepa i tiha ta je kombinacija po njegovu
mišljenju odlično pristajala anakimima, posebice ženama, koje je smatrao iznimno
glupima. Buljio je u nju dok je svojim kratkim, bucmastim prstima prelazila preko
njegovih nogu. Snažna glavobolja bila je proporcionalna toplini u nogama. U
deliriju uzrokovanom iscrpljenošću zatvorio je oči i pokušao spavati.
Točno je porijeklo njegova poremećaja još uvijek bilo nepoznanica čak i
najvrsnijim obiteljskim liječnicima. Percival je unajmio najbolji medicinski tim;
dovukao je liječnike iz Švicarske, Njemačke, Švedske i Japana, no svi su mu mogli
reći ono što su svi već znali: zarazna virusna infekcija došla je do njega putem
generacije europskih Ne fila, napavši mu živčani i dišni sustav. Preporučali su mu
tretmane i terapije koje su mu trebale zacijeliti krila i opustiti mišiće, ne bi li
mogao lakše disati i hodati. Dnevne masaže bile su jedan od njegovih omiljenih
dijelova tih tretmana. Svaki je dan nebrojeno puta zvao anakimku da mu masira
noge te postao ovisan o njenoj dnevnoj masaži, kao i o viskiju i sedativima koje
mu je usput donosila.
U normalnim okolnostima ni pod koju cijenu ne bi dopustio ulazak bijedne
služavke u svoje privatne odaje tako je postupao stoti
nama godina prije nego što se razbolio ali tijekom posljednje godine bol mu je
postao toliko neizdrživa, a mišići tako zgrčeni da su mu se noge počele svijati u
neprirodan položaj. Anakimka je istezala noge sve dok mu se tetive ne bi opustile
te masirala mišiće, zastajući kada bi ustuknuo od bola. Promatrao je kako njeni
prsti uranjaju u njegovu blijedu kožu. Ugađala mu je i za to joj je bio zahvalan.
Majka ga je napustila, ponašala se prema njemu kao daje invalid, dok je Otterley
obavljala poslove kojima se on trebao baviti. Osim anakimke nije bilo nikog
drugog da mu pomogne.
Masaža ga je opustila pa je utonuo u lagan san. S užitkom se nakratko prisjetio
sinoćnje kasnonoćne šetnje. Kada je njegova žrtva izdahnula, zatvorio joj je oči i
zurio u nju, prolazeći prstima po njenom obrazu. U smrti joj je koža poprimila boju
alabastera. Na njegovo zadovoljstvo, kao da je pred sobom vidio Gabriellu Levi
Franche, njezinu crnu kosu i porculansku put. Na trenutak ju je ponovno
posjedovao.
U tankom prostoru između jave i sna pred njim se pojavila Gabriella kao blještav
glasnik. Molila gaje da joj se vrati, rekla mu je daje sve oprošteno, da će nastaviti
tamo gdje su stali. Rekla mu je da ga voli bile su to riječi koje dotad nije izgovorilo
niti ljudsko biće niti Nefil. Bio je to neizmjerno bolan san, a Percival je zasigurno
govorio u snu jer se iznenada probudio, a služavka je zurila u njega svojim žutim
očima, ispunjene suzama kao da je shvatila nešto značajno o njemu. Dodir joj je
postao mekši, a pokušala gaje utješiti i riječima. Sažalijevala ga je, a takav ga je
stupanj intimnosti naljutio naredio je zvijeri da ga smjesta napusti. Pokorno je
kimnula glavom, zatvorila bočicu s uljem, pokupila umrljanu odjeću i odmah
potom izašla, ostavljajući ga u mraku i očaju njegove čahure. Ležao je budan,
osjećajući na koži žalac njezina dodira.
Uskoro se vratila, donoseći mu čašu viskija na lakiranom poslu žavniku.
Gospodine, vaša sestra je ovdje priopćila mu je. Reći ću joj da spavate ako želite.
Nema potrebe za lažima. Vidim da je budan, rekla je Otterley te šmugnula kraj
anakimke i sjela pored Percivala. Pokretom ruke
otpustila je služavku. Odvrnula je čep s bočice i izlila malo ulja na dlan. Okreni se
rekla mu je.
Pokorio se sestrinoj zapovijedi i okrenuo na trbuh. Dok mu je masirala leđa, pitao
se što će biti s njom i ostatkom obitelji sada kada je obolio. Percival je bio njihova
velika nada; njegova veličanstvena, muževna zlatna krila obećavala su da će se
jednog dana uspeti na moćan položaj, nadmašujući čak i očeve pohlepne pretke i
majčinu plemenitu krv. Sada je, međutim, bio bez krila. Bilo je to teško
razočaranje za obitelj. Zamišljao je da će jednog dana postati veliki starješina, otac
mnoge nefilske djece. Sinovi bi naslijedili živopisna Snejina krila, a njihovo
raskošno perje donijelo bi veliku slavu Grigorievima. Kćeri bi bile obdarene
anđeoskim kvalitetama dubokoumnošću, talentom i vješte u nebeskim
umijećima. Sada je, međutim, propadao, a ništa se od toga nije ostvarilo. Shvatio
je kako je budalasto potrošio stotine godina na užitke.
Budući da je njegova sestra u jednakoj mjeri bila nedorasla svom porijeklu, bilo
mu je još teže suočiti se s vlastitim neuspjehom. Otterley nije na svijet donijela
potomka obitelji Grigori, a Percival se nije razvio u anđeosko biće kakvim se majka
nadala da će postati.
Reci mi da donosiš dobre vijesti, obratio joj se, ustuknuvši kada mu je dotakla
osjetljivo tkivo na spoju krila i leđa. Reci mi da si pronašla kartu, ubila Verlainea i
da se nemam oko čega brinuti.
Dragi brate zaustila je, naginjući se prema njemu dok mu je masirala ramena. Ovaj
put si stvarno uprskao. Kao prvo, unajmio si angelologa.
Nisam učinio ništa slično. On je tek običan povjesničar umjetnosti rekao je
Percival.
Kao drugo, dopustio si mu da uzme kartu.
Arhitektonske nacrte, ispravio ju je.
Onda još k tome odbauljaš usred noći i dovedeš se u ovako grozno stanje. Gladila
je oštećene batrljke njegovih krila, što mu je unatoč negodovanju bilo iznimno
ugodno.
Ne znam o čemu govoriš.
Majka zna da si izašao. Zamolila me da dobro pripazim na tebe. Sto bi se dogodilo
da si se srušio na ulici? Kako bismo objasnili tvoje stanje doktorima u Lenox Hillu?
Reci Sneji da nema zašto brinuti, odgovorio je.
Ali ima razloga za brigu rekla je Otterley, brišući ruke o ručnik. Verlaine je još
uvijek živ.
Mislio sam da si poslala giborime u njegov stan.
Jesam, odgovorila je. Ali situacija je dobila neočekivan obrat. Dok smo se jučer
brinuli jedino oko toga hoće li Verlaine umaći s informacijama, sada znamo daje
mnogo opasniji.
Sjeo je nasuprot sestri. Kako bi on mogao biti opasan? Naša ana kimka predstavlja
veću prijetnju od čovjeka poput Verlainea.
Verlaine radi s Gabriellom LćviFranche Valko odgovorila je Otterley, likujući nad
svakom izgovorenom riječi. Očito je jedan od njih. Sve što smo učinili da se
zaštitimo od angelologa svelo se ni na što. Ustani, rekla je, oblačeći mu steznik.
Odjeni se. Ideš sa mnom.
Kapelica klanjanja, Crkva Sv. Marije Anđeoske, Milton, New York
Evangeline je uronila prste u svetu vodu, prekriživši se prije no što je potrčala
širokim središnjim brodom crkve. Do vremena kada je stupila u tihi, meditativni
prostor Kapelice klanjanja, disanje joj je postalo otežano. Nikada ranije nije
propustila klanjanje bio je to za nju nezamisliv grijeh. Nije mogla vjerovati što joj
se događa. Jučer je lagala sestri Philomeni. Danas je propustila klanjanje.
Philomena je sigurno bila zaprepaštena njezinom odsutnošću. Sjela je na klupu
pored sestara Mercedes i Magdalene, dnevnih partnerica u molitvi između sedam
i osam ujutro, nadajući se da ih njezina prisutnost neće uznemiriti. Sklopila je oči u
namjeri da se pomoli, lica ispunjenog sramom.
Spremala se otpočeti molitvu, no tada je otvorila oči i zirnula kapelicom, bacivši
pogled na monstrancu, oltar i zrnca krunice u rukama sestre Magdalene. Vitraji s
nebeskim sferama njihova veličina, zamršenost, raskošne žive boje mnogobrojnih
anđela učinili su joj se u tom trenutku kao novi dodaci. Da ih je detaljnije proučila,
vidjela bi da su oko njih bile postavljene sićušne halogene svjetiljke koje su ih
osvijetljavale kao u činu obožavanja. Naprezala se da prebroji anđele. Njihova
glazbala harfe, irulice, trublje činila su se kao zlatni novčići na plavim i crvenim
oknima. Upravo je ondje uočila pečat koji joj je Verlaine pokazao na
arhitektonskim nacrtima. Sjetila se Gabri ellinih čestitki i prekrasnih crteža anđela
na njihovim poleđinama. Kako je bilo moguće da je toliko puta promatrala vitraje
ne shvaćajući njihovo pravo značenje?
Ispod jednog vitraja u kamenje bio urezan sljedeći ulomak:
Ako se uza nj nađe tad anđeo, posrednik jedan između tisuću, da čovjeka na
dužnost opomene, pa se sažali nad njim i pomoli: izbavi ga da u jamu ne ide; za
život njegov nađoh otkupninu!
Job 33:2324
Taj je odlomak iščitavala iz dana u dan, tijekom mnogih godina u Samostanu, no
njegov joj se sadržaj uvijek činio kao nerješiva zagonetka. Značenje rečenice ranije
joj je izmicalo. Sada su, međutim, riječi posrednik, jama i otkupnina odjednom
dobivale smisao. Sestra Celestine bila je u pravu: kada je počela gledati oko sebe,
shvati da je angelologija živi princip, utkan u sve što je okružuje.
Mučilo ju je što su joj sestre toliko toga zatajile. Prisjetivši se Gab riellinog glasa
preko telefona, zapitala se bi li možda trebala spakirati stvari i otići u New York.
Možda bi joj baka mogla pomoći da jasnije shvati situaciju. Uporište koje joj je
samostan pružao samo dan ranije nestalo je s novim spoznajama.
Nečija ruka na ramenu prekinula ju je u razmišljanju. Sestra Phi lomena dala joj je
znak da je slijedi. Pokoravajući se njenoj želji, izašla je iz Kapelice klanjanja,
osjećajući mješavinu srama i ljutnje. Sestre joj nisu povjerile istinu. Kako bi im
onda mogla vjerovati?
Pođimo, sestro rekla joj je Philomena kada su već bile u hodniku. Ako je i osjećala
kakvu ljutnju zbog Evangelinina izostanka, ona je posve nestala. Odnosila se
prema njoj s neobjašnjivom blagošću i pomirljivošću. U njenom je ophođenju,
međutim, ipak bilo nešto prijetvorno. Njena iskrenost nije joj bila sasvim
uvjerljiva, iako nije mogla odrediti točan razlog. Prošle su središnjim hodnikom
samostana, pored fotografija istaknutih majki, sestara i prikaza Sv. Ruže Viterbske,
da bi naposljetku zastale ispred poznatih drvenih vrata. Bilo je posve prirodno da
se upute u knjižnicu, jer su ondje mogle nesmetano razgovarati. Philomena je
otključala vrata, a Evangeline ušla u sjenovitu sobu.
Sjedi, dijete, sjedi rekla joj je. Evangeline se smjestila na baršunastu zelenu sofu
preko puta kamina. U sobi je bilo hladno jer je zbog čestih epidemija gripe grijanje
bilo isključeno. Philomena je prišla stolu ispred svog ureda i uključila električno
grijalo. Kada je voda zakipila, natočila ju je u porculanski čajnik. Stavila je dvije
šalice na poslužavnik, a zatim se odgegala natrag do sofe, smještajući poslu žavnik
na nizak stolić. Sjela je na drvenu stolicu nasuprot Evangeline, otvorila jedan od
božičnih paketa sestara franjevki te je ponudila kolačima iz metalne kutije. Sestre
su, naime, svake godine pekle, pakirale i prodavale kolače na božičnom domjenku
za skupljanje sredstava za Samostan.
Crni čaj s aromom marelice teško je pao na Evangelinin želudac. Ne osjećam se
baš najbolje rekla je ispričavajući se.
Sinoć si izostala s večere, a jutros s klanjanja primijetila je Philomena, uzimajući iz
kutije kolač sa zelenom glazurom u obliku božične jelke. Podigla je čajnik i natočila
čaj u šalice. Ali to me zapravo i ne čudi. Celestine ti je svojom pričom priuštila
popriličnu muku, zar ne? Zatim se uspravila, držeći šalicu nepomično iznad
tanjurića. Evangeline je vidjela da se Philomena sprema prijeći na samu srž stvari.
U pravu ste, odgovorila je, očekujući da će Philomena svakog časa ponovno
postati nestrpljiva i stroga.
Philomena je pucnula jezikom, a zatim nastavila Znala sam daje neizbježno da
kadtad saznaš istinu o svom porijeklu. Nisam, moram priznati, mogla pretpostaviti
na koji način, ali bilo mije savršeno jasno da se prošlost nikada ne može potpuno
zakopati, čak ni u zatvorenoj zajednici poput naše. Po mom skromnom mišljenju,
nastavi, završavajući kolač i uzimajući drugi, šutnja je bila veliko breme za
Celestine. Pasivno suočavanje s prijetnjom koja nas okružuje bio je velik teret za
sve nas.
Vi ste znali za Celestininu ulogu u ovoj... mucala je, pokušavajući pronaći
odgovarajuću riječ da opiše angelologiju. Nametala joj se neugodna pomisao daje
ona možda bila jedina franjevka od vječnog klanjanja koja je živjela u neznanju.
Ovoj... disciplini?
O, da, svakako, odgovorila je Philomena. Sve su starije sestre upoznate s
angelologijom. Moja generacija sestara naširoko je proučavala anđele Knjiga
postanka 28:1217; Ezekiel 1:114, Evanđelje po Luki 1:2638. Bože me blagoslovi,
bavile smo se anđelima dan i noć!
Philomena se svom težinom namjestila u stolici, od čega je drvo zaškripalo, a
zatim je nastavila: U jednom trenutku proučavala sam građu koju su propisali
europski angelolozi naši dugogodišnji mentori a već u sljedećem naš je samostan
zamalo bio uništen. Sva naša naobrazba, sve naše zalaganje da uklonimo pošast
Nefila s lica zemlje kao daje bilo nizašto. Iznenada smo se svele na obične
redovnice posvećene isključivo molitvi. Vjeruj mi, ja sam se ustrajno zalagala da se
vratimo u bitku sa silama zla. One među nama koje smatraju da je ta zadaća
preopasna samo su budale i kukavice.
Opasna? upitala je Evangeline.
Požar koji se dogodio 1944. nije bio slučajan nastavila je Philomena, mršteći se.
Bio je to izravan napad. Moglo bi se reći da smo bile odveć nepromišljene, da smo
podcijenile krvožednu prirodu američkih Nefila. Oni su bili upoznati s mnogima
ako ne i sa svima enklavama europskih angelologa. Pogriješile smo misleći da je
Amerika još uvijek sigurna kao što je nekoć bila. Nažalost, moram reći da nas je
Celestinina prisutnost sve dovela u veliku opasnost. Nakon njezina dolaska počeli
su i napadi. I to ne samo na naš samostan. Te godine bilo je gotovo stotinu napada
na američke samostane Nefili su bili složni u nastojanju da otkriju u kojem se
samostanu nalazilo ono što su htjeli.
Ali zašto?
Zbog Celestine, naravno odgovorila je Philomena. Ona je bila dobro poznata
neprijatelju. Kada je stigla u samostan, sama sam vidjela koliko je bila onemoćala,
izmučena i uplašena. Bilo je očito da ju je bijeg umalo dotukao. Najznačajnija,
međutim, u toj priči jest pošiljka koju je Celestine donijela za majku Innocentu,
nešto što je trebalo smjestiti u sigurne ruke, ovdje kod nas. To nešto su i Nefili
željeli. Znali su daje Celestine prebjegla u Sjedinjene Države. Jedino nisu znali
kamo točno.
A majka Innocenta je bila upoznata sa svime time? upitala je.
Naravno odgovorila je, podižući obrve u čuđenju zbog postupka majke Innocente
ili njezinog pitanja Evangeline nije mogla odrediti. Majka Innocenta bila je
najznačajnija američka znanstvenica svog doba. Poučavala ju je majka Antonia,
koja je bila učenica naše drage nadstojnice majke Clare, a nju je pak podučavala
sama majka Francesca, koja je na dobrobit naše velike nacije došla u Milton
izravno iz Europskog društva angelologa, kako bi izgradila američki ogranak.
Samostan Sv. Ruže je bio žila kucavica Američkog angelološkog projekta,
grandiozan pothvat mnogo ambiciozniji od ičega što je Celestine Clochette radila
u Europi prije nego što se pri krpala Drugoj angelološkoj ekspediciji. Philomena je
dotad iznimno brzo govorila, pa je morala zastati da bi uhvatila zraka. Uistinu,
zaustila je sporo, majka Innocenta nikada, ali baš nikada, ne bi odustala od borbe
da je nisu ubili Nefili.
Evangeline je primijetila, Mislila sam daje poginula u požaru.
Tako smo priopćile vanjskom svijetu, ali to nije istina. Philomena se zacrvenila, a
potom problijedila, kao da je pri samom govoru o požaru kožu dotakla nevidljiva
vatra.
Bila sam na balkonu Crkve Marije Anđeoske kada je izbio požar. Čistila sam cijevi
orgulja iz radionice braće Casavant, što je bio iznimno zahtjevan zadatak. Bilo je
dovoljno teško očistiti tisuću četristo dvadeset i dvije cijevi raspoređene u trideset
nizova, kao i njihovih dvadeset registara, ali majka Innocenta zadala mi je i
poliranje mjedi dvaput godišnje. Zamisli to! Vjerujem da me zbog nečega
kažnjavala, iako ne shvaćam čime sam je mogla toliko naljutiti.
Evangeline je vrlo dobro znala da se Philomena znala strašno uzrujati pri spomenu
požara. No umjesto daje prekine, što je zapravo željela učiniti, sklopila je ruke na
krilu trudeći se odslušati Philome ninu tiradu za kaznu što je propustila jutarnje
klanjanje. Sigurna sam da niste učinili išta da ikoga razljutite.
Začula sam neko čudno komešanje nastavila je, ne obazirući se na Evangelininu
podršku, pa sam prišla velikoj rozeti u pozadini kora. Ako si ikada čistila orgulje ili
pjevala u našem zboru, znaš da
rozeta ima pogled na središnje dvorište. Tog jutra ono je bilo ispunjeno sestrama.
Uskoro sam primijetila dim i plamen koji je zahvatio četvrti kat, ali stojeći na
balkonu crkve s pogledom na gornje dijelove samostana nisam mogla vidjeti što
se događalo na ostalim katovima. Kasnije sam saznala, međutim, da je šteta bila
ogromna. Izgubile smo sve.
Užasno primijetila je Evangeline, potiskujući poriv da upita kako se to moglo
tumačiti kao napad Nefila.
Zaista užasno potvrdila je Philomena. No još uvijek ti nisam ispričala sve. Majka
Perpetua zabranila mi je o tome govoriti, ali ne mogu više šutjeti. Sestra
Innocenta je, kažem ti, ubijena. Ubijena.
Kako to mislite? upitala je nastojeći dokučiti ozbiljnost Philo menine optužbe. Tek
nekoliko sati ranije doznala daje da su ta stvorenja bila odgovorna za smrt njezine
majke, a sada je doznala da su usmrtila i Innocentu. Samostan Sv. Ruže odjednom
joj se činio kao najopasnije mjesto u koje ju je otac mogao smjestiti.
S kora sam začula udarac vrata. Za nekoliko sekundi u podnožju se pojavila majka
Innocenta. Gledala sam kako žuri središtem crkve, a slijedila ju je skupina sestara
dvije novakinje i dvije već zavjetova ne sestre. Činilo se da idu prema Kapelici
klanjanja, možda u namjeri da se pomole. To je bilo tipično za Innocentu: smatrala
je da molitva nije samo obveza ili ritual, nego rješenje svih nesavršenosti u svijetu.
Toliko snažno je vjerovala u moć molitve da me ne bi čudilo da je bila uvjerena da
se njome može zaustaviti požar.
Philomena je uzdahnula, uzela naočale, a potom ih protrljala uštir kanim bijelim
rupčićem. Nataknuvši na nos očišćene naočale, oštro je promotrila Evangeline,
kao da prosuđuje njezinu spremnost da čuje ostatak priče, a potom nastavila.
U tom su trenutku iz bočnih lađa iznenada istupile dvije divovske figure. Bili su
iznimno visoki i koščati, imali su bijele ruke, a njihova lica kao da su isijavala vatru.
Kosa i koža čak i iz daljine zračile su mekom bijelom svjetlošću. Imali su velike
plave oči, visoke jagodične kosti i pune ružičaste usne. Lica su im bila uokvirena
kovrčavom kosom. Njihova ramena su bila široka, a nosili su hlače i kišne ogrtače
poput onodobne gospode tako da se nisu razlikovali od bankara ili pravnika.
Premda je njihova svjetovna odjeća odavala da se ne radi o redovnicima, koji su u
ono vrijeme nosili duge smeđe halje i izbrija vali tjemena nisam mogla razabrati
tko niti što su bila ta stvorenja.
Sada znam da se nazivaju giborimi, a radi se o ratnicima iz redova Nefila. Oni su
brutalna, krvožedna i bezosjećajna bića koja s anđeoske strane potječu od
velikog ratnika Mihaela. Plemenito porijeklo tih užasnih stvorenja objašnjava
njihovu neobičnu ljepotu. Tek sada, osvrnuvši se unatrag s punim znanjem o
njihovu porijeklu, shvaćam da je ta ljepota bila užasna manifestacija zla, hladne,
dijabolične privlačnosti koja čovjeku lako može naštetiti. Bili su tjelesno savršeni,
ali njihova je savršenost bila odijeljena od Boga tek prazna ljepota bez duše. Rekla
bih da je Eva u zmiji vidjela sličnu vrstu ljepote. Prisutnost giborima u crkvi dovela
me u neprirodno stanje. Moram priznati: njihova me pojava posve zatekla.
Philomena je opet izvadila pamučni rupčić iz džepa, razmotala ga i obrisala znoj sa
čela.
S kora sam imala dobar pregled. Giborimi su iz sjene stupili u jaku svjetlost
središnje lađe. Kroz vitraje je isijavalo sunčevo svjetlo, kao i inače sredinom dana,
a odraz njihovih boja raspršio se mramornim podom zbog čega je njihova blijeda
koža izgledala prozirno. Majka Innocenta duboko je udahnula kada ih je ugledala.
U potrazi za osloncem posegnula je za naslonom klupe i upitala ih što žele. Nešto
u tonu njezina glasa uvjerilo me da ih je prepoznala. Možda ih je čak i očekivala.
Ne vjerujem da ih je očekivala, primijetila je Evangeline zbunjena Philomeninim
opisom ove stravične katastrofe, kao da se radilo o događaju koji se odigrao
božjom providnošću. Upozorila bi ostale.
U to nisam sigurna odvratila je brišući ponovno čelo i gužvajući rukom umrljani
pamučni rupčić. Prije no što sam se snašla, giborimi su napali moje drage sestre.
Ta su ih zla bića fiksirala očima. Izgledale su kao daje na njih bačen urok. Šest žena
zurilo je u giborime kao da su hipnotizirane. Jedan od njih dotakao je majku
Innocentu svojim rukama, a njenim tijelom je prošao udar struje. Počela se grčiti,
a onda se srušila na pod. Sam duh bio je isisan iz nje. Zvijer je uživala u ubojstvu,
kao što bi svako čudovište uživalo. Činilo se da je od ubojstva ojačao, dok je
Innocentino tijelo bilo sasvim neprepoznatljivo.
Ali kako je to moguće? upitala je Evangeline, zdvojno se pitajući nije li i njezina
majka dočekala podjednako bijednu sudbinu.
Ne znam. Pokrila sam oči u užasu, odgovorila je Philomena. Kada sam naposljetku,
zirnula preko ograde, vidjela sam na podu crkve mrtva tijela svih šest sestara.
Trebalo mi je petnaestak sekundi da otrčim s galerije u crkvu, a za to vrijeme
stvorenja su već nestala, ostavljajući za sobom oskvrnuta tijela naših sestara. Bila
su isušena do kosti, kao da su iz njih iscijeđene ne samo sve vitalne tekućine, nego
i sama njihova bit. Tijela su im bila smežurana, kosa spaljena, a koža ogoljena.
Tako je, dijete moje, izgledao nefilski napad na Samostan Sv. Ruže. A mi smo na to
odgovorile obustavom našega rada protiv njih. Nikada to nisam mogla shvatiti.
Majka Innocenta, Bog je blagoslovio, nikada ne bi dopustila da ubojstvo naših ljudi
prođe neosvećeno.
Zašto smo onda prestale s radom? upitala je Evangeline.
Željele smo ih uvjeriti da smo tek samostan nastanjen običnim redovnicama,
odgovorila je. Znale smo da će zaustaviti potragu za predmetom u našem posjedu
ako ih uvjerimo da smo slabe i da ne predstavljamo nikakvu prijetnju njihovoj
moći.
Ali mi ga ne posjedujemo. Abigail Rockefeller do smrti nije razotkrila njegovu
lokaciju.
Jesi li zaista sigurna, draga moja Evangeline? Usprkos svemu što ti je zatajeno?
Usprkos svemu što je meni zatajeno? Celestine Clo chette nagovorila je majku
Perpetuu da zauzme pacifistički stav. Pronalazak Orfejeve lire nije u njezinu
interesu. Ali ja bih se mogla kladiti vlastitim životom, vlastitom dušom da
Celestine posjeduje informacije o lokaciji lire. Ako mi pomogneš da je pronađemo,
zauvijek ćemo osloboditi svijet od tih monstruoznih zvijeri.
Sunčeva svjetlost ulijevala se kroz prozore knjižnice, skupljajući se oko
Evangelininih nogu i kamina. Zatvorila je oči, razmišljajući o Philomeninoj priči u
kontekstu svega što joj se dogodilo proteklog dana. Upravo sam saznala da su te
monstruozne zvijeri ubile moju
majku, prošaptala je. Izvadila je Gabriellina pisma iz ogrtača. Prije no što je imala
priliku predati ih, Philomena je sama ugrabila pisma iz njenih ruku.
Prebirala je čestitke proždirući njihov sadržaj. Kada je stigla do posljednjeg, rekla
je: Ovo pismo je nepotpuno. Gdje je ostatak?
Evangeline je izvadila posljednju božičnu čestitku, koju je pronašla u jutarnjoj
pošti. Okrenula ju je i počela naglas čitati bakine riječi.
Rekla sam ti mnogo toga o užasima prošlosti, a ponešto i o opasnostima s kojima
se trenutno suočavaš, međutim, malo toga sam spomenula o tvojoj budućoj ulozi
u našem radu. Ne mogu reći kada će ti koja od tih informacija dobro doći moguće
je i da provedeš život u tihoj i mirnoj kontemplaciji, vjerno ispunjavajući svoje
dužnosti u Samostanu Sv. Ruže. Ali također je moguće da će tvoj doprinos biti
značajan za neku veću svrhu. Otac te s razlogom smjestio ondje, a postoji i razlog
zašto si školovana u angelološkoj tradiciji na kojoj se naš rad temelji više od tisuću
godina.
Majka Francesca, osnivačica samostana u kojem živiš i odrastaš posljednjih
trinaest godina, sagradila je Sv. Ružu pukom snagom vjere i predana rada,
osmislivši svaku ćeliju i stubište u skladu s potrebama naših angelologa u Americi.
Kapelica klanjanja bila je trijumf Francescine mašte, veličanstvena posveta
anđelima koje proučavamo. Svaki komad zlata položen je u njihovu čast, svaki
komad stakla postavljen u njihovu slavu. Ono što možda ne znaš jest činjenica da
se u središtu kapelice nalazi malen, ali neprocjenjiv predmet velike duhovne i
povijesne vrijednosti.
To je sve rekla je, sklapajući pismo natrag u omotnicu. Fragment ovdje završava.
Znala sam! Lira je kod nas. Dođi, dijete, moramo ovu prekrasnu vijest podijeliti sa
sestrom Perpetuom.
Ali Abigail Rockefeller sakrila je liru još 1944, odvratila je Evangeline, zbunjena
Philomeninim tijekom misli. Ovo nam pismo ništa ne govori.
Nitko ne zna što je točno Abigail Rockefeller učinila s lirom, rekla je Philomena na
putu prema vratima. Požuri, moramo odmah
razgovarati s majkom Perpetuom. U srcu Kapelice klanjanja skriveno je nešto što
će nam poslužiti.
Pričekajte zaustavila ju je Evangeline, glasom promuklim od naprezanja da
izgovori ono što je morala reći. Još nešto moram podijeliti s vama, sestro.
Reci mi o čemu se radi, dijete rekla je, zastavši na vratima.
Unatoč vašem upozorenju, jučer popodne sam dopustila nekome da uđe u našu
knjižnicu. Čovjek koji se raspitivao o majki Innocenti došao je jučer u samostan.
Umjesto da ga odvratim, kao što ste me uputili, ja sam mu dopustila da pročita
pismo Abigail Rockefeller koje sam otkrila u arhivu.
Pismo Abigail Rockefeller? Posljednjih pedeset godina tražim takvo pismo. Imaš li
ga sa sobom?
Evangeline je izvukla pismo. Philomena joj gaje otela i brzo pročitala. Bila je
razočarana njegovim sadržajem. Vraćajući ga, rekla je U ovom pismu nema niti
jedne korisne informacije.
Čovjek koji je došao u arhiv nije tako mislio odvratila je Evangeline, pitajući seje li
Philomena mogla primijetiti njezino zanimanje za Verlainea.
A kako je taj gospodin reagirao? bila je znatiželjna Philomena.
S velikim zanimanjem i uznemirenošću rekla je Evangeline. On vjeruje da pismo
upućuje na neku veću tajnu, za čije je otkriće bio unajmljen.
Philomena je u čudu raširila oči. Jesi li uspjela saznati zašto se zanima za pismo?
Vjerujem da su njegovi motivi nevini, ali moram vam reći da je čovjek za kojeg radi
jedan od onih koji nam žele zlo. Ugrizla se za usnu, nesigurna bi li trebala izgovoriti
njegovo ime. Verlaine radi za Percivala Grigoria.
Philomena je ustala, rušeći pritom šalicu na pod. Zaboga! rekla je uplašeno. Zašto
nas nisi upozorila?
Molim vas, oprostite odvratila je. Nisam znala.
Shvaćaš li u kakvoj smo opasnosti? upitala je Philomena. Smjesta moramo
upozoriti majku Perpetuu. Sada vidim da smo napravile
strašnu grešku. Neprijatelj je ojačao. Jedna je stvar željeti mir, a sasvim druga
pretvarati se da rat ne postoji.
S tom rečenicom je skupila pisma i čestitke, a zatim pojurila iz knjižnice,
ostavljajući Evangeline samu s praznom kutijom kolača. Philomena je očito imala
morbidnu i nezdravu opsesiju osvetom za događaje iz 1944. Njena je reakcija
uistinu bila fanatična, kao da je godinama čekala na takve informacije. Evangeline
je shvatila da joj nije trebala pokazati bakina povjerljiva pisma niti raspravljati o
tako opasnim informacijama sa ženom koja joj se oduvijek činila pomalo
nestabilnom. Očajna, pokušala je dokučiti što dalje učiniti. Iznenada se sjetila
Celestininog naloga da se vrati kod nje kada pročita pisma. Ustala je i požurila
prema njenoj ćeliji.

Times Square, New York City

Vozač je jurio kroz prometnu gužvu, a zatim stao na uglu Četrdeset druge ulice i
Broadwaya. Zbog priprema za doček novog tisućljeća kod sjedišta njujorške
policije bio je zaustavljen promet. U gomili činovnika koji su putovali kućama
Verlaine je mogao vidjeti policajce kako zavaruju kanalizacijske šahtove i
dogovaraju kontrolne točke. Ako je već u vrijeme božičnih blagdana grad bio pun
turista, bilo mu je jasno da će novogodišnja noć biti noćna mora, pogotovo ove
godine.
Gabriella mu je naložila da izađe iz kombija. Kada su ušli u gomilu ljudi na ulici,
upali su u kaos gibanja, svjetlećih reklamnih panoa i neumornih pješaka. Verlaine
je prebacio naprtnjaču preko ramena, u strahu da ne pogubi njezin dragocjeni
sadržaj. Nakon onoga što mu se dogodilo u stanu, nije se mogao otresti osjećaja
da ih motre, da je svaka osoba u blizini sumnjiva i da Grigorievi ljudi čekaju na
svakom uglu. Osvrnuo se i ugledao beskonačno more ljudi.
Gabriella je hodala kroz gomilu brzinom koju je jedva mogao pratiti. Dok su se
gibali među valovima ljudi, zapazio je njezinu zanimljivu figuru. Bila je sitna, visoka
tek nešto više od metar i pol, iznimno vitka i koščata. Nosila je uzak crni ogrtač
edvardijanskog kroja ručno krojen, elegantan svileni sako s redom sitnih kristalnih
gumba. Bio je toliko pripijen da se činilo kao da je krojen da se nosi preko korzeta.
Nasuprot tamnoj odjeći, lice joj je bilo porculanski bijelo, prošarano finim borama
lice starice. Iako je vjerojatno već zašla u sedamdesete, imala je mladenački stav.
Nosila se kao mlada žena. Njena lijepa, sjajna crna kosa bila je savršeno
oblikovana, uspravno se držala, hodala je pravilno. Kretala se brzo, kao da ga
izaziva da održi korak.
Zacijelo se pitate zašto sam vas dovela ovamo, u ovo ludilo, pokazala je prema
gomili. Glas joj je bio jednako smiren kao i preko telefona, ton mu se istovremeno
činio sablasnim i duboko umirujućim. Times Square u vrijeme Božića nije
najmirnije mjesto za šetnju.
Obično izbjegavam ovo mjesto odvratio je, promatrajući neonske prozore dućana
i svjetleći pano s novostima koje su klizile ekranom brže nego ih je stigao pročitati.
Nisam ovamo dolazio već skoro godinu dana.
U opasnosti je najbolje sakriti se u masi primijetila je. Ne valja privlačiti pažnju te
nikada nije naodmet biti na oprezu.
Nekoliko blokova kasnije usporila je korak. Povela ga je pored Bryant Parka
prekrivenog božičnim dekoracijama. Zbog svježe na padalog snijega i jutarnje
svjetlosti Verlaineu je prizor izgledao kao slika savršenog njujorškog Božića,
upravo nalik na scene kakve je slikao Norman Rockwell i koje su ga iritirale. Kada
su se približili masivnom zdanju Njujorške gradske knjižnice, Gabriella je opet
zastala i, još se jednom osvrnuvši, prešla preko ceste. Dođite, šapnula mu je,
hodajući prema crnom gradskom automobilu koji je bio nepropisno parkiran
ispred jednog od kipova lavova na ulazu u knjižnicu. Imao je njujorške tablice s
oznakom ANGEL27. Čim ih je ugledao, vozač je upalio motor. Ovo je naš prijevoz,
rekla je Gabriella.
Kod Trideset treće su skrenuli desno pa se odvezli Šestom avenijom. Kada su
zastali na semaforu, Verlaine se osvrnuo pitajući se hoće li u pozadini ugledati crni
automobil. Nitko ih nije slijedio. Bilo mu je čudno što se u njezinoj blizini osjećao
tako opušteno. Naime, poznavao ju je tek četrdeset i pet minuta. Sjedila je do
njega, gledajući kroz prozor, kao da je sasvim normalno da je netko u devet ujutro
proganja ulicama Manhattana.
Kod Kolumbova spomenika vozač se zaustavio, a njih dvoje su pošli ususret
hladnom vjetru koji je puhao Central parkom. Gabriella se žustro kretala prema
naprijed, proučavajući promet i promatrajući što se događa iza kružnog toka,
umalo gubeći svoju inače neprobojnu smirenost. Gdje su? mrmljala je, skrećući uz
rub parka pored kioska natrpanog dnevnim novinama u sjenu zapadnog dijela
Central
parka. Nekoliko blokova nastavila je hodati jednakom brzinom, a zatim je zastala,
ogledavajući se. Kasne, rekla je prigušenim glasom. U tom trenutku iza ugla se
pojavio starinski Porsche čija je karoserija boje ljuske jajeta blještala na jutarnjem
suncu. Zaustavio se uz glasno škripanje guma. Na tablicama se nalazila oznaka
Angell, što je Ver lainea zabavilo.
Mlada žena poskočila je s vozačkog sjedala. Dr. Gabriella, ispričavam se rekla je,
predajući joj svežanj ključeva prije no što se brzo udaljila.
Upadajte rekla je Gabriella, smještajući se na sjedalo vozača.
Slijedio je njene upute. Ugurao se u mali automobil i zalupio vratima. Blještava
kontrolna ploča bila je načinjena od javora, a volan presvučen kožom. Stisnuo se
na sjedalo suvozača i prebacio naprtnjaču kako bi dosegnuo pojas za vezanje, ali
ga nije bilo. Lijep automobil, primijetio je.
Dobacila mu je oštar pogled i upalila motor. To je 356ica, prvi model Porschea.
Gđa Rockefeller kupila je za naše društvo nekoliko takvih automobila.
Nevjerojatno još uvijek preživljavamo od njenih mrvica.
Poprilično luksuznih mrvica, primijetio je, prelazeći rukom preko kožnog sjedala
boje karamele. Ne bih nikad pomislio daje Abigail bila ljubiteljica sportskih
automobila.
Mnogo toga o njoj nitko ne bi pomislio, dodala je Gabriella, a zatim se uključila u
promet, polukružno zaokrenula i nastavila uz Central park prema sjeveru.
Parkirala je u mirnoj ulici duž koje su bila posađena stabla, a izlazila je na sredinu
Osamdesete. Između dvije slične zgrade stisnula se kuća smeđe fasade, kao da ju
je netko silom ugurao odozgora. Otključala je ulazna vrata, a zatim ga uvela tako
odlučnom kretnjom da je jedva uspio provući stvari prije nego što je zalupila vrata
i zaključala bravu. Nije odmah ni registrirao da su se makli s hladnoće.
Naslonila se na vrata, zaklopila oči i duboko udahnula. Tek u zrnastoj tami foajea
primijetio je njezinu iscrpljenost. Drhtavim rukama odstranila je s očiju pramen
kose i stavila ruku na srce. Uistinu postajem prestara za ovo, blago je rekla.
Oprostite što zapitkujem, ali koliko ste stari? upitao je Verlaine, ne mogavši
suspregnuti znatiželju.
Dovoljno stara da izazivam sumnje, odgovorila je.
Sumnje?
O vlastitoj ljudskosti, odgovorila je, sužavajući svoje zapanjujuće plavozelene oči
uokvirene sivom sjenom. Neki ljudi unutar naše organizacije vjeruju da sam jedna
od njih. Uistinu bih trebala otići u mirovinu. Čitav život borim se s takvim
sumnjama.
Verlaine ju je odmjerio, od crnih čizmama do crvenih usana. Želio ju je upitati što
je točno mislila, što se dogodilo prethodne noći i zašto je poslana pred njegov
stan.
Dođite, nemamo vremena za moje pritužbe, rekla je okrećući se na peti i penjući
se uskim drvenim stepenicama. Pođimo gore.
Popeo se za njom škripavim stubištem. Otvorila je vrata na vrhu stepenica pa ga
uvela u zamračenu prostoriju. Kada su mu se oči prilagodile na tamu, vidio je da je
soba uska i duguljasta, ispunjena foteljama, policama knjiga i niskim stolićima na
kojima su bile postavljene svjetiljke Tiffany nalik na ptice s jarkim perjem. Na
jednom zidu bila su obješena ulja na platnu u teškim pozlaćenim okvirima, ali zbog
mraka nije mogao raspoznati njihov sadržaj. Na neravnom stropu nalazila se žuta
mrlja od prokišnjavanja.
Dala mu je znak da sjedne i razmaknula zavjese na nizu uskih visokih prozora.
Odšetao je do garniture neogotičkih stolica s ravnim naslonima koja se nalazila
pored prozora, lagano spustio naprtnjaču na pod pa se smjestio na tvrdo sjedalo.
Noge stolca zaškripale su pod njegovom težinom.
Da vam odmah razjasnim, gospodine Verlaine rekla je Gabriella, zauzimajući
stolicu do njega. Imate sreće što ste živi.
Tko su bili ti ljudi? upitao je Verlaine. Sto su htjeli?
Također imate sreće, nastavila je, ne obazirući se na njegova pitanja i sve veću
uznemirenost, što ste im uspjeli pobjeći neokrznuti. Bacivši pogled na njegovu
svježu ranu na ruci, dodala je ili gotovo neokrznuti. Imate sreće. Pobjegli ste s
nečime što žele.
Vi ste satima čekali ispred mog stana, Kako biste inače znali da su me promatrali?
Kako ste znali da će provaliti u stan?
Nisam prorok rekla je Gabriella, ali mogu predvidjeti da će se vragovi pojaviti, ako
dovoljno dugo pričekate.
Je li vas Evangeline zvala? upitao je, ali nije ništa odgovorila. Očito nije
namjeravala rasipati tajne pred takvima poput njega. Pretpostavljam da znate što
su mi planirali učiniti kada me pronađu rekao je.
Naravno, uzeli bi pisma, odgovorila je smireno. Međutim, kada bi pisma došla u
njihove ruke, vas bi ubili.
Verlaine je neko vrijeme vrtio tu misao po glavi. Nije mogao shvatiti zašto su
pisma bila tako važna. Naposljetku je upitao Imate li teoriju zašto su to željeli
učiniti?
Ja imam teoriju o svemu, gospodine Verlaine. Po prvi put u njihovu kratkom
poznanstvu Gabriella se nasmiješila. Kao prvo, oni kao i ja vjeruju da pisma u
vašem posjedu sadrže važne informacije. Kao drugo, oni se žarko žele dokopati tih
informacija.
Dovoljno žarko da bi za njih ubili?
Svakako, odgovorila je Gabriella. Već su nebrojeno puta ubili i za manje važne
informacije.
Ne shvaćam, rekao je Verlaine, stavljajući naprtnjaču u krilo. Taj zaštitnički potez
nije promakao Gabrielli. Oni nisu pročitali Innocentina pisma.
Gabriella je zastala. Jeste li sigurni?
Nisam ih dao Grigoriu odgovorio je Verlaine. Kada sam ih pronašao, nisam bio
siguran što bi mogla značiti, a osim toga želio sam se uvjeriti u njihovu
vjerodostojnost prije nego što Grigoria upozorim na njih. Naime, u mojoj vrsti
posla nužno je temeljito provjeriti podatke prije nego ih iznesete.
Otvorila je ladicu malena pisaćeg stola, izvukla cigaretu iz taba kere, namjestila je
u lakirani cigaršpic, a potom zapalila malenim zlatnim upaljačem. Miris
aromatizirana duhana ispunio je prostoriju. Ponudila je i Verlainea, i on je
prihvatio. Dvoumio se bi li je također zamolio neko žestoko piće.
Iskreno, rekao je naposljetku, nemam pojma kako sam se uvukao u sve ovo. Ne
znam što su ti ljudi, ili što već jesu, tražili u mom stanu. Priznajem da sam radeći
za Grigoria o njemu doznao neke čudne stvari, no svi znaju da je ekscentrik. Da
vam pravo kažem, počinjem se pitati je li sa mnom sve u redu. Možete li mi reći
zašto sam ovdje?
Odmjerila gaje kao da razmišlja što bi bilo primjereno odgovoriti. Naposljetku je
rekla, Dovela sam vas ovamo, gospodine Verlaine, jer vas trebamo.
Mi? upitao je Verlaine.
Mi vas molimo da nam pomognete vratiti nešto vrlo vrijedno.
Rodopsko blago?
Gabriella je problijedila. Osjetio je nakratko trijumf nad njom konačno ju je
nečime iznenadio.
Vi ste upoznati s putovanjem u Rodope? upitala je, pribravši se.
Ono se spominje u pismu Abigail Rockefeller koje mi je Evangeline jučer pokazala.
Uspio sam shvatiti da je s majkom Innocentom raspravljala o nekoj vrsti
antikviteta, možda komadu grčke keramike ili primjerku tračke umjetnosti.
Premda sada uviđam da se radilo o nečemu vrednijem od nekoliko glinenih
posuda.
Radilo se o nečemu mnogo vrednijem od toga, rekla je, gaseći cigaretu u pepeljari.
Međutim, vrijednost tog predmeta procjenjuje se drukčije nego što biste mogli
zamisliti. Ono se ne mjeri novcem, iako je tijekom posljednjih dvjesto godina
potrošeno mnogo da bi se došlo do tog predmeta. Recimo to ovako: on ima
drevnu vrijednost.
Je li u pitanju povijesni artefakt? upitao je.
Moglo bi se reći odgovorila je, prekriživši ruke preko prsa. Radi se o vrlo starom
predmetu, ali ne o muzejskom primjerku. On je jednako važan danas kao što je
bio i u prošlosti. Mogao bi utjecati na živote milijuna ljudi i, što je još važnije,
izmijeniti tok budućnosti.
Zvuči kao zagonetka, primijetio je Verlaine, gaseći cigaretu.
Neću vas zavaravati. Nemamo vremena. Situacija je mnogo zamršenija nego što
uviđate. Ono što vam se jutros dogodilo ima veze s
nečim što je započelo mnogo prije. Ne znam kako ste se upleli u sve ovo, ali pisma
u vašem posjedu stavljaju vas u žižu zbivanja.
Ne shvačam.
Morat ćete mi vjerovati, rekla je. Ispričat ću vam sve, ali morat ćete i nešto dati
zauzvrat. U zamjenu za znanje koje ću vam prenijeti, morate se odreći svoje
slobode. Nakon toga ili ćete postati jedan od nas ili ćete se skrivati. U svakom
slučaju provest ćete život osvrćući se preko ramena. Jednom kada se upoznate s
poviješću naše misije i ulogom gđe Rockefeller u njoj što je tek manji dio duge i
zamršene priče postat ćete dio užasne bezizlazne drame. Možda zvuči ekstremno,
ali jednom kada saznate istinu, vaš će se život nepovratno izmijeniti. Nakon toga
nema povratka.
Verlaine je gledao u ruke, razmišljajući o njezinim riječima. Premda se činilo kao
da je zamoljen da skoči s ruba litice štoviše, kao da mu je zapovijeđeno nije se
mogao zaustaviti da ne nastavi u tom smjeru vlastitom voljom. Naposljetku je
rekao, Vi vjerujete da pisma sadrže podatke o onome što su otkrili tijekom
ekspedicije.
Ona sadrže podatke ali ne o onome što je otkriveno, nego o onome što je bilo
skriveno, odvratila je. Uputili su se u Rodope kako bi povratili liru. Kitaru, da
budem preciznija. Imali smo je neko kratko vrijeme. Sada je ponovno skrivena.
Naši neprijatelji iznimno bogata i utjecajna skupina žele je jednako grčevito
pronaći kao i mi.
Jesu li oni bili u mom stanu?
Da, ljude u vašem stanu unajmila je ta skupina.
Je li Percival Grigori dio skupine?
Jest, odgovorila je Gabriella. On je važan faktor u njoj.
Ja sam, dakle, radeći za njega, rekao je Verlaine, zapravo radio protiv vas.
Kao što sam vam i ranije rekla, vi njima uistinu ništa ne značite. Za Percivala je
boravak u javnosti štetan i riskantan, stoga uvijek unajmljuje potrošne radnike to
je njegov izraz, ne moj da za njega obavljaju istraživanja. Koristi ih da bi se
dokopao informacija, a potom ih ubija. To je iznimno učinkovita mjera sigurnosti.
Zapalila je novu cigaretu. Dim se rasplinuo u maglicu.
Je li Abigail Rockefeller radila za njih?
Ne, odgovorila je Gabriella. Upravo suprotno. Ona je surađivala s majkom
Innocentom. Zajedno su tražile prikladno mjesto da sakriju kovčeg s lirom. Zbog
razloga koje ne možemo dokučiti, Abigail Rockefeller je nakon rata prekinula svu
komunikaciju s nama. To je izazvalo popriličan potres u našoj mreži. Nismo znali
kamo je smjestila sadržaj kovčega. Neki smatraju daje skriven u New Yorku. Drugi
vjeruju da gaje poslala natrag u Europu. Već dugo očajnički pokušavamo locirati
skrivenu liru, pod pretpostavkom daje uopće skrivena.
Pročitao sam Innocentina pisma rekao je Verlaine. Mislim da vam neće otkriti ono
čemu se nadate. Imalo bi više smisla otići Gri goriu.
Osjećajući umor, duboko je udahnula. Nešto bih vam željela pokazati, rekla je.
Možda će vam pomoći da shvatite s kakvim stvorenjima imate posla.
Skinula je sako, a zatim rukama na kojima su se ocrtavale žile otkopčala crnu
svilenu košulju, sve dok nije odriješila i posljednji gumb. Ovo, zaustila je tiho,
povlačeći najprije lijevi, a potom i desni rukav, jest ono što se događa kada vas
uhvate.
Verlaine ju je promatrao dok se okretala na svjetlu obližnjeg prozora, Trup joj je
bio prekriven širokim, dubokim ožiljcima koji su se protezali preko leđa, prsa,
trbuha i ramena. Izgledali su kao da ju je netko izmrcvario iznimno oštrim
mesarskim nožem. Po širini oštećena tkiva i nepravilnim rubovima ožiljaka mogao
je zaključiti da rane nisu bile pravilno zašivene. Na slabom svjetlu koža je izgledala
ružičasto i sirovo. Uzorak je ukazivao na bičevanje ili, još gore, rezanje britvom.
Moj Bože, rekao je, zgrožen ožiljcima, čiji su ružičaste brazde izgledale kao
unutrašnjost školjke. Kako se to dogodilo?
Nekoć sam vjerovala da ih mogu nadmudriti, odgovorila je. Mislila sam da sam
pametnija, snažnija i sposobnija od njih. Za vrijeme rata bila sam najbolja
angelologinja u čitavom Parizu. Unatoč svojim godinama napredovala sam brže od
ikoga. I to je bila činjenica. Vjerujte mi bila sam i još uvijek jesam, jako dobra u
svom poslu.
Je li se to dogodilo za vrijeme rata? upitao je Verlaine, pokušavajući shvatiti što je
ikoga moglo nagnati na takvu brutalnost.
U mladosti sam radila kao dvostruka agentica. Bila sam ljubavnica nasljednika
najmoćnije neprijateljske obitelji. Moj rad su nadgledali i u početku sam bila
prilično uspješna, no na kraju su me otkrili. Ako se itko mogao uvući među njih,
bila sam to ja. Dobro pogledajte što mi se dogodilo, gospodine Verlaine, pa
zamislite što će učiniti vama. Vaše naivno američko vjerovanje da dobro uvijek
pobjeđuje zlo vam neće pomoći. Garantiram vam: spasa nema.
Bilo mu je iznimno teško gledati što su joj učinili, ali ipak nije mogao odvratiti
pogled. Očima je pratio valovitu ružičastu putanju od ključne kosti do boka, ježeći
se od bljedila njezine kože. Činilo mu se da bi mu moglo pozliti. Kako mislite da
biste ih mogli pobijediti?
To ću objasniti, odvratila je, oblačeći košulju i zakopčavajući gumbe, kada mi
predate pisma.
Položio je laptop na površinu Gabriellinog stola, a potom ga uključio. Računalo je
počelo učitavati sadržaj diska. Uskoro su se svi njegovi podaci uključujući
dokumente vezane uz istraživanje i skenirana pisma pojavili kao ikone na
osvijetljenoj površini ekrana, nalik na svjetlocrvene balone koji su plutali plavim
elektroničkim nebom. Otvorio je datoteku pod nazivom Rockefeller/Innocenta i
odstupio od računala, ostavljajući Gabrielli dovoljno prostora za čitanje. Kroz
prašnjavi prozor promatrao je smrznuti park ovijen tišinom. Znao je da se ispod
naslaga snijega kriju smrznuta jezerca, prazno klizalište, pločnici, zimski vrtuljak.
Četa taksija jurila je Central Park West avenijom u smjeru sjevera, odvozeći ljude
iz centra. Grad je i dalje nastavljao u jednakom, maničnom ritmu.
Osvrnuo se prema Gabrielli. Čitala je pisma gotovo bez daha, upijajući usijane
riječi na ekranu kao da bi svakog časa mogle nestati. Monitor je bacao zelenobijeli
odsjaj na njezinu kožu, naglašavajući bore oko usta i očiju i bojeći njenu crnu kosu
u nijansu sličniju purpuru. Uzela je komad papira s pisaćeg stola i načrčkala
bilješke, isto
vremeno čitajući i pišući, ne gledajući Verlainea niti ispisane rečenice. Njena
pažnja bila je posve usredotočena na ekran na tanke krivulje Innocentina
rukopisa i nabore papira reduciranog na digitalni zapis. Primijetila gaje tek kada je
stao iznad njenog ramena i bacio pogled na ekran.
U kutu je stolica, rekla je ne skidajući pogled s ekrana. Bit će vam udobnije sjesti
umjesto da se naginjete preko mog ramena.
Iz kuta je uzeo starinsku klavirsku klupicu pa se smjestio do nje.
Podigla je ruku, kao u očekivanju da je poljubi, i zamolila, Cigaretu, sil vous plait.
Izvukao je cigaretu iz porculanske kutije, utaknuo je u lakirani cigaršpic, stavio
među njene prste i pripalio. Merci, zahvalila je, uvlačeći dim.
Naposljetku je otvorio naprtnjaču, izvukao fascikl i, odvaživši se daje omete u
čitanju, rekao, Ovo sam vam trebao ranije predati.
Okrenula se od računala i uzela pisma iz njegovih ruku. Prebirući njihov sadržaj,
upitala je, Originali?
Stopostotni originali ukradeni iz Arhiva obitelji Rockefeller, odgovorio je Verlaine.
Hvala, rekla je listajući pisma iz fascikla. Naravno, pitala sam se što dogodilo s
njima i nekako sam i mislila da bi mogla biti kod vas. Recite mi ima li još kopija?
To je sve, odvratio je Verlaine. Originale držite u rukama. Potom je pokazao u
smjeru ekrana. A na laptopu su pohranjena skeni rana pisma.
U redu, tiho je rekla.
Činilo mu se da je još htjela nešto dodati. Umjesto toga je ustala, iz ladice izvadila
kutiju s kavom te je skuhala na električnom grijalu. Kada je kava zakipila, odnijela
ju je do računala i bez ikakvog upozorenja izlila sadržaj lončića preko laptopa.
Vrela tekućina upila se u tipkovnicu. Ekran je pobijelio, a potom se zacrnio.
Računalo je ispustilo užasan zvuk odumiranja elektroničnih dijelova, a potom
utihnulo.
Verlaine je lebdio iznad tipkovnice natopljene kavom, pokušavajući ne izgubiti
živce ali mu to nije polazilo za rukom. Sto ste učinili?
Ne možemo dopustiti postojanje više kopija nego što je uistinu potrebno,
odvratila je Gabriella, staloženo brišući ruke.
Da, ali uništili ste mi računalo. Pritisnuo je gumb za paljenje u nadi da će računalo
oživjeti.
Tehnološke naprave je lako nadomjestiti, rekla je bez tračka isprike u glasu.
Odšetala se do prozora, naslonila na staklo i s bezbrižnim izrazom lica prekrižila
ruke na prsima. Ne možemo dopustiti da itko pročita ova pisma. Ona su prevažna.
Poredala je pisma na nizak stolić sve dok čitavu površinu stola nije ispunila
požutjelim stranicama. Bilo ih je ukupno pet, a svako se sastojalo od brojnih
stranica. Verlaine je stao kraj nje. Stranice su bile ispunjene kićenim rukopisom.
Uzeo je u ruke meki, zgužvani komad papira pokušavajući razabrati elegantne, ali
gotovo nečitljive krivulje rukopisa koji se u blijedoplavim valovima protezao preko
papira bez crta. Bilo ga je gotovo nemoguće dešifrirati na slabom svjetlu.
Možete li pročitati što piše? upitala je, naginjući se preko stola i okrećući stranicu,
kao da bi drukčija perspektiva mogla razmrsiti sadržaj pisama. Teško mi je uopće
raspoznati pojedine riječi.
Treba neko vrijeme da se čovjek privikne rekao je Verlaine. Ali mogu se snaći.
Onda mi možete pomoći. Moramo utvrditi može li nam njihova komunikacija kako
poslužiti.
Pokušat ću, ali najprije mi recite na što da obratim pažnju.
Na specifične lokacije spomenute u korespondenciji. Lokacije kojima je Abigail
Rockefeller imala pristup. Institucije u koje je mogla dolaziti i iz njih odlaziti po
želji. Naizgled beznačajne aluzije na pojedine adrese, ulice, hotele. Sigurne
lokacije, ali ne, naravno, pretjerano sigurne.
To bi moglo biti pola New Yorka odvratio je Verlaine. Ako želite da išta pronađem
u tim pismima, morate mi reći na što točno ciljate.
Zurila je kroz prozor. Naposljetku je rekla, Nekoć davno skupina odmetnutih
anđela, poznatih pod imenom Stražari, osuđena je na boravak u pećini u
najudaljenijim predjelima Europe. Zadaća utam
ničena povjerena je arhanđelima, koji su ih vezali i bacili u duboku špilju. Kada su
Stražari padali, arhanđeli su začuli njihove očajničke vapaje. Toliko su patili da je
arhanđeo Gabrijel u trenutku sažaljenja mizernim stvorenjima dobacio zlatnu liru
koju je krasila anđeoska savršenost i čija je glazba bila toliko čudotvorna da su
zatvorenici uz njezino umirujuće djelovanje zadovoljno proveli stotine godina. Gab
rijelova pogreška imala je ozbiljne posljedice. Lira se pokazala kao izvor utjehe i
snage za Stražare. Ne samo da im je pružala zabavu u dubinama zemlje, nego su
pod njenim utjecajem postajali sve snažniji i ambiciozniji u svojim željama. Shvatili
su da im lira pruža nevjerojatnu moć.
Kakvu moć? zanimao se Verlaine.
Moć da se igraju Boga. Zapalila je još jednu cigaretu, a potom nastavila. O tom se
fenomenu raspravlja isključivo na seminarima iz nebeske muzikologije, i to samo
među naprednim studentima an geloloških akademija. Naime, budući da je svemir
stvoren vibracijom Božjeg glasa glazbom Njegove Riječi on se može mijenjati,
poboljšavati ili posve uništiti glazbom Njegovih glasnika, anđela. Nebeski
instrumenti anđela, od kojih mnoge posjedujemo imaju moć izvršiti takve
promjene, ili bar tako nagađamo. Njihov stupanj moći, međutim, varira. Naši
nebeski muzikolozi smatraju da bi se pri određenim frekvencijama moglo zbiti
nebrojeno mnogo kozmičkih promjena. Nebo bi moglo pocrvenjeti, more
poljubičastiti, a trava poprimiti narančastu boju. Sunce bi moglo hladiti zrak
umjesto da ga zagrijava. Vragovi bi mogli nastaniti kontinente. Također se vjeruje
da lira može povratiti zdravlje bolesnima.
Verlaine je zurio u Gabriellu, zabezeknut njenim izjavama, budući da mu se učinila
kao racionalna osoba.
Sada u tome ne nalazite mnogo smisla, rekla je, predajući mu originalna pisma. Ali
pročitajte mi pisma. Željela bih čuti što u njima piše. To će mi pomoći da
razmislim.
Pregledao je omotnice i pronašao prvo pismo datirano 5. lipnja 1943. i počeo
čitati. Iako je Innocentin stil predstavljao izazov svaka rečenica odisala je
grandioznim tonom, svaka misao bila je uti
snuta u papir kao da je pribijena željeznim čekićem uskoro je ušao u ritam njezine
proze.
Prvo pismo bilo je tek pristojna izmjena formalnosti u neodređenom,
oklijevajućem tonu, kao daje Innocenta kroz zamračeni hodnik napipavala put
prema gđi Rockefeller. Međutim, i u njemu se nalazila čudna aluzija na dobar ukus
gđe Rockefeller Znajte da je Vaša savršena umjetnička vizija, kao i izvršenje Vaše
zamisli, primljena na znanje i prihvaćena. Rečenica je zaokupila njegovu pažnju. U
drugom, opširnijem, pismu, napisanom u nešto intimnijem tonu, Innocenta se
unaprijed zahvaljivala gđi Rockefeller na važnoj ulozi koju je trebala odigrati u
budućnosti njihove misije, te je u njemu s određenim ponosom. zapazio spomen
crteža koji je gđa Rockefeller zacijelo pridodala pismu: Naša najdraža prijateljice,
čovjek se može samo diviti Vašem tankoćutnom odabiru te ga primiti s dubokom
zahvalnošću. Ton pisma upućivao je da je među dvjema ženama sklopljen neki
dogovor, premda se nisu navodili konkretni podaci, niti je igdje izričito spomenut
kakav plan. U četvrtom se pismu također nalazila aluzija na umjetnost: Kao i
uvijek, Vaša ruka nepogrešivo odabire ono što oko najviše želi vidjeti.
Verlaine je počeo izlagati teoriju o umjetničkom djelovanju gđe Rockefeller, ali
Gabriella mu je rekla da nastavi čitati, očevidno iznervirana prekidom. Pročitajte
mi posljednje pismo, naložila je. Pismo datirano 15. prosinca 1943.
Prekopao je papire dok ga nije pronašao.
15. prosinca 1943.
Draga gđo Rockefeller,
Vaše posljednje pismo stiglo je u pravi čas. Naime, upravo smo završile pripreme
za proslavu Božića. Naš domjenak za prikupljanje sredstava za samostan ove je
godine bio uspješniji no što je itko od sestara mogao očekivati te se usuđujem reći
da ćemo zahvaljujući njemu prikupiti još donacija. Vaša nam je pomoć izvor velike
radosti. Zahvaljujemo Gospodinu
na Vašoj velikodušnosti i spominjemo Vas u našim molitvama. Vaše ime još će
dugo ostati na usnama sestara u Samostanu Sv. Ruže.
Dobrotvorna priredba koju ste spomenuli u pismu iz studenog s velikim je
odobravanjem dočekana u našem samostanu te se nadam da će uvelike
pridonijeti našem trudu u pridobivanju novog članstva. Bez obzira na teške
nedaće izazvane nedavnim bitkama, te na oskudicu i propadanje našeg samostana
u posljednjih nekoliko godina, i dalje vjerujemo u svijetlu budućnost.
Premda je oštrovidno oko nalik na anđeosku glazbu precizno, odmjereno i
misteriozno preko svih granica njegova moć počiva u sjaju svjetlosti. Draga
dobročiniteljice, vjerujemo u Vaš mudar odabir. Nestrpljivo iščekujemo Vaše
daljnje upute te Vas molimo da nam što prije otpišete, kako bi vijesti o Vašem
radu podigle naš duh.
Vaša srodna duša Innocenta Maria Magdalena Fiori
Jedna rečenica u petom pismu zapela je Gabrielli za uho. Zamolila je Verlainea da
je ponovi. Vratio se na nju i pročitao: oštrovidno oko nalik je na anđeosku glazbu
precizno, odmjereno i misteriozno van svih granica njegova moć počiva u sjaju
svjetlosti.
Položio je svežanj požutjelih papira na krilo. Mislite li da rečenica sadrži neku
bitnu informaciju?, upitao je, nestrpljiv da iskuša svoju teoriju o značenju
odlomaka.
Činilo se da je Gabriella utonula u misli. Zurila je kroz njega u smjeru prozora, s
bradom naslonjenom na ruku. To je prva polovica, naposljetku je izustila.
Polovica?, upitao je Verlaine. Polovica čega? Polovica naše misterije, odgovorila
je. Innocentina pisma potvrđuju ono što sam odavno pretpostavljala u prvom
redu, da su ona i gđa Rockefeller surađivale. Morala bih pročitati drugu polovicu
nji
hove korespondencije da bih to mogla tvrditi sa sigurnošću. Potom je nastavila,
Rekla bih da su njih dvije birale lokacije. Čak mjesecima prije no što je Celestine
donijela instrument iz Pariza mjesecima prije nego što je donesen iz Rodopa njih
su dvije planirale najbolji način da ga sakriju. Pravi je blagoslov što su bile dovoljno
inteligentne i pronicljive da osiguraju sigurnu lokaciju. Potrebno je samo
proniknuti u njihove metode. Moramo pronaći lokaciju lire.
Verlaine je podigao obrvu. Je li to moguće?
U to neću biti sigurna dok ne pročitam pisma gđe Rockefeller upućena Innocenti.
Innocenta je očigledno bila briljantna angelo loginja, mnogo oštroumnija nego što
se to mislilo. Čitavo je vrijeme poticala Abigail Rockefeller da osigura budućnost
angelologije. Instrumenti su dospjeli u ruke gđe Rockefeller tek nakon mnogo
promišljanja. Gabriella je prošetala s kraja na kraj sobe, kao da joj hodanje
pomaže misliti. Zatim je naglo zastala. Sigurno je ovdje, u New Yorku.
Jeste li sigurni?, upitao je Verlaine.
Nema pouzdanog dokaza, ali vjerujem da je lira u New Yorku. Pretpostavljam daje
Abigail Rockefeller željela pripaziti na liru.
Vi u ovoj komunikaciji očito nalazite nešto što ja ne vidim, dometnuo je Verlaine.
Po meni, radi se o zbirci prijateljskih pisama dviju starica. Jedini potencijalno
zanimljiv detalj spominje se iz pisma u pismo, ali se ondje ne nalazi.
Kako to mislite? upitala je.
Jeste li primijetili kako se Innocenta uvijek iznova vraća na temu vizualnih prikaza?
Čini se kao da su pismima gđe Rockefeller bili pridodani crteži, skice ili neka druga
vrsta umjetnina, rekao je Verlaine. Zacijelo se nalaze u drugoj polovici
korespondencije. Ili su izgubljeni.
Posve ste u pravu, složila se Gabriella. Pisma sadrže neki uzorak i sigurna sam da
će nam druga polovica korespondencije to i potvrditi. Innocentine ideje zacijelo su
poboljšavane. Možda su predlagane i nove ideje. Dobit ćemo cjelinu tek kada
usporedimo oba kraja korespondencije.
Uzela je pisma iz njegovih ruku pa ih još jednom prelistala, išči tavajući njihov
sadržaj kao da pokušava upamtiti retke. Zatim ih je spremila u džep. Moramo biti
iznimno pažljivi. Iznimno je važno da pisma, kao i tajne na koje upućuju, sačuvamo
od Nefila. Jeste li sigurni da da ih Percival nije vidio?
Vi ste, uz Evangeline, jedina osoba koja ih je pročitala. Međutim, Grigoriu sam
pokazao nešto za što bih volio da nikada nije vidio, rekao je vadeći arhitektonske
nacrte iz torbe.
Uzela je nacrte i pažljivo ih proučila. Izraz lica postao joj je vrlo ozbiljan . To je
uistinu loša vijest, napokon je izustila. Nacrti razotkrivaju previše informacija. Je li
shvatio njihov značaj?
Nisu mu se činili važnim.
U redu onda, rekla je Gabriella uz blagi smiješak. Percival je bio u krivu. Moramo
smjesta poći, prije nego što shvati što ste zapravo pronašli.
A što sam točno pronašao? upitao je, nadajući se da će mu se konačno razjasniti
značaj nacrta i zlatnog pečata u njihovoj sredini.
Smjestila je nacrte na stol, izravnavajući ih rukama. To su, naime, upute. Pečat u
sredini označava lokaciju. Ako primjećujete, radi se o središtu Kapelice klanjanja.
Ali zašto?, upitao je Verlaine, proučavajući pečat po stoti put i razbijajući glavu
nad njegovim značenjem.
Gabriella je obukla crnu svilenu jaknu i krenula prema vratima. Pođite sa mnom u
Samostan Sv. Ruže i sve ću vam objasniti.
Peta avenija, Upper East Side, New York City
ercival je čekao u predvorju svoje zgrade, imao je sunčane naočale ne bi li zaštitio
oči od neizdrživo svijetlog jutra. Utonuo je u razmišljanje o trenutnoj situaciji koja
se dodatno zakomplicirala uplitanjem Gabrielle LeviFranche Valko. Sama njezina
prisutnost u Verlaineovom stanu bila je znak da su nabasali na nešto važno. Morat
će brzo reagirati, prije negoli izgube Verlai neov trag.
Pred zgradom se zaustavio crni Mercedes. Percival je prepoznao giborime koje je
Otterley rano jutros poslala da ubiju Verlai nea. Sjedili su zgureni na prednjim
sjedalima slijepo poslušne sirovine, nedovoljno inteligentne ili znatiželjne da bi se
zapitale o Percivalovoj i Otterleyinoj nadmoći. Stresao se na pomisao da bi se
mogao voziti u istom automobilu s tim stvorenjima Otterley nije valjda očekivala
da će pristati na takvo što. U poslovanju s nižim životnim oblicima postojale su
određene granice koje nije želio prijeći.
Otterley, međutim, to nije bio problem. Izašla je sa zadnjeg sjedala staložena kao i
uvijek, duge plave kose smotane u urednu pundžu, u skijaškoj jakni obrubljenoj
krznom, zakopčanoj do brade, i obraza rumenih od hladnoće. Na njegovo veliko
olakšanje, uputila je gibo rimima nekoliko riječi, nakon čega su se udaljili. Tek tada
je izašao iz zgrade da bi pozdravio sestru drugi put tog jutra, srećom sada nije bio
u sramotnom stanju kao ranije.
Morat ćemo uzeti moj auto, rekla je. Gabriella LeviFranche Valko vidjela je vozilo
ispred Verlaineovog stana.
Sam spomen Gabriellinog imena poljuljao je njegovu odlučnost. Vidjela sije?
Vjerojatno je već podijelila broj registarskih tablica svim ange lolozima u New
Yorku odvratila je Otterley. Bolje da se poslužimo Jaguarom. Ne želim riskirati.
A što je sa zvijerima?
Nasmiješila se i ona je nerado surađivala s giborimima, premda to nikada ne bi
priznala. Poslala sam ih naprijed. Oni pokrivaju određeno područje. Dobili su
upute da ščepaju Gabriellu ako je pronađu.
Sumnjam da su dovoljno sposobni za to, odvratio je Percival.
Otterley je dobacila ključeve vrataru koji je otišao po automobil parkiran u garaži
iza ugla. Percival je stajao na rubu pločnika duge Pete avenije i borio se s
disanjem. Stoje više pokušavao uhvatiti zraka, to mu je svaki udisaj bio bolniji.
Laknulo mu je kada je ugledao bijeli Jaguar, iz čijeg se repa pušio plin. Otterley je
kliznula na vozačko sjedalo, čekajući ga da se on oprezno smjesti na kožno
suvozačko mjesto. Tijelo bi ga zaboljelo pri svakom i najmanjem krivom pokretu.
Istrošena, trula krila stiskala su mu se uz leđa. Umalo je zaplakao od boli kada je
Otterley upalila automobil i brzo krenula.
Kada je zaokrenula u smjeru autoceste West Side Highway, uključio je grijanje,
nadajući se da će mu topao zrak omogućiti da lakše diše. Na semaforu se okrenula
da vidi kako je. Namrštila se. Ništa nije rekla, ali iz njenog pogleda je bilo jasno da
nije znala što učiniti s nemoćnim, izmučenim bićem koje je nekoć predstavljalo
budućnost obitelji Grigori.
Percival je izvukao revolver iz odjeljka za rukavice, provjerio je li napunjen i
spremio ga u unutarnji džep ogrtača. Bio je težak i hladan. Prelazeći prstima po
pištolju, pitao se kakav bi bio osjećaj uperiti ga u Gabriellinu glavu, prisloniti ga uz
njezinu meku sljepoočnicu i uplašiti je. Bez obzira na prošlost, bez obzira na to
koliko ju je puta sanjao, bio je odlučan da joj ne dopusti da se umiješa. Ovaj će je
put sam ubiti.
Most Tappan Zee, međudržavna cesta 187, New York
Zbog starinskog motora i niske šasije Porsche se u vožnji pokazao nesigurnim i
glasnim. Unatoč buci, putovanje je djelovalo duboko umirujuće na Verlainea.
Promatrao je Gabriellu za volanom. Jedna ruka nehajno joj je počivala na vratima.
Izgledala je kao netko tko planira pljačku banke držala se usredotočeno, ozbiljno i
pažljivo. Činila mu se kao vrlo zatvorena osoba koja ne govori više no što je
potrebno. Iako je navaljivao ne bi li došao do informacija, trebalo joj je neko
vrijeme da se otvori.
Na njegovo inzistiranje za vrijeme vožnje su raspravljali o povijesti i svrsi njezina
bavljenja angelologijom te o tome kako se Abigail Rockefeller uplela u to, sve dok
Verlaine nije počeo uviđati razmjere opasnosti u kojoj se našao. Njihova prisnost
rasla je sa svakom minutom koju su proveli zajedno. Do trenutka kada su prešli
most između njih se razvilo neko neobično razumijevanje.
S vidikovca iznad rijeke Hudson mogao je vidjeti komade leda koji su se zadržavali
uz snježne obale rijeke. Krajolik je odozgo izgledao kao da se zemljom raširila
velika geomorfna pukotina. Rijeka Hudson blještala je na suncu, isijavajući toplinu
i sjaj poput vatre.
U usporedbi sa zakrčenim ulicama Manhattana autocesta je bila pusta. Kada su
prešli most, Gabriella je ubrzala na otvorenoj cesti. Porsche je zvučao jednako kao
što se Verlaine osjećao umorno; motor je zujao kao da će svakog časa
eksplodirati. Bolio gaje želudac od gladi, a oči su ga pekle od iscrpljenosti. Kada se
pogledao u retrovizoru, iznenadio se samom sebi izgledao je kao daje bio u
tučnjavi. Oči su mu bile prošarane crvenim žilicama, a kosa raščupana. Gabriella
mu je pomogla previti ranu. Oko ruke mu je omotala gazu, zbog čega je izgledala
kao boksačka rukavica. To se u trenutnoj situaciji činilo
sasvim u skladu s njegovim stanjem: u posljednja dvadeset i četiri sata pretvorio
se u slabog, izmučenog i izmrcvarenog čovjeka.
U blizini neizmjerne ljepote rijeke, ažurna neba, ljeskanja Porschea
Verlaine se prepustio iznenadnom širenju vlastite svijesti. Shvatio je koliko mu je
život postao skučen posljednjih nekoliko godina. Iz dana u dan kretao se suženom
putanjom između stana, ureda te nekoliko kafića i restorana. Vrlo je rijetko
odstupao od tog uzorka. Nije se mogao sjetiti kada je posljednji put primijetio
okolinu ili uistinu pogledao ljude oko sebe. Bio je izgubljen i zbunjen. Pomisao da
se više nikada neće vratiti takvom načinu života ujedno ga je i plašila i
oduševljavala.
Gabriella je sišla s autoceste na lokalnu cestu. Protegnula se, svijajući leđa poput
mačke. Moramo natočiti gorivo, rekla je, tražeći pogledom mjesto gdje bi se mogli
zaustaviti. Kada su ušli u zavoj, spazio je benzinsku crpku otvorenu dvadeset i
četiri sata na dan. Gabriella je sišla s ceste i parkirala uz crpku. Nije se bunila kada
se ponudio da napuni rezervoar. Samo je dodala da obavezno natoči najbolje
gorivo.
Platio je, a zatim još neko vrijeme zurio u uredno složene police boce sokova,
pakiranu hranu, pravilno raspoređene časopise gledajući kako život može biti
jednostavan. Još jučer ne bi mu palo na pamet razmišljati o takvim stvarima.
Previše bi ga iritirali dugi redovi i neonska svjetla da bi se uopće osvrnuo oko sebe.
Sada je osjećao nastrano divljenje prema svemu što je nudilo takvu neobičnu
prisnost. Računu je dodao kutiju cigareta pa se vratio do auta.
Čekala ga je na vozačkom sjedalu. Smjestio se do nje i pružio joj kutiju cigareta.
Kratko se nasmiješila, ali bilo mu je jasno da ju je ta gesta oraspoložila. Zatim je,
ne čekajući ni trenutka, pokrenula automobil i izašla na malu lokalnu cestu.
Otvorio je cigarete, izvadio jednu te joj pripalio. Spustila je prozorsko staklo, a dim
se raspršio svježim zrakom. Ne činite se uplašenim, ali sigurna sam daje ono što
sam vam rekla na vas ostavilo trag.
Još uvijek se pokušavam suočiti, odvratio je, istovremeno razmišljajući kako je
time još i malo rekao. Bio je zapravo potpuno zbunjen
novim saznanjima. Nije mogao shvatiti kako je ona uspijevala ostati tako smirena.
Konačno je upitao, Kako vam to uspijeva?
Sto? upitala je, gledajući cestu.
Živjeti na ovako. Kao da se ništa čudno ne događa. Kao da ste se pomirili s time.
Pazeći i dalje na cestu, odgovorila je, U ovu sam se bitku uključila tako davno da
sam već otupjela na neke stvari. Ne mogu se sjetiti kako je to živjeti u neznanju.
Otkriće njihova postojanja slično je tome da vam netko kaže da je Zemlja okrugla
protivi se svemu što čovjek smatra istinitim. No, to je stvarnost. Ne mogu zamisliti
kakav bi mi bio život da oni ne proganjaju moje misli, da se budim vjerujući daje
svijet pravedan, slobodan i ravnopravan. Pretpostavljam da sam svoju viziju
svijeta prilagodila ovoj stvarnosti. Sve promatram u opreci bijelog i crnog, dobra i
zla. Mi smo dobri, oni su zli. Ako mi želimo živjeti, oni moraju umrijeti. Neki među
nama vjeruju u pomirbu mogućnost da živimo jedni pored drugih ali mnogi
također misle da ne možemo biti na miru sve dok ne budu istrijebljeni.
Ja bih rekao, zaustio je, iznenađen njezinom nepopustljivošću, da su stvari ipak
složenije.
Svakako, slažem se s vama. Međutim, ja imam svoje razloge za tako snažne
osjećaje. Iako se angelologijom bavim čitav život, nisam ih oduvijek mrzila
jednakim intenzitetom, rekla je tihim, gotovo ranjivim glasom. Ispričat ću vam
nešto što dosad nisam podijelila s mnogima. Možda će vam pomoći da shvatite
moj ekstreman stav. Možda ćete shvatiti zašto mi je toliko važno da i posljednji
Nefil nestane s lica Zemlje.
Bacila je cigaretu kroz prozor i odmah pripalila novu, pazeći i dalje na krivudavoj
cesti.
Za vrijeme druge godine školovanja u Angelološkom društvu u Parizu upoznala
sam ljubav svog života. To nije bilo nešto što bih ikome u to vrijeme, pa ni u
zrelijoj dobi, priznala. No sada sam stara žena zapravo i starija no što se činim i s
velikom sigurnošću mogu reći da nikada više neću voljeti onako kako sam voljela u
ljeto 1939. Tada mi je bilo petnaest i možda sam bila premlada za ljubav.
A možda sam zapravo jedino tada, još s djetinjim pogledom u očima, mogla voljeti
tako. To, naravno, nikada neću znati.
Zastala je kao da važe riječi, a potom nastavila.
Bila sam, blago rečeno, neobična djevojka. Opsjednuta svojim studijem jednako
kao što neki postanu opsjednuti bogatstvom, ljubavlju ili slavom. Potekla sam iz
obitelji bogatih angelologa mnogi rođaci također su se obrazovali na Akademiji.
Bila sam iznimno ambiciozna. Nije dolazilo u obzir da se družim s vršnjacima;
jedino što me zanimalo bio je neprekidan rad u svrhu postizanja uspjeha. Željela
sam biti najbolja studentica u svakom pogledu, a tako je i bilo. Do kraja prvog
semestra prve godine istaklo se samo dvoje studenata ja i mlada žena Celestine,
iznimno darovita djevojka s kojom sam se kasnije sprijateljila.
Verlaine se umalo zagrcnuo. Celestine? upitao je. Celestine Clochette koja je 1943.
došla u Samostan Sv. Ruže?
To se dogodilo 1944, ispravila ga je. No to je već druga priča. Ova započinje jednog
hladnog, kišnog popodneva u travnju 1939, kako to i inače biva u Parizu u to doba
godine. Kao i svakog proljeća, popločane pariške kaldrme, odvodni kanali, vrtovi i
Seina bili su poplavljeni od kiše. Savršeno se sjećam tog popodneva. Bio je petak,
7. travnja, jedan poslije podne. Upravo su mi završila jutarnja predavanja pa sam,
kao i obično, krenula na ručak. Neobično je bilo to što sam toga dana zaboravila
kišobran. Budući da sam inače bila čak i pretjerano pedantna, bio je to rijedak
proljetni dan da sam se zatekla nezaštićena na pljusku. A ipak, tako se dogodilo.
Izlazeći iz Athenaeuma, shvatila sam da bih mogla pokisnuti do kože te da bi se
papiri i knjige koje sam nosila pod rukom mogli uništiti. I tako sam ostala stajati
promatrajući kišu ispod velike nadstrešnice iznad glavnog ulaza u školu.
Odjednom se usred jakog pljuska pojavio čovjek s ogromnim ljubičastim
kišobranom, što mi se učinilo prilično neobičan izbor za jednog gospodina.
Promatrala sam ga dok je hodao dvorištem. Bio je elegantan, držao se uspravno, i
bio je iznimno privlačan. Možda sam ispod njegovog kišobrana samo željela
pronaći suho utočište, ali
zurila sam u stranca, u nadi da će mi prići, kao da bih ga mogla opčiniti.
Bila su to druga vremena. Nije bilo pristojno da žena zuri u pristalog gospodina, a
jednako se nepristojnim smatralo daje on ignorira. Samo bi najgora hulja ostavila
damu na kiši. Zastao je nasred dvorišta, shvativši da ga promatram, pa se okrenuo
na peti kožne čizme i priskočio mi u pomoć.
Dodirnuo je šešir. Njegove velike plave oči susrele su se s mojima. Upitao me,
Mogu li vas povesti kroz ovu bujicu? Glas mu je bio ispunjen poletnom,
zavodljivom, čak pomalo okrutnom samouvjere nošću. Jedan jedini pogled, jedna
jedina rečenica bila je dovoljna da me osvoji.
Povedite me kamo god želite, odgovorila sam. Smjesta uviđajući vlastitu
nesmotrenost, dodala sam, Samo da se maknem s ove užasne kiše.
Upitao me kako se zovem, a kada sam mu rekla ime, odmah sam uočila da mu se
svidjelo. Kao anđeo?
Glasnik dobrih vijesti, odvratila sam.
Pogledao me u oči i nasmiješio se, zadovoljan mojim brzim odgovorom. Oči su mu
imale najhladniju, najprozirniju nijansu plave boje koju sam ikada vidjela. Osmijeh
mu je bio sladak i umiljat, kao daje bio svjesan moći nada mnom. Nekoliko godina
kasnije, kada se otkrilo da je moj ujak Victor LeviFranche osramotio obitelj radeći
kao njegov špijun, pitala sam se je li se na spomen mog imena ozario zbog
njegovog anđeoskog porijekla ili zbog ujakova položaja.
Ponudio mi je ruku, kazavši, Hajde, moj glasniče dobrih vijesti, pođimo odavde.
Pružila sam mu ruku. Istog trenutka, s prvim dodirom njegove kože, kao da je život
koji sam dotada vodila nestao, a novi otpočeo.
Kasnije se predstavio kao Percival Grigori III. Zirnula je prema Verlaineu, ne bi li
uhvatila njegovu reakciju.
Ne valjda isti... zaustio je u nevjerici.
Baš taj, odvratila je. Upravo taj na kojeg mislite. U to vrijeme nisam ništa znala, o
njemu, ni o značenju njegovog prezimena. Da
sam barem bila starija i angelološki obrazovanija, okrenula bih se i pobjegla od
njega. U neznanju, njegova me pojava očarala.
Hodali smo ispod velikog ljubičastog kišobrana. Primio me za ruku i poveo uskim,
poplavljenim ulicama do svog automobila, blještavog srebrnog Mercedesa. Bio je
to model Roadster 500K. Ne znam zanimaju li vas automobili, no u svakom
slučaju, radilo se o prelijepoj mašini, sa svim tada dostupnim luksuznim dodacima
električnim brisačima i bravama te raskošnom unutrašnjošću. Moja obitelj je
posjedovala automobil što je već samo po sebi bilo luksuz ali nešto nalik na
Percivalov Mercedes dotada nisam vidjela. Roadsteri su bili prava rijetkost.
Štoviše, prije nekoliko godina na aukciji u Londonu jedan takav predratni model
prodan je za sedamsto tisuća funti. Otišla sam onamo samo da bih opet vidjela taj
automobil.
Otvorio je vrata grandioznom gestom, kao da me smješta u kraljevsku kočiju.
Utonula sam u meko sjedalo. Moja mokra koža se prilijepila za naslon. Duboko
sam udahnula: automobil je mirisao po kolonjskoj vodi pomiješanoj s natruhom
duhanskog dima. Gumbići su svijetlili na smedecrnoj kontrolnoj ploči, čekajući da
ih netko pritisne i zavrti, a na njoj se nalazio i par kožnih vozačkih rukavica koje su
čekale da ih netko navuče. Bio je to najljepši automobil koji sam ikada vidjela.
Tako uronjenu u meko sjedalo, preplavio me osjećaj sreće.
Savršeno pamtim kako sam se osjećala za vrijeme vožnje bulevarom SaintMichel i
preko otoka lie de la Cite. Kiša je silovito pljuš tala, no kao da je pričekala da se
sklonimo prije negoli se u mlazu spustila na proljetno cvijeće i zelenu, žednu
zemlju. Mislim da bi se taj osjećaj mogao nazvati strahom, iako sam si u to vrijeme
govorila da se radi o ljubavi. Tada nisam slutila kakvu opasnost Percival
predstavlja. Činio mi se tek kao mladić sklon neopreznoj vožnji. Sada bih rekla da
sam ga se instinktivno bojala. Bez obzira na to, zarobio mi je srce bez imalo truda.
Promatrala sam njegovu lijepu blijedu kožu i duge fine prste na mjenjaču. Nisam
mogla govoriti. Projurio je preko mosta, a potom Rue de Rivoli, dok su brisači
mahnito šibali preko vjetrobranskog stakla, tako da smo jedva vidjeli kamo idemo.
Vodim te, naravno, na ručak, rekao je, uputivši mi letimičan pogled dok je
usporavao ispred otmjena hotela blizu Trga sloge. Vidim da si gladna.
Kako se glad može vidjeti? odvratila sam izazivajući ga, premda je bio u pravu; tog
jutra nisam ni doručkovala, tako da sam skapavala od gladi.
Imam poseban talent, rekao je zaustavljajući automobil, dižući ručnu kočnicu i
skidajući kožne vozačke rukavice. Znam što želiš i prije no što to sama shvatiš.
Onda mi reci, zaustila sam, nadajući se da će me smatrati odvaž nom i
sofisticiranom, dakle upravo onakvom kakva nisam bila. Sto je to što želim više od
ičega?
Neko me vrijeme proučavao. Primijetila sam, kao i u prvih nekoliko sekundi našeg
poznanstva, da se iza njegovih plavih očiju krio tračak senzualne okrutnosti. Lijepu
smrt, odgovorio je tako tiho da nisam bila sigurna jesam li ga dobro čula. Tada je
otvorio vrata i izašao iz automobila.
Prije nego što sam stigla promisliti o toj bizarnoj izjavi, otvorio mi je vrata i
pomogao izići, pa smo ruku pod ruku odšetali do restorana. Zastao je kraj
pozlaćena zrcala, odbacio šešir i kaput, zvjerajući oko sebe kao daje četa konobara
koji su priskakali u pomoć bila prespora za njegov ukus. Promatrala sam njegov
odraz u ogledalu, proučavajući mu profil i prekrasno odijelo od svjetlosiva
gabardena koje je u odrazu dobilo plavkastu nijansu, savršeno pristajući njegovim
očima. Koža mu je bila mrtvački blijeda, gotovo prozirna, no zbog toga se začudo
činio još privlačnijim, kao da je dragocjenost čuvana od sunčeve svjetlosti.
Slušajući njezinu priču, Verlaine je pokušavao pomiriti njezin opis s Percivalom
Grigoriem kojega je vidio dan ranije, ali to mu nije polazilo za rukom. Gabriella
očito nije govorila o onemoćalom, oronulom čovjeku kojeg je on poznavao, nego
o Percivalu Grigoriu kakav je nekoć bio. Želio joj je postaviti neka pitanja, ali
umjesto toga se zavalio i slušao.
U par sekundi konobar je odnio kapute te nas odveo u blagavao nicu, koja je
zapravo bila preuređena plesna dvorana s izlazom na
stražnji vrt. Čitavo vrijeme osjećala sam kako me promatra s velikim zanimanjem,
kao da čeka moju reakciju.
Nije bilo ni spomena jelovnika ili narudžbe. Točili su nam vino i donosili tanjure s
hranom, kao da je sve već unaprijed bilo dogovoreno. Percival je, naravno,
postigao željeni učinak. Bila sam zadivljena, iako sam to pokušavala sakriti.
Premda sam pohađala otmjene škole te bila odgojena u buržoaskom okružju
grada, bilo mi je posve jasno da je taj čovjek bio iznad svega što sam dotada
iskusila. Bacivši pogled na svoju odjeću, užasnuta sam shvatila da sam još uvijek u
školskoj uniformi, što mije zbog uzbuđenja promaklo za vrijeme vožnje. Osim
dosadne odjeće, dodatno sam se nervirala što sam na nogama imala izlizane
cipele, a omiljeni parfem sam zaboravila u stanu.
Sva si porumenila, primijetio je. Zašto?
Bilo je dovoljno da bacim pogled na pletenu vunenu suknju i uštir kanu bijelu
košulju da uvidi moj problem.
Ti si najljupkije stvorenje u ovoj prostoriji, rekao je bez tračka ironije u glasu.
Izgledaš poput anđela.
Izgledam kao ono što i jesam, odvratila sam s ponosom, koji je nadvladao sve
druge osjećaje. Školarka na objedu s bogatim starijim muškarcem.
Nisam puno stariji od tebe, rekao je u šali.
Koliko to nije puno? željela sam znati. Premda se činio kao daje u ranim
dvadesetima što i nije bilo puno više od mojih godina po manirima i
samouvjerenosti s kojom se nosio doimao se kao čovjek koji je vidio svijeta.
Više me zanima da mi kažeš štogod o sebi odvratio je izbjegavši moje pitanje. Reci
mi, uživaš li u svom studiju? Vjerujem da uživaš. Imam nekoliko stanova u blizini
tvoje škole i već sam te ranije viđao. Uvijek se doimaš kao netko tko predugo
boravi u knjižnici.
Premda me činjenica daje i ranije znao za mene trebala zabrinuti, zapravo sam se
osjećala polaskano. Primijetio si me? upitala sam, željna njegove pažnje.
Naravno, odvratio je, uzimajući gutljaj vina. Nisam mogao proći dvorištem da ne
pomislim na tebe. To me u posljednje vrijeme po
čelo baš živcirati, pogotovo kada nisi bila tamo. Zasigurno si svjesna vlastite
ljepote.
Stavila sam u usta zalogaj pečene patke, bilo me strah išta reći. Naposljetku sam
progovorila, U pravu si jako volim svoj studij.
Ako se radi o čemu zabavnom, moraš mi ispričati sve o tome.
I tako se popodne nastavilo u nizovima ukusne hrane, čaša vina i beskrajnih
razgovora. Tijekom vremena samo rijetkima sam povjerila takve intimne stvari. Ja
nisam osoba koja uživa u besposlenom čavrljanju. A ipak, tog popodneva niti
trenutak tišine nije se uvukao između Percivala i mene. Sto smo dulje pričali i jeli,
osjećala sam da me sve više privlači, kao da me svojim riječima bacio u trans. S
vremenom sam se zaljubila u njegovo tijelo, ali najprije me privukla njegova
inteligencija.
Tijekom vremena sve sam se više vezala, tako da uskoro bez njega nisam mogla
izdržati ni dan. Unatoč strasti prema studiju i posvećenosti angelologiji, ništa me
nije moglo odvojiti od njega. Nalazili smo se u njegovim stanovima u blizini
Angelološkog društva, gdje smo proveli mnoga vruća ljetna popodneva godine
1939. Predavanja su mi postala manje važna od ugode njegove spavaće sobe.
Počela sam zamjerati cimerici što me ispituje; počela sam mrziti profesore što me
odvajaju od njega.
Već nakon prvog sastanka počela sam sumnjati da je nešto čudno s Percivalom, ali
sam ipak odlučila ignorirati instinkte. Nakon naše prve zajedničke noći znala sam
da sam upala u neku vrstu zamke, iako nisam mogla jasno raščlaniti prirodu
opasnosti koju sam osjećala, niti sam mogla pretpostaviti kakvu će mi štetu
nanijeti. Tek nekoliko tjedana kasnije shvatila sam daje Nefil. Dotada je uvijek
uvlačio krila varka koju sam trebala prozrijeti, ali nisam. Jednog popodneva kada
smo vodili ljubav, jednostavno je raširio krila, okruživši me svojim zlatnim
blještavilom. Trebala sam tada pobjeći, no bilo je prekasno već sam bila potpuno i
nepovratno pala pod njegove čini. Tako je, kažu, bilo i u drevna vremena velika
strast između neposlušnih anđela i žena preokrenula je nebo i zemlju. No ja sam
tada bila tek djevojka. Bila bih dala dušu za njegovu ljubav.
To sam na mnoge načine i učinila. Kako je naša veza postajala intenzivnija, počela
sam mu prosljeđivati tajne Angelološkog društva. Zauzvrat mi je davao sredstva s
kojima sam brzo napredovala te stekla prestiž i moć. U početku je od mene
zahtijevao manje detalje, poput lokacija naših ureda u Parizu i datuma kada se
Društvo sasta jalo. Voljno sam ih pružala. Kada su zahtjevi porasli, i dalje sam mu
udovoljavala. Kada sam shvatila koliko je opasan te da bih se trebala otrgnuti od
njegova utjecaja, bilo je već prekasno: zaprijetio je da će vezu razotkriti mojim
profesorima. Ta me pomisao užasavala jer je značila izgon iz jedine zajednice koju
sam poznavala.
Međutim, našu aferu nije bilo lako očuvati u tajnosti. Kada sam shvatila da ću biti
razotkrivena, sve sam priznala svom profesoru, dr. Raphaelu Valku, koji je smatrao
da bih to mogla iskoristiti za dobrobit angelologije. Postala sam špijunka. Percival
je i dalje vjerovao da radim za njega, no ja sam zapravo činila sve da potkopam
njegovu obitelj. Afera se nastavila, ali se u doba rata već naslućivala izdaja. Unatoč
jadu, odigrala sam svoju ulogu. Nefilima sam prosljeđivala lažne informacije o
angelološkim misijama, a dr. Valku sam donosila tajne njihova zatvorenog svijeta.
On je pak o tome obavještavao naše znanstvenike. Osim toga, organizirala sam
ono što je trebalo postati naša najveća pobjeda skovala sam plan da Nefilima
damo repliku, a za nas sačuvamo originalnu liru.
Plan je bio jednostavan. Dr. Seraphina i dr. Raphael Valko bili su svjesni da Nefili
znaju za našu ekspediciju i da će se s nama boriti sve dok lira ne bude u njihovim
rukama. Predložili su plan koji je trebao zavesti Nefile s našoj; i raja. Naručili su
izradu lire koja bi bila jednaka onoj tračkoj identične zavinute ručke, masivnu
osnovu i prečke. Instrument je izradio najvrsniji muzikolog dr. Josephat Michael,
pomno pazeći na sva'ki detalj, primjerice da svilene žice trebaju biti isprepletene s
konjskom dlakom. Kada smo pronašli pravu liru, shvatili smo daje bila mnogo
razrađenija od lažne osnova joj je bila načinjena od metala najsličnijeg platini, ali
ga nismo uspjeli identificirati jer se nije radilo o zemaljskom elementu. Dr.
Michael je nazvao tu supstancu valkinij, prema Valkovima, koji su u velikoj
mjeri bili zaslužni za otkriće lire. Žice su bile načinjene od čvrsto isprepletenih
blještavih zlatnih niti za koje je dr. Michael smatrao da su vlasi arhanđela
Gabrijela.
Unatoč očitim razlikama, Valkovi su vjerovali da nam ne preo staje ništa drugo
nego izravna akcija. Stavili smo lažnu liru u kožni kovčeg napravljen po uzoru na
kovčeg prave lire. Dojavila sam Perci valu da ćemo proći Parizom u ponoć, a on je
postavio zasjedu. Da je sve pošlo po planu, Percival bi oteo dr. Seraphinu Valko te
u zamjenu za njezin život zatražio od angelološkog vijeća liru. Mi bismo im dali
lažnu liru, dr. Seraphina bi bila slobodna, a Nefili bi vjerovali da su se dokopali
glavne nagrade. No nešto je pošlo po zlu.
Dr. Raphael i ja smo se dogovorili da ćemo glasati za sklapanje nagodbe.
Pretpostavljali smo da će se članovi vijeća povesti za dr. Raphaelom i glasati za
razmjenu lire za dr. Seraphinu. Međutim, iz nekog razloga članovi vijeća glasali su
protiv razmjene, što je poremetilo naš plan. Glasovi su bili izjednačeni pa su
pozvali jednu od članica ekspedicije Celestine Clochette kako bi dala presudan
glas. Ona nije znala za naše planove pa je glasala prema protokolu, što je bilo
posve u skladu s njenim opreznim i pedantnim karakterom. Na kraju nije bilo
nagodbe. Pokušala sam popraviti situaciju odlaskom do Percivala s ukradenom
lirom. Rekla sam mu da sam liru ukrala za njega. No bilo je prekasno. Već je ubio
dr. Seraphinu.''
Čitav život žalim za Seraphinom. Međutim, moje patnje su se nastavile i nakon te
užasne noći. Vidite, unatoč svemu, ja sam voljela Percivala Grigoria, ili sam u
najmanju ruku bila ovisna o tome kako sam se osjećala u njegovoj prisutnosti.
Sada mi se to čini prilično nevjerojatnim, ali čak ni nakon što je naredio moju
otmicu i odobrio brutalno mučenje, nisam ga se mogla odreći. Otišla sam do njega
posljednji put 1944, kada su Amerikanci oslobađali Francusku. Znala sam da će
pobjeći prije nego što bi ga mogli uhvatiti pa sam osjetila potrebu da ga još
jednom vidim, da se pozdravim s njim. Proveli smo zajedno noć, a nekoliko
mjeseci kasnije, na svoj užas, shvatila sam da nosim njegovo dijete. U očaju da
sakrijem svoje stanje obratila sam se jedinoj osobi koja je znala za moj pravi odnos
s Percivalom. Moj ne
kadašnji učitelj, dr. Raphael Valko, znao je koliko mi je muke priuštila obitelj
Grigori te mu je bilo jasno da dijete moram sakriti po svaku cijenu. Raphael i ja
smo se vjenčali, ostavljajući svijet u uvjerenju da je on otac mog djeteta. Naš brak
izazvao je skandal među angelolozi ma vjernim Seraphininoj uspomeni, ali mi je
omogućio da sačuvam svoju tajnu. Moja kći, Angela, rodila se 1945. Mnogo
godina kasnije Angela je rodila kći po imenu Evangeline.
Verlaine se stresao na spomen njena imena. Percival Grigori je Evangelinin djed?
upitao je, ne mogavši sakriti zapanjenost.
Da, odvratila je Gabriella. Unuka Percivala Grigoria jutros vam je spasila život.
Soba ruža, Samostan Sv. Ruže, Milton, New York
Evangeline je uvezla Celestinina kolica u Sobu ruža te ih smjestila uz rub dugačka
drvenog konferencijskog stola. Za stolom je sjedilo devet pogrbljenih i naboranih
starijih sestara, bijelih pramenova i povijenih leđa. Među njima se nalazila i majka
Perpetua, stroga i krupna žena u redovničkoj odjeći modernoj poput Evangelinine.
Starije sestre motrile su Evangeline i Celestine s velikim zanimanjem, što je bio
siguran znak da ih je Philomena obavijestila o jučerašnjim događajima. I doista,
kada je Evangeline zauzela mjesto za stolom, Philomena je stala pred njih i vrlo
uzbuđeno počela govoriti. Evangelinina strepnja dodatno se pojačala kada je
Philomena raširila Gabriellino pismo na stol, ispred svih sestara.
Ove informacije, rekla je podižući ruke kao da poziva sestre da joj se priključe u
razmatranju pisma, donijet će nam pobjedu kojoj se dugo nadamo. Ako je lira
skrivena među nama, moramo je brzo naći. Tada ćemo imati sve što nam je
potrebno za nastavak djelovanja.
Zanima me, sestro Philomena, obratila joj se majka Perpetua, sumnjičavo je
gledajući, u kojem bismo to smjeru trebale nastaviti?
Philomena joj je odgovorila, Ne vjerujem daje Abigail Rockefeller umrla ne
ostavivši konkretne informacije o lokaciji lire. Vrijeme je da saznamo istinu.
Štoviše, vrijeme je da saznamo sve. Što skrivaš od nas, Celestine?
Evangeline je bacila pogled prema Celestine. Bila je zabrinuta za njezino zdravlje.
Ono se u posljednja dvadeset i četiri sata drastično pogoršalo. Lice joj je voštano,
zgrčila je isprepletene prste na rukama i toliko se pogrbila u kolicima da je
postojala opasnost da će iz njih ispasti. Dvoumila se bi li je uopće dovela na
sastanak, ali
kada je saznala za Verlaineov posjet i Gabriellina pisma Celestine je inzistirala na
tome.
Drhtavim glasom je rekla, Moje znanje o liri je nepotpuno kao i tvoje, Philomena.
Svih ovih godina i ja sam se, poput tebe, pitala gdje je. Premda sam se u
međuvremenu, za razliku od tebe, naučila nositi sa željom za osvetom.
Philomena je odvratila, Zelja za osvetom nije jedini razlog zašto želim pronaći liru.
Pokrenimo se. Sada je trenutak. Nefili će je pronaći ako mi to ne učinimo.
Još uvijek je nisu našli, rekla je majka Perpetua. Vjerujem da će još neko vrijeme
biti izgubljeni.
Perpetua, ti imaš tek pedeset godina. Premlada si da bi shvatila zašto se protivim
tome da ne učinimo ništa, rekla je Philomena. Nisi vidjela na kakvu su destrukciju
spremna ta stvorenja. Nisi gledala svoj voljeni dom kako gori. Nisi izgubila sestre.
Nisi se svakog dana bojala njihova povratka.
Celestine i Perpetua pogledale su se zabrinuto i umorno, kao da su već i ranije
slušale Philomenine tirade. Majka Perpetua je rekla: Shvaćam da sjećanje na
napad 1944. raspiruje vašu želju za borbom.. Vi ste uistinu vidjeli najgore žrtve
njihove nemilosrdne destrukcije. Teško se pomiriti s nedjelovanjem protiv takvog
užasa. No mi smo odavno glasale za održavanje mira. Pacifizam. Neutralnost.
Diskreciju. To su naša načela.
Celestine je dodala, Dokle god je lokacija lire skrivena, Nefili neće ništa pronaći.
Ali mi ćemo je pronaći, odvratila je Philomena. Jako smo blizu tome.
Celestine je podigla ruku te se obratila sestrama za stolom, tako tihim glasom da
je sestra Boniface, koja je sjedila na drugom kraju, morala uključiti slušni aparat.
Celestine se grčevito uhvatila za kolica, kao da se pridržava da ne ispadne. Istina
je, vrijeme je za suočavanje s neprijateljem. Ali ne mogu se složiti s Philomenom.
Smatram da je naš mirni otpor svet. Ne bismo se trebale bojati takvog slijeda
događaja. U svemiru je zapisano da će se Nefili uzdići, a zatim pasti.
Naša je dužnost pružiti im otpor i moramo biti spremne suočiti se s njima. No
najvažnije je da pritom ne postanemo nečasne i podmukle poput naših
neprijatelja. Moramo očuvati tekovine civiliziranog i dostojanstvenog pacifizma.
Ne dopustimo da se zaborave ideali naših osnivača. Ostanemo li vjerne svojoj
tradiciji, s vremenom ćemo pobijediti.
Vrijeme je nešto čega nemamo! rekla je Philomena tako žestoko da se sva
izobličila. Uskoro će nas napasti, kao što su to učinili i ranije. Zar se ne sjećate
kakvo smo uništenje pretrpjele? Zar ne pamtite koliko su zla i krvožedna ta
stvorenja? Zar se ne sjećate kakve je užase pretrpjela majka Innocenta? Uništit će
nas ako ništa ne poduzmemo.
Naša je misija predragocjena za nesmotrene postupke, odvratila je Celestine. Lice
joj se zarumenilo, i Evangeline je u njoj nakratko prepoznala gorljivu mladu ženu
koja je prije sedamdeset godina došla u Samostan Sv. Ruže. Tjelesni napor ju je,
međutim, svladao. Stavila je drhtavu ruku na usta i počela kašljati. Činilo se da je
pomirena s vlastitom tjelesnom slabošću, kao daje uvidjela da joj je um postajao
britkiji dok je tijelo nepovratno propadalo.
Zdravstveno stanje ti je umanjilo sposobnost razmišljanja, rekla je Philomena. Nisi
u stanju donositi tako važne odluke.
Majka Perpetua je na to rekla, I Innocenta je dijelila Celestinino mišljenje. Mnoge
među nama pamte njeno zalaganje za miran otpor.
I pogledajte kamo ju je to dovelo, odvratila je Philomena. Ubili su je bez imalo
milosti. Okrećući se Celestini, rekla je, Nemaš pravo tajiti lokaciju lire. Znam da
posjeduješ informacije koje bi nas mogle do nje dovesti.
Philomeno, ti ne znaš apsolutno ništa o liri, niti o opasnostima koje je prate, rekla
joj je Celestine, tako krhkim glasom da ju je Evangeline jedva mogla čuti. Okrenula
se prema Evangeline, smještajući ruku na njeno rame, i šapnula joj, Dođi, nema
smisla dalje raspravljati. Moram ti nešto pokazati.
Evangeline je odgurala Celestinina kolica iz prostorije. Povela ju je hodnikom
prema klimavom dizalu na drugom kraju samostana.
Ugurala je kolica u lift. Vrata su se zatvorila uz mek metalni zvuk. Kada je
posegnula za gumbom četvrtog kata, Celestine ju je zaustavila. Podigla je drhtavu
ruku i pritisnula neoznačeno dugme. Dizalo se uz trešnju počelo spuštati.
Zaustavilo se u podrumu, a vrata su se škripeći otvorila.
Uhvatila je ručke Celestininih kolica i odgurala je u tamu. Celestine je pritisla
prekidač. Niz slabih svjetala osvijetlio je prostor. Kada su joj se oči privikle na slabu
svjetlost, Evangeline je shvatila da se nalaze u samostanskom podrumu. Mogla je
čuti buku velikih perilica za suđe i protjecanje vode kroz cijevi, po čemu je znala da
se nalaze točno ispod kantine. Celestine ju je uputila prema suprotnom kraju
podruma. Još se jednom osvrnula ne bi li se uvjerila da su same, a zatim je
pokazala u smjeru neuglednih drvenih vrata. Bila su toliko neuočljiva daje
Evangeline pomislila da se radi o vratima ostave.
Iz džepa je izvadila ključ pa ga predala Evangeline koja gaje stavila u bravu. Tek
nakon nekoliko pokušaja uspjela ga je okrenuti.
Povukla je uzicu pored vrata, paleći žarulju koja je osvijetlila uzak zidani prolaz s
oštrim nagibom. Zadržavajući Celestinina kolica da se ne stropoštaju, mjerila je
korake. Svjetlo je postajalo sve priguše nije, sve dok se na kraju prolaza nisu našle
pred ulazom u prašnjavu prostoriju. Povukla je novu uzicu, koju sasvim sigurno ne
bi ni uočila da joj nije dotakla obraz, meko poput paukove niti. Starinska žarulja
zacvrčala je kao da će svakog trena eksplodirati. Zidovi su bili obrasli mahovinom,
a na podu su ležale odbačene klupe. Uzduž zida bilo je komadića razbijenih vitraja
i nekoliko skrhanih komada mramora jednake mliječne nijanse poput crkvenog
oltara bili su to ostaci originalne Crkve Sv. Marije Anđeoske. U središtu prostorije
nalazio se zahrđali bojler, prekriven mnogogodišnjim naslagama paučine i prašine.
Prostorija očito, zaključila je Evangeline, desetljećima nije čišćena.
Iza bojlera je ugledala jedva uočljiva vrata. Odgurala je do njih kolica, izvadila
ključeve iz džepa i iskušala glavni ključ. Vrata su se otvorila. Nazirala je obrise
velike sobe, ispunjene namještajem. Upalila je svjetlo i vidjela daje bila u pravu.
Uska duguljasta prostorija bila je
velika kao središnja crkvena lada, s niskim stropom poduprtim nizom tamnih
drvenih nosača. Šareni orijentalni tepisi boje grimiza, smaragda, purpura
pokrivali su pod, dok su po zidovima visjele tapiserije s anđelima, brojne tkanine
isprepletene zlatnim nitima, koje su se Evangeline činile vrlo starima, možda čak
srednjovjekovnima. Nasred sobe je stajao veliki stol prekriven brojnim rukopisima.
Tajna knjižnica, šapnula je.
Da, odvratila je Celestine. To je angelološka čitaonica. U devetnaestom stoljeću
kod nas su se skrivali razni gostipredavači i dostojanstvenici. Mnogo su vremena
provodili upravo u ovoj prostoriji. Innocenta ju je nekoć koristila za generalne
sjednice, no sada je već godinama zapuštena. Ovo je također najsigurniji dio
samostana.
Zna li još tko za nju?
Malo ih zna. Kada se 1944. počeo širiti požar, većina sestara je otrčala u dvorište.
Majka Innocenta je, međutim, otrčala u crkvu kako bi odvukla Nefile iz samostana.
Prije toga me uputila da njezine papire pohranim u naš sef. Nisam dobro
poznavala samostan, ali nekako sam uspjela pronaći prostoriju. Postupila sam
prema uputama, a zatim požurila u dvorište. Kada sam se vratila sve je, nažalost,
bilo u plamenu. Nefili su dotad već otišli, a Innocenta je bila mrtva.
Celestine je primila Evangelininu ruku. Dođi, imam još nešto za tebe.
Pokazala je prema veličanstvenoj tapiseriji Navještenja anđeo Gabrijel, uvučenih
krila i pognute glave, donio je Djevici vijest o Kristovu rođenju. Glasnik dobrih
vijesti, rekla je Celestine. Međutim, svetost vijesti ovisi o primatelju, a ti sije, draga
moja, vrijedna. Hajde, skloni tapiseriju sa zida.
Evangeline je skinula tapiseriju sa zida. Ispod nje se nalazio četvrtasti bakreni sef
ugrađen u beton.
Tritritridevet, rekla je Celestine bila je to kombinacija sefa. Savršeni brojevi
nebeskih sfera te ukupan broj anđela u nebeskom zboru.
Evangeline je okretala brojke čekajući zvuk poklapanja. Naposljetku je trznula
ručicu i sef se otvorio. U sredini se nalazio kožni
kovčeg. Drhtavim rukama odnijela ga je do stola, a potom približila Celestinina
kolica.
Ovaj kovčeg donijela sam sa sobom iz Pariza, uzdahnula je Celestine, kao da su svi
njeni dotadašnji napori vodili upravom tom trenutku. Ovdje je na sigurnom još od
1944.
Evangeline je prešla prstima preko hladne, uglačane kože. Mjedene kopče sjajile
su poput novih kovanica.
Držeći se za naslon za ruke, Celestine je zatvorila oči.
To je podsjetilo Evangeline na Celestininu bolest. Putovanje u dubine samostana
zacijelo ju je poprilično iscrpio. Iscrpljeni ste, rekla joj je. Nepromišljeno sam vas
dovela ovamo. Mislim daje vrijeme da vas vratim u sobu.
Tiho, dijete, rekla je Celestine, podižući ruku da odagna njezin protest. Još ti nešto
moram dati.
Uvukla je ruku u džep odore i iz nje izvukla komad papira koji je stavila na
Evangelinin dlan. Rekla joj je, Upamti ovu adresu. To je sjedište tvoje bake, koja je
na čelu Angelološkog društva. Ona će ti poželjeti dobrodošlicu i nastaviti tamo
gdje sam ja stala.
Tu sam adresu jutros pronašla u svom dosjeu, rekla je Evangeline. Ista se povratna
adresa nalazi na Gabriellinim pismima.
Upravo ta, rekla je Celestine. Sada je tvoje vrijeme. Uskoro ćeš shvatiti svoju ulogu
u svemu, ali najprije trebaš ovaj kovčeg maknuti iz samostana. Percival Grigori nije
jedina osoba koja se želi domoći pisama Abigail Rockefeller.
Pisama gđe Rockefeller?, šapnula je Evangeline. U ovom se kovčegu ne nalazi lira?
Pisma će te odvesti do nje, odgovorila je. Naša draga Philomena traži ih više od
pola stoljeća. Ovdje više nisu sigurna. Moraš ih smjesta odnijeti odavde.
Ako napustim samostan, hoću li se smjeti vratiti?
Ako to učiniš, ugrozit ćeš sigurnost ostalih sestara. Angelologija traje zauvijek.
Jednom kada se u nju upustiš, više nema povratka. A ti si, Evangeline, već u nju
zakoračila.
Ali vi ste napustili bavljenje angelologijom.
I vidi kakva je nevolja uslijedila, odgovorila je, vrteći krunicu oko vrata. Moglo bi se
reći da je moje povlačenje u Samostan Sv. Ruže djelomično odgovorno za
opasnost u kojoj se sada nalazi tvoj mladi posjetitelj.
Zastala je, kao da pušta da se njene riječi slegnu.
Nemoj se bojati, rekla je hvatajući Evangelininu ruku. Za sve postoji pravo vrijeme.
Opraštaš se od jednog života, ali započinješ novi. Postat ćeš dijelom duge i
cijenjene tradicije: Christine de Pi zan, Klara Asiška, sir Isaac Newton, kao ni Toma
Akvinski nisu se ustručavali angelologije. Angelologija je plemenito zvanje, možda
čak i najplemenitije. Nije lako biti odabran. Za to treba mnogo hrabrosti.
U tijeku razgovora Celestinino se držanje izmijenilo. Činilo se kao da se njena
bolest povukla, a blijede oči boje lješnjaka ispunile su se ponosom. Govorila je
snažnim i sigurnim glasom.
Gabriella će se ponositi tobom. Alija ću biti još ponosnija. Čim si stigla u samostan,
znala sam da ćeš postati vrhunska angelologi nja. Kada smo tvoja baka i ja
studirale u Parizu, mogle smo točno procijeniti koji će od naših vršnjaka uspjeti, a
koji neće. Sposobnost otkrivanja novih talenata je kao šesto čulo.
Nadam se da vas neću razočarati, sestro.
Nevjerojatno je koliko me podsjećaš na nju. Oči, usta, držanje. Stvarno je čudno.
Mogla bi joj biti blizanka. Nadam se da ćeš i ti poput nje biti uspješna u ovom
pozivu.
Evangeline je očajnički željela upitati što se dogodilo između Celestine i Gabrielle,
ali prije no što stigla uobličiti misli, Celestine je opet progovorila, glasom
nabijenim emocijama. Reci mi još jednu stvar. Tko ti je djed? Jesi li ti unuka dr.
Raphaela Valka?
Ne znam. Otac mi nije želio išta reći o tome.
Celestinino lice poprimilo je nakratko tmuran izraz, koji je ubrzo zamijenila
nervoza i zabrinutost. Vrijeme je da pođeš, rekla joj je. Izlazak odavde iziskivat će
određenu vještinu. Namjeravajući je odvesti Evangeline je zakoračila prema
ručkama kolica, ali Celestine ju je privukla k sebi i zagrlila.
Šapnula joj je u uho, Reci baki da joj opraštam. Reci joj da razumijem da tada nije
bilo lakih izbora. Morale smo učiniti sve što je bilo potrebno da preživimo. Reci joj
da se ono što se dogodilo dr. Seraphini nije dogodilo njenom krivnjom i reci joj,
molim te, da je sve oprošteno.
Grleći je shvati koliko je starica ispod prevelike odore zapravo mršava i krhka.
Prebacila je teški kovčeg preko ramena i odgurala Celestine dugačkim prolazom
natrag do lifta. Znala je da će se kada stignu na četvrti kat morati brzo i diskretno
kretati. Već je osjećala kako joj samostan postaje sve dalji, kao da se povlači od
nje. Nikada se više neće probuditi u 4.45 ujutro i potrčati mračnim hodnicima na
molitvu. Nije mogla zamisliti da će ikada zavoljeti neko mjesto onako kako je
voljela samostan, a ipak joj se činilo neizbježnim da ga napusti.
Samostan Sv. Ruže, grad Milton, New York
Otterley je parkirala Jaguar u grmlje izvan prostora samostana. Ugasila je motor i
izašla na snijeg, ostavljajući ključ u automobilu. Dogovorili su da je za Percivala
tjelesno nekorisnog najbolje da ostane podalje. Otterley je bez riječi zatvorila
vrata automobila i zaleđenom stazom brzo krenula prema samostanu.
Percival je dobro poznavao Gabriellu pa mu je bilo jasno da će za njeno hvatanje
biti potrebna koordinirana akcija. Na njegovo inzistiranje Otterley je nazvala
giborime da provjeri kako napreduju. Motali su se nekoliko milja južnije, po
lokalnim cestama sjeverno od mosta Tappan Zee. Sumnjao je da će preduhitriti
Gabriellu te je i sam bio spreman uskočiti. Bile je najvažnije zaustaviti je prije nego
dođe do samostana.
Protegnuo je noge zgrčene od sjedenja u uskom prostoru automobila i nastavio
zuriti kroz prašnjavi vjetrobran. U daljini se ocrtavao samostan, veliko zdanje od
opeke i kamena, jedva vidljivo kroz šumu. Ako su giborimi koje je Sneja poslala a
trebalo ih je biti najmanje stotinu stigli na vrijeme, već su se trebali rasporediti
oko samostana, čekajući na Otterleyin znak. Uzeo je mobitel iz džepa i nazvao
majku, ali se nitko nije javljao. Čitavo je jutro neuspješno telefonirao. Ostavljao je
poruke anakimki, kada se uopće udostojala javiti, ali ona ih je očito zaboravila
prenijeti Sneji.
Otvorio je vrata automobila i stupio na ledeni jutarnji zrak, frustriran vlastitom
nemogućnošću djelovanja. On je trebao organizirati tijek operacije. On je trebao
navoditi giborime. Umjesto toga, njegova je mlađa sestra preuzela inicijativu, dok
je on pokušavao dobiti distanciranu majku, koja se u tom trenutku vjerojatno
namakala u jacuzziju ne misleći na njegovo stanje.
Odšetao je do ruba autoceste, u potrazi za znakovima Gabrielle, prije nego što je
opet okrenuo majčin broj. Netko je začudo odmah podigao slušalicu.
Da?, upitao je hrapav, dominantan glas, koji je prepoznao iz prve.
Ovdje smo, majko. U pozadini je mogao čuti glazbu i glasove, po kojima je
zaključio daje upravo u tijeku jedna od njezinih zabava.
A giborimi? upitala je Sneja. Jesu li spremni?
Otterley im daje upute.
Sama? upitala je, prigovarajući. Dobro, kako će to obaviti sama? Ima ih gotovo
stotinu.
Osjećao se kao da ga je ošamarila. Znala je da se zbog bolesti ne može boriti.
Prepuštanje stvari u sestrine ruke ne samo da ga je ponižavalo, nego je od njega
također iziskivalo nemalo suzdržavanje. Nadao se da će barem to cijeniti.
To neće biti potrebno, rekao je susprežući ljutnju. Otterley je više nego sposobna.
Ja motrim ulaz u samostan kako ne bi došlo do uplitanja.
Je li ona dovoljno sposobna nije upitno.
Razmišljao je o tonu kojim je izrekla tu rečenicu, pokušavajući shvatiti što je
njome htjela reći. Je li se ikad pokazala nesposob nom?
Dragi, ona se nema čime dokazivati, rekla je Sneja. Unatoč svom njezinom
hvalisanju, ona je u prilično očajnom stanju.
Zaista ne znam na što misliš, rekao je. U daljini se počeo dizati blijedi oblak dima iz
samostana, što je bio znak za početak napada. Njegova se sestra očito dobro
snalazila i bez njega.
Kada si zadnji put vidio njena krila? upitala je Sneja.
Ne sjećam se, nisam odavno.
Reći ću ti točno kada je to bilo. Godine 1848, na njenom debitantskom balu u
Parizu.
Dobro se sjećao tog događaja. Otterleyina su krila bila mlada i ona ih je, poput
svih mladih Nefila, izložila s velikim ponosom. Bila su šarena, poput Snejinih, ali
vrlo malena. Očekivalo se da će s vremenom u potpunosti izrasti.
Sneja je nastavila, Ako si se pitao zašto Otterley već dugo nije pokazala krila, to je
zato jer se nisu razvila. Sićušna su i beskorisna, poput krila djeteta. Ne može
letjeti, a ne može ih ni pokazati. Možeš li zamisliti kako bi smiješno izgledala da
raskrili te jadne dodatke?
Nisam imao pojma, rekao je u nevjerici. Premda joj je štošta toga zamjerao,
oduvijek se vrlo zaštitnički odnosio prema sestri.
To me ne čudi, rekla je Sneja. Ti ne uočavaš mnogo toga osim vlastitih užitaka i
patnji. Tvoja sestra više od jednog stoljeća pokušava sakriti svoju nesreću od nas.
No pravo govoreći, ona nije poput tebe ili mene. Tvoja su krila nekoć bila
veličanstvena. A moja su neusporediva. Otterley je niža vrsta.
Misliš da je nesposobna voditi giborime, rekao je Percival, konačno uviđajući zašto
mu je majka otkrila tajnu. Misliš da će izgubiti kontrolu nad napadom.
Kada bi barem ti, sine, mogao zauzeti svoju pravu ulogu, rekla je razočaranim
glasom, kao da se već pomirila s njegovim neuspjehom. Kada bi barem ti bio na
čelu. Možda bismo...
Nije više mogao slušati jadikovke, pa je spustio slušalicu. Zurio je u autocestu, koja
je zavijala među drvećem i nestajala iza zavoja. Nije mogao pomoći Otterley. Nije
mogao povratiti slavu vlastite obitelji.
Državna cesta 9W, Milton, Neiv York
Do trenutka kada su izašli na malu autocestu izvan Miltona, Gabriella i Verlaine su
popušili pola kutije cigareta. Porsche se ispunio teškim, oštrim mirisom dima.
Verlaine je otvorio prozor kako bi pustio hladan zrak. Želio je da Gabriella nastavi
priču, ali nije htio vršiti pritisak. Bila je slaba i umorna, kao da ju je samo
prepričavanje vlastite prošlosti iscrpilo ispod očiju su joj se pojavili tamni
podočnjaci, pogrbila se u ramenima. Velika količina dima u automobilu grizla je
Verlaineove oči, no na Gabriellu nije imala utjecaja. Nagazila je na gas u namjeri
da što prije stigne do samostana.
Verlaine je kroz prozor promatrao snježnu šumu. Cesta je bila okružena nizovima
stabala, ogoljenih breza, javora i hrastova. Proučavao je okolinu u potrazi za
znakom da su stigli na odredište drveni znak ulaza u samostan ili pak šiljak
crkvenog tornja iznad drveća. Kod kuće je nacrtao kartu puta od New Yorka do
Samostana Sv. Ruže, bilježeći mostove i autoceste. Ako je njegova procjena bila
točna, samostan se nalazio tek nekoliko milja sjeverno od Miltona. Prema tome,
trebali su ga svakog časa ugledati.
Pogledajte u retrovizor, rekla je Gabriella neobično mirnim glasom.
Učinio je što mu je rekla. U daljini ih je slijedio crni automobil.
Već nas nekoliko milja slijede, rekla je Gabriella. Cini se da ne odustaju od vas.
Jeste li sigurni da se radi o njima? upitao je Verlaine, osvrnuvši se preko ramena.
Sto ćemo uraditi?
Ako im pokušam pobjeći, slijedit će nas. Ako nastavim prema naprijed,
istovremeno ćemo stići do Samostana Sv. Ruže, pa ćemo se ondje morati s njima
suočiti.
I što ćemo onda?
Oni nas neće pustiti, rekla je Gabriella. Ne ovaj put.
Nagazila je na kočnicu i naglo okrenula volan u smjeru makadamske ceste. Gume
su zaškripale, ocrtavši polukrug preko snježne ceste dok se automobil zanosio u
stranu. Za trenutak se činilo kao da je oslobođen gravitacije, bačen u bestežinsko
stanje slobodnog pada. Gabriella je usporila, držeći volan i pokušavajući
uspostaviti kontrolu nad vozilom. Kada je umirila automobil, ponovno je nagazila
na gas. Automobil se uz zaglušljivu buku popeo duguljastim brdom koje se blago
uspinjalo. Preko vjetrobrana je prštao šljunak.
Verlaine se osvrnuo. Crni automobil se okrenuo na cesti u daljini i slijedio ih i
dalje.
Dolaze, rekao je. Gabriella je ubrzala. Sve su se više penjali. Na vrhu uzbrdice
gusta šuma razrijedila se u bijelu snježnu dolinu, na kojoj se napušteni štagalj
doimao kao crvena mrlja krvi.
Koliko god volim ovaj automobil, moram primijetiti da mu brzina nije jača strana,
rekla je. Bit će im nemoguće umaknuti. Moramo pronaći način da ih se riješimo ili
da se sakrijemo.
Verlaine je proučavao dolinu. Između autoceste i štaglja nije bilo ničeg osim
smrznutih polja. Iza štaglja cesta je zavijala iza drugog brda u šumarak zimzelenog
drveća. Možemo li se popeti do vrha? upitao je Verlaine.
Čini se da nemamo drugi izbor.
Provezla je automobil pokraj štaglja, gdje se cesta lagano uspinjala. Kada su stigli
do šumarka, crni automobil je već toliko ubrzao da je Verlaine mogao razabrati
ljude na prednjim sjedalima.
Jedan od njih nagnuo se kroz prozor, nanišanio Porsche, odapeo okidač i
promašio.
Ne mogu ići brže, rekla je sve uznemirenije Gabriella. Držeći jednu ruku na volanu
dobacila je Verlaineu kožnu torbicu. Nađite moj pištolj. Unutra je.
Otvorio je torbu i prekopao gomilu predmeta sve dok prstima nije prešao preko
hladnog metala. S dna torbe izvukao je mali srebrni pištolj.
Jeste li se kada služili pištoljem?
Nikada.
Vodit ću vas, rekla je. Otpustite osigurač na okidaču. Spustite prozor. Držite čvrsto
pištolj. U redu, sada poravnajte ruku uz automobil.
Verlaine se namještao, no čovjek u crnom automobilu već ga je držao na nišanu.
Samo trenutak, rekla je. Naglo je skrenula u suprotnu traku i usporila, pružajući
Verlaineu priliku da nacilja vjetrobran crnog automobila.
Pucajte, rekla je. Sada.
Nanišanio je pištolj i povukao okidač. Vjetrobran velikog automobila rasprsnuo se
u gomilu komadića. Gabriella je nagazila kočnicu, a Mercedes je udario u branik pa
se uz buku metala otkotrljao preko ruba ceste koja se protezala dolinom. Verlaine
je promatrao prevrtanje vozila.
Odličan pogodak, komentirala je, zaustavljajući Porsche uz rub ceste. Pogledala ga
je s ponosom, očito ugodno iznenađena. Dajte mi pištolj. Moram se uvjeriti da su
mrtvi.
Jeste li sigurni da je to pametno?
Naravno, prasnula je, uzimajući mu pištolj i izlazeći iz automobila prema braniku.
Dođite, mogli biste štogod i naučiti.
Slijedio ju je niz zaleđeno brdo. Pogledao je prema nebu i vidio masu tamnih
oblaka. Zadržavali su se nevjerojatno nisko, kao da će se svakog časa spustiti na
dolinu. Kada su stigli do vozila, Gabriella mu je rekla da izbije ostatke vjetrobrana.
Udarao je petom po komadima stakla dok se ona prignula, promatrajući
unutrašnjost.
Pogodili ste vozača, rekla je. Verlaine je bacio pogled na mrtvaca.
Početnička sreća.
Moglo bi se reći. Potom je pokazala na drugog čovjeka, čije je tijelo, licem prema
snijegu, ležalo pet metara dalje. Dvije muhe jednim udarcem. Drugi je izletio kada
se automobil prevrtao.
Verlaine je jedva mogao povjerovati očima. Čovjekovo tijelo transformiralo se u
stvorenje koje je prethodne noći vidio kroz prozor via
ka. Na leđima mu je bio raširen par grimiznih krila. Perje je dodirivalo snijeg.
Puhao je hladan vjetar pa je bilo teško reći je li Verlaine drhtao od hladnoće ili od
šoka izazvanog tim prizorom.
Gabriella je u međuvremenu uspjela otvoriti vrata, pa je prekapala po vozilu i
naposljetku pronašla sportsku torbu koju je prethodnog popodneva ostavio u
Renaultu.
To je moja torba, rekao je Verlaine. Uzeli su je jučer kada su mi provalili u
automobil.
Otvorila je torbu, izvadila fascikl i počela razvrstavati dokumente.
Sto tražite?
Želim utvrditi koliko bi toga Percival mogao znati, rekla je pregledavajući papire.
Je li vidio ovo?
Verlaine je bacio pogled u njenom smjeru. Ja mu nisam pokazao ove dokumente,
ali možda jesu ova dvojica.
Okrenula se od uništenog vozila i zaputila snježnim brdom prema Porscheu.
Moramo požuriti, rekla je. Dobre sestre u samostanu u većoj su opasnosti nego
što sam mislila.
Verlaine je sjeo za volan, odlučan odvoziti ostatak puta do samostana. Okrenuo je
vozilo u suprotnom smjeru i krenuo natrag u smjeru autoceste. Cesta je bila
prazna. Brežuljci su izgledali mirno ispod snježnih naslaga. Napušteni štagalj
nagnuo se pod snijegom, a nebo je bilo prepuno teških oblaka. Izuzev nekoliko
ogrebotina i istjecanja ulja u motoru, stari Porsche pokazao se izuzetno izdržljivim.
Štoviše, kao da se ništa, osim Verlainea, nije bitno izmijenilo u posljednjih desetak
minuta. Kožni volan postao mu je sklizak pod rukama, a srce mu je snažno lupalo.
Po glavi su mu se vrtile slike mrtvaca.
Naslućujući Verlaineove misli, Gabriella je rekla, Pravilno ste postupili.
Nikada ranije nisam držao pištolj u rukama.
To su brutalne ubojice, rekla je gotovo poslovnim tonom, kao daje ubijala ljude
svakog dana. U svijetu dobra i zla čovjek ne smije zazirati od razlika.
O tome dosada nisam puno razmišljao.
To će se , rekla je meko, promijeniti ako ostanete s nama.
Usporio je, a zatim stao ispred znaka za zaustavljanje na ulasku u autocestu.
Samostan je bio tek nekoliko milja udaljen.
Je li i Evangeline jedna od vas?
Evangeline malo toga zna o angelologiji. Nismo joj ništa govorili kada je bila dijete.
Mlada je i poslušna. Te bi joj osobine išle na štetu da nije iznimno bistra. To da je
smjestimo u ruke sestara u Samostanu Sv. Ruže je bila ideja njenog oca. On je bio
katolik, prilično privržen romantičnoj ideji da je mladu djevojku najsigurnije od
opasnosti skloniti u samostan. Nije si mogao pomoći. Takav nazor bio mu je u krvi.
A ona se pokorila njegovoj želji?
Oprostite, što?
Vaša se unuka odrekla svega za što vrijedi živjeti samo zato jer ju je otac tako
uputio?
Dalo bi se raspravljati o tome za što jest, a za što nije vrijedno živjeti. No u pravu
ste, Evangeline je učinila upravo onako kako je rečeno. Lucaju je doveo u
Sjedinjene Države nakon što je njena majka moja kći Angela ubijena.
Pretpostavljam daje odgajana u strogom religioznom duhu. Mislim da ju je od
malih nogu pripremao za ulazak u Samostan Sv. Ruže. Kako bi inače u današnje
doba djevojka njezina talenta na to voljno pristala?
Zvuči prilično srednjovjekovno.
Ali vi niste znali Lucu, rekla je Gabriella. A ne poznajete ni Evangeline. Između njih
je vladala velika ljubav. Bili su nerazdvojni. Vjerujem da bi Evangeline pristala na
sve što bi je otac zamolio pa čak i na to da preda život Crkvi.
U tišini su se odvezli ostatkom autoceste. Ćulo se jedino brujanje motora, a s obje
strane ceste širila se šuma. Samo sat ranije putovanje se činilo neobično
umirujućim, no sada je svaki niz stabala, svaki zavoj na cesti, svaka uska cesta koja
je izlazila na njihovu cestu predstavljala moguću zasjedu. Verlaine je nagazio na
gas, sve više ubrzavajući. Svako toliko je provjeravao retrovizore, kao da bi se iza
njih svakog trenutka moglo pojaviti crno vozilo i ubojice ustali iz mrtvih.

Samostan Sv. Ruže, Milton, New York

Evangeline i Celestine dovezle su se dizalom na četvrti kat. Evangeline je već

osjećala kako joj se ramena povijaju pod težinom kožnog kovčega. Kada su se
vrata otvorila, Celestine ju je zaustavila. Pođi, draga moja, rekla joj je. Odvratit ću
pažnju ostalima tako da možeš izaći neopaženo. Evangeline ju je poljubila obraz,
ostavljajući je u liftu. Istog trena kada je otišla, Celestine je pritisla dugme i vrata
su se zatvorila. Evangeline je ostala sama.
Kada je stigla do svoje ćelije, rastvorila je ladice i povadila važne predmete
krunicu i sitnu ušteđevinu sakupljenu tijekom godina te ih stavila u džep.
Gledajući sobu, zaboljelo ju je srce. Ne tako davno je vjerovala da je nikada neće
napustiti. Zamišljala je da će njezin život proteći u beskonačnim izmjenama
rituala, rutina i molitve. Svakog bi se jutra budila za molitvu i svake bi noći spavala
u sobi s pogledom na tamnu prisutnost rijeke. Ta se izvjesnost preko noći otopila
poput leda u rijeci Hudson.
U razmišljanju ju je prekinula snažna buka iz dvorišta. Otrčala je iz sobe, otvorila
dvorišni prozor i ugledala mnoštvo crnih kombija koji su se zaustavljali na
nekadašnjem prilazu za konjske zaprege ispred Crkve Sv. Marije Anđeoske.
Pootvarala su se vrata, a travnjakom ispred samostana raširila se skupina čudnih
stvorenja. Evangeline je napregnula oči ne bi li ih bolje vidjela. Nosili su jednake
duge crne kapute koji su doticali snijeg dok su hodali, crne kožne rukavice i
vojničke čizme. Raširili su se dvorištem, približavajući se samostanu. Primijetila je
da se njihov broj povećavao pristizalo ih je sve više, kao da su se materijalizirali iz
hladnog zraka. Proučavajući periferiju samostanskog posjeda, vidjela je da su
stupali iz tamne šume, penjali se kamenim zidom i prolazili kroz željezna vrata
prilaza. Možda su
satima čekali u zasjedi. Samostan je bio sa svih strana okružen giho rimima.
Privivši kovčeg bliže sebi, uplašeno se okrenula od prozora i potrčala hodnikom,
kucajući na vrata, prekidajući sestre u učenju i molitvi. Palila je svjetla,
namještajući ih na najjače. Jako svjetlo rastjeralo je osjećaj ugode s četvrtog kata i
pogledu izložilo poderane tepihe, boju koja se ljuštila sa zidova i turobnu
uniformnost njihovih zatvorenih života. Ako se išta moglo naučiti iz prethodnog
napada, bilo je to da su sestre morale smjesta napustiti samostan.
Izvukla je iz sobe starije sestre. Stajale su poredane uzduž hodnika, raščupane
kose bez velova, zbunjeno gledajući oko sebe. U daljini je začula Philomenin glas
pripremala je sestre za borbu.
Idite, rekla je. Spustite se stražnjim stubama na prvi kat i slijedite upute majke
Perpetue. Vjerujte mi. Uskoro ćete shvatiti o čemu se radi.
Svladavajući poriv da ih sama onamo povede, probila se kroz njih prema drvenim
vratima na drugom kraju hodnika i potrčala zavojitim stubama. Soba na vrhu
tornjića bila je iznimno hladna i sjenovita. Kleknula je ispred zida od opeke i
izvukla kamen koji je skrivao njeno tajno skrovište. U niši u zidu pronašla je
metalnu kutiju s majčinim angelološkim dnevnikom između čijih stranica je bila
utaknuta fotografija. Otvorila je zadnju četvrtinu bilježnice. Majčine znanstvene
bilješke bile su ispisane Gabriellinim urednim i preciznim rukopisom. Angela je
zbog tih nizova brojeva dala život. Evangeline ih nije smjela izgubiti.
Prozori tornjića bili su zaleđeni, prekriveni plavobijelim frakta lima. Pokušala je
puhanjem i trljanjem stakla očistiti krug u ledu, ali staklo je i dalje bilo zamagljeno.
U panici da vidi što se događa u dvorištu, skinula je cipelu i petom razbila prozor.
Tornjićem je prostrujao oštar hladni zrak. Mogla je vidjeti rijeku i šumu, koje su
okruživale samostan s tri strane. Gomila spodoba u crnim ogrtačima skupila se u
sredini posjeda. Čak i u daljini bili su toliko veliki da se naježila od straha. Bilo ih je
između pedeset i stotinu. Brzo su formirali redove.
Iznenada, kao na zapovijed, istovremeno su odbacili svoje velike ogrtače. Golih
udova, koža im je sjajila na snijegu. Stajali su uspravno, a zbog velike visine
izgledali su poput grčkih kipova na osamljenoj promenadi. Na leđima su imali
velika crvena krila oštrih bridova. Prugasta pera sjajila su na sumornom jutarnjem
svjetlu. Smjesta ih je prepoznala, bila su to ista stvorenja koja je vidjela u
njujorškom skladištu kamo je slijedila oca. Otada je iz djevojčice stasala u ženu,
što je u njoj pobudilo privlačnost koju ranije nije osjećala prema tim stvorenjima.
Tijela su im bila toliko lijepa i senzualna daje kroz nju prošao val žudnje. No čak i
pod takvim dojmom uviđala je da na njima od držanja do ogromnih krila sve
izgleda monstruozno.
Duboko je udahnula ne bi li se umirila, no tada je zamijetila čudan miris. Bio je to
miris dima. Proučavajući okolinu ugledala je skupinu giborima ispred samostana
koji su raspirivali vatru krilima. Vatra se brzo širila. Vragovi su krenuli u napad.
Ugurala je angelološki dnevnik u kožni kovčeg i potrčala stubištem tornja ravno
prema Kapelici klanjanja. Miris paljevine bio je intenzivniji što se niže spuštala, a
stubištem su se širili gusti valovi dima. Nije mogla utvrditi koliko se požar proširio
pa je, shvativši da bi mogla ostati zarobljena, požurila, čvrsto držeći kožni kovčeg
pod miškom. Zrak je postajao sve gušći što se više spuštala, potvrđujući njenu
slutnju daje vatra bar u tom trenutku zahvatila donje dijelove samostana. Nije
mogla vjerovati da se tako brzo i silovito raširila. Zadrhtala je prisjetivši se prizora
rasplamsavanja vatre koji je vidjela s prozora. Giborimi neće stati sve dok se čitav
samostan ne pretvori u pepeo.
Samostan Sv. Ruže, Milton, New York
Iz samostana je dolazio tako gust dim da je Verlaine jedva mogao pročitati natpis
na ukrašenim željeznim vratima pri ulazu. Pored debelog vapnenog zida stajao je
njegov uništeni Renault s razbijenim prozorima. Vjerojatno preko noći napunjen
snijegom i ledom, ali i dalje parkiran na istom mjestu. Vrata na ulazu bila su
otvorena, a kada su parkirali Porsche, ispred Crkve je ugledao red crnih kombija.
Vidite li onaj automobil? upitala je Gabriella, pokazujući prema bijelom Jaguaru
skrivenom u živici na kraju prilaza samostanu. Pripada Otterley Grigori.
Ona je u rodu s Percivalom?
To mu je sestra. Imala sam čast upoznati je u Francuskoj. Uzela je pištolj i izašla iz
vozila. Ako je Otterley ovdje, možemo pretpostaviti daje i Percival te da njih dvoje
stoje iza ovog požara.
Verlaine je pogledao u smjeru samostana. Dim je zaklanjao gornje dijelove zdanja.
Premda je zamijetio kretanje na tlu, bio je predaleko da bi mogao razabrati što se
zapravo događalo. Izašao je iz automobila, slijedeći Gabriellu prema samostanu.
Sto radite? upitala ga je odmjeravajući ga sa skepsom.
Idem s vama.
Moram se uvjeriti da ćete nas ovdje pričekati s autom. Kada pronađem
Evangeline, moramo brzo bježati. Pouzdajem se u vas da će se to dogoditi.
Obećajte mi da ćete ostati ovdje. Ne čekajući odgovor, krenula je prema
samostanu, smještajući pištolj u džep dugog crnog kaputa.
Verlaine se naslonio na jedan od kombija, gledajući kako Gabriella nestaje sa
strane. Bio je u iskušenju da je slijedi unatoč njenim upu
tama. Umjesto toga je prošetao do bijelog Jaguara. Skupivši ruke oko očiju,
provirio je kroz prozor. Na kožnom sjedalu bež boje nalazio se fascikl s njegovim
istraživanjem, s fotokopijom tračkog novčića na vrhu. Pokušao je otvoriti vrata, ali
su bila zaključana, pa je pogledao u potrazi za nečim da ih razbije. U tom je
trenutku ugledao Percivala Grigoria koji se s ceste vraćao prema automobilu.
Brzo se sakrio iza kamenog zida koji je okruživao prostor samostana. Krećući se
bliže samostanu, tenisice su mu škripale po smrznutom snijegu. Zastao je pored
otvora u zidu koji je izlazio na središnji travnjak. Bio je zaprepašten prizorom. Gust
crni dim dizao se iz razbuktale vatre; plamen se širio samostanom. Na njegovo
iznenađenje, četa stvorenja identičnih onima koje je ubio s Gabriellom rasprostra
nila se oko samostana. Gotovo stotinu krilatih reptilskih čudovišta skupilo se u
napad.
Naprezao se da bolje pogleda prizor. Stvorenja su bili hibridi ptica i zvijeri, dijelom
ljudi, a dijelom čudovišta, u podjednakoj mjeri. Na leđima su imali raskošna
crvena krila. Bili su okruženi jakim svjetlom. Premda mu je Gabriella detaljno
opisala giborime i premda ih je prepoznao kao stvorenja koja je vidio iz vlaka
prethodne noći, sve do tog trenutka nije vjerovao da ih toliko postoji.
Kroz dim i plamen ugledao je još skupina giborima. Jedan po jedan obarali su se
na samostan, mahnito mašući velikim krilima. S lakoćom su letjeli visoko te se
poput papirnatih zmajeva spuštali na zgradu. Činili su se neobično laganima, kao
da im tijela nisu stvarna. Kretali su se koordinirano i tako silovito da je istog trena
shvatio da ih je nemoguće poraziti. Njihov napad se doimao kao vješto osmišljen
balet, a uzlet kao elegantna orkestracija nasilja. Letjeli su u pravilnim razmacima
dok se plamen podizao prema vrhu. Verlaine je ustrašeno promatrao uništenje
samostana.
Jedno stvorenje stajalo je po strani na rubu šume. Kako bi ga bolje proučio, sakrio
se u grmlje pored kamenog zida te mu se sve više približavao sve dok mu se nije
približio na tri metra. Mogao je uočiti njegove elegantne crte lica orlovski nos,
zlatne kovrče, zastrašujuće crvene oči. Disao je duboko upijajući slatku aromu
njegova tijela
Gabriella mu je rekla da su taj miris, oni koji su imali sreću (ili nesreću) susresti ih,
opisivali kao ambrozijski. Istog trena je postao svjestan njegove opasne
privlačnosti. Zamišljao ih je kao odvratna bića nastala velikom greškom povijesti,
izobličene hibride svetog i profanog. Nije ni pomišljao da bi ih mogao smatrati
lijepima.
Stvorenje se iznenada okrenulo. Brzim pokretom je promotrilo šumu, kao da je
opazilo njegovu prisutnost među zimzelenim grm ljem. Brzi okret otkrio je
njegovu svijetlu kožu vrata, duge tanke ruke, obris njegovog tijela. Sto je div bio
bliže kamenom zidu, Verlaine je sve više zaboravljao zašto je došao, što je htio i
što je namjeravao učiniti sljedeće. Znao je da bi trebao biti uplašen, ali što mu se
giborim više približavao, dok mu je koža svijetlila, sve ga je više obuzimala neka
jeziva smirenost. Oštra svjetlost rasplamsalog požara miješala se s njegovim
sjajem. Bio je hipnotiziran. Umjesto da potrči, kao što je znao da bi trebao, želio se
još više približiti stvorenju, dotaći njegovo golo blijedo tijelo. Istupio je iz
sigurnosti šume pred giborima kao da se namjerava predati. Zurio je u njegove
staklene oči, u potrazi za rješenjem mračne i nasilne zagonetke.
Ono što je vidio u njegovu pogledu posve ga je zaprepastilo. To nije bila zloba,
nego neka zastrašujuća životinjska praznina, ni zloćudna ni dobroćudna. Činio se
kao da ne posjeduje sposobnost shvaćanja što se pred njim nalazi. Oči su mu bile
tek leće što su skrivale čistu prazninu. Nije niti opazio njegovu prisutnost. Gledao
je kroz njega, kao da je dio šume, panj ili nakupina lišća. Verlaine je shvatio da se
nalazi pred stvorenjem bez duše.
Brzim pokretom giborim je raširio crvena krila. Zamahujući najprije jednim, a
potom i drugim krilom, tako da ga je okružio plamen, podigao se s tla pa se lagan
poput leptira pridružio ostalima u napadu.
Kapelica klanjanja, Samostan Sv. Ruže, Milton, New York
Evangeline je zatekla Kapelicu klanjanja u dimu. Pokušavala je disati, ali ju je gušio
vrući, otrovni zrak. Pržio joj je kožu i toliko pekao za oči da su se unutar nekoliko
sekundi ispunile suzama. Kroz dim je mogla vidjeti obrise sestara poredanih po
Kapelici. Izgledale su kao da su im se odore stopile u jednu crnu mrlju. Crkvom se
raširila meka, zadimljena svjetlost padajući preko oltara. Nije shvaćala zašto su se
sestre zadržale usred vatre. Ako uskoro ne izađu odande, ugušit će se od dima.
Pokušala je pobjeći kroz Crkvu Sv. Marije Anđeoske, ali se u zbrci o nešto spotakla.
Pala je duž mramornog poda i udarila bradom. Kožni kovčeg poletio je u maglu
dima. Na njezin užas, iz dima su zurile uplašene oči sestre Ludovice, skamenjenog
izraza lica. Spotakla se na staričino tijelo. Njezina kolica bila su preokrenuta, jedan
kotač se i dalje okretao. Naginjući se nad Ludovicom, stavila je ruke na njene, još
uvijek tople, obraze i prošaptala molitvu opraštajući se od najstarije sestre. Nježno
joj je sklopila oči.
Puzajući na rukama i koljenima kroz dim, proučila je prizor najbolje što je mogla.
Pod Kapelice klanjanja bio je prekriven tijelima. Prebrajala je četiri onesviještene
žene uzduž prolaza između klupa. Uhvatio ju je nalet očaja. Giborimi su probili
velike rupe kroz vitraje s anđeoskim sferama, prekrivajući tijela razbijenim
staklom. Komadi obojanog stakla bili su razbacani uzduž čitave kapelice, nalik na
bombone na mramornom podu. Klupe su potrgane, zlatni sat s njihalom
zdrobljen, a mramorni anđeli preokrenuti. Kroz rupu u prozoru vidio se travnjak
samostana. Giborimi su se raširili snježnim tlom. Nebo je bilo ispunjeno dimom,
podsjećajući da vatra i dalje gori. Hladan je zrak u naletima strujao opustošenom
unutrašnjoš
ću. Njihov lanac neprekidne molitve je prekinut. Prizor je bio toliko užasan daje
Evangeline jedva disala.
Zrak bliže podu bio je nešto hladniji, a dim manje gust, pa se spustila na trbuh,
puzajući u potrazi za kovčegom. Dim ju je pekao za oči, ruke boljele od puzanja.
Kapelica se iz mjesta ugode pretvorila u mjesto opasnosti amorfno, maglovito
bojno polje s nevidljivim preprekama. Ako nastavi kroz dim, riskira da izgubi
svijest. Ako nastavi puzati prema Crkvi Sv. Marije Anđeoske, mogla bi pak izgubiti
dragocjeni kovčeg.
Naposljetku joj je za oko zapeo sjaj metala bakrene kopče kovčega blještale su na
svjetlu vatre. Posegnula je za ručkom. Kada gaje privukla, vidjela je daje koža bila
opečena. Podižući se s tla, prekrila je nos i usta rukavom ne bi li se zaštitila od
dima. Sjetila se Verlaine ovih pitanja u knjižnici te iznimnog zanimanja za lokaciju
pečata na crtežima majke Francesce. Bakina je posljednja čestitka potvrđivala
njegovu teoriju: arhitektonski nacrti su načinjeni da označe lokaciju tajnog
predmeta koji je bio skriven gotovo dvjesto godina. Preciznost s kojom je nacrtana
karta Kapelice ostavljala je malo mjesta sumnji. Majka Francesca je nešto
smjestila u tabernakul.
Evangeline se popela zadimljenim stubištem oltara do vješto ukrašenog
tabernakula. Smješten na mramornom stupu, na vratašcima je imao zlatne
simbole, alfu i omegu, početak i kraj. Bio je veličine manjeg ormarića, no dovoljno
velik da sakrije štogod vrijedno. Zgrabila je kožni kovčeg i pokušala otvoriti
vratašca, no bila su zaključana. Iznenada je uočila da se nešto kreće. Osvrnula se, a
u tom su trenutku dva stvorenja probila vitraj s Prvom anđeoskom sferom.
Komadići zlatnog, crvenog i plavog stakla rasuli su se po sestrama. Sklanjajući se
iza oltara, osjetila je da joj se kosa na glavi diže pri pogledu na giborime. Bili su
veći nego što su se činili s tornja, visoki i mršavi, s velikim crvenim očima i širokim
grimiznim krilima koja su im ogr tala ramena poput plašteva.
Jedan je uništavao klecala, bacajući ih na pod i gazeći po njima, dok je drugi
jednim silovitim udarcem odrubio glavu mramornog anđela. Na drugom kraju
kapelice neko drugo stvorenje je zgrabilo
zlatni svijećnjak i bacilo ga nevjerojatnom silinom u smjeru vitraja s lijepim
prikazom arhanđela Mihaela. Staklo se u trenutku rasprsnulo, a simfonija praska
je zvučala kao da je odjednom zapjevalo tisuću cvrčaka.
Skrivena iza oltara, Evangeline je držala kovčeg privijen uz sebe. Znala je da mora
pažljivo odmjeriti svaki pokret. Mogao ju je odati i najmanji zvuk. Proučavala je
kapelicu u potrazi za najboljim izlazom kada je primijetila Philomenu, stisnutu u
kutu. Polako je podigla ruku, dajući joj znak da ostane na mjestu. Iz svog skrovišta
blizu tabernakula promatrala je Philomenu kako puže podom oko oltara.
Zapanjujuće brzom i preciznom kretnjom zgrabila je monstrancu smještenu visoko
iznad oltara. Bila je načinjena od čista zlata, veličine svijećnjaka, mora da je bila
izvanredno teška. Unatoč tome Philomena ju je podigla iznad glave i bacila na
mramorni pod. To je nije ni najmanje oštetilo. Razbilo se, međutim, malo kristalno
oko u njezinom središtu u kojem se nalazila hostija. Evangeline je iz svog skrovišta
začula zvuk razbijanja stakla.
Philomenini postupci bili su gesta oskvrnuća, vrijeđali su molitve sestara i njihova
uvjerenja. Evangeline je bila zapanjena. Usred destrukcije i užasa smrti sestara,
činilo se da nema razloga za daljnji vandalizam. No Philomena je nastavila razbijati
monstrancu, udarajući po staklu. Evangeline je izašla iz skrovišta, pitajući se kakvo
je to ludilo preuzelo Philomenu.
Philomenini postupci privukli su pažnju giborima. Krenuli su prema njoj. Crvena
krila pulsirala su u ritmu njihova disanja. Jedan od njih iznenada je nasrnuo na
Philomenu. Ponesena fanatizmom vlastitih uvjerenja i snagom za koju Evangeline
nikada ne bi pretpostavila da je ima, Philomena se iščupala iz njegova čudovišnog
zagrljaja te mu elegantnim potezom otrgla krila. Velika crvena krila odvojila su se
od tijela. Pao je na pod, grčeći se u lokvi guste plave tekućine što mu je šikljala iz
rane dok je vrištao u agoniji. Evangeline se osjećala kao daje sišla u pakao.
Oskvrnuli su njihovu svetu Kapelicu, hram u kojem su svakog dana molile.
Philomena se vratila monstranci. Zgrabila je napukli kristalni omotač i u trenutku
trijumfa podigla nešto iznad glave. Evangeline je pokušala razabrati predmet u
njenim rukama bio je to ključić. Philomena se porezala na staklo, ruke i laktovi bili
su joj prekriveni krvlju. Premda se Evangeline smučilo od prizora osakaćenog tijela
giborima, činilo se da Philomena zbog toga nije ni najmanje uznemirena. No bez
obzira na svoju užasnutost, divila se Philomeninom otkriću.
Zvala ju je da joj priđe bliže, no bilo je nemoguće išta učiniti: preostali giborimi
skočili su na nju, parajući njenu odjeću poput jastreba. Njena crna odora je nestala
pod pritiskom njihovih sjajnih crvenih krila. No tada je primijetila kako se
Philomena čupa iz meteža. Kao da sakuplja posljednji komadić snage, dobacila joj
je ključ. Evangeline gaje pokupila s poda, te se sakrila iza mramornog stupa.
Pod hladnim je svjetlom ležalo Philomenino sprženo, pougljenjeno tijelo.
Krvožedni giborimi stajali su u središtu kapelice uvučenih krila, kao da će svakog
trena poletjeti.
Na ulazu je stajala gomila sestara. Evangeline ih je željela upozoriti, no prije no što
ih je uspjela zazvati, one su se razdvojile, a sa strane su dovezle Celestine u
kolicima. Nije nosila veo, a njezina bijela kosa je pojačavala izraz tuge, urezan na
licu. Sestre u njezinoj pratnji odgurale su je sredinom do oltara, okružujući je
morem crnih odora i bijelih škapulara.
Giborimi su također promatrali Celestine i sestre u njezinoj pratnji. Upalile su
svijeće, a zatim pomoću komada spaljena drveta oko Celestine iscrtale tajne
simbole koje je Evangeline prepoznala iz bakinog angelološkog dnevnika. Vidjela
ih je nebrojeno puta ranije, ali nikada nije shvatila njihovo značenje.
Iznenada je osjetila nečiju ruku na ramenu. Okrenula se i našla u Gabriellinu
zagrljaju. Užas koji je osjećala nakratko je nestao, i u tom je trenutku bila tek
mlada žena u naručju voljene bake. Gabriella ju je poljubila, a zatim se okrenula
prema Celestine, proučavajući njezine pokrete znalačkim pogledom. Evangeline je
zurila u baku, srce joj je bilo u grlu. Iako je izgledala starije i mršavije nego što ju je
pamtila,
u njenoj se prisutnosti osjećala sigurno i ugodno. Htjela je s njom popričati
nasamo. Imala je gomilu pitanja za nju.
Sto se događa? upitala je Evangeline. Promatrala je giborime, koji se djelovali kao
im nije dobro.
Celestine je naredila formiranje magičnog kvadrata unutar svetog kruga. To je
priprema za obred prizivanja. Sestre u pratnji smjestile su vijenac ljiljana oko
Celestinine bijele kose. Gabriella je rekla, Sada stavljaju krunu cvijeća na njezinu
glavu što označava djevičansku čistoću prizivateljice. Dobro poznajem taj ritual,
iako ga nikada nisam vidjela uživo. Prizivanje anđela je postupak velikog
intenziteta koji može u trenutku pomesti naše neprijatelje. U situaciji poput ove
kada je samostan opkoljen mnogobrojnijim neprijateljima mogao bi biti učinkovit,
pa čak i najučinkovitiji način da pobijedimo. No on je iznimno opasan, pogotovo za
osobu Celestinine dobi. Opasnost je obično veća od koristi, posebice u slučaju
prizivanja anđela u bitku.
Evangeline se okrenula prema baki. Na Gabriellinom je vratu sjao zlatni privjesak,
potpuno istovjetan onome koji je dala njoj.
A bitka, dodala je Gabriella, jest upravo ono što Celestine želi izazvati.
Ali giborimi su najednom tako mirni, rekla je Evangeline.
Celestine ih je hipnotizirala, rekla je Gabriella. To je čarolija koja djeluje na njih.
Naučile smo je kao djevojčice. Vidiš li njene ruke?
Evangeline se naprezala da vidi Celestine. Ruke su joj bile isprepletene preko prsa,
a oba kažiprsta savila je prema srcu.
Djeluje tako da ih u trenutku paralizira. No ima kratkotrajno djelovanje, stoga
Celestine mora brzo djelovati.
Celestine je brzim pokretom podigla ruke u zrak, prekidajući čaroliju. Prije no što
su mogli zauzeti položaj za borbu, počela je govoriti. Glas joj je odzvanjao
nadsvođenom kapelicom.
Angele Dei, qui custos es mei, me tibi commissumpietate superna, illu mina,
custodi, rege etguberna
Rečenica na latinskom bila je poznata Evangeline. Prepoznala ju je kao inkantaciju.
Na njeno čuđenje, čarolija je djelovala. Počeo je
puhati blagi povjetarac. U nekoliko sekundi razvio se u snažan vjetar koji je
zatresao središnju lađu crkve. U eksploziji zasljepljujućeg svjetla iznad Celestine je
lebdjela blještava Figura. Evangeline je zurila u anđela, zaboravljajući opasnost
koju je predstavljalo prizivanje, kao i opasnost stvorenja koja su ih okruživala.
Anđeo je isijavao jaku svjetlost, a njegova je odjeća bila blještavija od vatre.
Svjetlo se prelijevalo preko sestara, klizilo podom crkve ljeskajući se poput tekuće
lave. Tijelo anđela doimalo se istovremeno tjelesnim i eterićnim lebdjelo je iznad
njih, ali Evangeline je bila sigurna da može vidjeti kroz njega. Najčudnije od svega,
anđeo je počeo poprimati Celestinine crte lica, onakve kakve su zacijelo bile u
mladosti. Transformirao se u potpuno identičnu repliku prizivateljice, nalik na
Celestininu zlatnu blizanku u doba mladosti.
Lebdio je zrakom, svjetlucavi vedar. Kada je progovorio, glas mu je bio sladak i
melodiozan vibrirajući nezemaljskom ljepotom. Upitao je, Pozivaš li me u dobru?
Celestine je s nevjerojatnom lakoćom ustala iz kolica, a zatim kle knula u sredinu
kruga svijeća, dok se oko nje valovito rasprostirala bijela halja. Pozivam te kao
Božjeg slugu da obaviš Božji posao.
U Njegovo sveto ime, rekao je anđeo, pitam jesu li ti namjere
ciste.
Čiste poput Njegove svete Riječi, odvratila je Celestine. Glas joj je postao snažniji i
življi, kao daju je prisutnost anđela ojačala.
Ne boj se, jer ja sam Božji glasnik, rekao je anđeo, glasom čistim poput glazbe.
Pjevam u Gospodinovu slavu.
U naletu vjetra crkva se ispunila glazbom. Začuo se nebeski zbor.
Čuvaru, rekla je Celestine, naše je svetište oskvrnuo zmaj. Samostan je izgorio, a
sestre su ubijene. Kako je arhanđeo Mihael ubio zmiju, tako i ja tebe molim da
ubiješ ove zle uljeze.
Uputi me, rekao je anđeo, zamahujući krilima i podižući svoje gipko tijelo u zrak.
Gdje se skrivaju ti vragovi?
Nalegli su na nas, pustošeći Njegovo svetište.
Toliko brzo da Evangeline nije imala vremena reagirati, anđeo se pretvorio u oblak
vatre koji se rascijepio u stotinu plamenih jezika, a
svaki od njih pretvarao se u anđela. Držala se za Gabriellinu ruku, odupirući se
vjetru. Oči su joj gorjele, ali nije mogla niti trepnuti dok su se anđeoski ratnici s
podignutim mačevima spuštali u kapelicu. Sestre su se u panici razbježale na sve
strane, što je probudilo Evangeline iz prizivajućeg transa. Anđeli su ubijali
giborime. Njihova su se tijela rušila na oltar, padajući u letu.
Gabriella je potrčala prema Celestine, a slijedila ju je i Evangeline. Starica je ležala
na mramornom podu. Oko nje su bile raširene bijele halje, a vijenac ljiljana
nakrivio joj se na glavi. Evangeline je stavila ruke na njene obraze. Bili su jako
topli, kao da ju je prizivanje opržilo. Proučavajući je pomnije, pokušala je shvatiti
kako je krhka i blaga žena poput Celestine imala snage poraziti takve zvijeri.
Svijeće su ostale upaljene i u metežu prizivanja kao da se nasilna prisutnost
anđela nije prenijela u materijalni svijet. Sirile su jaku svjetlost, osvjetljavajući
Celestininu kožu kao daje i dalje živa. Evangeline je namjestila njene halje, nježno
sklapajući bijelu tkaninu. Njezine ruke, koja je samo nekoliko sekundi ranije bile
tople, sada su bile posve hladne. U samo jednom danu Celestine je postala njena
istinska zaštitnica koja ju je kroz metež izvela pravim putem. Nije bila sigurna, no
činilo joj se da su se u Gabriellinim očima pojavile suze. Bilo je to briljantno
prizivanje, prijateljice moja, šapnula je ljubeći Celestinino čelo. Jednostavno
briljantno.
Sjetivši se Philomene, Evangeline je otvorila šaku i predala baki ključ.
Gdje si to pronašla? upitala je Gabriella.
Nalazio se u monstranci, rekla je, pokazujući prema krhotinama razbijenog kristala
na podu.
Znači tamo su ga držale, rekla je Gabriella, vrteći ključ u ruci. Odšetala je do
tabernakula, stavila ključ u bravu i otvorila vratašca. Unutra se nalazila mala kožna
vrećica. Nemamo više što tražiti ovdje. Dajući Evangeline znak da je slijedi, rekla
je, Dođi, moramo smjesta poći odavde. Još uvijek nismo izvan opasnosti.
Samostan Sv. Ruže, Milton, New York
Verlaine je prešao travnjak ispred samostana. Noge su mu to nule u snijeg. Samo
nekoliko sekundi ranije, zdanje je umalo popustilo pod teretom napada. Zidovi
samostana bili su u plamenu, a dvorište je bilo ispunjeno zlim, ratobornim
stvorenjima. Onda je odjednom, na njegovo zaprepaštenje, bitka prestala. U samo
jednom trenu je vatra utihnula, ostavljajući za sobom samo spaljene cigle,
cvrčanje metala i oštar miris paljevine. Krila giborima ukipila su se u letu. Popadali
su na tlo kao da ih je stresla struja i prekrili snijeg svojim skršenim tijelima.
Promatrao je utihnulo dvorište i posljednje ostatke dima koji su se raspršivali
popodnevnim nebom.
Odšetao je do jednog tijela te se nagnuo nad njim. U izgledu stvorenja bilo je
nečeg čudnog ne samo da je izgubilo prethodni sjaj, nego se u potpunosti
izmijenilo. Koža mu je u smrti bila išarana nesavršenostima pjegama, madežima,
ožiljcima, nakupinama tamnih dlačica. Bijeli su mu nokti potamnili, a kada je
Verlaine okrenuo tijelo na trbuh, vidio je da su krila u potpunosti nestala,
ostavljajući za sobom samo crveni prah. Giborimi su za života bili poluljudi, polu
andeli. U smrti su u potpunosti izgledali kao ljudi.
Omeli su ga glasovi s druge strane crkve. Samostanska populacija skupila se u
dvorištu i počela vući tijela giborima prema obali rijeke. Verlaine je tražio
Gabriellu medu redovima sestara odjevenih u teške ogrtače i čizme, ali nije bila
među njima. Zene su pokazale veliku odlučnost u obavljanju neugodna posla.
Organizirale su se u male skupine i bez zadrške bacile na posao. Giborimi su bili
veliki i nezgrapni, pa su bile potrebne četiri sestre da prenesu jedno tijelo.
Polagano su ih vukle preko dvorišta prema obali Hudsona, utabava jući zaleđene
staze po snijegu. Kada su ih poslagale u sjenu breza,
otkotrljale su ih u rijeku. Potonula su ispod staklene površine vode kao da su puna
olova.
Dok su sestre to radile, iz crkve je izašla Gabriella s djevojkom. Lica su im bila crna
od dima. U mladoj ženi prepoznao je Gabrielline crte lica oblik nosa, zašiljenu
bradu, visoke jagodične kosti. To je bila Evangeline.
Dođite, rekla mu je Gabriella, držeći pod rukom smeđi kožni kovčeg. Nemamo
vremena za gubljenje.
Ali Porsche ima samo dva sjedala, rekao je Verlaine, uviđajući problem.
Gabriella je zastala, kao da ju je taj propust naživcirao više no što si je željela
dopustiti.
Sto je problem? upitala je Evangeline, a Verlaine se osjetio privučen muzikalnošću
njezinog glasa, spokojem i sablasnim odrazom Gabrielle u crtama lica.
Automobil je prilično malen, rekao je, pitajući se o čemu bi mogla razmišljati.
Pogledala ga je trenutak predugo, kao da si želi potvrditi je li to isti čovjek kojeg je
upoznala dan ranije. Kada se nasmiješila, znao je da nije pogriješio. Nešto se
počelo događati među njima.
Slijedite me, rekla je Evangeline, okrećući se na peti. Brzo je odšetala dvorištem.
Njene crne cipele upadale su u snijeg. Verlaine je znao da. bi je slijedio kamo god
bi pošla.
Skrivajući se između kombija, vodila ih je preko smrznutog pločnika do garaže od
opeke. Zrak je unutra bio ustajao, ali se nije osjećao miris požara. Uzela je svežanj
ključeva s kuke.
Upadajte, rekla je pokazujući u smjeru limuzine s četirima vratima. Ja ću voziti.

NEBESKI ZBOR

Anđeo je uskoro počeo pjevati. Glas mu se penjao i spuštao u skladu s tonovima

lire. Kao da se ravnaju po tome božanskom slijedu i ostali su se pridružili zboru u
stvaranju nebeske glazbe, nalik na kongregaciju kakvu je opisao prorok Daniel,
deset tisuća puta deset tisuća anđela.
časni otac Clematis Trački Bilješke o Prvoj angelološkoj ekspediciji preveo dr.
Raphael Valko
Stan Grigorievih, Upper East Side, New York City
24. prosinca 1999,12.41
Percival je stajao u majčinoj spavaćoj sobi, prostranoj bijeloj prostoriji na samom
vrhu njihovog penthausa. Kroz stakleni zid pružao se pogled na čitav grad, na sive
obrise zgrada na pozadini plavog neba. Popodnevno sunce klizilo je suprotnim
zidom na kojemu su bile grafike Gustavea Dorea koje je Percivalov otac davno
poklonio Sneji. Prikazivale su velik broj anđela koji su uživali u sunčevoj svjetlosti
skupine krilatih glasnika raspoređene u krugove koji su se zbog prozračne
atmosfere u prostoriji činile još gran dioznijima. Percival je nekoć osjećao
povezanost s anđelima na slici, no trenutno ih nije mogao ni pogledati.
Sneja je ležala na krevetu i spavala. U snu s krilima uvučenim u glatku kožu na
leđima izgledala je poput nevina, dobro uhranjena djeteta. Stavio joj je ruku na
rame i zazvao je imenom. Otvorila je oči i fiksirala ga pogledom. Aura mira koja ju
je okruživala u snu odjednom se istopila. Sjela je na krevet i raširila krila. Bila su
savršeno njegovana, a slojevi raznobojna perja pedantno posloženi kao da ih je
očistila prije spavanja.
Sto želiš? upitala je, odmjeravajući njegovu razočaravajuću pojavu. Sto se
dogodilo? Izgledaš užasno.
Pokušavajući ostati smiren, rekao je, Moram razgovarati s tobom.
Poskočila je s ruba kreveta, a zatim odšetala do prozora. Bilo je rano popodne. Na
blijedom svjetlu krila su joj poprimila sedefastu nijansu. Nije li očito da spavam?
Ne bih te smetao da nije hitno.
Gdje je Otterley? upitala je, gledajući preko njegova ramena. Je li se vratila s
terena? Želim čuti sve detalje. Dugo nismo zapošljavali giborime. Vidio je daje
strašno zabrinuta. Trebala sam sama poći,
rekla je sa sjajem u očima. Sjaj vatre, zamasi krila, vrisci iznenađenih žrtava baš
kao nekad.
Percival se ugrizao za usnu, ne znajući kako da joj odgovori.
Otac ti se vratio iz Londona, rekla je, omatajući se u dugačak svileni kimono.
Njezina zdrava i nematerijalna krila kakva su nekoć bila i njegova bez imalo su
truda prošla kroz tkaninu. Pošli su u blagavaonicu, gdje ih je za stolom očekivao
Percival Grigori II, Nefil srednjega reda od četristotinjak godina, kojemu je sin
veoma nalikovao. Skinuo je sako, puštajući krilima da se rašire kroz košulju.
Percival je kao školarac često upadao u nevolje te bi oca znao zateći u radnoj sobi
u jednakoj nervoznoj pozi zašiljenih krila. Gospodin Grigori je bio strog, zlovoljan,
hladan, okrutan i agresivan čovjek, čija su krila odražavala njegov karakter. Bila su
oštra i uska, s beživotnim srebrnim perima boje ribljih ljusaka, ni dovoljno široka,
ni dovoljno dugačka. Bila su potpuno drugačija od Snejinih. Percivalu se to činilo
posve prikladnim. Njegovi roditelji nisu živjeli zajedno već gotovo stotinu godina.
Gospodin Grigori je lupnuo po stolu nalivperom Meisterstiick iz Drugog svjetskog
rata. Bio je to još jedan znak nestrpljivosti i nervoze koji je Percival poznavao iz
djetinjstva. Gledajući ga, upitao je, Gdje si dosad? Cijeli dan čekamo vijesti.
Sneja je omotala krila oko sebe i sjela za stol. Okrećući se Percivalu, upitala je,
Dušo, reci nam, kakve su vijesti iz Samostana?
Utonuo je u stolicu na čelu stola, odložio štap sa strane i duboko udahnuo. Ruke
su mu drhtale. Bilo mu je istovremeno vruće i hladno. Odjeća mu je bila
natopljena znojem. Svaki mu je udah žario pluća, kao da je zrak u njima raspirivao
vatru. Polako se gušio.
Smiri se, sine, rekao je gospodin Grigori, gledajući ga prezirno.
Bolestan je, prasnula je Sneja, stavljajući krupnu ruku na sinovo rame. Samo
polako, dragi. Reci nam što ti se dogodilo.
Mogao je vidjeti očevo razočaranje i majčinu bespomoćnost kako raste. Nije znao
kako skupiti snagu i progovoriti o katastrofi koja ih je zadesila. Sneja je čitavo jutro
ignorirala njegove telefonske pozive. Za vrijeme samotne vožnje prema gradu
nebrojeno ju je puta pokušavao
dobiti na telefon, no ona se jednostavno odbijala javiti. Bilo bi mu draže da joj je
vijesti prenio telefonom.
Na koncu je izustio, Misija je bila neuspješna.
Sneja je zastala, shvaćajući iz njegova tona da to nisu jedine loše vijesti. Ali to je
nemoguće, rekla je.
Upravo sam se vratio iz Samostana. Sve sam vidio vlastitim očima. Pretrpjeli smo
užasan poraz.
Sto se dogodilo s giborimima? upitao je gospodin Grigori.
Nema ih.
Povukli su se? upitala je Sneja.
Ubijeni su, odgovorio je.
Nemoguće, rekao je gospodin Grigori. Poslali smo gotovo stotinu najsnažnijih
ratnika.
I baš svi su mrtvi, rekao je Percival. Svi su ubijeni jednim potezom. Prošao sam
terenom nakon bitke i vidio njihova tijela. Niti jedan nije preživio.
To je nezamislivo, rekao je gospodin Grigori. Takav se poraz za moga života još
nije dogodio.
To je bio neprirodan poraz, odvratio je Percival.
Želiš li reći da se dogodilo prizivanje? upitala je Sneja u nevjerici.
Sklopio je ruke na stol, u olakšanju što je barem prestao drhtati. Nisam mislio da
bi se to moglo dogoditi. Nema mnogo živih angelologa upućenih u obred
prizivanja, pogotovo ne u Americi, gdje im za to nedostaje mentor. No to je jedino
objašnjenje takvog potpunog uništenja.
Što Otterley kaže na to? upitala je Sneja, ustavši sa stolice. Valjda ne vjeruje da bi
itko među njima imao snage izvesti prizivanje. Ta praksa je gotovo izumrla.
Majko, izustio je glasom nabijenim emocijama, u napadu smo izgubili baš sve.
Prebacila je pogled s njega na supruga, kao da bi jedino njegovom reakcijom
sinove riječi mogle postati istinite.
Percival je nastavio, mucajući od srama i očaja: Bio sam udaljen od samostana
kada se dogodio napad, no mogao sam vidjeti vrtlog anđela. Oborili su se na
giborime. Otterley je također bila među njima.
Vidio si njezino tijelo? upitala je Sneja, hodajući s jednog na drugi kraj sobe.
Stisnula je krila uz tijelo. Bila je to nesvjesna tjelesna reakcija. Jesi li siguran?
Nema sumnje. Gledao sam kako se rješavaju tijela.
A što je s blagom? upitala je Sneja, postajući sve mahnitija. Sto je s tvojim
povjerljivim zaposlenikom? Što je s Gabriellom Levi Franche Valko? Reci mi da
smo bar u nečemu profitirali.
Kada sam stigao, već su nestali. Gabriellin Porsche ostao je ispred samostana.
Uzeli su ono po što su došli i otišli. Gotovo je. Nema nade.
Da vidim jesam li dobro shvatio, rekao je gospodin Grigori. Premda je znao da je
otac obožavao Otterley te da je zacijelo bio u stanju neizreciva očaja, vijest o
sestrinoj smrti primio je hladnom smirenošću koja je Percivala toliko plašila u
mladosti. Dopustio si sestri da sama krene u napad. Potom si dopustio da njezine
ubojice, angelolozi, pobjegnu te profućkao priliku da vratiš blago koje tražimo već
tisuću godina. I ti misliš daje gotovo?
Motrio je oca s mržnjom i ljubomorom. Kako to da on s godinama nije gubio
snagu, dok je Percival, koji je trebao biti na vrhuncu snage, toliko onemoćao?
Ići ćeš za njima, rekao je gospodin Grigori, uspravivši se u punoj visini i omatajući
srebrna krila oko ramena. Pronaći ćeš ih i vratiti instrument. Obavještavat ćeš me
o napretku potjere. Učinit ćemo što god bude potrebno da ih pobijedimo.
Upper East Side, New York City
Evangeline je skrenula u Zapadnu 79. ulicu i polako vozila uz gradski autobus.
Kada su se zaustavili na semaforu, pogledala je prema Broadwayu. Popodnevni
prizor na ulici ispunio ju je sjećanjima. U šetnji tim ulicama je provela mnoge
vikende s ocem često bi svratili na doručak u jednu od mnogih malih restauracija
na Aveniji. Kaos ljudi koji su gazili kroz bljuzgu, zbijene zgrade, neprekidno
kretanje prometa u svim smjerovima New York joj se i dalje činio dobro poznat,
unatoč tome što je godinama izbivala.
Gabriella je živjela tek nekoliko blokova dalje. Iako od djetinjstva nije bila u
bakinom stanu, dobro se sjećala zagasite fasade zgrade od smeđe opeke,
elegantne metalne ograde i pogleda na park. Ranije se čeznutljivo prisjećala tih
prizora. Sada je, međutim, bila zaokupljena mislima o Samostanu Sv. Ruže. Koliko
god pokušavala, nije mogla zaboraviti poglede sestara kada je izlazila iz crkve, kao
da se napad giborima dogodio njezinom krivnjom. Na odlasku je zurila u pod.
Jedino je tako mogla stići do ugla garaže, a da se ne osvrne.
Na kraju je ipak izdala instinkte i pogledala u retrovizor. Vidjela je čađavi snijeg i
žalosne sestre skupljene pokraj rijeke. Samostan je izgledao poput urušena
dvorca, travnjak je prekrio pepeo. I ona se također izmijenila. U svega nekoliko
minuta odbacila je ulogu sestre Evangeline, franjevke od vječnog klanjanja i
postala Evangeline Angelina Cacciatore, angelologinja. Odvezli su se iz Samostana
kroz drvored breza što su nalikovale mramornim stupovima, a njoj se činilo da u
daljini vidi sjenu vatrenog anđela koji joj daje znak da krene dalje.
Na putu do New Yorka Verlaine je sjedio na prednjem sjedalu jer je Gabriella
inzistirala da sjedi iza, gdje je otvorila kožni kovčeg
i pregledala sadržaj. Godine samostanske tišine spale su kao teret s Evangeline za
vrijeme vožnje otvorila se Verlaineu. Pričala mu je o svom životu, o samostanu, pa
čak, iznenadivši samu sebe, i o roditeljima. Pripovijedala mu je o djetinjstvu na
Brooklynu, o šetnjama s ocem preko Bruklinškog mosta. Rekla mu je da joj je
poznati pločnik duž mosta bio jedino mjesto na kojem je osjećala bezbrižnu,
nepomućenu sreću, te joj je zato i dalje najdraže mjesto na cijelom svijetu.
Verlaine je postavljao sve više pitanja, a ona se čudila lakoći i otvorenosti svojih
odgovora, kao da ga poznaje čitav život. Godinama nije razgovarala s nekim poput
njega privlačnim, inteligentnim, zainteresiranim za svaki detalj. Zapravo, već
godinama nije osjećala baš ništa prema muškarcima. Njezine misli o suprotnom
spolu činile su se najednom djetinjima i površnima. Njezino ponašanje zacijelo mu
se doimalo smiješnim i naivnim.
Parkirala je automobil. Uputili su se prema Gabriellinoj zgradi. Ulica je izgledala
ogoljeno. Pločnik prekriven snijegom, a parkirani automobili okovani tankim
slojem leda. Kroz prozore Gabriellina stana, međutim, dopirala je svjetlost.
Evangeline je zamijetila kretnje iza stakla, činilo se da grupa prijatelja čeka njihov
dolazak. Zamišljala je rubrike Timesa raširene na orijentalnim tepisima, šalice čaja
koje balansiraju na rubovima malih stolova, vatru u kaminu tako je pamtila
nedjelje iz djetinjstva, popodneva s Gabriellom. Njezina su sjećanja bila sjećanja
djeteta, ispunjena nostalgijom i romantikom. Nije imala pojma što ju je ondje
očekivalo.
Dok je Gabriella otključavala ulazna vrata, netko je s druge strane povukao zasun,
okrenuo veliku mjedenu kvaku i otvorio vrata. Pred njima se pojavio nezgrapan
tamnokos muškarac u majici s kapuljačom i dvodnevnom bradom. Evangeline ga
nikada ranije nije vidjela. Gabriella ga je, međutim, očigledno dobro poznavala.
Bruno, rekla je, grleći ga srdačno, s neobičnom bliskošću. Izgledao je kao
pedesetogodišnjak. Evangeline gaje proučavala, pitajući se je li se Gabriella,
unatoč razlici u godinama, možda preudala. Pustila gaje iz zagrljaja. Hvala Bogu da
si ovdje.
Naravno da sam ovdje, rekao je s podjednakim olakšanjem. Članovi vijeća vas
očekuju.
Okrenuo se prema Evangeline i Verlaineu, koji su stajali u predvorju, i smiješeći se
dao im znak da ga slijede hodnikom. Miris Ga briellinog doma njezinih knjiga i
otmjenog antiknog namještaja širio je dobrodošlicu. Evangeline je osjećala kako
se njezina napetost topi svakim korakom. Pretrpane police s knjigama, zidovi
ispunjeni uramljenim portretima poznatih angelologa, atmosfera ozbiljnosti koja
je obavijala sobu poput magle Gabriellin je dom još uvijek bio onakav kakvog gaje
pamtila.
Skidajući ogrtač, spazila je vlastiti odraz u ogledalu u hodniku. Bila je zaprepaštena
svojim izgledom. Ispod očiju imala je tamne podočnjake, koža joj je bila crna od
dima. Nikada nije izgledala tako sumorno, neuglađeno i neumjesno u usporedbi s
bakinim uglađenim životom. Verlaine joj je prišao s leđa i stavio ruku na rame. Još
jučer ta bi je gesta zbunila i uplašila. Sada joj je bilo žao kada je maknuo ruku.
Nakon svega što se događalo, smatrala je gotovo neoprostivim što toliko razmišlja
o njemu. Stajao je tek nekoliko centimetara od nje, a kada su im se oči susrele u
ogledalu, poželjela je da joj se približi. Željela je dokučiti o čemu razmišlja. Nadala
se da će joj reći nešto što bi joj potvrdilo daje i sam osjetio jednak val
zadovoljstva.
Kada se ponovno osvrnula na vlastiti odraz u ogledalu, vidjela je da je sva u
neredu. Osim toga, ozbiljna crna odjeća i cipele s gumenim potplatom mora da su
mu bile presmiješne. Samostanski način života bio je duboko upisan u nju.
Sigurno se pitaš kako si ovamo dospio, rekla je, pokušavajući mu pročitati misli.
Upao si u sve ovo pukim slučajem.
Priznajem, rekao je, zacrvenjevši se, ovaj me Božić svakako iznenadio. Ali da me
Gabriella nije pronašla i da se nisam u upetljao u sve ovo, ne bih ni tebe upoznao.
Možda bi to bilo bolje za tebe.
Gabriella mi je ispričala mnogo toga o tebi. Znam da stvari nisu onakve kakvima se
čine. Znam da si u Samostanu Sv. Ruže boravila zbog vlastite sigurnosti.
To nije bio jedini razlog, rekla je i shvatila koliko su njezini motivi ostanka u
Samostanu bili složeni.
Hoćeš li se vratiti? upitao je, iščekujući odgovor kao da mu je veoma važan.
Ugrizla se za usnu. Željela mu je objasniti koliko joj se to pitanje činilo teško. Ne,
rekla je konačno. Nikada.
Primaknuo joj se bliže. Primio ju je za ruku. Pored njega zaboravila je na baku, na
ono što ih je čekalo, na sve. Nakon toga se odmaknuo od zrcala i poveo je u
blagavaonicu gdje su ih čekali ostali.
Iz kuhinje se širio miris hrane, mesa i rajčica. Bruno ih je pozvao k stolu, na kojem
su već bili poslagani ubrusi i Gabriellin porculan. Trebali biste ručati, rekao je.
Mislim da nemamo vremena, rekla je Gabriella rastreseno. Gdje su ostali?
Sjedni, rekao joj je pokazajući prema stolicama. Morate nešto pojesti. Izvukao je
stolicu i pričekao da sjedne. To će trajati samo minutu. S tim riječima nestao je u
kuhinji.
Evangeline je sjela do Verlainea. Kristalne čaše svjetlucale su na slabom svjetlu. Na
sredini stola nalazio se bokal vode na čijoj su površini plivale kriške limuna.
Evangeline je natočila čašu te je pružila Verlaineu. Slučajno mu je dotakla ruku od
čega su je prošli trnci. Uhvatila je njegov pogled, razmišljajući kako su upoznali tek
jučer. Vrijeme u Samostanu je brzo blijedilo iz njenih misli, kao da je stari život bio
samo san.
Bruno se uskoro vratio s velikim loncem vrućeg čilija. Evangeline čitavog dana nije
ni pomislila na hranu već se navikla na kruljenje u želucu i osjećaj ošamućenosti
izazvan nedostatkom vode no kada se pred njom našla hrana, shvati daje
pregladnila. Promiješala je čili da ohladi grah, rajčice, komade kobasice i počela
jesti. Jelo je bilo prilično začinjeno odmah ju je preplavila vrućina. Najzačinjenija
hrana u posljednjih nekoliko godina bio joj je puding od šljiva na božičnom
domjenku. Refleksno je zakašljala, pokrivajući usta ubrusom. Tijelom joj se širila
toplina.
Verlaine je ustao da joj natoči čašu vode. Popij ovo, rekao je.
Popila je vodu, osjećajući se budalasto. Hvala, rekla je kada ju je prošao kašalj.
Dugo nisam jela ovakvu hranu.
Dobro će ti doći, rekla je Gabriella, procjenjujući njezin izgled. Izgledaš kao da
dugo nisi ništa jela. U stvari, dodala je, ustajući od nedovršenog jela, mislim da bi
bilo dobro da se malo osvježiš. Imam odgovarajuću odjeću.
Povela ju je hodnikom prema kupaonici. Rekla joj je da skine umrljanu vunenu
suknju i zadimljenu košulju. Odjeću je bacila u košaru s prljavim rubljem. Dala joj
je sapun i čiste ručnike te traperice i vestu od kašmira, koji su joj savršeno
pristajali budući da su bile jednake visine i težine. Kada se oprala, promatrala ju je
kako se odijeva, očito odobravajući njezinu transformaciju u sasvim novu osobu.
Kada su se vratile u blagavaonicu, Verlaine ju je začuđeno promatrao, kao da nije
bio siguran je li i dalje ista osoba.
Nakon objeda, Bruno ih je poveo uskim drvenim stubištem. Evan gelinino srce je
počelo brže kucati pri pomisli na ono što ih ondje čeka. Ranije se tek slučajno
susretala s angelolozima, na bakinim ili očevim sastancima. U tim kratkim i
neizravnim susretima tek je naslućivala da se nešto čudno događa. Letimičan uvid
u majčin svijet ju je istovremeno ispunjavao znatiželjom i strahom. Zapravo se
plašila susreta s članovima angelološkog vijeća licem u lice. Znala je da će je
sigurno ispitivati o jutrošnjim događajima u Samostanu Sv. Ruže te da će zacijelo
biti zadivljeni Celestininim postupcima. Nije znala kako će odgovoriti na njihova
pitanja.
Naslućujući njezinu zabrinutost, Verlaine je dodirne prstima po ruci. Njegova ju je
utješna i brižljiva gesta opet ispunila trncima. Okrenula se prema Verlaineu.
Uhvatila mu je pogled. Imao je vrlo izražajne, tamnosmeđe, gotovo crne oči. Je li
primijetio kako reagira kada je pogleda? Je li osjetio kako je umalo ostala bez daha
na stubištu? Popela se preostalim stepenicama za bakom, jedva osjećajući tijelo.
Na vrhu stubišta ušli su u prostoriju koja je dok je dolazila kao dijete, uvijek bila
zaključana. Sjećala se rezbarija na teškom drvenom podu, velike mjedene kvake i
ključanice kroz koju je pokušavala
proviriti u sobu. Kroz nju je mogla vidjeti samo komade neba. Sada je vidjela da su
uzduž prostorije bili uski prozori ispunjeni blijedom purpurnom bojom sumraka.
Kao dijete nije mogla ni naslutiti što se krije iza zaključanih vrata.
Ušla je unutra. Ostala je zadivljena. Na zidovima radne sobe visile su slike anđela u
svjetlucavoj odjeći, krila raširenih iznad harfi i flauta. Ondje su se također nalazile
police pretrpane knjigama, antikni pisaći stol te, raskošno tapecirane fotelje i sofe.
Unatoč otmjenom namještaju, soba je izgledala oronulo. Sa stropa su se Ijuštili
slojevi boje, rubovi radijatora bili su hrđavi. Evangeline se sjetila da baka, kao i
drugi angelolozi, posljednjih nekoliko godina nije bila u najboljoj financijskoj
situaciji.
Na drugom kraju prostorije se nalazio nizak stol s mramornom pločom oko kojega
su bile poredane antikne stolice. Ondje su ih čekali angelolozi. Neke je smjesta
prepoznala jer ih je viđala s ocem, iako tada nije znala njihove pozicije.
Gabriella ih je predstavila vijeću. Tu su se nalazili Vladimir Ivanov, privlačan stariji
ruski emigrant koji se pridružio organizaciji 1930ih, nakon što je izbjegao
smaknuće u SSSRu; Michico Sai tou, briljantna mlada strateginja i međunarodna
koordinatorica koja je vodila njihove financije u Tokyu, te Bruno Bechstein,
sredovječni angelolog koji je u New York premješten iz njihovih ureda u Tel Avivu.
Evangeline je najbolje poznavala Vladimira, premda je prilično ostario otkada ga je
posljednji put vidjela. Lice mu je bilo izbraz dano dubokim borama, izgledao je
ozbiljnije nego što je pamtila. Bio je vrlo ljubazan prema njoj, a ona se oglušila o
njegove upute. Pitala se što ga je privuklo natrag poslu kojega se tako odlučno
odrekao.
Gabriella je prišla stolu i odložila kožni kovčeg. Dobrodošli, prijatelji. Kada ste
stigli?
Jutros, odgovorila je Saitousan. Premda bi nam bilo draže da smo došli ranije.
Došli smo čim smo saznali što se dogodilo, dodao je Bruno.
Gabriella je pokazala u smjeru tri prazna naslonjača s vješto izrezbarenim, ali već
izlizanim naslonima za ruke. Sjednite, sigurno ste iscrpljeni.
Evangeline i Verlaine su sjeli na meku sofu. Gabriella se smjestila na rub
naslonjača s kožnim kovčegom na krilu. Angelolozi su nestrpljivo čekali.
Dobrodošla, Evangeline, rekao je Vladimir svečanim tonom. Prošlo je toliko
vremena otkako smo se posljednji put vidjeli. Pokazao je prema kovčegu. Nisam
mogao ni zamisliti da će nas ponovno spojiti ovakve okolnosti.
Gabriella je otvorila kovčeg. Evangeline je vidjela što se unutra nalazilo:
angelološki dnevnik, zapečaćene omotnice s korespondencijom Abigail
Rockefeller, kožna vrećica iz tabernakula.
Ovo je angelološki dnevnik dr. Seraphine Valko, rekla je Gabriella, vadeći ga iz
kovčega. Celestine i ja smo ga nazivale, djelomično u šali, Seraphinim magijskim
priručnikom. U njemu se nalaze čarolije, tajne i različite predodžbe starijih
angelologa.
Mislila sam daje izgubljen, rekla je Saitousan.
Nije bio izgubljen, već dobro skriven, odvratila je Gabriella. Ja sam ga donijela u
Sjedinjene Države. Bio je na sigurnom u Samostanu Sv. Ruže, u Evangelininim
rukama.
Sjajno, rekao je Bruno, uzimajući dnevnik od nje. Odvagnuo ga je u rukama i
namignuo Evangeline. Nasmiješila se.
Recite nam, upitao je Vladimir, zureći u kožni kovčeg, što ste još uspjeli otkriti?
Gabriella je iz kovčega izvukla i polako odvezala kožnu vrećicu. U njoj se nalazio
neobičan metalni predmet kakav Evangeline još nije vidjela. Bio je malen poput
leptirova krila i načinjen od tanka komada sjajna metala. Djelovao je krhko, no bio
je čvrst kada ga je primila u ruke.
To je trzalica za sviranje lire, rekao je Bruno. Razdvojiti je od lire sjajna ideja.
Ako se sjećate, rekla je Gabriella, Časni Clematis razdvojio ju je od lire još za Prve
angelološke ekspedicije. Poslana je u Pariz, gdje
je ostala u rukama europskih angelologa sve do početka devetnaestog stoljeća,
kada ju je majka Francesca donijela u SAD da bije pohranila na sigurnom mjestu.
I oko nje sagradila Kapelicu klanjanja, rekao je Verlaine. Sto bi objasnilo njene
složene arhitektonske nacrte.
Vladimir nije mogao skinuti oči s nje. Mogu li? upitao je naposljetku, pažljivo je
uzimajući iz Evangelininih ruku. Prekrasna je, primijetio je. Dojmilo ju se njegovo
pažljivo rukovanje trzalicom. Nježno je prelazio prstima preko metala kao da čita
brajicu.
Uistinu jest, rekla je Gabriella. Izrađena je od čistog valkinija.
Ali gdje je držana u samostanu čitavo to vrijeme? upitao je Verlaine.
U Kapelici klanjanja odgovorila je Gabriella. Evangeline može više reći o tome, ona
ju je otkrila.
Bila je skrivena u zaključanom tabernakulu, čiji je ključ bio smješten u monstranci
koja se nalazila iznad njega. Ne znam kako je onamo dospio, ali čini se daje bio
dobro osiguran.
Briljantna zamisao, rekla je Gabriella. Savršeno logična.
Kako to misliš? upitao je Bruno.
U Kapelici klanjanja održava se obred vječnog klanjanja. Jeste li upoznati s njime?
Dvije sestre mole ispred hostije, rekao je Vladimir. Svaka dva sata mijenjaju se s
drugim dvjema sestrama. Je li tako?
Upravo tako, rekla je Evangeline. To je vrijeme iznimne usredotočenosti.
A na što je usmjerena?
Na hostiju.
Koja se nalazi?
Slijedeći bakin tijek misli, Evangeline je rekla Naravno pažnja sestara u potpunosti
je usredotočena na hostiju, koja se drži u monstranci iznad oltara i u tabernakulu.
Budući da se ondje nalazila trzalica, sestre su zapravo za vrijeme molitve pazile na
nju, a da toga nisu bile ni svjesne. Vječno klanjanje bio je pomno osmišljen sustav
čuvanja predmeta.
Upravo tako, odvratila je Gabriella. Majka Francesca otkrila je genijalnu metodu
čuvanja trzalice dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. S revnim
sestrama koje su uvijek bile tamo i pazile nije postojala mogućnost da bi je itko
mogao otkriti, a kamoli ukrasti.
Osim, primijetila je Evangeline, u napadu 1944. Majka Inno centa ubijena je na
putu do Kapelice.
Izvanredno, rekao je Verlaine. Sestre su zapravo stoljećima odigravale pomno
osmišljenu farsu.
Ne bih se složila da se radilo o farsi, rekla je Evangeline. One su istovremeno
ispunjavale dvije dužnosti: molitvu i zaštitu. Nijedna od nas nije znala što se
uistinu nalazilo u tabernakulu. Nisam imala pojma daje dnevno klanjanje imalo i
drugu funkciju osim molitve.
Vladimir je vršcima prstiju gladio metal. Zvuk je zacijelo izuzetan. Već pola stoljeća
pokušavam zamisliti kako bi zvučala lira kada bi je netko svirao s odgovarajućom
trzalicom.
Takav bi eksperiment bio velika pogreška, rekla je Gabriella. Znate i sami što bi se
sve moglo dogoditi da je netko zasvira.
Sto bi se moglo dogoditi? upitao je Vladimir, premda je bilo jasno da je znao
odgovor.
Budući da je lira djelo anđela, rekao je Bruno, ona ima eteričan, prelijep zvuk, ali i
razoran te bi mogao imati nezemaljske posljedice.
Dobro rečeno, nasmiješio mu se Vladimir.
Citiram iz vašeg veličanstvenog opusa, dr. Ivanov, odvratio je Bruno.
Gabriella je zastala da pripali cigaretu. Vladimir vrlo dobro zna da je nemoguće
predvidjeti što bi se moglo dogoditi. O tome postoje samo teorije, od kojih je
većina njegovih. Sam instrument nije dobro proučen. Nikada se nije dovoljno dugo
zadržao u našim rukama da bismo to mogli učiniti ali ako je suditi prema
Clematisovu izvještaju te Seraphininim i Celestininim terenskim bilješkama, svi
koji dođu u kontakt s lirom padaju pod njezin neodoljivi utjecaj. U tome i leži
opasnost: čak i oni dobronamjerni dolaze u napast da je zasviraju,
a učinak njezine glazbe mogao bi biti razorniji od bilo čega što uopće možemo
zamisliti.
Jednim bi potezom trzalice svijet kakav poznajemo mogao u potpunosti nestati,
rekao je Vladimir.
Mogao bi se pretvoriti u pakao, rekao je Bruno, ili u raj. Prema legendi, Orfej je
otkrio liru na putovanju u podzemlje. Njegova je glazba uvela ljudsku povijest u
novu eru. Došlo je do procvata naobrazbe i agrikulture, a umjetnost je postala
glavno uporište ljudskog života. Upravo je zbog toga Orfej toliko cijenjen. Pošlo
mu je za rukom upotrijebiti liru za dobrobit čovječanstva.
Takvo romantično razmišljanje je iznimno opasno, rekla je Gabriella oštro.
Poznato je da glazba lire ima razoran učinak. Takve utopijske tlapnje dovest će
jedino do uništenja.
No, hajde, rekao je Vladimir pokazujući prema trzalici. Pred nama je komadić lire
koji čeka da ga proučimo.
Svi se se zagledali u trzalicu na stolu. Evangeline se divila moći, privlačnosti, kušnji
i želji koje je izazivala.
Jednu stvar ne razumijem, rekla je. Što su Stražari željeli postići njezinom
upotrebom? Budući da su prokleta bića, protjerana iz neba, kako ih je glazba
mogla spasiti?
Pri dnu Clematisova izvještaja nalazi se Psalam 150, rekao je Vladimir.
Glazba anđela, šapnula je Evangeline, prepoznajući odmah o kojem se psalmu
radilo. Bio joj je jedan od omiljenih.
Upravo tako, rekla je Saitousan, radi se o hvalospjevu.
Moguće je, rekao je Bruno, da su se Stražari pjevanjem psalama željeli iskupiti
Stvaratelju. Psalam 150 sadržava savjet onima koji žele steći Božju milost. Da im je
to pošlo za rukom, bili bi vraćeni u nebo. Možda su njihovi napori bili usmjereni na
vlastito izbavljenje.
To je jedan način gledanja na stvari, rekla je Saitousan. No jednako je moguće da
su namjeravali uništiti svijet iz kojega su izbačeni.
A u tome očigledno nisu uspjeli, rekla je Gabriella, tresući pepeo. No posvetimo se
onome zbog čega smo se ovdje sastali, rekla je
nervozno. U proteklih deset godina iz naših su skrovišta pokradeni svi nebeski
instrumenti koje smo posjedovali. Pretpostavljamo da su ih Nefili odnijeli.
Neki vjeruju da bi simfonija nebeskih instrumenata mogla osloboditi Stražare,
rekao je Vladimir.
No svatko tko je čitao literaturu o Nefilima slaže se da njima uopće nije stalo do
Stražara, rekla je Gabriella. Prije no što se Clematis spustio u špilju, Stražari su
svirali liru u nadi da će njome prizvati Nefile u pomoć. Njihov je pokušaj, međutim,
bio bezuspješan. Nefili su za liru zainteresirani samo iz sebičnih razloga.
Žele povratiti zdravlje svojoj rasi, dodao je Bruno. Žele ojačati da bi mogli nastaviti
porobljivati čovječanstvo.
A tom su se cilju previše približili da bismo samo sjedili skrštenih ruku, rekla je
Gabriella. Smatram da su prisvojili i ostale nebeske instrumente kako bi se zaštitili
od nas. No postoji još jedan razlog zašto žele liru. Žele se vratiti u stanje
savršenosti u kakvome nisu bili stotinama godina. Premda nismo bili najsretniji
činjenicom da je Abigail Rockefeller zatajila lokaciju lire, dosad se barem nismo
brinuli da će biti otkrivena. No to više nije tako. Nefili su u potrazi za njom, a mi
moramo biti spremni.
Cini se da je Abigail Rockefeller radila za nas, rekla je Evangeline.
Bila je amaterka, odvratila je Gabriella, ne slažući se s njenim shvaćanjem. Za
anđele je bila zainteresirana jednako kao što su njeni bogati prijatelji bili
zainteresirani za dobrotvorne priredbe.
No učinila je dobru stvar, rekao je Vladimir. Kako bismo se inače financirali za
vrijeme rata, da ne spominjem novčanu potporu našoj ekspediciji 1943? Bila je
pobožna žena koja je vjerovala da bogatstvo valja iskoristiti u dobre svrhe.
Naslonio se natrag na stolicu i prekrižio noge.
Što u konačnici i nije donijelo neki rezultat, promrmljao je Bruno.
Ne nužno, odvratila je Gabriella, promatrajući Brunu. Vratila je trzalicu u kožnu
vrećicu i iz kovčega izvukla sivu omotnicu. Na njoj se nalazio uzorak latiničkih slova
upisanih u kvadratnu mrežu. Ako
je bilo istine u Celestininim riječima, u toj su se omotnici nalazila pisma Abigail
Rockefeller. Gabriella ju je stavila na stol pred angelo loge. Celestine Clochette
uputila je Evangeline da nam ovo preda.
Čim su ugledali simbol na omotnici, angelolozi su se smjesta zainteresirali za
njezin sadržaj. Njihova reakcija raspirila je Evangelininu znatiželju. Sto to znači?
upitala je.
To je angelološki pečat, kvadrat SatorRotas, rekao je Vladimir. Već stotinama
godinama stavljamo taj pečat na dokumente. On govori o važnosti dokumenta te
ujedno potvrđuje da gaje poslao netko od nas.
Gabriella je prekrižila ruke preko prsa kao da joj je hladno, a potom rekla,
Popodne sam imala prilike pročitati Innocentinu polovicu korespondencije s
Abigail Rockefeller. Shvatila sam da su neizravno dogovarale lokaciju lire, no
Verlaine i ja nismo uspjeli odgonetnuti kako.
Evangeline se uspravila, motreći situaciju. Kada je Vladimir odlučnom i smirenom
kretnjom uzeo omotnicu od Verlainea, učinilo joj se da je ovo već proživjela.
Zatvorio je oči, šapćući gomilu nerazumljivih riječi neku čaroliju ili molitvu, nije
mogla razabrati o čemu se točno radilo i otvorio omotnicu.
Unutra se nalazio niz požutjelih stranica. Namještajući naočale, približio je pisma u
namjeri da ih bolje prouči. Adresirana su na majku Innocentu, rekao je slažući ih
na stol.
Bilo ih je ukupno šest, jedno više no što je Innocenta napisala. Evangeline je zurila
u njih. Na prednjim stranama omotnica nalazile su se poništene marke; po jedna
crvena od dva centa i jedna zelena od centa.
Okrenula je jedno pismo. Na poleđini se nalazilo ime Rockefeller i povratna adresa
Zapadna 44. ulica, udaljena od njih manje od milje.
Ova pisma nedvojbeno otkrivaju lokaciju lire, rekla je Saitousan.
Ne vjerujem da ćemo doći do ikakvog zaključka prije nego ih pročitamo, rekla je
Evangeline.
Bez daljnjeg duljenja Vladimir je otvorio omotnice i na stol poredao svih šest
čestitki. Bile su napravljene od blijedožutog papira sa
zlatnim rubovima. Na prednjim stranama bili su otisnuti identični crteži grčkih
božica s lovorovim vijencima na glavama koje su plesale među mnoštvom
kerubina. Među njima su bila i dva debeljuškasta kerubina s krilima poput
leptirovih, koji su u rukama držali lire.
Radi se o klasičnom secesijskom dizajnu iz 1920ih, rekao je Verlaine, promatrajući
jednu čestitku. Jednak font slova nalazi se na naslovnici časopisa New Yorker.
Smještaj anđela na slici također je klasičan. Dva kerubina s lirama zrcale jedan
drugog, što je tipični secesijski motiv. Nagnuo se nad čestitkom tako da mu je kosa
pala preko očiju i nastavio, Rukopis nedvojbeno pripada Abigail Rockefeller.
Nebrojeno sam puta proučavao njezine dnevnike i osobnu korespondenciju. U to
uopće nema sumnje.
Vladimir je proučavao pisma. Zatim ih je kretnjom čovjeka koji je godinama bio
pretjerano strpljiv stavio natrag na stol i ustao. Ona nam baš ništa ne govore.
Prvih pet pisama podsjeća na nabrajanje artikala u katalogu, a šesto sadrži tek ime
Alistaira Carrolla, upravitelja Muzeja moderne umjetnosti.
U njima bi morale biti informacije o liri, rekla je Saitousan, uzimajući pisma.
Vladimir je na trenutak bacio pogled na Gabriellu, kao da razmatra mogućnost da
su nešto previdjeli. Molim te, obratio joj se, pročitaj pisma. Reci mi da sam u krivu.
Gabriella je pročitala pisma, a zatim ih proslijedila Verlaineu, koji je toliko brzo
preletio njihov sadržaj da se Evangeline pitala kako je uspio išta pročitati.
Gabriella je uzdahnula. Ton i sadržaj identičan je Innocentinim pismima.
Što bi značilo? upitala je Saitousan.
Što bi značilo da se u njima raspravlja o vremenu, o dobrotvornim priredbama i
umjetničkim doprinosima Abigail Rockefeller te o dobrotvornom božičnom
domjenku u Samostanu Sv. Ruže, rekla je Gabriella. Nigdje se izravno ne spominju
upute za pronalazak lire.
Svu smo nadu položili u Abigail Rockefeller, rekao je Bruno. Što ako smo bili u
krivu?
Ne bih tako brzo odbacila Innocentinu ulogu u toj razmjeni, rekla je Gabriella,
promatrajući Verlainea. Ona je ljude mogla suptilno uvjeriti u štošta.
Verlaine je u tišini proučavao čestitke. Naposljetku je ustao. Iz torbe je izvadio
fascikl i na stol smjestio četiri pisma pored čestitki. Peto pismo je ostalo u
samostanu. Ovo su Innocentina pisma, rekao je te se sramežljivo osmjehnuo
Evangeline, kao da bi ga mogla prekoriti što ih je ukrao iz Arhiva obitelji
Rockefeller. Poslagao je pisma kronološkim redom. Brzo je proučio naličja četiriju
pisama gđe Rockefeller. Njegovi postupci zbunili su Evangeline, posebice kada se
počeo smijati kao da gaje u pismima nešto zabavilo. Na koncu je rekao, Mislim
daje gđa Rockefeller bila pametnija nego što smo mislili.
Ispričavam se, rekla je Saitousan naginjući se nad pisma, ali ne vidim u njima ništa
što bi nam moglo pomoći.
Dopustite da vam objasnim, rekao je Verlaine. Sve je sadržano u čestitkama.
Promotrimo korespondenciju kronološkim redom. Budući da u njoj nedostaju
izravne informacije o lokaciji lire, možemo pretpostaviti da su pisma Abigail
Rockefeller neka vrst platforme na koju Innocentini odgovori projiciraju značenje.
Kao što sam jutros Gabrielli skrenuo pažnju, u Innocentinim se pismima ponavlja
određeni uzorak. U četiri pisma osvrće se na neku vrstu nacrta koji je Abigail
Rockefeller pridodala korespondenciji. Sad mije jasno, zaključio je Verlaine, da se
Innocenta zapravo osvrće na ova četiri pisma.
Pročitajte nam te dijelove, rekla je Gabriella.
Verlaine je uzeo pisma i naglas pročitao rečenice u kojima je Innocenta hvalila
umjetnički ukus gđe Rockefeller, ponavljajući odlomke koje je i ujutro čitao
Gabrielli.
U početku sam mislio da se Innocenta osvrtala na nacrte ili umjetnine pridodane
pismima, što bi za povjesničara moderne umjetnosti poput mene bilo pravo
otkriće. No takav postupak zapravo i nije bio očekivan. Ona je bila ljubiteljica
umjetnosti i kolekcionarka, a ne umjetnica.
Uzeo je četiri blijedožute čestitke sa stola i razdijelio ih angelolo zima.
Ovim se čestitkama Innocenta divila, rekao je.
Evangeline je pregledala čestitku. Na njoj se nalazio otisak grafike s prikazom dviju
antičkih lira u rukama dvaju identičnih kerubina. Čestitke su bile vrlo lijepe i
sasvim u skladu s ukusom gđe Rockefeller, ali Evangeline u njima nije vidjela
rješenje zagonetke.
Promotrite bolje kerubine, rekao je Verlaine. Obratite pažnju na izgled lira.
Proučavali su čestitku po čestitku. Nakon nekog vremena Vladimir je primijetio,
Na grafikama postoji anomalija. Na svim su čestitkama lire različite.
Da, rekao je Bruno. Broj žica na lijevoj liri razlikuje se od broja žica na desnoj.
Evangeline je vidjela da se Gabriella proučavajući svoju čestitku osmjehnula kao
da je shvatila na što cilja. Evangeline, koliko žica možeš izbrojati na svakoj liri?
upitala je.
Evangeline je bolje promotrila svoju čestitku. Vidjela je da su Vladimir i Bruno bili
u pravu broj žica na lirama se razlikovao ali ona toj činjenici nije pridavala puno
pažnje. Dvije i osam, ali što to
znaci?
Verlaine je izvukao olovku iz džepa i dopisao brojeve žica ispod lira. Proslijedio je
olovku i zamolio ostale da učine isto.
Mislim da ipak pridajemo previše značaja glazbalima, rekao je Vladimir.
Broj žica na pojedinim lirama zacijelo je poslužio kao metoda šifriranja
informacija, rekla je Gabriella.
Verlaine je skupio čestitke i pročitao niz brojeva: Dvadeset osam, trideset osam,
trideset, trideset devet. Tim redom. Ako sam u pravu, ti brojevi ukazuju na
lokaciju lire.
Evangeline gaje promatrala pitajući seje li štogod propustila. Činilo joj se da brojke
ne upućuju ni na što. Misliš da se brojevi odnose na određene adrese?
Ne izravno, ali njihov slijed mogao bi upućivati na određenu adresu.
Ili koordinate na karti, rekla je Saitousan.
Samo gdje? pitao se Vladimir, odvagujući mogućnosti. U New Yorku postoji na
tisuće adresa.
To i mene zbunjuje, rekao je Verlaine. Očito su ti brojevi bili jako važni gđi
Rockefeller, ali nema načina da saznamo kako bi ih trebalo koristiti.
Kakva se informacija može prenijeti nizom od osam brojeva? upitala je Saitousan
razmišljajući o mogućnostima.
Ili nizom od četiri dvoznamenkasta broja, rekao je Bruno, očito zabavljen
dubioznošću vježbe.
Radi se o brojevima između dvadeset i četrdeset, primijetio je Vladimir.
Sigurno se još nešto nalazi u čestitkama, rekla je Saitousan. Ovi su brojevi previše
nasumični.
Većini bi se ljudi, ubacila se Gabriella, činili nasumičnima, ali za Abigail Rockefeller
oni su tvorili logičan slijed.
Gdje su Rockefellerovi živjeli? Evangeline je upitala Verlainea, znajući da je to
njegovo polje. Možda brojevi upućuju na njihovu adresu.
Živjeli su na nekoliko različitih adresa u New Yorku, ali najpoznatija je rezidencija u
Zapadnoj 44. ulici. Abigail Rockefeller darovala ju je Muzeju moderne umjetnosti.
Pedeset četiri nije jedan od naših brojeva, rekao je Bruno.
Pričekajte trenutak, rekao je Verlaine. Ne znam zašto se toga nisam ranije sjetio.
Muzej moderne umjetnosti bio je jedan od najvažnijih projekata gđe Rockefeller.
To je ujedno i prvi u nizu javnih muzeja i spomenika koje su ona i njezin suprug
financirali. Otvoren je 1928.
Dvadeset osam je prvi broj, rekla je Gabriella.
Točno, rekao je Verlaine uzbuđen tom činjenicom. Brojevi dva i osam mogli bi
upućivati na tu adresu.
Ako je to slučaj, dodala je Evangeline, zacijelo postoje još tri lokacije koje
odgovaraju brojevima žica na lirama.
Kako glase preostali brojevi? upitao je Bruno.
Tri i osam, tri i nula, tri i devet, odvratila je Saitousan.
Gabriella se nagnula prema Verlaineu. Je li moguće da postoji podudarnost?
Verlaine se koncentrirao. Zapravo, rekao je naposljetku, Odjel srednjovjekovne
umjetnosti, Cloisters, koji je bio vrlo drag Johnu Rockefelleru, otvorenje 1938.
A 1930? upitao je Vladimir.
Crkva Riverside, koja mi, moram priznati, nikad nije bila pretjerano zanimljiva,
završena je oko 1930.
Preostaje još 1939, rekla je Evangeline toliko uzbuđena otkrićem da je jedva
uspijevala govoriti. Jesu li Rockefellerovi sagradili što te godine?
Verlaine je šutio, mršteći se dok je glavom pretresao mnoštvo adresa i datuma.
Iznenada je rekao, Zapravo i jesu. Rockefellerov centar, njihovo secesijsko
remekdjelo, otvorenje 1939.
Brojevi upućeni Innocenti zacijelo se odnose na te lokacije, rekao je Vladimir.
Odlično, Verlaine, rekla je Saitousan, premećući mu kovrče.
Atmosfera u prostoriji naglo je prešla u nervozno iščekivanje. Evangeline je u čudu
zurila u čestitke koje su više od pedeset godina počivale u sefu ispod nje i ostalih
sestara.
Međutim, rekla je Gabriella, prekidajući čaroliju, lira se može nalaziti samo na
jednoj od ove četiri lokacije.
Onda bi bilo najučinkovitije da se podijelimo u skupine i pretražimo svaku od njih,
rekao je Vladimir. Neka Verlaine i Gabriella pođu u Cloisters. Budući da je zacijelo
krcat turistima, bit će teško izaći. Mislim da bi bilo najbolje da onamo pođe netko
tko je bolje upoznat s radom muzeja. Saitousan i ja ćemo poći u Crkvu Riverside. A
Evangeline i Bruno neka pođu u Muzej moderne umjetnosti.
A što ćemo s Rockefellerovim centrom? upitao je Verlaine.
Saitousan je rekla, Danas će biti nemoguće išta učiniti ondje. Za Boga miloga,
Badnjak je. Tamo je ludnica.
Vjerojatno je zato Abigail Rockefeller i odabrala to mjesto, rekla je Gabriella. Što
teži pristup, to bolje.
Uzela je kožni kovčeg s trzalicom i angelološki dnevnik. Podijelila je čestitke po
skupinama. Mogu se jedino nadati da će nam čestitke pomoći u pronalaženju lire.
I što ćemo ako je pronađemo? upitao je Bruno.
Bit ćemo u velikoj dilemi, rekao je Vladimir prelazeći prstima po sijedoj kosi,
sačuvati ili uništiti liru.
Uništiti liru? čudio se Verlaine. Iz svega što ste dosad rekli očito je da je lira ne
samo prekrasna, nego i vrlo dragocjena.
Ali ne radi se o još jednom muzejskom primjerku, rekao je Bruno. Takav
instrument nikada ne biste mogli izložiti u Metropolita nu. Opasnost koja prati liru
preteže nad njenim povijesnim značajem. Nemamo drugog izbora nego daje
uništimo.
Ili daje opet sakrijemo, rekao je Vladimir. Postoje mnoga mjesta gdje bismo je
mogli skloniti.
To smo pokušali 1943., rekla je Gabriella. No ta metoda očito nije upalila.
Sačuvamo li liru i na najsigurnijem mjestu, ugrozit ćemo buduće generacije.
Moramo je uništiti. Oko toga nema dvojbe. Pravo je pitanje kako to učiniti.
Kako to misliš? upitala je Evangeline.
Budući da su sva nebeska glazbala stvorena na nebu, mogu ih uništiti jedino
nebeska bića, rekao je Vladimir.
Ne razumijem, rekao je Verlaine.
Jedino nebeska bića, odnosno bića anđeoske krvi mogu uništiti nebeske elemente,
rekao je Bruno.
To uključuje i Nefile, dodala je Gabriella.
Dakle, ako želimo uništiti liru, rekla je Saitousan, moramo je predati u ruke onih
od kojih je želimo zaštititi.
Eto nam zagonetke, rekao je Bruno.
Čemu je onda uopće tražiti? upitao je Vladimir razočarano. Čemu predmet tako
velike važnosti izvući iz sigurnog skrovišta samo zato da bismo ga uništili?
Nemamo drugog izbora, rekla je Gabriella. Ovo nam je rijetka prilika da dođemo u
posjed lire. Moramo smisliti kako ćemo je se riješiti kada je pronađemo.
Ako je pronađemo, rekao je Bruno.
Gubimo vrijeme, rekla je Saitousan, ustajući. Moramo odlučiti što ćemo s lirom
kada je pronađemo. Ne možemo riskirati da je se Nefili prvi dokopaju.
Gledajući na sat, Vladimir je rekao, Sada je blizu tri. Naći ćemo se u
Rockefellerovom centru točno u šest. To nam ostavlja tri sata da pretražimo
lokacije. Ne smije biti pogrešaka. Planirajte najbrže rute. Brzina i preciznost su
presudne.
Ustali su iz stolica i odjenuli jakne i šalove, pripremajući se za hladno zimsko
predvečerje. U samo nekoliko sekundi bili su spremni za polazak. Kada su se
spuštali stubištem, Gabriella se obratila Evangeline. U žurbi ne smijemo zaboraviti
na opasnosti koje nam prijete. Upozoravam te da postupaš oprezno. Nefili će nas
promatrati. Već dugo čekaju ovaj trenutak. Upute Abigail Rockefeller najvredniji
su dokumenti koje si ikada držala u rukama. Jednom kada saznaju da smo ih
pronašli, nemilosrdno će nas napasti.
Ali kako će saznati? upitao je Verlaine, prilazeći Evangeline.
Gabriella se tužno i znalački osmjehnula. Dragi dečko, oni znaju točno gdje smo
sad. Imaju doušnike po čitavom gradu. Vrebaju sa svih strana u svako doba dana i
noći. Čak nas i sada promatraju. Molim te, okrenula se opet Evangeline, budi
oprezna.
Muzej moderne umjetnosti, New York City
Evangeline je naslonila ruku na zid od opeke duž Zapadne 54. ulice. Hladan vjetar
isušivao joj je kožu. Staklo iznad nje zrcalilo je Sculpture Garden, istovremeno
odražavajući vrt i otvarajući pogled na unutrašnjost Muzeja moderne umjetnosti.
Svjetlo u muzeju je bilo prigušeno. Galerijom su se kretali posjetitelji i zaposlenici
Muzeja, vidljivi s ulice. Zatamnjeni odraz vrta na staklu doimao se izobličenim i
nestvarnim.
Čini se da uskoro zatvaraju, rekao je Bruno, gurajući ruke duboko u džepove
sportske jakne i hodajući prema ulazu. Moramo požuriti.
Ugurao se kroz gomilu na ulazu do šaltera s kartama, gdje je visok, mršav
muškarac s kozjom bradicom i naočalama čitao roman Wilkiea Collinsa. Podigao je
glavu i zirnuo na Evangeline i Brunu. Zatvaramo za pola sata. Sutra, na Božić, smo
zatvoreni, ali opet otvaramo dvadeset i šestog. S tom rečenicom vratio se knjizi,
kao da više nisu ondje.
Bruno se naslonio na šalter i rekao, Tražimo nekoga tko bi mogao ovdje raditi.
Nemamo dopuštenje davati informacija o zaposlenicima, rekao je, ne skidajući oči
s romana.
Bruno je na šalter stavio dvije novčanice od sto dolara. Ne tražimo osobne
podatke. Zanima nas samo gdje ga možemo pronaći.
Vireći preko ruba naočala, dlanom je poklopio novčanice, a zatim ih utrpao u
džep. Kako mu je ime?
Alistair Carroll, rekao je Bruno, dajući mu čestitku koja se nalazila u šestom pismu
gđe Rockefeller. Jeste li čuli za njega?
Pogledao je čestitku. Gospodin Carroll nije zaposlenik.
Dakle, poznajete ga, rekla je Evangeline s olakšanjem, ali i pomalo začuđena
činjenicom da je ime zaista označavalo stvarnu osobu.
Svi poznaju gospodina Carrolla, rekao je čovjek, a potom ih poveo prema ulici. Zivi
preko puta. Pokazao je prema elegantnoj predratnoj zgradi, već pomalo
nakrivljenoj od starosti. Na vrhu se nalazila bakrena mansarda s okruglim
prozorima prošarana zelenom patinom. Ali inače se mota ovuda. Jedan je od
starih muzejskih čuvara.
Prešli su preko ceste prema zgradi. Na mjedenom poštanskom sandučiću u
hodniku pronašli su prezime CARROLL i broj stana devet na petom katu. Pozvali
su trošno dizalo, drvena kabina je mirisala po cvjetnom puderu, kao da su se u njoj
maločas vozile kakve starije dame spremne za crkvu. Evangeline je pritisla crno
dugme s bijelom brojkom pet. Vrata su se zatvorila uz škripu koja se nastavila i
dok se dizalo polako vuklo prema petom katu. Bruno je iz džepa izvadio čestitku te
je pružio Evangeline.
Na petom katu su se nalazila dva stana, oba podjednako tiha. Bruno je pronašao
vrata na koja je bila pričvršćena mjedena brojka devet i pokucao.
Vrata su se samo napola odškrinula, a kroz njih je znatiželjno provirio starac s
velikim plavim očima. Da? prošaputao je jedva čujnim glasom. Tko je?
Gospodin Carroll? pristojno je upitao Bruno, kao da je već pokucao na stotinu
takvih vrata. Oprostite što smetamo, dobili smo vašu adresu od...
Abby, rekao je starac motreći čestitku u Bruninim rukama. Sirom je otvorio vrata i
pozvao ih unutra. Molim vas, uđite. Očekivao sam vas.
Par jorkširskih terijera s crvenim vrpcama svezanim oko vrata potrčao je s kauča
prema vratima, lajali su kao da žele zaplašiti uljeze.
Eh, vi budalaste cure, rekao je gospodin Carroll. Uhvatio je svakog psa pod jednu
ruku, pa ih odnio hodnikom.
Stan je bio prostran, a u njemu se nalazio jednostavan antikni namještaj. Svi
predmeti u stanu izgledali su dragocjeno, ali zapušteno, kao da je dekor pomno
biran s namjerom da se zanemari. Evangeline
se smjestila na kauč, još uvijek topao od pasa. Sobom se širila toplina iz mramorna
kamina. Ispred njega je stajao Chippendale stolić, nasred kojeg se nalazila
kristalna zdjela s tvrdim bombonima. Izuzev nedjeljnog Timesa na stoliću,
prostorija je izgledala kao da nije taknuta posljednjih pedeset godina. Nad
kaminom se nalazila uokvirena litografija u boji portret krupne i rumene žene,
nalik na kakvu opreznu pticu. Evangeline nije imala razloga pomisliti da se radi o
Abigail Rockefeller, ali istog trenutka bilo joj je jasno da je žena na slici upravo
ona.
Gospodin Carroll se vratio bez pasa. Imao je kratku, pedantno podrezanu sijedu
kosu. Nosio je smeđe samterice i sako od tvida. Bio je ugodan i Evangeline se u
njegovoj blizini osjećala opušteno. Morate oprostiti mojim curama, rekao je
smještajući se na stolicu pored kamina. Nisu navikle na društvo. U posljednje
vrijeme rijetko nam dolaze gosti. Preplavila ih je sreća kad su vas ugledale. Sklopio
je ruke na krilo. No dosta o tome. Niste ovamo došli čavrljati.
Možda nam vi možete reći zašto smo došli, rekao je Bruno, sjedajući na kauč
pored Evangeline. Stavio je čestitku na stol. U čestitci nema nikakvog objašnjenja,
samo vaše ime i adresa Muzeja moderne umjetnosti.
Gospodin Carroll je stavio naočale na oči. Uzeo je čestitku i detaljno je proučio.
Bio sam prisutan kad ju je Abby sastavljala. Gdje su ostale?
Šestero nas radi zajedno, rekla je Evangeline. Podijelili smo se u skupine da
uštedimo na vremenu. Dvije omotnice nalaze se kod moje bake.
Recite, je li vaša baka Celestine Clochette?
Evangeline se začudila kada je Celestinino ime izgovorio čovjeka koji je nije mogao
poznavati. Ne. Celestine je mrtva.
Zao mi je što to čujem, odvratio je Alistair, razočarano klimajući glavom. Također
mi je žao čuti da se pronalazak lire odvija u grupi. Abby je, naime, ostavila upute
da bi se tome trebala posvetiti jedna osoba majka Innocenta ili, ako bi prošlo više
vremena no što je bilo planirano, Celestine Clochette. Dobro se sjećam da je to
bio uvjet,
budući da sam u tome asistirao gđi Rockefeller. Ja sam, naime, vlastoručno
dostavio ovu čestitku u Samostan Sv. Ruže.
Mislio sam da je lira bila u trajnom posjedu gđe Rockefeller, rekao je Bruno.
O, ne, odvratio je Alistair. Gđa Rockefeller i majka Innocenta utanačile su datum
kada je predmete pod našom zaštitom trebalo vratiti. Abby nije očekivala da će
zauvijek biti odgovorna za njih. Namjeravala ih je vratiti čim bi to bilo sigurno
poslije rata. Prema dogovoru, Innocenta ili Celestine Clochette pobrinule bi se za
omotnice, a potom bi u pravo vrijeme slijedile upute. Trebalo je ispuniti određene
uvjete da bi se osigurala sigurnost predmeta i osobe zadužene za ponovni
pronalazak.
Bruno i Evangeline su se pogledali. Evangeline je bila sigurna da sestra Celestine
nije znala za upute.
Nismo dobili određene upute, rekao je Bruno. Jedino čestitku koja nas je dovela
do vas.
U redu, odvratio je Alistair, vidim da je došlo do zbrke. Gđa Rockefeller stekla je
dojam da će se Celestine Clochette iz samostana vratiti u Europu. Ako se dobro
sjećam, gđica Clochette bila je privremena gošća.
No to se nije dogodilo, rekla je Evangeline, sjećajući se kako je krhko i bolesno
izgledala posljednjih dana svog života.
Gospodin Carroll je zatvorio oči, kao da razmišlja kako pravilno stvar privesti kraju.
Ustao je bez okolišanja, a potom rekao, Dobro, onda nema druge nego nastaviti.
Molim, pridružite mi se želio bih vam pokazati svoj prekrasni pogled.
Slijedili su ga prema zidu s velikim okruglim prozorima, koje je Evangeline
primijetila već s ulice. Ispred njih se pružao pogled na Muzej moderne umjetnosti.
Stavila je ruke na bakreni okvir prozora i provirila van. Odmah ispod nalazio se
poznati Sculpture Garden, čiji je pravokutni pod bio prekriven sivim mramorom. U
središtu vrta ljeskao se uzak bazen s vodom, čija je tamna površina nalikovala
opsidijanu. Ispod slojeva snijega komadi sivog mramora izgledali su purpurno.
Odavde imam pogled na vrt u svako doba dana i noći, rekao je gospodin Carroll
tiho. Gospođa Rockefeller kupila je ovaj stan upravo zato ja sam, naime, čuvar
vrta. Promatrao sam kako se mijenjao od njezine smrti. Bio je razoren i
redizajniran. Povećao se i broj kipova. Okrenuo se prema njima. Nismo mogli
predvidjeti da će upravitelji smatrati nužnim da se stvari tijekom vremena toliko
drastično izmijene. Kada ga je Philip Johnson 1953. redizajnirao u ikonički moderni
vrt, izbrisao je sve tragove originalnog vrta kakav je Abby poznavala. Onda su iz
nekog bizarnog razloga odlučili modernizirati Johnsonov vrt, što je bilo pravo
ruglo, strašna greška u prosudbi. Najprije su iščupali divan vermontski mramor
jedinstvene plavosive nijanse i zamijenili ga mramorom slabije kvalitete. Kasnije
su otkrili daje originalni mramor bio daleko bolji, no to je već druga priča. Onda su
ponovno sve povadili da bi novi mramor zamijenili nekim koji je bio sličan
prvotnom. Bilo bi to zaista mučno gledati da nisam uzeo stvar u vlastite ruke.
Prekrižio je ruke na prsima sa zadovoljnim izrazom lica. Blago je, vidite, najprije
bilo skriveno u vrtu.
A sada? upitala je Evangeline bez daha. Više se ne nalazi ondje?
Abby ga je smjestila u šuplju unutrašnjost Maillolovog kipa Mediteran. Vjerovala
je da će Celestine Clochette stići unutar nekoliko mjeseci, najviše godinu dana.
Neko bi vrijeme predmet ondje bio na sigurnom. No kada je Abby umrla 1948,
Celestine se još uvijek nije pojavila. Ubrzo nakon toga dogovoreno je da će Philip
Johnson modernizirati Sculpture Garden. Sam sam se pobrinuo da se
dragocjenosti premjeste prije no što je vrt izmijenjen.
Čini se kao komplicirana procedura, rekao je Bruno. Pogotovo s obzirom na mjere
sigurnosti u Muzeju moderne umjetnosti.
Ja sam doživotni upravitelj, stoga je moj pristup premda nije bio potpun poput
Abbyina bio znatan. Premještaj kipa nije bilo teško organizirati. Bilo je dovoljno
dogovoriti da se kip pošalje na čišćenje kako bih iz njega mogao izvaditi
dragocjenosti. I dobro je što sam tako učinio, jer bi blago inače bilo otkriveno ili
oštećeno. Kada se Celestine Clochette nije pojavila u zadanom roku, znao sam da
se jednostavno moram strpiti.
Zacijelo je bilo i boljih načina da se osigura nešto toliko vrijedno, rekao je Bruno.
Abby je vjerovala da će blago biti najsigurnije u javnom okruženju. Rockefellerovi
su kreirali veličanstvene javne prostore. Gđa Rockefeller, koja je uvijek bila vrlo
praktična, željela ih je staviti u funkciju. Budući da se u muzejima i inače nalaze
umjetnine neprocjenjive vrijednosti, oni su najsigurnija mjesta na Manhattanu.
Sculpture Garden i Cloisters pod stalnim su nadzorom. Crkva Riverside odabrana
je iz sentimentalnih razloga ondje se ranije nalazila škola koju je pohađao
gospodin Rockefeller, a Rockefellerov centar bio je simbol njihove moći, utjecaja i
društvenog položaja. Pretpostavljam daje gđa Rockefeller mogla sva četiri dijela
pohraniti u bankovni sef, ali to nije bilo u njezinom stilu. Skrovišta imaju
simboličko značenje: dva muzeja, crkva i komercijalno središte. Dva središta
umjetnosti, jedno religijsko i jedno novčano željela je da je pamte upravo u tim
omjerima.
Brunu je naočigled zabavio Carroliov govor, ali nije ništa komentirao.
Gospodin Carroll je izašao iz prostorije. Vratio se s duguljastom metalnom kutijom
pravokutna oblika. Dao ju je Evangeline, zajedno s malim ključem. Otvorite je.
Ugurala je ključ u sićušan lokot. Metalni mehanizam teško se okretao zbog hrđe,
no na koncu ga je uspjela otvoriti. U kutiji obloženoj crnim baršunom nalazile su
se dvije duguljaste tanke zlatne šipke.
Stoje to? čudio se Bruno.
Prečke instrumenta, naravno, rekao je Alistair. Što ste očekivali?
Mislili smo da ste čuvali liru, rekla je Evangeline.
Liru? Ne, ne, nismo je sakrili u Muzeju. Nasmiješio se kao da mu je konačno
dopušteno da im otkrije tajnu. Barem ne u cijelosti.
Rastavili ste je? upitao je Bruno
Bilo bi preriskantno sakriti je na jednom mjestu, odgovorio je, tresući glavom. I
tako smo je rastavili. Sada je u četiri dijela.
Evangeline ga je promatrala u nevjerici. Stara je više od tisuću godina. Zacijelo je
vrlo lomljiva.
To je nevjerojatno izdržljiv instrument. Osim toga, u tome su nam asistirali najbolji
profesionalci. A sada, ako mi ne zamjerate, rekao je, vodeći ih natrag do kamina,
gdje se ponovno smjestio u naslonjač, zadužen sam da vam povjerim još neke
informacije. Kao što sam spomenuo, gđa Rockefeller je pretpostavljala da će
dijelove pokupiti jedna osoba, i to određenim redom. Vrlo pedantno je isplanirala
redoslijed pronalaženja. Muzej moderne umjetnosti je trebao biti prva lokacija
stoga je dodala čestitku s mojim imenom a potom bi slijedile i ostale lokacije,
Crkva Riverside, Cloisters i Prometej.
Prometej? upitala je Evangeline.
Prometejev kip u Rockefellerovom centru, odvratio je Alistair te se uspravio u
stolici, zbog čega se doimao višim i otmjenijim nego ranije. Takav redoslijed
dogovoren je zato da bih vam mogao pružiti određene upute, savjete i
upozorenja. U Crkvi Riverside pronaći ćete gospodina Graya, zaposlenika obitelji
Rockefeller. Abby mu je povjerila taj položaj, ali iskreno ne razumijem zašto. Teško
je reći je li tijekom vremena ispoštovao njezine želje nebrojeno je puta dolazio do
mene, zahtijevajući novac. To po meni nikako nije dobar znak. U svakom slučaju,
bude li prilike, savjetujem vam da ga zaobiđete. Iz unutarnjeg džepa sakoa izvukao
je komad papira, a potom ga rasklo pio na stol. Ovdje ćete pronaći točnu lokaciju
rezonatora lire.
Pružio je papir Evangeline da bi mogla proučiti labirint nacrtan u središtu. Labirint
u Crkvi Riverside sličan je onom koji se nalazi u katedrali u francuskom Chartresu,
objasnio je Alistair. Labirinti su tradicionalno služili kao oruđa kontemplacije. U
naše je svrhe ispod središnjeg cvijeta labirinta postavljena plitka riznica, odjeljak
bez pregrada koji se mogao pomicati bez oštećivanja poda. Abby je u nju zatvorila
rezonator. Trebalo gaje otvoriti prema ovim uputama.
Žice se pak nalaze u Cloistersu i moguće ih je dobiti jedino uz pomoć upraviteljice,
žene koja je obavještena o željama gđe Rockefeller i koja će znati najbolji
postupak u ovakvim okolnostima. Muzej je otvoren još kojih sat i pol. Prema
uputama, ako nazovem upraviteljicu, dopustit će vam puni pristup. To je jedini
način da izbjegnemo katastrofu. Rekli ste da su vaši suradnici već ondje?
Moja baka, odvratila je Evangeline.
Kada je onamo pošla? upitao je Alistair.
Trebala bi već biti ondje, rekao je Bruno, pogledavši na sat.
Alistair je naglo problijedio. To me veoma zabrinjava. S obzirom na to da se stvari
ne odvijaju prema zadanom redoslijedu, teško je reći kakve je opasnosti ondje
očekuju. Moramo pokušati intervenirati. Recite mi, molim vas, bakino ime.
Smjesta ću nazvati.
Odšetao je do telefona, podigao slušalicu i okrenuo broj. Objašnjavao je situaciju
osobi s druge strane. Iz njegova prijaznog ophođenja Evangeline je zaključila daje s
upraviteljicom i ranije raspravljao o toj situaciji. Kad je poklopio, rekao je, S
olakšanjem mogu reći da se popodne u Cloistersu nije dogodilo ništa čudno. Vaša
je baka možda već ondje, ali nije viđena u blizini skrovišta. Na svu sreću ima još
vremena. Osoba s kojom sam razgovarao učinit će sve u svojoj moći daje pronađe
i da joj pomogne.
Zatim je otvorio vrata ormara, navukao težak vuneni kaput i oko vrata namjestio
svileni šal. Evangeline i Bruno su ustali s kauča. Moramo smjesta poći, rekao je,
vodeći ih prema vratima. Članovi vaše skupine su u opasnosti dapače, sada kada
je počelo izvlačenje instrumenta, svi smo u opasnosti.
Planirali smo se okupiti u Rockefellerovom centru u šest, rekao je Bruno.
To je četiri bloka odavde. Poći ću s vama. Vjerujem da bih vam mogao pomoći.
The Cloisters, Muzej Metropolitan, park Fort Tryon, New York City
Verlaine i Gabriella izašli su iz taksija i potrčali stazom prema Muzeju. Pred njima,
na nasipu rijeke Hudson, nalazio se niz kamenih zgrada. Verlaine je bezbroj puta
bio u Cloistersu, koji je izgledao kao srednjovjekovni samostan te mu bio utjeha i
bijeg od užurbana gradskog života. Umirivao ga je boravak u prisutnosti povijesti,
pa makar ona bila i fabricirana. Pitao se što Gabriella misli o Muzeju, s obzirom
daje u Parizu mogla vidjeti Musee National du Moyen Age, o kojem je on samo
čitao. Cloisters i njegova kolekcija drevnih freski, križeva i srednjovjekovnih kipova
napravljeni su po uzoru na njega.
Budući da je bilo vrijeme blagdana, muzej je zasigurno bio ispunjen gomilama ljudi
koji su željeli provesti mirno popodne razmišljajući o srednjovjekovnoj umjetnosti.
Ako ih je netko slijedio, što mu se činilo vjerojatnim, gomila bi ih mogla zaštititi.
Proučavao je vapne načku fasadu, impozantan središnji toranj i debeo vanjski zid,
pitajući se jesu li unutra skriveni giborimi. Nije ni sumnjao da ih čekaju.
Požurili su kamenim stubama. Verlaine je razmišljao o pothvatu koji im je
predstojao. Krenuli su u Muzej ne znajući kojim bi se redom potraga trebala
odvijati. Znao je da je Gabriella stručnjak u svom poslu i vjerovao je da će pronaći
način da ostvare cilj, ali to mu se i dalje činilo kao zastrašujuć zadatak. Unatoč
tome što je uživao u intelektualnim zagonetkama, težina zadatka što ih je čekao
umalo ga je nagnala da odustane, da pronađe taksi i vrati se kući.
Kod nadsvođena ulaza čekala ih je sitna žena sjajne crvene kose. Nosila je svilenu
košulju i bisernu ogrlicu koja je svjetlucala dok im se približavala. Činilo mu se daje
stajala na ulazu ne bi li ih dočekala, ali znao je daje to bilo nemoguće.
Dr. Gabriella Valko? upitala je. Verlaine je po naglasku zaključio daje, poput
Gabrielle, Francuskinja. Ja sam Sabine Clementine, pomoćnica upravitelja Odjela
za restauraciju. Poslali su me ovdje da vam pomognem u potrazi.
Poslali? upitala je Gabriella, oprezno je promatrajući. Tko vas je poslao?
Alistair Carroll, šapnula je, dajući im znak daje slijede. U ime pokojne Abigail
Rockefeller. Molim vas, slijedite me. Objasnit ću vam u hodu o čemu se radi.
U skladu s Verlaineovim predviđanjima, predvorje je bilo krcato ljudima s
fotoaparatima i vodičima. Posjetitelji su se gomilali oko blagajni muzejskih knjižara
i stolova nakrcanih knjigama o srednjovjekovnoj povijesti i umjetnosti, studijama
gotičke i romaničke arhitekture. Kroz uzak prozor ugledao je tamnu rijeku u
podnožju Muzeja. Unatoč opasnosti, osjećao se opušteno: muzeji su na njega
oduvijek djelovali umirujuće, što je možda da je htio analizirati samoga sebe bio
jedan od razloga zašto se opredijelio za povijest umjetnosti. Okruženje
srednjovjekovnih samostana fasada, freski i portala dovučenih iz Španjolske,
Francuske i Italije, rekonstruiranih u kolaž drevnih ruševina u njemu je izazivalo
ugodu, kao i brojni turisti s fotoaparatima, mladi parovi koji su uokolo šetali ruku
pod ruku te umirovljenici koji su proučavali blijede, isprane boje freski. Prezir koji
je samo dan ranije osjećao prema turistima pretvorio se u zahvalnost.
Ušetali su u Muzej kroz niz međusobno povezanih galerija. Iako nisu imali
vremena za razgledavanje, usput je proučavao umjetnine, tražeći neki znak zašto
su ondje uopće završili. Pitao se jesu li čestitke gđe Rockefeller upućivale na neku
određenu sliku ili kip, iako je u to sumnjao. Crteži na čestitkama bili su
premoderni, čisti primjer njujorške secesije. Bez obzira na to, proučavao je
restauriran i očišćen anglosaksonski slavoluk, isklesan križ, staklen mozaik, niz
korint skih stupova. Lira se mogla nalaziti u bilo kojem od tih remekdjela.
Sabine Clementine uvela ih je u prozračnu prostoriju čiji je cijeli jedan zid bio u
prozorima kroz koje se svjetlost prelijevala pre
ko ulaštena drvenog poda sa širokim daskama. Na zidovima je bio obješen niz
tapiserija koje je Verlaine smjesta prepoznao. Proučavao ih je na kolegiju o
remekdjelima svjetske umjetnosti, a reprodukcije je viđao po mnogim časopisima
i posterima, premda ih već neko vrijeme vidio u muzeju. Dovela ih je ispred
slavnih tapiserija Lova na jednoroga.
Predivne su, rekao je, proučavajući jarkocrvene i zelene niti kojima su bile
izvezene biljke.
Ali i brutalne, dodala je Gabriella, pokazujući prema tapiseriji ubojstva jednoroga,
na kojoj je polovica okupljenih ravnodušno i smireno gledala kako druga polovica
kopljima probadala grlo bespomoćna stvorenja.
U tome je ležala velika razlika između Abigail Rockefeller i njezina supruga, rekao
je Verlaine, pokazujući prema prizoru ispred njih. Dok je Abigail osnovala Muzej
moderne umjetnosti i provodila vrijeme skupljajući djela Picassa, Van Gogha i
Kandinskog, njezin je suprug sakupljao srednjovjekovne umjetnine. Mrzio je
modernizam i odbijao podržati suprugu. Smatrao ga je profanim. Smiješno kako se
prošlost često smatra svetom, dok se moderan svijet promatra sumnjičavo.
Cesto postoji dobar razlog za sumnjičaviost spram moderniteta, rekla je Gabriella,
osvrćući se preko ramena ne bi li provjerila da ih ne prate.
No bez prednosti napretka još uvijek bismo bili u mračnom dobu srednjeg vijeka.
Dragi Verlaine, rekla je Gabriella, uhvativši ga pod ruku i zapu tivši se prema
središtu galerije, zar zaista vjerujete da smo izašli iz mračnog doba?
Nego, rekla je Sabine Clementine, prilazeći im bliže da bi im se mogla obratiti tiše,
moja me prethodnica uputila da zapamtim zagonetku, iako dosada nisam shvatila
kakva joj je svrha. Molim vas, slušajte pažljivo.
Gabriella se iznenađeno okrenula, a Verlaine je u Sabininom izrazu lica mogao
vidjeti blagu snishodljivost.
Alegorija lova otkriva priču unutar priče, prošaputala je Sabine. Slijedite stvorenje
od slobode do zarobljavanja. Zanemarite lovačke pse, hinite skromnost pred
djevom, odbacite brutalnost pokolja i potražite glazbu tamo gdje je biće opet živo.
Kao što je ruka zaplela ovaj misterij, tako ga ruka mora i razmrsiti. Ex angelis
instrument se sam otkriva.
Ex angelis? upitao je Verlaine, kao da ga je u cijeloj zagonetki mučila jedino ta
fraza.
To je latinski, odvratila je Gabriella. Znači 'od anđela'. Fraza očito na čudan način
opisuje anđeoski instrument naime, načinili su ga anđeli. Zahvalno je pogledala
Sabine Clementine, po prvi put potvrđujući legitimnost njezine prisutnosti, a zatim
nastavila. Inicijali E. A. često su se nalazili na pečatima dokumenata
srednjovjekovnih angelologa, ali su slova označavala izraz Epistula Angelorum,
pisma anđela, nešto sasvim drugo. Gđa Rockefeller nije mogla znati
za to.
Mogu li ti inicijali upućivati na još nešto? upitao je Verlaine, naginjući se preko
Gabriellinog ramena dok je iz kovčega vadila čestitku Abby Rockefeller. Okrene
čestitku ne bi li promotrila drugu stranu.
Ovdje se nalazi crtež..., rekla je, okrećući čestitku daje bolje promotri. Po dužini je
bio raspoređen niz lagano upisanih redaka, a pokraj svakog je stajao određeni
broj, ... koji nam ništa ne govori.
Dakle, imamo kartu bez ključa, rekao je Verlaine.
Možda, rekla je, a zatim upitala Sabine da ponovi zagonetku.
Sabine ju je ponovila riječ po riječ.
Alegorija lova otkriva priču unutar priče. Slijedite stvorenje od slobode do
zarobljavanja. Zanemarite lovačke pse, hinite skromnost pred djevom, odbacite
brutalnost pokolja i potražite glazbu tamo gdje je biće opet živo. Kao što je ruka
zaplela ovaj misterij, tako ga ruka mora i razmrsiti. Ex angelis instrument se sam
otkriva.
Očito nas upućuje da slijedimo raspored lova, koji počinje prvom tapiserijom,
rekao je Verlaine, probijajući se kroz gomilu prema pr
voj tapiseriji. Ovdje se skupina lovaca približava šumi gdje otkrivaju jednoroga,
energično ga hvataju, a potom ubiju. Lovački psi koje nam gđa Rockefeller
preporuča da ignoriramo dio su lovačke skupine, a djeva koju bismo također
trebali zaobići zacijelo je jedna od promatračica. Sve bismo to trebali ignorirati, a
pogled zadržati na mjestu gdje je stvorenje opet živo. A to bi, rekao je, vodeći
Gabriellu do posljednje tapiserije, morala biti ova.
Stajali su ispred najpoznatije u nizu tapiserija, pred prikazom bujne zelene livade
pune divljeg cvijeća. Pripitomljeni jednorog odmarao se u središtu kružne ograde.
Ovo je zasigurno tapiserija na kojoj bismo trebali potražiti 'glazbu tamo gdje je
biće opet živo', rekla je Gabriella.
Premda se ne čini kao da išta na ovoj tapiseriji upućuje na glazbu, primijetio je
Verlaine.
Ex angelis, promrmljala je Gabriella sebi u bradu, kao da prevrće frazu.
Gđa Rockefeller u pismima Innocenti nije koristila latinske fraze, rekao je Verlaine.
Očito su ovdje upotrijebljene da bi nam na nešto skrenule pažnju.
Anđeli se pojavljuju na gotovo svim umjetninama u Cloistersu, ali na tapiserijama
nema niti jednog, rekla je Gabriella, očito frustrirana tom činjenicom.
Primijetite, rekla je, pokazujući prema uglovima tapiserija, kako su slova A i E
izvezena posvuda unutar prikaza. Nalaze se na svim tapiserijama i uvijek u paru.
Zacijelo se radi o inicijalima pokrovitelja koji je naručio izradu tapiserija.
Možda, rekao je Verlaine, pomnije proučavajući slova. Bila su izvezena zlatnim
nitima. No pogledajte: slovo E posvuda je izokrenuto.
A ako okrenemo slova, rekla je Gabriella, dobit ćemo EA.
Ex angelis, rekao je Verlaine.
Verlaine se toliko približio tapiseriji da je mogao raspoznati složene uzorke niti
koje su činile sliku. U materijal se uvukao miris stoljeća izloženosti prašini i zraku.
Sabine Clementine, koja je dotada
tiho stajala u blizini čekajući kada bi im mogla biti od pomoći, prišla im je bliže.
Dođite, rekla je tiho. Došli ste zbog tapiserija. To je moje područje.
Ne čekajući odgovor, odšetala je do prve tapiserije. Lov na jedno rogaje
remekdjelo srednjovjekovne umjetnosti, a činije serija od sedam tapiserija
izvezenih vunom i svilom. Prikazuju otmjenu skupinu lovaca na njima možete
vidjeti lovačke pse, vitezove, djeve i dvorce na pozadini vode i šume. Točno
porijeklo tapiserija, unatoč godinama proučavanja, i dalje nam je nepoznato.
Međutim, povjesničari umjetnosti slažu se da stil upućuje na Bruxelles oko 1500.
godine. Prvi zapis o tapiserijama datira iz sedamnaestog stoljeća kada su popisane
kao posjed jedne francuske plemićke obitelji. Otkrivene su i restaurirane sredinom
devetnaestog stoljeća. John D. Rockefeller ml. 1920ih platio ih je više od milijun
dolara, što je po mom mišljenju, bila niska cijena. Mnogi povjesničari smatraju ih
najvrsnijim primjerom srednjovjekovne umjetnosti.
Verlaine je zurio u tapiseriju, privučen živim bojama i bijelom zvijeri s uzdignutim
rogom koja se odmarala u njezinu središtu.
Recite mi, mademoisellerekla je Gabriella s izazivačkim tonom u glasu, jeste li nam
došli pomoći ili nas provesti muzejem kao vodič?
Bit će vam potreban vodič, oštro je odvratila Sabine. Vidite li bodove između
slova? Pokazala je prema inicijalima iznad jednoroga.
Čini se kao daje taj dio uvelike restauriran, odvratio je Verlaine, kao da odgovor
nije mogao biti očitiji.
Istina, rekla je Sabine. Tapiserije su za vrijeme Francuske revolucije ukradene iz
dvorca. Seljaci su njima desetljećima omatali voćke kako bi ih zaštitili od mraza.
Premda je tkanina pomno restaurirana, ako bolje pogledate, uočit ćete oštećenja.
Pregledavajući tapiseriju, Gabriella se nečeg dosjetila. Skrivanje instrumenta bio je
velik izazov za gđu Rockefeller, a sudeći prema zagonetki koju je ostavila kao
uputu, odabrala ga je sakriti upravo ovdje, u Cloistersu.
Čini se da je tako, rekao je Verlaine, iščekujući nastavak.
Da bi to postigla, bila joj je potrebna dobro čuvana, ali ipak izložena, sigurna, no
dostupna, lokacija, kako bi instrument na koncu mogao biti pronađen. Duboko je
udahnula, a zatim bacila pogled po prostoriji gomile ljudi tiskale su se ispred
tapiserija. Snizila je glas do šapta. Iz prve ruke možemo vidjeti da bi skrivanje
instrumenta glomaznog poput lire, koja se sastoji od velike rezonantne kutije i
razmjerno velikih prečki, u muzeju poput Cloistersa bilo gotovo nemoguće. A ipak
znamo daje to uspjela izvesti.
Želite li reći da lira zapravo nije ovdje? upitao je Verlaine.
Ne, to nije ono što želim reći. Baš suprotno. Ne vjerujem da bi nas Abigail
Rockefeller uzalud poslala ovamo. Razmišljala sam o pitanju četiri lokacije za
jedan instrument i došla do zaključka da je sigurno dobro promislila o tom
pothvatu. Odabrala je najsigurnije lokacije, ali i liru je također pohranila u
najsigurnijem obliku. Vjerujem da instrument možda nije u obliku kakav bismo
očekivali.
Ne razumijem, rekao je Verlaine.
Uključila se i Sabine. Svaki angelolog koji je odslušao semestar iz eterične
muzikologije, povijesti anđeoskih zborova ili neki drugi seminar kojem je u fokusu
konstrukcija i implementacija instrumenata, zna da su esencijalna komponenta
lire njezine žice. Premda su mnogi nebeski instrumenti izrađeni od dragocjena
nebeskog metala poznatog kao valkinij, jedinstvena rezonancija lire proizlazi iz
žica. One su načinjene od nepoznate supstance za koju angelolozi smatraju da je
mješavina svile i anđeoske kose. Bez obzira na to o kojem se materijalu radi,
njezin zvuk je poseban zbog sastava žica i načina na koji su postavljene. Okvir je
zamjenjiv.
Pohađali ste Parišku akademiju, bila je impresionirana Gabriella.
Bien sur, dr. Valko, rekla je Sabine, smiješeći se. Kako bih inače bila postavljena na
ovaj položaj? Vjerojatno se ne sjećate, no pohađala sam vaš seminar iz Uvoda u
duhovno ratovanje.
Koje godine? upitala je Gabriella, pokušavajući je se sjetiti sa seminara.
U prvom semestru 1987.
Moje posljednje godine na Akademiji.
To mije bio omiljeni kolegij.
Drago mi je to čuti, rekla je Gabriella. Možete mi se odužiti tako da nam
pomognete razriješiti zagonetku, Kao što je ruka zaplela ovaj misterij, tako ga ruka
mora i razmrsiti.
Upravo sam zato ovdje. A sada znam i što je to što bi trebalo osloboditi iz
tapiserije.
Gđa Rockefeller utkala je žice u tapiseriju? upitao je Verlaine.
Zapravo, odvratila je Sabine, za to je unajmila vrlo sposobna profesionalca. No, u
pravu ste, žice se nalaze unutar tapiserije pod nazivom Zarobljeni jednorog?
Verlaine je skeptično promatrao tapiseriju. Kako bismo ih dovra ga trebali iz nje
izvući?
Ako sam dobro obaviještena, procedura je vješto izvedena pa taj postupak ne bi
trebao ostaviti ikakvu štetu, odgovorila je Sabine u neprilici.
Čudno da je Abby Rockefeller u tu svrhu odabrala tako krhko umjetničko djelo,
primijetila je Gabriella.
Morate se sjetiti da su tapiserije nekoć bile privatno vlasništvo obitelji Rockefeller.
Od 1922, kada ih je njezin suprug kupio, stajale su na zidu u njezinoj dnevnoj sobi,
sve do kasnih 1930ih, kada su donesene ovamo. Gđa Rockefeller je bila dobro
upoznata s tapiserijama, kao i s njihovim slabostima. Pokazala je prema
restauriranom dijelu tapiserije. Primjećujete li nepravilnost strukture? Dovoljan je
jedan potez da bi se izvukla nit.
Sa suprotnog kraja prostorije do njih je došetao čuvar. Gđo Clementine, jeste li
spremni za nas? upitao je.
Jesmo, hvala vam, odvratila je Sabine odrješitim poslovnim tonom. No najprije
moramo raščistiti galeriju. Molim vas, pozovite ostale. Potom se okrenula Gabrielli
i Verlaineu. Dogovorila sam da zatvorimo prostor za vrijeme procedure. Trebat će
nam potpuni pristup tapiseriji, što bi bilo nemoguće u gomili.
Imate ovlasti za to? upitao je Verlaine, promatrajući zakrčenu prostoriju.
Naravno, odvratila je Sabine, ja sam pomoćnica upravitelja Odjela za restauraciju.
Ako uvidim potrebu, mogu zakazati restauriranje.
A što je sa sigurnosnim kamerama? upitao je Verlaine.
Za sve sam se pobrinula, monsieur.
Promatrao je tapiseriju, razmišljajući o tome kako im je preostalo malo vremena
da pronađu i izvade žice. Kao što je odmah primijetio, restaurirana tkanina iznad
jednorogova roga na gornjoj trećini tapiserije bila je najoštećenija. Nalazila se
dosta visoko, gotovo dva metra iznad poda. Da bi je dosegnuli, bilo je potrebno
stati na stolicu. Kut također nije bio idealan. Postojala je velika mogućnost da će
šav biti teško rastvoriti te da će tapiseriju trebati skinuti sa zida i položiti je na pod
kako bi uspjeli u naumu. No to je ipak bila zadnja opcija.
U galeriju je ušlo mnoštvo muzejskih čuvara. Uputili su posjetitelje da napuste
prostoriju, a zatim blokirali ulaz.
Sabine je dovela niska ćelavog muškarca koji je na pod smjestio metalni kovčeg i
razmotao ljestve. Ni ne pogledavši Gabriellu i Ver lainea popeo se ljestvama i
počeo razgledavati šav.
Gđo Clementine, povećalo, rekao je.
Otvorila je kovčeg u kojem su se nalazili skalpeli, konci, škare i veliko povećalo
koje je skupljalo svjetlost prostorije, sažimajući ga u jedan jarki svjetlosni snop.
Verlaine je promatrao čovjeka, fasciniran njegovim samopouzdanjem. I ranije se
divio umijeću restauracije, a jednom je čak prisustvovao predavanju na kojem su
demonstrirani kemijski procesi uz pomoć kojih se čiste tkanine poput ovih pred
njima. S povećalom u jednoj, a skalpelom u drugoj ruci čovjek je polako gurao vrh
oštrice u niz gustih, urednih šavova. Niti su se razdvajale već i pod najmanjim
pritiskom. Nastavio je tako razdvajati šavove sve dok se u tapiseriji nije pojavila
rupa veličine jabuke. Obavljao je posao kirurškom preciznošću.
Verlaine je stajao na vršcima prstiju i promatrao tkaninu iz koje su virile niti u boji,
tanke poput vlasi. Čovjek je zamolio Sabine da mu iz kovčega dohvati dugu tanku
kuku koju je ugurao u rupu. Zatim je
ugurao ruku između slova A i E. Trznuo je rukom, a pred Verlaineo vim je očima
nešto bljesnulo: oko kuke je bila omotana blistava nit.
Prebrojao je žice koje mu je čovjek pružio. Bile su tanke poput ka pilara i tako
glatke da su mu klizile prstima kao da su bile premazane voskom. U ruci je držao
deset dragocjenih žica. Čovjek se spustio s ljestava. To je sve, rekao je s ozbiljnim
izrazom lica, kao da je upravo oskvrnuo svetinju.
Sabine je uzela žice. Smotala ih je, a potom smjestila u platnenu vrećicu i predala
Verlaineu. Slijedite me, madame, monsieur, rekla je, a zatim povela Gabriellu i
Verlainea prema izlazu iz galerije.
Hoćete li ih znati pričvrstiti na instrument? upitala je.
Sigurna sam da ćemo se snaći, rekla je Gabriella.
Da, naravno, odvratila je Sabine te pucketanjem prstiju pozvala tri čuvara. Budite
oprezni, rekla je, a zatim poljubila Gabriellu u oba obraza. Sretno!
Dok su ih čuvari pratili kroz gomilu, Verlaineu se činilo kao da je čitavo njegovo
obrazovanje, sve frustracije i bezuspješne potrage akademskog života kao da je
sve to vodilo ovom trenutku trijumfa. Pored njega je hodala Gabriella, žena koja
ga je dovela do spoznaje o njegovom pravom pozivu angelološkom i o
budućnosti, za koju se nadao da će biti vezana uz Evangeline. Prolazili su ispod
redova slavoluka, od romaničke do gotičke arhitekture. Držao je vrećicu sa žicama
čvrsto u rukama.
Crkva Riverside, četvrt Morningside Heights, New York City
Vladimir i Saitousan uspeli su se stepenicama do drvenih vrata Crkve Riverside,
impozantne neogotičke katedrale koja se dizala iznad Sveučilišta Columbia. Visoke
potpetice na čizmama Saitousan škripale su po snijegu posipanom solju, oko
ramena joj je vijorio crn šal.
Prigušena svjetlost u crkvi imala je nijansu meda. Vladimir je za treptao ne bi li mu
se oči prilagodile oči na ambijent. Crkva je bila prazna. Popravljajući kravatu,
prošao je pored niše u kojoj se nalazila prazna recepcija, a zatim se stubištem
popeo u veliko predsoblje. Žućkasti kameni zidovi spajali su se u križnorebrasti
svod nalik na podignuta jedra broda. Kroz široka dvokrilna vrata ugledao je
središnju crkvenu lađu.
Prvi impuls bio mu je da pretraži crkvu, ali se suzdržao. Pažnju su mu privukle dvije
bakrene ploče na zidu. Prva je bila postavljena u spomen velikodušnosti Johna D.
Rockefellera u gradnji, a druga posvećena Lauri Celestiji Spelman Rockefeller.
To je bila Abigailina svekrva, prošaptala je Saitousan, čitajući natpis na ploči.
Mislim da su Rockefellerovi bili vrlo pobožni, posebice njihov klivlendski naraštaj.
John D. Rockefeller platio je izgradnju ove crkve.
To bi objasnilo zašto je gđa Rockefeller imala puni pristup crkvi, rekla je. Bez
pomoći iznutra bilo bi nemoguće išta ovdje čuvati.
Bez pomoći iznutra, začuo se cmizdrav i prodoran glas, i hrpe novaca.
Vladimir se okrenuo i u hodniku ugledao žabolika starca u elegantnom sivom
odijelu s uredno začešljanom sijedom kosom. Na lije
vom oku nosio je monokl sa zlatnim lančićem koji mu je padao preko obraza.
Vladimir je instinktivno ustuknuo.
Oprostite što sam vas uplašio, rekao je čovjek. Zovem se Gray. Nisam mogao ne
primijetiti vašu prisutnost ovdje. Gospodin Gray doimao se nervoznim. Izbuljenim
očima zvjerao je po hodniku te na koncu usmjerio pogled na Vladimira i Saitousan.
Pitao bih vas tko ste, rekao je, pokazujući prema čestitki gđe Rockefeller u
Vladimirovoj ruci, ali već znam. Mogu li? Uzeo je čestitku, pažljivo je pregledao, a
potom rekao, Ovo sam već vidio. Štoviše, pomagao sam u tiskanju ovih čestitki
kada sam radio kao potrčkalo gđe Rockefeller. Tada sam imao tek četrnaest
godina. Jednom je rekla da joj se sviđa moja servilnost. To sam shvatio kao
kompliment. Obavljao sam kojekakve poslove za nju trčao u centar po papir,
zatim jurio u tiskaru, pa onda opet u centar da bih platio umjetnika.
Onda nam možda možete objasniti značenje čestitki, rekla je Saitousan.
Ona je vjerovala, nastavio je, ignorirajući Saitousan, da će se angelolozi kadtad
pojaviti.
I pojavili smo se, rekao je Vladimir. Možete li nam reći kako bismo trebali dalje
postupiti?
Odgovorit ću vam izravno. Ali najprije pođimo do mog ureda, gdje možemo
opuštenije razgovarati.
Spustili su se kamenim stubištem. Gospodin Gray kretao se brzim korakom,
preskačući stepenice. Na dnu stubišta nalazio se zamračen hodnik. Gospodin Gray
je otvorio vrata i uveo ih u uzak ured ispunjen papirima. Na rubu metalna stola
balansirale su hrpe neotvorene pošte. Pod je bio prekriven ostacima od šiljenja
olovaka. Pored uredskog ormara stajao je kalendar iz 1978. godine, otvoren na
prosincu.
Cim su ušli u ured, gospodin Gray je počeo pokazivati znakove srdžbe. Dakle, baš
ste si uzeli vremena da dođete, rekao je. Počeo sam vjerovati da se dogodio
nesporazum. Gđa Rockefeller jako bi se ljutila zbog toga okretala bi se u grobu da
sam umro ne dostavivši
paket kako je zamislila. Bila je zahtjevna, ali i velikodušna žena od ove će nagodbe
profitirati i moja djeca i moji unuci, čak i ako ja, koji pola života čekam na vaš
dolazak, neću! Bio sam još mladić kada me zaposlila da nadgledam poslovanje
crkvenog ureda. Tek sam došao iz Engleske i nisam imao drugog posla. Zaposlila
me u ovom uredu, s uputama da čekam na vaš dolazak, što otada i činim.
Naravno, isplanirano je sve i za slučaj da ne dođete prije nego što mene više ne
bude što se, moram reći, moglo uskoro i dogoditi, s obzirom na to da sam iz dana
u dan sve stariji no hajde da se ne zamaramo takvim morbidnim mislima. Sada su
važne jedino želje naše dobročiniteljice, a njezine su misli bile usmjerene na ono
čemu se jedinom možemo nadati: budućnost. Zatreptao je i namjestio monokl.
''Nego, da prijeđemo na posao.
Odlična ideja, rekao je Vladimir.
Otišao je do uredskog ormara, iz džepa izvukao svežanj ključeva i isprobavao dok
nije našao odgovarajući. Da vidimo, rekao je, pre mećući dokumente. Oh, da, evo
ih! Upravo dokumenti koje tražimo/' Prebirao je papire dok nije došao do duge
liste imena. Ovo je, dakako, formalnost, no gđa Rockefeller izričito je odredila da
paket mogu primiti jedino osobe s ove liste, ili njihovi potomci. Jesu li vaša imena,
ili pak imena vaših roditelja ili baka i djedova, ili čak prabaka i pradjedova,
navedena na listi?
Vladimir je preletio listu, prepoznajući imena svih najvećih ange lologa
dvadesetog stoljeća. Našao je svoje ime na sredini posljednjeg reda, odmah uz
ime Celestine Clochette.
Ako nemate ništa protiv, molio bih vas da se ovdje i ovdje potpišete. I još jednom
ovdje, kod retka pri dnu.
Pregledao je papir, dugačak pravni dokument koji je potvrđivao da je Gray
dostavio predmet.
Vidite, ispričavao se gospodin Gray, primit ću honorar tek kad dostavim zadani
predmet, o čemu svjedoče vaši potpisi. Tako je izričito navedeno u dokumentu, a
odvjetnici su nepopustljivi. Kao što možete zamisliti, bilo mi je prilično nezgodno
živjeti bez naknade za sav moj trud. Svih ovih godina doslovce sam jedva
preživljavao,
čekajući vaš dolazak kako bih se iz ovog bijednog ureda konačno mogao povući u
mirovinu. I eto, rekao je, pružajući Vladimiru olovku. Puka formalnost.
Prije nego što potpišem, rekao je Vladimir, odlažući dokument na stranu, morate
mi predati predmet koji ste čuvali.
Jedva primjetan nespokoj zamrznuo se na licu gospodina Graya. Naravno, kratko
je odrezao. Stavio je ugovor pod ruku i spremio olovku u džep odijela. Molim,
slijedite me, rekao je odlučno, a zatim ih poveo iz ureda stubištem.
Kada su se vratili u crkvu, Vladimir je zaostajao, zaklonjen sjenama niša u dvorani.
Mladost je proveo proučavajući eteričnu muzikologiju, a to ga je vodilo sve dublje
u zatvoreni svijet angelologije. Nakon rata povukao se iz nje. Vodio je skromnu
pekaru, pekao je slastice, a u jednostavnosti toga posla pronašao je ugodu. Činilo
mu se daje njegov rad bio uzaludan, da čovječanstvo nije moglo učiniti mnogo
kako bi zaustavilo Nefile. Angelologiji se vratio tek kada ga je Gabriella zamolila da
im se opet pridruži. Rekla mu je da ga trebaju. Bio je sumnjičav, no Gabriella je
znala biti uvjerljiva, a i sam je uviđao mračne promjene koje su se počele
događati. Nije mogao reći kako je znao je li u pitanju bilo njegovo rigorozno
školovanje u mladosti ili tek intuicija no bilo mu je jasno da gospodinu Grayu ne bi
trebali vjerovati.
Gray je, oklijevajući, odšetao središnjim prolazom glavne crkvene lađe, uvodeći
Vladimira i Saitousan u hladnu i mračnu crkvu. Vladimiru je bio dobro poznat miris
tamjana. Unatoč mnogobrojnim vitrajima, prostor je bio obavijen gotovo
neprobojnom tamom. Odozgora su visjeli gotički svijećnjaci, zahrđala izrezbarena
kola na kojima su se nalazile svijeće. Kraj oltara se nalazila masivna gotička
propovjedaonica okružena kipovima po čijim su podnožjima bile postavljene tegle
s božičnim zvijezdama. Odvojena od središnje crkvene lađe debelim užetom,
ispred njih je u sjeni ležala apsida.
Gospodin Gray je odvezao uže. Palo je na pod, a zvuk kopče odjeknuo je
središnjom lađom. U mramor je bio ucrtan labirint. Nervozno je tapkao po njemu.
Gđa Rockefeller je smjestila predmet ovdje, rekao je, klizeći nogom preko središta
labirinta.
Vladimir je prošetao labirintom, pažljivo proučavajući kamenu ploču. Činilo se
nemoguće da bi ondje išta moglo biti skriveno. Bilo bi nužno razbiti kamen, a to
nije bilo nešto što bi gđa Rockefeller, niti itko kome je na pameti bilo očuvanje
umjetničkih djela, dopustio. No kako? upitao je. Cini se da nema šavova.
Da, rekao je Gray, približivši se Vladimiru. No to je tek iluzija. Pogledajte bolje.
Vladimir se spustio i proučio mramor. Uz rub središnjeg kamena nalazio se vrlo
tanak šav. Gotovo je nevidljiv.
Pomaknite se, rekao je Gray. Stao je na kamen, pritišćući sredinu. Kamen je
iskočio iz poda kao daje imao oprugu. Maknuo gaje jednim potezom ruke.
Fascinantno, rekla je Saitousan, gledajući preko njegova ramena.
Nema toga što vrstan klesar i mnogo novaca ne bi mogli postići, rekao je. Jeste li
poznavali pokojnu gđu Rockefeller?
Ne, odvratio je Vladimir. Ne osobno.
Eh, šteta, rekao je. Imala je odličan smisao za društvenu pravdu, obilježen
luckastom pjesničkom crtom, što je rijetka kombinacija za ženu njezinog položaja.
Prvotna zamisao bila joj je da angelologa koji je trebao pokupiti predmet
dovedem do labirinta, a zatim upitam za niz brojeva. Rekla mi je da će ta osoba
znati koji su. Ja sam ih, naravno, upamtio.
Brojeve? upitao je Vladimir, zbunjen tim neočekivanim testom.
Da, gospodine. Zatim je pokazao prema središtu labirinta. Ispod kamena se
nalazio sef sa šifriranom bravom u sredini. Kako biste otvorili sef, trebat će vam
brojevi. Mogli biste se usporediti s Minotaurom koji se probija kamenim
labirintom. Zadovoljno se osmjehnuo, sretan što ih je uspio zbuniti.
Vladimir je zurio u sef čija su vrata bila u istoj razini s podom ispod labirinta.
Saitousan se nagnula iznad sefa i upitala Koliko je brojeva u kombinaciji?
To vam ne mogu reći, odvratio je gospodin Gray.
Pisma gđe Rockefeller bila su napisana tako da ih je jedino Innocenta mogla
dekodirati, polako je rekla, kao da prebire po mislima.
Innocentini odgovori potvrdili su da je prebrajala brojeve žica na lirama te daje,
pretpostavljam, zapisala brojeve.
Slijed je sadržavao brojeve dvadeset osam, trideset, trideset osam, trideset devet,
rekao je Vladimir.
Saitousan okrenula je navedene brojke, no sef se nije otvorio.
To je jedini slijed brojeva koji imamo, rekla je. Morali bi upaliti u nekoj
kombinaciji.
Četiri broja i četiri brojčanika, rekao je Vladimir. To su dvadeset i četiri moguće
kombinacije. Ne možemo ih sve isprobati. Nemamo vremena za to.
Osim, rekla je Saitousan, ako ne postoji određeni redoslijed kako bismo ih trebali
upotrijebiti. Sjećate li se kako su kronološki poredani?
Razmislio je nakratko. Dvadeset osam, trideset osam, trideset, trideset devet.
Pomicala je brojčanike, pažljivo redajući brojeve. Stavila je ruku na metalnu
polugu i povukla ručicu sefa. Podigla se bez imalo otpora. Posegla je u
unutrašnjost sefa i izvukla predmet omotan zelenim baršunom. Zlatna rezonantna
kutija lire je bljesnula preko kamenog labirinta.
Predivna je, rekla je Saitousan, okrećući je ne bi lije promotrila sa svih strana.
Imala je okruglu osnovu. Sa strane su se povijale dvije zlatne ručice, nalik na
rogove bika. Zlatna površina je bila glatka i ispolirana. Ali nedostaju joj žice.
Nema ni prečki, rekao je Vladimir. Sagnuo se pored Saitousan i promotrio
rezonantnu kutiju. To je samo dio instrumenta. Najvažniji, doduše, ali sam po sebi
beskoristan. Mora da smo zato poslani na četiri lokacije. Dijelovi lire su razdvojeni.
Moramo obavijestiti ostale, rekla je, pažljivo vraćajući rezonantnu kutiju u
baršunastu vrećicu. Moraju znati za čime uopće tragaju
Ne morate brinuti oko toga što znaju, a što ne znaju, rekao je gospodin Gray, lica
crvenog od uzbuđenja. Blago ne pripada nikome od nas.
Kako to mislite? upitala je Saitousan.
Gray želi reći, začuo se glas sa suprotnog kraja apside, od kojega se Vladimir
naježio, budući da mu je bio poznat, da je igra odavno završila. A u toj igri
gubitnici su angelolozi.
Zastrašenom je Grayu pao monokl s oka. Ne oklijevajući ni trenutka, odjurio je iz
apside prema središnjem prolazu glavne lađe, nestajući i pojavljujući se u između
svjetlosti i sjena. Promatrajući Graya, Vladimir je uočio skupine giborima
postrojenih uzduž prolaza crkve. Na slabom su svjetlu blistali njihova svijetla kosa i
crvena krila. Okretali su se prema Grayu, poput suncokreta prema svjetlu.
Međutim, prije nego što je uspio pobjeći, jedan od njih ga je ščepao. Vladimir je
bez imalo dvojbe zaključio da su upali u zamku. Čekao ih je Percival Grigori.
Posljednji ga je put vidio nekoliko desetljeća ranije, kada je bio mladi štićenik
Raphaela Valka. Vlastitim je očima promatrao zvjerstva njegove obitelji za vrijeme
rata. Također je svjedočio bolnim trenucima koje su nanijeli angelolozima
Seraphina Valko izgubila je život zahvaljujući Percivalovim spletkama, a Gabriella
je zamalo umrla. U to vrijeme Percival je bio zastrašujuća figura, no sada je bio tek
bolesni mutant.
Na njegov znak giborimi su doveli gospodina Graya.
Bez upozorenja je skinuo vršak štapa, a ispod njega je provirila čelična oštrica. Nož
je na trenutak zabljesnuo na svjetlu, a Grigori je zatim jednim brzim pokretom
iskoračio prema naprijed i zario bodež u Gravevo tijelo. Njegov se izraz lica
promijenio iz iznenađenosti u nevjericu, a zatim u razočaranost, patnju i klonulost.
Kada je izvukao nož, Gray se plačući srušio na pod, a oko njega se skupila lokva
krvi. Oči su mu već za nekoliko sekundi poprimile staklen, mrtvi izraz. Jednakom
brzinom kojom je izvukao nož, Percival gaje i očistio svilenim rupčićem, a zatim na
njega uglavio vršak štapa.
Vladimir je vidio da se Saitousan tiho odšuljala s rezonantnom kutijom prema
stražnjem dijelu crkve. Kada ju je Percival primijetio, bila je već blizu izlaza.
Podigao je ruku, dajući giborimima znak da
je uhvate. Polovica ih je krenula za njom, a druga je polovica stupila naprijed, dok
su se rubovi njihove odjeće vukli po podu. Ponovno je podigao ruku, kao da daje
znak da ščepaju Vladimira.
U njihovu zagrljaju Vladimir je, ježeći se, udisao miris njihove kože. Dok su ritmički
zamahivali krilima, na vratu je osjetio strujanje hladnog zraka.
Ona će odnijeti liru Gabrielli! uzviknuo je, boreći se s njihovim stiskom.
Percival gaje prezirno pogledao. Nadao sam se da ću vidjeti svoju dragu Gabriellu.
Znam da iza ovog vašeg malog pothvata stoji ona. No posljednjih je nekoliko
godina prilično nedostupna.
Vladimir je zatvorio oči. Sjetio se da je Gabriellina infiltracija u obitelj Grigori bila
senzacija među angelolozima. Bio je to najveći i najznačajniji tajni pothvat 1940ih.
Njezin rad omogućio je suvremen nadzor Nefila te im donio mnogo korisnih
informacija, ali ih je također sve doveo u opasnost. I nakon toliko godina Percival
Grigori je žeđao za osvetom.
Oslanjajući se na štap, odšepao je do Vladimira. Gdje je? Upitao je.
Nagnuo se nad njim, tako daje Vladimir mogao uočiti velike purpurne kesice pod
njegovim očima, nalik na masnice na bijeloj koži. Zubi su mu bili savršeno ravni i
bijeli kao da su bili prevučeni biserima. A ipak se vidjelo da je ostario oko usta su
mu se nakupljale tanke bore. Mora daje navršio bar tristo godina.
Sjećam vas se, rekao je, sužavajući oči kao da uspoređuje čovjeka pred sobom s
onim iz sjećanja. Susreli smo se u Parizu. Sjećam se lica, premda vas je vrijeme
izmijenilo gotovo do granica neprepoznatljivosti. Vi ste pomogli Gabrielli da me
prevari.
A vi ste, rekao je Vladimir, sabirući se, izdali sve u što ste vjerovali obitelj, pretke.
Čak je ni sada niste zaboravili. Recite, koliko vam nedostaje?
Gdje je? upitao je Percival, zureći u Vladimirove oči.
Nikada vam neću reći, odgovori, znajući da tim riječima odabire smrt.
Percival je ispustio štap. Pao je na pod, a crkvom je snažno odjeknulo. Stavio je
duge hladne prste na Vladimirova prsa, kao da će mu opipati bilo. Njime je
prostrujao elektricitet, umanjujući mu sposobnost mišljenja. U posljednjim
minutama života pokušavao je doći do zraka, no u plućima mu je gorjelo, on sam
bio je usisan u zastrašujuću prozirnost ubojičinih očiju. Bile su blijede, sa crvenim
šarenicama nijanse intenzivne poput plamena.
Vladimirova svijest se polako gasila, a on se prisjećao prekrasna osjećaja koji gaje
obuzeo kada je u rukama držao komad lire te kako je žudio da čuje njenu eteričnu
melodiju.
Klizalište u Rockefellerovu centru, Peta avenija, New York City
Evangeline je zurila u klizalište, promatrajući polagane, kružne pokrete klizača. Na
blještavu površinu leda padala su šarena svjetla, odbijajući se od klizaljki i
nestajući u sjeni. U daljini, ispred masivne sive zgrade stajala je ogromna božična
jelka sa svjetlucavim crvenim i srebrnim lampicama nalik na milijun krijesnica.
Ispod nje su se nalazili redovi veličanstvenih anđeoskih glasnika s krilima krhkim i
bijelim poput latica ljiljana. Bili su poredani poput legija stražara, osvijetljenih
žičanih tijela, s duguljastim mjedenim trubljama uzdignutim u slavu Nebesa.
Dućani duž klizališta knjižare, butici, papirnice i čokolaterije počeli su se zatvarati;
iz njih su izlazile mušterije s rukama punim darova i vrećica.
Uvukla se u kaput ne bi li joj bilo toplije. Rukama je obujmila hladan metalni
kovčeg u kojemu su se nalazile prečke lire. Bruno i Alistair proučavali su gomilu
oko klizališta. Trg je bio ispunjen stotinama ljudi. S malenog zvučnika svirao je
White Christmas, praćen melodioznim smijehom s klizališta. Do dogovorenog
susreta preosta jalo im je još petnaest minuta, no ostali još nisu stigli. Svježi je
zrak mirisao po snijegu. Evangeline je udahnula i počela kašljati. Osjećala je
pritisak u plućima. Jedva je disala. Ono što je počelo kao blagi osjećaj nelagode u
plućima u proteklih se nekoliko sati pretvorilo u snažnu bol. Bilo joj je sve teže
disati.
Alistair je oko nje omotao svoj šal. Draga moja, pa vi se smrzavate, rekao je.
Zaštitite se od vjetra.
Nisam ni primijetila, rekla je, omatajući se gustim vunenim šalom. Prezabrinuta
sam da bih išta osjetila. Ostali su već trebali biti ovdje.
Četvrti dio lire donijeli smo ovamo u isto doba godine, rekao je Alistair. Bio je
Božić 1944. Dovezao sam Abby u gluho doba noći.
Bila je strašna oluja. Na sreću, bila je dovoljno promišljena da prethodno
obavijesti zaštitare da dolazimo. Njihova pomoć pokazala se vrlo korisnom.
Vi ste, dakle, znali da je četvrti dio lire skriven ovdje? upitao je Bruno. Vidjeli ste
ga?
Da, potvrdio je Alistair. Sam sam spremio vijke za zatezanje žica u zaštitni
kovčežić. To je bio priličan problem. Naime, trebalo je pronaći adekvatan kovčeg
koji bismo mogli sakriti ovdje, Abby je bila uvjerena daje ovo najbolje mjesto.
Vlastoručno sam ga donio ovamo i pomogao joj da ga sakrije. Vijci su vrlo sitni,
stoga je kovčežić težak kao džepni sat. Toliko je malen da je teško zamisliti da se u
njemu skriva tako važan dio instrumenta. No to je činjenica: bez vijaka lira ne
može proizvesti zvuk.
Evangeline je pokušala zamisliti kako pričvršćuje malene vijke na prečku. Biste li
znali ponovno sastaviti liru? upitala je.
Kao i u svemu drugome, potrebno je slijediti određeni raspored, rekao je Alistair.
Kada se na osnovu pričvrsti poprečna prečka, potrebno je oko vijaka omotati žice i
dovoljno ih zategnuti. Međutim, naštimavanje je problematično. Ta vještina
zahtijeva uvježbano uho.
Pogledavajući anđele ispred velike božične jelke, dodao je, Uvjeravam vas da lira
ni po čemu ne nalikuje običnim instrumentima, poput ovih u rukama anđeoskih
glasnika. Žičani anđeli u podnožju jelke postavljeni su 1954, godinu dana nakon
što je Phillip Johnson dovršio Sculpture Garden, dakle deset godina nakon što su u
Rockefellero vom centru pohranjeni vijci za zatezanje žica. Premda su ova ljupka
stvorenja postavljena ovdje slučajno naime, gđa Rockefeller tada je bila već
pokojna, a nitko osim mene nije znao što je skriveno u njihovoj blizini čini mi se
da u tome ima neke prikladne simbolike. Blizu njih je skriveno blago anđela koje
čeka da bude otkriveno.
Kovčežić nije smješten blizu božične jelke? upitala je Evangeline.
Nipošto, odvratio je Alistair, pokazujući prema suprotnom kraju klizališta, gdje se
nalazio pozlaćen brončani kip Prometeja. Smješten je u zlatni kip Prometeja.
Promatrala je skulpturu. Bila je masivna, no činilo se kao da lebdi u zraku. Među
Prometejevim tankim prstima treperila je vatra ukradena s ognjišta bogova, a
noge mu je okruživao brončan zodijački prsten. Dobro je poznavala mit o
Prometeju. Nakon što je bogovima ukrao vatru, bio je kažnjen. Zeus gaje okovao
za stijenu i poslao orla da mu čitavu vječnost kljuca jetru. Dobio je kaznu koja je
odgovarala njegovom grijehu: dar vatre označio je početak ljudske inovacije i
tehnologije, ali i suton bogova.
Nikada nisam vidjela kip iz ovakve blizine, rekla je Evangeline. Kip je blještao na
svjetlu što je dopiralo s klizališta.
Ne radi se o remekdjelu, rekao je Alistair, no ova skulptura savršeno pristaje u
Rockefellerov centar. Kipar Paul Manship bio je prijatelj obitelji Rockefeller. Dobro
su poznavali njegov rad te su od njega naručili kip. U mitu o Prometeju mogle bi se
pronaći mnoge sličnosti s mojim nekadašnjim poslodavcima genijalnost i
okrutnost, lukavost i dominacija. Manship je znao da te aluzije ne bi pro makle
Johnu D. Rockefelleru, koji je iskoristio sav svoj utjecaj ne bi li u vrijeme velike
poslijeratne krize izgradio Rockefellerov centar.
A nisu promakle ni nama, rekla je Gabriella, iznenađujući Evangeline svojom
pojavom. Prometej u rukama drži vatru, no zahvaljujući gđi Rockefeller, kod njega
se nalazi nešto još važnije.
Gabriella, rekla je Evangeline s olakšanjem i zagrlila baku. Tek tada je shvatila
koliko je zapravo bila zabrinuta.
Imate li i ostale dijelove lire? nestrpljivo je upitala Gabriella. Pokažite mi.
Evangeline je otvorila kovčeg s prečkama, a Gabriella kožni kovčeg u kojem su se
nalazile žice, trzalica i angelološki dnevnik te je u njega smjestila kovčeg s
prečkama. Tek je tada primijetila Alistaira Carrolla, koji je stajao po strani.
Oprezno gaje promatrala sve dok je Evangeline nije upoznala s njim te joj
razjasnila njegov odnos s gđom Rockefeller i ispričala joj koliko im je pomogao.
Znate li odstraniti vijke iz kipa? usredotočeno je upitala, kao da je čitavo njeno
stručno iskustvo vodilo do tog trenutka. Znate li gdje su točno skriveni?
Točna lokacija poznata mi je već pola stoljeća, odvratio je Alistair.
Gdje su Vladimir i Saitousan? upitao je Bruno, najednom shvativši da dvoje
angelologa nedostaje.
Verlaine je pogledao na sat. Stajao je blizu Evangeline pa je i sama vidjela daje već
18.13.
Već su trebali biti ovdje, rekla je.
Bruno je promatrao blještavi Prometejev kip na suprotnom kraju klizališta. Ne
možemo ih još dugo čekati.
Ne možemo više čekati ni sekunde, rekla je Gabriella. Preopasno je da se dalje
izlažemo.
Jesu li vas slijedili? upitao je Alistair, očito i sam uzrujan.
Gabriella vjeruje da jesu, odvratio je Verlaine, premda smo imali sreće da bez
poteškoća dovršimo rad u Cloistersu.
To je dio njihova plana, rekla je Gabriella, proučavajući gomilu, očekujući da će
među gomilom kupaca proviriti neprijatelji. Izašli smo iz Cloistersa bez problema
jer su nam oni to dopustili. Ne možemo čekati više ni trenutka. Vladimir i
Saitousan će uskoro stići.
U tom slučaju trebali bismo smjesta nastaviti, rekao je Alistair toliko smireno da
mu se Evangeline divila. Podsjećao je na smione sestre iz Samostana Sv. Ruže.
Poveo ih je rubom trga. Spustili su se betonskim stubištem prema klizalištu.
Slijedeći plastičnu ogradu uz rub klizališta, došli su do kipa. Pred njima je nicala
zgrada General Electrica na čijoj su velikoj fasadi vijorile mnogobrojne zastave
SADa, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Portugala, Njemačke, Nizozemske,
Španjolske, Japana, Italije, Kine, Grčke, Brazila, Koreje. Možda je zbog godina
provedenih u izolaciji samostana Evangeline postala osjetljiva na masovna
okupljanja proučavala je ljude na klizalištu. Bilo je tu tinejdžera odjevenih u uske
traperice i sportske jakne; roditelja s malom djecom, mladih i sredovječnih
parova. Promatrajući gomilu, shvatila je da je živjela toliko daleko od ostatka
svijeta.
Iznenada je na manje od dva metra od njih zapazila figuru u tamnom ogrtaču. Bio
je visok, imao je blijedu kožu i velike crvene oči.
Zurio je u nju sa zlokobnim izrazom lica. Panično se okretala u svim smjerovima.
Među gomilom je primijetila visoke, crne figure gibori ma koji su ih u tišini
promatrali.
Uhvatila je Verlainea za ruku i privila mu se bliže. Pogledaj, šapnula mu je ovdje
su.
Moraš otići odavde, rekao je. Smjesta, prije nego upadnemo u klopku.
Mislim da je već prekasno, rekla je, pogledavajući oko sebe u užasu. Njihov se broj
povećavao. Posvuda su.
Pođi za mnom, rekao je, odvlačeći je od ostalih angelologa. Možemo zajedno otići
odavde.
Ne sada, rekla je, naginjući se prema njemu da bi je jedino on mogao čuti.
Moramo pomoći Gabrielli.
No što ako ne uspijemo? upitao je. Što ako ti se nešto dogodi?
Blago se osmjehnula, a zatim rekla, Znaš, ti si jedina osoba na svijetu koja zna za
moje omiljeno mjesto. Jednom ću te tamo povesti.
Začula je svoje ime. Oboje su se okrenuli. Gabriella ih je dozivala.
Pridružili su se ostalim angelolozima. Alistair je promatrao gomilu. Imao je
užasnut izraz lica. Evangeline je pratila njegov pogled prema Prometejevu kipu na
kraju klizališta, gdje se okupila mnoštvo bijelih figura s krilima pažljivo sakrivenim
ispod dugih crnih kaputa. U sredini je stajao visok, elegantan gospodin oslonjen na
štap.
Tko je to? upitala je, pokazujući u njegovu smjeru.
To je, rekla je Gabriella, Percival Grigori.
Evangeline je smjesta prepoznala ime. Bio je to Verlaineov poslodavac iz zloglasne
obitelji Grigori, također i čovjek koji je ubio njenu majku. Promatrala gaje iz
daljine, paralizirana užasnim prizorom. Nikada ga ranije nije susrela, no znala je da
joj je taj čovjek uništio obitelj.
Tvoja mu je majka prilično nalikovala. Naslijedila je njegovu visinu, put i velike
plave oči. Uvijek me zabrinjavalo da mu je previše slična. Gabriella je to izrekla
tako tihim glasom da ju je jedva čula. Užasavalo me što je Angela toliko nalikovala
Nefilima. Najviše sam se bojala da će postati poput njega.
Prije nego što je stigla reagirati na bakinu zagonetnu izjavu i njezine stravične
implikacije Grigori je podigao ruku, a gibori mi, dotada stopljeni s gomilom,
istupili su naprijed. Bili su brojniji nego što je ranije procijenila. Redovi blijedih
koščatih figura u crnim kaputima pojavljivali su se niotkuda, kao materijalizirani iz
suhog i hladnog večernjeg zraka. Prestravljeno je promatrala kako joj se
približavaju. Bjelina leda uskoro je bila prekrivena njihovim crnilom. Činilo se kao
da su na trenutak hipnotizirali klizače, no strah je ubrzo prešao u znatiželju. Djeca
su ih promatrala u čudu, a odrasli, već otupjeli na svakodnevne čudnovate prizore
u gradu, jednostavno su ih ignorirali. Ubrzo su se skupili oko ograde trga.
Kolektivni trans razbio se u trenutku. Gomile uplašenih ljudi bile su okružene sa
svih strana, a u središtu njihove mreže bili su uhvaćeni angelolozi.
Evangeline je začula kako netko zaziva Gabriellino ime. Kada se okrenula, ugledala
je Saitousan kako se probija kroz metež. Istog trena shvatila je da se nešto užasno
dogodilo u Crkvi Riverside. Bila je ozlijeđena. Na licu je imala posjekotine, a jakna
joj je bila rasparana. Najgore od svega, bila je sama.
Gdje je Vladimir? upitala je Gabriella zabrinuto.
Još ga nema? upitala je Saitousan, hvatajući dah. Razdvojili smo se u Crkvi
Riverside. Ondje su se nalazili giborimi, zajedno s Grigoriem. Ne znam kako su
mogli znati da ćemo biti ondje, osim ako im Vladimir nije rekao.
Ostavili ste ga? upitala je Gabriella.
Pobjegla sam. Nisam imala drugog izbora. Izvukla je baršunasti svežanj iz kaputa,
pridržavajući ga uz tijelo kao da drži dijete. Nije bilo drugog načina da se izvučem s
ovim.
Osnova lire, rekla je Gabriella, uzimajući je od Saitousan. Našli ste je.
Da, odvratila je Saitousan. Jeste li pronašli ostale dijelove?
Sve osim vijaka za zatezanje žica, rekla je Evangeline, koji se nalaze ondje, među
giborimima.
Saitousan i Gabriella zurile su u klizalište preplavljeno giborimima.
Gabriella je pozvala Brunu te mu nešto rekla tihim, zapovjednim glasom.
Evangeline nije mogla raspoznati pojedine riječi, jedino alarmantan ton kojim ih je
izrekla. Zatim ju je primila za ruku i rekla: Pođi s Brunom, dajući joj kožni kovčeg s
dijelovima instrumenta. Slijedi njegove upute. Moraš ih odnijeti što dalje odavde.
Ako sve dobro prođe, uskoro ću biti s tobom.
Obrisi klizališta postajali su sve mutniji pred Evangelininim očima koje su se punile
suzama imala je osjećaj daje više nikada neće vidjeti unatoč njezinom
uvjeravanju. Možda je i Gabriella bila svjesna njezinih misli. Čvrsto je zagrli, a
zatim poljubi u obraz i šapne: Angelologija nije obično zanimanje. Ona je poziv.
Tvoje djelovanje tek započinje, draga moja Evangeline, a već sad si sve čemu sam
se nadala da ćeš postati.
Ne duljeći, pošla je za Alistairom kroz gomilu duž klizališta. Nestali su u kaotičnoj
mješavini pokreta i buke.
Bruno je poveo Evangeline i Verlainea betonskim stubištem prema glavnom trgu.
Slijedila ih je Saitousan. Nisu zastali sve dok nisu stigli do zastava iza Prometejevog
kipa. Evangeline je vidjela u kakvoj su se opasnosti nalazili Gabriella i Alistair:
giborimi su posve preplavili klizalište.
Sto to rade? upitao je Verlaine.
Idu ravno među njih, odvratila je Saitousan.
Moramo im pomoći, rekla je Evangeline.
Gabriella nam je dala jasne upute što bismo trebali činiti, rekao je Bruno, premda
se briga u njegovu glasu i naborano čelo nisu slagali s onim što je govorio. Bilo je
očito da je jednako prestravljen Gabrie llinim postupcima. Valjda zna što radi.
Možda, rekao je Verlaine. No kako će se dovraga izvući otamo?
Nefili u podnožju razmaknuli su se, stvarajući prolaz da bi Gabriella i Alistair mogli
neometano prići Grigoriu koji je stajao u blizini Prometejevog kipa. Gabriella je u
njihovoj sjeni izgledala sitnije i krhkije nego inače, a Evangeline je iznenada
shvatila sve: jednaka strast i posvećenost koja je nagnala časnog oca Clematisa da
se spusti u dubine Đavoljeg ždrijela i suoči s nepoznatim, kao i potraga za isti
nom koja je zapečatila majčino ubojstvo bile su sile koje su nagonile Gabriellu da
se upusti u bitku s Percivalom Grigoriem.
Krajičkom svijesti Evangeline je shvatila bakin plan Gabriella se svađala s
Grigoriem, odvlačeći pažnju od Alistaira koji se penjao na kip no ipak je bila
šokirana izravnošću njegovih postupaka. Pažljivo je stupio u bazen vode, odgacao
do podnožja skulpture i mokar se popeo na zlatan prsten oko Prometejevog tijela.
Rub je bio sklizak zbog leda. Umjesto da se nastavi penjati, primio se za unutarnji
rub prstena i posegnuo za nečim što se nalazilo iza njega. Sa svoje promatračnice
iznad kipa Evangeline nije mogla točno odrediti što radi, no činilo se da je odvojio
nešto što se nalazilo iza prstena. Kada je to podigao u zrak, vidjela je da se radilo o
malenoj brončanoj kutiji.
Evangeline, zazvao ju je jedva čujnim glasom, jer je oko njega bučila fontana.
Hvatajte!
Dobacio joj je kutiju. Preletjela je preko kipa i prozirne plastične ograde oko
klizališta i završila pred njezinim nogama. Podigla ju je s pločnika. Kutija je imala
pravokutan oblik i bila teška poput zlatnog jajeta.
Privivši kovčeg k sebi, još je jednom promotrila trg. S jedne je strane klizalište bilo
preplavljeno ljudima koji su bezbrižno skidali klizaljke. Giborimi su polako opkolili
Alistaira na ledu. Prema njima je izgledao krhko i ranjivo. Kada su se bacili na
njega, dotakla je meki vuneni šal koji joj je dao. Željela mu je pomoći da pobjegne,
ali bilo mu se nemoguće približiti. Giborimi bi u nekoliko minuta završili s
Alistairom i bacili se na angelologe.
Shvativši da se situacija zloslutno preokrenula, Bruno je promatrao trg u potrazi za
izlazom. Konačno je pronašao rješenje. Dođite, rekao je, dajući im znak da ga
slijede.
Grigori je zarežao na njih, a zatim iz džepa izvukao pištolj i uperio ga u Gabriellinu
glavu.
Dođi, Evangeline, rekao je Bruno alarmantnim tonom. Smjesta.
No ona ga nije mogla slijediti. Pogledavala je prema baki zarobljenoj u središtu
klizališta. Shvatila je da mora brzo reagirati. Znala je da bi Gabriella željela da
slijedi Brunu kovčeg s lirom bio je nesum
njivo dragocjeniji od njihovih života no jednostavno se nije mogla okrenuti i
ostaviti je da umre.
Stisnula je Verlaineovu ruku, a zatim se odvojila i potrčala stubištem prema baki
na ledu. Bilo joj je jasno daje ugrozila njihove živote i mnogo više od toga ali nije
ju mogla ostaviti. Sve je već izgubila. Nije imala nikog drugog osim nje.
Giborimi su je ščepali, s obje strane pridržavalo ju je po jedno gnjusno stvorenje.
Dok se Evangeline približavala klizalištu, okružili su je s leđa, zatvarajući joj prolaz.
Nije se mogla vratiti.
Dođi, rekao joj je Grigori, prizivajući je štapom. Promatrajući brončanu kutiju koju
joj je dobacio Alistair, rekao je, Donesi je ovamo i predaj mije.
Došetala je do njega. Bila je šokirana njegovim izgledom. Uopće nije izgledao kako
gaje zamišljala. Bio je pogrbljen, slabašan i ispijen. Ispružio je usahlu ruku. Predala
mu je brončanu kutiju s Prometejevog kipa. Razgledao ju je na svjetlu kao daje bio
nesiguran što bi se u tako sićušnoj kutiji moglo nalaziti. Smiješeći se, spremio ju je
džep, a zatim brzim potezom iz njezinih ruku zgrabio kožni kovčeg.
Klizalište u Rockefellerovu centru, Peta avenija, New York City
Verlaine je znao da se ispod crnih kaputa kriju krila i bio je svjestan kakvu su štetu
giborima mogli nanijeti da su ih upotrijebili. Međutim, ostalim ljudima nisu bile
ništa drugo nego skupina čudno odjevenih muškaraca koji su na ledu izvodili neki
bizaran ritual. Slijedili su Grigorieve naredbe. Okupili su se oko njega u središtu
klizališta, stvarajući neprobojan zid između Percivala i angelologa. Postupci
mračne horde posve bi zaokupili Verlaineovu pažnju da se među njima nije
nalazila Evangeline.
Ostani ovdje, rekao je Bruno, dajući mu znak da ostane na pro matračnici iznad
Prometejeva kipa. Saitousan, pođite stubištem. Ja ću otići na suprotnu stranu
klizališta i vidjeti mogu li odvratiti Gri gorievu pažnju.
Nemoguće, rekla je Saitousan. Pogledajte koliko ih je.
Bruno je zastao promatrajući klizalište. Ne možemo ih samo ostaviti ondje, rekao
je, očito uznemiren. Moramo pokušati nešto učiniti.
Njih dvoje su potom otrčali i ostavili Verlainea samog. Bespomoćno je zurio s
promatračnice, jedva se suzdržavajući da ne skoči na led. Smučilo mu se gledajući
Evangeline u takvoj opasnosti, no nije mogao učiniti baš ništa da bije spasio.
Poznavao ju je tek jedan dan, no grozio se budućnosti u kojoj je ne bi bilo. Zazvao
ju je imenom. Kroz kaos stvorenja koja su je okruživala pogledala je prema njemu.
Čula gaje mada ju je Grigori zajedno s Gabriellom tjerao s leda.
Na trenutak se osjećao kao da je izvan sebe, kao da svoju patnju promatra iz
daljine. Nije mu promakla ironija njegova položaja: kao na filmu, tragikomičan
glavni junak promatra kako mu kukavički zlikovac odvodi ženu koju voli.
Nevjerojatno kako ga je ljubav isto
vremeno pretvorila u holivudski klišej i potpunog čudaka. Bio je zaljubljen u
Evangeline, u to je je bio siguran. Za nju bi učinio baš sve.
Bruno je motrio giborime sa suprotnog kraja klizališta. Bilo mu je jasno da bi ga
brojčano nadmašili da se upustio u okršaj. Čak i da ih je troje istovremeno krenulo
na njih, bilo bi nemoguće doprijeti do Gabrielle i Evangeline. Saitousan je na
stubištu čekala znak za pokret. No Bruno je, kao i Verlaine, uviđao beznadnost
njihova položaja. Mogli su samo promatrati.
Odjednom se začulo brujanje koje je nadvladalo buku grada. Verlaine u početku
nije mogao odrediti izvor počelo je kao lagano ko mešanje iz daljine, a zatim je u
nekoliko sekundi preraslo u jasno brujanje motora. Proučavajući trg, ugledao je
crno vozilo, posve identično kombijima koje je vidio ispred Samostana Sv. Ruže.
Probijalo se prema klizalištu kroz gomile ljudi.
Kada se kombi približio, Grigori je uperio pištolj u Gabriellu i Evangeline, gurajući
ih stubištem. Verlaine se naprezao da vidi Evangeline, no sa svih strana su je
okružili giborimi. Kada je vozilo prošlo pored Saitousan, primijetio je njezinu
neodlučnost. Na trenutak se činilo kao da će se progurati kroz giborime i sama
suočiti s Grigoriem, no znala je daje preslaba, pa nije učinila ništa.
Grigori je prisilio Evangeline i Gabriellu da uđu u kombi, a zatim brzim potezom
zatvorio vrata. Kombi se odvezao, a Verlaine je očajnički zazivao Evangeline. Bio je
bijesan zbog svoje bespomoćnosti. Potrčao je za kombijem pored anđeoskih
glasnika sa zlatnim trubljama koje su se uzdizale na tamnom noćnom nebu i
ogromnih zimzelenih stabala ukrašenih raznobojnim svjetlima. Međutim, kombi
se stopio s prometom i nestao. Evangeline je nestala.
Giborimi su se raspršili, penjući se stepenicama i nestajući u gomili, kao da se ništa
nije dogodilo. Kada su se povukli s klizališta, potrčao je stubištem prema mjestu
gdje je stajala Evangeline. Klizao je po ledu. Reflektori su bacali žutu, plavu i
narančastu boju preko uglačane površine klizališta. U središtu se nalazio predmet
koji mu je zaokupio pažnju. Spustio se na koljena. Prešao je prstima po hladnoj
površini i podigao zlatni lančić s privjeskom u obliku lire.
Istočna 48. ulica i Avenija Park, New York City
Percival Grigori naredio je vozaču da skrene u Aveniju Park i nastavi u smjeru
sjevera prema njegovu stanu gdje su ga čekali roditelji. Široka avenija je bila
zakrčena prometom, pa su se sporo pomicali. Crne grane ogoljenih stabala na
sredini avenije bile su ukrašene mnogobrojnim svjetlima u boji. To ga je podsjetilo
da su ljudske sljedbe i dalje uronjene u svoje blagdane. Prelazeći prstima preko
izlizanog kožnog kovčega, znao je da će Sneja konačno biti zadovoljna. Gotovo da
je mogao zamisliti zadovoljstvo na njezinu licu kada joj pred noge položi liru i
Gabriellu LeviFranche Valko. Sad kada više nije bilo Otterley, on joj je bio jedina
nada. Bio je siguran da će se ovime iskupiti.
Gabriella je sjedila nasuprot njemu i prezirno ga promatrala. Prošlo je više od
pedeset godina od njihova posljednjeg susreta, no i dalje je gajio jednako snažne i
proturječne osjećaje kao i onoga dana kada je naredio da je uhvate. Prezirala
gaje, ali se i dalje divio jačini njezinih osjećaja: voljela ili mrzila, svaku je emociju
osjećala čitavim bićem. Mislio je da je izgubila moć nad njim, ali u njezinoj se
prisutnosti ipak osjećao slabim. Nije više bila niti mlada niti lijepa, ali je još uvijek
posjedovala magnetsku privlačnost. Premda ju je odmah mogao ubiti, nije bila
nimalo uplašena. Znao je da će se to promijeniti kada se suoči sa Snejom. Ona se
nikada nije bojala Gabrielle.
Kada je kombi zastao na semaforu, Percival je stao proučavati djevojku pored nje.
Činilo se posve apsurdno, no ona je nevjerojatno nalikovala Gabrielli kakvu je
poznavao prije pedeset godina imala je jednaku svijetlu put i zelene oči. Kao da se
pred njim materijalizirala Gabriella o kojoj je maštao. I ona je oko vrata nosila
ogrlicu sa zlatnom lirom, identičnu onoj koju je Gabriella nekoć nosila u Parizu, i
od koje se nikada nije rastajala.
Iznenada, prije nego što je stigao reagirati, otvorila je vrata kombija, zgrabila
kovčeg s njegova krila i zajedno s djevojkom iskočila na ulicu.
Viknuo je vozaču da ih slijedi. Projurili su kroz crveno svjetlo i skrenuli desno u 51.
ulicu, vozeći jednosmjernom u suprotnom smjeru. Iako su ih slijedili u stopu,
uspjele su im pobjeći. Otrčale su Avenijom Lexington i ušle u podzemnu. Percival
je zgrabio štap i iskočio, crpeći iz sebe svu snagu. Trčao je kroz gomilu najbrže što
je mogao, dok gaje tijelo boljelo pri svakom koraku.
Nikada ranije nije ušao u njujoršku podzemnu željeznicu, pa su mu aparati za karte
za metro, kao i mape željeznice i zaustavne rampe, bili posve strani i nerazumljivi.
Nije shvaćao kako sve to funkcionira. Prošlo je mnogo godina otkada je ušao u
parišku podzemnu željeznicu. Otvaranje Metroa na prijelazu prošlog stoljeća
privuklo ga je iz znatiželje, i više nego jednom vozio se vlakom kada je to bilo u
modi, no brzo se zasitio. U New Yorku takva vrsta prijevoza nije dolazila u obzir.
Pomisao na blizinu tolikog broja ljudskih bića izazivala je mučninu.
Kada je dospio do rampi, zastao je da uhvati zrak, a zatim je pokušao pogurati
metalnu šipku, no bila je zaglavljena. Pokušao je iznova, no šipka je i dalje stajala
na mjestu. Tukao je štapom po rampi, iznervirano psovao, primjećujući kako ga
ljudi promatraju kao da je luđak. Nekoć bi bez muke jednostavno svinuo šipku.
Pedeset godina ranije trebalo bi mu tek nekoliko sekundi da uhvati Gabriellu koja
se također nije mogla kretati brzo kao nekad i njezinu suradnicu. No sada je bio
bespomoćan. Nikako nije mogao zaobići te apsurdne metalne barijere.
Na stanicu je ušetao mladić u trenirci i iz džepa izvukao plastičnu karticu. Percival
je čekao dok se nije približio rampi, a potom, u trenutku kada se mladić spremao
upotrijebiti karticu, sa štapa je skinuo vrh i svom ga snagom ubo u leđa. Mladić je
zateturao prema naprijed, udario o rampu i završio pred njegovim nogama. Dok je
grcao u boli, Percival mu je iz prstiju iščupao karticu, provukao kroz aparat i
progurao se kroz ulaz. U daljini je čuo vlak kako tutnji približavajući se stanici.
Stanica podzemne željeznice na križanju 51. ulice i Avenije Lexington, vlak na liniji
br. 6, New York City
Vlak se približavao. Evangeline je na koži osjećala navalu vrućeg zraka. Duboko je
udahnula, upijajući miris zagušljiva zraka i vrućeg metala. Otvorila su se vrata, a
more putnika je izašlo. Ona i Gabriella trčale su manje od jednog bloka do stanice,
no baka je umalo ostala bez daha. Dok joj je pomagala da se smjesti na blještavo
plastično sjedalo, primijetila je da joj postaje slabo. Naslonila se na sjedalo,
pokušavajući se sabrati, a Evangeline se pitala koliko će još izdržati ako ih je
Percival Grigori slijedio.
Izuzev pijanca koji se opružio preko reda sjedala na suprotnom kraju, vagon je bio
prazan. Nekoliko udaha bilo je dovoljno da shvati zašto u njegovoj blizini nije bilo
drugih putnika. Povratio je po sebi i po sjedalima, šireći oko sebe prodoran smrad.
Umalo je i sama povratila, ali nije mogla riskirati da izađe na stanicu. Umjesto toga
pokušala je procijeniti na kojoj se liniji nalaze. Pronašla je kartu i zaključila da se
nalaze na zelenoj liniji 456. Slijedeći je u smjeru juga, vidjela je da završava na
stanici kod Bruklinškog mosta i Gradske vijećnice. Odlično je poznavale ulice oko
mosta. Kada bi uspjele stići do tamo, bez problema bi im pronašla skrovište.
Morale su smjesta poći dalje, no vrata su i dalje bila otvorena.
Iz zvučnika se začuo glasan kreštav glas koji ubrzano izgovara nizove riječi,
spajajući ih u jedva razumljivo mrmljanje. Nagađala je da obavijest ima veze sa
zastojem na stanici, ali nije bila sigurna. Vrata su i dalje bila otvorena, izlažući ih
opasnosti. Pomisao da bi mogle ostati zatočene stvarala joj je paniku, no pažnju
joj je zaokupila iznenadna bakina uznemirenost.
Sto nije u redu? upitala je.
Nema je, rekla je Gabriella, pipajući vrat, očito prestravljena. Otpala mije ogrlica s
lirom.
Evangeline je instinktivno dotakla vlastito grlo, osjećajući pod prstima hladni
metal privjeska. Počela je otkopčavati ogrlicu, u namjeri da je preda baki, ali ju je
Gabriella zaustavila. Sada će ti trebati više nego ikada.
Bez obzira na privjesak, bilo je preopasno ostati ovdje i čekati. Evangeline je
promatrala stanicu, mjereći udaljenost do izlaza. Upravo se spremala primiti baku
za ruku i povesti je van, kada je kroz prozor prekriven grafitima ugledala obris
njihova progonitelja. Došepao je na stanicu, pretražujući vlak. Sagnula se ispod
prozora, povlačeći Gabriellu u nadi da ih nije vidio. Na njezino olakšanje, oglasilo
se zvono i vrata su se počela zatvarati. Vlak je uz buku metala krenuo sa stanice.
Međutim, kada je pogledala prema gore, umalo je zamrla od užasa. Ugledala je
Grigoriev štap umrljan krvlju. Percival ju je motrio, a lice mu je bilo izobličeno od
bijesa i iscrpljenosti. Teško je disao pa je procijenila da bi mu mogle pobjeći na
idućoj stanici. Sumnjala je da bi ih mogao slijediti čak i najkraćim stubištem.
Međutim, kada je iz džepa izvukao pištolj te im dao znak da ustanu, znala je da su
uhvaćene. Pridržavajući se za metalnu šipku, privila je baku bliže sebi.
Eto nas opet zajedno, prošaputao je, dok se naginjao da uzme kožni kovčeg od
Gabrielle. No možda ovoga puta konačno imamo posla s pravom stvari.
Dok se vlak probijao mračnim tunelima, zanoseći se u zavojima, Percival je
smjestio kovčeg na plastično sjedalo, pa ga otvorio. Vlak je stao na stanici i vrata
su se ponovno otvorila, no putnici su, osjećajući smrad pijanca, ulazili i odmah
izlazili iz vagona. Činilo se kao da Percival to ni ne primjećuje. Razmotao je zelenu
baršunastu tkaninu u kojoj se nalazila rezonantna kutija, izvadio trzalicu iz kožne
kesice, izvukao prečku iz kovčega i odmotao žice. Iz džepa je izvukao malu
brončanu kutiju koju je Alistair Carroll pronašao u Rockefellerovom centru.
Otvorio ju je i proučio vijke za žice načinjene od valkinija. Dijelovi lire ležali su pred
njima, ljuljajući se u ritmu vlaka i čekale da ih netko sastavi.
S dna kovčega je izvukao angelološki dnevnik s kožnim koricama i zlatnom kopčom
u obliku anđela koja je blistala na treperavom svjetlu. Okretao je stranice, brzo
prelazeći preko poznatih odjeljaka s povijesnim informacijama, magičnim
kvadratima i pečatima. Zastao je na dijelu gdje su počinjale Angeline matematičke
formule.
Sto predstavljaju ovi brojevi? upitao je, pažljivo proučavajući bilježnicu.
Pogledaj pažljivije, rekla je Gabriella. Znaš točno na što se od
nose.
Čitajući stranice, izraz lica promijenio mu se iz zbunjenosti u zadovoljstvo. To su
formule koje si mi zatajila.
Želiš reći, rekla je Gabriella, to su formule zbog kojih si ubio vlastitu kćer.
Evangeline je zadržavala dah, konačno shvaćajući značenje zagonetne Gabrielline
izjave na klizalištu. Percival Grigori je bio njezin djed. Ta ju je spoznaja ispunila
užasom. Grigori je bio jednako zatečen. Pokušao je govoriti, no dobio je napad
kašlja. Borio se da dođe do zraka dok na koncu nije rekao, Ne vjerujem ti.
Angela nikad nije saznala tko joj je otac. Poštedjela sam je bolne istine.
Evangeline, međutim, nije te sreće. Ona je vlastitim očima svjedočila zvjerstvu
vlastitog djeda.
Skrenuo je pogled s nje na Evangeline. Njegovo oronulo lice izoštrilo se kada je
konačno shvatio njezine riječi.
Sigurna sam, nastavila je, da će Sneja biti zadovoljna spoznajom da si joj podario
potomka.
Ljudski potomak je bezvrijedan, prasnuo je. Sneji je bitna jedino anđeoska krv.
Vlak je stigao na stanicu na trgu Union Square. Svjetlo sa stanice ispunilo je
unutrašnjost vagona. Vrata su se otvorila i ušla je grupa koja se veselo vraćala s
blagdanske proslave. Činilo se da ne primjećuju Percivala niti zadah pijanca.
Zauzeli su sjedala u blizini, glasno pričajući i smijući se. Uzrujana njihovom
prisutnošću, Gabriella se pomakla da zakloni kovčeg. Preopasno je ovako izlagati
kovčeg, rekla je.
Percival je pištoljem dao znak Evangeline da sakupi dijelove. Smještala ih je natrag
u kovčeg, proučavajući dio po dio. Kako su joj prsti prelazili metalnom osnovom
lire, obuzimao ju je čudan osjećaj. U početku gaje ignorirala, misleći da se
jednostavno radilo o strahu i panici koje joj je Percival izazivao, no tada je začula
nezemaljski zvuk ugodnu, savršenu glazbu od koje su je prolazili trnci. Zvuk je
ushićivao i bio toliko vedar. Naprezala se da ga jasnije čuje. Bacila je pogled na
baku koja se prepirala s Grigoriem. Od glazbe nije mogla čuti njezine riječi, kao da
ju je okružila debela staklena opna koja ju je odvojila od ostatka svijeta. Ništa nije
bilo važno osim instrumenta. I premda je omamljujući zvuk djelovao samo na nju,
znala je da glazba nije bila samo proizvod njene mašte. Lira ju je prizivala k sebi.
Percival je bez upozorenja zatvorio kovčeg i oteo ga iz njezinih ruku te prekinuo
čaroliju instrumenta. Obuzeo ju je očaj. Prije negoli je uspjela shvatiti vlastite
postupke, bacila se na njega, otimajući mu kovčeg. Na njezino iznenađenje,
uspjela gaje uzeti bez imalo muke. Osjećala je novu, nepoznatu životnu snagu.
Izoštrio joj se i vid. Držala je kovčeg blizu sebe, spremna ga zaštititi.
Vlak se zaustavio na sljedećoj stanici i ljudi su izašli, potpuno nesvjesni prizora.
Začulo se zvonce i vrata se opet zatvore. Ponovno su bili sami, osim smrdljivog
pijanca na suprotnom kraju vagona.
Okrenula se od Gabrielle i Percivala i otvorila kovčeg. Dijelovi su čekali da ih netko
sastavi. Brzo je pričvrstila prečku na osnovu, a zatim namjestila vijke te spojila
žice, polako ih motajući dok nisu bile dovoljno zategnute. Očekivala je da će
procedura biti komplicirana, međutim, s lakoćom je uspjela pričvrstiti dijelove.
Dok je zatezala žice, pod prstima je osjećala vibraciju.
Prešla je rukom preko lire. Metal je bio hladan i gladak. Klizila je prstom preko
čvrste svilene niti i zatezala vijak. Izvukla je trzali cu, povlačeći je preko žica.
Tekstura svijeta u trenutku se izmijenila. Buka podzemne željeznice, prijetnje
Percivala Grigoria, nekontrolirano lupanje srca sve se umirilo, a njezina osjetila
ponovno je ispunila ugodna vibracija, mnogo snažnija nego ranije. Osjećala se kao
da je istovremeno budna i kao da sanja. Stvarnost se činila življom i životnijom, a
ipak se osjećala kao daje u snu. Zvuk je posve razoru žavajući, čist i snažan.
Stani, rekla je Gabriella. Iako je stajala tek nekoliko centimetara dalje, njezin joj je
glas zvučao kao da dolazi izdaleka. Evangeline, ne znaš što radiš.
Gledala je baku kao kroz prizmu. Stajala je pored nje, no jedva da ju je vidjela.
Gabriella je rekla: Ništa se ne zna o pravilnom sviranju lire. Užasi koje bi mogla
donijeti svijetu su nezamislivi. Preklinjem te, stani!
Percival joj uputi pogled pun zahvalnosti i zadovoljstva. Zvuk lire imao je na njega
magično djelovanje. Pristupi joj bliže. Prsti su mu podrhtavali od požude dok je
doticao liru. Izraz lica odjednom mu se izmijenio. Promatrao ju je s užasom i
strahopoštovanjem.
Gabrielline oči ispunile su se suzama. Draga moja Evangeline, što ti se dogodilo?
Evangeline nije mogla shvatiti značenje bakinih riječi. Pogledala se i nije primijetila
nikakvu promjenu. Tada se okrenula i ugledala vlastiti odraz u širokom tamnom
prozoru i zaustavila dah. Oko ramena joj se mreškao par svjetlećih, prozračnih
krila tako zadivljujuće ljepote da nije mogla svrnuti pogled sa sebe. Najmanjim
pritiskom mišića potpuno su se raširila. Bila su tako lagana da se na trenutak
zapitala nisu li tek svjetlosna iluzija. Osvrtala se ne bi li ih bolje promotrila.
Prozirna pera purpurne nijanse bila su prošarana srebrnom bojom. Duboko je
udahnula, a krila su se pomakla. Uskoro su poprimila ritam njezina disanja.
Tko sam ja? upitala je, iznenadno uviđajući vlastitu metamorfozu. U što sam se
pretvorila?
Percival joj se približio. Pod utjecajem glazbe ili zbog novog zanimanja za nju,
izmijenio se iz usahle, pogrbljene figure u impozantno stvorenje prema kojem je
Gabriella izgledala kao patuljak. Koža mu je izgledala kao da isijava plamen, plave
su oči blistale, a leđa su mu se ispravila. Odbacivši štap na pod vagona, rekao je,
Tvoja krila
izgledaju kao krila tvoje šukunbake Grigori. Nisam ih nikada vidio, ali otac mije
govorio o njima. Ona označavaju najčišća bića naše rase. Postala si jedna od nas.
Izdanak obitelji Grigori.
Stavio je ruku na njezino rame. Naježila se od njegovih ledenih prstiju, ali taje
senzacija ispuni zadovoljstvom i snagom. Osjećala se kao da je čitav život živjela u
čahuri koja je sada samo otpala s nje. Odjednom se osjećala snažnom i živom.
Dođi sa mnom, rekao joj je mekim glasom. Dođi upoznati Sneju. Dođi kući, svojoj
obitelji. Dat ćemo ti sve što ti je potrebno, sve za čim si žudjela, sve što bi mogla
poželjeti. Nikada ti ništa neće nedostajati. Živjet ćeš dugo nakon što nestane svijet
koji te sada okružuje. Pokazat ću ti kako. Podučit ću te svemu što znam. Samo mi
ti možemo pružiti budućnost.
Gledajući ga u oči, znala je što bi joj sve mogao pružiti. Mogli bi joj pripasti
njegova obitelj i njezina moć. Mogla je imati sve što je izgubila dom, obitelj.
Gabriella joj ništa od toga nije mogla dati.
Kada se okrenula prema njoj, bila je zaprepaštena koliko se izmijenila. Iznenada joj
se činila kao slaba i beznačajna žena, tek krhko ljudsko biće suznih očiju. Znala si
što sam, rekla joj je.
Tvoj otac i ja pregledali smo te kada si bila mala djevojčica, vidjeli smo da imaš
pluća nefilskog djeteta, ali na temelju naših studija kao i Angelina proučavanja
odumiranja Nefila znali smo da veliki postotak Nefila uopće ne razvije krila.
Genetika nije dovoljna. Moraju biti prisutni i drugi faktori, rekla je Gabriella.
Dotakla je Evangelinina krila, zadivljena njihovom ljepotom. Evangeline se
zgađeno odmakla.
Htjela si me prevariti, rekla je. Mislila si da ću uništiti liru. Znala si što ću postati.
Uvijek sam se bojala da će se to dogoditi s Angelom. Ona je nevjerojatno
nalikovala Percivalu. No vjerovala sam da će ga, čak i ako se dogodi ono najgore i
ona postane poput njega u tjelesnom smislu, nadići duhom.
Ali majka nije bila poput mene, rekla je Evangeline. Bila je ljudsko biće.
Vjerojatno naslućujući konflikt u njezinim mislima, Gabriella je rekla: Da, bila je
čovjeku svakom pogledu. Bila je nježna i suosjećajna. Voljela je tvoga oca ljudskim
srcem. Možda je to bilo samo majčinsko zavaravanje, ali vjerovala sam da se može
oduprijeti vlastitom porijeklu. Na temelju njezina rada vjerovali smo da Nefili
odumiru. Nadali smo se novoj rasi u kojoj bi prevladale ljudske osobine. Vjerovala
sam daje ona prva predstavnica nove rase, čak i ako je naslijedila biološku
strukturu Nefila. To joj, međutim, nije bilo suđeno. Ali to je tvoja sudbina.
Vlak se zaustavljao, a vrata su se počela otvarati. Gabriella je privila unuku k sebi.
Evangeline je jedva uspijevala razaznati njene riječi. Bježi, Evangeline, žurno joj je
šapnula. Uzmi liru i uništi je. Nemoj pokleknuti pred iskušenjima koja osjećaš. Na
tebi je da učiniš ono što je ispravno. Bježi, draga, i ne osvrći se.
Na trenutak je počinula u Gabriellinom zagrljaju. Toplina i sigurnost bakina tijela
podsjetile su je na zaštićenost koju je nekoć osjećala u blizini majke. Gabriella je
još jednom privine k sebi, a zatim pusti iz zagrljaja.
Stanica podzemne željeznice kod Bruklinškog mosta i Gradske vijećnice, New York
Percival je zgrabio Gabriellu za ruke i odvukao je iz vlaka. Bila je lagana, zglobovi
na rukama su tanki i lomljivi poput grančica. Nikada se nije mogla mjeriti s njim, ali
u Parizu je bila dovoljno jaka da mu pruži kakavtakav otpor. Sada je bila toliko
slabašna da joj je lako mogao nauditi. Gotovo je poželio da je jača. Želio ju je
promatrati kako mu se odupire dok je ubija.
Morao se zadovoljiti njezinim užasnutim pogledom dok ju je navlačio po stanici.
Zgrabivši je za ovratnik, s njezinog crnog sakoa otpali su gumbići, rasipajući se kao
kukčići u bijegu od svjetla. Koža joj je bila blijeda i naborana, osim na gornjem
dijelu prsne kosti, gdje je imala dubok ružičasti ožiljak. Kada je dosegao mračno
stubište na suprotnom kraju platforme, bacio ju je niz stepenice i skakao po njoj,
zaklanjujući je svojom sjenom. Pokušala se otkotrljati, ali prikliještio ju je koljenom
na hladan betonski pod. Nije ju htio pustiti.
Stavio je ruke na srce. Na dlanovima je osjećao brze i snažne otkucaje; puls mu je
bio životinjski ubrzan. Gabriella, moj kerubinu, rekao je, ali ona ga nije htjela niti
pogledati niti mu išta odgovoriti. No čak i kada je rukama klizio po njenim tankim
rebrima, osjećao je strah od nje. Znojili su mu se dlanovi. Zatvorio je oči.
Desetljećima je žeđao za njenom krvlju. Na njegovo zadovoljstvo, previjala se i
grčila, ali borba nije imala smisla. Njezin život ionako mu je pripadao.
Ponovno je pogledao, i bila je mrtva. Velike zelene oči ostale su otvorene, jednako
bistre i lijepe kao onoga dana kada ju je upoznao. Nije to mogao objasniti, ali
obuzeo ga je osjećaj nježnosti. Dotakao joj je obraz, crnu kosu, malene ruke
obavijene uskim kožnim rukavicama. Ubojstvo je bilo veličanstveno, ali boljelo
gaje srce.
Zvuk mu je usmjerio pažnju na stanicu. Evangeline ga je promatrala s vrha stubišta
i raširila svoja spektakularna krila. Nikada nije vidio ništa nalik njima. Bila su
savršeno simetrična; pulsirala su u ritmu njezina disanja. Cak ni u naponu
mladosti, njegova nisu izgledala tako veličanstveno. I sam se osjećao snažnijim.
Izloženost glazbi lire vraćala mu je snagu. Kada bi je posjedovao, bio bi snažniji
nego ikada ranije.
Pristupio joj je. Mišići mu se nisu grčili; više ga nije usporavao pritisak steznika. U
njezinim je rukama sjala lira. Odupirući se porivu da joj je istrgne iz ruku,
odmjeravao je korake. Morao se sabrati. Nije ju smio uplašiti.
Čekala si me, rekao je, smiješeći se. Unatoč moći koju su joj davala krila, u njezinu
je stavu bilo nečeg djetinjeg. Oklijevajući je uhvatila njegov pogled.
Nisam mogla otići, rekla je. Morala sam se sam uvjeriti što znači...
Sto znači biti jedan od nas? Treba toliko toga naučiti.
Uspravio se u punoj visini i stavio ruku na njena leda, klizeći prstima po osjetljivoj
koži na spoju krila. Osjećala se ranjivo, kao da joj je pronašao skrivenu slabost.
Uvuci ih. Netko bi te mogao vidjeti. Ne bi ih trebala otvarati u javnosti.
Slijedeći savjet, uvukla je krila.
Dobro, rekao je, vodeći je stanicom. Vrlo dobro. Sve ćeš ubrzo shvatiti.
Zajedno su se popeli stubištem preko mezanina. Ostavljajući za sobom neonska
svjetla, otišli su u hladnu jasnu noć. Pred njima se uzdizao Bruklinški most čiji su
masivni tornjevi bili osvijetljeni reflektorima. Tražio je taksi, ali ulice su bile
prazne. Morali su pronaći način da se vrate u stan. Sneja ih sigurno očekuje. Ne
mogavši se više suzdržati, zgrabio je liru iz njezinih ruku. Prislonio ju je na grudi i
uživao u pobjedi. Unuka mu je donijela liru. Uskoro će mu se povratiti snaga. Želio
je samo daje Sneja mogla biti ovdje da svjedoči slavi Grigorievih. Tada bi trijumf
bio potpun.
Stanica podzemne željeznice kod Bruklinškog mosta i Gradske vijećnice, New York
City
Bez lire, Evangeline su se povratila osjetila i počela je shvaćati da je potpala pod
njezine čini. Postala je njezin zarobljenik. Tek kada joj je oduzeta, do nje je doprla
svijest o hipnotič kom učinku lire. Užasnuto se sjetila daje samo stajala dok je
Percival ubijao Gabriellu. Baka se borila s njegovim stiskom, a Evangeline koja joj
je bila dovoljno blizu da osjeti njezin posljednji dah samo je promatrala njezinu
patnju, ne osjećajući ništa osim distancirana, kliničkog interesa za ubojstvo.
Vidjela je da joj je stavio ruke na prsa i da se opirala, a zatim najednom, kao da je
iz nje isisan život, posve umirila. Promatrajući Percivala, vidjela je zadovoljstvo
koje je osjećao ubijajući. Na svoj užas, i sama je žudjela za time.
Oči su joj se napunile suzama. Je li Gabriella umrla jednako kao Angela? Je li se i
majka borila i patila poput bake? Evangeline je s gađenjem dotakla ramena i
ostatak leđa. Krila su nestala. Iako se jasno sjećala da ju je Percival podučio da ih
uvuče i da je osjetila kada su se lagano povukla pod odjeću, nije bila sigurna da su
uopće postojala. Možda je sve to bila samo stravična noćna mora. Međutim, lira u
Percivalovu posjedu bila je dokaz da se sve dogodilo upravo onako kako se sjećala.
Dođi, pomozi mi, rekao joj je. Otkopčavao je kaput, a potom svilenu košulju i
otkrio crni kožni steznik. Otkopčaj ga. Moram se sam uvjeriti.
Kopče su bile sitne pa ih je bilo teško odvojiti, ali ipak je brzo uspjela. Osjećala je
da bi joj moglo pozliti dok je prstima prelazila po djedovu hladnom, blijedom
mesu. Skinuo je košulju i odbacio steznik na pod. Rebra su mu bila izbrazdana
ožiljcima od kožnog steznika. Stajala mu je toliko blizu da je mogla osjetiti miris
njegova tijela. Njegova joj se blizina gadila.
Pogledaj, rekao je likujući. Kada se okrenuo, primijetila je da su mu iz obnovljena
ružičastog mesa izrastala nova zlatna krila. Vraćaju se, baš kao što sam znao da
hoće. Sve se promijenilo otkada si nam se pridružila.
Promatrala gaje, upijajući njegove riječi, važući za što da se opredijeli. Bilo bi
jednostavno pridružiti se obitelji Grigori i postati jedna od njih. Možda je bio u
pravu kada je rekao daje i ona Grigori. Međutim, glavom su joj odjekivale bakine
riječi, Nemojpokleknuti pred iskušenjima koja osjećaš. Na tebi je da učiniš ono što
je ispravno. Bacila je pogled preko njegovih ramena. Bruklinški most uzdizao se
prema noćnom nebu. Sjetila se Verlainea i koliko mu je vjerovala.
U krivu si, rekla je, ne mogavši suzdržati ljutnju. Nisam vam se pridružila. Nikada
se neću pridružiti vašoj krvoločnoj obitelji.
Skočila je na njega, prisjećajući se osjećaja nesigurnosti koji ju je obuzeo kada joj
je dotakao spoj krila s leđima. Posegnula je za osjetljivim mesom na njegovim
leđima, zgrabila izdanke krila kojima se toliko hvastao i bacila ga na pod. Bila je
iznenađena vlastitom snagom snažno je udario o beton. Dok se u agoniji grčio
pod njezinim nogama, iskoristila je priliku da ga okrene na trbuh i slomila mu
jedno krilo. Iz razderana mesa potekla je gusta plava tekućina. Na mjestu gdje mu
je bilo krilo otvorila se velika rana koja je svjedočila o kolapsu njegovih pluća.
Nakon što je umro, tijelo mu se posve izmijenilo. Bijela koža je potamnjela,
nestala je zlatna kosa, oči su mu se pretvorile u dvije crne šupljine, a sićušna krila
raspala su se u metaliziranu prašinu. Sagnula se, uronila prst u prašinu, a zatim
otpuhala u hladan vjetar.
Iščupala je liru koju je stisnuo ispod ruke. Osjećala je olakšanje, premda ju je
njezina hipnotička moć i dalje plašila. Svladavajući gađenje nad njegovim tijelom,
trčala je što dalje od njega kao da bi je mogao zaraziti. U daljini su se križali sajle
mosta. Reflektori su osvjetljavali granitne tornjeve što su se uzdizali prema
hladnom noćnom nebu. Daje barem mogla prijeći most i zateći oca kod kuće.
Popela se betonskim nagibom na drvenu platformu koja ju je dovela na pješačku
stazu na sredini mosta. Potrčala je, pridržavajući
liru. Borila se sa snažnim vjetrom koji ju je zanosio unatrag, ali je nastavljala,
fokusirajući se na svjetla Brooklyna. Pješačka je staza bila pusta, no s obje su
strane jurili automobili, bacajući svjetlo preko zaštitne ograde.
Zastala je tek kad je stigla do prvog tornja. Počelo je sniježiti. Guste, mokre
pahulje padale su po sajlama i završavale na liri u njenim rukama, na pločniku i
tamnoj rijeci. Pred njom se prostirao grad čija su svjetla bljeskala na tamnoj
površini rijeke East River, kao jedini znak života u beskonačnoj praznini. Gledajući
u most, osjećala je kako joj se srce slama. Nitko je nije čekao. Otac je mrtav.
Majka, Gabriella, sestre koje je zavoljela nije bilo nikoga. Bila je sama na svijetu.
Stegnula je mišiće i raširila krila. Čudila se lakoći s kojom ih je mogla kontrolirati;
kao da ih je imala cijeli život. Popela se na ogradu pločnika, pripremajući se na
vjetar. Umirila se i koncentrirala na udaljene zvijezde. Nalet vjetra izbaci je iz
ravnoteže, ali je vrati elegantnim pokretom krila. Istežući ih, uzdignula se sa
zemlje. Vjetar je podigne u zrak, iznad širokih sajli, u bezdan neba.
Popela se na vrh tornja. Pločnik u podnožju bio je prekriven slojem čistog bijelog
snijega. Osjećala se, začudo, imuno na hladan zrak, kao daje izgubila osjet topline.
Štoviše, činilo joj se kao da baš ništa ne osjeća. Zureći u rijeku, povukla se u sebe i
u trenutku odlučnosti spoznala što je trebala učiniti.
Dlanovima je obujmila hladne rubove lire, osjećajući kako metal postaje mekši i
topliji u njenim rukama. Kada ga je pritisnula, val kinij kao da je kemijski reagirao
na njenu kožu te se polako počeo otapati. Uskoro je počela osjećati da lira isijava
toplinu kao da će se istopiti u njezinim rukama. Transformirala se u vatrenu loptu
sjajniju od svjetlosti svih zvijezda. Nakratko je došla u napast da je sačuva. Tada
se, međutim, sjetila Gabriellinih riječi i bacila je u rijeku. Pala je u nju kao zvijezda
repatica. Njezina se svjetlost rastopila u vodenoj tami.
Zgrada Gabrielle LeviFranche Valko, Upper West Side, New York City
Premda je Verlaine želio pomoći angelolozima, bilo je očito da nema ni dovoljno
znanja ni iskustva; zato je stajao po strani, promatrajući njihove mahnite pokušaje
da lociraju Gabriellu i Evangeline. U mislima je iznova vrtio detalje otmice
giborimi okružuju klizalište, Gabriella i Alistair se spuštaju na led, Grigori odmiče.
Međutim, kada se povukao u sebe, misli su mu, začudo, bile mirne. Posve je
otupio pod utjecajem nedavnih događaja. Možda je bio u šoku. Nije mogao
pomiriti svijet u kojem je živio još jučer s onim u koji je ušao. Tonući u kauč, zurio
je kroz prozor u tamu. Samo nekoliko sati ranije na tom je kauču kraj njega sjedila
Evangeline, toliko blizu daje mogao osjetiti svaki njezin pokret. Zbunjivali su ga
osjećaji koje je prema njoj gajio. Je li bilo moguće da ju je upoznao tek jučer? Tako
je brzo zaokupila njegove misli. Očajnički ju je želio pronaći. Međutim, da bi je
pronašli, angelolozi su najprije morali pronaći Nefile, što je bilo isto kao hvatati
sjenu. Stvorenja su doslovce nestala s klizališta, raspršujući se u gomili čim je
Grigori otišao. To je, shvatio je, bila njihova najjača strana: pojavljivali su se
niotkuda i nestajali u noć, nevidljivi, smrtonosni i nedodirljivi.
Kada je Grigori napustio Rockefellereov centar, Verlaine se pridružio Bruni i
Saitousan na glavnom trgu i zajedno su napustili klizalište. Bruno je pozvao taksi i
uskoro su jurili prema Gabriellinoj zgradi, gdje ih je dočekao kombi terenskih
agenata. Bruno je preuzeo stvari u svoje ruke te angelolozima otvorio sobe na
vrhu kuće. Verlaine je vidio da stalno pogledava kroz prozor, očekujući da bi se
Gabriella mogla svaki čas vratiti.
Malo poslije ponoći saznali su daje Vladimir mrtav. Verlaine je primio vijest koju
je dostavio jedan od angelologa poslanih u Crkvu Ri
verside posve mirno, kao da je izgubio sposobnost da ga šokira nefil sko nasilje.
Dvostruko ubojstvo Vladimira i gospodina Graya otkriveno je nedugo nakon što je
Saitousan pobjegla s rezonantnom kutijom. O bizarnom stanju tijela, koje su,
slično Carrollovom, bila spaljena do ne raspoznatljivosti, u čemu je Verlaine počeo
prepoznavati potpis Nefila, sutra će se zacijelo posvuda pričati. Jedan angelolog je
bio mrtav, a dvoje ih je nedostajalo njihova je misija završila katastrofalno.
Brunina odlučnost samo je porasla nakon što je saznao za Vladi mirovu smrt.
Sipao je naredbe dok se Saitousan smjestila za pozlaćeni pisaći stol i telefonirala
uokolo, zahtijevajući pomoć i informacije od svih agenata na ulici. Bruno je u
središtu sobe objesio kartu, podijelio grad na kvadrante i razaslao agente
posvuda, pokušavajući na sve načine pronaći Grigoria. Čak je i Verlaine znao da se
na Manhattanu nalaze stotine, ako ne i. tisuće Nefila. Grigori se mogao skrivati
bilo gdje. Iako je njegov stan u Petoj aveniji već bio pod nadzorom, Bruno je
poslao dodatne agente u park preko puta. Kada je postalo očito da ga ondje
nema, vratio se karti i bezuspješnoj potrazi.
On i Saitousan iznosili su teorije, jednu nevjerojatniju od druge. Iako ni nakratko
nisu odustajali od potrage, Verlaine je osjećao da stoje na mjestu. Odjednom su se
svi napori angelologa da pronađu Grigoria činili besmislenima. Znao je da su ulozi
visoki, a posljedice nepronalaska lire nemjerive. Angelolozima je bilo stalo do
instrumenta; nisu se mnogo opterećivali s Evangeline. Tek sada, sjedeći na kauču
koji su dijelili prethodno popodne, shvatio je istinu. Ako ju je želio pronaći živu,
morao je sam nešto poduzeti.
Ne govoreći ništa ostalima, odjenuo je kaput, spustio se stepenicama i išuljao kroz
prednja vrata. Udahnuo je hladan noćni zrak i provjerio sat: bio je Božić, dva sata
ujutro. Ulica je bila prazna; čitav grad je spavao. Nije imao rukavice pa je ugurao
ruke u džepove i počeo trčati prema jugu duž zapadnog dijela Central parka,
previše udubljen da bi uopće primijetio koliko je hladno. Negdje u sumornu
labirintu grada čekala je Evangeline.
Kada se spustio prema rijeci East River, bio je već bijesan. Brzo je hodao pored
blokova zamračenih dućana, razmišljajući o mogućim
planovima. Koliko god pokušavao, nije se mogao pomiriti s činjenicom da je gubi.
Isprobavao je u glavi sve moguće strategije kako bi ih pronašao, ali poput Bruna i
Saitousan ni sam nije dolazio do korisnih zaključaka. Bilo je već dovoljno ludo
misliti da će uspjeti u onome u čemu oni nisu. Pomišljao je na Gabrielline ožiljke.
Drhtao je od studeni. Nije želio ni misliti na mogućnost da Evangeline negdje pati.
U daljini je ugledao Bruklinški most, osvijetljen reflektorima. Sjetio se Evangelinine
sentimentalne vezanosti za most. Prisjećao se njezina profila dok ih je vozila od
samostana prema gradu, dijeleći s njim sjećanja na djetinjstvo i šetnje s ocem.
Čistoća njenih osjećaja i tuga u glasu stvarale su mu bol u srcu. Naravno, vidio je
most bezbroj puta, no sada je taj prizor imao neizrecivo osobno značenje.
Pogledao je na sat. Bilo je već gotovo pet sati ujutro i na nebu iznad mosta se
počelo daniti. Grad je izgledao jezovito mirno. Tu i tamo preko ograde mosta
bljesnuli bi farovi taksija, razbijajući mag ličastu tamu. Na hladnom zraku
isparavale su se tople pare. Most se uzdizao moćan naspram zgrada u pozadini.
Na trenutak je samo zurio u zdanje od čelika, betona i granita.
Osjećajući se kao da je stigao na cilj koji nije izabrao, upravo se spremao okrenuti
natrag prema Gabriellinoj zgradi, kada je na visini spazio neko kretanje. Pogledao
je gore. Na zapadnom je tornju, raširenih krila, stajalo jedno od stvorenja. Na
slabom svjetlu zore mogao je raspoznati tek treperavu eleganciju krila. Biće je
stajalo na rubu tornja kao da proučava grad. Primijetio je nešto čudno u njegovu
izgledu. Dok su ostali bili veliki viši i snažniji od ljudi ovo je bilo sićušno. Gotovo
daje izgledalo krhko pod svojim velikim krilima. S divljenjem je promatrao kako širi
krila, pripremajući se za let. Kada je stupilo na rub tornja, umalo je ostao bez
daha. Taj čudovišni anđeo bila je Evangeline.
Prvi poriv bio mu je da je zazove imenom, ali nije mogao. Bio je preplavljen
užasom i otrovnim osjećajem izdaje. Evangeline ga je prevarila, i što je bilo još
gore, svima im je lagala. Okrenuo se u gađenju i potrčao dok mu je u ušima šumila
krv, a srce snažno lupalo.
Pluća mu je žario ledeni zrak. Nije mogao odrediti je li uzrok boli u prsima bila
hladnoća ili gubitak Evangeline.
Neovisno o svojim osjećajima, znao je da mora upozoriti angelo loge. Gabriella mu
je jednom rekla je li moguće da je to bilo jučer ujutro? ukoliko odluči postati
jedan od njih, više nema povratka. Sada je shvaćao daje bila u pravu.
Zapadni toranj Bruklinškog mosta, između Manhattana i Brooklyna, New York City
Evangeline se probudila prije nego je sunce izašlo. Glava joj je počivala na mekim
krilima. Bila je još smetena od spavanja; nadala se da će ugledati poznate
predmete u svojoj sobi u Samostanu Sv. Ruže uškrobljene bijele plahte, malu
drvenu komodu te u kutu prozora rijeku Hudson. No kada je pogledala na
zamračeni grad, odmatajući krila nalik na veliki purpurni ogrtač, odjednom se
sjetila što se dogodilo. Spoznala je tko je, znajući da se više nikada neće vratiti
starom načinu života.
Pogledavajući dolje, da je nitko ne vidi, popela se granitnim rubom tornja. Vjetar
joj je podigao krila, zviždeći kroz njih i puneći ih poletom. Na tako velikoj visini
činilo joj se kao da se čitav svijet nalazi pod njenim nogama i na trenutak zatreperi
od uzbuđenja. Let je za nju bio nešto novo, pad se činio beskonačnim. Međutim,
kada je duboko udahnula i poletjela, znala je da je krila neće iznevjeriti premda joj
se srce popelo u grlo. Ne osjećajući težinu, vinula se usu sret struji ledena zraka.