Professional Documents
Culture Documents
Dimitrije Stanković - Dnevnik Usamljenog Dečaka
Dimitrije Stanković - Dnevnik Usamljenog Dečaka
2
I glava MATT HANKS
3
uživaju u novcu i luksuzu koji su postigli ko
zna na koji način. Nikad se nisam drogirao.
Nisam ni pio za razliku od svojih roditelja.
Znao sam da se opustim na drugi način.
S’vremena na vreme igrao sam fudbal ili
košarku sa ortacima iz kraja. Iskreno, ljudi
me nikada nisu voleli. Mrzeli su moju
slobodu, način na koji govorim, moju
prljavu i pocepanu odedu, moje
ponašanje. Izbegavali su me... A ja sam
maštao o boljem životu. O tome da jednog
dana imam svoj dom, svoju porodicu,
parče hleba, ali.... izgleda da mi se taj san
nikada nede ostvariti. Rodjen sam da
budem propalica koja de bez igde ikoga
umreti sama na ulici. To je bilo moje
mišljenje.
4
ostalih nije pobegao od mene, nije me
posmatrao sa gadjenjem, niti je mrzreo
način mog ponašanja, mog govora, moju
odedu, pocepanu i prljavu... Ved mi je
prišao i pružio ruku. Bio je to Matt Hanks.
Siromašan čovek koji je živeo u jednoj
maloj kudi pored starog mosta koju je
dobio od rodjaka iz Amerike. On je ustvari
bio prvi čovek koji mi je pružio pomod, a
da za uzvrat nije tražio ništa. Našao mi je
smeštaj. Neka zapuštena baraka. Nije bilo
to ništa posebno, ali sam bar imao svoj
prostor, mesto gde mogu da odmorim, i
prespavam... Bar toliko... Više nisam bio
onako prljav i pocepan. Matt mi je nabavio
i odecu. Zahvaljujudi njemu imao sam i
dovoljno hrane za svoj bedni život. Istina,
da nije bilo njega sigurno bih sada bio
mrtav.
5
II glava HELENA
6
puta nedeljno vradali bismo se zajedno iz
škole. Tada bi mi ona pričala o tome kako
bi volela da ode odavde. Uživao sam u
šetnji sa njom. Znao sam da nikad nedu
imati šanse kod nje. Njeni su dobro
zaradjivali i imala je sve što poželi, sve ono
o čemu sam ja mogao samo da sanjam.
Nekoliko puta mi je donela neke stare
stvari njenog oca. Bio sam joj jako
zahvalan na svemu. Kada bih bio tužan
dovoljan je bio samo njen pogled pa da
ponovo budem kao pre. Uvek mi je prijalo
njeno prisustvo, i nisam mogao da
provedem dan, a da je ne vidim.
7
i ostali? Zašto ja ispaštam zbog njih? Ko
zna... da je sve bilo drugačije, ispravno i
normalno, možda mi Helena ne bi bila
tako daleka, tako nedodirljiva... Mučilo me
je to što živim na ovaj način.Matt mi je
jako pomogao, i trudio se da mi bude
bolje, ali stalno sam se pitao da li bi bilo
drugačije da su moji roditelji živi ...
8
Autobus ponovo kasni. Na stanici je gužva.
Sva ova lica izgledaju čudno, zabrinuto...
Svima se negde žuri. Sanjiva lica, umorne
svesti cekaju prevoz. Tada se začuo glas
čoveka koji je verovatno radio na stanici.
Rekao nam je da autobus nede dodi zbog
velikog nevremena koje je zadesilo naš
grad. Masa ljudi se je pobunila. Mada niko
nije mogao da uradi ništa. Svi su morali da
krenu pešaka, svako svojim putem do
odredišta koje se jednim imenom naziva
„obaveza“. Treba mi nekoliko sati da
stignem do škole. Sigurno du zakasniti na
čas. Nastavnik de me prebiti zbog toga
iako nisam ja kriv, ali... Odjednom, ispred
mene pojavi se automobil. Zbog medave i
vetra koji mi je šibao obraze nisam odmah
video koja je marka automobila. Mercedes
crne boje sa cudnom registracijom stajao
je ispred mojih nogu. Za volanom sedeo je
9
čovek u crnom odelu. Na glavi je imao
šešir sličan jednom koji sam video na filmu
o nekom bogatašu. Odjednom vrata se
otvoriše, a glas iz automobila mi reče:
10
nule. Pitam se kako je onima koji su
nastavili pešaka.
11
Živeo je sam. Po svemu sudedi sigurno u
nekoj ogromnoj vili.
12
Zahvalio sam mu se još jednom na vožnji,
zatvorio vrata automobila, i zatim potrčao
kako ne bih zakasnio na čas. Čim sam ušao
u školu odmah sam spazio Helenu,
najlepšu devojku koju sam ikada sreo.
Prošao sam pored nje i osetio miris njene
duge plave, talasaste kose. Odjednom mi
se zamutio vid. Nisam video ništa sem nje.
U dugom, plavom kaputu stajala je u
hodniku i smejala se zajedno sa svojim
drugaricama. Bila je najlepša od svih.
Zabacila je kosu preko ramena i krenula ka
meni. Srce je počelo ubrzano da lupa,
nešto se steglo u grlu i nisam mogao da se
pomerim.
13
III glava ČAS FIZIKE
14
drugom. Nikad se ne zna na čemu si sa
takvim bolesnim ljudima.
15
ne ispred običnog zelenog komada drveta
koji je služio za pisanje. Stao sam ispred
table i osetio jak udarac u ledja. Batine
sam bar uvek umeo da osetim. Prišao sam
tabli sa kredom u ruci. Bilo mi je rečeno da
napišem neku formulu za koju sam prvi
put čuo. Ved sam zamišljao kako me bije
štapom. Dutao sam. Nisam znao šta da
kažem. Onda je on počeo da viče na mene,
da me vredja i na kraju da me udara
štapom u glavu. Nisam više mogao da
trpim ovakvo ponašanje. Počeo sam da se
preznojavam, a onda sam ga udario. Ne
znam odakle mi hrabrosti za to. Sigurno
sam tako reagovao u besu. Udario sam ga
toliko jako da sam polomio zglob šake.
Pao je pored katedre i počeo da jauče kao
mala beba. Djaci su počeli da se smeju.
Učionica je brujala od smeha. U istom
trenutku bio sam uplašen i ponosan na
16
sebe. Osetio sam jak udarac u potiljak.
Probudio sam se u direktorovoj kancelariji.
17
maltretiranja učenika. Ja sam izbačen iz
škole zbog nedoličnog ponašanja.
18
pogledao školu i svoje drugove... Više se
nikad nedu vratiti ovde.
19
Jutro je. Grad je umiven nekom svežinom.
Sinod je duvao neki strašan vetar i oblaci
su se gotovo spojili sa zemljom. Bilo je šest
sati kada sam čuo galamu. Neko je počeo
da udara u vrata barake. Udarao je toliko
jako da ih zamalo nije polomio. Ustao sam
iz kreveta i potrčao da otvorim pre nego li
se raspadne moj mali „dom“. Ispred vrata
je stajao čovek u radničkom odelu:
20
da radim. Rečeno mi je da ukoliko ne
izađem iz barake za manje od dvadeset
minuta da de dodi policija po mene. U
plastičnoj kesi stavio sam šal koji sam
dobio od Helene, jedne farmerice, jedine
koje sam imao, i džemper koji mi je isplela
majka dok je još bila živa. To je jedina
stvar koju sam imao od nje. Očiju punih
suza pogledao sam svoj „dom“ i otišao.
Nisam imao više šta tu da tražim. U tom
trenutku mi ništa nije padalo na pamet.
Potražio sam Matt-a.Nije uspeo da
odgovori ljude da me isele.Nisam imao
gde.Matt je ziveo u jednosobnoj kudi u
kojoj nije imalo dovoljno mesta ni za
njega. Šetao sam ulicama. Padao je sneg.
Iz plastične kese izvukao sam šal, omotao
ga sebi oko vrat, seo na stepenik nekog
bara i počeo da plačem. Prolaznici su me
zbunjeno gledali. Niko nije znao razlog
21
zbog kog plačem, ali izgleda da nikog nije
ni bilo briga. Prolazili su pored mene i niko
nije ni pitao šta mi je... Čizme koje sam
nosio bile su skroz pocepane. Noge su mi
bile mokre i morao sam da se sklonim
negde... Ali gde? Nod sam proveo na
pločniku pokriven nekim starim novinama.
Ujutru sam otrčao do pošte. Prišao sam
šalteru broj pet i plačudi zamolio ženu koja
je radila na tom šalteru da mi dozvoli da
obavim telefonski razgovor koji nede
trajati duže od dva minuta. Pustila me je u
kabinu sa telefonima. Ruke su mi drhtale
od hladnode.
22
Bilo je to ime čoveka koji me je onog dana
kada nije bilo prevoza do škole odvezao
svojim crnim mercedesom. Našao sam
njegovu visit kartu u zadnjem džepu svojih
pocepanih pantalona. Tada nisam znao da
li je u redu to što sam ga pozvao. On mi je
rekao da kad god mi nešto treba mogu da
mu se obratim. Da li de mi pomodi?
23
Na stanici je bila velika gužva. Seo sam na
jednoj drvenoj klupi i spustio pogled...
Buljio sam u zemlju, i u jednu plastičnu
času od jogurta koja je ležala tu. Bacio sam
pogled na veliki sat koji je bio iznad moje
glave. Bilo je tačno osam sati. Baš kada
sam pomislio da Pol nede ni dodi, ispred
mojih nogu parkirao se onaj isti crni
mercedes.
24
čašama. Po prvi put u svom životu sam
sedeo za stolom prekrivenim belim
stoljnjakom, jeo iz pozladenog tanjira, pio
iz visoke čaše i koristio svilenu maramu
kako bih obrisao usta. Nisam pripadao
ovom društvu, ali jako mi je odgovarao
njihov način života.
25
uplašen. Vozio sam se sa čovekom koga
poznajem svega jedan dan.
26
nemogude...izgledalo je kao da sanjam. Ali
nisam sanjao. Bila je to stvarnost, moja
stvarnost, prva koja mi se dopala u mom
životu.
27
začuo se zvuk sirene. Sišao sam dole, ušao
u automobil, i uživao u vožnji. Put do
fabrike nije bio duži od dvadeset minuta.
Kada smo stigli Pol me je čekao ispred
kapije iznad koje je velikim slovima pisalo
„BOOT TRANS“. Moje prvo radno mesto.
28
svoj ddeparac, svoj vredno i pošteno
zaradjeni novac.
V glava NATALI
29
devojčica sa plavom kosom bila je nešto
najlepše što sam sreo. Izgledala je
zavodnički za svojih sedamnaest godina.
Planirao sam da joj pridjem, ali nikad
nisam imao priliku, sve dok je jedne večeri
nisam sreo u gradu. Bila je sa drugaricama.
Prišao sam joj bez ikakvog problema i
prethodnog razmišljanja.
30
posle škole. Uzgred, ja sam Natali, ali
ti to ved znaš.
31
oči bacio sam pogled na časovnik koji je
stajao na nodnom stočidu pored kreveta.
32
VI glava MATT-OVA SMRT
33
Medjutim Matt nije bio kod kude.
Razočaran krenuo sam ka motelu. Ispred
motela je bila neka gužva. Nekoliko
policijskih automobila i kola hitne pomodi
bili su parkirani tačno ispred ulaznih vrata
motela. Ljudi su stajali na trotoaru i
medjusobno šaputali nešto. Pitao sam
jednog prolaznika šta se desilo.
34
ga poznajem. To je bio Matt. Izgledalo je
kao da spava. Nisam mogao da
poverujem. Nisam ništa progovorio, a
policajac mi je rekao da udjem u stan.
Ležao sam na krevetu i plakao kao malo
dete kada mu silom otmete igračku.
Plakao sam i sedao se trenutaka
provedenih sa Matt-om. On mi je bio i
otac i majka. On me je podigao na noge,
davao mi korisne savete... On je bio tu
onda kada mi je bio potreban. Sada sam
potpuno sam. Ko de sada da mi drži ruku
govoredi da je de sva biti u redu? Ko?
35
Podne je prošlo. Morao sam da odem do
škole da sačekam Natali. Ispred škole sam
stigao tačno u trenutku kada je zvonilo.
Deca su jurila smejudi se kroz školsko
dvorište. Nije mi bilo do smeha. Jedva sam
čekao da Natali izadje i da krenemo. Eto i
nje. Usput sam joj ispričao šta se dogodilo
Matt-u. Celo veče smo pričali o
raznoraznim stvarima, a meni je u glavi bio
samo Matt. Uglavnom je ona pričala, a ja
sam je slušao, mada polovinu onog što je
rekla nisam ni čuo. Potom sam je ispratio
do kude i dogovorili smo se da se sutra
ponovo vidimo. Kada je krenula ka ulazu,
naglo se okrenula i poljubila me tako
jako... Uživao sam u poljupcu kao da nikad
više nedu poljubiti devojku u životu.
Nasmešila se, okrenula i zatvorila vrata
svoje kude. U isto vreme bio sam i sredan i
tužan. Dva potpuno suprotna osedanja
36
vladala su mnome. Bio sam sredan zbog
Natali, nove devojke u mom životu, ali
neprestano sam mislio na Matt-a.
37
brzo odigralo. Pomislio sam u sebi „Još
jedna nevina duša odlazi Bogu, da li sam ja
slededi?...“ Tada mi je prišla njegova sestra
koju nisam poznavao lično, ved mi je Matt
pričao o njoj u nekoliko navrata. Zahvalila
mi se što sam došao i otišla. Zadah joj je
zaudarao na rakiju. Verovatno je pila zbog
Matt-a. Nisam ni ja oklevao ved sam otišo
do najbližeg bara i naručio dupli viski.
Popio sam sve to u jednom gutljaju i
naručio još jedan. Posle desetinu čaša
odvukao sam se nekako do motela i bacio
se na krevet. Posle nekih sat vremena
probudio sam se i odmah otrčao do wc-a
da se ispovradam. Nije mi bilo dobro.
Previše sam popio i moj organizam nije
mogao da podnese toliko kuličinu
alkohola.
38
Neko je pokucao na moja vrata. Bio je to
čovek sa recepcije. Rekao mi je da imam
poziv. Natali...ona me je zvala. Dogovorili
smo se da se vidimo večeras. Treba da je
sačekam kod pekare u jedanaest sati.
Spustio sam slušalicu, a potom držedi se za
glavu uspeo da se nekako popnem do
sobe. Lezao sam kako bi mi prošlo vreme,
a zatim izašao ranije da se otreznim
šetajudi pre nego se nadjem sa Natali.
- Nisam.
- Jesi! Priznaj...
39
- U redu... jesam, ali...
40
kuhinje i vratila se sa flašom viskija. U dve
kristalne čaše sipala je viski i rekla:
- Da nazdravimo!
41
ubrzano da dišem od umora. Obukao sam
se i krenuo ka motelu. Natali je spavala.
Jako me je bolela glava, i stomak i opet
sam imao nagon za povradenjam. Samo
sam hteo da što pre stignem u motel.
42
jako zagušljivo. Otišao sam do apoteke po
lek koji je trebao da mi pomogne, a od tog
sranja koje su mi dali bilo mi je samo gore.
43
samo 10 EURA, pa sam kupio dve flaše
nekog bednog, jeftinog piva, i kesicu čipsa.
44
- Mike, kako si? Jesi li konačno
ozdravio?
- Jesam...
- Šta ti se dogodilo?
45
sam iz motela i otišao na groblje da
posetim Matt-a. Tmurnog pogleda,
gledao sam u njegov spomenik. Suze su
same krenule. Kroz glavu su mi prolazili
trenuci provedeni sa njim. Bio je dobar
čovek,uvek spreman da pomogne
ljudima u nevolji. Verovatno mu je bolje
''gore,, nego ovde. Ovde se je samo
mučio, a on to nije zaslužio. Ostavio
sam buket cveda pored spomenik i
krenuo ka gradu. Šetao sam se
sporednim ulicama. Grad je bio veoma
opasan. U to vreme vladala je droga
našim ulicama. Ubistva su se bukvalno
dešavala svaki drugi dan i to najčešce
zbog para ili droge. Tako je i Matt
nastradao. Užas!!!
46
čekao Natali, ali nje nije bilo pa sam se
zabrinuo.Otišao sam do recepcije da je
pozovem. Niko se nije javljao na telefon
pa sam odlučio da krenem pešaka do
stanice ne bi li je sačekao. Tamo sam
dobio infomaciju da danas nije bilo
prevoza zbog kvara na autobusu. Bilo
mi je čudno. Da nije otišla u školu
verovatno bi došla kod mene. Krenuo
sam ka centru nadajudi se da du da je
nadjem. Na trgu kod ogromne fontane
sedeli su neki momci i dve devojke.
- Natali???
- Mike... hej...
47
Upoznao sam se sa svima i ostao tu
ostatak večeri. Pričali smo o svemu... Bilo
mi je baš lepo i jako mi se svidelo Nataliino
društvo. Druženje sa njima mi je bilo
zanimljivo. Svako veče smo se okupljalji na
trgu, pevali, pili, pričali. Tako sam
provodio dane. Ujutru na posao, a nodu sa
njima na trgu. Ponekad bismo Natali i ja
ostajali sami u motelu. Hmmm...
48
VII glava NEKI ČUDAK IZ BARA
49
je mindjušu u levom uhu. On je pio votku.
Posle desetak minuta smo se upoznali i tip
je počeo da mi priča svoju životnu priču
koja se nije mnogo razlikovala od moje.
Osim što je on imao svoj stan u kome živi
sa majkom. Zapili smo se, razgovarali
satima i smejali se ko ludi. Ponod je prošla.
Krenuo sam kudi, jer sam morao ujutru na
posao. Za mnom je krenuo i tip koji je cele
nodi pio sa mnom. Ulica u kojoj se nalazio
bar bila je osvetljena samo jednom
uličnom svetiljkom pa se skoro ništa nije
videlo. Onda sam začuo taj glas. Okrenuo
sam se, a onaj isti lik sa kojim sam
razgovarao satima stajao je ispred mene
sa nožem u ruci.
- Baci mi torbu.
50
stomak...još jednom, pa još jednom...
Ležao sam nemodan u lokvi krvi. Samo
sam čuo njegove korake... kako se polako
udaljava od bara... Koraci su se čuli sve
tiše i tiše... zatim je istrčao čovek iz bara i
počeo da viče: „Ubistvo, ubistvooo!!!...“.
Izgubio sam svest.
51
Nisam mogao ni da govorim. Samo sam
klimao glavom... Verovatno me ništa nije
razumeo. Doneo mi je brdo voda i sokova,
i zatim otišao. Obedao mi je da de se
vratiti. Došla je i Natali. Sva u suzama
postavljala mi je pitanja kao i Pol. Nisam
mogao da govorim. Držala me je za ruku i
plakala. Sada sam bio siguran da joj ipak
značim. Stalo joj je do mene. I ja sam nju
zavoleo...
52
Natali je svake večeri ostajala sa mnom
dok ne zaspim jer je verovatno bila
uplašena zbog svega što se dogodilo.
53
red na mene. Nerazmisljajudi u pijanom
stanju povukao sam prvi dim....
54
sam strašne tripove od heroina. Zato i
nisam hteo da nastavim da uzimam to
sranje.
55
kupio solidan automobil i vozikao se sa
Natali po ulicama Amsterdama.
56
počnem da prodajem stvari iz kude kako
bih obezbedio novac za kokain. Prodao
sam i automobil.
57
Pol je pokušavao da dodje do mene ali
sam ja uvek kada me je zvao eskivirao
njegov poziv. Na posao više nisam ni išao.
Prodao sam skoro sav nameštaj iz kude
kako bih kupio drogu. Retko sam pio, sada
me je samo zanimala droga i ništa više.
Natali sam zaboravio jer sam znao da je
više nikada necu videti a i Matt-ov grob
sam retko posedivao. Ponekad bih otišao
do groba... sa flašom u ruci seo bih pokraj
spomenika i pričao... Pričao sam ponekad i
po dva sata, kao da me neko sluša... kao
da je Matt tu, pored mene, ziv...
58
bio sam toliko uradjen da sam završio u
bolnicu.Ubrzo je došao i Pol. Nije bio
toliko ljut koliko je bio razočaran i uplašen.
Počeo je nešto da govori ali sam ja ubrzo
izgubio svest tako da se ničega ne sedam...
znam, stajao je tu, nada mnom i... ostalo
se sve izbrisalo... Iz bolnice direktno su me
avionom prebacili na neku kliniku u
Francuskoj... Ne sedam se u kom gradu se
nalazila ali znam da je sve to platio Pol. Bio
sam na lečenju. U toj bolnici sam proveo
više od pola godine. Pol je dolazio stalno.
Bilo me je stid... posle svega što sam mu
uradio čovek se i dalje zalagao za mene.
Očigledno nije hteo da završim kao moji
roditelji, nisam ni ja hteo ali eto....
59
dane, sate i munute... Jedva sam čekao da
izadjem... i... najzad, došao je i taj dan...
60
stvarima. Čovek je baš znao da te
posavetuje....
61
- Znam. I ona se „skinula“... tu je u
gradu. Video sam je skoro, baš me je
pitala za tebe.
62
- Stvari su ti ved u kudi. Kupio sam ti
sve najpotrebnije. Dosta sam para
bacio na tebe Mike sada des morati
nešto i da mi obecaš.
- Recite mi?
- Obedavam!!
- U redu...
63
- A sada Mike, idi kudi i odmori se.
Svakog jutra du ja lično dolaziti po
tebe automobilom.
- Mike!
- Natali!
64
Zagrlio sam je tako snažno da ni grom ne
bi mogao da nas razdvoji. Ljubili smo se
bez prestanka. Bio sam presredan.
65
XI OD POČETKA
66
Pol je bio čovek u godinama, nije imao ni
decu ni ženu. Živeo je sam, ali je bio
mnogo dobar čovek i pomogo je mnogim
ljudima.
67
pamet, naravno ni alkohol. Uspeo sam i
cigarete da ostavim. Nisam želeo da živim
sa porocima. Godinu dana kasnije Natali je
završila srednju skolu pa je otac zaposlio u
nekoj firmi na kraju grada čiji je vlasnik bio
neki dobar prijatelj njenog oca.
68
roditelji su bili kulturni ljudi, veoma
pametni, edukovani. Pol ih je
impresionirao pričom o meni. Govorio im
je da sam veoma dobar momak. Da sam
vredan i poslušan. Njen otac je stalno
postavljao neka pitanja Polu na kojima je
on tako vešto odgovarao kao da je u
nekom kvizu. Pol je bio rodjen za takve
stvari. Ubrzo smo završili sa večerom i
vreme je bilo da krenemo kudi. Zahvalio
sam se njenim roditeljima na večeri, kao i
Pol i krenuo. Kada smo stigli zamolio sam
Pola da udje na šolju kafe ili čaja. Nije me
odbio. Sedeli smo i razgovarali. Nikada mi
nije bilo dosadno pored takvog čoveka.
Uvek je znao da me nasmeje do suza, a
ponekad i da me izgrdi zbog loših stvari
koje sam radio. Skoro cele nodi smo pričali
o meni. Rekao mi je da ujutru nede dolaziti
po mene, i da ostanem da spavam i otišao
69
kudi. Probudilo me kucanje na vratima.
Bila je to Natali, sva sredna skočila mi je u
zagrljaj. Rekla mi je da su njeni roditelji
odobrili nasu vezu i da bi najbolje bilo da
počnemo da planiramo venčanje.
70
Nod je tako brzo prošla. U mojoj kudi ostali
smo samo Pol, Natali, njeni roditelji i ja.
Njen otac je izgovorio sledede reci:
71
fabriku da Pol uzme neku dokumentaciju.
Ja sam ga sačekao ispred u kolima. Posle
nekih pet minuta Pol je istrčao iz fabrike i
brzo uleteo u automobil. Povikao je:
72
Natali i bebu. Ušao sam u sobu i video
premorenu Natali kako pokušava nešto da
mi kaze. Prišao sam joj i ona mi je rekla:
Volim te!!!
73
Posle nekog vremena saznao sam da Pol
ima neizlečivu bolest. Sve vreme je to krio
od mene. Posle nekoliko nedelja Pol je
preminuo u gradskoj bolnici. Kada sam
saznao nisam mogao da se smirim. Došlo
mi je da polomim sve. Plakao sam i nisam
mogao da razumem zbog čega mora tako
da bude. Imao sam skoro dvadeset i dve
godine i znao sam mnoge stvari o njemu.
Bio mi je kao otac. Sve mi je govorio. Uvek
je znao da me oraspoloži njegovim šalama.
Bio je veoma dobar čovek. Na njegovoj
sahrani bilo je mnogo ljudi. Bili su tu veliki
biznismeni, klijenti, ljudi kojima je Pol
dosta toga pomogao u životu, lekari,
direktori, nastavnici... Teško sam podneo
sve to. Nedostajao mi je. Nisam imao sa
kim da razgovaram, ponekad sam dutao i
razmišljao o njemu, vradao trenutke
provedene sa njim. Dve nedelje kasnije,
74
dobio sam poziv za čitanje Polovog
testamenta. Nisam znao ni da je napisao
isti, čovek je tačno znao šta de se desiti.
Otišao sam i prodelavi čovek u odelu je
poceo da čita. U testamentu je pisalo:
75
- Tu sam!
76
Mali Stiven je napunio godinu dana.
Proslavili smo i njegov prvi rodjendan. Bilo
je tako divno dete, sa velikim plavim
ocima.Više je ličio na Natali nego na mene.
Samo sam znao da de biti snalažljiv kao
njegov otac kada bude odrastao. Nisam
imao veliki posao oko fabrike. Pladao sam
ljude koji su sve to završavali umesto
mene. Želeo sam da što više vremena
provedem sa sinom i da mu dam
roditeljsku ljubav, ono što ja nikada nisam
dobio. Natali je bila veoma nervozna zbog
posla. Stalno su je zvali da ide da radi, i
tamo bi nekada ostajala do jutra i dolazila
bi kuci premorena. Rekao sam joj da da
otkaz kako bi se posvetila više detetu.
Poslušala me je. Imali smo dovoljno
novca... Fabrika mi je donosila veoma
dobru zaradu. Plus novac koji mi je Pol
ostavio. Mali Stiven je progovorio. Prva
77
reč koju je izgovorio bila je ''Tata,, pa
onda ''Mama,,. Natali je bila malo
ljubomorna na to. Ponekad je u šali
govorila kako de Stiven da bude isti kao ja
kada odraste. Bili smo presredna porodica.
78
bolnicu. Baš u tom trenutku lekari su se
borili za Stivenov život. Sedeo sam ispred
sale za operaciju i držedi se za glavu
plakao. Nisam mogao da se smirim, jer je
ovo bio šok za mene. Plakao sam i dalje.
Odjednom je izašao doktor i rekao mi:
79
Popeo sam se na zgradu koja je bila u
centru grada. Više nisam imao volje da
živim. Sve sam izgubio u životu. Porodicu,
prijatelje, roditelje.... Sve, baš sve. I šta de
mi sav taj novac i luksuz??? Nije mi više
stalo ni do čega. Rešio sam da skočim sa
zgrade, jer ionako nisam više imao
potrebu za životom. Zapisao sam zadnje
reči u ovom dnevniku koji pišem od svoje
sedamnaeste godine i time završio svoj
život. A korice ove knjige oznacavaju
početak i kraj moj čudnog, nepravednog
života.
80
81