Okretaj ključa

Ruth Ware
.
Naslov izvornika: The Turn of the Key
 .

Za lana, s puno više ljubavi nego što riječi mogu

izraziti
 3. rujna 2017.
Dragi gospodine Wrexham, znam da me ne
poznajete, ali mi morate pomoći, molim Vas, molim
Vas i preklinjem, pomozite mi
 3. rujna 2017.
Zatvor Njezinog Veličanstva Charnworth

Dragi gospodine Wrexham, ne poznajete me, ali

možda ste nešto o mojem slučaju čitali u novinama.
Pišem Vam jer Vas moram zamoliti
 4. rujna 2017.
Zatvor Njezinog Veličanstva Charnworth

Dragi gospodine Wrexham, nadam se da sam

odabrala pravi način da Vam se obratim.
Nikad prije nisam pisala odvjetniku.
Prvo Vam moram reći da shvaćam da je ovo
neuobičajeno. Znam da sam Vam se trebala obratiti
preko svojeg pravnog savjetnika, ali on je
 5. rujna 2017.
.

Dragi gospodine Wrexham

jeste li Vi otac? Nečiji ujak? Ako jeste, molim
Vas da mi dopustite da Vam se obratim s molbom
 .
Dragi gospodine Wrexham, molim Vas,
pomozite mi. Nisam nikoga ubila.
 7. rujna 2017.
Zatvor Njezinog Veličanstva Charnworth

Dragi gospodine Wrexham,

ne možete niti zamisliti koliko sam puta
započela pisati ovo pismo i zatim zgužvala tu
papazjaniju koju sam proizvela, ali shvatila sam da
za ovo ne postoji čarobna formula. Nema načina da
Vas NATJERAM da se pozabavite mojim slučajem.
I zato ču se potruditi što bolje mogu da Vam
podastrem činjenice. Bez obzira koliko to dugo
trajalo, bez obzira koliko seja tu zapetljam, samo
ću nastaviti pisati i iznijeti istinu.
Zovem se... Evo, tu se odmah zaustavljam jer
želim ponovno poderati stranicu.
Jer ako Vam kažem svoje ime, znat ćete odmah
zašto Vam pišem. O mojem slučaju pisale su sve
novine, moje ime bilo je u tolikim naslovima, moje
izbezumljeno lice gledalo je sa svake naslovnice – a
baš svaki članak insinuirao je da sam kriva na tako
jasan način da se to gotovo može smatrati
nepoštovanjem suda. Ako Vam kažem kako se
zovem, osjećam s jezivim strahom da ćete me
otpisati kao propao slučaj i baciti moje pismo. Ne
bih Vas zbog toga osuđivala, ali lijepo Vas molim –
prije nego što to učinite, ipak me saslušajte.
Mlada sam žena, imam dvadeset sedam godina
te, kao što možete vidjeti iz adrese pošiljatelja,
trenutno se nalazim u Charnworthu, škotskom
zatvoru Njezinog Veličanstva. Nikad nisam primila
nečije pismo iz zatvora i ne znam kako izgledaju ta
pisma kad ih netko konačno dobije, ali vjerojatno
Vamje bilo jasno gdje i kako trenutno živim i prije
nego što ste otvorili ovu omotnicu.
Ono što vjerojatno ne znate jest da su me
zadržali u istražnom zatvoru.
A ne možete baš nikako znati da sam nevina.
Znam, znam. Svi oni to kažu. Sve osobe koje
sam ovdje susrela, sve su nevine – barem dok ih
slušaš. Ali u mojem slučaju to je istina.
Možda ste naslutili što dolazi sljedeće. Pišem
Vam da Vas zamolim da me zastupate na sudu kao
moj pravni savjetnik-odvjetnik.
Shvaćam da je ovo neuobičajeno i da se
okrivljeni ne bi trebali na ovaj način obraćati
odvjetnicima. (U prethodnim verzijama ovoga
pisma, nazvala sam Vas vrhunskim advokatom1 –
o pravu ne znam baš ništa, a još manje o škotskom
pravnom sustavu. Sve što znam, pa tako i Vaše
ime, saznala sam na ovaj ili onaj način od drugih
žena s kojima sam u zatvoru).
Meni su već dodijelili pravnog savjetnika –
gospodina Gatesa – a ako sam dobro shvatila, on bi
mi morao pomoći da pronađem odvjetnika za svoj
slučaj. No, on je istovremeno i osoba zbog koje sam
ovamo dospjela. Nisam gaja izabrala, policija mi ga
je dodijelila kad sam se napokon dovoljno uplašila
i sabrala, toliko da sam zašutila i počela odbijati

1 U izvorniku protagonistica ističe da ga je greškom umalo nazvala

barristerom, stoje engleski naziv za odvjetnika, za razliku od škotskog
termina advocate, kako bi istaknula svoje kulturološko nepripadanje
i lošije poznavanje škotskog pravnog sustava (op. ur.).
odgovarati na pitanja dok mi ne pronađu
odvjetnika.
Mislila sam da će mi on pomoći da sve
objasnimo, da će mi pomoći izložiti svoju stranu u
ovom slučaju. Ali kad je napokon došao – ne znam,
ne mogu Vam to objasniti. Sve je odjednom postalo
još gore. Nije mi dopuštao da bilo što kažem. Svaki
put kad sam pokušala nešto reći, on bi se ubacivao
rečenicom: „Moja klijentica u ovom trenutku nema
komentara.1' Na taj sam način ispala još i više
kriva nego dotada. Kad bih samo mogla sve
objasniti, čini mi se da nikad ne bi došlo do svega
ovoga. No činjenice su se nekako u mojim ustima
izvrtale, a policija je sve što sam rekla pretvorila u
nešto strašno loše što me inkriminira.
Ne radi se o tome da gospodin Gates nije čuo
moju stranu priče. Naravno da jest, ali nekako –
Bože moj, koliko je to teško objasniti u pismu. On
je doista sa mnom sjedio i razgovarao, ali kao da
me nije slušao. Ili kada me i slušao, nije mi
vjerovao. Svaki put kad bih mu pokušala reći što
se zaista dogodilo i kad bih krenula od početka, on
bi me prekinuo i sasjekao sa svojim pitanjima koja
bi me sasvim zbunila i moja je priča postajala sve
zamršenija, toliko da sam mu poželjela viknuti u
lice da začepi jebenu gubicu.
A on se neprestano vraća na ono što je
zabilježeno u zapisniku te prve stravične noći u
policijskoj stanici, dok su me mučili i mučili pa sam
napokon rekla – o Bože, ni sama ne znam što sam
im rekla. Zao mije, sad sam se i rasplakala. Zao mi
je što ćete primiti listove papira s tragovima suza.
Nadam se da ćete uspjeti pročitati moj rukopis i na
mjestima gdje su mrlje.
Ono što sam rekla, ono što sam im tada rekla,
ne mogu sada nikako izbrisati. To mi je jasno. Sve
imaju na svojim vrpcama. I to je loše – to je jako
loše. Zato što je to na koncu ispalo krivo. Osjećam
da bi sve bilo drugačije kad bih samo dobila šansu
da izložim konačno svoj slučaj nekome tko bi me
doista saslušao... razumijete li što želim reći?
O moj Bože, možda i ne razumijete. Nikada
zapravo niste bili ovdje. Nikada niste sjedili za
stolom toliko iscrpljeni da se samo želite na njega
srušiti, toliko prestrašeni da Vam se povraća, a
policija Vas samo nastavlja ispitivati i postavljati
još pitanja sve dok više i ne znate što im govorite.
Ali rekla bih da se na koncu sve svodi na jedno.
Ja sam bila dadilja u slučaju Elincourt,
gospodine Wrexham.
I nisam ubila to dijete.
 .

Počela sam Vam pisati prošle noći, gospodine

Wrexham, a kad sam se ujutro probudila i vidjela
sve one zgužvane papire u kojima Vas svojim
rukopisom preklinjem za pomoć, prvi instinkt mi je
bio da to sve poderem i krenem ispočetka, kao što
sam činila već desetak puta prije. Željela sam pisati
sabrana, hladnokrvna, mirna – i željela sam sve
izložiti tako jasno da i Vi sve jasno shvatite. A
umjesto toga sam se rasplakala nad listom papira
u lavini protuoptužbi.
Onda sam pročitala sve što sam napisala i
pomislila, ne. Ne mogu opet počinjati iznova.
Moram samo nastaviti.
Sve ovo vrijeme ponavljam sama sebi: Kad bi mi
netko samo dopustio da si sredim misli i nekako
posložim svoju stranu priče, bez prekida, možda bi
se ova jeziva situacija ipak raščistila.
I evo me sada tu. To mi je šansa, zar ne?
U Škotskoj čovjeka mogu držati u istražnom
zatvoru 140 dana prije početka suđenja. Iako je tu
ijedna žena koja je čekala gotovo 10 mjeseci. Deset
mjeseci! Znate li Vi, gospodine Wrexham, koliko je
to dugo? Vjerojatno mislite da znate, no ja ću Vam
još predočiti. U njezinu slučaju to je 297 dana.
Propustila je Božić sa svojom djecom. Propustila je
sve njihove rođendane. Propustila je Majčin dan i
Uskrs i prvi dan škole svoje djece.
 297 dana. A datum početka suđenja i dalje
pomiču.
Gospodin Gates tvrdi da se početak mojeg
suđenja neće toliko čekati zbog medijskog interesa,
ali ne vidim kako on može oko toga biti siguran.
Ma u svakom slučaju i 100 dana, 140 dana, 297
dana... to je jako puno vremena za pisanje,
gospodine Wrexham. Puno vremena za razmišljanje
i prisjećanja i pokušaje da shvatiš što se točno
dogodilo. Jer toliko je toga što ne znam, ali postoji
i nešto što točno znam. Nisam ubila tu malu
djevojčicu. Nisam. Ma koliko policija grčevito
pokušavala izvrtati činjenice i krivnju svaliti na
mene, to ipak ne mogu promijeniti.
Nisam je ja ubila. Što znači da je to učinio netko
drugi. I da je taj i dalje na slobodi.
A ja sam tu gdje jesam. I trulim.
Sad ću završiti jer ne želim da ovo pismo bude
predugo – Vi imate puno posla i naprosto ćete
prestati čitati.
Ali molim Vas, morate mi vjerovati. Vi ste jedina
osoba koja mi može pomoći.
Molim Vas, dođite me posjetiti, gospodine
Wrexham. Dopustite mi da Vam objasnim svoju
situaciju, to kako sam se zapetljala u ovu mrežu iz
noćne more. Ako itko može natjerati porotu da
shvati, to ste Vi.
Već sam Vas stavila na popis za propusnicu za
ulazak u zatvor – ili mi možete pisati ako imate
neka dodatna pitanja. Nije da ću nekamo otići. Ha
ha.
 Ispričavam se, nisam željela završiti sa
zafrkancijom. Ovo što mi se događa nije smiješno,
ja to najbolje znam. Ako budem osuđena, čeka me
–
Ne, neću. O tome ne mogu ni misliti. Ne u ovom
trenutku. Neću biti osuđena. Neću biti osuđena jer
sam nevina. Samo moram natjerati sve oko sebe da
to shvate. Počevši od Vas.
Preklinjem Vas, gospodine Wrexham, molim
Vas recite mi da ćete mi pomoći. Molim Vas da mi
odgovorite na ovo pismo. Ne želim zvučati
melodramatično, ali osjećam da ste Vi moja jedina
nada.
Gospodin Gates mi ne vjeruje, vidim to u
njegovim očima.
A mislim da biste mi Vi mogli povjerovati.
 12. rujna 2017.
Zatvor Njezinog Veličanstva Charnworth

Dragi gospodine Wrexham,

prošla su tri dana otkako sam Vam pisala i neću
Vam lagati: čekala sam Vaš odgovor sa srcem u
petama. Svaki dan kad stiže pošta, osjetim kako mi
se ubrzava puls zbog te moje bolne nade i, dosad,
svaki ste me put razočarali.
Žao mije. Ovo što sam napisala zvuči kao
emocionalna ucjena. Nisam to tako mislila.
Shvaćam sve. Vi ste prezaposleni, a prošla su samo
tri dana otkako sam Vam poslala svoje pismo, ali...
Valjda sam se napola nadala da je publicitet koji je
dobio moj slučaj barem nešto učinio za moju
uvrnutu popularnost – da ste zbog toga izabrali
pročitati upravo moje pismo između svih ostalih
koje, pretpostavljam, dobivate od klijenata i onih
koji bi željeli biti Vaši klijenti. I od luđaka.
Zar ne želite znati što se zapravo dogodilo,
gospodine Wrexham? Ja bih željela.
U svakom slučaju, prošla su već tri dana (jesam
li Vam to već napomenula?) i... iskreno, počinjem
se pribojavati. Nema se ovdje što raditi i ostaje nam
puno vremena za razmišljanje i nerviranje i
scenarije katastrofe koje počinjemo slagati u glavi.
Posljednjih nekoliko dana i noći nisam ništa
drugo ni radila. Brinula sam se da niste dobili moje
pismo. Brinula sam se da ga zatvorske vlasti nisu
ni proslijedile (smiju li oni to uopće, a da me prije
toga ne obavijeste? Doista ne znam). Brinula sam
se i da Vam nisam sve objasnila kako treba.
Ovo posljednje me noću držalo budnom. Jer ako
je to posrijedi, onda sam za to ja kriva.
Željela sam da pismo ostane kratko, brzo, ali
sada mi se čini da nisam smjela tako brzo stati.
Trebala sam u pismu iznijeti više činjenica, trebala
sam pokušati pokazati ZAŠTO sam nevina. Jer mi
ne možete samo tako povjerovati na riječ – to mi je
jasno.
Kad sam došla ovamo, sve te žene oko mene –
mogu s Vama biti iskrena, gospodine Wrexham –
činile su mi se kao neka druga vrsta... Ne radi se o
tome da mislim da sam bolja od njih. Ali za njih mi
se činilo... za sve njih mi se činilo da ovamo i
pripadaju. Čak i one uplašene, one koje se
samoranjavaju i one koje urlaju i lupaju glavom o
zid svojih ćelija i noću plaču. Sve one izgledaju... ne
znam ni sama... Izgledaju kao da ovamo pripadaju
s tim svojim blijedim, ispaćenim licima, čvrsto
skupljenom kosom i tim njihovim amaterskim,
izblijedjelim tetovažama. One izgledaju... iskreno,
izgledaju kao da su krive.
Alija sam drugačija.
Za početak, ja sam Engleskinja, dakako, ali to
mi ovdje nije pomoglo. Uopće ih ne razumijem kada
se razbjesne i počnu urlati te mi se unose u lice.
Najčešće uopće ni ne znam što njihov sleng znači.
A uz to sam i srednja klasa, i to se i vidi, na način
koji mi je teško odrediti, ali ipak, što se tiče tih
drugih žena, to kao da mi je napisano posred čela.
 I sad ono najvažnije – nikad prije nisam bila u
zatvoru. Mislim da nikad nisam ni upoznala nekoga
tko je bio u zatvoru prije nego što sam sama
dospjela ovamo. One imaju neke svoje tajne šifre
koje ne mogu odgonetnuti. Tim brzacima ja ne
znam broditi. Nisam uopće shvaćala što se događa
kad sam vidjela da je jedna žena drugoj nešto
tutnula na hodniku i zašto su iste sekunde čuvari
nahrupili urlajući. Ne mogu unaprijed ni naslutiti
da će doći do tuče, ne primjećujem tko je prestao
uzimati lijekove ili tko se spušta s narkomanskog
haja i tko bi se zato mogao početi ponašati luđački
agresivno. Ne znam prepoznati koga moram
izbjegavati. Ili one žene s permanentnim PMS-om.
Ne znam što trebam odjenuti i kako se moram
ponašati, zbog čega bi netko mogao na mene
pljunuti ili me udariti ili isprovocirati čuvare da se
na mene okome.
Zvučim drugačije. Izgledam drugačije. Osjećam
se drugačije.
A onda, jednoga dana, krenula sam u
kupaonicu i ugledala siluetu žene koja hoda prema
meni. Imala je čvrsto skupljenu kosu kao i sve
ostale, oči su joj bile kao krhotine granita, a lice
zgrčeno i bijelo. U prvom sam trenutku pomislila:
O moj Bože, ova izgleda zajebano, pitam se zastoje
ovdje završila. Moja sljedeća misao bila je da bih
možda trebala brzo pobjeći u drugu kupaonicu.
A onda sam shvatila.
Gledala sam u ogledalo na udaljenom zidu. Ta
sam žena ja.
 To je za mene trebao biti šok – jer sam shvatila
da se nimalo ne razlikujem, da sam samo još jedna
žena koju je usisao ovaj bezdušni sustav. No, na
neki čudan način, to mi je i pomoglo.
Još uvijek se nisam posve prilagodila i tu ne
pripadam. Još sam uvijek Engleskinja – a sve one
znaju zašto sam u zatvoru. A u zatvorima ne vole
ljude koji su povrijedili djecu, to vjerojatno znate.
Naravno da sam im rekla da to nije istina – to za
što sam optužena. Ali promatraju me onim
pogledom i znam što misle – svi ovdje govore to isto.
I znam, znam da sigurno i Vi to mislite. To sam
Vam zapravo htjela reći. Razumijem Vas ako ste
skeptični. Nisam uspjela uvjeriti niti policiju. Tu
sam bez mogućnosti jamčevine. Mora da sam kriva.
Ali to nije istina.
Imam točno 140 dana da Vas u to uvjerim. Sve
što moram reći je istina, zar ne? Moram krenuti od
početka i sve Vam izložiti jasno i mirno, dok ne
dođem do kraja.
A u početku je bio oglas.
 .

.
Sjećam se tog oglasa napamet, gotovo u
cijelosti. Najčudnije je što uopće nisam tražila
posao kada mi se ovaj oglas pojavio na Googleu –
tražila sam... ma zapravo sada i nije važno što sam
u tom trenutku tražila. Ali bilo je to nešto posve
drugo. A onda se to pojavilo – poput dara koji mi je
netko bacio u naručje tako nenadano da sam ga
gotovo ispustila.
Pročitala sam ga pažljivo, a onda još jednom. Pri
drugom čitanju, srce mi je počelo ubrzano kucati
jer je bilo savršeno. Bilo je gotovo suviše savršeno.
Kad sam ga pročitala treći put, bojala sam se
pogledati datum do kojeg vrijede prijave – uvjerena
da sam ga promašila.
No bio je otvoren upravo do te večeri.
Nešto nevjerojatno. Ne samo ta plaća – iako sam
Bog zna koliko je ta suma neočekivana. Ne samo
taj posao. Nego sreća u svemu tome. Čitav taj paket
– koji mi je samo pao u krilo upravo u trenutku kad
sam bila u idealnoj poziciji da se prijavim na taj
posao.
Zamislite, moja cimerica nije bila sa mnom, bila
je na velikom putovanju. To je važno u priči.
Upoznale smo se u jaslicama Little Nippers u
Peckhamu, gdje smo radile jedna uz drugu na
odjelu za male bebe i ismijavale našu groznu šeficu
i nametljive, isprenemagane, pomodne roditeljima
s idejama o jebenim platnenim pelenama i njihovim
domaćim –
Isprika. Nisam trebala psovati. Pošarala sam tu
riječ, ali vjerojatno je možete vidjeti na papiru, a
Bog će ga znati, možda čak i sami imate djecu koju
ste previjali sa skupim platnenim pelenama Plushy
Bottoms ili kako su se u Vaše vrijeme zvale one
„najšminkerskije“.
 I sve ja to razumijem. Doista. To su Vaše bebe.
Ništa Vam za njih nije preteško. Sve ja to shvaćam.
Radi se o tome da kad morate čitav dan skupljati
veliku hrpu popišanih, zasranih komada tkanine i
vraćati ih roditeljima dok preuzimaju djecu, a oči
Vam suze od varikine... nije da mi je to bilo toliko
teško. Shvaćate? To je dio tog posla. Razumijem. Ali
svi se mi imamo pravo katkad požaliti, zar ne? Svi
se mi moramo ispuhati ili ćemo eksplodirati od
frustracije.
Ispričavam se, počela sam se gubiti. Možda mi
gospodin Gates upravo zato želi neprestano začepiti
usta. Jer ja svojim riječima samoj sebi kopam jamu
i umjesto da shvatim kad treba prestati, nastavljam
i dalje kopati. Vjerojatno ste dosad već počeli
zbrajati dva plus dva. Ne voli ona baš klince.
Otvoreno priznaje da je bila frustrirana svojim
poslom. Što se sve moglo dogoditi kad je ona ostala
zatvorena sa četvero klinaca i bez još nekog
odraslog da se malo ispuše?
Upravo je to napravila policija. Sve one sitne
primjedbe – sve one nevažne činjenice koje nimalo
ne rasvjetljavaju slučaj. Primijetila sam kako
trijumfiraju svaki put kad bi mi nešto tome slično
pobjeglo, gledala sam ih kako to skupljaju kao
mrvice koje dodaju težini argumenata protiv mene.
Ali upravo je u tome stvar, gospodine Wrexham.
Mogla bih Vam sada mazati oči i isplesti priču o
sebi kao savršenoj, posvećenoj svetici – ali to bi bilo
upravo to. Sranje. Nisam ja tu da Vam serem i
lažem. Želim da mi vjerujete – to želim više od ičega
na svijetu.
 Govorim Vam istinu. Nikakva lakirovka, samo
gadna istina. I to je sve. Ovo sve jest neispolirano i
neugodno i neću se praviti da sam se ponašala kao
anđeo. Ali ubila nisam nikoga. Jebeš mi sve, ali
nisam.
Žao mije, nisam željela opet psovati.
Bože, sve sam jezivo zabrljala. Moram sačuvati
bistru glavu – sve ovo u mojoj glavi mora biti
posloženo. Moram se držati onoga što mi ponavlja
gospodin Gates – moram se držati činjenica.
Okej. Činjenica. Oglas. Oglas jest činjenica,
slažete se?
Oglas... s tom čudesnom, vrtoglavom,
fantastičnom plaćom.
To mi je trebao biti prvi signal upozorenja,
razumijete. Ta plaća. Jer je bila luđački
velikodušna. Mislim, bilo bi to velikodušno i za
London, čak i za dadilju koja ne živi u kući. Ali za
dadilju koja živi s obitelji, uz besplatni smještaj, sve
plaćene račune, čak i za auto, to je ipak suludo.
To mi se činilo toliko suludim da sam se zapitala
radi li se možda o tipfeleru. Ili o nečemu što nisu
spomenuli – možda o naročito zahtjevnom djetetu s
poremećajem ponašanja? Pa zar ne bi to spomenuli
u oglasu?
Prije šest mjeseci vjerojatno bih zastala, možda
se malo namrštila razmišljajući – i odmah prešla
preko tog oglasa i ne bih više o njemu puno ni
razmišljala. Ali šest mjeseci prije ne bih ni
pogledala tu web stranicu s oglasima. Šest mjeseci
prije imala sam cimericu i posao koji mi se sviđao,
čak i mogućnost promocije na bolju poziciju. Šest
mjeseci prije bila sam dobro. Ali sada... Hm, stvari
su se donekle promijenile.
Moja prijateljica, ona koju sam spomenula iz
Little Nippersa, otputovala je prije par mjeseci. U
trenutku kad mi je rekla da ide na putovanje, nije
mi se to činilo kao kraj svijeta – iskreno, ionako mi
je bila poprilično naporna sa svojom navikom da
napuni suđericu i onda je ne uključi, s europop
disco bitovima na najjače koji bi neprestano
bubnjali iz njezine sobe dok sam ja pokušavala
zaspati. Hoću reći, znala sam da će mi nedostajati,
ali nisam znala koliko.
Ostavila je stvari u svojoj sobi i dogovorile smo
se da će i dalje plaćati pola stanarine pa ću joj
sačuvati sobu. Činilo mi se da je to odličan
kompromis–prije nego što smo naletjele jedna na
drugu, imala sam seriju užasnih cimera i nije mi se
dalo stavljati oglas na Facebook i zatim preko
poruka i e-mailova pokušati razaznati tko je suviše
lud i otkačen. Na neki čudan način to mi se činilo
kao sidro – garancija da će se ubrzo vratiti.
Ali kad je ispario prvi nalet sreće zbog slobode,
kad se polako ofucala novost što mogu gledati što
želim na zajedničkom televizoru u dnevnoj sobi,
otkrila sam da sam usamljena. Počelo mi je
nedostajati ono njezino vječno: „Draga, kucnuo je
čas, idemo napuniti čaše vinom?“ kad bi se skupa
dovukle s posla. Nedostajalo mi je zvocanje o Val,
vlasnici Little Nippersa i dijelenje anegdota o
najgorim roditeljima s kojima radimo.
 Kad sam se javila na natječaj za bolju poziciju,
nisam prošla. Otišla sam u puh posve sama da
utopim tugu i cmizdrila u svoje pivo razmišljajući
kako bi sve bilo drugačije da je ona još uvijek tu.
Skupa bi se svemu tome smijale, na poslu bi
potajno iznad Valine glave podizala prste u slovo V
i smijala se onako grleno kako ona zna kad bi je Val
skoro uhvatila, naglo se okrenuvši.
Gospodine Wrexham, bit ću iskrena, ne znam
se baš nositi s neuspjehom. Ispiti. Frajeri. Poslovi.
Bilo kakav test. Moj je instinkt da očekivanja
spustim tako nisko da se unaprijed obranim od
eventualne boli. Ili u slučaju frajera, niti ne
pokušavam ništa zbog rizika da bi me mogao
odbaciti. Zato na koncu nisam ni išla na fakultet.
Imala sam dobre ocjene, ali pomisao da bi me mogli
odbiti nisam mogla podnijeti, ideju da bi netko
moju prijavu čitao s prezrivim osmijehom. „Što si
ova umišlja?“
Bolje dobra ocjena na laganom ispitu, nego da
padnem na teškom – to je moj moto. Oduvijek sam
to o sebi znala. Ali nisam znala, sve dok mi cimerica
nije otputovala, da zapravo i ne znam kako biti
sama. Mislim da je to presudilo, više od bilo čega
drugog, to me gurnulo izvan zone komfora i
natjeralo da do kraja pročitam taj oglas, bez daha,
zamišljajući što bi me to moglo čekati da se na
njega javim.
Policajci su veliku pažnju pridavali mojoj plaći
kad su me prvi put ispitivali. No istina je da se
doista nisam prijavila na taj posao zbog novca. Nije
se radilo ni o mojoj cimerici, iako ne mogu poreći,
da ona nije otputovala, ništa se od ovoga ne bi
dogodilo. Ne, pravi razlog... hm, valjda Vam je
dosad i to jasno. Ipak je to bilo po svim novinama.
.

Javila sam u Little Nippers da sam bolesna i čitav

dan radila sam na svom životopisu, prikupljajući
sve za što sam mislila da bi moglo uvjeriti
Elincourtove da sam upravo ja osoba kakvu oni
traže. Potvrda o nekažnjavanju – imam. Diploma iz
prve pomoći – imam. Savršene preporuke – imam,
imam, imam.
Jedini problem bila mi je vozačka dozvola. No
na trenutak sam taj problem odgurnula od sebe.
Time ću se baviti kad taj problem iskrsne – ako
uopće prijeđem dio puta do toga. U ovom trenutku,
nisam ni razmišljala dalje od samog razgovora za
posao.
Dodala sam u svoje pismo i opasku da molim
Elincourtove da ne kontaktiraju jaslice u kojima
radim da dobiju preporuku – rekla sam im kako ne
želim da moj trenutni poslodavac zna da tražim
novi posao, što je bila istina – i onda sam poslala e-
mail na adresu koju su naveli i čekala.
Omogućila sam samoj sebi najbolju šansu da ih
doista susretnem licem u lice. Zasada, nisam mogla
ništa drugo.
.

Bilo mi je izrazito teško tih nekoliko dana,

gospodine Wrexham. Ne tako teško kao dani koje
sam ovdje provela, ali dovoljno teško. Bože moj,
željela sam taj intervju više od ičega. Tek sam
počela shvaćati koliko. Sa svakim sljedećim danom
moje su nade tonule malo dublje i morala sam se
boriti sa svojim porivom da im ponovno pišem i
preklinjem ih da mi odgovore. Jedino što me
sprječavalo bila je spoznaja da, budem li zvučala
kao očajnica, to mi sigurno neće pomoći ako još
uvijek razmatraju moju ponudu.
Ali šest dana kasnije, čula sam zvuk svojeg e-
maila. Javili su mi se.

Za: supernanny1990@ymail.com
Od: andra.elincourt@elincourtandelincourt.com
Naslov: Posao dadilje

Elincourt. Već mi je samo to prezime bilo

dovoljno da mi se želudac počne okretati poput
mašine za rublje. Prsti su mi toliko drhtali da
gotovo nisam mogla otvoriti e-mail, a srce mi je
tuklo u grlu. Pa valjda, valjda ne odgovaraju na
neuspješne prijave. Valjda ipak e-mail mora
značiti...?
Kliknula sam.

Zdravo, Rowan!
Hvala Vam od srca na Vašoj prijavi te se ispričavam jer mi
je trebalo tako dugo da na nju odgovorim. Moram Vam
priznati da nas je količina prijava doista iznenadila. Vaš je
životopis impresivan i voljeli bismo Vas pozvati na razgovor
za posao. Naša je kuća poprilično udaljena od svega pa
ćemo Vam rado pokriti troškove vlaka i ponuditi sobu u
našoj kući da tu noć prespavate kod nas jer se u London
nećete moći vratiti istog dana.
 No moram Vas unaprijed obavijestiti o nečemu što bi
eventualno moglo smanjiti Vaš entuzijazam u vezi ovoga
posla.
Otkad smo kupili Heatherbrae, shvatili smo da postoje
narazličitije praznovjerice povezane s poviješću ove kuće.
Ovo je staro zdanje i nije u njemu u prošlosti bilo
neočekivano više slučajeva smrti i tragedija, ali iz nekog
razloga u ovom kraju to je rezultiralo pričama o tome da je
kuća ukleta i tome slično. Nažalost, ta je činjenica
uznemirila neke od naših prethodnih dadilja, toliko da ih je
čak četiri dalo ostavke u posljednjih 14 mjeseci.
Kao što vjerojatno i naslućujete, to je bilo podosta
stresno za djecu, da ne spominjem koliko je bilo
profesionalno neugodno za mene i mojeg supruga.
Upravo zato želimo biti iskreni u vezi tog problema i
nudimo velikodušnu plaću u nadi da ćemo tako privući
onoga tko je spreman obvezati se da će s našom obitelji
ostati dugoročno – barem godinu dana.
Ako unaprijed osjećate da to nećete moći, ili Vas na bilo
koji drugi način muči povijest ove kuće, molim Vas da nam
to odmah kažete jer smo odlučni u želji da smanjimo daljnje
poremećaje u životu naše djece. Upravo zato, mjesečna
plaća bit će uobičajena, a krajem godine, na godišnjicu
zapošljavanja, slijedi veoma velikodušan bonus.
Ako još uvijek želite doći na razgovor, molim Vas da mi
javite kada ste slobodni sljedeći tjedan.
Srdačno Vas pozdravljam i veselim se našem susretu,
Sandra Elincourt

Zatvorila sam e-mail i neko vrijeme samo sjedila

zureći u ekran. A onda sam se ustala i u sebi potiho
kriknula i rukom udarala u zrak slaveći.
Uspjela sam. Ja sam uspjela.
Trebala sam odmah znati da to zvuči predobro
da bi bilo istinito.
 .

Uspjela sam, gospodine Wrexham. Preskočila sam

prvu prepreku. Ali bila je to samo prva prepreka.
Sad još i taj razgovor mora proći – da nigdje pritom
ne posrnem niti se zbunim.
Gotovo točno tjedan dana nakon što sam
otvorila e-mail, sjedila sam u vlaku za Škotsku i
imitirala najbolje što sam mogla svoj idealan
izmišljeni lik, Rowan, savršene dadilje. Moja inače
kuštrava kosa bila je savršeno izglačana i iščetkana
do visokog sjaja, skupljena u uredan, prpošan rep
na zatiljku. Nokti su mi sjali ispolirani, šminka je
bila nenametljiva i prigodna, a odjenula sam svoj
najbolji komplet koji poručuje: „Pristupačna, ali
odgovorna, zabavna, ali i marljiva, profesionalna,
ali nipošto suviše ponosna da bi kleknula na pod i
pokupila iza djeteta koje je povraćalo.44 Uredno
krojena suknja od tvida, bijela ukrojena pamučna
košulja i vestica od kašmira preko nje. Ne baš
dadilja s diplomom fakulteta Norland, ali
definitivno u pravom smjeru.
U trbuhu sam osjećala kruljenje. Nikad ništa
slično nisam napravila u svom životu. Ne što se tiče
posla dadilje, dakako. Time sam se bavila gotovo
deset godina, iako uglavnom u jaslicama, a ne u
privatnim kućama.
Ali... ovo. To da se tako izlažem. Tako otvaram
za moguće odbacivanje.
 Toliko sam to željela. Toliko da sam se gotovo
bojala što ću tamo zateći.
Podosta me iznerviralo što je vlak kasnio i
trebalo mi je gotovo šest sati umjesto četiri i pol po
voznom redu da stignem do
Edinburgha. Kad sam konačno izašla van na
stanici Waverly i kruto razgibala noge, shvatila sam
da je prošlo pet sati i da sam promašila svoju
sljedeću vezu za dalje i da moram čekati dobrih sat
vremena. Srećom, barem taj sljedeći vlak ipak
postoji i dok sam čekala, poslala sam poruku
gospođi Elincourt duboko se ispričavajući što je
moram upozoriti da ću kasniti u Carn Bridge.
Napokon je došao vlak – puno manji od onog
koji povezuje velike gradove. A bogme i stariji.
Smjestila sam se pored prozora i dok je vlak gurao
prema sjeveru, promatrala sam kako se krajolik
mijenja, od pitomih zelenih polja u dimno plave i
ljubičaste pustopoljine prekrivene vrijesom, a iznad
njih se uzdižu planine, sve tamnije i ogoljenije sa
svakom stanicom koju smo prolazili. Prizor je bio
tako predivan da sam i zaboravila koliko mi je
smetalo što sam kasnila. Taj prizor golemih planina
koje se nezaustavljivo dižu svuda oko nas kao da
mi je sve stavio u pravu perspektivu. Onaj tvrdi grč
od nervoze u trbuhu počeo je mekšati. I onda se
nešto dogodilo u meni... Ne znam, gospodine
Wrexham. Kao da sam se najednom počela nadati.
Nadati se da mi se sve ovo doista događa. Osjećala
sam na neki uvrnut način kao da dolazim kući.
 Kako je nebo postajalo sve mračnije, prolazili
smo stanice s napola poznatim imenima – Perth,
Pitlochry, Aviemore. Napokon sam čula: „Carn
Bridge, sljedeća stanica Carn Bridge.“ Vlak je ušao
u malu viktorijansku stanicu i ja sam izašla.
Stajala sam nervozno na peronu i pitala se što da
sad radim.
Netko će doći po Vas, pisalo je u e-mailu gospođe
Elincourt. Stoje to trebalo značiti? Taksi? Netko s
onim natpisom na kojem piše moje ime?
Slijedila sam malu grupicu putnika do izlaza i
stala. S nelagodom sam promatrala druge putnike
kao se raspršuju prema automobilima ili odlaze s
prijateljima i rođacima koji su ih tu čekali. Kofer mi
je bio težak i spustila sam ga na zemlju do svojih
nogu i prelazila pogledom gore-dolje po mračnom
peronu u sumrak. Sjene su se produžile i polako je
počinjala večer, a onaj moj prolazni optimizam koji
sam osjetila dok sam se vozila vlakom, počeo je
jenjavati. Što ako gospođa Elincourt nije dobila
moju poruku? Nije mi ni odgovorila. Možda je
unaprijed dogovoreni taksi naprosto došao i otišao
prije nekoliko sati, a mene su proglasili osobom
koja se neće ni pojaviti.
Iznenada se kamen u trbuhu opet pojavio – ali
još veći.
Bio je početak lipnja, ali nalazila sam se
poprilično visoko na sjeveru, te je noćni zrak
postajao iznenađujuće hladan nakon vlažnog i
vrućeg Londona ljeti. Shvatila sam da drhtim i
čvrsto sam ovila kaput oko sebe da se zaštitim od
hladnog vjetra koji je puhao niz planine. Peron se
ispraznio i ostala sam potpuno sama.
Osjetila sam snažni poriv za cigaretom, ali iz
iskustva sam znala da se na razgovoru za posao ne
mogu pojaviti zaudarajući na opuške. Umjesto
toga, pogledala sam u telefon. Vlak je došao točno
na vrijeme – odnosno, točno na promijenjeno
vrijeme koje sam napisala u poruci gospođi
Elincourt. Pričekat ću još pet minuta i onda je
moram nazvati.
Prošlo je pet minuta, ali rekla sam samoj sebi
da joj dajem još pet. Nisam željela da naš odnos
počne krivo jer ih gnjavim što su zapeli u prometu.
Još je pet minuta proteklo i baš sam počela
rovati po svojoj torbi tražeći ispis e-maila gospođe
Elincourt, kad sam ugledala muškarca kako hoda
peronom s rukama u džepovima.
Na sekundu je nešto u mojim grudima
zatreperilo, ali mi se onda približio i pogledao me
ravno u oči i shvatila sam da to nipošto ne može
biti on. Ovaj muškarac je suviše mlad. Trideset,
možda trideset i pet najviše. Osim toga – čak ni
ovako nervozna nisam mogla to ne uočiti – izuzetno
je zgodan na onaj jedan neuredan, neobrijan način,
sa zamršenom tamnom kosom i visokim, vitkim
tijelom.
Na sebi je imao radne hlače s tregerima i kad mi
je prišao, izvadio je ruke iz džepova pa sam
primijetila da su pune skorenih mrlja – od zemlje,
možda strojnog ulja, iako se vidjelo da ih je
pokušao obrisati. U jednom trenutku pomislila sam
da je možda zaposlenik željeznica, ali kad mi se
sasvim približio, odmah je progovorio.
– Rowan Caine?
Kimnula sam.
– Ja sam Jack Grant. – Nasmiješio se, usta su
mu se neodoljivo podigla u uglovima, kao da uživa
u nekoj svojoj privatnoj šali. Govori škotskim
naglaskom, ali mekšim i izraženijim od onog kojim
je govorila djevojka iz Glasgowa s kojom sam radila
kad sam završila školu. Svoje prezime izgovorio je
uzlaznim pjevnim tonom, tako da se rimuje s fant,
ne s onim dugim a kako bi se očekivalo. – Radim u
Kući Heatherbrae. Sandra me zamolila da vas
pokupim. Zao mi je što kasnim.
– Hej – rekla sam i iznenada osjetila da mi je
neugodno iako ni sama nisam mogla shvatiti zašto.
Pročistila sam grlo tražeći što da kažem. – Ma u
redu, nema problema.
– Zato sam ovako prljav. – Pogledao je zabrinuto
prema rukama. Rekla mi je da Vas trebati pokupiti
prije pola sata. A upravo sam napola popravio
kosilicu za travu. Bojao sam se da ću zakasniti pa
sam odmah krenuo, bez obzira na to što sam prljav.
Mogu li ponijeti Vaš kofer?
– Ma ne, u redu je, doista. – Sama sam dignula
kofer. – Nije težak. Hvala Vam što ste došli po mene.
Slegnuo je ramenima.
– Ne morate mi se zahvaljivati, to mi je posao.
– Znači, radite za Elincourtove?
 – Aye. Za Billa i Sandru. Ja sam njihov... hm,
ne znam kako se zove posao koji radim. Mislim da
me Bili zaposlio u svojoj kompaniji kao vozača, ali
bi bolje bilo reći da sam majstor za sve. Uređujem
vrt, popravljam automobile, vozim ih tamo-amo do
Carn Bridgea. Vi ćete biti dadilja?
– Još ne znam – odgovorila sam nervozno, ali on
mi se iskosa nasmiješio pa sam se i ja nasmijala,
bez obzira na sve. Bilo je nešto zarazno u njegovu
izrazu lica.
– Hoću reći, da, to je posao na koji sam se javila.
Jesu li već obavili puno razgovora za taj posao?
– Dva ili tri. Vi ste bolji od prve cure. Nije baš
nešto govorila engleski, pitam se samo kako je
ispunila prijavu, a iz onoga što mi je Sandra rekla,
mislim da ona neće proći.
– Ah. – Nekako sam se osjećala bolje nakon tih
njegovih riječi. Zamišljala sam čitavu procesiju
uštirkanih i borbeno sposobnih dadilja poput Mary
Poppins. Malo sam popravila odjeću, rukom
izglačala nabore na svojoj suknji od tvida.
– Dobro. Hoću reći, ne baš dobro za nju,
dakako. Mislila sam za mene.
Već smo izašli iz stanice i prelazili malo
parkiralište sa samo nekoliko automobila. Išli smo
prema velikom crnom autu preko ceste. Jack je
nešto pritisnuo u džepu, svjetla su nas zabljesnula
i vrata su nam se otvorila kao krila šišmiša.
Nesvjesno, otvorila sam usta u čudu. Sjetila sam se
bezveznog, starog, sivog Volva mojeg očuha i
nenamjerno se kratko nasmijala. Jack se ponovno
nacerio.
– Malo je upadljiv, jel’ da? To je Tesla, električni
auto. Nisam siguran da bi to bio moj odabir vozila,
ali Bili... Uostalom, vidjet ćete. On se fura na nove
tehnologije.
– Ma nemojte? – Moje riječi bile su besmislene
kao odgovor, ali nekako... već i to malo znanja koje
sam dobila, i to je neki zlatni grumenčić, veza s
muškarcem bez lica.
Jack se pomaknuo da stavim kofer u prtljažnik.
– Želite li sjediti naprijed ili otraga? – Osjetila
sam kako sam se zacrvenila na to pitanje.
– Ma svakako naprijed, molim Vas!
Pomisao da bih kraljevski sjedila straga i
pokazala mu da ga smatram svojim šoferom malo
me uzdrmala.
– Ma i bolje se vidi, u svakom slučaju – bilo je
jedino stoje na to rekao i odmah opet pritisnuo neki
gumb pa su se stražnja krila šimiša zatvorila. A
onda je primio prednja vrata.
– Nakon Vas, Rowan.
Na trenutak se nisam ni pomakla, gotovo kao
da sam zaboravila kome se obratio. A onda sam se
naglo trgnula, pribrala i ušla u automobil.
 .

Na nekom nivou, pretpostavljam, nesvjesno sam

naslućivala da su Elincourtovi bogati. Uostalom, tu
je taj šofer, majstor za sve, a za posao dadilje nude
pedeset i pet tisuća, što znači da imaju love na
bacanje. Ali sve dok nismo stigli do Kuće
Heatherbrae nisam mogla ni zamisliti koliko su
zapravo bogati.
Od te spoznaje osjećala sam se čudno.
Meni nije stalo do novca, htjela sam reći Jacku
dok smo prolazili kroz visoku ogradu od kovanog
željeza koja se polako otvorila prema unutra,
vjerojatno jer je neki senzor prepoznao odašiljač u
autu. Ali to baš i nije istina.
Koliko to Sandra i Bili zarađuju? Shvatila sam
da sam si postavila to pitanje.
Tesla je bila nekako jezovito tiha dok smo se
vozili dugom zavojitom prilaznom cestom prema
kući. Škripanje šljunka ispod kotača na prilazu bilo
je itekako glasnije od električne mašine.
– Isuse – promrmljala sam ispod glasa kad smo
iza još jedne okuke izbili na novi nastavak ceste, a
kuća se još nije vidjela. Jack me pogledao
postrance.
– Veliko zdanje, ha?
– Pomalo.
 Zemlja mora da je jeftinija ovako sjeverno nego
dolje, na jugu, ali ne može biti baš tako jeftina.
Drmusali smo se preko mostića nad potokom
brzakom, tamne vode od škriljevca na dnu i potom
zašli među borove. Učinilo mi se da sam između
stabala ugledala nešto grimizno crveno i nagnula
sam glavu da bolje vidim. No bilo je mračno i nisam
bila posve sigurna jesam li samo umislila da sam
uočila neko kretanje.
Napokon smo izašli iz skrovitog gustiša drveća
na čistinu i po prvi put ugledala sam Kuću
Heatherbrae.
Očekivala sam nešto razmetljivo, kao američke
McMansion kuće novih bogataša ili pak nisku,
dugu jednokatnicu od drvenih trupaca. Ali me to
nije dočekalo. Kuća ispred mene je pravo
viktorijansko zdanje, pravilnog kvadratnog oblika
poput dječjeg crteža kuće, sa sjajnim crnim vratima
u sredini i prozorima sa svake strane. Nije velika,
no solidno je građena od granitnih blokova s
bujnim bršljanom koji se raširio sjedne strane
kuće. Ne mogu točno odrediti zašto, ali kuća je
zračila toplinom, luksuzom i udobnošću.
Noć je već pala kad je Jack ugasio motor Tesle i
posve ugasio svjetla. Jedina rasvjeta sa svih strana
sad su bile zvijezde i lampe u samoj unutrašnjosti
kuće čija se svjetlost prelijevala preko šljunka. Sve
je izgledalo kao na nekoj sentimentalnoj starinskog
ilustraciji, podsjetilo me na nostalgijom natopljene
fotografije s blistavim zvijezdama na kutijama
slagalica koje je voljela moja baka.
 Mekosivi kamen na kojem je vrijeme ostavilo
svoje tragove, mjestimično obrastao lišajevima, i
zlataste lampe koje sijaju kroz čista stakla
uzbibane površine te prezrele ruže koje prosipaju
svuda uokolo svoje latice u suton – sve je gotovo
suviše savršeno, gotovo nepodnošljivo savršeno na
neki čudan način.
Dok sam izlazila iz auta i osjetila prohladan
noćni zrak, opojan od borova, rezak i čist kao
mineralna voda, osjetila sam da sam se iznenada
počela gušiti od čežnje za ovakvim životom i svime
što on predstavlja. Taj kontrast s kućom u kojoj
sam odrastala, nimalo vedrom, tipičnom serijskom
tipskom kutijom pravilnog oblika iz engleskog
predgrađa iz pedesetih godina, u kojoj su sve sobe
osim moje uredne kao kutija, a istovremeno lišene
bilo kakve osobnosti ili udobnosti. Sve mi je to bilo
gotovo nepodnošljivo i više kako bih potisnula te
misli, nego zato da što prije upoznam Sandru, stala
sam ispod natkrivene terase na ulazu. Iste sekunde
osjetila sam nešto čudno. Ali što? Vrata ispred
mene bila su gotovo tradicionalna, panelirano
lakirano drvo obojano sjajnom, dubokom crnom
bojom. Ali nešto mi je naprosto bilo neobično, čak
kao da nešto nedostaje. Trebala mi je sekunda da
shvatim što. Nema brave, ključanice.
Ta me pomisao ponešto uznemirila. Tako malen
detalj, a ipak, bez toga sam ostala u čudu, pitala se
jesu li ova vrata možda lažna? Možda trebam otići
s druge strane kuće?
Nije bilo ni zvekira pa sam pogledala preko
ramena tražeći da me Jack uputi kako da se uopće
najavim. Ali on je još uvijek bio u autu i provjeravao
nešto na velikom ekranu na dodir koji je zamijenio
klasičnu kontrolnu ploču auta.
Okrenula sam sam se i ispružila ruku spremna
pokucati na vrata člancima prstiju, ali dok sam
pružala ruku, nešto utisnuto u zid na lijevoj strani
privuklo mi je pogled. Neka čudna ikonica u obliku
zvona pojavila se niotkuda. Sjala je iz onoga što mi
se dotada činilo samo kao velik komad kamena.
Shvatila sam da je ono što sam vidjela kao ništa
drugo nego gladak komad zida, zapravo veoma
vješto uklopljen ekran. Krenula sam dotaknuti
ikonicu, no mora da se zvono aktiviralo pokretom.
Nisam je ni dotakla, a već se iznutra oglasilo zvono
poput crkvenog.
Trepnula sam i odmah se sjetila Jackovog
komentara iz auta. Bili... ma vidjet ćete. On se fura
na nove tehnologije. Je li na ovo mislio?
– Rowan! Dobra večer! – Glas se začuo niotkuda
pa sam poskočila i počela se osvrtati da vidim
kameru, mikrofon, neki raster u koji ću nešto reći.
Nije bilo ničega. Ili barem ničega što bih ja vidjela.
– Hmmm.. mda – odgovorila sam govoreći u
zrak. Osjećala sam se kao budala.
– Dobra večer, je li to... Sandra?
– Da, upravo se presvlačim. Bit ću dolje za deset
sekundi. Zao mi je što Vas držim na vratima.
Nije se čuo nikakav klik koji bi mi poručio da se
mikrofon povukao i nije bilo nikakve druge
indikacije da je naš razgovor završio, no ekran se
ponovno zatamnio. Ostala sam čekati, istodobno s
čudnim osjećajem da me netko promatra i ignorira.
Napokon, nakon dugog vremena, barem mi se
tako činilo, ali vjerojatno nije prošlo više od trideset
sekundi, začula se kakofonija laveža i ulazna vrata
su se otvorila. Dva crna labradora izjurila su van,
a pratila ih je vitka žena kose boje meda, vjerojatno
stara četrdeset godina. Smijala se i vukla ih za
ogrlice nedjelotvorno, a oni su trčali oko nje u krug
i veselo lajali.
– Hero! Claude! Vraćajte se unutra!
No psi na nju uopće nisu obraćali pažnju.
Skočili su na mene, a ja sam ustuknula nekoliko
koraka unatrag. Jedan mi je gurnuo njušku u
međunožje baš bolno snažno. Shvatila sam da se
nervozno smijem dok mu tu njušku pokušavam
odgurnuti. Na pamet mi je pao jedan jedini rezervni
par najlonki koje imam u koferu i čvrsto sam
stisnula zube u strahu da će mi pas poderati ove
koje imam na sebi. Još je jednom skočio na mene i
ja sam kihnula. Osjetila sam kao da me nešto svrbi
sa stražnje strane lubanje. Sranje. Jesam li
ponijela Ventolin za astmu?
– Hero! – povikala je žena opet. – Hero, odmah
da si prestao! – Izašla je iz skloništa terase ispred
ulaza i koraknula prema meni ispružene ruke.
–Vi ste sigurno Rowan! Smiri se, Hero, daj,
ozbiljno to mislim!
Uspjela je zakačiti povodac na njegovu ogrlicu i
odvući psa unutra.
 –Joj, ispričavam se, baš mi je žao. Ona je jako
mazna. Smetaju li Vam psi?
– Ma kakvi – odgovorila sam brzo, iako je to
samo djelomično točno. Nije da mi baš smetaju psi,
ali mogu mi izazvati napad astme ako nisam uzela
antihistaminike. Osim toga, bez obzira na moju
astmu, ne želim da mi guraju noseve među noge u
profesionalnoj situaciji. Osjetila sam kako mi se
stežu grudi, iako tu gdje sam se nalazila, to je
moglo biti samo psihosomatski. – Dobar peso –
rekla sam s čitavom količinom entuzijazma koju
sam uspjela zazvati i pomilovala psa po glavi.
– Dobra cura, zapravo. Heroje kuja, a Claude je
mužjak. Oni su brat i sestra.
– Dobra cura – ispravila sam se bezvoljno. Hero
mi je polizala ruku puna volje i entuzijazma te sam
se jedva nekako suspregnula da dlan brzo ne
obrišem o suknju. Čula sam iza sebe kako su se
zalupila vrata i potom je uslijedio zvuk Jackovih
stopala po šljunku i s puno olakšanja vidjela sam
kako su psi svoju pažnju preusmjerili na njega i
veselo lajali dok je on vadio moj kofer iz prtljažnika.
– Izvoli, Rowan. Drago mi je što smo se upoznali
– rekao je i spustio kofer na pod pokraj mene, a
onda se okrenuo prema gospođi Elincourt.
– Vratit ću se poslu, moram do kraja popraviti
kosilicu za travu, ako Vam to paše, Sandra. Ili Vam
trebam za još nešto?
– O čemu govoriš? – pitala je gospođa Elincourt
zbunjeno, a onda ipak kimnula. – A da, kosilica je
nešto pokvarena. Molim te, obavi to. Misliš li da ćeš
je uspjeti vratiti u prijašnje stanje?
– Nadam se. Ako ne uspijem, zvat ću ujutro
Aleckieja Browna.
– Hvala ti, Jack – rekla je Sandra i mahnula
glavom i okrenula se prema bočnoj strani kuće, a
na noćnom nebu pratila ju je visoka silueta širokih
ramena.
– Taj je čovjek doista pravo blago. Ne znam što
bismo bez njega. On i Jean su naše stijene – zbog
toga je cijela ova priča s dadiljama tim više
neobjašnjiva.
Cijela ova priča s dadiljama. Evo, to je to. Prvi
put se spominje ta čudna činjenica koja mi je bila
negdje u primozgu čitavim putem prema sjeveru:
četiri žene već su napustile ovu poziciju.
U prvotnom, povišenom raspoloženju, taj dio
Sandrina pisma nije me naročito zabrinuo. U
kontekstu razgovora za posao nije mi se to činilo
važnim, ali kad sam još jednom ponovno pročitala
e-mailove i upute kako doći do njih dok sam
putovala prema Carn Bridgeu, ponovno sam na to
naišla i ovoga puta ta se informacija isticala – po
tome koliko je naprosto čudna, čak pomalo
apsurdna. Za vrijeme dugih, dosadnih sati u vlaku
provela sam neko vrijeme razmišljajući o tome.
Premetala sam njezine riječi po glavi i razdirala me
želja da se svemu tome nasmijem, ali osjećala sam
se i nelagodno, nešto me zbunjivalo.
Ja doista ne vjerujem u natprirodno – moram
Vam to odmah otvoreno reći, gospodine Wrexham.
I zato me te legende o ukletoj kući nisu uopće
brinule, a cijela ta ideja da su neka tajanstvena,
jezovita događanja istjerala dadilje i poslugu činila
mi se i više nego apsurdna – gotovo viktorijanska.
No ostaje činjenica da su četiri žene napustile
posao kod Elincourtovih prošle godine. Da netko
ima nesreću pa zaposli jednu nervoznu,
praznovjernu ženu, čini mi se veoma vjerojatnom.
Ali četiri za redom... pa ne baš.
Što znači da postoji ozbiljna šansa da se tu još
nešto događa. Najrazličitije mogućnosti motale su
mi se po glavi tijekom dugog putovanja do Škotske.
Bila sam napola spremna prihvatiti kako će se
pokazati da je Heatherbrae neka stara ruina s
propuhom ili su Elincourtovi doista zahtjevni,
nemogući poslodavci. Zasada, pokazalo se da
nijedno od toga nije istina. Ali ostavila sam si
mogućnost da ću ih i drugačije procijeniti.
 .

Unutar zdanja Heatherbrae psi su bili, ako je to

uopće moguće, još više uzbuđeni i divlji jer je
stranac pušten u kuću. Na koncu je gospođa
Elincourt odustala od pokušaja da ih smiri i
naprosto ih za ogrlice odvukla u sobu u stražnjem
dijelu kuće da konačno prestanu lajati.
Kad je nestala, brzo sam nespretno izvukla svoj
Ventolin iz džepa i potajno nekoliko puta udahnula,
a onda je čekala ispred ulaznih vrata. Osjećala sam
da se konačno atmosfera u kući oko mene opušta.
Nije to ogromna kuća, već obiteljski dom.
Namještaj i ukrasi nisu razmetljivi, samo
nevjerojatno udobni i dobro napravljeni. Ali u
svemu se osjeća... novac. Ne mogu to nikako
drugačije opisati. Od izglancanog drvenog
gelendera na stepeništu i debelog tepiha boje
zemlje koji se uspinje elegantnim, dugim
stubištem, do mekane fotelje od baršuna boje
bronce nagurane ispod stepenica i pomalo
izblijedjelog perzijskog tepiha prostrtog preko
istrošenih kamenih ploča u hodniku. Od sporog, ali
sigurnog kucanja prelijepog velikog, starinskog
zidnog sata pokraj uskog prozora, do patine prošlih
stoljeća koju nudi veliki blagovaonički stol gurnut
do zida – sve se to urotilo da prenese gotovo
nepodnošljivo jak dojam luksuza. Nije stvar u tome
da je sve to savršeno uredno složeno – na podu
pokraj kauča stajale su gomile razasutih novina, a
dječje gumene čizmice stajale su pobacane po podu
pokraj ulaznih vrata – pa ipak, ničeg tu nije bilo što
je izgledalo neprikladno. Jastuci na kauču su
napuhani i meki od perja, u uglovima prostorija
nema nakupina pseće dlake ili blatnih mrlja na
stepenicama. Čak je i mirisalo kako treba – niti
natruhe mokrog psa ili dinstanja – samo miris
sredstva za poliranje na bazi pčelinjeg voska, miris
šume zbog drva na ognjištu i samo u tragovima
miris sušenih ružinih latica.
Sve je to bilo... bilo je savršeno, gospodine
Wrexham. To je bila kuća kakvu bih sama sebi
izgradila da imam novaca i besprijekoran ukus te
beskrajno puno vremena da stvorim nešto tako
vrijedno, beskonačno toplo i pozivno.
O svemu tome razmišljala sam kad sam začula
da se zatvaraju vrata i vidjela Sandru kako mi se
približava iz dubine hodnika i trese svojom teškom,
medenom kosom da je makne s lica. Smijala se.
– O Bože, tako mi je žao, ne susreću oni baš
puno nepoznatih ljudi pa se doista pretjerano
uzbude kad se pojavi neko novo lice. Nisu oni takvi
sve vrijeme, to vas uvjeravam. Hajdemo ispočetka.
Drago mije, Rowan, ja sam Sandra.
Ponovno je ispružila ruku prema meni, vitku,
snažnu i preplanulu, ukrašenu s tri ili čak četiri
veoma skupa prstena. Zatresla sam joj ruku i
osjetila kako su me njezini prsti iznimno snažno
stisnuli. Uzvratila sam joj osmijeh.
 – U redu, hajdemo. Mora da umirete od gladi i
da ste podosta umorni nakon tako dugog
putovanja. Došli ste iz Londona, je li tako?
Kimnula sam glavom.
– Odvest ću Vas do Vaše sobe. Kad se osvježite
i presvučete, spustite se u prizemlje pa ćemo nešto
pojesti. Ne mogu vjerovati da je već ovako kasno.
Već je prošlo devet. Je li putovanje bilo stravično
naporno?
– Ma ne, nipošto stravično – odgovorila sam. –
Samo sporo. Iza Yorka počeli su neki zastoji pa sam
propustila svoj sljedeći vlak. Baš mi je žao, inače
sam veoma točna.
Barem je to doista istina. Koje god imala druge
mane i nedostatke, gotovo nikad ne kasnim.
– Dobila sam Vašu poruku. Ispričavam se što
vam nisam odgovorila, nisam je odmah vidjela. Kad
mi je stigla, bila sam preko glave u poslu oko
dječjeg večernjeg kupanja i samo sam stigla izletiti
iz kupaonice i viknuti Jacku da Vas dočeka. Nadam
se da niste užasno dugo čekali na stanici.
To zapravo nije bilo pitanje – više primjedba, ali
ipak sam odgovorila.
– Nije bilo predugo. Jesu li djeca već u krevetu?
– Troje najmlađih da. Maddie ima osam godina,
Ellie pet, a beba Petra ima samo osamnaest mjeseci
pa su sve u krevetu.
– A Vaše četvrto dijete? – dodala sam i odmah
se sjetila one crvene tkanine koja se brzinski
ukazala između stabala dok smo se vozili prema
kući. – U oglasu je pisalo da ih imate četvero?
– Rhiannon ima četrnaest godina, ali kao da
puni dvadeset i četvrtu. Ona je u internatu – nije to
bio naš izbor, doista, bilo bi mi draže da je kod
kuće, ali u blizini doista nema srednje škole. Do
najbliže dnevne škole treba voziti više od sat
vremena, a svaki dan bi to doista bilo previše. I tako
je ona u internatu u blizini Invernessa i dolazi
skoro svaki vikend. Kad odlazi natrag, to me svaki
put dodatno slomi, ali čini mi se da ona u tome
uživa.
Ako toliko želite da živi s Vama, doma, zašto se
ipak ne preselite, pomislila sam u sebi.
– Znači, neću je upoznati – pitala sam. Sandra
je odmahnula glavom.
– Ne, nažalost, nećete. Ali ionako, iskreno, Vi
ćete najviše vremena provoditi s manjima. U
svakom slučaju, to znači da sad možemo ugodno
popričati, a djecu možete upoznati sutra. E da,
bojim se da ni moj muž – Bili – ne može danas biti
s nama.
– Da? – Bilo mi je to iznenađenje, gotovo šok.
Znači, ni njega neću upoznati. Bila sam toliko
sigurna da svatko želi upoznati osobu koju misli
zaposliti da mu se brine za djecu... no pokušala
sam zadržati neutralno lice. Nimalo osuđujuće. –
Ah, baš mi je žao.
– Da, nije ovdje, radi. Doista smo se stravično
mučili ove godine, moram vam to reći, jer nam je
toliko dadilja otišlo. Djecu je to podosta uzdrmalo,
što je razumljivo, a zbog toga je i naš posao patio.
Mi smo oboje arhitekti u uredu u kojem radi samo
dvoje ljudi. Točnije, jedan muškarac ijedna žena!
Nasmiješila se naglo i pokazala izrazito bijele,
pravilne zube. – U firmi smo samo nas dvoje, a to
znači da kad imamo naviše posla, radimo
istovremeno na više od jednog projekta i stvarno
smo pred pucanjem. Pokušali smo se potruditi i
žonglirati između poslova tako da je tu uvijek netko
od nas dvoje, ali kad nam je Katya otišla – naša
zadnja dadilja – otada doista živimo u kaosu. Ja
sam morala preuzeti sve u kući, a Bili pokušava
održati ured iznad vode. Moram biti potpuno
iskrena i priznati da onaj tko dobije ovaj posao neće
nažalost imati veoma miran početni period.
Najčešće sve organiziram tako da otprilike prvih
mjesec dana pokušam raditi isključivo od kuće da
se uvjerim kako sve ide kako treba, ali ovaj put to
zaista neće biti moguće. Bili ne može biti na dva
mjesta istovremeno, a imamo projekte koji istinski
zahtijevaju da budemo na lokaciji. Potreban nam je
netko doista iskusan tko se neće uplašiti što će
ostati sam s klincima tako rano i ta osoba mora
moći početi raditi što je prije moguće. – Pogledala
me pomalo uplašeno. Između njezinih jako
naglašenih obrva pojavila se usječena bora.
– Mislite li da sam upravo Vas opisala?
Progutala sam. Vrijeme je da odbacim sve svoje
sumnje i preuzmem u cijelosti ulogu Rowan,
savršene dadilje.
 – Definitivno – rekla sam i samopouzdanje u
mojem glasu gotovo je i mene uvjerilo. – Hoću reći,
vidjeli ste moj životopis...
– Bili smo doista impresionirani Vašim
životopisom – rekla je odmah Sandra i malo sam se
zacrvenjela dok sam kimala glavom. – Iskreno ću
Vam priznati da je to jedan od najimpresivnijih koje
smo dobili. Stvarno ste pokrili sve ono stoje nama
bilo važno, što se iskustva tiče, za sve naše dobne
skupine. Ali koliki Vam je otkazni rok na poslu na
kojem sad radite? Hoću reći, očito... – Sad je već
počela govoriti jako brzo kao da joj je malo
neugodno. – Za nas je očito najvažnije da dobijemo
pravu dadilju, to ne moram niti naglašavati. Ali
moram Vam ipak priznati da je nama potreban
netko tko može početi... pa, zapravo, sada, ako
želim biti do kraja iskrena. Pa bi onda bilo posve
neiskreno od mene da se pretvaram da nam i to nije
uvjet.
– Moj otkazni rok je četiri tjedna. – Vidjela sam
kako su se Sandrina usta iskrivila u zabrinutu
grimasu pa sam odmah dodala. – Ali mislim da ću
ipak uspjeti ispregovarati kraći otkazni rok. Imam
još i starog godišnjeg, morala bih sjesti s
kalendarom u ruci i sve zbrojiti, ali mislim da imam
dobre šanse da ga spustim na dva tjedna. Možda i
manje.
Samo ako pristanu biti fleksibilni u Little
Nippersu, budimo iskreni. Sam Bog zna da mi nisu
pružili puno razloga da im budem lojalna.
 Nije mi promakao brzi osmijeh pun nade i
olakšanja koji je prešao preko Sandrinog lica. Ali,
onda, kao da je brzo shvatila gdje se nalazimo.
– Ma pogledajte me samo, tu Vas držim u
hodniku. Nije fer da Vas intervjuiram i prije nego
što ste uopće skinuli kaput! Čekajte da Vas
odvedem do Vaše sobe, a onda ćemo se povući u
kuhinju i doista popričati kad budete dobili i nešto
za jesti.
Okrenula se i počela uspinjati dugini zavojitim
stepeništem. Naši koraci bili su bešumni na
debelom tepihu koji je podsjećao na baršun. Na
prvom odmorištu je stala i stavila prst na usta.
Zastala sam i promotrila taj široki prostor s malim
stolom i vazom punom ružičastih božura kojima su
tek počele opadati latice. Jedan hodnik gubio se u
polumraku, osvijetljen samo ružičastim noćnim
svjetlom iz utičnice. Pola tuceta vrata poredano je
hodnikom. Ona na samom kraju hodnika imala su
pribijena šarena vesela drvena slova. Kako su mi se
oči navikle na polumrak, razabrala sam i što piše.
Princeza Ellie i Kraljica Maddie.
Vrata najbliža stepeništu bila su malo
odškrinuta i vidjelo se da noćna lampica svijetli
kroz procijep. Čula sam iznutra nježno, jedva
primjetno hrkanje male bebe.
– Djeca su zaspala – prošaptala je Sandra. –
Barem se nadam! Čula sam neko lupkanje nožica
prije nekog vremena, ali sada se sve čini sasvim
tiho. Maddie ima posebno lagan san pa moram oko
nje hodati na prstima. Bili i ja također spavamo na
ovom katu, ali Rhi spava na gornjem. Idemo ovim
putem.
Na vrhu drugog odmorišta stepeništa trebalo je
proći još troja vrata i doći do još jednog malog
odmorišta. Srednja vrata bila su otvorena, a unutra
sam vidjela mali ormar punih naguranih metli,
partfiša i krpa za pod kao i bežični usisivač koji se
punio na zidu. Sandra ih je brzo zatvorila.
Vrata nalijevo su bila zatvorena, a preko
starinskog kasetiranog drveta bilo je ispisano –
nečim što je nalikovalo razmrljanom crvenom ružu
– ODJEBITE, NE PRILAZITE ILI ĆETE UMRIJETI.
– To je soba naše Rhiannon – rekla je Sandra i
tek primjetno podigla obrve, što je moglo značiti
štošta, od toga da je to zabavlja do toga da je
rezignirana.
– Ova tu soba – rekla je i uhvatila kvaku vrata
na krajnjoj desnoj strani stepeništa – bit će Vaša.
Hoću reći... – Zastala je, pa je izgledalo kao da se
malo zbunila. – Hoću reći, u ovoj sobi uvijek je
smještena dadilja i Vi ćete ovdje noćas spavati.
Ispričavam se, nisam željela preuranjeno donositi
odluku!
Pokušala sam se nervozno nasmijati dok je
otvarala vrata. U sobi je bilo mračno, ali umjesto da
pipanjem po zidu pronađe prekidač za svjetlo,
posegnula je za svojim mobitelom. Napola sam
očekivala da će uključiti onu lampu na mobitelu i
osvijetliti put, ali umjesto toga nešto je pritisnula i
svjetla u sobi najednom su oživjela.
 Ne samo glavni luster na sredini stropa – on je
zapravo bio namješten na veoma blago zlatno
svjetlo – već se upalila i noćna lampica za čitanje u
krevetu, kao i stojeća lampa pokraj prozora, uz mali
stolić, i zvjezdana svjetla postavljena uz uzglavlje
kreveta.
Mora da mi se iznenađenje vidjelo na licu jer se
Sandra kratko oduševljeno nasmijala.
– Ovo je fantastično, slažete li se? Imamo,
naravno, i prekidače – dobro, panele s prekidačima
– ali ovo je pametna kuća. Grijanje i svjetla, kao i
sve tome slično, mogu se kontrolirati i preko naših
mobitela.
Prešla je prstom preko nečega na mobitelu i
središnje svjetlo najednom je bljesnule jače pa se
opet posve smanjilo, a s druge strane sobe upalilo
se svjetlo u privatnoj kupaonici i potom opet
ugasilo.
– Ne kontroliramo samo osvjetljenje... – rekla je
Sandra i povukla prstom preko ekrana i kliknula
na ikonicu. Počela je tiho svirati glazba iz
nevidljivog zvučnika. Čini mi se da je Miles Davis,
iako baš i nisam upućena u jazz.
– Postoji i glasovna opcija, ali me malo odbija,
nekako je kao iz horora, pa je ne upotrebljavam
često. Ipak, mogu Vam pokazati.
– Nakašljala se, a onda izgovorila pomalo
izvještačeno viškim tonom – Bez glazbe!
Uslijedila je pauza, a onda je Miles Davis naglo
zašutio.
 – Sve se postavke mogu kontrolirati i preko
panela, dakako. – Pritisnula je nešto na zidu da mi
i to demonstrira. Bijela kontrolna ploča naglo je
zasvijetlila dok su se zastori na drugom prozoru
naglo zatvorili i potom opet otvorili.
– Nevjerojatno! – nisam bila sigurna što da
kažem. U jednu ruku, to jest impresivno. S druge
strane... Hm, odjednom sam se vratila na Sandrinu
ocjenu. Horor.
– Znam – rekla je Sandra i kratko se nasmijala.
– To i je pomalo besmisleno, svjesna sam toga. Ali
s obzirom na to da smo arhitekti, dužnost nam je
da isprobamo sve profesionalne novotarije, te cool
aparate i aplikacije. U svakom slučaju – ponovno je
pogledala na mobitel, ovoga puta da provjeri koliko
je sati – moram se zaustaviti i staviti večeru u
pećnicu, a Vi konačno morate skinuti kaput i
raspakirati se. Vidimo se u prizemlju za... pa, može
petnaest minuta?
– To mi zvuči u redu – rekla sam jedva čujno, a
ona mi se nasmiješila, nestala i zatvorila za sobom
vrata.
Čim je izašla, stavila sam svoj kofer na pod i
prešla sobu da dođem do prozora. Vani je bio mrkli
mrak, ali kada sam pritisnula lice uz prozor i
priljubila otvorene dlanove uz sljepoočnice, mogla
sam ipak razaznati nebo posuto zvijezdama i tamne
oblike planinskih vrhova na horizontu. Gotovo da
nije bilo nikakvog svjetla.
Najednom sam jasno shvatila koliko je ovo
mjesto izolirano i od toga me prošla jeza, samo na
trenutak. No brzo sam okrenula leđa prozoru i
počela proučavati sobu.
Odmah sam primijetila kako je koncipirana kao
čudna kombinacija tradicionalnog i suvremenog.
Prozor je recimo posve viktorijanski, do posljednjeg
detalja, metalnih kvaka za otvaranje i stakla
neravne površine. Ali svjetla su iz dvadeset i prvog
stoljeća – tu se nije sve svelo na dosadni luster
nasred stropa. Nepregledno je mnoštvo svjetiljki,
lampica, reflektora i skrivenih lampi usmjerenih
prema stropu, od kojih je svaka fokusirana na
drugi dio sobe i posve različite jačine, kvalitete i
topline svjetla. Nema ni radijatora, odnosno uopće
ne mogu razaznati odakle dolazi toplina, ali posve
je očito da neki izvor mora postojati – noć je
dovoljno hladna da je moj dah ostavio krugove pare
na prozorima. Možda podno grijanje? Ili neka
skrivena ventilacija?
Namještaj je ponešto konzervativniji s
naglašenim ugođajem skupog, boutique hotela u
prirodi. Preko puta mene, okrenut prema prozoru,
nalazi se široki krevet za dvoje prekriven
sveprisutnim brokatnim jastučićima različitih
veličina, ispod prozora je mali, debeli, perjem
podloženi kauč pored kojeg je i stolić – idealno
mjesto na kojem možeš sjediti s prijateljima ili
popiti piće. Tu je ijedna komoda, radni stol, dvije
stolice visokih uspravnih naslona, i tapecirana
škrinja uz dno kreveta koja može poslužiti kao
dodatni skladišni prostor ili kao mjesto na kojem
se može sjesti. Sa svake strane kreveta su vrata.
Kad sam nasumce otvorila jedna, ispostavilo se da
je to ulaz u duboku garderobu prepunu praznih
polica i štendera. Mali reflektori automatski su
bljesnuli iznad praznih polica čim sam otvorila
vrata. Pokušala sam otvoriti i druga vrata, no činilo
se da su zaključana.
Treća vrata bila su samo pritvorena. Sjetila sam
se da ih je Sandra osvijetlila i pokazalo se da je to
kupaonica. Kad sam odlučila ući, odmah sam
ugledala kontrolnu ploču na zidu, poput one koja
se pojavila kad je Sandra nešto pritisnula pored
ulaznih vrata u sobi. Dodirnula sam ploču ne
očekujući ništa, no odmah je oživjela. Ugledala sam
zbunjujuću kombinaciju najrazličitijih ikonica i
kvadrata. Pritisnula sam nasumce jedan, ni ne
znajući što će se dogoditi, a svjetla su se polako
pojačala i tek sam tada ugledala tuš kabinu/sobu
s golemim tušem-kišom te prostor za šminkanje i
dotjerivanje u jednom betonskom komadu veličine
moje kuhinjske radne plohe. U ovoj prostoriji nije
bilo ničeg u lažno viktorijanskom stilu. To je
kupaonica iz svemirskog doba, komplicirana za
upotrebu, pročišćeno ogoljena i moderna, s više
glamura u jednoj bijeloj pločici nego što većina
kupaonica uspije ostvariti cjelinom interijera.
Odmah mi je pala na pamet moja kupaonica –
kosa zapetljana u odvod koji je počeo hrđati, prljavi
ručnici zgurani u kut, mrlje od make-upa na zrcalu.
Bože, koliko snažno ovo želim.
Prije... ma ni ne znam što sam prije ovog željela.
Nisam se fokusirala ni na što drugo osim da nekako
dođem ovamo i upoznam Elincourtove i shvatim što
se krije iza njihovog oglasa. Iskreno, nisam ni
pomišljala da ću stvarno dobiti ovaj posao.
A sada... sada ga želim. Ne samo onih pedeset i
pet tisuća funti godišnje, nego sve ovo. Želim ovu
predivnu kuću i ovu fantastičnu sobu, sve do onog
nevjerojatnog tuša s mramornim pločama na podu,
s blistavom staklenom kabinom bez tragova
kamenca i ispoliranim kromiranim miješalicama.
A više od svega, željela sam postati dio ove
obitelji.
Ako sam prije i imala neke sumnje oko toga što
ovdje radim, ova ih je prostorija posve raspršila.
Dugo, dugo sam stajala ispred tog svog
toaletnog mramornog stola ruku naslonjenih na
plohu i buljila u svoj odraz u zrcalu. Lice koje mi je
uzvratilo pogled nekako me uznemirilo. Ne sam
izraz lica, nego nešto u očima. Nešto je bilo u njima,
neka vrsta gladi. Ne smije pred Sandrom ispasti
kao da očajnički želim ovaj posao. Puna volje, to da.
Ali ta vrsta gladnog očaja koji me sada gledao iz
zrcala – to odbija najviše od svega.
Polako sam rukom zagladila i popravila frizuru,
slinom sam ovlažila prst i popravila i neurednu
obrvu. A onda mi se ruka spustila do moje ogrlice.
Nosim je svaki dan – i to otkako sam napustila
školu pa mi nakit više nije zabranjen kao u školi sa
strogim uniformama. Čak i kao dijete nosila sam je
vikendima i svaki put kada sam se mogla nekako
izvući da je nosim, ignorirajući mamine uzdahe i
komentare o jeftinoj bižuteriji od koje koža
pozeleni. Bio je to poklon za moj prvi rođendan i
sada, nakon više od dva desetljeća, postala je dio
mene, nešto što jedva primjećujem, čak i kad
posegnem za njom u trenucima stresa ili dosade i
počnem se njome igrati.
Sada sam je primijetila.
Starinski ukrašeno srebrno slovo R na dugom
lančiću. Ili, kako mi je mama često ponavljala, nije
srebrna, samo je posrebrena, što postaje sve
primjetnije otkako se počeo prosijavati limeni dio
na mjestima koje sam često rastreseno trljala
prstima.
Nema razloga da je skinem. Nije neukusna.
Šanse da će je netko primijetiti su doista male. Pa
ipak...
Polako sam posegnula za kopčom sa stražnje
strane vrata i otkopčala lančić.
Onda sam stavila malo sjajila na usne,
popravila suknju, pa još učvrstila rep i pripremila
se sići u prizemlje do Sandre Elincourt: bit će to
moj najbolji razgovor za posao u cijelom životu.
 .

Kad sam se spustila u prizemlje, Sandra nije

bila u blizini, ali osjetila sam neki neopisivo
zamamni miris s druge strane hodnika. Sjetila sam
se da je Sandra tamo ostavila pse pa sam polako i
oprezno krenula u tom smjeru. No kad sam otvorila
vrata, shvatila sam da sam ušla u drugi svijet.
Izgledalo je kao da je netko brutalno prerezao
stražnji dio kuće i na njega prilijepio iznenađujuću,
modernističku kocku, nešto što gotovo agresivno
pripada u dvadeset i prvo stoljeće. Duge metalne
grede sežu sve do staklenog krova, a ispod mojih
nogu reljefne viktorijanske pločice s uzorcima u
boji naglo su završile na mjestu gdje ih je zamijenio
izliveni beton ispoliran do mat sjaja. Izgledalo mi je
kao da sam ušla u kombinaciju brutalističke,
modernističke katedrale i industrijske kuhinje. U
središtu prostorije nalazio se metalni šank za
doručak okružen kromiranim visokim stolcima.
Dijelio je prostoriju u blještavi kuhinjski dio i, iza,
u dubini, jedva osvijetljeni dio za jelo u kojem
čitavom dužinom prostorije dominira stol s
betonskom pločom za jelo.
U sredini svega toga stajala je Sandra ispred
monstruozno velikog štednjaka, najvećeg kojeg
sam ikada vidjela, koji stoji zasebno. Servirala je
neku vrstu složenca u dvije zdjele. Dignula je glavu
kad sam ušla.
 – Rowan! Ispričavam se, zaboravila sam pitati,
niste valjda veganka?
– Ne. Ma kakvi, ja manje više jedem baš sve –
rekla sam brzo.
Uh, sad mi je odlanulo jer imam samo ovaj
složenac s govedinom i gotovo ništa drugo! Baš sam
se sad panično zapitala imam li vremena za pečene
pole od krumpira. Što me podsjetilo... – Otišla je do
divovskog hladnjaka od poliranog čelika, lupnula
po nevidljivom gumbu na vratima hladnjaka i rekla
naglašavajući precizno svaku riječ – Happy, molim
novu narudžbu krumpira.
Krumpiri dodani na popis za kupnju – odgovorio
je robotički glas, zasvijetlio je neki ekran i pokazao
se ispisan popis namirnica. – Jedi sa srećom,
Sandra!
U šoku sam se htjela glasno nasmijati, no taj
sam poriv potisnula i umjesto toga promatrala
kako Sandra stavlja obje zdjelice na dugački stol
skupa s čitavim kruhom hrskave korice i uz to
malu zdjelicu nečeg što je ličilo na kiselo vrhnje.
Zdjelice su bile od najfinijeg tankog porculana.
Izgledale su mi viktorijanski, rukom oslikane, sa
sitnim delikatnim cvijećem, ukrašene detaljima od
zlatnih listića. Taj kontrast između strogih
modernističkih linija ove staklene sobe i tih
lomljivih zdjelica, antikviteta, učinio mi se gotovo
apsurdan, kao da me pomalo izbacio iz ravnoteže.
Tu je sve bilo kao da je ostatak kuće okrenut
naglavačke, ne više viktorijanska uštogljenost koju
povremeno narušavaju detalji iz svemirskog doba.
Ovdje je pak to suvremeno sve preuzelo, no zdjelice
i ukrašeni srebrni pribor za jelo s viticama i
cvjetnim motivom podsjeća na ono što se krije iza
zatvorenih vrata.
Evo nas – rekla je Sandra posve nepotrebno dok
je sjedala i mahnula mi rukom da joj sjednem
nasuprot. – Goveđi gulaš. Uzmite si malo kruha da
možete umakati i pokupiti umak, a ovo je
francusko vrhnje, creme fraiche s hrenom, koje
divno paše kad se malo umiješa.
Miriše fantastično – rekla sam posve iskreno, a
Sandra je samo zatresla kosom i malčice se
osmjehnula kao da pokušava ispasti skromna, ali
zapravo je rekla: Znam.
– Stvar je u ovom štednjaku, da Vam pravo
kažem. To je La Cornue. S njim je gotovo nemoguće
zeznuti – samo ubaciš sve sastojke i na sve
zaboraviš! Ponekad mi nedostaje obični plinski
ring, ali ovdje nemamo priključak na plin, sve je
električno. Ringovi su indukcijski.
– Nikad prije nisam kuhala na indukciju – rekla
sam i pogledala prema štednjaku sumnjičavo. Ovo
je pravo čudovište široko gotovo dva metra, s
brojnim metalnim vratima, ladicama, drškama i
gumbima. Na vrhu je glatka površina za kuhanje
koja je tako raspodijeljena na ringove da uopće
nisam mogla pogoditi gdje su.
– Da, na to se treba naviknuti. Ali kunem se, to
se koristi intuitivno. Ovaj ravni dio u sredini je
teppanyaki. Mene je malo mučila cijena, ali Bili je
inzistirao na tome i sada doista moram priznati da
vrijedi svakog novčića. I još mnogo više.
– Razumijem – promrmljala sam, iako nisam
razumjela. Što je pobogu teppanyaki? Zagrabila
sam žlicu gulaša, bogatog, gustog i tako ukusnog.
To je tip obroka za koji nikad nisam imala dovoljno
vremena ili pak smisla za organizaciju da ga samoj
sebi napravim doma. Dopustila sam Sandri da mi
stavi grudu creme fraichea na vrh i opskrbila se
komadom hrskavog kruha. Na stolu je već bila
otvorena boca crnog vina pa nam je natočila svakoj
po čašu i to u prekrasno izrezbarene, kristalne,
viktorijanske vinske čaše. Jednu je gurnula prema
meni.
– Sad mi recite, želite li radije prvo pojesti, pa
onda razgovarati ili da odmah počnemo?
– Pa... – Pogledala sam svoju zdjelicu i potom u
glavi slegnula ramenima. Nema smisla to odlagati.
Popravila sam suknju i potegnula je niže te se
uspravila na metalnom stolcu. – Mislim da je bolje
da počnemo. Što još želite znati?
– U redu, onda. Vaš životopis je doista
sveobuhvatan i veoma impresivan. Već sam
kontaktirala Vašu prethodnu poslodavku – kako se
ono zove? Grace Devonshire?
– Hm... Da, u pravu ste.
– I nije Vas mogla dovoljno nahvaliti. Nadam se
da Vam ne smeta što sam Vaše reference provjerila
prije našeg razgovora, ali već sam se nekoliko puta
opekla s posve neprimjerenim kandidatima. Mislim
da nema nikakvog smisla da svi gubimo vrijeme, da
Vas dovlačim ovamo samo da bismo stale kod prve
prepreke. Ali Grace je doista divno govorila o Vama.
Harcourtovi su se preselili, čini se, ali razgovarala
sam i s gospođom Grainger. I ona je također o
Vama govorila u superlativima.
– Niste zvali jaslice Little Nippers? – pitala sam
sa zebnjom, ali odmah je odmahnula glavom.
– Ne, potpuno Vas razumijem. Nije lako tražiti
novi posao kad već jedan imate. Ali možda biste mi
mogli nešto reći o Vašem poslu u tim jaslicama?
– Pa, kao što sam već napisala u životopisu –
radim tamo već dvije godine, trenutno s najmlađom
grupom, bebama. Željela sam promjenu i zato sam
prestala raditi kao dadilja jedne obitelji. Jaslice su
mi se činile kao idealna opcija. Stekla sam iskustvo
i u nekoj vrsti menadžerskih poslova jer sam
morala organizirati smjene osoblja, ali iskreno, čini
mi se da sam se uželjela upravo tog osjećaja doma
koji sam imala kao dadilja koja živi s obitelji. Doista
volim djecu, ali na tom poslu ne možeš provoditi
vrijeme samo s jednim djetetom kao kad radiš kod
neke obitelji. Iskreno, nisam mijenjala taj posao
zato što mi se činilo da bi povratak u obitelj bio
korak unatrag što se plaće i obaveza tiče, ali Vaša
ponuda učinila mi se baš kao izazov koji sam
željela.
Ovaj sam govor u svojoj glavi uvježbavala u
vlaku, na putu, i sad su mi riječi zazvučale kao
spontane i autentične. Bila sam dosad na dovoljno
razgovora za posao da znam da je upravo stvar u
tome – kako ćeš objasniti zašto želiš ostaviti posao
koji imaš, a da ne ispadneš nelojalan ili prezriv
prema svojem sadašnjem poslodavcu. Ali moja
verzija događaja, ponešto ispolirana, činilo se kao
da je upalila jer je gospođa Elincourt počela kimati
glavom kao da me posve razumije.
– Mogu zamisliti.
– A tu je još jedan plus – ovo sam dodala u
trenutku nadahnuća jer tu misao nisam uvježbala
– zapravo se želim maknuti iz Londona. Uvijek te
gužve, zagađenost, bit će da osjećam potrebu za
promjenom krajolika.
– E, to mogu sasvim razumjeti – rekla je gospođa
Elincourt s osmijehom. – Prije nekoliko godina Bili
i ja smo isto prošli takvu jednu dugu noć
propitkivanja što zapravo želimo. Rhiannon je tada
imala oko osam ili devet godina i počeli smo
razmišljati o drugom domu. Maddie je još bila beba
i bilo mi je već dosta guranja kolica po prljavim
parkovima i provjeravanja svakog pješčanika ima li
možda u njemu igala prije nego što je pustim
unutra da se igra. Ovo nam se činilo kao idealna
prilika da se odmaknemo, da izgradimo novi život i
pronađemo stvarno dobru privatnu školu za Rhi.
–Je li Vam drago što ste se preselili?
– Ma u potpunosti. U tom trenutku djeci je bilo
teško, naravno, ali ipak je to bio dobar odabir. Mi
obožavamo Škotsku, ali nikad nismo željeli biti
jedna od onih obitelji koja kupi kuću u prirodi i
onda je iznajmljuje preko Airbnba devet mjeseci
godišnje. Željeli smo ovdje doista živjeti, postati dio
zajednice, razumijete?
 Kimnula sam kao da su brige oko toga kako
postupati s još jednom kućom sastavni dio i moje
svakodnevne egzistencije.
– Kuća Heatherbrae je istinski bila naš projekt
– nastavila je Sandra.
– Desetljećima je propadala potpuno zapuštena.
U njoj je živio samo jedan veoma stari ekscentrik
koji je otišao živjeti u dom i dopustio da kuća
propada do njegove smrti. Drvo je bilo puno
crvotočine, cijevi su popucale, električne instalacije
bile su opasne – doista se radio o obnavljanju u
kojem smo kuću srušili do osnovne konstrukcije i
ponovno je podigli. Bilo je to dvije godine teškog
rintanja, morali smo promijeniti tlocrte soba i
napraviti baš sve novo, od instalacija do nove
kanalizacije. Ali isplatilo se, a tu je još i taj bonus,
kuća je odličan predložak za naš posao. Imamo
čitav dosje fotografija prije i poslije obnove koji
pokazuje da dobra arhitektura može doista
iznjedriti duh već postojeće stare kuće kao i graditi
novu kuću iz temelja. Iako mi, naravno, i to radimo.
Naša je specijalnost tradicijska arhitektura.
Kimnula sam kao da točno znam što to znači i
otpila gutljaj vina.
– Ali dosta o meni i ovoj kući, što je s Vama? –
Sandra je to rekla kao da je došao trenutak da se
primimo posla. – Ispričajte mi malo što Vas je
privuklo poslu dadilje.
Hej, to je stvarno veliko pitanje. Kroz glavu mi
je odjednom prošlo desetak prizora, istovremeno.
Moji roditelji urlaju na mene kad mi je bilo šest
godina jer sam plastelin utisnula u tepison u
kuhinji. Imam devet godina i moja mama trese
glavom iznad moje svjedodžbe i uopće se ne libi
pokazati razočaranje. Imam dvanaest godina i nitko
od mojih nije došao na školsku predstavu. Sa
šesnaest godina čujem rečenicu: „Kakva šteta što
nisi više ponavljala povijest“, umjesto da mi
čestitaju što sam dobila petice iz matematike,
engleskog i fizike. Osamnaest godina u kojima
nikad nisam bila dovoljno dobra, onakva kći kakva
sam trebala biti. Osamnaest godina nedostatnosti.
– Pa... – Osjetila sam kako vrludam. Nisam se
za ovo pripremila i sad sam počela samu sebe zbog
toga proklinjati. To je očito pitanje za koje sam se
morala pripremiti. – Pa, hoću reći... vjerojatno se
radi o tome... da naprosto volim djecu.
Kakav glupi odgovor, a nije ni baš točan. Ali dok
su mi te riječi izlazile iz usta, nešto sam najednom
shvatila. Sandra se još uvijek smiješila, ali s nekim
neutralnim izrazom koji nisam prije primijetila.
Najednom sam shvatila zašto. Žena na rubu
tridesete brblja o tome koliko voli djecu...
Požurila sam popraviti svoju grešku.
– Ali moram odmah dodati da se beskrajno
divim svakome tko želi biti roditelj. Ja definitivno
za to još nisam spremna.
Bingo. Nisam mogla ne primijetiti olakšanje koje
je u hipu prešlo preko Sandrinog lica, iako ga je
brzo potisnula.
 – To za mene u ovom trenutku nije opcija – rekla
sam dovoljno samopouzdana da dodam i malu šalu
– jer sam trenutno bez dečka.
– Znači, ništa Vas ne drži u Londonu?
– Zapravo, ne. Imam prijatelje, to je jasno, ali
moji roditelji su se umirovili i žive u inozemstvu.
Ustvari, kad jednom riješim stvar s Little Nippers
jaslicama ništa me više neće držati u Londonu.
Mogu odmah prihvatiti novi posao.
Pažljivo sam izbjegla reći, posao koji Vi nudite,
da ne ispadne kao da pretpostavljam da sam ga već
dobila, ali Sandra se smiješila i kimala s puno
entuzijazma.
– Kao što sam Vam već rekla u našem
prethodnom razgovoru, lagala bih kad ne bih
priznala da je to nama u ovom trenutku jako važan
faktor. Približavaju nam se ljetni praznici i moramo
svakako imati nekoga prije kraja školske godine ili
ću potonuti. Osim toga, za nekoliko tjedana počinje
za nas i profesionalno iznimno važan velesajam, na
koji moramo otići i Bili i ja.
– Koji je Vaš krajnji rok?
– Rhi prestaje škola krajem lipnja, što znači...
za tri ili četiri tjedna? A i naš sajam počinje tjedan
dan prije kraja škole. Reći ću Vam istinu, što prije,
to bolje. Dva tjedna još uvijek možemo sami izaći
na kraj. Tri tjedna... hm, gotovo pa u redu. S četiri
tjedna već doista ulazimo u zonu prave katastrofe.
Rekli ste da Vam je otkazni rok četiri tjedna?
Kimnula sam.
 – Dok sam se gore raspakiravala, izračunala
sam da imam još barem osam radnih dana
godišnjeg, tako da bih rok mogla svesti na nešto
više od dva tjedna ako uračunam godišnji, možda
čak i manje. Mislim da će biti spremni pregovarati.
U biti, pojma nisam imala kako će oni to u
jaslicama primiti. Sumnjam da će mi htjeti izaći u
susret. Janine, moja šefica koja sada vodi jaslice, i
nije baš moja obožavateljica. Ne mislim da će joj biti
naročito krivo što odlazim, ali sigurno se neće
polomiti da mi pomogne. No postoje načini da se to
riješi. Zaposlenici u jaslicama ne smiju doći na
posao četrdeset osam sati nakon što su dobili
stomačni virus. Pripremila sam se za puno takvih
virusa sredinom lipnja. No to nisam rekla Sandri.
Iz nekog razloga nitko ne želi dadilju s fleksibilnim
moralnim načelima, čak i kada ih je spremna
upotrijebiti u njihovu korist.
Dok smo jele, Sandra je prošla još nekoliko
tipičnih pitanja za ovu vrstu razgovora. Sve sam ih
očekivala: Izložite mi svoje slabosti i svoje jake
strane, dajte mi neki primjer komplicirane situacije
u kojoj ste se našli i kako ste je riješili... Sve tipično.
Takva sam pitanja čula već prije, u barem deset
razgovora za posao, pa su moji odgovori bili
uvježbani, malo prilagođeni onome što sam mislila
da Sandra želi čuti. Moj standardni odgovor na
pitanje o složenoj situaciji u kojoj sam se snašla,
priča je o malom dječaku koji je došao na
privikavanje u jaslice prekriven modricama i kako
sam se dalje nosila s njegovim roditeljima i brigom
za njega. To je
 Ruth Ware dobro prolazilo na razgovorima za
posao u jaslicama, ali pomislila sam da Sandra
zapravo ne želi čuti kako sam dječakove roditelje
predala vlastima. Pa sam tu priču promijenila u
priču o malom nasilnom „zlostavljaču1' od četiri
godine na prethodnom poslu, a zatim sam govorila
o tome kako je njegovo ponašanje povezano sa
strahom od osnovne škole u koju je trebao krenuti.
Dok sam to pričala, ona je provjeravala papire
koje sam donijela sa sobom, potvrdu o
nekažnjavanju i o ispitu prve pomoći. Znala sam da
su ti papiri u redu, ali sam ipak malo zadrhtala kad
ih je počela pomno pregledavati. Pluća su mi se
stegla, ali nisam bila sigurna je li to zbog živaca ili
pseće dlake. Potisnula sam želju da izvadim
Ventolin i udahnem.
– A vozačka dozvola? – pitala je kad sam završila
priču o četverogodišnjem dječaku. Spustila sam
vilicu na glatki beton stola i duboko uzdahnula.
– Ah, da, bojim se da tu postoji problem. Imam
pravu britansku vozačku dozvolu, naravno, ali su
mi je ukrali prošli mjesec kad sam izgubila
novčanik. Naručila sam novu, ali htjeli su da
napravim i novu fotografiju i to sad traje. Ali kunem
se, znam voziti.
Ovo zadnje je doista istina. Prekrižila sam prste
i čekala. Laknulo mi je kad je kimnula i prebacila
se na moje profesionalne ambicije. Želim li steći
neke dodatne kvalifikacije? Gdje vidim samu sebe
za godinu dana? To drugo pitanje je zbilja važno,
jasno sam to razabrala po tome kako je Sandra
odložila čašu i doista me gledala dok sam
odgovarala.
– Za godinu dana? – Odgovarala sam polako jer
sam panično pokušavala proniknuti što ona želi od
mene čuti. Želi li ambiciju? Posvećenost? Osobni
rast i razvoj? Godina dana je čudan rok, uglavnom
na ovakvim razgovorima pitaju za pet godina i zato
me ovo pitanje smelo. Što ona zapravo testira?
Napokon sam donijela odluku.
– Pa, Sandra, Vi već znate... ja želim ovaj posao.
Bit ću otvorena, za godinu dana želim i dalje biti
ovdje. Ako mi doista ponudite ovaj posao, ne bih se
željela seliti iz Londona, napustiti svoj život i
prijatelje za kratkoročan posao. Kad radim u
obitelji, to vidim kao dugotrajan odnos, i za mene,
i za klince. Želim ih istinski upoznati, gledati kako
rastu, barem neko vrijeme. Da ste me pitali gdje se
vidim za pet godina... E, to je nešto posve drugo. I
vjerojatno bih Vam dala drugačiji odgovor. U biti
sam ambiciozna i u nekom bih trenutku željela
steći magisterij iz odgajateljstva ili dječje
psihologije. Ali godina dana – bilo koji posao koji ću
sad prihvatiti, voljela bih vjerovati da će trajati duže
od godine dana. I to zbog svih nas.
Sandrino lice raširilo se u veliki kez i odmah
sam znala – ono, znala sam da sam odabrala pravi
odgovor, onaj kojem se nadala. No je li to dovoljno
da doista dobijem taj posao? To, iskreno, nisam
znala.
Pričale smo otprilike još jedan sat. Sandra je
neprestano punila i moju i svoju čašu, no sabrala
sam se na vrijeme i nakon drugog ili trećeg
punjenja položila sam dlan na otvor čaše i
odmahnula glavom.
– Bolje ne. Ne pijem ja puno – vino mi uvijek
brzo udari u glavu.
To zapravo i nije istina. Mogu popiti barem
koliko i moji prijatelji, ali znala sam da bi još jedna
čaša značila da sam se raspustila i onda bi postalo
napornije smišljati diplomatske odgovore koje ona
želi čuti. Priče bi se ispreplele, počela bih miješati
imena i datume, a ujutro bih se probudila držeći se
za glavu, pokušavajući razaznati koje sam istine o
sebi sinoć izvalila i kakve sam sve užasne greške
napravila.
No Sandra je baš pogledala na sat kad sije nalila
još malo vina i naglo ustuknula u šoku.
– Bože, već je jedanaest i deset! Pojma nisam
imala da je ovako kasno. Vi ste sigurno mrtvi
umorni, Rowan.
– Bogme, jesam malo – odgovorila sam iskreno.
Čitav dan sam putovala i najednom sam to počela
i osjećati.
– Slušajte, rekla bih da smo pokrile baš sve što
sam Vas htjela pitati. No nadala sam se da ćete se
ujutro upoznati s dječicom da vidimo hoćete li
kliknuti, a onda bi Vas Jack odveo natrag u Carn
Bridge na vlak, ako Vam je to u redu? Kad Vam ide
vlak?
– U 11:25, što znači da je to sasvim u redu.
Izvrsno. – Ustala je od stola i suđe stavila na
hrpu pokraj sudopera. – Ovo ćemo ostaviti za Jean,
a mi ćemo se povući.
Kimnula sam pitajući se tko je tajanstvena
Jean. No nisam to htjela pitati.
–Ja ću još samo pustiti pse u vrt. Laku noć,
Rowan.
Laku noć – odgovorila sam. – Hvala Vam puno
na izvrsnoj večeri.
Bilo mi je zadovoljstvo. Lijepo spavajte. Djeca se
obično dižu u šest ujutro, no nema potrebe da se i
Vi dižete tako rano. Jedino ako to i želite!
Zvonko sam se nasmijala i napravila mentalnu
bilješku u glavi da si svakako alarm navijem u šest,
iako su mi od same pomisli na šest ujutro već
počele padati oči.
Dok je Sandra tjerala pse u vrt, vratila sam se u
stari dio kuće s onim istim naglim osjećajem
dislociranosti kao i prije, kad sam išla u suprotnom
smjeru. Staklena kupola koja se penjala nebu pod
oblake naglo se spustila i sad sam bila ispod stropa
sa štukaturama poput ukrasa na svadbenoj torti.
Onaj snažni odjek mojih damskih potpetica po
betonskom podu promijenio se u tiho klikanje po
parketu, a potom je i to zagušio tepih dok sam se
uspinjala stepeništem. Na prvom odmorištu sam se
zaustavila. Vrata koja su mi bila najbliža, ona koja
vode u bebinu sobu, još su uvijek bila odškrinuta i
nisam se mogla suzdržati, gurnula sam ih i ušla
unutra, u svijet koji miriše onim dobrim, toplim
mirisom čiste, zadovoljne bebe.
Petra je ležala na leđima, a noge i ruke je raširila
kao žaba. Odgurnula je svoj pokrivač i ja sam ga
veoma nježno podigla. Osjetila sam njezin nježni
dah koji je pomakao najsitnije dlačice sa stražnje
strane moje ruke. Kad sam joj pokrivač ušuškala
ispod ruku, naglo se trgnula ijednu ruku podigla u
zrak. Sledila sam se. Mislila sam da sam je
probudila i sad samo što nije zaplakala. Ali ona je
samo duboko uzdahnula i ponovno se udobno
namjestila, a ja sam se tiho odvukla iz te sobe u
svoju luksuznu koja me čekala.
.

Šuljala sam se oprezno po sobi i otišla oprati zube

i umiti se. Osluškivala sam tiho škripanje podnih
dasaka ispod svojih nogu. Pazila sam da slučajno
ne uznemirim Sandru. No napokon sam bila
spremna za krevet. Namjestila sam si alarm za
buđenje i odjeću za sutra uredno rasporedila po
debelom mekom kauču.
A onda sam shvatila da nisam navukla zastore.
Omotala sam se u svoj kućni ogrtač i otišla do
prozora. Povukla sam nježno tkaninu. Ništa se nije
pomaknulo.
Zbunjena, povukla sam snažnije, a onda stala i
počela provjeravati oko okvira prozora jesu li to
samo one dekorativne zavjese koje se ne mogu
pomicati pa moram spustiti rolete. Ali, ne, to su baš
noćni zastori na pravim vodilicama. A onda sam se
sjetila, Sandra je nešto bila pritisnula na zidu i
zastori su se naglo zatvorili pa opet rastvorili. Jer
su automatizirani.
Sranje. Otišla sam do panela pokraj vrata i
mahnula rukom točno uz njega. Iste sekunde panel
se osvijetlio i pojavile su se sve one zbunjujuće
ikonice i kvadrati. Ništa od toga nije mi ličilo na
ikonicu za zastor. Jedna me malo podsjećala na
prozor, ali kad sam je dotaknula, veoma oprezno,
zvuk jazz trube razlio se po tihoj sobi. Brzo sam je
opet lupnula prstom.
Hvala Bogu da je odmah prestalo svirati. Stala
sam na trenutak ukopana čekajući da začujem
Petrin krik ili ubrzane Sandrine korake na
stepenicama. Već sam je vidjela kako utrčava u
sobu i pita zašto budim djecu. No ništa od toga nije
se dogodilo.
Počela sam opet proučavati panel, ali ovoga
puta nisam ništa dodirivala. Pokušala sam se sjetiti
što je napravila Sandra. Veliki kvadrat u sredini je
glavno svjetlo lustera, u to sam gotovo posve
sigurna. A zbrka kvadratića s lijeve strane
vjerojatno je tu za svaku pojedinu lampu u sobi. Ali
stoje ova spiralna ikonica na lijevoj strani preko
koje se može povući prstom? Pojačavanje glazbe?
Grijanje?
A onda sam se sjetila stoje Sandra rekla o
glasovnim komandama.
 – Povuci zastore – rekla sam jasno tihim glasom.
Gotovo sam se šokirala kad su se zastori po vodilici
doista jedva čujno zatvorili.
Odlično. U redu. Sad još samo da skužim što i
kako sa svjetlima.
Noćna lampica pokraj kreveta ima prekidač na
sebi pa sam znala da ću barem s tom lampom lako.
Ostale sam prokužila metodom pokušaja i
pogrešaka, no jedna lampa pokraj fotelje naprosto
se nije dala ugasiti.
– Ugasi svjetlo – pokušala sam s naredbom, ali
ništa se nije događalo. – Ugasi lampu.
Ugasila se noćna lampica.
– Ugasi lampu uz fotelju. – Ništa. Dođavola.
Na koncu sam slijedila kabel do neke utičnice
na zidu čudnog oblika, nimalo sličnoj normalnoj i
izvukla utikač. Soba je iste sekunde potonula u
potpuni mrkli mrak, tako gust da mi se činilo da ga
mogu dotaknuti.
Polako sam se pipanjem vratila do ruba kreveta
i uvukla se u njega. Upravo sam se namještala da
mi bude što udobnije kad sam se sjetila, s
uzdahom, da nisam stavila mobitel na punjenje.
Sranje.
Nisam se mogla opet boriti sa svjetlima pa sam
umjesto toga upalila bateriju na mobitelu, izašla iz
kreveta i počela kopati po torbi.
Punjača tamo nije bilo. Jesam li ga već prije
izvadila? Bila sam sigurna da sam ga spakirala.
 Okrenula sam cijelu torbu prema dolje i sve što
sam ponijela rasulo se po debelom tepihu, ali među
tim stvarima nije bilo nikakvog kabla. Sranje.
Sranje. Ako ne budem mogla napuniti mobitel,
moje putovanje natrag bit će doslovno najdosadnije
na svijetu. Nisam čak ni knjigu ponijela sa sobom
jer imam dovoljno za čitanje na aplikaciji Kindle.
Jesam li možda zaboravila punjač? Ostavila ga u
vlaku? Bilo kako bilo, nema ga u mojoj torbi. Stala
sam na trenutak i grizla usnicu, a onda najednom
naglo otvorila jednu od ladica noćnog ormarića u
nadi da je možda netko od prijašnjih gostiju ostavio
svoj punjač.
I... bingo. Unutra nije bio jedan punjač nego
čitava ona stanica najrazličitijih. To je sve što mi je
potrebno, USB već ugrađen u utičnicu.
S olakšanjem sam izdahnula i počela micati
najrazličitije brošure i papire da mogu upotrijebiti
USB. Mala ikonica koja pokazuje da se mobitel
puni zasvijetlila je i vratila sam se zahvalna u
krevet. Upravo sam se spremala ugasiti svjetlo na
mobitelu i leći kad sam primijetila da je nešto iz
ladice palo na moj jastuk. Bio je to komadić papira.
Htjela sam ga samo zgužvati i baciti na pod, no ipak
sam prije toga pogledala na papir da provjerim je li
to možda nešto važno.
Nije važno. Samo dječji crtež. Pa ipak...
Uzela samo opet mobitel i njegovu lampu
usmjerila na papir da bolje vidim crtež.
Nije to neko umjetničko djelo, samo ljudi sa
crtama za tijelo i udove od debelih linija
napravljenih pastelama. Na slici je kuća sa četiri
prozora i sjajnim crnim vratima, dosta slična Kući
Heatherbrae. Prozori su obojani crno, svi osim
jednog na kojem se vidi neko sitno blijedo lice koje
zuri van iz mraka.
Na neki čudan način crtež me uznemirio, no
nigdje nije bilo nekog potpisanog imena niti načina
da otkrijem što radi u ladici noćnog ormarića.
Okrenula sam ga da vidim ima li bilo čega što mi
može biti trag. Na stražnjoj strani bio je neki tekst.
Nije bio ispisan dječjim rukopisom, već ga je pisala
odrasla osoba – nekako nagnut, obao i na čudan
način, koji ne mogu objasniti izgledao mi je ne–
engleski.
Za novu dadilju, pisalo je urednim, pravilnim
rukopisom. Zovem se Katya. Pišem ti ovu poruku jer
ti želim reći da te molim da budeš -
Tu se poruka prekida.
Namrštila sam se. Tko je Katya? Ime mi je
zvučalo poznato i onda sam se sjetila Sandrinog
glasa kako mi za večerom govori, ali kad je Katya
otišla, naša zadnja dadilja...
Znači, Katya je tu živjela. Tu je i spavala. Ali
stoje htjela reći svojoj nasljednici? Je li joj
ponestalo vremena ili je pomislila da ne bi bilo
pametno da napiše stoje htjela?
Molim te da budeš... nježna prema djeci? Molim
te da budeš... ovdje sretna? Molim te da budeš
pametna... i kažeš Sandri koliko voliš pse?
 Moglo je biti bilo što od svega toga. I zašto mi je
u mislima ipak iskrsnula fraza molim te da budeš
oprezna?.
Ove dvije stvari skupa, kao cjelina, taj mali jezivi
crtež i ta nezavršena poruka, nekako su me
uznemirili, iako ne mogu točno definirati što sam
osjećala. Nešto poput nelagode, ali opet, ne mogu
reći zašto.
No, bez obzira što je to ona meni htjela reći, sad
je već prekasno.
Ponovno sam složila crtež i gurnula ga natrag u
ladicu.
Ugasila sam mobitel, navukla prekrivač do
brade i pokušala zaboraviti na sve što mi se učinilo
čudnim i zaspati.
 .

Probudila sam se naglo zbog upornog piskutavog

zvona mojeg alarma. Na trenutak nisam shvatila
gdje sam ili zašto sam tako umorna. A onda sam se
sjetila. U Škotskoj sam. I tek je šest ujutro – čitav
sat i pol ranije od mojeg uobičajenog vremena za
dizanje.
Sjela sam, izgladila razbarušenu kosu i
protrljala oči da se probudim. Iz prizemlja se čulo
neko lupanje i uzbuđeni glasovi. Zvučalo je kao da
su djeca već vjerojatno ustala...
Zastori su zaklanjali svjetlo, no na nepravilno
navučenim uglovima probijalo je sunce. Natjerala
sam samu sebe da spustim noge na pod i odem do
zastora da ih probam otvoriti, a onda sam se sjetila
prošle noći.
– Otvori zastore – rekla sam glasno i osjećala se
podosta glupo. No razvukli su se u jednom potezu,
kao mađioničarskim trikom. Ne znam ni sama što
sam očekivala, no ma što to bilo, nisam bila
spremna za ono što me dočekalo.
Ljepota prizora ispred mojih očiju oduzela mi je
dah.
Kuću je neki davno zaboravljeni viktorijanski
arhitekt savršeno smjestio da gleda na nedirnutu
prirodu koji se prostire na sve strane. Ništa nije
sprječavalo pogled na plava brda, zelene doline i
duboku, tamnu raskoš zimzelnih šuma. Taj se
prizor pružao sve do horizonta, sve te meke obline
brežuljaka s ponegdje tamnijim raskrčenim
dijelovima i neravnim krovovima udaljenih farmi. A
u daljini, nekoliko kilometara dalje, vidjelo se i
jezero koje poput zrcala reflektira jutarnje sunce
tako snažno da je izgledalo kao da je prekriveno
snijegom. A na samom horizontu, čitavim prizorom
predsjedali su vrhunci Cairngroms, što na
keltskom jeziku znači Plave planine, ako je vjerovati
Googleu.
Kad sam išla pogledati značenje tog imena,
prijevod mi se učinio podosta apsurdnim.
Fotografije na internetu bile su svih mogućih boja
koje možemo očekivati – bilo je tu zelene trave,
smeđe paprati, crvenkaste zemlje s povremenom
mrljom ljubičaste od vrijeska, a zimi je vladala
reska bjelina snježnog pokrova. Ideja da su te
planine plave, činila se ishitrenom, izmaštanom.
Ali tu, dok se izmaglica polako topila s vrhova
pod jutarnjim suncem, a rumenilo zore još uvijek
natapalo nebo, one su doista izgledale kao da su
plave. Ne podnožja brda prekrivena paprati, nego
oni oštri granitni vrhovi, puni procijepa, provalija i
špiceva, visoko iznad linije drveća. Najviši špic činio
se prekriven snijegom, čak i sada u lipnju. Osjetila
sam kako mi se srce puni i uzdiže, a onda začula
neki zvuk u vrtu ispod prozora.
Jack Grant. Udaljavao se od gospodarskih
zgrada skrivenih iza ugla kuće. Kosa mu je bila
mokra kao da se upravo istuširao, a u ruci je držao
torbu s alatom. Promatrala sam ga trenutak
gledajući njegovo tamno tjeme, no pomislila sam da
postajem voajerom pa sam se okrenula od prozora
s namjerom da odem u kupaonicu te da se i ja
istuširam.
Unutra je bilo mračno i automatski sam počela
pipati po zidu da nađem prekidač. Nisam se ni
sjetila proklete kontrolne ploče. Kad sam je
dotakla, najednom je oživjela i opet mi ponudila
zbunjujući mozaik kojekakvih simbola, kvadrata,
točaka i traka po kojima treba kliziti prstom.
Pritisnula sam jedan bez ikakvog uvida, nadajući
se da neću opet dobiti Milesa Davisa. Tražila sam
onu istu ikonu koju sam jučer pritisnula, ali očito
sam promašila jer su se iznenada upalila niska
plavičasta svjetla i osvijetlila cokl. To je valjda neko
noćno svjetlo ako želiš ići na WC, a partner ti
spava? U svakom slučaju, nedovoljno jako da se
samo pod tim svjetlom tuširam.
Kad sam isprobala sljedeću ikonicu, plavičasto
svjetlo je nestalo, a dvije lampe iznad kade prosule
su zlatasto svjetlo koje laska puti. To je doista ono
što bih poželjela da se sada mogu dugo namakati u
mirisnoj kupki. Ali dio s tušem i dalje je ostao
mračan, a menije sada ionako potrebno nešto
svjetlije, s puno više... pa, jutarnjeg ugođaja.
To sam pronašla tek s četvrtim ili petim
pokušajem – dovoljno jaka svjetla, ali ipak ne ona
klinički prejaka da te bace u agoniju, s osvijetljenim
rubom zrcala, savršenim za moje jutarnje
šminkanje. S uzdahom olakšanja, pustila sam da
mi ogrtač sklizne na pod i ušla u tuš kabinu u kojoj
su me dočekali novi izazovi. Čitava paleta različitih
cijevi, otvora i tuševa. Postavlja se pitanje kako sa
svim tim upravljati? Vjerojatno je odgovor na
drugom ekranu, ovoga puta vodootpornom,
postavljenom negdje između pločica. Kad sam ga
dodirnula, pojavio se natpis Dobro jutro, Katya.
To me ime na čudan način uzdrmalo jer sam se
odmah sjetila prethodne noći i one nedovršene
poruke na dječjem crtežu. Uz to je na ekranu bio i
smajlić i neki kursor prema dolje. Nisam Katya pa
sam ga i dotaknula. Dobro jutro, Jo. Dotaknula sam
ga ponovno. Dobro jutro, Lauren. Dobro jutro, Holly.
Dobro jutro, gošćo.
Više opcija nije se nudilo. Ostat ćemo onda kod
gošće. Dodirnula sam i smajlić. Ništa se nije
dogodilo. Umjesto toga, opet se na ekranu ukazalo
niz kriptičnih točki, kvadrata i linija. Dotaknula
sam jednu nasumce i kriknula jer me istovremeno
dvadeset jakih mlazeva pošpricalo ledenom vodom
po trbuhu i bedrima. Brzo sam to uspjela zatvoriti
nekim potezom nalijevo po ekranu. Ostala sam
drhtati od zime, dosta iznervirana.
U redu. Dobro. Možda bih trebala isprobati
opciju koja je već namještena dok ne shvatim kako
ovo čudo funkcionira.
Dodirnula sam ekran i opet su se pojavile riječi
Dobro jutro, Katya. Pritisnula sam smajlić, ovog
puta s blagim strahom, no na ekranu se pojavila
poruka Pripremamo tvoju najdražu vrstu tuširanja.
Uživaj u pranju! Dok je poruka nestajala s ekrana,
zaprepašteno sam promatrala kako je jedna glava
tuša polako kliznula gore na unaprijed
isprogramiranu visinu, spustila se pod određenim
kutem, a onda je iz nje krenuo jaki mlaz tople vode.
Stala sam trenutak otvorenih ustiju, a onda
isprobala vodu jednom rukom. Tko god je bila ta
Katya, bila je veoma visoka i voljela se tuširati nešto
više vrućom vodom od mene. Mogla sam i pristati
na tako vruću vodu, ali tako visoko podignut tuš
prema Katyjinoj visini onemogućio bi mi da dobro
operem kosu. Zbog nagiba glave tuša mlaz vode
udarao je u vrata tuš kabine, a moju glavu nije ni
dotakao.
Dotaknula sam tipku koja gasi komandu i
probala ponovno. Ovog puta odabrala sam
nasumce Dobro jutro, Holly i čekala rezultat čvrsto
stisnutih usta.
Bingo. Hollyno isprogramirano tuširanje
ponudilo mi je vruću kišu nad glavom i čitavim
tijelom. Bilo je... hm, čarobno. Nema za to druge
riječi. Voda je pojurila prema meni u gotovo
apsurdnoj količini i cijelu me odjednom obavila
toplinom. Osjećala sam kako mi vruća voda udara
po tjemenu i briše posljednje ostatke sna i crnog
vina od prošle noći. Holly, ma tko ona bila, posve
mi je bliska, srcem i dušom. Oprala sam kosu
šamponom, stavila regenerator i potom isprala i
onda samo stajala zatvorenih očiju uživajući u tom
osjećaju tople vode na svojem golom tijelu.
Bila sam u golemoj napasti da dugo uživam u
tom luksuzu, no trebalo mi je najmanje deset
minuta da shvatim kako se uopće koristi
kupaonica. Ako izgubim još vremena, moje
ranojutarnje buđenje postat će besmisleno. Nema
nikakvog smisla prisiliti samu sebe da se dignem u
ranu zoru ako se ne uspijem pojaviti rano i Sandri
u lice nabiti svoj entuziiazam.
Rezignirano sam pritisnula tipku koja sve to
gasi i posegnula za debelim bijelim ručnikom koji
se grijao na prečki kupaonskog radijatora-vješalice.
Podsjetila sam samu sebe da ako u ovome uspijem,
to neće biti zadnji put da koristim taj tuš. Daleko
od toga.
.

Zaputila sam se stepenicama u prizemlje i prvo što

me pozdravilo bio je miris tosta i zvuk dječjeg
smijeha. Kad sam zaokrenula prema dnu stepenica
na podu me dočekao mali kućni ogrtač s kariranim
uzorkom ostavljen na zadnjoj stepenici ijedna
papuča u sredini hodnika. To sam podignula i
krenula prema kuhinji. Sandra je stajala pored
golemog ulaštenog kromiranog tostera, držala
komad prepečenog integralnog kruha i njime
mahala prema dvjema djevojčicama u žarko
crvenim pidžamama koje su sjedile za metalnim
šankom. Njihove rudlave glavice, jedna tamna,
druga svijetla bile su još zamršene nakon spavanja
i obje su se bespomoćno hihotale.
Nemoj je poticati! Opet će nam to napraviti.
Napraviti što? – pitala sam i Sandra se naglo
okrenula.
Ah, Rowan, jako ste rano ustali. Nadam se da
Vas nisu cure probudile. Još uvijek pokušavamo
jednu prisutnu članicu obitelji naučiti da spava iza
šest ujutro. Kimajući glavom pokazala je na mlađu
od dvije djevojčice, onu s posve blond kosicom.
Ma, to je u redu – rekla sam, i to sam i mislila,
a onda dodala ipak manje istinito – I inače se rano
budim, naprosto prirodno.
To je stvarno bogomdani talent koji je u ovoj
kući dobro imati – rekla je Sandra s uzdahom. Bila
je u kućnom ogrtaču i izgledala mi je podosta
izmučeno.
Petra se nabacuje zobenom kašicom – rekla je
djevojčica smijući se grleno i pokazala prstom na
bebu rumenih obraza, koja je sjedila u stolici za
hranjenje u uglu. Vidjela sam da je u pravu. Gruda
njezine kašice veličine jajeta spuštala se niz prednji
dio štednjaka. Samo što nije pala na betonski pod.
Petra je prela od zadovoljstva i zagrabila još jednu
žlicu spremna da je baci.
– Peta baci! – Počela je ciljati.
– Ohoho – rekla sam s osmijehom i pružila ruku
da mi da žličicu. – Petra, molim te, daj mi to!
Beba me na trenutak pogledala nesigurno,
odmjerila me, a njezine svijetle obrvice skupile su
se u neodoljivu grimasu. A onda se njezino
debeljuškasto lice raširilo u osmijeh pa je ponovila
– Peta baci!
Kaša je poletila prema meni kao projektil.
Sagnula sam se u stranu, ali ne dovoljno brzo i
pogodila me posred grudiju.
Na sekundu sam ostala bez daha, a onda, kad
sam shvatila da mi je to namjerno napravila,
preplavio me nekontrolirano jak bijes... Glupača,
nisam si ponijela rezervnu odjeću, a košulja koju
sam jučer nosila bila je zgužvana, a još je imala na
sebi i mrlju od vina za koju nisam bila ni svjesna
kad sam je i kako napravila.
Doslovno nemam što presvući. Bit ću umrljana
kašom do kraja dana. To malo govno.
Spasila me mlađa od djevojčica. Počela se naglo
hihotati, a onda sije sama stavila ruku preko usta
kao da je užasnuta.
Odmah sam se prisjetila tko sam, gdje sam i
zašto sam tu.
Natjerala sam se na osmijeh.
– Ma sve je u redu – rekla sam toj djevojčici. – Ti
si Ellie, jel’ da? Ma možeš se smijati. I menije to
poprilično smiješno.
Maknula je ruke s usta i oprezno se nasmiješila.
– O moj Bože – rekla je Sandra umorno
pomirena. – Rowan, toliko mi je žao. Puno se priča
o „paklenim dvogodišnjacima“, ali vjerujte mi,
kunem se, Petra za to vježba već šest mjeseci. Je li
bluza u redu?
– Ma Sandra, nemojte se time opterećivati. –
Bluza neće biti u redu, barem dok je ne uspijem
oprati, a vjerojatno ni onda.
Radi se o svilenoj bluzi koja se mora nositi na
kemijsko čišćenje, najglupljem izboru za razgovor
za posao dadilje, ali uopće mi nije palo na pamet da
ću imati i s djecom posla. Možda iz ovoga mogu
izvući neku malu moralnu prednost. – Te se stvari
dakako događaju kad imaš djecu. To je samo
zobena kaša. Međutim–nagnula sam se i oduzela
Petri zdjelicu tako brzo da nije ni shvatila što se
događa. – Mislim da si se ti najela, mala gospođice
Petra, pa ćeš ovo dati meni na čuvanje dok obrišem
to što si napravila. Sandra, gdje držite krpu za pod
da obrišem mrlju prije nego se neka od djevojčica
na nju posklizne?
– U ostavi, ona druga vrata – rekla je Sandra i
zahvalno se osmjehnula. – Hvala Vam, Rowan.
Doista nisam očekivala da ćete se već danas
uključivati i raditi besplatno. Ovo je više od
očekivanog.
– Drago mi je da mogu pomoći – rekla sam
odlučno. Promrsila sam Petrinu košiću nježnije
nego što sam se osjećala, a Ellie sam malo
namignula. Maddie me nije gledala, samo je buljila
u svoj tanjur kao da sve ovo nije ni primijetila.
Možda joj je bilo neugodno jer je prije toga Petru
poticala.
Ostava sa strojevima za pranje i sredstvima za
čišćenje, pokazalo se, nalazi se u starom dijelu
kuće – vjerojatno u staroj viktorijanskoj kuhinji ako
je suditi po kamenom sudoperu i podu – ali nisam
bila raspoložena za proučavanje arhitektonskih
detalja. Umjesto toga, zatvorila sam vrata za sobom
i nekoliko puta duboko udahnula da se riješim i
posljednjih tragova bijesa. Bacila sam se na posao
spašavanja svoje bluze. Ostatak kaše frknula sam
u sudoper, ali fino pranje moram obaviti
spužvicom. Nakon nekoliko pokušaja s kojima sam
jedino uspjela zamrljati i suknju vodom u kojoj je
ostalo malo kaše, podbočila sam kvaku drškom od
moča za pranje poda, a onda skinula cijelu bluzu.
Stajala sam u grudnjaku i suknji i ispod mlaza
vode skidala mrlju pokušavajući nekako spriječiti
da mi se cijela bluza namoči vodom. Začula sam
neki zvuk ispred drugog ulaza u tu malu, radnu
prostoriju i ugledala kako se otvaraju vrata prema
vrtu i Jack Grant ulazi unutra brišući ruke o radni
kombinezon.
– Sandra, kosilica je prora... – povikao je prije
nego me ugledao, a onda su mu se oči raširile u
šoku. Vidno je pocrvenio sve do široko postavljenih
jagodica.
Malo sam kriknula iznenađena i primakla
mokru bluzu na prsa pokušavajući sačuvati
dostojanstvo.
– O Bože, tako mi je žao – rekao je Jack. Pokrio
je oči rukama i glavu usmjerio prema stropu pa
onda prema podu, samo ne u mene. Obrazi su mu
gorjeli. – Tako... tako mi je žao, bit ću...
A onda se okrenuo i pobjegao zalupivši vratima
prema vrtu. Ostavio me otvorenih usta. Nisam
znala trebam li plakati ili se smijati.
Ništa od toga nema baš puno smisla pa sam
brzo obrisala bluzu kuhinjskom krpom koja je
visila preko radijatora, napunila kantu s vodom za
močo i krenula natrag prema kuhinji obraza
crvenih gotovo kao Jackovih.
–Je li bluza sada u redu? – pitala je Sandra
preko ramena kad sam ušla. – Sad ću Vam
napraviti kavu.
 – Da – odgovorila sam brzo jer nisam znala
trebam li joj ispričati što mi se upravo dogodilo. Je
li čula kako sam kriknula kad je ušao? Hoće li joj
Jack nešto reći? – Sandra, tamo sam...
Odjednom su me izdali živci. Nisam joj mogla
reći da sam upravo njezinom domaru pokazala
grudi, a da to ne zvuči beznadno neprofesionalno.
Osjetila sam da se rumenilo na mojim obrazima još
pojačalo, samo od toga što sam na to pomislila. Ne
mogu to spomnjati. Jedino se mogu nadati da je
Jack valjda džentlmen koji tako nešto nikad ne bi
spomenuo.
– Mlijeko i šećer? – Sandra je to pitala odsutno
pa sam taj razgovor gurnula sa strane.
– Samo mlijeko, hvala. – Spustila sam močo na
pod i počela čistiti Petrine projektile s poda i
štednjaka. Osjetila sam kako mi se obrazi hlade
dok radim.
Napokon, kada je moja kava bila gotova i kad
sam sjela za stol da je popijem i pojedem izvanredni
komad tosta s marmeladom, gotovo sam se mogla
u sebi praviti da se ono nije ni dogodilo.
– Onda – rekla je Sandra i obrisala ruke krpom.
– Cure, nisam vam stigla predstaviti Rowan. Došla
je ovamo da malo pogleda našu kući i da vas
upozna. Pozdravite ju.
– Zdravo – rekla je Maddie, ali više svom tanjuru
nego meni. Izgledala mi je sitnija od svojih osam
godina, tamne kose i blijedog, malog lica. Ispod
šanka sam vidjela dva mršava koljena s puno
krasti.
 – Drago mije, Maddie – rekla sam s osmijehom
koji bi je trebao osvojiti, barem sam tako vjerovala.
No ona je i dalje uporno gledala prema dolje. Ellie
je puno lakše dijete. Gledala me s otvornom
znatiželjom ispod bijelih šiški. – Ellie, drago mi je
što smo se upoznale. Koliko ti imaš godina?
– Pet – odgovorila je Ellie. Ima plave oči okrugle
poput dugmadi. – Hoćeš ti biti naša nova dadilja?
– Pa... – stala sam. Nisam znala što da kažem.
Ako odgovorim s: Nadam se, hoće li to zvučati kao
da otvoreno preklinjem?
– Možda – upala je Sandra oštro. – Rowan još
nije odlučila želi li ovdje ostati pa se moramo što
bolje ponašati da je uvjerimo!
Neopazice mi je namignula.
– Znate što, odjurite vi gore u svoju sobu i
obucite se što prije pa ćemo Rowan pokazati našu
kuću.
– A Petra? – pitala je Ellie.
–Ja ću ju srediti. Ajde, brzo, hop-hop.
Dvije djevojčice poslušno su spuznule sa svojih
visokih barskih stolaca i pojurile preko hodnika uz
stepenice. Sandra je za njima gledala s puno
nježnosti.
– Nevjerojatno su poslušne – rekla sam iskreno
iznenađena. Dovoljno sam djece čuvala da znam da
petogodišnjaci neće tek tako poslušati zapovijed da
se obuku. Čak je i onima od osam godina potrebna
pomoć. Sandra je preokrenula očima.
 – Ipak znaju što ne bi smjele izvoditi pred
gostima. A to oblače li se one doista kao što sam im
rekla, to ćemo tek vidjeti.
Pritisnula je opet neku ikonicu na iPadu
ostavljenom na šanku i pojavila se slika. Dječja
soba s kamerom postavljenom vjerojatno negdje na
sredini stropa tako da dobro hvata oba kreveta.
Zvuk nismo čule, ali su se zato vrata iznad nas tako
glasno zalupila da smo ih čuli niz stubište, a medo
na polici iznad ognjišta se zanjihao i pao. Dok smo
ih gledale, Maddie je bijesno odjurila do dna ekrana
i ljutito sjela na krevet na lijevoj strani s rukama
čvrsto prekriženim na prsima. Sandra je opet nešto
pritisnula i kamera je zumirala njezino lice ili
preciznije vrh Maddiene glave jer je opet gledala u
krilo. Iz iPada se sad začulo jedva čujno krčanje kao
da se tek sada uključio mikrofon.
– Maddie, što sam ti rekla o lupanju vratima? –
pitala je Sandra.
– Pa nisam lupala. – Glas joj je kroz zvučnik
iPada zvučao tiho, djetinje.
–Jesi i dobro sam te vidjela. Mogla si ozlijediti
Ellie. A sad se obuci pa onda možete malo gledati
televiziju. Stvari su ti pripemljene na stolici, ujutro
sam ih izvadila.
Maddie nije ništa odgovorila, ali se dignula i
skinula gornji dio pidžame. Sandra je ugasila
ekran.
– Ovo je bilo stvarno impresivno – rekla sam
pomalo zaprepaštena.
 Nije to bila riječ koju sam imala na umu. Prije
špijuniranje, iako ni sama ne znam zašto. Na puno
mjesta gdje sam radila imali su te baby kamere i
baby monitore s ugrađenim mikrofonima i
kamerama u prostorijama. Možda sam tako
reagirala jer kamere nisam prije vidjela pa to nisam
očekivala. Jučer ih nisam primijetila pa mora da su
dobro skrivene. Je li me Sandra sinoć promatrala
kako ulazim u krevet? Je li vidjela kako sam
zavirila u Petrinu sobu? Odmah su mi se obrazi
zarumenjeli.
– Cijela kuća je povezana u sustav – rekla je
Sandra posve mirno i spustila iPad na šank. – To je
stvarno praktično, pogotovo u kućama s više
katova. Barem ne moram neprestano trčati gore-
dolje da vidim što cure rade.
–Jako praktično – rekla sam i pokušala nekako
potisnuti osjećaj nelagode. Čitava kuća? Što to
znači? Svakako dječje sobe. Ali dnevni dio? Spavaće
sobe odraslih? Kupaonice? Ne, to je sigurno
nemoguće. A vjerojatno i ilegalno. Spustila sam
ostatak tosta na tanjur jer me naglo napustio
apetit.
–Jeste gotovi? – upitala je Sandra vedro i kad
sam kimnula, gurnula je ostatak tosta u kantu za
smeće i stavila zdjelice iz kojih su djevojčice jele
zobenu kašu pokraj sudopera. One od sinoć su
nestale, to sam primijetila. Je li tajanstvena Jean
tu već bila i otišla?
– Ako ne želite još nešto pojesti, povest ću Vas
na veliki obilazak kuće dok se cure oblače. – Podigla
je Petru iz stolice za hranjenje, obrisala joj lice
vlažnom krpom, smjestila je na bok i tako smo se
skupa vratile u stari dio kuće i prešle kameni
hodnik na ulazu. Pred nama su bila dvoja vrata,
svaka sjedne strane ulaznih.
– Dakle, samo da shvatite osnovni tlocrt – ovaj
hodnik je u središtu kuće – prema dnu hodnika je
kuhinja, a iz nje se ulazi u ostavu i radnu prostoriju
koju ste već, naravno, vidjeli. To je nekad bio dio
starih odaja za osoblje kuće, poslugu. Bojim se da
je od toga samo ta ostava preživjela. Ostatak smo
morali srušiti.
U prednjem dijelu kuće su ponešto grandioznije
sobe. Evo, tu je recimo stara formalna
blagovaonica. – Sandra je rukom maknula prema
vratima desno od ulaznih. – No pokazalo se da
uvijek jedemo u kuhinji pa smo je prenamijenili u
radnu sobu/knjižnicu. Bacite pogled.
Gurnula sam samo glavu iza vrata i ugledala
omanju sobu s lamperijom na zidovima obojanom
u prekrasnu, bogatu, ali pastelnu petrolej plavu
nijansu. Najednom su kraju sobe police za knjige
od poda do stropa s kombinacijom beletristike i
debelih arhitektonskih tomova. To je lako mogla
biti jedna od onih malih, ali savršeno dotjeranih
knjižnica u nekom od starih zdanja u Registru
zaštićenog kulturnog blaga. Jedino što je kvarilo
dojam bio je golemi stakleni stol s najvećim Macom
s dva ekrana na sredini ijedan od onih radnih
aerodinamičkih, ergonomskih stolaca okrenut
prema ekranu.
 Trepnula sam. Nešto je doista čudno, možda i
uznemirujuće u načinu na koji se u ovoj kući spaja
staro i novo. Nije to kao u većini kuća gdje se
suvremeni dodaci dodiruju s originalnim detaljima
iz drugog vremena i tvore ugodnu eklektičnu
cjelinu. Ovdje se dogodila ona kombinacija ulja i
vode, ili je sve opsesivno staro i autentično ili
upadljivo suvremeno bez ikakvog pokušaja da se to
dvoje integrira.
– Kakva prekrasna soba – rekla sam napokon
jer se činilo da Sandra čeka neku vrstu reakcije. –
Boje su tako... Naprosto su glamurozne. Sandra se
nasmiješila i zatresla s Petrom na boku kao da
pokazuje da je zadovoljna.
– Hvala Vam! Bili se bavi svim tehničkim
detaljima tlocrta, ali unutarnji dizajn gotovo
isključivo ja radim. I meni se baš sviđa ta nijansa
plavo-zelene. Ova soba je zapravo Billov teritorij pa
sam se malo susprezala, ali vidjet ćete da sam se u
primaćoj sobi podosta raspustila. Mislila sam, pa
ovo je moja kuća, ne moram nikog drugog
zadovoljiti! Evo, pođimo tamo da vidite.
Sljedeće me uvela u primaću sobu koju je
spomenula. Tu su bili grupirani duboki kauči s
gumbima na naslonu poredani oko kamina s
prelijepim pločicama. Strop i drveni dijelovi sobe
iste su plavo-zelene nijanse kao i lamperija u
kabinetu, ali sami zidovi doista su upadljivi –
prekriveni su tapetama bogatog, raskošnog uzorka
koji je toliko vitičast i prepun detalja da je teško
razaznati što predstavlja, a sav je u nijansama
duboke plave, smaragda i akvamarina. Kad sam
pažljivije pogledala tapete, shvatila sam da se radi
o crtežima grmova čička i paunova – i stiliziranih i
tako isprepletenih da ih je praktično nemoguće
razaznati. Čičak je tamnozelene i gotovo indigo crne
boje, a paunovi se prelijevaju u nijansama plave i
ametista, dok im se repovi skupljaju, šire i zapliću
u grmove čička i tvore neku vrstu labirinta iz noćne
more – napola kao velike krletke za ptice, a napola
kao gustiš divljeg žbunja.
Taj uzorak na neki način odražava onaj s
pločica oko kamina. Sa svake je strane središnjeg
dijela kamina po jedan paun. Tijela su im na posve
donjoj pločici, a repovi im se šire prema gore. Vatre
u kaminu nije bilo, ali soba nije bila hladna, daleko
od toga. Viktorijanski radijatori od kovanog željeza
oko zidova pružali su ugodnu toplinu, a sunce je
bacilo ukoso svoju zraku preko još jednog
umjetnički izblijedjelog perzijskog tepiha. Na
niskom stolu od kovanog željeza poredano je još
knjiga uz vazu s božurima koji su se već sasvim
izvjesili u presahloj vazi. No Sandra ih je samo
ignorirala i povela me prema vratima lijevo od
kamina koja vode u smjeru kuhinje.
Tu je puno manja soba obložena hrastovom
lamperijom s istrošenim kožnim kaučem i
televizorom na najudaljenijem zidu. Odmah je bilo
jasno za što služi ova soba – pod je prepun rasutih
igračaka, Duplo kockica, barbika bez glave i već
naherenog dječjeg šatora u jednom uglu. Poprilično
tamni paneli po zidovima oblijepljeni su
naljepnicama i dječjim crtežima, a na ponekom od
panela lamperije vide se i tragovi šaranja
pastelama.
– To je nekad bila stara soba za doručak i bila
je pomalo mračna jer gleda na sjever, a onaj bor
pokraj prozora blokira joj velik dio svjetla pa smo je
pretvorili u obiteljsku dnevnu sobu, ali kao što se
vidi, djeca su je posve preuzela.
Nasmijala se i pokupila punjenu žutu bananu i
dala je Petri.
– A sad, da završimo krug...
Povela me prema drugim vratima skrivenim u
lamperiji – i ponovno sam se osjećala kao da sam
na psihodeličnim drogama i prelazim u neku
sasvim drugu kuću. Opet smo se našli u staklenoj
kupoli na stražnjoj strani kuće, ali sad smo u nju
ušle sa suprotne strane. Bez velikog štednjaka i
kuhinjskih elemenata i strojeva koji bi zaklanjali
pogled, tu ispred nas nije bilo ničeg drugog osim
stakla, a kroz njega se vidio krajolik kako se spušta
prema dolje, sa šumama i udaljenim blistanjem
jezera i raskrčenih dolina. Činilo se kao da nema
ničega između nas i divljine koja se stere prema
horizontu. Pomislila sam kako se među nas u
svakom trenutku može spustiti grabežljivi orao
ribar.
U jednom uglu bilo je postavljeno veliko dječje
igralište s ogradicom i podom od mekih ploča
slagalice. Promatrala sam Sandru kako spušta
Petru unutra s njezinom bananom i rukama mi
pokazuje prema zidovima. – Evo, tu je bio stražnji
dio za jelo i druženje posluge, ali sve je bilo puno
crvotočine, a pogled je suviše dobar da bi ostao
zaklonjen malim uskim prozorima pa smo donijeli
odluku da to samo... – Sandra je gestom pokazala
kao da si reže vrat, a onda se nasmijala. – Neki ljudi
podosta se iznenade kad ovo vide, ali vjerujte mi,
da ste ovu prostoriju vidjeli nekad, shvatili biste
našu odluku.
Na pamet mi je pao moj mali stan u Londonu i
to kako je cijeli mogao stati u ovu prostoriju.
Nešto se u meni naglo svinulo i prelomilo i
odjednom nisam bila sigurna jesam li trebala uopće
dolaziti ovamo. Ali jedno sam znala. Ne mogu više
natrag. Sada više ne.
Vjerojatno se pitate zašto Vam sve ovo pišem,
gospodine Wrexham. Ja znam da ste Vi zauzeti i da
sve ovo, gledano površno, nema nikakve veze s
mojim slučajem. A opet... ima itekako. Morali biste
vidjeti Kuću Heatherbrae i osjetiti tu toplinu koja
dolazi iz poda, dok Vam je sunce na licu. Voljela bih
da možete pružiti ruku i dotaknuti hrapavu, a
meku tkaninu poput mačjeg jezika kojom su
presvučeni ovi baršunasti kauči i svilenkastu
glatkoću ispoliranih betonskih površina.
Morate doista shvatiti zašto sam učinila ono što
sam učinila.
.

Ostatak jutra prošao je kao u magli. Neko vrijeme

provela sam radeći domaći plastelin s djecom.
Potom smo ga oblikovali u različite grudaste,
naherene kreacije koje je Petra uglavnom opet
pretvarala u bezobličnu masu, smijući se grleno, uz
Ellieno glasno negodovanje. Maddie me najviše
mučila, nisam ju mogla shvatiti. Kruta je i
nepopustljiva i gotovo kao da je odlučna u tome da
mi se neće niti nasmiješiti. Noja sam i dalje
nastojala, pronalazila sam najsitnije razloge da je
pohvalim. Na koncu, kao protiv svoje volje, malo je
popustila, otišla je čak tako daleko da se i smijala,
možda i protiv svoje volje, kad je Petra gurnula
čitavu šaku ružičastog tijesta u usta i odmah je
ispljunula. Počela se gotovo gušiti i krkljati zbog
izrazito slanog okusa, a preko punašnog malog lica
joj je prešao komičan izraz gađenja.
Napokon me Sandra potapšala po ramenu i
rekla da me Jack čeka da me vozi na stanicu ako
sam spremna. Oprala sam ruke i Petru malo
štipnula ispod brade.
Torba mi je bila pored vrata. Spakirala sam se
ujutro prije nego što sam sišla na doručak jer sam
znala da kasnije možda neću imati vremena. No
doista nemam pojma tko ju je spustio iz gostinjske
sobe. Nevidljiva Jean nije, toplo sam se nadala,
iako zapravo ne mogu reći zašto me ta misao
nekako uznemirila.
Jack je vani čekao pored tihog automobila, s
rukama u džepovima, a sunčeve zrake istakle su
pramenove duboko crvene boje u njegovoj inače
tamnoj kosi.
Pa onda, bilo mi je veliko zadovoljstvo što smo
se upoznale – rekla je Sandra s istinski toplim
izrazom u očima dok mi je pružala ruku na
rastanku.
 Moram još o svemu popričati s Billom, ali čini
mi se da već mogu reći... Ma ostanimo na tome
zasada, uskoro ćemo Vam se javiti. I to veoma brzo
s našom završnom odlukom. Hvala, Rowan, bili ste
divni.
Tako mi je drago što sam Vas upoznala, Sandra.
Djevojčice su Vam predivne. – Kvragu, prestani s
tim predivnim. – Nadam se da ću uskoro upoznati
i Rhiannon. To je zapravo bila šifrirana poruka koja
znači: Nadam se da ću dobiti ovaj posao. –
Doviđenja, Ellie. – Pružila sam joj ruku i ona ju je
ozbiljno zatresla poput neke petogodišnje poslovne
žene. – Doviđenja, Maddie.
No Maddie se na moj užas nije htjela rukovati.
Umjesto toga, okrenula se i gurnula glavu u mamin
trbuh. Nije me htjela pogledati u oči. To je bila jako
čudna gesta, poput nekog sasvim malog djeteta,
puno mlađeg od njezine dobi. Preko njezine glave
Sandra me pogledala, slegnula ramenima kao da
želi reći: Što ja tu mogu?
I ja sam kimnula, podragala Maddie po kosi i
okrenula se prema autu.
Stavila sam prtljagu na stražnje sjedište i
upravo krenula oko auta da sjednem naprijed na
suvozačevo mjesto, kad me nešto snažno udarilo
poput malog, tamnokosog uragana. Rukama se
objasnila za moj struk, a mala tvrda lubanja zabila
mi se u donji dio rebara.
Nekako sam se okrenula u tom prečvrstom
zagrljaju i iznenadno vidjela da je to Maddie! Možda
sam je ipak uspjela osvojiti?
 – Maddie – rekla sam, a ona mi ništa nije
odgovorila. Nisam znala što da radim pa sam se na
koncu nagnula prema njoj da i ja nju zagrlim. –
Hvala ti što si mi pokazala svoju prelijepu kuću.
Zbogom.
Nadala sam se da će je te moje riječi navesti da
se od mene odvoji, ali ona je još pojačala stisak,
stegnuvši me tako naglo i jako da sam gotovo ostala
bez daha.
– Nemoj... – začula sam kako gotovo jeca u moju
još uvijek vlažnu košulju, ali nisam mogla razabrati
drugu riječ. Nemoj otići?
– Moram – šapnula sam joj. – Ali nadam se da
ću se moći jako brzo vratiti.
To je bila istina. Stvarno sam se tome nadala.
Ali Maddie je odmahivala glavom i svojom
crnom kosom šibala moju čvornatu kralježnicu.
Osjetila sam toplinu njezinog daha kroz bluzu. U
cijelom tom prizoru bilo je nešto začuđujuće
intimno, a opet neugodno, nešto što nisam mogla
točno prepoznati i u tom sam trenutku odjednom
snažno poželjela da me već jednom pusti iz ruku,
no kako sam bila svjesna Sandrine prisutnosti,
suzdržala sam se i nisam joj na silu otvarala prste.
Umjesto toga sam se osmjehnula i na trenutak
pojačala svoj stisak uzvrativši joj zagrljajem. U tom
je trenutku ona ispustila neki zvuk, gotovo jecaj.
– Maddie? Što se dogodilo?
– Nemoj se ovamo vraćati – prošaptala je i dalje
izbjegavajući moj pogled. – Nije sigurno.
 – Nije sigurno? – Malko sam se nasmijala. –
Maddie, što želiš reći?
– Nisi ovdje sigurna – ponovila je i ovog puta
nekako bijesno zaridala. Još je jače mahala glavom
pa su se njezine riječi gotovo izgubile. – Neće im se
to svidjeti.
– Kome se to neće svidjeti?
No, kad je to rekla, otrgnula se od mene i počela
bosih nogu trčati po travi i vikati nešto preko
ramena.
– Maddie – povikala sam za njom. – Čekaj me,
Maddie!
– Nemoj se brinuti – rekla je Sandra smijući se.
Došla je do moje strane auta. Bilo je jasno da nije
vidjela ništa drugo osim Maddienog naglog zagrljaja
i potom bijega.
– Takva je Maddie, bojim se. Samo je pustite,
vratit će se ona na ručak. Ali mora da ste joj se
svidjeli, rekla bih da nikad prije nije samovoljno
zagrlila nekog nepoznatog!
– Hvala – rekla sam pomalo uznemireno. Pustila
sam da me Sandra isprati u auto i ona za mnom
zalupi vratima.
Tek kad smo počeli voziti po serpentinama duge
prilazne ceste, dok sam promatrala krajolik ne bih
li ugledala dijete koje bježi, počela sam u sebi
ponavljati Maddienu posljednju opasku pitajući
seje li rekla ono što mi se učinilo da sam čula.
Jer ono što mi je dobacila preko ramena bilo je
suviše suludo da bi bilo istinito – ali ipak, što sam
duže o tome razmišljala i analizirala, to sam bila
sigurnija da sam je dobro čula.
Duhovima, zaridala je kratko. To se duhovima
neće svidjeti.
 .

Čini se da se zasada rastajemo – rekao je Jack.

Stajao je kod rampe za prolaz na peron. U jednoj
ruci držao je moju torbu, a druguje ispružio prema
meni. Primila sam je i zatresla. Oko noktiju bilo mu
je još uvijek tragova strojnog ulja od jučer, koje nije
uspio odstraniti, ali koža mu je bila čista i topla, a
od intimnosti tog dodira malo sam se naježila. Ne
znam zašto, ne mogu to objasniti.
– Drago mi je što smo se upoznali – rekla sam
pomalo zbunjeno. A onda, zbog osjećaja da bih
mogla zažaliti ako to ne učinim, dodala sam brzo i
nesmotreno. – Baš mi je žao što nisam upoznala i
Billa. I... i Jean.
–Jean? – Pogledao me zbunjeno. – Pa ona preko
dana i nije puno u kući. Uglavnom je kod svojeg
oca.
–Je li ona... mislim, je li mlada?
– Ne! – Opet se nasmijao na onaj svoj način.
Usne su mu se izvile u grimasu tako bezazlenog
užitka da su se odmah i moje izvile u znak podrške
koju nisam mogla spriječiti iako šalu nisam
razumjela. – Nema ni dana manje od pedeset
godina, vjerojatno ima i više, iako ju se nikad to ne
bih usudio pitati. Ne, ona je – kako se to ono sad
kaže? Njegovateljica, recimo. Otac joj živi u blizini,
u selu, mislim da boluje od Alzheimera. Ne može
ostati nasamo više od jednog sata, najviše dva. Ona
navrati ujutro prije nego što se on probudi i onda
još jednom popodne. Uredi suđe i slično.
– Oh! – Osjetila sam da mi je lice pocrvenjelo pa
sam se nasmiješila i potom kratko nasmijala. – A,
razumijem... Mislila sam... ma nema veze. Nije
važno.
Nisam imala vremena u sebi proučiti zašto sam
osjetila takvo olakšanje, ali opet sam nekako
izgubila ravnotežu, kao da sam se suočila s nečim
što nisam nipošto očekivala.
– Onda, drago mi je što smo se upoznali, Rowan.
– I meni, Jack. – Njegovo ime nekako se čudno
formiralo na mojem jeziku, zazvučalo je čudno i
opet sam pocrvenjela. Čula sam zvuk vlaka kako se
približava niz dolinu. – Doviđenja.
– Doviđenja. – Pružio mi je moju torbu te sam je
preuzela, još uvijek razmišljajući o onom njegovom
zakrivljenom, neodoljivom osmijehu. Krenula sam
niz peron i dala samoj sebi veoma oštru opomenu
da se slučajno ne osvrnem. Kad je vlak napokon
ušao u stanicu i kad sam se konačno ukrcala i
smjestila u svojem kupeu, ipak sam riskirala
posljednji pogled kroz prozor, prema mjestu na
kojem je stajao. Nije ga više bilo. I tako, dok je vlak
sporo izlazio iz stanice, moj posljednji pogled na
Carn Bridge uhvatio je samo prazan peron,
besprijekorno čist i obasjan suncem. Čekao je na
moj povratak.
.
U Londonu, kad sam se vratila, pripremila sam se
za agoniju dugog čekanja. Jako brzo, rekla je
Sandra. Alije li to i mislila? Bilo je očito da sam joj
se svidjela – osim ako nisam samu sebe posve
obmanula. Ali imala sam ja već dovoljno razgovora
za posao da mogu točno procijeniti u kakvom
ozračju odlazim. Posljednjih mjeseci iskusila sam i
zadovoljstvo što sam samu sebe prezentirala kako
treba, ali bilo je i najdubljih razočaranja kad sam u
razgovoru naprosto bila loša. U vlaku pri povratku
u London bila sam puno bliže onom prvom
osjećaju.
Je li bilo i drugih ljudi na razgovoru za taj
posao? Činilo mi se da doista očajnički želi da netko
što prije počne tamo raditi i valjda je svjesna toga
da svaki dan koji mi proleti, a nisam se dogovorila
oko odlaska i moje ostavke u jaslicama, znači da
mora čekati jedan dan duže da počnem za nju
raditi. Ali što ako neki kandidat može početi raditi
iste sekunde?
Ako se uzme u obzir kako je Sandra jasno rekla
veoma brzo, usudila sam se nadati da će me nešto
već čekati na mobitelu kad dođem doma, ali te
večeri nije ništa stiglo, a niti sljedeće jutro kad sam
krenula na posao. Mobitele moramo ostavljati
isključene u svojem pretincu u Little Nippersu i
zato sam se pomirila s dugim, sporim jutrom.
Slušala sam Janine kako nezaustavljivo brblja o
svojem dosadnom dečku i pustila je da se obraća i
meni i Hayley zapovjednim tonom. Misli su mi
ionako bile negdje drugdje.
 Ručak u vrtiću ne počinje prije jedan sat, no čim
je otkucalo podne, brzo sam završila prematanje
jedne bebe i digla se pružajući bebu Hayley.
– Oprosti Hales, možeš li ga ti preuzeti? Imam
nešto hitno što moram srediti.
Skinula sam sa sebe jednokratnu plastičnu
pregaču i praktički otrčala u prostoriju za osoblje.
Tu sam brzo iz svojeg ormarića izvukla torbu i
pobjegla na stražnji izlaz u maleno betonirano
dvorište, daleko od pogleda djece i roditelja. To
dvorište uglavnom koristimo za pušenje,
telefoniranje i druge aktivnosti koje si ne bismo
smjele dozvoliti dok radimo. Činilo mi se da se
telefon palio čitavo stoljeće onim „podizanjem“
zaslona, svjetlima, no napokon se pojavio pin kojeg
sam ukucala drhtavih prstiju i dotakla ikonicu da
mi stigne najnovija e-pošta. Odmah sam posegnula
za svojom ogrlicom, kao i inače. Prstima sam
prelazila preko rupica i čvorova na ogrlici dok su
stizale nove poruke.
Jedna... druga... treća... sve ili smeće, ili posve
nevažno. Osjetila sam kako mi je srce potonulo sve
dok nisam ugledala ikonicu u uglu ekrana. Stigla
mi je govorna pošta.
Želudac mi se uzburkao i počela sam osjećati
neku vrstu mučnine dok sam poruku otvarala i
čekala da se automat uključi. Ako mi ovo ne upali...
ako mi ovo ne upali...
Zapravo nisam znala što ću dalje ako mi ovo ne
upali. I prije nego što sam stigla završiti tu misao u
svojoj glavi, začuo se zvuk automata i Sandrin
savršeni naglasak, pomalo pretjeran kroz zvučnik
mobitela.
– Rowan, dobar dan. Žao mi je što se ne javljam
direktno, pretpostavljam da ste na poslu. Evo,
oduševljena sam što Vam mogu reći da sam o
svemu porazgovarala s Billom i da Vam nudimo
posao, ako možete početi najkasnije 17. lipnja, a
bilo bi još bolje kada biste mogli i ranije. Sjetila sam
se da nismo precizno porazgovarale o svim uvjetima
vašeg ugovora i bonusu koji sam spomenula u
pismu. Naš je plan da Vam mjesečno isplaćujemo
tisuću funti, a ostatak plaće krajem godine kao
bonus za dovršen posao. Nadam se da Vam je to
prihvatljivo. Svjesna sam toga da je to poprilično
neuobičajeno, no kako ćete živjeti s nama, doista
nećete imati puno dnevnih izdataka. Molim Vas da
mi čim prije javite prihvaćate li našu ponudu. I da,
baš mi je bilo drago što smo se upoznale. Bila sam
impresionirana Vašim odnosom s djecom, kako ste
ih pridobili, pogotovo Maddie. Ona nije baš lagano
dijete. Sad sam se razvezala, morat ću prekinuti
poruku, no ukratko, bilo bi nam drago da nam se
pridružite. S nestrpljenjem očekujem Vaš odgovor.
Čuo se klik i poruka je završila.
Na trenutak se nisam mogla ni pomaknuti.
Samo sam stajala s mobitelom u ruci i otvorenih
usta buljila u ekran. A onda mi je čitavim tijelom
prošao takav val uzbuđenja da sam počela plesati,
skakutati u krug, udarati šakom po zraku i ceriti
se kao luđakinja.
 – Koji ti je vrag? Što ti se dogodilo? – čula sam
iza sebe glas hrapav od cigareta. Okrenula sam se
još uvijek s osmijehom i preko ramena vidjela
Janine naslonjenu na vrata, s cigaretom u jednoj
ruci i upaljačem u drugoj.
– Što mi se dogodilo? – rekla sam i zagrlila samu
sebe s takvim zadovoljstvom da ga nisam mogla
prikriti. – Reći ću ti, Janine, što mije. Dobila sam
novi posao.
– Pa ne bi valjda trebala baš tako trijumfirati. –
Njezin izraz lica dok je palila cigaretu bio je pomalo
kiseo.
– Ma daj, pa i ti si sita te Val baš koliko i ja. Sve
nas je tu zajebala i to je i tebi jasno. Prošle godine
povisila je cijenu doma deset posto, a odgajateljice
su i dalje praktički na minimalcu. Ne može se
neprestano vaditi na recesiju.
– Ti si ljubomorna što sam ja postala šefica
jasličke sobe – rekla je Janine. Povukla je jedan
dim, a onda i mene ponudila pruživši mi kutiju.
Stalno pokušavam prestati pušiti zbog svoje astme
(službeno i jesam prestala), ali pogodila me time što
je rekla pa sam ipak uzela jednu cigaretu i pripalila
je polako, više da si dam vremena da složim dobar
izraz lica nego zato što mi se baš puši. Da, bila sam
bijesna kad je ona promovirana jer sam iskreno
mislila da imam veće šanse. Javila sam se za to
mjesto sigurna da upadam. Taj šok kad su izabrali
Janine osjetila sam kao udarac u trbuh. Ali kao što
je tad rekla Val, postojala su dva kandidata za
jedan posao. To nije mogla promijeniti. Pa ipak,
mučilo me to, pogotovo kad se Janine počela
preseravati s naredbama onim njezinim užasnim,
razvučenim naglaskom.
– Pa to više ionako nije važno – rekla sam i
pružila joj upaljač sa slatkim osmijehom, ispuhavši
dim. – Idemo dalje i idemo samo na više! – Onaj
njezin osmijeh koji mi je uputila pomalo s visoka
naveo me da dodam pomalo zlobno: – Zapravo,
puno, puno više.
– O čemu govoriš? – pitala je i skupila oči. –
Hoćeš reći da ideš na više od 30 tisuća?
Rukom sam napravila gestu prema gore i oči su
joj se samo raširile.
– Četrdeset? Pedeset tisuća funti?
– Plus, stan i hrana – rekla sam samozadovoljno
gledajući kako joj se otvaraju usta. Odmahnula je
glavom.
– Muljaš, priznaj.
– Ne muljam. – Iznenada, cigareta mi više nije
trebala. Povukla sam posljednji dim i bacila
cigaretu među gomilu čikova u dvorištu i onda je
prignječila petom.
– Hvala za pljugu. A sad, ako mi oprostiš, ipak
bih otišla telefonirati i prihvatiti novi posao.
Pritisnula sam Sandrin kontakt, slušala kako
zvoni i nastavila na govornu poštu. Na neki način
mi je odlanulo, nisam htjela da me podvrgne
ispitivanju kad ću se pojaviti dok Janine sluša. Ako
shvati da je datum dolaska ključan, mogla bi to reći
Val koja bi mi namjerno sve zakomplicirala.
 – Sandra, dobar dan – rekla sam nakon znaka
za poruku. – Puno hvala na poruci, jako sam
uzbuđena i sretna što mogu prihvatiti posao. Prvo
ovdje moram neke stvari srediti, no poslat ću Vam
e-mail u vezi datuma dolaska. Sigurna sam da to
neće biti problem. I da, moram Vam se i zahvaliti!
Javit ću se. Samo mi recite trebate li nešto od mene
da se cijela stvar pokrene.
Nakon toga sam prekinula.
 .

Već sam toga dana predala sam svoju ostavku

šefici Val. Pravila se koliko je mogla da mi pokaže
da joj je zbog mene drago, ali zapravo je izgledala
razjebano, pogotovo kad sam joj rekla koliko sam
uspjela skupiti godišnjeg i da ću prestati raditi 16.
lipnja, a ne 1. srpnja kako je ona mislila. Pokušala
me uvjeriti da moram odraditi otkazni rok, a da
godišnji mogu dobiti kao plaću, ali kad sam joj ni
više ni manje predložila da se nađemo na sudu,
popustila je.
Nekoliko sljedećih dana provela sam u vrtlogu
najrazličitijih praktičnih akcija. Sandra sva svoja
plaćanja obavlja na daljinu preko kompanije sa
sjedištem u Manchesteru. Rekla mi je da se
direktno njima obratim sa svim detaljima plaćanja
i identifikacije umjesto da sve papire šaljem njoj u
Škotsku. Očekivala sam da će čitava ta priča biti
naporna i dugotrajna, da ću možda morati i
otputovati u Manchester i u živo obaviti neke
razgovore, ali u ovom slučaju sve je bilo
iznenađujuće jednostavno – čak me to malo i
zbunilo. Samo sam im proslijedila Sandrin e-mail s
brojem koji im je potreban, a kad su mi odgovorili,
poslala sam im presliku svojeg pasoša, detalje moje
banke i računa, kao što su me zatražili. Sve je
prošlo bez najsitnijeg zastoja. Kao da mi je to sve
suđeno.
 Duhovima se to neće svidjeti.
Najednom mi je ta rečenica proletjela glavom
izgovorena onim piskutavim, tihim Maddienim
glasom. To dječje drhtanje glasa dalo je tim riječima
neku dodatnu jezovitost na koju bih inače samo
slegnula ramenima.
Ali to je baš sranje. Potpuno. Nisam vidjela ni
dašak nečega nadnaravnog za čitavog svojeg
boravka u Carn Bridgeu. Vjerojatno je to samo
priča za koju se uhvate mlade djevojke, aupair cure
kojima nedostaje dom jer jedva da su prerasle
tinejdžersku dob, samo natucaju engleski i ne
znaju se nositi s izolacijom tako udaljene lokacije.
Vidjela sam dovoljno takvih cura po londonskim
stanovima i sve mi je to poznato – bilo je trenutaka
kad sam morala za njima popravljati štetu jer su se
usred noći izvukle iz stana s onom svojom
povratnom kartom pa su se roditelji nakon toga
morali baviti detaljima koje su iza sebe ostavile
otvorenima. Nije to rijetko.
Prilično sam starija i mudrija od toga te imam
jako dobre razloge da ovaj posao shvatim ozbiljno i
uspijem. Nema te količine navodno ukletih spodoba
u kući koje bi me mogle navesti da ne prihvatim
ovu priliku.
Sad kada se osvrćem unatrag, najradije bih
prodrmala tu samodopadnu mladu ženu koja sjedi
u tom svom londonskom stanu i misli da sve zna,
da je dosad već sve vidjela.
Najradije bih je ošamarila i rekla joj da nema
pojma o čemu govori.
 Jer nisam bila u pravu, gospodine Wrexham.
Ne, doista nisam bila u pravu.
 .

Za manje od tri tjedna, opet sam stajala na peronu

stanice Carn Bridge okružena većom količinom
kutija i torbi, toliko da je bilo nemoguće da jedna
osoba sve to sama nosi.
Dok mi je Jack žurnim korakom prilazio s
ključevima automobila u ruci, počeo se smijati.
– Isuse, kako si sve to vukla preko cijelog
Londona?
– Polako – odgovorila sam iskreno. – I bolno.
Uzela sam taksi, ali bila je to noćna mora.
– E pa sada si tu – rekao je i digao dvije najveće
torbe i prijateljski me odgurnuo kad sam mu manju
htjela uzeti iz ruke. – Ne, ne, ti uzmi ostalo.
Molim te, budi oprezan – rekla sam zabrinuto. –
Stvarno su teške. Ne želim da se ukočiš u leđima.
Nacerio se kao da je ta mogućnost tako daleka
da se mora nasmijati.
Idemo, auto je na onoj strani.
Bio je to još jedan predivan dan – vruć, sunčan.
Iako je sunce već krenulo padati prema horizontu i
sjene su se produžile, žuti grmovi štipavice još su
se uvijek otvarali dok smo se u tišini vozili šumskim
putevima i cestama kroz doline pune vrijeska
prema Kući Heatherbrae. Kuća mi se učinila još
ljepšom nego što je pamtim dok smo se vozili
prelijepim prilazom, tako izložena suncu u suton,
otvorenih vrata. Psi su jurcali naokolo i lajali kao
da žele ostati bez glasa. Iznenada mi je palo na
pamet i naglo sam se trgnula kad sam shvatila da
ću vjerojatno imati i pse na brizi uz djecu kad
Sandra i Bili odu. Ali možda je i to Jackov posao?
To moram ispitati. Dvoje djece i beba uklapaju mi
se sasvim solidno u priču. Pa i tinejdžerica. Valjda
ću i njom ovladati. Barem se nadam da ću moći. Ali
kad se u to sve pribroje i dva neumorna psa,
odjednom sam osjetila da me preplavljuje nemoć.
– Rowan! – Sandra je istrčala kroz ulazna vrata
širom raširenih ruku i prije nego što sam sasvim
izašla iz auta, obujmila me u pravi majčinski
zagrljaj. A onda je koraknula unatrag i mahnula
figuri koja je stajala u sjeni na verandi – visok,
pomalo proćelav muškarac s tamnom, kratko
ošišanom kosom.
– Rowan, ovo je moj suprug Bill. Bili, ovo je
Rowan Caine.
Dakle, to je on, Bili Elincourt. Na trenutak
nisam znala što da kažem, samo sam stajala
nekako s nelagodom, svjesna Sandrinih ruku oko
svojeg tijela. Nisam znala trebam li se otrgnuti iz
njezinog zagrljaja da mu mogu prići ili –
Još sam bila sleđena od nelagode, no on ju je
riješio koraknuvši brzo prema meni ispružene
ruke. Nasmiješio mi se brzo, poslovno.
– Rowan, drago mi je da smo se napokon
upoznali. Sandra mi je sve ispričala o Vama. Imate
baš impresivan životopis.
 Nemaš pojma koliko, Bille, pomislila sam u sebi
dok je on dizao jednu od mojih torbi iz prtljažnika i
krenuo prema kući. Duboko sam udahnula i
spremila se da krenem za njim i u tom trenutku
ruka mi je automatski, nervozno posegla za
ogrlicom. Ali ovoga puta, umjesto da prijeđem
prstima po poznatim detaljima, brzo sam privjesak
gurnula u košulju i požurila za njim.
U kuhinji smo sjeli popiti kavu. Sjedila sam
nervozno na rubu jednog od onih visokih barskih
stolica dok me Bili ispitivao o mojim
kvalifikacijama. Nekako sam se osjećala kao na
rubu provalije, što nisam osjetila niti u jednom
trenutku dok me Sandra intervjuirala. Željela
sam... Ma ne znam ni sama. Valjda sam ga željela
impresionirati. No, istovremeno, dok je on samo
verglao o svim svojim obavezama koje ne posustaju
i problemima s osobljem u planinama Škotske i
neadekvatnostima prijašnjih dadilja, sve mi je više
dolazilo da ga zgrabim i protresem.
Ne znam što sam očekivala. Svakako nekog
uspješnog. Znala sam to čim sam pročitala oglas i
vidjela kuću. Nekog tko je imao sreće – s divnom
djecom, uspješnom ženom i zanimljivim poslom.
Sve sam to prihvatila kao da tako i treba biti. Ali on
je bio nekako... tako ušuškan. Kao da je pofutran –
svaki njegov centimetar. Ne želim reći da je bio
debeo, ali bio je nekako potkožen, fizički,
emocionalno, financijski i to tako kao da to ne
shvaća. Upravo to što je nesvjestan toga, baš me to
počelo ljutiti.
 Znaš li ti uopće kako je ostalima'? Htjela sam
zaurlati na njega dok se žalio na vrtlara koji ih je
ostavio jer je prihvatio posao profesora u
Edinburghu, a onda i o ženi koja je potrgala odvod
za kompost u sudoperu vrijedan 800 funti, a potom
samo pobjegla jer se nije mogla suočiti s njima i
otvoreno reći što je napravila. Znaš li ti uopće kako
je ljudima koji nemaju sav taj novac poput tebe, svu
tu zaštitu i sve tvoje privilegije?
I dok je tamo sjedio i iznosio svoje potpuno
nebitne probleme kao da ništa na svijetu nije od
toga važnije, Sandra ga je gledala netremice, s
obožavanjem, kao da je presretna što on tako melje
i melje. Najednom sam shvatila, i to je bilo bolno.
On je naprosto sebičan. Sebičan muškarac koji je
sam sebi centar svijeta, koji me nije udostojio
jednim osobnim pitanjem – čak ni kako sam
putovala. Jednostavno ga nije briga.
Ne znam što sam zapravo očekivala da ću
osjetiti kad ga upoznam – tog muškarca kojem se
nije dalo niti ozbiljno porazgovarati sa ženom kojoj
namjerava prepustiti čuvanje svoje djece tjednima,
no nisam očekivala ovaj nivo neprijateljstva. Znala
sam da se moram sabrati ili će mi se sve to uskoro
vidjeti na licu.
Možda je Sandra naslutila koliko mi je
nelagodno jer se malo nasmijala i ubacila.
– Dušo, Rowan ne želi slušati o našim kućnim
nevoljama. Samo pazi da ne baciš pribor za jelo u
aparat za kompost u sudoperu, Rowan! Nego,
doista, ozbiljno, ovdje su sve upute. – Rukom je
pomilovala debeli crveni dosje pokraj svojeg lakta.
– Evo, tu imate isprintano sve ono što sam Vam
poslala u e-mailu prošli tjedan pa ako još niste stigli
sjesti i sve to pročitati, sve Vam je tu unutra. Od
toga kako se koristi stroj za rublje pa sve do
vremena kad djeca idu u krevet i što ne vole jesti.
Ako Vas bude bilo što mučilo, tu ćete naći sve
odgovore. Iako me, naravno, uvijek možete i nazvati
na telefon. Jeste li skinuli aplikaciju Happy?
– Molim?
– Happy, našu aplikaciju za upravljanje kućom.
Poslala sam vam pin za autorizaciju e-mailom.
–Joj, molim Vas, oprostite, da, jesam, skinula
sam tu aplikaciju.
Kao da joj je odlanulo.
– Eto, to je najvažnije. Uredila sam vaš profil na
Happyju sa svim dopuštenjima za korištenje koja
su vam potrebna, a aplikacija isto tako funkcionira
i kao monitor za bebu, iako imamo još jedan u
Petrinoj sobi. Sve je potrebno provjeravati i uživo,
naravno, ali aplikacija je doista izvrsna. Čekajte,
što još... A, da, hrana! Ovdje sam Vam napravila
jelovnik i planer kako ga obnavljati. – Izvadila je
plasitificiranu prvu stranicu iz dosjea. – Tu je popis
sve hrane koju poprilično sigurno žele jesti, a
kupila sam i sve sastojke tako da ste za prvi tjedan
apsolutno mirni. Osim toga, tu su i pinovi za online
trgovine i kreditna kartica za sve troškove
kućanstva. Izvodi dolaze direktno meni i Billu, ali
naravno, trebali biste i sačuvati račune – dovoljno
je da ih uslikate mobitelom, ne morate čuvati
papire. Hm... što je još važno? Pretpostavljam da
Vam je glava puna pitanja.
Ovo zadnje rekla je nekim tonom punim blagog
očekivanja. A zapravo mi nije bilo jasno želi li ona
da ja sad krenem s tim pitanjima ili se nada da ću
reći da ih nemam.
– Pročitala sam Vaš e-mail, naravno – rekla sam
brzo, iako taj dokument ima jedno 50 gustih
stranica pa sam ga samo preletjela. – Ali baš
odlično da imam to sve ukoričeno i isprintano, to
će mi stvarno biti od pomoći, uvijek je lakše
prelistati papire. Dosje je stvarno sveobuhvatan.
Mislim da sam sve shvatila, Petrin dnevni raspored,
Elliene alergije i Maddienu – zastala sam jer nisam
točno znala kako da formuliram ono što je Sandra
opisala kao kćerinu eksplozivnu ličnost. Zvuči kao
da bi čovjek s Maddie mogao imati pune ruke posla.
Sandra je uhvatila moj pogled i shvatila moju
nevolju. Odmah se malo, tužnjikavo nasmiješila
kao da želi reći, bogme.
– Ah, da, stvarno, naša Maddie! Rhiannon je
ovaj vikend ostala u svojoj školi jer imaju proslavu
za kraj godine. Doći će kući sljedeći tjedan, sve sam
već organizirala, prijevoz i ostalo, pa o tome uopće
ne morate razmišljati. Što još... što je još važno?
– Mislim da nismo do kraja dogovorili kad Vi
točno odlazite – rekla sam oprezno. – Znam da se
mi rekli u e-mailu da sljedeći tjedan imate veliki
sajam arhitekture, kad točno počinje? Sljedeću
subotu?
 – Ah.– Sandra je izgledala stvarno zatečena. –
Zar Vam stvarno nisam rekla? Bože, to je moj
propust. To je... pa hoću reći... da, to je sada jedini
problem. Počinje u subotu, ali ne sljedeću nego
ovu. Sutra krećemo.
– Molim?– Na trenutak sam pomislila da je
nisam dobro čula. – Niste rekli da putujete sutra?
– Pa daaa... – Sandrino lice najednom više nije
bilo tako sigurno – Moramo uhvatiti onaj vlak u
pola jedan, što znači da krećemo neposredno
nakon ručka. Pa nisam Vam... Je li to problem?
Ako niste uvjereni da ćete se odmah moći nositi
s poslom dok vam je sve ovo novo, mogla bih
probati reorganizirati svoje ranije sastanke...
Zastala je, a ja sam progutala slinu.
– Ma u redu je – rekla sam samouvjereno, iako
se zapravo nisam tako osjećala. Hoću reći, kad tad
moram krenuti od nule, stvarno nije važno hoće li
to biti ove ili sljedeće subote.
Jesi li ti poludjela? Posve izgubila pamet? Jedva
da si vidjela tu djecu, vikao je neki glas u mojoj
glavi.
Ali drugi dio mene šaptao je nešto drugo –
odlično. Jer na neki način tako sve postaje
poprilično lakše.
– Snalazit ćemo se po intuiciji – odmah je dodala
Sandra. – Bit ćemo u telefonskom kontaktu. Ako
djeca budu suviše uznemirena, možda mogu
doletjeti natrag sredinom tjedna? Prvih nekoliko
dana imat ćete samo male na brizi pa će tranzicija,
nadajmo se, možda biti lakša.
 Stala je naglo, ovaj put malo nespretno, ali ja
sam i dalje kimala glavom. Doslovno sam tresla
glavom ukočenog izraza lica da pokušam prikriti
što stvarno osjećam.
– Eto – rekla je Sandra napokon i spustila svoju
šalicu s kavom. – Petra je već u krevetu, a cure
gledaju Peppu u sobi s televizorom. Ne želim na Vas
do kraja prebaciti njihov zadnji odlazak u krevet
prije mog puta, ali mogle bismo to obaviti skupa
tako da uhvatite rutinu povezanu s njihovim
odlascima u krevet, može?
Kimnula sam i krenula za njom kroz
zatamnjenu staklenu katedralu prema skrivenim
vratima do obiteljske dnevne sobe s televizorom.
U njoj su bili navučeni zastori, pod je još uvijek,
kao tepihom, bio prekriven razbacanim Duplo
kockicama i izudaranim lutkama, a dvije male
djevojčice sjedile su sklupčane na kauču u svojim
pidžamicama od kariranog flanela. U rukama su
držale mekane, pomalo ofucane medvjediće.
Maddie je cuclala palac, no brzo je poskočila kao da
je kriva i izvadila ga iz usta kad je vidjela mamu da
je ušla. Odmah sam odlučila da moram pogledati u
veliki dosje s uputama što o tome piše.
Namjestile smo se svaka na jednu stranu
rukohvata kauča. Sandra je nježno prolazila
prstima kroz svilenkaste Elliene kovrče dok se
jedna epizoda o Peppi približavala kraju, a onda je
uzela daljinski i ugasila TV.
– Ma maaaamaaaa! – Viknule su ujedan glas
iste sekunde, ali nekako napola odlučno kao da
zapravo ne očekuju da će Sandra popustiti. – Samo
još jeeednuuu!
– Dušice moje drage, ne – rekla je Sandra.
Dignula je Ellie koja se nogama obujmila oko
njezina struka i sakrila lice u majčino rame. – Već
je jako kasno. Hajmo cure, idemo gore na spavanje.
Možda vam se jako posreći pa vam Rowan pročita
priču prije spavanja.
–Ja ne želim Rowan – šapnula je mala Ellie u
mamin vrat. – Hoću da ti čitaš.
– Pa... vidjet ćemo kad dođemo gore – rekla je
Sandra. Namjestila je Ellie u malo udobniju
poziciju i pružila ruku Maddie. – Ajmo, dušo,
krećemo!
– Hoću da ti čitaš – ponovila je Ellie uporno kad
je Sandra krenula stepeništem gore, a ja je pratila
u stopu. Sandra je malo zakolutala očima prema
meni i nasmiješila se preko ramena.
– Znaš što – možda danas dobiješ jednu priču
od mene, a drugu od Rowan. Što kažeš na to?
Ellie nije odgovorila, samo je lice još dublje
zabila u Sandrin vrat.
Na prvom odmorištu zastori su već bili
navučeni. Vidjela sam mali odsjaj Petrine ružičaste
noćne lampice kako se prelijeva po tepihu. Sandra
je nadgledala pranje zubiju i WC, a ja sam nastavila
tiho po debelom tepihu hodnika do Ellienih i
Maddienih vrata.
Vidjela sam unutra dva mala kreveta, oba
obasjana mekim sjajem noćnih lampica, jedne
ružičaste, druge boje svijetle breskve. Iznad svakog
krevetića izložena je prava kolekcija uramljenih
dječjih crteža – otisak bebine noge, neka
žvrljotinica koja se možda može prepoznati kao
mačka, leptir napravljen od otiska dva mala debela
dlana umočena u boju. A oko okvira provučen je
kabel sa sitnim lampicama, vilinskim zvjezdicama
s mekim svjetlom.
Soba je kao iz slikovnice. Ili pak ilustracija
dječje sobe iz kataloga.
Sjela sam oprezno na rub jednog malog kreveta
i napokon čula tapkanje nožica i neko cviljenje koje
je Sandra brzo ušutkala.
– Šššš, Maddie, probudit ćeš Petru. Idemo,
skinite ogrtače i ravno u krevet.
Ellie je u svoj skočila, ali Maddie je stajala kao
skamenjena i pomno me promatrala. Shvatila sam
da sjedim na njezinom krevetu.
– Hoćeš da se maknem? – pitala sam, ali nije
odgovorila, samo je buntovno prekrižila ruke, ušla
u krevet i okrenula se prema zidu kao da se pravi
da nisam tu.
– Da sjednem u ovu vreću za sjedenje? – Sandra
je na moje pitanje samo odmahnula glavom i malo
se nasmijala.
– Ma sve je u redu. Samo Vi ostanite. Maddie je
potrebno neko vrijeme da prihvati nove ljude, zar
ne, dušice?
Maddie nije ništa odgovorila i znam da joj to ne
mogu zamjeriti. Mora biti neugodno kad slušaš
kako te se analizira s nepoznatom osobom.
 Sandra je počela čitati priču o medvjediću
Winnieju Poohu, tihim, uspavljujućim glasom i kad
je napokon pročitala zadnju rečenicu, nagnula se
da provjeri Ellieno lice. Oči su joj bile zatvorene i
malčice je tiho hrkala.
Maddie – rekla je jako tiho. – Maddie, želiš li da
ti Rowan pročita priču?
Maddie nije ništa odgovorila pa se Sandra
nagnula da joj vidi lice, još uvijek okrenuto prema
zidu. Oči su joj bile čvrsto stisnute.
U trenu! – Sandra mi je to šapnula s daškom
trijumfa u glasu. – E dobro, tvoja varijanta priče
morat će pričekati do sutra. Baš mi je žao što je
nisam čula.
Poljubila je i Maddie u obraz, povukla pokrivač
i gurnula neku meku igračku ispod njezine brade.
Nisam dobro vidjela što jer je odmah ugasila i
njezinu lampicu i ostavila samo meki sjaj noćnog
svjetla. A onda je po posljednji put pogledala svoje
uspavane kćeri i krenula prema vratima. Ja sam je
pratila u stopu.
Molim Vas, zatvorite vrata iza sebe – rekla je
tiho. Okrenula sam se da to učinim i bacila pogled
na dva mala bijela krevetića i njihove vlasnice, sad
obje u sjeni.
Noćno svjetlo doista je blago i preblizu podu da
bih vidjela bilo što osim sjena oko kreveta
djevojčica, ali na trenutak, duboko u tami, učinilo
mi se da sam vidjela sjaj dva mala oka koja zure u
mene.
 A onda su se brzo zatvorila i ja sam povukla
vrata za sobom.
 .

Te noći nikako nisam mogla zaspati. Nije se radilo

o krevetu, jer on je bio raskošno udoban kao i onu
noć. Nije me mučila ni vrućina. Kad sam ušla, u
sobi je bilo nesnosno vruće, ali nekako sam uspjela
uvjeriti sustav da se prebaci na hlađenje i sad je
zrak bio baš ugodno svjež. Nije se radilo ni o mojim
brigama što ću već sutra biti ostavljena sama s
djecom. Na neki način kao da mi je laknulo što ću
se riješiti Billa i Sandre. Ne, ne toliko Sanre...
zapravo Billa, ako trebam reći istinu.
Neugodan kraj večeri još jednom mi je projurio
kroz glavu. Sjedili smo u kuhinji i razgovarali, a
Sandra se protegnula i zijevnula pokazavši da želi
rano u krevet.
Poljubila je Billa i krenula prema stepenicama i
baš kad sam pomislila da ću se dignuti i krenuti za
njom, Bili je naše čaše još jednom napunio vinom,
a nije me ni pitao.
–Joj, mislila sam, pa ne bih više trebala... –
rekla sam napola odlučno.
– Ma molim Vas. – Gurnuo je moju čašu prema
meni. – Još samo jednu. Ovo je moja posljednja
šansa da Vas upoznam prije nego Vam u cijelosti
prepustim svoju djecu na brigu. Možete biti... bilo
tko jer ja doista ne znam ništa o vama.
 Malo se nacerio i naborali su mu se preplanuli
obrazi. Zapitala sam se u sebi koliko mu je godina.
Mogao bi imati od četrdeset do šezdeset, jako je
teško reći. Nosi naočale bez okvira i ima jedno od
onih preplanulih, vjetrom pomalo ogrubjelih lica, a
jako kratko ošišana kosa nekako ga čini
bezvremenim, gotovo na način Brucea Willisa.
Bila sam jako umorna – dugo putovanje i stres
pakiranja najednom su se na mene obrušili kao
teret od stotinu kilograma. Ali bilo je dovoljno istine
u onome što je rekao pa sam uzdahnula, ali samo
u sebi, i privukla svoju čašu. U pravu je. To je naša
jedina šansa da se malo upoznamo prije nego što
ode. Bilo bi čudno, izgledalo bi kao da nešto
izbjegavam kad bih mu to odbila.
Naslonio je bradu na jednu ruku i promatrao
me dok sam podizala čašu i prinosila je ustima.
Glava mu je bila malo naherena, a oči su mu pratile
cijeli put vina do mojih usana. I tu su se zaustavile.
– Onda, Rowan Caine, tko ste Vi zapravo? –
pitao me malo otežući riječi pa sam se zapitala je li
možda previše popio.
Nešto, nešto neodređeno u njegovu tonu, u tom
direktnom pitanju, u neugodnoj intimnosti tog
dugog pogleda u mene, potaknulo je neki čudan
osjećaj u dnu mojeg želuca.
– Što biste željeli znati? – pitala sam pokušavši
da to zvuči opušteno, nevažno.
– Na nekoga me podsjećate... ne mogu se sad
sjetiti na koga. Možda na neku filmsku zvijezdu.
Imate li nekih poznatih rođaka? Možda sestru u
Hollywoodu?
Malo sam se nasmiješila tom prastarom uletu.
– Ne, definitivno nemam. Ja sam jedinica, a
moja obitelj je toliko obična da ne može biti više.
– Možda preko posla... ima li netko iz Vaše
obitelji veze s arhitekturom?
Sjetila sam se svojeg očuha i njegovih polica
osiguranja i jedva sam se zaustavila da ne
zakolutam očima. Umjesto toga, ipak sam odlučno
odmahnula glavom, a on me gledao preko svoje
čaše vina i namrštio se tako snažno da mu se
pojavila duboka usječena bora između obrva.
– Možda se radi... o onoj, kako se ono zove, žena
iz „Vrag nosi Pradu“?
– Meryl Streep? – pitala sam pomalo
zaprepašteno, dovoljno da se čak i nasmijem.
Odmahnuo je glavom nestrpljivo.
– Ma ne, ona druga. Mlada. Anne Hathaway, da,
da, tako se zove. Nekako na nju ličite.
– Anne Hathaway? – Pokušala sam ne pokazati
onoliko skepse koliko sam osjetila. Anne
Hathaway, možda kad bi ona nabacila jedno
dvadeset kilograma, imala ožiljke od akni i frizuru
koju joj je napravila pripravnica. – Moram Vam reći,
Bille, veoma ste ljubazni, ali ovo je prvi put da me
netko s njom usporedio.
– Ma ne radi se zapravo o tome. – Digao se i
prešao na moju stranu šanka, sjeo na sjajni
metalni barski stolac i zabuljio mi se u lice. Noge je
tako raširio da se ne mogu ustati, a da ne dodirnem
njegova bedra. – Ma nije stvar u tome. Jednostavno
osjećam da smo se već negdje vidjeli. Za koga ste
ono radili prije nas, što ste rekli?
Ponovno sam istresla svoj popis, a on je
odmahnuo glavom nezadovoljno.
– Ma ne poznajem nikoga od tih ljudi. Možda si
umišljam. Siguran sam da bih zapamtio lice... lice
poput vašeg.
Jebemu! Nešto mi se stisnulo u dnu trbuha.
Prečesto sam bila u sličnim situacijama da ne bih
shvatila kuda ovo vodi. Prvi posao nakon završetka
škole: mlada konobarica i šef koji joj maše s
mogućnošću veće plaće i komplimentira grudnjak
boje ciklame. Bezbrojni gadovi na bezbrojnim
noćnim izlascima koji su u jednom trenutku stali
između mene i vrata. Raspojasani očevi u jaslicama
koji pokušavaju izazvati moju sućut jer ih žene
nakon poroda više ne razumiju...
Bill je samo još jedan u nizu.
On je moj poslodavac. On je muž moje šefice. A
najgore od svega, on je...
Isuse. Ne mogu se ni natjerati da to izgovorim.
Ruke su mi počele drhtati i prstima sam čvrsto
stegnula stalak svoje vinske čaše da to prikrijem.
Pročistila sam grlo i pokušala odgurnuti svoj
stolac unatrag, no bio je naguran duboko ispod
šanka. Billova mesnata bedra u trapericama
blokirala su mi izlaz i zapravo mi zapriječila da se
spustim sa stolca.
 – Mislim da je vrijeme da se i ja zaputim u svoju
sobu. – Glas mi je podrhtavao, piskutala sam. –
Sutra se rano dižemo, zar ne?
– Nema žurbe – rekao je i pružio ruku. Izvukao
mi je čašu iz prstiju, napunio je i pružio ruku
prema mojem licu. – Ma imaš... imaš tu nešto...
Njegov glatki, čak znojni palac obrisao je ugao
moje donje usnice, a osjetila sam i da me dotakao
koljenom, jako nježno između nogu.
Na trenutak sam se sledila, a u želucu sam
osjetila kako mi se od panike diže žuč i guši me.
Naglo sam skočila sa stolca i progurala se pokraj
njega tako brzo da se vino prolilo na betonski pod.
– Ispričavam se–promucala sam. – Baš mi je
žao, idem odmah po krpu...
– Ma sve je u redu – rekao je nimalo posramljen,
samo zabavljen mojom reakcijom. Ostao je na svom
mjestu, djelomično sjedeći, a zapravo naslonjen na
barski stolac dok sam ja zgrabila krpu i brisala pod
između njegovih nogu.
Na sekundu sam pogledala gore prema njemu,
a on dolje prema meni i kroz glavu mi je naglo
prošla „duhovitost", dobacivanje koje mora da sam
čula tisuću puta, uvijek popraćeno pohotnim
smijehom. Kad si već na koljenima, mala...
Naglo sam se ustala, lice mi je gorilo od srama.
Krpu s mrljom od vina ubacila sam u sudoper.
Laku noć, Bille – rekla sam naglo i okrenula se
na peti.
Laku noć, Rowan.
 Prehodala sam dva niza stepenica, a da se
nisam niti okrenula.
Kad sam zatvorila vrata svoje sobe iza sebe,
osjetila sam kako me doista preplavilo olakšanje.
Već sam se prije raspakirala pa je soba ipak
poprimila ugođaj mojeg vlastitog teritorija bez
obzira što još uvijek nije postala moj dom. Tu sam
se mogla raširiti, prestati glumiti, prestati s tom
ulogom Rowan, savršene dadilje. Mogla sam opet
biti samo... ja.
Skinula sam tvrdu gumicu sa svojeg čvrstog,
uzdignutog repa na glavi i osjetila kako se moja
gusta, poput žice tvrda kosa, rasula kao kruna oko
moje glave, a onaj pristojni osmijeh upućen onima
koje treba zadovoljiti, koji sam nabacila na lice čim
sam stigla, konačno se opustio i moje umorno lice
izgledalo je neutralno. Dok sam skidala svoju
zakopčanu vestu, bluzu i suknju od tvida, osjećala
sam se kao da skidam slojeve lažnog
predstavljanja, kao da se vraćam onoj djevojci iza
fasade, djevojci koja ostaje u pidžami preko vikenda
sve do ponovnog odlaska u krevet, koja provodi dan
na kauču, i to ne uz knjigu iz koje će nešto naučiti
i postati pametnija, nego uz stare epizode realityja
Sudnica. Onoj djevojci koja bi Billu u lice bacila da
je odvratna svinja, a ne bi ostala stajati na mjestu,
paralizirana pristojnošću, i još ponuditi da za
sobom sve obriše.
Sofisticirani ekran za upravljanje sustavom
dobro mi je poslužio da mi odvrati misli od svega.
Kad sam konačno shvatila kako da temperaturu u
sobi podesim na podnošljivu i prisjetila se kako se
koristi tuš, srce mi je manje snažno tuklo i samu
sebe sam nekako navela da ipak prihvatim ovu
situaciju.
U redu, sad znam da je Bill odurni gad. Nije on
prvi na kojega sam naišla. Zašto sam toliko
razočarana što sam na gada baš ovdje naišla?
Naravno da znam odgovor. No ne radi se samo
o tome tko je on. Radi se o svemu što on za mene u
ovom trenutku predstavlja. On je dio sveg tog
napornog organiziranja i pažljivog planiranja da se
nekako ovamo dovučem i ostanem, svi moji snovi i
nadanja povezani su s tom odlukom da se prijavim
za ovaj posao. On je dio tog osjećaja koji sam imala
da mi jednom u životu sve ide kako treba, da se sve
posložilo. Čitava ta situacija činila mi se doista
savršenom – a vjerojatno je bila suviše savršena. U
tom medu morala se naći muha, a ona je vjerojatno
Bili.
Iznenada, sve one priče o nadnaravnom nisu mi
se više činile nimalo tajanstvenima. Ne radi se tu o
poltergajstu. Nego o prosječnom tipu u pedesetima
koji onu stvar ne može držati u gaćama.
Uvijek ista, stara, depresivna priča.
Pa ipak, osjetila sam to kao udarac u pleksus.
Tek kad sam završila s tuširanjem i oprala zube,
kad sam legla u krevet, tek tad sam pogledala u
strop. U onoj niši za neizravna svjetla, kod
detektora dima s malim titrajućim svjetlom u uglu
kod vrata... još je nešto bilo u tom uglu. Što je to?
Senzor za kretanje lopova? Drugi detektor dima?
Ilije to ipak...
 Sjetila sam se Sandrine opaske dok sam bila na
intervjuu za posao... Čitava kuća je u sustavu za
praćenje...
Ne može biti da je to kamera... ili možda može?
Ma ne. To bi bilo i više nego odvratno. To bi bio
ilegalni nadzor. Ja sam njihova zaposlenica i imam
pravo očekivati privatnost ili kako se to već
zakonski formulira.
Pa ipak, ustala sam, omotala se svojim kućnim
ogrtačem i odvukla stolicu do tepiha u kutu, ispod
te čudne stvari jajolikog oblika. Jedna od mojih
čarapa ležala je na podu gdje sam je skinula prije
nego što sam otišla pod tuš. Podigla sam je, popela
se na stolac i na prstima čarapom prekrila senzor.
Jedva sam ga dosegnula. Savršeno je pristajala na
senzor, a dio za prste visio je mlitavo, pomalo
neutješno.
Tek tada, umirena, s blagim osjećajem da se
ponašam suludo, vratila sam se u krevet i konačno
si dopustila da zaspim.
.

Probudila sam se usred noći, naglo, s osjećajem da

nešto nije kako treba – ali nisam mogla točno
odrediti o čemu se radi. Samo sam ležala, a srce mi
je tuklo. Pitala sam se što me zapravo probudilo.
Ne sjećam se da sam nešto sanjala – samo da sam
se naglo trgnula u stanje svijesti.
Prošla je minuta, a onda se ponovno pojavilo –
bio je to zvuk. Koraci. Škrip... škrip.... škriiip...
Zvuk je bio šupalj, težak, odzvanjao je... polagani
korak poput muškarčevog, ne brzi koračići djece.
Činilo se kao da dolazi odozgora, što je suludo jer
sam ja na najvišem katu.
Polako sam ustala i počela pipati da pronađem
svjetlo. No, kad sam konačno pritisnula prekidač
noćne lampice, ništa se nije dogodilo. Pokušala
sam ponovno i onda bijesno shvatila da mora da
sam tu mogućnost da upalim noćnu lampicu
ukinula na glavnoj kontrolnoj ploči. Nisam se
mogla suočiti s borbom s tim ekranom usred noći i
riskirati da možda slučajno upalim glasnu muziku
pa sam zgrabila mobitel na mjestu gdje se punio i
aktivirala njegovu bateriju.
Stisnulo me nešto u grudima i pokušala sam
izvući svoj Ventolin kada sam shvatila da je soba
izuzetno hladna. Vjerojatno sam stavila na prejako
hlađenje kad sam mijenjala postavke klime. Sad,
kada sam izašla ispod svojeg toplog popluna,
najednom mi je bilo neugodno hladno. No ogrtač mi
je bio na podu uz krevet pa sam ga navukla i
pokušala zaustaviti cvokotanje zubi. Usmjereno
svjetlo baterije na mobitelu obasjalo je samo
komadić tepiha boje žita i gotovo ništa više.
Koraci su prestali pa sam trenutak oklijevala
zadržavši dah, osluškujući, pitajući se hoće li opet
početi. Ništa. Ponovno sam udahnula Ventolin,
čekala i razmišljala. Još uvijek ništa.
Krevet mi je topao i privlačilo me da se zavučem
natrag pod pokrivač i pravim se da ništa nisam
čula, ali znala sam da neću moći zaspati ako barem
ne pokušam locirati izvor tog zvuka. Jače sam
stisnula remen svojeg ogrtača i malo otvorila vrata
sobe.
Nije bilo nikoga, ali ipak sam zavirila u ormar s
potrepštinama za čišćenje. Bio je dakako prazan,
osim što je u njemu bilo puno različitih četki i slabo
svjetlo usisivača koji se punio na zidu. Nema šanse
da se tu sakrije nešto veće od miša.
Zatvorila sam ormar i potom, gotovo kao uljez,
barem sam se tako osjećala, pokušala otvoriti
Rhiannonina vrata, odlučno ignorirajući natpis NE
ULAZI ILI ĆEŠ UMRIJETI. Mislila sam da bi soba
mogla biti zaključana, no normalno sam je otvorila.
Velika teška vrata rastvorila su se širom i malo
zašuštala preko debelog tepiha.
Unutra je bio potpuni mrak s čvrsto navučenim
teškim noćnim zastorima, ali nekako se jasno
osjećalo da je soba prazna. Pa ipak, dignula sam
telefon u zrak i preletjela baterijom kroz sobu, od
zida do zida. Tu nema nikoga.
To je to. Na ovom katu nema drugih soba. A
strop iznad nas posve je gladak, bez ikakve
mogućnosti da skriva otvor na tavan. Iako je moje
sjećanje na onaj zvuk počelo naglo blijediti, moj
dojam je bio da su zvukovi dopirali odozgo. Možda
je nešto bilo na krovu? Ptica? U svakom slučaju ne
radi se o nekoj osobi koja se tu noću šunja, to je
posve jasno.
Ponovno sam zadrhtala i vratila se u svoju sobu.
Tu sam na trenutak stala nasred tepiha, kao da ne
znam što dalje. Osluškivala sam i čekala da se zvuk
opet pojavi, ali nije.
 Ugasila sam baterijsko svjetlo na mobitelu,
uvukla se natrag u krevet i navukla pokrivač preko
sebe. Ali prošlo je dugo dok sam opet zaspala.
 .

Mamice!
Tesla je zamicala na okuci prilazne ceste, a Ellie
je trčala za njom. Suze su joj se slijevale niz obraze
dok je sve veća brzina koju je postizao Jack
premašila brzinu njezinih kratkih nožica.
– Mamice, vrati se natrag!
– Dušice moje, vidimo se! – Sandra se nagnula
kroz stražnji prozor auta, a njezina kosa boje meda
letjela je na povjetarcu dok je auto povećavao
brzinu. Na licu je imala vedri osmijeh, ali u očima
sam joj vidjela uznemirenost. Znala sam da je
zadržala vedru fasadu zbog djece. Bili se nije ni
okrenuo. Nagnuo se nad svoj mobitel na stražnjem
sjedištu, pokraj nje.
– Mamice! – Ellie je sad vikala s očajem u glasu.
– Mamice, molim te nemoj ići!
– Vidimo se! Divno ćete se provesti s Rowan, a
ja ću se brzo vratiti. Doviđenja! Sve vas volim!
A onda je auto doista zakrenuo u okuci i nestao
među drvećem.
Elliene nožice su usporile i posrnula je dok se
zaustavljala. Tužno je kriknula prije nego što se
dramatično bacila na zemlju.
–Joj, Ellie! – Podigla sam Petru malo više na
struk i potrčala do mjesta na kojem je Ellie ležala
glavom prema šljunku. – Ellie, dušo, idemo mi
lijepo u kuhinju i uzet ćemo si malo sladoleda.
Znala sam iz Sandrinih bilješki da je to za njih
najveća nagrada, nešto što im nije dopušteno svaki
dan jer od njega obje djevojčice postaju
hiperaktivne, ali Ellie je samo odmahnula glavom i
još jače zaplakala.
– Dođi, dušo. – Sagnula sam se uz određeni
napor jer sam držala Petru, primila sam je za
zapešće pokušavajući je podići, ali ona je kriknula
i otrgnula ruku iz moje. Udarila je svojom malom
šakom u šljunak.
–Jooooj – viknula je i suze su joj počele duplo
brže curiti. Pogledala me ljutitim, crvenim očima
punim suza. – Ti si me ozlijedila.
– Samo sam te pokušala...
– Miči se, ozlijedila si me, sve ću reći mojoj mami!
Stajala sam na trenutak posve neodlučna iznad
njezine ljutite, izvaljene figure. Nisam bila sigurna
što mogu napraviti.
– Miči se – zavikala je opet.
Napokon sam uzdahnula i krenula putem
prema kući. Osjećala sam da griješim što je tako
ostavljam nasred ceste, da tako kažem, no željezna
vrata na ulazu u imanje bila su zatvorena, a proći
će najmanje pola sata dok se Jack ne vrati. Nadam
se da će se do tada valjda smiriti pa čuje moći
nagovoriti da se vrati natrag u kuću.
Petra koja je visila na mojem boku počela je
pokazivati znake da će zaplakati i jedva sam se
suzdržala da ne zavapim. Neće mi se valjda sad i
ona posve raspametiti. A gdje je Maddie, dovraga?
Nestala je i prije nego što su otišli njezini roditelji.
Samo je odjurila u šumu istočno od kuće i nije se
htjela s njima pozdraviti.
– Ma pusti je – rekao je Bili dok je Sandra
unezvjereno jurila da je poljubi.
– Pa znaš i sama kakva je, ona svoje rane
najradije liže nasamo.
Liže svoje rane. Valjda je to samo fraza? Nisam
se u tom trenutku posebno time bavila, ali sad sam
se najednom zapitala je li Maddie možda ranjena?
A ako jest, kako?
.

U kući sam Petru stavila u njezinu stolicu za

hranjenje, vezala je dobro i dohvatila svoj dosje s
uputama. Pomislila sam da ću možda unutra naći
uputu što činiti kad jedno od djece nestane s lica
zemlje. Sve to skupa bilo je najmanje devet
centimetara debelo i brzinsko jutarnje listanje
uvjerilo me da je unutra svaka informacija koja bi
mi mogla zatrebati, od toga koliko im treba dati
Lupoceta i kada, preko večernje rutine pred
spavanje, najdražih knjiga, što činiti u vezi
pelenskog osipa, raspored pisanja školskih zadaća
do deterdžentskih pilula koje se koriste pri pranju
baletnih dresova djevojčica. Gotovo je svaki
trenutak u danu pokriven bilješkama koje idu od
toga koje im međuobroke dati pa sve do toga koje
TV programe treba izabrati i koliko smiju gledati
televiziju.
 Jedina stvar koja nije pokrivena je potpuni
nestanak – ili ako i jest, stranicu koja to obrazlaže
nisam mogla pronaći, no dok sam na brzinu
preletjela sve što je napisano pod podnaslovom
„Tipičan dan vikenda“, shvatila sam da je Petra
odavno trebala ručati i da je zbog toga vjerojatno
tako nervozna. Nisam željela početi pripremati
ručak prije nego što pronađem Maddie i Ellie, ali
barem joj mogu dati nešto da pojede na brzinu da
je nakratko smirim i da prestane njurgati.
Šest sati ujutro, tako ovo poglavlje počinje. Sva
mlađa djeca (pogotovo Ellie) skloni su ranom
buđenju. Zbog toga smo kod djevojčica u sobe
instalirali aplikaciju Sat sretnog zeke koja ih uči
koliko spavati. Radi se zapravo o digitalnom satu s
uspavanim zečićem na ekranu koji se bešumno
prebaci u sliku posve budnog sretnog zeke u čest
ujutro. Ako se Ellie prije toga probudi, molim Vas da
je nježno (!) usmjerite da pogleda sliku zeke na satu
i vati se u krevet ako zeko još spava. Dakako, kad
su u pitanju noćne more ili „pi-pi nezgode“, odlučite
sami prema situaciji.
Isuse. Zar ne postoji baš ništa u ovoj kući što ne
kontrolira jebena aplikacija? Preletjela sam do
kraja stranice, nisam se zadržavala na prijedlogu
odjeće i obuće za kišno vrijeme, prihvatljive
jelovnike za doručak i preskočila sam odmah do
sredine jutra.
Pola jedanaest do jedanaest i petnaest. Vrijeme
za međuobrok, neki sitni zalogaj poput voća
(banane, borovnice, grožđe, ali bobice za Petru
moraju biti prerezane na četvrtine, lijepo molim),
grisini, rižini krekeri ili štapići od krastavaca.
Jagode ne dolaze u obzir (Ellieje alergična), niti cijeli
orasi, bademi i lješnjaci (no maslac od tih orašastih
plodova je u redu, ali nabavljamo samo one bez
dodatka soli li šećera bilo koje vrste). Petra uopće ne
smije dobiti međuobrok koji sadrži šećer ili previše
soli (starije djevojčice mogu dobiti umjereno malo
šećera). To je sve teško nadzirati ako nekamo odete
u šetnju pa predlažem da uvijek ponesete posudu s
narezanim voćem i sličnim.
Dobro, barem ne postoji aplikacija za pripremu
međuoborka. Pa ipak, nikad prije niti najednom
svojem poslu dadilje nisam naišla na ovako
detaljne upute – u jaslicama Little Nippers uputa
za osoblje zapravo je tanka brošura koja se
uglavnom bavi time kako će osoblje javiti neku
svoju bolest. Postoje pravila. Vrijeme ispred
ekrana, kako se djecu kažnjava, gdje je crvena
linija u ponašanju, alergije – sve je to normalno. Ali
ovo – zar ona doista misli da sam ja provela gotovo
deset godina brinući se za djecu, a nisam naučila
da bobice grožđa treba narezati?
Kad sam zaklopila žarko crveni fascikl i gurnula
ga preko stola, zapitala sam se o čemu se tu radi.
Je li to stalno mijenjanje dadilja navelo Sandru da
postane toliko opsjednuta kontrolom? Ilije ona ipak
možda žena koja očajnički želi biti uz svoju obitelj,
čak i kad ne može biti fizički prisutna? Očito je da
Bili ne osjeća nikakvu grižnju savjesti jer ostavlja
djecu samu s nekim tko je gotovo stranac, bez
obzira koliko bio visoko kvalificiran. No Sandrina
velika bilježnica govori o drugoj vrsti roditelja – onoj
kojeg itekako muči situacija u kojoj se nalazi. Što
onda otvara pitanje zašto se u tom slučaju toliko
odlučno trudi biti s Billom radije nego da je kod
kuće s djecom? Radi li se doista samo o
profesionalnom ponosu? Ili se ipak događa i nešto
drugo?
Na sredini velikog betonskog stola nalazila se
golema mramorna posuda s voćem netom
napunjena narančama, jabukama, klementinama i
bananama. Uzdahnula sam i otrgnula bananu,
ogulila je i nekoliko komadića stavila na Petrin
poslužavnik. A onda sam brzo otišla u sobu s
televizorom da vidim je li se vratila Maddie. Nije bila
unutra, kao ni u dnevnoj sobi, a činilo mi se bogme
da nije niti bilo gdje drugdje u kući. Napokon sam
otišla do vrata ostave koja se otvaraju prema vrtu
pokraj kojih je ona prošla i povikala prema šumi.
– Maddie! Ellie! Petra i ja jedemo sladoled. –
Zastala sam kratko da čujem topot nožica ili
pucketanje grančica u šumi. Ništa se nije čulo. –
Imamo i čokoladne mrvice za posipanje. – Nisam
imala pojma ima li mrvica u kući, ali u tom
trenutku nije me bilo briga za lažnu reklamu, samo
sam željela saznati gdje su.
Još tišine koju je prekidao samo pjev ptica.
Sunce se sakrilo i zrak je najednom postao
iznenađujuće hladan. Stresla sam se od zime i
osjetila kako su mi se naježile gole ruke. Iznenada
mi se učinilo da bi nam vruća čokolada bolje prijala
od sladoleda bez obzira što je lipanj.
 – U redu! – Ovaj put sam to viknula još glasnije.
– Meni će ostati više!
I vratila sam se u kuću, a stražnja vrata ostavila
sam pritvorena.
U kuhinji sam se skoro onesvjestila.
Petra je stajala u svojoj stolici na drugom kraju
šanka za doručak i trijumfalno mahala komadom
banane prema meni.
– A u kurac!
Na trenutak svi su osjećaji iz mene isparili i
ostala sam stajati kao zaleđena. Promatrala sam
kako stoji nesigurno, a ispod nje je onaj tvrdi beton,
a sitne nesigurne nožice mogle bi skliznuti po onom
ulaštenom drvetu stolca.
A onda, kad sam došla sebi, potrčala sam, skoro
se spotaknula na nekog odbačenog medvjedića,
prebacila se preko jednog ugla šanka da je zgrabim.
Srce mi je sišlo u pete.
– O moj Bože, Petra, što si to napravila, zločesta,
zločesta curica. To ne smiješ raditi. Isuse. Isuse
Kriste.
Mogla je poginuti – ukratko, bez puno priče. da
je pala i udarila glavom na taj betonski pod, dobila
bi teški potres mozga prije nego što bih je dospjela
uhvatiti.
Kako sam mogla biti tako glupa?
Nadgledala sam bebe tog uzrasta milijun puta
dosad – učinila sam doista sve što treba,
odmaknula njezinu stolicu od šanka da se ne bi
slučajno nogama odgurnula unatrag i pala na leđa,
a i sigurna sam, posve sigurna, da sam dobro
zakopčala remenje. A suviše su tvrdi i kruti ti
remeni za male prstiće.
Pa kako se onda oslobodila?
Je li se nekako izmigoljila ispod remenja?
Provjerila sam kopče. Jedna strana je još uvijek
zakačena. Druga je otvorena. Jebemu. Vjerojatno
tu jednu nisam dovoljno snažno pritisnula da uđe
u utor i Petra ju je nekako oslobodila i onda se
uspjela izmigoljiti dok je druga strana bila
zakopčana.
Znači, ipak sam ja kriva. Od te misli ruke su mi
se od straha odmah ohladile kao led, a obrazi su mi
gorjeli od srama. Hvala Bogu da se to nije dogodilo
dok je Sandra bila tu. To da kopče uvijek moraju
biti pravilno, do kraja zakopčane, to je osnova posla
dadilje. Imala bi potpuno pravo da me tog trena, na
licu mjesta otpusti.
Iako, naravno... to bi se još moglo dogoditi ako
je sve ovo vidjela na kamerama. Nisam ni shvatila
da su mi oči automatski pogledale u strop i naravno
da je i tu u kutu jedan od onih jajolikih bijelih
predmeta. Osjetila sam kako sam se opet
zarumenjela i brzo sam pogledala u stranu.
Zamislila sam da je Sandra prepoznala moju
krivnju preko te moje reakcije.
A u kurac.
Kako bilo, sad ne mogu baš ništa poduzeti,
samo se nadati da Sandra i Bili imaju pametnijeg
posla od pregledavanja svih snimki svojih kamera
u svakom trenutku dana i noći. Gotovo sam posve
uvjerena da Bili nije ni pogledao te sve silne
aplikacije otkad su otišli, ali Sandra... nekako mi
ovaj njezin dosje s uputama govori o intenzitetu
kontrole kakav nisam očekivala zbog njezinog
opuštenog, vedrog nastupa u razgovoru za posao.
Ali ako imam sreće, oni bi već mogli biti na
nekom mjestu gdje nema mreže ili su možda čak
već i poletjeli. Pohranjuju li se te snimke ili ih samo
mogu gledati u živo? Koliko se dugo čuvaju? Ne
znam, a nekako čisto sumnjam da ću to naći u
Sandrinom fasciklu.
Ta me spoznaja na neki način uznemirila.
Možda me u ovom trenu promatraju.
Pritisnula sam Petru na svoje grudi, ali s nekim
čudnim osjećajem glume s kojim sam je ovlaš
poljubila u tjeme glave. Pod usnama sam osjetila
nježno dizanje fontanele i tu fragilnost bebine
lubanje koja se još uvijek nije baš posve zatvorila.
– Nemoj to više nikada napraviti – rekla sam joj
odlučno. Osjećala sam kako mi adrenalin još uvijek
šiklja tijelom. Onda sam je dignula i odnijela do
sudopera da joj obrišem lice i tako pokušam sve
vratiti u normalu. Potom sam pogledala na sat
pokušavajući disati normalno i polako. Sjetila sam
se što sam radila prije nego što me Petra nasmrt
ustrašila.
Upravo je prošlo jedan. U dosjeu piše da Petra
ruča između pola jedan ijedan, a onda ide na
spavanje negdje oko dva. Ali unatoč tome bila je
cendrava i ljutito trljala oči. Počela sam u sebi
brzinski računati i razmišljati kako da riješim ovu
situaciju.
U jaslicama smo bebe stavljali na spavanje
odmah poslije ručka, negdje oko jedan.
Nisam željela pokvariti njezin fiksni raspored
već tako rano, ali s druge strane, pokušavati
umornu, cendravu bebu natjerati da bude budna
do točno određenog sata nije dobra ideja i to bi
moglo rezultirati čak i lošim prekinutim noćnim
snom ako je Petra jedna od onih beba koje postaju
sve nervoznije i napornije što su umornije. Gledala
sam trenutak u njezino tjeme pokušavajući donijeti
odluku. Iznenada mi se ideja da ću imati mirnih sat
vremena da sredim Maddie i Ellie učinila jako
primamljivom. Sigurno bi mi to bilo teže sa
cendravom bebom u rukama.
Petra je nervozno gurnula čitavu šaku u oko i
umorno zaplakala i napokon sam donijela odluku.
– Idemo nas dvije – rekla sam glasno i odnijela
je gore u njezinu sobu.
U sobi su već bili navučeni zastori i bio je mrak.
Upalila sam osvijetljeni mobil iznad krevetića baš
kao što piše u dosjeu i nježno je stavila na leđa.
Preokrenula se na trbuh i licem trljala madrac, ali
sam mirno sjela pokraj nje i položila ruku na
njezina nemirna leđa dok je nježni light show
plesao svojim sjenama po zidovima. Petra je malo
cendrala, za sebe, no jecaji su postajali sve
razmaknutiji i vidjela sam da bi mogla zaspati za
koji tren.
 Napokon mi se učinilo da je zaspala, pa sam se
pažljivo dignula i stavila njezinu dekicu preko jedne
ručice da je može pronaći ako se probudi. Na
trenutak se uzvrpoljila te sam se zaledila, no prsti
su joj se samo čvrsto skupili oko tkanine i počela je
nježno hrkati. S izdahom olakšanja pokupila sam
monitor koji je bio zakačen za jednu stranu
krevetića, zataknula ga za svoj remen i na prstima
se išuljala iz sobe.
Kuća je bila sasvim tiha dok sam stajala na
odmorištu stepenica i osluškivala hoću li čuti dječji
smijeh ili taptanje nožica.
Gdje su dovraga nestale?
Nisam bila u Sandrinoj i Billovoj sobi, ali znala
sam iz tlocrta kuće da njihov prozor gleda na
prilaznu cestu. Na trenutak sam zaustavila dah,
pritisnula kvaku i otvorila vrata.
Prizor me na trenutak ostavio bez daha. Soba je
golema. Mora da su srušili zidove barem još dvije
sobe da bi dobili tako divovsku spavaonicu – možda
čak i tri sobe. I krevet je nevjerojatno velik s
debelim jastucima i bijelom posteljinom, a ispred
njega je isto tako divovski kamin od rezbarenog
kamena. Tri velika prozora gledaju na prednju
stranu kuće. Jedan je bio otvoren samo nekoliko
centimetara i muslinski zastori malo su lelujali na
povjetarcu.
Nekoliko ladica bilo je pritvoreno kao i vrata
ormara te sam naglo osjetila nalet znatiželje dok
sam prelazila preko srebrno-sivog tepiha do
središnjeg prozora. No to sam potisnula. Ne mogu
točno znati, ali možda me Bill i Sandra upravo sada
promatraju. Što se tiče ulaska u sobu imam izgovor
da sam htjela pogledati van, ali nema isprike za
kopanje po njihovim ormarima.
Kad sam pogledala kroz prozor, Ellie nisam
nigdje vidjela, ono mjesto na kojem cesta zaokreće,
na kojem je prije ležala, sad je bilo prazno. Barem
je Jack neće pregaziti dok se bude vraćao u Tesli.
Ali gdje je ona, zaboga? Sandra mi se činila
začuđujuće opuštena oko dječje jurnjave po šumi,
ali svaki živac u mojem tijelu bio je napet zbog ove
situacije – u jaslicama smo uvijek procjenjivali
rizike svake situacije u kojoj se djeca mogu naći, od
izleta u park do divlje igre sa zobenom kašom, a tu
je milijarda rizika koje ja jednostavno ne mogu ni
naslutiti. Što ako na posjedu ima i jezero? Ili neka
duboka provalija među stijenj em? Što ako su se
popele na drvo i sad ne mogu sići? Što ako ograda
nije naročito čvrsta pa su otišle na cestu? Što ako
ih pas...
Naglo sam prekinula svoju litaniju najgorih
scenarija.
Psi. Zaboravila sam pitati Sandru je li briga za
pse na meni, ali jedna dodatna šetnja sigurno im
neće škoditi, a psi će sigurno pronaći djecu. Ako
ništa drugo, psi će mi dati izliku da odem u potragu
po šumi, ali tako da djeca ne pomisle da me mogu
vrtjeti oko malog prsta kako se sjete. Moram se od
početka postaviti kao netko tko vodi situaciju,
inače će mi sav autoritet pasti u vodu i nikad se od
toga neće oporaviti.
 Potisnula sam misao što će se događati kad se
Rhiannon vrati pa uz sve ovo još dobijem i
tinejdžericu na glavu. Nadajmo se da će se do tada
i Sandra vratiti pa ću imati podršku.
Psi su ležali u svojim košarama u kuhinji iako
su oba odmah dignuli glave puni nade kad su me
vidjeli s povodcima.
– Šetnja! – Čim sam to veselo viknula, već su se
stvorili pokraj mene. – Dobra cura... hm, Claude. –
Mučila sam se da pronađem zakačku na ogrlici, a
zapravo nisam ni znala jesam li prvo primila
muškog ili ženskog psa. Claude je oko mene veselo
skakao dok sam se borila s Herom, no napokon
sam ih oboje držala na uzici. Napunila sam džepove
psećim nagradicama u slučaju da dođe do nekih
problema. Izašla sam kroz vrata ostave i krenula
preko šljunčanog vrta, pokraj štala, ravno u šumu.
Bio je prekrasan dan. Iako sam se sve više
brinula zbog djece, ipak sam to primijetila dok sam
hodala kroz šumu po stazi, jedva primjetno
označenoj. Psi su me vukli na uzicama. Sunce se
probijalo kroz krošnje iznad nas, a zlaćana prašina
dizala se u zrak i vitlala oko nas s plodnog tla pod
našim nogama. Sunce se presijavalo na sitnim
česticama peludi i mucica koje su lebdjele mirnim
zrakom ispod drveća.
Psi kao da su točno znali kamo idu i pustila sam
ih da me vode, svjesna činjenice da ih vjerojatno
čudi što su na povodcu u vlastitom vrtu. Ali morat
će se s time nositi, nema druge. Nisam pojma imala
bi li se oni meni odazvali da ih zovem i nisam mogla
riskirati da i njih izgubim.
Spuštah smo se niz brijeg prema kraju prilaza
iako ga nisam mogla vidjeti od drveća. Čula sam iza
sebe kako se prelomila grančica pa sam se naglo
okrenula, no nije bilo nikoga. Vjerojatno neka
životinja, možda lisica.
Napokon smo izbili na jednu malu čistinu i
želudac mi se opet stisnuo jer je ispred mene bilo
upravo ono čega sam se bojala otkad su djevojčice
nestale – jezero. Nije jako duboko, ali sasvim
dovoljno da se utopi malo dijete. Voda je sivkasta i
puna mulja, na površini s masnim mrljama od
borovih iglica koje se raspadaju. Malo sam
pročačkala vodu štapom i mjehuri vode stajaćice
polako i lijeno digli su se do površine. No s
olakšanjem sam primijetila da ostatak jezera
izgleda nedodirnuto, a voda prozirna i mirna, osim
blata koje sam ja uzburkala. Ili – gotovo mirna. Kad
sam ga obišla, s druge strane jezera ugledala sam
tragove malih cipela u mulju uz samu obalu. Bilo
ih je puno i činilo se kao da su se dvije male
djevojčice tu igrale i natezale uz sam rub vode. Ne
mogu znati kad su ti tragovi napravljeni, ali činili
su mi se poprilično svježi. Tragovi su vodili sve niže
do ruba jezera i postajali sve dublji kako je mulj bio
mekši, a onda su se naglo okrenuli od jezera natrag
prema šumi. Slijedila sam ih nekoliko metara, sve
dok tlo nije postalo suviše tvrdo da bi bilo otisaka,
ali bila sam sigurna da su to dva para cipela i znala
sam da su djevojčice vjerojatno skupa i gotovo sam
sigurna da su neozlijeđene.
 Psi su cvilili i natezali svoje uzice jer su očajnički
htjeli ući u blatno jezero i tu se kupati, ali nema
šanse da im ja to dozvolim. Neću kupati dva
stravično prljava psa prvog dana na poslu, uz sve
ostalo što me čeka.
Otisci stopala vodili su prema dijelu šume bez
utabanog puta, ali slijedila sam ih što sam
preciznije mogla. U tom trenutku 122 zrakom se
prolomio šuštavi krik. Stala sam kao ukopana,
napola mrtva, srce mi je lupalo u grudima po drugi
put toga dana kao da će puknuti, a psi su počeli
histerično lajati i skakati privezani.
Na sekundu nisam znala što da radim. Stala
sam i počela luđački streljati pogledom oko sebe.
Krik je zvučao kao da je odmah do mene, ali nikoga
nisam vidjela, a nisam mogla čuti ni korake od
divljeg psećeg lajanja. A onda se pojavio ponovno,
dugačak krik gotovo nepodnošljivo piskutav, visok.
U tom trenutku konačno sam shvatila stisnutog
želuca.
Izvadila sam baby monitor iz džepa i promatrala
lampice koje su se nervozno palile i gasile skupa s
dugim, snažnim krikom čistog straha.
Na trenutak sam samo stajala paralizirana s
monitorom u ruci, dok su se psi pleli oko mene i
navlačili uzice oko moje ruke. Da pokušam prići
kamerama?
Ruke su mi drhtale dok sam vadila mobitel i
pritiskala ikonicu aplikacije za upravljanje domom.
Dobrodošla u Happy, Rowan, odmah mi se javio
ekran, ali toliko sporo da sam ludjela. Dom je tamo
gdje je Happyl A onda se pojavila poruka koja me
bacila u očaj. Upravo procesiramo tvoje dozvole,
molimo budi strpljiva. Dom je tamo gdje je Happy!
Opsovala sam, vratila i mobitel i monitor u džep
i počela trčati.
Bila sam daleko od kuće, morala sam se
spuštati niz padinu, a ubrzano disanje već me jako
rezalo u grlu kad sam konačno izašla iz šume i
ugledala kuću ispred sebe. Psi su mi pobjegli već
odavno, naprosto su mi iščupali uzice iz utrnutih
prstiju i sad skaču i divljaju ispred i iza mene,
veselo laju uvjereni da je sve ovo neka vrsta igre.
Kad sam stigla do ulaznih vrata, bila su
pritvorena. A bila sam potpuno sigurna da sam ih
zatvorila kad sam izašla – jer sam ionako izašla van
kroz vrata ostave koja sam ostavila pritvorena za
slučaj da se Maddie i Ellie vrate kući. U jednom
trenutku pomislila sam da ću povratiti. Što sam to
napravila? Što se dogodilo jadnoj maloj Petri?
Bila sam toliko uplašena da sam se jedva
natjerala da se nekako dokotrljam do bebine sobe.
Pse sam ostavila u hodniku zapetljane u svoje uzice
i napokon sam stajala ispred Petrinih vrata, luda
od brige što ću unutra vidjeti.
Bila su zatvorena baš kao što sam ih i ostavila i
jedva sam potisnula jecaj dok sam primala kvaku –
ali ono što me unutra dočekalo toliko me
zaprepastilo da sam stala na pragu, treptala i
pokušavala utišati svoje disanje jer nisam mogla
doći do zraka.
 Petra je spavala u svojem krevetiću s ručicama
iznad glave sa svake strane, a tamne trepavice
dodirivale su joj ružičaste obraze. Svoju dekicu
držala je u šaci i jasno je da se nije ni pomaknula
otkad sam je stavila u krevetić.
Sve je ovo potpuno suludo.
Jedva da mi je ostalo dovoljno samokontrole da
tiho izađem iz sobe i zatvorim vrata. Tek sam tada,
posve rastrojena, sjela na pod u hodniku,
naslonjena na ogradu stepeništa. Položila sam lice
na ruke. Pokušavala sam suspregnuti jecaje od
šoka i olakšanja. Osjetila sam kako mi se stišću
pluća, već sam čula svoje teško disanje dok su mi
pluća pokušavala uhvatiti dovoljno kisika da
stabiliziraju snažno lupanje pulsa.
Drhtavih ruku izvadila sam svoj inhalator iz
džepa i duboko udahnula. Pokušala sam pohvatati
konce, shvatiti što se dogodilo.
Zar taj zvuk nije bio iz monitora? To je naprosto
nemoguće – opremljen je i svjetlima koja se upale i
reagiraju svaki put kad beba plače ako je netko
slučajno stišao ton. Svjetla sam dobro vidjela. A
zvuk jest dolazio iz zvučnika, u to sam isto sigurna.
Je li Petra imala neku noćnu moru pa je
kriknula? No, kad bolje razmislim što sam čula, ni
to nema smisla. To nije bio krik bebe. Upravo je to
ono što me tako uplašilo. Nije to bilo ono bebino
jecanje koje itekako dobro poznajem iz jaslica, nego
dugi pulsirajući krik užasa koji je moralo napraviti
starije dijete ili čak odrasla osoba.
– Heej?
 Začula sam glas iz prizemlja i opet skočila
preplašena kao da imam neki napad. Stajala sam,
puls mi je tutnjao i nagnula sam se preko ograde.
– Hej, tko je to? – Glas mi nije bio oštar i
autoritativan kako sam se nadala, nego ustreptao,
piskutav od straha.
– Tko je to? – Bio je to glas odrasle osobe, žene,
i sad sam začula i korake u hodniku i vidjela lice
kako odozdola zuri u mene.
– Rekla bih da ste Vi nova dadilja, je li?
Bila je to žena u pedesetima ili čak šezdesetima,
rumenog lica i tijela skraćenog mojim uglom
gledanja. Izgledala mi je punašno, majčinski, no
bilo je nešto u njezinu glasu i izrazu lica što nisam
mogla baš razaznati. Svakako, to nije bio glas
dobrodošlice. Neka vrsta... potisnutog
negodovanja?
U kosi mi je bilo lišće dok sam se spuštala
stepenicama do prizemlja. Tek sam sad vidjela da
sam ostavila blatne tragove po debelom tepihu
cijelom dužinom dok sam jurila do Petre.
Dva gumba na bluzi su mi se otkopčala i na
brzinu sam to rješavala i kašljucala. Znala sam da
mi je lice još uvijek crveno od napora i straha.
– Hm, da, ja sam, da, Rowan. A Vi ste sigurno...
– Ja sam Jean, Jean McKenzie. – Odmjerila me
od glave do pete, nije se ni trudila prikriti da joj se
ne sviđam, a onda je i odmahnula glavom. – Radite
Vi što želite, gospođice, ali po meni djeca ne smiju
biti zaključana vani, ispred kuće, a mogu Vam reći
da mislim da se to ne bi nimalo svidjelo ni gospođi
Ellincourt.
– Zaključane ispred kuće? – Bila sam na
trenutak istinski zbunjena. – Kako to mislite?
– Kad sam došla čistiti, našla sam jadne curičice
na stepenicama kako drhture od zime u laganim
haljinicama.
– Ma čekajte – ispružila sam ruku da je
zaustavim. – Molim Vas, stanite na sekundu.
Nisam ja nikoga zaključala izvan kuće. One su od
mene pobjegle. Tražila sam ih. Ostavila sam im
stražnja vrata otvorena.
– Bila su zaključana kad sam ja došla – rekla je
Jean kruto. Odmah sam odmahnula glavom.
– Možda ih je vjetar zalupio, ali ja ih sigurno
nisam zaključala. Nikad to ne bih napravila.
– Bila su zaključana kad sam ja došla. – Ovoga
puta to je rekla s dodatkom neke tvrdoglavosti. U
meni se odmah probudio bijes umjesto onog straha
koji sam osjetila za Petru. Ona to mene optužuje da
lažem?
– Pa možda... kad su se zalupila pa se i brava
nekako okrenula – rekla sam napokon.
–Jesu li cure dobro?
– Aha. Malo su prezalogajile sa mnom u kuhinji.
–Jeste li Vi – stala sam jer nisam znala kako da
to formuliram, a da joj još više ne padnem u očima.
Očito je da me ova žena ne podnosi, e sad, zbog
čega, nije ni važno, ali ne smijem joj dati još
municije da me napadne pred Sandrom. – Vratila
sam se jer sam nešto čula na Petrinom monitoru.
Jeste lije Vi čuli?
– Nije ona ni glasa pustila – odgovorila je Jean
odlučno. – Držala sam ih ja sve na oku – za razliku
od Vas, mislila je, ali nije to rekla. – Čula bih ja da
ona javče.
–Javče?
– Plače – dodala je Jean nestrpljivo.
– Možda onda Maddie? Ili Ellie? Je li neka od
njih dvije bila gore?
– One su bile sa mnom u kuhinji, gospođice –
rekla je Jean sad već ljutitog glasa. – A sad me
ispričajte, moram im se vratiti. To su premale zerice
da ih se ostavi same uz štednjak.
– Naravno. – Osjetila sam kako mi gore obrazi
zbog jedva prikrivene kritike.
– Molim Vas, sad ću ja to, to je moj posao.
Priredit ću im ručak.
– Već sam ja njih naranila. Jadne mrvice male,
umirale su od gladi, trebalo im je nešto toplo iste
sekunde.
Osjetila sam opet nalet bijesa, već sam ionako
bila izmorena od sveg onog jutarnjeg stresa.
– Slušajte, gospođo – tražila sam ime i srećom
ga i našla – McKenzie, već sam vam objasnila,
curice su mi pobjegle i nisam ih ja zaključala izvan
kuće. A možda to što su se malo i smrznule i
uplašile dok su čekale da ih netko pusti unutra,
možda to malo i pomogne pa sljedeći put i promisle
kad im padne na pamet da bježe. A sad, molim da
me ispričate, imam posla.
Progurala sam se pokraj nje i ušla u kuhinju.
Osjećala sam kako me straga probada očima.
U kuhinji su Maddie i Ellie sjedile za šankom i
jele kekse s komadićima čokolade. Pile su sok, a na
tanjurima su se mogli prepoznati ostaci pizze.
Čvrsto sam stisnula zube. Sve je to bilo na
Sandrinom popisu nečeg što smiju samo
povremeno. Planirala sam im popodne pustiti neki
film u TV sobi i malo ih počastiti. Sad to više ne
dolazi u obzir. Gospođa McKenzie je sad svetica, a
ja ću biti zla dadilja koja ih je ostavila vani na
hladnom i tjera ih da jedu nešto zdravo za večeru.
Potisnula sam nekako svoju iritaciju i
nasmiješila se ljubazno. – Onda, cure, jeste li se
igrale skrivača?
– Da – rekla je Ellie s napadom hihotanja, ali
onda se sjetila da smo se ujutro svađale i namrštila.
– Ti si me ozlijedila.
Pružila je ruku i na moje nezadovoljstvo oko
njezinog kao trstika tankog zapešća vidio se niz
masnica na bijeloj koži.
Osjetila sam kako se crvenim.
Mislila sam joj nešto reći, ali sam ipak zaključila
da je bolje da to ne potežem pred gospođom
McKenzie. Osim toga, učinilo mi se da sam već
dovoljno sranja napravila tog dana da ih odbijem
od sebe. Bolje da progutam svoj ponos.
– Toliko mi je žao, Ellie. – Sagnula sam se pokraj
nje i šanka tako da nam glave budu u istoj visini i
tiho joj šapnula da me gospođa McKenzie ne čuje.
– Stvarno nisam htjela. Brinulo me to što si na
putu, ali se stvarno ispričavam ako sam ti
presnažno stisnula ruku. To je bilo nenamjerno,
nezgoda, kunem se, i sad mi je jako teško zbog toga.
Možemo li biti prijateljice?
Na sekundu mi se učinilo da se Ellie premišlja,
a onda se naglo trgnula i malo zacvilila.
Vidjela sam kako je Maddie naglo stavila ruku
u svoje krilo ispod šanka.
– Maddie – pitala sam tiho – što se upravo
dogodilo?
– Ništa – rekla je Maddie gotovo nečujno, više se
obraćajući svom tanjuru nego meni.
– Ellie?
– N... ništa – rekla je Ellie i trljala ruku, a u
njezinim žarko plavim očima bile su suze.
– Ne vjerujem ti, pokaži mi ruku.
– Ništa! – Ellie je sada bila odlučnija. Skinula je
vestu i dala mi da pogledam, ali s izrazom ljutnje i
izdaje. – Rekla sam ništa, odlazi od mene!
– U redu.
Dignula sam se. Ako sam i imala neke šanse s
Ellie, to sam sada zeznula. Odnosno, Maddie je to
zeznula.
Gospođa McKenzie stajala je u uglu prekriženih
ruku i promatrala nas. A onda je presložila krpu i
objesila je na prečku od štednjaka.
– Cure, ja vam sad idem – rekla je. Glas joj je bio
mekši i puno više prijateljski kad se obraćala
djevojčicama, a ne meni, krutog, oštrog tona.
Sagnula se i poljubila ih u tjeme, prvo Elliene plave
loknice, a onda i Maddiene tanke crne pramenove.
– Poljubite svoju majušnu sestricu u moje ime,
slušajte što vam kažem.
– Da, gospođo M – rekla je Ellie poslušno.
Maddie nije ništa odgovorila, ali je stisnula struk
gospođe McKenzie jednom rukom. Učinilo mi se da
se u njezinim očima vidjelo malo tuge dok je pratila
ženu prema vratima.
– Sad vas pozdravljam, cure – rekla je gospođa
McKenzie i otišla. Čula sam kako se vani pali auto
i drmusa se po šljunku.
Kad sam ostala sama s dvije male djevojčice u
kuhinji, najednom sam osjetila kako me napušta
snaga pa sam se uvalila u fotelju u uglu prostorije.
Željela sam samo zabiti lice u ruke i urlati. U kakvu
sam se to bitku upustila s ove dvije, neprijateljski
nastrojene, male spodobe? Pa ipak, ne mogu im
ništa zamjeriti. Mogu samo zamisliti kako bih seja
osjećala da su me ostavili na tjedan dana s
potpunom neznankom.
Posljednje što si mogu priuštiti bilo bi da opet
izgubim djecu na posjedu. Dok su one jele do kraja
svoje keksiće i pile sok, otišla sam u hodnik i
provjerila unutarnju stranu velikih ulaznih vrata.
Nema tu ni ključa ni ključanice kao što sam vidjela
već prvi dan kad sam došla ovamo. Umjesto toga
bijela ploča koju sam bila i prije primijetila, sa
senzorom za otisak palca. Sandra je i moj
programirala u telefonsku aplikaciju tog jutra prije
nego što je otišla i pokazala mi kako sustav
prepoznavanja radi.
Ista takva ploča nalazi se i s unutarnje strane
vrata i polako sam je dotakla i promatrala kako se
odmah pojavljuje niz osvijetljenih ikonica. Jedna od
njih je i veliki ključ. Sjetila sam se Sandrinih uputa
pa sam ga oprezno kucnula prstom i čula kako se
u vratima okreću protuprovalne brave i čvrsto
zaključavaju vrata. Nešto je dramatično, čak
zlokobno u tom zvuku, gotovo kao da se zatvaraju
vrata zatvorske ćelije. Nema šanse da su Maddie ili
Ellie uspjele dosegnuti do panela bez ljestava, a
pogotovo nisu mogle aktivirati bravu jer ni
najmanje ne sumnjam da je Sandra i njihove otiske
unijela u sustav.
Potom sam otišla u ostavu. Vrata se
zaključavaju normalno, s ključem i bravom – kao
da je Sandrin i Billov budžet najednom presušio ili
ih nije briga kako ulazi posluga. Ili možda postoji
neki praktični razlog što barem jedna vrata
funkcioniraju uobičajeno. Možda zbog eventualnog
nestanka struje ili građevinskih propisa. Kako bilo,
s olakšanjem sam se našla suočena s tehnologijom
koju može svladati prosječna osoba i sa
zadovoljstvom sam čvrsto okrenula ključ u bravi i
potom ga stavila na vrh štoka, baš kao što je i pisalo
u debelom dosjeu. Sve ključeve za brave koje
funkcioniraju kao tradicionalne stavljamo na okvir
štoka iznad vrata tako da nam budu pri ruci u
slučaju neke hitne situacije, a opet izvan domašaja
djece, pisalo je u tom odlomku. Ima nešto utješno
kada vidiš taj ključ gore na okviru, tako visoko da
ga mali prstići ne mogu dosegnuti.
Zadatak obavljen! Vratila sam se u kuhinju sa
svojim najljepšim, najvedrijim osmijehom.
– Cure, hajmo, što kažete da se prebacimo u
sobu s TV–om i gledamo film. Recimo Snježno
kraljevstvo? Moana?
– Suuupeer, Snježno kraljevstvo – povikala je
Ellie, no Maddie se odmah ubacila.
– Snježno kraljevstvo preziremo.
– Stvarno? – Pitala sam ih svojim
najnepovjerljivijim glasom. – Stvarno? Ne znam
jesam li vam to rekla, ali ja obožavam Snježno
kraljevstvo. Da stvar bude još bolja, znam pronaći
i verziju s riječima za pjevanje uz film, kada su riječi
svih pjesama ispisane na ekranu i baš mi odlično
ide pjevanje svih pjesmica.
Iza Maddie sam vidjela da je Ellie očajna, ali
suviše uplašena da se usprotivi sestri.
– Ne podnosimo Snježno kraljevstvo – ponovila je
Maddie tvrdoglavo. – Idemo, Ellie, igrat ćemo se u
našoj sobi.
Promatrala sam je kako je skliznula niz barski
stolac i odlučno koračala prema hodniku, a psi su
je u čudu promatrali kako odlazi. Na vratima je
zastala i trznula glavom prema svojoj sestri sa
značajnim izrazom lica. Ellie je zadrhtala donja
usnica.
– Mi ga svejedno možemo skupa gledati, Ellie,
ako želiš. – Rekla sam to neobavezno, što
opuštenije. – Samo nas dvije, zajedno, mogu nam
napraviti i kokice?
Na trenutak mi se činilo da se vidi da Ellie
oklijeva. Ali onda se njezino lice ukočilo i
odmahnula je glavom, spustila se sa stolca i
krenula za sestrom.
Dok su njihovi koraci nestajali kako su se
uspinjale stubištem, uzdahnula sam i pristavila
čajnik da si napravim čaj. Barem ću imati sat
vremena za sebe da se pokušam nekako snaći.
Ali i prije nego što sam uspjela staviti čajnik na
štednjak, zakrčao je baby monitor u mojem džepu,
a onda se začuo plač isprekidan kašljem da dođe
do daha i znala sam da se Petra probudila i da se
vraćam na dužnost.
Nema, dakle, odmora za proklete.
U što sam seja to upustila?
Znam da sam se razvezala. I znam da se sigurno
pitate kad ću konačno doći do suštine – do razloga
zbog kojeg sam tu gdje jesam, u ovoj zatvorskoj
ćeliji. I razloga zašto tu ne bih trebala biti.
Ali kunem Vam se, sad će i to! Ali ne mogu – ne
znam kako da ovu situaciju objasnim brzinski. To
je i bio problem s gospodinom Gatesom. Nije mi
nikad dopuštao da mu doista sve podrobno
objasnim, da mu pokažem kako mi se počelo
skupljati, da mu nabrojim sve one sitnice, sve
neprospavane noći i usamljenost, a tu je i ta
izolacija. I da shvati kako je sama kuća s tim svim
nadzornim kamerama uz sve ostalo proizvela to
ludilo. Da bih doista sve to objasnila, moram to
prepričati onako kako se događalo. Dan za danom.
Noć po noć. Dio po dio.
Samo, to sad zvuči kao da ja nešto gradim,
možda neku kuću. Ili sliku od komada slagalice.
Komad po komad. A zapravo je bilo posve obratno.
Malo-pomalo, sve me ovo počelo razapinjali.
Prvi dio slagalice bila je sljedeća noć.
Ta prva noć... hm, možda i nije bila najteža, ali
nije bila ni najlakša, nipošto, ni po kojem kriteriju.
Petra se probudila cendrava i nemirna, a
Maddie i Ellie odbijale su izaći iz svoje sobe čitavo
popodne, čak i za večeru, bez obzira koliko ih
preklinjala, bez obzira na sve moje bijedne
ulitimatume. Nema deserta ako ne siđete u
prizemlje dok nabrojim do pet... jedan... dva... tri...
četiri... bez zvuka nožica na stepenicama... četiri i
pol...
Znala sam da su pobijedile kad sam izgovorila
ono četiri i pol. Neće doći.
U jednom trenutku pomislila sam da ih možda
trebam odvući iz sobe. Ellie je još uvijek dovoljno
mala da je mogu zgrabiti oko struka i naprosto je
silom odnijeti u prizemlje – ali ostalo mi je još uvijek
dovoljno zdrave pameti da zaključim da ako
počnem s tom taktikom, nema povratka. Osim
toga, nije mi Ellie problem, već Maddie koja ima
osam godina i čvrste je građe. Nema šanse da bih
mogla nositi tako veliko dijete dok se koprca, udara
nogama, urla i bori se protiv mene dok silazimo niz
duge, zavojite stepenice, a još je manja šansa da je
natjeram da sjedne i pojede nešto kad je jednom i
dovučem do kuhinje.
Na koncu sam kapitulirala i nakon što sam
provjerila Sandrine prijedloge jelovnika u bilježnici,
odnijela sam im tjesteninu s pesto umakom u
njihovu sobu – iako mi je u primozgu stajala ona
mrska slika spuštenih glavica nagnutih iznad
keksa s komadićima čokolade koje im je dala Jean
McKenzie. Kad sam pokucala na vrata, začula sam
Maddie kako glasno viče: Odlaz!
– To sam ja – rekla sam skrušeno – Donijela sam
vam špagee. Ostavit ću ih ispred vrata. Ali Petra i
ja ćemo u kuhinji jesti sladoled ako želite desert.
I onda sam odmah otišla. To je sve što sam
mogla napraviti.
U prizemlju sam se borila s Petrom da u kuhinji
ne baca tjesteninu po podu, a Maddie i Ellie sam
gledala na iPadu. Moj personalizirani pin omogućio
mi je da ih promatram preko nadzorne kamere u
dječjoj sobi, u sobi za igranje s televizorom, u
kuhinji i vanjskom prostoru te da kontroliram
svjetlo i glazbu u nekim drugim prostorijama. Ali s
lijeve strane ekrana bio je ponuđen čitav meni
kojekakvih mogućnosti koje su kod mene bile sive
i nisam ih mogla koristiti. Pretpostavljam da se
čitava kuća može kontrolirati samo sa Sandrinim
pinom.
Iako mi je i dalje bilo pomalo jezivo što mogu
djecu špijunirati tako iz daljine, počela sam
shvaćati koliko je to korisno. Mogla sam ih
promatrati sa svojeg stolca pokraj šanka, gledala
sam Maddie kako se pomakla prema vratima i
potom se opet pojavila u vidokrugu kamera. Vukla
je poslužavnik preko tepiha.
Na sredini sobe nalazio se mali stol. Promatrala
sam kako da je upute Ellie da sjedne na jednu
stolicu i postavi im zdjelice i pribor za jelo i kako
sjeda nasuprot sestre. Nisam stavila ton, ali bilo je
jasno iz onoga što radi da naređuje Ellie, da joj je
naložila da sve pojede – vjerojatno je i natjerala da
proba grašak koji sam umutila u pesto jer sam
vidjela Ellie kako protestira gestikulacijom. Srce mi
se nekako čudno stegnulo iz sažaljenja, ali i ljutnje
pomiješane s nježnošću. Ah, Maddie, htjela sam joj
reći, pa ne moramo ovako. Ne moramo biti
neprijatelji.
Ali u tom trenutku činilo se da smo upravo to.
Nakon večere, okupala sam Petru i s pola uha
čula audio knjigu iz zvučnika Maddiene i Elliene
sobe. A onda sam Petru pokušala staviti na
spavanje.
Sve sam napravila točno onako kako je pisalo u
dosjeu, slijedila sam upute do posljednjeg slova baš
kao i za popodnevno spavanje, ali ovoga puta nije
bilo sreće. Petra je cendrala, otimala se, vrtila i čak
si strgnula pelenu, a kad sam je odlučno u nju
vratila i ponovno obukla njezinu pidžamicu u
jednom komadu i čvrsto je prikopčala da je ne može
skinuti, počela je urlati, glasno i uporno.
Više od sat vremena slijedila sam instrukcije iz
bilježnice, sjedila sam strpljivo pokraj nje s rukom
položenom na njezina leđa i slušala umirujući zvuk
mobila iznad njezinog krevetića. Gledala sam
svjetla koja su se okretala na stropu, ali ništa od
toga nije pomagalo. Petra je postajala sve
razdraženija i njezini krikovi sad su se već penjali
u tonalitetu od cendravog prema bijesnom, a odatle
do rubno histeričnog.
Dok sam sjedila uz nju i učinila sve da moji
pokreti dok je milujem po leđima ne odaju napetost
u zapešću i ruci, pogledala sam nervozno u kameru
u uglu sobe. Možda me upravo sad promatraju.
Zamišljam si Sandru na nekom korporativnom
događanju kako napeto pijucka šampanjac dok na
mobitelu preko kamere prati što se događa u dječjoj
sobi. Hoće li me sad nazvati da me pita što se to
dovraga tu događa?
U dosjeu piše da izbjegavam vaditi Petru iz
krevetića kad jednom ugasim svjetlo, ali
alternativa, da je samo tu ostavim, nekako mi se
nije činila realnom. Na koncu sam je podigla i
naslonila na svoje rame. Šetala sam tako s njom
gore-dolje po sobi, no ona je i dalje bijesno urlala u
mojim rukama i izvijala leđa kao da se želi izbaciti
iz mojeg zagrljaja. Onda sam je prebacila u krevetić,
no podigla se na noge i stajala bijesno jecajući, a
maleno crveno lice nabila je na prečke krevetića.
Činilo mi se da ne mogu ništa i da je moja
prisutnost samo razdražuje.
Napokon, nakon što sam pogledala u kameru s
izrazom krivnje u očima, odustala sam.
– Laku noć, Petra – rekla sam glasno, ustala se
i izašla iz sobe. Vrata sam čvrsto zatvorila za sobom
i slušala kao se jecaji stišavaju kako odmičem niz
hodnik.
Već je prošlo devet sati i bila sam iscrpljena,
izmoždena tom borbom s djecom čitavo popodne.
Palo mi je na pamet da odem odmah dolje i natočim
si čašu vina, ali, zapravo, ipak moram vidjeti kako
su Maddie i Ellie.
Nisam ništa čula iza njihovih zatvorenih vrata,
a kad sam provirila kroz ključanicu, činilo se da je
unutra potpuni mrak. Jesu li same ugasile svjetlo?
Pomislila sam da trebam pokucati, ali odlučila da
to nije pametno. Ako su upravo zaspale ili se
spremaju, to će ih prenuti.
Umjesto toga, pritisnula sam kvaku veoma
nježno i gurnula. Vrata su se jedva otvorila, samo
procijep, a potom ih je nešto blokiralo. Nije mi bilo
jasno što, no sve to što je bilo složeno s unutarnje
strane vrata, sve se sljedeće sekunde stropoštalo
na pod. Zadržala sam dah čekajući da počnu
krikovi i jecanje, no ništa se nije čulo – čini se da
su djeca sve prespavala mirno.
Veoma oprezno provukla sam se kroz uski otvor
koji sam si sama omogućila i upalila jako svjetlo
mobitela da vidim što se dogodilo. Nisam znala
trebam li se smijati ili plakati. Nagurale su gotovo
sav namještaj koji su mogle pomaknuti –jastuke,
plišance, knjige, stolice, mali stolić sa sredine sobe
i napravile barikadu s unutarnje strane vrata. Bilo
je to i komično, koliko i patetično. Od koga su se
one tako htjele zaštititi? Od mene?
 Zamahnula sam mobitelom preko sobe da vidim
što se unutra događa i vidjela da su ijednu noćnu
lampicu ištekale iz zida i nagurale na sve te stvari.
Pala je na pod kad sam gurnula tu njihovu
barikadu. Sjenilo se malo razdrmalo, ali srećom
žarulja se nije razbila. Pažljivo sam ispravila
sjenilo, ponovno je uštekala i stavila na Ellien noćni
ormarić. Kad se meko, blago, ružičasto svjetlo
razlilo sobom, vidjela sam ih obje skupa sklupčane
u Maddienom krevetu. Izgledale su kao dva mala
anđela, nitko ih ne bi drugačije vidio. Maddie je
ručicama čvrsto obujmila sestricu, možda i
prečvrsto. Čak sam pomislila da bih je trebala
navesti da popusti taj snažni stisak, no ipak sam
zaključila radije ne. Jednom sam izbjegla metak
kad se sve ono srušilo i zazvečalo, nema smisla opet
izazivati njihovu reakciju.
Na koncu sam samo pomaknula dovoljno toga s
vrata da se mogu iskrasti van, a da sve ne padne
na pod, i napokon ih pustila na miru. Uključila sam
aplikaciju Happy na svom telefonu da čujem ako se
slučajno probude.
Petra je još uvijek jecala dok sam na prstima
prolazila pokraj njezine sobe, no barem se ton
ponešto stišao. Kamenog srca samo sam prošla i
nisam ni zavirila unutra. Rekla sam samoj sebi da
će se puno prije stišati ako je samo ostavim. Osim
toga, nisam ništa ni pojela ni popila od podneva –
imala sam previše posla s pokušajem da nahranim
i okupam djevojčice da bih sebi radila večeru.
Iznenada sam osjetila vučju glad, vrtjelo mi se u
glavi od gladi i očajnički mi je trebala hrana.
 Dolje, u kuhinji, otišla sam do frižidera.
– Ostalo ti je još samo malo mlijeka – začula sam
robotički glas čim sam dotaknula vrata. Prenula
sam se i odskočila zgrčena. – Trebam li ga dodati
na popis za trgovinu?
– A, e.. da –jedva sam uspjela odgovoriti. Jesam
lija to poludjela kad razgovaram s bijelom
tehnikom?
– Mlijeko je dodano na popis za trgovinu – rekao
je glas vedro, a ekran na hladnjaku opet je bljesnuo
i ugledala sam popis namirnica. – Budi sretna dok
jedeš, Rowan!
Pokušala sam potisnuti misao kako je hladnjak
mogao znati tko stoji ispred njega. Sustav za
prepoznavanje lica? Blizina mojeg mobitela? Bez
obzira kako, osjećaj je izrazito neugodan.
Na prvi pogled sadržaj hladnjaka izgledao mi je
uznemirujuće zdrav – cijela jedna ladica puna
zelenog povrća, posude sa svježom domaćom
tjesteninom, različite staklenke pune stvari kao što
su korejski kimchi i tuniska harissa, velika
staklenka puna nečeg što je nalikovalo na
močvarnu vodu, ali pretpostavila sam da bi to
mogao biti mandžurijski čaj kombucha. No iza svih
ostalih stvari, iza organskih jogurta, ipak sam
primijetila kartonsku kutiju za pizzu i nekako sam
je s mukom uspjela iščupati i otvoriti. Baš kad sam
stavljala pleh za pečenje s pizzom u pećnicu, začula
sam glasne udarce po staklenom zidu s druge
strane kuhinjskog stola.
 Skočila sam kao oparena i naglo se okrenula
promotrivši prostoriju. Mračilo se, a kiša je udarala
o staklo. Iako je taj dio uz staklo bio u sjeni, nisam
vani mogla ništa vidjeti osim kišnih kapljica koje su
se spuštale niz ogromna stakla. Već sam pomislila
da sam zabrijala ili da je možda neka ptica udarila
u staklo, kad se neka tamna sjena pojavila ispred
sive pozadine sumraka. Netko – nešto – je doista
tamo vani.
– Tko je? – viknula sam glasno, možda malo
oštrije nego što sam namjeravala. Nisam čula
odgovor pa sam žurno prošla pored šanka, oko
kuhinjskog stola i prema staklenom zidu
obavijenim mrakom.
Tu nije bilo nikakvog ekrana ili ga barem nisam
vidjela, ali naglo sam se sjetila glasovnih komandi.
– Upali svjetla – rekla sam oštro i gotovo
zaprepašetno shvatila da je upalilo – divovski
modernistički luster iznad moje glave naglo je
proradio s mnoštvom LED žarulja. Nagli bljesak
svjetla zaslijepio me i zaprepastio. Žmirkala sam
sve dok nisam shvatila da sam bila u krivu. S
upaljenim velikim svjetlom nisam ništa vani vidjela
osim svojeg odraza kao u ogledalu. A onaj tko je
vani, s druge strane, mene može vidjeti jasno kao
dan.
– Ugasi svjetla – rekla sam. Sva svjetla u čitavoj
prostoriji tog su trena ugašena i kuhinja se našla u
mrklom mraku gustom kao tinta.
– Sranje – rekla sam ispod glasa dok sam se
pipajući oko sebe pokušavala prebaciti preko čitave
kuhinje do ekrana pokraj vrata da postavke svjetla
promijenim i nađem se negdje na pola puta između
blještavog svjetla koje prži rožnicu i potpunog
mraka. Oči su me još uvijek boljele, bila sam
zaslijepljena od naglog naleta jakog svjetla iz
lustera, ali kad su mi prsti konačno našli ekran,
pogledala sam prema prozoru i učinilo mi se, iako
doista ne mogu biti sigurna, da sam vidjela kako je
nešto projurilo pokraj ugla kuće.
.

Dok mi se pekla pizza, grizla sam nokte i nervozno

pogledavala preko ramena u tamne sjene udaljenog
kuta prostorije. Ugasila sam baby monitor da bih
što bolje čula svaki zvuk koji dolazi izvana, ali
Petrini jecaji još su se uvijek mogli čuti kako se niz
stepenice spuštaju do kuhinje. To nije nimalo
pomoglo mojoj razini stresa.
Došla sam u napast da upalim glazbu, ali ipak
me mučilo što bih tako možda prekrila svaki zvuk
ulaska uljeza u kuću. No, bilo kako bilo, nisam čula
nešto što bi opravdalo da zovem policiju. Neka
sjena u mraku i udarac koji je mirno mogla
napraviti ptica ili čak žir... pa nije da sam u filmu
Petak 13.
Možda je prošlo deset ili petnaest minuta – iako
mi se činilo puno više – kad sam opet začula neki
zvuk, ovaj put s druge strane kuće, kucanje koje je
uznemirilo pse i počeli su lajati sa svojih kreveta u
ostavi.
Od tog sam zvuka skočila, iako je bio nekako
normalniji i uobičajeniji od onog tupog udara
otprije, i kad sam otišla u ostavu ugledala sam
tamnu siluetu ispred stakla na vratima
poškropljenog kišom. Lik je progovorio, no zvuk je
kiša gotovo utopila.
–Ja sam, Jack.
Osjetila sam kako me preplavilo olakšanje.
–Jack – viknula sam dok sam otvarala vrata.
Stajao je iznad male nadstrešnice, poguren u
velikom baloneru s rukama u džepovima. Voda mu
se slijevala niz šiške i kapala s nosa.
–Jack, jesi li ti bio tu prije kratkog vremena?
– Kad prije? – pitao je i izgledao zbunjen.
Otvorila sam usta da mu odgovorim – a onda sam
se ipak suzdražala, nije to baš pametno.
– Nema veze, nije važno. Kako ti mogu pomoći?
– Neću te zadržavati, samo sam htio provjeriti
jesi li u redu, ipak ti je prvi dan da si ostala sama.
– Hvala – odgovorila sam nesigurno jer sam se
odmah prisjetila stravičnog popodneva koje sam
provela i činjenice da Petra još uvijek vjerojatno
jeca tamo pokraj monitora. A onda, impulzivno,
ipak sam dodala: – Hoćeš li, mislim reći, želiš li ući?
Djeca su u krevetu. Upravo sam si napravila
večeru.
–Jesi sigurna? – Pogledao je na sat. – Već je
prilično kasno.
– Ma sigurna sam – odgovorila sam i odmah se
pomaknula u stranu da može ući u ostavu. Stajao
je na otiraču, a s njega je kapalo. Potom je oprezno
iskoračio iz čizama.
 – Zao mi je što je tako kasno – rekao je dok je
išao za mnom u kuhinju. – Mislio sam navratiti
ranije, ali morao samo odnijeti prokletu kosilicu u
Inverness da je poprave.
– Nisi je ti mogao srediti?
– Ah, pokrenuo sam ja nju. Ali jučer je opet
nešto zarondala. Što god se s tom spravom događa,
ne mogu je ja srediti. Ali nema to sad veze, nisam
se došao žaliti na svoje probleme. Kako je prošlo s
djecom?
– Bilo je... – naglo sam stala jer sam na svoj užas
osjetila da mi je počela podrhtavati donja usnica,
izdajnički. Željela sam se praviti kako ja to sve
mogu jer što bi bilo da on odmah sve prenese
Sandri i Billu? Ali nisam se mogla natjerati. Osim
toga, dovoljno je da pogledaju snimke kamera i
odmah će znati cijelu istinu. I baš kao da je htjela
zapečatiti dojam, Petra je u tom trenutku ispustila
takav krik, toliko glasan da se prolomio s gornjeg
kata i Jack je naglo okrenuo glavu prema
stepenicama.
– O moj Bože, koga ja to zavaravam – rekla sam
očajna. – Bilo je užasno. Cure su pobjegle od mene
kad su Bill i Sandra otišli. Išla sam ih tražiti po
šumi, a onda se ona žena, kako se ono zove,
gospođa McKinty?
–Jean McKenzie – odgovorio je Jack. Skinuo je
baloner i sjeo za veliki stol, a ja sam se spustila na
stolac preko puta. Došlo mi je da se uhvatim za
glavu i počnem plakati, ali natjerala sam se da se
nesigurno nasmiješim.
 – Dakle, ona se pojavila da uredi kuću i našla
djevojčice kako sjede na kućnom pragu. Tvrdile su
da sam im zalupila vrata da ne mogu ući, što je
posve netočno, namjerno sam ih za njih ostavila
otvorena. Jack, one me ne podnose, a Petra je
vrištala gotovo sat vremena...
U tom trenutku opet se prolomio jecaj, a moja
razina stresa odmah je narasla sa silinom njezinog
krika.
– Samo ti sjedni – rekao je Jack odlučno kad
sam krenula ustati. Gurnuo me rukom natrag na
stolac. – Idem vidjeti mogu li je ja umiriti.
Vjerojatno te još uvijek ne poznaje, sutra će ti već
biti lakše.
Bilo je to protiv svih sigurnosnih pravila koje su
me naučili, ali bila sam toliko umorna i očajna.
Osim toga, rekla sam samoj sebi, Sandra i Bili ga
valjda ne bi držali na imanju da predstavlja
opasnost za njihovu djecu.
Čim je zvuk njegovih koraka počeo nestajati,
upalila sam monitor i slušala kako se vrata Petrine
sobe tiho otvaraju. Njezini krikovi u kojima se
davila postali su slabiji čim ju je digao iz krevetića.
– Tu sam, tu sam, ljubavi mala – čula sam kako
joj tepa nježno i intimno. Zacrvenjela sam se kao
da prisluškujem, iako Jack sigurno zna da mi je
baby monitor uključen.
– Tako, tako, mala moja mrv‘ce. – Na gornjem
katu njegov je tvrdi naglasak gotovo bio jači nego
sa mnom. – Sššš... ššš, tako, Petrice... ma ništa to
nije.
 Petrini jecaji zaista su postali tiši, prije štucanje
i gnjavljenje, a ne pravo plakanje. Čula sam kako
škripe daske na podu po kojima Jack šeta polako
gore-dolje po sobi s bebom u naručju, umirujući
nježno tu nemirnu bebu s iznenađujuće uhodanom
tehnikom.
Napokon je utihnula. Začula sam kako su
njegovi koraci stali i kako su se malo zatresle
prečke na kolijevci dok ju je nježno spuštao na
madrac.
Nastupila je duga stanka, a onda tiho šuštanje
vrata po tepihu. Potom i Jackovi koraci na
stepenicama.
– Uspješno?–pitala sam dok je ulazio u kuhinju,
a jedva sam se usudila u to povjerovati. Kimnuo je,
a onda se i suho osmjehnuo.
– Aye, jadno to djetešce, bila je mrtva umorna,
samo je tražila izgovor da spusti glavu. Zaspala je
valjda iste sekunde kad sam je podigo na ruke.
– Bože, ti o meni sigurno misliš, Jack, da sam...
– zastala sam jer nisam bila sigurna što želim reći.
– Ma znaš i sam, ja sam tu dadilja, ja bih trebala
biti u svemu tome vješta.
– Ma nemoj biti luda. – Ponovno je sjeo nasuprot
meni. – Sve ćeš ti s njima lako kad te jednom
upoznaju. Ti si njima nepoznata, u tome je stvar.
One te iskušavaju. Imale su toliko tih dadilja ove
zadnje godine da su postale nepovjerljive prema
svakoj novoj koja misli da će samo ušetati ovamo i
sve preuzeti. Pa znaš i sama kakva su djeca –
jednom kad one shvate da si došla kod njih na duže
i da ih više nećeš napuštati, sve će biti lakše.
– Jack... – počela sam, jer mi je sam ponudio
ulaz koji sam samo čekala. No sad ipak nisam znala
kako da to pitanje formuliram – Jack, reci mi, što
se dogodilo sa svim tim prethodnim dadiljama?
Sandra mi je nešto rekla da su otišle jer su mislile
da je ovo ukleta kuća duhova, ali ja u to ne mogu
povjerovati... Ma ne znam, sve mi to zvuči stvarno
suludo. Jesi ti bilo kad nešto primijetio?
Dok sam to govorila, najednom sam se sjetila
one sjene koju sam vidjela vani. No tu sam sliku
potisnula. Valjda nje to ipak bila samo lisica ili
neko drvo koje se njihalo na vjetru.
– Znaš... – počeo je Jack veoma polako. Ispružio
je jednu od onih svojih velikih, radom ogrubjelih
ruku s noktima još uvijek pomalo sivim od
motornog ulja, bez obzira što je izgledalo kao da ih
je nekoliko puta ribao četkicom. Primio je u ruke
baby monitor koji sam ja postavila na stol i okrenuo
ga zamišljeno u rukama.
– Ma znaš... ne bih baš rekao...
No što god se on meni spremao reći prekinuo je
naglo glasan, strog povik.
– Rowan?
Jack je naglo prekinuo, am ja sam odskočila
tako snažno da sam se ugrizla za jezik i naglo se
okrenula divlje strijeljajući očima da vidim odakle
dolazi taj glas. Bio je to glas odrasle ženske osobe,
ne glas nekog od djece, a bio je ljudski, ipak posve
drugačiji od robotičkog glasa aplikacije Happy. Je
li netko doista u kući?
– Rowan – ponovio je taj isti glas – jesi tu?
– Dddaaa? – promucala sam.
– A dobro, zdravo Rowan! To sam ja, Sandra.
Istovremeno me preplavilo i olakšanje i bijes kad
sam shvatila – da glas dolazi iz zvučnika. Sandra je
nekako upala u kućni sustav i sad mi se obraćala
preko te uvijek iste aplikacije. Osjećaj da mi se
netko samo prikrao i nametnuo bio je neopisiv. Kog
vraga naprosto nije nazvala?
– Sandra, Vi ste. – Progutala sam svoj gnjev i
pokušala glas namjestiti da zvuči vedro. Ciljala sam
na onaj isti ton samopouzdanja koji sam svladala
za intervju.
– Hej, baš lijepo da se čujemo, kako ste Vi?
– Dobro! – Glas je odjeknuo kuhinjom pojačan
dolby stereom koji se odbijao o visoki stakleni strop.
– Umorno! Ali puno je važnije kako ste Vi? Kako se
držite na kućnom frontu?
Osjetila sam kako su mi oči same poletjele
prema Jacku koji je sjedio za stolom. Sjetila sam se
da je on uspavao Petru. Je li Sandra to sve vidjela?
Trebam li joj nešto o tome reći? Pokušala sam
mislima utjecati na njega da ništa ne kaže i doista
nije.
– Ah... sad je sve doista mirno – odgovorila sam
napokon. – Sve su cure u svojim krevetima i mirno
spavaju. Iako, moram priznati da je s Petrom bilo
malo borbe. Nakon ručka je zaspala kao malo janje,
ali možda sam je ostavila da predugo spava, ne
znam ni sama. Stvarno ju je večeras bilo jako jako
teško staviti u krevet na spavanje.
– A sad ipak spava? Super ste Vi to!
– Da, da, sad spava. A druge dvije djevojčice
povukle su se u sobu tiho kao mišići.
Uplašeni, ljutiti mišići koji se brane – ah barem
su doista bile tihe. I doista su zaspale.
– Dopustila sam im da večeraju u njihovoj sobi
jer mi se činilo da su zaista umorne. Nadam se da
je to u redu?
– Ma naravno, naravno – rekla je Sandra kao da
to pitanje i nije važno. –Jesu li se pristojno ponašale
čitav dan?
– Pa... – počela sam i stisnula usnice pitajući se
koliko moram biti iskrena. – Iskreno, bile su malo
uznemirene nakon što ste otišli, pogotovo Ellie. Ali
do popodneva su se smirile. Predložila sam im da
gledaju film Snježno kraljevstvo, ali nisu htjele. Na
koncu su se same igrale u svojoj sobi. – Što jest
jest, to je istina. Problem je u tome što potom nisu
htjele izaći iz svoje sobe.
– Sandra, slušajte, sad sam se sjetila, imate li
neka pravila što se tiče posjeda?
– Kako to mislite?
– Pa mislim... je li im doista dopušteno da
slobodno lutaju cijelim parkom ili ih ipak moram
držati unutra? Znam da ste Bili i Vi oko toga
podosta opušteni, ali tu je ipak i ono jezero...
Nekako, malo sam nemirna što se toga tiče.
 – A to – rekla je Sandra brzo. Nasmijala se, a
njezin smijeh je odzvanjao prostorom tako snažno
da sam pomislila da bi mi bilo drago kad bih mogla
utišati ton na zvučnicima. – Ma duboko je jedva
dvadeset centimetara. Znaš, iskreno, Bili i ja smo i
kupili ovo imanje da bi djeca imala dovoljno
prostora da mogu lutati i slobodno istraživati koliko
žele. Ne moraš nad njima bdjeti svaku sekundu.
Znaju one dobro da ne smiju izvoditi nikakve
bedastoće.
– Ma samo sam... – naglo sam stala jer nisam
htjela reći što me brine da ne ispadne da je
kritiziram kao roditelja. Bila sam neugodno svjesna
da Jack sjedi za stolom preko puta mene, očiju
usmjerenih prema podu, praveći se kao da ni ne
čuje ovaj razgovor.
– Ma Vi ih sigurno znate bolje od mene, Sandra,
pa ako mislite da je to u redu i da su sigurne, ja ću
svakako vjerovati Vašoj riječi. Ma stvar je u tome
da sam ja navikla na nešto aktivniji nadzor djece,
ako me razumijete. Pogotovo u blizini vode. Znam
da voda nije duboka, ali ni mulj...
– Gledajte – ubacila se Sandra. Sad mi je zvučila
pomalo kao da se brani pa sam proklela svoj brzi
jezik. Baš sam se trudila da to što kažem ne zvuči
kao kritika.
– Dakle, naravno da je najvažnije da sve radite
prema vlastitom osjećaju. Ako primijetite da rade
nešto opasno, umiješajte se. Ne moram isticati da
je Vaša dužnost da ih nadzirete. Ali doista ne vidim
kako bi bilo pametnije postaviti djecu ispred
televizora gdje će provesti čitavo popodne ako ih
vani čeka prekrasan, osunčani park.
Malo sam se lecnula. Je li to ona mene upravo
bocnula zato što sam ih pokušala potkupiti s
crtanim filmom?
Duga neugodna stanka trajala je dok sam
razmišljala što trebam reći. Željela sam joj baciti
istinu u lice – činjenicu da jedna osoba ne može
pošteno nadzirati petogodišnje i osmogodišnje
dijete te bebu koja samo što nije prohodala ako su
svi rasuti na nekoliko hektara šumovitog terena. Ali
osjećala sam da bih izgubila posao kad bih to rekla.
Jasno je da Sandra ne želi uopće razmatrati rizike
koje sa sobom donosi njihova sloboda u šumi.
– Znate, posve mi je jasno o čemu govorite,
Sandra. Naravno da želim taj divni park iskoristiti,
čak i za sebe. Ubuduće ću – zastala sam tražeći
pravu riječ – doista postupiti u skladu sa svojim
osjećajem, kao što ste i predložili. U svakom
slučaju, naš je dan bio prilično u redu, kad se sve
uzme u obzir, a čini mi se, rekla bih, da su se cure
polako i privikle. Želite li da Vam se javim sutra?
– Bit ću čitav dan po sastancima, ali nazvat ću
ja prije spavanja – rekla je Sandra, sad već pomalo
mekšeg glasa. – Baš mi je žao što nisam stigla čuti
i cure prije spavanja, ali večerali smo s jednim
klijentom. A osim toga, to bi ih ionako samo
uznemirilo. Nekako mi se čini da u početku vrijedi
ona, daleko od očiju, daleko od misli.
– Da – odgovorila sam.
 – Rowan. Dobro spavajte, sigurna sam da i
hoćete, sjetite se da se sutra jako rano dižete. Baš
mi je žao.
Opet se kratko nasmijala. Ja sam smijeh za
njom samo ponovila poput jeke. Zapravo se nisam
osjećala nimalo zabavljeno. Od same pomisli da me
sve ovo sutra čeka ponovno, i to u šest ujutro, bilo
mi je malo slabo. Kako sam mogla i pomisliti da ću
ja to lako?
Sjeti se zašto si tu, rekla sam samoj sebi
sumorno.
– Ma da, naravno da hoću – odgovorila sam i
pokušala rečenicu obilježiti vedrim osmijehom. –
Laku noć, Sandra.
Pričekala sam, no nikakav zvuk nije se začuo,
ništa po čemu bih zaključila da je prekinula ili
zatvorila aplikaciju.
– S...Sandra? – pitala sam oprezno, ali činilo se
da nije više tu. Zavalila sam se u svoj stolac i prešla
rukama preko lica. Bila sam iscrpljena.
–Ja bih trebao ići – rekao je Jack nekako s
nelagodom, kao da je moju gestu shvatio kao
poruku da ode. Ustao se odgurnuvši stolac iza
sebe.
– Kasno je, a ti moraš sutra jako rano ustati
zbog curica.
– Ne, ostani. – Pogledala sam ga jer sam
iznenada shvatila da očajnički ne želim ostati sama
u kući s tim skrivenim očima, ušima i zvučnicima.
Postalo mi je neodoljivo privlačno društvo stvarne
osobe – od krvi i mesa, umjesto glasa bez tijela.
 – Molim te, baš bih voljela da ne moram jesti
sama. – Odjednom je iz pećnice do mene došao
miris nečeg što gori i iznenada sam se sjetila pizze.
– Jesi već jeo?
– Nisam, ali neću pojesti tvoju večeru.
– Naravno da hoćeš. Baš prije nego što si došao,
stavila sam pizzu u pećnicu. Sad je sigurno već i
zagorjela, ali stvarno je velika. Ne mogu ja sama
cijelu. Molim te da mi pomogneš, iskreno, doista to
želim.
– A onda... pa kad već inzistiraš. – Pogledao je
prema vratima ostave, prema bivšoj štali i,
pretpostavljam, malom stanu zatamnjenih prozora
iznad nje.
– Da, inzistiram. – Stavila sam vatrootpornu
rukavicu i otvorila gotovo užarenu pećnicu. Pizza je
upravo bila gotova. Malo prepečena, sir gotovo
hrskav, a rubovi tijesta crni, ali bila sam toliko
gladna, da me doista nije bilo briga. – Zao mije,
malo se prepekla. Sasvim sam zaboravila na pizzu.
Je li ti to okej?
– Naravno. Gladan sam kao vuk, koga briga što
je pizza zagorjela. – Nasmiješio se i njegovi
potamnjeli obrazi su se naborali.
– Ne znam kako tebi, ali meni uz ovo ide i čaša
vina.
– Neću te odbiti.
Gledao je dok sam rezala pizzu na komade i
izvadila dvije čaše iz vitrine.
 -Je li tebi okej da jedemo ovako, s drvene ploče?
– pitala sam, a on je odgovorio s još jednim od onih
svojih širokih osmijeha.
– Menije to i više nego okej. Jedino se pitam jesi
li spremna na rizik da odmah strusim cijelu tvoju
večeru jer nije podijeljena na tanjure i osigurana.
Ako ti je to u redu, ti moraš paziti, a ne ja.
– I menije to više nego okej – odgovorila sam i na
svoje iznenađenje shvatila da mu na široke
osmijehe uzvraćam svojim pomalo sramežljivim, ali
zato iskrenim osmijesima, ne ishitrenim i
razvodnjenim kao početkom večeri.
Nekoliko minuta vladala je tišina dok smo oboje
radili na masnim, ukusnim komadima koje smo jeli
jedan za drugim, bez stajanja. Kad je Jack digao
treći komad, progovorio je držeći pizzu na vrhovima
prstiju nagnutu tako da se masnoća cijedi na
drvenu podlogu.
– Dakle... ono što si me prije pitala.
– O onim... nadnaravnim pojavama?
– Aha. Da ti pravo kažem, nisam ja nikada ništa
vidio, ali Jean, ona je... ma ne baš praznovjerna. Ali
voli dobre priče više od svega. Neprestano djeci
puni glave tim nekim narodnim predajama, o
vilama i vilenjacima, domaćima i takvim stvarima.
A ova je kuća jako stara, barem neki njezini dijelovi.
A događalo se u njoj i uobičajeno puno nevolja i
smrti, nasilja.
– Dakle, ti misliš da Jean djeci priča koješta, a
ona to potom prenose svojim dadiljama?
 – Možda. Ne bih ja ništa tvrdio. Ali, slušaj, te
druge dadilje bile su veoma mlade, barem većina.
Nije baš svatko stvoren da živi na ovakvom mjestu,
kilometrima od bilo kakvog grada, kafića, društva.
Au pair cure koje dolaze preko ljeta žele biti u
Edinburghu ili Glasgowu, tamo gdje su noćni
klubovi ili neki drugi ljudi koji govore njihov jezik,
ma znaš.
– Naravno. – Pogledala sam kroz prozor. Bilo je
tako mračno da se ništa nije vidjelo, ali u glavi mi
je bila slika ceste koja se pruža u mrak, kilometri i
kilometri brežuljaka i one planine u daljini. Osim
kiše, vani je vladala potpuna tišina. Nema niti
jednog auta, niti jednog prolaznika, baš ništa. – Da,
razumijem ih potpuno.
Sjedili smo u tišini nekoliko minuta. Ne znam o
čemu je Jack razmišljao, ali mene je preplavila
kombinacija čudnih osjećaja, stres, umor,
nelagoda pri pomisli na sve te dane koji su ispred
mene, ali i još nešto, nešto puno neugodnije. Nešto
u vezi samog Jacka i njegovog prisustva, tih rasutih
pjegica preko njegovih širokih jagodica i toga kako
mu se ispod kože naziru pokreti mišića na
nadlakticama dok slaže posljednji komad pizze u
uredni paketić koji će pojesti u dva zalogaja.
– Ništa, vrijeme je da ja odem u krevet. – Digao
se, istegnuo tako snažno da sam čula kvrcanje
članaka. – Hvala ti na večeri, bilo je baš ugodno s
nekim popričati.
– Eto, i ja to mislim.
 Dignula sam se i shvatila da sam najednom
zbunjena, svjesna svakog svojeg pokreta kao da mi
čita misli.
– Hoće li biti s tobom sve u redu? – pitao me
ozbiljno.
Kimnula sam.
– Pa znaš, ja sam tu preko, iznad garaže, tamo
gdje su nekad bile štale. Ako ti što ustreba. Moja
su ti vrata ona sa strane, obojana zeleno, s
lastavicom na pločici. Ako se nešto bude dogodilo
za vrijeme noći...
– Pa što bi se moglo dogoditi – upala sam mu u
rečenicu iznenađena, a on se nasmijao.
– Ma krivo sam se izrazio. Samo sam htio reći,
ako ti bilo što zatreba, znaš gdje sam. Je li ti Sandra
dala moj broj mobitela?
– Ne.
Skinuo je neku reklamu s fridižera i dopisao
svoj broj mobitela na rubu papira i to mi predao.
– Evo, tu ti je, ako ti slučajno zatreba.
Zatreba zbog čega točno željela sam ga pitati, ali
znala sam da bi me ismijao.
Vjerujem mu da me tom gestom samo želio
ohrabriti. Ali postigao je sve suprotno.
– Hvala ti, Jack – rekla sam oklijevajući, a on se
opet samo nacerio i uvukao u svoj mokri kaput,
otvorio vrata od ostave i izjurio na kišu.
.

Nakon stoje otišao, morala sam i ja do ostave da

zaključam vrata. Kuća je bila tako tiha i mirna bez
njega da sam samo uzdahnula i pružila ruku do
štoka da uzmem ključ. No nije ga bilo.
Pipala sam rukom duž čitavog štoka iznad
vrata, prstima prelazila po prašini i krutim
nakupinama mrtvih insekata, ali gore nije bilo
ničeg.
Nije ga bilo ni na podu.
Je li ga možda Jean maknula? Ili ga srušila dok
je brisala prašinu?
Osim što se kristalno jasno sjećam kako
stavljam taj ključ gore na štok nakon Što je Jean
otišla, baš kao što mi je Sandra objasnila, da mi
bude pri ruci u slučaju neke nužde, a opet izvan
domašaja djece.
Je li ključ mogao sam pasti? A ako i jest, što se
s njim dogodilo? To je veliki mjedeni ključ. Prevelik
da ga ne bih opazila na podu ili da bi prošao kroz
cijev usisivača. Da ga netko nije slučajno odgurnuo
nekamo?
Spustila sam se na sve četiri i mobitelom kao
baterijom provjerila ispod stroja za pranje rublja i
sušilice. Ispod nije bilo ničega osim bijelih ravnih
pločica i nešto prašine koju sam uzvitlala. Nije bio
ni iza kante s močom za pranje poda. Bez obzira na
svoje čvrsto uvjerenje da nije mogao tamo završiti,
ipak sam otišla i do ormara u kojem stanuje
usisivač za donji kat. No spremnik za prašinu bio
je prazan, netko ga je očistio. To je jedan od onih
usisivača bez vrećice s prozirnim plastičnim
cilindrom preko kojeg se vidi kako unutra cirkulira
prašina. Čak i da je ključ mogao završiti u
usisivaču, nitko ga nije mogao isprazniti, a da ne
primijeti veliki mjedeni ključ.
Nakon što sam pretražila kuhinju te pogledala i
u kantu za smeće, nisam ga našla. Na koncu sam
otvorila vrata ostave i zabuljila se u kišu kroz koju
sam gledala u bivšu štalu, tamo gdje se upalilo
svjetlo na gornjem katu. Da nazovem Jacka? Možda
on ima rezervni ključ? Ali ako ga ima, mogu li
podnijeti ideju da me on vidi kao toliko
neorganiziranu i bespomoćnu da sam ga morala
zvati već deset minuta nakon što mi je obećao
pomoći?
Dok sam se premišljala, svjetlo se ugasilo i
shvatila sam da je vjerojatno legao.
Sad je prekasno. Neću ga izvlačiti van u
pidžami.
Nakon što sam bacila pogled na dvorište ispred
vrata u nadi da ga je netko nekako gurnuo van,
ipak sam zatvorila vrata.
Pitat ću Jacka ujutro.
A u međuvremenu, Bože mili, što mi je činiti?
Moram nekako postaviti neku barikadu ispred tih
vrata. Sv eje to apsurdno, nalazimo se kilometrima
udaljeni od bilo čega, u parku zaključanih željeznih
vrata, ali znala sam da neću mirno spavati ako se
ne budem osjećala sigurno.
Vrata su imala onu okruglu kvaku ispod koje se
ne može postaviti stolica i napokon, nakon velike
potrage, pronašla sam u ormaru onaj štoper za
vrata poput klina. Čvrsto sam ga nagurala u
procjep ispod vrata i okrenula okruglu kvaku da
provjerim.
Bila sam iznenađena što se vrata drže. Ne bi to
sigurno spriječilo nekog odlučnog provalnika, ali
malo što bi ga spriječilo. Ako netko baš bude do te
mjere odlučan da noćas uđe u kuću, morao bi samo
razbiti prozor. Ali barem se činilo da su i ova vrata
zaključana i znam da ću zbog toga sigurno bolje
spavati.
Kad sam se vratila u kuhinju da pospremim za
sobom tanjure i kutiju od pizze, sat je pokazivao
23:36. Nisam mogla zaustaviti jecaj. Cure će se
dignuti u šest ujutro. Trebala sam odavno biti u
krevetu.
Sad je prekasno da se tu nešto promijeni. Morat
ću zaboraviti na tuširanje i zaspati što je prije
moguće. Bila sam tako umorna da sam bila
uvjerena da to neće biti problem.
– Ugasi svjetlo – rekla sam glasno.
Soba je odmah uronila u potpuno crnilo, jedino
se malo svjetla probijalo ispod vrata iz hodnika u
kojem je betonski pod bio osvijetljen. Prigušila sam
zijevanje i krenula stepenicama u krevet. Zaspala
sam gotovo prije nego što sam se sasvim skinula.
 .

Kad sam se probudila, trgnula sam se jer sam bila

u potpunom mraku i osjećala sam se posve
dezorjentirano. Gdje sam to ja? Što me probudilo?
Trebala mi je minuta da sve pohvatam. Kuća
Heatherbrae. Elincourtovi. Djeca. Jack.
Moj mobitel na uzglavlju pokazao je 3:16 ujutro.
Zaječala sam i pustila ga da padne na drvo i malo
zazveči. Nije ni čudo da je kompletni mrak kad smo
usred jebene noći.
Glupača.
Ali koji me kurac probudio? Možda Petra? Je li
netko od djevojčica viknuo nešto u snu?
Trenutak sam samo ležala osluškujući. Ništa
nisam čula, ali udaljena sam od njih čitav jedan
kat, a između mene i djece su dvoja zatvorena
vrata.
Napokon sam se dignula i jedva se suzdržala da
jako ne uzdahnem. Ovila sam svoj kućni ogrtač oko
sebe i izašla na odmorište stepeništa.
Kuća je bila tiha. Ali osjetila sam da nešto nije...
u redu, jedino što nisam mogla točno odrediti što.
Kiša je prestala i baš ništa se nije čulo, čak niti
zvuk automobila tko zna gdje u daljini ili šapat
vjetra u granama drveća.
Kad sam napokon shvatila o čemu se radi, bile
su to dvije stvari. Jedno je bila sjena na zidu ispred
mene, sjena koju su bacali ocvali božuri sa stola u
prizemlju.
Netko je u hodniku upalio svjetlo. Svjetlo za koje
sam bila sigurna da sam ga ugasila kad sam otišla
u krevet.
Druga stvar pojavila se kad sam na prstima
krenula prema prizemlju. Srce mi je od toga naglo
stalo i onda počelo tako lupati kao da će mi iskočiti
iz grudiju.
Bio je to zvuk koraka po drvenom podu, sporih
i odmjerenih, istih kao i prošle noći.
Škrip. Škrip. Škrip.
Činilo mi se da mi čelična kliješta stišću grudi.
Sledila sam se na drugoj stepenici dok sam gledala
svjetlo na odmorištu ispod sebe i onda pogledala
gore prema izvoru zvuka. Isuse Kriste. Zar je još
netko u kući?
Svjetlo sam si još mogla objasniti. Možda su
Maddie ili Ellie ustale da odu na WC i ostavile
svjetlo – veoma slaba mala noćna svjetla vide se
dužinom hodnika u utikačima, ali one bi si
vjerojatno ipak upalile velika svjetla.
Ali ti koraci...?
Sjetila sam se Sandrinog glasa koji se iznenada
pojavio u kuhinji preko stereo sistema. Možda je to
i sada odgovor? Prokleta aplikacija Happy? Ali
kako? Ili još važnije, zašto? Sve to skupa nema
smisla. Jedini koji imaju pristup aplikaciji su
Sandra i Bili, a oni valjda nemaju razloga da me
ovako plaše. Upravo suprotno. Jako su se namučili
i puno ih je koštalo da me zaposle.
 Osim toga, nije se činilo kao da zvuk dolazi iz
zvučnika. Nije bilo tog osjećaja da je zvuk odvojen
od onoga tko ga je proizveo kakav je bio Sandrin
glas u kuhinji. Tad nisam imala dojam da netko
stoji iza mene i meni se obraća. Zvučalo je upravo
onako kako je i bilo – nečiji glas prenosi se preko
zvučnika. Ovo je posve drugačije. Čula sam kako
koraci započinju na jednoj strani stropa i polako,
ali sigurno napreduju prema drugoj. Potom bi
prestali, a onda krenuli obrnutim smjerom. Ovo
zvuči... pa kao da netko hoda po prostoriji iznad
moje glave. A to nema nikakvog smisla. Jer iznad
mene nema prostorija. Nema čak ni najmanjeg
tavana.
Iznenada mi se pred očima pojavila jedna slika
– nešto čega se nisam sjetila od prvog dana kad sam
bila tu. U mojoj sobi postoje zaključana vrata.
Kamo ona vode? Možda ipak postoji neki tavan?
Nije mi vjerojatno da je netko na njega ušao kroz
moju sobu, ali korake čujem direktno iznad sebe.
Drhtala sam dok sam se na prstima ušuljala
natrag u svoju sobu i pokušala upaliti noćnu
lampu. Pritisnula sam prekidač i – ništa.
Opsovala sam, gospodine Wrexham. Nisam
dovoljno ponosna da to ne mogu priznati. Psovala
sam dugo i glasno. Tu sam lampicu ugasila preko
tog prekidača, za koji kurac se sad ne da isto tako
upaliti? Kakvog smisla ima čitav ovaj glupi sustav
svjetala?
Bijesno sam počela udarati rukom po
nevidljivom ekranu na zidu, ne mareći za glazbu ili
grijanje ili bilo što drugo. Bez ikakvog plana lupala
sam po kružićima i točkicama i kvadratima na
ekranu koji su mi sad osvjetljivali dlan. Upalila su
se pa ugasila svjetla u ormaru, u kupaonici se
uključio ventilator, iznenadni nalet klasične glazbe
prolomio se sobom, a onda naglo utihnuo kad sam
opet nasumce pritisnula nešto na ekranu. A onda
se otvorio neki nevidljivi otvor u stropu i iznenada
je sobom zapuhao hladan zrak. Ali napokon se
upalilo i glavno svjetlo na stropu.
Ruka mi je samo spuznula prema tlu, a bila sam
i zadihana. No osjetila sam i trijumf. Onda sam
otišla vidjeti kako da otvorim ona zaključana vrata.
Prvo sam ih probala otključati ključem za moju
sobu koji mi je Sandra pokazala gore na štoku
iznad vrata, gdje su bili ključevi i u drugim
prostorijama. Nije ulazio u bravu.
Zatim sam probala ključem za malu garderobu
na drugoj strani sobe. Ni taj nije pasao.
Iznad vrata na štoku nije bilo ničeg osim malo
prašine. Napokon sam odlučila kleknuti i pogledati
kroz ključanicu dok mi je srce udaralo u grudima
poput bubnja, tako snažno da sam mislila da će mi
pozliti.
Baš ništa nisam vidjela, samo neprekinuto
crnilo. Ali nešto sam osjetila. Hladni vjetrić zbog
kojeg sam trepnula i naglo se maknula s ključanice
dok mi se oko punilo suzama.
Iza ovih vrata nije samo ormar. Još je nešto tu
iza. Možda tavan. U svakom slučaju dovoljno velik
prostor da u njemu bude propuh, s izravnim
otvorom za zrak.
Koraci su prestali, ali znala sam da noćas više
neću zaspati pa sam se omotala svojim poplunom i
sjela s mobitelom u ruci i onim jakim svjetlom sa
stropa koje je blještalo prema meni. Gledala sam u
ta zaključana vrata.
Ne znam što sam očekivala. Da ću uočiti kako
se okreće okrugla kvaka? Kako će se netko – ili
nešto – pojaviti preda mnom?
Ma što to bilo, ništa se nije pojavilo. Samo sam
tako sjedila dok se nebo koje vidim kroz prozor
počelo rasvjetljivati, a tanka limun žuta crta zore
pojavila se na tepihu i pomiješala s umjetnim
svjetlom sa stropa.
Bilo mi je mučno od kombinacije straha i umora
i užasa pred danom koji me čeka.
Napokon, kad sam čula neki cendravi jecaj s
donjeg kata, popustila sam stisak kojim sam držala
telefon, razgibala ukočene prste i vidjela da mi na
ekranu piše 5:57.
Jutro je. Djeca se počinju buditi.
Dok sam se izvlačila iz svojeg kreveta, ruka mi
je sama krenula prema ogrlici, ali prsti su mi
dotaknuli samo ključnu kost. Sjetila sam se da sam
je skinula one prve noći i odložila je na noćni
ormarić kao i prije intervjua.
Sad kada sam se okrenula da je uzmem, nisam
je našla. Namrštila sam se i pogledala iza ormarića.
Ništa. Je liju možda Jean McKenzie slučajno
pokupila dok je pospremala?
 S donjeg kata opet se začuo jecaj, ovoga puta
glasniji pa sam uzdahnula i prekinula potragu.
Poslije čuje tražiti.
Ali prije toga moram nekako preživjeti još jedan
dan s djecom.
 .

Aparat za kavu već je napunjen zrnima i povezan

je s dovodom vode. . Njime se upravlja preko
aplikacije, odabere se u sadržaju poglavlje „kućni
aparati", potom „Baristo“, a onda možeš izabrati
između ponuđene selekcije kava ili si programirati
svoju idealnu kombinaciju kave. Ako se pojavi logo
sa zrnom kave, treba napuniti pretinac. Ako se
pojavi greška (logo!), onda se radi o problemu wi-fija
ili pritiska vode. Možeš aparat programirati da ti
napravi kavu uvijek u točno određeno vrijeme u
danu, što je ujutro sjajno, ali dakako ne smiješ
zaboraviti postaviti šalicu noć prije! Programirane
selekcije kave su...
Isuse Bože. Ograničila sam se gotovo isključivo
na čaj otkad sam ovamo došla, najviše zato jer je
aparat za kavu tako nemoguć za upotrebu –
kromirano čudovište prekriveno kojekakvim
gumbima, ručkama i prekidačima. Sandra mi je
objasnila kad sam ovamo došla da se njime
upravlja preko wi-fija i aplikacije, no pokazalo se da
je aplikacija Happy jedna od najmanje dobro
posloženih za intuitivno, brzo svladavanje uputa
koje sam ikad upotrebljavala.
No nakon moje besane noći zaključila sam da će
mi samo šalica kave pomoći da se koliko-toliko
priberem do normale. Dok je Petra grickala svoj
obrok s mini krekerima od riže, odlučila sam da ću
ga pokušati shvatiti.
Nisam ga ni upalila kad je glas iza mene
progovorio: – Kuc, kuc...
Odskočila sam i naglo se okrenula jer su mi živci
bili na rubu od tragova starih, prošlonoćnih
strahova.
Bio je to Jack. Stajao je na ulaznim vratima
ostave, u jakni, s povodcima za pse u ruci. Nisam
čula kad je ušao i očito su se šok i nevoljkost vidjeli
na mojem licu.
– Žao mije, nisam te htio uplašiti. Kucao sam,
ali me nisi čula pa sam sam ušao unutra. Došao
sam po pse da ih izvedem u šetnju.
– Nema problema – rekla sam i okrenula se da
Petri oduzmem krekere koje više nije jela nego
mrvila i gurala ujedno uho. Jackovo nenadano
pojavljivanje barem je odgovorilo na pitanje jesam
li ja zadužena i za brigu oko pasa. Sad sam barem
to mogla skinuti sa svojeg popisa. Claude i Hero
jurcali su zaigrani, uzbuđeni što idu van i Jack ih
je oštrom komandom utišao. Odmah su zašutjeli,
primjetno brže nego što bi poslušali Sandru.
Zgrabio je ogrlicu onog većeg i krenuo zakačiti
uzicu.
– Si dobro spavala? – pitao me nehajno dok je
vezica kliknula na ogrlici.
Okrenula sam se, a ruka mi je ostala zaleđena
u činu brisanja Petrinog lica. Jesam li dobro
spavala? Što želi reći? Da nije možda da on... zna?
 Trenutak sam samo stajala tako i gledala u
njega zabezeknuto. Petra je brzo iskoristila moj
trenutak nepažnje, zgrabila naročito razmočen
kreker i zgnječila ga na moj rukav.
Tu sam se osvijestila. Samo me pitao na način
kako to pitanje ljudi postavljaju iz pristojnosti.
– Ne baš naročito dobro, da ti pravo kažem –
rekla sam kratko i obrisala svoj rukav kuhinjskom
krpom. Petri sam oduzela krekere. – Nisam jučer
nigdje mogla pronaći ključ od stražnjih vrata ostave
pa nisam mogla baš zaključati kako treba. Znaš li
ti gdje je nestao ključ?
– Ovih vrata? – pitao je i trznuo glavom prema
vratima ostave s jednom podignutom obrvom.
Kimnula sam.
– Na njima nema kvake pa sam morala vrata
blokirati komadom drveta.
Kao da je to nešto pomoglo. Jack je vjerojatno
samo gurnuo taj komad sa strane i nije ga ni
primijetio kad je ušao. – Znam da smo daleko od
bilo koga, od bilo čega, ali to mi ne pomaže da se
noću osjećam ugodno.
To i zvuk koraka, pomislila sam, ali nekako se
nisam mogla navesti da mu to i kažem. Na oštrom
danjem svjetlu to mi je zvučalo poremećeno, a i tu
je još puno alternativnih odgovora. Možda neko
širenje cijevi centralnog grijanja. Ili su se grede
počele stiskati jer se krov ohladio nakon vrućeg
dana. Stare kuće se pomiču. Duboko u svom srcu
znala sam da niti jedno to objašnjenje ne pokriva
do kraja zvukove koje sam čula. Ali nisam znala
kako bih Jacka u to uvjerila. No ključ je nešto
jasno... i konkretno.
Jack se namrštio.
– Sandra obično drži ključ na štoku iznad vrata.
Ne želi ga držati u bravi da djeca ne bi nešto
zeznula.
– Znam. – U mom glasu se osjećalo nestrpljenje
koje sam nekako pokušala prikriti. Nije Jack kriv
za to što se dogodilo. – Hoću reći, rekla je ona meni
sve to. A to je i u dosjeu s uputama. Jučer sam ga
upravo tamo i stavila, ali nije bio na tom mjestu.
Misliš li da ga je možda Jean uzela?
– Jean? – Pogledao me iznenađeno, a onda se
naglo i kratko nasmijao i odmahnuo glavom. – Ne,
ne mislim da ga je ona maknula. Mislim reći, zašto
bi to napravila? Pa ona ima svoje ključeve.
– Onda netko drugi?
Mahao je glavom niječno.
– Nitko ovamo ne dolazi, a daj a to ne znam. Kao
prvo, ne bi mogao ni proći kroz željeznu ogradu.
Nisam ga podsjetila na to kako je Jean naišla na
zaključana vrata kad sam se vratila iz potrage za
Maddie i Ellie. Nisam ih ja zaključala. A tko je
onda?
– Možda je negdje pao – rekao je i počeo
pretraživati ostavu dok su ga psi pratili kao vjerne
sjene njuškajući uokolo kad je pomaknuo sušilicu
za rublje i sagnuo se da pogleda ispod stroja za
pranje.
 – Već sam ja sve pretražila – rekla sam
pokušavši ne pokazati iritaciju u glasu. A onda, kad
se nije digao s poda ili prestao tražiti, ipak sam
dodala – Jack? Jesi me čuo? Sve sam pretražila,
čak i koš za smeće.
Ali on je već gurao stroj za pranje u stranu s
malim uzdahom od napora dok su nožice
zaškripale na pločicama.
–Jack? Jesi me čuo? Ja sam već sve –
Naprosto me ignorirao i naslonio se preko
mašine i ispružio ruku što je više mogao iza stroja.
–Jack – sad sam se već stvarno iznervirala i to i
pokazala, ali on me samo prekinuo.
– Evo ga.
Uspravio se trijumfalno s prašnjavim ključem
među prstima. Naglo sam zatvorila usta.
Ja sam sve pretražila. Sve sam pretražila. Dobro
se sjećam kako sam se zapiljila u prostor ispod
mašine i nisam vidjela ništa osim prašine.
– Ali...
Prišao mi je i spustio ključ na moj dlan.
– Ali... pretražila sam sve.
– Nekako se zavukao iza bubnja. Pretpostavljam
da ga nisi mogla vidjeti. Vjerojatno je pao kad su se
vrata naglo zalupila i otkotrljao se u mrak. Sve je
dobro što se dobro svrši – tako se kaže, zar ne?
Zatvorila sam prste preko ključa na dlanu i
osjetila kako su mi se metalni utori u njega
utisnuli. Tražila sam ga. Tražila sam ga pažljivo.
Bubanj ili ne, nije mi jasno kako sam mogla ne
vidjeti metalni ključ gotovo deset centimetara dug
kad sam upravo njega tražila?
Nema šanse da taj ključ ne bih vidjela da je
doista bio tamo. Što samo znači da možda... i nije
bio tamo. Sve dok ga netko nije baš tamo spustio.
Dignula sam glavu i našla se oči u oči s
Jackovim iskrenim smeđim očima koje su mi se
smiješile. On je toliko simpatičan.
Možda malo previše... simpatičan?
Krenuo si ravno prema mašini za rublje, htjela
sam mu baciti u lice. Kako si mogao znat –
Ali nisam mogla svoju sumnju glasno izreći.
A onda sam umjesto toga rekla – Hvala ti. – Ali
glas mi je u vlastitim ušima zvučao potuljen.
Jack mi nije odgovorio, već je otresao prašinu s
ruku i okrenuo se prema vratima. Psi su skakali i
vrtili se oko njega.
– Vidimo se za oko sat vremena? – Nasmiješio
se, ali ovaj put srce mi nije poskočilo. Umjesto toga,
primijetila sam mišiće na njegovim rukama jer je
pse čvrsto držao na kratkoj uzici tako da mu budu
uz nogu i da nad njima jasno dominira.
– Naravno – rekla sam tiho.
– E da, skoro sam zaboravio, danas Jean ima
slobodan dan. Danas se neće pojaviti pa nema
smisla da ostavljaš suđe.
– Nema problema – rekla sam.
Kad se okrenuo i počeo hodati dvorištem sa
psima čvrsto uz nogu, promatrala sam ga kako
odlazi i vrtila po glavi čitav slijed događaja.
Pokušavala sam očajnički shvatiti što se ustvari
dogodilo.
Iako sam Jacku natuknula da je možda Jean
uzela ključ, nisam doista u to vjerovala. Sjećam se
dobro da sam ključ stavila na štok već kad je ona
otišla. Znači, osim ako se vratila natrag – u što
doista sumnjam – ona to nije mogla napraviti.
A što se dogodilo nakon toga... Hm, Jack je ušao
na ta vrata, to se dobro sjećam, ali jesam li ih ja
otključala? Ne... Gotovo sam sigurna da sam ih
samo otvorila, što znači da ih je Jack morao
otključati sa svojim ključevima. Ili sam ih ipak ja
tad otključala? Ne mogu se točno sjetiti.
U svakom slučaju, postoji tehnička mogućnost
da ih je on u nekom trenutku stavio u džep dok je
bio u posjeti i onda ih upravo spustio iza mašine.
Ali zašto? Da me izludi? To mi se ne čini
vjerojatnim. Što bi on mogao imati od toga da sredi
da se još jednu dadilju eliminira?
Jean da, to bi već lakše povjerovala. Njoj se
sasvim očito nisam svidjela. Ali čak i u tom slučaju,
čak i da prihvatim malo vjerojatnu činjenicu da se
nekako dovukla natrag do kuće nakon što je već
otišla, što mi se čini sve manje i manje mogućim,
što više o tome razmišljam, ipak moram priznati da
mi se njezina privrženost djeci čini sasvim iskrena
i ne mogu povjerovati da bi namjerno ostavila kuću
otključanom i izloženom dok one spavaju.
Jer to je posljednja, doista uznemirujuća
mogućnost. da je netko uzeo taj ključ da bi mogao
ući u kuću za vrijeme noći. Ne Jean ili Jack, koji
imaju svoje vlastite ključeve, nego... netko drugi.
Ali ne, neću prihvatiti tako nešto suludo,
počinjem samu sebe dovoditi u histeriju. Možda je
ključ ipak bio tamo sve ovo vrijeme. Negdje zguran
iza mašine, kao što je rekao Jack. Postoji li
mogućnost da nisam dovoljno pažljivo sve
pregledala?
Još uvijek sam se mučila s tim svojim kružnim
razmišljanjem kad se začuo nestrpljivi zvuk iz
kuhinje. Okrenula sam se i ugledala Petru kako
nervozno nožicama udara u svoju stolicu za
hranjenje. Požurila sam natrag u kuhinju, brzo je
odvezala i nasadila je u malo igralište u uglu
kuhinje. Onda sam jače stegnula rep, namjestila
svoj najljepši osmijeh i otišla potražiti Maddie i
Ellie.
Našla sam ih u sobi za igranje, zgurane jednu
do druge u uglu prostorije, kako jedna drugoj nešto
šapću. No obje glave su se naglo okrenule kad sam
pljesnula rukama.
– Super, ajmo cure! Danas idemo na piknik.
Možemo ponijeti sa sobom sendviče, krekere od
riže, čips...
Više-manje očekivala sam da će me odbiti, ali
na moje iznenađenje Maddie se ustala i malo
zagladila svoje tajice.
– A kamo idemo?
– Istraživat ćemo čitavo vaše imanje. Morate me
provesti svuda okolo. Rekao mi je Jack da imate
svoje tajno skrovište. – To je potpuna neistina, ništa
mi on nije rekao, ali nikad nisam vidjela dijete koje
nema neko svoje skrovište ili neko mjesto na kojem
čuva svoje stvari.
– Ne možeš ti u naše skrovište – rekla je Ellie
iste sekunde. – To je naša tajna. Hoću reći – naglo
se zaustavila jer je pogledala u zabezeknuto, ljutito
Maddieno lice. – Ma nemamo mi nikakvo skrovište,
to sam htjela reći – dodala je brzo sva jadna.
– Kakva šteta – rekla sam brzo i dodala – A nije
to ni tako važno, sigurna sam da tu ima puno
zanimljivih mjesta. Navucite gumene čizmice. Petru
ću staviti u kolica da nam negdje ne odluta, a onda
možemo krenuti. Pokazat ćete mi sva najbolja
mjesta za piknik.
– Okej – rekla je Maddie. Glas joj je bio miran i
uravnotežen, čak pomalo trijumfalistički pa sam
shvatila da sam je zbog toga pogledala pomalo
sumnjičavo.
Iako je Maddie u svemu sudjelovala,
zaprepastila sam se koliko mi je trebalo da
pripremimo piknik i izađemo iz kuće, ali napokon
smo doista izašle i krenule u šetnju sa stražnje
strane kuće, po šljunčanom neravnom putiću koji
je vodio uzbrdo, a onda se na vrhu spuštao na
drugu stranu. Pogled s ove strane terena bio je
naprosto spektakularan, ali dojam pustoši čak
možda i jači. Umjesto malih seoskih gospodarstava
i zaseoka razasutih između nas i planina u daljini,
tu nije bilo ničega osim šume koja se dizala poput
vala. U daljini neke ptice grabljivce lijeno su kružile
iznad drveća i tražile svoj plijen.
 Prošle smo poprilično zaraslim povrtnjakom
gdje mi je Maddie ljubazno pokazala kolce uz koje
se penju maline i gredice sa začinima i prošli smo
uz fontanu punu pomalo ustajale močvarne vode
sa skramom. Fontana nije radila, a kip na vrbuje
popucao i bio prekriven sivkastim lišajem. Odmah
sam pomislila kako su ta kuća i ovaj pomalo divlji,
zapušteni vrt u neobičnom kontrastu. Očekivala
bih uređene terase sa stolovima i ležaljkama i
veoma sofisticirane zasade biljaka, nipošto ovaj
pomalo tužni prizor propadanja i nemara. Možda
Sandra ne voli boraviti na svježem zraku? Ili su
možda toliko dugo radili na kući da se još nisu stigli
pozabaviti vrtom i terenom.
Iza polusrušenog kuhinjskog staklenika naišle
smo na ljuljačke te su Ellie i Maddie odmah na njih
skočile i počele se takmičiti koja će odletjeti više.
Zastala sam i samo ih promatrala, a onda je nešto
u mojem džepu počelo skakutati i zvoniti i shvatila
sam da je to moj mobitel.
Kad sam ga konačno izvukla, srce mi je
neočekivano brže zakucalo kad sam vidjela tko me
zove. Posljednja osoba koju sam očekivala čuti.
Morala sam duboko udahnuti prije nego što sam joj
se javila.
– Halo?
– Heeeej – kriknula je tako glasno tim svojim
poznatim glasom da sam morala odmaknuti
mobitel od uha. –Ja sam, Rowan!
Kako si? O moj Bože, tako se dugo nismo čule!
– rekla je moja prijateljica.
 –Ja sam dobro. Gdje si trenutno? Ovo te sigurno
košta pravo malo bogatstvo.
– Tako je. U Indiji sam, u komuni. Stara, tu je
genijalno. I takooo jeftino! Moraš odmah dati
ostavku i doći ovamo.
– Pa i jesam., dala ostavku – rekla sam i
nasmijala se s nelagodom. – Zar ti nisam rekla?
– Moooliiim!?
Opet sam odmaknula mobitel od uha. Prošlo je
tako dugo otkad smo razgovarale telefonski da sam
već zaboravila koliko je katkad glasna.
–Jesam – rekla sam te dalje držala telefon
nekoliko centimetara udaljen od uha.
– Rekla sam im da odlazim iz jaslica Little
Nippers. Prije nekoliko dana. Da si samo vidjela
izraz Janininog lica kad sam joj rekla da se goni sa
svojim poslom, znala bi da se sve ono iskustvo tamo
isplatilo zbog te minute.
– Vjerujem. Bože, kakva krava! Još uvijek ne
mogu vjerovati da ti Val nije dala moj posao kad
sam ja otišla.
– I meni. Slušaj, planirala sam te nazvati jer
sam ti htjela reći... iselila sam se iz našeg stana.
– Molim? – Veza je bila slaba i pucala, glas joj je
zvučao kao da odzvanja iz Indije.
– Nisam te dobro čula. Učinilo mi se da si rekla
da si se iselila.
– Zapravo jesam. Prihvatila sam posao koji
uključuje stanovanje s obitelji. Ali slušaj me, nemoj
se brinuti, i dalje plaćam stanarinu jer sam ovdje
dobila stvarno dobru plaću. Tako da su tvoje stvari
još tamo i imat ćeš se kamo vratiti kad tvoja
putovanja završe.
– To si možeš priuštiti?– I u njezinu puknutom
glasu metalnog prizvuka osjetila sam da je stvarno
impresionirana. – Stvarno!?! Mora da ti je plaća
zaista dobra. Kako si to izborila?
Malo sam okolišala.
– Stvarno im je netko bio nužno potreban – rekla
sam naposljetku. A to je barem istina. – Pa reci,
kako si ti? Imaš li planova za povratak?
Htjela sam da mi glas zvuči neobavezno jer joj
nisam htjela pokazati koliko mi je njezin odgovor
važan.
– Naravno da imam. – Sad se začuo smijeh
poput jeke. – Ali bogme ne još. Imam još sedam
mjeseci, toliko mi još vrijedi karta. Ali draga moja,
kako je dobro čuti tvoj glas. Nedostaješ mi!
– I ti meni nedostaješ.
Ellie i Maddie spustile su se s ljuljačke i nisu
krenule prema meni nego na drugu stranu, niz
zavojitu stazu od opeka između bujnih,
neukroćenih grmova vrijeska. Nagurala sam
mobitel između ramena i uha i počela za njima
gurati kolica po neravnom, obraslom tlu.
– Slušaj, sad baš radim pa ću te... vjerojatno bih
sad morala...
– Ma naravno. Moram i ja prekinuti prije nego
što od ovoga bankrotiram. Ali ti si u redu, je li tako?
– Da, da, u redu sam.
 Nastupila je nekako nelagodna stanka.
– Pa, baj, Rowan.
– Baj, Rach.
I tad je prekinula.
– Tko te to zvao? – progovorio je naglo sitni
glasić pokraj mojeg lakta. Trgnula sam se i
pogledala prema dolje. Bila je to Maddie koja me
gledala s ljutom grimasom.
– Ma... samo prijateljica s kojom sam nekad
radila. Bile smo i cimerice u Londonu, ali onda je
ona otputovala na dugi put.
– Bila ti je draga?
Morala sam se nasmijati na to čudno pitanje.
– Molim? Da, da, naravno da mi je bila draga.
– Zvučalo je kao da ti se ne da s njom
razgovarati.
– Pa otkud ti takva ideja? – Nastavile smo još
malo hodati dok su kolica poskočila preko jedne
razdrmane opeke na stazi. Razmišljala sam o
njezinoj opaski. Ima li u njoj i malo istine?
– Zvala me iz inozemstva – rekla sam na koncu.
– Takvi pozivi su jako skupi. Nisam željela da na
potroši jako puno novaca.
Maddie me pogledala na trenutak i osjetila sam
nešto čudno, kao da njezine okrugle, kao gumbi
crne oči prodiru u moje, a onda se samo okrenula i
potrčala za Ellie kojoj je viknula. – Za mnom! Za
mnom!
Put je vodio sve niže i niže, sve dalje od kuće.
Svakom sekundom postajao je sve neravniji. Prvo
su opeke bile poslagane u uzorku riblje kosti, ali
sad su tu već bile ispucane od mraza, olabavljene,
nekih nije ni bilo. U daljini se vidio zid od cigle,
visok oko metar i osamdeset s vratima od
vitičastog, kovanog željeza. Činilo se da su se djeca
baš tamo uputila.
–Je li to kraj našeg terena? – povikala sam za
njima. – Stanite, ne želim da izlazite van u
pustopoljine.
Stale su i pričekale. Ellie je imala ruke na
bokovima i bila je zadihana, a njezino malo lice jako
se zarumenilo.
– To je vrt – rekla je. – Ograđen je kao neka soba
bez krova.
– To mi zvuči uzbudljivo. Kao Tajni vrt. Je li neka
od vas čitala tu knjigu?
– Naravno da ona nije čitala, ona je premala za
prave knjige s poglavljima – rekla je Maddie kao da
me želi ukoriti. – Ali gledale smo to na televiziji.
Sad kad smo bile sasvim blizu zidu, shvatila
sam što je Ellie mislila. Zid od crvenih cigli nešto
viši od mene, mjestimično 168 polusrušen, ogradio
je samo jedan pravokutnik od ogromnog terena
ovog imanja i sasvim se izdvajao od ostatka.
Izgledao je kao nešto što bi moglo biti povrtnjak, u
kojem se ovako čuvaju fini začini i voćke od mraza.
No penjačice i visoko drveće koje se vidjelo preko
zida nije jestivo.
Probala sam otvoriti vrata koja vode u vrt.
Zaključano je. – Kroz vitice kovanog željeza
vidjela sam divlje zaraslo grmlje i bršljane i neki kip
djelomično skriven svim tim biljkama. – Baš šteta.
Unutra je jako uzbudljivo, čini se.
Samo ti izgleda zaključano, – rekla je Elllie puna
volje – ali Maddie i ja znamo tajni put koji vodi
unutra.
Nisam baš sigurna... – počela sam govoriti, ali i
prije nego što sam završila, gurnula je svoju tanku
ručicu kroz vrata, kroz viticu tako usku da niti
najtanja odrasla ruka tu ne bi mogla proći i učinila
nešto s bravom što nisam mogla vidjeti. Vrata su se
otvorila.
Heeej – viknula sam istinski impresionirana. –
Kako si to izvela?
Ma nije to jako teško. – Ellie se zacrvenjela od
ponosa. – S unutrašnje strane ima jedna mala
zakačka.
Nježno sam pogurala vrata i čula šarke kako su
zaškripale. Gurnula sam kolica s Petrom unutra
odgurnuvši na stranu neke grane puzavaca koje su
nam visile iznad glave. Lišće me dotaknulo po licu
i malo me zapeklo gotovo kao da je to kopriva.
Maddie se provukla brzo iza mene i pokušavala
spriječiti da joj grane dotaknu lice, a onda je ušla i
Ellie. Imala je nešto zločesto u izrazu i najednom
mi je palo na pamet da zapravo ne znam zašto Bill
i Sandra ovaj vrt drže zaključanim.
Cigleni zid štitio je bilje od naleta vjetra na
otvorenom terenu, a kontrast spram drveća i
vrijesa zagasitih boja i škotskih pustopoljina u
daljini bio je naprosto nevjerojatan. Tu je bilo
raskošno razlistanih zimzelenih grmova prepunih
bobica svih vrsta, zamršenih nepodšišanih
penjačica i nešto cvijeća koje se mučilo opstati
ispod naleta svega tog bujnog nad njim. Neke sam
i prepoznala, poput zelenih čemerika i bijelog
biserka koji su se probijali između tamnozelenih
listova lovora, te malo ispred njih cvijeta za koji
mislim da se zove obični zanovijet ili zlatna kiša.
Kad smo zakrenule iza ugla, prošle smo ispod
drveta tise koje mi se činilo prastarim, tako izraslini
da je stvaralo tunel iznad obrasle stazice. Pod
nogama su nam krčkale čudne zvonolike tišine
bobice. Lišće tog drveta otrovalo je zemlju pa pod
njim ništa nije raslo gdje god se ono proširilo.
Unutra je bilo još staklenika, iako manjih, no ipak
s dovoljno cijelih stakala za poprilično impresivnu
kondenzaciju. Unutrašnjost stakala bila je puna
mrlja od zelenog lišaja i plijesni, u tako debelom
sloju da su se jedva nazirale biljke, iako su mnoge
iznikle van kroz razbijene prozore na krovu.
Četiri staze od cigle dijelile su vrt na četvrtine.
Susreću se u malom krugu u središtu, tamo gdje je
kip. Toliko je prekriven bršljanom i penjačicama da
je jako teško razabrati što predstavlja, no kako sam
mu se približavala odgurujući lišće, shvatila sam
da je to kip žene, mršave i iznurene, slomljene, u
ritama, s licem poput lubanje, a njezine prazne
kamene oči fiksirale su me optužujućim pogledom.
Obrazi su joj bili puni utora koji su podsjećali na
ogrebotine, a kad sam se sasvim približila i
pogledala kroz grmlje, vidjela sam da su joj nokti
na rukama poput kosturovih, dugački i zašiljeni.
 – Bože – rekla sam užasnuto. – Kakav stravičan
kip. Tko bi tu stavio nešto tako strašno? – Nitko mi
nije ništa odgovorio. Dvije male djevojčice nestale
su u zelenom gustišu i nisam ih više vidjela. Još
sam se jednom nagnula prema kipu i ugledala ime
na podnožju na kojem je žena čučala. Achlys. Je li
to neki spomenik?
Najednom sam osjetila žestoki poriv da se
odmah maknem iz ovog pretjerano bujnog gustiša
kao iz noćne more, da se opet nađem na otvorenom
zraku planina i terena.
Maddie – povikala sam oštro. – Ellie, gdje ste?
Nije bilo odgovora i morala sam potisnuti
trenutnu nelagodu.
Maddie! Uskoro ćemo jesti. Moramo pronaći
zgodno mjesto za piknik.
Čekale su taman toliko dugo da počnem osjećati
pravu paniku, a onda se začulo hihotanje u
naletima. Izašle su iz svog skrovišta i pojurile
ispred mene stazicom prema ulazu i hladnom,
čistom zraku na otvorenom.
Dođi – viknula je Maddie okrenuvši se. –
Pokazat ćemo ti naše jezerce.
 .

Ostatak jutra prošao je bez ikakvih ispada. Piknik

je bio miran, čak ugodan. Jele smo na obali malog
jezera tamne boje u samom uglu njihovog terena.
Kasnije su cure skinule cipele i sokne i gacale po
toj vodi boje čaja. Kričale su od hladnoće pa čak
prskale Petru i mene vodom hladnom kao led tako
da sam i ja kriknula, a Petra je počela nešto brbljati
oduševljeno. Samo dvije stvari pokvarile su opće
zadovoljstvo izletom. Prvo, Ellie je pala čizmica u
jezero. Nekako sam je uspjela izvaditi, ali cendrala
je cijelim putem zato što je morala ponovno obuti
namočenu čizmu.
Drugo, jako me svrbjelo ili peckalo čelo, tamo
gdje me dotaknula ona biljka. Od početnog sitnog
žarenja, sad me već opasno peklo, baš kao jaka
kopriva, ali bolnije. Polila sam čelo hladnom vodom
iz jezera, ali i dalje me peklo, toliko da na to nisam
mogla zaboraviti. Je li to neka alergijska reakcija?
Nikad prije nisam imala alergijsku reakciju na
biljku, no možda se radi o nekoj biljci koja raste
samo tu u Škotskoj, koju nikad prije nisam ni
susrela na jugu. U svakom slučaju, počela me
uznemiravati pomisao da mi postaje sve gore, a tu
sam sama s djecom. A onda sam shvatila i da sam
inhalator za astmu ostavila u kući.
Sve u svemu odahnula sam kad se nebo
zamračilo i kad sam mogla reći da je vrijeme da se
spakiramo i krenemo kući. Petra je zaspala u
kolicima na putu do kuće i ostavila sam je u ostavi.
Iznenadila sam se kad su i Maddie i Ellie odmah
prihvatile ponudu da pogledamo film pa smo se
skupile jedna do druge u sobi s televizorom. Počela
sam osjećati kako mi samopouzdanje raste, no
onda se začuo Sandrin glas preko zvučnika.
– Rowan? Je li sada zgodno? Možeš malo
popričati sa mnom? Možemo prijeći na ti?
– Hej, Sandra. Naravno. – Nije me tako
preplašila kao prvi put, no ipak sam se trgnula.
Shvatila sam da kriomice gledam u kamere i pitala
se kako ona zna gdje se nalazim. Djevojčice su se
jako udubile u film i činilo se da nisu ni svjesne
majčinog glasa koji se čuje iz zvučnika.
– Pričekaj samo sekundu, prebacit ću se u
kuhinju da možemo razgovarati. Ne želim smetati
curama.
– Možeš poziv prebaciti na svoj mobitel ako ti je
to zgodnije.
Sandrin bestjelesni glas pratio me dok sam se
izvlačila ispod Ellie i otišla do kuhinje.
– Samo otvori aplikaciju Happy i klikni na
ikonicu telefon i pomoću strelice preusmjeri poziv.
Napravila sam što mi je rekla praveći se da ne
vidim prokletu rečenicu Dom je tamo gdje je Happy!
Pritisnula sam ikonicu kao što mi je rekla i podigla
telefon do uha. Uz olakšanje, sad sam joj glas
začula iz zvučnika mobitela.
–Jesi prebacila?
 –Jesam. Sad sam na mobitelu. Hvala što si mi
pomogla da to obavim.
A bogme mi je to mogla napomenuti i jučer
navečer umjesto što me natjerala na onaj neugodni
razgovor pred Jackom... ali sad to nije važno. Osip
na čelu me sad već tako svrbio da sam se jedva
suzdržavala da se ne počnem češati.
– Ma nema problema – rekla je Sandra žustro. –
Happy je odlična stvar jednom kada se na njega
navikneš, ali moram priznati da je potrebno nešto
vremena da čovjek pohvata sve detalje! Kako se
danas snalaziš, kako ide?
– Baš odlično. – Naslonila sam se na rub visokog
barskog stolca i jedva se oduprla porivu da se
zabuljim u kameru u uglu.
– Stvarno smo se dobro slagale. Provele smo
krasno jutro istražujući čitav teren. Petra sada
spava, a cure... – Nakratko sam se zaustavila jer
sam se sjetila njezine jučerašnje primjedbe, ali
onda sam se za rila ravno naprijed! Nema potrebe
da se stalno ustežem i bojim, a osim toga, ona bi
mogla točno znati što cure rade ako je prije toga
provjerila na kameri što se događa. – Cure gledaju
film. Mislila sam da ti to neće smetati jer su bile na
svježem zraku čitavo jutro. Činilo mi se da im treba
malo opuštanja.
– Smetati? – Sandra se kratko nasmijala. – Ma
nisam ti ja jedna od onih majki kvočki.
– Hoćeš s njima razgovarati?
– Naravno. Zapravo sam zato i nazvala. Hoćeš
prvo dodati mobitel Ellie?
 Vratila sam se u dnevnu sobu i pružila Ellie
mobitel.
– Mama je na telefonu.
Nekako je imala malo nesiguran izraz lica kad
je uzela mobitel, ali počela se osmjehivati čim je
čula mamin glas. Ja sam se vratila u kuhinju jer
nisam željela da ispadne da tamo stojim i
prisluškujem. No ipak sam na pola uha slušala što
joj Ellie govori. U jednom trenutku Sandra je očito
rekla da joj sad da Maddie jer je Ellie počela malo
cendrati, a onda sam začula Maddien glas, a Ellie
je neutješno dotapkala do mene.
– Hoću svoju mamu. – Donja usnica joj se malo
tresla.
– Naravno. – Čučnula sam do njezine visine jer
nisam željela riskirati zagrljaj koji bi mogla odbiti,
ali sam joj ipak htjela dati do znanja da sam tu ako
joj je potrebna utjeha. – I ti njoj nedostaješ. Ali bit
će još puno...
No Maddie me prekinula. Pojavila se pred nama
s ispruženim mobitelom i čudnim izrazom u crnim
očima. Nisam bila sigurna što znači, ali bila je to
kombinacija zebnje i veselja, tako mi je to izgledalo.
– Mama želi pričati s tobom – rekla je. Uzela sam
mobitel.
– Rowan – čula sam Sandrin kratki uzvik s
netrpeljivošču u glasu. – Što ja to čujem? Vodila si
ih u zaključani vrt?
– Pa... ja... sam... – Bila sam zaprepaštena. Koji
vrag? Sandra mi nije ništa rekla o tome da je taj vrt
zabranjen. – Pa jesam, ali...
 – Kako se usuđuješ provaliti na dio zemljišta
koji držimo zaključanim upravo zbog sigurnosti
djece, ne mogu vjerovati koliko je to neodgovorno...
– Čekaj malo! Jako mi je žao što sam pogriješila,
Sandra, ali doista nisam znala da je taj vrt
zabranjen. I nisam u njega provalila. Ellie i
Maddie...
Htjela sam joj reći da Elllie i Maddie znaju kako
se otvaraju ta vrata, ali Sandra mi nije dopustila da
završim. Prekinula me ljutitim uzdahom bijesa i ja
sam zašutjela. Nisam je željela nadglasavati da je
još više ne razbjesnim.
– Rekla sam ti da upotrijebiš svoju zdravu
pamet, Rowan. Ako je ulazak u vrt s otrovnim
biljem tvoja ideja...
– Molim? – ubacila sam se zaprepašteno i nije
me bilo briga jesam li nepristojna ili ne. – Što si to
rekla?
– To je vrt s otrovima – gotovo je ispljunula. – Što
bi i znala da si se potrudila pročitati fascikl koji
sam pripremila. Što očito nisi.
– Otrov... – posegnula sam za fasciklom i počela
histerično prevrtati stranice. Zaboljela me ta
nepravda. Pročitala sam ja taj njezin jebeni
priručnik s uputama za postupanje s djecom, ali on
ima 250 stranica. Ako je nešto kritično važno,
trebala je to staviti na početak, a ne zakopati u
stranice i stranice teksta o tome koji čips djeca
smiju jesti, a koji ne ili koju vrstu cipela trebaju
obuti za tjelesni. – A što je to zapravo otrovni vrt?
 – Bivši vlasnik imanja Heatherbrae bio je
analitički kemičar specijaliziran za biološke toksine
i to je bio njegov osobni... – Stala je, očito suviše
ljuta da bi našla prave riječi. – A valjda neki njegov
laboratorij za ispitivanje otrova. Svaka biljka u tom
vrtu je na određeni način toksična – neke su čak
ekstremno toksične. A mnoge od njih ne treba
čovjek ni unijeti u organizam, dovoljno ih je samo
okrznuti ili dodirnuti lišće.
Ah. Ruka mi je automatski skočila na osip pun
mjehurića na mom čelu i najednom sam shvatila o
čemu se radi.
– Pokušavamo nešto s tim napraviti, ali ta
prokleta stvar je zaštićena kao kulturno dobro ili
tako nešto. U međuvremenu, to držimo čvrsto
zaključano i moram priznati da mi nikad ne bi ni
palo na pamet da bi mogla odvesti djecu u šetnju...
Došao je red na mene da je prekinem.
– Sandra – umirila sam glas i govorila puno
razumnije nego sam se osjećala – beskrajno se
ispričavam jer nisam na to u fasciklu obratila
pažnju. To je u cijelosti moj problem i ja ću to
ispraviti. Ali ovo moraš znati. Nije bila moja ideja
da tamo odemo. Maddie i Ellie su mi to predložile,
a one znaju i kako da otvore bravu bez ključa – ima
ona neku sklopku iznutra i Ellie to može dohvatiti
kroz otvore na vratima. Sasvim je očito da su već
prije bile unutra.
To joj je začepilo usta. S druge strane je nastao
tajac dok sam čekala njezinu reakciju. Čula sam je
kako diše i na trenutak sam pomislila da sam
napravila stratešku pogrešku što sam joj ukazala
na to da ona pojma nema gdje joj djeca lutaju. A
onda se nakašljala.
– Dobro, nećemo sad više o tome. Možeš li mi
opet dati Maddie, molim te?
I to je bilo to. Nije dodala ništa tipa: „Hvala ti što
si mi na to ukazala“ Nije bilo nikakvog priznanja s
njezine strane da ni ona 176 kao roditelj nije
zaslužila zlatnu medalju. Ali možda sam se malo
previše zanijela, nisam to trebala ni očekivati.
Vratila sam Maddie telefon, a ona mi se malo
nasmiješila dok sam joj ga pružala. Njezine tamne
oči bile su pune zlobe.
Odnijela je mobitel u dnevnu sobu, a Ellie je
samo tapkala za njom nadajući se da će i ona
ponovno doći na red. Dok su Maddieni odgovori
postajali sve tiši, uzela sam tablet s kuhinjske
plohe i otvorila Google. Upisala sam riječ „Achlys“.
Pojavila se serija zastrašujućih slika na ekranu,
cijela paleta bijelih ženskih lica nalik lubanji u
različitim fazama raspadanja, neka blijeda i lijepa,
upalih, uništenih obraza, druga koja se raspadaju,
s nacerenim izrazom smrti oko usta.
Ispod su se pojavili različite poveznice i
nasumce sam jednu otvorila.
Achlys (čita se AK–lis), grčka božica smrti, jada i
trovanja, pisalo je.
Brzo sam zatvorila ekran. S dosjeom ili bez
njega, ne mogu reći da nisam bila upozorena. Sve
je to pisalo upravo tamo, na postolju kipa u samom
središtu vrta. Jedino ja nisam shvatila poruku.
 – Gotova sam. – Maddien glas čuo se iz dnevne
sobe. Potisnula sam bijes i krenula prema njima.
Cure su sjedile jedna uz drugu na kauču i bilo je
očito da me čekaju s puno zebnje. Nisam ništa rekla
dok mi je Maddie pružala mobitel. Pritisnula sam
komandu za nastavak filma koji smo gledale i sjela
na kraj kauča, što dalje od njih. One su me
pogledavale svakih nekoliko sekundi s različitim
osjećajima na licu. Ellie je bila uplašena... čekala je
da je ukorim. Znala je dobro da ne smiju u taj vrt i
dozvolila sije tu nepodopštinu samo da mi pokaže
kako je ona spretna u otvaranju tih vrata. Maddie
je imala potpuno drugačiji izraz lica, izraz koji je
bilo teže pročitati, ali mi se činilo da sam shvatila o
čemu se radi. Trijumfirala je.
Željela je da upadnem u probleme i to se i
dogodilo.
Mnogo kasnije, za vrijeme večere, dok sam
brisala umak od rajčice s Petrinog obraza i
progutala svoj zaloga; tjestenine, pitala sam ih
neobavezno: – Cure, jeste li vi znale da su biljke u
onom vrtu opasne?
Ellie je automatski pogledala u Maddie koja je
oklijevala.
– U kojem vrtu? – pitala je napokon, tonom u
kojem nije bilo upitne intonacije. Pokušavala je
dobiti na vremenu, pomislila sam. Najslađe sam joj
se nasmiješila, a onda je pogledala kao da kažem,
nemoj se sa mnom zajebavati, dušo draga.
 – Otrovnom vrtu – rekla sam. – Onom s kipom.
Tvoja mama je rekla da tamo ne smijete ići. To ste
znale?
– Ne smijemo unutra bez odraslih – odgovorila
je Maddie neizravno.
– Ellie, jesi li ti to znala? – Okrenula sam se
prema njoj, ali ona me nije htjela pogledati u oči.
Napokon sam je primila za bradu i natjerala da me
pogleda.
-JoJ!
– Ellie, gledaj me. Jesi li znala da su one biljke
u vrtu opasne?
Ništa nije rekla, samo je pokušala okrenuti
glavu i osloboditi se mojeg stiska.
–Jesi li znala?
–Jesam – prošaptala je na koncu. – Jedna
curica je umrla.
Nije to bio odgovor koji sam očekivala. Zastala
sam i od iznenađenja ispustila njezinu bradu.
– Što si rekla?
– Bila je tu jedna druga curica – ponovila je Ellie
i dalje izbjegavajući moj pogled.
– Umrla je. Jean nam je rekla.
– Isuse! – Izvalila sam to i ne misleći što govorim
i vidjela Maddien posprdni osmijeh dok je to
pamtila da može reći Sandri sljedeći put kad
nazove.
– Što se dogodilo? Kada?
–Jako davno – rekla je Maddie. Bilo je očito da
za razliku od Ellie, ona o tome voli razgovarati. Bilo
je u njezinu tonu čak i nekog užitka. – Prije nego
što smo se mi rodile. Ona je bila mala kći čovjeka
koji je tu živio prije nas. Zato je i otiša’ na kvasinu.
U prvom trenutku nisam razumjela što je rekla,
ali onda sam shvatila. Izgovorila je to kao Jean, u
dijalektu, ponavljajući točno što je čula od Jean
McKenzie.
– Otišao na kvasinu? Misliš malo poludio?
– Da. Morali su ga i zatvoriti. Ne odmah, ali
nakon nekog vremena. Živio je tu s njezinim duhom
– rekla je Maddie razložno, kao da izlaže činjenice.
– Budila ga je noću svojim plačem. Nakon što je
preminula. Jean nam je to rekla. Pa je nakon nekog
vremena prestao spavati. Cijele je noći hodao gore-
dolje. A onda je i poludio. Ljudi stvarno polude, to
valjda znaš, kad ih prisiliš da dugo ne spavaju. Prvo
polude, a onda i umru.
Hodao je gore-dolje. To me pogodilo. Na
trenutak nisam znala što da kažem. A onda sam se
još nečeg sjetila.
Maddie – progutala sam i pokušala smisliti
način kako da je pitam što sam željela. – Maddie...
jesi li ti na to mislila... onda, znaš? Kad si mi rekla
da se to neće svidjeti duhovima?
– Ne znam na što misliš. – Lice joj je bilo
ukočeno i naoko lišeno izraza. Odgurnula je svoj
tanjur.
– Onda kad si me zagrlila, onaj dan kad sam
prvi put došla ovamo. Rekla si mi, duhovima se to
neće svidjeti.
 – Ne, nisam – rekla je zaleđenog lica. – Nisam te
zagrlila. Ja ne grlim nikoga.
E s tom je posljednjom primjedbom otišla
predaleko. Mogla sam možda i povjerovati da nije
rekla ono što sam čula, ali nema šanse da ikada
zaboravim onaj čvrsti, očajnički zagrljaj. Ona me
jest zagrlila. A kako sam u to bila potpuno
uvjerena, tako sam najednom postala sigurna u
ono što sam čula. Odmahnula sam glavom.
– Ti znaš da duhovi zapravo ne postoje? Bez
obzira što je vama Jean pričala, to je sve ludost,
Maddie, radi se samo o tome da su neki ljudi toliko
nesretni zbog onih koji su im umrli i toliko silno
žele da ih opet vide, da izmišljaju priče i zamisle si
da su nekoga i vidjeli. Ali sve je to potpuna
besmislica.
– Ne razumijem o čemu govoriš – rekla je Maddie
i odmahnula glavom tako naglo da ju je njezina
ravna tamna kosa udarila po obrazima.
– Duhovi ne postoje, Maddie. U to ti se kunem.
Oni su naprosto izmišljotina. Ne mogu ništa
nikome od nas, ni meni, ni tebi.
– Mogu sada otići? – pitala je ravnim tonom.
Uzdahnula sam.
– Ne želiš poslasticu?
– Nisam gladna.
– Onda idi. – Spuznula je sa stolca, a Ellie je
odmah krenula za njom, ta njezina mala poslušna
sjena.
 Stavila sam jogurt ispred Petre i otišla očistiti
tanjure iz kojih su cure jele. Na Ellienom je bio
uobičajeni nered od korice tosta i umaka za
špagete, a ispod žlice je sakrila što je više mogla
zrna graška. Ali Maddien tanjur... Upravo sam se
spremala postrugati ostatke hrane u kompost i
naglo zastala. Okrenula sam tanjur.
Pojela je najveći dio večere, ali nekoliko komada
tjestenine u obliku slova je ostalo. Baš kad sam ih
htjela sastrugati u smeće, vidjela sam da slova čine
rečenicu. Taje rečenica curila dijagonalno preko
tanjura kad sam ga okrenula prema kanti za
smeće, ali još uvijek se moglo pročitati što piše.

MIT
EBEM
RZIMO

Mi tebe mrzimo.
Na neki način, to stoje to ispisano tim nevinim
slovima od tijesta gotovo da me pogodilo više od
svega. Postrugala sam slova takvom žestinom da su
se odbila od kante za smeće i prilijepila za
poklopac. Bacila sam potom bijesno tanjur u
sudoper. Zabio se u čašu pa se ijedno i drugo, u
komadima oštrog stakla s crvenim umakom od
rajčica, razletilo svud uokolo.
A u kurac.
Kurac kurac kurac kurac.
– Mrzim i ja vas! – Željela sam vikati za njima
dok su se vukle u dnevnu sobu i sjele ispred
televizora namještajući Netflix. – Mrzim i ja vas,
odurna, mala, jeziva govna!
No to zapravo nije bila istina. Barem ne
potpuna.
U tom trenutku sam ih doista mrzila. Ali vidjela
sam i sebe. Osjetljiva, zajedljiva djevojčica prepuna
osjećaja koji su suviše veliki za njezino sitno tijelo,
osjećaja koje nije razumjela ili mogla potisnuti.
Sjetila sam se kako sam jecala prigušeno u svoj
jastuk: Mrzim te! kad mi je mama bacila omiljenog
plišanca medu. Tvrdila je da je već suviše star,
ofucan i bebast za tako veliku curicu kao što sam
ja. Koliko te mrzim!
Ali ni to nije bila istina. Voljela sam svoju
mamu. Voljela sam je toliko daju je to gušilo. Ili se
barem tako činilo. Sve te godine u kojima je
pokušavala otrgnuti male ručice koje se drže za
njezinu suknju ili rukave. Ili ih nekako otvoriti da
joj nisu oko vrata. Dostaje sad toga, pokvarit ćeš mi
frizuru. Ili: Ma zaboga, daj se smiri, imaš prljave
ruke. Ili: Prestani se već jednom ponašati kao beba,
ti si već velika curica. Sve te godine kad mi je toliko
bila potrebna da sam je grabila svojim prljavim
ručicama – i uz to pokušavala biti bolja, urednija,
netko koga je lakše voljeti.
Ona me nije željela. Ilije barem meni to ponekad
tako izgledalo.
Ali ona je meni bila sve što imam.
Maddie je uvijek imala toliko više od mene, oca,
tri sestre, predivnu kuću, dva psa, ali ipak
prepoznajem tu njezinu tugu, i njezin bijes, i
njezinu frustraciju. Ljutito, nezadovoljno malo
siroče među tim svojim plavokosim sestrama.
Mi čak nekako i ličimo jedna na drugu.
Kad bi me pogledala tim svojim pomalo
trijumfalnim pogledom tamnih, okruglih očiju, još
sam nešto u njima vidjela i sad znam što. Vidjela
sam sliku sebe u toj dobi. Bljesak mojih vlastitih
tamnosmeđih očiju i svoju odlučnost. Maddie je
djevojčica koja ima u glavi neki svoj plan, baš kao
što sam ga imala i ja. Pitanje je samo koji je to plan?
 .

Bila sam toliko premorena od prošle noći kad

gotovo nisam ni oka sklopila da sam cure potrpala
u krevete smiješno rano. Iznenadila sam se što se
nisu bunile i pitala sam se jesu li i one umorne kao
i ja.
Petra je zaspala nakon što se samo kratko,
formalno pobunila. Kad sam otišla vidjeti Maddie i
Ellie, već su bile u pidžamama – ili gotovo odjevene
u Ellienom slučaju. Pomogla sam joj da vidi što je
prednji, a što stražnji dio pidžame i onda ih
otpratila do kupaonice gdje su poslušno prale zube
pod mojim nadzorom.
– Želite li da vam ispričam priču? – pitala sam,
dok sam ih pokrivala u krevetićima. Vidjela sam
kako su Elline oči bljesnule jer je pogledala Maddie.
Tražila je dozvolu da nešto kaže. No Maddie je
odmahnula glavom.
– Nećemo. Mi smo prevelike za priče.
– E pa ja znam da niste – rekla sam i kratko se
nasmijala. – Svi vole priče prije spavanja.
Bilo koje druge noći sigurno bih se posjela na
krevetić i otvorila knjigu pa počela čitati u inat
Maddie. Ali bila sam preumorna. Toliko umorna.
Čitav dan sa curama, od zore do sumraka iscrpljuje
sasvim drugačije od rada u jaslicama, što zapravo
nisam ni naslućivala sve do ovog trenutka. Sjetila
sam se svih onih majki koje ostavljaju djecu i
pričaju kako su umorne i svog blagog prezira prema
njima jer se one bave samo s jednim ili najviše dvoje
djece. Ali sad sam najednom shvatila o čemu su
govorile. Nije to toliko fizički zahtjevno kao rad u
jaslicama niti tako intenzivno, ali stvar je u tome
što to traje i traje, beskrajno dugo, što njihove
stalne potrebe ne prestaju i nema tog trenutka u
kojem ih naprosto predaš kolegici i otrčiš si zapaliti
jednu, samo da budeš sama.
Tu nema trenutka kad ne radim. Ili ga barem
neće biti u dogledno vrijeme.
– Znate što, cure? – rekla sam brzo kad sam
vidjela kako se Elliena bradica počela tresti. – Što
kažete na to da vam pustim snimljenu audio-priču?
Izvadila sam mobitel i uspjela se nekako snaći
u Happy aplikaciji i ponuđenim medijima, došla do
audio-priča i počela listati kroz naslove. Način kako
su sadržaji poredani baš me zbunio, nisu sortirani
po uobičajenim kategorijama. Mozart je bio uz crtić
Moana pa zatim Thelonius Monk i L. M.
Montgomery. No, dok sam listala, jedna topla
glavica pogurala se pokraj mojeg lakta do mobitela
u ruci i Elliena mala ruka ga je uzela.
–Ja ću ti pokazati – rekla je i pritisnula ikonicu
koja mi je ličila na stiliziranu pandu, a onda još
jednu poput spljoštenog slova V. Tek kad je Ellie na
nju kliknula, shvatila sam da bi trebala
predstavljati otvorenu knjigu.
Pojavio se dugi popis dječjih knjiga.
 – Znate li već što želite? – pitala sam, ali ona je
odmahnula glavicom. Brzo sam preletjela popis i
odabrala nasumce. O Babeu koji želi postati pas
ovčar, Prašćić-ovčar Dicka Kinga Smitha. To mi se
čini savršeno. Dugačko, smirujuće, slatko i baš
zdravo. Kliknula sam da priča krene, odabrala na
aplikaciji zvučnike Soha za djevojčice i pričekala
prve tonove uvodne glazbe. Tek tada sam ušuškala
Ellie.
– Želi li netko i poljubac? – pitala sam. Nije mi
odgovorila, ali mi se učinilo da sam vidjela kako je
neprimjetno kimnula pa sam se spustila i brzo
poljubila njezin obraz mek kao u bebe. Prije nego
što promijeni mišljenje.
A onda sam otišla do Maddie. Ležala je u
krevetiću čvrsto zatvorenih očiju, iako sam vidjela
kako joj se miču ispod tih tankih vjeđa i iz načina
kako je disala, bila sam uvjerena da nije ni blizu
sna.
– Hoćeš li da te poljubim za laku noć, Maddie?
– pitala sam, iako sam znala koji ću odgovor dobiti.
Ali htjela sam biti fer prema njoj.
Nije ništa rekla. Stajala sam trenutak pokraj
nje, slušala je kako diše, a onda samo tiho rekla –
Laku noć, cure. Lijepo sanjajte i dobro se
naspavajte za školu. – Otišla sam van i za sobom
zatvorila vrata.
Na hodniku sam duboko udahnula i izdahnula
u naletima, ne vjerujući kako mi je laknulo.
Je li to istina? Zar su doista sve mirno
smještene u krevete, okupane, počešljane i nitko ne
urla? Činilo se sumnjivo prelagano, pogotovo u
usporedbi s prošlom noći.
Ali, možda... možda sam uspjela s njima
okrenuti novu stranicu. Možda su se onako ljutito
bunile jer su u šoku što im je otišla mama i ostavila
ih s nekim tko je za njih gotovo pa stranac. Možda
je samo bio potreban jedan ovako lijepo proveden
dan i Sandrin poziv.
Srce mi se smekšalo kad sam provjerila jesu li
zaključana vrata od ostave, dok sam se borila s
ekranom za upravljanje prednjim ulaznim vratima
i svjetlom u hodniku. Popela sam se stepenicama
do svoje sobe s umorom koji sam sve teže
kontrolirala.
Prolazila sam pored Billove i Sandrine sobe kad
mi se učinilo da nešto čujem. Ili sam nešto vidjela,
gotovo da ne mogu razaznati. Kao neki nagli pokret
u prorezu svjetla između vrata i dovratka. Ilije to
samo nešto u mojoj mašti? Toliko sam umorna.
Možda se moj vlastiti mozak poigrava sa mnom.
Veoma, veoma tiho, jer nisam htjela probuditi
djevojčice, gurnula sam ta vrata dlanom i
osluškivala tiho šuštanje dok su vrata prelazila
preko debelog srebrnog tepiha.
Soba je unutra bila posve prazna i tiha. Zastori
nisu bili navučeni. Iako bi u Londonu već bio mrak,
tu smo tako visoko na sjeveru da je sunce tek
počelo zalaziti iza planina.
Podom su se nepravilno razlili kvadrati
crvenkastog svjetla i pretvorili tepih u neku vrstu
vatrene šahovske ploče, iako su uglovi sobe utonuli
u duboke, nepromične sjene. Pustila sam ruku da
prijeđe preko debelog uštirkanog pamuka
presvlake za njihov poplun dok sam prolazila
pokraj kreveta i gledala u sjene. Osjećala sam kako
mi se puls ubrzava zbog ovog drskog,
nedopuštenog ulaska. Da me Sandra sad promatra
preko monitora, što bi ustvari vidjela? Nekoga tko
se šunja po njezinoj spavaćoj sobi i opipava
posteljinu. Učinilo mi se da sam nešto čula... već
sam počela vježbati ispriku u glavi, ali znala sam
da više nije istinita. Tražila sam izliku da uđem.
Na noćnom ormariću bliže vratima bio je
odložen par naušnica. To mora da je Sandrina
strana kreveta. Što bi značilo da Bili spava...
Na prstima sam prošla oko kreveta držeći se
sjena što sam više mogla. Znala sam da rezolucija
snimaka nije naročita u sjeni jer sam i sama gledala
Maddie i Ellie preko monitora u njihovoj sobi. Teško
je bilo nazrijeti bilo što osim onog kruga svjetla od
noćne lampice, a tu je sada još veći kontrast
između onih kvadrata sunčeva svjetla u zalasku i
dubokih sjena sobe.
Veoma, veoma tiho, otvorila sam ladicu Billovog
noćnog ormarića i preletjela očima preko kaosa
svih njegovih osobnih stvari. Sat s polomljenim
remenom. Nešto rasutog sitniša. Nekoliko ulaznica,
sprej protiv alergije, češalj. Ne znam ni sama čemu
sam se nadala, ali ako sam htjela dobiti uvid u
osobu koja tu živi, 186 tu spava i tu stavlja svoju
glavu na svježe izglačani jastuk, morala sam se
razočarati. Sve je bilo upadljivo neosobno.
 Sjetila sam se našeg susreta u kuhinji, njegove
noge u traperu koja se nepozvana nagurala između
mojih butina s nekim izvježbanim grifom – i pozlilo
mije. Tko si ti?
Iznenada sam morala izaći van. Pojurila sam
preko tepiha oblivenog kvadratima. Nisam se više
čak ni držala sjene, nije mi to više bilo važno, kao
ni to hoće li me Sandra ili Bili vidjeti. Nek me vide!
Oboje!
Kad sam se našla u svojoj sobi na katu iznad,
zatvorila sam vrata s osjećajem kao da sam se
odlučila zabarikadirati od ostatka kuće. Dok su se
zastori sami robotički zatvarali, posljednjim
pogledom na vanjski svijet vidjela sam crvene mrlje
sutona kako se gase iza udaljenih visova
Cairngormsa i svjetlo u Jackovom prozoru kako
uporno obasjava sve mračnije dvorište.
Razmišljala sam o njemu dok mi je glava tonula
u paperjasto meki jastuk. Sjetila sam se njegovih
ruku ovog jutra, lakoće s kojom je držao pod
kontrolom uzbuđene pse, kako je njima dominirao
i kako su mu se držali uz nogu. A onda sam se
sjetila ključa i kako je nepogrešivo krenuo prema
mjestu na kojem se skrivao, mjestu koje sam prije
već bila provjerila.
Onda sam se sjetila još nekih drugih stvari –
njegove ljubaznosti one prve noći kad me došao
obići. I njegovog glasa kako uspavljuje Petru, što
sam čula preko monitora, kako joj je tepao s
takvom nježnošću od koje mi se želudac stisnuo na
neki neobjašnjiv način koji nisam mogla shvatiti.
Nije se pretvarao. Ta nježnost je bila stvarna, u to
sam sigurna.
A onda sam se zapitala bi li s takvom
nelagodom, s takvim osjećajem panike i
odvratnosti, izletjela one večeri iz kuhinje da mi se
on nametao, a ne Bili? Bi li reagirala drugačije?
Možda raširila svoje noge da njegova može ući.
Nagnula se naprijed. Zarumenila.
Ali čak i kad sam na to samo pomislila, sama
sam se zarumenila u mraku, a onda sam se
ponovno sjetila kako sam klečala u ostavi i
baterijskom lampom s mobitela prelazila ispod
stroja za rublje. Ključ nije bio tamo. Svi ovi sati koji
su otada prošli nisu me naveli da posumnjam,
upravo obratno. Sad sam sasvim sigurna.
A to znači...
Rukama sam prešla čvrsto preko lica i
suzdržala se od želje da si počešem onaj osip na
čelu. Ma ponašam se besmisleno. Nema pod kapom
nebeskom nikakvog razloga da on taj ključ ukrade
da bi me iznervirao. Osim toga, on ima svoje vlastite
ključeve, a otiskom svojeg palca na skrivenom
vanjskom panelu otvara si ulazna vrata. (Pa ipak,
šapnula mi je moja podsvijest... vjerojatno ostaje
zabilježeno ili snimljeno svako otvaranje te brave. A
takav zapis zasigurno ne postoji za starinsku bravu
s ključem.)
Ali ne. Ne. To nema nikakvog smisla. Zašto bi se
trudio da taj ključ nestane na nekoliko sati? Što bi
on mogao imati od toga? Ništa, osim da me učini
sumnjičavom. A onda, tu je ona moja ogrlica –
ogrlica koju još uvijek nisam pronašla, iako je
doduše nisam ni imala vremena tražiti. To sigurno
nije mogao napraviti Jack. Sve je ovo sigurno neka
moja paranoja. Stvari se često zagube. Ključevi
padnu na pod. Ogrlice netko gurne u neki od
džepova ili neku ladicu i poslije slučajno pronađe
nekoliko dana kasnije. Sigurno za sve ovo postoji
neko razumno objašnjenje, objašnjenje koje nema
nikakve veze s teorijom zavjere.
Potisnula sam tu misao dok sam se okretala na
bok i san me prekrio kao težak poplun.
Posljednja misao prije nego što me san preuzeo
nije se odnosila na Jacka, niti na ključ, čak ni na
Billa. Pali su mi na pamet koraci na tavanu.
I starac koji je izgubio kći zbog otrova u svom
vrtu.
Bila je tu još jedna djevojčica.
Rukom sam nepotrebno krenula prema vratu i
ogrlici koje tamo nije bilo da me umiri dok je držim
prstima. I onda sam napokon zaspala.
 .

Probudili su me krikovi i takav zvučni glasan kaos

da mi je prvi instinkt bio da si pokrijem uši rukama
iako sam već skočila iz kreveta i izbezumljeno se
osvrtala oko sebe drhteći od zime.
Svjetla su bila upaljena, baš sva svjetla u sobi,
i to na najjače, do maksimuma od kojeg su me
zapekle oči. A soba je bila ledena kao led. Ali ta
buka, Bože dragi, kakva buka.
To je valjda glazba, pretpostavila sam. Ali tako
zaglušna i tako disharmonična da melodiju uopće
nisam razaznala od silnog urlanja i cvileži koja je
kompoziciju pretvorila u puku bezobličnu buku.
Na trenutak nisam znala otkud da jebeno
krenem. A onda sam odjurila do ekrana na zidu i
počela nasumce pritiskati ikonice dok sam vlastiti
puls osjećala kako mi bubnja u ušima. To vrištanje
i izobličene tonove osjećala sam kao zavijanje u
svojoj glavi. Ništa se nije događalo, osim što su se
upalila i svjetla u ormaru da pojačaju ostala.
– Ugasi glazbu! – počela sam vikati. – Ugasi
zvučnike! Smanji volumen tona!
Ništa pa ništa.
Iz prizemlja sam čula luđačko lajanje i jezive
krikove iz Petrine sobe. Podsjetili su me na pištanje
parne lokomotive. Napokon, kad sam odustala od
svake ideje da će mi ekran pomoći, obukla sam
kućni ogrtač i pobjegla.
Glazba je bila jednako glasna pred dječjim
sobama – čak i glasnija jer se činilo da je uski
hodnici još pojačavaju. I tu su bila upaljena sva
svjetla. Vidjela sam kroz pritvorena vrata bebine
sobe Petru kako stoji u kolijevci, raščupane kose.
Urlala je od straha.
Brzo sam je zgrabila i odjurila do Maddiene i
Elliene sobe na kraju hodnika. Odgurnula sam
vrata i ugledala Maddie sklupčanu u krevetu u
fetalnoj poziciji. Rukama je snažno pritisnula uši.
Ellie nije bilo.
– Gdje je Ellie? – viknula sam jezivo glasno da
nadjačam buku i Petrine krikove nalik vatrogasnoj
sireni. Maddie je podigla glavu lica posve bijelog od
straha, s rukama još uvijek pritisnutima na uši.
Zgrabila sam je za zapešće na ruci i naglo je podigla
na noge.
– Gdje je Ellie? – zaurlala sam joj ravno u lice.
Ona se otrgnula i pojurila niz stepenice, a ja samnje
slijedila.
U hodniku na ulazu u kuću zaglušujuća buka
bila je jednako strašna, a tamo je bila i Ellie
sklupčana na perzijskom tepihu uz same
stepenice. Skupila se u malu loptu, a ruke je ovila
oko glave. Oko nje su skakali prestravljeni psi koje
je netko pustio s njihovih ležajeva u ostavi. Njihovo
stravično lajanje samo je još pojačavalo kakofoniju.
– Ellie – viknula sam glasno – što se zapravo
dogodilo? Jesi li nešto pritisnula?
 Pogledala me bezizražajnim pogledom kao da
me ne shvaća. Odmahnula sam glavom i pritisnula
prstom tablet koji je stajao na metalnom šanku za
doručak. Otvorila sam aplikaciju za upravljanje
pametnom kućom, ali kad sam ukucala svoj pin za
otvaranje ništa se nije događalo. Jesam li nešto
krivo zapamtila? Ponovno sam pritisnula bojeve
dok mi je jezivo urlanje pasa paralo uši kao da mi
je pneumatska bušilica u lubanji. Opet ništa.
Pristup vam je onemogućen – to je jedino što sam
stigla pročitati nakon što se ekran na trenutak
osvijetlio i potom zamro. Crveni signal da je baterija
istrošena na trenutak je zasvijetlio i onda je sve
postalo crno. A u kurac.
Lupila sam dlanom na zidni panel i svjetla iznad
štednjaka su se upalila, a ekran na frižideru počeo
je tutnjati s nekim videom s YouTubea, ali
zaglušujuća buka nije se smanjila. Osjećala sam
kako mi srce lupa u grudima kao ludo. Bila sam
sve više i više u panici jer sam shvaćala da nema
načina da ja to sve ugasim. Koja jebeno nesuvisla
ideja –pametna kuća? Ovo je nešto najnepametnije
što mogu zamisliti.
Djeca su sad već drhtala, Petraje i dalje
ispuštala užasnute krikove koji su mi parali uši
dok su psi jurili oko nas u krugovima. Probala sam
još jednom upaliti tablet potpuno bespomoćna.
Nisam očekivala da će ta stvar proraditi i nije.
Ekran je bio potpuno taman. Moj mobitel je ostao
na katu, ali ne znam mogu li ostaviti užasnutu
djecu dovoljno dugo samu da odem po njega?
 Buljila sam oko sebe i pitala se što da radim. U
tom trenutku osjetila sam da me netko primio za
rame. Skočila sam kao oparena i gotovo ispustila
Petru iz ruku. Okrenula sam se s optužbom u
očima i ugledala Jacka Granta kako stoji uz mene.
Tako blizu da je moje rame dodir nulo njegove gole
grudi kad sam se naglo okrenula. Oboje smo
nesvjesno zakoračili unatrag. Ja sam skoro pala jer
sam se zaplela o nogu stolca.
Bio je gol do pasa i očito je spavao ako je suditi
po zamršenoj kosi. Nešto je zaurlao i prstom
pokazao na vrata, ali odmahnula sam glavom i
prišao mi je sasvim blizu i stavio ruku oko mog uha
da ga bolje čujem.
– Što se to događa? Nesnosna buka čula se sve
do stana iznad štale.
– Pojma nemam! – Urlala sam. – Spavala sam,
možda je netko od djece nešto dotakao. Aja sad to
naprosto ne mogu ugasiti.
– Mogu ja probati? – Vikao je, a menije došlo da
mu se nasmijem u facu. Može? Ako mu uspije,
izljubit ću ga. Gurnula sam mu tablet gotovo
agresivno.
– Samo izvoli!
Pokušao ga je upaliti, no shvatio je, kao i ja prije
njega, da se ispraznila baterija. Potom je otišao do
ostave i otvorio jedan od ormarića, onaj u kojem je
stajao ruter za odmah do mjerila za struju. Nisam
u biti sigurna što je tamo radio, bila sam suviše
preokupirana umirivanjem sve izbezumljenije
Petre, no iznenada smo se našli u mrklom mraku i
zvuk je tako naglo prestao da nas je to ošamutilo.
Osjećala sam kako mi nakon svega i dalje zvoni u
ušima.
U tišini sam začula jecaje male Ellie u potpunoj
panici. Maddie se samo ritmično njihala naprijed-
nazad. Petra je u mojim rukama prestala plakati i
osjetila sam kako joj se čitavo tijelo naglo ukrutilo
od iznenađenja. A onda se počela gugutavo smijati.
–Jaku noooć – rekla je Petrica.
A onda smo začuli klik i pojavila su se svjetla,
ne tako jaka i bilo ih je puno manje.
– Eto – rekao je Jack. Vratio se iz ostave i rukom
brisao čelo. Psi su za njim tapkali poslušno, opet
iznenada mirni.
– Sve se vratilo na normalne postavke. Koji je
ono bio vrag, ne znam.
Na čelu su mu bile graške znoja bez obzira na
hladnoću u kući, a kad je sjeo uz šank s tabletom
u ruci, vidjela sam da mu se ruke tresu.
I moje su se tresle dok sam stavljala Petru da
sjedne pokraj Maddie.
Jack je tablet stavio na punjenje i čekao da se
dovoljno napuni da ga može uključiti.
– H... hvaaala – promrmljala sam izmučena.
Ellie je još jecala u hodniku.
– Ellie, dušice, nema razloga za plakanje. Sad je
sve u redu. Slušaj me... hm.
Počela sam brzo prekopavati po jednom
ormariću u kuhinji. – Evo ga! Tu je! Vidi, jedan
lincer za tebe. Jedan i za tebe, Maddie.
 – Već smo oprale zube – rekla je Maddie praznog
izraza lica i jedva sam nekako potisnula histerični
smijeh. Zajebi zube, htjela sam joj reći, ali uspjela
sam se prije toga ugristi za usnicu.
– Mislim da će sve biti u redu ako ovo bude
samo jednom, samo sada. Svi smo se jako
isprepadali. Šećer je dobar za šok.
– Aha, to je istina – dometnuo je Jack ozbiljno.
– Nekad u stara vremena natjerali bi nas da
popijemo slatki čaj, ali kako zapravo ne volim šećer
u čaju i ja ću radije jedan lincer, baš ti hvala,
Rowan.
– Eto, vidite – rekla sam i pružila keks Jacku i
odgrizla i sama komadić svojeg kolačića. – Sve je u
redu – rekla sam i probala kontrolirati mrvice. – Evo
ti, Maddie.
Uzela ga je oprezno, a onda ga brzo gurnula u
usta kao da ću joj ga oteti.
Ellie je svoj jela polaganije.
– Meni – viknula je Petra i dignula ruke u zrak.
U sebi sam samo slegnula ramenima. Neću sad
osvajati nagrade za najbolju dječju nutricionisticu,
jebe mi se za to u ovom trenutku. Prelomila sam
kolač na dva dijela i pružila i Petri dio, a onda po
komadić bacila i svakom psu da svi budu namireni.
– Evo ga, proradio je – rekao je Jack dok je Petra
veselo gurala svoj kolačić u usta. Na trenutak mi
nije bilo jasno o čemu govori, a onda sam vidjela da
drži tablet u ruci i da mu ekran osvjetljava lice. –
Otvorio sam i aplikaciju. Evo, prvo ti probaj sa
svojim pinom.
 Uzela sam mu tablet iz ruku i pronašla među
ponuđenima svoje korisničko ime. Upisala sam pin
koji mi je Sandra dala za aplikaciju za upravljanje
pametnom kućom.
BLOKIRAN VAM JE PRISTUP. Te su riječi
bljesnule na ekranu, a kad sam kliknula na malo
„i“ pored te poruke pojavila se informacija: Zao nam
je, nekoliko puta upisali ste krivi pin za Happy i
sada ste blokirani. Upišite lozinku administratora ili
pričekajte 4 sata.
Jack je rekao tužno: – Takvu grešku doista je
lako napraviti u ovim okolnostima.
– Ali čekaj, ovo doista nema smisla – rekla sam
bijesno. – Upisala sam svoj pin samo jednom. Za to
valjda nisam trebala biti blokirana?
– Pa nisi – rekao je Jack. – Imaš tri puta pravo
upisivati, a i pojavi se upozorenje. Ali u toj buci,
valjda...
– Upisala sam pin samo jednom – ponovila sam
i kad mi nije odgovorio, dodala odlučno – jedanput!
– Ma u redu, u redu – rekao je Jack pitomo, ali
pogledao me nekako iskosa ispod tih šiški,
pogledom koji kao da me procjenjuje. – Daj da ja
probam.
Pružila sam mu tablet. Bila sam nekako
iracionalno iznervirana. Sasvim je jasno da mi ne
vjeruje. A što se zapravo dogodilo? Možda je netko
pokušao koristiti aplikaciju s mojim korisničkim
imenom?
 Gledala sam Jacka kako mijenja korisničko ime
i upisuje svoju lozinku. Ekran je na trenutak
zabljesnuo i aplikacija se otvorila.
Njegov ekran je drukčije posložen od mojeg,
primijetila sam. On ima neke dozvole koje ja
nemam, recimo pristup kamerama u garaži i izvan
kuće, ali ne i dječjim sobama i dnevnoj sobi, koje
sam ja imala. Ikonice za te prostorije su kod njega
sive što znači da su mu nedostupne. No kad je
kliknuo na kuhinju mogao je u njoj prigušiti
svjetla.
Ta me spoznaja pogodila poput omanjeg šoka.
– Čekaj, ti možeš kontrolirati svjetla u kući
preko aplikacije – riječi su mi doslovno izletile iz
usta bez razmišljanja.
– Samo kad sam tu – rekao je i kliknuo da dobije
drugo sučelje.
– Glavni korisnici aplikacije, a to su samo
Sandra i Bili, mogu sve kontrolirati gdje god se
nalazili, ali svi ostali možemo upravljati samo s
prostorijama u kojima se nalazimo. To je neki
problem geolokacije. Ako si dovoljno blizu panelu u
prostoriji, automatski dobijaš pristup tom sustavu.
Zvuči logično to što mi je rekao, pretpostavljam.
Ako si dovoljno blizu da upotrijebiš prekidač za
svjetlo zašto ti ne bi omogućili kontrolu nad svim
ostalim u prostoriji? Ali s druge strane... što to
znači blizu, koliko je blizu? Sad smo točno ispod
Maddiene i Elliene sobe. Može li odavde kontrolirati
svjetla i u toj sobi? A što je sa stražnjim dvorištem?
 Ali zaustavila sam se na vrijeme. Takvo
razmišljanje je besmisleno. Nije mu potreban
pristup i kontrola iz dvorišta. Ima on i svoje
ključeve.
Osim što... nema boljeg načina da nekoga
uvjeriš da nemaš nikakve veze... kad ustvari imaš?
Odmahnula sam glavom. Moram s ovime stati.
Mogla je i Ellie nešto sprtljati s iPadom usred noći.
Možda je došla u prizemlje da potajno igra neku
igricu ili gleda film i slučajno je pritisnula nešto što
nije smjela. Možda neku isprogramiranu postavku
koju sam ja napravila, a da toga nisam bila ni
svjesna. Kao kad se dogodi da mobitelom nekoga
nenamjerno nazoveš dok ti je telefon u džepu.
Možda su to napravili Bill i Sandra, kad smo već
kod toga. Ako već moram biti paranoična, mogu
onda ići do kraja. Zašto bih se zaustavila na nekom
pomoćnom majstoru na imanju? Zašto u svoje
sumnje ne bih uključila baš sve? To što su me tek
zaposlili i imaju doista najmanje razloga da me sad
otjeraju ništa u biti ne znači. Osim toga, postoje i
drugi korisnici. Tko zna kome je sve Rhiannon dala
korisničko ime i omogućila ulaz?
Odjednom sam shvatila da me Jack promatra s
rukama prekriženim na potpuno golim prsima.
Uhvatila sam djelić svojeg odraza na staklenom
zidu kuhinje – bez grudnjaka u tankom kratkom
topu, lica zgužvanog od pritiska jastuka, s kosom
koja izgleda kao da me netko vukao po makiji
primivši me za kosu. Ništa nije moglo biti u većoj
suprotnosti s urednim, zakopčanim profesionalnim
izgledom koji neprestano pokušavam postići
otkako sam došla ovamo. Došlo mi je da se sama
sebi nasmijem. Osjetila sam kako mi gore obrazi.
– Bože, Jack, toliko mi je žao, nisi trebao... –
Naglo sam zastala.
Sad se i on ogledao u prozoru i vjerojatno
upravo shvatio da je polugol. Nasmijao se s
nelagodom i duboko crvenilo pojavilo mu se na
jagodicama.
– Trebao sam nešto obuć‘. Mislio sam da vas sve
tu netko ubija na spavanju pa nisam oklijevao i
tražio robu... Slušaj me, stavi ti cure na spavanje,
a ja ću navući majicu, umiriti pse i potom ćemo
skupa s antivirusnim softwareom provjeriti
aplikaciju.
– Ne moraš to noćas – pobunila sam se, ali on je
odmahnuo glavom.
– Ne, baš želim. Ne mogu ni da mi život o tome
ovisi shvatiti što se tu dogodilo, a ne želim da ove
noći još jednom skačete iz kreveta. Ne moraš ti
mene čekati. Mogu ja sam sve zaključati kad
budem gotov. Ili mogu tu prespavati ako se brineš.
– Pokazao je rukom na kauč. – Mogu donijeti i svoj
pokrivač.
– Ne! – Ispalo je naglašenije i oštrije nego što
sam mislila i pokušala sam nekako prekriti da sam
shvatila da sam pretjerala. – Hoću reći, ne moraš
ništa dono... Ma zapravo, ja ću...
Začepi glupačo.
Progutala sam.
 – Sad ću ja staviti cure u krevete i odmah ću
sići. Neću dugo. Barem se nadam. Petra mi se čini
opasno probuđenom.
.

Možda je prošlo i sat vremena nakon što sam cure

stavila u krevetiće i ušuškala po drugi put te noći i
umirila Petru do stanja koje još uvijek nije san, ali
je barem blizu. Spustila sam se natrag u kuhinju.
Napola sam očekivala da se Jack spakirao i otišao,
ali čekao me, ovoga puta u kariranoj flanelskoj
košulji, sa šalicom čaja u ruci.
– Želiš li i ti? – Na trenutak nisam shvaćala što
me pita, a onda je podigao šalicu i odmahnula sam
glavom.
– Ne, hvala. Mogu se pozdraviti sa spavanjem
ako sada popijem još nešto s kofeinom.
– Istina. Jesi inače u redu?
Ne znam zašto me to jednostavno pitanje tako
slomilo. Možda zbog istinske brige koju sam osjetila
u njegovom glasu ili zbog tog ogromnog olakšanja
što sam s još jednom odraslom osobom nakon
tolikih sati nasamo s djecom. Možda se samo radilo
o tome da sam konačno dospjela u stanje šoka
nakon svega što se dogodilo. No briznula sam u
plač.
– Hej. – Podigao se nespretno gurnuvši ruke u
džepove. Potom ih je brzo izvadio i kao da je to naglo
odlučio, prešao je brzo preko kuhinje i zagrlio me
jednom rukom. Okrenula sam se –jer se toj želji
nisam mogla oduprijeti – i zarila lice u njegovo rame
dok mi se cijelo tijelo treslo od jecaja.
 – Hajde, hajde... – ponavljao je, ali sad sam
njegov glas osjetila kroz zid njegovog grudnog koša
na koji sam se naslonila. Bio je dublji, mekši,
nekako sporiji. Ruka mu je lebdjela iznad mojeg
ramena i potom se smirila, veoma nježno, na mojoj
kosi. – Rowan, sve će biti u redu.
Samo ta jedna riječ, Rowan, posve me
osvijestila, podsjetila me na to tko sam i tko je on i
što ja tu radim. Očajnički sam uzdahnula i
ustuknula korak unatrag. Obrisala sam oči o
rukav.
– Moj Boožee, Jack, tako mi je neugodno, ž... žao
mije.
Glas mi je još uvijek podrhtavao hrapav od
plakanja. Pružio je ruku prema meni. Na trenutak
sam pomislila da će mi dotaknuti obraz i nisam bila
sigurna želim li se naglo odmaknuti ili nagnuti
prema njemu. Tek tad sam shvatila – ponudio mi je
papirnati rupčić. Uzela sam ga i ispuhala nos.
– Bože – napokon sam uspjela nekako izustiti
dok sam prelazila kuhinju i sjedala na kauč.
Osjećala sam kao da me noge izdaju. – Jack, ti
sigurno misliš da sam potpuni idiot.
– Mislim da si žena koja se jako uplašila, a
nekako se potrudila ponašati sabrano zbog tih
mališana. A isto tako mislim...
Zaustavio se i ugrizao za usnicu. Namrštila sam
se.
– Što?
– Ma nije sad to važno.
 – Meni jest. – U tom sam trenutku svom
žestinom željela samo da mi kaže što je htio reći pa
čak i ako je to bilo nešto doista loše po mene, čak
unatoč tome što sam se bojala da je doista loše. –
Samo mi reci – pritisnula sam ga odlučno.
Uzdahnuo je.
– Ne bih to smio reći. Nikad ne govorim ništa
loše o svojim poslodavcima.
Aaaa. Znači nije ono čega sam se pribojavala. E
sad sam naprosto bila znatiželjna.
-Ali?
– Ali... – Stao je, ugrizao se za donju usnicu i tek
tada, čini se, odlučio. – Ma, jebi ga. Ionako sam već
previše rekao. Mislim da te Sandra i Bili nipošto
nisu trebali staviti u tu poziciju. Nije to fer prema
tebi i nije fer prema djeci, ako ćemo pravo.
Aaaa.
Sad je meni bilo malo neugodno. Što da ja
njemu sada na to kažem?
– Znala sam što me čeka – rekla sam napokon.
– Ha, jesi li doista znala? – Sjeo je pokraj mene
i meki jastuci su zapištali. – Kladim se da nisu bili
sasvim iskreni kad je ona malica u pitanju, znaš?
– Tko, Maddie?
Kimnuo je, a ja sam uzdahnula.
– Da, u redu, u pravu si, nisu bili iskreni. Ili
barem ne do kraja. Alija sam profesionalka u
odgoju djece. Nema tu ničega što već prije nisam
doživjela.
– Stvarno?
 – Ma u redu, nije da sam baš upoznala neko
dijete poput Maddie, ali Jack, znaš i sam, ona je
samo dijete. Mi se tek polako upoznajemo i to je
sve. Danas smo provele baš lijep dan.
A to zapravo nije istina, zar ne? Pokušala je
izvesti da me otpuste kad me navela da posjetimo
otrovni vrt i onda me tužakala mami na način da u
njezinim očima ispadnem što je moguće gora.
– Jack, je li moguće... – Naglo sam se prekinula,
ali onda i dopunila ono što sam htjela reći. –Je li
moguće da je netko od djece ovo izveo? Igrale su se
tabletom prije spavanja, postoji li način da su... ma
ne znam... možda isprogramirale unaprijed ovako
nešto?
Ili pak namjerno, no to ipak nisam rekla glasno.
Odmahnuo je glavom.
– Mislim da ne. Postojao bi zapis da se netko
ulogirao. Osim toga, po onome što si mi rekla,
poludio je baš svaki zvučnik i svako svjetlo u kući.
A niti jedan od korisnika ovog tableta nema pristup
baš svima. Za to je potrebna lozinka glavnog
administratora.
– Znači... to su mogli napraviti samo Bili ili
Sandra, je li to točno? To si htio reći? – Ta mi je
misao bila jako čudna i mora da mi se to vidjelo na
licu. – Jesu li djeca mogla nekako doznati njihovu
lozinku?
– Možda, ali one čak nisu na listi korisnika ovog
tableta. Pogledaj. – Otvorio je meni aplikacije na
kojem su navedeni svi potencijalni korisnici
uređaja. Ja, on, Jean i posljednji s imenom „gost“.
To je to.
– Dakle, ti mi zapravo želiš reći... – Govorila sam
polako jer sam doista željela razmisliti o svemu. –
Da bi netko dobio ulaz u kompletni sustav, morao
bi imati ne samo Sandrin pin, nego i njezin
mobitel?
– Pa da, tako ispada. – Izvadio je svoj mobitel i
pokazao mi sučelje.
– Pogledaj, ja sam jedini korisnik aplikacije na
ovom mobitelu. Tako su konfigurirani uređaji.
– A da bi se na uređaj stavili i neki novi
korisnici...
– Za to je potreban posebni kod. Sandra ti je
valjda dala tvoj kod kad si došla ovamo?
Kimnula sam.
– Sad ću malo pogađati! Kod može generirati
samo...
– Da, glavni administrator. To je otprilike to.
Sve to skupa nema nikakvog smisla. Jesu li
Sandra i Bili sve ovo nekako izveli? Nije to izvan
svake mogućnosti. Pročitala sam sve o aplikaciji
kad mi ju je Sandra prvi put spomenula i koliko
sam mogla razabrati, čitav smisao tog sustava
upravo je u tome da ga možeš kontrolirati s bilo
kojeg mjesta koje ima pristup Internetu. Možeš
pogledati kamere dok si na skijanju u Verbieru,
upaliti svjetla na donjem katu dok si još gore,
smanjiti grijanje u kući ako si upao u prometnu
gužvu u Invernessu. Ali zašto bi oni to napravili, tu
pomutnju?
Sjetila sam se da mi je Jack spomenuo nešto
prije nego što sam stavila djecu u krevet i znala sam
da se hvatam za slamku, ali morala sam to pitati.
– A virus?
Odmahnuo je glavom.
– Nema ga na ovom tabletu. Čist je kao suza.
– Sranje. – Prošla sam rukom kroz kosu, a on je
stavio ruku na moje rame i dodirnuo me jako
nježno, ali osjetila sam neki statički naboj između
nas dvoje. Dlačice na ruci su mi se naježile i lagano
sam zadrhtala.
Jack je napravio neki tugaljiv izraz lica, krivo je
shvatio moju reakciju.
– Ma pogledaj samo koliko blebećem uludo.
Sigurno ti je zima i umorna si. Odi ti samo u krevet.
Nije to istina. Više ne. Nije mi zima i odjednom
sam se osjećala sve samo ne umorno. Ono što sam
zaista željela u tom trenutku je neko jako piće – s
njim. Stoje moguće jače piće. Uglavnom ne pijem
žesticu, ali bilo mi je na vrh jezika da mu
spomenem bocu Scotcha u ormaru u kuhinji. Ali
znala sam, ako to napravim, započet ću nešto
doista glupo, nešto što vjerojatno neću uspjeti
zaustaviti.
– U redu – rekla sam napokon. – To je sigurno
dobar savjet. Hvala ti, Jack.
Dignula sam se, a zatim se i on. Odložio je čaj i
protegnuo se tako da sam čula kako mu krčkaju
zglobovi. Pojavio se i mali isječak njegovog ravnog
trbuha između kraja košulje i remena.
E sad sam napravila nešto što je i mene
zaprepastilo. Ono što nisam imala namjeru učiniti
sve dok se odjednom nisam našla u trenutku u
kojem to činim.
Stala sam na prste i približila njegova ramena
sebi i poljubila ga u obraz. Osjetila sam njegovu
čvrstu kožu i grubost jednodnevne brade na svojim
usnama, njegovu toplinu. Osjetila sam da se nešto
najdublje u meni zgrčilo od siline želje.
Kad sam se odmaknula, vidjela sam mu na licu
da je iznenađen i pomislila na trenutak kako sam
načinila užasnu pogrešku. Leptirići u želucu su se
toliko pojačali da mi je postalo gotovo slabo. A onda
mu se lice razvuklo u široki osmijeh, sagnuo se i
poljubio me, jako nježno, s toplim usnama koje
sam jedva osjetila na obrazu.
– Laku noć, Rowan. Jesi li sigurna da će sve biti
u redu? Ne želiš da možda... ostanem tu?
Napravio je beskrajno dugu stanku prije kraja
rečenice.
– Sigurna sam.
Kimnuo je. A onda se okrenuo i izašao kroz
vrata ostave.
Zaključala sam iza njega. Umirio me onaj klik
kada sam okrenula ključ u bravi. A onda sam ključ
tutnula na njegovo mjesto i promatrala Jackovu
siluetu u svjetlu koje je dopiralo kroz prozore bivše
štale. Vraćao se u svoj mali stan. Kad se popeo do
svojih ulaznih vrata, okrenuo se i dignuo ruku u
znak pozdrava. Iako nisam bila sigurna da će me
on moći vidjeti u mraku, i ja sam uzvratno podigla
svoju.
A onda je nestao, vrata su se za njim zatvorila,
vanjsko svjetlo se ugasilo i za sobom ostavilo
šokantno crnilo kao od tinte. Ostala sam stajati na
mjestu, koža na tijelu mi je drhturila. Jedva sam se
oduprla želji da dotaknem mjesto na obrazu jer mi
je otisak njegovih usana nadomak jagodica prstiju.
Nisam točno znala što je mislio kada je ponudio
da će ostati. Čemu se nadao, što je očekivao.
Ali dobro znam što sam ja željela. I znam da sam
bila veoma blizu da kažem da.
 .

Znam što Vam je palo na pamet, gospodine

Wrexham. Ništa od svega ovoga neće mi pomoći na
sudu. To je isto mislio i gospodin Gates.
Jer dobro mi znamo, i ja i Vi, kamo sve ovo vodi,
zar ne?
Vodi u onu kišnu, ljetnu noć kad sam se iskrala
iz kuće s baby monitorom u ruci, pretrčala stražnje
dvorište i popela se stepenicama u stan iznad štale.
A i do tijela djeteta koje leži... Ali ne! Ne mogu
na to ni misliti jer ću odmah ponovno zaplakati. A
ako se ovdje čovjek otkači, onda se stvarno otkači,
toga sam sada svjesna. Nisam ni znala da postoji
toliko načina da se čovjek nosi s nesnosnom boli
koju naprosto ne može podnijeti, ali tu unutra sve
sam ih vidjela. Vidjela sam žene koje se
samoranjavaju, koje čupaju kosu ili premažu
zidove svoje ćelije krvlju, govnima i pišalinom.
Vidjela sam one koje šmrču ili se bodu ili puše
crack dok ne zaborave na sve. One koje spavaju i
spavaju i spavaju i baš nikad ne izlaze iz kreveta,
čak ni za obroke, sve dok se ne pretvore u kost i
sivkastu kožu i očaj.
Ali moram biti iskrena s vama, to je ono što
gospodin Gates nije razumio ili mogao razumjeti.
Rowan, savršena dadilja u zakopčanim vesticama,
s nakeljenim osmijehom i savršenim životopisom,
ona zapravo nikad nije ni postojala. I Vi to znate.
Iza te uredne, vedre fasade bio je netko drugi – žena
koja puši, pije i psuje i čija ruka sama krene opaliti
šamar i više nego jednom. Pokušala sam je prikriti
slažući jako uredno svoje majice i onda kad me
instinkt tjerao da ih bacim na pod. Smijala sam se
i kimala glavom u trenutku kad bih najradije rekla
Elincourtovima da odjebu u troskoku. A kad me
policija odvela na ispitivanje, gospodin Gates želio
je da se nastavim pretvarati, da nastavim skrivati
svoje pravo ja. Ali kamo me to prenavljanje dovelo?
Ovamo.
Moram reći istinu, potpunu istinu i ništa osim
istine. Jer kad bih sve ove dijelove izostavila, bilo bi
to puno manje od cijele istine. Kad bih Vam pričala
samo one dijelove priče koji me oslobađaju sumnje,
našla bih se u toj staroj, prastaroj zamci. Jer su me
laži ovamo i dovele, od njih je počelo. I moram
vjerovati da će me istina odavde izbaviti.
.

Zaboravila sam koji je dan kad sam se probudila.

Kad mi je sat počeo zvoniti, slušala sam umorno
hoću li čuti dječje glasove, ali kad sam se susrela
samo s tišinom, pritisnula sam tipku za drijemanje
i ponovno zaspala. Zvonilo je opet deset minuta
kasnije i ovoga puta čula sam neki zvuk iz
prizemlja. Nastavila sam ležati još deset minuta
skupljajući snagu za dan pred sobom. Onda sam
spustila noge uz krevet i ustala nesigurno, vrtjelo
mi se od nedostatka sna. A kad sam se spustila u
kuhinju, nisam tamo zatekla Maddie i Ellie već
Jean McKenzie kako pere suđe i gleda me s
neodobravanjem.
– Šta malene još nisu ustale? – pitala je kad sam
ušla u prostoriju trljajući oči i sanjajući o kavi.
Odmahnula sam glavom.
– Ne. Imale smo... – Što da joj zapravo kažem?
Iznenada naprosto nisam imala snage za cijelu tu
priču. – Pomalo čudnu noć s prekidima sna. –
Konačno sam to izrekla. – Pomislila sam da bi bilo
dobro da ih ostavim da se naspavaju.
– To je u redu preko vikenda, ali sad je već 7 i
25 minuta, a još ih treba oprati, obući. U autu
moraju biti u 8 i 15.
U 8 i 15? Malo sam u sebi vrtila tu brojku i
najednom shvatila.
– O Bože, pa danas je ponedjeljak.
– Bogme jest i morat ćeš itekako požuriti ako
želiš da stignu.
.

– Ja ne idem. – Maddie je ležala s licem prema

krevetu, s rukama čvrsto preko ušiju. Već sam
počela očajavati. Nije samo stvar u tome što ću reći
Sandri ako ne uspijem cure odvesti u školu, već i u
tome da mi je taj odmor nužan. Prošle noći nisam
spavala više od tri sata. S cendravom bebom mogu
se još i nositi. Ali ne mogu uz nju s još dvoje djece
školske dobi, pogotovo kad je jedno od njih tako
svadljivo i tvrdoglavo kao Maddie.
Nema o tome rasprave, u školu ideš.
Ne, ne idem i ne možeš me natjerati.
 I što da sad ja na to kažem? Pogotovo zato što je
to istina.
Ako se odmah obučeš, imaš još vremena za
Coco Pops žitarice.
Znači, već je došlo do toga. Praktično je moram
potkupljivati sa zabranjenom hranom sa Sandrine
liste pri svakoj prepreci. Ali upalilo je s Ellie za koju
sam pretpostavila da je već dolje u kuhinji, više-
manje odjevena (iako ne i oprana i počešljana) i
doručkuje žitarice s mlijekom s Jean.
Neću Coco Pops. Ja ni ne volim Coco Pops. To je
hrana za bebe.
Onda je to baš za tebe jer se ponašaš kao beba!
– Izgubila sam živce i uzvratila, a onda čula kako
mi se smije.
Samo nemoj reagirati, pomislila sam u sebi.
Nemoj joj dopustiti da te tako drži u šaci. Moraš
ostati mirna ili će znati da ona kontrolira tebe.
Pomislila sam trebam li brojati do deset, a onda
se sjetila onog bolnog „jedan i pol“ prije dvije noći i
na brzinu promijenila planove.
Maddie, menije ovo već jako dosadilo. Ako ne
želiš da te odvedem u školu u spavaćici predlažem
ti da ipak obučeš školsku uniformu.
Nije ništa rekla i ja sam napokon uzdahnula.
– U redu, ako se želiš ponašati kao beba, morat
ću se prema tebi i ponašati kao da si beba i oblačit
ću te kao Petru.
Pokupila sam odjeću i počela polako prilaziti
krevetu nadajući se da će je to upozorenje natjerati
da skoči i navuče odjeću, ali ona je samo nastavila
ležati. Bila je teška kao beživotno tijelo i leđa su mi
kričala protestirajući dok sam je pokušavala
odjenuti tako nepomičnu. Bila je kao lutka od krpe,
jedino sto puta teža i kad sam se napokon
odmaknula, teško sam disala. Suknja joj je bila
nahero, kosa joj je bila raščupana jer sam joj
navlačila majicu preko glave, ali ipak je bila više-
manje odjevena.
Napokon, shvativši da bi bilo pametno da
iskoristim tu njezinu pasivnost, navukla sam joj i
sokne na svaku nogu i nagurala joj cipele za školu.
– Eto – rekla sam pokušavši sakriti trijumf u
glasu. – Sad si odjevena. Bravo, Maddie. A ja ću sad
dolje u prizemlje i doručkovat ću Coco Pops s Ellie.
Ako nam se želiš pridružiti, može. Ako ne, vidimo
se u autu za petnaest minuta.
– Nisam oprala zube – rekla je drveno. Ništa se
na njoj nije micalo osim usana. Nasmijala sam se.
– Ma briga me, je... – Zaustavila sam se na
vrijeme i dodala – Jedino je važno što ti osjećaš, ako
tebi smeta...
Otišla sam kroz hodnik do kupaonice i stavila
malo zubne paste na četkicu i mislila to ostaviti da
ona sama odluči hoće li oprati zube, ali kad sam se
vratila u sobu s četkicom u ruci, sjedila je na
krevetu.
– Hoćeš mi ti oprati zube? – pitala me gotovo
normalnim glasom nakon onog baš zločestog
ispada prije nekoliko minuta. Namrštila sam se.
Nije li osam godina malo previše da ti netko pere
zube? Što piše u onom opširnom priručniku o kući
i djeci? Ne mogu se sjetiti.
– Pa... ajde dobro. – Rekla sam napokon.
Otvorila je usta kao poslušna ptičica, gurnula
sam joj četkicu unutra, no nije prošlo ni nekoliko
sekundi da sam joj četkala zube, kad se naglo
okrenula od četkice i pljunula mi u lice svom
snagom. Mentolno bijeli hračak klizio mi je niz
obraz preko usana na majicu.
Na trenutak sam ostala bez riječi, nisam znala
što da kažem. A onda, prije nego što sam imala
vremena promisliti, ruka mi je poletila da je
ošamarim.
Trgnula se i nekim nadljudskim naporom
zaustavila kad mi je ruka bila desetak centimetara
od njezina lica. Osjetila sam kako ubrzano,
isprekidano dišem.
Pogledala me u oči i počela se smijati smijehom
sasvim lišenim veselja, bilo kakve radosti. Samo
trijumfalno keženje. Došlo mi je da je pošteno
pretresem.
Cijelo tijelo mi je drhtalo od viška adrenalina i
znala sam da sam doista jako blizu toga da joj
šamarom izbrišem taj cerek s malog lica. da je moje
dijete, sigurno bih to bila napravila, nema nikakve
sumnje. Uhvatio me apsolutni bijes, do usijanja.
Ali uspjela sam samu sebe zaustaviti. Stala
sam.
Bi li to doista tako izgledalo na monitoru da me
Sandra promatrala u tom trenutku?
 Nisam si mogla dopustiti da bilo što kažem pa
sam se samo ustala i ostavila Maddie da se smije
na krevetu tim odurnim, glasnim smijehom bez
radosti. Noge su mi se tresle dok sam hodala prema
kupaonici s četkicom u ruci. A dok sam brisala lice
i prsa, ruke su mi se tresle. Napokon sam isprala
pljuvačku koja mi je dospjela i u usta.
Stajala sam iznad umivaonika i pustila vodu da
teče. Rukama sam se primila sa svake strane
keramičkog ruba umivaonika i osjetila kako mi se
čitavo tijelo trese od potisnutih jecaja.
– Rowan? – Čula sam neki prigušeni glas iz
prizemlja uz vodu koja je tekla i moje snažne jecaje.
Bila je to Jean McKenzie. –Jack Grant je doša‘ s
autom.
– Sss... ilazim – uspjela sam joj nekako viknuti
nadajući se da mi u glasu nije osjetila suze. Potom
sam se brzo umila, obrisala oči i vratila se u sobu
gdje me Maddie čekala.
– U redu, Maddie – rekla sam što sam mogla
mirnijim glasom. – Vrijeme je za školu. Jack čeka u
autu. Ne bih željela da čeka predugo.
Bila sam istinski preneražena kad se mirno
ustala, pokupila svoju školsku torbu i krenula niz
stepenice.
– Mogu li možda dobiti bananu da je pojedem u
autu? – rekla je pogledavši me preko ramena.
Shvatila sam da sam joj kimnula kao da se ništa
nije dogodilo.
– Da – čula sam svoj glas u ušima posve miran
i bezizražajan. A onda sam pomislila, moram nešto
reći, ne mogu to tako pustiti. – Maddie, što ćemo s
tim što se upravo dogodilo? Ne smiješ tako pljuvati
na ljude, to je odurno.
– Molim? – Okrenula se prema meni s izrazom
lica čiste povrijeđene nevinosti. –Molim? Pa samo
sam kihnula. Nisam se nikako mogla suzdržati.
A onda je odjurila niz ostatak stepenica i utrčala
u auto koji je čekao. Kao da je ova mučna bitka
posljednjih dvadeset minuta samo plod moje
mašte.
Pitala sam se tko je zapravo pobijedio u tom
susretu dok sam provjeravala Petrinu sjedalicu i
sjela naprijed do Jacka. A onda mi je palo na pamet
o kakvoj se sjebanoj dinamici tu radi – da moj
odnos s tom oštećenom, malom djevojčicom nema
nikakve veze s odgojem i brigom, već s borbom za
dominaciju i ratom.
Ne. Bez obzira kako je sve završilo, nisam ja
pobijedila. Izgubila sam onog trena kad sam
dopustila Maddie da se naš odnos pretvori u bitku.
Ali nisam je udarila. A to znači, bez obzira na
sve, da sam pobijedila svoje najniže instinkte.
Nisam dopustila demonima da prevladaju. Taj
put nisam.
 .

Kad je iza mene zazvečala metalna ograda

školskog dvorišta, osjetila sam kako me preplavio
osjećaj blagog olakšanja. Gotovo sam se spustila na
pločnik, naslonila leđima na željeznu ogradu i lice
naslonila na dlanove.
Uspjela sam. Uspjela. I nagrada za to mi je pet
sati nečega što bi moglo biti slično relaksaciji.
Ostala mi je još uvijek Petra, ali pet sati s njom ne
da se usporediti s Ellienim neprestanim,
neugodnim jadom i tom Maddienom gorkom,
osvetničkom kampanjom.
Nekako sam uspjela ostati uspravna na nogama
i vratiti se iza ugla do pokrajnje ulice gdje me čekao
Jack s Petrom u autu.
– Uspješno? – pitao me i otvorio vrata auta.
Uvukla sam se pokraj njega i osjetila kako mi se
lice konačno razvuklo u široki osmijeh. Nisam
mogla sakriti olakšanje.
– Da, eto, sad su iza rešetaka barem nekoliko
sljedećih sati.
– Eto vidiš, ide to tebi odlično – rekao je da me
utješi i pritisnuo gas jer smo se spuštali s pločnika
na cestu, ali sasvim bešumno, toliko da me
zaprepastilo što ne čujem onaj zvuk na koji sam u
autu navikla.
 – I onda, što sad želiš raditi? – pitao me Jack
nehajno dok smo se vozili do centra malog gradića
u kojem cure idu u osnovnu školu. – Možemo ravno
natrag ako imaš nekog posla ili možemo na kavu
ako želiš. Mogu te malčice upoznati s Carn
Bridgeom.
– O, mala tura po gradiću, zvuči sjajno. Ništa do
sada nisam vidjela osim imanja Heatherbrae, a
Carn Bridge mi je baš izgledao zgodno na putu do
škole.
– Aha, to je baš ljupko mjesto. A ima tu ijedna
dobra kavana, the Parritch Pot. To je na drugom
kraju sela, ali nema tamo baš nekog parkinga, pa
ću parkirati uz našu škotsku crkvu i možemo se
prošetati po glavnoj ulici. Pokazat ću ti sve što se
tu ima za vidjeti.
Deset minuta kasnije uspjela sam Petru ugurati
u kolica i krenuli smo niz glavnu ulicu Carn
Bridgea, a Jack mi je pokazivao trgovine i pubove.
Tu i tamo kimnuo bi nekom prolazniku. Ovo je
doista ljupko malo mjesto izgrađeno u puno
manjem mjerilu nego što se čovjeku moglo učiniti
iz daljine. Bilo je i praznih trgovina, odmah sam to
primijetila. Jedna je nekad bila mesnica, a druga
kao da je možda bila knjižara ili papirnica. Jack je
samo kimnuo kad sam mu to pokazala.
– Ima tu u blizini puno velikih gospodskih kuća,
ali male obiteljske trgovine ipak jedva preživljavaju.
Turističke dobro prolaze, ali obični špeceraji ne
mogu se po cijenama nositi sa supermarketima.
 The Parritch Pot je zapravo zgodni viktorijanski
salon za čaj na samom kraju glavne ulice s
mjedenim zvonom iznad ulaza koje je zazvečalo kad
je Jack otvorio vrata i pridržao ih da ja s Petrom u
kolicima mogu izvesti manevar ulaska preko praga.
Odmah se pojavila žena nalik na nečiju mamu.
Izašla je iza pulta da nas pozdravi.
–Jack Grant! Bože, koliko lije prošlo da si
navratio ovamo na kolače. Kako si, dragi moj?
– Dobro sam gospođo Andrews, hvala Vam, a
kako ste Vi?
– Aye, ne smijem se žaliti. A tko ti je gospodična?
– Pogledala me na neki način koji nisam baš
shvatila. Bilo je u njemu nečeg... hm, ušpićenog, to
je najbolja riječ koju mogu naći. Kao da je mogla
još nešto reći, ali se suzdržala. Možda se samo
radilo o dobroj staroj znatiželji. Došlo mi je da
zakolutam očima. Nisu više pedesete godine
prošlog stoljeća. Valjda muškarac i žena mogu
skupa popiti šalicu čaja, a da jezici ne počnu
ubrzano raditi, čak i u malom mjestu kakvo je Carn
Bridge.
– E, ovo je Rowan – rekao je Jack opušteno. –
Rowan, ovo je gospođa Andrews koja vodi ovaj
lokal. Rowan je nova dadilja na imanju
Heatherbrae, gospođo Andrews.
– A da, da, to si ti, dušo – rekla je gospođa
Andrews i bore od namrštenosti odmah su se
izgladile pa se i nasmiješila. – Jean McKenzie mi je
rekla sve, ali nekako mi je isparilo iz glave. U
svakom slučaju, drago mi je da smo se upoznale.
Samo nam ostaje da se nadamo da si izdržljivija od
drugih cura.
– Čula sam da nisu baš dugo izdržale – krenula
sam odmah odlučno. Gospođa Andrews se
nasmijala i odmahnula glavom.
– Bogme nisu, ali ti mi ne izgledaš kao netko
koga je lako uplašiti.
Razmišljala sam o njezinim riječima dok sam
otkopčavala remenje na Petrinim kolicima, digla je
i smjestila u stolicu za bebe koju je Jack donio iz
stražnjeg dijela lokala. Je li ta žena rekla istinu?
Prije nekoliko dana rekla bih da jest. Ali sad, kad
sam se sjetila kako sam se ukočila i drhtala u
krevetu i slušala škrip... škrip... nečijih koraka
iznad svoje glave, nisam baš više u to bila toliko
sigurna.
– Jack – rekla sam napokon, nakon što smo
naručili pića i čekali da nam stignu.
– Znaš li ti što se nalazi točno iznad moje sobe?
– Iznad tvoje sobe? – Izgledao je iznenađeno. –
Ne, nisam znao da je tamo gore još jedan kat. Je li
to samo neka ostava ili baš pravi tavan?
– Ne znam. Nisam nikad bila gore. Ali u mojoj
sobi su neka zaključana vrata za koja
pretpostavljam da vode gore i... pa, kako da to
kažem... – Progutala sam, neodlučna kako da to
formuliram. – Mislila sam... Ma znaš, čula sam gore
neke čudne zvukove prije nekoliko noći.
– Štakori? – podigao je jednu obrvu kad me to
pitao, a ja sam slegnula ramenima jer mi je bilo
neugodno reći istinu.
 – Ne znam. Možda. A možda i ne. Zvučalo je... –
Opet sam progutala jer sam se pokušala suzdržati
da ne izgovorim riječ koja mi je bila na vrhu jezika
– kao čovjek. – Nešto veće.
– Oni rade nevjerojatnu buku po noći ili je
barem mogu napraviti. Imam ja negdje neki svežanj
ključeva – hoćeš da pokušamo to vidjeti danas
popodne?
– Hvala. – Nekako sam se osjetila bolje jer sam
s nekim podijelila svoj strah, ma kako oprezno.
Iako sam se pomalo osjećala i kao budala nakon
što su te riječi prešle preko mojih usta. Napokon, a
što bih mogla gore pronaći osim prašine i starog
namještaja? Ali ne bi to moglo škoditi jer možda
postoji i neko sasvim jednostavno objašnjenje –
otvoreni prozor, neka stara stolica koja se ljulja na
propuhu ili lampa koja se njiše na povjetarcu. – Baš
si ljubazan.
– Evo vam, izvolite – začuli smo iza sebe.
Okrenula sam se i vidjela gospođu Andrews kako
drži dvije kave, baš dva prava cappuccina koje je
napravio čovjek, a ne neka mašina u kutu. Odmah
sam svoju šalicu približila ustima i otpila dugi,
vrući gutljaj. Osjetila sam kako mi žari grlo i grije
me iznutra i po prvi put u nekoliko dana, osjetila
sam da mi se vraća samopouzdanje.
– Ovo je divno, hvala Vam – rekla sam gospođi
Andrews i ona se nasmiješila ugodno.
– Aye, baš mi je drago. Ne vjerujem da se
možemo mjeriti s onim snobovskim aparatom
gospodina i gospođe Elincourt tamo gore u
Heatherbraeu, ali trudimo se što bolje možemo.
– Nipošto – rekla sam i nasmijala se jer sam se
sjetila kakvo mi je olakšanje što opet imam posla
sa živim čovjekom. – Da
Vam pravo kažem, njihov aparat za kavu je za
mene malo previše kompliciran, uopće ne mogu
shvatiti kako se koristi.
– Iz onoga što mi govori Jean McKenzie, čini mi
se da je cjela kuća pomalo takva, jel’da? Rekla mi
je da čovjek vlastiti život stavlja na kušnju kad
samo pokuša upaliti svjetlo.
Nasmiješila sam se i brzinski bacila pogled na
Jacka, ali nisam ništa rekla.
– U svakom slučaju, to što su s tom kućom
napravili nipošto nije po mojem ukusu, ali barem
je lijepo od njih što su napokon preuzeli to imanje
– rekla je napokon gospođa Andrews. – Nema tu u
okolici puno ljudi koji bi ga uzeli jer znaju povijest
te kuće.
– Kakvu povijest? – Pogledala sam je u lice
iznenađeno, a ona je počela odmahivati rukom kao
da nekoga tjera od sebe.
–Joooj, nemoj ti mene slušati. Ja sam ti samo
ostarjela tračerica. Ali znaš, postoji nešto u vezi s
tom kućom. Odnijela je ona više od jednog djeteta.
Doktorova curica nipošto nije bila prva. A ne!
– Kako to mislite? – Otpila sam još jedan gutljaj
kave najviše da smirim neki neugodan osjećaj u
trbuhu koji mi se počeo javljati.
 – Ma prije, dok je još bila Kuća Struan – rekla je
gospođa Andrews. A onda je malo spustila glas. –
Ti Struanovi, oni su ti bili veoma stara, ugledna
obitelj. I ne baš... – Stisnula je usta kao da su loše
prošli u njezinoj procjeni. – Na kraju nisu baš bili
pri sebi, u glavi, znaš. Jedan od njih ubio je svoju
ženu i dijete, oboje ih je ugušio u kadi, a drugi se
vratio iz rata i onda se ubio vlastitom puškom.
Isuse! U sekundi mi se pred očima pojavila
luksuzno uređena i opremljena obiteljska
kupaonica u Kući Heatherbrae s onom golemom
kadom i marokanskim pločicama. Ta kada ne može
biti ista, ali sasvim je lako moguće da je to ta ista
prostorija.
–Ja sam samo čula nešto... o trovanju – rekla
sam s nelagodom i ona je kimnula.
– E da, to je taj doktor Grant. On je došao na
imanje pedesetih godina, nakon što ga je prodao
posljednji Struan i preselio se nekamo preko
granice. On je pak otrovao svoju curicu, ili se
barem tako priča. Neki će ti reći da se radilo o
nesreći, drugi...
No naglo se prekinula. Nova mušterija ušla je u
lokal sa zveketom zvona iznad vrata. Gospođa
Andrews popravila je svoju pregaču i okrenula se s
osmijehom.
– Ma gledaj ti kako sam se raspričala. To ti je
sve samo neko dokono brbljanje i praznovjerice.
Nemoj ti na to ni obraćati pažnju. Hej, Caroline,
zdravo. A što danas ujutro mogu tebi donijeti?
 Kad se maknula da posluži drugog gosta,
promatrala sam je kako odlazi i pitala se što je
točno mislila. Ali onda sam se proresla. Žena je u
pravu. Sve su to praznovjerice. Sve kuće iznad neke
dobi starosti prošle su kroz smrti i tragedije, a
činjenica da je jedno dijete umrlo u Heatherbraeu
ne znači baš ništa.
Ipak, Elliene riječi zazvonile su mi u glavi dok
sam čvrsto vezivala slinček ispod Petrine brade i iz
torbe izvlačila posudicu s krekerima od riže.
Bila je još jedna djevojčica.
.
Na imanje smo se vraćali dužim, zaobilaznim
putem vozeći se polako pokraj tamnih jezera i kroz
šume borova mjestimično obasjane suncem. Petra
je otraga zakunjala dok mi je Jack pokazivao
lokalne znamenitosti – ostatke srušenog dvorca,
napuštenu tvrđavu, viktorijansku stanicu koju je
poznati direktor željeznica Beeching u jednom
trenutku zatvorio. U daljim su se uzdizale visoke
planine. Probala sam pamtiti imena vrhova kako ih
je Jack nabrajao.
– Voliš li planinarenje? – pitao je dok smo čekali
na raskrižju s glavnom cestom da prođe kamion.
Shvatila sam da ustvari ne znam odgovor na to
pitanje.
– Pa... ne znam kako... nisam baš sigurna.
Nikad nisam planinarila. Ali valjda volim hodanje,
barem mi se čini. Zašto?
 – Pa... znaš... – Najednom je počeo oklijevati i
kad sam ga pogledala iskosa, vidjela sam mu
crvenilo na obrazima. – Ma mislio sam... znaš i
sama... kad se Sandra i Bili vrate i dobiješ natrag
svoje vikende za sebe, možda bismo mogli... Mogao
bih te povesti na planinarenje, na jedan od vrhova
lanca Munros. Ako ti se ta ideja uopće sviđa.
– Pa... sviđa mi se – rekla sam i sad je bio red
na meni da pocrvenim. –Jako mi se sviđa ideja.
Naravno, ako ti neće smetati što ću biti spora...
Vjerojatno bih trebala nabaviti gojzerice i slično.
– Trebat će ti jake, dobre cipele. Vodootporne.
Vrijeme se tamo u planini može naglo jako
promijeniti. Ali...
Mobitel mu je zazvonio tihim zvukom i pogledao
je u njega, a onda se namrštio i pružio mi mobitel.
– Oprosti, Rowan, ali to je poruka od Billa.
Možeš li mi molim te pročitati što kaže? Ne želim to
čitati dok vozim. On inače nikad ne šalje poruke,
samo ako je nešto hitno.
Pritisnula sam na poruku da se otvori, odmah
se pojavio samo jedan dio, samo ono što sam mogla
vidjeti da ne otključavam mobitel, ali to je bilo
dovoljno.
Jack, hitno mi je potreban isprintani projekt
Pemberton. Molim te, ostavi sve što si započeo i to mi
donesi... Više nisam mogla pročitati.
– U kurac – rekao je Jack i brzo pogledao u
retrovizor da vidi spava li Petra.
 – Oprosti, žao mi je što psujem, ali to znači da
mi odlazi moje slobodno poslijepodne i večer i dobar
dio sutrašnjeg dana. A imao sam planove.
Nisam ga pitala kakve planove. Samo sam
osjetila veliki nalet... pa ne baš osjećaja gubitka...
nije baš ni straha... nego samo nelagode kad sam
shvatila da će otići i da ću ostati potpuno sama s
djecom i to gotovo dvadeset i četiri sata, sve dok se
Jack ne odveze do njih, malo odmori i vrati natrag.
.

Jack je krenuo gotovo iste sekunde kad smo se

vratili. Iako sam sa zahvalnošću prihvatila njegovu
ponudu da pse povede sa sobom i riješi me barem
obaveze da i njih hranim i šećem uz sve ostalo,
kuća mi je najednom postala nekako sasvim
nepoznata i tako tiha kad su oni otišli.
Nahranila sam Petru i stavila je na spavanje i
onda neko vrijeme sjedila u toj golemoj kuhinji
nalik nekoj velikoj spilji. Kuckala sam prstima po
betonskom stolu i promatrala kroz one visoke
prozore kako se mijenja nebo. Doista nevjerojatan
pogled i na ovako lijep dan shvatila sam zašto su
Sandra i Bili kuću prepilili popola na taj način i
žrtvovali dio viktorijanske arhitekture za ovo
sveobuhvatno prostranstvo brežuljaka i makije.
Pa ipak, taj tipični, uredni, savršeno očuvan
prednji dio kuće sa četiri velika kvadratna prozora
i ulazom, kombiniran s tim stražnjim dijelom koji
kao da je iščupan i otvoren pa do kraja izlaže
unutrašnjost kuće, ostavlja čovjeka s nekim
čudnim osjećajem ranjivosti. Kao pacijent koji
izgleda sasvim dobro u svojoj odjeći koja ga
prekriva, a onda kad se podigne košulja najednom
ugledaš velike rane koje su ostale nezašivene i
krvare. Tu je i taj neki osjećaj podijeljene ličnosti,
kao da kuća silno želi pokazati da je jedno, a
Sandra i Bili je vuku nepopustljivo u drugom
pravcu i pri tome sijeku udove i izvode operaciju na
otvorenom srcu na tim dostojanstvenim starim
kostima koje žele pretvoriti u nešto potpuno drugo,
i to protiv njihove volje, u nešto što te kosti nikada
nisu ni trebale biti, nešto moderno i puno stila te
minimalistički ispolirano, a kosti su samo htjele
ostati solidne i samozatajne.
Duhovima se to neće svidjeti... Ponovno sam
začula onaj Maddien šuplji, tanak glasić i
automatski odmahnula glavom. Duhovi. Koliko je
to besmisleno. Samo obične bapske priče i
kojekakve brbljarije o tom tužnom starcu koji je tu
ostao živjeti nakon smrti svojeg djeteta.
Zapravo samo zato što nisam imala nikakvog
pametnijeg posla, otvorila sam Google na svom
telefonu i utipkala Kuća Heatherbrae, smrt djeteta,
otrovni vrt.

KUĆA STRUAN – (sad preimenovana u Kuća

Heatherbrae) u blizini Carn Bridgea u Škotskoj, još je jedan
kuriozitet za povjesničare perivoja i vrtova jer se tu nalazi
jedan od nekolicine preostalih otrovnih vrtova u Ujedinjenom
Kraljevstvu (drugi je poznati primjer u dvorcu Alnwick u
Northumberlandu). Vrt je originalno zasađen u pedesetim
godinama prošlog stoljeća, a napravio ga je analitički kemičar
Kenwick Grant. Smatra se da se tu mogu pronaći neke od
najrjeđih i najotrovnijih primjera lokalnog bilja, s naročitim
 fokusom na vrste koje rastu upravo u Škotskoj. Tužno je što je
vrt dospio u veoma zapušteno stanje nakon smrti Grantove
male kćeri Elspeth koja je umrla 1973. u dobi od 11 godina,
vjerojatno progutavši nesretnim slučajem neku od biljaka iz
vrta. Iako je svojedobno povremeno otvaran za istraživače i
publiku, dr. Grant je vrt potpuno zatvorio nakon smrti svoje
kćeri. Nakon njegove smrti 2009. imanje je prodano privatnom
kupcu. Nakon prodaje, Kuća Struan preimenovana je u Kuća
Heatherbrae i smatra se da je bila ekstenzivno mijenjana u
renovaciji. Ne zna se što je uopće ostalo od otrovnog vrta, ali
možemo se samo nadati da su trenutni vlasnici svjesni
povijesne i botaničke vrijednosti ovog komadića škotske
povijesti i održavaju nasljeđe dr. Granta s poštovanjem koje
ono zaslužuje.

Na toj stranici nije bilo fotografija pa sam se

vratila na Google i utipkala Dr. Kenwick Grant. To
je u biti neobično ime i pojavilo se samo nekoliko
rezultata pretrage, no većina fotografija koje su se
pojavile vjerojatno predstavljaju istog čovjeka. Prva
je crno-bijela fotografija muškarca otprilike
četrdesetih godina s uredno podšišanom kozjom
bradicom, s malim naočalama metalnih okvira koji
stoji ispred vrata od kovanog željeza koja vodi u
ograđeni vrt, kroz koju smo jučer u vrt ušle Maddie,
Ellie i ja. On se ne smije i jasno je da je jedan od
onih ljudi koji se i inače ne smiju lako, s prirodno
ozbiljnim izrazom lica čak i dok se odmara. No bilo
je ponosa u tome kako je stao i kako se drži.
Sljedeća fotografija doista predstavlja tužan
kontrast prvoj. Da se prepoznati da se radi o istoj
osobi, no ovoga puta dr. Grant je u pedesetima.
Izraz lica sasvim je promijenjen, neka izobličena
maska emocija koje mogu sadržavati tugu ili čak
strah ili bijes ili spoj svega toga. Čini se kao da trči
prema nepoznatom fotografu s ispruženom rukom,
ili da odgurne kameru ili da zaštiti svoje lice, nije
jasno što od toga. Ispod te kozje bradice usta su mu
se izobličila u grimasu režanja, toliko odurnu da
sam se trgnula kad sam je vidjela, iako je na malom
ekranu i nakon protoka desetljeća.
Posljednja fotografija je u boji i snimljena je kroz
rešetke ograde. Na njoj vidimo starca, nagnutog,
iskrivljenog, u izlizanim radnim hlačama s
tregerima i šeširom širokog oboda koji mu baca
sjenu na lice. Ekstremno je mršav, gotovo do
smrtne iznurenosti, naslanja se na štap, a naočale
su mu debele i zamagljene. Pa ipak, zagledao se
oštro u osobu koja ga fotografira, a mršava šaka
skupljena je u podignutu pesnicu kojom kao da
prijeti promatraču. Kliknula sam na fotku jer sam
željela dobiti neki podatak o kontekstu snimke, no
nije ga bilo. To je samo jedna sličica na stranici
Pinterest bez informacija gdje je pronađena. U
potpisu stoji samo, Dr. Kenwick Grant, 2002.
Kad sam zatvorila mobitel, osnovna emocija
koju sam osjećala bila je tuga, za dr. Granta, za
njegovu kćer, ali i za ovu kuću u kojoj se to sve
odigralo.
Nisam mogla sjediti mirno u tišini sa svojim
mislima pa sam se dignula, stavila baby monitor u
džep i dohvatila klupko špage iz ladice pored
štednjaka. Izašla sam iz kuće kroz ostavu i krenula
putem koji su mi dan prije pokazale djevojčice.
.
Jutarnje sunce sad se skrilo i već mi je bilo zima
kad sam stigla do staze napravljene od kaldrme
koja vodi u otrovni vrt. Bilo mi je čudno kad sam se
sjetila da je lipanj. Sad bih se dolje na jugu, u
Londonu, preznojavala u kratkim suknjama i
majicama bez rukava, psovala lošu klimu u Little
Nippersu. Ovdje gore, na pola puta do arktičkog
kruga, zažalila sam što nisam krenula u kaputu.
Baby monitor je bio tih u mom džepu kad sam stigla
do vrata vrta i gurnula ruku kroz rešetke da
pokušam dohvatiti sklopku, kao što je to napravila
Ellie.
To je ustvari teže nego što je ona to meni
prikazala. Ne radi se samo o činjenici da je rupa u
kovanom željezu gotovo preuska za moju ruku, već
je i kut nezgodan. Čak i kad sam uspjela progurati
ruku psujući jer mi je hrđa izgrebala članke na
rukama, nisam prstima mogla dohvatiti sklopku.
Promijenila sam poziciju kleknuvši na mokru
kaldrmu i osjetila kako me hladni kamen ošinuo
kroz tanke najlonke. No napokon sam uspjela
jednom jagodicom prsta doći do sklopke na bravi.
Pritiskala sam i pritiskala sve jače... dok se vrata
nisu otvorila uz metalni zvuk, a ja gotovo pala
glavom prema naprijed na istrošene opeke.
Sad mi je bilo teško vjerovati da sam jučer
pomislila da se radi o običnom vrtu. Sad kada znam
povijest ovog mjesta, znaci za opasnost su posvuda.
Debele crne bobice na lovoru, tanke iglice tise,
površine zubača koje su se same proširile, bokori
koprive, sve ono što sam jučer kad sam ušla u vrt
smatrala običnim korovom. Sad kad sam bolje
pogledala, vidjela sam zahrđalu metalnu oznaku
ukopanu duboko u zemlju, Urtica dioica. A tu su i
druge biljke koje nisam prepoznala, jedna s
bujnim, raskošnim cvjetovima boje ciklame, druga
koja me dotaknula po nozi pa sam osjetila kao da
su me ubole tanke, tanke iglice. Gredica nečega što
nalikuje na žalfiju, ali mora da je ipak nešto drugo.
A kad sam odgurnula vrata polusrušene šupe,
ugledala sam obilje kojekakvih gljiva i pečurki koje
su se i dalje nastavile žilavo razmnažati i širiti u
mraku.
Nisam mogla suspregnuti drhtanje dok sam
tiho povlačila vrata da ih zatvorim i osjećala kako
se vlažno drvo tare o opeku. Toliko tih otrova, a
neki izgledaju privlačno, drugi posve suprotno.
Neki su mi poznati, a neke, uvjerena sam, nisam
nikad prije vidjela. Neke biljke koje tu rastu bile su
tako lijepe da sam poželjela otrgnuti granu i staviti
je u krčag u kuhinji. Jedino što se nisam baš
usudila. Sad su mi se u tom okolišu čak i poznate
biljke činile zlokobnima. Znala sam da nisu tu
uzgojene zbog lijepih cvjetova i njihovih boja, nego
zato što su smrtonosne.
Zagrlila sam vlastito tijelo rukama dok sam
hodala, djelomično da se zaštitim od biljaka. No vrt
je toliko obrastao i bujan da je bilo nemoguće proći,
a da me neka biljka putem ne dotakne. Dodir nekog
lista osjetila bih kao bockanje po koži. Više nisam
mogla razabrati koje od biljaka su toksične na dodir
i je li to samo moja paranoja zbog koje me koža
počela svrbjeti i peći dok sam prolazila.
 Tek kada sam mislila izaći iz vrta, najednom
sam još nešto primijetila: velike vrtlarske škare za
obrezivanje naslonjene na ogradicu od opeke koja
odvaja jednu gredicu. Škare su nove i sjajne,
nimalo hrđave. Kad sam dignula glavu, shvatila
sam da je veliki grm iznad mene obrezan, ne
sasvim, taman toliko da se može proći po stazi.
Malo dalje uočila sam vrtlarski konop kojim je
pričvršćena neka penjačica.
Ustvari, što sam duže gledala, to sam postajala
svjesnija da vrt i nije tako zapušten kao što mi se
činilo. Netko se njime bavio, a to nisu Maddie i
Ellie. Niti jednom djetetu ne bi palo na pamet da
uredno odreže granu koja se previše nadvila nad
stazom. Dijete bi je samo otkinulo ili nekako
poguralo i zakačilo, kad bi uopće bilo dovoljno
visoko da je zamijeti.
Pa tko onda? Sandra ne. U to sam sigurna. Jean
McKenzie? Jack Grant?
Odjednom mi je njegovo ime čudno zazvonilo u
glavi. Jack... Grant.
Nije to rijetko prezime, pogotovo u ovom kraju,
ali ipak. Dr. Kenwick Grant. Je li moguće da je to
samo slučajnost?
Dok sam tako stajala i pitala se o čemu se radi,
baby monitor u džepu počeo je šuštati. Vratio me
iste sekunde u stvarnost, sjetila sam se zašto sam
zapravo došla ovamo.
Pokupila sam škare i pojurila prema izlazu.
Čvrsto sam ga povukla za sobom. Začuo se metalni
klik od kojeg je jato ptica odlepršalo prema nebu s
borova na obližnjoj uzvisini. Javila se i jeka tog
zvuka koji se odbijao o okolna brda, ali sad sam već
bila u takvoj žurbi da mi je bilo svejedno.
Izvadila sam konop iz džepa, odrezala dugačak
komad, stala na prste i počela ga motati i motati
oko samog vrha rešetki na vratima, visoko iznad
moje glave, na mjestu do kojeg niti jedno dijete ne
može dosegnuti. Vrtila sam ga oko vitica kovanog
željeza sjedne strane i stupa od opeke s druge, sve
dok nisam potrošila svu špagu i savršeno osigurala
ulaz u vrt. Konop sam zavezala u najobičniji čvor,
ali zategnuvši krajeve tako čvrsto da su mi pobijelili
vrhovi prstiju.
Bahy monitor u džepu ispustio je još jedan krik,
ovoga puta odlučniji, ali sada sam bila sigurna da
je ulaz onemogućen i da bez ljestava ni Maddie ni
Ellie više neće moći ući. Stavila sam škare u džep,
izvadila mobitel i preko aplikacije i zvučnika u sobi
javila sam se Petrici.
– Dolazim, Petra, evo me odmah, samo ti mene
dušo malo pričekaj, nema potrebe za plakanjem,
već stižem.
Do kuće sam trčala po stazi od opeke.
.

Nekoliko sljedećih sati potrošila sam na Petru, a

zatim i na to da shvatim kako se vozi Tesla da mogu
po djecu u školu. Jack je uzeo drugi auto
Elincourtovih, Land Rover, da se odveze i nađe s
Billom. Prije toga prošli smo ubrzani tečaj vožnje
Tesle, ali ne može se poreći da je taj auto drugačiji
i trebalo mi je nekoliko kilometara da se naviknem.
To je auto bez kvačila, bez brzina i čovjeku je čudno
kako odmah počne usporavati čim makne nogu s
gasa.
Obje djevojčice bile su umorne nakon cijelog
dana u školi. Dok smo se vozile kući, nisu ništa
pričale. I popodne i večer prošli su bez nemilih
događaja. Pojele su večeru, izmjenjivale se na
tabletu, a onda se odjenule u pidžame i otišle u
krevet, a nisu ni pisnule. Kad sam se popela u
osam sati da im ugasim svjetla i dobro ih ušuškam,
začula sam neki odrasli glas koji je dolazio iz
zvučnika.
U prvom trenutku pomislila sam da slušaju
neku audio priču, no onda sam začula Maddie kako
nešto odgovara. Njezin tanki glasić nisam mogla
dobro čuti kroz zatvorena vrata, no onda joj je
pojačani glas iz zvučnika rekao: „Ooo, dušo moja,
bravo, čestitam! Deset od deset! Jako sam na tebe
ponosna. A što ima novo kod tebe, Ellie, jesi li i ti
vježbala pravopis?“
Bila je to Sandra koja je nazvala djecu u sobu i
pričala s njima prije spavanja.
Na trenutak sam zastala i ostala ispred vrata s
rukom na kvaki. Slušala sam njihov razgovor.
Napola sam se nadala, a napola bojala da ću čuti i
nešto o sebi.
Umjesto toga čula sam Sandru kako im govori
da se udobno smjeste jer će im prigušiti svjetla.
Počela im je pjevati uspavanku.
Bilo je nečeg toliko toplog, punog ljubavi i
osobnog u tom jednostavnom činu, u tom
Sandrinom glasu koji malo drhturi u visokim
tonovima i malo brza nespretnim tekstom pjesme
da sam se osjetila kao netko tko ih prisluškuje.
Željela sam više od svega otvoriti vrata, ući unutra
na prstima, pomaziti Maddie i Ellie, poljubiti
njihova mala čela i reći im kako su sretnice jer
imaju mamu koja barem želi biti s njima, čak i kad
to ne može.
No znala sam da bih tako narušila iluziju da im
je mama doista prisutna pa sam se povukla. Ako
Sandra bude željela sa mnom razgovarati, sigurno
će me nazvati u kuhinju kad završi s curama.
Dok sam jela i malo pospremila, nervozno sam
čekala da začujem njezin glas preko zvučnika, no
nije se pojavio. Do devet navečer kuća je bila u
potpunoj tišini i ja sam sve pozaključala i otišla u
krevet. Osjećala sam se kao da hodam po jajima.
Kad sam oprala zube i ugasila svoja svjetla,
legla sam u krevet i osjetila da me od umora boli
svaki komadić tijela. Mobitel mi je i dalje bio u ruci
i umjesto da ga stavim na punjenje i odem odmah
spavati, shvatila sam da sam opet nesvjesno počela
guglati dr. Granta.
Dugo sam buljila u njegovu fotku sjetivši se
riječi gospođe Andrews u čajani. Nešto u tom
kontrastu između prve i posljednje fotografije bilo
je toliko šokantno i otkrivalo duge noći u boli i
agoniji. Možda čak upravo u ovoj sobi. Kako mu je
moralo biti živjeti u ovoj kući sve te godine, s tim
lokalnim pričama koje su kolale, sa sjećanjima na
kćer, toliko oštrim i bolnim?
 Vratila sam se na tražilicu i utipkala Elspeth
Grant smrt Carn Bridge. Čekala sam da mi se pojave
rezultati pretrage.
Nije bilo niti jedne fotografije ili je barem ja
nisam uspjela pronaći. Nije dobila ni naročit
nekrolog u novinama, samo je spomenuto u (sad
ugašenim) novinama Carn Bridge Observer da je
Elspeth Grant, voljena kći dr. Kenwicka Granta i
pokojne Ailse Grant preminula 21. listopada 1973.
u bolnici St. Vincent Cottage u dobi od 11 godina.
Još jedan kratki članak pojavio se nekoliko
tjedana kasnije, ovoga puta u novinama Inverness
Gazette. U njemu su navedeni nalazi obdukcije i
istrage o Elspethinoj smrti. Čini se da je umrla jer
je pojela Prunus laurocerasus ili bobice jedne vrste
lovora koje je netko slučajno skuhao u džem.
Bobice su navodno krivo zamijenjene za bazgu jer
ih je u šumu otišla brati neiskusna osoba.
Zaključeno je da ih je dijete samo nabralo i donijelo
kućnoj pomoćnici koja ih je naprosto sasula u
lonac i skuhala, a da ništa nije provjeravala. Dr.
Grant nije nikada jeo taj džem jer je i inače uvijek
doručkovao zobenu kašu i nije jeo slatko, kućna
pomoćnica nije živjela u kući nego dolazila svako
jutro, a svoje obroke jela je doma, u mjestu.
Elspethina dadilja dala je ostavku i otišla iz kuće
dva mjeseca prije nemilog događaja pa je na koncu
jedino mala Elspeth pojela taj otrov. Pozlilo joj je
gotovo odmah. Umrla je od sistemskog otkazivanja
velikog broja organa bez obzira na energične napore
da je spase.
 Presuda je glasila nesretan slučaj i nitko nije
optužen za njezinu smrt.
Dakle tako. Elspeth je jedina bila u opasnosti od
tog džema. Sad mi je i jasnije zašto su se odmah
pojavila govorkanja, no nije mi jasno zašto su se svi
usmjerili na dr. Granta, a ne na kućnu pomoćnicu.
Možda se naprosto radilo o tome da lokalno
stanovništvo štiti ženu iz tog kraja. Ali što je s
dadiljom? Otišla je „jedva dva mjeseca“ prije
događaja, ako je vjerovati novinaru koji je napisao
tekst. Uspio je to formulirati tako da zvuči i kao da
je dadilja nevina, ali istovremeno aludira i na drugu
mogućnost. No valjda nije imala nikakve veze s tim
događajem kada je nitko nije spomenuo u istrazi.
Njezin odlazak spomenut je zapravo samo u
kontekstu toga da Elspeth nitko nije nadgledao dok
je brala te bobice i zato je valjda, možemo
pretpostaviti, tako lako došlo do zabune i krive
identifikacije biljke.
No što sam više razmišljala o cijeloj toj priči, to
mi se više činilo nelogičnim da je Elspeth bobice
nabrala greškom. Ja sam bila dijete koje je
devedesetih živjelo u predgrađu, posve neupućena
u branje voćaka, no čak i ja znam koliko se lovor i
bazga razlikuju. Bi li kćer stručnjaka za biljne
otrove, sa zaključanim vrtom jasno posvećenim
smrtonosnom bilju, doista mogla napraviti takvu
grešku?
Dok sam ponovno čitala taj tekst, najednom
sam osjetila napad sućuti za dadilju, kariku koja
nedostaje u ovom pravnom slučaju. Nitko s njom
nije razgovarao i nije dala izjavu. Što se s njom
dogodilo nije navedeno. Ali uspjela je propustiti, i
to za samo nekoliko tjedana, neugodnu mogućnost
da bude uključena u pravu tragediju. Kakvu
budućnost ima dadilja kojoj je umrlo dijete
povjereno na brigu i čuvanje? Veoma sumornu,
nema sumnje.
.

Nisam sigurna kad sam konačno zaspala s

mobitelom još uvijek u ruci, ali znam da je bilo
veoma kasno kad me neki iznenadni zvuk naglo
trgnuo iz sna. Zvučalo je kao zvono na vratima,
ništa nalik onome što me prije budilo. Sjela sam u
krevetu, protrljala oči i shvatila da zvuk dolazi iz
mojeg telefona. Zagledala sam se u ekran. Bljeskala
je aplikacija Happy. Zvuk zvona na ulaznim
vratima, pisalo je na ekranu. Opet se začuo
prigušeni din-don koji je uspio poništiti sve moje
prethodne postavke Ne ometaj. Kad sam dodirnula
ikonicu, bljesnula je nova poruka. Otvoriti ulazna
vrata? Potvrdi/Poništi.
Brzo sam kliknula na Poništi i vrtila po aplikaciji
do ikone za kameru. Na ekranu su mi se pojavila
ulazna vrata, ali ulaz nije bio osvijetljen, a na
stepenicama s nadstrešnicom vidjela se samo
zrnata slika mraka. Je li se to vratio Jack? Je li
zaboravio ključeve? U svakom slučaju, nakon što
se zvono začulo po treći put, a ovoga puta zvono je
odzvanjalo i stepeništem kao što je dolazilo iz
zvučnika mojeg mobitela, shvatila sam da se
moram javiti prije nego što probudi djevojčice.
 Soba je bila neprirodno hladna i navukla sam
kućni ogrtač i počela tapkati do prizemlja, mekim
korakom po debelom tepihu. Snalazila sam se u
polumraku jer nisam željela paliti svjetlo i možda
tako probuditi djecu. Taj rizik sam morala
spriječiti.
U hodniku sam se nakratko borila s otiskom
palca na ekranu, a onda su se vrata otvorila i ispred
njih... nije bilo ničega!
Bilo je mračno. Land Rover nije bio na svom
parkirnom mjestu i niti jedno od svjetala osjetljivih
na pokret nije se upalilo oko kuće. Jedino se odmah
upalilo svjetlo iznad stepenica, čim sam prešla
preko praga, jer je detektiralo moju prisutnost.
Zaštitila sam oči od jakog bljeska lampe i pogledala
pažljivo po vrtu, a onda i niz cestu, prilaz kući.
Drhturila sam na hladnom noćnom zraku. Ničega
tu nije bilo. Nisu bila upaljena ni svjetla u
Jackovom stanu. Je li nešto slučajno pokrenulo
zvonjavu?
Zatvorila sam vrata i počela se polako penjati
prema svojoj sobi. Nisam stigla ni na pola puta kad
se opet začulo zvono.
Dovraga.
S uzdahom, čvršće sam pritegnula remen
ogrtača i vratila se u prizemlje. Ovaj put sam se baš
požurila.
Ali kad sam otvorila vrata, ponovno na njima
nije bilo nikoga.
Zalupila sam vratima i jače nego što sam željela
jer me umor iscrpio. Bila sam frustrirana i na
trenutak stala u mraku hodnika zaustavivši
disanje i osluškujući zvukove s gornjeg kata, možda
čak i sirenu Petrinog zavijanja. No ništa se nije
čulo.
Pa ipak, umjesto da odmah odem na najviši kat
u svoju sobu, ovaj put sam povirila u Petrinu sobu.
Spavala je mirno. Pogledala sam i u Maddienu i
Ellienu sobu. Pod blagim svjetlom njihovog noćnog
svjetla vidjela sam da obje čvrsto spavaju. Malko
znojna kosa rasula im se po jastucima, njihova
ustašca anđela bila su poluotvorena i jedva se čulo
njihovo gotovo neprimjetno hrkanje. Izgledale su mi
tako sitne i ranjive u snu, obje, da mi se srce
stisnulo kad sam se sjetila koliko sam ujutro bila
bijesna na Maddie. Rekla sam samoj sebi da ću
sutra biti bolja prema njoj, da ću se sjetiti koliko je
ona zapravo još mala i kako ju je moralo zbuniti što
je ostala sa ženom koju jedva poznaje. U svakom
slučaju, niti jedna niti druga nisu se igrale s
ulaznim zvonom. Polako sam zatvorila vrata iza
sebe i popela se do svoje sobe.
U njoj je još uvijek bilo veoma hladno i dok sam
zatvarala vrata, primijetila sam kako su se
napuhnuli zastori. Shvatila sam najednom i zašto.
Otvorenje prozor.
Namrštila sam se dok sam hodala prema
njemu.
Bio je otvoren, ali ne malo, već najviše što se
moglo otvoriti. Gotovo kao da se netko naginjao
kroz njega da popuši cigaretu, što je apsurdno, no
ta mi je misao došla nenadano.
 Nije ni čudo da je u sobi tako hladno. No barem
je to lako riješiti, sigurno lakše nego se boriti s
panelom s komandama. Zastori, vrata, svjetla,
ulazna vrata pa čak i aparat za kavu tu su toliko
tehnički napredni, no barem prozori su starinski,
viktorijanski, originalni i može ih se otvarati i
zatvarati ručno. Hvala Bogu.
Zatvorila sam prozor, zaključala ga i potrčala
natrag u svoje još uvijek toplo sklonište ispod
paperjastog popluna. Drhturila sam, ali ugodno,
dok sam se pokrivala i dobro ušuškala.
Baš sam počela tonuti u san kad sam začula...
Ovoga puta nije se radilo o zvonu na ulazu nego
jednom, usamljenom zvuku, škriiip.
Sjela sam u krevetu i mobitel privila na grudi.
Sranje. Sranje sranje sranje.
No zvuk se nije opet ponovio. Jesam li nešto
krivo čula?
Možda me prošlu noć nisu probudili koraci, već
nešto drugo? Škripanje neke grane na vjetru ili
dvoranske daske parketa koji se širi?
Nisam čula ništa osim kolanja vlastite krvi u
ušima i napokon sam ipak polako ponovno spustila
glavu na jastuk. Još sam uvijek grčevito držala
mobitel u ruci i zatvorila oči pred tamom.
No sva su mi čula bila u stanju visoke
pripravnosti i činilo mi se nemogućim da zaspim.
Više od četrdeset minuta samo sam ležala i osjećala
svoje bilo kako ubrzano kuca. U glavi mi se uzvitlao
košmar paranoje i divljih praznovjerica.
 A onda, upravo kao što sam se i bojala, a
istovremeno to i čekala, ponovno se začulo.
Škriiiip....
A onda, nakon najkraće stanke, škrip... škrip...
škrip...
Ovoga puta nema nikakve sumnje, to netko
korača gore-dolje.
Srce mi je skočilo u grlo takvom snagom da mi
je pozlilo, a puls mi se tako ubrzao da sam u
jednom trenutku pomislila daću se onesvijestiti. A
onda me preplavio bijes koji me potpuno obuzeo.
Iskočila sam iz kreveta i otrčala do zaključanih
vrata u uglu sobe. Kleknula sam na pod i virila kroz
ključanicu, a srce mi je lupalo u grudima poput
bubnja.
Osjećala sam se beskrajno ranjivom dok sam
tako klečala u spavaćici jednim okom širom
otvorenim i pritisnutim na crnu rupu. Odjednom
me obuzela mračna, bolesna fantazija da će mi
netko nešto gurnuti u oko kroz tu rupu. Možda
čačkalicu ili našiljenu olovku, i grubo mi probosti
rožnicu. Pala sam prema natrag, treptala i oko mi
je počelo suziti od prašnjavog propuha.
Ali tamo nije bilo ničega. Nije bilo čačkalice
kojom me netko želi oslijepiti. Ništa se nije moglo
vidjeti. Samo beskrajno crnilo i hladan, ustajali
propuh tavana punog prašine. Čak i da tu
stepenice zakreću prema gore, svjetlo na vrhu
tavana ipak bi se vidjelo, nešto svjetla bi se probilo
da poremeti potpuno crnilo gusto poput tinte. Ali
tu doista nema ničega. Čak ni malog tračka svjetla.
Ako je netko tamo gore, ma što on radio, to radi u
potpunom mraku.
Škrip... škrip... škrip... Čulo se opet, s
nepodnošljivom regularnošću. Potom opet stanka
pa škrip... škrip... škrip...
– Čujem te – kriknula sam naposljetku jer više
nisam mogla sjediti u tišini i osluškivati kad će. I
bojati se. Stavila sam usta na ključanicu, a glas mi
je podrhtavao u kombinaciji ljutnje i jeze. – Dobro
te čujem, koji kurac radiš gore, perverznjaku
jedan? Kako se samo usuđuješ? Sad ću zvati
policiju pa bi ti bilo bolje da se jebeno goniš odavde!
No koraci nisu ni posustali. Glas je odzvanjao
kao da urlam u prazno. Škrip... škrip... škrip... A
onda, kao i prije, kratka stanka pa opet koraci, ne
izgubivši niti sekundu svojeg regularnog ritma.
Škrip... škrip... škrip... A znala sam da neću zvati
policiju jer kako bih i mogla? Koji kurac da im
kažem? – Molim Vas, inspektore, s tavana čujemo
neku škripu?
Tu nema policijske stanice bliže od Invernessa,
a ne vjerujem da primaju ovakve pozive rutinski
usred noći. Mislila sam zvati 112 kao posljednje
pribježište, no čak i u stanju ovog jezivog straha,
bilo mi je poprilično jasno što bi mi rekao operater.
Histerična žena zove hitnu usred noći tvrdeći da se
kod nje čuju neki jezivi zvuci koji dolaze s tavana.
Daje barem Jack ovdje, da je barem bilo tko
ovdje osim mene i tri male djevojčice za čiju sam
zaštitu plaćena, a ne zato da ih još dodatno plašim.
 O Bože. To naprosto više nisam mogla izdržati i
najednom sam shvatila horor koji je otjerao one
prethodne četiri dadilje što dalje od ovog mjesta i
posla. Ležati ovako noć za noći, osluškivati, čekati,
buljiti u mrak kroz ključanicu zatvorenih vrata, tu
ključanicu koja vodi u crnilo koje prijeti...
Ne mogu baš ništa poduzeti. Mogu se prebaciti
spavati u dnevnu sobu, ali kad bi se ti zvuci i tamo
pojavili, pomislila bih da sam doista izgubila
pamet. Osim toga, ima nešto još jezivije u pomisli
da bi se ti zvukovi na tavanu mogli nastaviti dok ja,
nesvjesna, spavam u prizemnu. Ovdje sam barem
prisutna, promatram, slušam, a to što je tamo gore
barem ne može...
Progutala sam slinu u mraku, a usta su mi bila
sasvim suha.
Dlanovi su mi se znojili i nisam mogla dovršiti
misao do kraja.
Jedno mi je bilo jasno, noćas više neću ni oka
sklopiti.
Umjesto toga umotala sam se u poplun jako se
tresući, upalila sam svjetlo i sjela držeći čvrsto
mobitel u ruci i osluškujući uporne, ritmične
zvukove koračanja iznad sebe. Sjetila sam se dr.
Granta, starca koji je tu nekad prije živio, čovjeka
čijih su se tragova Sandra i Bili svom svojom
snagom pokušali riješiti. Bojali su i rušili,
obnavljali i mijenjali sve dok nije nestalo svakog
njegovog traga, osim onog jezivog otrovnog vrta iza
zaključanih vrata.
 Osim možda onog što noću hoda po tavanu, ma
što to bilo.
Ponovno sam začula riječi koje je Maddie
izgovorila onim svojim tankim, ali hladnim,
racionalnim glasom. Nakon nekog vremena prestao
je spavati. Samo je po čitave noći hodao gore-dolje
po kući. A onda je i poludio. Ljudi doista polude, to
valjda znaš, kad ih dovoljno dugo sprečavaš da ne
spavaju...
Jesam li i ja počela ludjeti? Možda se zapravo o
tome radi?
Isuse. Sve je ovo suludo. Ljudi ne polude zato
što se dvije noći nisu dobro naspavali. Počela sam
se ponašati pretjerano melodramatično.
Pa ipak, kad su se ti koraci iznad mene
nastavili, uporno, nepopustljivo i polako, osjetila
sam doista kako se u meni stvara panika i kako ne
uspijevam pomaknuti oči s onih zaključanih vrata
i zamišljam kako se otvaraju. I taj polagani korak
starih nogu koje koračaju po stepenicama iza tih
vrata, a onda se prema meni približava to upalo lice
s mrtvačkom glavom i prilazi mi u mraku s
ispruženom koščatom rukom.
Elspeth...
Taj zvuk nije dolazio odozgora, čula sam ga u
svojoj glavi. To je krik smrtnog hropca oca obuzetog
užasom zbog djeteta koje je izgubio. Elspeth...
Ali vrata se nisu otvarala. Nitko nije došao. Pa
ipak, iznad mene, satima, i dalje su se čuli ti koraci.
Škrip... škrip... škrip... To beskrajno koračanje
onoga tko si ne nalazi mira.
 Nastavila sam ležati na boku i promatrati
zatvorena vrata s mobitelom u ruci. Promatrala
sam i čekala sve dok se ispod prozora nasuprot
krevetu nije osvijetlio pod dolaskom zore. Tad sam
napokon ustala, ukočenih udova. Povraćalo mi se
od umora, no spustila sam se u toplu kuhinju da
si napravim najjaču kavu koju mogu podnijeti, da
se nekako suočim s danom pred sobom kad je
popijem.
 .

Prizemlje je bilo prazno i tako je i odzvanjalo.

Nekako jezovito tiho bez onog neprestanog
njuškanja i puhanja pasa. Bila sam iznenađena
kad sam shvatila da mi donekle nedostaju ti njihovi
zvukovi, ono gnjavljenje i moljakanje psećih
poslastica.
Dok sam prelazila hodnikom do kuhinje, počela
sam automatski podizati čitavu stazu kojekakvih
predmeta koje su djevojčice putem rasule. Bilo je
tu krejona po tepihu, jedan od ponija iz zbirke Moji
mali poniji ležao je napušten ispod šanka za
doručak. No, kao nekim čudom, nasred kuhinjskog
poda našao se ijedan usamljeni purpurni cvijet
kako tu vene. Sagnula sam se zbunjena i pitala se
odakle se tu stvorio. Radilo se o samo jednom
cvijetu koji je izgledao kao da je nekome ispao iz
buketa ili se otrgnuo s biljke lončanice, no tu u ovoj
prostoriji nema baš nikakvog cvijeća. Je li ga ubrala
jedna od djevojčica? A ako možda i je, kada?
Bilo mi je žao ostaviti cvijet da uvene pa sam
napunila šalicu od kave vodom i ugurala stabljiku
unutra. Stavila sam je na kuhinjski stol. Možda i
živne.
Tiho i polako ispijala sam drugu šalicu kave i
promatrala sunce kako se diže iznad brežuljaka
istočno od kuće. Najednom se začuo neki glas,
gotovo kao niotkud.
 – Rowan...
Glas se jedva čuo, bio je piskutav i drhtav, a
opet dovoljno glasan da je odjeknuo tihom
kuhinjom. Tako sam se iznenadila da sam se
trgnula i prolila vruću kavu po zapešću i rukavu
kućnog ogrtača.
– Sranje. – Počela sam se brisati i istovremeno
okretati oko sebe da vidim odakle dolazi taj glas.
Nije bilo nikoga, barem ne nekog vidljivog.
– Tko je to? – povikala sam i ovog puta začula
neko škripanje na stepenicama, zapravo samo
jedan škrip, jezovito nalik onima od prošle noći,
toliko da mi je srce stalo.
– Tko je to? – povikala sam ponovno, agresivnije
nego što sam htjela. Odmarširala sam ljutito u
hodnik.
Iznad mene je maleni lik oklijevao na vrhu
stepenica. Ellie. Lice joj je bilo zabrinuto, usnica joj
se tresla.
– Dušo moja... – Odmah sam osjetila grižnju
savjesti. – Zao mi je što sam vikala, preplašila si
me. Nisam htjela biti zločesta. Siđi ovamo.
– Ne smijem – rekla je. U rukama je držala svoju
dekicu i vratila svileni obrub među prstićima.
Donju usnicu je isturila, tresla joj se i bila je opasno
na rubu plača. Iznenada mi se učinila puno mlađa
od njezinih pet godina.
– Naravno da smiješ. Tko kaže da ne smiješ?
– Mama. Ne smijemo izaći iz svojih soba dok se
ne usprave zekine uši na satu.
 Ah. Sad sam se sjetila tog paragrafa u dosjeu o
tome kako se Ellie iznimno rano budi i Sandrinog
pravila o ušima na satu Sretnog zeke, koja se
usprave i zec jako otvori oči u šest ujutro. Pogledala
sam između stupova na kuhinjski sat i vidjela da je
na njemu točno pet i četrdeset sedam minuta.
Dobro, ne smijem se baš suprotstaviti tom
Sandrinom pravilu... ali obje smo već tu. Uostalom,
djelomično, osjetila sam i veliko olakšanje što je
napokon uz mene još jedno ljudsko biće.
Nekako kad je Ellie tu, duhovi prošle noći kao
da su se odlučili povući natrag među ostale
besmislice.
– Znaš... – počela sam polako, pokušavajući
manevrirati između potpore svojem poslodavcu i
sućuti prema malom djetetu koje lebdi iznad
provalije suza. – Sad kad si se već dignula, možda
se možemo praviti da se samo danas zeko digao
ranije.
– Ali što će mi reći mama?
–Ja joj to neću spominjati ako nećeš ni ti – rekla
sam i ugrizla se za usnicu. To je jedno od ključnih
pravila u brizi za tuđe dijete – nikad mu ne smiješ
reći da s tobom ima tajne koje isključuju roditelja.
To je put do raznih vrsta rizika i zabuna. Ali sad
kad sam to već izrekla, samo se mogu nadati da je
Ellie to shvatila kao neku nevažnu usputnu
opasku, a ne poziv na zavjeru protiv vlastite mame.
Nisam se mogla suzdržati, a da ne bacim pogled na
kameru u uglu. No valjda se Sandra nije ovako rano
ustala ako ne mora.
 – Samo ti dođi ovamo pa ćemo popiti vruću
čokoladu skupa, a kad se zeko probudi, vratit ćeš
se u svoju sobu i lijepo se tamo obući.
Dolje u kuhinji, Ellie je sjela na visoki barski
stolac i udarala petama po njegovim nogama dok
sam ja grijala mlijeko na indukcijskom štednjaku.
Napokon sam umiješala čokoladni prah. Dok je
Ellie to pila, ja sam se vratila svojoj sad već skoro
hladnoj kavi. Počele smo pričati o školi, o njezinoj
najboljoj prijateljici Carrie, o tome kako nam
nedostaju psi i na kraju sam se ipak odlučila
postaviti bolno pitanje, fale li joj njezini roditelji.
Lice joj se odmah malo zgrčilo.
– Možemo li opet danas navečer nazvati mamu?
– Naravno da možemo. Barem ćemo pokušati.
Znaš da je imala jako puno posla na putu.
Ellie je kimnula. A onda, dok je gledala kroz
prozor, odjednom je rekla – On je isto otišao, jel’da?
– Tko? – Malo sam se zbunila. Govori li ona o
svojem tati ili Jacku? Ili možda... možda o nekom
drugom?
– Tko je otišao?
Nije mi odgovorila, samo je nastavila nogom
lupati po stolcu. – Bolje mi je kad on ode. On ih
natjera da rade ono što ne žele. Ne znam zašto, no
te su me riječi naglo podsjetile na nešto o čemu
uopće nisam razmišljala od svoje prve noći u ovoj
kući. Sjetila sam se one zgužvane, nezavršene
Katyine poruke. Njezine riječi su mi počele zvečati
u glavi kao da mi ih netko panično govori na uho.
Pišem ti ovu poruku jer ti želim reći da te molim da
budeš–
Iznenada, to je i više nego prije, zvučalo kao
upozorenje.
– Tko, o kome govoriš, Ellie? – pitala sam opet,
ovoga puta još naglašenije.
Ali ona je moje pitanje pogrešno shvatila ili ga je
namjerno odlučila shvatiti pogrešno.
– O djevojčicama. – Glas joj je zvučao
racionalno. A onda je spustila šalicu s kakaom i
sišla sa stolca. – Mogu sada malo gledati televiziju?
– Ellie, čekaj – rekla sam i sama ustala. Srce mi
je sada snažno lupalo u grudima.
– O kome si govorila? Tko je otišao? Tko natjera
djevojčice da rade što ne žele?
Ali previše sam joj panično pristupila i kad sam
je pokušala uhvatiti za zapešće, trgnula se,
najednom prestrašena mojom snažnom reakcijom.
– Ništa. Ne sjećam se. Sve sam to izmislila.
Maddie mi je rekla da to kažem. Ali ionako nisam
ništa rekla. – Sve te isprike kotrljale su joj se iz
usta, jedna za drugom, svaka još bedastija od
prethodne. Izvukla je nekako ručicu iz moje šake.
Nisam znala što da kažem. Pomislila sam da bih
trebala otići za njom u dnevnu sobu kad se zvuk
crtica Peppa prolomio ovim dijelom kuće. Ali znala
sam da to nema smisla. Uplašila sam je i propustila
svoju šansu. Trebala sam je pitati usputno, kao da
je to nevažno. Sada se zatvorila na onaj način kako
se zatvore djeca kada iznenada shvate da su rekla
nešto čemu odrasli pripisuju veliko značenje koje
nisu mislila pridati svojim riječima. To je isti onaj
tip panike koji sam vidjela kada bi dijete izgovorilo
neku prostotu ne shvaćajući reakciju koju će
izazvati. Isprepadani, odmah pokušavaju pobjeći
korak unatrag od reakcije koju nisu očekivali, a
onda se potpuno zatvore i poriču da su to rekli. Ako
sada nasrnem na Ellie, zapravo ću si pucati u nogu
i spriječiti bilo kakvo buduće povjerenje između nas
dvije.
Djevojčice... on ih tjera da rade ono što ne žele...
Želudac mi se stisnuo. To je upravo jedna od
onih stvari na koje upozorava svaki priručnik za
ovaj posao, noćna mora za koju se nadaš da je
nikad nećeš doživjeti. Ali... radi li se doista o tome?
O kojim to djevojčicama Ellie govori? O sebi i
Maddie? Ili nekim drugim djevojčicama? A tko je
oni Bill? Jack? Ili netko drugi, možda učitelj ili...?
Neću dalje. Potisnula sam sliku onog jezivog lica
izobličenog tugom koje me gledalo s ekrana
mobitela. To je samo moja mašta. Budem li se
pojavila pred Sandrom s nečim takvim, moći će mi
se s pravom nasmijati u lice.
Mogu li uopće tako nešto reći Sandri? Ellie će
sigurno poricati da je ona to rekla, a možda je to
sve ništa? Ne mogu se primiti nečeg konkretnog za
što bih rekla: „Mene ovo jako brine.“
Još sam uvijek bila zagledana prema Ellie u
drugoj sobi, već na rubu živaca, kad sam skočila
kao oparena na novi zvuk u hodniku. Okrenula
sam se i vidjela da se otvaraju vrata. Na njima je
bila Jean McKenzie i svlačila kaput.
 – Gospođo McKenzie – rekla sam tiho. Bila je
veoma uredno odjevena u vunenu suknju i bijelu
pamučnu bluzu. Najednom sam postala svjesna da
sam ja krajnje neuredna i neodjevena, u kućnom
ogrtaču ispod kojeg nije bilo baš bog zna što.
– Rano ste se dignuli – bilo je jedino što mi je
rekla. Osjetila sam žalac neodobravanja. Možda
zbog te svoje neispavanosti ili još prisutne brige
zbog Ellienih riječi, najednom sam se jako uzrujala.
– Zašto Vi mene ne podnosite? – pitala sam
odlučno.
Okrenula se da me pogleda jer je upravo gurala
kaput u ormar u hodniku.
– Molim?
– Čuli ste Vi mene dobro. Vi ste protiv mene od
trenutka kad sam došla ovamo. Zašto?
– Gospođice, meni se čini da Vi sebi neke stvari
umišljate.
– Znate Vi dobro da to nije točno. Ako se radi o
onom događaju prvog dana mojega boravka, ja
nisam zaključala ta prokleta vrata i nisam djecu
ostavila vani na hladnoći. Zašto bih to napravila?
– Tko zna zašto je netko dobar, a netko nije –
odgovorila je Jean McKenzie kriptično i okrenula se
prema ostavi. Noja sam dotrčala do nje i zgrabila je
za ruku.
– Što, dovraga, znači to što ste sada rekli?
Otrgnula se iz moje ruke i iznenada, oči
usmjerene prema meni, zasjale su takvim sjajem da
mi se učinilo da u njima jasno mogu vidjeti mržnju.
 – Gospođice, bit ću Vam zahvalna što me više
nikad nećete tako zgrabiti. I što nećete psovati pred
malenima.
– Postavila sam Vam posve razumno pitanje –
uzvratila sam, ali samo me ignorirala i odjurila u
ostavu. Trljala sije pretjerano naglašeno mjesto na
kojem sam je primila kao da sam je opekla.
– I prestanite me zvati gospođice – viknula sam
za njom. – Nismo u prokletom Downton Abbeyju.
– Kako biste onda htjeli da Vas zovem? –
zarežala je preko ramena.
Okrenula sam se na peti spremna da odem
probuditi Maddie, ali njezine riječi zaustavile su me
na pola koraka. Okrenula sam se naglo i gledala u
njezina leđa koja mi nisu mogla ništa reći tako
nagnuta nad sudoperom u ostavi.
– Što... što se to rekli? – promucala sam.
Ništa mi nije odgovorila, samo je otvorila vodu
da jako istječe i zagluši moj glas.
.

– Doviđenja, cure – viknula sam dok sam ih

promatrala kako kroz velika školska vrata zamiču
prema svojim učionicama. Maddie nije ništa rekla,
samo je nastavila gurati naprijed, spuštene glave,
nezainteresirana za brbljanje ostalih djevojčica. Ali
Ellie je prekinula razgovor s malom crvenokosom
djevojčicom, dignula glavu i mahnula. Osmijeh joj
je bio drag, vedar i osjetila sam kako sam se i ja
njoj nesvjesno nasmiješila, a onda i Petri koja je
visila s mojeg bedra i gugutala. Sunce je sjalo, ptice
su pjevale i toplina prekrasnog lipanjskog dana
počela se probijati kroz lišće drveća.
Strahovi i fantazije prošle noći, sjećanje na ono
iskešeno lice uništeno tugom koje me gledalo s
ekrana mobitela, sve mi se to iznenada učinilo
sasvim suludim na dnevnom svjetlu ovakvog dana.
Upravo sam pokušavala zavezati Petru u auto-
stolici kad sam začula zvuk poruke mobitela.
Pogledala sam da vidim o čemu se radi i zapitala
seje li to sad baš tako važno. Dobila sam e-mail. Od
Sandre.
Sranje.
Počele su mi kroz glavu prolaziti paranoične
misli. Je li vidjela snimku kako sam skoro udarila
Maddie ili možda naišla na čitavu seriju ponuda da
djecu potkupim slatkišima? Ili se radi o nečem
drugom? Nečem što joj je rekla Jean McKenzie?
U trbuhu sam osjećala nemir kad sam otvarala
e-mail, ali naslov je zvučao radno. Novosti. Ma što
to značilo.

Draga Rowan,
oprosti što ti šaljem e-mail, ali usred sastanka sam
pa ne mogu sada razgovarati. Htjela sam ti samo
poslati obavijest što se kod nas zbiva. Sajam je prošao
fantastično, ali Bili je pozvan u Dubai da tamo obavi
neki krizni menadžment, što znači da ću ja morati
preuzeti projekt Kensington. To nije idealan razvoj
događaja jer znači da ću se morati zadržati na putu
nešto duže nego što sam se nadala, ali tu ne mogu ništa.
Vjerojatno ću biti doma do sljedećeg utorka (odnosno,
 za tjedan dana). Snalaziš li se ti dobro? Zvuči li ti ovo
izvedivo?
Što se djece tiče, Rhiannon danas završava škola.
Elisina mama ljubazno je pristala da ona pokupi obje
cure (oni žive u blizini Pitlochryja pa ionako moraju
proći pokraj nas). Tako da će Rhi biti na imanju negdje
iza 12 sati. Sve sam joj javila porukom da zna što se
događa i jedva čeka da te upozna.
Jack je jučer razgovarao s Billom i spomenuo mu da
se jako dobro slažeš s curama. Presretna sam što čujem
da sve ide kako treba. Molim te, svakako mi se javi ako
imaš nekih briga. Ja ću se nastojati javiti navečer, prije
nego što cure zaspu.
Lp,
Sandra

Zatvorila sam e-mail. Nisam mogla jasno

razabrati jesam li osjetila olakšanje ili nemir.
Sjedne strane, definitivno mi je odlanulo, a u tome
nije nevažno što je Jack očito rekao koju dobru riječ
o meni. Ali još jedan cijeli tjedan... Nisam bila ni
svjesna do koje mjere sam željno očekivala Sandrin
skori povratak u petak. U glavi sam križala dane
kao da se radi o zatvorskoj kazni.
A sada... još su četiri dana dodana mojem roku
odsluženja kazne. I to ne samo s malom djecom, tu
će sad biti i Rhiannon. Kako se zbog svega toga
osjećam?
Ideja da će još netko drugi biti sa mnom u kući
svakako me umiruje, to ne mogu poreći. Ima nešto
doista suludo u tom mojem sjećanju na odmjerene,
regularne korake, ali čak i sad, usred dana, osjetila
sam kako sam se sva naježila na samu pomisao
kako ležim i slušam to koračanje gore-dolje. Imat
ću barem još nekoga uz sebe u susjednoj sobi, pa
makar to bila neugodna, svadljiva
četrnaestogodišnjakinja. No i to će mi definitivno
pomoći.
Ali dok sam palila Teslu, odjednom mi se pred
očima pojavila sasvim suprotna slika od prethodne.
Ona žarko crvena škrabotina preko čitavih vrata
njezine sobe: ODJEBITE, NE PRILAZITE ILI ĆETE
UMRIJETI. Nešto tu nije kako treba. A to je blisko
onom Maddienom stravičnom, neizgovorenom
gnjevu.
Možda, ma što to bilo, uspijem nekako doći do
dna tog osjećaja s Rhiannon.
 .

Povratak iz škole u Heatherbrae potrajao je nešto

duže nego prethodnog dana jer je na cesti ispred
mene bio kombi. Pratila sam ga polako sve od Carn
Bridgea, nježno sam stiskala gas nadajući se da će
kamion skrenuti na neku pokrajnju cestu na
svakom raskrižju kojem smo prišli. No, potpuno
neobjašnjivo, činilo se da ide točno onamo gdje i mi,
čak i kad se cesta potpuno suzila i pretvorila u
seoski put. S olakšanjem sam shvatila da smo
gotovo ispred imanja Heatherbrae i upravo kad sam
htjela dati žmigavac da skrećem prema imanju,
žmigavac je dao i taj kombi. Ispriječio se ispred
mene i natjerao me da naglo pritisnem kočnice.
Dok sam čekala u Tesli koja je bešumno stajala
na cesti, otvorila su se vrata na kombiju i iz njega
je istrčala djevojčica s ruksakom na ramenu. Rekla
je nešto vozaču i otvorio se prtljažnik na kombiju.
Izvukla je iznutra ogromni kovčeg i nepaž1-ivo ga
bacila na šljunak. Zalupila je snažno vratima i stala
u stranu dok se vozač odmicao od nje. Upravo sam
htjela ispružiti glavu kroz prozor i pitati djevojku
tko je i što radi tu usred pustopoljine kad je iz
ruksaka izvukla mobitel i približila ga senzoru na
ulaznim vratima i ona su se otvorila.
Pa nije to valjda Rhiannon – ona se nije trebala
vratiti do popodneva. A onaj izudarani kombi doista
nije izgledao kao da pripada nečijoj mami. Je lije
dovezao netko tko tu radi? Ali zašto je onda van
vukla taj veliki kovčeg?
Pričekala sam još nekoliko minuta da se makne
sa samog ulaza i tek onda pritisnula gas. Tesla se
neopazice dovukla do djevojke koja se naglo
okrenula s iznenađenim izrazom na licu. No
umjesto da se makne s prolaza, ostala je gdje jest,
s rukama na bokovima i velikim kovčegom kod
nogu. Ponovno sam pritisnula kočnice i čula kako
su zacvilile gume na šljunku. Otvorila sam prozor.
– Mogu li ti nekako pomoći?
– To bih ja tebe trebala pitati – rekla je. Imala je
dugu plavu kosu i onu vrstu grlenog skupog
naglaska bez ikakve natruhe škotskog.
– Tko si ti, dovraga, i što radiš u autu mojih
roditelja?
Dakle, ipak je to Rhiannon.
– Drago mije, ti mora da si Rhiannon. Zao mije,
nisam te očekivala ovako rano, tek popodne, za koji
sat. Ja sam Rowan.
Djevojka me i dalje gledala bezizražajno kao da
me ne razumije. Brzo sam dodala, bojim se već s
nestrpljenjem. –Ja sam nova dadilja? Mislila sam
da te mama obavijestila.
Bilo je glupo da nastavljamo ovaj razgovor kroz
prozor automobila i zato sam stavila auto u ler i
izašla van. Pružila sam joj ruku.
– Drago mije. Zao mi je što te nisam očekivala
ovako rano, tvoja mama mi je rekla da nećeš stići
kući prije podneva.
 – Rowan? Pa ti si onda... – počela je djevojka, a
između obrva joj se pojavila jedna uzdužna bora. A
onda joj je nešto kliknulo i samo je odmahnula
glavom. Na usnama joj se našao osmijeh, ali
nipošto ugodan. – Ma nije važno.
– Što sam ja onda? – spustila sam ruku.
– Rekla sam da nije važno. I ubuduće ne obraćaj
pažnju na ono što ti kaže moja mama, nema ona
pojma ni o čemu. Ta ne kuži ništa. Ali to si možda
već i sama shvatila. – Odmjerila me od glave do pete
i rekla. – Onda, što se čeka?
– Molim?
– Pa pomogni mi oko kovčega.
Već me iritirala, svakim trenutkom sve više, ali
nisam htjela započeti s njom na krivu nogu pa sam
progutala bijes i odgurala kovčeg do Tesle. Bio je
teži i više nego što je izgledalo. Rhiannon nije
sačekala ni da ga utovarim, samo je sjela u auto na
stražnje sjedalo, pored Petre.
– A gdje si mi ti, derište malo? – rekla je, ali s
primjesom ljubavi u glasu koje primjetno nije bilo
dok je razgovarala sa mnom. A onda se opet meni
obratila dok sam sjedala na vozačevo mjesto. –
Idemo? Nećemo valjda sjediti ovdje cijeli dan i diviti
se pogledu.
Zaškrgutala sam zubima, progutala ponos i
stisnula gas tako snažno da se ispod guma
napravio vodoskok od šljunka. Počela sam voziti
prema Kući Heatherbrae.
.
Kad smo stigle, Rhiannon je odmah odjurila u
kuhinju i ostavila me da istovarim ne samo Petru
nego i njezin ogromni kovčeg. Kad sam napokon
ušla unutra vukući Petru sa sobom, vidjela sam da
se Rhiannon već smjestila za metalni šank za
doručak i jela golemi sendvič koji sije očito sama
napravila.
– Dakleeee – glas joj je zvučao nekako
rastegnuto. – Znači, ti si Rowan? Moram ti reći da
ne izgledaš onako kako sam očekivala. Nimalo.
Namrštila sam se. U njezinu glasu bilo je nečeg
zločestog. Zapitala sam se što je točno htjela reći.
– A što si ti očekivala?
– Ma... ne znam zapravo. Naprosto nekog...
drugačijeg. Ti mi nekako ne ličiš na Rowan. –
Nacerila se i odgrizla još jedan komad sendviča
prije nego što sam stigla bilo što reći. Dodala je
punih ustiju, nejasno. – Moraš staviti i majonezu
na popis stvari za frižider. E da, pa gdje su nestali
naši psi?
Trepnula sam. Mislila sam da bih ja trebala biti
ta koja postavlja pitanja. Ja bih trebala nju
rešetati. Zašto uvijek ja u ovoj kući završim na
krivom kraju u borbi za moć? No postavila mi je
posve razumno pitanje pa sam pokušala glas što
bolje kontrolirati dok sam odgovarala.
– Tvoj tata je pozvao Jacka da mu donese
projektnu dokumentaciju. Pse je poveo sa sobom,
činilo mu se da će uživati u putovanju.
To nipošto nije bilo ono što je Jack rekao, ali
zaista nisam htjela priznati ovoj uobraženoj
tinejdžerici da sam osjetila da neću moći
istovremeno voditi brigu o tri djeteta i dva
labradora.
– Kad se vraća?
–Jack? Ne znam. Pretpostavljam danas.
Rhiannon je kimnula. Žvakala je pažljivo kao da
razmišlja, a onda je naglo s punim ustima opet
progovorila. – Usput da ti kažem, danas je Elisin
rođendan i njezina mama me pozvala da dođem kod
nje prespavati. Je li to u redu?
Nešto u njezinom tonu jasno mi je pokazalo da
me pita samo formalno. No kimnula sam.
– Morat ću poslati poruku tvojoj mami i to s
njom provjeriti, ali što se mene tiče, to je u redu.
Gdje ona stanuje?
– U Pitlochryju. Otprilike sat vremena vožnje
odavde, no Elisin brat će me odbaciti.
Kimnula sam, izvukla svoj mobitel i poslala
kratku poruku Sandri. Rhiannon sretno stigla. Želi
večeras ostati na spavanju kod Elise.
Pretpostavljam da je to u redu, no htjela sam samo
provjeriti.
Začuo se ping poruke gotovo iste sekunde.
Nema problema. Zvat ću u šest sati. Pozdravi mi
Rhi. – Mama te pozdravlja i kaže da je to u redu –
izvijestila sam Rhiannon koja je zakolutala očima
kao da želi reći: Ma nemoj. – Kad će doći po tebe?
– Poslije ručka. – Rhiannon je spustila nego
preko stolca i gurnula prljavi tanjur prema meni. –
Kasnije.
 Promatrala sam je dok se uspinjala
stepenicama tim svojim dugim nogama u školskoj
uniformi. Brzo je prelazila elegantni zavoj
stepeništa i nestala iza ugla.
.

Nije sišla na ručak. To me nije osobito iznenadilo s

obzirom na sendvič koji je pojela prije dva sata, ali
budući da sam kuhala ručak za Petru i sebe,
pomislila sam da je ipak trebam barem pitati želi li
nam se pridružiti. Pokušala sam razgovarati s njom
preko kućnog intercoma, ali nisam se uspijevala
povezati. Umjesto toga odmah mi je stigla poruka
preko aplikacije. NISAM GLADNA. Uh. Nisam ni
znala da se preko aplikacije može i dopisivati.
OK, uzvratila sam. Dok sam pospremala
mobitel, najednom mi je nešto drugo palo na
pamet. Izvadila sam ga iz džepa i otvorila opet
aplikaciju Happy. Malo mi je bilo neugodno, ali
kliknula sam na meni na kojem je bio popis
nadzornih kamera koje mogu koristiti. Dok sam se
spuštala do slova R, rekla sam samoj sebi da neću
ni pogledati, ali ovako bi barem mogla saznati.... Ali
kad sam došla do Rhianonine sobe, kamera je bila
neaktivna, a slika siva. To sam zapravo primila s
olakšanjem. Bilo bi neizrecivo neprikladno kad bih
preko kamere mogla motriti djevojku od četrnaest
godina u njezinoj sobi.
Baš dok sam zadovoljnoj Petri davala jogurt i
spremno uzmicala njezinim prstićima dok mi je
pokušavala zgrabiti žličicu, začula sam korake na
stepenicama i pogledala u hodnik. Rhiannon je
stajala s malom torbom u jednoj ruci i mobitelom u
drugoj.
– Stigao je Elisin brat – rekla je naglo.
– Na vratima je? – Automatski sam pogledala na
mobitel zbunjena. – Nisam čula zvono.
– Daaj, pa na vratima je, na ulazu u imanje.
– Okej. – Nekako sam se oduprijela porivu da je
ugrizem sarkastičnom primjedbom.
– Pustit ću ga unutra.
Mobitel mi je bio na šanku, ali jedva da sam
stigla otvoriti aplikaciju s bezbrojnim vratima,
ogradama i garažama koje sam mogla otvoriti, kad
je Rhiannon već bila na vratima.
– Ne treba. – Pritisnula je palac na panel uz
vrata i ona su se sama otvorila. – Čeka me niže, uz
cestu.
– Čekaj. – Maknula sam jogurt izvan Petrinog
domašaja i pojurila brzo za Rhiannon. – Pričekaj
sekundu. Moraš mi dati broj Elisine mame.
– A... zašto? – odgovorila je Rhiannon s teškim
sarkazmom. Odmahnula sam glavom i odbila
dopustiti da me uvuče u svađu.
– Zato što imaš četrnaest godina, a ja tu ženu
nisam nikad vidjela i naprosto mi broj treba. Imaš
li ga ili ne? Ako nemaš, pitat ću tvoju mamu da mi
ga pošalje.
– Ma imam ga. – Opet je zakolutala očima, ali je
ipak izvukla mobitel i počela se okretati oko sebe
da nađe komad papira. Jedan od Maddienih crteža
ležao je na stepenicama pa ga je podigla i nažrvljala
broj na stražnjoj strani. – Evo ti. Jesi sad sretna?
–Jesam – iako to i nije baš istinito. Zalupila je
vrata iza sebe. Promatrala sam je kroz prozor kako
zamiče iza okuke na prilazu i potom pogledala na
papir. Broj je bio nažvrljan preko jednog ugla skupa
s imenom Cass. Otvorila sam poruke na mobitelu.
Dobar dan, Cass, ja sam Rowan, nova dadilja
kod Elincourtovih. Samo sam se željela zahvaliti što
ste pozvali Rhiannon. Ako bude bilo kakvih
problema, molim Vas da me nazovete ili pošaljete
poruku na ovaj broj. Možete li mi odmah reći kad
ćete je sutra vratiti kući? Puno Vam hvala. Rowan.
Odgovor je stigao tako brzo da me to umirilo.
Baš sam davala Petri zadnji ostatak jogurta.
Drago mi je što smo se „upoznale". Ma nama je
uvijek zadovoljstvo kad je Rhiannon kod nas.
Pretpostavljam da ćemo je vratiti sutra do ručka,
no prepustimo to trenutnom osjećaju. Cass.
Tek kad sam spuštala Maddien crtež natrag na
stepenicu, pogledala sam ga napokon pažljivije.
Podsjetio me na crtež koji sam pronašla onu prvu
noć u kući. Crtež kuće s blijedim malim licem koje
gleda van. Ali ovaj je crtež bio kudikamo mračniji i
jeziviji od prethodnog.
U sredini papira bila je grubo nacrtana figura
male djevojčice s rudlavom kosom i suknjicom koja
se širi u A. Izgledalo je kao da je zaključana u nekoj
zatvorskoj ćeliji. Ali kad sam malo bolje pogledala,
zaključila sam da je to vjerojatno otrovni vrt. Debele
crne rešetke vrata od kovanog željeza prelazile su
preko njezinog tijela, a ona se jednom rukom
grčevito držala za rešetku, a u drugoj je držala
nešto drugo, grančicu, pomislila sam, prekrivenu
zelenim lišćem i crvenim bobicama. Suze joj teku
niz lice, a usta su joj otvorena u očajnom plaču, a
po licu i haljini su joj crvene mrlje od krvi. Čitava
slika obrubljena je debelim crnim spiralnim
linijama. Kao da gledam s krive strane teleskopa u
neki tunel koji vodi u prošlost, u pravu noćnu
moru.
S druge strane, to je ipak samo crtež male
djevojčice koji se zapravo ne razlikuje puno od
nasilnih škrabotina koje sam viđala u vrtiću: oni
superheroji koji pištoljem ubijaju zle negativce ili
policajci koji se bore s pljačkašima. No s druge
strane... Ne znam točno. Ne mogu točno odrediti što
me to tako ubolo da sam ustuknula, ali na toj slici
bilo je nešto neopisivo zlo, tako hladno odbojno u
tom zadovoljstvu i trijumfu zbog jezovite teme koja
je odabrana. Ispustila sam papir iz prstiju kao da
me opekao.
Stajala sam na mjestu i ignorirala Petrine pozive
iza mene: „Dole, Peta ,oce dole. Peta dole. SAD!“
Buljila sam u taj crtež. Došlo mi je da ga zgužvam i
bacim, ali svjesna sam koji bih savjet
Ruth Ware dobila u vrtićima u kojima sam
radila. Stavi taj crtež u dosje. Upozori nekog
nadležnog za tu vrstu stvari. Diskutiraj s
roditeljima/starateljima o temama koje nazireš u
tom crtežu ako ti se čini potrebnim.
 Dobro, ovdje nemam nikoga nadležnog za te
stvari osim sebe. Ali da sam ja Sandra, sigurna sam
da bih voljela znati nešto o ovom crtežu. Nije mi
jasno otkuda Maddie te stvari koje je nacrtala, ali
to treba stati.
Osjećala sam se i više uznemirenom nego što
sam htjela priznati. Podigla sam crtež i stavila ga u
jednu od ladica u radnoj sobi. A onda sam se vratila
u kuhinju da malo operem Petri lice i stavim je na
spavanje.
 .

Nisam namjeravala zaspati u Petrinoj sobi, no

trgnula sam se naglo iz sna. Presvlaka fotelje od
cica ispod mojeg obraza bila je vlažna od sline iz
mojih usta, a srce mi je snažno tuklo iako nisam
mogla točno odrediti zbog čega. Petra je još uvijek
drijemala u svojem krevetiću, a ja sam se digla na
noge razmišljajući što se dogodilo, što me to tako
naglo probudilo.
Mora da sam zaspala dok sam čekala da Petra
zaspi. Jesam li prespavala odlazak u školu po cure?
Sranje. Ta me misao pogodila snažno kao udarac u
pleksus. Ne! Kad sam pogledala na mobitel, bilo je
samo pola dva.
A onda se opet javio zvuk koji me probudio iz
sna. Zvono na ulaznim vratima. Zvono na vratima
javio mi je zaslon mobitela u bljesku. I onda Otvoriti
ulazna vrata? Potvrdi/Poništi.
Pavlovljev refleks straha odmah me preplavio i
trenutak sam samo stajala paralizirana, napola u
strahu, napola iščekujući da opet počne škrip...
škrip... kao prošle noći. Ali nije, i napokon sam
prisilila samu sebe da se pomaknem. Spustila sam
noge na pod i dignula se, pričekala na tren da mi
se stabilizira krvni tlak i da mi srce prestane
bubnjati u ušima od panike.
Dok sam čekala, obrisala sam ugao usana i
pogledala samu sebe. Prošlo je samo nekoliko dana
otkad sam se tu pojavila u svojoj savršenoj verziji
idealne dadilje Rowan odjevene u suknju od tvida i
uredno zakopčanu vesticu. Sad sam daleko od
savršenstva. Na meni su zgužvane traperice, a
majica mi je puna mrlja od Petrinog doručka.
Pogledala sam malo bolje u osobu koja je prava ja,
kao da doista curim kroz rupe na toj mojoj lažnoj
fasadi i moje pravo ja me preuzima natrag.
Sad je prekasno da se presvučem. Umjesto toga,
ostavila sam Petru koja je mirno spavala u
krevetiću i spustila se po stepenicama u hodnik.
Pritisnula sam palcem panel i promatrala kako se
vrata tiho sama otvaraju.
Na trenutak mi se učinilo kao da se radi o
nastavku prošle noći: nije bilo nikoga ispred vrata.
Ali onda sam vidjela Land Rover parkiran na svom
mjestu, čula škripanje šljunka pod nogama i
nagnuvši se na stranu kuće, vidjela sam visoku,
snažnu figuru kako nestaje prema štali, a dva mu
psa jure uz same pete.
– Jack! – povikala sam glasom hrapavim od sna.
Pročistila sam grlo i probala ponovno. – Hej, Jack,
jesi to ti?
– Rowan. – Okrenuo se na zvuk mojeg glasa i
odmah krenuo preko dvorišta osmjehujući se
široko.
– Da, pozvonio sam ti, htio sam te pitati jesi li
za čaj. Ali pomislio sam da si sigurno nekamo
otišla.
– Ma ne... bila sam... – Zastala sam, nesigurna
što da mu kažem, a onda, kako je ionako gledao u
moje lice zgužvano od sna i neurednu odjeću,
zaključila sam da je možda najbolje da mu kažem
istinu. – Ma zapravo sam zaspala. Stavila sam
Petru spavati i valjda sam zakunjala. Ma... ma, opet
se noćas nisam naspavala.
– Što, cure su nešto izvodile?
– Ma ne, ne, ne to. Nego... – opet sam zastala, a
onda ubrzo prikupila hrabrost.
– Oni zvukovi o kojima sam ti govorila. S tavana.
Opet noćas nisam spavala jer me to probudilo.
Znaš, Jack, spominjao si one ključeve...
Kimao je glavom.
– Ma naravno, dašta, nema problema. Hoćeš da
sad probamo?
Zašto ne? Cure su u školi, Petra će spavati još
najmanje sat vremena. Ne znam hoće li biti boljeg
trenutka.
– Da, molim te.
– Moram ih potražiti, daj mi deset minuta i vratit
ću se natrag.
– Okej, rekla sam. Već mi je bilo bolje. Postoje
dobre šanse da za te zvukove postoji i neko
jednostavno objašnjenje koje ćemo uskoro otkriti. –
Pristavit ću čaj. Čekam te za deset minuta.
.

U ovom slučaju bio je brži i od obećanih deset

minuta. Vratio se s velikim svežnjem hrđavih
ključeva u jednoj i alatom u drugoj ruci. Na vrhu
alata stajalo je ulje za metal WD40. Psi su ga i dalje
slijepo slijedili u stopu i uzbuđeno dahtali. Shvatila
sam da se smiješim jer tako marljivo njuškaju po
kuhinji i zadržavaju se nad svakim ostatkom hrane
koji je ispao djeci. A onda su se legli u svoje krevete
u ostavi kao da ih je cijelo to putovanje izmorilo
preko svake mjere.
Čajnik je upravo počeo pištati i natočila sam
nam dvije velike šalice i pružila jednu Jacku.
Gurnuo je ključeve u stražnji džep, uzeo šalicu i
nasmiješio se.
– Upravo mi to treba. Želiš li da popijemo čaj tu
u kuhinji ili da ga ponesemo gore sa sobom?
– Kako Petra još uvijek mirno spava, mislim da
bi bilo pametno da krenemo prije nego što se
probudi.
– Meni to paše. Sjedio sam u autu čitavo jutro.
Radije bih pio čaj s nogu.
Sve smo ponijeli na kat. Pored Petrine sobe
prošli smo na prstima. No kad sam provirila, vidjela
sam da je na leđima poput boksača koji čeka
odbrojavanje, opuštena preko čitavog madraca kao
da ju je netko ispustio s velike visine.
Gore u mojoj sobi zastori su još uvijek bili
navučeni, krevet neuredan, a odjeća koju sam
nosila još je bila na podu, na mekanom tepihu boje
žita. Osjetila sam da su mi se obrazi zacrvenjeli.
Spustila sam šalicu i brzo pokupila gaćice i
grudnjak skinute prošlu noć skupa s bluzom. Brzo
sam to nagurala u košaru za prljavo rublje u
kupaonici. Tek sam tada otvorila zastore.
– Žao mije, nisam inače tako neuredna.
 To zapravo nije istina. U londonskom stanu
rublje mi je uglavnom stajalo nagurano u kut sobe,
a prala sam ga tek kad bih ostala bez posljednjih
gaćica iz ladice. Ali ovdje sam se barem trudila
održati privid savršene urednosti. Čini se da sam
počela posustajati.
Jack se ipak, čini se, nije zgrozio i već je
pokušavao otključati vrata u uglu sobe.
– Radi se o ovim vratima, zar ne?
– Tako je.
– I probala si sve ostale ključeve za ormare koje
si dobila?
– Da, sve koje sam našla.
– Dobro, idemo vidjeti je li možda jedan od ovih
ključeva pravi.
Obruč koji je držao u ruci imao je na sebi barem
dvadeset ili trideset ključeva različitih veličina, od
golemog crnog željeznog ključa za koji sam
pomislila da je sigurno bio originalni ključ željeznih
vrata na ulazu na imanje prije nego što je ugrađena
električna brava, pa sve do malih mjedenih
ključeva koji mi izgledaju da bi mogli biti od radnih
stolova ili sefova.
Jack je prvo isprobao jedan srednje veličine koji
je lako ušao u otvor na bravi, ali unutra je samo
klopotao, očito premalen za bravu. Potom jedan
malo veći koji je bio točne veličine, ali nije otvarao
bravu.
 Našpricao je malo ulja u bravu i isprobao
ponovno, ali i ovaj put ključ se samo malo
pokrenuo u bravi, ali je nije otključao.
– Hm... možda je brava zaglavljena, ali ne bih
želio riskirati ako se ne radi o pravom ključu,
mogao bih ga slomiti unutra. Isprobat ću još
nekoliko ključeva.
Promatrala sam ga dok je isprobavao možda još
četiri ili pet ključeva iste veličine, no ili nisu uopće
ulazili unutra, ili bi se zakočili na četvrtini
prijeđenog kruga. Napokon se činilo da je donio
odluku i vratio se na drugi ključ koji je isprobao.
– Ovo je jedini ključ na cijelom ovom svežnju
koji se barem malo može okrenuti u bravi pa ću ga
isprobati opet, ovaj put malo snažnije, a ako se
prelomi, a Bože moj, zvat ću bravara. Poželi mi
sreću.
– Sretno – rekla sam i on se počeo mučiti s
ključem.
Shvatila sam da sam se uznemirila očekujući da
će ključ puknuti kad sam vidjela da je upotrijebio
silu, prvo manju, a potom tako veliku da sam
vidjela da se poluga ključa nakrenula dok je gornji
dio okretao i okretao svom silinom.
– Stani! – viknula sam upravo kad je Jack
zadovoljno viknuo da mu je uspjelo i začulo se prvo
grebanje metala o metal, a zatim i klik. Ključ se
okrenuo u punom krugu.
– Eto ga! – Digao se, obrisao ulje s ruku i
okrenuo se prema meni glumeći neki lažni dvorski
naklon. – Hoćete li nam učiniti tu čast, milostiva?
 – Ne! – Kriknula sam i prije nego što sam
shvatila što radim, a onda se isforsirano nasmijala.
– Hoću reći... Nemam ništa protiv. Ali to ostavljam
tebi. I upozoravam te, ako bude štakora, počet ću
vrištati.
Slagala sam. Ne bojim seja štakora. Normalno,
malo je toga čega se bojim. A shvatila sam
najednom da sam se prepustila najgoroj vrsti
klišeja – žena koja se sakrila iza velikog snažnog
muškarca. Ali nije Jack tu ležao noćima i noćima i
slušao te spore, skrovite zvukove, škrip... škrip...
iznad svoje glave.
– Okej, ja ću se žrtvovati za tim – rekao je i malo
namignuo. A onda je pritisnuo kvaku i vrata su se
otvorila.
Ne znam što sam očekivala. Stepenište koje
nestaje u mraku. Hodnik pun paučine. Osjetila
sam da sam prestala disati kad je otvorio vrata i
počela škiljiti preko Jackova ramena.
Ma što ja očekivala, toga tu nije bilo. Bio je to
samo još jedan ormar. Veoma prašnjav i samo
grubo požbukan. Vidjele su se pukotine u žbuci.
Bio je puno manji i plići od onog u kojem držim
odjeću, ali ipak samo običan ormar. Tu je prazna
štanga za vješalice, malo nakrivljena, dvadesetak
centimetara niže postavljena od vrha ormara, kao
da samo čeka na svoje vješalice i odjeću.
– Ha – rekao je Jack. Bacio je ključeve na krevet.
Bio je zamišljen. – To je baš čudno.
– Čudno? Misliš, zašto bi netko trajno zaključao
sasvim dobar ormar koji se može upotrebljavati?
 – Da, vjerojatno i to, ali mislio sam prvenstveno
na propuh.
– Propuh? – Ponovila sam glupo poput jeke, a
on je kimnuo.
– Pogledaj na pod.
Pogledala sam za njegovim prstom. Preko
dasaka na podu ormara bilo je nanosa prašine na
mjestima gdje se neki propuh progurao kroz uske
procijepe. Gledala sam prašnjave i flekave pukotine
u žbuki. Kad sam pored njih stavila ruku, osjetila
sam hladan vjetrić i onaj isti vlažni miris koji sam
osjetila i kroz ključanicu dok sam noću buljila u
mrak.
– Hoćeš reći....
– Nešto se nalazi iza ovoga. Ali to je netko
zagradio daskama.
Prošao je pored mene i počeo pretraživati po
svom alatu. Iznenada, pomislila sam da ne želim da
ide dalje.
– Jack, mislim da ne bi trebalo... Sandra bi
mogla...
– Ma neće ona imati ništa protiv. Ja ću to opet
fino i uredno zagraditi daskama ako bude trebalo
pa će imati još jedan ormar u upotrebi umjesto
zaključanih vrata.
Izvadio je malu željeznu polugu. Otvorila sam
usta da još nešto kažem, nešto o tome da je to moja
soba, da će biti nered...
Ali bilo je prekasno. Začuo se zvuk lomljave i
veliki komad žbuke srušio se u sobu. Jack mu je
jedva umakao. Maknuo ga je pažljivo da izbjegne
zahrđale čavle koji su virili na rubovima i naslonio
ga na rub ormara. Začula sam njegov glas, sad je
već odjekivao kad je zadovoljno, dugo izdahnuo. –
Aaaa.
– Što aaa? – pitala sam zabrinuto i pokušala
proviriti iza njega, no njegova široka ramena
ispunila su čitav otvor i vidjela sam samo mrak.
– Pogledaj – rekao je i pomaknuo se unatrag. –
Sama se uvjeri da si bila u pravu.
Da, tu je upravo ono što sam zamišljala. Drvene
stepenice. Velike plahte paučine. Stepenište koje
zakrivljeno nestaje u mraku.
Osjetila sam da su mi se usta osušila i vrat mi
je zaškripao kad sam progutala.
– Imaš li veliku baterijsku lampu? – Na Jackovo
pitanje samo sam odmahnula glavom iznenada
nesposobna za govor. Slegao je ramenima.
– Nemam ni ja, morat ćemo se zadovoljiti onima
s mobitela. Pazi da ne staneš na ove čavle. –
Zakoračio je u mrak.
Na trenutak sam osjetila da sam se smrznula
dok sam ga gledala kako nestaje na tim uskim
stepenicama. Svjetlo njegovog mobitela postalo je
samo mali bljesak u mrklom mraku, a njegove
stope odzvanjale su... škrip... škrip...
Taj je zvuk bio toliko sličan onome prošle noći.
Pa ipak, bio je po nečemu i sasvim drugačiji.
Nekako... čvršći. Nekako realniji, brži, pomiješan sa
škripanjem žbuke i šute ispod cipela.
 –Jebemti – čula sam iznad sebe. A potom još i:
– Rowan, dođi odmah gore, ovo moraš vidjeti.
U grlu mi je bila knedla kao da ću se rasplakati,
iako sam znala da neću. Radilo se o čistom strahu
koji se tu naselio, utišao me, slomio me toliko da
nisam bila u stanju ni pitati Jacka što je gore
našao, što ja to moram odmah vidjeti.
Umjesto toga, samo sam upalila baterijsku
lampu na svojem mobitelu prstima koji su se tresli
i krenula za njim u mrak.
 .

Jack je stajao nasred tavana i gledao oko sebe

otvorenih usta.
Ugasio je mobitel jer je bilo dovoljno svjetla koje
je dopiralo odnekud. Tanki zrak sivog svjetla kojem
nisam odmah mogla naći izvor. Mora da je tu
negdje i neki prozor, ali nisam ga ni tražila
pogledom. Gledala sam zidove, namještaj, perje.
Bilo ga je posvuda.
Rasuto preko stolice za ljuljanje u uglu, u
prašnjavoj zipki punoj paučine, po staroj i klimavoj
kućici za lutke i po prašnjavim daskama na podu,
preko čitavog reda polurazbijenih porculanskih
lutaka postavljenih uz jedan zid. Perje, perje, ali ne
paperje iz nekog jastuka koji se raspao.
Perje je bilo tvrdo i čvrsto i crno – perje neke
vrane ili čak gavrana, pomislila sam. A osjećao se i
zadah smrti.
Ali to nije sve. Nije to čak ni ono najgore.
Najčudniji su bili zidovi, točnije, ono što je po
njima bilo ispisano.
Bili su svi išarani nekim dječjim rukopisom i
krejonima. Neka su slova bila mala, neka velike
žvrljotine, a bilo je i riječi. Trebalo mi je minutu ili
dvije da shvatim što tu piše jer su neka slova bila
loše oblikovana, a riječi nepravilno napisane. Ali
riječi točno ispred mene, one koje su mi buljile u
lice iznad malog kamina u sredini prostorije nisam
mogla promašiti. MI TEBE MRZIMO.
Upravo ono što mi je Maddie ispisala slovima od
tjestenine. I sad kada sam to vidjela tu, u ovoj
zaključanoj, daskama zatvorenoj prostoriji u koju
nikako nije mogla ući, to me pogodilo kao udarac u
želudac. Osjetila sam onu bolesnu jezu dok sam
dizala mobitel prema ostalim riječima.
Duhavi te nepodnosit.
Mrze baš the.
Želimo da se zgubaš.
Duhovi su bjesnji.
Oni tbe mrše.
Odlazi.
Onasu bjesni.
Mi temrzimo.
Mrzamo te.
ODLAZI.
Mi tebe mrzimo.
Posvuda, uvijek iznova, netko je ispisivao
malena i velika slova, od onih koja su bila
ugravirana s koncentriranom mržnjom u uglu do
vrata pa sve do golemih širokih slova ispisanih
nesigurnim rukopisom iznad kamina koje sam prve
ugledala kad sam ušla na tavan.
Mi tebe mrzimo. Već su mi te riječi bile dovoljne
dok su klizile niz tanjur u ostacima soka od
naranče. Ali ovdje, ispisane tom dementnom rukom
preko svakog pedlja žbuke izgledale su zlo. U glavi
sam opet začula Maddiene male jecaje u uhu kad
mi je nekako kroz njih šapnula – duhovima se to
neće svidjeti.
Sve je to suviše slično da bi se radilo o
slučajnosti. Ali istovremeno, sasvim je nemoguće.
Ova prostorija nije bila samo zaključana, prilaz joj
je bio zagrađen daskama i tu se moglo ući samo
kroz moju sobu. Ali nema sumnje da je netko tu
gore bio, a to nije mogla biti Maddie. Čula sam ono
nepopustljivo koračanje gore– dolje samo nekoliko
trenutaka nakon što sam gledala u Maddie kako
spava.
Maddie nije ovo ispisala. Ali sve mi je to
ponovila. Možda to znači... da je ona ponavljala ono
stoje njoj netko šaptao...?
– Rowan. – Glas mu je zvučao kao da je daleko i
kao da ga slabo čujem od zujanja u mojoj glavi. Uz
zujanje sam osjetila da me primio za ruku. –
Rowan. Rowan, jesi dobro? Izgledaš mi malo
čudno.
– Ma., ma dobro sam... – Jedva sam mu uspjela
odgovoriti. I menije moj glas zvučao čudno u ušima.
– U redu sam. Radi se samo o tome... Ma, zaboga,
pa tko je to sve ispisao?
– Valjda su se neka djeca zezala, zar ti to ne
izgleda tako? Ali barem smo našli objašnjenje za
one tvoje zvukove.
Pokazao je nogom prema nečemu u uglu. U uglu
je bila hrpa perja i kostiju koje je na okupu držala
samo prašina.
 – Jadno malo stvorenje, mora da je ušao kroz
prozor i nije znao kako van pa se tu muvao i sam
sebe izudarao na smrt, pokušavajući pobjeći.
Pokazao je prstom na suprotni zid, prema
minijaturnom prozoru, jedva većem od komada A4
papira. Bio je siv od prašine i napola otvoren.
Pustio je moju ruku, otišao do prozora i zalupio ga
da se zatvori do kraja.
– O... moj Bože. – Odjednom nisam mogla doći
do daha. Zvonjava u ušima još se pojačala. Je li to
možda neki napad panike? Tražila sam nešto za što
ću se primiti, ali kad su mi prsti dotakli hrskave
mrtve insekte, ispustila sam prigušeni jecaj.
– Slušaj – rekao je najednom Jack praktično,
kao da je upravo donio dobru odluku – idemo mi
odavde, moraš otići i nešto popiti. Ja ću se tu vratiti
nešto kasnije, barem ću počistiti ono od ptice.
Primio me za ruku, čvrsto, i poveo niz stepenice.
Osjećaj da je moja ruka u njegovoj velikoj i toploj,
neopisivo me smirio i na trenutak sam mu
dopustila da me vuče prema vratima i stepenicama,
natrag u kuću. Ali, najednom, nešto se u meni silno
pobunilo. Kakva god bila istina o ovom tavanu,
Jack nije moj vitez na bijelom konju. A ja nisam
neko ustrašeno dijete koje treba zaštititi od
stvarnosti i onoga što se skriva iza zaključanih
vrata.
Kad se Jack okrenuo iskosa da se provuče
pokraj hrpe potrganih stolaca i limenke sa
sasušenom bojom, iskoristila sam priliku da
povučem ruku.
 Djelomično me mučilo što sam nezahvalna.
Samo me pokušao utješiti i smiriti, to je sve. Ali
znala sam dobro, ako upadnem u tu ulogu, možda
se neću nikad od nje osloboditi, a naprosto ne
smijem dopustiti Jacku da me vidi kao još jednu
histeričnu, praznovjernu ženu, koja hiperventilira
nad hrpom perja i dječjih žvrljotina.
I tako sam se natjerala, kad je Jack nestao
spuštajući se niz stepenice, da stanem, osvrnem se
prema tavanu i posljednji put dobro pogledam tu
prostoriju obavijenu prašinom, punu polomljenih
lutaka i igračaka, polomljenog namještaja i
naplavina jednog izgubljenog djetinjstva.
– Rowan? – začula sam Jackov glas s dna
stepenica kako prazno zveči u tom hodniku. – Gdje
si, dolaziš?
– Da. – Glas mi je bio slomljen pa sam se
zakašljala. Osjetila sam kako mi se pluća stišću. –
Dolazim!
Požurila sam se za njim najednom ispunjena
jezom, osjetila sam strah da bi se vrata mogla
zatvoriti, a ja ostati zatočena tu, u prašini, s tim
lutkama i zadahom smrti. No mora da sam nogom
o nešto zapela. Kad sam stigla do stepenica, iza
sebe sam začula kako se uz buku i lomljavu počela
rušiti sva ta nakupina starudija, a pomaknuo se i
čitav onaj red lutaka i počeo se rušiti. Porculanski
udovi su se lomili jedan o drugi sa zlokobnim
zveketom, a prašina se digla u zrak iz njihovih
moljcima izjedenih i kao papir prozirnih haljinica.
 – Dovraga – izustila sam dok sam užasnuto
promatrala tu lavinu koja je počela jenjavati.
Napokon, sve je utihnulo, ali jedna odrubljena
porculanska glava počela se sama polako kotrljati
prema sredini prostorije. Jasno mi je da se kotrljala
onako kako su bile udubljene istrošene daske na
podu, ali na trenutak sam u svojem priviđenju
vidjela glavu koja me slijedi i jurit će me niz
stepenice s tim osmijehom anđela i praznim očima.
Ta grozna misao, ta iluzija, a onda nekoliko
sekundi kasnije, glava se naglo zaustavila pogleda
uperenog u vrata. Jedno oko joj je bilo izbijeno, a
preko jednog ružičastog obraza bila je pukotina
koja je onom njezinom osmijehu pridala podrugljiv
izraz.
Mi tebe mrzimo, najednom sam začula iz nekog
zakutka svoje glave, kao da mi je to netko šapnuo
u uho.
A onda sam opet začula Jackov glas kako me
zove s dna stepeništa. Brzo sam se okrenula i
slijedila ga niz drvene stepenice.
Kad sam zakoračila natrag u toplinu i svjetlost
ostatka kuće, osjetila sam kao da sam se vratila s
onoga svijeta, ili kao da sam na povratku iz
naročito mračne Narnije iz noćne more. Jack je stao
sa strane da mogu izaći, a potom je za nama
zatvorio vrata i ponovno ih zaključao. Ključ se
pobunio škripeći. Potom smo oboje krenuli prema
svijetloj, ugodnoj kuhinji.
.
Shvatila sam da mi se ruke tresu dok sam ispirala
šalice od čaja i ponovno pristavila čajnik. Napokon,
nakon što me nekoliko puta promatrao, Jack se
ustao i došao do mene.
– Sjedni i pusti me da jednom za promjenu ja
tebi napravim čaj. Ili bi ti ipak više pasalo nešto
malčicu jače? Možda mali štamprl?
– Misliš na whiskey – pitala sam pomalo
iznenađeno, a on se nasmiješio i kimnuo.
Nesigurno sam se nasmijala još drhteći. – Dovraga,
Jack, kako to misliš, jedva da je vrijeme ručka.
– Ma dobro onda, samo čaj. Ali ti samo tu sjedi
dok gaja ne napravim. Neprestano si na nogama i
trčiš za tom djecom. Jednom za promjenu ti ostani
sjediti.
No tvrdoglavo sam odmahnula glavom. Neću
biti takva žena. Neću biti jedna od one četiri druge
dadilje...
– Ne, čaj ću ja napraviti. Ali bilo bi sjajno kad bi
mogao... – zastala sam razmišljajući koji bi mu
posao mogla povjeriti da omekšam odbijanje
njegove pomoći. – Ti nam pronađi neke keksiće.
Sjetila sam se kako sam Maddie i Ellie dala
lincere nakon onog šoka sa zvučnicima koji su
poludjeli usred noći. Šećer je dobar za šok, sjetila
sam se kako sam rekla kao da sam ja preplašeno
dijete koje se može utješiti i ponovno razveseliti
nekim slatkišem koji mi je normalno zabranjen.
Nisam ti ja inače takva, došlo mi je da mu
kažem. A to i jest istina. Nisam nimalo
praznovjerna, nisam neurotična, nisam od onih
ljudi koji u svemu vide znakove i predskazanja i
moraju se prekrižiti kad vide crnu mačku u petak,
trinaestog. To doista nisam ja..
No već se tri noći nisam naspavala ili nisam
uopće spavala i bez obzira što ja sebi govorila,
činjenica je da sam čula one zvukove, jasno i
glasno. I te zvukove nije radila ptica, bez obzira što
Jack mislio. Bezumno, panično udaranje
zarobljene ptice bilo bi samo po sebi dovoljno
stravično, ali ne da se to usporediti s onim
odmjerenim, sporim škrip... škrip... To me držalo
budnom svake noći, dan za danom. Osim toga, taje
ptica – odavno mrtva. Nema šanse da je ona mogla
proizvoditi neke zvukove prošlu noć ili bilo koju
drugu noć u zadnje vrijeme. Ako ćemo suditi po
smradu i stanju raspadanja, vjerojatno je bila
zatočena prije nekoliko tjedana.
Smrad...
Ne mogu ga se riješiti. Tako težak, gušio me u
nosnicama još uvijek. Dok sam nosila ča do kauča,
osjetila sam da je još uvijek tu iako sam oprala
ruke. Primio se za moju odjeću, kosu. Pogledala
sam prema dolje i ugledala široku sivu prugu na
rukavu moje majice.
Sunce je zašlo i bez obzira na podno grijanje,
kuhinja nije bila naročito topla, ali skinula sam
gornju majicu i stavila sa strane. Činilo mi se da
bih se radije smrznula nego je opet navukla na
sebe.
Evo ga – rekao je Jack i sjeo pokraj mene. Federi
na kauču malo su zaškripali. Pružio mi je bogati
čajni kolačić. Automatski sam ga umočila u čaj i
tek onda odgrizla komadić. Zadrhtala sam, nisam
si mogla pomoći.
Hladno ti je?
Malo. Ma, zapravo ne. Hoću reći, tu mi je
džemper, samo ne bih... ne mogu...
Progutala sam, zato što sam se osjećala kao
budala, i pokazala glavom na prašinu s tavana koju
sam primijetila na rukavu. – Ne mogu nikako miris
tog jezivog mjesta izbaciti iz glave. Pomislila sam da
se upio u džemper.
Shvaćam – odgovorio je tiho i odmah te kao da
mi čita misli, skinuo svoju jaknu po kojoj se
uhvatila paučina i stavio je na pod. Ostao je samo
u tankoj majici s kratkim rukavima. No dok sam
bila sva promrzla, njegove ruke bile su tople i mogla
sam jasno osjetiti toplinu njegova tijela tu pokraj
sebe, na kauču. Nismo se baš dodirivali, ali bili smo
suviše blizu, nagurani na dvosjedu.
– Sva si se naježila – rekao je, a onda je polako,
kao da mi je želio dati vremena da se odmaknem,
ispružio ruku i počeo mi trljati nadlakticu. Ponovno
sam zadrhtala. Ovoga puta to nije bilo od zime i u
dugom trenutku tišine poželjela sam zatvoriti oči i
nasloniti se na njega.
–Jack – rekla sam baš kad je on pročistio grlo,
a iz baby monitora se začulo krčanje i jecaj.
Petra.
– Moram do nje. – Ustala sam, spustila čaj na
šank. Malo mi se zavrtilo pa sam zateturala.
Prebrzo sam se ustala.
 – Hej, jesi dobro? – pitao je Jack i ustao se.
Primio me za ruku kao da me želio smiriti.
– Ma dobro sam. – Rekla sam mu istinu,
vrtoglavica mi je prošla. – Nije to ništa. Ponekad mi
se jako spusti tlak. Ma to je od... nisam uopće oka
sklopila prošle noći.
Hm, to sam mu već rekla. Pomislit će da se
raspadam, a na popis mojih različitih nedostataka
dodat će i amneziju. Bolja sam od toga. Snažnija.
Moram biti.
Očajnički sam poželjela cigaretu, ali u
životopisu koji sam predala Sandri pisalo je
„nepušačica“. Ne mogu još riskirati da i ta priča
krene ukrivo. Moglo bi se baš sve najednom
raspasti.
Shvatila sam da sam automatski pogledala
prema uvijek prisutnom oku u obliku jajeta koje me
ne prestaje pratiti iz kuta prostorije.
–Jack, što misliš, što ćemo reći Sandri? – Kad
sam ga to pitala, baby monitor opet je oživio. Ovoga
puta bio je to odlučniji plač koji sam čula i iz
zvučnika i u hodniku. – Pričekaj me malo – rekla
sam i brzo potrčala uz stepenice.
.

Desetak minuta kasnije opet sam bila sam u

prizemlju. Petru sam presvukla, no bila je malo
cmizdrava i treptava. Izgledala je jednako tako
raščupana i zbunjena od sna kao i ja. Dok smo
ulazile u kuhinju, gledala je u Jacka kao da je ljuta
na njega. S malim ručicama primila se za moju
majicu kao neki tobolčar, ali kad ju je poškakljao
ispod brade, nevoljko se nasmijala, a potom i za
pravo jer je napravio smiješnu grimasu. Smijala se
i okretala glavu od njega na onaj smiješni dječji
način kad znaju da ih netko namjerno zabavlja i
dopuštaju da ih se šarmira iako to ne žele.
Dopustila je da je stavim u njezinu stolicu za
hranjenje s komadima klementine na
poslužavniku. Okrenula sam se prema Jacku.
– Kao što sam rekla, tu su Sandra i Bili. Moramo
im reći za tavan, je li tako? Ili ti misliš da oni već
znaju za njega?
– Nisam siguran – rekao je Jack zamišljeno.
Počešao se po bradi. Prsti su mu grebali preko
tamne, kestenjaste jednodnevne brade.
– Oni su perfekcionisti, na neki svoj način, a ono
kako je onaj ormar bio zagrađen daskama iznutra
nimalo me ne podsjeća na to kako oni inače rade.
A ne mogu ni zamisliti da bi ostavili sva ona sranja
tamo gore. Petrice, oprosti mi, malo sam zabrazdio
– ispričao se Petri formalno sa zaigranim naklonom.
– Sve ono smeće, to sam htio reći. Mislio sam da su
oni ovu kuću temeljito očistili kad su se ovamo
doselili. Ja sam tu počeo raditi nekoliko godina
nakon što su je kupili pa nisam pratio renoviranje
kuće, ali Bili bi mogao dosaditi i mrtvacu kada
dobije izliku da priča o svom poslu. Ne mogu ni
zamisliti da bi oni samo prešli preko nečeg što na
ono liči. Ne, moja pretpostavka, najbolja koju
imam: oni nisu ni otvarali onaj ormar i ne znaju
ništa o tom tavanu. Ključ je bio jako problematičan,
vjerojatno su mislili da ni nemaju pravi. Ja sam to
otvorio na silu samo zato što sam tvrdoglavi gad.
– Ali... onaj otrovni vrt – rekla sam sporo. –
Njega su samo ignorirali, zar ne?
– Otrovni vrt? – Pogledao me iznenađeno. –
Otkud ti to? Kako si za njega saznala?
– Cure su me odvele – odgovorila sam kratko. –
Nisam znala što je to kad sam tamo bila. Ali želim
reći, to je sasvim isto, moraš se složiti. Samo su
zaključali vrata i zaboravili da je tamo?
– Pa – počeo je Jack polako – mislim da nisi u
pravu, ono je ipak nešto drugo. Nisu se oni baš
nikada tako temeljito pozabavili svojim zemljištem.
Osim toga, nema tamo gore ničega što bi moglo
nekome naškoditi.
– A one žvrljotine po zidovima?
– E pa to je malo čudno, to ti priznajem. – Otpio
je dugi gutljaj čaja i namrštio se.
– To je ipak izgledalo kao da je to radilo neko
dijete, što ti misliš? A Jean tvrdi da najmanje
četrdeset godina u kući nije bilo niti jednog djeteta
prije nego što su se Elincourtovi uselili.
– Da, izgleda kao da je dijete to pisalo. – Pala mi
je na pamet prvo Maddie, potom Elspeth, a onda i
ono koračanje nekog teškog muškarca svake noći.
Nisu to bili koraci djeteta. – Možda... ne znam,
možda se netko samo pravio da je dijete – dodala
sam obazrivo, a on je samo kimnuo.
– Mogli bi biti i neki huligani, barem mi se čini,
koji su pokušah isprepadati i istjerati vlasnike.
Istina je da je kuća jako dugo bila prazna. Ali opet...
ne, to ipak nema smisla. Ne mogu zamisliti da bi
neki huligani daskama zagradili prolaz iza sebe.
Ipak mora da su to napravili prethodni vlasnici.
– Dr. Grant... – zastala sam razmišljajući kako
da oblikujem pitanje koje mi je neprestano na
pameti otkad sam pročitala onaj članak u
novinama. – Jesi ti... hoću reći, jeste li vi...?
– U rodu? – pitao je Jack. Nasmijao se i
odmahnuo glavom. – Bože, nikako. Grantova ovdje
ima koliko želiš. Vjerojatno smo svi nekad bili dio
istog klana, ali danas nema nikakvih veza između
naših obitelji. Nikad za njega nisam ni čuo dok
nisam počeo ovdje raditi. Jadnik, ubio je svoju
kćerku, to je ta priča?
– Ne znam. – Pogledala sam Petru i zagledala se
u onaj istinski ranjiv krug na njezinoj lubanji ispod
meke košiće. – Ne znam točno što joj se dogodilo.
Prema istrazi, pojela je neke otrovne bobice.
– Čuo sam da joj je on dao nešto povezano s
eksperimentom koji je provodio. To će ti barem
ispričati svak u Carn Bridgeu ako se počneš
raspitivati.
– Isuse – odmahnula sam glavom. Ni sama ne
znam jesam li htjela sve to negirati ili mi je bilo
odurno. Nešto u načinu kako je to Jack spomenuo
tim svojim veselim, razumnim glasom bilo mi je
neizrecivo strašno. Ne znam ni sama što me više
pogodilo, ideja da je dr. Grant sam ubio svoje dijete
i izbjegao kaznu ili činjenica da su ga lokalni tračevi
proglasili ubojicom bez nekog konkretnog dokaza.
 Činilo mi se nepojmljivim da bi netko otrovao
vlastito dijete, a to mi se uopće ne poklapa s onim
divljim licem izmijenjenim tugom i očajem.
Iznenada, osjetila sam duboku potrebu da ga
branim.
U članku koji sam čitala pisalo je da je Elspeth
slučajno nabrala bobice lovora jer je mislila da je to
bazga ili tako nešto, a kuharica ih je skuhala u
džem jer nije shvatila o čemu se radi. Ne shvaćam
kako bi to moglo biti bilo što drugo osim nesretnog
slučaja.
Ljudi iz ovog kraja pokušali bi ti objasniti da je
bio... – Naglo je stao jer je gledao u Petru i
najednom shvatio da bi bilo bolje da ne izgovori ono
što je htio bez obzira na to što je ona toliko mala da
ništa od toga ne bi razumjela. Točno razumijem što
je osjećao. Ima nešto opsceno u tim pričama
izgovorenim pred djetetom.
Ma nema veze. Nije to baš neka priča. – Ispio je
svoj čaj do kraja i pažljivo stavio šalicu u suđericu,
a onda se kratko suho osmjehnuo, sasvim
drugačije od onog njegovog širokog toplog
osmijeha. – Postoji razlog što je kuća ostala prazna
čitavo desetljeće prije nego što su je kupili Sandra
i Bili. Nema ti ovdje puno ljudi koji bi pristali živjeti
u Struanici, čak i da su imali dovoljno novca da je
obnove.
Kuća Struan iz članka. Kad sam čula to ime,
malo sam se naježila. Bilo je to podsjećanje da ova
kuća ima svoju povijest bez obzira što su Sandra i
Bili radili da je liše te povijesti. A ljudi iz Carn
Bridgea to itekako pamte. No Jack je samo
nastavio, nimalo zabrinut.
– Onda, što želiš da u vezi toga napravim?
– Ja? – pitala sam ga iznenađeno. – Zašto bih ja
o tome odlučivala?
– Pa tamo se ulazi iz tvoje sobe. Ja nisam
praznovjeran, ali ne bi me baš veselilo da spavam
odmah uz sve ono.
Stresla sam se, nisam si mogla pomoći.
– Ma ni ja! I... koje su mi opcije?
– A mogu opet zabiti one daske i tako to zatvoriti
pa da ostavimo Sandri i Billu da odluče kad se vrate
ovamo. Ili bih mogao možda... malo urediti taj
tavan, barem mrvicu?
– Urediti?
– Pa prebojati neke od onih natpisa, no to bi
značilo da ipak ostavim prolaz otvoren. Mislim,
uvijek mogu zaključati vrata, ali ne bi imalo smisla
da opet zabijam daske ako se planiramo vraćati. Ne
znam kako se ti osjećaš u vezi svega toga.
Kimnula sam i ugrizla se za usnicu. Moram biti
iskrena, ni meni se baš ne spava u toj sobi, čak
mislim da ne bih ni mogla zaspati. Sama ideja da
opet ležim u onom krevetu i čujem onaj škrip...
škrip... dasaka s onim luđačkim natpisima samo
nekoliko metara daleko od mene, a između ništa
čvršće od vrata ormara... Kako bilo, od toga me
hvata jeza. Ali nije mi ništa bolja ni ideja da sad to
samo opet zagradimo daskama.
 – Mislim da bismo tavan trebali prebojati – rekla
sam napokon. –Ako se Sandra i Bili slože, dakako.
Ne možemo to samo... naprosto ne možemo to tako
samo ostaviti. To je ipak jezivo.
Jack je kimnuo. A onda je opet izvukao svežanj
ključeva iz stražnjeg džepa gdje ih je nagurao i
počeo vrtiti dugi crni ključ od tavana da ga skine sa
svežnja.
– Što to radiš? – pitala sam baš kad je ključ
ispao i začuo se metalni zvuk. Pružio mi je ključ.
– Uzmi ga.
–Ja? Ali ne želim... – progutala sam samo da mu
ne pokažem koliko snažnu odvratnost osjećam. –
Ne želim ići gore.
– To mi je jasno. Ali da se radi o meni, osjećao
bih se bolje da znam da je ključ u mojim rukama.
Stisnula sam usnice i uzela ključ. Bio je težak,
veoma hladan. Ali iznenadila sam se, bio je u
pravu. Ima nešto... ne mogu reći moćno, ali u
najmanju je ruku tu neka iluzija kontrole dok
držim ključ u svojoj ruci. Vrata su zaključana, a
samo ih ja mogu otključati.
Gurnula sam ga u džep od traperica. Baš sam
razmišljala što da mu kažem, kad je Jack opet
kimnuo, ali ovaj put zbog toga što je pogledao na
sat.
– Znaš li ti koliko je sati?
Pogledala sam na mobitel.
– Sranje.
Već kasnim u školu po cure.
 – Moram ići, ali želim... hvala ti, Jack.
– A za što? – Gledao me istinski iznenađeno. –
Za ključ?
– Ne samo to. Ma... ne znam. Što si me saslušao.
Što nisi gledao u mene kao u idiota jer sam izgubila
glavu.
– Slušaj. – Lice mu je omekšalo. – Ono po
zidovima, to je i mene uznemirilo, aja spavam na
drugoj strani dvorišta. Ali sada je s tim gotovo. Neće
više biti misterioznih zvukova, nema više natpisa,
nema više razmišljanja o tome što je iza tih vrata.
Sad barem znamo, i ono što smo vidjeli je podosta
jezivo i tužno, ali vidjeli smo, slažeš li se?
– U redu – rekla sam i kimnula. Trebala sam
naslutiti da to zvuči suviše dobro da bi bilo istinito.
 .

U zatvoru sam se često bojala, gospodine

Wrexham. Recimo, dok sam svoje prve noći ležala i
slušala smijeh i urlike i viku drugih žena,
pokušavajući se naviknuti na osjeća da me uski
betonski zidovi guše i da mi se približavaju. A i
mnogih, mnogih noći koje su došle nakon nje.
A i kasnije, nakon što me jedna od djevojaka
pretukla u kantii. I kad su me prebacili na drugi
odjel da bi me zaštitili, i dok sam ležala u
nepoznatoj ćeliji i tresla se od straha sjećajući se
mržnje na njezinom licu i kako su čuvari čekali još
jednu minutu predugo prije nego što su
intervenirali, i dok sam brojala sate do sljedećeg
dana kad ću se morati ponovno s njima suočiti. A
onda noći s onim snovima u kojima ponovno vidim
njezino lice i budim se s mirisom krvi u nosnicama
i tresem se, i tresem.
O moj Bože, koliko sam dosad bila uplašena.
Ali nikad se nisam baš toliko bojala kao te noći
u Kući Heatherbrae.
Cure su rano bile umorne, srećom. Sve tri su
već spavale u pola devet.
I tako, negdje u petnaest do devet popela sam
se stepenicama do te sobe na najgornjem katu –
nisam je više mogla vidjeti kao svoju sobu.
 Shvatila sam da sam zadržala dah kad sam
primila kvaku. Nisam si mogla pomoći, zamišljala
sam kako će odatle nešto izletjeti i napasti me:
ptica koja će mi izgrebati lice kandžama ili su se
možda oni natpisi proširili poput raka kroz ona
zatvorena vrata i prekrili zidove sobe. Ali kad sam
se napokon natjerala da pritisnem ručku, gurnula
sam vrata velikom silinom tako da su udarila u zid.
No u sobi nije bilo ničeg. Vrata ormara bila su
zaključana i soba je izgledala točno onako kako mi
je izgledala one prve noći kad sam je tek vidjela,
osim stoje sad tu i nekoliko mrlja od prašine po
tepihu na mjestima na koja smo stali Jack i ja kad
smo u brzini silazili s tavana.
No znala sam da neću moći ovdje spavati pa
sam provukla ruku ispod jastuka i zgrabila brzo
svoju pidžamu, kao da sam očekivala da me tamo
u zasjedi čeka nešto gadno. Presvukla sam se u
pidžamu u kupaonici, oprala zube, a onda zgrabila
svoj poplun i krenula prema dnevnoj sobi.
Znala sam da ne mogu samo ležati i čekati na
san jer ću se doista načekati, možda čak i čitavu
noć, jer će mi se prizori s tavana neprestano uplitati
u san, a u ušima ću čuti šaptanje onih riječi sa
zida. Najbolje je da se drogiram s filmom koji sam
već gledala i koji će mi pomoći da sve to zaboravim.
Možda bih mogla i zapamtiti svoj vlastiti smijeh pa
će mi on zvoniti u ušima i neću se trzati na svaki
šum ili uzdah pasa. Nisam bila sigurna da bih
izdržala još jednu noć u kojoj ležim u tišini i čekam
kad će opet početi onaj škrip... škrip...
 Serija Prijatelji učinila mi se dovoljna da mi
odvrati misli pa sam je pustila na ogromnom
ekranu, navukla poplun do brade... i zaspala.
.

Probudila sam se sa snažnim osjećajem

dezorijentiranosti. TV se sam ugasio tijekom noći,
a ispod ruba tamnih, noćnih roleta uspjelo se
provući danje svjetlo. Na nogama mi je bio vrući
teški uteg... Ne... dva teška utega od kojih mi se
stisnuo zrak u grudima i počela sam osjećati da
dišem s naporom. Uspravila sam se i sjela. Gurnula
sam kosu s očiju i lica očekujući da ću ugledati dva
psa na sebi, no tu je bilo samo jedno crno dlakavo
čudovište koje se raširilo do kraja kauča. Drugo
vruće malo tijelo bilo je Ellieno.
– Ellie? – pitala sam teškog glasa i odmah se
sjetila da potražim ono što bi mi moralo biti u džepu
kućnog ogrtača. Doista, kao i inače, unutra je bio
moj inhalator za astmu, no udario je u nešto
metalno dok sam ga vadila. S naletom čudne
energije sjetila sam se ključa i svih onih luđačkih
događaja prošloga dana. Malo sam pobrisala
inhalator o ogrtač, prislonila uz usnice i duboko,
dugo i teško udahnula. Olakšanje je nastupilo
odmah pa sam još dublje udahnula i osjetila kako
mi se pluća u grudima šire, a onda ponovila, još
glasnije. – Ellie, dušo, što ti radiš ovdje?
Probudila se, počela žmirkati zbunjeno, a kad je
shvatila gdje se nalazi, nasmiješila mi se.
– Dobro jutro, Rowan.
 – Dobro jutro i tebi, ali što radiš ovdje u
prizemlju?
– Nisam mogla spavati. Imala sam noćnu moru.
– U redu, znaš, ali...
Ali... što? Nisam bila sigurna što bih joj trebala
reći. Njezina prisutnost me potresla. Koliko je dugo
sama tapkala po toj kući prošle noći, a da je ja
nisam čula? Očito je mogla izaći iz kreveta i doći
ovamo u prizemlje, zavući se pod moj poplun, a da
ja baš ništa ne čujem.
Nisam joj mogla ništa reći u ovom trenutku pa
sam samo protrljala oči da se razbudim, izvukla
nogu ispod psa i digla se.
U tom trenutku nešto je ispalo iz pregiba
popluna i palo na pod uz onaj tipični zvuk
razbijanja porculana.
Trgnula sam se kao oparena na taj zvuk. Jesam
li slučajno srušila šalicu od kave na koju sam
zaboravila. Prošlu noć pila sam vruće mlijeko, ali
mogla bih se zakleti da sam šalicu pažljivo odložila
na stolić pokraj kauča. Ustvari i jesam: evo, šalica
je još uvijek tamo! I onda, otkuda taj zvuk?
Vidjela sam je tek kad sam povukla tamne rolete
i složila poplun. Otkotrljala se gotovo ispod kauča
prije nego što se zaustavila. Gledala je prema meni
i njezine zle, male očice i čudni cerek na razbijenom
licu kao da su mi se smijali.
Bila je to ona lutka s tavana.
Osjećala sam se točno kao da je netko na mene
s visine izlio kantu vode s ledom i smočio mi glavu
i ramena. Poput te vode, preplavio me čisti strah od
kojeg nisam mogla ništa drugo nego ostati stajati
na mjestu. Tresla sam se, hvatala zrak u plućima,
drhtala.
Čula sam kao iz daljine Ellien sitni, zvonki
glasić. – Rowan, što ti je, jesi dobro, Rowan?
Izgledaš čudno.
Zahtijevalo je ogroman napor da se pomaknem
s ruba provalije prave panike i shvatim da mi se
obraća i da joj moram odgovoriti.
– Rowan! – Sad joj se u glasu već osjećalo da će
zaplakati od straha. Vukla me ručicom za
spavaćicu i osjećala sam njezine hladne prstiće na
svom struku.
– Rowan!
– D...dušo, d..dobro sam – jedva sam uspjela
izgovoriti. Glas mi je zvučao čudno, hrapavo i
grubo, čak i u mojim ušima. Željela sam se nekako
dokopati kauča i sjesti, ali nisam se mogla natjerati
da se približim toj... toj stvari s tim podrugljivim
malim cerekom.
Ali moram. Ne mogu to samo ondje ostaviti kao
neku opscenu granatu i čekati da eksplodira.
Kako? Kako je to zaboga dospjelo ovamo? Jack
je zaključao ona vrata, vidjela sam ga. I po
stepenicama je išao ispred mene. A ja taj ključ
imam u džepu. Još uv'jek osjećam njegov lagani
topli pritisak na svojem bedru. Jesam lija... je li
moguće da sam ja...?
Ma ne! To je apsurdno. Nemoguće.
 Pa ipak, taje stvar ovdje.
Dok sam stajala na mjestu pokušavajući se
sabrati, Ellie se sagnula da vidi u što ja to buljim i
vrisnula.
– Lutkica!
Čučnula je s guzom u zraku baš kao da je još
uvijek malo dijete, što ona i jest, a onda sam u
ušima začula stravičan krik. Bio je to moj glas. –
Ellie, za Boga miloga, nemoj to dotaknuti! –
Zgrabila sam je i digla u zrak prije nego što sam i
sama shvatila što namjeravam.
Nastupio je dugi trenutak potpune tišine, Ellie
mi je visila na rukama beživotno, teška. U ušima
sam čula svoj vlastiti dah, težak, zadihan, a onda
se čitavo njezino tijelo ukrutilo i njezin jecaj od šoka
proparao mi je uši. A zatim je počela plakati baš
kao svako dijete iznenađeno što ga je netko ukorio
zbog nečeg što nije ni shvatilo da je krivo.
– Ellie – počela sam govoriti. No ona se toliko
trzala u mojim rukama, crvenog, iskrivljenog lica
od bijesa i uznemirenosti. – Ellice, čekaj, nisam te
htjela...
– Pusti me! – zaurlala je. Instinktivno sam
osjetila da je trebam čvrsto obgrliti rukama, ali
koprcala se kao bijesna mačka i zarila noktiće u
moje ruke.
– Ellie... Ellie, smiri se, ozlijedila si me.
– Nije me briga! Pusti me!
Kleknula sam s mukom pokušavajući
odmaknuti lice od njezinih ruku koje su mi se
otimale i polako sam je pustila da klizne na pod.
Srušila se glavom prema tepihu i počela jecati.
– Ti si zločesta! Vikala si na mene!
– Ellie, nisam te željela uplašiti, ali ta lutka...
– Miči se od mene! Mrzim te! –jecala je u tepih.
A onda se podigla na noge i istrčala iz sobe.
Sjedila sam i zamišljeno masirala mjesta na kojima
me izgrebla po rukama. Čula sam njezine korake
po stepenicama i kako je zalupila vrata svoje sobe.
Uzdahnula sam i otišla do kuhinje i tableta. Kad
sam klikovima došla do kamere u dječjoj sobi,
vidjela sam Ellie s glavom prema krevetu kako
bolno urla. Maddie je pospano trljala oči
iznenađena što je tako čudno probuđena.
Sranje. Došla je k meni prošle noći da je utješim
i da se osjeti sigurno, i na trenutak sam pomislila
da smo napravile veliki pomak. A sad sam sve to
zajebala. Ponovno.
A sve zbog te male, zle lutkine glave.
Moram je se nekako riješiti, ali nisam mogla
samu sebe natjerati da je dotaknem. Napokon sam
otišla do ostave i uzela vrećicu za smeće. Prekrila
sam njome svoju ruku kao s nekom zamjenskom
rukavicom i onda kleknula da je izvučem ispod
kauča.
Osjetila sam kako sam sasvim suludo prestala
disati dok sam tapkala po mračnom, pomalo
prašnjavom prostoru i prstima pokušavala napipati
tu malu tvrdu glavu. Prvo sam dotaknula kosu,
samo nekoliko neurednih čuperaka, jer je mala
porculanska lubanja bila skoro potpuno ćelava i s
čuperkom sam vukla glavu prema sebi i potom je
obujmila šakom jednim čvrstim, brzim pokretom
kao da skupljam mrtvog štakora ili bubu za koju se
bojiš da bi te mogla ugristi iako znaš da je mrtva.
Držala sam je čvrsto kao da će snaga mojeg
stiska spriječiti eksploziju ili kao da će mi pobjeći
iz šake. No nije. Ali dok sam oprezno ustajala,
osjetila sam ubod u kažiprst. Komadić stakla zabio
mi se u prst, tako tanak i oštar da sam jedva
osjetila kako probija kožu. Probio je vreću, a zatim
i moju kožu i zario se duboko. Krv mi je već kapala
ustaljenim ritmom na drveni pod. Glava nije od
porculana, shvatila sam, nego baš od stakla.
Iznad sudopera sam izvadila komadić stakla iz
prsta i zamotala ga papirnatom salvetom, a onda
sam zamotala glavu u kuhinjsku krpu i još jednu
vreću za smeće. Zavezala sam vrh i nagurala vreću
duboko, duboko u smeće. Osjećala sam se kao da
zakopavam leš. Prst mi je počeo pulsirati od boli
kad sam ga pritisnula i malo sam se zgrčila.
– Što se dogodilo Ellici?
Trgnula sam se od tog glasa kao da me netko
uhvatio u prikrivanju dokaza za nedjelo. Okrenula
sam se i ugledala Maddie na vratima. Izgledala je
manje svadljivo nego inače. S tom razbarušenom
kosom u zraku izgledala je zapravo puno bliže
onome što jest, a to je mala djevojčica prerano
probuđena s komično neurednom kosom nakon
spavanja.
 – Ma... za sve sam ja kriva – rekla sam tužno. –
Bojim se da sam se iznervirala i vikala na nju.
Htjela je dotaknuti razbijeno staklo i ja sam je
uplašila da je spriječim... Samo sam je htjela
zaustaviti da se ne ozlijedi.
– Pronašla je lutkicu i ti joj nisi dala da se s njom
igra?
– Samo lutkinu glavu. – Nije mi se dalo
objašnjavati Maddie zašto i kako je do toga došlo. –
To je bila staklena glava i veoma oštra na mjestima
gdje se razbila. Ja sam se jako porezala dok sam
skupljala ostatke stakla.
Pružila sam ruku kao dokaz. Kimnula je
ozbiljno kao da je zadovoljna mojim nedovršenim
objašnjenjem.
– U redu. Mogu li doručkovati Coco Pops?
– Možda. Ali Maddie... – Najednom sam stala jer
nisam znala kako da formuliram to što je želim
pitati. Naše primirje činilo mi se tako ranjivo da
sam ga se bojala ugroziti, ali u glavi mi se rojilo
previše pitanja da bih mogla samo tako prijeći
preko toga. – Maddie, jesi li ti ikad... znaš li ti
odakle se mogla stvoriti ta staklena lutka?
– Kako to misliš? – Imala je doista iskreno
začuđen izraz lica. – Mi imamo jako puno lutaka.
– Znam, ali ovo je bila posebna, starinska lutka.
Nisam se mogla navesti da iz smeća vadim
razbijenu glavu iz noćne more pa sam umjesto toga
izvadila mobitel i tražila po Googleu sličice
viktorijanskih lutaka. Pregledavala sam što se nudi
sve dok nisam naišla na jednu manje zlokobnu
verziju lutke s tavana. Maddie se zagledala u fotku
i namrštila.
– Jednom sam takvu lutku vidjela na televiziji.
U onoj seriji o prodaji akvinteta.
– Akvinteta? – trepnula sam zbunjeno.
– Da, onih starih stvari koje vrijede jako puno
novca. Jedna žena htjela je prodati staru lutku, ali
čovjek koji tu seriju vodi rekao joj je da ne vrijedi
ništa.
– Ah, da... antikviteti. Znam o kojoj seriji
govoriš. Ali u stvarnom životu nisi nikad vidjela
takvu lutku?
– Mislim da nisam – rekla mi je Maddie.
Okrenula se od mene, a ja sam pokušala pročitati
je li bilo nešto drugačije u njezinu izrazu lica. Je li
to rekla suviše neobavezno, kao da nije važno? Bi li
normalno dijete postavilo više pitanja? Ali onda
sam samu sebe stresla. Ova neprestana potraga za
nečim neobičnim već je na rubu paranoje. Djeca su
uvijek u nekom svojem svijetu. Znam to dobro jer
sam radila u jaslicama. Dovraga, našlo bi se puno
odraslih koji su nedovoljno znatiželjni da bi išli
ispitivati detalje nečeg poput ovog.
Pokušavala sam naći način da razgovor vratim
na one natpise po zidovima tavana i Maddienu
poruku ispisanu tjesteninom u obliku slova, kad je
ona naglo promijenila temu onom tipičnom
tvrdoglavom usmjerenošću djece na ono što njih
zanima.
– Onda, smijem li Coco Popse za doručak?
 – Ah... – ugrizla sam se za usnicu. Namirnice sa
Sandrinog popisa „povremenih1. počelo se ovdje
svakodnevno sve češće jesti. Ali s druge strane,
pitam se zašto to uopće drži u kući ako ne želi da
djeca to jedu. – Valjda možeš, ali samo još danas i
to će biti zadnji put ovaj tjedan, dogovoreno? Sutra
žitarice bez šećera. Ajde, idi obući školsku
uniformu, a doručak će te čekati kad se spustiš.
Molim te, hoćeš li reći i Ellici da će je čekati njezina
zdjelica, ako želi?
Kimnula je i nestala uz stepenice, a ja sam
dohvatila čajnik.
.

Baš sam Petri stavljala žličicu zobene kaše u usta

s neozlijeđenom rukom, kad se na vratima kuhinje
pojavilo malo lišće, a onda se brzo sakrilo. Prije toga
bacila je komad papira koji je kratko letio iznad
poda pa pao.
Ellie! – viknula sam, ali nije se čuo odgovor,
samo zvuk stopala koja nestaju. Uzdahnula sam,
provjerila je li Petra čvrsto vezana na visokom
stolcu i otišla pokupiti papir s poda.
Silno sam se iznenadila kad sam vidjela da je to
isprintano pismo formatirano kao e-mail, ali bez
teme i bez adrese primatelja. U samom e-mailu bila
je jedna jedina rečenica bez interpunkcija.

Drago Roni jako mi je žao jer sam se grebala i

tugala iz ruku i rekla mrzim te molim te da ne budeš
ljuta i nemoj otići kao ostale baš mi je žao voli te Ellie p.
S. sama sam se obukla
 Drago Roni? Nabrala sam čelo na te čudne
riječi, no smisao poruke ipak je nemoguće krivo
shvatiti i ne razumjeti. Otkopčala sam Petrino
remenje, stavila je u njezinu ogradicu u kutu
kuhinje i ponovno dignula to pismo.
– Ellie?
Tišina.
– Ellie, dobila sam tvoje pismo, tako mi je žao
što sam vikala. Mogu li se i ja tebi ispričati?
Nastupila je duga stanka, a onda je mali glasić
rekao. – Tu sam.
Otišla sam do primaće sobe kroz dnevnu s TV-
om. Na prvi pogled činila se prazna, ali neki pokret
privukao mi je pogled i otišla sam polako do
udaljenog ugla sobe punog sjena jer do njega
jutarnje svjetlo još nije doprlo. Nagurala se između
ruba kauča i zida. Bila je gotovo nevidljiva, jedino
je žuta košića bila upadljiva. Virili su i vrhovi
njezinih cipela.
– Ellie? – Čučnula sam do nje držeći pismo. –
Jesi ovo sama napisala?
Kimnula je glavom.
– Pa to je stvarno odlično pismo. Pa kako si
znala sve to napisati? Je li ti Maddie pomogla?
– Sama sam to napisala. Jedino mije... žir
pomogao.
– Žir? – Bila sam zbunjena, a ona je samo
kimnula.
– Pritisneš na žir i kažeš mu što želiš da piše i
on ti to sve napiše.
 – Koji žir? – Sad sam stvarno bila zbunjena. –
Možeš mi pokazati?
Ellie je oblilo crvenilo od zadovoljstva što će mi
pokazati kako je pametna i odmah se izvukla iz
svojeg ugla. Na školskoj suknjici bilo je malo
prašine i cipele je obula lijevu na desnu nogu, ali
sve sam to namjerno ignorirala i pratila je do
kuhinje gdje je uzela tablet, otvorila e-mail i
pritisnula simbol za mikrofon iznad tipkovnice.
Konačno sam shvatila. Doista izgleda malo kao
neki stilizirani žir, pogotovo kad nemaš pojma kako
izgleda starinski mikrofon.
Sad je nešto rekla tabletu.
– Draga Rowan, ovo je pismo kojim želim reći da
mi je jako žao, voli te Ellie – govorila je polako,
izgovarajući riječi što je mogla razumljivije za dijete
koje još ne izgovara svaki glas sasvim pravilno.
Drago Roni – počele su se pojavljivati riječi na
ekranu kao nekom magijom
– ovo je pismo kojim želim prijeći... – nastupila je
beskrajna stanka, a onda se aplikacija ispravila –
reći da mi je žao voli te Ellie.
– A onda pritisneš ove ovdje točkice i to se
isprinta na printeru u tatinoj radnoj sobi – rekla je
ponosno.
– Sada razumijem. – Nisam znala želim li se
smijati ili plakati. Našla sam sredinu i samo sam se
sagnula i snažno je zagrlila.
– Pa ti si tako pametna djevojčica i to je stvarno
predivno pismo. I meni je jako žao. Nisam smjela
vikati i obećajem ti da neću nikamo otići.
 Držala se za mene i disala u moj vrat, a njezin
punašni, topli obraščić bio je naslonjen na moj.
– Ellie – rekla sam tiho, nesigurna hoće li ovo
što ću reći uzdrmati to naše teško osvojeno
povjerenje, ali nisam je mogla to ne pitati. – Ellie,
mogu li te nešto pitati?
Nije ništa rekla, ali osjetila sam kako je kimnula
glavom. Njezina mala šiljasta bradica zarila se u
moju tetivu koja vodi od ključne kosti do ramena.
–Jesi li ti... hoću reći, jesi li ti možda stavila onu
lutkinu glavu u moje krilo?
– Ne! – Povukla se odmah od mene i pogledala
me pomalo povrijeđeno, ali ipak ne toliko koliko
sam se bojala. Žustro je odmahivala glavom i kosa
joj je letjela na sve strane kao sjemenke zrelog
maslačka. Raširila je oči i u njima sam doista
vidjela očajničku potrebu da joj vjerujem. Ali zašto?
Zato što mi govori istinu? Ili zato što mi laže?
–Jesi li sigurna? Obećajem ti da se neću nimalo
naljutiti. Ma znaš... samo se pitam kako je ta glava
dospjela na moj poplun.
– Nisam je ja stavila – rekla je i lupila nogom o
pod.
– Ma u redu, u redu – uzmicala sam jer nisam
željela izgubiti njezino povjerenje. – Vjerujem ti.
Nastupila je stanka, a onda me ona primila za
ruku. – Znači... – Pokušala sam to proći izrazito
pažljivo, ali ovo mi je doista suviše važno da ne bih
još ispitivala. – Znaš li ti možda... ma znaš, tko je
to napravio?
 Pogledala je u stranu jer kao da mi nije htjela
gledati u oči.
-Ellie?
– Pa to je napravila ona druga mala curica –
rekla je napokon. A nekako sam znala da je to sve
što ću ikada od nje o tome izvući.
 .

Maddie, Ellie, idemo! – Stajala sam u hodniku s

ključevima u rukama kad se Maddie sjurila s kata
već u kaputu i cipelama. – O, bravo dušo, super.
Sama si obula cipele! – Provukla se pokraj mene i
izbjegla moje ispružene ruke, ali Ellie, koja je
izlazila iz WC-a u prizemlju, nije bila tako brza pa
sam je uhvatila i podigla u zrak, zabrundala kao
medo, poljubila njezin meki mali trbuščić i tek je
onda spustila na pod dok se smijala i skvičala.
Gledala sam je kako je pojurila za sestrom kroz
ulazna vrata dok je ova već ulazila u auto.
Okrenula sam se da pokupim njihove torbe i u
okretu se gotovo sudarila s gospođom McKenzie
koja je stajala prekriženih ruku ispod svoda koji
vodi u kuhinju.
– Sranje. – To mi je izletilo iz usta iako nisam to
ustvari namjeravala reći. Zacrvenjela sam se ljuta
na samu sebe što joj dajem puno više municije da
me ne voli. – Hoću reći, kvragu, nisam ni čula da
ste ušli u kuću, gospođo McKenzie. Ispričavam se,
prepala sam se.
– Ušla sam na stražnji ulaz, cipele su mi bile
blatnjave – to je sve što mi je rekla, ali bilo je nečeg
mekšeg nego inače na njezinu licu dok je očima
pratila djevojčice kako ulaze u auto. – Vi ste... –
Naglo se zaustavila, a onda odmahnula glavom. –
Nije bitno.
 – Ma ne, što ste htjeli reći? – Sad sam već bila
malo iznervirana. – Molim Vas, ako mi imate nešto
reći...
Čvrsto je stisnula usnice, a ja sam prekrižila
ruke na prsima i čekala. A onda, posve
neočekivano, nasmiješila se. Njezino mrko lice
najednom se transformiralo i odjednom je izgledala
godinama mlađa.
– Ma samo sam htjela reći da Vam dobro ide sa
curicama. A sad je najbolje da što prije krenete,
inače ćete zakasniti.
.

Dok sam se vozila natrag iz Osnovne škole Carn

Bridge, s Petrom čvrsto vezanom na stražnjem
sjedištu, pokazivala je ručicom kroz prozor i nešto
brbljala na svom polujeziku, ponavljajući samoj
sebi neke napola nepovezane slogove, a ja sam se
odjednom sjetila one svoje prve vožnje sa
željezničke stanice s Jackom. Kako je večernje
sunce pozlatilo brežuljke, i kako je bio tih šum
Tesle dok smo se vozili preko onih slikovitih
kamenih mostića i krivudah cestom kroz pokošena
polja puna ovaca na ispaši i škotskih Highland
krava. Danas je sivo, vlažno, s rosuljom pa čitav
krajolik izgleda sasvim drugačije – pust, sumoran,
divlji i nenalik ljetnom. Čak i krave na polju
izgledaju deprimirano sa spuštenim glavama i
kišicom koja im kapa s vrha rogova.
Kada su se željezna vrata otvorila prema unutra
i kad smo se počeli uspinjati onim zavojitim
prilazom, odjednom sam doživjela pravi nenadani
deja vu moje prve večeri – kako sam sjedila pokraj
Jacka i jedva se usuđivala disati zbog svih svojih
nada i želja.
Zaokrenuli smo na posljednjem zavoju prilaza i
široka siva fasada kuće pojavila se preda mnom.
Sjetila sam se i naglog naleta emocija kad sam je
po prvi put ugledala, zlatnu, toplu i punu
beskrajnih mogućnosti.
Danas izgleda potpuno drugačije. Ne puna
potencijala novog života, novih mogućnosti, već
siva i mračna kao viktorijanski zatvor. Iako sam
znala da je i to neka vrsta laži, da je ta viktorijanska
fasada koju se vidi s prilaza samo pola priče i kad
bih samo prošetala do stražnje strane, ugledala bih
kuću koja je cijela razrušena i ponovno spojena
čelikom i staklom.
Posljednje, pogled mi je pao na krov od kamenih
crijepova, mokrih i sjajnih od kiše. Prozor koji je
Jack zatvorio odavde se ne vidi, on se otvara na
drugoj, unutrašnjoj strani krova, ali znala sam da
je tu i od te misli sam zadrhtala.
U dvorištu nije bilo auta gospođe McKenzie –
mora da je već za danas završila s poslom – a nigdje
se nisu vidjeli ni psi s Jackom. Nekako, zbog svega
što se tu već izdogađalo, nisam se mogla natjerati
da uđem u kuću sama. Doista mi se nešto dogodilo,
pomislila sam dok sam parkirala auto i otkopčavala
Petrino remenje na sjedalici, kad osjećam da bih se
itekako obradovala psima od kojih se moram
braniti jer mi guraju njušku pod suknju. Sve je
bolje od tihe straže ove kuće s tim svojim staklenim,
jajolikim očima koje me promatraju iz svakog ugla.
Ovdje vani barem mogu razmišljati i osjećati i
govoriti bez te nelagode što me se promatra i što se
analizira svaka moja riječ, svaki izraz lica, svako
raspoloženje.
Mogu naprosto biti ja bez straha da ću napraviti
neku pogrešku.
– Hajdemo – rekla sam Petri. Kišobran kolica već
su bila u prtljažniku pa sam ih rastvorila i stavila
je unutra. Pričvrstila sam iznad nje najlon za
obranu od kiše.
– Idemo mi u šetnju.
– Ama! Hoda! – vikala je Petra gurajući rukama
plastičnu zaštitu na kolicima, noja sam odmahnula
glavom.
– Ne, dušo, previše je vlažno, a nisam ti obula
nepropusne čizmice. Samo ti ostani unutra na
suhom.
– Baja! – odgovorila mi je Petra pokazujući
rukom kroz plastiku. – Skat po tunoj baji! – Trebala
mi je minuta da shvatim što mi govori, ali slijedila
sam njezin pogled prema velikoj bari koja se
napravila na šljunčanom putu u nekadašnjem
dvorištu štale i odjednom sam shvatila. Crna bara.
Želi skakati po crnoj bari.
– Aaa, ti to hoćeš kao praščić Peppa, to mi
govoriš? – Kimala je glavom energično. – Ali nismo
ti obuli čizmice, ali gledaj sad ovo...
 Počela sam brže hodati, a onda i trčati pa sam
se zajurila skupa s kolicima kroz veliku baru.
Prskalo je na sve strane u visokim valovima vode,
svuda oko nas. Voda je bubnjala po mojoj parki i
plastičnoj zaštiti preko kolica.
Petra je vrištala od smijeha.
– Jot! Jot baja!
Bila je još jedna bara malo ispred nas sa strane
kuće i ja sam poslušno protrčala i kroz nju, a onda
kroz još jednu na tom šljunčanom putu i stigla sve
do grmlja.
Trčala sam i dalje, a kad smo stigle do
povrtnjaka bila sam potpuno mokra i smijala se
veselo, ali najednom mi je postalo iznenađujuće
hladno pa mi se kuća ipak učinila nešto
privlačnijom. Puna kamera i hi-tech uređaja, često
neočekivano pokvarenih, ali barem je unutra toplo
i suho, a tu vani, moji strahovi prošle noći činili su
mi se ne samo bedasti nego i smiješni.
– Baja! – vikala je Petra i odbacivala se gore-
dolje po kolicima ispod remenja.
– Jot baja!
Odmahnula sam glavom još uvijek se smijući.
– Ne, sad je toga dosta, dušo, posve sam mokra.
Pogledaj! – Obišla sam kolica i stala ispred nje
pokazujući svoje mokre traperice, a ona se opet
smijala. Lice joj je bilo zgrčeno od smijeha i
iskrivljeno kroz zgužvanu plastiku.
– Woan moka!
 Woan. To je prvi put da je pokušala reći moje
ime i srce mi se steglo od ljubavi, pa čak i neke tuge
– zbog svega što joj ne mogu reći.
– Da! – rekla sam s knedlom u grlu, ali iskrenim
osmijehom. – Da, Rowan je mokra!
Tek kad sam okretala kolica da se počnem
uspinjati natrag prema kući, shvatila sam koliko
smo daleko došle. Gotovo smo prešle čitavu stazu
koja vodi do otrovnog vrta. Bacila sam pogled preko
ramena prema vrtu kad sam već počela gurati
kolica uzbrdo, po strmoj stazi od opeke. Najednom
sam stala.
Jer nešto se promijenilo od mojeg posljednjeg
dolaska.
Nešto nedostaje.
Trebala mi je minuta da shvatim o čemu se radi,
a onda mi je sinulo. Nestala je špaga kojom zam
vezala željezna vrata.
– Samo sekundu, Petrice – rekla sam i ignorirala
njezine pozive za „jot baja“. Zakočila sam kolica i
potrčala niz stazu do željeznih vrata pokraj kojih je,
toliko godina unazad, bio slikan dr. Grant kako
ponosno stoji uz svoje znanstveno igralište. Ta sam
vrata svezala konopom veoma čvrsto i visoko da ga
male ruke ne mogu dosegnuti.
Debeli sloj konopa je nestao. Nije bio samo
odvezan ili presječen i bačen u stranu, u potpunosti
je nestao.
Netko je odvezao sve ono što sam pažljivo izvela
kao svoju mjeru predostrožnosti.
 Ali tko? Zašto?
Ta me misao mučila dok sam polako hodala
uzbrdo do Petre u kolicima. Postajala sam sve
nervoznija i to me izjedalo dok sam s naporom
gurala kolica uzbrdo do mjesta na kojem me čeka
ta kuća.
Kad smo stigle do ulaznih vrata, Petra je već
pomalo bila ljuta i cendrava. Pogledala sam na sat
i shvatila da je odavno trebala dobiti svoj
međuobrok, a već se bližio i ručak. Kotači kolica bili
su puni blata, ali kako sam ključ od ostave ostavila
iznutra, nije bilo druge nego da uđem na ulazna
vrata. Kad sam je napokon izvadila iz kolica i složila
ih nekako jednom rukom držeći drugom Petru na
boku, morala sam je spriječiti da ne otrči tražiti još
bara. Sklopljena kolica ostavila sam kod ulaza
ispod nadstrešnice. Prstom sam pritisnula bijeli
panel i stala sa strane dok su se vrata bešumno
otvarala.
Miris pečenog špeka me iznenadio.
– Hej?
Spustila sam oprezno Petru na donju stepenicu,
zatvorila vrata i nekako svukla svoje blatnjave
čizme.
– Hej? Tko je došao?
– A, to si ti. – Rhiannonin glas. Kad sam
pokupila Petru i krenula prema kuhinji, izašla je na
vrata držeći u jednoj ruci sendvič s pečenim
špekom iz kojeg je kapalo. Izgledala je grozno,
zeleno, kao da joj je jako mučno, s tamnim
podočnjacima ispod očiju. Mora da je spavala još
manje od mene.
– A, vratila si se – rekla sam sasvim nepotrebno.
Zakolutala je očima, prošla pored mene prema
stepenicama i usput odgrizla veliki komad
sendviča.
– Hej – viknula sam za njom kad je velika kaplja
smeđe masti pala na pločicu. – Hej, zar ne možeš
uzeti tanjur?
No, skačući po stepenicama, ona je već odjurila
prema svojoj sobi.
Kad se očešala o mene, osjetila sam i miris
nečeg drugog, jedva prikrivenog mirisom špeka.
Bilo je to tako čudno i neobično za ovo mjesto, a
opet poznato da me zaustavilo u hodu.
Bio je to slatkasti miris s primjesom truljenja
koji me odmah vratio u moje tinejdžerske godine,
iako mi je trebalo još minutu da točno shvatim o
čemu se radi. Kad se ta poveznica konačno spojila
u sliku, shvatila sam točno o čemu se radi. To je
onaj miris prezrelog voća, a zapravo jeftinog
alkohola koji izbija kroz kožu dan nakon velikog
opijanja.
Sranje.
Sranje.
Dio mene želio je odmahnuti rukom jer to sve
nije moj problem –ja sam dadilja koju su zaposlili
zbog stručnosti u odgoju male djece. Nemam
nikakvog iskustva s tinejdžerima i nemam blage
veze što bi Sandra i Bili mogli smatrati primjerenim
ponašanjem. Piju li sad već i četrnaestgodišnjaci?
Smatra li se to prihvatljivim ponašanjem?
Drugi dio mene bio je svjestan da sam ja tu in
loco parentis. Ne znam bi li se Sandra uznemirila,
ali što se mene tiče, vidjela sam dovoljno da se
zabrinem.
U Rhiannoninom ponašanju toliko je tih crvenih
znakova upozorenja. Ali pravo je pitanje, što da ja
radim u vezi s tim? Što ja tu mogu?
To me pitanje mučilo dok sam radila sendvič
sebi i Petri i stavljala je na spavanje. Mogla bih otići
ispitati Rhiannon, ali podosta sam uvjerena da bi
ona imala spreman odgovor, čak i kad bi se uopće
udostojila da sa mnom razgovara.
A onda sam se sjetila. Tu je Cass. Ako ništa
drugo, moći će mi objasniti što se sve događalo te
noći i možda mi otvoriti oči da svemu tome
pripisujem više važnosti nego što bi trebalo. Grupa
četrnaestogodišnjakinja na rođendanu... nije
nemoguće da je čak Cass nabavila neke slatke
koktele, a Rhiannon naprosto popila više nego što
se od nje očekivalo.
Cassina povratna poruka još mi je bila
sačuvana i brzo sam prevrtila poruke da je nađem.
Izvukla sam broj. Čekala sam dok je zvonilo i
zvonilo.
– Daaa? – Neki grubi glas s izrazito škotskim
naglaskom. Muški.
Trepnula sam, pogledala u mobitel da provjerim
jesam li nazvala pravi broj i potom vratila mobitel
do uha.
 – Halo – rekla sam oprezno. – Tko je to?
– Craig ovdje – odgovorio je glas. Nije mi zvučao
kao dijete, to mora biti glas nekoga tko ima
najmanje dvadeset, a možda i više godina. A
definitivno ne zvuči kao nečija mama ili tata, kad
smo već kod toga. – Puno je važnije pitanje, koja si
ti pička materina?
Bila sam toliko šokirana da nisam ni odgovorila.
Trenutak sam samo sjedila otvorenih usta.
Razmišljala sam što da kažem.
– Halo? – Craig je sad već bio iziritiran? –
Haaaalooo? – A onda ispod glasa: –Jebene pičketine
s njihovim krivim brojevima.
I onda je prekinuo vezu.
Zatvorila sam usta i polako otišla do kuhinje.
Još uvijek sam pokušavala shvatiti što se upravo
dogodilo.
Očito, tko god bio vlasnik tog broja, to očito nije
Elisina mama. Što znači... pa, moglo bi značiti da
mi je Rhiannon dala krivi broj kojem sam poslala
poruku i dobila potvrdu da je to navodno Cass.
Što znači da mi je Rhiannon lagala.
Što isto tako znači da vjerojatno uopće nije bila
kod Elise. Umjesto toga vjerojatno je bila s
Craigom.
A u kurac.
Tablet je bio na kuhinjskom otoku. Dignula sam
ga i pokušala složiti e-mail Sandri i Billu.
Problem je, međutim, u tome da ne znam odakle
da počnem. Previše je toga što im moram reći. Da
počnem od Rhiannon? Ili od Maddienog
ponašanja? Ili da krenem s brigama oko tavana?
Zvukovima, Jackovom provalom u ormar, onim
suludim natpisima?
Željela sam im sve ispričati, od mrtvačkog,
pokvarenog mirisa koji mi je još uvijek u nosu,
preko razbijenog stakla i opasnih komada lutkine
glave u vanjskoj kanti za smeće na početku prilaza,
sve do Maddienih nastranih zatvorskih crteža. A tu
je i moj razgovor s Craigom.
Nešto tu nije u redu, to sam im željela napisati.
Ne, to prekrižite, ne nešto nego sve nije u redu. Ali...
kako da im kažem o Rhiannon i Maddie, a da to ne
ispadne kao kritika njihovog odgoja, toga kakvi su
oni roditelji? Kako da im kažem sve što sam u ovoj
kući čula i vidjela, a da me ne otpišu kao još jednu
praznovjernu dadilju? Kako je uopće moguće nešto
objasniti onome tko nije vidio unutrašnjost one
jezive, bolesno poremećene prostorije?
Prvo, najava teme. Sve što mi je padalo na
pamet zvučalo je ili beznadno nejasno ili suludo
predramatično pa sam se na koncu ograničila na
Novosti iz Heatherbraea.
U redu. U redu. Mirno i činjenično. To je dobro.
A sad sam e-mail.
Dragi Sandra i Bili, počela sam, a onda se
naslonila na stolac i počela grickati pohabani rub
flastera na prstu dok sam razmišljala što da
sljedeće napišem.
 Prvo vas želim obavijestiti da se Rhiannon danas ujutro vratila
živa i zdrava, ali nekoliko me stvari brine u vezi njezinog opisa
boravka kod Elise.

Okej, ovo je dobro. Jasno, činjenično, bez

optuživanja. Ali kako da s toga prijeđem na
Jebene pičketine s njihovim krivim brojevima.
A tek onda s toga na
Onasu bjesni.
Mi temrzimo.
Mrzamo te.
ODLAZI.
A najvažnije od svega, kako da im objasnim da
ja više neću – ne mogu – spavati u onoj sobi,
osluškivati korake iznad glave, udisati isti zrak u
kojem je i ono crknuto, prašnjavo perje.
Na koncu sam samo sjedila i gledala u ekran,
sjećala se sporog škrip... Škrip... po daskama iznad
svoje glave sve dok nisam začula Petrino cendranje
preko intercoma i pogledala na sat i shvatila da je
vrijeme da odem po Maddie i Ellie u školu.
Otišla sam po cure, napisala sam poruku
Rhiannon preko aplikacije, moramo razgovarati
kad se vratim. Ostavila sam neposlan e-mail na
tabletu i potrčala gore da presvučem Petru i
odnesem je u auto.
Nisam se ni sjetila tog e-maila do gotovo devet
navečer. Poslijepodne je bilo ugodno. Maddie i Ellie
bile su oduševljene što vide Rhiannon, a ona se
prema njima odnosila dirljivo nježno, toliko
drugačije od one umišljene bogataške djevojke iz
skupe privatne škole koju je glumila preda mnom.
Jasno se vidjelo da je mamurna, ali igrala se s
njima u dnevnoj sobi s Barbikama nekoliko sati,
pojela malo pizze i onda nestala na gornjem katu
dok sam seja borila s djecom, kupanjem i
stavljanjem u krevet. Ušuškala sam ih, poljubila i
ugasila svjetlo.
Dok sam se spuštala u prizemlje, pripremala
sam se za onaj obećani razgovor zamišljajući što bi
napravila Rowan, savršena dadilja. Jasno i
odlučno. Nemoj krenuti od kazni i optužbi, navedi
je da priča.
Ali Rhiannon me čekala u kuhinji. Lupkala je
noktima po šanku, a ja sam se skoro srušila kad
sam vidjela što je obukla. Scenska šminka, visoke
pete, minica i top golog trbuha koji je otkrio pirsing
u pupku.
Sranje.
– Hm – počela sam, ali Rhiannon me prekinula
i preduhitrila.
–Ja sad idem van.
Na trenutak nisam znala što da joj kažem. A
onda sam se sabrala.
– Ne bih rekla.
– Alija ipak idem.
Nasmiješila sam se. To si mogu dopustiti. Počeo
je padati mrak. Ključevi Tesle su u mojem džepu, a
najbliža autobusna stanica je valjda udaljena
petnaestak kilometara.
 – Planiraš hodati u tim petama? – pitala sam. A
Rhiannon mi je uzvratila osmijehom.
– Ne, čekam da dođu po mene autom.
Duplo sranje.
– Okej, slušaj Rhiannon, možemo se mi smijati
i sve ostalo, ali tebi je jasno da nema šanse da te
mogu pustiti? Morat ću nazvati tvoje roditelje.
Morat ću im reći...
Ne, zajebi to, zajebi te optužbe. Moram joj reći
nešto da shvati da je provaljena.
– Moram im reći da si došla doma i smrdila po
alkoholu.
Očekivala sam da će je te riječi pogoditi kao
udarac u trbuh, ali ona jedva da je reagirala.
– Mislim da to ne bi trebala učiniti – rekla je
mirno.
Alija sam već podigla mobitel.
Nisam ga provjeravala od večere i iznenadila
sam se kad sam vidjela da mi je stigao e-mail. Od
Sandre.
Kliknula sam da ga otvorim i vidim trebam li
nešto znati prije nego što je nazovem. Zaprepastila
sam se kad sam vidjela naslov.

Re: Novosti iz Heatherbraea

Molim? Jesam li slučajno poslala e-mail iako

nisam željela? Ušla sam u svoje osobne Gmailove
na dječjem tabletu, onom za njihove igrice. Obuzeo
me veliki strah da se nisam odjavila. Je li mogla
Petra ili netko od djevojčica slučajno poslati moj e-
mail"?
U najgoroj panici otvorila sam Sandrin odgovor
očekujući nešto tipa: „??? Što se događa?“ Dočekalo
me nešto sasvim drugačije.

Hvala ti za novosti, Rowan, sve zvuči dobro. Drago mi je da

se Rhiannon dobro provela kod Elise. Bili večeras leti u Dubai,
a ja imam večeru s klijentom, ali svakako mi pošalji poruku ako
je nešto hitno, a ja ću probati sutra s curama razgovarati preko
FaceTimea.
Lp

Taj odgovor nema smisla. Ili barem nije imao

dok se nisam spustila niže i pogledala e-mail koji
sam joj navodno poslala popodne, u 2:48, dobrih
dvadeset minuta nakon što sam otišla po Maddie i
Ellie.

Dragi Bill i Sandra,

samo kratki izvještaj od kuće. Sve je u redu, Rhiannon se
vratila živa i zdrava iz Elisine kuće, a čini se da se odlično
provela.
Provele smo baš lijepo popodne i doista možete na nju biti
ponosni. Maddie i Ellie vas pozdravljaju.
Rowan

Nastupila je potpuna tišina, a onda sam se

okrenula prema Rhiannon.
– Odurno malo govno.
– Šarmantno – rekla je sporo. – Tako se od vas
očekivalo da se izražavate u jaslicama Little
Nippers?
 – Gdje, u čemu? – Otkud ona zna gdje sam ja
prije radila? No opet sam se sabrala i odlučila da
joj neću dopustiti da me smete. – Slušaj, nemoj ni
pokušavati promijeniti temu. Ovo je sve potpuno
neprihvatljivo i pritom još i glupo. Kao prvo, znam
sve o Craigu.
Konačno se na njezinu licu pojavio izraz šoka.
No brzo se pribrala i ponovno na lice nakeljila izraz
dosade i nezainteresiranosti. No ipak sam šok
primijetila i nisam mogla spriječiti mali pobjednički
osmijeh na svom licu.
– O da, zar ti nije ništa rekao? Nazvala sam
„Cass“. I zato je jasno da ću sad prvo nazvati tvoju
mamu i objasniti joj da si ti poslala taj e-mail, a
drugo što ću joj reći bit će o tom nekom Craigu i
objasniti da mi predlažeš da odavde odeš s tipom
kojeg nikad nisam vidjela, i to u majici koja ti jedva
dolazi do pupka. Pričekat ćemo što ona ima za reći
o svemu tome.
Ne znam što sam očekivala, možda neki bijesni
ispad ili čak da Rhiannon počne plakati i preklinjati
da prestanem.
No njezina reakcija nije bila ni slična tome.
Umjesto toga, nasmiješila se, gotovo slatko, na
jedan posve nastran način. – Ne, ne bih rekla da
ćeš to učiniti.
– Daj mi barem jedan razlog da to ne napravim!
– Ma mogu ja i bolje od toga – rekla je. – Dat ću
ti dva razloga. Rachel. Gerhardt.
A u kurac.
Tišina u kuhinji bila je apsolutna.
 Na trenutak sam pomislila da će me koljena
izdati pa sam se nekako dovukla do stolca, uvalila
se u njega i osjetila kako teško dolazim do zraka.
Bila sam stjerana u kut. To sad shvaćam.
Jedino tada nisam znala koliko će taj kut biti mali.
Jer tu sve počinje biti jako, jako loše po mene,
zar ne, gospodine Wrexham?
Tu, s tim podatkom, policija se počela ponašati
prema meni drugačije. Ne više kao prema osobi
koja se nesretnim slučajem našla na krivom mjestu
u krivo vrijeme, nego kao prema nekome s
motivom.
Jer ona je u pravu. Ne mogu nazvati Sandru i
Billa.
Ne mogu ih nazvati jer Rhiannon zna istinu.
 .

Neće Vam to biti iznenađenje, gospodine

Wrexham, posebno ako ste čitali sve one novinske
članke.
Jer onda znate od samog početka da dadilja
uhapšena u slučaju Elincourt nije Rowan Caine
nego Rachel Gerhardt.
A za policiju je to bila prava bomba. Ili ne, ne
bomba. Prije kao ona punjena piñata iz koje, kad
eksplodira, pljušte poklončići kao kiša.
Jer sam im pružila završen slučaj na pladnju.
Nakon svega, jako su se fokusirali na to kako
sam to sve uspjela izvesti kao da sam neki zločinac
opasnog uma koji je sve isplanirao do najsitnijeg
detalja. Ali ono što oni ne shvaćaju, sve je bilo
jednostavno kao dječja igra. Nije bilo krivotvorenja
papira, nikakve složene krađe identiteta ili
naručenih lažnih dokumenata. Kako ste došli do
lažnih identifikacijskih isprava, Rachel? neprestano
su me ispitivali, a istina je jednostavna, nije bilo
nikakvih lažnih isprava.
Jedino sam pokupila službene dokumente
dadilje moje prijateljice Rowan iz njezine sobe u
našem zajedničkom stanu i pokazala ih Sandri. Sve
potvrde o nekažnjavanju, potvrde udruženja
dadilja, službene registracije, dokazi o položenom
tečaju prve pomoći, životopis, sve je to bez
fotografija. Nije bilo apsolutno nikakve potrebe da
bilo što krivotvorim i nije bilo nikakvog načina da
Sandra sazna da žena koja stoji ispred nje nije ona
čije je ime upisano na sve te potvrde koje sam
priložila.
A pokušala sam i samu sebe uvjeriti da se i ne
radi o nekoj velikoj prijevari. Uostalom, i ja sam
doista imala sve te kvalifikacije, odnosno barem
većinu. Imam potvrdu samo o nekažnjavanju i
položeni ispit prve pomoći. Kao i Rowan, i ja sam
radila u jaslicama Little Nippers, iako ne toliko
dugo kao ona, i ne kao nadglednik. A bila sam
povremeno dadilja i prije, možda ne tako dugo, no
nisam sigurna da su moje preporuke baš tako
sjajne. Ali osnove su tu, a pitanje imena... pa to je
samo tehnikalija. Imam čak i ispravnu vozačku
dozvolu baš kao što sam rekla Sandri. Jedini je
problem bio u tome što joj je nisam mogu pokazati
zbog fotografije. Ali sve što sam joj ispričala, sve
moje kvalifikacije koje sam nabrojala, sve je to
istina.
Sve osim mojeg imena.
A dakako, imala sam i sreće. Srećom, Sandra je
pristala na moj zahtjev i nije sama kontaktirala
Little Nippers za preporuke. Da je to napravila, rekli
bi joj da je Rowan Caine otišla prije nekoliko
mjeseci. Srećom, nije me stiskala da joj pokažem
vozačku dozvolu.
A sreća je i da mi je Sandra organizirala uplate
plaća preko interneta, tako da se nisam morala
pojaviti s Rowaninim dokumentima u banci i mogla
sam banci samo poslati sliku koju je Rowan
napravila i ostavila na svom kompjuteru, skupa sa
zajedničkim računima.
Najveća sreća ipak je bila u tome da banke,
gotovo nevjerojatno, nisu uopće gledale čije je ime
navedeno na nalogu za slanje novca jer su imali
broj računa, i samo im je to bilo važno. To doista
nisam očekivala. Ležala sam noćima u krevetu i
smišljala kako da to riješim. Da joj kažem da je moj
žiro-račun na neko drugo ime? Da zatražim isplatu
u gotovini ili s čekovima na ime R. Gerhardt i da
držim fige da me Sandra neće pitati zašto? Gotovo
da sam se nasmijala kad sam otkrila da ništa od
toga nije važno, da kad plaćaš internetskim
transferom novca možeš staviti ime Paško Patak i
to će proći. To mi se učinilo nevjerojatno neoprezno.
Ali istina je, zapravo, to moram prvo objasniti,
da se nisam ni pitala što će biti dalje, nakon prve
faze. Jedino što sam željela, i na to sam se
fokusirala, obaviti taj razgovor za posao, doći u
Kuću Heatherbrae i pogledati Sandri i Billu u oči.
To je sve što sam željela. To je jedini razlog zašto
sam se javila na taj oglas. A onda su se počele
otvarati sve te nove mogućnosti kao neki privlačno
zamotani darovi na pladnju, koji me mole da ih
uzmem i da postanu moji.
Znam da nisam smjela sve to napraviti, sad mi
je to jasno, gospodine Wrexham. Ali zar me ne
možete nimalo razumjeti, zar se ne možete uživjeti
u to kako mi je bilo?
 Dok sam stajala u kuhinji s Rhiannon koja mi
se smijala u lice, osjetila sam da me počela snažno
hvatati panika, a potom i neki čudan novi osjećaj,
rekla bih gotovo olakšanje, kao da sam i očekivala
da će doći taj trenutak i kao da mi je odlanulo što
ću to već jednom prevaliti preko glave.
Na trenutak sam pomislila da ću blefirati i pitati
što hoće reći, praviti se da nikad nisam ni čula ime
Rachel Gerhardt. Ali samo na trenutak. Ako je već
došla tako daleko da je otkrila moje pravo ime, neće
je sigurno obeshrabriti indignirano poricanje.
– Kako si to otkrila? – pitala sam umjesto toga.
– Za razliku od mojih dragih roditelja, menije
dovoljno stalo da ipak počnem kopati i otkrijem tko
je nova djevojka koja se pojavila niotkuda. Ti bi se
iznenadila da znaš što se sve može pronaći na
internetu. To nas sada i u školi uče, znaš ono, kako
upravljati svojim digitalnim otiskom.
Pretpostavljam da se to nije radilo u tvoje vrijeme?
Žalac je bio oštar, ali nisam joj htjela ni
odgovoriti. Nije to sada važno. Važno je koliko je
duboko kopala i zašto. A onda i što je to ona točno
pronašla.
– Nije mi dugo trebalo da pronađem Rowan
Caine – rekla je Rhiannon. – Ona je prilično
dosadna. Nema tu baš municije, slažeš se?
Municije. Znači o tome se radi. Rhiannon je
kopala po Internetu da bi pronašla bilo što
kompromitirajuće da me može time ucjenjivati, a
onda je naletjela na nešto puno, puno veće.
 – Nisam to mogla razumjeti – rekla je s malim
osmjehom u kutu usana. – Sve se poklapalo – ime,
datum rođenja, rad u tim jaslicama s tim
preglupim, a kao simpa imenom, Little Nippers –
rekla je izrugujući se. – Ha. Ali onda su se pojavile
sve te fotografije s Tajlanda i Vijetnama. A onda,
kad sam te vidjela na prilazu, pomislila sam da sam
nešto zajebala, da sam možda našla krivu osobu.
Trebalo mi je nekoliko sati da otkrijem tko si
zapravo ti. Valjda sam izgubila nešto svoje
hakerske vještine. Šteta za tebe što Rowanina lista
prijatelja nije skrivena. Ili što se ti sama nisi
potrudila da izbrišeš svoj Facebook profil.
Jebiga. Znači, bilo je toliko jednostavno. Tako
jednostavno da je samo morala proći po listi
Rowaninih prijatelja i odabrati fotografiju koju sam
ja tako spremno ponudila svima na uvid. Kako sam
mogla biti tako glupa? Ali uistinu, nije mi nikad
palo na pamet da će netko tako marljivo spajati sve
te točkice. A nisam ja ni krenula od toga da ću
nekoga varati. U tome je stvar. To sam pokušavala
objasniti policiji. Da sam doista mislila stvoriti neki
svoj novi život pod lažnim imenom, valjda bih se
potrudila sakriti sve tragove svojeg prethodnog
postojanja?
Jer ovo nije bila prijevara, zapravo nije. Ne na
način na koji policija to misli. To je za mene bila...
samo slučajnost, doista. Kao kad netko posudi
prijateljev auto dok je on na putu. Nikad nisam
planirala da se sve ovo dogodi.
 Problem je u tome što nisam mogla reći policiji
zašto sam došla u Heatherbrae pod lažnim
imenom. Oni su me ispitivali i
Okretaj ključa ispitivali, kopali i kopali, a ja sam
uzmicala i smišljala razloge – nešto poput, Rowan
ima bolje preporuke od mene (što je istina) i ima
više iskustva od mene (opet istina). U početku su
mislili da sigurno imam neku duboku
profesionalnu tajnu, da nisam uopće u udruzi
dadilja ili da sam bila osuđena kao seksualni
prijestupnik ili tako nešto. Ali naravno da ništa od
svega toga nije istina. I bez obzira što su se oni
toliko trudili da mi nešto pronađu, zapravo je s
mojim dokumentima sve u redu.
Sve je to izgledalo doista veoma, veoma loše po
mene, to sam znala već i tada. Ali ponavljala sam
samoj sebi, ako Rhiannon nije otkrila zašto sam
zapravo došla u Škotsku, možda neće ni policija.
No to je ipak bilo glupo od mene. Oni su policija.
Njihov je posao da kopaju.
Trebalo im je nešto vremena. Više dana, možda
čak i tjedana, ne mogu se točno sjetiti. Ispitivanja
se otegnu nakon nekog vremena i dani se
preklapaju jedan u drugi, a oni su neprestano
kopali i kopali, i pokušavali nešto iz mene izvući,
bacali mi zamke. No trebalo im je nešto vremena, a
onda su se naprosto pojavili u sobi za ispitivanje s
komadom papira u ruci. Cerili su se kao lisica nad
kašom, a ipak istovremeno pokušavali zadržati
ozbiljnost i profesionalnost.
I odmah sam znala. Znala sam da znaju.
 I znala sam da sam gotova.
Ali to je došlo poslije. Počela sam trčati pred
rudo.
Moram Vam ispričati onaj drugi dio. Najteži dio.
Dio u koji ni sada ne mogu povjerovati.
A taj dio ne mogu objasniti u cijelosti čak ni
sebi.
Moram Vam prepričati što se dogodilo te noći.
 .

Nakon stoje Rhiannon otišla van, dugo sam

stajala u hodniku i promatrala svjetla kombija
kako nestaju niz prilaz. Razmišljala sam što bih
trebala napraviti. Trebam li nazvati Sandru? I što
da joj ja kažem? Da sve priznam? Da hladnokrvno
lažem?
Pogledala sam na sat. Upravo je prošlo pola
devet. Stalno mi se pred očima pojavljivala
Sandrina rečenica iz e-maila – Bili danas putuje u
Dubai, a ja imam večeru s klijentom, ali pošalji mi
poruku ako je nešto hitno.
Nema šanse da je mogu zaskočiti sa svim ovim
usred večere s klijentom, a još manje slati poruku.

Hej, bok, Sandra, nadam se da je sve u redu. Samo da znaš,

Rhiannon je otišla s nekim čudnim tipom, a ja sam se na ovaj
posao prijavila pod lažnim imenom. Javim se uskoro!

Mogla bih se svemu tome smijati da čitava

situacija nije tako ozbiljna. Sranje. Sranje. Možda
joj mogu ipak poslati e-mail i podrobno objasniti
situaciju? Možda. No da sam to doista mislila
napraviti, trebala sam to napisati prije, još prije
nego što je Rhiannon poslala onaj lažni izvještaj.
Sad mi je još teže sve o sebi objasniti.
No kada sam privukla tablet, shvatila sam da joj
ne mogu poslati e-mail. To je kukavički izlaz iz
situacije. Dugujem joj pravi poziv, da joj objasnim,
ako ne baš licem u lice, onda barem osobno. Ali koji
joj vrag mogu reći?
Sranje.
Na radnoj plohi u kuhinji stajala je boca vina
poput pozivnice i nalila sam si čašu. Pokušala sam
si samo smiriti živce. Nalila sam si još jednu, ovoga
puta bacivši brzi pogled na kameru smještenu u
uglu. Ali više me nije bilo briga. Ionako će sve
uskoro pasti u vodu i bilo kakve snimke koje bi
Sandra i Bili mogli vidjeti, bile bi mi najmanja
briga.
Bila je to svjesna samosabotaža, znala sam to
negdje najdublje u sebi dok sam si lijevala treću
čašu vina. Kad je u boci ostalo još samo za jednu
čašu, shvatila sam istinu – sad sam previše pijana
da bih zvala Sandru, previše pijana za bilo kakvu
razumnu odluku, osim da odem u krevet.
Gore na najvišem katu dugo sam stajala s
kvakom od vrata svoje sobe u ruci i prikupljala
hrabrost da uđem. Ali nisam mogla. Na dnu vrata,
kod poda, vidio se tamni procjep i najednom me
spopala stravična fantazija da se nešto odurno i
tajnovito kroz to provlači prema meni, da me prati
po stepenicama i obavija me svojim mrakom...
Umjesto da uđem, osjetila sam da sam pustila
kvaku i počela uzmicati unatrag, kao da bi me to
nešto mračno doista moglo pratiti ako se okrenem
leđima. A onda, na vrhu stepenica, odlučno sam se
okrenula i gotovo potrčala niz stepenice u
prizemlje, u toplinu kuhinje. Sramila sam se same
sebe, svojeg kukavičluka, svega.
U kuhinji je bilo udobno i svijetlo, ali kad bih
sklopila oči, još uvijek sam osjećala hladni dah
tavanskog zraka kako izlazi ispod zatvorenih vrata
moje sobe. I dok sam stajala neodlučna, pitajući se
želim li si napraviti krevet na kauču ili čekati
Rhiannon da se vrati kući, osjetila sam kako mi
pulsira prst tamo gdje sam se porezala na staklo
one zle, razbijene lutkine glave. Stavila sam si
flaster, ali koža ispod njega izgledala mi je debela i
natečena, kao da mi se rana počela inficirati.
Otišla sam do sudopera, skinula zavoj i
odskočila od straha jer sam začula neko lupanje na
vratima.
– Tk... tko je? – viknula sam i pokušala umiriti
glas da se ne čuje kako se trese.
– Ja sam, Jack. – Glas se čuo izvana, malo
promijenjen od vjetra. – Doveo sam pse.
– Uđi, ja sam baš...
Vrata su se otvorila i s njima je ušao i nalet
hladnog zraka. Čula sam njegove korake u ostavi i
udarac čizama u pod kad ih je skinuo i pustio da
padnu na otirač. Psi su lajali dok su se vrtili oko
njega i pokušavao ih je umiriti. Napokon su se
smirili u svojim košarama, a on je ušao u kuhinju.
– Inače ih normalno ne šećem ovako kasno, ali
imao sam nekog posla. Iznenađen sam da si još
budna. Jesi li imala dobar dan?
 – Ustvari, ne. – Vrtilo mi se u glavi i ponovno
sam shvatila koliko sam pijana. Hoće li Jack to
primijetiti?
– Ne? –Jack je digao jednu obrvu. – Što se
dogodilo?
– Malo... sam se... – Isuse, odakle da počnem. –
Sukobila sam se s Rhiannon.
– Kako sukobila?
– Vratila se kući i... – Zastala sam jer nisam bila
sigurna kako da to sročim. Činilo mi se zaista krivo
da čitavu sliku predočim Jacku prije nego što sve
priznam Sandri, a bila sam poprilično sigurna da
neću ispoštovati najrazličitije vrste odredbi o
povjerljivim informacijama ako budem raspravljala
o Rhiannoninim problemima s nekim tko nije
njezin roditelj. Ali s druge strane, osjećala sam da
bih mogla poludjeti ako barem dio svega toga ne
povjerim nekoj drugoj, odrasloj osobi. A čini se da
takvo ponašanje i nije baš od jučer pa mi je
postajalo sve jasnije i jasnije da nije baš sve
opisano u onom velikom crvenom dosjeu o djeci.
– Posvađale smo se – rekla sam napokon. –
Zaprijetila sam joj se da ću zvati Sandru, a onda
me ona... ona me samo... – Nisam mogla završiti tu
rečenicu.
– Što se dogodilo? – pitao je Jack i privukao
stolicu i u nju utonuo. Osjetila sam kako me opet
preplavljuje očaj.
– Otišla je van. Otišla je van sama, odnosno s
nekim doista užasnim, sasvim neprimjerenim
prijateljem. Rekla sam joj da ne ide, ali ona je ipak
otišla i sad ne znam što da radim, što da kažem
Sandri.
– Slušaj me, ne brini se ti za Rhiannon. Ona ti
je mala lukavica, poprilično neovisna, stvarno
sumnjam da će joj se nešto loše dogoditi, bez obzira
što Sandra i Bili ne bi odobrili taj izlazak.
– Ali što ako joj se nešto loše dogodi? Što ako joj
se nešto dogodi upravo dok je bila meni na brizi?
– Ti si dadilja, nisi tamničar. A što si ti mogla
učiniti, privezati je za krevet?
– Ma u pravu si – rekla sam napokon. – Znam
da si u pravu, jedino što... o moj Bože – riječi su
same pojurile iz mene bez moje volje. – Toliko sam
umorna, Jack. Ne mogu ni razmišljati, a bogme ne
pomaže ni to što me ruka užasno boli svaki put kad
nešto dotaknem.
– Pa što ti se dogodilo s rukom?
Pogledala sam prema ruci u krilu i osjetila kako
mi u njoj kucka bol u ritmu pulsa.
– Potezala sam se. – Nisam sad htjela ulaziti u
to kako i zašto, ali slika onog nacerenog, zlog malog
lica opet me uplašila toliko da sam zadrhtala bez
svoje volje.
Jack se namrštio.
– Mogu baciti pogled?
Ništa nisam odgovorila, samo kimnula i pružila
ruku. Uzeo ju je jako nježno i usmjerio prema
svjetlu. Veoma lagano pritisnuo je natečenu kožu
sa svake strane rane i napravio grimasu.
 – Meni to ne izgleda dobro, ako se ne ljutiš što
sam iskren. Jesi nešto stavila na ranu kad si se
porezala?
– Samo flaster.
– Nisam na to mislio, mislio sam na neki
antiseptik. Bilo što?
– Misliš da je to stvarno bilo potrebno?
Kimnuo je.
– Rana je duboka i ne sviđa mi se ova oteklina,
izgleda kao da se rana inficirala. Idem vidjeti što
Sandra ima od tih stvari.
Digao se, gurnuo stolicu koja je zaškripala po
podu i otišao u ostavu u kojoj se na zidu nalazio i
ormarić za prvu pomoć. Tamo sam našla flaster, ali
nisam vidjela čak ni medicinski alkohol, samo
čitavu hrpu flastera s Peppom i bočice tekućeg
dječjeg paracetamola.
– Nema ničeg – rekao je Jack kad se vratio u
kuhinju. – Ili barem ničeg osim šest različitih okusa
Lupoceta. Dođi do mene, ja imam pravu prvu
pomoć.
– Pa... ne mogu. – Uspravila sam se, povukla
svoju ruku, stavila ozlijeđeni prst na dlan druge
ruke i osjetila kako je rana opet počela pulsirati. –
Ne mogu ostaviti djecu.
– Pa nikoga ne ostavljaš – rekao je Jack strpljivo.
– Ti si točno preko puta mojeg stana i možeš
ponijeti baby monitor sa sobom. Sandra i Bili uvijek
ljeti sjede navečer u vrtu. Ovo nije ništa drugačije.
Ako začuješ bilo kakav šum, možeš se vratiti prije
nego se probude.
– Pa... – počela sam polako. Neke su mi se misli
rojile u glavi, ali rubovi su im omekšali i zamaglile
su se od sveg onog vina koje sam popila. Mogu ga
zamoliti da prvu pomoć donese ovamo, zar ne? Ali
neki mali dio mene – ne, ispravit ću se, velik dio
mene
– bio je doista znatiželjan. Htjela sam otići s
Jackom. Htjela sam vidjeti kako mu izgleda stan
iznutra.
A da budem posve iskrena, gospodine
Wrexham, htjela sam izaći iz te kuće.
Ako ste doista vjerovali da tamo vreba neka
prijetnja, kako ste mogli ostaviti djevojčice da se
same s tim hore? To me pitala policajka, žena koja
je jedva uspijevala prikriti gađenje dok mi je
postavljala to pitanje.
Pokušala sam joj objasniti. Pokušala sam joj
reći da djeca nikad nisu ništa vidjela i nisu ništa
čula. Kako se činilo da je svako zlo usmjereno
izravno i samo na mene. Ja sam čula korake. Ja
sam pročitala sve one jezive poruke. Ja sam ležala
budna noćima, osluškujući sve te zvukove, zvono
na vratima i budeći se od jezive hladnoće.
Nitko drugi, čak ni Jack, nije vidio ili čuo ništa
od svega onoga što sam ja čula.
Ako je nešto i postojalo u toj kući, a čak i sada
samo napola vjerujem da je to moguće, bez obzira
na sve što se dogodilo, ako je nečega bilo, to je mene
htjelo uništiti. Mene i one druge četiri dadilje koje
su se na brzinu spakirale i pobjegle.
I samo sam željela tih pet minuta izvan te kuće
i njezinog utjecaja na mene. Samo pet minuta, s
baby monitorom u džepu i tabletom s nadzornim
kamerama ispod ruke. Zar sam doista tražila
previše?
Policijska službenica kao da mi nije vjerovala.
Samo je sjedila pokraj mene, odmahivala glavom u
nevjerici, usnica stisnutih zbog glupe, sebične,
nemarne krave prekoputa nje.
Ali jeste li mi Vi povjerovali, gospodine
Wrexham? Je li Vama jasno koliko mi je bilo teško
tako zatvorenoj u toj kući, a svake noći ništa osim
tih koraka gore-dolje? Je li Vama jasno zašto mi se
tih desetak metara preko dvorišta činilo ujedno i
ništa i sve?
Ne znam. Nisam sigurna da sam Vas uspjela
uvjeriti i objasniti kako je meni bilo, kako je doista
bilo u toj kući.
Jedino što Vam mogu reći svodi se na to da sam
pokupila baby monitor i tablet i slijedila Jacka dok
je prolazio kuhinjom i pridržao mi otvorena stražnja
vrata, a onda ih za nama čvrsto zatvorio. Osjećala
sam toplinu njegove kože dok me vodio preko
mračnog, neravno popločanog dvorišta i potom uz
stepenice do njegovog stana. Penjala sam se
stepenicama iza njega i promatrala kako mu se
napinju i miču mišići ispod tanke majice dok se
penje.
 Na vrhu stepenica izvadio je ključ iz džepa,
okrenuo ga u bravi i onda se pomakao da me
propusti da uđem.
 .

Očekivala sam da će Jack unutra početi pipkati

zid da dotakne panel ili izvaditi mobitel da se
poveže, no umjesto toga pružio je ruku, pritisnuo
nešto i upalila su se svjetla. Vidjela sam da je
pritisnuo najobičniji bijeli prekidač za svjetlo.
Osjetila sam gotovo suludo olakšanje, tako veliko
da sam se gotovo nasmijala.
– Nemaš ekran na zidu?
– Hvala Bogu, nemam! Ovo je obnovljeno kao
smještaj za pomoćno osoblje. Nema smisla
tehnologiju rasipati na nekoga poput nas.
– Valjda nema.
Upalio je još jedno svjetlo i ugledala sam malu,
svijetlu dnevnu sobu namještenu dobrim,
jednostavnim komadima s izblijedjelom pamučnom
sofom. Ostaci vatrice još su dogorijevali u maloj
pećici u uglu, a vidjela sam i kuhinjicu na drugom
kraju. Iza nje su bila još jedna vrata,
pretpostavljam od njegove spavaće sobe, ali nije mi
se činilo pristojnim tako nešto pitati.
– U redu, sjedni ovamo – rekao je i pokazao na
kauč – sad ću ti previti ranu kako treba.
Kimnula sam i bila zahvalna što osjećam da se
netko za mene brine, ali uglavnom zadovoljna što
tu samo sjedim i osjećam toplinu vatre na licu i
jeftine, ali vesele Ikeine jastuke iza leđa. Bilo je u
njima nešto umirujuće pa sam spokojno čekala
Jacka koji je rovao po kuhinjskom ormaru iza
mene. Kauč je potpuno isti kakav smo imale Rowan
i ja u našem stanu u Londonu. Mislim da se zove
Ektorp ili tako nešto. Bio je od Rowanine mame
prije nego što nam ga je dala. S garancijom da će
trajati barem deset godina, s presvlakom koja se
može prati i koja je jednom bila crvena, u Jackovu
slučaju, ali izblijedila u tamnu ružičastu boju od
sunca i stalnog pranja.
Čim sam na nju sjela, osjećala sam se kao kod
kuće.
Nakon onog luksuza podijeljene ličnosti Kuće
Heatherbrae, tu ne samo da čovjek osjeća
dobrodošlu promjenu, već i neku ljudsku toplinu.
Sve je solidno napravljeno, ali u istom stilu, „iz
jednog komada“, bez onog dezorijentirajućeg
prebacivanja iz viktorijanske raskoši u
hipermoderni, futuristički, industrijski stil. Sve je
baš onako ugodno opušteno, od mrlja od kave na
stoliću uz kauč, sve do bogate mješavine
kojekakvih fotografija iznad kamina, od prijatelja i
njihove djece ili možda nećaka i nećakinja. Jedan
mali dječak pojavljuje se više nego jednom, očito
rođak s obiteljskim crtama lica.
Osjetila sam kako mi se oči sklapaju. Dvije
besane noći došle su na naplatu... a onda sam
začula kratki kašalj i Jack je stao ispred mene sa
zavojem i dezinfekcijskim sredstvom u jednoj ruci i
dvije čaše u drugoj.
 – Hoćeš li nešto popiti? – pitao je i pogledala sam
ga zbunjeno.
– Piće? Ne, hvala, nisam za.
–Jesi li sigurna? Možda ti treba nešto da se malo
opustiš dok ti budem čistio ranu. Jako će te peći. A
mislim da je unutra možda ostao najmanji mogući
komadić stakla.
Odmahnula sam glavom, ali bio je u pravu.
Jebeno strašno me zapeklo, prvo kad mi je ranu
brisao dezinficijensom, a onda ponovno, kad je
gurnuo tanku pincetu u samu ranu i kad sam
osjetila ono mučno struganje metala po staklu. I
onda snažna bol kad je zaboravljeni komadić stakla
skliznuo dublje u moj prst.
–Jebemu! – Samo mi je izletilo, ali Jack mi se
široko osmjehnuo i podigao u zrak nešto krvavo na
kraju svoje pincete.
–Jesam ga! Bravo. To mora da je strašno boljelo.
Ruka mi se tresla dok je sjedao pokraj mene.
– Znaš što, ti si izdržala duže nego nekoliko
zadnjih prethodnica.
– Kako to misliš?
– Pa onih nekoliko dadilja. Zapravo, lažem,
Katya je izdržala gotovo tri tjedna, barem mi se čini.
Ali nakon Holly samo su dolazile i odlazile kao
leptiriće.
– A tko je Holly?
– Ona je bila prva, ona koja je ostala najduže.
Brinula se za Maddie i Ellie kad su bile baš
majušne i ostala je skoro tri godine, sve dok... –
Stao je kao da mu se učinilo da bi bilo bolje da to
što je htio reći ipak ne kaže.
– Ma to sad nije važno. Iza nje, broj dva, Lauren,
ona je ostala skoro osam mjeseci. Ali ona sljedeća
nije izdržala ni tjedan dana. A ona prije Katye, zvala
se Maja, ona je otišla već prve noći.
– Prve noći'? Pa što se dogodilo?
– Nazvala je taksi i otišla usred noći. Čak je
ostavila pola svojih stvari, Sandra joj je to poslije
morala slati.
– Ma nisam te to pitala, nego što se dogodilo, što
ju je natjeralo da ode?
– Ah, pa... ne znam to zapravo. Uvijek sam
mislio... – Zacrvenio se, stražnji dio vrata obojio se
u crveno dok je gledao u svoju praznu čašu.
– Daj, nastavi – nagovarala sam ga, a on je samo
odmahnuo glavom kao da je ljut na sebe.
–Jebiga, rekao sam sam sebi da to neću raditi.
– Što to?
– Pa ogovarati svoje poslodavce, Rowan, rekao
sam ti to još prvi dan.
Kad sam čula to ime, osjetila sam gotovo grižnju
savjesti jer me podsjetilo na sve što mu skrivam, ali
nekako sam tu misao potisnula jer me suviše
zanimalo stoje to htio reći da bih brinula oko svojih
tajni. Najednom sam morala saznati što ih je
otjeralo, sve te druge djevojke, moje prethodnice.
Što ih je natjeralo na bijeg?
– Jack, slušaj me – počela sam. Oklijevala sam,
a onda sam stavila ruku na njegovu nadlakticu. –
Tu se ne radi o nelojalnosti. I ja sam njihova
zaposlenica, imaj to na umu. Mi smo kolege. Nije
kao da si se raspričao s nekom izvana. Čovjek može
pričati o problemima na poslu s kolegom. Jedino
tako možemo ostati normalni.
– A da? – Dignuo je glavu i prestao proučavati
svoju čašu s whiskeyjem i malo mi se nasmijao, ali
suho, gorko. – Misliš? Pa... dosad sam već rekao
najmanje pola pa ti onda mogu reći i sve. A ti
vjerojatno imaš i pravo to znati. Uvijek mi se činilo
da ih je preplašilo... – Duboko je udahnuo kao da
se čeliči da kaže nešto neugodno. – Mislim da je za
to bio kriv... Bili.
– Bili? – To nije bio odgovor koji sam očekivala.
– Na... na koji način?
Ali već dok sam postavljala to pitanje, znala
sam. Sjetila sam se kako se ponašao moje prve noći
u kući, onog širenja mojih nogu, kako mi je
neprestano nudio još vina, ono njegovo nametljivo
koljeno, nepozvano, između mojih...
– Sranje. Ne, ne moraš mi ništa reći. Sve sam
shvatila – rekla sam.
– Maja... ona je stvarno bila mlada – rekao je
Jack nevoljko. – I jako zgodna. I palo mi je na pamet
da joj se on možda... ma znaš... pokušao
nametnuti, a ona nije znala što da radi. I prije sam
se znao zapitati... Bill je jedno vrijeme imao crnu
masnicu na oku, kad je Lauren bila ovdje i pomislio
sam da ga je možda ona... ma znaš...
– Puknula šakom u oko?
 – Aha. A ako i jest, mora da je to i zaslužio, jer
bi je inače otpustili, razumiješ?
– A valjda. Isuse. Pa zašto mi to nisi rekao?
– Pa malo je to nezgodno, teško. E da, još samo
nešto, moj šef je možda malo... ono...perverznjak.
Kako da to čovjek ubaci prvi dan u razgovor pri
upoznavanju.
– Da, shvaćam. Jebiga. – Obrazi su mi gorjeli
kao i Jackovi, iako je u mojem slučaju i više od
svega utjecalo vino. – Bože, uh, fuuuj.
Pretjerala sam preko svake mjere s tim
nametanjem osjećaja izdaje, to mi je jasno. Nije da
nisam znala. Uostalom, on je to probao i sa mnom.
Ali ta ideja da je sistematski vrebao sve djevojke
koje su mu čuvale kćeri, jednu za drugom, i da ga
se nije ticalo što će ih tako otjerati... Iznenada sam
osjetila očajničku potrebu da se operem, da oribam
sve tragove njegovih dodira sa sebe, iako ga nisam
vidjela danima, a i kad jesam, jedva da me dotakao.
Odjednom mi je kroz glavu prošao Ellien tanki
zvučni soprano. Bolje mi je kad on ode. On ih natjera
da rade ono što ne žele.
Je li možda govorila o svom ocu koji vreba na te
mlade žene i djevojke koje njegova supruga odabere
da se brinu za njegovu djecu?
– Isuse. – Stavila sam ruke na lice. – Jebeni gad.
– Slušaj... – počeo je Jack s nelagodom – možda
nisam u pravu, nemam ja za to nikakve dokaze,
samo sam...
 – Ne trebaju ti dokazi – upala sam mu u riječ
slomljeno – pokušao je on to i sa mnom već prve
noći.
– Molim?
– Ah. Nije to bilo ništa – progutala sam i čvrsto
stisnula zube – ništa s čime bih daleko dospjela po
Zakonu o radu. Bile su to samo neke nejasne
aluzije, pokušaj da mi „slučajno11 prepriječi put.
Ali valjda znam kada se netko nameće.
– Isuse Bože, Rowan, tako mije... žao mije... ne
znam što bih...
– Pa nisi ti za to kriv, ne ispričavaj se.
– Pa morao sam ti nešto reći! Nije ni čudo da si
stalno na rubu, da čuješ tipove kako se uokolo
šuljaju...
– Ne – upala sam mu u riječ silovito. – To nema
s tim veze. Jack, ja sam odrasla žena, već su mi se
i prije tako nabacivali, nije to nešto s čime se ne
mogu nositi. Ono s tavanom je sasvim nepovezano
s tim. To je... to je nešto posve drugo.
– To je jebeno odurno, eto što je to. – Obrazi su
mu gorili i ustao se kao da se ne može više
kontrolirati dok sjedi mirno. Otišao je do prozora
pa se vratio stisnutih pesnica. – Dođe mi da...
– Ma, Jack, pusti to – rekla sam brzo. I ja sam
se dignula. Stavila sam ruku na njegovu nadlakticu
i okrenula ga prema sebi i onda... Bože, uopće ne
znam kako se to dogodilo.
Ne mogu pronaći riječi da to opišem, jedino da
sad tu počnem pisati ljubić. Stopili smo se jedno s
drugim zagrljeni. Usne su nam se sudarile kao jaki
valovi na pučini. Dolaze mi samo takvi klišeji.
Osim što tu nije bilo stapanja. Nije bilo mekoće.
Bilo je to čvrsto, brzo, hitno i gotovo bolno u svom
intenzitetu. Ljubila sam ga i on je ljubio mene, a
onda sam ga grizla. I moja koža bila je pod njegovim
zubima, a onda su mi prsti bili u njegovoj kosi, a
njegovi su prtljali oko mojih gumbiju, a onda su
nam se kože dodirivale i usnice su bile na usnicama
i... ne mogu ja Vama o tome pisati. Ne mogu to
pisati jer se ne mogu prestati sjećati. Ne znam kako
zaustaviti sjećanje.
.

Poslije smo ležali zagrljeni ispred otvorene vatre,

kože vlažne i glatke od znoja i ljepljivosti, i on je
zaspao s glavom naslonjenom na moja prsa i dizao
se nježno sa svakim mojim udisajem i izdisajem.
Neko vrijeme sam ga samo promatrala. Njegovu
kožu koja blijedi do mliječno bijele ispod bokova,
nakupinu pjegica dužinom nosa, crni potez
trepavica na obrazu, ruku koja se ovila oko mojeg
ramena. A onda sam pogledala u vis, iznad nas i
kamina, tamo gdje je stajao baby monitori tiho
čekao.
Ne mogu se sada tamo vratiti. A ipak moram.
Napokon, kad sam osjetila da i sama tonem u
san, znala sam da se moram ustati ili riskiram
ostati ležati na tom mjestu čitavu noć. Zamislila
sam kako ujutro u kuhinji zatičem cure kako si
same rade doručak dok seja pokunjene glave,
posramljena, vračam nakon raspojasane noći u
glavnu kuću pod svjetlom zore.
A tu je i problem s Rhiannon. Ne mogu riskirati
da me ona tu zatekne kad se vrati otamo gdje je
otišla, ma gdje to bilo. Imam ja već dovoljno toga
što moram objasniti Sandri, samo mi još fale te
noćne šetnje da ih dodam na popis.
Jer, moram joj sve priznati. To je jedina
mogućnost, shvatila sam to dok sam ležala u
Jackovim rukama... a možda sam to u biti znala i
prije. Sve joj moram priznati pa makar tako
riskirala da izgubim ovaj posao. Ako me otpusti, a
što se može dogoditi, ne bih joj zamjerila. I bez
obzira na sve, bez obzira na financijsku rupu u
kojoj bih se našla, bez posla, bez novaca, bez
preporuka za dalje, bez obzira na sve to, morat ću
stisnuti zube – jer sam sve to i zaslužila.
Ali ako joj sve lijepo objasnim, ako doista
objasnim zašto sam učinila to što sam učinila,
možda ipak, možda ipak...
Već sam napola navukla traperice kad sam
začula neki zvuk. Nije dolazio iz baby monitora,
nego odnekud izvan kuće, nešto između lomljave i
udarca, kao da se grana odlomila i potom tresnula
na zemlju. Stala sam i zadržala dah. Slušala sam,
ali ništa se više nije čulo, nije bilo cendranja iz
monitora koji bi mi pokazao da se Petra probudila
s ostalima od toga što sam ja čula.
Pa ipak, odmah sam izvukla mobitel i provjerila
aplikaciju. Ikonica za Petrinu sobu omogućila mi je
da je vidim izvaljenu na leđa s njezinim
uobičajenim predavanjem krevetu. Slika je bila
zrnata i nisam dobro vidjela pod nježnim noćnim
svjetlom, ali njezin obris se jasno nazirao. Dok sam
je promatrala, uzdahnula je u snu i stavila palac u
usta.
Kamera u sobi djevojčica nije pokazala baš ništa
jer sam zaboravila upaliti malo svjetlo kad sam ih
pokrila. Rezolucija je bila preslaba da bi se vidjelo
bilo što drugo osim zrnatog mraka, tu i tamo
prekinutog nekom ubačenom sivom flekicom. Ali
da su se probudile, upalile bi malu noćnu lampu,
što znači – zasad, samo dobre vijesti.
Odmahnula sam glavom, zakopčala traperice,
navukla majicu preko glave, a onda se sagnula i
veoma nježno poljubila Jacka u obraz. Ništa nije
rekao, samo se okrenuo na stranu i šapnuo nešto
nejasno, možda čak: „Laku noć, Lynn“.
Na trenutak, srce mi je stalo, ali onda sam samu
sebe mentalno prodrmala. Mogao je reći bilo što.
Laku noć, ljubavi; Laku noć, lijepa. A čak i da je
rekao: „Laku noć, Lynn“ ili Liz ili čak neko treće
ime, pa što onda? Imam i ja svoju prošlost. Možda
je ima i Jack. A sam Bog zna da imam dovoljno
svojih vlastitih tajni da bih zbog tajni nekoga
prozivala i osudila.
 .

Trebala sam naprosto otići.

Trebala sam pokupiti baby monitor, uputiti se
do vrata i izaći kroz njih van.
Ali prije nego što sam krenula natrag u tu kuću,
nisam mogla odoljeti. Morala sam još jednom
pogledati Jacka, zadnji put, tako osvijetljenog
vatrom s kamina koja mu je kožu obojala u zlatno
kako leži zatvorenih očiju i usana rastvorenih točno
toliko da sam ih poželjela poljubiti još jednom.
A kad sam se okrenula, ugledala sam nešto
sasvim drugo.
Vidjela sam ljubičasti cvijet na polici. Trebala mi
je minuta prije nego što sam shvatila zašto mi
izgleda tako poznato i zašto mi je privukao pogled.
Onda sam se najednom sjetila – to je isti onaj cvijet
koji sam pronašla neki dan u kuhinji i stavila u
šalicu za kavu kako bi se oporavio. Je li Jack bio
taj koji je ostavio cvijet na podu kuhinje? Ma ne –
on je te noći bio zauzet obavljanjem poslova za
Billa, nije ga bilo tu... Zar ne? Ilije to bilo neke
druge noći? Zbog nedostatka sna dani su mi se
počeli miješati, bilo mi se teško prisjetiti koji je
dugački, košmarni mrak pripadao kojem jutru.
Dok sam tamo namršteno stajala pokušavajući
se prisjetiti, primijetila sam nešto drugo. Nešto još
bezazlenije od cvijeta, ali me to isti čas zaustavilo s
grčem u želucu od nevjerice. Radilo se o malom
klupku konopa. Potpuno običnom – ali zašto me
onda tako uznemirilo?
Vratila sam se, prošla kroz sobu i podigla ga.
Bio je to bijeli konop, namotan tri puta, i
zavezan čvorićem koji mi je odjednom postao jezivo
poznat. Bio je vrlo precizno prerezan napola,
vjerojatno jako oštrim nožem, ili možda baš
vrtlarskim škarama koje sam izvukla iz otrovnog
vrta.
Čime god da je bio prerezan, to više nije bilo
bitno.
Ono što je bilo izrazito bitno je da se radilo
upravo o konopu koji sam omotala oko ulaza u
otrovni vrt, i to previsoko da bi ga dječje ručice
mogle doseći – konop koji sam postavila zbog
sigurnosti djevojčica. Ali što radi u Jackovoj
kuhinji? I zašto se nalazi pored tog naizgled običnog
cvijeta?
Dok sam posezala za mobitelom kako bih
otvorila Google, želudac mi se sve više grčio jer sam
već znala što ću otkriti. Ljubičasti cvijet otrov
upisala sam i pretražila slike na Googleu. I tamo je
i bio, druga slika, neobični, izvješeni oblik i žarka
ljubičasta boja su ga odavale, nije moglo biti ništa
drugo. Aconitum napellus (modri jedić) pročitala
sam, grčeći se sve više u želucu sa svakim
pročitanim retkom. Jedan od najotrovnijih cvjetova
koji rastu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Akonitin je vrlo
djelotvoran toksin koji pogađa srce i živce, a bilo koji
dio cvijeta, uključujući peteljku, cvijet, latice ili
korijen, može biti smrtonosan. Većina smrti nastupa
uslijed konzumacije A. napellusa, ali vrtlarima se
preporuča i visoki stupanj opreza pri obrezivanju,
budući da samo i doticaj s kožom može
prouzrokovati simptome.
Ispod toga nalazio se popis svih smrti i
ubojstava povezanih s tom biljkom.
Ugasila sam mobitel i okrenula se prema Jacku
u nevjerici. Je li to stvarno on radio, sve ovo
vrijeme?
Odlazio u zatvoreni vrt, obrezivao otrovne biljke
i održavao to užasno mjesto na životu.
Odstranjivao mjere sigurnosti koje sam
postavila, pokušavajući zaštititi djecu.
Pažljivo odabrao najotrovniji cvijet koji je mogao
naći i ostavio ga nasred kuhinjskog poda. Ja sam
ga samo dirala, ali koliko je malo nedostajalo da ga
pronađe jedno od djece, ili možda jedan od pasa.
A upravo sam se s njim jebala.
Ali zašto? Zašto bi on to napravio? I za što je sve
još on bio odgovoran?
Je li on bio taj koji je hakirao sustav da bi nas
sve probudio usred noći zaglušujućom muzikom i
stravičnim krikovima?
Je li on bio taj koji je neprestano zvonio, nasilno
me budio usred noći, držao me budnom
zastrašujućim škrip, škrip pritajenih koraka?
I najgore od svega, je li on ispisao one stravične
stvari na zidovima zaključanog tavana, koji je
zazidao daskama iza sebe, pa ga potom „otkrio“
kada mu je to odgovaralo?
Primijetila sam da mi je disanje bilo sve brže i
pliće, da su mi se ruke tresle dok sam mobitel
gurala nazad u džep, i odjednom sam morala izaći,
maknuti se od njega pod svaku cijenu.
Više se nisam trudila biti tiha, nego sam naglo
izašla u mrak, zalupivši vrata iza sebe. Počela je
opet padati kiša, a ja sam trčala. Osjećala sam kišu
na obrazima i stegnuto grlo, a oči su mi se zamutile.
Vrata ostave i dalje su bila otključana, pa sam
ušla, naslonila se leđima na vrata i pokušavala se
sabrati, brišući oči svojom majicom.
Jebemu. Jebemu! Zašto su svi muškarci u mom
životu takva govna? Baš svaki od svih njih?
Dok sam tako stajala, pokušavajući smiriti
svoje neuravnoteženo disanje, sjetila sam se jedva
primjetnog zvuka koji sam čula netom prije, dok
sam se oblačila. Kuća je bila upravo onakva kakvu
sam je ostavila, bez traga Rhiannoninih štikli
odbačenih u hodniku ili torbice na početku stuba.
Ali nisam to ni očekivala.
Čula bih zvuk auta kako se približio kući.
Vjerojatno se radilo o jednom od pasa.
Ponovno sam obrisala oči, zbacila cipele, i
polagano prošetala kuhinjom preko toplog betona
kroz kojeg se osjećalo ugodno podno grijanje. Hero
i Claude bili su sklupčani u svojim košarama i
potiho hrkali. Pogledali su prema meni kada sam
ušla, i potom pospano vratili glave u košare kad
sam sjela za šank, položila glavu u ruke i
razmišljala o svojem idućem potezu.
Nisam se mogla vratiti u krevet. Što god Jack
rekao, Rhiannon je nestala i još se nije vratila, a to
nisam mogla samo zaboraviti. Ono što sam trebala
napraviti, zapravo morala napraviti, bio je onaj e-
mail Sandri. Vrlo detaljan i ozbiljan e-mail, u kojem
bih objasnila sve što se dogodilo.
Ali nešto sam trebala napraviti i prije toga.
Jer što sam više o njemu razmišljala, Jackovo
ponašanje bilo mi je sve čudnije. Ne samo u vezi
otrovnog vrta, nego i svega ostalog. Kako se uvijek
našao negdje u blizini kada je nešto pošlo po krivu.
Čini se i da ima ključeve svih soba u kući i pristup
dijelovima kućnog sustava kojima ne bi trebao
imati pristup. Pa kako je točno znao što napraviti s
aplikacijom one noći kad je glazba stravično
treštala iz zvučnika. Ili kada je sasvim slučajno
upravo on imao ključ baš za zaključana vrata
tavana?
I štogod on rekao, ipak je on Grant. Što ako sam
propustila uočiti neku poveznicu? Možda je on pak
neki daleki rođak dr. Kenwicka Granta, koji se
vratio izbaciti Elincourtove iz svog obiteljskog
doma?
Ne, s ovim posljednjim sam ipak malo pretjerala.
Ne živimo u nekoj gotičkoj, osvetničkoj drami
potlačenih iz devetnaestog stoljeća. Što bi Jack
mogao dobiti time da izbaci Elincourtove iz
njihovog vlastitog doma? Ništa. Idući bogati
engleski par zauzeo bi njihovo mjesto. Uostalom,
činilo se kako Elincourtovi nisu meta. Ja sam meta.
Činjenica je da su četiri različite dadilje, čak i
pet ako računamo Holly, napustile Elincourtove.
Zapravo ih nisu ni napustile, nego su sistematično
otjerane, jedna po jedna. Možda bih i povjerovala
da su za to krive Billove zaigrane ruke da nisam
imala vlastita iskustva u Kući Heatherbrae. Netko
u ovoj kući, ili nešto u ovoj kući otjeralo je dadilje,
namjernom i strpljivo provedenom kampanjom
progona.
Samo nisam znala tko.
Uz pulsiranje rane na ruci, polako sam počela
osjećati i tupu pulsirajuću bol točno iza očiju.
Lagana ošamućenost prouzrokovana vinom koje
sam popila već se pretvarala u početak žestokog
mamurluka. Ali sad si to nisam mogla dopustiti.
Sišla sam polako i nesigurno s visokog stolca i
krenula prema sudoperu, umila se pokušavajući se
razbuditi i razbistriti glavu. Trebat će mi za ono što
sam odlučila učiniti.
Stajala sam naslonjena rukama na umivaonik,
dok mi je voda kapala s vrhova kose, kada sam
ugledala nešto. Nešto što nije bilo tamo kada sam
otišla, bila sam u to sigurna, barem toliko koliko
sam mogla biti, budući da nisam više ni u što
potpuno sigurna. Desno od umivaonika stajala je
moja gotovo prazna boca vina. Ali sada je bila
potpuno prazna. Trebala je biti barem još čaša vina
u njoj, ali sada više nije bilo ni kapi. A uz rub
odvoda u sudoperu nalazila se jedna zgnječena
bobica.
Možda se radilo o ostatku borovnice ili maline,
bila je previše zgnječena da bi se točno vidjelo, ali
nekako sam znala da to nije to.
Srce mi je snažno udaralo dok sam posegnula,
vrlo sporo, prema odvodu.
Otvorila sam odvod s aparatom za kompost i
zagurala ruku duboko u njegova metalna usta, sve
dok mi prsti nisu dotaknuli nešto na njegovu dnu.
Nešto u isto vrijeme mekano i tvrdo, u što su mi
utonuli prsti dok sam grabila tu masu.
Bila je to kašasta masa bobica. Bobica tise,
božikovine, lovora.
I unatoč tekućini koju sam iscijedila niz odvod,
osjećala sam prilično jasno talog vina na njima.
Nije imalo smisla. Baš ništa od ovog nije imalo
smisla. Te bobice nisu bile u vinu kada sam otišla.
Kako bi to bilo moguće? Vlastoručno sam otvorila
tu bocu vina.
To je značilo da ih je netko stavio unutra dok
nisam gledala. Netko tko je večeras bio u ovoj
kuhinji, nakon što sam djecu stavila u krevet.
I onda ih je... nakon toga netko bacio u odvod.
Gotovo kao da su u kući dvije suprotstavljene
sile, jedna koja me pokušava istjerati i druga koja
me pokušava zaštititi. Ali tko, tko bi to radio?
Nisam to mogla dokučiti. Ali ako je odgovore
uopće moguće pronaći, znala sam gdje ih potražiti.
 Stegnula su mi se prsa kad sam se uspravila i
počela sam prevrtati po džepovima da dođem do
inhalatora. Nije mi pomogao, pritisak se nije
smanjio, disanje mi je i dalje bilo brzo i plitko dok
sam se stepenicama penjala u mrak.
.

Svakim korakom koji me približavao vrhu

stepenica, sve više mi se pred očima pojačavalo
sjećanje kako sam posljednji put tamo stajala
držeći okruglu kvaku, ali bez snage da zakoračim
unutra i suočim se s mrakom iza tih vrata.
Sada sam ipak počela sumnjati da štogod je
opsjelo Heatherbrae, bilo je to zasigurno ljudsko
biće. Bila sam potpuno uvjerena da ću ovoga puta
okrenuti kvaku, otvoriti vrata i pronaći za to
dokaze. Dokaze koje bih mogla pokazati Sandri kad
joj budem pričala što se večeras dogodilo.
No kada sam stigla do vrha, vidjela sam da vrata
uopće neću trebati otvarati. Da su moja vrata...
vrata moje sobe, otvorena. A ja sam ih ostavila
zatvorena.
Imala sam vrlo jasno sjećanje kako stojim
ispred njih, gledam u onaj prorez na dnu, kako
samo stojim i uopće ne mogu okrenuti kvaku.
A sada su otvorena.
Opet je bilo vrlo hladno, hladnije nego stoje bilo
onoga puta kada sam se probudila usred noći i
tresla od hladnoće pa vidjela da je grijanje ugašeno,
a klima upaljena na najjače. Ali ovoga puta osjetila
sam da se ne radi samo o hladnoći sobe, nego o
propuhu.
 Na trenutak sam osjetila kako se moja čvrsta
odluka smežurala kao plastika nad plamenom i
iscurila duboko u mene rastopljena i zgrudana u
crnu kuglicu moje jezgre.
Otkuda dolazi taj propuh? Kroz tavanska vrata?
Ako su opet otvorena, unatoč bravi i ključu u
mojem džepu, i unatoč tome što Jack spava u svojoj
sobi preko puta dvorišta, pomislila sam da ću
početi vikati.
Zatim sam došla sebi.
To je ludost. Ne postoje duhovi. Ne postoje
uklete kuće. Na tom tavanu nema ničega osim
prašine i ostataka stvari od djece kojoj je bilo
dosadno, a umrla su prije pedeset godina.
Ušla sam u sobu i pritisnula ikonu na ekranu.
Ništa se nije dogodilo. Probala sam s drugim
kvadratom, za koji sigurno znam da je neki dan
upalio svjetla. I dalje ništa, ali je neki ventilator koji
nisam vidjela počeo brujati. Na trenutak, malo
duže, stajala sam u mraku i pokušavala se
domisliti što da učinim. Osjetila sam miris hladnog
prašnjavog zraka kroz ključanicu tavana, a nešto
sam i čula. Ne ono škrip... škrip otprije, nego
duboko, mehaničko zujanje koje me zbunilo.
Zatim me odjednom preplavio bijes.
Što god je tamo bilo, neću dopustiti da me ovako
uplaši. Netko, nešto me pokušava otjerati iz
Heatherbraea, i neću mu popustiti.
Nisam bila sigurna radi li se o ostacima vina u
mojim žilama koje mi je davalo hrabrost ili o tome
što sam znala da ću vrlo vjerojatno ionako morati
otići kući nakon što sutra nazovem Sandru.
Izvadila sam mobitel iz džepa, upalila lampu i
prešla svoju sobu do tavanskih vrata.
Dok sam to radila, opet je počelo zujanje.
Dolazilo je meni iznad glave. Zvuk mi je bio poznat,
ali nisam mogla odrediti zašto. Zvučalo je kao
bijesna osa, ali i nekako.... robotički i zbog toga
sam pomislila kako se radi o živom biću.
Potražila sam u džepu ključ, čiji mi je tvrdi oblik
bio priljubljen uz nogu još od jučer, pa sam ga
izvadila.
Vrlo nježno sam ga stavila u bravu. Okrenula
sam ga, bilo je teško, ali ne tako teško kao zadnji
put. WD40 učinio je svoje pa je otpor bio slabiji, bez
škripe metala koja se čula kada je Jack razvalio
bravu.
Potom sam prislonila ruku na vrata i otvorila ih.
.

Miris je bio upravo isti onaj koji mi je ostao u

sjeanju – vlaga, plijesan, miris smrti i zaborava.
Ali nešto je bilo tamo gore, to mi je sada bilo
jasno, jedva sam uspjela razabrati blagi bijeli sjaj
koji je osvijetlio paučinu koju su pauci razvukli po
stepenicama tavana. Ali nitko nije bio ovdje nakon
mene i Jacka, to je bilo očito. Ne samo zbog ključa
koji mi je bio u džepu, nego i zbog debelih slojeva
paučine koji su prepriječili put. Trebalo je puno
truda i vremena da se to isplete od mog zadnjeg
prolaska. Nema šanse da je netko mogao proći
tuda, a da to sve nije pokidao. Ovako sam morala
koračati polako, prolazeći rukom ispred lica kako
bih spriječila da mi se niti zalijepe za oči i usta.
Stoje to svjetlo? Mjesec koji sjaji kroz staklo
prozorčića? Možda, ali uzevši u obzir koliko je
staklo bilo mutno i prljavo, bila bih prilično
iznenađena.
Na vrhu stepenica potiho sam udahnula i
pokušala se osokoliti, te zakoračila na tavan.
Isti tren primijetila sam dvije stvari.
Prvo, da je tavan bio isti kao kad sam ga zadnji
put vidjela, bacivši onaj posljednji pogled na njega
prije nego sam slijedila Jacka niz stepenice neki
dan. Jedino što je nedostajalo bila je glava lutke
koja se onda otkotrljala niz hrpu i zaustavila u
sredini sobe. Nje nije bilo.
Drugo, da je mjesec doista svijetlio kroz prozor,
i to začuđujuće snažno, i to zato što je prozor –
prozor koji je Jack zatvorio – sada bio ponovno
otvoren. Izgledalo je da ga nije pravilno zakračunao
i da ga je vjetar otvorio tijekom noći. Ljutito sam
prešla preko škripavog parketa, zalupila prozor još
jače nego onda Jack i pokušala u mraku pronaći
kvaku za zatvaranje. Konačno sam je pronašla,
dugu metalnu dršku s brojnim rupicama. Bila je
prekrivena debelim slojem paučine, koju sam
morala skidati rukom i usput pod prstima osjetila
pucketanje insekata, odavno mrtvog plijena koji su
pauci ostavili u mreži. Namjestila sam je i uvjerila
se da se prozor više nikako neće moći otvoriti sam
od sebe.
 Nakon što je prozor konačno bio zatvoren,
okrenula sam se nazad prema prostoriji i obrisala
ruke. Svjetlost se prigušila otkako sam zatvorila
prozor, njegovo staklo prekriveno lišajem
propuštalo je samo tanki trag vanjskog svjetla. Kad
sam se okrenula prema stepenicama, uski snop
svjetla iz moje lampe obasjao je samo veoma mali
krug poda, ali sam primijetila nešto sasvim drugo.
U prostoriji je još jedno svjetlo. Slabije, plavkasto
svjetlo dolazilo je iz kuta tavana sa suprotne strane
prozora, kuta koji je bio sasvim u sjeni, gdje ne bi
trebalo biti nikakvoga svjetla.
Srce mi je lupalo dok sam prelazila taj dio poda.
Je li to prolaz prema jednoj od soba na katu ispod?
Nešto drugo? Štogod je bilo izvor tog svjetla, bilo je
skriveno iza kovčega, koji sam s mukom odgurala
na stranu, više se i ne trudeći da budem tiha,
budući da me više nije bilo briga tko će me ovdje
zateći. Sa mnom je upravljao samo jedan instinkt –
morala sam saznati što se stvarno tu događa.
Zastala sam zbog onoga što sam vidjela,
zapanjena. Kleknula sam u prašinu da to pobliže
pogledam.
Iza starog kovčega nalazila se malena hrpa
stvari. Knjiga. Neki omoti od čokoladica. Narukvica.
Ogrlica. Nekoliko grančica i bobica – koje su venule,
ali nikako nisu bile osušene.
I mobitel.
Svjetlost koju sam vidjela s druge strane tavana
dolazila je iz tog mobitela, i kada sam ga podignula,
ponovno je zavibrirao. Konačno sam shvatila
otkuda je dolazio neobičan zvuk koji sam ranije
čula. Izgleda da se sustav na njemu nadogradio, pa
se ponovno pokretao i gasio bez prestanka, i svaki
put vibrirao i zujao.
Radilo se o starijem modelu, sličnom jednom
koji sam imala prije par godina pa sam pokušala sa
starim trikom koji bi ponekad upalio kada mi se taj
mobitel gasio jer mu se ispraznila baterija. Stisnula
sam tipku za pojačavanje zvuka i tipku za paljenje
istovremeno i dugo držala. Neko vrijeme stajao je
zamrznutog ekrana, zatim se potpuno ugasio i
ponovno sam ga pokrenula.
No dok sam čekala da se upali, nešto drugo mi
je zapelo za oko. Srebrnkasti sjaj iz hrpice
naplavina starih stvari koje sam maknula sa strane
da dođem do mobitela.
I tad sam je ugledala, bačenu na daske
tavanskog poda skupa s ostatkom te bijedne hrpe
smeća. Njezine vitice presijavale su se na svjetlu
mog mobitela.
Moja ogrlica.
Srce mi se popelo u grlo i tu snažno udaralo dok
sam je dizala u nevjerici. Moja ogrlica. Moja ogrlica.
Što ona tu radi, u tom mraku?
 .

Sjedila sam u kuhinji, nisam sigurna koliko dugo,

dlanova omotanih oko šalice čaja, a karike moje
ogrlice visile su mi između prstiju. Pokušavala sam
to sve nekako shvatiti.
Sa sobom sam ponijela i mobitel koji sam
pronašla, ali bez pina nisam nikako mogla saznati
kome pripada. Na njemu sam mogla vidjeti samo
da je star, da je vjerojatno spojen na kućni wi-fi, ali
da u njemu nema SIM-kartice.
Ali nije mi toliko smetao taj mobitel. To što sam
ga gore našla bilo je prilično čudno, ali to da sam
tamo u mraku i truleži, među paučinom i perjem,
pronašla svoju vlastitu ogrlicu, to je bilo suviše
osobno. Trebala sam misliti o Rhiannon i brinuti
gdje je nestala, misliti na svađu koja će se gotovo
sigurno dogoditi između nas dvije čim uđe kroz
vrata. Trebala sam misliti i o Sandri, razmišljati o
svojim opcijama i o tome što ću joj reći i koji je
najbolji način da joj kažem istinu.
Razmišljala sam ja o tim oboma stvarima. Ali
iznad, ispod i okolo tih misli ispreplitale su se
karike moje ogrlice i moji neprestani pokušaji da
rekonstruiram kronologiju događaja i kako je moja
ogrlica završila u zaključanoj sobi, iza vrata čiji sam
jedini ključ imala u džepu, kroz prolaz omotan
stotinama neprekinutih paukovih mreža. Je li
možda već bila tamo kada smo Jack i ja provalili
unutra? Ali to ništa ne objašnjava. Ormar je bio
zagrađen daskama mjesecima, čak godinama. One
naslage prašine i debeli slojevi paučine znače da
nitko nije ušao na tavan tim stepenicama jako, jako
dugo. Prozor je jedva dovoljno širok da kroz njega
provučeni glavu i ramena, a gleda samo na ploče
škriljevca na krovu.
Nakon što sam pronašla svoju ogrlicu,
pretražila sam svaki centimetar te prostorije,
tražeći tavanska vrata, skrivena vratašca ili
prolaze, ali tamo nije bilo ničega. Viktorijanske
daske na podu bile su neprekinute dužinom cijele
te prostorije, zidovi su završavali jedino uz krov, a
pomaknula sam i svaki komadić namještaja i
pregledala svaki centimetar stropa ispod tavana. U
malo toga sam bila sigurna, ali bila sam potpuno
sigurna da nije bilo nikakvog ulaza ili izlaza u tu
tavansku prostoriju, osim preko stepenica na koje
se dolazi iz moje sobe.
Mjesec je i dalje sjao visoko na nebu, ali sat
iznad štednjaka već je prošao 3, a potom i 4 sata
ujutro kada sam konačno čula zvuk automobilskih
guma na šljunku ispred kuće, prigušeni smijeh, te
konačno zvuk automatskog otvaranja vrata nakon
što je netko pritisnuo palac na ekran kod vrata.
Vrata su se potiho zatvorila dok je kombi odlazio, i
začula sam oprezne korake, a zatim i posrtanje.
Želudac mi se okrenuo, ali sam se natjerala da
ostanem mirna.
– Zdravo, Rhiannon – zadržala sam mir u glasu
i čula kako su se koraci u hodniku naglo zaustavili,
pa zatim izraz negodovanja kada je Rhiannon
shvatila da je ulovljena.
– Sranje.
Nesigurno je došetala do kuhinje. Šminka joj je
bila razmazana preko pola lica, najlonke poderane
s puno očica, a smrdila je po nekoj mješavini
slatkastog alkohola, činilo mi se da se radi o likeru
Drambuie od whiskeyja i meda, možda i o rumu
skupa s još nečim, možda čak Red Bullom?
– Pijana si – rekla sam, na što se ona zločesto
nasmijala.
– Sova sjenici. Odavde vidim boce vina u kanti
za recikliranje. Slegnula sam ramenima.
– Istina, ali svjesna si toga da ti ovo ne mogu
pustiti, Rhiannon. Morat ću reći tvojim roditeljima.
Ne možeš samo tako nestati. Imaš četrnaest
godina. Što da ti se nešto dogodilo, ne bih znala niti
gdje si, niti s kim si?
– Okej – rekla je, naslonivši se na šank i
privukavši kutiju keksa prema sebi. – Hajde,
Rachel, samo ti to napravi. I želim ti sreću s onim
što će ti se poslije toga dogoditi.
– Nije bitno – rekla sam. Nakon što je uzela keks
i odgurnula kutiju, i ja sam se poslužila, mirno
umočila keks u čaj, iako su mi se ruke pomalo
tresle ispod te pažljivo kontrolirane mirnoće. –
Odlučila sam, reći ću sve tvojoj mami. Ako i
izgubim posao, nema veze.
– Ako izgubiš posao? – rekla je prezirno. – Ako?
U kojem svijetu ti živiš? Tu radiš pod lažnim
imenom, vjerojatno i s lažnim kvalifikacijama,
nemam pojma. Bit ćeš sretna ako te na kraju ne
tuže.
– Možda – rekla sam – ali prihvatit ću taj rizik.
Idi gore i obriši si to s lica.
–Jebi se – rekla je usta punih keksa. Sve mi je
to eksplodiralo u komadićima na lice paralelno s
njenim riječima. To me natjeralo da se prenem i
otresem mrvice iz očiju.
– Mala glupa kravo! – Teško kontrolirana
mirnoća vrlo se brzo trošila. – Koji je tvoj jebeni
problem?
– Moj problem?
– Da, tvoj. Zapravo svi vi niste normalni. Zašto
me tako mrzite, što sam vam ja skrivila? Jel’ želite
možda ostati ovdje potpuno same? To će vam se i
dogoditi ako nastaviš biti takva kučka prema
osoblju.
– Koji ti kurac znaš o tome?! – Izderala se i
odjednom je bila jednako ljuta kao ja. Kad se
ustala, naglo je odgurnula metalni stolac tako da je
glasno odzvonio na betonskom podu. – Ti možeš
odjebat’ što se mene tiče, ne želimo te tu, a i ne
trebaš nam.
Navrh jezika bila mi je veoma oštra replika, ali
dok je tako stajala, raščupane plave kose koju je
kuhinjsko svjetlo obasjalo u boju vatre, lica
izobličenog u grimasu ljutnje i boli, izgledala je
toliko kao Maddie, toliko kao ja, da mi je srce na
tren stalo.
Sjetila sam se sebe s petnaest godina, kada sam
dolazila doma kasnije nego što sam smjela i stajala
u kuhinji s rukama na bokovima i derala se na
svoju mamu. „Boli me briga što si ti bila zabrinuta,
nisam te tražila da ostaneš budna, ne trebaš se ti
brinuti za mene“.
Naravno, to je bila laž. Potpuna laž.
Jer, sve što sam ikada napravila, svaki test na
kojemu sam dobila peticu, svaki put kada sam
kasnila doma, svaki put kada sam pospremila sobu
i svaki put kada nisam, to je sve bilo s jednim
jedinim razlogom. Da me majka primijeti. Da joj
bude stalo.
Četrnaest godina sam se trudila da budem
savršena kći, ali nikad nije bilo dovoljno. Koliko god
mi je bio uredan rukopis, koliko god petica dobila,
koliko god lijepo crtala, nikad nije bilo dovoljno.
Mogla sam provesti cijelo poslijepodne crtajući
neku lijepu sliku za nju, a ona bi primijetila baš
ono jedno mjesto na kojem mi je pobjegla bojica kad
sam kihnula.
Mogla sam provesti cijelu subotu pospremajući
sobu, dok nije bila savršena, a ona bi se požalila da
sam ostavila cipele u hodniku.
Štogod ja napravila, to je bilo krivo. Prebrzo sam
odrastala, odjeća mi je bila preskupa, prijatelji su
mi bili previše glasni. Bila sam prebucmasta, ili u
suprotnom slučaju, previše sam bila izbirljiva oko
hrane. Kosa mi je bila previše neposlušna, previše
čvrsta da bi se ukrotila u rep ili uredne pletenice
kakve je ona voljela.
A onda, kada sam prelazila iz djeteta u
tinejdžericu, počela sam raditi sve suprotno. Prije
sam pokušavala biti savršena, a onda sam
pokušala postati nesavršena. Izlazila sam do
kasno. Pila sam. Ocjene su mi se pogoršale. Prešla
sam iz potpune poslušnosti u neprestanu seriju
inata i lošeg ponašanja.
Nije bilo nikakve razlike. Bez obzira što
napravila, nisam bila kći kakva sam trebala biti.
Tad sam samo potvrdila tu činjenicu za nas obje.
Uništila sam joj život. To je uvijek bila njezina
prešućena poruka, kamen spoticanja između nas
dvije, ono što me tjeralo da se sve jače privijam uz
nju, dok se ona sve više udaljavala. Naposljetku,
nisam više mogla izdržati da tu istinu vidim u
njenom pogledu svaki put kada bih je pogledala.
Otišla sam od kuće s osamnaest godina, nisam
imala ništa osim srednjoškolske diplome s
prosječnim ocjenama i ponudom za aupair posao u
Claphamu. U tom trenutku bila sam već dovoljno
stara da se ne moram rano vraćati doma, da me
nitko ne mora čekati budan s pogledom punim
negodovanja kada bih se konačno vratila kući.
Ali bila sam vrlo, vrlo daleko od toga da mi ne
treba nitko da se brine o meni.
Možda je i Rhiannon upravo takva.
– Rhiannon – zakoračila sam prema njoj,
pokušala izbaciti sažaljenje iz svojeg glasa –
Rhiannon, znam da otkad je Holly...
– Da se nisi usudila izgovoriti njezino ime –
zarežala je. Udaljila se korak od mene, posrćući na
štiklama, i odjednom mi je izgledala upravo kao ono
što je i bila: djevojčica, koja se ne snalazi u odjeći
za starije od sebe, koju je jedva naučila nositi. Usne
su joj se izvile tako da bi moglo izgledati kao da je
ljuta, ali meni se činilo da se trudi ne zaplakati. –
Da se nisi usudila ovdje ni spomenuti tu drolju,
vješticu iz pakla.
– Koga? Holly? – bila sam iznenađena. Tu je bilo
nečega više od općenite ljutnje prema ostatku
svijeta koju sam dosad osjećala kod Rhiannon. Ovo
je bilo vrlo direktno i zločesto, vrlo osobno, i način
na koji je zadrhtao njezin glas to je i potvrdio.
– Što... Stoje bilo? Je li to zato što vas je
ostavila? – pitala sam.
– Ostavila? – Nasmijala se glasno i na način kao
da mi se ruga. – Ne, jebote. Nije nas ostavila.
– Nego što?
– Nego što? – ponovila je za mnom okrutno
imitirajući moj naglasak kako bi mi se narugala,
posebno je odužila slovo š. – Ukrala mi je jebenog
oca, ako baš moraš znati.
– Molim?
– Da, mog dragog dobrog taticu. Ševila ga je
dobre dvije godine i upregnula Maddie i Ellie da
lažu mojoj mami i to skrivaju. A znaš što je najgore
od svega? Nisam bila ni svjesna što se događa dok
nije prijateljica došla kod mene i otvorila mi oči.
Isprva joj nisam vjerovala pa sam im postavila
zamku da saznam istinu. Tata nema kamere u
radnoj sobi, jesi li to ikad primijetila? – rekla je uz
gorki, kliktavi smijeh. – Smiješno, zar ne? On smije
sve nas špijunirati koliko želi, ali njegova privatnost
je svetinja. Uzela sam Petrin baby monitor, uštekala
ga ispod njegovog radnog stola i čula ih. Čula sam
kako govori Holly da je voli, da će ostaviti moju
mamu, da se samo treba strpiti, da će živjeti skupa
u Londonu, baš kao što joj je obećao.
Jebote. Htjela sam je primiti, zagrliti, reći joj da
je sve okej, da nije ona kriva, ali nisam se mogla ni
pomaknuti.
– A čula sam i nju kako moli, umiljava se, govori
mu da ne može dočekati, da samo želi da budu
zajedno, sve sam čula, sve što je rekla da mu želi
raditi, što... – zastala je na trenutak, zagrcnula se
od gađenja, a onda se najednom pribrala, prekrižila
ruke na prsima, izraza lica tako punog tuge,
naprosto neprikladnog za tako mladu curu. – Tako
da sam toj kurvetini smjestila.
– Što... – nisam mogla dovršiti. Nisam više
mogla ni formirati riječi.
Rhiannon se nasmiješila, ali lice joj je bilo
izobličeno, kao da se ustvari suzdržava da ne
zaplače.
– Namjestila sam se pred kamerama i
provocirala je sve dok me nije udarila.
O Bože. Znači tako je dakle Maddie to naučila.
– Onda sam joj rekla da se nosi, inače ću staviti
snimku na YouTube i pobrinuti se da više nikad ne
nađe posao u ovoj zemlji, i onda, otada...
Zastala je. Progutala, i pokušala iznova.
– I onda, otada...
Ipak nije mogla dovršiti. Nije ni trebala. Znala
sam istinu. Znala sam točno što pokušava reći.
 – Rhiannon – zakoračila sam prema njoj
ispružene ruke, kao da pokušavam umiriti neku
nježnu i divlju zvijer. Sad se i moj glas tresao. –
Rhiannon, kunem ti se, nema nikakve šanse, ali
ama baš nikakve šanse u tisuću, ne, milijun godina,
da bih pristala na seks s tvojim ocem.
– To ne možeš obećati – lice joj je bilo natečeno,
a sad su joj i suze tekle niz obraze. – To su isto
mislile i sve one kada su došle ovamo. Ali onda on
nasrće i nasrće, i to traje i traje, a one si valjda ne
mogu priuštiti da izgube posao, a on ima puno
novca, a zna on biti i jako šarmantan kada hoće,
kužiš?
– Ne – mahala sam glavom – ne, ne i ne. Slušaj,
Rhiannon, ne... ne mogu ti sada to objasniti, ali ne,
naprosto nema šanse, nikada to ne bih mogla
učiniti.
– Ne vjerujem ti – rekla je. Riječi su izlazile poput
jecaja. – Napravio je to i prije, prije Holly. I taj put
stvarno je i otišao. Imao je drugu obitelj. Drugo
dijete, bebu. Čula sam jednom m...mamu da to g...
g... govori. I onda je njih n... napustio. To je on, on
je takav i da ga nisam spriječila, on bi...
Nije mogla dovršiti. Glas joj pukao i počela je
jecati. U tom trenutku sam shvatila. Stavila sam
ruke na njezine nadlaktice u pokušaju da nas obje
smirim, a i da nas povežem, da joj tim pokretom
kažem sve što ne mogu riječima.
– Rhiannon, slušaj, ovo ti obećajem, sto posto ti
to obećajem. Kunem ti se svojim životom, nikada,
ama baš nikada neću spavati s tvojim ocem.
 Zato što.
Bilo mi je na vrhu jezika.
Nikada, nikada neću spavati s tvojim ocem zato
što...
Zao mi je što tada nisam dovršila tu rečenicu,
gospodine Wrexham. Zao mi je što joj to nisam
jednostavno samo rekla, objasnila stvari. Ali i dalje
sam se čvrsto držala ideje da ću iduće jutro Sandri
objasniti razlog svoje obmane, a nisam ga mogla
istinu reći Rhiannon prije nego što priznam
njezinoj majci. Moram joj priznati da ja nisam
Rowan, a Sandrino razumijevanje i sažaljenje zbog
razloga mojeg dolaska u njenu kuću pod lažnim
imenom, to mi je jedina šansa da se izvučem iz ove
situacije, a da me u najmanju ruku ne otpuste, a
vjerojatno čak i tuže.
Ali Vi ni ne trebate da Vam dovršim rečenicu,
gospodine Wrexham, zar ne? Vi znate zašto. Ili
barem pretpostavljam da znate zašto, dovoljno je da
ste čitali novine u zadnje vrijeme. Vi znate jer i
policija zna. Jer su saznali zašto. Jer su zbrojili dva
plus dva, što možda i Vi radite upravo ovaj čas.
Vi znate razlog zbog kojeg nikada ne bih mogla
spavati s Billom Elincourtom, on je i moj otac.
 .

Rekla sam Vam, gospodine Wrexham, nisam li, da

uopće nisam tražila posao kad sam slučajno naišla
na taj oglas. Zapravo sam radila nešto posve drugo,
ono što sam napravila već puno puta prije.
U Googleovu tražilicu upisala sam ime svojeg
oca, njega sam pretraživala.
Uvijek sam znala tko je on, a neko vrijeme znala
sam čak igdje je on: u londonskom kvartu Crouch
End, u otmjenoj obiteljskoj kući s automatskim
vratima koja se otvaraju ispred prilaza i ulaštenim
BMW-om parkiranim u dvorištu. Bila sam tamo
jednom kada sam imala petnaest ili šesnaest
godina, pretvarala sam se da idem s prijateljicom u
kupovinu u Ulicu Oxford. Sjećam se točno okusa u
ustima i kako su mi se tresle ruke kada sam vozaču
autobusa pokazala svoj pokaz, sjećam se svakog
koraka od stanice Crouch End.
Stajala sam dosta dugo ispred te ograde,
potpuno obuzeta neobičnom mješavinom straha i
ljutnje, previše uplašena da bih pozvonila i suočila
se s čovjekom kojeg nikad nisam upoznala, koji nas
je napustio kad mi je mama bila u devetom mjesecu
trudnoće.
Neko vrijeme nam je slao novce i ubrzo prestao,
nikada me nije priznao, a mama je bila previše
ponosna da bi ga ganjala i natjerala da plati.
 Umjesto toga, zbrojila se, našla posao u
osiguravajućoj kući i upoznala čovjeka za kojeg se
na koncu i udala. Čovjeka, a oko toga je bila vrlo
jasna, s kojim je i trebala biti od početka.
I tako, kada sam imala jedno šest godina,
preselili smo se u njegovu kuću malenu poput
kutijice.
To je bio njihov dom. Njezin i njegov. Nikada nije
bio moj. Od prvog dana kada sam se uselila u malu
sobu iznad stubišta, i kada mi je rečeno oštrim
glasom da pazim i ne vučem tako kofer da ne bih
oštetila cokl na zidu. Sve do dana kad sam
spakirala drugi, malo veći kofer i iselila se,
dvanaest godina kasnije.
To je bio njihov dom, a ja... ja sam uvijek bila
tamo samo da im ga kvarim. Bila sam stalni
podsjetnik na maminu prošlost, živi dokaz koji diše
pokraj njih. Podsjetnik na čovjeka koji ju je ostavio.
I svaki danje bila prisiljena vidjeti kako je gledam
preko zdjelice sa žitaricama njegovim očima. Kad bi
četkala moju živu, čvrstu kosu i radila mi rep, to je
bila njegova kosa, a ne njezina, meka i podatna.
To je bilo sve što sam od njega dobila. To, i
ogrlicu koju mi je poslao na prvi rođendan, zadnji
kontakt koji sam s njim imala. Ogrlicu s mojim
inicijalom, R kao Rachel.
Odvratna, jeftina bižuterija, kako ju je zvala
moja mama, ali to me nije spriječilo da je nosim
cijelo vrijeme, kad god sam mogla. Vikendom, u
početku, a onda cijele praznike, a kasnije, kad sam
počela raditi kao aupair, zagurala bih je ispod
majice i plastične pregače, tako da je uvijek sa
mnom, da osjećam toplinu istrošenog metala
između grudiju.
Radila sam kao dadilja u Highgateu kad me
nazvala i rekla da će ona i moj očuh prodati kuću,
otići u mirovinu i preseliti se u Španjolsku. Tako
olako. Nije da mi je bilo nešto pretjerano stalo do te
kuće, nisam tamo nikad bila sretna.
Ali to je ipak bio... ako ne baš moj dom, onda
barem jedino mjesto koje sam mogla nazvati
domom. „Naravno da nas možeš posjetiti kad god
želiš“, rekla je, visokim i blago obrambenim tonom,
kao da zna što radi, i mislim da me više od svega
upravo to dotuklo. Naravno da nas možeš posjetiti
kadgod želiš. To je nešto što se govori dalekom
rođaku ili prijatelju kojeg baš i ne voliš, u nadi da
neće prihvatiti ponudu.
Rekla sam joj da odjebe. Nisam na to ponosna.
Rekla sam joj da je mrzim, da sam provela četiri
godine na psihoterapiji da se mogu nositi s
posljedicama njezinog odgoja i da je više nikada ne
želim čuti.
To nije bila istina. Naravno da nije bila istina.
Čak i sada, u zatvoru Charnworth, bila je prva
osoba koju sam stavila na popis telefonskih poziva.
Ali nije me nikad nazvala.
Dva dana nakon njezine objave vratila sam se u
Crouch End.
Imala sam dvadeset i dvije godine i ovoga puta
nisam bila ljuta. Bila sam samo... jako, jako tužna.
Izgubila sam jedinog roditelja kojeg sam ikada
imala i potreba da je zamijenim nečim, bilo čim,
potpuno me obuzela.
„Zdravo... Bill“, vježbala sam u sobi dan prije,
ispred ogledala. Lice mi je bilo potpuno bez šminke
pa sam izgledala još mlađe i ranjivije, iako mi to nije
bila namjera. Primijetila sam da mi je i glas
neprirodno visok, kao da želim u njemu pobuditi
sažaljenje. Nisam bila sigurna kakvu si kćer on želi,
ali bila sam se spremna truditi da budem upravo
takva. „Zdravo, Bili. Ne poznajemo se, ali ja sam
Rachel. Catherineina kći.“
Srce mi je lupalo u grudima dok sam se
približavala ogradi. Pozvonila sam i pričekala da se
vrata otvore ili da se čuje zujanje preko portafona.
Ali ništa se nije dogodilo.
Pokušala sam opet, stišćući zvono još duže i
jače. Naposljetku su se otvorila ulazna vrata iza
kojih se pojavila sitna žena u kombinezonu, s
četkom za prašinu u ruci. Prišla je ogradi preko
čitavog prilaza.
– Da? – Imala je oko četrdeset ili pedeset godina,
i pričala s dosta jakim naglaskom, činilo mi se
poljskim ili možda ruskim. Iz istočne Europe. –
Možem Vam pomoći?
– A... dobar dan – puls mi se ubrzao, toliko da
sam pomislila da bih se mogla onesvijestiti. – Dobar
dan, tražim gospodina... – zastala sam – Gospodina
Elincourta. Billa Elincourta. Je li ovdje?
– On nije ovdje.
– A dobro, a kad će se vratiti?
– On otišao. Sad tu nova obitelj.
 – K... Kako to mislite?
– On i žena preselili prošla godina. Druga
država. Škotska. Nova obitelj sada ovdje. Gospodin
i gospođa Cartwright.
Ah. Sranje.
Poput udarca u trbuh.
– Imate li... imate li adresu? – pitala sam
nemirnim glasom, a ona je odmahnula glavom. U
očima sam joj vidjela sažaljenje.
– Oprostite, nema, ja samo čistim.
– Spomenuli... – progutala sam knedlu –
spomenuh ste suprugu. Gospođu Elincourt. Mogu
li Vas pitati, kako se ona zove?
Ne znam zašto mi je odjednom to bilo bitno.
Naprosto mi je ponestalo tragova i bilo kakav
komadić informacije činio mi se boljim ni od čega.
Čistačica me tužno pogledala. Što je mislila, tko
sam ja? Odbačena cura? Bivša zaposlenica? Ilije
možda pogodila istinu.
– Ona zove Sandra – rekla je konačno, vrlo tiho
– moram ići sada. – Zatim se okrenula i vratila u
kuću.
I ja sam se okrenula i zaputila na dugu šetnju
nazad do Highgatea, kako bih uštedila na karti za
bus. Na cipeli sam imala rupu, a čim sam se počela
uspinjati uzbrdo, počela je kiša i znala sam da sam
propustila jedinu šansu.
Nakon toga, nisam ga opet ozbiljno pokušavala
naći barem nekoliko godina. I onda, jednog dana,
kad sam iz dosade, automatski upisala u Google
„Bill Elincourt“, to se pojavilo. Oglas. Kuća u
Škotskoj. I žena po imenu Sandra.
I obitelj.
I odjednom, nisam mogla ne pokušati.
Kao da mi je svemir to namjestio, pružio mi
šansu.
Nisam željela da mi sad najednom postane otac,
ne nakon svih tih godina. Samo sam htjela... pa,
vidjeti, pretpostavljam. Ali očito, nisam se mogla
zaputiti u Škotsku pod vlastitim imenom, a da mu
time ne otkrijem odmah tko sam, čime bih se samo
otvorila nekim velikim očekivanjima ili
potencijalnom odbijanju. Iako se radilo o gotovo
trideset godina lanjskog snijega, nije mi se činilo
vjerojatnim da je Bili baš zaboravio ime svoje
prvorođene kćeri, a Gerhardt je bilo dovoljno
neobično prezime da zastane i ipak se sjeti kako je
to bilo prezime majke njegove kćeri.
Ali nisam ni morala krenuti pod vlastitim
imenom. Zapravo, imala sam bolje ime, bolji
identitet, koji me spremno čekao. Identitet koji bi
me sigurno uveo kroz ulazna vrata bez problema i
koji ne bi za sobom vukao repove, a onda bih mogla
napraviti što god zaželim. I tako sam pokupila
dokumente koje su me vukli u iskušenje jer su
samo stajali izazovno u sobi gdje ih je Rowan
ostavila, dokumente koji kao da su me čekali
neiskorišteni. Dokumenti toliko, toliko jako slični
mojima, da mi se sve to i nije činilo baš kao neka
prevara.
Pa sam se prijavila za posao.
 Nisam očekivala da ću ga i dobiti. Nisam ga čak
ni htjela. Samo sam željela upoznati čovjeka koji
me napustio prije toliko godina. Ali kada sam
vidjela Heatherbrae, znala sam, gospodine
Wrexham, znala sam da mi jedan kratki posjet neće
biti dovoljan. Željela sam biti dio svega toga, spavati
na mekim pernatim krevetima, utonuti u
baršunaste sofe, uživati u tuširanju ispod širokog
tuša-kiše, ukratko, biti dijelom ove obitelji.
I užasno sam, užasno, htjela upoznati Billa.
A kad se nije pojavio na intervjuu, ostao je samo
još jedan način da se to dogodi.
Morala sam dobiti taj posao.
Ali kad sam to uspjela... i kada sam upoznala
Billa one prve noći i shvatila kakav je on čovjek,
Bože, gospodine Wrexham, sve mi je to bilo kao
neka metafora za ovu situaciju. Sve je to povezano.
Ljepota i luksuz te kuće s otrovom koji prodire iz te
fasade svega najnovijeg u visokoj tehnologiji.
Solidna, drvena vrata viktorijanskog ormara s
ulaštenom limenom ključanicom, i hladnim,
vlažnim mirisom smrti koji se širi iz one rupice.
Nešto je bilo bolesno u toj kući, gospodine
Wrexham. I ne znam je li Bili već bio bolestan kada
je tamo došao ili je on donio tu bolest sa sobom ili
je tu bolest tamo dobio pa postao čovjek kakvog
sam upoznala one prve noći, onaj predator i
zlostavljač. Ne znam.
Znam samo da te dvije stvari idu zajedno. Kad
biste zagrebli zidove Kuće Heatherbrae, kad biste
noktima otrgnuli ručno rađene tapete s uzorkom
pauna, ili izdubili uglačane granitne pločice, isti taj
mrak bi se polako proširio, mrak koji se skriva
odmah ispod kože Billa Elincourta.
– Nemoj ga tražiti – to je bila jedna od rijetkih
stvari koje mi je majka rekla o njemu, prije nego bi
potpuno zatvorila tu temu. – Nemoj ga tražiti,
Rachel, ništa dobro neće iz toga izaći.
Bila je u pravu. Bože dragi, koliko je bila u
pravu. I kako mi je žao da je nisam poslušala.
 .

– Ajde – rekla sam konačno – idi u krevet,

Rhiannon. Umorna si, ja sam umorna, obje smo
previše popile... Nastavit ćemo razgovor ujutro.
Nazvat ću Sandru i sve joj objasniti. Nekako.
Glava me boljela jer me počeo hvatati mamurluk, a
umor me grebao iza očiju toliko jako da uopće
nisam mogla naći riječi, ali doći će meni one.
Moraju. Ne mogu više tako, s Rhiannon koja me
ucjenjuje.
Na trenutak, dok sam se penjala po
stepenicama iza Rhiannon, pojavila mi se u glavi
potpuno apsurdna mentalna slika: Sandra me
objeručke prihvaća, grli me za dobrodošlicu, govori
mi da upotpunjujem njihovu obitelj, govori mi da...
Ma ne. To je suludo i bila sam toga odmah svjesna.
Čak i najvelikodušnijoj ženi trebalo bi jako puno
vremena da se navikne na pokćerku koja se
pojavila ni od kuda, a još kad sve to sazna ovako,
na ovaj način, u ovim okolnostima... Nisam imala
nikakvih iluzija o tome kako će se vjerojatno
odvijati taj razgovor. U najboljem slučaju, bit će
samo jako težak.
No što sam posijala, to ću i žeti. Skoro sigurno
će me otpustiti, ne vidim načina da me to zaobiđe.
Ali, poprilično sam sigurna da Bili ne bi htio tužiti
svoju nepriznatu prvu kćer, čijoj majci je plaćao
samo sitniš od alimentacije, prije nego lije zauvijek
nestao. Ne bi to bilo dobro za imidž tvrtke Elincourt
i Elincourt. Ne, on će to zgurati pod tepih, a ja ću
moći dalje. Sama.
Što dalje od Heatherbraea.
Dok smo stigle do drugog kata, nije mi ni pala
na pamet moja soba, gdje ću uopće spavati.
Rhiannon je otvorila svoja vrata išarana grafitima i
samo ubacila cipele unutra, potpuno neopterećena
bilo čime.
– Laku noć – rekla je kao da se ništa nije
dogodilo, kao da su događaji od maloprije obična
obiteljska svađica.
– Laku noć – rekla sam i ja, duboko udahnula i
otvorila vrata svoje sobe. Onaj stari teški mobitel
povlačio mi je džep, a moja ogrlica, za koju sam se
bojala da bi je Bili Elincourt mogao prepoznati,
grijala mi je kožu oko vrata.
Vrata tavana bila su zatvorena i zaključana, kao
što sam ih i ostavila. Taman sam posegnula za
spavaćicom da odem dolje na kauč i pokušam
uhvatiti par sati sna prije zore, kada je iznenadni
nalet vjetra počeo vani svijati grane drveća koje su
zaškripale. Zastori su se naglo uskovitlali na vjetru,
a svježi miris borovine karakterističan za škotske
noći, ispunio je prostoriju. U sobi je i dalje bilo
strašno hladno, kao što je bilo i prije. Shvatila sam
da hladnoća uopće nije dolazila s tavana, nego je
vjerojatno prozor bio cijelo vrijeme otvoren. Prije
sam bilo toliko obuzeta pronalaženjem istine o
zaključanim vratima da nisam ni pogledala prema
zastorima.
 Znači da barem za hladnoću postoji objašnjenje.
Ništa natprirodno, samo hladni noćni zrak.
Ali problem je u tome što ja prozor nisam
otvorila. Nisam ga ni dotaknula otkad sam ga
zalupila prije par noći. I sada, odjednom, želudac
mi se opet okrenuo i najednom mi je jako, jako
slabo.
Okrenula sam se, istrčala iz sobe niz stepenice,
potpuno ignorirala Rhiannonin pospani krik – Koji
kurac?! – nakon što sam zalupila vrata iza sebe.
Ispod, na prvom katu, srce mi je bubnjalo u prsima
dok sam otvarala vrata Petrine spavaće sobe, dok
su
Ruth Ware drvena vrata šuškala preko debelog
tepiha i dok sam čekala da mi se oči priviknu na
prigušeno svjetlo.
Tu je, u dubokom snu, raširenih nogu i ruku.
Osjetila sam kako mi se bilo usporilo, barem malo,
ali ne potpuno jer još nisam provjerila i ostale.
A sad niz hodnik, do vrata na kojima piše
Princeza Ellie i Kraljica Maddie.
Bila su zatvorena. Lagano sam okrenula kvaku
i vrlo nježno gurnula vrata. Unutra je bio mrkli
mrak, guste rolete sprječavale su čak i mjesečinu
da osvijetli sobu, a noćna lampica je bila ugašena.
Bila sam bijesna na samu sebe što sam je
zaboravila ugasiti, ali kad su mi se oči navikle na
tamu i kad sam čula tihi zvuk hrkanja, osjetila sam
kako nešto lakše dišem. Hvala Bogu. Hvala Bogu
što su dobro.
 Prišunjala sam se preko debelog tepiha, pipala
po zidu da nađem žicu od noćne svjetiljke, pratila
je do prekidača i upalila svjetlo. Onda sam ih
ugledala, Ellie sklupčana u malu lopticu kao da se
pokušava od nečega sakriti, Maddie potpuno
pokrivena tako da sam mogla razabrati samo njezin
oblik ispod pokrivača.
Prestala sam paničariti i okrenula se prema
vratima, nasmijavši se samoj sebi jer sam tako
paranoična.
A onda... Onda sam zastala.
Bilo bi suludo, toga sam bila svjesna, ali morala
sam ipak provjeriti, morala sam vidjeti svojim
očima...
Potiho sam se približila krevetu i digla pokrivač.
I našla...
...jastuk namješten u oblik djeteta koje spava.
Srce mi je počelo lupati nenormalno brzo.
.

Prvo sam provjerila ispod kreveta. Zatim u svim

ormarima u sobi.
– Maddie? – prošaptala sam, najglasnije što sam
se usudila, budući da nisam htjela probuditi Ellie,
ali čak sam i ja sama u svom glasu osjetila paniku.
Nije bilo nikakvog odgovora, čak niti prigušenog
dječjeg smijeha. Naprosto ništa. Ništa.
Istrčala sam iz sobe.
– Maddie? – viknula sam glasnije ovoga puta.
Prodrmala sam kvakom vrata kupaonice, no bila je
otključana i kada sam otvorila vrata, vidjela sam
samo odsjaj mjesečine preko golih pločica.
– Maddie?
Ništa ni u Sandrinoj i Billovoj spavaćoj sobi,
samo uredno pospremljen krevet, prostrani tepih
obasjan mjesečinom te zastori odgurnuti u dva
bijela stupa sa svake strane dugačkih prozora kao
da drže stražu nad spavaćom sobom. Otvorila sam
ormare, ali blago svjetlo s automatskim paljenjem
obasjalo je samo uredno složene redove odijela i
stalke na kojima su naslagane štikle.
– Što je bilo? – Rhiannonin uspavani glas
dolazio je s gornjeg kata. – Koji kurac se dogodio?
– Maddie – viknula sam, nastojeći prikriti
znakove panike u mom glasu. – Nije u krevetu.
Molim te, ti provjeri gore.
– Maddie!
Sada se i Petra uskomešala, uznemirena mojim
sve glasnijim pozivima. Čula sam njezino gunđanje
koje nastupa prije punokrvnog, glasnog plača, ali
nisam zastala da je utješim. Morala sam pronaći
Maddie. Je li možda sišla dolje da me potraži dok
sam bila s Jackom? Pozlilo mi je od te pomisli,
nakon čega mi je pala na pamet jedna još gora.
Je li možda... Isuse. Je li me možda slijedila?
Ostavila sam stražnja vrata otključana. Je li me
možda otišla tražiti po posjedu?
Stravične misli vrtile su mi se po glavi. Jezerce.
Potok. Čak i cesta.
 Zanemarila sam Petru, potrčala niz stepenice,
navukla prvi par gumenih čizama koji sam
pronašla kod stražnjih vrata i istrčala na
mjesečinu.
Dvorište je bilo prazno.
– Maddie! – povikala sam, sad već najjače što
sam mogla, dok me polako obuzimao očaj, a moj
glas odzvanjao dvorištem, od štale sve do kuće.
– Maaadiee? Gdje si?
Nije bilo odgovora i odjednom mi se u glavi
stvorila još gora pomisao. Gora nego da je završila
u šumi, na čistini, s onim čudnim močvarnim
jezercem.
Otrovni vrt.
Otrovni vrt kojeg je otključanog i bez zaštite
ostavio Jack Grant.
Vrt koji je već prije usmrtio jednu djevojčicu.
Dragi Bože, molila sam se dok sam trčala
najbrže što sam mogla prema stražnjem dijelu
kuće, prema puteljku kroz živicu, u prevelikim
čizmama koje su mi plesale i spadale s nogu. Molim
te, Bože, da vrt ne uzme još jednu djevojčicu.
Ali čim sam došla iza ugla kuće, našla sam je.
Ležala je sklupčana licem prema dolje ispod
prozora moje spavaće sobe, raširena preko
kamenog puteljka u spavaćici, čiji je bijeli pamuk
upio toliko krvi, više krvi nego što bih ikada mogla
pretpostaviti da ima u njezinom malom tijelu.
Krv je curila polako kao med u utore između
kaldrme puteljka, gusta i ljepljiva. Poskliznula sam
se na nju kad sam se spustila na koljena i kleknula,
uhvatila mi se za prste kada sam je dignula, primila
u naručje, osjetila njezine lomljive kosti ptičice.
Molila sam je, preklinjala da bude dobro.
Ali to je, naravno, nemoguće.
Nikada više neće biti dobro. Ništa neće biti
dobro.
Bila je potpuno, potpuno mrtva.
 .

Sve što se događalo tih sljedećih nekoliko sati

morala sam prolaziti s policijom uvijek iznova, opet
i opet, kao da noktima kopam krastu iz koje onda
svaki put potekne nova krv. Pa ipak, čak i nakon
svih njihovih pitanja, sjećanja mi i dalje naviru
samo u odsječcima, poput potpuno tamne noći
osvijetljene samo kratkim bljeskovima munja. A
između njih je samo mrak.
Sjećam se da sam vrištala, držala Maddieno
tijelo toliko dugo da se činilo kao vječnost, a onda
je prvo došao Jack, pa Rhiannon s uplakanom
Petrom u rukama, koju je skoro ispustila kada je
vidjela kakva se strahota dogodila.
Sjećam se njezinog urlika i plača, tog užasnog
zvuka koji je proizvela kad je vidjela sestrino tijelo.
Mislim da to nikada neću zaboraviti.
Sjećam se da je Jack odveo Rhiannon nazad, u
kuću, i zatim pokušao i mene odvući, govoreći mi
da je ona mrtva, mrtva je i ne smijemo micati
njezino tijelo, Rowan, moramo ga tako ostaviti
policiji, a ja je nisam mogla pustiti, mogla sam
samo sam plakati i vrištati.
Sjećam se policijske sirene na ulazu u dvorište,
Rhiannoninog izraza lica, blijedog i šokiranog, dok
je pokušavala shvatiti što se dogodilo.
 I sjećam se sebe, kako sam sjedila na kauču od
baršuna, prekrivena krvlju, dok su me ispitivali što
se dogodilo, što se dogodilo, što se dogodilo.
A ja i dalje ne znam.
I dalje to ne znam, gospodine Wrexham, i to je
istina.
Znam što policija misli prema pitanjima koja su
mi postavljali i scenarijima koje su mi izlagali.
Misle da je Maddie otišla do moje sobe i vidjela
da me nema, i da je tamo pronašla nešto
inkriminirajuće, možda je otišla do prozora i vidjela
me kako se šuljam nazad iz Jackove sobe. Ili možda
misle da je pronašla nešto među mojim stvarima,
nešto u vezi s mojim pravim imenom, mojim pravim
identitetom.
Ne znam. Ipak sam ja puno toga skrivala.
I misle da sam se vratila u sobu, vidjela je tamo,
shvatila što je ona pronašla, otvorila prozor i...
Ne mogu to ni reći. Teško je to i napisati. Ali
moram.
Misle da sam je ja gurnula kroz prozor. Misle da
sam tamo stajala, gledala kroz prozor dok je vjetar
udarao zastorima, gledala je kako krvari do smrti
na kamenu, a zatim se spustila niz stepenice da si
napravim čaj i čekala da se Rhiannon vrati kući.
Misle da sam namjerno ostavila prozor otvoren
da izgleda kao da je mogla pasti kroz njega. Ali
sigurni su da nije pala sama od sebe. Nisam
sigurna zašto. Mislim da ima veze s položajem na
koji je pala, predaleko od kuće da bi se zaključilo
da se poskliznula, s putanjom pada koja se mogla
dogoditi jedino ako ju je netko gurnuo ili ako je
skočila.
Bi li Maddie skočila? To je pitanje koje sam si
postavila tisuću, možda čak i milijun puta.
Odgovor je da naprosto ne znam.
Možda nikada nećemo ni saznati. Ironija je u
tome, gospodine Wrexham, da u kući s desetak
kamera, nema nijedne koja bi pokazala što se
Maddie dogodilo te noći. Kamera u njenoj sobi ne
pokazuje ništa osim mraka. Uperena je dalje od
vrata, prema krevetima, tako da ne vidimo niti
siluetu na vratima koja bi pokazala kada je Maddie
izašla.
A što se tiče moje sobe... O Bože... Što se tiče
moje sobe, to je jedan od najjačih kamena
temeljaca u dokaznom materijalu koji je policija
gradila protiv mene.
– Zašto ste pokrili kameru u svojoj sobi ako
niste željeli nešto sakriti? – ispitivali su me opet,
opet i opet.
Pokušala sam im reći, objasniti kako je to biti
mlada djevojka, sama u nepoznatoj kući, dok te
nepoznati ljudi promatraju. Pokušala sam im
objasniti da mi je u redu kamera u kuhinji, dnevnoj
sobi, hodnicima, pa čak i sobama djevojčica. Ali
menije trebalo mjesto, samo jedno, na kojem se
mogu ponašati prirodno, gdje mogu biti ja, gdje me
nitko ne gleda, gdje nisam pod nadzorom. Gdje ne
moram biti Rowan i mogu biti Rachel – barem samo
nekoliko sati.
 – Kako bi Vama bilo da imate kameru u
spavaćoj sobi? – pitala sam detektiva izravno, a on
je na to slegnuo ramenima kao da želi reći: Mala,
ne sudi se meni.
Ali istina je da sam pokrila tu kameru. A da
nisam, možda bismo znali što se dogodilo Maddie.
Jer ja je nisam ubila, gospodine Wrexham.
Znam da sam Vam to već rekla. Rekla sam Vam to
u prvom pismu koje sam Vam poslala. Nisam je
ubila i morate mi vjerovati jer je to istina. Ali nisam
sigurna jesu li Vas uvjerile moje riječi koje sam
pisala u ovoj maloj ćeliji škotskog zatvora, uz
neprestano tapkanje kiše po prozoru... jesam li Vas
uvjerila? Kako bih voljela da Vas mogu nagovoriti
da dođete ovamo, stavila sam Vas na popis
posjetilaca. Možda biste mogli doći već sutra. A
onda bih Vas mogla pogledati u oči i reći: Jaje
nisam ubila.
Ali policiju u to nisam uvjerila. Nisam uvjerila
ni gospodina Gatesa.
Na kraju svega, nisam sigurna jesam li i samu
sebe uvjerila.
Jer da je nisam ostavila samu one noći, da
nisam provela onih par sati s Jackom, kod njega u
stanu, u njegovom naručju, ništa od ovoga ne bi se
dogodilo.
Nisam je ubila, ali odgovorna sam za njezinu
smrt. Smrt moje mlađe sestre.
Ako je nisi ti ubila, tko je onda? Pomozi nam
malo, Rachel. Reci nam što ti misliš da se dogodilo?,
policajci su ponavljali bez prestanka, a ja sam
mogla samo mahati glavom. Jer istina je, gospodine
Wrexham, da naprosto ne znam. Razradila sam
tisuću teorija, jednu luđu od druge. Maddie skače
kao ptičica u mrak, Rhiannon se nekako vraća
ranije kući, Jean Mckenzie se skriva na tavanu,
Jack Grant se šulja pokraj mene dok dolje čekam
Rhiannon.
Jer, ispostavilo se, i Jack je imao tajni, jeste li
to znali? Ništa tako značajno i veliko kao što sam
ja zamišljala, nije u rodu s dr. Kenwickom
Grantom, a ako i je, niti on niti policija nisu uspjeli
pronaći neku vezu. A kad sam policiji rekla za
konop i cvijet Aconitum napellus, on je, za razliku
od mene, imao spremno i logično objašnjenje.
Izgleda da je Jack prepoznao plavi cvijet koji je
stajao u šalici na kuhinjskom stolu, ili je barem
rekao da zna koji je to cvijet. Pa ga je ponio sa
sobom da ga usporedi s biljkama u otrovnom vrtu.
Kada se uvjerio da je njegova sumnja opravdana,
da taj cvijet ne samo da je otrovan, nego je i
smrtonosan, maknuo je moju improviziranu
zaštitu od konopa i zamijenio je lancem i lokotom.
Ne, Jackova velika, mračna tajna sasvim je
obična, ništa izvan svakodnevnog. I umjesto da me
oslobodila sumnje, samo je dodana na još hrpetinu
dokaza protiv mene. Navodno je to pojačalo moju
želju da sakrijem našu vezu.
Jack je oženjen.
Kad su shvatili da ja to nisam znala, policajci su
namjerno koristili svaku moguću priliku da mi to
spomenu, kao da su željeli uvijek iznova gledati
kako me njihove riječi peku. Ali zapravo, nije me
više za to briga. Kakve veze ima što Jack ima ženu
i dvogodišnje dijete u Edinburghu? Ništa on meni
nije obećao. A uz Maddienu smrt, ništa od svega
toga nije mi se činilo važnim.
No lagala bih kad bih Vam rekla da u svim tim
danima, tjednima i mjesecima što sam ovdje
zatočena nisam razmišljala o njemu i pitala se
zašto. Zašto mi nije o njoj ništa rekao? O svom
sinu? Zašto žive odvojeno? Je li tamo bio zbog
novca koji im je možda slao? Ako su mu
Elincourtovi plaćali pola od onoga što su meni
ponudili, više je nego razumno što je taj posao
prihvatio zbog novca.
Ali možda to nije razlog. Možda su se razišli,
udaljili. Možda ga je izbacila pa mu se ovaj posao,
koji uključuje i stan, učinio kao savršena prilika za
novi početak.
Ne znam, budući da nikada nisam imala priliku
da ga to pitam. Nisam ga više nikada vidjela nakon
što su me prvo odveli u postaju na ispitivanje, pa
zatim zadržali, a onda i odveli u istražni zatvor.
Nikada mi se nije javio. Nikada me nije nazvao.
Nikada me nije posjetio.
Posljednji put kad sam ga vidjela, ulazila sam u
policijski auto prekrivena Maddienom krvlju, a on
me primio za ruke i osjećala sam kako su njegove
čvrste i mirne.
– Bit će sve u redu, Rowan. – Bile su to zadnje
riječi koje mi je rekao, zadnje što sam čula prije
nego su se zalupila vrata policijskog auta i začuo
zvuk motora.
Bila je to laž. Laž, od početka do kraja. Ja nisam
Rowan. I nikada više ništa neće biti u redu.
No stalno se vraćam na ono što mi je Maddie
rekla kad sam je prvi put vidjela, rukama
obgrljenih oko mene i licem zaguranim u moju
majicu.
Nemoj se ovamo vraćati, rekla je, nije sigurno.
A zatim, one posljednje riječi, koje je izgovorila
uz jecaj, riječi koje je kasnije poricala, riječi za koje
sam i dalje, mjesecima kasnije, sigurna da ih je
izgovorila.
To se duhovima ne bi svidjelo.
Ne vjerujem u duhove, gospodine Wrexham.
Nikad nisam vjerovala. Nisam praznovjerna osoba.
Ali nije bila praznovjerica to što sam noćima
slušala korake na tavanu iznad sebe. Nisam se od
praznovjerica budila po noći, promrzla, u sobi koja
je bila ledena kao zamrzivač, s dahom ispred lica
poput bijelih oblaka osvijetljenih mjesečinom. Ona
lutkina glava koja se kotrljala preko perzijskog
tepiha, to se stvarno dogodilo, gospodine Wrexham.
To je bilo stvarno poput Vas i mene. Stvarno kao i
oni natpisi na zidovima tavana, jednako stvarno
kao ovaj tekst koji Vama upravo pišem.
Svjesna sam, znam točno kad sam si zapečatila
sudbinu kod policije. Nije to bilo zbog lažnog imena
i ukradenih dokumenata. Nije se radilo ni o tome
da sam ja Billova nepriznata kći koja je navodno
došla s nastranim planom da mu se osveti preko
njegove nove obitelji. Ništa od toga nije bilo ključno.
Ključno je bilo ono što sam im ispričala one prve
grozne noći dok sam sjedila u krvlju prekrivenoj
odjeći i tresla se od šoka, tuge i užasa. Te noći sam
se slomila i ispričala baš sve što se događalo. Od
koraka koje sam slušala noćima do najdubljeg
osjećaja istinskog zla koje me preplavilo kad sam
otvorila tavanska vrata i zakoračila unutra.
Više nego išta drugo što je došlo kasnije, taj je
trenutak presudio da se ključ okrene u bravi.
U tom trenutku su znali.
.
Imala sam ovdje dosta vremena za razmišljanje,
gospodine Wrexham. Dosta vremena za
razmišljanje, za premišljanje i za prevrtanje svega
što se dogodilo, otkad sam Vam počela pisati ovo
pismo. Rekla sam policiji istinu i istina me došla
glave. Znam što su oni vidjeli: poludjelu ženu koja
je ispričala svoju priču s više rupa nego što ih ima
na izrešetanom uličnom znaku u lošem kvartu.
Vidjeli su ženu s motivom. Ženu koja je toliko
izgubila vezu sa svojom obitelji da je došla k njima
s lažnom pričom i imenom kako bi provela neku
svoju užasnu, poremećenu osvetu.
Znam, konačno, što ja mislim da se dogodilo.
Imala sam dosta vremena da posložim sve dijelove
slagalice: otvoreni prozor, koraci na tavanu, otac
koji je svoju kćer volio toliko daju je to ubilo i otac
koji je uvijek iznova napuštao svoju djecu. Opet,
opet i opet.
 A više od svega, tu su i dva komada slagalice
koje nisam uspijevala staviti na njihova mjesta sve
do samog kraja: mobitel i Maddieno preplašeno,
blijedo lice onog prvog dana i njezina mučna izjava
da se to duhovima ne bi svidjelo. A te dvije stvari
pokopale su me kod policije. Moji otisci prstiju na
tom mobitelu, to što sam prepričala policiji što mi
je Maddie rekla i domino-efekt koji su pokrenule
njezine riječi.
Na kraju dana, nije uopće bitno što ja mislim ili
koje su moje teorije. Bitno je ono što će reći porota.
Slušajte, gospodine Wrexham, ne trebate
povjerovati u sve što sam Vam ispričala. I znam da
biste na sudu bili ismijani kad biste rekli samo
polovinu od svega onog što sam Vam ispričala i da
biste time trajno izgubili porotu. Nisam Vam zato
to sve ispričala.
No pokušala sam prije ispričati samo dio priče i
tako sam i završila u zatvoru.
Vjerujem da me samo istina može spasiti,
gospodine Wrexham, a istina je da nisam i da nikad
ne bih mogla ubiti svoju sestru.
Izabrala sam upravo Vas, gospodine Wrexham,
zato što je Vaše ime iskrslo nekoliko puta dok sam
se raspitivala kod ostalih zatvorenica kojeg bi
odvjetnika trebala unajmiti. Čini se da imate
reputaciju da i potpuno izgubljene slučajeve
možete nekako izvući s dna.
A znam da sam ja upravo to, gospodine
Wrexham. Za mene više nema nade.
 Jedno dijete je umrlo, a policija, javnost i mediji,
svi žele da netko za to plati. I to moram biti ja.
Alija nisam ubila tu djevojčicu, gospodine
Wrexham. Nisam ubila Maddie.
Voljela sam je. I ne želim trunuti u zatvoru zbog
nečega što nisam učinila.
Molim Vas, molim Vas, vjerujte mi.
S poštovanjem, Rachel Gerhardt

8. srpnja 2019.
Richard McAdams
Građevinske usluge Ashdoum, interna pošta
Rich, slušaj ovo, smiješno je, jedan od ljudi koji rade na
obnovi Charnwortha, naišao je na čitavu hrpu starih papira
kad je rušio jedan zid. Izgleda da ih je sakrila neka zatvorenica.
Nije znao što da s tim radi pa je sve to proslijedio meni, a ja
sam rekao da ću se malo raspitati. Bacio sam pogled na samo
nekoliko papira na vrhu i čini se da je to hrpa pisama
zatvorenice odvjetniku prije suđenja – nije mi jasno zašto to
nikad nije bilo poslano. Čovjek koji je to pronašao, prolistao je
ta pisma i kaže da je to svojevremeno bio jako poznat sudski
slučaj, on je odavde, lokalni tip, i sjetio se naslova iz novina.
U svakom slučaju, bilo mu je čudno to sve samo baciti u
smeće, pogotovo ako je to i neki dokazni materijal ili legalno
važan ili nešto slično pa bi se još mogao i naći na krivoj strani
zakona ako to uništi. Iskreno, mislim da sve to sada više i nije
važno, ali čisto da ga umirim, rekao sam mu da ću učiniti sve
da se taj materijal propisno zbrine. Možda možeš pitati nekoga
iz uprave što da se s tim radi? Ili misliš da to treba ignorirati i
baciti? Svakako ne bih želio upasti u neku administrativnu
rupu koja se neće dati riješiti.
 Na vrhu su njezina pisma odvjetniku, ali među njima je
sakrila i nekoliko pisama koje su joj ljudi poslali u zatvor. Čini
se da su to samo neke obiteljske stvari, ali i to ću ti dostaviti za
svaki slučaj.
Dakle, još jednom, bio bih ti zahvalan da to kod tebe
ostavim i da ti odlučiš što ćeš s tim, ako ćeš uopće nešto s tim
počinjati.
Živio,
Phil
 .

1. studenoga 2017.
Draga Rachel,
eto, baš mi je čudno kad ti se obraćam tim imenom, ali
stoje, tu je.
Moram ti prvo reći koliko mi je zao zbog svega što se
dogodilo. Pretpostavljam da to nisi od mene očekivala, ali jest,
žao mi je i ne sramim se to reći.
Moraš shvatiti da ja tu djecu pazim možda već pet godina
– i za to vrijeme vidjela sam više dadilja koje su došle i otišle
nego što sam toplih večera pojela. Morala sam sjediti s njima i
na njih paziti kad se ona bezveznjakuša Holly povlačila s
gospodinom Elincourtom ispred nosa njegove vlastite žene i
sve sam to nekako smirila kad je ona otišla, a cure ostale
slomljene. A nakon toga morala sam tamo sjediti i promatrati
jednu za drugom dadilje koje su dolazile i odlazile i svaka od
njih toj jadnoj dječici još bi malo slomila srce.
A svaki put kad bi došle, svaka je bila još jedna zgodna
mlada cura i osjećala sam se kao da mi netko hladnom rukom
steže srce i ležala sam budna noću i pitala se – trebam lija
možda konačno reći gospođi Elincourt kakav je čovjek njezin
muž i kakva je žena bila ona Holly i zašto je zapravo otišla? I
svaki put bih iznova shvatila da ne mogu to reći i progutala bih
bijes i samoj sebi rekla da će sljedeći put biti drugačije. I zato ti
priznajem otvoreno, kad sam te upoznala, pomislila sam da je
gospođa Elincourt opet zaposlila još jednu zgodnu mladu
djevojku i srce mi se stegnulo. Jer sam odmah znala da će on
sad opet početi i nisam znala kakva si ti djevojka i jesi li i ti
jedna od onih koje moraju zgrabiti šansu da se okoriste kao ona
Holly ili ćeš mu ti ipak uzmicati. Ma kako bilo, shvaćala sam
da će ta jadna djeca opet patiti kad se pobereš i odeš, a možda
ovoga puta doista i njega povedeš sa sobom. A od toga sam bila
jako ljuta. Priznajem da jesam. Ne sramim se to reći. Ali sram
me što sam bila onakva prema tebi, nisam smjela svoj bijes na
tebi tako iskaljivati i stvarno se jako kajem kad se sjetim nekih
stvari koje sam ti rekla. I bez obzira što policija rekla, znam da
bi ti radije prehodala kilometre bosa po staklu nego naudila tim
curicama, i to sam i rekla onom policajcu koji me ispitivao i
željela bih da ti to znaš. Rekla sam mu, nije se meni od prve
svidjela ta djevojka i nisam to čuvala kao svoju tajnu, ali nikad
ona ne bi naudila malecnoj Maddie i krivu si crkvu našao u
kojoj ćeš Boga moliti, mladiću.
U svakom slučaju, to je jedan od razloga što ti pišem. Da
ti sve to kažem i skinem to sa svojih pleća.
A drugi je razlog što ti je Ellie napisala pismo. Stavila ga
je u omotnicu i zalijepila je prije nego što mi ju je dala i morala
sam joj obećati da ga neću pročitati i onda sam joj to i svečano
obećala. To sam obećanje i održala jer mislim da svak mora
držati svoju riječ, čak i kad djeci nešto obeća, ali moram te
jednu stvar zamoliti. Ako u tom pismu ima nešto za što misliš
da bih ja trebala znati ili nešto što bi trebala znati njezina
mama, moraš nam to reći.
Ako budeš pisala, nema smisla da pismo šalješ na Kuću
Heatherbrae jer je zatvorena, a sam Bog zna da gospođa
Elincourt ima dovoljno i previše briga, jadna ta žena. Ostavila
je muža –je li ti policija to rekla? Pokupila je djecu i otišla na
jug, kod svoje obitelji. A i gospodin Elincourt se preselio. Tu
se vodi i neki sudski proces protiv njega povezan s
pripravnicom u njegovoj firmi ili barem tako pričaju po selu, a
priča se i da će morati prodati kuću da bi platili njegove sudske
troškove.
 Zato ti na kraju ovoga pisma šaljem svoju adresu i molim
te da mi pišeš na tu adresu ako imaš bilo kakve brige, a ja ću
onda poduzeti sve što bude trebalo. I potpuno vjerujem u tebe
da ćeš napraviti ono što treba jer vjerujem da si ti tu djecu
voljela kao što sam ih voljela ja i još ih volim. I vjerujem da
nećeš dopustiti da se nešto loše dogodi Ellie, razumiješ? Molila
sam se Bogu i pokušala osluškivati Njegove odgovore i do kraja
ti vjerujem, Rachel. Molit ću se da me ne razočaraš.
Iskreno uz tebe, tvoja
Jean McKenzie
High Street 15a
Carn Bridge
 .

Za:
Od:
Predmet:
Drago Roni samo sad su rekli da se ti zoveš Rachel
je li to istina
Jako mi nedostaješ i vako mi je žao zbog onog što se
dogodilo posebno jer sam ja kriva ali to ne smijem
nikome reći posebno ne mami i tati jer će biti tako ljuti
i onda će tata otići od nas kako je već htio kako je
Maddie uvijek tvrdila da će otići
ja sam Rowan gurnula mad i jer te ona htjela
otjerati kao i sve druge koje je otjerala jer je smišljala
neke trikove s maminim starim telefonom i uzimala im
je stvari i onda se ono penjala kroz prozor na Tavanu
na krvu tamo iz tvoje sobe i taj je Tavan bio njezino
tajno skrovište gdje je stalno išla ali menije govorila da
sam ja premala da se penjem i uvijek je radila nešto da
ih happy budi po noći i onda je uzela i jedan YouTube
video i onda ga je puštala na zvučnike preko happy i
ona je napravila da izgleda kao da su neki ljudi na
Tavanu i tamo gore hodaju ali nije njih bilo znaš nego
samo taj video i ona je uzela onu glavu od lutke na
tavanu i onda me natjerala da stavima poutkinu glavu
u tvoje krili i jako mi je žao jer sam ja rekla da to nije
istina a to je bila istina i ja sam to napravila i ona se
probudila i tebe nije bilo i mad je tebe htjela otrovati s
onim bobicama ali ja sam trčala za njom i prolila sam
vino u sudoper i onda je Maddie bila jako ljuta i rekla je
ona je rekla da će se popeti kroz prozor od tavana opet
i onda će sve napraviti da se mama na tebe naljuti jer
će ona upaliti sve alarme jer si ti otišla i ja sam za njom
trčala i pitala sam jaje da to ne napravi i ona je rekla ne
ja ću to napraviti ili će ona odvesti tatu sa sobom i ja
sam rekla ne Rowan neće jer ona je pobra i zato ja ne
želim da ona ode jer ona to neće napraviti i onda je mad
i rekla svejedno ću ja to napraviti i to me ne možeš
spriječiti i onda se ona pope la i ja sam je gurnula a
nisam ja htjela da to tako za vrši i sad mi je jako jako
žao molim te i molim te i molim te nemoj reći policiji
Rowan jer ja ne želim ići u zatvor i jako jako mi je žao
jer to nije fer da ti budeš kažnjena za ono što sam ja
napravila i onda te molim da ti samo kažeš da to nisi ti
napravila i da ti znaš tko je to napravio ali ne možeš
reći tko je jer je to tajna ali nisi ti mi sutra idemo daleko
u novu kuću tata ne može s nama sada putovati ali ja se
jako nadam da ti može ići s nama ja tebe volim molim
te dođi brzo voli te Ellie elancourt od pet godina
pa pa
 ZAHVALE

Velike zahvale mojem neumornom timu urednika,

publicista, preprodavača, dizajnera, prodajnih
predstavnika, kolega zaduženih za prodaju prava,
urednika proizvodnje i svih onih koji rade iza
kulisa. Ponajviše zahvaljujući njihovom trudu,
knjiga koju držite u rukama postoji, lijepa je i čitka.
Moje srdačne zahvale Alison, Liz, Jade, Sari,
Jen, Briti, Noor, Meagan, Bethan, Catherine, Niti,
Kevinu, Richardu, Faye, Rachel, Sophie,
Mackenzie, Christianu, Chloe, Anabel, Abby,
Mikaeli, Tomu, Sari, Monique, Jane, Jennifer,
Chelsea, Kathy, Carolyn i svima u nakladničkim
kućama Simon &Schuster i Penguin Random
House.
Ujedno hvala i Masonu, Susi i Stephanie za to
što su bili najbolji čitatelji.
Eve i Ludo, moji ninja zaštitnici, hvala vam što
mi uvijek čuvate leđa.
Mojim prekrasnim prijateljima piscima – onim
online i onim offline – hvala vam što ste mi pomogli
da ostanem prisebna i da se uvijek smijem.
I, naravno, hvala mojoj obitelji – hvala vam što
ste uvijek tu i što me niste natjerali da živim u
pametnoj kući.