Professional Documents
Culture Documents
Ruth Ware - Okretaj Ključa
Ruth Ware - Okretaj Ključa
Ruth Ware
.
Naslov izvornika: The Turn of the Key
.
.
Sjećam se tog oglasa napamet, gotovo u
cijelosti. Najčudnije je što uopće nisam tražila
posao kada mi se ovaj oglas pojavio na Googleu –
tražila sam... ma zapravo sada i nije važno što sam
u tom trenutku tražila. Ali bilo je to nešto posve
drugo. A onda se to pojavilo – poput dara koji mi je
netko bacio u naručje tako nenadano da sam ga
gotovo ispustila.
Pročitala sam ga pažljivo, a onda još jednom. Pri
drugom čitanju, srce mi je počelo ubrzano kucati
jer je bilo savršeno. Bilo je gotovo suviše savršeno.
Kad sam ga pročitala treći put, bojala sam se
pogledati datum do kojeg vrijede prijave – uvjerena
da sam ga promašila.
No bio je otvoren upravo do te večeri.
Nešto nevjerojatno. Ne samo ta plaća – iako sam
Bog zna koliko je ta suma neočekivana. Ne samo
taj posao. Nego sreća u svemu tome. Čitav taj paket
– koji mi je samo pao u krilo upravo u trenutku kad
sam bila u idealnoj poziciji da se prijavim na taj
posao.
Zamislite, moja cimerica nije bila sa mnom, bila
je na velikom putovanju. To je važno u priči.
Upoznale smo se u jaslicama Little Nippers u
Peckhamu, gdje smo radile jedna uz drugu na
odjelu za male bebe i ismijavale našu groznu šeficu
i nametljive, isprenemagane, pomodne roditeljima
s idejama o jebenim platnenim pelenama i njihovim
domaćim –
Isprika. Nisam trebala psovati. Pošarala sam tu
riječ, ali vjerojatno je možete vidjeti na papiru, a
Bog će ga znati, možda čak i sami imate djecu koju
ste previjali sa skupim platnenim pelenama Plushy
Bottoms ili kako su se u Vaše vrijeme zvale one
„najšminkerskije“.
I sve ja to razumijem. Doista. To su Vaše bebe.
Ništa Vam za njih nije preteško. Sve ja to shvaćam.
Radi se o tome da kad morate čitav dan skupljati
veliku hrpu popišanih, zasranih komada tkanine i
vraćati ih roditeljima dok preuzimaju djecu, a oči
Vam suze od varikine... nije da mi je to bilo toliko
teško. Shvaćate? To je dio tog posla. Razumijem. Ali
svi se mi imamo pravo katkad požaliti, zar ne? Svi
se mi moramo ispuhati ili ćemo eksplodirati od
frustracije.
Ispričavam se, počela sam se gubiti. Možda mi
gospodin Gates upravo zato želi neprestano začepiti
usta. Jer ja svojim riječima samoj sebi kopam jamu
i umjesto da shvatim kad treba prestati, nastavljam
i dalje kopati. Vjerojatno ste dosad već počeli
zbrajati dva plus dva. Ne voli ona baš klince.
Otvoreno priznaje da je bila frustrirana svojim
poslom. Što se sve moglo dogoditi kad je ona ostala
zatvorena sa četvero klinaca i bez još nekog
odraslog da se malo ispuše?
Upravo je to napravila policija. Sve one sitne
primjedbe – sve one nevažne činjenice koje nimalo
ne rasvjetljavaju slučaj. Primijetila sam kako
trijumfiraju svaki put kad bi mi nešto tome slično
pobjeglo, gledala sam ih kako to skupljaju kao
mrvice koje dodaju težini argumenata protiv mene.
Ali upravo je u tome stvar, gospodine Wrexham.
Mogla bih Vam sada mazati oči i isplesti priču o
sebi kao savršenoj, posvećenoj svetici – ali to bi bilo
upravo to. Sranje. Nisam ja tu da Vam serem i
lažem. Želim da mi vjerujete – to želim više od ičega
na svijetu.
Govorim Vam istinu. Nikakva lakirovka, samo
gadna istina. I to je sve. Ovo sve jest neispolirano i
neugodno i neću se praviti da sam se ponašala kao
anđeo. Ali ubila nisam nikoga. Jebeš mi sve, ali
nisam.
Žao mije, nisam željela opet psovati.
Bože, sve sam jezivo zabrljala. Moram sačuvati
bistru glavu – sve ovo u mojoj glavi mora biti
posloženo. Moram se držati onoga što mi ponavlja
gospodin Gates – moram se držati činjenica.
Okej. Činjenica. Oglas. Oglas jest činjenica,
slažete se?
Oglas... s tom čudesnom, vrtoglavom,
fantastičnom plaćom.
To mi je trebao biti prvi signal upozorenja,
razumijete. Ta plaća. Jer je bila luđački
velikodušna. Mislim, bilo bi to velikodušno i za
London, čak i za dadilju koja ne živi u kući. Ali za
dadilju koja živi s obitelji, uz besplatni smještaj, sve
plaćene račune, čak i za auto, to je ipak suludo.
To mi se činilo toliko suludim da sam se zapitala
radi li se možda o tipfeleru. Ili o nečemu što nisu
spomenuli – možda o naročito zahtjevnom djetetu s
poremećajem ponašanja? Pa zar ne bi to spomenuli
u oglasu?
Prije šest mjeseci vjerojatno bih zastala, možda
se malo namrštila razmišljajući – i odmah prešla
preko tog oglasa i ne bih više o njemu puno ni
razmišljala. Ali šest mjeseci prije ne bih ni
pogledala tu web stranicu s oglasima. Šest mjeseci
prije imala sam cimericu i posao koji mi se sviđao,
čak i mogućnost promocije na bolju poziciju. Šest
mjeseci prije bila sam dobro. Ali sada... Hm, stvari
su se donekle promijenile.
Moja prijateljica, ona koju sam spomenula iz
Little Nippersa, otputovala je prije par mjeseci. U
trenutku kad mi je rekla da ide na putovanje, nije
mi se to činilo kao kraj svijeta – iskreno, ionako mi
je bila poprilično naporna sa svojom navikom da
napuni suđericu i onda je ne uključi, s europop
disco bitovima na najjače koji bi neprestano
bubnjali iz njezine sobe dok sam ja pokušavala
zaspati. Hoću reći, znala sam da će mi nedostajati,
ali nisam znala koliko.
Ostavila je stvari u svojoj sobi i dogovorile smo
se da će i dalje plaćati pola stanarine pa ću joj
sačuvati sobu. Činilo mi se da je to odličan
kompromis–prije nego što smo naletjele jedna na
drugu, imala sam seriju užasnih cimera i nije mi se
dalo stavljati oglas na Facebook i zatim preko
poruka i e-mailova pokušati razaznati tko je suviše
lud i otkačen. Na neki čudan način to mi se činilo
kao sidro – garancija da će se ubrzo vratiti.
Ali kad je ispario prvi nalet sreće zbog slobode,
kad se polako ofucala novost što mogu gledati što
želim na zajedničkom televizoru u dnevnoj sobi,
otkrila sam da sam usamljena. Počelo mi je
nedostajati ono njezino vječno: „Draga, kucnuo je
čas, idemo napuniti čaše vinom?“ kad bi se skupa
dovukle s posla. Nedostajalo mi je zvocanje o Val,
vlasnici Little Nippersa i dijelenje anegdota o
najgorim roditeljima s kojima radimo.
Kad sam se javila na natječaj za bolju poziciju,
nisam prošla. Otišla sam u puh posve sama da
utopim tugu i cmizdrila u svoje pivo razmišljajući
kako bi sve bilo drugačije da je ona još uvijek tu.
Skupa bi se svemu tome smijale, na poslu bi
potajno iznad Valine glave podizala prste u slovo V
i smijala se onako grleno kako ona zna kad bi je Val
skoro uhvatila, naglo se okrenuvši.
Gospodine Wrexham, bit ću iskrena, ne znam
se baš nositi s neuspjehom. Ispiti. Frajeri. Poslovi.
Bilo kakav test. Moj je instinkt da očekivanja
spustim tako nisko da se unaprijed obranim od
eventualne boli. Ili u slučaju frajera, niti ne
pokušavam ništa zbog rizika da bi me mogao
odbaciti. Zato na koncu nisam ni išla na fakultet.
Imala sam dobre ocjene, ali pomisao da bi me mogli
odbiti nisam mogla podnijeti, ideju da bi netko
moju prijavu čitao s prezrivim osmijehom. „Što si
ova umišlja?“
Bolje dobra ocjena na laganom ispitu, nego da
padnem na teškom – to je moj moto. Oduvijek sam
to o sebi znala. Ali nisam znala, sve dok mi cimerica
nije otputovala, da zapravo i ne znam kako biti
sama. Mislim da je to presudilo, više od bilo čega
drugog, to me gurnulo izvan zone komfora i
natjeralo da do kraja pročitam taj oglas, bez daha,
zamišljajući što bi me to moglo čekati da se na
njega javim.
Policajci su veliku pažnju pridavali mojoj plaći
kad su me prvi put ispitivali. No istina je da se
doista nisam prijavila na taj posao zbog novca. Nije
se radilo ni o mojoj cimerici, iako ne mogu poreći,
da ona nije otputovala, ništa se od ovoga ne bi
dogodilo. Ne, pravi razlog... hm, valjda Vam je
dosad i to jasno. Ipak je to bilo po svim novinama.
.
Za: supernanny1990@ymail.com
Od: andra.elincourt@elincourtandelincourt.com
Naslov: Posao dadilje
Zdravo, Rowan!
Hvala Vam od srca na Vašoj prijavi te se ispričavam jer mi
je trebalo tako dugo da na nju odgovorim. Moram Vam
priznati da nas je količina prijava doista iznenadila. Vaš je
životopis impresivan i voljeli bismo Vas pozvati na razgovor
za posao. Naša je kuća poprilično udaljena od svega pa
ćemo Vam rado pokriti troškove vlaka i ponuditi sobu u
našoj kući da tu noć prespavate kod nas jer se u London
nećete moći vratiti istog dana.
No moram Vas unaprijed obavijestiti o nečemu što bi
eventualno moglo smanjiti Vaš entuzijazam u vezi ovoga
posla.
Otkad smo kupili Heatherbrae, shvatili smo da postoje
narazličitije praznovjerice povezane s poviješću ove kuće.
Ovo je staro zdanje i nije u njemu u prošlosti bilo
neočekivano više slučajeva smrti i tragedija, ali iz nekog
razloga u ovom kraju to je rezultiralo pričama o tome da je
kuća ukleta i tome slično. Nažalost, ta je činjenica
uznemirila neke od naših prethodnih dadilja, toliko da ih je
čak četiri dalo ostavke u posljednjih 14 mjeseci.
Kao što vjerojatno i naslućujete, to je bilo podosta
stresno za djecu, da ne spominjem koliko je bilo
profesionalno neugodno za mene i mojeg supruga.
Upravo zato želimo biti iskreni u vezi tog problema i
nudimo velikodušnu plaću u nadi da ćemo tako privući
onoga tko je spreman obvezati se da će s našom obitelji
ostati dugoročno – barem godinu dana.
Ako unaprijed osjećate da to nećete moći, ili Vas na bilo
koji drugi način muči povijest ove kuće, molim Vas da nam
to odmah kažete jer smo odlučni u želji da smanjimo daljnje
poremećaje u životu naše djece. Upravo zato, mjesečna
plaća bit će uobičajena, a krajem godine, na godišnjicu
zapošljavanja, slijedi veoma velikodušan bonus.
Ako još uvijek želite doći na razgovor, molim Vas da mi
javite kada ste slobodni sljedeći tjedan.
Srdačno Vas pozdravljam i veselim se našem susretu,
Sandra Elincourt
Mamice!
Tesla je zamicala na okuci prilazne ceste, a Ellie
je trčala za njom. Suze su joj se slijevale niz obraze
dok je sve veća brzina koju je postizao Jack
premašila brzinu njezinih kratkih nožica.
– Mamice, vrati se natrag!
– Dušice moje, vidimo se! – Sandra se nagnula
kroz stražnji prozor auta, a njezina kosa boje meda
letjela je na povjetarcu dok je auto povećavao
brzinu. Na licu je imala vedri osmijeh, ali u očima
sam joj vidjela uznemirenost. Znala sam da je
zadržala vedru fasadu zbog djece. Bili se nije ni
okrenuo. Nagnuo se nad svoj mobitel na stražnjem
sjedištu, pokraj nje.
– Mamice! – Ellie je sad vikala s očajem u glasu.
– Mamice, molim te nemoj ići!
– Vidimo se! Divno ćete se provesti s Rowan, a
ja ću se brzo vratiti. Doviđenja! Sve vas volim!
A onda je auto doista zakrenuo u okuci i nestao
među drvećem.
Elliene nožice su usporile i posrnula je dok se
zaustavljala. Tužno je kriknula prije nego što se
dramatično bacila na zemlju.
–Joj, Ellie! – Podigla sam Petru malo više na
struk i potrčala do mjesta na kojem je Ellie ležala
glavom prema šljunku. – Ellie, dušo, idemo mi
lijepo u kuhinju i uzet ćemo si malo sladoleda.
Znala sam iz Sandrinih bilješki da je to za njih
najveća nagrada, nešto što im nije dopušteno svaki
dan jer od njega obje djevojčice postaju
hiperaktivne, ali Ellie je samo odmahnula glavom i
još jače zaplakala.
– Dođi, dušo. – Sagnula sam se uz određeni
napor jer sam držala Petru, primila sam je za
zapešće pokušavajući je podići, ali ona je kriknula
i otrgnula ruku iz moje. Udarila je svojom malom
šakom u šljunak.
–Jooooj – viknula je i suze su joj počele duplo
brže curiti. Pogledala me ljutitim, crvenim očima
punim suza. – Ti si me ozlijedila.
– Samo sam te pokušala...
– Miči se, ozlijedila si me, sve ću reći mojoj mami!
Stajala sam na trenutak posve neodlučna iznad
njezine ljutite, izvaljene figure. Nisam bila sigurna
što mogu napraviti.
– Miči se – zavikala je opet.
Napokon sam uzdahnula i krenula putem
prema kući. Osjećala sam da griješim što je tako
ostavljam nasred ceste, da tako kažem, no željezna
vrata na ulazu u imanje bila su zatvorena, a proći
će najmanje pola sata dok se Jack ne vrati. Nadam
se da će se do tada valjda smiriti pa čuje moći
nagovoriti da se vrati natrag u kuću.
Petra koja je visila na mojem boku počela je
pokazivati znake da će zaplakati i jedva sam se
suzdržala da ne zavapim. Neće mi se valjda sad i
ona posve raspametiti. A gdje je Maddie, dovraga?
Nestala je i prije nego što su otišli njezini roditelji.
Samo je odjurila u šumu istočno od kuće i nije se
htjela s njima pozdraviti.
– Ma pusti je – rekao je Bili dok je Sandra
unezvjereno jurila da je poljubi.
– Pa znaš i sama kakva je, ona svoje rane
najradije liže nasamo.
Liže svoje rane. Valjda je to samo fraza? Nisam
se u tom trenutku posebno time bavila, ali sad sam
se najednom zapitala je li Maddie možda ranjena?
A ako jest, kako?
.
MIT
EBEM
RZIMO
Mi tebe mrzimo.
Na neki način, to stoje to ispisano tim nevinim
slovima od tijesta gotovo da me pogodilo više od
svega. Postrugala sam slova takvom žestinom da su
se odbila od kante za smeće i prilijepila za
poklopac. Bacila sam potom bijesno tanjur u
sudoper. Zabio se u čašu pa se ijedno i drugo, u
komadima oštrog stakla s crvenim umakom od
rajčica, razletilo svud uokolo.
A u kurac.
Kurac kurac kurac kurac.
– Mrzim i ja vas! – Željela sam vikati za njima
dok su se vukle u dnevnu sobu i sjele ispred
televizora namještajući Netflix. – Mrzim i ja vas,
odurna, mala, jeziva govna!
No to zapravo nije bila istina. Barem ne
potpuna.
U tom trenutku sam ih doista mrzila. Ali vidjela
sam i sebe. Osjetljiva, zajedljiva djevojčica prepuna
osjećaja koji su suviše veliki za njezino sitno tijelo,
osjećaja koje nije razumjela ili mogla potisnuti.
Sjetila sam se kako sam jecala prigušeno u svoj
jastuk: Mrzim te! kad mi je mama bacila omiljenog
plišanca medu. Tvrdila je da je već suviše star,
ofucan i bebast za tako veliku curicu kao što sam
ja. Koliko te mrzim!
Ali ni to nije bila istina. Voljela sam svoju
mamu. Voljela sam je toliko daju je to gušilo. Ili se
barem tako činilo. Sve te godine u kojima je
pokušavala otrgnuti male ručice koje se drže za
njezinu suknju ili rukave. Ili ih nekako otvoriti da
joj nisu oko vrata. Dostaje sad toga, pokvarit ćeš mi
frizuru. Ili: Ma zaboga, daj se smiri, imaš prljave
ruke. Ili: Prestani se već jednom ponašati kao beba,
ti si već velika curica. Sve te godine kad mi je toliko
bila potrebna da sam je grabila svojim prljavim
ručicama – i uz to pokušavala biti bolja, urednija,
netko koga je lakše voljeti.
Ona me nije željela. Ilije barem meni to ponekad
tako izgledalo.
Ali ona je meni bila sve što imam.
Maddie je uvijek imala toliko više od mene, oca,
tri sestre, predivnu kuću, dva psa, ali ipak
prepoznajem tu njezinu tugu, i njezin bijes, i
njezinu frustraciju. Ljutito, nezadovoljno malo
siroče među tim svojim plavokosim sestrama.
Mi čak nekako i ličimo jedna na drugu.
Kad bi me pogledala tim svojim pomalo
trijumfalnim pogledom tamnih, okruglih očiju, još
sam nešto u njima vidjela i sad znam što. Vidjela
sam sliku sebe u toj dobi. Bljesak mojih vlastitih
tamnosmeđih očiju i svoju odlučnost. Maddie je
djevojčica koja ima u glavi neki svoj plan, baš kao
što sam ga imala i ja. Pitanje je samo koji je to plan?
.
Draga Rowan,
oprosti što ti šaljem e-mail, ali usred sastanka sam
pa ne mogu sada razgovarati. Htjela sam ti samo
poslati obavijest što se kod nas zbiva. Sajam je prošao
fantastično, ali Bili je pozvan u Dubai da tamo obavi
neki krizni menadžment, što znači da ću ja morati
preuzeti projekt Kensington. To nije idealan razvoj
događaja jer znači da ću se morati zadržati na putu
nešto duže nego što sam se nadala, ali tu ne mogu ništa.
Vjerojatno ću biti doma do sljedećeg utorka (odnosno,
za tjedan dana). Snalaziš li se ti dobro? Zvuči li ti ovo
izvedivo?
Što se djece tiče, Rhiannon danas završava škola.
Elisina mama ljubazno je pristala da ona pokupi obje
cure (oni žive u blizini Pitlochryja pa ionako moraju
proći pokraj nas). Tako da će Rhi biti na imanju negdje
iza 12 sati. Sve sam joj javila porukom da zna što se
događa i jedva čeka da te upozna.
Jack je jučer razgovarao s Billom i spomenuo mu da
se jako dobro slažeš s curama. Presretna sam što čujem
da sve ide kako treba. Molim te, svakako mi se javi ako
imaš nekih briga. Ja ću se nastojati javiti navečer, prije
nego što cure zaspu.
Lp,
Sandra
8. srpnja 2019.
Richard McAdams
Građevinske usluge Ashdoum, interna pošta
Rich, slušaj ovo, smiješno je, jedan od ljudi koji rade na
obnovi Charnwortha, naišao je na čitavu hrpu starih papira
kad je rušio jedan zid. Izgleda da ih je sakrila neka zatvorenica.
Nije znao što da s tim radi pa je sve to proslijedio meni, a ja
sam rekao da ću se malo raspitati. Bacio sam pogled na samo
nekoliko papira na vrhu i čini se da je to hrpa pisama
zatvorenice odvjetniku prije suđenja – nije mi jasno zašto to
nikad nije bilo poslano. Čovjek koji je to pronašao, prolistao je
ta pisma i kaže da je to svojevremeno bio jako poznat sudski
slučaj, on je odavde, lokalni tip, i sjetio se naslova iz novina.
U svakom slučaju, bilo mu je čudno to sve samo baciti u
smeće, pogotovo ako je to i neki dokazni materijal ili legalno
važan ili nešto slično pa bi se još mogao i naći na krivoj strani
zakona ako to uništi. Iskreno, mislim da sve to sada više i nije
važno, ali čisto da ga umirim, rekao sam mu da ću učiniti sve
da se taj materijal propisno zbrine. Možda možeš pitati nekoga
iz uprave što da se s tim radi? Ili misliš da to treba ignorirati i
baciti? Svakako ne bih želio upasti u neku administrativnu
rupu koja se neće dati riješiti.
Na vrhu su njezina pisma odvjetniku, ali među njima je
sakrila i nekoliko pisama koje su joj ljudi poslali u zatvor. Čini
se da su to samo neke obiteljske stvari, ali i to ću ti dostaviti za
svaki slučaj.
Dakle, još jednom, bio bih ti zahvalan da to kod tebe
ostavim i da ti odlučiš što ćeš s tim, ako ćeš uopće nešto s tim
počinjati.
Živio,
Phil
.
1. studenoga 2017.
Draga Rachel,
eto, baš mi je čudno kad ti se obraćam tim imenom, ali
stoje, tu je.
Moram ti prvo reći koliko mi je zao zbog svega što se
dogodilo. Pretpostavljam da to nisi od mene očekivala, ali jest,
žao mi je i ne sramim se to reći.
Moraš shvatiti da ja tu djecu pazim možda već pet godina
– i za to vrijeme vidjela sam više dadilja koje su došle i otišle
nego što sam toplih večera pojela. Morala sam sjediti s njima i
na njih paziti kad se ona bezveznjakuša Holly povlačila s
gospodinom Elincourtom ispred nosa njegove vlastite žene i
sve sam to nekako smirila kad je ona otišla, a cure ostale
slomljene. A nakon toga morala sam tamo sjediti i promatrati
jednu za drugom dadilje koje su dolazile i odlazile i svaka od
njih toj jadnoj dječici još bi malo slomila srce.
A svaki put kad bi došle, svaka je bila još jedna zgodna
mlada cura i osjećala sam se kao da mi netko hladnom rukom
steže srce i ležala sam budna noću i pitala se – trebam lija
možda konačno reći gospođi Elincourt kakav je čovjek njezin
muž i kakva je žena bila ona Holly i zašto je zapravo otišla? I
svaki put bih iznova shvatila da ne mogu to reći i progutala bih
bijes i samoj sebi rekla da će sljedeći put biti drugačije. I zato ti
priznajem otvoreno, kad sam te upoznala, pomislila sam da je
gospođa Elincourt opet zaposlila još jednu zgodnu mladu
djevojku i srce mi se stegnulo. Jer sam odmah znala da će on
sad opet početi i nisam znala kakva si ti djevojka i jesi li i ti
jedna od onih koje moraju zgrabiti šansu da se okoriste kao ona
Holly ili ćeš mu ti ipak uzmicati. Ma kako bilo, shvaćala sam
da će ta jadna djeca opet patiti kad se pobereš i odeš, a možda
ovoga puta doista i njega povedeš sa sobom. A od toga sam bila
jako ljuta. Priznajem da jesam. Ne sramim se to reći. Ali sram
me što sam bila onakva prema tebi, nisam smjela svoj bijes na
tebi tako iskaljivati i stvarno se jako kajem kad se sjetim nekih
stvari koje sam ti rekla. I bez obzira što policija rekla, znam da
bi ti radije prehodala kilometre bosa po staklu nego naudila tim
curicama, i to sam i rekla onom policajcu koji me ispitivao i
željela bih da ti to znaš. Rekla sam mu, nije se meni od prve
svidjela ta djevojka i nisam to čuvala kao svoju tajnu, ali nikad
ona ne bi naudila malecnoj Maddie i krivu si crkvu našao u
kojoj ćeš Boga moliti, mladiću.
U svakom slučaju, to je jedan od razloga što ti pišem. Da
ti sve to kažem i skinem to sa svojih pleća.
A drugi je razlog što ti je Ellie napisala pismo. Stavila ga
je u omotnicu i zalijepila je prije nego što mi ju je dala i morala
sam joj obećati da ga neću pročitati i onda sam joj to i svečano
obećala. To sam obećanje i održala jer mislim da svak mora
držati svoju riječ, čak i kad djeci nešto obeća, ali moram te
jednu stvar zamoliti. Ako u tom pismu ima nešto za što misliš
da bih ja trebala znati ili nešto što bi trebala znati njezina
mama, moraš nam to reći.
Ako budeš pisala, nema smisla da pismo šalješ na Kuću
Heatherbrae jer je zatvorena, a sam Bog zna da gospođa
Elincourt ima dovoljno i previše briga, jadna ta žena. Ostavila
je muža –je li ti policija to rekla? Pokupila je djecu i otišla na
jug, kod svoje obitelji. A i gospodin Elincourt se preselio. Tu
se vodi i neki sudski proces protiv njega povezan s
pripravnicom u njegovoj firmi ili barem tako pričaju po selu, a
priča se i da će morati prodati kuću da bi platili njegove sudske
troškove.
Zato ti na kraju ovoga pisma šaljem svoju adresu i molim
te da mi pišeš na tu adresu ako imaš bilo kakve brige, a ja ću
onda poduzeti sve što bude trebalo. I potpuno vjerujem u tebe
da ćeš napraviti ono što treba jer vjerujem da si ti tu djecu
voljela kao što sam ih voljela ja i još ih volim. I vjerujem da
nećeš dopustiti da se nešto loše dogodi Ellie, razumiješ? Molila
sam se Bogu i pokušala osluškivati Njegove odgovore i do kraja
ti vjerujem, Rachel. Molit ću se da me ne razočaraš.
Iskreno uz tebe, tvoja
Jean McKenzie
High Street 15a
Carn Bridge
.
Za:
Od:
Predmet:
Drago Roni samo sad su rekli da se ti zoveš Rachel
je li to istina
Jako mi nedostaješ i vako mi je žao zbog onog što se
dogodilo posebno jer sam ja kriva ali to ne smijem
nikome reći posebno ne mami i tati jer će biti tako ljuti
i onda će tata otići od nas kako je već htio kako je
Maddie uvijek tvrdila da će otići
ja sam Rowan gurnula mad i jer te ona htjela
otjerati kao i sve druge koje je otjerala jer je smišljala
neke trikove s maminim starim telefonom i uzimala im
je stvari i onda se ono penjala kroz prozor na Tavanu
na krvu tamo iz tvoje sobe i taj je Tavan bio njezino
tajno skrovište gdje je stalno išla ali menije govorila da
sam ja premala da se penjem i uvijek je radila nešto da
ih happy budi po noći i onda je uzela i jedan YouTube
video i onda ga je puštala na zvučnike preko happy i
ona je napravila da izgleda kao da su neki ljudi na
Tavanu i tamo gore hodaju ali nije njih bilo znaš nego
samo taj video i ona je uzela onu glavu od lutke na
tavanu i onda me natjerala da stavima poutkinu glavu
u tvoje krili i jako mi je žao jer sam ja rekla da to nije
istina a to je bila istina i ja sam to napravila i ona se
probudila i tebe nije bilo i mad je tebe htjela otrovati s
onim bobicama ali ja sam trčala za njom i prolila sam
vino u sudoper i onda je Maddie bila jako ljuta i rekla je
ona je rekla da će se popeti kroz prozor od tavana opet
i onda će sve napraviti da se mama na tebe naljuti jer
će ona upaliti sve alarme jer si ti otišla i ja sam za njom
trčala i pitala sam jaje da to ne napravi i ona je rekla ne
ja ću to napraviti ili će ona odvesti tatu sa sobom i ja
sam rekla ne Rowan neće jer ona je pobra i zato ja ne
želim da ona ode jer ona to neće napraviti i onda je mad
i rekla svejedno ću ja to napraviti i to me ne možeš
spriječiti i onda se ona pope la i ja sam je gurnula a
nisam ja htjela da to tako za vrši i sad mi je jako jako
žao molim te i molim te i molim te nemoj reći policiji
Rowan jer ja ne želim ići u zatvor i jako jako mi je žao
jer to nije fer da ti budeš kažnjena za ono što sam ja
napravila i onda te molim da ti samo kažeš da to nisi ti
napravila i da ti znaš tko je to napravio ali ne možeš
reći tko je jer je to tajna ali nisi ti mi sutra idemo daleko
u novu kuću tata ne može s nama sada putovati ali ja se
jako nadam da ti može ići s nama ja tebe volim molim
te dođi brzo voli te Ellie elancourt od pet godina
pa pa
ZAHVALE