Ljudi umiru i nisu sretni

U jednoj sasvim drugoj predstavi, izvedenoj pred par mjeseci u uspavanom

novozagrebačkom kvartu, razmišljanje prosječnog psa objašnjava se otprilike ovako: ako

nešto ne možeš pojesti ili poševiti, onda se na to popišaj. Zadovoljenje osnovnih životnih

potreba i nagona udruženo sa snažnom željom za označavanjem i posjedovanjem preslikava

se i u svakodnevne ljudske živote, pa tako pseća „filozofija“ ujedno postaje i dijagnoza

otuđenosti njihovih gospodara. Ako je vjerovati Camusovom Kaliguli, ljudi umiru i nisu

sretni, a mjeru njihove nesreće izuzetno precizno izračunava najnoviji tekst Biljane

Srbljanović, koji ponovo pokazuje kako najzanimljivija srpska dramatičarka uvijek piše o

istom, ali na sve začudniji i kazališno zanimljiviji način. „Barbelo“ je osušen od

dnevnopolitičkih aluzija i oslobođen efektnog dijaloga, taj komad ne provocira ni ne

sablažnjuje, a ne zamara se ni čvrstom dijegetskom strukturom zaokružene cjeline. U priči o

smrti i posljedicama koje te smrti u naslijeđe ostavljaju ionako otuđenim preživjelima

provlači se snažna, gotovo neizdrživa potreba za ljubavlju. Izmještajući diskurs prema

širokom pojmu postdramske literature, dramatičarka uspjeva istovremeno pisati univerzalno i

životno, realistično ali ujedno i apstraktno, pa je praizvedba takvog komada u renomiranom

Jdp-u s pravom oko vrata imala uteg velikih očekivanja.

Redatelj Dejan Mijač prepoznaje univerzalnost i filigransku izbrušenost dramskog

predložka, pa „Barbelo“ postavlja na sablasno praznoj sceni uokvirenoj klaustrofobičnim

svodom koji se smanjuje u perspektivi, svu pažnju posvećujući slojevitim mikro prizorima s

dva ili tri protagonista. U glumačkom pokretu, njihovim pogledima i gestama, leži sva moć

redateljeve promišljene i opuštene režije koja nema namjeru uvelike nadograđivati smislove

teksta, već ih samo podcrtati, ukazati na njih ili ih nenametljivo scenski predstaviti. Ipak,

dobiva se dojam kako je gotovo neprekinuti niz suradnji mlade autorice s nestorom srpske

kazališne režije svojevrsna linija manjeg otpora, koja u znatnoj mjeri otupljuje kreativnu i
kritičku oštricu Srbljanovićkinog dramskog opusa. Odmak od mainstreama prisutan u

autoričinom pismu morala bi slijediti i scenska inovativnost i put u nepoznato, takav dramski

diskurs jednostavno zahtijeva kreativni rizik na velikim beogradskim scenama.

Izvan glumačke suigre u „Barbelu“ ne postoji ništa, pa je velika odgovornost pala na

pleća iskusnom i uigranom Jdp-ovom ansamblu. Jelena Đokić plijeni glumačkom zrelošću i

smirenošću tumačeći Milenu, ženu, kćerku i pomajku koja se djetinje iskrenim stavom i

pristupom brani od samoće i konflikata. Mladi Nikola Rakočević kreirao je iznimno zahtjevnu

rolu pretilog dječaka koji jede da bi zaboravio, uspješno se glasom i pokretom

transformirajući u nevjerojatno uvjerljivo malo nesretno dijete. Jasmina Avramović i Toni

Laurenčić dojmljivo su osmislili odbijajuće maske ljudi koji se više plaše života među

drugima nego samotne smrti, a Marko Bačović korektno je tumačio hladnu figuru čovjeka

koji je drugom čovjeku vuk. Aleksandra Janković našla je načina da životnom igrom ne

dozvoli prevlast patetičnih tonova u ulozi pokojne Milice, a Nikola Đuričko bio je

prejednoličan u zanimljivo napisanoj ulozi čovjeka koji u sveopćoj diktaturi posvajanja

ljubomorno svojata čak i vlastito ime, bez vidljive želje da taj lik pokuša intimno opravdati ili

ga na bilo koji način plastičnije opisati. Goran Šušljik je dobro zamišljen lik policajca

Dragana nepotrebno unizio prejakom gestom i artificijelnom dikcijom, a Mirjana Karanović

svojom je glumom neprestano dokazivala kako zapravo nema nikakve suštinske razlike

između situacije kada te napusti pas i one kada te ostavi čovjek. Nebojša Glogovac s psećom

partnericom Žujkom briljirao je u odvojenoj, brehtijanskoj sceni s dve lutalice, pokazujući

kako je za istinski teatarski doživljaj dovoljan sam glumac koji jako dobro zna što i kako želi

reći, toliko dobro da izgleda kao da uopće ne mora glumiti.

„Barbelo, o psima i deci“ je predstava koja zbog iznimnog dramskog predloška,

suverene i znalačke režije te velikog broja kvalitetnih glumačkih kreacija brani bolju prošlost
dramskog teatra na ovim prostorima. No, takav teatarski čin samo naglašava implicitno

prisutno pitanje; tko će dramski modernitet Biljane Srbljanović uvesti u 21. stoljeće?