Daleko od Terazija, ali blizu zvijezda

„Došljaci“ Milutina Uskokovića, u režiji Aleksandra Saše Lukača, na svu su sreću u

potpunosti otklonili mogućnost da se užička predstava u probranom festivalskom društvu

našla zbog kurtoazije i „prednosti domaćeg terena“, pružajući tako uvjerljiv dokaz o

promišljenosti repertoara i spremnosti glumačkog ansambla lokalnog teatra. Uskokovićev

roman koji neugodno prekapa po ovdašnjem kompleksu provincije i odjecima tog kompleksa

u džungli velegrada poslužio je kao zanimljivo polazište za rentgenski snimak užičkog stanja

uma. Pritom se krajnji rezultat shvaća kao scensko djelo koje svojim značajem premašuje

„običnu“ kazališnu predstavu, pa su „Došljaci“ Užicu ono što je dramatizacija „Vježbanja

života“ Nedjeljka Fabrija bila Rijeci i njezinim manjinskim egzodusima, ili pak predstava „U

potpalublju“ po romanu Vladimira Arsenijevića Beogradu u njegovoj suvremenoj otuđenosti.

„Došljaci“ su svojevrsna umjetnička osobna karta domaćina festivala, i kao takvi su neobično

bitni u definiranju sociokulturne pozadine prostora u kojem se svake godine okupljaju

ponajbolje predstave iz regije.

Sjajnu namjeru pratilo je nekoliko nesavršenosti u scenskoj izvedbi, kojima je začetak

u samom prijenosu rasutog tereta epskog predloška u zbijeni koncentrat scenskih slika.

Dramatizacija Branka Dimitrijevića, znatno dorađivana u procesu rada s glumcima, usmjerena

je na klasičan izbor ključnih trenutaka koji zajedno čine zaokruženu priču, bez želje da se

specifičnim teatarskim sredstvima uvjerljivije osmisli na kazališnim daskama oživotvorena

epska radnja. Dobija se dojam kako je samim tekstom dramatizacije predstava usmjerena

prema staromodnom psihološkom realizmu likova, s melodramatskim svršetkom kao općim

mjestom tako shvaćenog teatarskog čina, a brehtijanski songovi koji razblažuju „ozbiljnost

trenutka“ nedovoljno su tekstualno očuđujući da bi u potpunosti postigli svoj cilj. Redatelj

Lukač na sve se moguće načine pokušavao distancirati od melodrame kojom je obilježena

priča koju želi scenski ispripovijedati, pa zamišlja dvostruki odraz predstave u predstavi koju
ne iskorištava u potpunosti. Lik redateljice koji unutar predstave postavlja Uskokovićev

komad i povremeno prekida tijek radnje nije naime osmišljen kao ozbiljan kritički subjekt,

već predstavlja samo dobar kazališni trik bez kojeg se i moglo, bez opasnosti da bi se to

značajnije odrazilo na cjelokupnu produkciju. Dvojbeno riješenje bile su i često

upotrebljavane projekcije kojima se radnja multimedijalno rasprostire na sceni, što se opet

može shvatiti kao zanimljivo riješenje bez dubinskog uporišta u fakturi dramatiziranog

romana.

Konačni proizvod unatoč nabrojenim manama plijeni energičnom i promišljenom

glumačkom suigrom, kao i sjajno osmišljenim scenskim prostorom samog redatelja, koji je s

tri pomične plohe od nekoliko kvadrata riješio sva potrebna prizorišta razgranate dramske

radnje. Odlična je odluka i da se grandioznost epskog predloška utiša izvedbom na maloj

sceni, a pohvaliti treba i glazbeni doprinos skladatelja Miroljuba Aranđelovića Rasinskog koji

glazbeno ispravno ocrtao atmosferu, pogođene kostime Snežane Kovačević te precizni

scenski pokret Ivice Klemenca.

Vahidin Prelić glavnu je ulogu Miloša Kremića osmislio u realističnom ključu,

sigurno i glumački vješto prelazeći iz mladenačkih ideala u oportunizam srednjih godina,

posebno dobro kreiravši odnos sa nesuđenom ženom Zorkom. Biljana Zdravković uspješno

mu je parirala kao Zorka, iznijevši na scenu uvjerljivu studiju žene koja unatoč društvenim

stegama ne može protiv vlastitih emocija. Nemanja Jovanović pokazao je najveći stupanj

glumačke transformacije, tumačeći idealima sluđenog Bogdana Vasića kao pogođenu

karikaturu malog čovjeka slomljenog velikim idejama, tek s neznatno preekspresivnom

gestom neprimjerenom blizini gledatelja na maloj sceni. Ivana Pavićević lik socijalno

napredne i emancipirane Ljubice tumači s potrebnim ironijskim odmakom, te je prava šteta

kako njen opušteni i kritički glumački izraz nisu u većoj mjeri slijedili i ostali akteri. Vladimir

Kurćubić duhovito je i slojevito prikazao karijerista Dragutina Rankovića, a Dragana

Vranjanac uvjerljiva je u epizodi redateljice. Divna Marić uspješnija je u stišanoj ulozi

Miloševe, negoli energičnoj kreaciji Zorkine majke, a Slobodan Filipović siguran je u maloj

ulozi onodobnog tajkuna Stajića.