Pošto život?

Narodno pozorište iz Sarajeva na festivalu se predstavilo s uprizorenjem teksta

Samoubica Nikolaja Robertoviča Erdmana, u režiji Eduarda Milera. Erdmanov zabranjeni

klasik nastaje 1928. godine, a u Sovjetskom savezu izvodi se tek u osamdesetim godinama

prošlog stoljeća. Samoubicom je Erdman također počinio suicid i nad vlastitom kazališnom

karijerom, budući da nakon zabranjene Mejerholjdove režijske postavke pisac sustavno trpi

represiju Staljinove strahovlade, a nekoliko godina provodi i u Sibiru. Čitajući Samoubicu

danas, i nije tako teško naslutiti što je to uznemirilo totalitarnu vlast tog doba. Riječ je o

inteligentno zamišljenoj satiri usmjerenoj na onodobnu Rusiju, u kojoj se gogoljevskim

smislom za situacionu komiku plete priča o Semjonu Semjonoviču Podsekaljnikovu, čovjeku

kojeg priroda nije opteretila ni talentom, ni srećom, ni pretjeranom pameti. Bez novca i

mogućnosti da ga zaradi, Semjon Semjonović iz svoje će prozirnosti izaći tek kad se odluči

ubiti, pa tim činom razloge svog samoubojstva iznese na slobodno tržište. Oko njega se tek u

tom trenutku okuplja simbolična grupica svećenika, poduzetnika, intelektualaca i umjetnika,

koji svaki ponaosob žele Podsekaljnikovo samoubojstvo motivirati vlastitom promocijom.

Tako je očajni protagonist postao interesantan tek kada vlastiti život nudi na prodaju, a

ironična tragičnost i suvremenost njegovog položaja vidljiva je i zbog izbjegavanja bilo kakve

društvene odgovornosti. U cijeloj toj zbrci oko vlastitog insceniranog samoubojstva, u kojoj

sve pršti od velikih riječi, floskula i dobro nam poznatih politikantskih podvala, on prepoznaje

samo činjenicu da je gladan.

Eduard Miler sjajan Erdmanov tekst postavlja na sarajevsku scenu na staromodan

način, temeljivši predstavu na klasično zamišljenim i uglavnom vješto izrađenim glumačkim

kreacijama na granici groteske. U vodviljskom dekoru s mnoštvom vrata, redatelj se ne

odmiče od očekivanih riješenja bez vidljivije scenske nadogradnje dramskog predloška, što u

konačnici rezultira solidnom repertoarnom predstavom koja u festivalskom kontekstu izgleda

pomalo umorno i „prašnjavo“. Tom dojmu pridonosi i praktična ali neugledna scenografija

Marijele Hašimbegović te glazba u izboru samog redatelja, koja ima prvenstveno dekorativnu

funkciju bez vidljivog utjecaja na glumačku igru. „Samoubica“ nudi brojne mogućnosti

drastičnijeg odbacivanja realističkog ključa izvedbe i napuštanja dijaloških stereotipova u

redateljskom tretmanu predloška, pa je prava šteta što se Miler nije odvažio za hrabriji i

originalniji scenski rukopis. Ipak treba reći kako tema „Samoubice“ izuzetno dobro

korespondira s današnjim vremenom, a Erdmanov rukopis vrvi duhovitim dijalozima, pa je i

tako osmišljen komad prvenstveno zahvaljujući pojedinim glumačkim kreacijama dinamičan i

zabavan.

Glumački je najuvjerljiviji Aleksandar Seksan, gradeći u ulozi Semjona Semjonoviča

životnu i dirljivu studiju čovjeka bez svojstava, kojeg kruljenje vlastita želuca uzbuđuje puno

više od ispraznih parola. Ejla Bavčić njegovu ženu igra s pogođenim smislom za „začuđeno

mučeništvo“ vlastitog lika, a Nisveta Omerbašić u ulozi Serafime Iljinične malo se previše

oslanja na tjelesnost i gestu korpulentne punice. Mirvad Kurić precizno pronalazi duhovite

naglaske u kreaciji „dobrog“ susjeda Kalabuškina, a Boris Ler uvjerljivo gradi začudnu

epizodu gluhonijemog dječaka bez upadanja u karikaturu. Ostatak glumačke podjele korektno

je predstavio tipizirane uloge kupaca Podseakaljnikova samoubojstva, bez želje za detaljnijom

razradom karaktera. Ermin Sijamija Gološčapova igra kao licemjernog intelektualca s

pripadajućim mu katalogom floskula, Edhem Husić očekivani je pop sa stereotipnim

„svetačkim“ držanjem, Amra Kapidžić tumači klasično zamišljenu femme fatale, Miraj Grbić

blijedo igra pisca Viktora Viktoroviča, a Damir Kustura neprimjetan je kao mesar Pugačov.