Nevinost kao relikt prošlosti

Izvedbom „Nevinosti“ Dee Loher na užičkom festivalu nastavlja se neugodno

prekapanje po utrobi suvremenih društvenih anomalija, pa tematiziranje slijepih puteva

ljudske potrage za srećom ostaje jedinom upečatljivom konstantom gledateljskog iskustva.

No, dok su i „Metastaze“ i „Barbelo“ scenski oživljavali neku ovdašnju, dobro poznatu muku,

polifoni diskurs Dee Loher daje odraz u zapadnjačkom ogledalu „melting pota“, koje unatoč

nominalnim razlikama odašilje socijalne pozive u pomoć jednakog intenziteta. „Nevinost“ je

komad koji u prepoznatljivom postdramskom ključu fragmentarno isprepliće osobne kronike

nestajanja, prvenstveno govoreći o nerazumijevanju koje nastaje iz očaja. Pri tom uopće nije

bitno radi li se o emigrantskim „gubljenjima u prijevodu“, bračnom autizmu potpunih stranaca

pod istim krovom ili staračkoj grčevitoj borbi za još jednom prilikom. Svi likovi u

„Nevinosti“ variraju istu gorku mantru očajničke potrage za srećom, i svima je jasno koji je

odgovor na selektorovo pitanje koje je svojevrsni moto ovogodišnjeg festivala.

Posebnost dramskog pisma njemačke dramatičarke jest u specifičnoj uporabi jezika,

koji u „Nevinosti“ nije korišten kao sredstvo sporazumijevanja, već se replike likova

pretvaraju u govorne površine, otvarajući prostor za esejistički, prozni diskurs autorice unutar

dramskog dijaloga. U tako shvaćenom tretmanu jezika krije se i glavni problem redateljske

postave Dejana Mijača, koji „Nevinost“ postavlja u prepoznatljivom stilu, s nizom odvojenih

scena u kojima se glumački stil prilagođava radnji i stanju likova, bez želje da se režijski

pokuša dodatno scenski razbuktati tekstualni predložak. Mijač gradi linearni niz malih

glumačkih etida u kojima se tekst Loherove gubi u filozofskim logorejama pojedinih lica, a

cjelina zbog opsega materijala izgleda razvučeno i raspršeno. Nažalost, takvoj (post)dramskoj

literaturi, koja je više energetika nego informacija, prijeko je potrebno iznalaženje novih

puteva scenskog izraza, pa se predstava „Ateljea 212“ gleda više kao klasično i znalački

izrežirana glumačka vježba, negoli kao zaokruženo i samosvojno scensko djelo.

 „Nevinost“ je usprkos navedenim nedostacima ispunjena zanimljivim glumačkim

kreacijama, koje su unutar klasičnog postava svim silama pokušavale izvući glavne rukavce

autoričine složene dramske fakture. Goran Jevtić emigranta Elizija donosi sa zavidnom

koncentracijom i prirodnošću, stvarajući lik čija je inteligencija i emotivnost u potpunom

neskladu sa svijetom koji ga okružuje. Nikola Rakočević društvenu i rasnu neprilagođenost

Fadula igra vehementno, s malo nespretnosti u nijansiranju pada u vjeski fanatizam vlastitog

lika. Aleksandra Janković i Janoš Tot duhovito su predstavili bračnu idilu u kojoj je katastrofa

neizbježna, Tot s nijemom figurom rezignacije, a Jankovićeva s uspjelom studijom žene koja

teorijom pokušava nadomjestiti praksu. Branka Šelić-Ilić mjestimice je prekarikaturalna u

kreiranju majke ubijene djevojke, dok je njen partner Branislav Zeremski u ulozi oca napravio

potresnu skicu za portet „potlačenih i pristojnih“. Nada Šargin izdvaja se ulogom Roze,

pogrbljenih leđa i srnećeg pogleda, duhovito i slojevito igrajući djevojku kojoj tako malo fali

da bude sretna. Mladen Andrejević dobro parira Šarginovoj kao pogrebnik kojem su mrtvi

bolje društvo od živih, a Sonja Kolačarić solidno je osmislila plesačicu čija je sljepoća njen

vlastiti izbor. Gordan Kičić i Srđan Timarov posebna su atrakcija predstave, u sceni hip-hop

samoubojica koja plijeni maštovitim prijenosom dramskog teksta u kazališno pismo, pa je

prava šteta da sličan način stilizacije nije proveden temeljitije i češće kroz cjelokupan komad.

Bojan Žirović dojmljiv je u monologu mladog liječnika, koji ukočenošću tijela nevješto skriva

rastrojenost živaca. Dara Džokić gospođu Haberzat igra s dobrom mjerom agresivnosti koja je

maska očaja, dok Ljiljana Dragutinović taj isti očaj solidno nadomješta ironijom i

pomirenošću sa sudbinom.

Nakon tri festivalska dana, količina i intenzitet tematiziranih društvenih rak-rana u

odgledanim predstavama postaje teško podnošljiva. Možda nam večerašnji „San ivanjske

noći“ bar na trenutak odagna misli prema mogućim strategijama izlaza...