Prijeko potrebni bijeg u iluziju

Nemoć i tuga preslikani u gorke scenske slike suvremenog otuđenja bombardirali su

nas iz prve tri predstave ovogodišnjeg festivala, ne dopuštajući nam da razmišljamo o

mogućnostima da tu sveprisutnu depresiju življenja potisnemo u drugi plan. „San ivanjske

noći“ Dramskog kazališta Gavella iz Zagreba na najbolji mogući način pokazao je kako se

sanjati ipak mora, iako su buđenja pokatkad neugodna i otrežnjujuća, a sjajna, moderna režija

Aleksandra Popovskog od prašnjavog Shakespearovog klasika načinila je dinamičan i bolno

iskren vapaj za ljepotom koji je, nakon sveopćeg crnila, užička publika zahvalno primila kao

slamku spasa.

Popovski postavlja „San“ miljama daleko od površne percepcije tog komada kao

bukolike ljubavne komedije zabuna, pa u njegovim rukama Shakespearova pitanja o iluziji,

žudnji i snu kao odrazu života iskaču u prvi plan i stvaraju scensko djelo koje se ne libi

postaviti neugodnu ali točnu dijagnozu suvremenih „besanih noći“. Redatelj i dramaturg

Dubravko Mihanović pritom majstorski sažimlju komad na filmskih dva sata, stvarajući

scensko djelo koje bez praznog hoda plijeni svojom ironičnom vizurom na ljubavne jade

mladih protagonista. Sveprisutna ironija kojom se želi plastično dočarati umor suvremenog

društva koji je zaboravio maštati prelijeva se i na heterogeni stil glumačke igre, a majstorska

minimalistička scenografija skupine Numen idealan je poligon za kazališni čin koji u

potpunosti ovisi isključivo o glumačkoj imaginaciji.

Redatelj ulogu Puka, vragolana i začinjavca svih psina u vilinskom svijetu dodijeljuje

osamdesetogodišnjom Peri Kvrgiću, koji ga sa svojim teretom godina igra s dirljivom

nostalgijom za mladošću, istovremeno starog poput samog vremena i punog životne energije

koja ne priznaje umor i starost. Kvrgić Pukove monologe govori s težinom iskustva zrelog

čovjeka koji s distancom promatra zbivanja u začaranoj šumi, iznijansirano i energično, pa u

njegovoj izvedbi poznate rečenice o „smiješnim smrtnim ljudima“ zvuče kao istina u koju se

ne sumnja.

Ostatak glumačke ekipe uglavnom u stopu slijedi kvalitativnu razinu Kvrgićeve

glume, trudeći se da istinskom i iskrenom suigrom oživotvore kompleksan vilinski svijet u

kojem je sve moguće. Među mladim ljubavnicima izdvaja se Franjo Dijak kao Lisandar, s

pogođenom studijom strasti koja se pojačava gotovo do autodestrukcije, istovremeno bivajući

ironična i urnebesno smiješna. Nataša Janjić u ulozi Helene izuzetno duhovito osmišljava

smušenu figuru usamljene mlade žene, vješto meandrirajući između ironijske poruge i

stvarnih suza. Bojana Gregorić Hermiju igra puno sigurnije i uvjerljivije nego na premijernoj

izvedbi, s posebno uspjelom scenom svađe s Helenom, a Sven Šestak korektno je istakao

karakterne crte lika Demetrija. Ozren Grabarić kao Vratilo napravio je najuspjeliju ulogu

predstave, s majstorskom transformacijom u životinjsku strast magarca koju oslikava s

mjerom i vrlo duhovito, ni u jednom trenutku ne prelazeći u karikaturu. Ostatak glumačke

družine Popovski zamišlja kao umornu i besperspektivnu skupinu individualaca, a iz nje se

izdvaja suptilno naznačena senzbilnost Petra Dunje u tumačenju Nenada Cvetka i humorna

epizoda povučenog Spretka kojeg glumi Ivan Đuričić. Gladnicu, Gupca i Frulu sa smislom za

prikrivenu komiku osmislili su Filip Šovagović, Đorđe Kukuljica i Janko Rakoš, koji se

pojavljuje i u stereotipiranoj ulozo Hermijina oca Egeja. Ksenija Pajić u dvostrukoj ulozi

Hipolite i Titanije više je uspjeha imala kao anestezirana Tezejeva vjerenica negoli kao

nesputana vilinska kraljica, a Hrvoje Klobučar u ulogama Tezeja i Oberona previše se

oslanjao na pomalo neuvjerljivu vanjsku pojavnost koja nije pratila unutarnje transformacije

likova koje tumači.

„San ivanjske noći“ Dramskog kazališta Gavella svojom suvremenom režijskom

postavkom i izvrsnim glumačkim kreacijama dobrano je podigao letvicu postavljenu s prve tri

predstave festivala. Nakon crnih prognoza i terminalnih dijagnoza, svjedočili smo kratkom
bijegu u radost glumačke igre koja je pokazala da stvari ipak nisu tako crne. Ili je to bio samo

san?