Kazalište u životu, život u kazalištu

Stojan Steve Tešić rodom je Užičanin, ali je svojim dramskim pismom nesumnjivo

čvrsto vezan za američku tradiciju, onu istu koja izvire iz Williamsa i O'Neilla i brusi se u

poetikama Wildera i Albeeja. Njegova „Umetnost i dokolica“ intelektualistička je kronika

jednog promašenog života, napisana gotovo filozofskim diskursom, raskošnim stilom

prikrivajući očaj koji pulsira iz lica koji govore na sceni. Komad je to koji ne ostavlja mjesta

nadi, jer tematizira ono što se više ne da popraviti, ali pruža priliku da se iz tih izgužvanih

sudbina iščita nešto što nije pomoglo njima, ali bi moglo onom tko predstavu gleda. Prostor i

vrijeme u kojemu se radnja odvija nije presudno, srž nije u događaju per se, likovi naprosto

moraju doći u priliku da kroz njih progovori uvijek isti glas; onaj samog autora. Tako

impostiran dramski tekst uvijek je problematičan za izvođenje, jer u tom sukobu mrtvog slova

i žive scene postoji velika mogućnost da će krajnji rezultat ostati jednodimenzionalan i

presudno ozračen prosvjetiteljskim verbalizmom. Treba iznaći način i jako vjerovati u

Tešićev komad i vlastite sposobnosti da bi scenski prikaz zaživio u punom smislu riječi.

Nemanja Ranković i cijela ekipa Narodnog pozorišta Užice poslu pristupaju vrlo

ozbiljno i pripremljeno. Ranković, i sam glumac, režira prije svega pravu glumačku

predstavu, ali istovremeno vrlo uvjerljivo ukida „papirnate klopke“ upisane u Tešićevu

književnost. Tekst se čisti od suvišnog „brbljanja“, a tri velika duodramska sučeljavanja koja

čine predstavu osmišljena su tako da istaknu životnost promašenih sudbina koje su očito

istinski zaintrigirale Rankovića. Pritom se usložnjavanje otklonom „drame u drami“ ne koristi

samo u smislu forme, kao oproban trik kazališnih rutinera, već kao nužan izbor scenskog

sredstva u izgrađivanju sadržaja, priče o kazališnom kritičaru koji vlastiti privatni živor

sagledava kao kazališni čin. Ranković upravo u vještom meandriranju između iskrene

pulsirajuće životnosti i hladnog epskog otklona vidi put kojim bi Tešićev komad mogao

zablistati na kazališnim daskama, i krajnji rezultat pokazuje kako je bio u pravu.

 Aleks Čejni protagonist je „Umetnosti i dokolice“, tragično i kompleksno lice koje je

„sudbinu zamijenilo životnim stilom“, pa se pri kraju vlastitog puta preispituje i manirom

pravog kazališnog mazohista u vlastitom životu traži zrnca teatarskog. Bit teatra, znamo još

od Hegela, sadržana je u sukobu, i upravo je u Čejnijevom sukobljavanju sa svim što ga

okružuje koncetrirana cijela predstava. Slobodan Ljubičić Čejnija izgrađuje precizno i

suvereno, stvarajući lik koji se od snoba koji virtuoznim vrebalnim kaskadama prikriva

vlastitu nemoć pretvara u slomljenog i uništenog slabića. Njegovu bivšu ženu Lenor Divna

Marić dirljivo donosi kao skrhanu ženu koja je usprkos svemu topla i puna ljubavi, a Biljana

Zdravković kao Čejnijeva sluškinja Marija uvjerljiva je u svom realističkom načinu igre koji

služi kao svojevrsno otriježnjenje i kontrapunkt ostalim likovima. Bojana Zečević je kao

mlada glumica imala strahovitu tešku zadaću preobražaja u skrhanu staricu, i tu je zadaću

obavila s mjerom i energično, stvarajući lik koji se uvjerljivo preobražava iz djevojke u staru

ženu. Ponajbolju ulogu uz Ljubičića ostvaruje Ivana Pavićević koja Čejnijevu kćer osmišljava

iskreno i bez ikakvih viškova ekspresije. Njena Kćer zbilja je potresna i zaokružena studija

izgubljenog mladog bića kakvog možemo vidjeti gotovo na svakom koraku. Monokromni

kostimi i scena (kostimograf je Snežana Kovačević, a scenograf Mia David Zarić) skladno

pristaju uz Tešićevu starinsku rečenicu, a scenografski je posebno efektan segment s velikim

privatnim fotografijama glumaca, koje na poseban način skreću pozornost na pojedinačne

sudbine i skladno prate Rankovićevu politiku otklona i povremenog izlaska iz uloge svih

likova u predstavi.

Nemanja Ranković i cijeli tim uspjeli su u nakani da Tešić posthumno još jednom

svrati u Užice. Nasreću, ne zato da se suho i prigodničarski obilježi desetogodišnjica njegove

smrti, već zbog živog i suvremenog teatarskog čina koji je u Užicu nastao po djelu njegove

dramske ostavštine.