Koncert za violinu i kalašnjikov

Predzadnjeg natjecateljskog dana festivala Užice je nakon dvadeset i jedne godine

posjetila jedna hrvatska produkcija, pa su užičani nakon davnašnjih Magellijevih Ludih dana

ponovo sa zanimanjem popratili jednu ilustraciju stanja u hrvatskom kazalištu. Kučkini sinovi

Teatra &td potpuno je netipična predstava u hrvatskim okvirima, nastala van ustaljenih

centara moći, s mladom ekipom koja je poslu na predstavi prionula zdušno i bez fige u džepu.

Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić ispisale su mučnu priču o ratu i

političkom naslijeđu, inspirirane kultnim romanesknim prvijencem Agote Kristof, bez želje da

dosljedno prenesu Veliku bilježnicu na scenu. Kristofina šparno i uvjerljivo napisana novela o

dva brata koja u paklu drugog svjetskog rata pokušavaju preživiti i pritom dokumentirati

stvarnost oko sebe tek je povod za promišljanje o položaju pojedinca u ratnim uvjetima, pa

treba i ovdje ukazati na pogrešku u popratnim materijalima festivala gdje se ne navodi kako je

autorski dvojac Tomić-Kovačić napisao vlastiti tekstualni predložak, koristeći samo nekoliko

rečenica iz spomenute knjige. Za krajnji rezultat rada na Kučkinim sinovima bitna je i priča

oko postavljanja komada na scenu, budući da je predstava premijeru imala na ovogodišnjem

Eurokazu, koji se u potpunosti bavio kolektivnim odbljescima fascinacije Josipom Brozom

Titom na ovim prostorima. Zadana se tema tako ne sasvim bez šavova spojila s pacifističkom

poetikom Velike bilježnice, miješajući tako pojedinačne sudbine s naslagama ideologijskih

općih mjesta koja su neizostavno prisutna u kolektivnoj svijesti bivših građana bivše

socijalističke republike.

Atmosfera djetinjstva koje to nije iz Velike biljeznice dojmljivo je prenesena u prvi

dio predstave sigurnom i razigranom režijom Anice Tomić. Kratki i iskrzani dijalozi kakve

čitamo u romanu dosljedno su izmješteni na scenu, a sintaksa rata postiže se čestim

ponavljanjima replika i postepenim intenziviranjem izraza koje uvjerljivo dovodi do mučne

atmosfere općeg besmisla. Rat je shvaćen kao strašno uspješna metoda isrpljivanja, pa se i rad
s glumcima temelji na zahtjevnim fizičkim zadacima koji otežavaju komunikaciju. Drugi dio

predstave okreće fokus na fascinaciju figurom Tita kroz događaje inspirirane stvarnom pričom

violinista Tripe Simonutija koji je često svirao Brozu. Opća mjesta idolopoklonstva

predstavljena su tako kao svojevrsna zamjena za kolektivnu psihoterapiju koja bi eventualno

ispravila desetljećima nagomilavane mistifikacije vezane uz figuru Vođe.

Glumačka ekipa koncentrirana je i dorasla svakom zadatku koji pred njih postavlja

zahtjevna redateljska koncepcija. Dean Krivačić i Anica Tomić u ulogama braće uvjerljivi su

u prikazu osoba izmučenih fizičkim pritiscima, sa stalnim grimasama boli kroz koje

protiskuju replike. Damir Šaban priključio se mladoj ekipi suvereno interpretirajući figure

moći, a Ivana Krizmanić i Marija Tadić također su uspješno iznijele nekoliko zahtjevnih

uloga bitnih za razvoj priče.

Kučkini sinovi mladenačka su predstava koja ima svojih mana, koje se prvenstveno

ogledaju u nejednakom ritmu cjelokupne izvdbe i pomalo neprirodno naglom premještanju

fokusa od pojedinačnog (prvi dio) ka općem (završni dio). Usprkos tome riječ je o uspješnom

i vrijednom prilogu za skupnu biografiju ljudi s ovih prostora, kojem posebna kvaliteta

odmaka leži u činjenici da su ga osmislile osobe koje su se rodile u vrijeme kada je Josip Broz

ležao na samrtnoj postelji.