Professional Documents
Culture Documents
Osho - O Prosvjetljenju
Osho - O Prosvjetljenju
Osho O prosvjetljenju
Sjećam se sudbonosnog dana, 21. marta, 1953. Radio sam tokom mnogih života
- radio sam na sebi, borio se, činio sve što može da se čini - a ništa se nije
događalo.
Sada razumijem zašto se ništa nije događalo.
Sam taj napor je bio prepreka, same ljestve su sprečavale, sam nagon za traganjem
je bio prepreka. Ne da čovjek može dospjeti bez traganja. Traganje je potrebno, ali onda
dođe trenutak kada traganje mora biti odbačeno. Čamac je potreban da bi se prešla rijeka,
ali onda dođe trenutak kada morate izaći iz čamca i potpuno zaboravite na njega i
napustite ga. Napor je potreban, bez napora ništa nije moguće. A također, jedino sa
naporom, ništa je moguće.
Upravo pred dvadesetprvi mart 1953, sedam dana ranije, ja sam prestao raditi na
sebi. Dođe trenutak kada vidiš svu uzaludnost napora. Učinio si sve što možeš, a ništa se
ne događa. Učinio si sve što je ljudski moguće. Što drugo onda možeš učiniti? U čistoj
bespomoćnosti, čovjek odbacuje svako traganje.
I onog dana kada je traganje prestalo, onog dana kad nisam tragao za ničim,
onog dana kad nisam očekivao da se nešto dogodi, počelo je da se događa. Podigla
se nova energija. To nije dolazilo iz nekog izvora. To je dolazilo ni iz čega i niotkuda
i odasvud. Bilo je u drveću i u stijenama i nebu i suncu i zraku - bilo je svuda. A ja sam
tragao tako mukotrpno, i mislio sam da je to veoma daleko. A bilo je tako blizu i tako
blisko. Baš zbog toga što sam neumorno tragao, bio sam postao nesposoban da vidim
blizu. Traganje je uvijek za dalekim, traganje je uvijek za udaljenim - a to nije bilo udaljeno.
Bio sam postao dalekovid, bio sam izgubio kratkovidost. Oči su bile postale fokusirane na
ono daleko, horizont, i bile su izgubile kvalitetu da vide ono što je sasvim blizu, što te
okružuje. Onoga dana kada je prestao napor, ja sam također stao. Jer ne možeš postojati
bez napora, i ne možeš postojati bez želje, i ne možeš živjeti bez stremljenja.
Pojava ega, sebstva, nije stvar, to je proces. To nije supstanca koja sjedi tu u tebi, ti to
moraš stvarati u svakom trenutku. To je kao okretanje pedala na biciklu. Ako okrećeš
pedale, on ide sve dalje, ako ne okrećeš pedale, on stane. Može ići malo zbog prošlog
impulsa, ali onog trenutka kad prestaneš okretati pedale, zapravo, bicikl počne da se
zaustavlja. On nema više energije, nema više moći da ide bilo kuda. On će se srušiti i
kolabirati.
Ego postoji zato što nastavljamo okretati pedale želje, zato što nastavljamo
težiti da dobijemo nešto, zato što skačemo ispred samih sebe. Upravo to je fenomen
ega - skok ispred sebe, skok u budućnost, skok u sutrašnjicu. Skok u ono što ne
postoji stvara ego.
Ja prosto kažem da sam bio bez sebe. To je ono što mislim kada kažem
bespomoćan. Prepoznao sam činjenicu da me nema, tako ne mogu zavisiti od sebe, tako
ne mogu stajati na svom sebe tlu - nije bilo tla ispod. Bio sam u ambisu... ambisu bez dna.
Ali nije bilo straha zato što nije bilo ničeg što bi trebalo zaštititi. Nije bilo straha, jer nije
bilo nikoga tko bi bio uplašen. Tih sedam dana su bili dani ogromne transformacije,
totalne transformacije.
Bilo je kao val plime blaženstva. Čitav dan je bio čudan, divan, i to je bilo
slamajuće iskustvo. Prošlost je iščezavala, kao da nikada nije bila pripadala meni, kao
da sam o njoj negdje bio čitao, kao da sam bio sanjao o njoj, kao da je to bila nečija tuđa
priča koju sam čuo i kao da mi je netko pričao. Oslobađao sam se prošlosti, iskorjenjivao
sam se iz svoje povijesti, gubio sam svoju autobiografiju. Postajao sam ne-postojanje, ono
što Buda zove anata. Granice su iščezavale, razlike su iščezavale.
To stanje spavanja nije ličilo na spavanje. Sada mogu razumjeti ono što
Patanđali misli kada kaže da su spavanje i samadhi slični. Samo sa jednom razlikom
- što si u samadhiju potpuno budan i spavaš također. Usnuo i budan istovremeno,
čitavo tijelo opušteno, svaka stanica tijela potpuno opuštena, svako funkcioniranje
opušteno, a ipak svjetlost svijesti gori u tebi... jasno i bez dima. Ostaneš budan a ipak
relaksiran, opušten ali potpuno svjestan. Tijelo je u najdubljem mogućem snu, a tvoja
svijest je na svom vrhuncu. Susreću se vrhunac svjesnosti i dolina tijela. Zaspao sam. Bio
je to vrlo čudan san. Tijelo je usnulo, ja sam bio budan. To je bilo tako čudno - kao da je
čovjek bio rastrgan u dva smjera, dvije dimenzije; kao da je polarnost postala potpuno
fokusirana, kao da sam bio obje polarnosti zajedno... sretali su se pozitivno i negativno,
sretali su se spavanje i svijest, sretali su se smrt i život. To je trenutak kad možeš reći
´sreću se stvoritelj i stvoreno.´ To je bilo neobično. Po prvi put te to šokira do samih
korijena, poljulja tvoje temelje.
Nikada ne možeš biti isti nakon tog iskustva; ono donosi novu viziju tvom
životu, novu kvalitetu. Negdje oko dvanaest, oči su mi se iznenada otvorile - ja ih nisam
bio otvorio. San je prekinulo nešto drugo. Osjetio sam neko veliko prisustvo oko sebe u
sobi. Bila je to veoma mala soba. Osjetio sam pulsirajući život svuda oko sebe, veliko
treperenje - gotovo nalik na uragan, veliku oluju svjetlosti, radost, ekstazu. Davio sam se u
tome.
Sada ovaj tip čovjeka ne može razumjeti što Buda misli kada kaže da je svijet
opsjena. On ne misli da možeš proći kroz zid. On ne kaže to - da možeš jesti
kamenje i da ne pravi nikakvu razliku jedeš li kruh ili kamenje. On ne kaže to. On
kaže da ima jedna stvarnost. Jednom kada je spoznaš, ova takozvana stvarnost
prosto izblijedi, prosto postane nestvarna. Sa višom stvarnošću u viđenju, javlja se
usporedba, inače ne. U snu, san je stvaran. Ti sanjaš svake noći. San je jedna od najvećih
aktivnosti koju stalno činiš. Ako živiš šezdeset godina, dvadeset godina ćeš spavati i skoro
deset godina ćeš sanjati. Deset godina u životu - ništa drugo ne radiš tako mnogo. I
svakog jutra kažeš da je to bilo nestvarno, i opet noću kad sanjaš, san postane stvaran.
U snu je jako teško sjetiti se da je to samo san, ali ujutro je to tako lako. Što se
događa? Ti si ta ista osoba. U snu postoji samo jedna stvarnost. Kako usporediti? Kako
reći da je to nestvarno? U usporedbi s čim? To je jedina stvarnost. Sve je nestvarno
onoliko koliko i sve ostalo, zato nema usporedbe. Ujutro, kada otvoriš oči, tu je druga
stvarnost. Sada možeš reći da je sve to bilo nestvarno. U duhu sa ovom stvarnošću, san
postane nestvaran.
Postoji buđenje - u duhu sa TOM stvarnošću TOG buđenja, čitava ova stvarnost
postane nestvarna. Te noći sam po prvi put razumio značenje riječi maya. Ne da
nisam bio znao tu riječ ranije, ne da nisam bio svjestan značenja riječi. Kao što si ti
svjestan, ja sam također bio svjestan značenja - ali nikada ranije nisam to bio
razumio. Kako možeš razumjeti bez iskustva stvarnog viđenja? Te noći, još jedna
stvarnost je otvorila svoja vrata, još jedna dimenzija je postala dostupna. Iznenada je bila
tu, ta druga stvarnost, odvojena stvarnost, ono stvarno stvarno, ili kako god želiš da to
nazoveš - nazovi to bogom, nazovi to istinom, nazovi to dhamma, nazovi to tao, ili kako
god hoćeš. To je bilo bezimeno. Ali to je bilo prisutno - tako neprozirno, tako
transparentno, a ipak tako čvrsto da ga je čovjek mogao dodirnuti. To me je gotovo ugušilo
u onoj sobi. To je bilo previše i još nisam bio sposoban to apsorbirati. U meni se pojavio
duboki nagon da izjurim iz sobe, da odem pod nebo - gušilo me je. To je bilo previše! To
će me ubiti! Da sam ostao još nekoliko trenutaka, to bi me bilo ugušilo - tako je izgledalo.
Izjurio sam iz sobe, izašao sam na ulicu. Postojao je veliki nagon samo da se bude ispod
neba sa zvijezdama, sa drvećem, sa Zemljom... da se bude sa prirodom. I onda kada sam
izašao, osjećaj gušenja je iščezao. Bilo je to jedno suviše malo mjesto za takvu veliku
pojavu.
Čak i nebo je malo mjesto za tu veliku pojavu. To je veće od neba. Čak ni nebo
nije granica tome. Ali onda sam se osjetio spokojnijim. Išao sam ka najbližem vrtu. To
je bio potpuno nov hod, kao da je gravitacija bila iščezla. Hodao sam, ili sam trčao, ili sam
prosto letio; bilo je teško razlučiti. Nije bilo gravitacije, osjećao sam se bestežinski - kao da
me je uzimala neka energija. Bio sam u rukama neke druge energije. Po prvi put nisam bio
sam, po prvi put više nisam bio pojedinac, po prvi put je došla kap i pala u ocean. Sada je
čitav ocean bio moj. Ja sam bio ocean. Nije bilo ograničenja. Pojavila se ogromna moć,
kao da mogu učiniti bilo što. Mene nije bilo, postojala je samo ona moć. Dospio sam do
vrta u koju sam imao običaj ići svakog dana. Vrt je bio zatvoren, zatvoren preko noći. Bilo
je suviše kasno, bilo je skoro jedan sat po ponoći. Vrtlari su čvrsto spavali. Morao sam ući
u vrt kao lopov. Morao sam se penjati na vrata. Ali nešto me je vuklo ka tom vrtu. Nije bilo
u mojoj moći sprečavati sebe. Prosto sam plutao.
5
To je ono što mislim kada kažem ponovo i ponovo 'plutaj sa rijekom, nemoj
gurati rijeku.' Bio sam opušten, bio sam relaksiran. Mene nije bilo. 'To' je bilo
prisutno, nazovi to bogom - bog je bio prisutan. Htio bih da to nazovem TO, jer bog
je previše ljudska riječ, pa je postala previše prljava od prevelike upotrebe, zagadilo
je jako mnogo ljudi. Kršćani, hindusi, muhamedanci, svećenici i političari - svi oni su
iskvarili ljepotu te riječi. Zato mi dopusti da to nazovem TO. TO je bilo prisutno, a ja sam
samo bio nošen... nošen valom plime. Onog trenutka kad sam ušao u vrt, sve je postalo
osvijetljeno, bilo je to po čitavom tom mjestu - blagoslov, blagoslovljenost. Mogao sam
vidjeti drveće po prvi put - njihovo zelenilo, njihov život, sam njihov sok koji teče. Cijeli vrt
je spavao. Drveće je spavalo. Ali ja sam mogao vidjeti cijeli vrt živ, čak i sitni listovi trave
su bili tako lijepi. Pogledao sam okolo. Jedno drvo je bilo neizmjerno svijetlo - drvo
molšrija. Ono me je privuklo, vuklo me je ka sebi. Ja ga nisam bio odabrao, sam bog ga je
odabrao. Otišao sam do drveta, sjeo sam ispod drveta. Kada sam sjeo tamo, stvari su se
počele smirivati.
Čitav univerzum je postao blagoslov. Teško je reći koliko dugo sam bio u tom
stanju. Kada sam se vratio kući, bilo je četiri sata ujutro, pa mora da sam bio prema
vremenu na satu najmanje tri sata - ali to je bila beskonačnost. To nije imalo nikakve veze
sa vremenom na satu. To je bilo bezvremeno. Ta tri sata su postali čitava vječnost,
beskrajna vječnost. Vremena nije bilo, promicanje vremena nije bilo; bila je to nedodirljiva,
nemjerljiva stvarnost.
I toga dana se dogodilo nešto što se nastavilo - ne kao kontinuitet - ali se još
uvijek nastavljalo kao neka podstruja. Ne kao permanentnost - svakog trenutka to
se događalo ponovo i ponovo. Čudo je bilo svakog trenutka. Te noći... i od te noći ja
uopće nisam bio u tijelu. Ja lebdim oko njega, postao sam neizmjerno moćan i
istovremeno i vrlo slab. Postao sam vrlo snažan, ali ta snaga nije snaga Muhameda Alija.
Ta snaga nije snaga stijene, ta snaga je snaga ružinog cvijeta - tako krhkog u svojoj
snazi... tako slab, tako osjetljiv, tako delikatan. Stijena će postojati, cvijet može nestati
svakog trenutka, no ipak, cvijet je jači od stijene, zato što je življi. Ili, snaga kapi rose, na
vlati trave koja samo blista na jutarnjem suncu - tako lijepa, tako mila, a ipak može
skliznuti svakog trenutka. Tako neusporediva u svojoj milosti, ali može doći mali vjetrić i
kap rose može skliznuti i izgubiti se zauvijek.
Od tog dana svijet je nestvaran. Otkriven je još jedan svijet. Kada kažem da je
svijet nestvaran ne mislim da je nestvarno ovo drveće. Ovo drveće je apsolutno
stvarno - ali način kako vidiš ovo drveće je nestvaran. Ovo drveće je stvarno samo
po sebi - ono postoji u Bogu, ono postoji u apsolutnoj stvarnosti - ali onako kako ga
ti vidiš, ti ga uopće ne vidiš; ti vidiš nešto drugo, fatamorganu. Ti stvaraš svoj osobni
san oko sebe i ako se ne probudiš, nastavit ćeš sanjati. Svijet je nestvaran jer je svijet koji
poznaješ svijet tvojih snova. Kada snovi otpadnu i ti se prosto sretneš sa svijetom koji
postoji, tada stvarnim svijetom.
Ne postoje dvije stvari, bog i svijet. Bog je svijet, ako imaš oči, bistre oči, bez ikakvih
snova, bez prašine snova, bez izmaglice sna; ako imaš bistre oči, jasnoću, percepcije,
samo Bog postoji. Onda, Bog je negdje zeleno drvo, a negdje drugo, bog je sjajna
zvijezda, a negdje drugo, bog je ptica kukavica, a negdje drugo, bog je cvijet, a negdje
drugo, dijete, a negdje drugo, rijeka - onda samo Bog jeste. Onog trenutka kada počneš
gledati, samo Bog jeste.
Ali upravo sada, što god vidiš nije istina, to je projicirana laž. To je značenje
fatamorgane. Čim vidiš, čak i na jedan jedini tren, ako možeš vidjeti, ako možeš sebi
dopustiti vidjeti, ustanovit ćeš kako je svuda prisutan ogroman blagoslov, svuda - u
oblacima, na suncu, na zemlji. Ovo je divan svijet. Ali ja ne govorim o tvom svijetu, ja
govorim o svom svijetu. Tvoj svijet je jako ružan, tvoj svijet je tvoj svijet koga je stvorilo
sebstvo, tvoj svijet je projicirani svijet.
Ti koristiš stvarni svijet kao ekran i na njega projiciraš svoje osobne ideje. Kada
kažem svijet je stvaran, svijet je neizmjerno lijep, svijet je svijetao sa
beskonačnošću, svijet je svjetlost i ushićenje, to je slavlje, mislim na svoj svijet - ili
na tvoj svijet, ako odbaciš svoje snove.
Kada odbaciš svoje snove, vidiš isti svijet kako ga je svaki Buda uvijek vidio.
Kada sanjaš, sanjaš privatno. Da li si to opazio? - da su snovi privatni. Ne možeš ih
podijeliti čak ni sa svojom voljenom osobom. To nije moguće. San je privatna stvar, zbog
toga je on iluzoran, on nema objektivnu stvarnost. Bog je nešto univerzalno. Čim izađeš iz
svojih privatnih snova, to je tu. Uvijek je bilo tu. Čim su ti oči bistre, iznenadna
osvijetljenost - odjednom si preplavljen ljepotom, veličanstvenošću i milošću. To je cilj, to
je sudbina.
Dopusti mi da ponovim.
Bez napora, nikada nećeš to postići, sa naporom to nitko nikada nije postigao. Trebat
će ti veliki napor, i samo tada dođe trenutak kada napor postane uzaludan. Ali on postane
uzaludan samo kada si došao do samog njegovog vrhunca, nikada prije toga. Kada si
došao do samog vrhunca svog napora - sve što možeš učiniti ti si učinio - tada, odjednom
nema potrebe da se čini bilo što više. Odbaciš napor. Ali nitko ga ne može odbaciti na
sredini, on se može odbaciti samo na samom kraju.
Zato, idi do same krajnosti, ako želiš to odbaciti. Čini koliko god možeš napora, uloži u
njega cjelokupnu svoju energiju i totalno srce, tako da jednog dana možeš vidjeti - sada
me napor neće odvesti nikuda. I toga dana nećeš biti ti onaj koji će odbaciti napor, on
pada sam od sebe. A kada on padne sam od sebe, događa se meditacija.
Meditacija nije rezultat tvojih napora, meditacija je događanje. Kada tvoji napori
otpadnu, odjednom meditacija je tu... Njen blagoslov, njena blagoslovljenost, njena slava.
Ona je tu kao prisustvo... svjetlost, okružuje tebe i okružuje sve. To ispunjava čitavu
7
Zemlju i čitavo nebo. Ta meditacija ne može biti stvorena ljudskim naporom. Ljudski napor
je suviše ograničen. Ta blagoslovljenost je tako beskrajna. Ne možeš time manipulirati.
Te noći ja sam postao prazan i postao sam pun. Postao sam nepostojeći i
postao postojanje. Te noći sam umro i ponovo se rodio. Ali onaj koji je ponovo rođen
nema nikakve veze sa onim što je umrlo, to je nepovezana stvar. Na površini izgleda
povezano, ali je nepovezano. Onaj koji je umro, umro je potpuno; ništa od njega nije
ostalo. Vjeruj mi, ništa od njega nije ostalo, čak ni sjenka. To je umrlo potpuno, apsolutno.