Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

Odjel za povijest

HOS U OBRANI VUKOVARA

Vukovarska bitka - vojni i politički aspekti

Student: Ludwig Radić

Nastavnik: prof. Dr. sc. Josip Jurčević

Zagreb, 4. rujna, 2019.

 Uvod

Godine 1990. u Hrvatskoj je, uoči agresije jugoslavenske narodne armije te lokalnih srpskih
pobunjenika, obnovljena Hrvatska stranka prava (HSP). U predsjedništvo HSP-a biva izabran
Ante Paradžik, koja će, nakon formiranja postrojbi Hrvatskih obrmbenih snaga (HOS) postati
zapovjednik glavnog stožera. Sama postrojba formirana je kao odgovor naoružavanju srpskih
snaga unutar Republike Hrvatske, koji su se otvoreno, pod cijenu oružanog sukoba, protivili
tadašnjim hrvatskim vlastima, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom te Hrvatskom
demokratskom zajednicom (HDZ). Sama postrojba HOS-a formirana je u mjesecu lipnju
1991. godine, pod utjecajem Ante Paradžika te Alije Šiljka, sa sjedištem u Starčevićevom
domu, u Šenoinoj ulici u Zagrebu. HOS-ovi dragovoljci borili su se na svim ratištima
Domovinskog rata- od Vinkovaca i Vukovara na slavonskom ratištu sve do Dubrovnika na
južnom bojištu. Važno je naglasiti da niti jedan pripadnik ove postrojbe nikada nije bio
optužen za bilo koji ratni zločin. Ovaj rad će se baviti djelovanjem Hrvatskih obrambenih
snaga u obrani grada Vukovara.
 Dolazak HOS-ovih dragovoljaca u Vukovar

HOS je u Vukovar stigao sasvim slučajno, zahvaljujući Vukovarcima Ivici Kasalu poznatom
pod nadimkom „Džango“ te Zvonku Kovačiću poznatim pod nadimkom „Lićo“. Taj dvojac je
zatekao, u Zagrebu, HOS kao formiranu postrojbu. Kako su Kasalo i Kovačić u Zagreb došli
po pomoć, pripadnici HOS-a, inspirirani tzv. „Vukovarskim mitom“ su samoinicijativno
krenuli za Vukovar.1 Članovi prve skupine, njih 39, 27. rujna 1991. stiglo je u Vukovar, a
među njima i Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac koji tada imao tek 23 godine. Dan
kasnije, druga grupa HOS-ovih dragovoljaca, stigla je u selo Bogdanovci, kraj Vukovara, dok
je dva dana kasnije u Vukovar, u noći, stigla i treća skupina dragovoljaca. Riječ je bila o
dobro opremljenim jedinicama (prva i treća skupina), koje su imale vlastito naoružanje,
vozila, odore i oznake. Među naoružanjem, nabrajaju se automatsko oružje, pištolji, dvije
snajperske puške, jedna puškostrojnica, dva minobacača od 60mm, jedan minobacač od
82mm, dva ručna bacača, mnogo streljiva, mina i tromblona, jedna Osa i desetak zolja. Za
razliku od prve i treće skupine, druga je bila slabije naoružana te su do oružja uglavnom došli
nakon okršaja s lokalnim srpskim snagama. 2 Jedan od zapovjednika HOS postrojbe bio je
Robert Šilić, koji je u obrani Vukovara i položio svoj život. Uz Nicoliera i Šilića, valja
napomenuti pojedince poput Zvone Čurkovića, Violete Antolić- Vicky, Žarka Manjkasa-
Crvenkape, Velimira Kvesića- Velje, Ivice Jurčana, Viktorina Jurića- Paše, Ivana Brdara,
Mladena Armstronga- Grofa, Tihomira Ivete- Pidže te autora knjige koju sam koristio kao
literaturu za ovaj rad, Damira Markuša, poznatijeg po nadimku Kutina.

Prvi sukobi

Prva i druga skupina imale su „vatreno krštenje“ upravo u Bogdanovcima. Kada su lokalne
srpske snage otkrile da se u dotičnom selu nešto događa, pokrenule su masovnu paljbu
minobacačima, pa su prva i druga skupina u Bogdanovcima ostale sve do jutra, kada su ih
vodiči iz Vukovara, preko kukuruznih polja, doveli sve do samoga grada Vukovara, gdje ih je

1
D. MARKUŠ, „58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, s. 17
2
MARKUŠ, s.17
dočekao Branko Borković, poznatiji kao „Mladi Jastreb“. 3 Dolazak u Vukovar opisao i jedan
od veterana HOS-a, Damir Radnić, koji tvrdi kako se postrojba na kratko odmorila, a potom
upoznala varaždinsku policiju, koja je čuvala zgradu zapovjedništva. Postrojio ih je, kako
Radnić kaže, stariji brkati gospodin srednjega rasta, koji im je objasnio situaciju te zatražio od
HOS-ovih dragovoljaca da se podijele u manje skupine. Riječ je bila o Mili Dedakoviću,
nadaleko poznatijem po svojem ratnom nadimku „Jastreb“. Radnić isto tako navodi da je
svaki žamor među borcima prestao kada su shvatili tko ih je postrojio. Ipak, u početku su
dragovoljci HOS-a ostali cjeloviti, jer se mnogi od tih boraca znaju iz ranijih bitaka, poglavito
onih na Banovini i Kordunu. S obzirom na tadašnju situaciju u samome gradu, postrojba je
stacionirana na Sajmištu, što joj je ujedno bio i prvi zadatak otkako su došli u Vukovar. Tada
je taj dio grada bio najteži dio vukovarske bojišnice, što je potvrdio i sam Mile Dedaković,
zapovjednik obrane Vukovara. Kazao je kako su se upravo na Sajmištu svakodnevno vodile
borbe „prsa u prsa“.4 O dotičnoj bojišnici govorio je i još jedan veteran, Nikicu Burić, poznat
po nadimku „Samoborac“: „Pješačke borbe su vođene svakodnevno, ali samo po danu, jer se
noću četnici nisu usudili prilaziti. Uz tu zapovjed je i išla i jedna.“ Dedaković je isto tako
potvrdio kako je HOS-ova postrojba u Vukovaru postala sastavni dio Zbora narodne garde
(ZNG) te da je jedino takva suradnja bila moguća. 5 Sajmištem je, u to vrijeme, zapovijedao
Petar Kačić- Bojler. Iako je Kačić osobno bio oduševljen dolaskom, tj. pojačanjem koje su
pružali pripadnici HOS-a, njegovi borci su neko vrijeme imali sumnje. Radnić je tvrdio kako
su njegove borce svojevremeno gledali kao „izvanzemaljce“, prvenstveno zbog dobre opreme,
ali i zbog strahovito dobrog držanja. Već prvi, HOS postrojba upoznala se sa svojim
suborcima, ali i sa novim načinom ratovanja. Riječ je bila o ratovanju u samome gradu, bez
klasične crte bojišnice, po obrambenim točkama te vrlo blisko s neprijateljem. Skupine koje
su vodile akcije čiščenja brojale bi po pet ili šest HOS-ovaca uz dva lokalna čovjeka u ulozi
vodiča. Prve borbe na sajmištu opisao je pripadnik HOS-a, Viktorin Jurić- Paša: „U svaku
ulicu krenuo je po jedan oklopnjak. Prošli su kraj nas do otprilike 100m iza naših leđa.
Okrenuli su cijevi PAM-a prema našoj liniji tako da smo se našli između dvije vatre, ali
iskusni lovci na tenkove to nisu trpjeli i šest je projektila uništilo tenk i transporter iz kojega
su četnici počeli izlaziti i bježati u okolna dvorišta. Sve nam je ovo dalo motivaciju za
nadolazeće borbe prsa u prsa. Razmak između nas i neprijatelja bio je samo 10 do 15 metara“.
Paša još navodi da se tada po prvi puta susreo s četnikom oči u oči te navodi kako su oni brži
ostajali živi. Iz ovog okršaja valja naglasiti i napad srpskih snaga iz Pionirske ulice, otkuda su
3
MARKUŠ, s.18
4
D. MARKUŠ, „58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, s. 18
5
MARKUŠ, s.18
napali branitelje grada tenkom i transporterom. Hrvati su uništili tenk, ali je transporter
nastavio paljbu te je ranio hrvatskog vojnika Juru Mijatovića u kralježnicu. Napad oklopnim
vozilima krenuo je i iz Keršovanijeve ulice, gdje su dotična vozila ubrzo uništena. Kada su
srpske snage uvidjele da je njihova akcija na rubu propadanja, što potvrđuje i jedan razgovor s
motorole, koji govori o izvjesnoj „akciji B“, počele su masovno granatiranje Sajmišta, u nadi
da brzopotezno razbiju hrvatski otpor. Svakodnevnica HOS-ovih boraca na Sajmištu upravo
su bile neprestane borbe protiv oklopnih vozila, granatiranja te akcije čišćenja pojedinih
neprijatelja koji bi se skrivali po kućama, vrtovima i podrumima.6

Bitka za Vukovar- perspektiva neprijateljskih snaga

Damir Markuš pisao je u svojoj knjizi o djelovanju svoje postrojbe, HOS-a, na bojišnici u
Vukovaru. S druge strane, knjigu „Vukovarski dnevnik“ napisao je dobrovoljac JNA, Goran
Ivanković, sin pripadnika vukovarske bolnice, čija jedinica se borila na istom području kao i
postrojba HOS-a kojoj je pripadao Markuš. Ivanković je u svojoj knjizi napisao slijedeće:
„Vodnik nas je probudio prije ponoći. U tišini smo se spremali, pošto smo svi znali gdje
idemo. Jučer je kapetan obavio s nama razgovor i objasnio nam plan napada na Vukovar. Naš
glavni cilj bio je deblokada vojarne. Svi su vojnici pojedinačno pitani mogu li ići i imaju li
ikakvih smetnji da sudjeluju u akciji deblokiranja vojarne. Samo nekolicina je odbila da ide.
Moral je bio na zavidnoj visini, a mladi vojnici su željeli pomoći sabraći, vojnicima u
blokiranoj vojarni. Plan je bio da se ide iz Negoslavaca pod okriljem noći prišunja i
iskoristimo faktor iznenađenja radi razbijanja blokade. Plan je zvučao dobro, ali je u suštini
bio katastrofalan. Pola gardijske brigade je trebalo pješice, pod punom ratnom opremom, da
pređe nekih šest do sedam kilometara i neprimjećeno ušeta u grad. Meni se ta ideja oupće nije
sviđala, ali me nitko nije pitao za mišljenje.“ Po riječima srpskog dobrovoljca, bilo je jasno da
planirani napad na Vukovar te pokušaj okupacije grada neće biti nimalo lagan kako su ga
zamislili njegovi zapovjednici. Isto tako, Ivankoviću nije bilo svejedno, strahovao je od
mogućnosti pucanja na svoje nekadašnje susjede: „Malo me je žuljala lijeva čizma i očekivao
sam krvave žuljeve poslije nemile šetnje. Ipak to me nije toliko mučilo koliko neke druge
dileme moralne prirode. Što ako naletim na poznata lica iz Vukovara i budem primoran da
pucam na njih, pucam da bi ih ubio? Nije postojala dilema o ratnoj nužnosti pucanja, radi
6
D. MARKUŠ, „58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, s. 19
spašavanja vlastitog života, već dilema u načinu na koji sam došao u rat. Ja nisam
mobiliziran, ja sam dobrovoljno došao, bila je to moja volja. Priča o poštivanju zakletve je
bila samo dobrodošao paravan. Što ako su moji patriotski porivi i osjećaji obiteljske
tradicionalne obveze pogrešni, ako su protivni Božjoj volji?“. Ivanković je zatim tvrdio da mu
je takvo razmišljanje prekinuo njegov suborac, koji ga je prestrašeno pitao misli li on da ih
čekaju „zenge“ ili „mupovci“.7 Međutim, u svojoj knjizi, srpski je vojnik također napisao
svoje dojmove iz jedne od bitaka za vukovarsko Sajmište: „Javi se tada prokleta motorola
zastavniku opet. Prelepe vesti. Iz komande naređuju da se vratimo nazad u Borisa Kidrića
pošto naš avion treba krmačom da gađa mitraljesko gnijezdo u minimarketu. Zbog
mogućnosti da promaši mi treba da budemo na bezbednoj udaljenosti. Nisam ni znao koliko je
opasna ta 500 kila teška bomba dok nisam kasnije čuo neverovatnu priču iz vukovarske
bolnice. Jedan dan su zenge dovukle protuavionski mitraljez ili top na krov bolnice i odatle
gađali avione JA dok su preletali“.8 Ovo poglavlje, iz kojeg se jasno može vidjeti o kakvim
borbama je bila riječ, završio bih još jednim Ivankovićevim citatom, koji možda najbolje
opisuje tadašnju perspektivu neprijateljskih snaga pri napadu na sam grad: „Kakav pakao, a
znao sam da me očekuje minimum još jedno pretrčavanje. Od snajpera ni traga ni glasa.
Barem da snajper zapuca, razmišljao sam. Imali bismo razlog da više nigde ne mrdamo.
Mislim da je i taj prokleti snajperista prepoznao naše muke i odlučio da nas kurvinski prepusti
našoj komandi da nas satre, da iz nas iscedi svaki atom snage, pa kako nam bude. Naravno da
se avio nije pojavio. Navodno su imali nekih tehničkih problema u Batajnici, pa nije ni
poleteo. Kakva laž, bolje da su ćutali nego nam išta objašnjavali.“9

Sajmište i Mitnica kao najznačajnije crte bojišnice

Kao „bojišnica“, samo Sajmište je bilo specifično zbog svoje tzv. konfiguracije terena. Prije
svega, bilo je dosta gusto sa uskim ulicama gdje su tenkovi pružali paljbenu potporu srpskim
snagama. U početku su srpske snage upravo tenkovima pokušali pregaziti branitelje Vukovara
i Sajmišta, međutim, prava noćna mora bili su upravo branitelji tenkovima i srpskim snagama-
zaustavili su ih improvizacijom, ali najprije hrabrošću.10 S lijeve strane sajmišta nalazila se
7
D. MARKUŠ, „58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, s. 52
8
MARKUŠ, s. 69
9
MARKUŠ, s. 70
10
D. MARKUŠ, „58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, s. 89
Mitnica, dio Vukovara koji je, po navodima pripadnika HOS-a, bio povoljan za obranu. Tamo
su se i odvijale borbe, ali Mitnica nikada nije pala oružjem, zbog dobre organiziranosti
branitelja, već je „pala“ tek nakon pregovora nakon što su srpske snage već okupirale grad.
Kada se znalo da je poraz neizbježan, branitelji su se odlučili predati kako bi tim činom spasili
živote brojnih civila koji su upravo u Mitnici našli smještaj i zaštitu. Rijeka Dunav bila je s
lijeve strane Mitnice te je služila kao prirodna zaštita- s te strane pješaštvo nije moglo
napadati, ali je odandje svakodnevno prijetila srpska flota, dok je artiljerija djelovala sa
suprotne strane. Sprijeda je Vukovar napadnut oklopom, a mnogi tvrde da je upravo na
području Mitnice oklop JNA doslovno pometen. 11 Baza HOS-ove postrojbe nalazila se u
Preradovićevoj ulici, na Sajmištu. Riječ je bila o ulici koja je jako dugo za neprijatelja bila
gotov pa neosvojiva. Njezina obrana trajala je točno od 27. rujna do 9. studenoga 1991.
godine, točno devet dana prije nego što je Vukovar i službeno pao. Bila je to jedina ulica u
gradu koja nije bila asfaltirana, ali će uvijek biti upamćena po HOS-ovoj obrani. 12 Na dan
kada su pripadnici HOS-a stigli u Preradovićevu, krenulo je granatiranje. Gotovo sva vozila
bila su uništena, a s njima i dio naoružanja, ali su HOS-ovci svi preživjeli. Dan poslije bivaju
raspoređeni po naređenju Petra Kačića, koji je, na žalost ubrzo poginuo. Sa svake strane ulice,
bilo je oko 7 do 10 ljudi koji su činili obrambeni punkt. Ljudstvo je bilo zaduženo za oklop,
teške strojnice poput „Šarca“ ili raketne bacače poput „Ose“. Ostali su čuvali te punktove
običnim pješačkim naoružanjem. Damir Markuš opisao je svoje iskustvo kada je tek
stacioniran u Preradovićevoj. U početku nije imao ni oružje, ali je treći dan dobio kalašnjikov
rumunjske proizvodnje, koji je, kako on kaže, bio vrlo nepouzdan. Nakon što je od četnika
zarobio srpsku „Zastavu“, Markuš tvrdi kako je napokon dobio pouzdanu automatsku pušku.
Uz kalašnjikov, posjedovao je bajonetu, nekoliko bombi, pet okvira te nešto rezervnog
streljiva.13 Borbe su bile vođene i izviđačkim te „špijunskim“ akcijama, o kojima također
svjedoče pripadnici HOS-a iz Sajmišta. Pokojni hrvatski branitelj te pripadnik HOS-a, Ivan
Brdar, bio je zadužen za tzv. „posjete komšijama“. Riječ je bila o akcijama gdje bi se hrvatski
vojnici prerušili u pripadnike srpskih četničkih postrojbi te bi obilazili srpske okupirane
teritorije. Ivan Brdar obukao bi zarobljenu četničku šubaru, otišao bi u okupirani teritorij te bi
ga „minirao“. Markuš navodi da kada god bi Brdar obavljao takve zadatke, čula bi se
pucnjava te detonacija bombi. Riječ je bila o jednom od najhrabrijih bojovnika. U jednoj od

11
MARKUŠ, s. 89
12
MARKUŠ, s. 55
13
MARKUŠ, s. 57
brojnih akcija, Brdar je teško ranjen u zasjedi te je poginuo dok su ga njegovi suborci nosili
do vozila, koje je bilo predviđeno da ga se njime odvede u bolnicu.14

Pad Vukovara

Mjesec dana prije samog pada grada, točnije, 17. listopada 1991., izvjestitelj Siniša
Glavašević apelirao je na radiju da se „obruč steže oko Vukovara“. Suvremenici toga doba
već tada su bili uvjereni da ih čeka ono najgore, a sam Markuš je naveo kako „sunce u
Vukovaru nije značilo život, već smrt“. Uoči pada Vukovara, HOS-ova postrojba pokušava
izvesti proboj iz sela Bogdanovci prema slobodnom teritoriju, koja je nadaleko u hrvatskome
narodu poznata kao „Štafeta smrti“. U toj akciji sudjelovali su Žarko Manjkas- Crvenkapa,
Tihomir Iveta- Pidžo, Goran Petrović, Zdravko Špalj- Papundek, Damir Radnić, Nikola
Bogojević, Anđelko Sakač, Ante Šarić, Zoran Antunović, Dražen Đurović, Zoran Milas i
Ivica Jurčan. Riječ je bila o pokušaju proboja kroz minirana kukuruzišta, čisteći tako put za
ranjenike i civile. O toj akciji je i film „HOS-ova štafeta smrti“. Film se redovno emitira na
Hrvatskom festivalu domoljubnog filma „Gordan Lederer“, a o cijelom događaju govori
veteran HOS-a te ratni invalid, Ivica Jurčan. Nakon pada Vukovara, mnogi hrvatski vojnici i
civili našli su se u zarobljeništvu srpskih snaga te su ubijeni na Ovčari. Među njima je bio i
francuski dragovoljac, pripadnik HOS-a, Jean Michel Nicolier.

Zaključak
14
D. MARKUŠ, „58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, s. 58
U obrani Vukovara sudjelovalo je oko 58 pripadnika HOS-a pridošlih iz cijele Hrvatske. Riječ
je bila o dragvoljcima koji su se pokazali kao vrlo hrabri i sposobni ratnici koji su pred
brojnijim te bolje opremljenim srpskim okupatorima pokazali istinsku hrabrost i volju za
obranom Vukovara i Hrvatske. Siniša Glavašević, tadašnji izvjestitelj, osobno je izjavio da bi
bez prisustva HOS-ovih boraca Vukovar pao puno ranije. Veliki broj HOS-ovaca poginuo je u
izravnim borbama, a neki pojedinci su tragično stradali poslije rata, poput Violete Antolić-
Vicky, koja je život izgubila 2014. godine u prometnoj nesreći. Od samih posljedica rata
preminuli su Tihomir Iveta- Pidžo, Željko Špiljar- Žac te Velimir Kvesić- Velja. Heroje
Bogdanovaca Žarku Manjkasu- Crvenkapi je 2017. godine, u zagrebačkoj Dubravi, podignut
spomenik. Nakon Domovinskog rata, veterani HOS-a okupljaju se oko svojih matičnih
udruga, od kojih je jedna od njih i Udruga zagrebačkih veterana branitelja Vukovara, na čijem
je čelu HOS-ovac Zvone Čurković. Sama postrojba HOS-a legalizirana je u prosincu 1991.
godine, a ta odluka potvrđena je Zakonom o oružanim snagama Republike Hrvatske iz 1994.
godine.

Literatura
Damir MARKUŠ- „58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca