Kultura i komunikacija:

(seminarski rad)

Student: Danijel Grdić

Kolegij: Popularna kultura
Ak. God. : 2010./2011.
Uvod:

Ien Ang u svome eseju "Culture and communication: towards the..." se, između
ostalog, bavi problematikom pojma "kultura" koja se manifestira u svojevrsnom
paradigmatskom rascjepu u shvaćanju tog konstrukta. Kao podlogu analize navedene
problematike Ang koristi prostor transnacionalne komunikacije i razvoja iste putem
procesa informatičke globalizacije i ideologijskog umreženja. Kroz tu prizmu Ang
nastoji pojasniti i precizirati ulogu kulturalnih studija kao najadekvatnijeg alata za
analizu (i kritiku) komunikacijske mreže pojedinaca, nacija i pripadajućih im
ideologija. Također, kroz primjer analize recepcije publike djelomično pojašnjava
odnose koji se javljaju u procesu komunikacijskog kanala medij/publika, te posljedice
koje se pojavljuju u domeni formiranja i dekonstruiranja identiteta.
U odabranom tekstu je donekle pojašnjen međuodnos hegemonije i ideologija
na polju popularne kulture i neke socio-psihološke dimenzije u kojima se taj
međuodnos najočitije materijalizira.
Namjera mi je, kroz tok ovog seminarskog rada, pobliže analizirati autoričina
stajališta po pitanju nekih od navedenih društvenih fenomena, posebno onih
povezanih sa procesom identifikacije.
 Pojam "kultura", u smislu objekta akademskog proučavanja, upravo zbog svoje
širine i mnogostrukih mogućnosti interpretacije uz sebe nosi jednako toliko
praktičnih problema. Ang ovu izjavu podupire kritikom metodologije kojom se vrše
mainstream istraživanja komunikacije, koja je intrinzični preduvjet razvoja bilo kojeg
društva i kulturne skupine. Ovakva istraživanja se pretežno temelje na
funcionalističkim paradigmama s obzirom da se njihovi rezultati, da bi bili
upotrebljivi ideologiji koja ih u načelu i provodi, moraju biti standardizirani sa
suvremenim metodama društvenih znanosti, dakle, moraju posjedovati mogućnost
empiriskog dokazivanja ili opovrgavanja. Ovakav pristup se, jasno, u dovoljnoj mjeri
razilazi sa konceptom istraživanja kulturalnih studija jer podrazumijeva kulturu kao
entitet koji je inertan i fiksiran, te djeluje isključivo kao objekt, podloga na kojoj se
događa proces komunikacije. Upravo ta paradigma proizvodi neslaganje, jer je
kulturalnim studijima jasno da je kultura neprekinuti društveni proces koji se
neprestano mijenja i autoreferira, te samim time zahtijeva i promjenu metodologije
istraživanja koja mora biti jednako promijenjiva i fleksibilna kao i predmet koji
proučava.
Kako tvrdi Ang: "kulturalni studiji se zanimaju za povijesna i partikularna
značenja radije nego za opće tipove ponašanja, orijentirani su na proces više nego
na rezultat, interpretativni su više nego što pokušavaju objasniti."1

U ovome citatu je po mome mišljenju vrlo dobro uhvaćena bit kulturalnih

studija, ali iz njega se mogu iščitati i glavni problemi takve metodologije.
Upravo spomenuta partikularnost kulturalnih studija iznjedruje njihovu najveću
kritiku. U odnosu na ostale humanističke znanosti koje teže empirizmu i time
proizvode generalizirana tumačenja, kulturalni studiji teže proučavanju onog
neuhvatljivog, neizgovorenog, ispisanog između redaka društvenih odnosa. Iz toga
razloga, kulturalni studiji ne teže, kako navodi Ang, postizanju paradigmatskog
statusa, ali ni ne mogu mu težiti jer, za razliku od empirijskih znanosti koje proizvode

1 Ang, Ien; What is cultural studies?, str.238.

fiksne pojmove (posljedično fiksirane u formi stereotipa, ono što naziva rezultatom),
kulturologija se bavi procesom čime se otežava konstrukcija zaključnih paradigmi
upravo zbog specifičnosti pojedinih procesa. Posljedično si možemo postaviti pitanje
mogu li kulturalni studiji (p)ostati uvažena akademska disciplina zaobilazeći
proizvodnju empirijskih zaključaka, u okruženju u kojem se samo takvi rezultati
smatraju pravovaljanima ili je kulturologija simbol nedosanjanog relativističkog sna,
fluidan kao i kultura sama? Izgleda da se upravo u toj njenoj subalternoj poziciji de
Certeauovog taktičara i krije mogućnost dekonstrukcije kulturalnih pojava, ne
podlegne li prividnoj ideji mogućnosti bivanja objektivnim promatračem.
Ovo su neka od pitanja koja zabrinjavaju i Ien Ang ali ona odbacuje njihove
potencijalno negativne konotacije opaskom da je "upravo ovakav svjetski(worldly)
stav potreban za bavljenje kulturalnim studijima."

Nadalje u svom eseju, Ang se bavi problematikom analize opažanja(reception

analysis) kao fokusom zanimanja kulturalnih studija. Analiza opažanja koja se
najvećim dijelom bazira na analizi prijema i subjektivizacije značenja u konzumaciji
medija, pojašnjava tok kojim ljudi aktivno primaju komunikacijske podražaje te kroz
dijalog s njima sudjeluju u stvaranju svoje osobne kulture. Ang ovu tvrdnju favorizira
u odnosu na mišljenje da su ljudi pasivni akteri u procesu komunikacije i da bez
kritike upijaju ponuđene ideologije, s čime se, u načelu, ni ja ne slažem iz razloga što
u procesu recepcije ideologija svaki pojedinac odabire one s kojima se najlakše može
identificirati, ali ulaziti u rasprave o "kvaliteti" tih odabira može nas dovesti samo do
eksplicitnog oblika kulturnog elitizma što naposlijetku vodi ka kategoriziranju i
društvenim rascjepima na "mene/nas" i "druge".
U proučavanju, kako je Ang naziva, etnografije publike, također može doći do
hiperprodukcije fiksnih značenja koja se kose sa kulturnom kritikom jer podliježu
opasnosti od generaliziranja koja naknadno djeluju kao alat u proizvodnji formalne
"istine".
U proučavanju procesa komunikacije na relaciji medij/publika, treba se odmaknuti od
trenutka u kojem je ostvarena komunikacija i koji se smatra ključnim, jer je taj
trenutak prema Ang, pseudo-intiman i predstavlja samo jednu točku u procesu koja ne
može sama po sebi biti referentna. Na primjeru u tekstu koji se tiče izdavanja
Rushdieve knjige "Sotonski stihovi", Ang predlaže da se trenutak recepcije ne smije
analizirati isključivo kao psihološki proces, već politizirani dio kulture koji istodobno
obuhvaća i "mikro" i "makro" aspekte, te treba sagledati i širi kontekst prema kojem
pojedinac živi svakodnevni život.

Sljedeć problemi koje Ang obrađuje a koji se pojavljuju u procesu

komunikacije su pojmovi ideologije i hegemonije. Uzmemo li u obzir da kultura
istovremeno reflektira stvarnost ali ju i proizvodi, uviđamo značaj koncepta
ideologije i snagu kojom ona mijenja i proizvodi stvarnost. Sve bržim i širim
razvojem informacijske tehnologije postajemo svjesni razlike između
javnog(medijaliziranog) prostora i privatne sfere. Sve više uviđamo i da nije
slučajnost što se način na koji se slika svijeta predstavlja kroz medije podudara sa
trenutno dominantnim političkim ideologijama. Ideologija i politika se prožimaju do
te mjere da su gotovo postali sinonimom. Na ovaj način, osvajanjem medijskog
prostora, dominantne ideologije vrše hegemoniju prikazujući stvarnost kakvu žele da
ju vidimo. Upravo iz toga razloga jedna od ključnih zadaća kulturalnih studija je
proučavanje načina na koji mediji stvaraju konsenzus i proizvode pristanak.2
Opet bih se referirao na Michela de Certeaua i njegov koncept strategija i taktika koji
se u ovom primjeru manifestira kroz moć dominantne ideologije da putem medija
prezentira strategije kao direktan proizvod svojih interesa, te prostor slobode
pojedinca da putem subjektivne selekcije odabere taktiku otpora toj ideologiji.
Naravno, ova ideja "otpora" podrazumijeva aktivno sudjelovanje medijske publike u
tome odnosu, uz otežavajuću okolnost da je jedan od alata ideologije i medija
otupljivanje i pasiviziranje publike čime postaje podložnija manipulaciji i prihvaćanju
prikazanog poretka kao "istinitog".
Sljedeći citat prilično dobro objašnjava silnice moći kojom se hegemonija manifestira
u svakodnevnom životu:

2 Ang, Ien
"...moramo prepoznati da hegemonija ne dominira nad nama izvana nego penetrira u
nas te stoga ne vodimo rat protiv nje nego iz nje."3

Samim shvaćanjem mehanizama hegemonije samo smo na pola puta do mogućnosti

pružanja ikakvog otpora jer su ti mehanizmi vidljivi i promatramo ih kao nešto što
dolazi izvana. Sljedeći korak je shvatiti mehanizme koji su skriveni duboko u procesu
našeg opažanja, selekcije i percepcije ponuđenih medijskih sadržaja.
Na nivou proučavanja ovih mehanizama javljaju se mnoge poteškoće. Jedna od tih
poteškoća je i eksplozivan razvoj elektroničkih medija, pod čime prvenstveno mislim
na Internet iako ga Ang ne navodi eksplicitno. Ta mreža svih mreža je omogućila
povezivanje geografski razdvojenih pojedinaca u grupe koje preuzimaju neke uloge
društva, ali naravno u virtualnoj inačici. Tim teže postaje i proučavanje i mapiranje
hegemonije s obzirom da moć, u duhu postmodernizma, postaje decentralizirana i
sveobuhvatna i samim time neuhvatljivija i neprepoznatljivija. Tom informatičkom
globalizacijom iste informacije postaju dostupne pripadnicima više različitih kultura
istovremeno čime se mogućnosti interpretacije višestruko umnažaju. Kao
potencijalno rješenje ovog problema Ang predlaže prepoznavanje globalnog u
lokalnom i obrnuto, čime se stvara virtualna zajednica koja istovremeno ima
predznak lokalnog ali i zajedničke nazivnike s globalnim.
Ovaj fenomen je prikazan u tekstu na primjeru nacionalnog identiteta u
modernom informatiziranom društvu i problematike koja se povezuje uz krizu
identiteta nastalu zbog rastapanja granica i transnacionalnosti komunikacije. Sam
pojam nacionalnog identiteta zastarjeva u naletu nepreglednog broja informacija, te
biva sve jasnije da je i on sam konstrukt. Naravno, pojam identiteta nemožemo
shvatiti kao fiksni i radije bih se priklonio pojmu identifikacije jer podrazumijeva
neprekidan proces, označen stalnom borbom pluralnosti bivajući istovremeno i
konstrukcija i dekonstrukcija.

3 Martin-Barbero (1988. 448) u Ang, Ien; str. 244.

Zaključak: