Naslov 1: Sigurnost i povjerenje

Naslov 2: Policajci, kolika vam je plaća...?

Naslov 3: Policija trenira strogoću

FEJS: „Sve ih pohvatati ili ih poslati na ratište“ - tim je riječima Franjo Tuđman iznio svoju metodu
obračuna s štrajkom željezničara 1994. godine. Devedesete godine obilježili su štrajkovi i prosvjedi
kojima su radnici nastojali zaustaviti pljačku imovine i uništavanje poduzeća u procesu “pretvorbe i
privatizacije”. No ratni i tranzicijski kaos olakšao je vladajućoj stranci korištenje iznimno represivnih
metoda - prisilne mobilizacije, deložacije, nasilje, zabrane okupljanja, prijetnje oružjem… U novom tekstu
iz Arhiva radničkih borbi Martina Domladovac donosi nam priču o ulozi policije i vojske u gušenju
radničkih prosvjeda i štrajkova devedesetih, ali i o hrabrosti organiziranog radništva.

Policija je neizostavan dio ikonografije svakog većeg javnog okupljanja ili prosvjeda. Čak je i sam
nastanak policije vezan upravo uz potrebu vladajuće i građanske klase da preuzmu kontrolu nad ulicama
od nadiruće mase radnika i siromašnih koji su se slijevali u bujajuće gradove u vrijeme rane
industrijalizacije. Prisutnost policije je danas toliko uobičajena na javnim događanjima da najčešće uopće
ne obraćamo pažnju na njenu represivnu ulogu, ali i zaboravljamo na povijest brutalnih okršaja policije i
radnika na ulicama prije no što su prosvjedi svedeni u „pitome“ okvire šetnje s transparentima. U još
jednom tekstu iz serije crtica iz Arhiva radničkih borbi, istražit ćemo ulogu policije u gušenju radničkih
prosvjeda i štrajkova u Hrvatskoj devedesetih.

Razvoj sindikata u Hrvatskoj tijekom devedesetih obilježile su ratne prilike koje su neizbježno utjecale na
sindikalno djelovanje. Uz to što su sindikati nerijetko preuzimali ulogu humanitarnih organizacija, u
vrijeme rata odvijali su se i neki od najmasovnijih štrajkova i radničkih akcija. To je prvenstveno vezano
uz zatečene okolnosti u kojima je promjena vlasti i ekonomskog sustava radnike natjerala na brzo
organiziranje u obrani poduzeća od pljačke i raspadanja. Prvi sindikati bili su entuzijastični, masovni i
koristili su priliku još uvijek neorganizirane države kako bi obranili što više svojih prava. S druge strane,
stanje ratnog kaosa omogućilo je vlasti gotovo neograničene represivne alate, od vojne mobilizacije do
javnog linča. Nakon završetka vojnih operacija, u drugoj polovici devedesetih, represivnu ulogu preuzima
prvenstveno policija kao legalna služba prisile.

„Ako sutra ne odete u školu, poslat ćemo vas na Turanj, ili, poslat ćemo vas u razmjenu!“
Prva akcija u Arhivu u kojoj se spominje policijski pritisak na radnike odnosi se na štrajk u Slobodnoj
Dalmaciji 1993. godine. Štrajk je trajao od 9. do 13. ožujka za vrijeme kojeg nisu izlazile novine. Primarni
motiv štrajka bila je „nezavisnost lista“, koja je zbog visoke tiraže, velikog utjecaja i kontinuirano
pružanog prostora za kritičko mišljenje bila smetnja u političkim križaljkama nove HDZ-ove vlasti.
Poduzeće je bilo privatizirano po tzv. „Markovićevom zakonu“ gdje su većinski vlasnici postali
zaposlenici, no u ožujku 1993. godine vlada je preko nadležne Državne agencije za restrukturiranje i
razvitak hrvatskog gospodarstva (na čijem je čelu tada bio Zlatko Mateša, kasnije premijer RH, a danas
predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora) ishodila da se privatizacija poništi. Radnici su svoja prava
pokušali zaštititi štrajkom, ali je on bio nasilno ugušen. Ulaz u zgradu bio im je zabranjen ako se
prethodno nisu pismeno obvezali da će početi s radom. Nakon gušenja štrajka smijenjen je urednički
kolegij, a vladajući HDZ postavlja na čelo lista „zdrave snage“ koje su ga u 6 godina od 150 000
primjeraka svele na tiražu od 50 000. Posljednji čavao u lijes Slobodnoj Dalmaciji predstavlja dolazak
Miroslava Kutle(jednog od osnivača HDZ-a) 1999. godine, a nalog za preuzimanje lista stigao je izravno iz
kabineta Predsjednika Franje Tuđmana. (Novi list, 11. 12. 1999)

Feral Tribune navodi kako su na dan štrajka zgradu Slobodne opkolile jake i dobro naoružane policijske
snage, uz prijetnju kako nitko neće biti pušten u zgradu ako štrajk ne bude prekinut. Štrajkaški odbor, i
sam izložen brutalnim prijetnjama, u strahu da bi nastavak radničkog prosvjeda mogao rezultirati
krvoprolićem, odlučio je prekinuti štrajk. (Feral Tribune, 10. 8. 1998) Na sastanke koji su se održavali,
dolazio je naoružani čovjek koji je zapisivao o čemu su novinari pričali. Pred zgradom su stajala policijska
vozila, a navodno su neki od novinara “zdravih snaga” bili i naoružani. Tijekom štrajka policija je
neprestano dolazila, a predsjednik štrajka Ilija Maršić bio je svaki dan u policijskoj stanici. Dražen Lalić
kaže kako mu je šef osiguranja zaprijetio odlaskom na frontu. On je pobjegao kroz rotaciju i četiri se
dana skrivao od Vojne policije u prijateljevom stanu. (Kako je pala Slobodna Dalmacija, Lupiga, 8. 5.
2014) Policijsko nasilje nad novinarima koji su nastavili borbu nakon ovoga zamijenilo je sudsko nasilje.

Jednim od najvećih štrajkova 1994. godine obrazovni radnici tražili su povećanje plaće od 270 kuna.
Štrajk je trajao gotovo cijeli rujan, a radnici su bili pod neviđenim pritiscima. Prema navodima Vesne
Kanižaj, predvodnice štrajka triju sindikata u prosvjeti i vrtićima, prije početka štrajka neki su povjerenici
bili deložirani, pojedinim je profesorima prijetila vojna policija, a bilo je i par slučajeva vojne mobilizacije
sudionika u štrajku. Prema riječima sindikalistice, jedan je ravnatelj s pištoljem šetao po školi, a da nikad
nije bio na ratištu. U Karlovcu je pred sam početak štrajka profesore posjetila vojna policija – vjerojatno
neslužbeno – ali s prijetnjom: „ako sutra ne odete u školu, poslat ćemo vas na Turanj, ili, poslat ćemo vas
u razmjenu!“ Pojedini ravnatelji koji su pružili podršku su mobilizirani i poslani na Velebit. (Feral Tribune,
26. 9. 1994)

Branko Kreš, sindikalist HŽ-a (Sindikat željezničara Hrvatske) spomenuo je kako ga je tijekom štrajka na
željeznici 1994. iznenadilo, pošto je mislio da je nastupila prava demokracija, da se željeznicom ne bavi
Ministarstvo prometa, nego Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS). „Tada je Franjo Tuđman
sazvao VONS i rekao 'sve ih pohvatati ili ih poslati na ratište'. Rekoh eh, baš će me uplašiti, kao da nisam
bio '91. na frontu, sad je takoreći i mir prema onome što je bilo! Nikome od nas nije to značilo ništa“,
spomenuo je Kreš u intervjuu za Radnička prava. Jednako uznemirujuće situacije sjeća se i Nenad Mrgan,
predsjednik Sindikata strojovođa. „Imali smo, primjerice, situaciju 1992., kada smo najavili jedan od
štrajkova, da nam na pregovore dođe čovjek u uniformi Hrvatske vojske, stavi pištolj na stol i priča kako
mi moramo prestati štrajkati, kako nije u redu to što se radi, kako su ljudi u rovovima. A vi imate
problem, prodaju vam nekretnine, uništavaju ono što smo svi zajedno godinama stvarali. Bitno je reći da
su se ljudi koji su bili u rovovima po završetku rata vratili u svoju tvrtku, imali su se gdje vratiti jer smo
barem sačuvali imovinu kada već nismo mogli u potpunosti zaustaviti kriminalne radnje“ prisjeća se
Mrgan također u intervjuu za Radnička prava.

Markov trg kao zabranjena zona

Prijetnje vojnom mobilizacijom nakon rata zamijenila je policijska represija, no „mahanje“ oružjem i
dalje je uobičajeno. Primjerice, tijekom posebno intenzivnog štrajka u Croatia busu početkom 1996.
godine štrajkbreheri i kadrovi bliski v.d. direktoru i upravi, štrajkašima su prijetili oružjem. Štrajk je
pokrenut zbog malverzacija u procesu pretvorbe poduzeća, kada su radnici autobusima blokirali ulaz u
krug poduzeća, preuzeli kontrolu nad portirnicom, blagajnom poduzeća i ostalim prostorijama te
organizirali 24-satne radničke straže. Stalni sukobi između štrajkaša i skupine radnika koji su ostali lojalni
upravi, kao i pokušaji uprave da poduzeće deblokira pomoću sudskih naloga obilježili su dva mjeseca
štrajka.

Tijekom štrajka pred poduzećem se pojavio policijski odred od 50 djelatnika Policijske uprave Zagreb
predvođene općinskim sucem koji je zahtijevao od štrajkaša da napuste prostorije poduzeća. Zahtjev je
argumentiran rukom ispisanim nalogom za deložaciju, kojeg je štrajkaški odbor odbio, inzistirajući na
službenom sudskom nalogu. Desetak policajaca u civilu, predvođeni direktorom poduzeća upotrijebilo je
silu pri ulasku, a zamijećeni su i pokušaji fizičkog obračuna među radnicima i štrajkbreherima koji su se
pojavili s dolaskom MUP-a. Fotoreporteri su dobili zabranu snimanja i svi su novinari popisani (Novi list,
28. 01. 1996). Radnici su sumnjali da su neki od prisutnih došli s ciljem izazivanja nereda i time policijske
reakcije. Nekoliko dana kasnije, radnici su došli prosvjedovati pred Sabor, no samo dvadesetak ih se
uspjelo probiti do Markovog trga jer je ostale prosvjednike policija zaustavila na Kamenitim vratima.
Ubrzo je policija blokirala sve prilaze Gornjem gradu i legitimirala sve prolaznike. (Novi list, 03. 02. 1996)

Narednih mjeseci policija je imala konstantan zadatak blokirati dolazak nezadovoljnih radnika na Markov
trg gdje je bilo zabranjeno prosvjedovati. U veljači 1996. sedamdesetak članova SSSH uputilo se iz
središnjice sindikata na Krešimirovom trgu prema Markovom trgu na pregovore o plaćama s premijerom
Zlatkom Matešom. Nenajavljena šetnja sindikalaca bila je praćena policijskim patrolama i policajcima u
civilu koji su po, do tada već ustaljenom modelu sindikalce zaustavili na Kamenitim vratima. (Novi list,
15. 02. 1996) SSSH je zato podnio kaznenu prijavu protiv tadašnjeg načelnika Policijske uprave Zagreb –
Tomislava Karamarka. (Novi list, 20. 2. 1996)

U izvještajima s radničkih prosvjeda često viđamo kako policija legitimira prisutne novinare. Primjerice,
tijekom prosvjeda Ininih radnika u siječnju 1996. policija je popisivala imena redakcija za koje su novinari
prisutni na prosvjedu izvještavali. (Feral Tribune, 15. 1. 1996)
Kraj 1996. godine obilježio je dobro poznati prosvjed za Radio 101 nakon što je Vijeće za
telekomunikacije ovom mediju posebno kritički nastrojenom prema tadašnjoj vlasti odlučilo oduzeti
koncesiju. U znak podrške na Trgu bana Jelačića 21. studenog, prema procjenama, okupilo se više od 100
000 ljudi. S obzirom na razmjere i značaj prosvjeda te odbojnost koju je vlast tada osjećala prema
Stojedinici, zanimljiv je potpuni izostanak policijske intervencije. Ivan Jarnjak, tadašnji Ministar
unutarnjih poslova i danas u intervjuima rado naglašava kako je policija tada napravila sigurnosnu
procjenu te su zaključili da bi pokušaj zabrane prosvjeda doveo do prevelikih nereda. S obzirom na to da
su očekivali 100 do 120 tisuća prosvjednika, Jarnjak kaže da bi moguće posljedice bile od 80 do 100
mrtvih, tisuće ranjenih te bi cijeli centar Zagreba bio „demoliran“.

Unatoč izričitoj naredbi državne vrhuške i samog Tuđmana, MUP je donio odluku da neće intervenirati.
Nakon povratka predsjednika iz liječenja u Americi, te sastanka VONS-a, Jarnjak je smijenjen s
ministarske na nešto manje atraktivnu poziciju, a na njegovo mjesto došao je Ivan Penić. (Večernji list, 6.
6. 2021) Bivši ministar od tada je iskoristio svaku priliku da se pohvali s minimumom razuma pokazanom
u datom trenutku, ali isto tako prilično jasno daje do znanja kako tadašnja odluka nije bila motivirana
osiguravanjem prava na slobodu govora, nego vrlo praktičnom procjenom rizika. S novim ministrom
policijska represija prema prosvjednicima nastavljena je istim tempom.

„Mi ćemo i vas pregaziti, ali oni neće proći“

Policijsko i državno nasilje nad radnicima kulminiralo je na velikom sindikalnom prosvjedu 20. veljače
1998. Prosvjed se nije smio održati na Trgu bana Jelačića jer nisu dobili odobrenje Gradskog poglavarstva
koje je prema Zakonu o javnom okupljanju moglo odrediti mjesto javnog okupljanja, kao ni suglasnost
Uprave za ceste i policije jer isto tako javna okupljanja nisu smjela ometati promet. „Nemamo ništa
protiv vaše nakane javnog okupljanja i prosvjeda, ako ih uskladite sa zakonom“ saopćila je tada policija u
dopisu sindikatima. Kao alternativne lokacije prosvjeda predložili su Maksimir ili Jarun. (Novi list, 19. 2.
1998)

Ministar Unutarnjih poslova Ivan Penić poručio je građanima „dobre volje“ da ne dolaze na Trg, kao i da
će policija provoditi zakon – odluku gradskog Poglavarstva. Naglasio je da policija ima načina
sprječavanja prosvjeda bez primjene sile uz „tehnička pomagala“, te da je policija dobila zapovijed da
strpljivo provodi zakon čak i ako policajci budu vrijeđani. (Novi list, 20. 2. 1998)

Na prosvjed su organizirano došli radnici iz cijele Hrvatske, najavljeno je da će skup pratiti međunarodni
promatrači, a na skupu su zabranjena obilježja politički stranaka. Sindikalisti su izričito naglasili da ne
žele rušiti Vladu i vlast te odbacili političke konotacije skupa. (Novi list, 20. 2. 1998)

Prosvjednici su na Trg krenuli iz 4 smjera. Policija je bila pod punom opremom, gumenim palicama,
plinskim maskama. U Jurišićevoj je oko 150 pripadnika specijalne i regularne policije nasrnulo na masu
ljudi. „Borbe“ su trajale otprilike sat vremena. Nakon što je specijalna policija u više navrata odbila
napad, prosvjednici su oko 17 sati uvidjeli da se ne mogu probiti do Trga i povukli su se na tadašnji Trg
Maršala Tita. Građani su kroz prozore iskazivali podršku prosvjednicima i policiju gađali jajima. (Novi list,
21. 02. 1998)

Feral Tribune izvještava kako je sam Tuđman oštro zatražio zabranu održavanja skupa i predložio
stvaranje Zapovjednog stožera takozvane „Operacije Trg“ kako sav teret sprječavanja skupa ne bi pao na
leđa ministra Penića. Iz bojazni da bi zagrebačka policija u sukobu sa Zagrepčanima mogla otkazati
poslušnost, zatraženo je da se iz psiholoških razloga, kao ispomoć dovedu policijske snaga iz drugih
dijelova Hrvatske. Navodi se kako je u operaciji sudjelovalo ukupno 12 000 naoružanih i dobro
opremljenih pripadnika temeljne i specijalne policije MUP-a, pripadnika vojne policije, vatrogasaca i
Prvoga gardijskog zdruga. Posebna je pažnja posvećena obrani Predsjedničkih dvora gdje su sve prilaze
Pantovčaku zatvorili pripadnici Prvog gardijskog zdruga te specijalci generala Mladena Markača uz
vatrogasna vozila koja bi se koristila kao vodeni topovi. (Feral Tribune, 9. 3. 1998)

Prema podacima Odbora za pripremu prosvjeda, na njemu je sudjelovalo između 60 i 80 tisuća ljudi.
Ozlijeđeno je više od 30 civila, 6 policajaca (od čega dvoje teže) te fotoreporterka Slobodne Dalmacije.
Razbijeno je više izloga u Ilici. (Novi list , 22. 02. 1998) Prema izvještajima koji su uslijedili nakon
prosvjeda, događaj nije izazvao nikakve posebne političke posljedice.

S dvije strane barikade

Okršaji radnika s policijom nastavili su se i kroz 1999. godinu. Prilikom prosvjeda radnica Name i
Budućnosti angažirano je oko 2000 policajaca. Tristotinjak radnika Name, kojima se pridružilo 500
radnika Budućnosti iz Ludbrega pokušavalo se probiti na Gornji grad pod izlikom odlaska na jutarnju
misu. Od prije isprobani scenarij ovaj put nije uspio jer je policija nazvala organizatore dan prije i
obavijestila ih kako mogu ići na misu, no uz policijsku pratnju pri ulasku i izlasku iz crkve. Prosvjed je
završio na vrhu Radićeve ulice gdje ih je dočekao kordon temeljne i specijalne policije. Čak ni novinarima
nije dopušten prolaz, a policija je blokirala sve prilaze Markovom trgu, ne puštajući nikoga tko nije
mogao dokazati da radi na Gornjem gradu.

Omjer je bio takav da je dvije tisuće policajaca čuvalo tisuću prosvjednika koji su na čas uspjeli probiti
policijski kordon. Jedna žena pri tome je zaradila udarac nogom u trbuh, bilo je desetak slučajeva
potezanja za kosu, a jednoj je radnici razbijeno koljeno. Jedna od prosvjednica zgrabila je pištolj policajca
koji je ubrzo vraćen, no policajac ju je uhvatio za vrat, daveći je dok se nije onesvijestila. U policijskoj je
postaji završio jedan od prosvjednika koji je kolegicama pomogao u „načimanju“ kordona policajaca,
probivši se, pužeći, na drugu stranu kordona.(Novi list, 21 – 22. 05. 1999) Zbog nezakonite zabrane
okupljanja, Sindikat trgovine tražio je smjenu ministra Unutarnjih poslova Ivana Penića.

Sličan scenarij ponovio se i u lipnju kad je prosvjed Radnika Pamučne industrije Duga Resa i ludbreške
Budućnosti osiguravao isti broj policajaca. Osim iz Zagreba, kao ispomoć dovedeni su policajci iz
Karlovca, Kutine, Varaždina i Slavonskog Broda. „Ja sam s ove, a muž mi je s druge strane barikade. Da je
odbio ići, ostao bi bez posla. Njegova nam plaća treba. Imamo dvoje djece, a ja mjesečno primam 400
kuna. S tim živjeti ne možemo – sa suzama u očima novinarima je pričala Ana, djelatnica dugoreške
Pamučne industrije”. (Novi list, 9. 6. 1999)

Radnici Badela sukobili su se s policijom tijekom prosvjeda u listopadu. Prosvjedovali su zbog plana
izgradnje novog pogona u Čitluku (BiH) smatrajući da bi prebacivanje proizvodnje u novi pogon ugasilo
proizvodnju i radna mjesta u Zagrebu. Radnici su došli pred zgradu uprave očekujući pregovore s njenim
članovima koji su odbijali sastanak. Pred zgradom se tada pojavio odred oklopljenih policajaca iz Jedinice
za osiguranje javnih okupljanja, a prije nego su stigli zbiti redove, radnici su probili ogradu i ušli u
dvorište zgrade. Na ulazu u zgradu zaustavilo ih je 20 zaštitara agencije „Tigar Cikatić“. (Novi list, 26. 10.
1999)

Štrajk kao zadnje sredstvo

Od dvijetisućitih sukobi s policijom postaju rijetki i policija se na prosvjedima spominje uglavnom u

sporednoj ulozi. Zadnji slučaj zabilježen u Arhivu bio je štrajk radnika Naute Lamjane na otoku Ugljanu
2014. godine. Stotinjak pripadnika interventne policije tada je zaposjelo remontno brodogradilište
„Nauta Lamjana“ u stečaju kako bi radnicima onemogućili ulazak u brodogradilište i osigurali ulazak
novog stečajnog upravitelja u krug tvrtke. Radnici su mu se protivili smatrajući da bi mogao dovesti do
likvidacije brodogradilišta kao što se dogodilo sa nekoliko poduzeća pod njegovim nadzorom prije toga.
Nezadovoljni radnici pokušali su probiti policijski kordon pred brodogradilištem, nakon čega su četiri
osobe uhićene. Pušteni su kasnije tog dana uz prekršajne prijave za remećenje javnog reda i mira. (Novi
list, 14. 4. 2014.)

Iako su radnička prava u odnosu na devedesete kad su se odvijali ovi masovni prosvjedi nazadovala,
danas su štrajkovi i radnički prosvjedi rjeđi. To je djelomično posljedica jasnijih zakona o sindikalnom
udruživanju, štrajkovima i javnom okupljanju, ali i sindikalnim taktikama koje su se u međuvremenu
promijenile. Sindikati su nekad štrajkove i prosvjede pred Vladom koristili kao metodu pritiska u
pregovorima, dok se danas pravo na štrajk (koje je izmjenama zakona značajno ograničeno) koristi
uglavnom kao zadnje sredstvo borbe.

S obzirom na razinu policijskog nasilja prema prosvjednicima i štrajkašima, treba razmotriti što je uopće
omogućilo vlasti da upotrijebi takve represivne mjere tijekom devedesetih. Prvenstveno, ratno stanje,
izvještaji s fronta i beskrajna „crna kronika“ stvorili su rezigniranost prema nasilju i smrti. Gotovo sav
medijski prostor bio je pod kontrolom HDZ-a, pogotovo HRT, što često spominju i prosvjednici žaleći se
da ih mediji ignoriraju ili čak lažno predstavljaju. Općenito se nametao diskurs da u zemlji postoje važniji
problemi od sitničavih zahtjeva šačice nezadovoljnika. Kad bi pak prijetnja radničkih nemira postala
opasna, posezalo se za već uhodanim optužbama za „antihrvatstvo“, „politikantstvo“ i omiljenim
pojmom „antidržavnog elementa“. Sve to davalo je policiji odriješene ruke za djelovanje svim dostupnim
sredstvima. Krajem devedesetih to se počelo mijenjati. Umjesto ratnim stradanjima, ljudi su odjednom
bili okruženi neimaštinom i socijalnom nepravdom, a razočarani i oskudicom dotučeni radnici stanje u
zemlji dovode do usijanja. HDZ-ova vlada do tada je već izgubila međunarodni kredibilitet, dok stranku
istovremeno nagrizaju unutarnje borbe za nasljedstvo. Sve veći gubitak kontrole nad situacijom u zemlji
vlast je zato nastojala spriječiti policijskim nasiljem.