PROSTOR I EMOCIJE

Arhitektura, prostor i čovjek su uslovljeni jedni drugima. Samom činjenicom da su

neraskidivo povezani jasno je i da su uticaji između njih izuzetno jaki. Čovjek je
svakodnevno dio prostora, koji ga obuhvata i uvlači. Razlika između doživljaja prostora
na bilo kom drugom umjetničkom djelu i onog u arhitekturi, je taj što je arhitektonski
prostor stvaran, njega je moguće sagledati. Upravo obzirom na te karakteristike je
očigledno da arhitektonski prostor stvara određene reakcije kod čovjeka, tj da čovjek ne
samo da ga percipira, nego i osjeća.
Ono što je bitno naglasiti je da je osjećaj za prostor u samoj biti ljudskog bića, tj on mu
je urođen, tako da je sam čovjek često nesvjestan samog prostora i rijetko kad povezuje
osjećanja sa svojim okruženjem. Sam prostor po sebi je praznina, ništa. Međutim, od
pamtivijeka ljudski rod se trudio da to ništa ograniči, da postane blisko i sagledljivo. To
je kvantitativni karakter prostora, dok postoji i kvalitativni i estetski.
Arhitekta je svjestan, u većini slučajeva, prostora kojeg stvara i toga šta on može da
proizvede kod čovjeka. Svojim rezonovanjem i unošenjem shvatanja, svog poimanja
estetike u ono što projektuje, proslijeđuje to na korisnike samog prostora.
Svaka osoba na sebi svojstven način reaguje na određene prostore. Sami osjećaj, kao i
percepcija, zavise od mnogo faktora: od samog senzibiliteta čovjeka, od njegovih
pretpostavki, od samog značaja tog prostora u emocionalnom i duhovnom smislu.
Međutim, koliko je neki prostor zapravo djelovao na njega, čovjek uglavnom shvati kada
taj uticaj postane intenzivniji, kao npr kod raznih fobija, od zatvorenog, malog, velikog
otvorenog prostora i sl.
Emocije koje neki prostor budi u nama su raznovrsne i različite jačine. Kreću se od onih
mirnih, relaksirajućih, pa sve do izuzetno jake anksioznosti, panike i straha.
Još od davnina arhitektura i arhitektonski prostor su služili da izazovu određena
osjećanja kod posmatrača, u Egiptu strah i poštovanje, u Rimu moć i pompu, u gotici
mistiku itd. Međutim postoji jedna teorija koja se bavi malo drugačijim shvatanjem ovog
prostora. To je teorija "Einfulunga", prema kojoj se umjetnička emocija sastoji iz
identifikacije gledaoca sa oblicima, kao i činjenice da arhitektura prenosi stanja duše u
izgrađene oblike, humanizira ih i animira.*
Upravo zbog toga što je već prenijeto osjećanje u toku samog kreiranja prostora, to se
dalje prenosi i izaziva osjećanja kod korisnika. Kako je arhitektura apstraktna umjetnost,
nije uvijek osjećanje reakcije isto kao primarno, međutim zbog samih vibracija nastalih
iz tih "stanja duše", osjećanja kod primaoca moraju postojati, u skladu sa njegovim
senzibilitetom.
Arhitektura ima tri osnovne dimenzije (vrijeme je četvrta), kao i samo ljudski organizam,
i upravo zbog te bliskosti čovjek ne može ostati imun na odnos između onog osnovnog
u njegovom biću koje se podudara sa prostorom u kome se nalazi. I to je jedan od
razloga zbog kojih je arhitektonski prostor bliži čovjeku od bilo kog drugog umjetničkog,
npr slikarskog gdje je prostor prikazan u dvije dimenzije i samo predstavljen.
Arhitektonski prostor je stvaran, i samim tim njegovi uticaji na emocije tj izazivanje istih
je korijentije i sadržajnije.

*Bruno Zevi "Kako gledati arhitekturu"