ALEKSA ŠANTIĆ

Rodio se i školovao u Mostaru. Cijeli život se vezao za svoj grad baveći se književnim i kulturno-
prosvjetnim radom. U srpskim kulturnim društvima nastupa kao pjesnik, pjevač, recitator, glumac i
kompozitor. Pisao je ljubavnu, rodoljubivu i socijalnu liriku. Bio je veliki borac protiv austrougarske
vlasti zbog čega u dva maha bježi iz Bosne. Umire u gradu u kome se rodio i cijeli život proveo.

Djela: Pjesme, Na starim ognjištima

Drame: Pod maglom, Hasanaginica, Anđelija

Najpoznatije pjesme: “O klasje moje”, “Hljeb”, “Moji očevi”, “Pjesma podzemna”, “Moja otadžbina”,
“Ostajte ovdje”, “Mi znamo sudbu”, „Emina“, „Veče na školju“…

Njegova ljubavna poezija razvila se pod velikim utjecajem sevdalinke – ljubavne muslimanske
pjesme. Ambijent koji se spominje u njegovoj ljubavnoj poeziji su bašta, šedrvana, hamama…
Djevojke o kojima piše su lijepe i izazovne, ali ipak pomalo skrivene ljepote. Upravo takva pjesma je
“Emina” koju je narod prihvatio kao sevdalinku, a samo rijetki znaju da je ona upravo Šantićevo djelo.

Umro je u rodnom Mostaru, 2. februara 1924. godine od tuberkuloze.

„Veče na školju“

Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.

Kleče mršave
Glave
Pred likom boga svog –
Ištu. Al’ tamo,
Samo
Ćuti raspeti Bog.

I san sve bliže

Stiže,
Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.
Šantićeva pjesma “Veče na školju” nalazi se u zbirci “Pjesme”, a izašla je 1908. godine. Ona
je često okarakterizirana i kao njegov najveći domet što se tiče pjesničkog stvaralaštva.
Naime, u njezinim stihovima postignut je najbolji sklad atmosfere i melodije, značenja,
zvuka, ali i sadržaja i forme.

U pjesmi možemo uočiti tri različite lirske vrsta, a to su: socijalna, deskriptivna i refleksivna lirika.
Aleksa Šantić posebice je poznat po svojoj socijalnoj poeziji, a razlog tomu je što se često orijentirao
na socijalne i političke prilike u kojima je živio čovjek u Hercegovini. Autor piše o tome kako su često
pod tuđinskom vlašću bili izrabljivani i čovjek i zemlja, a uvjeti u kojima se živjelo bili su teški, surovi
i mračni te su davali do znanja da se spas može naći u selidbi z zemlje. Autor je na svojoj koži osjetio
sav taj težak život te je kao pjesnik pokušao iskazati patnje, ali i ohrabriti svoje zemljake koji su teško
živjeli.

Pjesma „Veče na školju“ sastoji se od četiri strofe od šest stihova (sekstine), a svaka od njih ima
identičnu strukturu koja se javlja u simetriji. U stihovima se ponavlja broj slogova što dovodi do
idealne ravnoteže – 5-2-6. Također, u svim stihovima možemo uočiti jednaku parnu i obgrljenu rimu –
aa b cc b. Tako možemo zaključiti da je autor postigao idealan okvir unutrašnje ravnoteže što se tiče
znakova i zvukova.

Što se tiče predmeta pjesme, to je svakako slika koja nam ostaje u glavama, odnosno mali, krševit goli
otok (ostrvo) s malenom crkvicom. Pred njom kleče siromašni mještani i mole se u tišini Bogu. Ne
čujemo nikakve ostale zvukove, osim zvukova bolnih jecaja crkvenog zvona i šumove molitvenih
uzdaha.

Pjesma je započela slikom pučine koja je dočarana odličnim izborom riječi i glasova. Pjesnik koristi
stilske figure personifikacije (“pučina plava spava”) te asonancu (mračan ton i glas A koji se
konstantno ponavlja u ritmu). Odabrane stilske figure prenose nam osjećaje ravnodušnosti i beskraja
morskog prostranstva koji je utonuo u tišinu za vrijeme večernjeg sumraka.

Slijedi aliteracija kojom se postiže kontrast između pejzaža na otoku koji je predstavljen kao
negostoljubiv te tone u tamu i mrak i mirnoće vode.

“vrh hridi crne

trne

zadnji rumeni zrak.”

Ovim stihovima postignut je sklad između riječi značenja i zvučanja, ali i podudarnost pejzaža s
misaonim sadržajem. Pučina nam simbolizira beskraj, a njezina simbolika pojačana je s riječju “plavo”
te nam tako pjesnik sugerira njezino dodatno značenje.

Zalazak sunca dolazi neočekivano, on je romantičan jer sunce ne odlazi tonući u san. Možemo uočiti
riječ “zadnji” u stihu “zadnji rumeni zrak”. Ona nam ukazuje na nježnost neba u surovom okruženju
zemlje. No, zrak trne. Donosi nam sliku agonije i unaprijed izgubljene bitke zadnjih trzaja topline i
svjetlosti. Kada bi barem život bio produžen za treptaj i tako pružio nadu očima koje gledaju u
krševiti, tamni horizont.
Druga strofa govori o ljudima i atmosferi za vrijeme večeri. Oni se nalaze u siromašnoj naseobini i
njihov život nije lak. Tim stihovima pjesma dobiva socijalni aspekt.

Zvučne slike su stalne u svim strofama pa tako i u drugoj. Njima se postiže efekt sklada forme i
sadržaja. U ovoj strofi postoji još dodatni posebni efekt koji je postignut pjesničkom slikom
personifikacije.

Pjesnik nam opisima donosi prizore ljudi u molitvi, no upotrijebio je izraze koji pojačavaju ljudsku
bijedu i bespomoćnost (“ubogi puk”). Ljudi pate i osjećaju veliku bol, a sve to dodatno pojačava
okruženje u kojem se nalaze. Ljudi i priroda stopili su se u jedno, u jednu zajedničku i neprestanu bol.

U trećoj strofi dominira motiv – “beznađe”. U prvom stihu upotrebljena je efektna stilska figura
(“Kleče mršave glave”). Pjesnik je upotrijebio sinegdohu i stavio naglasak na ono što je ljudima
preostalo i što ih i dalje čini čovjekom. Jedino što ih drži na životu je misao koja je sakrivena u
njihovim košćatim glavama.

No, ta misao više nije kreativna, ljudska, pokretačka, ona je zbijena u vapaj koji upućuju Bogu. U
molitvi oni vide posljednji i sada već jedini spas. Molitva im je jedini pokušaj da budu primijećeni, da
ih netko vidi u ovom kutu svijeta koji je zaboravljen, da ima pomogne i da se nad njima sažali. No, i
taj pokušaj nije urodio plodom. Kao da se pitaju zašto Bog šuti… Možda je prema njima ravnodušan,
možda ima neke druge planove i nema interesa za čovjeka. Možda on nema tu moć kakva je poznata
među ljudima… A možda nema ni njega. Ovdje nagađanja ne završavaju… S obzirom na to da znamo
da pjesnik Aleksa Šantić voli u analize svojih pjesama staviti kršćanske simbole i pitanja, taj motiv
možemo gledati s tog aspekta.

Kako god mi tumačili te stihove, u njima leži veliki osjećaj besmislenosti života, pesimizam i beznađe.
Sadržaj zadnje strofe u pjesmi daje nam tu potvrdu. Krug se zatvara s ponavljanjima stihova koji su
spomenuti u prvoj strofi.

Siromašnom i jadnom čovjeku koji je izgubio svu nadu, ne preostaje ništa drugo nego da utone u
snove kako bi se bar kratko odmorio od surovosti života, na kraju svijeta gdje je čak i Bog zaboravio
da ovaj čovjek postoji.

U posljednje dvije strofe pjesma što se tiče teme izlazi iz socijalne lirike i postavlja pitanja o smislu
ljudskog postojanja. Pjesnik nam daje poruku da čovjek uzalud gleda u nebo i traži pomoć i neki dublji
i viši smisao. On jedino što ima, ima vrijeme koje mu je dato kao pozajmica. Možemo zaključiti da
nam pjesnik daje pesmističnu poruku u pjesmi, a to je da za čovjeka nema nade.