Professional Documents
Culture Documents
Harold Pinter 2
Harold Pinter 2
“Nema sasvim jasne razlike između onoga što je stvarno i onoga što je nestvarno, niti između onoga što je istinito i onoga što je
lažno. Nešto ne mora nužno biti ili istinito, ili lažno; nešto može istovremeno biti i istinito i lažno”.
Verujem da su ove tvrdnje i danas smislene i da i dalje važe za istraživanje stvarnosti kroz umetnost. To je, dakle, ono čega se
držim kao pisac; kao građanin, međutim, ne mogu to da činim. Kao građanin moram da pitam: Šta je istina? Šta je laž?
Istina u drami nekako uvek izmiče. Nikada je ne otkrijete sasvim, ali je traganje za njom prisilna radnja. Ono je to što vas pokreće.
To traganje je vaš zadatak. Najčešće se dogodi da se o istinu spotaknete negde usput, u tmini, sudarite se sa njom ili vam se ona
na tren ukaže kao slika ili obris za koji mislite da uopšte ne odgovara istini, pa često zapravo i ne shvatite da ste je otkrili. Međutim,
prava je istina da se u dramskoj umetnosti nikada ne može otkriti nešto što bi bila jedna jedina istina. Postoji mnogo istina. One
osporavaju jedna drugu, uzmiču jedna pred drugom, odražavaju jedna drugu, ne obaziru se jedna na drugu, začikavaju jedna drugu
ili sklanjaju pogled jedna od druge. Ponekad osetite da ste dokučili istinu i na trenutak je držite u ruci, a ona vam brzo iscuri kroz
Često su me pitali kako nastaju moje drame. Ne umem da odgovorim. Kao što nikada ne mogu da ukratko prepričam svoje drame,
jedino mogu da kažem da je tako bilo. To je ono što kažu. To je ono što se dogodilo.
Većina drama ishodi iz neke replike, reči ili slike. Za rečju obično ubrzo sledi slika. Navešću ovde dva primera tih prvih reči koje su
se sasvim iznenadno, onako niotkuda stvorile u mojoj glavi, da bi ih pratila slika, da bih ih pratio ja.
To su drame Povratak i Stara vremena. Prva replika u Povratku glasi: “Gde su makaze?” Prva reč koju ćete čuti u Starim
U prvom slučaju bilo je očigledno da je neko tražio makaze i pokušavao da utvrdi gde su, raspitujući se kod nekoga u koga je
sumnjao da ih je po svoj prilici ukrao. Ja sam, međutim, nekako slutio da je osobu kojoj se to lice obraća baš briga za makaze, kao
“Crnka”. To sam shvatio kao opis nečije kose, kose neke žene, i kao odgovor na pitanje. I u jednom i u drugom slučaju osećao sam
da moram dalje da tragam za tom stvari. Sve se odvijalo na vizuelnom planu, nijanse su se postepeno smenjivale i bledele, od
senke ka svetlosti.
U drami koja je postala Povratak video sam nekog muškarca kako ulazi u prostranu sobu i postavlja pitanje jednom mlađem
muškarcu koji sedi na ružnoj sofi i čita novine za kladioničare. Na neki način sam sumnjao da je A otac, a da je B njegov sin, ali
nisam imao dokaza za to. To se, međutim, potvrdilo nešto kasnije kada B (koji kasnije postaje Leni) kaže obraćajući se A (koji
kasnije postaje Maks), “Tata, nećeš mi zameriti ako promenim temu? Hoću nešto da te pitam. Kako se zove ono jelo što si nam pre
neki dan spremio za večeru? Kako ga ti ono zoveš? Što ne nabaviš neko pseto? Ti kuvaš ko za pse. Časna reč. Misliš da kuvaš za
čopor pasa”. Dakle, pošto se B obraća A rečju “tata”, izgledalo mi je logično da pretpostavim kako su njih dvojica otac i sin. A je
očigledno istovremeno bio i kuvar i to njegovo kuvanje nije bilo posebno cenjeno. Znači li to da u toj kući nema majke? Nisam znao.
Ali, kako tada rekoh sebi, na početku nikada ne znamo šta će se desiti na kraju.
“Crnka”. Veliki prozor. Večernje nebo. Muškarac, A (on kasnije postaje Bili) i žena, B (kasnije postaje Kejt) sede i ispijaju piće.
“Debela ili mršava?” pita muškarac. O kome oni to govore? A onda ugledam ženu kako stoji kraj prozora. To je C (kasnije postaje
To je čudan trenutak, taj trenutak kada stvarate lica koja do tada uopšte nisu postojala. Ono što sledi je ćudljivo, neizvesno, čak i
halucinantno, mada ponekad može da bude i nezaustavljiva lavina. Piščev položaj je čudan. U izvesnom smislu njegovi ga junaci ne
vole. Opiru mu se, s njima nije lako živeti, nemoguće ih je definisati. Sigurno je da im ništa ne možete diktirati. Donekle možete s
njima da igrate neku igru bez pravog svršetka, ili igru mačke i miša, žmurke, ćorave bake. Na kraju ipak shvatite da ste suočeni sa
ljudima od krvi i mesa, ljudima koji imaju svoju volju i osećajnost, sazdani su od delova koje ne možete da menjate i pretvarate ih u
Tako je jezik u umetnosti i dalje krajnje dvosmislena transakcija, živi pesak, trambulina, zamrznuti bazen koji vama, piscu, u svakom
Ali, kao što rekoh, traganje za istinom nikada ne može prestati. Ono se ne može prekinuti, ne može se odložiti. S njim se morate
Političko pozorište postavlja potpuno drukčiji niz problema. Pridikovanje se mora izbeći po svaku cenu. Objektivnost je suštinski
važna. Likovima se mora dozvoliti da udišu sopstveni vazduh. Pisac ne može da ih osudi i ograniči ih na to da zadovoljavaju njegov
ukus, stavove ili predrasude. Mora biti spreman da im pristupa iz mnoštva različitih uglova i iz svih mogućih, pri tom ničim
neometanih perspektiva, možda da ih povremeno iznenadi, ali ipak da im pruži slobodu da sami biraju šta će da rade. To ne
funkcioniše uvek. Politička satira se, naravno, ne drži nijednog od ovih pravila; u suštini, kod nje stvari stoje sasvim suprotno, i
Mislim da u drami Rođendan dozvoljavam da se čitav niz raznih mogućih tokova radnje odvija u gustoj šumi verovatnosti, pre no što
Gorštački jezik ne zahteva tako širok dijapazon radnji. Ostaje grub, kratak i ružan. Ipak, vojnicima koji se u drami pojavljuju sve to
jeste na neki način zabavno. Čovek ponekad zaboravi da mučitelje lako obuzme dosada. Povremeno im treba malo smeha, ne bi li
održali bodrost duha. To su, razume se, potvrdili i događaji u Abu Graibu u Bagdadu. Gorštački jezik traje svega dvadeset minuta,
ali bi mogao da traje sate i sate, u nedogled, uz ponavljanje jednog te istog obrasca, iz trena u tren, iz časa u čas.
S druge strane drama Prah prahu meni deluje kao da se zbiva negde pod vodom. Žena koja se davi, njena ruka koja se probija kroz
talase, onda nestaje sa vidika, pokušava da dohvati druge, ali nikog ne nalazi, ni iznad ni ispod vode, nalazi samo senke, odraze,
nešto što pluta; žena kao izgubljena silueta u pejzažu koji se davi, žena koja ne može da pobegne od kobi za koju je verovala da je
Politički jezik, onakav kakvim govore političari, uopšte ne zalazi ni u jedno od ovih područja, budući da većina političara, na šta
ukazuju svi raspoloživi dokazi, nije zainteresovana za istinu već za vlast i održavanje te vlasti. Zarad održavanja te vlasti, od
suštinskog je značaja da ljudi ostanu u neznanju, da žive ne saznavši istinu, čak ni istinu vlastitih života. Zato je ono što nas ovde
Kao što svako ovde zna, invazija Iraka opravdavana je time što Sadam Husein poseduje krajnje opasno oružje za masovno
uništenje, takvo da se neke njegove vrste mogu ispaliti za svega 45 minuta i prouzrokovati stravična razaranja. Bili smo uveravani
da je to istina. To nije bila istina. Rečeno nam je da Irak ima veze sa Al kaidom i da zajednički snose odgovornost za zverstvo u
Njujorku od 11. septembra 2001. godine. Uveravani smo da je to istina. To nije bila istina. Rečeno nam je da Irak ugrožava
bezbednost celog sveta. Uveravani smo da je to istina. To nije bila istina.
Istina je nešto potpuno drugačije. Istina se odnosi na to kako Sjedinjene Američke Države shvataju svoju ulogu u svetu i kako je po
Međutim, pre no što se vratim u današnjicu, želeo bih da se pozabavim nedavnom prošlošću, odnosno američkom spoljnom
politikom od kraja Drugog svetskog rata naovamo. Verujem da smo dužni da taj period podvrgnemo makar i svedenoj analizi, što je,
Svi znaju šta se dešavalo u Sovjetskom Savezu i širom Istočne Evrope u posleratnom periodu: sistematska brutalnost, široko
rasprostranjena zverstva, nemilosrdno gušenje nezavisne misli. Sve je to jasno dokumentovano i provereno.
Ono što ja ovde, međutim, želim da kažem jeste da su američki zločini počinjeni u istom tom periodu bili samo površno zabeleženi,
da i ne govorimo da nisu bili dokumentovani, a kamoli priznati ili uopšte proglašeni zločinima. Uveren sam da se ovim moramo
pozabaviti i da je ta istina znatno uticala na to gde se svet danas nalazi. Makar i da su, u izvesnoj meri, bili ograničeni postojanjem
Sovjetskog Saveza, koraci koje su Sjedinjene Države preduzimale širom sveta jasno su stavljali do znanja da one veruju kako imaju
Direktna invazija jedne suverene zemlje zapravo nikad nije bila omiljeni metod Amerike. Ona se uglavnom radije odlučivala za ono
što je sama opisivala kao “sukob malog intenziteta”. Kada se kaže da je nešto sukob malog intenziteta to znači da će hiljade ljudi
izgubiti život, ali će umirati sporije nego što bi umirali ukoliko biste na njih odjednom bacili jednu bombu. To znači da time što
inficirate srce jedne zemlje uspevate da izazovete zloćudni rast ćelija pa možete da posmatrate kako gangrena buja. Kada je
stanovništvo potčinjeno – ili pretučeno na smrt – što se svodi na isto – i kada se vaši prijatelji, vojnici i predstavnici velikih
korporacija udobno smeste u fotelje vlasti, onda stanete pred kamere i kažete da je demokratija pobedila. To je bilo opšte mesto
Tragedija Nikaragve bila je jedan takav izuzetno rečit primer. Odlučio sam da upravo nju ovde navedem, kao snažnu ilustraciju
Prisustvovao sam jednom sastanku u američkoj ambasadi u Londonu krajem osamdesetih godina.
Kongres SAD je upravo trebalo da odluči da li će dati novac kontrašima u njihovoj borbi protiv države Nikaragve. Bio sam član
delegacije koja je govorila u ime Nikaragve, ali je najvažniji član te delegacije bio otac džon Metkalf. Naše američke sagovornike
predvodio je Rejmond Sajc (u to doba bio je drugi čovek u ambasadi, da bi docnije i sam postao ambasador). Otac Metkalf je rekao:
“Gospodine, parohija na čijem sam čelu nalazi se na severu Nikaragve. Moji parohijani su podigli školu, dispanzer, dom kulture.
Živeli smo mirno. Onda je pre nekoliko meseci jedna jedinica kontraša napala parohiju. Sve su uništili: školu, dispanzer, dom
kulture. Silovali su medicinske sestre i učiteljice, na najbrutalniji način pobili lekare. Ponašali su se kao divljaci. Molim Vas da
zahtevate od američke vlade da prestane da pruža podršku toj užasnoj terorističkoj aktivnosti”.
Rejmond Sajc je uživao veliki ugled kao racionalan, odgovoran i vrlo rafiniran čovek. Veoma poštovan u diplomatskim krugovima.
Saslušao je, onda je na trenutak zastao, da bi potom progovorio s izvesnom notom patosa u glasu. “Oče, moram nešto da Vam
kažem”, rekao je. “U ratu uvek stradaju nevini ljudi”. Zavladala je ledena tišina. Posmatrali smo ga zaprepašćeno. Ni trepnuo nije.
Na kraju je neko rekao: “Ali u ovom slučaju su ‘nevini ljudi' žrtve stravičnih zlodela koje podržava i finansira vaša vlada, kao jedna od
mnogih. Ako Kongres odobri još novca kontrašima, događaće se nova takva zverstva. Zar nije tako? Nije li onda vaša vlada kriva
zbog toga što podržava ubistva i razaranja kojima su izloženi građani jedne suverene države?”
Sajc se nije dao pokolebati. “Ne slažem se da ovako predočene činjenice potkrepljuju vaše tvrdnje”, kazao je.
Na izlasku iz ambasade jedan službenik, Amerikanac, rekao mi je da uživa u mojim dramama. Nisam mu odgovorio.
Moram da vas podsetim da je u to vreme predsednik Regan dao sledeću izjavu: “Kontraši su moralni pandan našim očevima
osnivačima”.
Sjedinjene Države su više od 40 godina podržavale brutalnu Somozinu diktaturu u Nikaragvi. Nikaragvanski narod predvođen
sandinistima uspeo je da svrgne taj režim 1979. godine, u narodnoj revoluciji od koje je zastajao dah.
Nisu sandinisti bili savršeni. I oni su bili poprilično arogantni, a njihova politička filozofija sadržala je dosta protivrečnih elemenata.
Međutim, bili su inteligentni, racionalni i civilizovani. Hteli su da uspostave stabilno, pristojno, pluralističko društvo. Ukinuta je smrtna
kazna. Digli su iz mrtvih stotine hiljada seljaka žestoko pogođenih siromaštvom. Preko sto hiljada porodica dobilo je tapije na
zemljište. Izgrađene su dve hiljade škola. U hvale vrednoj kampanji opismenjavanja nepismenost na selu svedena je na manje od
jedne sedmine. Uveden je sistem besplatnog školovanja i zdravstvene zaštite. Za trećinu je smanjena stopa smrtnosti
Sjedinjene Države su sva ta ostvarenja osudile kao marksističko-lenjinističku subverziju. Po mišljenju američke vlade time je bio
uveden opasan presedan. Ako se Nikaragvi dozvoli da uspostavi elementarne norme socijalne i ekonomske pravde, ako joj se
dozvoli da povisi standard zdravstvene zaštite i obrazovanja i da izgradi socijalno jedinstvo i nacionalno samopoštovanje, onda će i
susedne zemlje početi da postavljaju ista pitanja i da preduzimaju iste korake. U to vreme je, razume se, postojao žestok otpor
Ranije sam pomenuo “gusti splet laži” koji nas okružuje. Predsednik Regan je Nikaragvu obično opisivao kao “totalitarni kazamat”.
Tu ocenu su preuzimali manje-više svi mediji, a sasvim sigurno ju je preuzimala i britanska vlada, smatrajući je preciznom i
objektivnom. U suštini, međutim, nema nikakvih dokaza koji bi potkrepili tvrdnje o eskadronima smrti pod sandinističkom vlašću.
Nema dokaza mučenja. Nije bilo dokaza sistematske ili zvanične vojne surovosti. U to vreme u Nikaragvi nije ubijen nijedan
sveštenik. Zapravo, u vladi su bila trojica sveštenika, dvojica jezuita i jedan misionar. Totalitarni kazamati su postojali u
neposrednom susedstvu, u Salvadoru i Gvatemali. Sjedinjene Države su 1954. godine oborile demokratski izabranu vladu u
Gvatemali i procenjuje se da je preko 200 000 ljudi palo kao žrtva nekoliko vojnih diktatura koje su se smenjivale jedna za drugom.
Šestorica najuglednijih svetskih jezuita surovo su ubijena na Centralnoameričkom univerzitetu u Salvadoru 1989. godine; pobio ih je
jedan bataljon puka iz Alkatla koji se prethodno obučavao u Fort Beningu, u Džordžiji. Onaj nepojamno hrabri nadbiskup Romero
ubijen je dok je služio misu. Procenjuje se da je život izgubilo 75 000 ljudi. Zašto su ti ljudi ubijeni? Ubijeni su zato što su verovali da
je bolji život moguć i da ga treba ostvariti. To uverenje ih je smesta kvalifikovalo kao komuniste. Umrli su zato što su se usudili da
dovedu u pitanje status kvo, sve ono siromaštvo, bolesti, ponižavanja i tlačenja koji su ih od rođenja pratili u stopu.
Na kraju su Sjedinjene Države oborile sandinističku vladu. Trebalo im je nekoliko godina jer je otpor bio znatan, ali su neprestani
ekonomski progoni i 30 000 mrtvih konačno pokolebali duh nikaragvanskog naroda. Ljudi su bili iscrpljeni i siromaštvo ih je iznova
pogodilo. U zemlju su se vratila kazina. Nestala je besplatna zdravstvena zaštita i besplatno obrazovanje. Vratio se krupni biznis,
Samo, nikako se ne može reći da je ova “politika” bila ograničena isključivo na Centralnu Ameriku. Sprovođena je širom sveta.
Sjedinjene Američke Države su podržavale, a u mnogim slučajevima i ustoličile svaku desničarsku vojnu diktaturu u svetu od
završetka Drugog svetskog rata. Mislim na Indoneziju, Grčku, Urugvaj, Brazil, Paragvaj, Haiti, Tursku, Filipine, Gvatemalu, Salvador
i, razume se, Čile. Užas koji su Sjedinjene Države donele Čileu 1973. godine neće nikada moći da se odagna, niti da se oprosti.
U svim tim zemljama dogodile su se stotine hiljada ubistava. Da li su se ta ubistva dogodila? I da li se u svakom pojedinačnom
slučaju mogu pripisati američkoj spoljnoj politici? Odgovor glasi da, ona se jesu dogodila i – da, treba ih pripisati američkoj spoljnoj
To se nikada nije dogodilo. Ništa se nikada nije dogodilo. Čak i kada se događalo nije se dogodilo. Nije bilo bitno. Nije bilo od
značaja ni za koga. Zločini Sjedinjenih Država bili su sistematični, neprestani, nemilosrdni, užasni, ali je vrlo mali broj ljudi stvarno
govorio o njima. Americi morate odati jedno priznanje. Sprovela je kliničku manipulaciju moći širom sveta predstavljajući se kao sila
koja donosi opšte dobro. To je briljantno, čak i domišljato, izuzetno uspešno hipnotisanje.
Tvrdim vam da su Sjedinjene Države, bez ikakve sumnje, najveća putujuća pozorišna predstava na svetu. Jesu možda brutalne, ne
haju ni za koga, nemilosrdne su i prema svima se odnose s prezirom, ali su istovremeno i veoma pametne. One su kao trgovački
putnik koji se sam probija na tržištu, a najbolju mu prođu ima roba koja se zove ljubav prema sebi samome. To pobeđuje. Oslušnite
samo kako svi američki predsednici na televiziji izgovaraju reči “američki narod” kao u rečenici: “Ja kažem američkom narodu da je
vreme da se pomolimo i da odbranimo prava američkog naroda i tražim od američkog naroda da poveri svom predsedniku akciju
To je blistava strateška igra. Jezik se tu zapravo koristi da bi se misao držala na odstojanju. Reči “američki narod” pružaju mekani
jastuk koji garantuje ušuškanost. Uopšte nema potrebe da mislite. Samo se zavalite na jastuk. On, doduše, možda guši vašu
inteligenciju i sposobnost kritičkog mišljenja, ali je zato veoma udoban. To, razume se, ne važi za 40 miliona ljudi koji žive ispod
granice siromaštva, ni za dva miliona muškaraca i žena zatočenih u onom ogromnom zatvorskom gulagu koji se proteže kroz cele
Sjedinjene Države.
Sjedinjene Države više ne opterećuju sukobima malog intenziteta. Ne vide više nikakvu svrhu da se uzdržavaju ili da prikrivaju svoje
ponašanje. Sada otvoreno stavljaju karte na sto bez ikakvog straha i snebivanja. Prosto rečeno, ni najmanje ne haju za Ujedinjene
nacije, međunarodno pravo ili kritičko mišljenje koje ionako smatraju nemoćnim i beznačajnim. A imaju i svoje umiljato jagnješce
koje bleji dok ga vuku za sobom na povocu, bednu i krotku Veliku Britaniju.
Šta se dogodilo sa našim moralnim osećanjem? Da li smo ga ikada uopšte imali? Šta te dve reči zapravo znače? Da li one možda
imaju neke veze sa jednim izrazom koji se danas veoma retko koristi a glasi – savest? Savest koja se ne odnosi isključivo na ono
što sami činimo, već podrazumeva i zajedničku odgovornost za dela drugih? Je li sve to mrtvo? Pogledajmo Gvantanamo. Stotine
ljudi zatočene su bez optužnice već više od tri godine, nemaju pravnog zastupnika, njihova se procesna prava ne poštuju, tehnički
su zauvek pritvoreni. A ta potpuno nezakonita struktura opstaje uprkos tome što se njome krše Ženevske konvencije. Ono što se
naziva “međunarodnom zajednicom” ne samo da to toleriše, već jedva da i razmišlja o tome. Počinilac tog sramnog zločina jeste
zemlja koja sebe proglašava “vođom slobodnog sveta”. Razmišljamo li mi o zatočenicima u Gvantanamu? Šta mediji kažu o njima?
Povremeno se tu i tamo ponešto pojavi – obično notica na šestoj stranici. Poslali su ih u ničiju zemlju iz koje se zaista možda nikada
neće vratiti. U ovom trenutku mnogi među njima štrajkuju glađu, a onda ih silom hrane; ima među njima i stanovnika Velike Britanije.
Nema nikakve milosti kod tog prisilnog hranjenja. Nema sedativa ni anestetika. Samo vam kroz nos gurnu sondu u grlo. Povraćate
krv. To je mučenje. A šta je britanski ministar spoljnih poslova rekao o tome? Ništa. Šta je britanski premijer rekao o tome? Ništa.
Zašto ništa? Zato što su Sjedinjene Države kazale: kritikovanje našeg ponašanja u Gvantanamu predstavlja neprijateljski čin. Ili ste
Invazija Iraka je bila akt razbojništva, akt otvorenog državnog terorizma i potpunog prezira prema pojmu međunarodnog prava. Ta
invazija je bila proizvoljna vojna akcija inspirisana čitavim nizom laži koje su se nadovezivale jedna na drugu i čudovišnom
manipulacijom medija, pa samim tim i javnosti; akt sproveden u nameri da se konsoliduje američka vojna i ekonomska kontrola
Bliskog istoka, pri tom maskiran kao oslobađanje – što je poslužilo kao poslednje pribežište – pošto sva ostala opravdanja ni sebe
nisu mogla da opravdaju. Bila je to žestoka demonstracija vojne sile koja je prouzrokovala smrt i sakaćenje hiljada nevinih ljudi.
Mi smo iračkom narodu doneli mučenje, kasetne bombe, osiromašeni uranijum, bezbrojna nasumična ubistva, jad, poniženje i smrt,
Koliko ljudi treba da ubijete pre no što ispunite uslove da vas opišu kao masovnog ubicu i ratnog zločinca? Sto hiljada? Meni se čini
da je to više nego dovoljno. Zato bi bilo pravično da Buš i Bler budu izvedeni pred Međunarodni krivični sud. Samo, Buš se dobro
dosetio. On nije ratifikovao Međunarodni krivični sud. Zato je i upozorio da će poslati marince bude li se na optuženičkoj klupi u tom
sudu našao ijedan američki vojnik ili političar, kad već o političarima pričamo. Ali Toni Bler jeste ratifikovao Sud pa stoga podleže
krivičnom gonjenju. Možemo da damo njegovu adresu Sudu ako je zainteresovan. Adresa glasi: London, Dauning strit broj 10.
U ovom kontekstu smrt je irelevantna. I Buš i Bler guraju smrt duboko u drugi plan. Američke bombe i projektili pobili su najmanje
sto hiljada Iračana pre no što je pobuna počela. Ti ljudi nisu važni. Njihove smrti ne postoje. To je prazno, izbrisano. Čak nije ni
zabeleženo da su mrtvi. “Ne bavimo se brojanjem leševa”, rekao je američki general Tomi Frenks.
Na samom početku invazije na prvim stranicama britanskih listova objavljena je fotografija na kojoj Toni Bler ljubi u obraz nekog
malog Iračanina. “Zahvalno dete” pisalo je ispod slike. Posle nekoliko dana pojavile su se nova slika i priča, na unutrašnjim
stranama, o jednom drugom četvorogodišnjem dečaku, bez ruku. Porodicu mu je razneo projektil. Samo je on preživeo. “Kad će mi
se vratiti ruke?” pitao je dečak. Od te priče se odustalo. E pa, Toni Bler nije držao u rukama tog dečaka, kao što nije držao u rukama
telo nijednog drugog obogaljenog deteta, niti ijedan krvavi leš. Krv je prljava. Prlja vam košulju i kravatu, i to baš dok držite iskren
Dve hiljade mrtvih Amerikanaca predstavljaju neugodnost. Po mraku ih transportuju do grobova. Sahrane su nenametljive, daleko
od očiju sveta, na sigurnom. Osakaćeni trunu u svojim posteljama, neki će tu ostati do kraja života. Trunu i mrtvi i osakaćeni, samo
provaljivahu iz zemlje
i otada krv.
kad bi ga zagrizla,
gordosti i noževa!
Generali,
izdajnici:
umjesto cvijeća,
izlazi Španjolska,
dođite da vidite
krv po ulicama,
po ulicama!
Da budem sasvim jasan: time što ovde citiram Nerudinu pesmu nikako ne poredim republikansku Španiju sa Irakom Sadama
Huseina. Citiram Nerudu jer nigde u savremenoj poeziji nisam pročitao tako snažan i proživljen opis bombardovanja civila.
Već ranije rekoh da su Sjedinjene Države sada potpuno iskrene kada otvaraju karte. Tačno tako stoje stvari. Njihova zvanično
proklamovana politika sada se definiše kao “dominacija duž celog spektra”. Ovo nije moj, već njihov izraz. “Dominacija duž celog
spektra” znači kontrolu kako nad kopnom, morem, vazduhom i kosmosom, tako i nad svim postojećim resursima.
Sjedinjene Države sada imaju 702 vojna objekta u 132 zemlje širom sveta, uz, razume se, ovaj časni izuzetak koji predstavlja
Švedska. Ne znamo baš tačno kako su stigle dotle, ali je izvesno da su stigle.
Sjedinjene Države poseduju 8 000 aktivnih i operativnih nuklearnih bojevih glava. Od toga je 2 000 bojevih glava u punoj
pripravnosti, mogu se lansirati uz upozorenje na 15 minuta. Sjedinjene Države razvijaju nove nuklearne sisteme, poznate pod
imenom “razbijači bunkera”. Britanci, vazda kooperativni, nameravaju da zamene svoje nuklearne projektile tipa trajdent. Pitam se
samo koga drže na nišanu? Osamu bin Ladena? Vas? Mene? Nekog našeg komšiju? Kinu? Pariz? Ko će ga znati? Ono što znamo
jeste da to infantilno ludilo – posedovanje nuklearnog oružja i pretnja njime – leži u samoj srži aktuelne američke političke filozofije.
Moramo se prisetiti da su Sjedinjene Države neprestano u vojnoj pripravnosti i da ne pokazuju ni najmanji znak da tu nešto
menjaju.
Hiljade, ako ne i milioni ljudi u samim Sjedinjenim Državama vidno su postiđeni i ogorčeni ponašanjem svoje vlade, samo, kako
zasad stoje stvari, nisu monolitna politička snaga. Ipak nema izgleda da se rasprše ta zebnja, neizvesnost i strah koji, kako vidimo,
svakodnevno rastu u Sjedinjenim Državama. Znam da predsednik Buš ima mnogo izuzetno stručnih pisaca govora, ali bih i ja želeo
da se prijavim za taj posao. Dobrovoljno. Predlažem sledeći kratak govor kojim može preko televizije da se obrati naciji. Već ga
vidim onako ozbiljnog, kose brižljivo začešljane, usana koje se katkad iskrive u osmeh, neobično privlačnog, iskrenog,
“Bog je dobar. Bog je veliki. Bog je dobar. Moj Bog je dobar. Bin Ladenov Bog je zao. Njegov Bog je zao. Sadamov Bog je bio zao,
jedino što ga on nije ni imao. On je bio varvarin. Mi nismo varvari. Mi ne odsecamo glave ljudima. Mi verujemo u slobodu. I Bog
veruje. Ja nisam varvarin. Ja sam demokratski izabrani vođa jedne slobodoljubive demokratije. Mi smo saosećajno društvo. Mi sa
saosećanjem dajemo elektrošokove i sa saosećanjem ubrizgavamo smrtonosne injekcije. Mi smo velika nacija. Ja nisam diktator.
On jeste. Ja nisam varvarin. On jeste. I on jeste. Svi su oni varvari. Ja imam moralni autoritet. Vidite ovu pesnicu? To je moj moralni
Pisac je celog života ranjiv, gotovo je ogoljen. Nema potrebe da kukamo zbog toga. Pisac je sam tako izabrao i okovao je sebe tim
izborom. Tačno je međutim i kada kažu da ste izloženi svim vetrovima, a neki od tih vetrova su zaista ledeni. Potpuno ste sami, sebi
prepušteni, na vetrometini, u praznom prostoru. Nema utočišta i nema zaštite – ukoliko ne lažete – a u tom slučaju ste, razume se,
Večeras sam često pominjao smrt. Sada ću citirati svoju pesmu “Smrt”.
Ko je našao mrtvaca?
Da li je mrtvac ostavljen?
Ko ga je ostavio?
Kada pogledamo u ogledalo pomislimo da je slika koju vidimo tačna. Ali, pomerimo li se i za milimetar, slika se menja. Zapravo
gledamo u beskrajni niz odraza. Ponekad, međutim, pisac mora da razbije ogledalo – jer s onu stranu ogledala istina zuri u nas.
Verujem da uprkos ogromnim razlikama koje među nama postoje, svi mi, kao građani, treba da imamo čvrstu intelektualnu rešenost
da utvrdimo stvarnu istinu o svojim životima i o društvima u kojima živimo; to je najvažniji zadatak svih nas. U stvari, to nam je
obaveza.
Ako takva rešenost ne bude otelotvorena u našoj političkoj viziji, nema nade da ćemo vaspostaviti nešto što smo gotovo izgubili –
dostojanstvo čoveka.
U tekstu su korišćeni prevodi Renate Ulmanski (Povratak) i Nade Ćurčije-Prodanović (Stara vremena), iz zbornika Harold Pinter, Pet
drama, Nolit, Beograd, 1982, kao i prepev Nikole Miličevića, iz knjige Pablo Neruda, Pjesme, Mladost, Zagreb, 1975.