www.KNJIGE.

club
 Millennium
Stieg Larsson, Muškarci koji mrze žene
Stieg Larsson, Djevojka koja se igrala vatrom
Stieg Larsson, Kule u zraku
David Lagercrantz, Što nas ne ubije
David Lagercrantz, Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu
Naslov izvornika Mannen som sökte sin skugga
© David Lagercrantz & Moggliden AB
Prvo izdanje Norstedts, Švedska, 2017.
 PROLOG

Holger Palmgren sjedi u svojim invalidskim kolicima u sobi za posjete i

pita:
“Ta tetovaža zmaja, uvijek sam te htio pitati: zašto ti je toliko
važna?”
“Zbog nečega s mamom.”
“S Agnetom?”
“Bila sam mala, šest godina možda. Pobjegla sam od kuće.”
“Mislim da se sjećam. Neka žena vas je posjetila, zar ne? Imala je
nekakav madež.”
“Izgledala je kao da joj vrat gori.”
“Kao da ju je spržio zmaj?”
 PRVI DIO
ZMAJ

12. - 20. LIPNJA

Švedski regent Sten Sture stariji dao je podići spomenik 1489. u slavu
svoje pobjede nad danskim kraljem u Bici kod Brunkeberga.

Na spomeniku - koji se nalazi u stockholmskoj prvostolnici - vitez Sveti

Juraj na konju podigao je svoj mač. Pod njime umire zmaj. Pokraj njih
stoji žena u burgundskoj narodnoj nošnji.

Žena predstavlja djevu koju vitez u toj drami spašava, a pretpostavlja

se da je kao model poslužila supruga Stena Sturea starijeg Ingeborg
Akesdotter. Djeva u nevolji izgleda kao da je se prizor baš i nije dojmio.
 1. poglavlje

12. lipnja

LISBETH SALANDER VRACALA SE iz teretane i tuševa kada ju je na hodniku

zaustavio šef čuvara Alvar Olsen. Zatim se o nečemu raspričao. Možda
se čak i malo uzbudio. Divlje je gestikulirao i mahao nekakvim
papirima. Ali Lisbeth nije čula ni riječi. Bilo je 19.30.
Pola osam bilo je najgore vrijeme u Flodbergi. Tada bi vani
protutnjao teretni vlak, a zidovi bi se zatresli i ključevi zazveketali dok
je sve mirisalo na znoj i parfem. U zatvoru nije bilo opasnijeg vremena
od 19.30. Upravo bi u to doba došlo do najgorih napada, neposredno
prije nego što bi se zatvorila vrata ćelija, dok bi buka željeznice i
sveopći nered prikrivali nasilje. Lisbeth Salander uvijek bi baš u to
vrijeme gledala amo-tamo po odjelu, a Fariju Kazi u tom trenutku
zasigurno nije ugledala slučajno.
Faria Kazi, koja je sjedila u svojoj ćeliji njoj slijeva, bila je iz
Bangladeša i bila je lijepa i mlada. Iako joj je Lisbeth sa svoga mjesta
mogla vidjeti samo lice, nije bilo sumnje da su je šamarali. Glava joj se
trzala lijevo-desno, a iako šamari nisu bili prejaki, doimali su se gotovo
ritualno. Što god da se zbivalo, odvijalo se već duže vrijeme. To se
vidjelo po dubini samoga poniženja, a i po njezinoj reakciji. Bilo je
jasno da je posrijedi maltretiranje koje se urezalo duboko u njezino
biće i slomilo joj svaku volju za otporom.
Šamare nitko nije pokušavao spriječiti, a u njezinu pogledu nije se
vidjelo nikakvo iznenađenje, samo tihi, trajni i bolni strah. Faria Kazi
živjela je u strahu. Lisbeth je to shvatila tek vidjevši joj lice, a to se
poklapalo i s onim što je primijetila i shvatila tih tjedana provedenih u
zatvoru.
“Tamo”, rekla je i pokazala Farijinu ćeliju.
Ali kada se Alvar Olsen okrenuo, zlostavljanje je prestalo, a Lisbeth
se odšuljala odande, ušla u svoju ćeliju i zatvorila vrata za sobom.
Izvana su se čuli glasovi i prigušeni smijeh, kao i teretni vlak koji kao
da nikada neće prestati tutnjati i tresti se. Ispred nje su se nalazili bijeli
umivaonik, uski krevet, polica za knjige i radni stol, a na njemu njezini
izračuni iz kvantne mehanike. Da nastavi s njima - sa svojim
pokušajima da definira kvantnogravitacijsku petlju? Pogledala je svoju
ruku. U njoj je držala nešto.
Držala je isti onaj papir kojim je Alvar maloprije mahao te je ipak i
usprkos svemu bila malčice znatiželjna. Ali na papiru je bila glupost,
nekakav test inteligencije i dvije mrlje od kave na vrhu prednjeg lista.
Frknula je na to.
Mrzila je da je važu i mjere, pa je papir ispustila iz ruke i on se na
betonskom podu rasprostro poput lepeze. Na trenutak je posve
zaboravila na nj te je opet pomislila na Fariju Kazi. Nije uspjela vidjeti
tko ju je šamarao. Ali svejedno je to dobro znala. Jer iako isprva nije
marila za atmosferu iza rešetaka, protiv njezine volje uvukli su je u
zatvorski život te je malo-pomalo dešifrirala vidljive i nevidljive
znakove i shvatila tko zapravo rukovodi odjelom.
Odjel je nosio oznaku B, a zvali su ga i sigurnosnim paviljonom.
Smatralo ga se najsigurnijim mjestom u kazneno-popravnoj ustanovi,
što se posjetitelju ili bilo kome tko bi odjelom ovlaš prošao činilo
prilično točnim. Nigdje u ovome zatvoru nije bilo toliko čuvara,
kontrola i rehabilitacijskih programa. No ako bi se zagreblo ispod
površine, vrlo brzo uvidjelo bi se da je tamo nešto trulo. Čuvari su se
pravili čvrstima, autoritativnima, pa čak i suosjećajnima. No zapravo
su bili slabići što su izgubili kontrolu i moć prepustili neprijatelju,
mafijašici Benito Andersson i njezinim gorilama.
Doduše, Benito se po danu ni po čemu nije isticala te se ponašala
gotovo poput uzorne zatvorenice. Ali nakon rane večere, poslije koje su
zatvorenice smjele vježbati ili primati posjete svojih bližnjih, ona bi
preuzela kontrolu nad zatvorom. Njezina strahovlada bila je najjača
upravo nakon što bi se vrata ćelija navečer zaključala. Zatvorenice su
vukle jedne druge uokolo po ćelijama, šaputale su se prijetnje i razna
obećanja, Benito se sa svojom bandom držala na jednoj strani, a
njihove žrtve na drugoj.

Naravno, to što je Lisbeth Salander bila tamo i što je uopće završila u

zatvoru bilo je skandalozno. No okolnosti nisu bile na njezinoj strani, a
da bude iskrena, ona se protiv njih i nije baš pretjerano strašno borila.
Njoj se to sve doimalo poput idiotske digresije u životu te je već dulje
razmišljala da joj je posve svejedno nalazi li se u zatvoru ili bilo gdje
drugdje.
Osudili su je na dvomjesečnu zatvorsku kaznu zbog povrede
sigurnosti računalnog sustava i kaznenog djela protiv opće sigurnosti,
zato što se umiješala u dramu do koje je došlo nakon ubojstva
profesora Fransa Baldera. Tada je na svoju ruku sakrila autističnog
osmogodišnjaka i odbijala surađivati s policijom jer je posve ispravno
zaključila da istražni policajci u svojim redovima imaju krticu. Nitko
nije dvojio da je učinila pravu stvar i dječaku spasila život. Glavni
državni odvjetnik svejedno je vodio slučaj vrlo patetično te se sud
naposljetku priklonio njegovu tumačenju iako su porotnici mislili
drugačije, a njezina odvjetnica Annika Giannini odradila odličan posao.
Ali budući da Lisbeth Anniki nije mnogo pomagala, nisu imale šanse.
Lisbeth je tijekom suđenja kiselo šutjela i odbila se žaliti. Samo je
htjela da spektakl završi te su je baš kao što je i očekivala smjestili u
Bjorngarda Gard, ustanovu otvorenog tipa, gdje je dobila priličnu
slobodu. Zatim se doznalo da joj se prijeti, što i nije bilo toliko čudno s
obzirom na to s kime se zakačila, pa su je premjestili ovamo na
sigurnosni odjel zatvora Flodberga.
To i nije bilo toliko čudno kao što je zvučalo. Svakako, smjestili su je
na odjel zajedno s najgorim zločinkama u zemlji, ali ona se nije bunila.
Stalno je bila okružena čuvarima, a činjenica je bila i da na odjelu već
godinama nije bilo prijavljeno nikakvo maltretiranje ili nasilje nad
zatvorenicama. Osoblje je čak bilo u stanju pokazati i impresivnu
statistiku rehabilitiranih kriminalki, no ta je statistika potjecala iz
doba prije dolaska Benito Andersson.

Lisbeth su već na početku dočekale provokacije, što je također nije

pretjerano iznenadilo. Ipak je bila vrlo poznata zatvorenica, znana i iz
medija, ali i putem razmjene informacija u podzemlju. Benito joj je
osobno prije nekoliko dana tutnula u ruku papirić s porukom:
Prijateljica ili ne? No taj je papirić Lisbeth bacila za manje od minute -
najviše zato što joj je bilo potrebno pedeset osam sekunda da pročita
poruku.
Nije marila za igre moći ni za prijateljske saveze. Usredotočila se na
gledanje i učenje, a nedavno je naučila i više nego dovoljno. Sada je
staklastim pogledom zurila u svoju policu na kojoj su stajali radovi iz
teorije kvantnih polja, a koje je posebno naručila prije nego što je otišla
na odsluženje kazne. U garderobi s lijeve strane nalazila su se dva
odijela s oznakom Uprave za zatvorski sustav, nešto donjeg rublja i dva
para tenisica. Na zidovima nije visjelo ništa, nikakve fotografije ni bilo
što što bi je podsjećalo na život na slobodi. Unutarnje uređenje u ćeliji
zanimalo ju je jednako kao i kod kuće u Fiskargatanu.
U hodniku su počeli zatvarati vrata ćelija, što bi nju obično
oslobađalo. Kada bi zvuci zamrli, a odjel utihnuo, Lisbeth bi se udubila
u svoju matematiku - u svoja nastojanja da pomiri kvantnu mehaniku i
teoriju relativnosti - te bi zaboravila na vanjski svijet. No te je večeri
bilo drugačije. Bila je razdražena, i to ne samo zbog zlostavljanja Farije
Kazi ili posvemašnje korupcije u zatvoru.
Bilo je to zbog posjeta Holgera Palmgrena otprije šest dana. On joj
je bio skrbnik kada je pravni sustav smatrao da nije sposobna brinuti
se sama o sebi. Posjet je bio prava mala drama.
Holger inače nikada nije izlazio iz svoga doma te je posve ovisio o
njegovateljima i asistentima koji su se brinuli o njemu u njegovu stanu
na Liljeholmenu. No uporno je zahtijevao da dođe, pa su ga ovamo
dovezli sanitetom i uvezli na njegovim invalidskim kolicima dok je
soptao u masku s kisikom. Svejedno joj je bilo drago. Holger i ona
razgovarali su o dobrim starim vremenima, a Holger se raznježio i
postao sentimentalan. Lisbeth je zasmetalo samo jedno. Holger joj je
rekao da ga je posjetila žena po imenu Maj-Britt Torell, tajnica klinike
za dječju psihijatriju St. Stefan, gdje je Lisbeth boravila kao dijete. Žena
je o Lisbeth čitala u novinama te mu je dala dokumente koje je
smatrala vrlo zanimljivima. No Holger je tvrdio da su to bili samo spisi
dobro im poznatoga tipa u kojima je pisalo da su Lisbeth u klinici
vezivali za krevet i prema njoj se općenito odnosili vrlo loše. “Ništa što
bi ti trebala vidjeti”, rekao joj je. U spisima je ipak moralo biti barem
nečeg novog jer kada ju je Holger priupitao o tetovaži zmaja, a ona mu
ispričala o gospođi s plamtećim madežom, rekao je:
“Nije li ona iz Registra?”
“Molim?”
“Iz Registra za studije genetike i okoline u Uppsali? Čini mi se da
sam to negdje pročitao.”
“Vjerojatno u tim novim spisima”, rekla je ona.
“Misliš?” odgovorio je on. “A možda mi se samo zamutilo u glavi.”
Možda mu se samo zamutilo u glavi. Holger je ostario. No Lisbeth je
podatak svejedno zapamtila. Grizlo ju je to dok je poslijepodnevima u
teretani udarala boksačku krušku i dok je jutrima radila u keramičkoj
radionici, a grizlo ju je i u ovome trenutku dok je stajala u svojoj ćeliji i
ponovno gledala u pod.
I test inteligencije što se prosuo po podu kao da se promijenio, kao
da više nije bio ravnodušan, već je upućivao na to o čemu su ona i
Holger bili razgovarali, a Lisbeth na trenutak nije shvaćala zašto. Ali
potom se sjetila da joj je i žena s madežom davala da rješava različite
testove. To bi uvijek završavalo svađom i metežom, a naposljetku i
njezinim bijegom u noć kada je imala samo šest godina.
No u njezinu sjećanju najvažniji ipak nisu bili ni testovi ni bijeg.
Najvažnija je bila sumnja što je još tada počela rasti u njoj, sumnja da je
u njezinu djetinjstvu postojalo nešto bitno što ona nije razumjela te je
sada shvatila da o tome mora saznati više.
Naravno, uskoro će biti na slobodi, pa će moći raditi što hoće. No
također je znala i da šefa čuvara Alvara Olsena drže u šaci. Nije ovo bilo
prvi put da je okrenuo leđa prilikom zlostavljanja. Odjel kojim je
rukovodio, a koji je bio na ponos i diku Uprave za zatvorski sustav,
moralno je propadao, a Lisbeth se zato zapitala ne bi li joj Alvar Olsen
mogao pomoći da se domogne onoga što nitko ovdje nije smio imati -
internetske veze.
Osluškivala je hodnik. A tamo su mrmljali čas ljubazne riječi, čas
psovke, lupali vratima i zveckali ključevima te su odjekivali koraci što
su se gubili u daljini. Potom je sve utihnulo. Samo je ventilacija zujala,
što nije značilo i da je radila. Bilo je nesnosno zagušljivo. Lisbeth
Salander pogledala je u pod i u test inteligencije te pomislila na Fariju
Kazi, na Benito i na Alvara Olsena, a zatim i na gospođu koja je na vratu
imala madež u obliku plamena.
Sagnula se, pokupila papire, sjela za stol i požurila odgovoriti na
pitanja. Kada je završila, pozvonila je na srebrnkasti interkom na
čeličnim vratima. Alvar Olsen javio se nervozno i tek nakon nekog
vremena. Rekla mu je da mora odmah s njim razgovarati.
“Vrlo je važno”, naglasila je.
 2. poglavlje

12. lipnja

ALVAR OLSEN HTIO JE OTICI KUCI. Htio je otići odande. Ali najprije je morao
odraditi svoju čuvarsku smjenu, riješiti papirologiju te, naravno,
nazvati svoju devetogodišnju kćer Vildu da joj poželi laku noć.
Djevojčicu je kao i uvijek pazila njegova teta Kerstin, kojoj je kao i
obično rekao da zaključa kuću i specijalnom policijskom bravom.
Alvar je sigurnosni odjel u Flodbergi vodio dvanaest godina,
poslom se jako ponosio te se smatrao pravim čovjekom za taj zadatak.
Kao mlad spasio je život svojoj majci, teškoj alkoholičarki, i rastrijeznio
je. Uvijek je strastveno stajao na strani potlačenih i zato nije bilo čudno
što je završio u Upravi za zatvorski sustav i vrlo si rano priskrbio jako
dobar glas. No danas od njegova starog idealizma nije ostalo mnogo.
Prvi potres nastupio je kada ga je žena ostavila samog s kćeri i
preselila se u Are sa svojim bivšim šefom. No sve iluzije mu je
naposljetku dokraja razbila Benito. Alvar je običavao govoriti da se u
svakom kriminalcu skriva nešto dobro. Ali u Benito se nije skrivalo
ništa dobroga, usprkos tome što su tu dobrotu mnogi tražili - njezini
mladići, djevojke, odvjetnici, terapeuti, sudski psihijatri, pa čak i
dvojica svećenika. Benito se izvorno zvala Beatrice. Promijenila je ime
prema određenom talijanskom fašistu te je na vratu dala tetovirati
kukasti križ i kosu ošišala nakratko, a lice joj je bilo nezdravo blijedo.
Ipak, nije bila gadljivo ružna.
Usprkos svojem hrvački građenom tijelu odisala je određenom
elegancijom, te bi nemali broj ljudi opčinila svojom karizmom.
Većini bi ipak utjerala strah u kosti. Benito je - barem se tako
govorkalo - ubila troje ljudi parom bodeža poznatih pod nazivom kris
ili keris, a o kojima se plelo toliko priča da su i sami postali dio
nepodnošljive, prijeteće atmosfere na odjelu. Stalno su se pojavljivale
priče da je najgore što se može dogoditi da Benito objavi kako je u tebe
uperila svoj bodež, jer tada te osudila na smrt i praktično si već bio
mrtav. Iako je većina glasina pripadala kategoriji gluposti i rekla-kazala
- posebno zato što su se bodeži nalazili na sigurnoj udaljenosti izvan
zatvora - one su ipak utjecale na atmosferu iza rešetaka. Mitovi o
bodežima tjerali su strah u kosti po hodnicima i činili da Benito izgleda
još više prijeteće. Sve je to bila jedna velika sramota, golemi skandal.
Alvar joj se pokorio.
A trebao je biti spreman da joj se suprotstavi. Bio je visok stotinu
devedeset dva centimetra. Imao je osamdeset osam kilograma, a tijelo
mišićavo i definirano jer se još kao tinejdžer tukao s pijandurama i
svinjama koje su mu zlostavljale majku. Ali imao je i slabu točku. Bio je
samohrani roditelj. Prije godinu dana Benito mu je prišla na
zatvorskom dvorištu i prošaputala mu na uho detaljan opis svih uskih
hodnika i stubišta kojima Alvar svako jutro mora proći da bi ostavio
kćer u 3.A razredu, na trećem katu škole Fridhemsskolan u Orebrou.
Krv mu se sledila u žilama.
“Uperila sam keris u tvoju kćer”, rekla mu je. Više od toga nije bilo
potrebno.
Alvar je izgubio kontrolu nad odjelom, a raspad se proširio i na niže
slojeve u hijerarhiji. Ni trenutka nije dvojio da su neki kolege - poput
onog mlitavca Freda Strommera - upali u ralje korupcije. Najgore je
bilo tijekom ljeta, kada je zatvor vrvio nekompetentnim i uplašenim
zamjenicima, a teški zrak bez kisika u hodnicima povećavao napetosti i
razdraženost. Alvar ni sam nije znao koliko se samo puta probudio i
zakleo da će ustanovu dovesti u red. Ipak, nije mogao ništa, a odmagalo
je i to što je upravitelj Rikard Fager bio pravi idiot. Rikarda Fagera
zanimala je samo fasada, a bijela fasada još je uvijek bliještala, koliko
god trulo bilo ono što se skrivalo iza nje.
Benitine oči paralizirale bi Alvara svako poslijepodne, a u skladu sa
psihologijom represije, slabio bi svaki put kada bi joj popustio. Kao da
mu je ispila krv, a najgore je bilo što nije uspijevao spasiti Fariju Kazi.
Fariju su osudili zato što je ubila svojeg starijeg brata gurnuvši ga
kroz veliki stakleni prozor u stockholmskom predgrađu Sickli. Ali ona
karakterom nije bila ni agresivna ni nasilna. Najčešće je u svojoj ćeliji
čitala ili plakala, a na sigurnosnom je odjelu završila zbog prijetnji i
sklonosti samoubojstvu. Faria je bila slomljeno ljudsko biće, napušteno
od svih, čak i od društva. Uistinu nije bila čvrsta, što se u zatvorskim
hodnicima nije cijenilo, pogledom nije odašiljala želju za poštovanjem,
već je bila samo krhka ljepotica oko koje se skupio čopor mučitelja i
sadista, a Alvar se mrzio zato što u vezi s tim ne čini ama baš ništa.
Jedino konstruktivno što je u posljednje vrijeme pokušavao bio je
njegov angažman oko nove djevojke, Lisbeth Salander. A to nije bila
dječja igra. Lisbeth Salander bila je čvrsta kučka, a o njoj se govorkalo
jednako mnogo kao i o Benito. Neke djevojke divile su se Salander,
druge su je smatrale napuhanom seratoricom, a treće prijetnjom za
svoju poziciju u hijerarhiji. Benito kao da se čitavim tijelom - svakim
svojim mišićem - pripremala za odmjeravanje snaga, a Alvar ni
trenutka nije dvojio da je o Salander putem svojih veza izvan rešetaka
skupljala informacije, baš kao što je to učinila i za njega i za svakoga
drugoga na odjelu.
Svejedno se nije ništa dogodilo, čak ni kada su Lisbeth, usprkos
tome što je klasificirana u visokorizičnu skupinu zatvorenica, izdali
dozvolu da preko dana radi u vrtu i u keramičkoj radionici. Za
keramiku uopće nije imala dara. Gore vaze Alvar u životu nije vidio, a
nije bila ni pretjerano društvena. Jedva da je išta govorila. Kao da je
živjela u svojem vlastitom svijetu te nije marila za poglede ili
dobacivanja, pa ni za gurkanja ili udarce koje joj je Benito poskrivečki
upućivala. Lisbeth se prema tome odnosila kao prema prašini ili
ptičjem izmetu, jednostavno bi to otresla sa sebe. Jedino je Fariju Kazi
pozorno promatrala.
Lisbeth ju je držala pod nadzorom te je vjerojatno već uvidjela
koliko je situacija ozbiljna. Možda će to dovesti do kakvog sukoba.
Alvar nije mogao znati. Ali to ga je zabrinjavalo.
Alvar Olsen ipak se i usprkos zloj sreći ponosio individualnim
programima što ih je razvio za svakog zatvorenika. U zatvoru nitko nije
automatski dobivao posao. Svaka zatvorenica dobila bi svoj raspored -
ovisno o problematici i osobnim potrebama. Neke su zatvorenice
studirale puno radno vrijeme ili samo dio. Druge su pohađale
rehabilitacijske programe i sastajale se sa psiholozima i socijalnim
radnicima ili profesionalnim savjetnicima. Lisbeth Salander moralo bi
se - sudeći po njezinim spisima - dati priliku da završi svoje školovanje
ili da o tome barem porazgovara s kakvim savjetnikom. Srednju školu
nije pohađala, nije završila čak ni osnovnu, a osim kraćeg zaposlenja u
jednoj tvrtki za sigurnost i zaštitarstvo, čini se da u životu uopće nije
radila. Neprestano je imala problema s vlastima, iako do sada nije bila
osuđivana. Bilo bi je lako opisati kao zgubidanku. Ali taj dojam bio je
donekle pogrešan. Ne samo zbog novinskih napisa koji su je proglasili
svojevrsnom akcijskom junakinjom već i zbog čitave njezine pojave, ali
prije svega zbog jednog događaja koji mu se urezao u pamćenje.
Taj događaj bio je jedino pozitivno ili iznenađujuće što se
posljednjih godina dogodilo na odjelu. Bilo je to prije nekoliko dana u
blagovaonici nakon rane večere u pet sati. Vani je kišilo. Zatvorenice su
maknule svoje tanjure i čaše, oprale ih i počistile prostoriju, a Alvar je
sjedio na stolcu tik pokraj sudopera. Tamo zapravo nije imao što
tražiti. Jeo je s ostalim osobljem na drugom kraju zatvora, a o
blagovaonici su se brinule zatvorenice. Takozvane zatvorenice
upraviteljice Josefin i Tine - obje Benitine kompanjonke - imale su svoj
proračun, naručivale su namirnice i pripremale obroke, čistile i brinule
se da hrane bude dovoljno za svakoga. Zatvorenice upraviteljice imale
su posebni status. Hrana je u buksi davala moć, tako je to uvijek bilo, te
se nije moglo izbjeći da neke zatvorenice poput Benito dobivaju više
jela, a neke manje. Alvar je zato kuhinju često držao na oku. U kuhinji se
također nalazio i jedini nož na odjelu. Bio je tup i pričvršćen za zid
čeličnom žicom. Ali ipak bi ga se dalo upotrijebiti, a taj dan povremeno
ga je pogledavao dok je pokušavao učiti.
Alvar se želio maknuti iz Flodberge. Htio je bolji posao. Ali za tipa
koji nikada nije studirao i koji je radio samo u zatvorskom sustavu nije
preostalo mnogo izbora. Zato je upisao dopisni tečaj iz poslovne
ekonomije te je čitao o određivanju cijena opcija na dionice na
financijskim tržištima dok se zrakom širio miris popečaka od
krumpira i pekmeza, iako, istini za volju, nije razumio baš mnogo toga,
ni uspijevao riješiti zadatke za vježbu. U tom trenutku u kuhinju je ušla
Lisbeth Salander da bi uzela repete.
Gledala je u pod doimajući se kiselo i odsutno, a budući da se Alvar
nije htio opet posramiti i još jednom s njome neuspješno komunicirati,
nastavio je sa svojim izračunima. Brisao je, brljavio, očito je iritirajući.
Ona mu se približila i zabuljila u nj i tada se posramio. Često bi se
posramio kada bi ga gledala te je upravo htio ustati da se vrati na odjel,
kada mu je Salander istrgnula olovku iz ruke i napisala mu nekoliko
brojeva u knjizi.
“Black-Scholesove jednadžbe su precijenjene kada je tržište ovoliko
turbulentno”, rekla je i opet se izgubila, nimalo se ne obazirući na
njegove povike za njom.
Hodala je kao da on uopće ne postoji te mu je bilo potrebno neko
vrijeme da shvati što se to upravo bilo dogodilo. Tek je kasnije te
večeri kada je sjeo za računalo uvidio da ona ne samo da je na njegove
zadatke za vježbu učas odgovorila točno već je i s vrlo jasnim
autoritetom kritizirala model za određivanje vrijednosti financijskih
derivata nagrađen Nobelovom nagradom. Njemu, koji je na odjelu
doživio samo neuspjehe i poniženja, to je bilo nešto veliko. Sanjario je
da je ovo početak njihova kontakta, čak i preokreta u njezinu životu
kada će ona napokon spoznati širinu svojeg dara.
Dugo je razmišljao kako da nastavi. Kako da je motivira?
Naposljetku mu je pala na pamet zamisao. Dat će joj da ispuni test
inteligencije. U svojoj radnoj sobi imao je gomilu starih testova i
formulara preostalih od silnih sudskih psihijatara koji su prodefilirali
odjelom pokušavajući odrediti stupanj psihopatije, aleksitimije,
narcizma i čega god što je Benito po njihovim pretpostavkama mogla
imati.
Alvar je nekoliko testova i sam ispunio te je vjerovao da će djevojka
koja je onako jednostavno riješila matematičke probleme uspješno
riješiti i tamo neki test inteligencije. Tko zna, to bi joj možda moglo
nešto i značiti. Zato ju je nedavno i pričekao na hodniku kada je mislio
da je prava prilika. Čak je pomislio da joj je u pogledu opazio i
svojevrsnu nagost te joj je uputio kompliment. Utvarao si je da je
ostvario kontakt s njome.
Uzela je test. Ali onda se nešto dogodilo. Vani je zatutnjao vlak, a
ona se napela i pogled joj se natmurio. Tada je počela mucati i on ju je
pustio da se izgubi. Nakon toga je kolegama izdao zapovijed da zatvore
vrata ćelija. On je pak otišao u svoj ured koji se nalazio neposredno
izvan hodnika sa zatvoreničkim ćelijama, iza masivnih staklenih vrata,
u takozvanom administrativnom hodniku. Alvar je jedini od osoblja
imao vlastiti ured. Prostorija je gledala na zatvorsko dvorište, čeličnu
rešetku i sivi betonski zid, nije bila veća od zatvoreničkih ćelija, a ni
mnogo ugodnija od njih. Ali za razliku od ćelija on je unutra imao
računalo s internetskom vezom, nekoliko zaslona na kojima su se
prikazivale slike s nadzornih kamera na odjelu te nekoliko predmeta
koji su prostoriju ipak činili ugodnijom.
Bilo je 19.45. Vrata ćelija bila su zatvorena. Vlak je utihnuo i nestao
put Stockholma, a kolege su ogovarali jedni druge u prostoriji za kavu.
On je upisivao redak ili dva u dnevnik koji je vodio o životu u zatvoru.
To ga nije oraspoložilo jer u njega više nije pisao istinu. Umjesto da
nastavi pisati, pogledao je na oglasnu ploču, Vildinu te sliku svoje
majke, koja je umrla prije četiri godine.
Vani se poput oaze u jalovom zatvorskom krajoliku nalazio vrt.
Nebo je bilo vedro. Opet je pogledao na ručni sat. Morao bi nazvati kući
i Vildi zaželjeti laku noć, “slatko spavaj”. Podigao je slušalicu, ali više od
toga nije stigao. Zazujao je alarm na interkomu. Pogledao je na zaslon i
vidio da ga je zvala ćelija broj sedam, dakle ćelija Lisbeth Salander, što
mu je pobudilo znatiželju, ali ga i zabrinulo. Svaka zatvorenica dobro je
znala da ne smije nepotrebno uznemirivati osoblje. Lisbeth nikada
dotad nije upotrijebila alarm, niti se doimala kao osoba koja stvara
probleme. Da se nije što dogodilo?
“Što je?” upitao je.
“Hoću da dođeš ovamo. Vrlo je važno.”
“Što se dogodilo da je tako važno?”
“Dao si mi test inteligencije, sjećaš se?”
“Tako je, mislio sam da bi djevojka poput tebe mogla imati visok
rezultat.”
“Možda si u pravu. Ne bi li odmah sada htio pogledati moj rezultat?”
Alvar je opet pogledao na sat. Nema šanse da je već riješila test.
“Bolje je da o tome porazgovaramo sutra”, rekao je. “Tako da imaš
vremena da provjeriš svoje odgovore.”
“Ali to je varanje”, rekla je ona. “Mogla bih ga rješavati čitave noći.”
“Dobro, evo me, dolazim”, rekao je on.
Nije znao zašto je to točno rekao i odmah se zapitao nije li
prenaglio. S druge strane, zažalio bi ako ne bi otišao do nje. Toliko se
nadao da će je test zainteresirati i predstavljati njezin novi početak.
Sagnuo se i iz donje desne ladice uzeo papir s točnim odgovorima.
Nakon toga se malo dotjerao pa izašao otvorivši sigurnosna vrata
svojim čipom i osobnom zaporkom. Zatim je krenuo niz hodnik,
gledajući crne kamere na stropu i žute svjetiljke dok je petljao po
pojasu. Za pojasom je imao papreni sprej za samoobranu, pendrek,
ključeve, komunikacijski uređaj i sivi uređaj za uzbunjivanje.
Možda jest bio nepopravljivi idealist, ali nije bio naivan. U zatvoru
nisi smio biti naivan. Zatvorenici mogu zvučati ponizno ili molećivo -
samo da bi ti takvom manipulacijom skinuli košulju s leđa. Alvar je
uvijek držao gard te je približavajući se njezinoj ćeliji postajao sve
živčaniji. Možda je sa sobom trebao povesti kolegu kao što je pravilnik
nalagao.
Koliko god da je Lisbeth Salander bila inteligentna, odgovore nije
mogla iskašljati ovako brzo. Sigurno je imala skrivene namjere, zar ne?
Bio je sve uvjereniji u to. Otvorio je prozorčić njezine ćelije i
sumnjičavo zavirio unutra. Lisbeth je nepomično stajala za svojim
radnim stolom i smiješila mu se, odnosno barem je pokušavala, a njega
je opet preplavio oprezni optimizam.
“Dobro, ulazim. Drži se podalje.”
“Svakako.”
“Super.”
Otključao je vrata, spreman na bilo što, ali ništa se nije dogodilo.
Salander je ostala na istome mjestu.
“Kako si?” upitao je.
“Dobro”, odgovorila je ona. “Test je zanimljiv. Možeš li provjeriti
odgovore?”
“Točni odgovori su ovdje”, rekao je i zamahao rješenjima.
Ona nije odgovarala. Dodao je:
“S obzirom na to kako si ga brzo riješila, ne bi se smjela razočarati
ako rezultat ne bude dobar.”
Pokušao se široko nasmiješiti. Ona također. Ali on se sada više nije
osjećao ugodno zbog toga. Osjećao je da ga proučava te mu se nije
svidjela sjena u njezinu pogledu. Sprema li nešto? Ne bi ga nimalo
iznenadilo da se iza tog tmurnog pogleda kovao kakav đavolski plan. S
druge strane, bila je sitna i mršava. On je bio krupniji, naoružan i
uvježban za kritične situacije. Nije bio ni u kakvoj opasnosti, zar ne?
Oklijevajući je uzeo test i ukočeno joj se nasmiješio. Nakon toga je
bacio pogled na rješenja, držeći Salander na oku. Nije se morao brinuti.
Ona ga je samo znatiželjno gledala kao da ga želi pitati: jesam li dobra
ili što?
Rukopis joj je bio švrakopis. Test je bio prepun mrlja i trzavih
poteza, kao da ga je zbrzala. Polako i ne skidajući oka s nje usporedio je
odgovore s rješenjima. Najprije je ustvrdio da je većina odgovora
točna. Zatim nije mogao sakriti iznenađenje. Čak je i na najteža pitanja
pri kraju odgovorila točno, a on za to još nije čuo. Rezultat je bio
nevjerojatan te je upravo zaustio izreći nešto veličanstveno, kad
odjednom više nije mogao doći do daha.
 3. poglavlje

12. lipnja

LISBETH SALANDER POMNO JE promatrala Alvara Olsena. Očigledno je bio

na oprezu, bio je visok i uvježban, a za pojasom je nosio pendrek,
papreni sprej i uređaj za uzbunjivanje. Zasigurno bi radije umro od
srama nego da ga ona savlada. Ali znala je da Alvar ima i svoje slabosti.
Imao je istu slabost kao i svaki muškarac, a također ga je morila i
krivnja. Sramio se, što se dalo iskoristiti. Udarit će ga i pošteno
pritisnuti. Alvar Olsen dobit će što zaslužuje, zbog čega mu je
proučavala oči i trbuh. Trbuh mu nije bio idealan za udarac. Bio je čvrst
i mišićav. Poput kakve vražje daske. Ali i takvi trbusi imaju svoje slabe
trenutke te je zato čekala i naposljetku dobila svoju nagradu. Alvar je
duboko zastenjao, kao od iznenađenja.
Tijelo mu se opustilo i izgubilo na spremnosti, pa ga je Lisbeth
upravo u tom trenutku, dok je izdisao, udarila u solarni pleksus. Udarila
ga je dvaput, jako i precizno, a učinila je i još nešto. Usredotočila se na
njegovo rame i na točku koju joj je njezin boksački trener Obinze
pokazao te udarila Alvara brutalno i divljački jako.
Odmah je shvatila da je uspjela. Iščašila mu je rame, a Alvar se
presavio u struku. Stajao je i dahtao, a da nije uspio ni poviknuti, no
vidjelo se da se bori da ostane na nogama. Što je i uspio na trenutak ili
dva. Zatim je kapitulirao. Prevrnuo se postrance i nijemo pao na
betonski pod, kada je Lisbeth zakoračila naprijed. Morala se pobrinuti
da on rukama ne učini nešto glupo.
“Kuš”, rekla je.
To mu nije bilo potrebno reći. Alvar nije imao šanse da izusti bilo
što. Kao da je nestalo sveg zraka na ovome svijetu. Rame ga je užasno
boljelo, a pred očima mu je bliještalo.
“Ako budeš fin i poslušan i ako ne budeš dirao svoj pojas, više te
neću udarati”, rekla je Salander i uzela mu test inteligencije iz ruke, a
Alvaru se učinilo kao da izdaleka nešto čuje.
Je li to bio televizor iz susjedne ćelije ili kolege koji su ušli na odjel i
razgovarali u hodniku? Nije mogao odrediti. Bio je suviše omamljen.
Razmišljao je bi li ipak napravio kakav manevar, ili jednostavno
povikao upomoć. Ali nije mu bilo lako razmišljati jer ga je preplavio bol.
Kroz izmaglicu je vidio jedino Salander te se osjećao zbunjeno i
preplašeno. Vjerojatno je ipak posegnuo za uređajem za uzbunjivanje,
ali više refleksno nego svjesno. Ali nije stigao ništa učiniti. Opet ga je
udarila u trbuh, te se savio u položaj fetusa i još se više uspuhao.
“Vidiš”, rekla je Salander tiho. “Nije ti to pametno. Ali znaš što? Ne
sviđa mi se što ti moram nauditi. Što ti nisi jednom bio nekakav
junačić? Spasio mamu ili tako nešto. Čula sam nešto o tome. No sada je
ovaj zatvor propao, a ti si nedavno Fariju Kazi opet ostavio na cjedilu.
Moram te upozoriti na to. To mi se ne sviđa.”
Na to joj nije mogao odgovoriti.
“Ta je cura već dovoljno propatila. Tome se mora stati na kraj”,
nastavila je i Alvar je kimnuo, a da baš i nije znao zašto.
“Super. Već se slažemo”, nastavila je ona. “Jesi li čitao o meni u
novinama?”
Opet je kimnuo, sada držeći ruke podalje od pojasa.
“Dobro, onda znaš da se ničega ne bojim. Nimalo. Ali ti i ja bismo se
možda mogli dogovoriti.”
“Što?” prosiktao je on.
“Ja ču ti pomoći da ovaj zatvor dovedeš u red i pobrinuti se da
Benito i njezine kompanjonke Fariji Kazi ne priđu ni blizu, a ti... ti ćeš
mi posuditi kompjutor.”
“Nikada! Ti si me...” Borio se da dođe do daha. “...Istukla si me. Ne
piše ti se dobro.”
“Tebi se ne piše dobro”, rekla je. “Zatvorenice ovdje zlostavljaju i
tuku, a ti ne mičeš ni malim prstom. Jesi li ti svjestan kakav je ovo
skandal? Ponos i dika Uprave za zatvorski sustav u rukama je maloga
Mussolinija!”
“Ali...” pokušao je on.
“Nema ali. Pomoći ću da ovdje počistiš i napraviš reda. Ali najprije
me moraš odvesti do kompjutora s pristupom internetu.”
“Jebeno nemoguće”, rekao je pokušavajući zvučati čvrsto. “Posvuda
po hodniku su kamere. Gotova si.”
“Gotovi smo oboje, što mene uopće ne tangira”, odgovorila je ona, a
Alvar se tada sjetio Mikaela Blomkvista.
Mikael Blomkvist posjetio je Salander već dva ili tri puta u to kratko
vrijeme koliko je bila ovdje, a Alvar nije imao ni najmanju želju da
Blomkvist kopa po njegovu prljavom rublju. Što bi onda trebao
napraviti? Nije bio u stanju jasno razmišljati, a još manje pojmiti kolika
je vjerojatnost da će se priča o tome kako Benito drži odjel u šaci
objaviti i dokazati. Suviše ga je boljelo da bi bilo što mogao racionalno
odvagnuti, samo se dodirivao po ramenu i trbuhu i rekao, ne znajući
točno što time misli:
“Ne mogu ništa obećati.”
“Ni ja, pa smo kvit. Na noge!”
“Sigurno ćemo naići na nekoga od administrativnog osoblja”, rekao
je.
“Pravi se da ćemo odraditi nekakvu vježbu. Baš smo lijepo počeli s
tim testom inteligencije.”
On je ustao i zateturao. Svjetiljka na stropu vrtjela se oko njega
poput fatamorgane ili zvijezde repatice. Bilo mu je zlo, pa je rekao:
“Samo malo, moram...”
Ona ga je uspravila i popravila mu kosu, kao da ga želi dovesti u red.
Potom ga je opet udarila. Nasmrt se preplašio. Ali udarac ovaj put nije
bio mučan. Upravo suprotno. Vratila mu je rame na mjesto i najgori je
bol popustio.
“Idemo”, rekla je.
Razmišljao je da poviče upomoć i pritisne alarm. Razmišljao je da je
udari pendrekom i poprska sprejem. Ali samo je hodao. Hodao je niz
hodnik s Lisbeth Salander kao da se ništa nije dogodilo pa otvorio
sigurnosna vrata svojim čipom i zaporkom, nadajući se da nikoga neće
sresti. Ali naravno da su naišli na Harriet, njegovu škrtu kolegicu koja je
bila toliko ljigava da uopće nije znao na čijoj je strani, Benitinoj ili onoj
zakona i reda. Ponekad je vjerovao da je na obje strane - na onoj od koje
je u danoj prilici imala najveće koristi.
“Bok”, pokušao je Alvar.
Harriet je imala kosu skupljenu u konjski rep, a oči i usta doimali su
joj se kruto i strogo. Ono doba kada mu je bila privlačna sada je bilo
tako daleko.
“A kamo ćete vas dvoje?” upitala je. Alvar je shvatio da se
Harrietinu upitnom pogledu ne može suprotstaviti ma koliko
šefovskog iskustva imao iza sebe. Samo je promumljao:
“Idemo... Mislili smo...”
 Nije mu padalo na pamet ništa osim onih vježbi, a dobro je znao da
to neće biti valjani razlog.
“...čuti se sa Salanderinom odvjetnicom”, nastavio je.
Alvar je osjetio da mu nije povjerovala, zasigurno i zato što mu je
pogled bio mutan, a on blijed. Najviše od svega htio je baciti se na pod i
povikati upomoć. Umjesto toga je dodao, neočekivano autoritativno:
“Odvjetnica sutra rano ujutro leti u Džakartu.”
Pojma nije imao odakle mu je Džakarta ispala. No shvatio je da je to
dovoljno konkretno i posebno da bi moglo proći pod istinu.
“U redu, jasno mi je”, rekla je Harriet tonom koji je odgovarao
njezinoj poziciji te ih je ostavila. Kada su se uvjerili da se izgubila iz
vida, nastavili su put njegova ureda.
Njegov ured bio je sveto tlo. Vrata su uvijek bila zatvorena i nije
dovodio zatvorenice u njega, a još manje im je dopuštao telefonske
razgovore. Ali sada idu upravo tamo, a s malo sreće ili nesreće dečki iz
osoblja već su vidjeli da su nakon što su se vrata zatvorila prešli u
administrativni blok te će zasigurno svaki čas naići i upitati ih što se
zbiva. Neće biti dobro, što god da se dogodi. Mora nešto učiniti. Mašio
se pojasa. Ali ipak nije pritisnuo uzbunu. Suviše se sramio, a možda je i
protiv svoje volje bio fasciniran. Što li je to ona naumila?
Otključao je vrata i pustio je unutra te je odjednom shvatio kako
beznadno ured izgleda. Nije li bilo patetično - posebno nakon što ga je
nazvala maminim dečkićem - što je na oglasnoj ploči držao velike slike
svoje majke, fotografije koje su bile veće i od Vildinih? Trebao ih je
odavno skinuti, počistiti ured, dati otkaz i više nikada nemati posla s
kriminalcima. Ali evo ga ovdje. Zatvorio je vrata dok ga je Lisbeth
Salander gledala tmurnim i odlučnim pogledom.
“Imam problem”, rekla je.
“A što to?”
“Ti si moj problem.”
“A zašto?”
“Ako te pošaljem van, podignut ćeš uzbunu. Ali ako ostaneš ovdje,
vidjet ćeš što radim, a ni to nije dobro.”
“Kaniš li prekršiti zakon?”
“Vjerojatno da”, odgovorila je ona, a onda je on jamačno nekako
reagirao ili je ona bila skroz-naskroz luda.
Treći ili četvrti put udarila ga je u solarni pleksus i on se opet
presavio, boreći se za dah i očekujući nove udarce. Ali to se nije
dogodilo, već se ona sagnula, brzim mu pokretom skinula pojas i
odložila ga na radni stol. Tada se ispravio, ma koliko da ga je boljelo, i
prijeteći je pogledao.
Doimalo se kao da će se baciti jedno na drugo i potući se. Ali ona ga
je još jednom razoružala bacivši pogled na njegovu oglasnu ploču.
“Je li ti to mama na slici, majčica koju si spasio?”
On nije odgovorio. Još je razmišljao bi li se bacio na nju.
“Je li ti to mama?” ponovila je, i on je kimnuo.
“Je li umrla?”
“Da.”
“Ali važna ti je?”
“Jest.”
“U tom ćeš slučaju razumjeti. Moram se domoći određenih
informacija, a ti me u tome nećeš spriječiti.”
“A zašto ne bih?”
“Zato što si dopustio da ovo ode predaleko. Zauzvrat ću ti pomoći
da uništiš Benito.”
“Ona nema milosti.”
“Nemam je ni ja”, rekla je ona.
Možda je bila u pravu. Dopustio je da ovo ode predaleko. Pustio ju je
ovamo, lagao je i blefirao. Više nije imao bogzna što izgubiti, pa joj je
dao lozinku za računalo kada ga je to zatražila. Pogledao joj je ruke.
Gledao ih je sve opčinjeniji. Kretale su se po tipkovnici brzo poput
munje, a u početku se nije događalo ništa vrijedno pozornosti. Samo je
skakala sa stranice Akademske bolnice u Uppsali na stranicu
Sveučilišta.
Dugo, dugo tražila je naizgled besciljno, i zastala tek kada je naišla
na zastarjelu stranicu nečega što se zvalo Institut za medicinsku
genetiku te utipkala nekoliko naredbi. Zaslon se potom ugasio. Zacrnio
se i na trenutak se baš ništa nije micalo. Ona nije treptala. Disala je
duboko i teško, a prsti su joj oklijevali, kao u pijanistice koja se
priprema odsvirati težak komad.
Zatim je neviđeno brzo na crni zaslon utipkala redove bijelih
brojaka i slova te je računalo odmah proradilo samo od sebe. Pljuvalo
je znakove, nerazumljivi programski kod i naredbe. Razaznavao je
samo pojedine riječi na engleskom, connecting database, search, query i
response, dakle spajanje na bazu podataka, pretragu i odgovor, ali i
nešto što ga je zabrinulo: Bypassing security. Zaobilaženje sigurnosti.
Na trenutak je nestrpljivo pričekala bubnjajući prstima po stolu. Potom
je opsovala: “Dovraga!” Pojavio se prozorčić: ACCESS DENIED. Pristup
onemogućen. Pokušala je još jednom pa opet i onda se nešto dogodilo,
kao da se prema unutrašnjosti računala pokrenuo val, i zatreperile su
boje. Zasvijetlila su zelena slova, ACCESS GRANTED, pristup omogućen, a
onda se počelo događati ono što Alvar nije smatrao mogućim. Ona kao
da je bila usisana kroz crvotočinu pa izašla u kibernetičkom svijetu koji
kao da je pripadao nekom drugom vremenu, davno prije interneta.
Listala je stare skenirane spise i popise na kojima su imena bila
ispisana pisaćim strojem ili kemijskom olovkom. Ispod imena su se
nalazili brojevi i bilješke, rezultati evaluacija i testova, barem mu se
tako činilo, a nekoliko puta na spisima je uočio i pečat oznake tajnosti.
Uočio je njezino i druga imena i ispod njih retke evaluacija. Ona kao da
je računalo preobrazila u zmijoliko biće što se nečujno kretalo
skrivenim arhivima i zaključanim podrumima. Pretraživala je satima.
Jednostavno nije prestajala.
No on svejedno nije razumio što to točno radi, jedino je shvatio da
nije pronašla sve što je tražila. To se vidjelo po govoru tijela i
mrmljanju, te je nakon četiri i pol sata odustala, a on ispustio uzdah
olakšanja. Morao je na zahod. Morao je kući da teta više ne mora čuvati
Vildu, morao je vidjeti kćer, zaspati i zaboraviti na svijet. Ali Lisbeth
mu je rekla da šuti i bude kuš. Imala je još nešto obaviti te je opet
ugasila zaslon i upisala nove naredbe, a on je na svoje zaprepaštenje
shvatio da namjerava provaliti u računalni sustav ustanove.
“Prestani”, rekao je.
“Upravitelj ti se ne sviđa, zar ne?”
“To nema nikakve veze.”
“Ne sviđa se ni meni”, rekla je i napravila nešto što on nije želio
vidjeti.
Provalila je u elektroničku poštu i dokumente Rikarda Fagera i stala
ih čitati, a on joj je to dopustio, ne samo zato što je upravitelja mrzio,
već i zato što je sve ionako otišlo predaleko. Ona je na nevjerojatan
način baratala računalom. Ono se doimalo poput produžetka njezina
tijela. Njime se služila potpuno virtuozno i zato joj je vjerovao. To
možda nije bilo racionalno. Nije znao. Ali pustio ju je da dovrši nove
napade. Zaslon se zacrnio pa opet zabijelio i opet izbacio one iste riječi,
ACCESS GRANTED. Ali što je, dovraga, bilo ovo?
Ispred sebe je na zaslonu vidio hodnik sigurnosnog odjela tik do
ureda. Hodnik je bio taman i nepomičan, a ona je stalno puštala istu
sekvencu filmskog zapisa, kao da ju je produžila ili ponavljala isti
interval. Alvar je sjedio jako dugo držeći ruke u krilu, zaklopivši oči i
nadajući se da će sve ovo ubrzo završiti.
Prošlo je 1.52. Lisbeth Salander tada je ustala i promrmljala “hvala”,
a on ju je ništa je ne upitavši proveo kroz sigurnosna vrata, otpratio do
njezine ćelije i poželio joj laku noć. Nakon toga je otišao kući. Nije
spavao. Samo je nakratko zadrijemao dok se bližila zora, sanjajući
Benito i njezine bodeže.
 4. poglavlje

17. - 18. lipnja

PETAK JE BIO DAN posvećen Lisbeth.

Svakog petka poslijepodne Mikael Blomkvist posjećivao je Lisbeth
Salander u zatvoru. Veselio se tome, posebno sada kada se pomirio sa
situacijom i prestao ljutiti. Ali bilo mu je potrebno nešto vremena.
Strašno se rasrdio na suđenje i presudu te je dizao buku na
televiziji i u novinama. Ali kada je shvatio da se Lisbeth nimalo ne
uzrujava, promotrio je situaciju njezinim očima. Njoj to nije
predstavljalo ništa bitno. Bude li se smjela baviti svojom kvantnom
fizikom i imala pristup teretani, posve je svejedno hoće li biti u zatvoru
ili negdje drugdje, a možda je vrijeme u zatvoru smatrala i stjecanjem
iskustva i učenjem. Bila je pomalo čudna što se toga ticalo. Zbivanja u
svojem životu dočekivala je kako su dolazila i mirila se sa situacijom,
često se smiješeći kada bi on za nju bio zabrinut, čak i kada su je
premjestili u Flodbergu.
Mikaelu se Flodberga nije sviđala. Flodberga se nikome nije sviđala.
Bila je to jedina ustanova za žene u zemlji s oznakom sigurnosti 1, a
Lisbeth je tamo završila zato što je Ingemar Eneroth, šef Uprave za
zatvorski sustav Švedske, smatrao da je za nju to najsigurnije mjesto s
obzirom na prijetnje što su ih zaprimili Sapo i DGSE, švedska i
francuska sigurnosna služba, a koje su, navodno, uputile Lisbethina
sestra Camilla i njezina ruska kriminalna mreža.
Što bi moglo biti istina. A moglo bi biti i posve ludo. Ali budući da se
Lisbeth premještaju nije protivila, premjestili su je, a sada je ionako
već bila pri kraju odsluženja kazne. Možda je to naposljetku bilo i
dobro. Lisbeth se prošli petak doimala neuobičajeno budno. Zatvorska
hrana jamačno je predstavljala pravi zdravstveni preporod u usporedbi
sa smećem što ga je inače jela.
 Mikael je sjedio u vlaku za Orebro i na svojem prijenosnom
računalu pregledavao ljetni broj Millenniuma koji će u tisak narednog
ponedjeljka. Vani je kišilo kao iz kabla. Prognozirali su da će ovo biti
najtoplije ljeto otkad je mjerenja. Ali do sada je samo lijevalo. Kišilo je
svaki božji dan, a Mikael je čeznuo pobjeći u svoju kuću na Sandhamnu
da se dobro odmori. Mnogo je radio. Nakon što je razotkrio da je
američka sigurnosna služba NSA surađivala s organiziranim
kriminalom u Rusiji da bi tako krala poslovne tajne po čitavom svijetu,
financijska slika Millenniuma bila je vrlo jaka. Novine su povratile svoj
zvjezdani status. Ali s uspjehom su došle i brige. Mikael i redakcija
osjećali su se primoranima proširiti novine na digitalne platforme, što
je, dakako, bilo dobro. Čak i potrebno u ovome novome medijskom
prostoru.
Ali to mu je oduzimalo vrijeme. Stalno osvježivanje sadržaja na
mreži i rasprave o strategiji na društvenima mrežama prekidali su mu
koncentraciju. Istraživao je, doduše, nekoliko dobrih priča, ali nijednu
pomno. Nije mu pomagalo ni što je osoba koja mu je dala senzaciju o
NSA-i čamila iza rešetaka. Osjećao se krivim.
Pogledao je kroz prozor vlaka, nadajući se da će biti na miru. Ali to
su bile samo puste želje. Postarija gospođa do njega što ga je uporno
prekidala pitanjima upitala ga je kamo će. Odgovorio joj je nejasno. Baš
kao i ostali koji su ga uznemirivali u svako doba dana ili noći, nije mu
htjela ništa zlo. Ali bilo mu je drago kada je prekinuo razgovor jer je
morao sići u Orebrou. Po kiši je požurio do autobusa na koji je morao
presjesti. Bilo je gotovo parodično što se Flodberga nalazila vrlo blizu
pruge, ali što blizu nje nije bilo nikakve željezničke postaje pa se zato
četrdeset minuta morao voziti u starom Scanijinu autobusu bez klime.
Bilo je dvadeset do šest kada je u daljini uočio sivi betonski zid.
Zid je bio visok sedam metara, zagasite boje, izbrazdan i zavijen,
poput orijaškog betonskog vala što se smrznuo grozomorno grdeći
ispruženu ravnicu. Tek se daleko na obzorju nazirala crnogorična
šuma. Nije se vidjelo nikakvih kuća, a zatvor se nalazio toliko blizu
pružnog prijelaza da se iza njega mogao smjestiti samo jedan
automobil.
Mikael je sišao iz autobusa te su ga pustili kroz čeličnu kapiju.
Došao je do čuvarske centrale pa zaključao svoj mobitel i ključeve u sivi
ormarić. Prošao je sigurnosnu provjeru te mu se činilo kao i mnogo
puta prije da ga namjerno zafrkavaju. Jedan kratko ošišani tetovirani
momak od tridesetak godina čak ga je i uhvatio za međunožje. A
također se odnekuda pojavio i crni, veseli labrador. Ali Mikael je,
naravno, dobro znao čemu pas služi. Otkriva opojna sredstva. Zar su
stvarno mislili da je naumio prokrijumčariti drogu u zatvor?
No zadržao je vedar izraz lica i s jednim prijaznijim momkom
prošao kroz dugačke hodnike. Čuvari u nadzornoj centrali što su ih
promatrali preko kamera na stropu automatski su im otvorili
sigurnosna vrata. Oduljilo se dok nisu došli do odjela za posjete. Ispred
je čekao dugo te mu nije bilo jasno kada je točno primijetio da nešto
nije u redu.
Vjerojatno kada se pojavio šef čuvara Alvar Olsen.
Olsenu je čelo bilo orošeno znojem te se doimao živčano, uputio mu
je nekoliko izvještačenih uljudnih fraza i potom ga pustio u prostoriju
za posjetitelje na dnu hodnika, nakon čega više nije bilo sumnje. Nešto
se promijenilo.
Lisbeth je nosila pohabanu i ispranu zatvorsku odjeću koja je na
njoj tako smiješno visjela. Obično bi ustala kada bi on došao. Ali sada je
ostala sjediti, napeta i na oprezu. Glavu je nagnula nalijevo kao da gleda
koso podalje od njega. Bila je neuobičajeno nepomična i na pitanja mu
odgovarala kratko, izbjegavajući ga pogledati u oči. Naposljetku se
osjetio primoranim da je pita je li se što dogodilo.
“Ovisi kako se na to gleda”, rekla je i oprezno se nasmiješila. Barem
nešto.
“Hoćeš li mi reći što?”
Nije htjela, “ne sada i ne ovdje”, a onda su zamuknuli. Na drugoj
strani prozora s rešetkama kiša je škropila dvorište i zid, a on je buljio
u madrac oslonjen o zid.
“Moram li se brinuti?” upitao je.
“Rekla bih da moraš”, odgovorila je ona i nasmiješila se, ali to nije
bio tip šale koji je očekivao.
Šala ih je ipak opustila, pa se i on zasmijuljio, upitao je može li joj
kako pomoći. Ona je potom opet utihnula i rekla “možda”, što ga je
iznenadilo. Lisbeth Salander nije običavala često tražiti pomoć.
“Izvrsno. Učinit ću bilo što - ili barem koliko mogu”, rekao je.
“Koliko možeš?”
Opet se nasmiješila.
“Zakone najradije ne bih kršio”, rekao je. “Ne bi bilo dobro da oboje
završimo ovdje.”
“Ti bi završio u muškom zatvoru, Mikaele.”
“Ako mi ne bi odobrili premještaj u Flodbergu s obzirom na to da
sam toliko šarmantan. O čemu se radi?”
“Imam određene stare popise imena”, rekla je, “a na njima se nešto
ne poklapa. Ima na primjer taj momak po imenu Leo Mannheimer.”
“Leo Mannheimer”, ponovi on.
“Tako je, trideset šest godina. Lako ćeš ga pronaći na internetu.”
“Dobro, to je za početak. Što da tražim?”
Lisbeth se osvrnula po prostoriji za posjete kao da se to što bi
Mikael trebao tražiti skrivalo unutra. Nakon toga se okrenula prema
njemu i odsutno ga pogledala.
“Da budem iskrena, ne znam.”
“Da u to povjerujem?”
“Uglavnom.”
“Uglavnom?”
Osjetio se pomalo razdraženo. Nastavio je:
“Dobro, znači ne znaš. Ali htjela bi da ga provjerim. Je li učinio što
posebno? Ili je samo općenito sumnjiv?”
“Brokerska kuća za koju radi sigurno ti je poznata. Ali inače mislim
da jedna sitna nepristrana istraga ne bi bila naodmet.”
“Daj, molim te”, rekao je on. “Moraš mi dati nešto više. O kakvim to
popisima govorimo?”
“O popisima imena”, rekla je ona.
To je zvučalo toliko zagonetno i glupo da je na trenutak pomislio da
ga vuče za nos i da će svaki čas početi razgovarati normalno kao i
prošli petak, o svemu i svačemu. Lisbeth je umjesto toga ustala,
pozvala čuvara te mu rekla da se odmah želi vratiti na svoj odjel.
“Šališ se”, rekao je on.
“Ne šalim se”, odgovorila je, a on je tada poželio opsovati i
protestirati, reći koliko mu je mnogo vremena bilo potrebno da dođe
ovamo i koliko će mu biti potrebno da se vrati te da bi zasigurno
mogao raditi štošta ugodnije u petak navečer.
Ali bilo mu je jasno da to ne bi ničemu poslužilo. Zato je ustao i on,
zagrlio je i s očinskim joj autoritetom rekao da pazi na sebe. Ona je
odgovorila “možda ponekad”, a on se ponadao da je bila ironična, iako
se već izgubila u drugim mislima.
Gledao je kako je šef čuvara odvodi, a tiha usredotočenost u njezinu
hodu nije mu se sviđala. Nevoljko se dao otpratiti na suprotni kraj
zatvora, sve do sigurnosnih vrata i ormarića u kojem je ostavio mobitel
i ključeve. Priuštio si je taksi do glavnoga kolodvora u Orebrou. U vlaku
je čitao krimić i ništa drugo, i to pisca Petera Maya. U znak protesta
htio je pričekati s provjerom Lea Mannheimera.

Alvar Olsen osjetio je olakšanje što je posjet Mikaela Blomkvista

potrajao tako kratko. Bojao se da će Lisbeth dati novinaru kakvu priču
o Benito i sigurnosnom odjelu, ali to jedva da bi stigla, što je bilo dobro.
Inače u životu nije imao drugog veselja. Radio je na tome da Benito
premjeste s odjela. Ali ništa se nije događalo, a nije pomagalo ni što je
nekoliko njegovih kolega branilo Benito pred upravom i jamčilo da
takve mjere nisu potrebne.
Ludilo se nastavljalo, a Lisbeth Salander postala je još pasivnija. Još
uvijek nije činila ništa, samo je gledala i bilježila. Ali doimalo se kao da
odbrojava. Dala mu je rok od pet dana. Imao je pet dana da sam sredi
stvari i pomogne Fariji Kazi. Nakon toga će se ona umiješati, time mu
je zaprijetila. Pet dana zamalo je prošlo, a Alvar se nije mogao prisiliti
da učini bilo što. Upravo suprotno, atmosfera na odjelu postajala je sve
napetija i neugodnija. Nešto je gadno visjelo u zraku.
Benito kao da se pripremala za borbu. Sklapala je nove saveze i
primala neuobičajeno mnogo posjeta, što je najčešće značilo i da
skuplja mnogo novih informacija, ali je prije svega sve učestalije
maltretirala Fariju Kazi. Istina, Lisbeth Salander nikada nije bila
daleko, što je bilo dobro i pomagalo je. Ali to je žestilo Benito. Okomila
se na Lisbeth, frktala i prijetila joj, a jednom prilikom u teretani Alvar je
i čuo što joj je rekla.
“Kazi je moja crna kuja”, prosiktala je. “Samo ja i nitko drugi smijem
tu smeđu kurvu učiti pameti!”
Lisbeth Salander zaškrgutala je zubima i pogledala u pod. Alvar nije
znao je li to bilo zbog roka koji mu je dala ili zato što se osjećala
bespomoćno. Vjerojatno ovo drugo. Koliko god da je čvrsta bila, jedva
da se usudila suprotstaviti Benito. Jer Benito je bila nemilosrdna
zatvorenica osuđena na doživotnu kaznu koja nije imala što izgubiti, a
iza nje su se uvijek nalazile njezine gorile Tine, Greta i Josefin, i Alvar se
u posljednje vrijeme pribojavao da će kojoj od njih u ruci zablistati
naoštreni čelik.
Stalno je pritiskao čuvare zadužene za detektor metala i
neprestano im pretresao ćelije. Ali bojao se da to nije dovoljno. Činilo
mu se kao da Benito i njezine kompanjonke sve vrijeme nešto mute.
Možda su posrijedi bile droge, možda sjajni metalni predmeti, a možda
i samo njegova bujna mašta. Bio je kao na iglama, a nije pomagalo ni
što se Salander još otprije prijetilo. Svaki put kada bi se oglasila uzbuna
ili kada bi dobio poziv putem komunikacijskog uređaja, bojao se da mu
javljaju da se Lisbeth nešto dogodilo te ju je zato pokušavao nagovoriti
da je smjeste u izolaciju. Ali ona je odbijala, a on nije bio dovoljno jak da
bi joj se suprotstavio. Nije bio dovoljno jak ni za što.
Morili su ga krivnja i nemir te se stalno osvrtao. Također je i
mahnito radio, što je žalostilo Vildu, ali i opterećivalo tetu i susjede.
Znojio se kao svinja. Na odjelu je bilo neizdrživo vruće i zagušljivo.
Ventilacija nije bila ni za što, a on se osjećao mentalno prazno te je
stalno pogledavao na sat iščekujući poziv upravitelja Rikarda Fagera o
Benitinu premještaju. Ali poziva nije bilo, iako mu je Alvar prvi put bez
cenzure prepričao što se događa na odjelu. Rikard Fager bio je ili veći
idiot nego što je smatrao, ili je također bio korumpiran. Nije mogao
znati. Telefon nije zvonio.
Kada su se u petak navečer zatvorila vrata ćelija, otišao je u svoj
ured da se malo sabere. Ali nije dugo bio na miru. Lisbeth Salander
opet ga je nazvala na interkom jer se htjela poslužiti njegovim
računalom. Otišao je po nju i opet se trudio shvatiti što to radi. Ali nije
baš bila pričljiva. Pogled joj se smračio. I te se noći kući vratio kasno,
osjećajući jače nego ikad da se sprema katastrofa.

To subotnje jutro u svojem stanu u Bellmansgatanu Mikael je kao i

obično čitao papirnato izdanje dnevnih novina Dozens Nyheter, a na
iPadu The Guardian, The New York Times, Washington Post i The New
Yorker. Popio je kapučino i espresso, pojeo müsle s jogurtom pa
sendviče od sira i jetrene paštete te puštao vrijeme da teče, baš kao i
uvijek kada bi on i Erika dovršili korekturu Millenniuma.
Tek je nakon sata ili dva sjeo za računalo i potražio Lea
Mannheimera. Ime Leo Mannheimer povremeno se, iako ne i prečesto,
znalo pojaviti na poslovnim stranicama u dnevnim novinama.
Mannheimer je doktorirao ekonomiju u prestižnoj Ekonomskoj školi u
Stockholmu, a bio je suvlasnik i voditelj odjela za analitiku brokerske
kuće Alfred Ogren, tvrtke koju su i on i Lisbeth Salander jako dobro
poznavali.
Bila je to renomirana brokerska kuća za imućne klijente, premda
pompozan i glasan stil direktora Ivara Ogrena nije uvijek bio sukladan
tvrtkinim nastojanjima da se predstavi kao diskretna opcija. Leo
Mannheimer bio je mršav i tanak, budnih i velikih plavih očiju,
kovrčave kose i debelih, pomalo ženstvenih usana. Bio je bogat,
naravno, ali ništa pretjerano. Prema posljednjoj poreznoj prijavi, imao
je osamdeset tri milijuna kruna, što nije bilo loše, ali ipak je bio miš u
usporedbi s velikim slonovima. Najupečatljivije - barem na prvi pogled
- bilo je što je u jednoj novinskoj reportaži prije četiri godine slavljen
zbog visokoga kvocijenta inteligencije. Rezultat mu je izmjeren još dok
je bio dječačić te je već tada zbog toga bio zapažen, pisalo je. No on je to
vrlo simpatično ublažavao.
“Kvocijent inteligencije ne znači ništa”, rekao je u intervjuu. “I
Goring je imao visoki kvocijent inteligencije. A svejedno je bio idiot.”
Nastavio je govoriti o važnosti empatije, suosjećanja i svega ostaloga
što testovi inteligencije ne mjere te naglasio da je ponižavajuće, čak i
nepošteno, bilo čiji dar određivati jednim brojem.
Nije baš zvučao poput kriminalca. No opet, kriminalci su se
majstorski znali predstavljati poput pravih svetaca, a Mikaela nije
impresioniralo ni to što je Leo Mannheimer donirao znatne svote u
dobrotvorne svrhe te što se općenito doimao pametno i skromno.
Nagađao je da ga Lisbeth nije spomenula kao primjer dobrog
ljudskog bića. Ali, dakako, Mikael nije mogao biti siguran u to.
Pretraživanje je trebalo biti nepristrano te zato nije smio imati ni
pozitivne ni negativne predrasude. A zašto je ona toliko tvrdoglava?
Pogledao je prema Riddarfjärdenu i utonuo u misli. Barem više nije
kišilo. Nebo se razvedrilo i činilo se da će jutro biti predivno.
Razmišljao je bi li se spustio u grad pa u Kaffebaru popio još jedan
kapučino, udubio se u svoj krimić i barem preko vikenda zaboravio na
Lea Mannheimera. Subote nakon što bi poslali novine u tisak bile su
mu najbolji dani u mjesecu, napokon jedan dan kada je bio posve
slobodan. A opet... obećao joj je, a lijenost u tom slučaju nije nikakva
isprika.
Lisbeth ne samo da mu je dala priču desetljeća već se i pobrinula da
Millennium povrati svoju poziciju u medijskom prostoru. Spasila je
život jednom djetetu i razotkrila međunarodni kriminalni lanac te je
jedino sigurno na ovome svijetu bilo da su glavni državni odvjetnik
Rikard Ekstrom i općinski sud u Stockholmu idioti. Dok je Mikael
pobirao sve zasluge, prava junakinja čamila je u zatvoru. Zato je
nastavio pretraživati Lea Mannheimera, baš kao što ga je Salander i
zamolila.
Nije pronašao ništa posebno zanimljivo, iako je vrlo brzo otkrio da
on i Leo imaju nešto zajedničko. Obojica su pokušala otkriti što se
skrivalo iza hakerskog napada na Finance Security u Bruxellesu. Ruku
na srce, polovina švedskih novinara i čitavo financijsko tržište na ovaj
su se ili onaj način angažirali u slučaju, no svejedno... Možda je to bilo
nešto, a tko zna, možda je Leo Mannheimer ipak sjedio na kakvoj tajni o
tom napadu.
Mikael je o tome bio razgovarao s Lisbeth. Ona je tada bila na
Gibraltaru da bi se pobrinula za svoju imovinu. Bilo je to devetog
travnja tekuće godine, malo prije nego što je imala otići u zatvor, a
doimala mu se čudnovato nezabrinuto, uzevši u obzir što ju je čekalo.
Mikael je mislio da će ona željeti uživati u svojim posljednjim
trenucima na slobodi i da se neće htjeti zamarati novostima, čak ni ako
je riječ o hakiranju. Ali bilo je razumno pretpostaviti da će je to
zanimati, a možda je - što nije isključivao - o napadu nešto i znala. On je
taj dan bio u glavnoj redakciji Millenniuma na Götgatanu, kada je
kolegica Sofie Melker došla da im kaže da banke imaju problema sa
svojim internetskim stranicama. Mikaela nije bilo briga.
Ni burza nije reagirala. Ali primijetili su da je tuzemni promet
dionicama nizak. Ubrzo je posve zamro, a tisuće korisnika otkrile su da
više nemaju internetski pristup svojoj imovini.
U deponijima vrijednosnica više nije bilo nikakve vrijednosti ili
prometa. Odaslan je čitav niz priopćenja za javnost:
POSRIJEDI SU TEHNICKI PROBLEMI KOJE CEMO UBRZO RIJESITI. SITUACIJA JE
POD KONTROLOM.
Zabrinutost je ipak rasla. Vrijednost švedske krune pala je i
odjednom se poput vala, poput pravog cunamija, slila rijeka glasina o
tome da je šteta tolika da se vrijednost vrijednosnica neće moći vratiti
na prvobitnu razinu. Govorilo se da je znatna vrijednost isparila u dim,
a nije pomoglo ni to što su cijenjeni autoriteti smirivali javnost
otpisujući glasine kao besmislice. Financijska su se tržišta skršila. Na
njima je prekinut sav promet, brokeri su vikali u svoje mobitele, a
poslužitelji za elektroničku poštu kolabirali. Narodnoj banci prijetili su
bombaškim napadom. Razbijali su im prozore. Financijaš Carl af Trolle
u nastupu bijesa toliko je jako ritnuo jedan brončani kip da je slomio
desno stopalo.
Incidenti su zaredali kao da su nagovještavali da bi situacija mogla
izmaći kontroli. Ubrzo je sve bilo gotovo. Štediše su opet dobili pristup
svojoj imovini, a guvernerka Narodne banke Lena Duncker tvrdila je da
sustav nije bio ni u kakvoj bitnoj opasnosti. Što je jamačno bilo točno,
objektivno gledajući. Ali taj put najzanimljivije nije bilo objektivno -
dakle sama sigurnost IT-sustava, već izgubljenost i panika. Što ih je
prouzročilo?
 Bilo je očigledno da se nekadašnja Direkcija za promet
vrijednosnicama preopteretila. U njoj su se inače registrirale kapitalne
investicije Šveđana, ali je sukladno duhu vremena privatizirana i
prodana belgijskoj tvrtki Finance Security. Preopterećenje je samo po
sebi pokazalo koliko je financijski sustav ranjiv. No tu nije bio kraj
priči.
Uzbibale su se glasine, pravi vrtuljak tvrdnji, apela i laži što je
strujao društvenim mrežama, a koji je Mikaela naveo da ispali:
“Zar to netko želi stvoriti kaos na burzi?”
Narednih dana i tjedana njegove sumnje pokazale su se
osnovanima. Ali baš kao ni ostali ni on nije pronašao potpune
odgovore. Osumnjičenih nije bilo, a on je nakon nekog vremena čitavu
priču zaboravio. Zaboravila ju je čitava zemlja. Burza je opet narasla.
Gospodarstvo je procvjetalo. Cijene dionica i ostalih vrijednosnica opet
su rasle, a Mikael se mašio drugih, aktualnijih tema - izbjegličke krize u
Europi, terorističkih napada, rasta desnog populizma i fašizma i u
Europi i SAD-u. Ali sada...
Sjetio se Lisbethina tmurnog lica u prostoriji za posjete te pomislio
na njezinu sestru Camillu i njezinu kliku hakera i bandita, na prijetnje
Lisbeth i na sve ostalo. Zato je nastavio svoje istraživanje i pročitao
esej o Leu Mannheimeru objavljen u političkom tjedniku Fokus. Nije ga
se previše dojmio u novinarskom smislu. Mannheimer nije rekao ništa
novo. Ali članak je svejedno pružao prilično dobru psihološku sliku
samog tijeka događaja. Mikael je primijetio da je Mannheimer držao
seriju predavanja “Tajni nemir na tržištima”. Upravo će sutra, u
nedjelju, održati razgovor na tu temu tijekom jednog događanja u
organizaciji Udruženja dioničara štediša.
Mikael je minutu ili dvije sjedio pregledavajući na internetu
Mannheimerove slike, pokušavajući prodrijeti kroz prvi dojam. Nije
vidio samo lijepog muškarca čistih crta lica. U očima mu je također
nazirao jednu melankoličnu notu koju stilizirana fotografija na stranici
brokerske kuće nije uspijevala sakriti. Mannheimer nikada nije
savjetovao ništa izravno i jasno. Ništa u stilu kupi, prodaj, smjesta!
Uvijek je izražavao sumnju, stalno postavljao pitanja. Za njega su
govorili da je vrlo analitičan i muzikalan te da ga zanima džez, i to
naročito diksilend.
Imao je trideset šest godina i bio je jedinac imućnih roditelja iz
Nockebyja, u zapadnom dijelu Stockholma. Otac Herman, kojem su bile
pedeset četiri godine kada se Leo rodio, bio je direktor industrijskoga
koncerna Rosvik, a poslije i član različitih upravnih odbora te suvlasnik
četrdeset posto dionica upravo brokerske kuće Alfred Ogren.
Majka Viveka, djevojački Hamilton, bila je kućanica, aktivna u
Crvenom križu. Činilo se da prije svega živi za sina i njegov dar. U ono
malo intervjua što ih je dala zračila je daškom elitizma. U onome članku
o njegovu visokom kvocijentu inteligencije Leo je dao do znanja da mu
je majka pomagala u pripremama za testove.
“Mislim da se može reći da sam bio nepravedno dobro pripremljen
za te testove”, rekao je i ispričao kako je svojih prvih godina u školi bio
prilično problematičan, što je autor članka naglasio kao tipično za vrlo
darovitu, ali u školi nedovoljno poticanu djecu.
Leo Mannheimer općenito je ublažavao sve lijepo i laskavo što se o
njemu govorilo, što se moglo smatrati i koketnom, lažnom
skromnošću. Ali Mikaelov je dojam bio da Lea nešto opterećuje, da se
smatra krivim, kao da misli da nije ispunio ono što se od njega u
djetinjstvu očekivalo. Ipak, nije se imao čega sramiti. Doktorirao je na
temu takozvanog IT-balona 1999. godine, kada su nerealno visoka
ulaganja u IT-tvrtke dovela do sloma investicijskog tržišta, te je baš
poput svojeg oca postao suvlasnik u brokerskoj kući Alfred Ogren. Ali
točno je bilo i da se nikada ni po čemu nije isticao te da je njegov
imetak većinom bio naslijeđen.
Najupadljivije - ako je to bio misterij koji je Mikael tražio - bilo je
što je u siječnju prethodne godine zbog “putovanja” uzeo
šestomjesečni neplaćeni dopust. Nakon toga se vratio na posao i počeo
predavati te bi se povremeno pojavio na televiziji - ali ne kao
tradicionalni financijski analitičar, već više kao filozof, staromodni
skeptik koji se o nečemu toliko nesigurnom kao budućnost nije htio
očitovati. U aktualnom prilogu o rastu burze na internetskoj televiziji
poslovnog dnevnika Dozens industri iz svibnja rekao je:
“Burza je poput čovjeka koji se upravo riješio depresije. Sve što se
do tog trenutka činilo bolnim odjednom je nestvarno. Tržištu bih samo
poželio sreću.”
Jasno, to je bio sarkazam, kao da je vjerovao da je burzi potrebna
sreća. Mikael je prilog iz nekog razloga pogledao dvaput. Je li uočio
nešto zanimljivo? Vjerovao je da jest. Ne samo to što se Leo izrazio
pjesnički ili antropomorfno. Već njegove oči. Oči su mu istovremeno
sjajile tugom i sprdnjom, kao da zapravo razmišlja o nečem sasvim
drugom. To je možda bilo zbog njegove visoke inteligencije -
sposobnosti da usporedno razmišlja o više stvari odjednom - ali
Mikaela je podsjetio na kakvoga glumca koji se želi izvući iz svoje
tipizirane uloge i pokazati svoj pravi dijapazon.
To Lea Mannheimera nije učinilo boljom pričom, ali možda jest
življim ljudskim bićem. Mikael je svejedno odbacio bilo kakav plan da
bude slobodan i da uživa u lijepom ljetnom danu, ako ni zbog čega
drugoga, a ono da bi Lisbeth Salander pokazao da se ne predaje tako
lako. Ustao je, doduše, od računala te opet sjeo za nj, poput kakve
nemirne duše, surfao je po internetu, pravio red na polici za knjige i
pospremao kuhinju. Ali Leo Mannheimer nije mu izlazio iz glave. Bližilo
se jedan kada je stao pred zrcalo u kupaonici da se obrije te je, ne
sasvim zadovoljno, stao na vagu - što mu je bila najnovija navika - i
prasnuo:
“Pa Malin, za Boga miloga.”
Kako li je samo na to mogao zaboraviti? Iznenada se sjetio zašto
mu se brokerska kuća Alfred Ogren činila toliko poznatom. Pa Malin je
tamo prije radila. Malin mu je nekada bila ljubavnica, a sada je radila
kao glasnogovornica u Ministarstvu vanjskih poslova. Bila je vatrena
feministica te općenito vatrena osoba. Ona i Mikael s jednakom su se
žestinom voljeli i svađali upravo kada je ona prestala raditi kao
direktorica komunikacija u Alfredu Ogrenu.
Malin je imala duge noge, lijepe crne oči i čudnovatu sposobnost da
se čovjeku uvuče pod kožu. Mikael je birao njezin broj te je tek poslije
uvidio da mu i zbog privlačne ljepote ljeta što ga je mamila van Malin
nedostaje i više nego što je to htio priznati.

Malin Frode subotom nije voljela mobitel. Htjela je da umukne, da je ne

uznemiruje i da joj da prostora za disanje. Ali dio njezina posla bio je i
da uvijek bude dostupna, tako da nije imala izbora te je stalno morala
zvučati ugodno i profesionalno. No jednog lijepog dana eksplodirat će
od muke.
Bila je samohrana majka, odnosno barem je to pokušavala biti.
Njezin bivši muž Niklas pravio se neviđenom junačinom zato što se tu i
tamo koji vikend brinuo za vlastitog sina. Upravo ga je dočekao, a njoj
dobacio:
“Hajde se fino zabavi onako kako samo ti to znaš!” Nagađala je da
aludira na njezinu ljubavničku vezu pred kraj njihova braka. Kruto se
nasmiješila, zagrlila svojeg sina - šestogodišnjeg Lovea - i pozdravila
ih. Ali poslije ju je obuzeo bijes. Ritnula je limenku na cesti i opsovala u
sebi. A onda joj je zazvonio mobitel, valjda je negdje u svijetu nastupila
kriza. Ovih dana svjetske krize kao da su se redale na traci. Ali ne... ovaj
put bilo je bolje.
Bio je to Mikael Blomkvist, na što ne samo da je osjetila olakšanje
već ju je i preplavila žudnja. Pogledala je prema Djurgårdenu i vidjela
osamljenu jedrilicu koja jedri zaljevom. Upravo je bila izašla na
Strandvägen.
“Ovo je baš fini poziv”, rekla je.
“Ništa posebno”, odgovorio je Mikael.
“Ali jest, ja mislim da jest. Što radiš?”
“Radim.”
“Pa nije valjda da samo radiš. Da se kupaš u znoju lica svoga.”
“Nažalost, tako je.”
“Više mi se sviđaš u horizontalnom položaju.”
“To se i meni daleko više sviđa.”
“Pa legni onda.”
“Okej.”
Pričekala je trenutak ili dva.
“Ležiš li?”
“Naravno.”
“I jedva da imaš nešto na sebi.”
“Jedvice.”
“Lažove. Čime sam zaslužila tu čast da me nazoveš?”
“Posao prije svega.”
“Dosadnjakoviću.”
“Znam”, rekao je on. “Ali ne mogu prestati misliti na onaj hakerski
napad na Finance Security.”
“Naravno da ne možeš. Ti nikada ne možeš prestati misliti na bilo
što, osim na žene koje ti se nađu na putu.”
“Ni na žene ne mogu tako lako prestati misliti.”
“Pogotovo ako su ti potrebne kao izvor za tvoje članke. Kako ti
mogu pomoći?”
“Vidio sam i da je jedan od tvojih bivših kolega analizirao taj
napad.”
“A tko to?”
“Leo Mannheimer.”
“Leo”, rekla je ona.
“Kakav je on?”
“On ti je pravi čovjek sa stilom - i različit od tebe i na mnoge druge
načine.”
 “Znači, pravi sretnik.”
“Neizmjerni.”
“A na koje mi to načine još nije sličan?”
“Leo, on je...”
Utonula je u svoje misli.
“Što je?”
“Pa, za početak, nije nikakva pijavica poput tebe, ne traži točne
činjenice niti lovi lopove. On je više mislilac, filozof.”
“Mi pijavice smo jednostavna bića.”
“Ma ti si u redu, Mikaele. I to dobro znaš”, rekla je ona. “Ali ti si više
poput kauboja. Nemaš vremena da stojiš i kontempliraš poput dobrog
starog Hamleta.”
“Znači, Leo Mannheimer je poput Hamleta.”
“U financijskom svijetu svakako nije smio završiti.”
“A što je onda trebao postati?”
“Glazbenik. Svira glasovir kao kakvo božanstvo. Ima izvanredan
sluh i neviđeno je talentiran. Ali novac ga baš i ne veseli.”
“Što za čovjeka koji se bavi financijama baš i nije dobro.”
“Ne baš. Vjerojatno je odrastao u izobilju. Nekako ne teži ni za čime.
A zašto te on zanima?”
“Ima vrlo zanimljiv pogled na taj hakerski napad.”
“Možda i ima. Ali o njemu nećeš iskopati nikakvo sranje, ako to već
tražiš.”
“Zašto to kažeš?”
“Zato što mi je u opisu posla bilo i da sve te momke provjerim, a da
budem iskrena...”
“Da?”
“...sumnjam da je Leo u stanju baviti se bilo čime nečasnim.
Umjesto da kroji svoj portfelj i uvećava si vrijednost kapitala, ili se bavi
kakvom sličnom glupošću, on deprimiran sjedi kod kuće i svira svoj
glasovir.”
“Pa zašto je onda u tom poslu?”
“Zbog oca.”
“Otac mu je bio velika faca.”
“Otac mu je definitivno bio velika faca. Bio je i najbolji prijatelj
staroga Alfreda Ogrena, ali i sebični idiot. Utuvio si je u glavu da će Leo
postati financijski genij, preuzeti njegov udio u Alfredovoj tvrtki i
potom si izgraditi moćnu poziciju u švedskom poslovnom svijetu. A
Leo... što da kažem...”
 “Ne znam ja.”
“On je pomalo slab. Dao se nagovoriti i pritom u poslu nije bio loš.
Nikada nije povukao pogrešan potez. Ali možda nije bio ni briljantan,
ne toliko koliko je mogao biti. Nedostaje mu želje i energije. Jednom mi
je rekao da osjeća da su mu oduzeli nešto ozbiljno. Da na duši nosi
ranu.”
“Kakvu to ranu?”
“Nešto u djetinjstvu. Ali s Leom nikada nisam bila toliko bliska da
bih ga posve razumjela, iako smo jedno kratko vrijeme...”
“Što to?”
“Ma ništa, nije to bilo važno, zaigrali smo se, rekla bih.” Mikael je
odlučio ne pitati je više ništa o tome.
“Čitao sam da je bio na putovanju”, rekao je.
“Nakon što mu je umrla mama.”
“Od čega?”
“Rak gušterače.”
“Gadno.”
“Ipak sam vjerovala da će mu to koristiti.”
“A zašto?”
“Zato što su ga roditelji vječno tlačili i trovali mu svakodnevicu.
Nadala sam se da će iskoristiti priliku i maknuti se iz poslovnog svijeta,
svirati glasovir, ili bilo što drugo. Znaš, taman prije nego što sam
prestala raditi u Alfredu Ogrenu, Leo je počeo živjeti punim životom.
Nikada nisam shvatila cijelu priču. Jedno vrijeme nije bio nimalo
natmuren. Ali poslije...”
“Što?”
“Poslije je pao u tešku depresiju. Srce mi je puklo zbog toga.”
“Je li mu mama još bila živa?”
“Da, ali ne još dugo.”
“Kamo je zatim otputovao?”
“Ne znam. Više nisam radila tamo. Ali sanjarila sam da bi tim
putovanjem moglo početi njegovo oslobađanje.”
“No svejedno se vratio u Alfred Ogren.”
“Vjerojatno nije imao hrabrosti.”
“Ali sada je počeo držati predavanja.”
“To je možda korak u pravom smjeru”, rekla je ona. “A zašto te on
toliko zanima?”
“Leo Mannheimer vidi određene psihološke uzorke. Uspoređuje
napad u Bruxellesu s drugim poznatim dezinformacijskim
kampanjama.”
“Ruskim kampanjama, zar ne?”
“Smatra ih suvremenim načinom ratovanja, a meni se to čini vrlo
uzbudljivo.”
“Laž je poput oružja.”
“Lažima se buni javnost i stvara kaos. Laži su alternativa nasilju.”
“Nije li dokazano da je taj hakerski napad došao iz Rusije?” upitala
je ona.
“Dokazano je, ali nitko ne zna tko u Rusiji stoji iza njega, a
gospodari Kremlja, naravno, kunu se da su nevini.”
“Sumnjaš li na svoje staro društvo, na Paukove?”
“Palo mi je to na pamet.”
“Teško mi je pomisliti da bi ti Leo mogao pomoći u vezi s tim.”
“Možda ne može, ali htio bih...”
Odjednom se izgubio.
“...pozvati me na sladoled?” nadopunila ga je ona. “Obasuti me
nakitom, komplimentima i skupim poklonima? Povesti me u Pariz?”
“Molim?”
“U Pariz. Jedan glavni grad u Europi. Kažu da je poznat po tom
nekom tornju.”
“Lea će sutra intervjuirati na pozornici u Muzeju fotografije”,
nastavio je on kao da je nije čuo. “Bi li mi se pridružila? Možda naučimo
nešto novo.”
“Naučimo nešto novo? Dovraga, Mikaele. Zar je to jedino što dami u
nevolji možeš ponuditi?”
“Trenutačno, da”, rekao je on, opet zazvučavši odsutno, što ju je još
više povrijedilo.
“Blomkviste, ti si budala!” frknula je ona, prekinula vezu i stala
nasred pločnika dok se u njoj kuhao dobro joj poznati bijes koji je na
neki način bio povezan s njime.
Ali brzo se smirila, no to nije bilo zbog Mikaela, već zato što se
nečega sjetila, nečega što se polako podizalo na površinu. Sjetila se da
je Leo jedne kasne noći u svojem uredu u Alfredu Ogrenu nešto pisao
na papir boje pijeska. Nešto u vezi s tom scenom kao da je sadržavalo
poruku što se poput magle širila oko nje. Malin je načas stajala tako
zamišljena na pločniku. Potom je odšetala do kazališta Dramaten i
psovala bivše muževe, nekadašnje ljubavnike i ostale predstavnike
muškog roda.
Mikael je uvidio da je zabrljao te je razmišljao bi li je opet nazvao,
ispričao joj se i možda je pozvao na večeru. Ali nije stigao.
Sustigla ga je tisuću i jedna pomisao te je umjesto Malinina broja
birao broj Annike Giannini, koja ne samo da mu je bila sestra već i
Lisbethina odvjetnica. Možda je ona znala što to Lisbeth lovi. Doduše,
Annika se vrlo primjereno pridržavala načela odvjetničke
povjerljivosti. Ali informacije koje su klijentima išle u korist rado je
dijelila.
Annika se nije javljala. Nazvao ju je opet nakon pola sata i ona mu je
odmah potvrdila da se Lisbeth promijenila. Vjerovala je da je to zbog
situacije na sigurnosnom odjelu. Lisbeth je dobro zapazila da odjel
uopće nije siguran. Annika je zato uporno tražila da Lisbeth premjeste
odande, ali naravno da je Lisbeth to odbijala. Rekla je da mora nešto
napraviti. Također je tvrdila da ona osobno nije u opasnosti, već druge
zatvorenice, ponajprije djevojka po imenu Faria Kazi, koju je najprije
zlostavljala obitelj jer su smatrali da im je povrijedila čast, a zatim je
postala žrtvom i u zatvoru.
“To je vrlo zanimljiv slučaj”, rekla je Annika. “I njega sam nakanila
preuzeti. U ovoj bismo priči mogli imati zajednički interes, Mikaele.”
“Kako to misliš?”
“Vi možete dobiti dobru priču, a ja pomoć u istrazi. Čini mi se da se
tu nešto ne poklapa.”
Mikael se nije upecao. Umjesto toga je upitao:
“Jesi li čula što o prijetnjama Lisbeth?”
“U biti nisam, osim da izvora ima zabrinjavajuće mnogo i da se
čitavo vrijeme spominju njezina sestra, njezini ruski banditi i
motociklistička banda Svavelsjö.”
“I što poduzimaš?”
“Sve što mogu, Mikaele. A što misliš? Pobrinula sam se da je u
zatvoru pojačano nadziru. Trenutačno ne vidim nikakvu neposrednu
opasnost. Ali također se dogodilo i nešto što je utjecalo na nju.”
“Što to?”
“Posjetio ju je stari Holger.”
“Šališ se?”
“Ne, ne, nastala je prava drama. Ali on se zainatio da dođe. Mislim
da mu je to bilo jako važno.”
“Nije mi jasno kako je uopće došao do Flodberge.”
“Ja sam pomogla oko papirologije, a Lisbeth je platila sanitet do
zatvora i natrag. U kolima se nalazio i medicinski tehničar, koji je
Holgera na invalidskim kolicima dogurao u zatvor.”
“Je li nju posjet uznemirio?”
“Nju se ne da lako uznemiriti. Ali Holger joj je blizak, i ti i ja to dobro
znamo.”
“Holger joj nije rekao ništa što bi je potaknulo na akciju?”
“A što bi to moglo biti?”
“Možda nešto o njezinoj prošlosti. Nitko njezinu prošlost ne
poznaje toliko dobro kao Holger.”
“O tome mi nije ništa rekla. Jedino oko čega je u posljednje vrijeme
angažirana je ta djevojka Kazi.”
“Poznaješ li čovjeka po imenu Leo Mannheimer?”
“Ime mi je poznato. Zašto pitaš?”
“Ma samo me zanima.”
“Je li ga Lisbeth spomenula?”
“Reći ću ti poslije.”
“Dobro, ali ako te zanima što joj je to Holger mogao reći, bilo bi
najbolje da ga osobno kontaktiraš”, rekla je Annika. “Vjerujem da bi
Lisbeth jako cijenila kad bi mu sada iskazao malo više pažnje.”
“Hoću”, rekao je on.
Prekinuli su razgovor i on je odmah nazvao Holgera Palmgrena.
Linija je bila zauzeta. Bila je zauzeta smiješno dugo, a potom se nitko
nije javljao. Tada je Mikael pomislio da bi odmah morao do
Liljeholmena da razgovara s njime u četiri oka. Ali onda se sjetio
njegova narušenog zdravlja. Holger je bio star i bolestan, patio od
teških bolova i bio mu je potreban odmor. Mikael je zato odlučio
pričekati te je umjesto toga nastavio svoju besciljnu pretragu o obitelji
Mannheimer i Alfredu Ogrenu. Pronašao je dosta toga. Uvijek bi
pronašao dosta toga kada bi počeo kopati dovoljno duboko. Ali ništa se
nije posebno isticalo, niti se naizgled moglo povezati s Lisbeth ili
hakerskim napadom. Tada je promijenio taktiku, i to najviše zbog
Holgera i zato što je ovaj toliko dobro poznavao Lisbethino djetinjstvo.
Mikael je pomislio da nije nemoguće da je Leo Mannheimer na neki
način bio dio njezine prošlosti, ta spomenula je stare popise imena.
Zato je tražio dalje u prošlosti, toliko daleko koliko su mu internet i
baze podataka dopuštali. Pozornost mu je privukla notica u novinama
Uppsala nya tidning, a vijest se tijekom određenog vremena i proširila
jer je švedska informativno-novinska agencija TT isti dan poslala dopis
na temelju članka. No koliko je pronašao, događaj poslije nije
spominjan, vjerojatno iz obzira i zbog ugodnije medijske klime koja je
tada vladala, prije svega spram društvene vrhuške.
Drama se zbila prije dvadeset pet godina u Osthammaru tijekom
lova na losove. Nakon podužeg ručka lovci iz Alfreda Ogrena, među
kojima je bio i Leov otac Herman, uputili su se u šumu. Gospoda su
vjerojatno popila koju čašicu viška, ali podaci u članku bili su odveć
šturi da bi se bilo što sa sigurnošću moglo reći. Sunce je, kažu, bilo
jarko, a skupina se iz više razloga podijelila. Nakon što su među
drvećem opazili dva losa, poraslo je i uzbuđenje. Počeli su pucati, a
stariji gospodin po imenu Per Fait, tada voditelj financija u koncernu
Rosvik, rekao je da je pogrešno procijenio položaj te da se smeo zbog
naglih pokreta životinja. Pucao je te potom začuo krik i poziv upomoć.
Pogodio je u trbuh mladog psihologa Carla Segera, koji je bio dio
lovačke skupine. Mladić je ubrzo preminuo pokraj jednog potočića.
Jedini zaključak do kojeg je došla policijska istraga bio je da se
radilo o nesretnom slučaju u koji Alfred Ogren i Herman Mannheimer
nisu bili umiješani. Mikaela to ipak nije puštalo na miru, pogotovo
nakon što je otkrio da je strijelac Per Fait umro godinu dana poslije, ne
ostavivši za sobom ni ženu ni djecu. Neutralni nekrolog opisao ga je
kao “vjernog prijatelja” te požrtvovnog i odanog suradnika u koncernu
Rosvik.
Mikael je pogledao kroz prozor i utonuo u misli. Nebo se nad
Riddarfjärdenom smračilo. Vrijeme se mijenjalo i prokleta kiša opet je
počela padati. Ispružio je leđa i masirao ramena. Je li taj ustrijeljeni
psiholog na neki način bio povezan s Leom Mannheimerom?
Nije mogao znati. Možda je to bio trag, a možda samo besmislena
tragedija. Mikael je o psihologu ipak saznao sve što je mogao. A nije
pronašao mnogo. Kada je umro, Carl Seger imao je trideset dvije
godine te se upravo bio zaručio. Godinu prije tragedije doktorirao je na
Sveučilištu u Stockholmu na temu utjecaja sluha na samopoštovanje.
“Empirijska studija”, glasio je podnaslov.
Disertaciju se na internetu nije moglo pronaći, a nije pronašao ni
glavne rezultate ni pretpostavke, iako su se teme površno doticali i
drugi eseji koje je Carl Seger napisao, a Mikael ih pronašao putem
Google Scholara, pretraživača znanstvenih članaka. Psiholog je u
jednom članku opisao klasični eksperiment koji je pokazao da su
pojedinci u pokusu među stotinama fotografija sebe prepoznavali brže
ako bi im sliku uljepšali. Sebe prepoznajemo brže ako smo predočeni
ljepšima nego što uistinu jesmo, što je vjerojatno evolucijski
uvjetovano. Precjenjivanje sebe donosi nam korist prilikom parenja ili
ako želimo preuzeti vodstvo u grupi, ali ono također povlači i jednu
opasnost:
“Pretjerano pouzdavanje u vlastite sposobnosti izlaže nas riziku i
sprečava naš razvoj. Sumnja u samoga sebe odlučujuća je za naše
intelektualno sazrijevanje”, napisao je Seger, što nije bilo nimalo
revolucionarno ili originalno. Ali bilo je vrlo zanimljivo da se Carl Seger
referirao na studije djece i značenje samopouzdanja za njihov razvoj.
Mikael je ustao, otišao u kuhinju te počeo pospremati sudoper i
blagovaonički stol. Naumio je nazočiti sutrašnjem predavanju Lea
Mannheimera u Muzeju fotografije. Odlučio je ovo istražiti do kraja i
zanemariti svoj odmor. Ali dalje od toga nije stigao. Začulo se zvonce
na vratima, a to mu se nije sviđalo. Smatrao je da bi se gosti uvijek
trebali najaviti. Ali otišao je otvoriti te je ono što se dogodilo poslije
opisao kao grub napad.
 5. poglavlje

18. lipnja

FARIA KAZI SJEDILA JE NA KREVETU U svojoj ćeliji, rukama obgrlivši

koljena. Imala je dvadeset godina i sebe je smatrala samo blijedom
sjenom što je kopnjela. Ali rijetko tko nije se divio njezinoj ljepoti, a
tako je bilo još otkad je kao četverogodišnjakinja došla u Švedsku iz
Dhake u Bangladešu.
Faria je odrasla s četvoricom braće, jednim mlađim i trojicom
starije, u stockholmskom predgrađu Vallentuni. Otac Karim rano je
osnovao lanac kemijskih čistionica te se obogatio i poslije u Sickli
kupio stan s velikim staklenim prozorima. Farijino djetinjstvo nije bilo
dramatično.
Igrala je košarku i bila dobra učenica, s posebnim darom za jezike,
voljela je šivati i crtati mange. Ali tijekom tinejdžerskih godina malo-
pomalo oduzimali su joj slobodu. To je očigledno imalo veze s
njezinom prvom mjesečnicom te sa zvižducima koje su joj upućivali
momci u kvartu. Svejedno se uvjerila da je promjena nastupila izvana,
poput hladnog vjetra s istoka. Situacija se pogoršala kada joj je majka
Aisha preminula od moždane kapi. Njezinom smrću obitelj ne samo da
je izgubila majku već i neutralan pogled na vanjski svijet te glas
razuma.
Faria se poslije, u zatvoru, sjetila kada ih je jedne večeri nenadano
posjetio Hassan Ferdousi, imam iz Botkyrke. Faria je imama voljela i
strašno je željela razgovarati s njime. Ali Hassan Ferdousi nije ih
posjetio da bi se družili.
“Pogrešno ste shvatili islam”, čula ga je kako viče u kuhinji. “Loše će
ovo završiti ako tako nastavite, loše.”
Nakon te večeri i sama je u to vjerovala. Njezina dvojica starije
braće, Ahmed i Bashir, pokazivala su sve jaču strogost i mržnju, koje su
se doimale nezdravo, a upravo su oni, a ne njihov otac, od nje tražili da
nosi nikab čak i kad ide kupiti mlijeko u trgovinu iza ugla. Ali najbolje bi
bilo da sjedi kod kuće i trune. Njezin treći brat Razan nije bio toliko
kategoričan, ali ni suviše angažiran. Njega su zanimale druge stvari,
premda se najčešće ravnao prema Ahmedu i Bashiru i većinom radio u
očevim radnjama, vodeći krojačke poslove. Ali to ne znači da joj je bio
prijatelj, te ju je i on držao na oku.
Faria je unatoč nadzoru pronalazila određene trenutke slobode,
iako su oni zahtijevali laganje i snalažljivost. Još je imala svoje računalo
te je jednoga dana otkrila da će u stockholmskom domu kulture
Kulturhusetu upravo Hassan Ferdousi s rabinom po imenu Goldman
raspravljati o religijskom ugnjetavanju žena. Ona je upravo bila
maturirala u Kungsholmenskoj gimnaziji. Bio je kraj lipnja, a ona izvan
stana nije bila već deset dana i čeznula je za time toliko snažno da je
mislila da će se raspasti. Strinu Fatimu nije bilo lako nagovoriti. Strina
Fatima bila je kartografkinja i samohrana majka te Farijina posljednja
saveznica u obitelji. No Fatima je shvaćala koliko je Faria očajna, pa je
naposljetku pristala reći da će se sastati na jednostavnijoj večeri. Braća
su joj iz nekog razloga povjerovala.
Fatima je Fariju dočekala u svojem stanu u Tensti, ali ju je odmah
pustila da ode u centar. Naravno, nije imala vremena za duže eskapade
jer se morala vratiti do pola devet, kada će Bashir doći po nju. Ali do
tada će biti u gradu. Od strine je posudila crnu haljinu i par štikli. No to
je, naravno, bilo pretjerano. Jer nije išla ni na kakvu zabavu. Spremala
se na debatu o religiji i ugnjetavanju. Ipak, htjela se dotjerati. Prigoda
se činila svečanom. Rasprave jedva da se sjećala. Bila je suviše obuzeta
time što se tamo nalazi i svom tom publikom. Nekoliko su je puta iz
čistog mira preplavile emocije. Nakon debate uslijedila su pitanja.
Netko je iz publike upitao zašto uvijek žene moraju patiti kada
muškarci žele učvrstiti svoje religije. Hassan Ferdousi odgovorio je
pomalo mračno:
“Iznimno je žalosno kada organiziranom religijom podižemo
neviđenu halabuku samo da bismo nahranili vlastitu uskogrudnost.”
Sjedila je razmišljajući o njegovim riječima, kada se publika stala
podizati, a prema njoj je krenuo neki mladić u trapericama i bijeloj
košulji. Bila je toliko nenavikla komunicirati s mladićima svoje dobi, a
da ne nosi nikab ili hidžab, da se osjetila nagom i izloženom. Svejedno
nije pobjegla. Ostala je sjediti i krišom ga gledati. Imao je možda
dvadeset pet godina i nije bio suviše visok ni samopouzdan, ali oči su
mu sjajile. Koračao je lako i posve u suprotnosti s težinom i
natmurenošću što su mu se nazirale u očima. Doimao se posramljeno i
nelagodno, što joj se učinilo sigurnim. Oslovio ju je na bengaliju.
“Ti si iz Bangladeša, zar ne?” upitao je.
“Odakle to znaš?”
“Osjetio sam to. Odakle si?”
“Iz Dhake.”
“Ja također.”
Nasmiješio joj se toliko toplo da mu je morala uzvratiti smiješak.
Oči su im se srele. U prsima joj je nešto puklo te su si jamačno još nešto
rekli. No Faria se poslije sjećala samo da su izašli na Sergelov trg i
odmah se jedno drugome otvorili. I prije nego što su se predstavili,
ispričao joj je o svojem blogu u Dhaki. Blog se borio za slobodu govora i
naglašavao važnost ljudskih prava, a to je provociralo islamiste u
zemlji. Autore su stavljali na liste za odstrel te su ih islamisti jednog po
jednog počeli ubijati. Klali su ih mačetama, a policija i vlada nisu ništa
poduzimale, “nisu mrdnule ni malim prstom”, rekao je. Zato su on i
njegova obitelj morali napustiti Bangladeš i potražiti azil u Švedskoj.
“Jednom sam prisustvovao pogubljenju. Iz neposredne blizine. Krv
najboljeg prijatelja natopila mi je majicu”, rekao je, a iako ga tada nije
posve razumjela, ne tada, u njemu je uočila tugu, veću i od njezine, te je
osjetila bliskost koja se inače ne bi mogla tako brzo razviti.
Mladić se zvao Jamal Chowdhury. Rukovali su se. Krenuli su prema
zgradi parlamenta, a njoj je od jačine emocija zastala knedla u grlu. Prvi
put nakon toliko vremena živjela je punim plućima. Ali to nije dugo
trajalo. Zabrinula se i pomislila na Bashirove crne oči. Već na Gamla
stanu prekinula je šetnju. Ali to joj je bilo i više nego dovoljno. U
sljedećim danima i tjednima u mislima je bježala nazad, sjećajući se
sastanka poput tajne odaje s blagom.
Zato nije bilo čudno ni što se u zatvoru vraćala tamo, posebno
navečer kada je teretni vlak počeo tutnjati, a Benitini se koraci
približavati. Faria je čitavim tijelom osjećala da će ovo biti gore nego
ikada.

Alvar Olsen opet je sjeo u svoj ured da pričeka poziv upravitelja zatvora
Bikarda Fagera. Ali vrijeme je prolazilo, te on opsuje i pomisli na Vildu.
Alvar je taj dan u biti trebao biti slobodan i s kćeri na nogometnom
turniru u Vasterasu. Ali to je otkazao. Nije se usuđivao izbivati s posla
te je po tisućiti put nazvao tetu, osjećajući se otprilike kao najgori otac
na svijetu. Ali što bi trebao napraviti?
Njegovi su se planovi da Benito makne s odjela izjalovili. Benito je
to jako dobro znala te je u njega zurila vrlo prijeteće, a čitavi zatvor kao
da je kuhao. Zatvorenice su se posvuda došaptavale, baš kao prije većih
sukoba ili čijeg puštanja na slobodu, a on je sve vrijeme molećivo
pogledavao Lisbeth Salander. Ona mu je obećala pomoći da sredi
situaciju. No to ga je uzrujavalo jednako koliko i osnovni problem, a on
je zahtijevao da najprije pokuša sam. Salander mu je dala pet dana, tih
pet dana upravo je prošlo, a da on nije postigao ništa. Bojao se za svoj
život, i ništa više.
Samo je na jednom polju bio opušten. Mislio je da će doći pod
internu istragu zato što su jamačno postojale snimke njega i Salander
kako hodaju do njegova ureda i unutra provode sitne sate. U danima
nakon toga bio je siguran da će ga svaki čas pozvati u upravu i postaviti
mu svakakva neugodna pitanja. Ali ništa se nije dogodilo i on
naposljetku nije mogao izdržati te je otišao do nadzorne središnjice u
zgradi B pod izlikom da mora provjeriti nekoliko događaja povezanih s
Beatrice Andersson. Živčano je pregledavao snimku tih sati u noći
dvanaestog i trinaestog lipnja.
Isprva nije ništa razumio. Neprestance je premotavao snimku. Ali
hodnik je svaki put bio prazan i pust te ni traga ni od njega ni od
Salander. Nesumnjivo, bio je spašen, no čak iako bi jako rado želio
vjerovati da je imao nepojmljivu sreću - da kamere baš slučajno tada
nisu radile kako valja - shvatio je što se dogodilo. Bio je vidio da se
Salander probila na sigurnosni poslužitelj zatvora i nešto prtljala po
nadzornim kamerama. Vjerojatno je promijenila sekvence na snimci.
Drugog objašnjenja nije bilo i zapravo mu je laknulo. Ali to ga je
istodobno i uplašilo. Opsovao je zbog toga i zbog svega ostaloga te je
još jednom provjerio mejl. Ni riječi, ama baš ništa! Što je tu toliko
teško? Pa samo je potrebno pokupiti Benito i odvesti je odande.
Bilo je 19.15. Vani je padala kiša, a on bi svakako morao van na
hodnik da se pobrine da se u ćeliji Farije Kazi ne dogode nikakve
grozote. Morao bi van, dati Benito do znanja da ju je uzeo na zub i da joj
kani zagorčati život. Ali ostao je u uredu kao oduzet. Osvrnuo se po
prostoriji te mu se učinilo da je nešto drugačije. Je li Salander nešto
pomicala kada je jučer bila ovdje? Bili su to čudni sati. Ona je opet
pretraživala svoje stare registre, ali ovaj put čovjeka po imenu Daniel
Brolin. Alvar je inače izbjegavao gledati što ona radi. Nije se htio
miješati. Ali već je ionako bio umiješan. Lisbeth je putem njegova
računala obavila najobičniji telefonski poziv, a to je već bilo čudno, zar
ne? Tijekom razgovora zvučala je posve drugačije, ljubazno i oprezno,
te se raspitivala za neke nove spise što su se pojavili. Odmah nakon
toga htjela se vratiti u svoju ćeliju.
A sada, dan poslije, Alvaru se sve više pogoršavalo raspoloženje,
zbog čega je odlučio odmah izaći na odjel. Naglo je ustao s uredskog
stolca, ali dalje nije stigao. Zazvonio je interni telefon. To se napokon
javljao zatvorski upravitelj Rikard Fager. Imao je dobre vijesti. Zatvor
Hammerfors u Härnösandu bio je spreman već sutradan ujutro primiti
Benito, što je zvučalo posve fantastično. Ali Alvar nije osjetio toliko
olakšanje kao što je očekivao, isprva ne shvaćajući zašto. Zatim je
primijetio da je vani teretni vlak već počeo tutnjati te je spustio
slušalicu ne rekavši ni riječi.

Mikael se osjetio grubo napadnut. Ali to je bio neočekivano dobar grubi

napad. Na vratima je stajala Malin Frode, mokra od kiše dok joj se
šminka slijevala niz lice te divljeg i odlučna pogleda. Mikael nije znao
želi li ga svojski išamarati ili mu strgnuti odjeću.
Istina je bila negdje između. Pritisnula ga je uza zid, obujmila mu
kukove i rekla da će ga kazniti zato što je toliko dosadan i toliko seksi i
dovraga i bestraga. Prije nego što se snašao i shvatio što se događa,
ona je u krevetu sjela na njega i svršila, ne jednom, već dvaput.
Nakon toga ležali su zagrljeni, teško dišući. On ju je milovao po kosi
i govorio joj drage i nježne riječi, baš kao što je i trebao, nježnim tonom
i potpuno prisutan. Uistinu mu je jako nedostajala. Vani je kišilo.
Jedrilice su jedrile po Riddarfjärdenu. Krovovi su bili mokri. Bio je to
lijep trenutak. Misli su mu ipak odlutale, što je Malin, naravno,
primijetila.
“Već sam ti dosadila?” upitala je.
“Molim? Ma ne. Nedostajala si mi”, rekao je, misleći to. Ali naravno
da se osjećao krivim. Trenutak nakon seksa sa ženom koju dugo nisi
vidio ne bi smio početi razmišljati o poslu. “Kada si posljednji put bio
stvarno iskren?”
“Prilično se često trudim.”
“Opet Erika?”
“Prije ono o čemu smo razgovarali preko telefona.”
“Hakerski napad.”
“Između ostalog.”
“Ali i Leo?”
 “Da.”
“Gukni, golube. Zašto te on zapravo toliko zanima?”
“Nisam uopće siguran da me zanima. Samo pokušavam povezati
različite dijelove.”
“A ovo ti je nevjerojatno bistro objašnjenje, Kalle Blomkvist.”
“Ha, da.”
“Znači, nešto mi ne odaješ, vjerojatno kakav izvor ili tako nešto?”
upitala ga je.
“Možda.”
“Glupane!”
“Žao mi je.”
Lice joj omekša i ona makne uvojak s oka.
“S druge strane, ja sam na Lea mislila prilično dugo nakon našeg
razgovora”, rekla je.
Omotala je pokrivač oko tijela i izgledala prilično neodoljivo. On je
upita:
“I čega si se sjetila?”
“Sjetila sam se da mi je obećao ispričati zašto je ono jednom bio
toliko sretan. Ali poslije toga više nije bio sretan, pa mi se činilo
bešćutnim ispitivati ga o tome.”
“Zašto si se toga sjetila?”
Kao da je oklijevala. Pogledala je kroz prozor.
“Zato što mi se njegova sreća sviđala, ali me i zabrinjavala. Bila je
prejaka.”
“Možda se bio zaljubio.”
“Bila sam ga pitala upravo to, a on je odlučno zanijekao. Tada smo
bili u Richeu, što je samo po sebi bilo nešto. Leo je mrzio gužve. No
tada je otišao jer smo trebali razgovarati o mojoj zamjeni. Ali on je bio
nemoguć. Čim bih spomenula koje ime, promijenio bi temu i govorio o
životu i ljubavi te iznosio hvalospjeve o svojoj glazbi. Nije govorio
smisleno i bio je prilično dosadan, da budem iskrena, nešto o tome
kako je rođen da voli određene harmonije i ljestvice, šesti mol ili što ti
ja znam. Nisam ga pretjerano pozorno slušala. Bio je toliko sretan i
zanesen sobom da me povrijedio, pa sam ga napala poput glupače. ‘Što
se dogodilo? Moraš mi reći.’ Ali odbijao je precizirati. Rekao je da mi
ništa ne može reći, barem ne još. Objasnio mi je samo da je napokon
pronašao pravi dom.”
“Možda se produhovio.”
“Leo je mrzio religiju.”
 “Pa o čemu se onda radilo?”
“Pojma nemam. Znam samo da je nekoliko dana poslije naprasno
završilo. Onda se posve ispuhao.”
“Na koji način?”
“Na svaki mogući. Bilo je to uoči Božića, mojeg posljednjeg dana u
Alfredu Ogrenu, prije nešto više od godinu i pol. I to oko ponoći u
njegovom uredu. Pripremila sam oproštajnu zabavu kod kuće, a Leo
nije došao, što me ražalostilo. Jer on i ja smo imali posebnu vezu.”
Pogledala ga je. “Ali nemaš razloga da budeš ljubomoran.”
“Ne postajem ja ljubomoran tako lako.”
“Znam. I zato te mrzim. Mislim da bi povremeno morao pokazati
ljubomoru, samo kao znak dobre volje. Ali Leo i ja smo flertali, baš kada
sam upoznala tebe. Život mi je tada zbog razvoda i svega ostaloga bio u
kaosu pa mi je možda zato njegova novopronađena sreća koja
njegovom karakteru nekako nije odgovarala malo i zasmetala. Kako
bilo, nazvala sam ga usred noći, a on je još bio u uredu. To me samo još
više povrijedilo. Svejedno mi se ispričao, no ja sam mu u sebi oprostila,
a kada me upitao ne bih li došla do njega da popijemo noćno piće,
odmah sam otišla. Nisam znala što mogu očekivati. Nije mi bilo jasno
što tako kasno radi tamo. Leo nije bio nikakav radoholičar, a osim toga,
taj ured, koji je prije držao njegov otac, to nije normalno. Čovjek ostane
osupnut kad uđe. Na zidu visi Dardel. U kutu je Hauptova komoda. Leo
bi ponekad znao reći da se srami ureda. Da je to nepristojan luksuz. Ali
te večeri kada sam ušla... To jedva da mogu opisati. Oči kao da su mu
žarile, a glas mu je poprimio neku novu, napuklu crtu. Svejedno se
trudio da se doima sretno. Čitavo se vrijeme smiješio, ali pogled mu je
bio izgubljen i žalostan. Na komodi se nalazila ispijena boca
Bourgognea i dvije prazne vinske čaše. Očigledno je imao posjet.
Zagrlili smo se, izmijenili ljubazne riječi, ispili pola boce pjenušca i
obećali ostati u kontaktu. Ali primijetilo se da je mislima negdje
drugdje te sam naposljetku rekla: ‘Više mi ne izgledaš tako sretno.’
‘Sretan sam ja’, odgovorio je. ‘Samo sam...’ Nije završio rečenicu. Dugo
je šutio. Ispio svoj pjenušac. Doimao se posve utučeno. Rekao je da će
donirati pozamašnu svotu.”
“Kome?”
“Pojma nemam, a pitam se i nije li to u tome trenutku bio samo
nastup slabosti. Učinilo mi se da se odmah posramio svojih riječi, a ja
ga više o tome nisam pitala. Bilo je suviše intimno. Nakon toga više
ništa nije bilo isto. Naposljetku sam ustala, ustao je i on, zagrlili smo se
i napola srdačno poljubili. Promumljala sam mu da pazi na sebe, izašla
na hodnik i pozvala dizalo. Zatim sam se okrenula jer sam se naljutila.
Kakve su to tajne? Što on to radi? Htjela sam ga razumjeti. Ali kada sam
se vratila - hoću reći, i prije nego što sam ga opazila - shvatila sam da
smetam. Leo je sjedio u uredu i pisao nešto na papiru boje pijeska, a
jasno se vidjelo da se napreže pisati lijepo. Ramena su mu se napela.
Oči su mu bile pune suza i ja nisam imala srca smetati mu. Nije me
vidio.”
“I ne znaš što je to bilo?”
“Poslije sam nagađala da je imalo veze s njegovom majkom. Ta bila
je umrla samo koji dan poslije toga, a Leo je, kao što znaš, uzeo
neplaćeni dopust i otišao na svoje dugo putovanje. Trebala sam mu se
javiti i izraziti mu sućut. Ali kao što znaš, život mi se bio izokrenuo
navrat-nanos. Na novome sam poslu radila od jutra do sutra i usto se
još svađala s bivšim mužem. A osim toga sam i stalno spavala s
tobom.”
“To je sigurno bilo najgore od svega.”
“Vjerojatno da.”
“Znači, Lea nakon toga nisi više vidjela?”
“Ne uživo, već samo na televiziji. Pomalo sam ga i zaboravila,
odnosno, bolje rečeno, potisnula sam ga. Ali danas kada si me nazvao...”
Malin je oklijevala, kao da traži prave riječi.
“...sjetila sam se te scene iz ureda”, nastavila je, “i učinila mi se
nekako pogrešnom. Ne mogu odrediti zašto. Samo mi je smetalo, pa
sam se ražestila i naposljetku ga nazvala. Ali promijenio je broj.”
“Je li ikada u Alfredu Ogrenu spominjao kakvog psihologa koji je
stradao nesretnim slučajem u lovu?” upitao ju je Mikael.
“Što? Ne, tko to?”
“Psiholog se zvao Carl Seger.”
“Ne poznajem ga. Što se dogodilo?”
“Carl Seger ustrijeljen je u prsa tijekom lova na losove prije
dvadeset pet godina u šumama blizu Osthammara - vjerojatno
nesretnim slučajem. Ustrijelio ga je Per Fait, financijski direktor
Rosvika.”
“Sumnjaš li na što?”
“Ne izravno, barem ne još. Ali pomislio sam da su Carl Seger i Leo
možda bili bliski. Roditelji su gajili velika očekivanja spram dječaka, zar
ne? Vježbali su s njime testove inteligencije i što sve ne, a onda sam
pročitao i da je Seger dosta toga napisao o značenju samopouzdanja za
razvoj mladih ljudi, pa sam se zapitao...”
“Leo je prije patio od sumnje u svoje sposobnosti negoli odisao
samopouzdanjem”, prekinula ga je Malin.
“Carl Seger pisao je i o sumnji u sebe. Je li ti Leo spominjao svoje
roditelje?”
“Ponekad i nevoljko.”
“To baš ne zvuči pozitivno.”
“Herman i Viveka sigurno su imali svojih boljih trenutaka, ali ja
vjerujem da je Leo bio nesretan i zato što im se nikada nije uspio
oduprijeti. Nije bio u stanju izabrati vlastiti put.”
“Postao je broker protiv svoje volje, hoćeš reći?”
“Nije to baš tako jednostavno. Jedan dio njega morao je to željeti.
Ali posve sam sigurna da je sanjao da će se osloboditi, a možda me zato
i ona scena te noći u uredu toliko dirnula. Doimalo se poput oproštaja -
ne samo s njegovom majkom, već daleko šire.”
“Nazvala si ga Hamletom.”
“Najviše u usporedbi s tobom, rekla bih. Ali istina je da se čitavo
vrijeme predomišljao i da nije mogao odlučiti.”
“Hamlet je na kraju posegnuo za nasilnim metodama.”
“Ha, da, ali Leo ne bi nikada...”
“Što?”
Na Malinino lice padne sjena, a Mikael joj položi ruku na rame.
“Što je?” upitao je.
“Ma ništa, u biti.”
“Gukni, golubice!”
“Jednom sam vidjela Lea potpuno izbezumljenog”, rekla je.

U 19.29 prvi tutanj teretnog vlaka duboko je potresao Fariju Kazi.

Ostalo je samo šesnaest minuta do zatvaranja vrata ćelija. Ali do tada
se svašta moglo dogoditi. Ona je to najbolje znala. Vani u hodniku
čuvari su zveckali svojim ključevima i čuli su se glasovi, a premda nije
razaznavala ni riječi, u žamoru je nazirala ono dobro joj znano
uzbuđenje.
Pojma nije imala o čemu se radi, samo da se zrakom širi užurbanost
te da su šaputali da će Benito premjestiti. Ali ništa nije bilo sigurno, čak
ni kiši li vani po tračnicama ili ne. Prije sat vremena činilo se kao da će
biti grmljavine. Sada je u zatvor iz vanjskog svijeta prodirala jedino
tutnjava teretnog vlaka.
Zidovi kao da su se tresli, a zatvorenice su se ushodale, no ipak se
nije događalo ništa ozbiljno. Možda će je večeras usprkos svemu
ostaviti na miru. Čuvari su bili budniji. Alvar Olsen posvuda ju je
slijedio pogledom te kao da je radio danonoćno. Možda će je
naposljetku ipak zaštititi. Možda će se to o čemu su šaputali ostvariti.
Sjetila se svoje braće i majke te sunca što je jednom davno obasjavalo
travnjake u Vallholmenu. Ali nije smjela suviše sanjariti. Do nje je dopro
zvuk struganja papuča po podu, struganja koje joj je bilo vrlo dobro
poznato, i sada više nije bilo sumnje. Također je mirisalo na sladak
parfem. Fariji Kazi zastane dah u grlu te poželi noktima iskopati rupu u
zidu i pobjeći duž tračnica ili se čarolijom teleportirati odande. Ali u
svojoj je ćeliji i svojem krevetu bila izložena. Bila je izložena baš kao
nekad u Sickli, te se opet pokušala sjetiti Jamala. Ali naravno da joj to
uopće nije pomagalo. Više nije imala utjehe. Teretni je vlak tutnjao,
koraci su se približavali, a parfem ju je već gušio. Za nekoliko trenutaka
bacit će je u isti onaj bezdan te više nije bilo važno koliko si je puta
rekla da joj je život već ionako uništen te da više nema što izgubiti.
Svejedno bi se svaki put kada bi se Benito pojavila na vratima i
prijazno se smiješeći prenijela joj pozdrav od braće, nasmrt preplašila.
Nije bila sigurna je li se Benito sastala s Bashirom ili Razanom i je li
uopće s njima i u kakvom kontaktu. Pozdrav se doimao poput prijetnje
smrću te bi ga uvijek popratio ritual tijekom kojeg bi je Benito
šamarala pa milovala i dirala po grudima i međunožju nazivajući je
smeđom smrdljivicom i kurvom. Ali najgori nisu bili ni dodiri ni
uvrede. Najgori je bio osjećaj da je priprema na nešto mnogo gore te je
ponekad očekivala da će u Benitinoj ruci zasjati čelik. Faria je ovdje iza
rešetaka često mislila na taj čelik.
Benitina reputacija počivala je na paru indonezijskih bodeža za koje
se pričalo da ih je dala iskovati pod pravom litanijom kletvi, a za koje se
tvrdilo da su čovjeka osudili na smrt već samo kada bi ih u nj uperila.
Mit o bodežima pratio je Benito kroz zatvorske hodnike poput aure ili
zle aureole, miješajući se s njezinim parfemom. Faria je mnogo puta
zamišljala kako je Benito njima probada. Bilo je dana kada je to i
priželjkivala.
Osluškivala je odjel te se načas ponadala. Grebanje papuča je
zastalo. Jesu li je ipak zaustavili? Nisu, stopala su se opet pokrenula, a
Benito je ovaj put dobila i društvo. Nije se to čulo samo po papučama.
Osjećalo se i po mirisu. Parfem se miješao s britkijim vonjem znoja i
mentol-bombona. Bila je to Tine Grönlund, Benitina podanica i
tjelohraniteljica, i Faria je tada shvatila da ovo nije stanka, već
eskalacija. Ovo će biti jako loše.
Sada je na vratima već vidjela Benitina bijela stopala i lakirane
nokte na nogama koji su joj virili iz plastičnih papuča. Zasukala je
rukave na košulji i izložila svoje tetovaže zmija. Bila je znojna,
našminkana i ledena pogleda. Svejedno se smiješila. Nitko se nije
smiješio toliko neugodno poput nje. Iza nje je došla Tine te je zatvorila
vrata - iako su ih smjeli zatvoriti samo čuvari.
“Vani su Greta i Lauren. Zato se ne moramo bojati da će nas tko
ometati”, rekla je Tine.
Benito je prišla Fariji tražeći nešto u džepu. Smiješak joj se
poravnao u crtu, u nagovještaj smiješka. Na blijedom čelu pojavile su
joj se nove bore. Na usnici joj je izbila kapljica znoja.
“Malo nam se žuri”, rekla je. “Čuvari me žele maknuti, jesi li to čula?
Zato moramo odlučiti odmah i sada. Sviđaš nam se, Faria. Lijepa si, a
mi volimo lijepe djevojke. Ali volimo i tvoju braću. Pristupili su nam s
vrlo velikodušnom ponudom, pa bih ja sada htjela znati...”
“Nemam ja novca”, prekinula ju je.
“Djevojka može platiti i na druge načine, a nama se i to sviđa, mi
imamo svoju valutu, zar ne, Tine? Ja u biti imam nešto za tebe, Faria,
nešto što će ti pomoći da se odlučiš na suradnju.”
Benito se još jednom mašila svojeg džepa i potom široko
nasmiješila. Osmijeh joj je bio ledeno nadmoćan.
“Što misliš, što to imam?” nastavila je. “Što bi to moglo biti? Nije
moj keris, tako da te što se toga tiče mogu smiriti. Ali ipak je nešto
meni jako vrijedno.”
Iz džepa je izvadila nešto crno te se začulo metalno škljocanje. Faria
potom nije bila u stanju disati. To je bio stilet, pa se oduzela od straha i
nije stigla reagirati kada ju je Benito uhvatila za kosu i povukla je
unazad da joj izloži vrat.
Polako, vrlo polako oštrica se približavala njezinoj žili kucavici, baš
kao da joj je Benito htjela pokazati smrtonosnu točku te joj je rekla
nešto o iskupljenju grijeha krvlju, što bi usrećilo njezinu obitelj. Faria
nije znala o čemu ova govori. Samo je u nosnicama osjećala slatkasti
parfem i udisala zadah jedak od duhana i nečega ustajaloga i
bolesnoga. Ali inače više nije bila u stanju razmišljati i zato nije pojmila
zašto se prostorijom proširila nekakva nova nervoza. Zatim je shvatila
da su se vrata opet otvorila pa zatvorila.
Još je netko bio ovdje. Ali tko? Fariji isprva nije bilo jasno. Ali to je
bila Lisbeth Salander. Izgledala je čudno, kao neutralna i utonula u
kakve sanjarije ili kao da ne shvaća gdje se nalazi. Nije uopće reagirala
kada joj je Benito prišla.
“Smetam možda?” upitala je.
“Jebeno jako. Tko te pustio unutra?”
“Cure vani. Nisu se pretjerano bunile.”
“Glupače! Zar ne vidiš što držim u ruci?” prosiktala je Benito i
zamahnula stiletom.
Lisbeth je primijetila nož, ali kao da uopće nije reagirala. Samo je
odsutno gledala Benito.
“Zato marš van, kurvo jedna. Inače ću te razrezati kao malo prase.”
“A, ne, ne, nećeš uopće. Nećeš imati vremena za to”, odgovorila je
Lisbeth.
“Neću, ha?”
Ćelijom se proširio plimni val mržnje i Benito krene prema
Salander držeći nož. Ali dalje nije stigla. Faria nije registrirala što se
točno dogodilo. Poletio je udarac i vidjela je lakat, a nakon toga Benito
kao da je natrčala na zid. Ostala je nepomična, oduzeta. Zatim je pala
licem naprijed na betonski pod, ne dočekavši se na ruke. Potom je sve
utihnulo, sve osim teretnog vlaka koji je vani i dalje tutnjao.
 6. poglavlje

18. lipnja

MALIN I MIKAEL SJEDILI SU jedno do drugoga naslonjeni na uzglavlje

kreveta. Mikael ju je milovao po ramenu i upitao:
“Što se dogodilo?”
“Leo je poludio. Nemaš ovdje kakvog boljeg crnog vina? Baš bi mi
trebalo.”
“Mislim da imam Barolo”, rekao je, odvukao se do kuhinje i uzeo
bocu.
Kada se vratio noseći vino i dvije čaše, Malin je odsutno gledala
kroz prozor. Po Riddarfjärdenu je još uvijek kišilo. Nad zaljev se
spustila magla, a iz daljine su dopirale sirene. Mikael im je natočio vino
te poljubio Malin u obraz i usta. Navukao je pokrivač preko njih dok je
ona počinjala svoju priču.
“Znaš da je novi direktor kuće postao Ivar Ogren, premda je
Alfredov najmlađi sin. Samo je tri godine stariji od Lea, a poznaju se od
malih nogu. Ali ne bi se moglo reći da su prijatelji. Prije da se mrze.”
“A zašto?”
“Zbog rivalstva, kompleksa manje vrijednosti i svega ostaloga.
Ivaru je jasno da je Leo inteligentniji od njega. Jasno mu je da ga Leo
čita kao otvorenu knjigu kada se razmeće i laže, a ima i komplekse, i to
ne samo intelektualne. Ivar stalno jede po skupim restoranima te je
nabrekao od debljine. Još nema ni četrdeset, a izgleda poput starca, dok
se Leo bavi trčanjem i u svojim najboljim trenucima može proći pod
dvadesetpetogodišnjaka. No Ivar je pak poduzetniji i jači, pa...”
Malin je napravila grimasu i otpila još vina.
“Što je?”
“Ponekad se sramim što sam bila dio toga. Ivar je najčešće bio
ugodan momak, možda malo smiješan i neotesan, ali ipak ugodan. Ali
znao se ponašati paklenski, što nije bilo lijepo vidjeti. Mislim da se
plašio da bi Leo mogao postati glavni direktor. Mnogo je ljudi, pa čak i
u odboru, to htjelo. Mojeg posljednjeg tjedna u tvrtki - upravo prije
nego što sam se našla s Leom te noći - održali smo sastanak. Trebali
smo također raspraviti o tome tko bi me trebao zamijeniti. Ali
neizbježno smo se dotakli i drugih tema, a znaš, Ivar je još od samog
početka bio prilično ljut. Sigurno je osjećao isto što i ja - da se nešto
dogodilo. Leo je bio toliko smiješno sretan, kao da je lebdio na sedmom
nebu. Osim toga taj tjedan rijetko se pojavljivao na poslu, pa se Ivar i
toga dotakao. Nazvao je Lea moralistom, slabićem i lijenčinom, a Leo
se u početku dobro držao. Samo se smiješio, što je Ivara neviđeno
provociralo. Stao je siktati najgore moguće uvrede. Rasističke. Rekao
da je Leo Ciganin. To je bilo toliko glupo da sam pomislila da će Leo
idiota jednostavno ignorirati. Ali Leo je skočio sa stolca i uhvatio ga za
gušu. I to doslovno. Ja sam se bacila naprijed i povukla Lea na pod.
Prava ludnica. Sjećam se da je mumljao ‘Mi smo bolji, mi smo bolji’,
prije nego što se naposljetku primirio.”
“A što je Ivar učinio?”
“Sjedio je u šoku i samo buljio u nas. Zatim se nagnuo, doimajući se
vrlo posramljeno. Ispričao se. Nakon toga je otišao, a ja sam ostala na
podu s Leom.”
“A što je on rekao?”
“Ništa, barem koliko se sjećam. Ma to nije bilo normalno, kada se
svega sjetim.”
“Nije li također bilo nenormalno nazvati ga Ciganinom?”
“Ivar je takav. Postane primitivni gad kada izgubi kontrolu. Isto ga
je tako mogao nazvati šljamom ili svinjom. U njegovom svijetu to je
otprilike isto. Mislim da je tu crtu ličnosti naslijedio od oca. Ta obitelj
gaji svakakve predrasude, a upravo na to i mislim kada kažem da se
sramim. Jer tada uopće nisam ni trebala biti u uredu.”
Mikael je umuknuo, kimnuo i otpio gutljaj vina. Morao bi joj
postaviti još koje potpitanje ili joj uputiti kakvu utješnu riječ, ali nije se
prisilio. Nešto mu je opet pritisnulo misli te isprva nije shvaćao što,
samo da ima veze s Lisbeth. Zatim se sjetio da je Lisbethina majka
Agneta imala romske korijene. Činilo mu se da je njezin djed bio Rom te
da se zato našla u švedskim registrima Roma koji su poslije proglašeni
nezakonitima.
“Nije li bit...” rekao je naposljetku.
“Što to?”
 “...da Ivar sebe smatra finijim?”
“To je sigurno.”
“Hoću reći, finijeg podrijetla, odnosno krvi.”
“To bi bilo vrlo čudno. Mannheimer je plave krvi da plavlje ne može
biti. Na što ciljaš?”
“Ne znam točno.”
Malin je bila pribrana, ali tužna, i Mikael je opet pomiluje po
ramenima. Shvatio je što točno mora provjeriti. Morat će kopati
duboko u prošlost, čak i po starim crkvenim knjigama ako bude
potrebno.

Lisbeth ju je udarila jako - možda i prejako. Shvatila je to i prije nego

što je Benito klonula, čak i prije nego što ju je udarila. Shvatila je to po
lakoći pokreta i pomanjkanju otpora - po činjenici dobro poznatoj
svakom borilačkom sportašu: da se najveća snaga skriva u udarcima
koje se najmanje osjeti.
S neviđenom je perfekcijom desnicom udarila Benito ravno po
dušniku, a zatim dvaput laktom po čeljusti. Nakon toga je stala ustranu,
ne samo da bi joj oslobodila prostor da padne. Htjela je i izvidjeti
situaciju. Tako je uočila da je Benito pala glavom naprijed, a da uopće
nije ispružila ruke, te udarila u pod najprije bradom i licem, a zatim je
čula i krckanje kostiju koje se lome. To je bilo i više nego što se nadala.
Benito je nagrabusila. Beživotno je ležala na trbuhu, lica zakrivljena
i ukočena u odvratnu grimasu. Nije ispuštala nikakve zvukove, čak ni
disanja. Malotko će žaliti za Benito Andersson, ponajmanje Lisbeth
Salander, ali ako je bila mrtva, to je nepotrebna komplikacija. A osim
toga Tine Grönlund je stajala pokraj nje.
Tine Grönlund nije bila Benito. Posve suprotno, ona je rođena da
sluša i da slijedi. Ali bila je visoka, žilava i brza, a s rasponom njezinih
udaraca nije se bilo lako nositi, posebno ne ovako postrance. Lisbeth
joj ih je obranila samo polovicu. Uši su joj zvonile i obrazi je pekli dok
se pripremala za novu borbu. Ali ona je izostala. Umjesto da se nastavi
tući, Tine je zurila u Benito na podu, a ova još uvijek nije izgledala
dobro.
Ne samo zbog krvi što joj je tekla iz usta i u crvenim se slapovima
račvala po podu već i zbog neprirodnog položaja tijela i lica. Benito je, u
najboljem slučaju, izgledala poput kandidatkinje za dugotrajnu
bolničku njegu.
“Benito, jesi živa?” prosiktala je Tine.
 “Živa je”, rekla je Lisbeth, a da u to baš i nije bila sigurna.
I prije je obarala suparnike u ringu i izvan njega, kada je više ili
manje odmah registrirala jecaje ili sitne pokrete. Ovdje je pak vladala
tišina koju su pojačavale težina u tijelu i vibrirajuća živčanost u zraku.
“Jebote, pa ona se ne miče”, prosiktala je Tine.
“Istina, baš i ne izgleda najbolje”, rekla je Lisbeth.
Tine je promrmljala prijetnju i pokazala joj stisnutu šaku. Zatim je
gotovo lepršavo istrčala kroz vrata. Lisbeth je ostala stajati
usredotočeno i raskrečenih nogu te je vidjela Fariju Kazi. Faria je na
svojoj postelji rukama obujmila koljena, gledajući je vrlo zbunjeno.
“Izvući ću te odavde”, rekla je Lisbeth.

Holger Palmgren ležao je u bolesničkoj postelji u svojem stanu na

Liljeholmenu i mislio na Lisbethin poziv. Grizlo ga je što joj još nije
mogao odgovoriti na pitanje. Njegovi su ga njegovatelji ignorirali, a on
je bio suviše jadan i bolestan da bi sam potražio spise. Patio je od
snažnih bolova u kukovima i koljenima te više nije bio u stanju kretati
se bez hodalice. Bila mu je potrebna pomoć praktično oko svega. Kod
kuće je stalno imao njegovatelje, a većina se prema njemu odnosila kao
prema petogodišnjaku te svoj posao nije voljela, ili možda nisu voljeli
starce. Ponekad je, ali ne suviše često - ponosan je još uvijek bio -
zažalio što je odbio Lisbethinu ponudu da mu osigura kvalificiranu i
privatno plaćenu pomoć. Mladu i oštru Maritu, koja ga je iz postelje
uvijek podizala zgađena lica, prije neki dan je upitao:
“Imate li djece?”
“Ne želim razgovarati o svojem privatnom životu”, odbrusila mu je.
Znači, došlo je do toga da ga se smatra njuškalom premda samo želi
ispasti pristojan. Starost je ponižavala, naprosto zlostavljala čovjeka.
Tako je on gledao na stvar te se upravo kada mu je trebalo promijeniti
pelenu, podsjetio pjesme “Trebali bi se sramiti” Gunnara Ekelofa.
Pjesmu je posljednji put pročitao kao mladić. Ali još uvijek je se
relativno dobro sjećao, možda ne baš svake riječi, ali zamalo. Pjesma je
govorila o čovjeku - vjerojatno pjesnikovu alter egu - koji je pisao
predgovor smrti, kako je sam to nazvao, u kojem je želio da posljednje
što će se od njega vidjeti bude stisnuta šaka među lopočima i mjehurići
riječi što se podižu s dna.
Holger se osjećao toliko jadno da mu je pjesma davala jedinu nadu
koja mu je preostala - inat! Bilo je točno da će mu se stanje uskoro
nesumnjivo pogoršati i da će samo ležati u postelji poput paketa, a
vjerojatno i posve poseniliti. Bilo je točno da mu je preostalo jedino
iščekivati smrt. Ali to nije značilo da se s time mora pomiriti - to je
pjesma poručivala i tješila ga. Mogao je stisnuti svoju šaku u znak tihog
protesta. Mogao je pasti na dno, ponosan i revoltiran spram bolova,
pelena, nepokretnosti i općenito poniženja.
No život mu ipak nije bio samo crn i mračan. Još je imao prijatelja, a
prije svega Lisbeth, kao i Lulu, koja će uskoro doći ovamo i pomoći mu
oko spisa. Lulu je bila krupna i lijepa Somalijka duge kose u sitnim
pletenicama. Pogled joj je bio toliko dubok i nježan da mu je vraćala
djelić samopoštovanja. Lulu ga je pripremala za noć, davala mu flaster
morfija, presvlačila ga u noćnu košulju i stavljala ga na počinak. Iako
švedski još uvijek nije govorila savršeno, postavljala je iskrena pitanja.
Nije govorila gluposti u množini, kao na primjer: “Sada nam je bolje, zar
ne?” Pitala ga je što da studira i što da uči, što je Holger radio u životu i
o čemu je razmišljao. Vidjela ga je kao ljudsko biće - a ne kao starca bez
prošlosti.
Lulu mu je trenutačno bila jedna od svijetlih točaka u životu te
jedina osoba s kojom je razgovarao o Lisbeth i svojem posjetu
Flodbergi. Posjet je bio prava noćna mora. Već pri samom pogledu na
visoke zatvorske zidine počeo se tresti. Kako su Lisbeth mogli tamo
uopće smjestiti? Pa ona je učinila nešto neviđeno. Spasila je dječaka. To
uopće nije bilo prikladno, a kada ju je sreo u prostoriji za posjete, bio je
toliko uzrujan da nije pazio na jezik kao obično.
Upitao ju je za tetovažu zmaja. Uvijek ga je zanimala, a i pripadao je
generaciji koja se u tu umjetničku formu nije razumjela. Zašto ukrasiti
tijelo nečime što se ne da izbrisati - kada se mi kao osobe stalno
mijenjamo i razvijamo?
Lisbeth mu je odgovorila kratko i sažeto, što je ipak bilo i više nego
dovoljno. Dirnula ga je, a on se živčano i nepovezano raspričao te je
time očigledno doveo u obrambeni položaj. To je bilo toliko glupo od
njega, posebno kada ni sam nije znao o čemu točno govori. Što mu je
došlo? Što je to radio? Istina, znao je što je tome bio uzrok. Ne samo
njegova starost i općeniti nedostatak takta. Prije nekoliko tjedana
posjetila ga je Maj-Britt Torell, postarija sijeda gospođa pomalo nalik
na pticu koja je jednom davno, kada su Lisbeth primili u kliniku, bila
tajnica Johannesa Caldina, šefa klinike za dječju psihijatriju St. Stefan u
Uppsali.
Maj-Britt Torell čitala je o Lisbeth Salander u novinama te je nakon
toga prošla kroz hrpe dnevničkih bilježaka koje je preuzela poslije
Caldinove smrti. Radilo se o tome - a to je izričito naglasila - da nikada
dotad nije prekršila obvezu čuvanja pacijentove tajne. Ali ovdje su
okolnosti bile posebne. “Kao što i sami znate. Grozno kako su prema
toj djevojčici postupali.” Zato mu je Maj-Britt sada htjela predati te
spise kako bi sve izašlo na svjetlo dana.
Holger joj je zahvalio, pozdravio je pa pročitao spise. Uglavnom su
ga oneraspoložili. Bila je to ista stara tužna pjesma. Opet se podsjetio
kako je na odjelu psihijatar Peter Teleborian vezivao Lisbeth i ozbiljno
je zlostavljao. U spisima nije bilo ništa novoga, barem koliko je on
mogao vidjeti, ali možda je bio u krivu. U zatvoru je samo nekoliko
riječi dostajalo da stavi Lisbeth bubu u uho te joj je sada bilo vrlo jasno
da je bila dio državnih liječničkih ispitivanja. Rekla je da su joj bila
poznata i druga djeca koja su bila dio ispitivanja, starija i mlađa od nje.
Ali nije uspjela pronaći imena odgovornih osoba. Činilo se da su njih
pomno propustili staviti na internet i u ostale arhive.
“Hoćeš li opet proći kroz spise da vidiš možeš li što pronaći?”
upitala ga je preko telefona, i naravno da hoće, samo kad Lulu dođe da
mu pomogne.

S poda su sada dopirali siktanje i psovke, a Faria Kazi shvatila je i prije

nego što ih je razaznala da je riječ o prijetnjama. Pogledala je Benito.
Žena je ležala na trbuhu, ispruženih ruku. Tijelo nije pomicala, čak ni
prste, ništa osim glave, koju je za centimetar podigla od poda, te očiju
što su iskosa promatrale Lisbeth Salander.
“U tebe sam uperila svoj keris!”
Glas joj je bio toliko mutan i promukao da jedva da se doimao
ljudskim. Riječi su se u Farijinu umu stopile u krv što joj je tekla iz usta.
“U tebe je uperen bodež. Mrtva si.”
Bila je to smrtna presuda. Benito kao da je na trenutak povratila
svoju nadmoć. Ali činilo se da Lisbeth Salander ne mari previše za to.
Odgovorila je kao da ju je jedva čula.
“Pa ti si ta koja baš ne izgleda živo, zar ne?”
Benito kao da za nju više nije postojala. Umjesto toga je osluškivala
hodnik te Faria ubrzo shvati i zašto. Približavali su im se teški i brzi
koraci. Netko je hitao prema njezinoj ćeliji i u sljedećem trenutku vani
su se čuli glasovi, psovke i riječi: “Pomaknite se, dovraga!” Vrata su se
naglo otvorila i na pragu se pojavio šef čuvara Alvar Olsen. Nosio je
svoju uobičajenu plavu čuvarsku košulju i uspuhao se kao da je trčao.
“Bože mili, što se ovdje dogodilo?” upitao je.
 Pogled mu je letio gore-dolje, od Benito na podu pa do Lisbeth
iznad nje i onda do Farije na krevetu.
“Vidiš li što je to na podu?” upitala je Lisbeth Salander.
Alvar je pogledao dolje i otkrio stilet koji je ležao u lokvici krvi
pokraj Benitine desne ruke.
“Što je, dovraga, to?” ispalio je.
“Upravo tako, netko je kroz vaše detektore metala prokrijumčario
nož. Dakle ovdje je čuvarsko osoblje u velikom zatvoru izgubilo
kontrolu nad situacijom i nije ni na koji način uspjelo zaštititi
zatvorenicu kojoj su prijetili.”
“Ali ovo... ovo”, promumljao je Alvar, sada posve izvan sebe, i
pokazao prstom na Benitinu čeljust.
“Ovo si ti trebao napraviti još odavno, Alvare.”

Alvar je zurio u Benito koja je ležala na podu iskrivljena i razbijena lica i

čeljusti iz koje je liptala krv.
“Keris sam uperila u tebe. Mrtva si, Salander, mrtva”, siktala je i
Alvara je tada obuzela prava panika. Pritisnuo je uređaj za uzbunu na
pojasu i istodobno pozvao upomoć.
“Ubit će te”, rekao je.
“To je moja briga”, odgovorila je Lisbeth. “Prijetio mi je i gori
šljam.”
“Nema šljama goreg od nje.”
Iz dubine hodnika već su se čuli koraci. Jesu li ti idioti već toliko
blizu? To ga ne bi čudilo, uopće ga ne bi čudilo. Preplavio ga je divlji
bijes te je pomislio na Vildu i prijetnje njoj upućene, kao i na čitavi odjel
koji se pretvorio u pravu sramotu. Opet je pogledao Lisbeth Salander i
prisjetio se njezinih riječi: ovo je trebao još odavno napraviti. Nagonski
je osjetio da nešto mora učiniti. Morao je povratiti svoje dostojanstvo.
Ali nije stigao ništa. Kolege Harriet i Fred uletjeli su unutra i oduzeto
promotrili ćeliju. Baš kao netom on, i oni su pogledali Benito na podu i
čuli opscenosti koje je mrmljala, ali s tom razlikom da se rečenice više
nisu dale razaznati. Od Benitinih zlih harangi mogli su se jasno čuti
samo slogovi ke ili kri.
“O, sranje!” povikao je Fred. “Koje sranje!”
Alvar mu je prišao i nakašljao se, a Fred ga je tek tada pogledao. Oči
su mu bile prestrašene. Znoj mu je orosio čelo i obraze.
“Harriet, molim te, nazovi bolničara”, rekao je Alvar. “I to brzo! A ti,
Frede...”
 Nije znao što bi mu točno rekao. Uglavnom je htio dobiti na
vremenu i povratiti autoritet. No očigledno nije uspio jer ga je Fred
prekinuo jednako uzbuđeno:
“Ovo je jebena katastrofa. Što se dogodilo?”
“Prijetila je”, rekao je Alvar.
“Što si je, udario?”
Alvar mu nije odgovorio, ne odmah. Ali u istom času prisjetio se
onoga hladnokrvnoga opisa puta do Vildine učionice. Prisjetio se da je
Benito spomenula boju gumenih čizmica njegove kćeri.
“Ja sam...” rekao je.
Oklijevao je. Ipak je odmah osjetio da ga nešto u vezi s riječju ja
istodobno plaši i godi mu. Bacio je pogled na Lisbeth Salander. Lisbeth
je odmahnula glavom kao da je točno razumjela što hoće. Ali, ne... neka
bude kako bude. Činilo mu se ispravno, bio je uvjeren u to.
“Ja sam to naprosto morao.”
“Ali, jebote, pogledaj kako je loše ispalo. Benito, Benito, kako si?”
promrmljao je Fred, što je bila kap koja je prelila čašu mjeseci žmirenja
i straha.
“Umjesto da se brineš za Benito, radije se pobrini za Fariju”,
odbrusio mu je. “Dopustili smo da nam ova ovdje zatruje i uništi čitavi
odjel, a ni ovaj stilet na podu ne vidiš. Vidiš li ga? Benito ga je uspjela
unijeti na odjel. U zatvor je prokrijumčarila jebeno smrtonosno oružje i
upravo je htjela napasti Fariju kada sam je...”
Opet je oklijevao. Tražio je riječi. Kao da je u tom trenutku uvidio
veličinu svoje laži te je gotovo očajnički pogledao Lisbeth Salander,
nadajući se da će ga ona spasiti. Ali spas nije došao od nje.
“Htjela me ubiti”, rekla je Faria Kazi s kreveta i pokazala na
porezotinu na vratu, nakon čega se Alvar opet ohrabrio:
“A što sam trebao? Čekati da vidim hoće li se dobro završiti?”
frknuo je i opet se osjetio bolje, unatoč tome što je sve više uviđao u
kakav se pothvat upustio.
No sada je bilo prekasno da se iz njega izvuče. Ostale zatvorenice
već su se okupljale na vratima. Mnoge su se čak i gurale da bi bolje
vidjele. Situacija je izmicala kontroli, a iz hodnika su dopirali uzbuđeni
glasovi. Neke su pljeskale. Širilo se veliko olakšanje zbog oslobođenja.
Jedna žena vrisnula je od veselja, a glasovi su prerasli u žamor, u sve
glasniji zbor nalik na publiku krvožednog boksačkog meča ili koride.
Ali nije se čulo samo veselje. Iz žamora su doprle i prijetnje, ali ne
prijetnje uperene njemu, već Lisbeth Salander, kao da se glasina o tome
što se doista dogodilo već uspjela proširiti. Shvatio je da mora
reagirati, da mora pokazati odlučnost. Glasno je rekao da će o
incidentu odmah obavijestiti policiju. Znao je da su na putu već i čuvari
s drugih odjela, tako je bilo uvijek kada se oglasi uzbuna, te je
razmišljao bi li zatvorenice zaključao odmah ili pričekao pojačanje.
Zakoračio je prema Fariji Kazi i rekao Harriet i Fredu da psiholozi
moraju i s njom razgovarati. Zatim se okrenuo prema Lisbeth Salander
i rekao joj da pođe s njim.
Izašao je s njom na hodnik, pokraj uzbuđenih zatvorenica i čuvara
što su se gurali naprijed te je na trenutak pomislio da će situacija
doista izmaći kontroli. Zatvorenice su vikale i vukle ih za odjeću. Odjel
je bio na rubu pobune. Kao da su napetost i očaj što su toliko dugo
kuhali sada prijetili eksplozijom te je krajnjim snagama uspio ugurati
Salander u njezinu ćeliju i za njima zatvoriti vrata. Netko je lupio po
vratima. Kolege su vikali “mir”. Srce mu je divljački tuklo. Usta su mu se
osušila i nije znao što bi rekao. Lisbeth ga nije ni pogledala. Samo je
gledala u svoj radni stol i provukla ruku kroz kosu.
“Ja preferiram preuzeti odgovornost za vlastite postupke”, rekla je.
“Samo sam te htio zaštititi.”
“Ne seri! Htio si se osjetiti malo bolje. Ali sve je u redu, Alvare.
Molim te da sada odeš.”
Htio je još nešto reći. Htio joj je objasniti. Ali uvidio je da bi to bilo
smiješno. Ostavio ju je i čuo da mu je za leđima promumljala:
“Udarila sam je po dušniku!”
Po dušniku, pomislio je, zaključao ćeliju i stao se probijati kroz
metež u hodniku.

Holger Palmgren čekao je Lulu, a dok je čekao, pokušavao se prisjetiti

sadržaja spisa. Jesu li doista skrivali nešto novo i spektakularno? To
mu je bilo teško vjerovati, svakako nije moglo biti gore od onog
podatka koji mu je uvijek bio poznat - da su Lisbeth kao malu htjeli dati
na posvajanje, kada joj se otac ponašao najgore i stalno silovao Agnetu.
No uskoro će saznati. Lulu je uvijek dolazila točno u devet, barem
onih dana kada je radila, a te je večeri po rasporedu bila ona.
Nedostajala mu je. Ona će ga smjestiti u postelju i zalijepiti mu flaster
morfija, pobrinuti se za nj i izvaditi spise iz donje ladice u komodi u
dnevnom boravku, kamo ih je stavio nakon posjeta Maj-Britt Torell.
Holger je opsovao što ih nije podrobnije pročitao. Možda će Lisbeth
učiniti uslugu i još joj jednom, posljednji put, pomoći. Zastenjao je.
Opet ga je probadao bol u kukovima. Upravo ga je navečer boljelo
najviše, te je molio: “Draga moja, predivna Lulu. Potrebna si mi. Dođi”, i
doista: ležao je samo pet ili deset minuta, bubnjajući zdravom rukom
po pokrivaču, kada je sa stubišta doprla jeka koraka, koje je, činilo mu
se, prepoznavao.
Vrata su se otvorila. Zar je uranila čitavih dvadeset minuta? Kako
divno! Jedino što s praga nije dopro radostan pozdrav, nikakvo “Dobra
večer, starče”, samo stopala što su se vukla stanom prema spavaćoj
sobi. Uplašio se, a to njemu nije bilo nalik. Bila je to jedna prednost
njegove dobi. Više nije imao mnogo izgubiti. Ali sada ga je obuzeo
nemir, možda baš zbog spisa. Htio ih je pročitati i pomoći Lisbeth.
Odjednom je dobio razlog da živi.
“Halo”, povikao je. “Halo?”
“Isuse, zar si budan? Nadala sam se da spavaš.”
“Pa ja nikad ne spavam kada ti dolaziš”, rekao je on, uz očito
olakšanje.
“Imaš li pojma koliko si posljednjih dana umorno izgledao? Neko
sam se vrijeme bojala da će te onaj posjet zatvoru dokrajčiti”,
odgovorila je Lulu i ušla.
Imala je našminkane oči i usne te je nosila šarenu afričku haljinu.
“Zar sam bio toliko loše?”
“Jedva da se s tobom dalo razgovarati.”
“Oprosti, popravit ću se.”
“Ti si moj miljenik, znaš, a jedina ti je mana što se stalno
ispričavaš.”
“Oprosti.”
“Evo, vidiš.”
“Što ti je danas, Lulu? Nekako si posebno zamamna.”
“Idem na piće s jednim Šveđaninom iz Vasterhaningea. Čovjek je
inženjer, ima veliku kuću i novi volvo.”
“I htio bi te ženiti?”
“Ja se nadam”, rekla je i ispravila mu noge i kukove. Pobrinula se da
na jastuku leži kako treba te je bolničku postelju postavila u sjedeći
položaj.
Dok se postelja podizala muklo zujeći, ona je brbljala o tom čovjeku
iz Vasterhaningea koji se zvao Robert, a možda i Rolf. Holger je nije
slušao, a Lulu mu je stavila ruku na čelo.
“Oblio te hladan znoj, jadni moj. Morala bih te istuširati.” Nitko mu
“jadni moj” nije govorio nježnije od Lulu, a inače je obožavao čavrljati s
njom. Ali sada je bio vrlo nestrpljiv te je pogledao svoju beživotnu
lijevu šaku. Izgledala je bjednije nego obično.
“Oprosti mi, Lulu. Ali možeš li mi najprije nešto učiniti?”
“Uvijek tebi služba.”
“Uvijek tebi na službi”, ispravio ju je. “Sjećaš se onih papira što si ih
posljednji put stavila u ladicu u komodi, možeš li ih, molim te, izvaditi?
Morao bih ih još jednom pročitati.”
“Ali nisi li rekao da su grozni?”
“Jesu, grozni su. Ali morao bih ih još jednom pregledati.”
“Naravno, naravno, evo idem odmah po njih.”
Izgubila se put dnevnog boravka, a kada se vratila, nosila je hrpu
veću nego što je se sjećao. Možda je usput pokupila i neko drugo smeće.
Opet je postao nervozan, možda zato što u spisima neće pronaći ništa,
a možda i zato što zapravo hoće, pa će Lisbeth opet napraviti nešto
glupo.
“Danas si mi nešto bistriji, Holgere. Ali nisi posve sa mnom, zar ne?
Opet misliš na onu Salanderovu?” rekla je Lulu i odložila hrpu papira na
noćni ormarić, odmah pokraj njegovih tableta i knjiga.
“Mislim, da. Grozno je bilo vidjeti je onako u zatvoru.”
“Shvaćam.”
“Možeš li mi donijeti četkicu za zube i staviti mi morfij i sve ostalo
što treba i još mi i pomaknuti noge malo ulijevo? U donjem dijelu tijela
kao da...”
“...te bodu noževima”, nadopunila ga je.
“Noževima, upravo tako. Zar to stalno govorim?”
“Uglavnom stalno.”
“Vidiš, posenilio sam. Ali nakon toga želim čitati svoje dokumente,
a ti možeš k tom svojem Rogeru.”
“K Rolfu”, ispravila ga je.
“K Rolfu, tako je. Nadam se da je dobar. Najvažnije je da je čovjek
dobar.”
“Je li stvarno tako? Jesi li ti svoje žene birao zato što su bile dobre?”
“Barem sam trebao.”
“Vi svi tako kažete, a onda trčite samo za lijepim djevojkama.”
“Što, a, ne, ne bih rekao.”
Više na nju nije obraćao pozornost. Zamolio ju je da mu da spise.
Nije ih bio u stanju podići svojom zdravom rukom, koja više i nije bila
toliko zdrava. Zatim ih je počeo čitati dok mu je Lulu raskopčavala
košulju i stavljala flaster morfija. Povremeno bi prekinuo čitanje kada
bi Lulu morala nešto napraviti, a povremeno je osjećao da joj mora reći
nešto ljubazno i vedro. Pozdravio ju je vrlo nježno i poželio joj sreću s
njezinim Rolfom ili Rogerom.
Čitao je i listao. Bili su to većinom, baš kao što se i sjećao, iskazi i
evaluacije psihijatra Petera Teleboriana - zapisi o davanju i dozama
lijekova, izvještaji o tabletama koje nije htjela uzeti, opisi terapija na
kojima je pacijentica šutjela i opirala se, odluke o primjeni sile,
reevaluacije, upućivanja na dodatno razmatranje, nove odluke o
primjeni sile, jasne i pomalo klinički suhe indikacije sadizma, dakle sve
što je Holgera dugo tištalo.
Ali nije pronašao ništa što je Lisbeth htjela znati. Je li mu ipak nešto
promaknulo? Odlučio je još jednom pročitati svaki dokument, a za
svaki će slučaj upotrijebiti svoje povećalo. Svaku je stranicu pomno
proučavao te je naposljetku zapeo za nešto. Ne mnogo, samo dvije
Teleborianove notice s oznakom tajnosti kada su Lisbeth upravo bili
primili u kliniku u Uppsali. Holger je u njima svejedno našao ono što ga
je zamolila - imena.
Na prvoj je pisalo:

Poznata otprije iz Registra za studije genetike i okoline.

Sudjelovala u Projektu 9. (Rezultat: nedovoljan.) Odluku o
smještaju u skrbnički dom donio profesor sociologije Martin
Steinberg. Odluku je nemoguće provesti. Sklona bijegu.
Inventivna. Ozbiljan incident s G u stanu u Lundagatanu -
pobjegla, stara samo šest godina.

Pobjegla, stara samo šest godina? Je li Lisbeth u zatvoru spomenula

taj incident? To je moralo biti to, zar ne, a G, je li to bila žena s
madežom na vratu? Moguće! Ali o tome više ništa nije pisalo, tako da
nije mogao biti siguran. Holger je utonuo u misli. Nakon toga je noticu
još jednom pročitao i malčice se nasmiješio. Inventivna, napisao je
Teleborian. To je bila jedina pozitivna riječ što ju je glupan ikada
izustio o Lisbeth. I ćorava koka... Ali svakako da nije imao razloga za
veselje. Notica je samo potvrđivala da su Lisbeth kao dijete zamalo
dodijelili skrbnicima. Holger je nastavio čitati:

Majka Agneta Salander pati od teške ozljede mozga nakon

udarca u glavu. Primljena u dom Appelviken. Prije se sretala
sa psihologinjom Hildom von Kanterborg - za nju se smatra
 da je prekršila obvezu čuvanja tajne i obavijestila o Registru.
Ne bi smjela stupiti u vezu s pacijenticom. Profesor Steinberg
i G planiraju dodatne mjere.

Profesor Steinberg, pomislio je. Martin Steinberg. Ime mu je bilo

poznato, nije li? Uz napor - ovih dana sve mu je predstavljalo napor -
Holger je na mobitelu pretražio slike vezane uz to ime te ga je odmah
prepoznao. Kako li mu je samo mogao promaknuti? Ne može se reći da
su on i Martin bili suviše bliski. Ali upoznali su se prije možda dvadeset
pet godina, kada je Martin figurirao kao stručni svjedok na jednom
suđenju na kojem je Holger branio jednog siromašnog mladića
optuženog za zlostavljanje oca.
Sjetio se koliko se razveselio kada je autoritet poput Steinberga
zauzeo njegovu stranu. Steinberg je bio dio mnogih prestižnih odbora i
istraga. Pokazalo se, doduše, da gaji vrlo krute i zastarjele predodžbe.
Ali bez sumnje im je bio od velike koristi. Pomogao je Holgeru da
oslobodi klijenta, a nakon suđenja su popili piće i potom se sreli još
nekoliko puta. Već su se dakle poznavali, pa bi Holger možda od njega
opet mogao imati koristi.
Ležao je u svojoj bolesničkoj postelji s golemom hrpom papira na
prsima i trbuhu pokušavajući jasno razmisliti. Bi li bilo neprilično da
mu se javi? Čas mu se činilo tako, čas je tu pomisao odlučno odbacivao.
Ležao je i o tome tako razmišljao kojih pet ili deset minuta, dok je
morfij počeo djelovati, a bolovi u kukovima smanjili se u bockanje
igala, a ne više noževa. Bi li mu se ipak javio? Lisbeth ga je zamolila za
pomoć te bi se zato morao prisiliti, zar ne? Uistinu je htio biti od
koristi čak i ovakav, sada kada napokon ima spise, i zato je osmislio
strategiju. Potom je nazvao, a dok je zvonilo, pogledao je na sat. Bilo je
devet i dvadeset navečer, malo kasno, ali ipak ne pretjerano kasno,
pomislio je. Obično je bio oprezan. Ali izgubio je hrabrost već kada se
na drugoj strani veze čuo Steinbergov strogi glas, pa se morao
potruditi da zvuči nepokolebljivo, ali ležerno.
“Ispričavam se”, rekao je. “Ali moram te nešto pitati.”
Martin Steinberg nije bio neljubazan. Ali svejedno se doimao
rezervirano, što se nije promijenilo ni kada mu je Holger čestitao na
finim promaknućima i titulama koje je pronašao na Wikipediji.
Profesor se pak uljudno raspitao o Holgerovu zdravlju.
“A što da kažem o zdravlju u svojim godinama? Sretan sam što me
tijelo boli i podsjeća da sam živ”, odgovorio je Holger i pokušao se
nasmijati.
Martin Steinberg također se pokušao nasmijati zajedno s njim pa su
razmijenili pokoju riječ o dobrim starim vremenima. Holger je zatim
rekao zašto ga je nazvao. Rekao je da ga je kontaktirao jedan klijent te
zato mora saznati je li Steinberg radio za takozvani Registar. Ali to je
bila pogreška. Profesor se na pitanje u hipu uzrujao, ne previše, ali se
ipak dalo jasno primijetiti.
“Sada mi više uopće nije jasno o čemu govoriš”, rekao je.
“Aha, dakle nije tako? Vrlo čudno. Zato što ovdje piše da si za to
tijelo donio jednu odluku.”
“Gdje to piše?”
“U spisu koji sam primio”, rekao je Holger slabeći i prelazeći u
defenzivu.
“Moram znati gdje to točno piše - zato što zvuči posve suludo”,
nastavio je Steinberg neočekivano britko.
“Ma nemoj. Dobro, onda to moram podrobnije istražiti.”
“Mislim da bi to stvarno morao.”
“A možda sam pomiješao lončiće. Što bi baš bilo slično meni”,
nastavio je Holger.
“Ma, događa se”, odgovorio je Steinberg, trudeći se zvučati
ljubazno, pa čak i nonšalantno. Ali očigledno je bio potresen, što nije
uspijevao sakriti, a najgore je bilo što je to jako dobro shvaćao. Čak je
još i nepotrebno začinio:
“Možda ti je čak i taj tvoj spis pogrešan. A tko ti je taj klijent koji te
kontaktirao?”
Holger je promumljao da to ne bi smio reći te je poziv priveo kraju.
Ali i prije nego što je prekinuo, uvidio je da će poziv povući određene
posljedice. Kako je mogao biti tako glup? Htio je pomoći. Umjesto toga
je zakuhao kašu, a nije pomagalo ni što je vrijeme prolazilo, a nad
Liljeholmen se spuštao mrak. Još se više uznemirio i preplavila ga je
tjeskoba, koja se slila u jedno s bolovima u leđima i u kukovima, te se
neprestano optuživao da je bio nepromišljena budala.
Jadni stari Holger Palmgren.
 7. poglavlje

19. lipnja

MIKAEL BLOMKVIST TO SE NEDJELJNO jutro probudio rano i išuljao iz

spavaće sobe da ne probudi Malin. Obukao je traperice i sivu pamučnu
košulju, pripremio jaki kapučino i listajući novine pojeo sendvič.
Zatim je sjeo za računalo i zapitao se kako bi počeo. Nije imao
pojma odakle krenuti. Prošao je sve moguće: arhive, dnevnike, sudske
presude, mikrofilmove, svežnjeve spisa, popise ostavina, porezne
prijave, završne obračune, oporuke i ostale porezne spise.
Pokušao je poništiti oznaku tajnosti pozivajući se na Zakon o
pristupu informacijama, pronalazio je rupe i stražnje putove. I
doslovno je kopao po smeću, iznalazio stare fotografije, slagao
slagalice od proturječnih svjedočanstava i lutao podrumima i
hladnjačama. Ali nikako nije uspijevao saznati jesu li koga posvojili ili
je li tko bio rođen izvan braka. Rijetko se oslanjao na nj, a nije bio
siguran ni da je sada bio u pravu. Ali vjerovao je svojem instinktu. Ivar
Ogren nazvao je Lea Ciganinom, što nisu bile samo neugodne
rasističke uvrede. To je također bilo vrlo čudno. Ako je već bila riječ o
podrijetlu ili općenito o švedstvu, obitelj Mannheimer bila je u svakom
pogledu plemenitija od Ogrenovih, plemenitaša u obiteljskom stablu
još u 17. stoljeću. Nije bilo nemoguće da u toj prošlosti ima nečega
vrijednog pozornosti.
Mikael je pretraživao internet te se nasmiješio. Nije znao zašto, ali
istraživanje obiteljskog podrijetla očigledno se razvilo u pravi narodni
pokret. Postojalo je nebrojeno mnogo arhiva koje se moglo pretraživati
i bilo je fantastično koliko se mnogo starih crkvenih knjiga, popisa
stanovništva te podataka o useljavanju i iseljavanju digitaliziralo. Bio
je to pravi zlatni rudnik, čak i za one koji su svoje podrijetlo htjeli
tražiti i dublje u prošlosti, do naših afričkih predaka putem genetskih
baza podataka. Ako si imao novca i strpljenja, mogao si doprijeti
duboko u prošlost i ispratiti seobe svojih predaka po stepama i
kontinentima preko nekoliko tisućljeća.
Ali s kasnijim posvajanjima bilo je gore. Nad njima je vladala oznaka
tajnosti od sedamdeset godina, što se, doduše, dalo osporiti na sudu.
Ali žalba se upućivala samo u posebno osjetljivim slučajevima, u što se
nisu ubrajali znatiželjni novinari koji ni sami nisu znali što traže. Vrata
su mu službeno bila zatvorena, ali on je svakako bio svjestan da uvijek
postoje načini da ih se zaobiđe. Bilo je samo potrebno smisliti kako.
U pola osam ujutro Malin je spavala u njegovu bračnom krevetu, a
Riddarfjärden je odavao da će dan biti lijep. Za nekoliko sati uputit će
se na predavanje Lea Mannheimera u Muzeju fotografije na gradskim
dokovima. Ali prije toga će Mikael istražiti Leovu prošlost. Nije mu išlo
dobro, a nije pomagalo ni to što je bila nedjelja. Sve je bilo zatvoreno te
je morao priznati: nakon sinoćnjeg dugog razgovora s Malin momak
mu se počinjao sviđati. Ali to sada nije imalo veze, nije nakanio
odustati. Ako je dobro shvatio, najprije od Gradskog arhiva mora
zatražiti Leov izvod iz matične knjige rođenih. Ako mu ga ne budu
smjeli dati, to će indicirati da su njegove sumnje osnovane. Ali to neće
biti dovoljno. Matične knjige rođenih mogu se označiti kao tajne ne
samo zbog posvojenja. Mikael će morati nastaviti te zatražiti podatke
iz matičnih knjiga i o Leovim roditeljima pa ih usporediti. U tim
podacima - koji su samo iznimno označeni kao tajni - nalaze se i podaci
o eventualnim preseljenjima. Ako roditelji i Leo nisu imali prebivalište
u istoj općini, dakle u župi Vasterled u općini Nockeby, i to kada je Leo
rođen, to bi morao biti jasan znak. U tom slučaju Herman i Viveka jedva
da su mu mogli biti biološki roditelji.
Mikael je zato Gradskom arhivu napisao zamolbu u kojoj traži Leov
izvod iz matične knjige rođenih, kao i njegove te podatke iz matičnih
knjiga njegovih roditelja. Mejl ipak nije poslao, najviše zbog svoga
imena. Ono je zvonilo na uzbunu. Ljudi su se počinjali pitati zašto traži
ovo ili ono. Govorkalo se: evo, Mikael Blomkvist opet njuška. Vijest o
njegovoj zamolbi sigurno će se proširiti, a to neće biti dobro - ako je
priča uopće bila osjetljiva. Umjesto toga je odlučio sutradan nazvati
Gradski arhiv te iskoristiti prednost Zakona o pristupu informacijama
koji mu je jamčio anonimnost.
A možda je Holger Palmgren već znao odgovor. Holger je protivno
zdravom razumu, a zacijelo i liječničkim savjetima posjetio Lisbeth u
Flodbergi. U svakom slučaju, sa starinom bi bilo lijepo porazgovarati i
čuti kako je. Mikael se mašio mobitela i opet je pogledao na sat. Je li
prerano? Ne, ne, Holger se i vikendom i svetkom i petkom budio u
osam, te ga Mikael nazove. Ništa. Kao da nešto nije bilo u redu s
Holgerovim mobitelom. Ovaj broj trenutačno se ne koristi, rekao mu je
ženski glas. Potom je pokušao nazvati Holgerov fiksni broj. Ni tamo
odgovora. Baš je htio opet pokušati, kada je iza sebe začuo bosa ženska
stopala, te se okrenuo i nasmiješio.

Holger Palmgren također je otkrio da mu mobitel ne radi i pomislio je

kako je to vrlo tipično. Ništa više ne funkcionira, a ponajmanje on sam.
Bio je pravi jad i bijeda. Još od sitnih sati ležao je budan zbog bolova i
strepeći. Što mu je to bilo došlo?
Bio je sve uvjereniji da je onaj poziv bio velika pogreška. Steinberg
je možda bio pravi kriminalac, ma koliko titula i promaknuća da je
imao. Pa već samo zbog toga što je potpisao odluku da Lisbeth smjeste
u skrbničku obitelj, i to protivno njezinoj i volji njezine majke? Već
samo zbog toga!
Ah, Bože moj mili i dragi, kakvu li je samo glupost napravio.
A što da sada radi? Najprije o ovome mora razgovarati s Lisbeth.
Ali, da, mobitel mu ne radi. A fiksnu liniju više nije upotrebljavao jer su
ga sada zvali samo prodavači i ostala smetala. Možda je čak i iščupao
žicu iz zida.
Uz golemi se napor okrenuo i vidio da je imao pravo, žica više nije
bila u zidu. Hoće li je uspjeti vratiti? Ispružio se preko madraca, s
prsima preko ruba postelje, upravo dovoljno da uspije ugurati žicu u
zid. Tada je zalegao i neko vrijeme duboko disao, a onda je podigao
slušalicu sa starog telefona na noćnom ormariću. Imao je signal. Barem
nešto. Opet se osjetio poduzetno te je nazvao službu informacija i
zatražio da ga prespoje u zatvor Flodberga. Nije baš da je na centrali
očekivao ministra uljudnosti, ali arogancija u glasu posve ga je
zapanjila.
“Moje ime je Holger Palmgren”, rekao je vrlo autoritativno.
“Odvjetnik sam po zanimanju. Budite ljubazni pa me spojite
odgovornima na odjelu visoke sigurnosti. Riječ je o vrlo važnom
slučaju”, rekao je.
“Morat ćete pričekati.”
“Nemam vremena za to”, frknuo je.
Ipak je morao pričekati te su ga nakon bezbrojnih spajanja,
prespajanja i čekanja spojili s čuvaricom na odjelu Harriet Lindfors.
Harriet je bila kratka i odsječna, ali naglasio joj je da je situacija
ozbiljna. Zahtijeva da odmah razgovara s Lisbeth Salander, rekao je. Od
njezina se odgovora smrzao. Ne zbog njezina živčanog tona. Već zbog
riječi:
“Ne možete, ne pod ovim okolnostima.”
“Zar se što dogodilo?” upitao je.
“Radite li s njezinom pravnom zastupnicom?”
“Ne. Odnosno, da.”
“Niste baš jasni.”
“Nisam izravno uključen u slučaj.”
“U tom slučaju nazovite kasnije”, rekla je Harriet Lindfors i spustila
mu slušalicu, a on se zapanjio i razbjesnio. Zdravom je rukom lupio po
postelji, utvarajući si da se dogodilo najgore, te je pomislio da je on
tomu kriv. Zatim se pokušao pribrati i prisiliti da ne nagađa. Ali nije
uspijevao. Zašto je, dovraga, ovoliko hendikepiran?
Morao bi ustati i uhvatiti se u koštac sa situacijom. Ali prsti su mu
bili savijeni i kruti, a tijelo iskrivljeno i napola oduzeto. Više se nije
uspijevao sam smjestiti u svoja invalidska kolica, a to nije mogao
izdržati. Ako je noć bila njegova Golgota, sada je bio pribijen na križ, na
svoj prokleti madrac. Više ga nisu tješili ni stari Ekelof ni njegova
stisnuta šaka među lopočima. Pogledao je telefon. Učinilo mu se da ga
je netko nazvao dok je čekao na centrali zatvora, uistinu, to je bio
Mikael Blomkvist, koji mu je ostavio i poruku. To je bilo dobro, Mikael
bi mu mogao pomoći i provjeriti njegove podatke. Holger ga nazove.
Nitko se nije javljao, a Holger ga je onda nazvao još jednom pa još
jednom. Mikael se napokon javio. Zvučao je uspuhano te je Holger
odmah shvatio da se zadihao zbog aktivnosti daleko ugodnije nego što
bi se dalo pretpostaviti.
“Smetam li možda?” upitao je.
“Nimalo”, odgovorio je Mikael.
“Imaš li kakvu djevojku tamo kod sebe?”
“A, ne, ne.”
“Ima, ima”, začuo se ženski glas iz pozadine.
“Budi ljubazan prema njoj i ne laži.”
Holger je čak u i ovakvoj kriznoj situaciji bio pristojan.
“Imaš pravo”, odgovorio je Mikael.
“Čuvaj je. Nazvat ću onda tvoju sestru.”
“Ne, ne!”
Mikael je sigurno primijetio nervozan ton u njegovu glasu.
 “Zvao sam te”, nastavio je. “Bio si se našao s Lisbeth, zar ne?”
“Jesam, i brinem se za nju”, rekao je Holger oklijevajući.
“Ja također. Što si čuo?”
“Čuo sam...”
Sjetio se kako ga je Mikael jednom prilikom savjetovao da o
osjetljivim stvarima ne raspravlja preko telefona.
“Da?”
“Čini se da opet želi doznati neke stvari”, odgovorio je.
“Kakve to stvari?”
“Nešto iz svojeg djetinjstva. Ali, Mikaele, najgore je što vjerujem da
sam zabrljao. Htio sam joj pomoći. Uistinu sam to htio. Ali umjesto
toga sam zakuhao pravu kašu. Bi li mogao doći k meni da ti sve
objasnim?”
“Naravno, evo me odmah.”
“A, ne, ne može!” začula se žena.
Holger je pomislio na nju, tko god da je bila. Pomislio je i na Maritu
koja će se uskoro pojaviti te na tu zamršenu i ponižavajuću proceduru
mijenjanja pelena. Na kraju će sjediti u svojem invalidskom stolcu i piti
bljutavu kavu što podsjeća na čaj. Pomislio je da je sada najvažnije doći
do Lisbeth.
Morao joj je nekako dati do znanja da je profesor Martin Steinberg
vrlo vjerojatno odgovarao za Registar za studije genetike i okoline.
“Možda je bolje da dođeš večeras iza devet”, rekao je. “Onda
možemo popiti i piće. Danas mi je piće uistinu potrebno.”
“Dobro, može, vidimo se večeras”, odgovorio je Mikael.
Holger Palmgren poklopio je i opet se mašio starih spisa o Lisbeth
što su stajali na noćnom ormariću. Nakon toga je nazvao Anniku
Giannini i upravitelja zatvora Flodberga Rikarda Fagera. Nije ih uspio
dobiti. Nekoliko sati poslije otkrio je da mu ni fiksni telefon više ne
radi, a ta nametljiva Marita kao da nikada neće doći.

Leo Mannheimer često se prisjećao tog poslijepodneva u listopadu.

Tada je imao samo jedanaest godina. Bila je subota. Mama je ručala s
katoličkim biskupom, a tata je bio u lovu u upplandskim šumama. U
velikoj kući bilo je tiho, a Leo je bio sam. Nije bilo čak ni sluškinje
Vendele koja ga je inače pazila, a on je pobjegao od učenja i zadaća što
su mu ih privatne učiteljice dale te je zasjeo za glasovir, ali ne da bi
zasvirao kakvu sonatu ili etidu - već da bi skladao.
Upravo je bio započeo s time, ali teško da su mu aplaudirali.
 Majka je za njegove komade rekla da su “pomalo nenamjerno
komični, dušo”. Ali obožavao je skladati vlastitu glazbu. Čeznuo je za
time tijekom lekcija i zadaća. To je poslijepodne radio na tužnoj,
melodičnoj pjesmi koju će svirati čitav svoj život, iako se pokazala
zabrinjavajuće nalik na “Baladu za Adelinu” i iako je Leo jako dobro
shvaćao majčine riječi. Ne zato što ih je uputila jednom
jedanaestogodišnjaku, već zato što su sadržavale zrnce istine.
Njegove prve skladbe bile su preveliki zalogaj. Još nije bio toliko
sofisticiran. Još nije otkrio džez, a akordi su mu bili traljavi i razvučeni.
Još nije naučio ni nositi se sa zvucima ventilacije, kukaca, grmlja,
koraka, udaljenih motora i glasova, sa svime time što nitko drugi osim
njega nije čuo.
Svejedno je toga dana za glasovirom bio sretan, toliko sretan koliko
samo jedan dječak može biti. Uvijek je bio sam, ali povremeno
nadziran, a volio je samo jednog čovjeka, psihologa Carla Segera. Leo je
išao k njemu na terapiju u njegovu ordinaciju u Brommi svakog utorka
u četiri, a često ga je i navečer potajno zvao. Carl ga je shvaćao. Carl se
zbog njega svađao s njegovim roditeljima:
“Dječak mora dobiti prostora! Mora proživjeti normalno
djetinjstvo!”
Ali to, naravno, nije imalo rezultata. Ipak, Carl se zauzeo za nj.
Jedino on, on i njegova zaručnica Ellenor.
Carl i Leov otac bili su kao pas i mačka. Ali ipak su bili povezani na
način koji Leo nije razumio. Carl je, eto, uvijek lovio s njime iako nije
volio ubijati životinje. U Leovim je očima Carl kao čovjek bio drugačiji
od oca i Alfreda Ogrena. Nije manipulirao drugima da stekne veću moć,
niti se za večerom glasno i podrugljivo smijao. Nisu ga zanimali
pobjednici, već je prije govorio o posebnim pojedincima koji su se u
životu snašli upravo zbog svoje izoliranosti. Carl je čitao poeziju, i to
najradije francusku. Volio je Camusa i Stendhala, Romaina Garvja,
obožavao je Edith Piaf i svirao flautu, odijevao se jednostavno, makar
pomalo namjerno boemski, ali prije svega: slušao je Lea i čuo njegove
brige te bio jedini koji je znao koliko je golem njegov dar, odnosno
prokletstvo, ovisno kako se na to gleda.
“Budi ponosan što si toliko senzibilan, Leo. Toliko si snažan. Bit će
bolje, budi siguran u to.”
Leo je u Carlovim riječima nalazio utjehu te je čeznuo za
sastancima utorkom u četiri. To su mu bili vrhunci tjedna. Ordinacija
se nalazila u Carlovoj kući na Gronviksvägenu, a u njoj su se na
zidovima nalazile maglovite crno-bijele fotografije Pariza u
pedesetima te pohabana mekana kožnata fotelja u kojoj je Leo sjedio
sat, a ponekad i dva, razgovarajući o svemu u što se njegovi roditelji i
prijatelji nisu razumjeli. Carl je bio najbolji dio njegova djetinjstva,
premda je Leo, dakako, znao da ga je idealizirao.
Leo će nakon tog listopadskog poslijepodneva provesti čitav život
idealizirajući ga, neprestano se u mislima vraćajući tim posljednjim
satima za glasovirom. Dugo se zadržavao na svakom tonu, na svakom
prijelazu u melodiji i harmonijama. Ali onda je na garažnom prilazu
začuo mercedes svojega oca, te je prestao svirati.
Tata se trebao vratiti tek u nedjelju poslijepodne, tako da je njegov
raniji povratak djelovao uznemirujuće već sam po sebi. Ali ni to nije
bilo sve. Dvorištem je zavladao poseban mir, ali i određeno oklijevanje,
jedna nova opreznost kada je otvorio vrata automobila, ali istodobno i
- prilično u suprotnosti s time - bijes kada ih je zatvorio. Koraci što su
škripali po šljunku bili su teški i suzdržani. Disao je ubrzano, a iz
predvorja su se začuli uzdisaji, stvari koje je micao i stavljao okolo,
vjerojatno lovačko oružje i putnu torbu.
Zakrivljene su drvene stube do gornjega kata zaškripale. Leo je
slutio da slijedi nešto mračno još i prije nego što se očev lik pojavio na
pragu. Toga trenutka uvijek će se tako sjećati. Tata je nosio zelene
lovačke hlače i crni kaput, a hladno čelo sjajilo mu se od znoja. Doimao
se bojažljivo. Inače je reagirao arogantno i bijesno kada bi ga pritisnuli
uza zid. Ali tada kao da se bojao, te je nesigurno zakoračio naprijed. Leo
je ustao od glasovira i primio nespretan zagrljaj.
“Žao mi je, dječače. Grozno koliko mi je žao.”
Leo poslije u životu nikada neće posumnjati da mu otac nije
govorio iskreno. Ali bilo je tamo i još nečega, nečega što se nije dalo
toliko lako protumačiti, a što se naziralo u čitavoj priči i u tome što ga
otac nije bio u stanju pogledati u oči. Između redaka nalazilo se nešto
grozno što nitko nije spominjao. Ali u tom trenutku za to nije mario.
Carl je bio mrtav, a njegov život više nikada neće biti isti.

Usprkos lijepu vremenu na događaj Udruženja dioničara štediša u

prostorijama Muzeja fotografije došlo je neuobičajeno mnogo
posjetitelja. Ali, opet, vremena su bila takva. Dionice su privlačile
publiku, a organizatori ovdje ne samo da su obećavali brzo bogatstvo
već i nudili dozu zabrinutosti. Raste li financijski mjehur ili će prsnuti?
Tematsko poslijepodne o kretanju burzovnih tečaja, glasio je naslov
seminara na koji su pozvali mnoga poznata imena. Leo Mannheimer
nije bio glavna točka u programu.
Ali bio je prvi na redu te su Mikael i Malin pristigli upravo kada je on
trebao stupiti na pozornicu. Žurili su vrućim Stockholmom bez daška
vjetra te pronašli mjesta na dnu lijevoga kraja dvorane. Malin je bila
nervozna što će opet vidjeti Lea. Mikaela su pak nakon razgovora s
Holgerom Palmgrenom morile crne slutnje. Jedva da je slušao kada je
Karin Laestander, mlada direktorica Udruženja dioničara štediša, na
podiju držala pozdravni govor.
“Pred nama je uzbudljiv dan”, rekla je. “Čut ćemo nekoliko vrlo
stručnih analiza stanja na tržištu. Ali najprije smo mislili o burzi i
dionicama raspraviti filozofski. Molim vas veliki pljesak za Lea
Mannheimera, doktora ekonomije i voditelja odjela za analitiku u
brokerskoj kući Alfred Ogren.”
Iz prvog reda ustao je visoki, elegantni muškarac u svijetlo-plavom
odijelu te se popeo na pozornicu, a isprva je sve izgledalo kako treba.
Korak mu je bio rezolutan, no lagan, te se doimao baš kao što je i
trebalo - bogato i samopouzdano. Ali zatim je iz publike doprlo
nekakvo škripanje, prodoran i neugodan zvuk. Netko je zaškripao
stolcem, a Leo se spotaknuo. Lice mu je posivjelo. Činilo se čak i kao da
bi mogao pasti. Malin je uhvatila Mikaela za ruku i prošaptala “Oh, ne.”
“Zaboga, Leo! Jesi li dobro?” promucala je Karin Laestander s
pozornice.
“U redu sam.”
“Sigurno?”
Leo se mašio okruglog stola na pozornici te boce s vodom. “Samo
sam malo nervozan”, rekao je.
Pokušao se nasmiješiti.
“Dobro nam došao”, odgovorila je Karin Laestander, očigledno ne
previše uvjerena u to da bi trebala nastaviti.
“Hvala, lijepo od tebe.”
“Leo, za tebe se kaže...”
“...da mi je korak daleko stabilniji.”
Začuo se nervozan smijeh.
“Tako je. Vrlo si pouzdan. U Alfredu Ogrenu pišeš pronicave analize
tržišta temeljene na činjenicama, ali u posljednje vrijeme burzu
opisuješ... kako bih rekla? Više filozofski. Nazivaš je hramom za
vjernike.”
“Pa, recimo”, rekao je.
 Dalje od toga nije stigao. Duboko je udahnuo i otpustio kravatu.
“Pa, recimo?”
“Hoću reći... ja tu sliku nisam izmislio, ona je zapravo prilično
uvriježena.”
“Na koji način?”
“Pa...”
“Da?”
Duboko je udahnuo.
“Pa jasno je da i financijsko tržište i religija počivaju na vjeri.
Posumnjamo li u njih, oboje će se urušiti. To je neporeciva činjenica”,
nastavio je i ispravio ramena. Boja mu se vratila u lice.
“Ali mi cijelo vrijeme sumnjamo”, primijetila je Karin. “Zato danas i
jesmo ovdje - jer se pitamo nalazimo li se u prenapuhanome mjehuru
ili na kraju razdoblja ekonomskog rasta.”
“Manje količine sumnje dobre su za tržište”, rekao je Leo. “Svaki
dan milijuni ljudi sumnjaju, nadaju se i analiziraju. Upravo takva
aktivnost određuje različite tečajeve. Ali ja govorim o dubokoj,
iskonskoj sumnji.”
“O Bogu?”
“I o Bogu. Ali prije svega mislim na sumnju u rast i na budući
dobitak. Za visoko vrijedno tržište ništa nije pogubnije od ozbiljne
sumnje. Ona je opasna jer može prouzročiti krizu i krah tržišta, a svijet
baciti u depresiju.”
“Ali nije samo takva sumnja ta koja može rezultirati ozbiljnim
posljedicama, zar ne?”
“Ne, također možemo posumnjati i u samu ideju, čitavu imaginarnu
kreaciju.”
“Imaginarnu?”
“Sigurno provociram pokojeg posjetitelja, na čemu se ispričavam.
Ali financijsko tržište ne postoji na isti način kao ti ili ja, Karin, ni kao
ova boca vode na stolu. Tržište je samo jedna konstrukcija. Istoga
trenutka kada u njega prestanemo vjerovati, ono prestaje postojati.”
“Ne pretjeruješ li sada, Leo?”
“Ne, ne, razmisli malo. Što je tržište?”
“Da, što je ono?”
“Ono je sporazum. Mi smo odlučili da će na njemu, u toj areni, naši
strahovi i snovi i nadanja i promišljanja o budućnosti određivati cijene
valuta, tvrtki i sirovina.”
“Smjela pomisao.”
 “Ne toliko smjela, Karin, a to tržište ne bi trebalo učiniti ništa
lošijim ili nestabilnijim. Mnogo bitnih stvari u našim životima, kao,
recimo, naše kulturno naslijeđe i naše institucije, također su kreacije
ljudske mašte i našega razuma.”
“Kao i naš novac, jasno.”
“Svakako, sada više nego ikada prije. Hoću reći, više se ne kupamo u
novcu doslovno poput Baje Patka, niti ga čuvamo u madracu. Danas je
naša štednja tek puka notica na kompjutorskom ekranu, kojoj se stalno
mijenja vrijednost. A mi se u to svejedno pouzdajemo. Ali zamisli...”
Leo Mannheimer još uvijek kao da nije uhvatio dah.
“Da?”
“Zamisli da se počnemo uzrujavati ne samo zbog toga da te notice
gube ili dobivaju na vrijednosti kako se tržište kreće nego i da se mogu
izbrisati poput krede na školskoj ploči, što onda?”
“Onda će se naše društvo iz temelja protresti.”
“Tako je, a nešto takvo dogodilo se i prije nekoliko mjeseci.”
“Vjerojatno misliš na hakerski napad na Finance Security, odnosno
nekadašnju švedsku Direkciju za promet vrijednosnicama.”
“Točno. Tada smo se našli u situaciji da naše investicije određeno
vrijeme jednostavno više nisu postojale. Više ih nismo mogli pronaći u
kibersvemiru i tržište se zatreslo. Kruna je pala četrdeset šest posto.”
“Ali stockholmska burza reagirala je iznenađujuće brzo i prekinula
sav promet.”
“Odgovorne osobe moramo pohvaliti, Karin. Ali krah je također
ograničen time što više nije bilo moguće poslovati. Više nije bilo
nikakvoga kapitala. Ali nekima je, u to se možeš okladiti, bogatstvo
naraslo, i upravo nam se pri toj pomisli može zavrtjeti u glavi. Možeš li
zamisliti koliko su ljudi odgovorni za taj krah, a koji su tom prilikom
zauzeli dobre pozicije na tržištu, zaradili? Da se namaknu te svote,
morali bi se opljačkati milijuni banaka.”
“Istina, o tome se mnogo pisalo, ponajviše Mikael Blomkvist u
Millenniumu, a Mikaela nazirem upravo u zadnjem redu. Ali, Leo,
iskreno rečeno, koliko je to zapravo bilo ozbiljno?”
“Realno, nije bilo velike opasnosti. I Finance Security i švedske
banke imaju razvijene sustave za backup. Ali pojmovi kao što su
‘realno’ i ‘objektivno’ tržištu koje gone nada i sumnja nisu uvijek
zanimljivi. Ozbiljno je bilo što smo neko vrijeme sumnjali da kapital u
digitalnom svijetu uopće postoji.”
“Hakerski napadi bili su kombinirani s masivnom
dezinformativnom kampanjom na društvenim mrežama.”
“Oh, da, rafalno su se slali lažni tvitovi o tome da se naš kapital neće
moći rekonstruirati, što samo po sebi pokazuje da se radilo o napadu
na našu vjeru prije negoli na naš novac - ako bi se to dvoje uopće dalo
razdvojiti.”
“Danas se tvrdi da imamo jake dokaze da su i hakerski napad i
dezinformativna kampanja orkestrirani iz Rusije.”
“Da, a premda se još uvijek moramo čuvati čvrstih optužbi, to nam
daje materijala za razmišljanje. Budući ratovi možda će počinjati
upravo ovako. Malošto bi moglo prouzročiti takav kaos kao što može
naše pomanjkanje vjere u vlastiti novac, a ovdje ne smijemo zaboraviti
ni da ne moramo mi u njih posumnjati. Dovoljno je da drugi u to
posumnjaju.”
“Obrazloži mi to, Leo, molim te.”
“Pa to je psihologija mase. Nema veze ako mi osobno znamo da je
situacija pod kontrolom i da se ništa ozbiljno nije dogodilo. Ako drugi
panično potrče, morat ćemo i mi. Stari legendarni ekonomist Keynes
jednom je burzu usporedio s izborom ljepote.”
“S izborom ljepote?”
“Da, to je prilično poznat primjer. Keynes je zamislio poseban izbor
ljepote na kojem ne pobjeđuje najljepši, već onaj za kojeg vjerujemo da
će pobijediti.”
“A što to znači?”
“Da moramo zaboraviti vlastiti ukus i umjesto toga uzimati u obzir
tuđe ukuse, a u biti čak ni to. Moramo razmišljati o tome za koga drugi
vjeruju da drugi vjeruju da je najljepši. Što je vrlo napredna metavježba,
ako malo o njoj razmislimo.”
“Zvuči prilično komplicirano.”
“Možda, ali ništa se čudnije svakodnevno ne događa na financijskim
tržištima. Burza nije samo rezultat analiza temeljnih vrijednosti u
tvrtkama i u vanjskom svijetu. Psihološki faktori također su bitni, pravi
psihološki mehanizmi, kao i nagađanja o njima. Naša nagađanja o
tuđim nagađanjima. Sve se izokreće i izobličava zato što svatko želi biti
u prednosti, recimo zato što svatko želi potrčati prije nego što netko
drugi potrči, a to se zasigurno od Keynesa do danas nije promijenilo.
Upravo suprotno, automatsko robotsko trgovanje učinilo je tržišta još
prozirnijima. Roboti u hipu skeniraju ljudske naloge o kupnji i prodaji
te se prema njima ravnaju, čime pojačavaju već postojeće uzorke
djelovanja. Ali ovdje leži golema opasnost. Nagla promjena na burzi
može brzinom munje eskalirati u nešto nekontrolirano, a u takvoj
situaciji često je racionalno ponašanje djelovati iracionalno - žuriti,
makar znaš da je to ludost. Koliko pomaže to što vičeš ‘stanite, glupani,
ništa nije opasno’ ako svi ostali trče da spase gole živote?”
“Svakako”, ubacila se Karin. “Ali ako nagli pad tržišta ničime nije
opravdan, ono će se korigirati, zar ne?”
“Apsolutno. Ali korigiranje se može otegnuti, u kojem slučaju nema
nikakve veze koliko si u pravu. Ionako si propao. U pravu si sve dok ne
bankrotiraš, da još jednom citiram Keynesa.”
“A to nije poželjan ishod.”
“No ima nade, a nada leži u sposobnosti tržišta da iznosi refleksiju
samoga sebe. Ako kakav meteorolog izučava vrijeme, ono se zbog
njegovog izučavanja neće promijeniti. Ali ako mi izučavamo
ekonomiju, naša nagađanja i analize postaju dio cjelokupnog
ekonomskog organizma. Zato je burza poput kakvog prijaznog
neurotičara. Prilagođava se, razvija i postaje pametnija.”
“Ali istodobno je nije moguće predvidjeti, zar ne?”
“Upravo tako, baš poput mene ovdje na pozornici. Nikad ne znate
kada ću se zaljuljati i pasti.”
Sada je odjeknuo iskreni smijeh, kao svojevrsno olakšanje. Leo se
oprezno nasmiješio i zakoračio prema rubu pozornice.
“Burza je na taj način paradoksalna”, rekao je. “Svatko je želi
razumjeti i na njoj zaraditi. Ali kada je zaista poželimo razumjeti, ona
se zbog toga transformira. Konačni model koji bi objasnio financijsko
tržište promijenio bi način na koji se prema njemu odnosimo, i hopa,
ono postaje nešto drugo, kao kakav mutirani virus. Bez sumnje
možemo reći da ono ne funkcionira tako da bi ga se moglo posve
razumjeti.”
“Naši nerazumijevanje i neslaganje pogone tržište.”
“Da, na njemu su potrebni i kupci i prodavači, vjernici i skeptici, a
upravo u tom grmu leži zec. Tržište postaje zapanjujuće pametnije
upravo zbog tog zbora suprotstavljenih glasova, ali i pronicavije od
bilo koga od nas ovdje, koji se u svojim naslonjačima pokušavamo
igrati kakvih gurua. Kada ljudi na svim krajevima svijeta neovisno
jedni o drugima misle ‘Kako da zaradim što je više moguće?’, kada su
nagađanja i znanje, odnosno nada kupaca i sumnja prodavača, u
svojevrsnoj ravnoteži, tada iz svega izranja gotovo proročanska
spoznaja. Problem je samo saznati odgovor na pitanje: kada je tržište
razumno? A kada se ponaša poput poludjele rulje?”
 “A kako da mi to saznamo?”
“Upravo tako”, rekao je on. “Ja običavam reći - u trenucima
razmetljivosti - da o financijskom tržištu znam toliko mnogo da o
njemu ne znam ništa.”

Malin je šapnula Mikaelu na uho:

“Nije baš toliko glup, ha?”
Mikael joj je baš htio odgovoriti, kad mu je u džepu zavibrirao
mobitel. Bila je to njegova sestra Annika. Prisjetio se svojeg razgovora
s Holgerom, promumljao ispriku te se iskrao van, utonuo u misli. Zato
nije ni primijetio da se Leo zbog njegova izlaska vidljivo uznemirio. Ali
Malin jest te je Lea stala pomno proučavati. Opet se sjetila one noći
kada ga je vidjela u njegovu uredu kako piše na svojem papiru boje
pijeska. Ta je scena bila nekako čudna i važna. Osjećala je to sve jasnije
i odlučila je nakon predavanja povući Lea za rukav i upitati ga za to.

Mikael je stajao na molu i preko mora gledao na Gamla stan i Kraljevski

dvorac. Na moru nije bilo ni daška vjetra, a iz daljine se približavao
golemi kruzer da bi pristao. Odlučio je upotrijebiti svoj mobitel s
Androidom i šifriranu aplikaciju Signal. Nazvao je Anniku. Javila se
nakon prvog signala zvučeći uspuhano te je on upitao je li se što
dogodilo. Rekla je da se upravo vraća kući iz Flodberge. Lisbeth je bila
na policijskom ispitivanju.
“Jesu li je za što optužili?”
“Nisu još, a uz malo sreće i neće. Ali, Mikaele, ozbiljno je!”
“Pjevaj onda!”
“Da, da, smiri se, samo polako. Ona žena o kojoj sam ti pričala,
Benito Andersson, znaš, ona koja je prijetila i iskorištavala zaposlenike
i zatvorenice, kako da kažem, žena koja je veća sadistica nego što sam
ja to mogla i zamisliti, pa, upravo su je smjestili u Sveučilišnu bolnicu u
Orebrou zbog ozbiljnih ozljeda čeljusti i lubanje nakon što je na odjelu
nasilno napadnuta.”
“A kakve to veze ima s Lisbeth?”
“Da se izrazim ovako: voditelj odjela Alvar Olsen priznao je napad.
No kaže da je bio primoran napasti Benito - zato što ga je napala
stiletom.”
“U zatvoru?”
“Radi se, naravno, o groznom skandalu, a usporedno s ovime teče i
istraga o tome kako se nož zatekao na odjelu. Zato bih rekla da sam
napad nije toliki problem. Nije toliko teško na to gledati kao na nužnu
mjeru, a Alvara Olsena podupire i iskaz Farije Kazi, bangladeške
djevojke koju sam ti također spomenula. Faria nas uvjerava da joj je
Alvar više ili manje spasio život.”
“Pa zašto je onda to Lisbethin problem?”
“Za početak, zbog njezinog svjedočanstva.”
“Znači, bila je svjedokinja?”
“Daj da ti ispričam po redu.”
“Može.”
“Alvarov iskaz i iskaz Farije Kazi u nekim se stvarima ne poklapaju.
Alvar kaže da je Benito udario po dušniku dvama udarcima, a Faria
kaže da ju je udario laktom, nakon čega je nespretno pala na betonski
pod. Ali ni to nije toliki problem. Bilo koji istražitelj dobro zna da se
različiti ljudi različito sjećaju istog traumatičnog događaja. Gore je ono
što pokazuje nadzorna kamera.”
“A što je to?”
“Incident se zbio neposredno nakon pola osam uvečer. Pola osam je
inače na čitavom odjelu najgore doba dana. Tada se, znači, taman prije
zatvaranja ćelija, i događa najviše napada, a najviše je napadana upravo
Faria Kazi, što je Alvaru bilo jako dobro poznato. Znao je za
zlostavljanje, ali nije ništa poduzimao u vezi s tim. I sam tako kaže.
Iskren je - i ja sam dijelom bila tamo dok su ga ispitivali. Sinoć u
devetnaest i trideset dva bio je u svojem uredu i upravo primio dugo
iščekivani poziv. Javili su mu da će Benito premjestiti u novi zatvor. No
slušalicu je jednostavno bacio i izašao.”
“Zašto?”
“Kaže da je primijetio da je pola osam. Zabrinuo se, istrčao van,
svojom šifriranom karticom otvorio sigurnosna vrata i pretrčao
hodnik sigurnosnog odjela. Ali ono što je čudno jest...”
“Što?”
“Da je iz Farijine ćelije upravo u istom trenutku istrčala zatvorenica
po imenu Tine Grönlund. Nju su na odjelu često nazivali Benitinim
psetancem, odnosno tjelohraniteljicom, nakon čega se postavilo
pitanje: zašto je izletjela van? Zato što je čula da Alvar dolazi, ili je
razlog bio drugi? Alvar kaže da je uopće nije vidio. Imao je pune ruke
posla da se kroz okupljene zatvorenice ispred Farijinih vrata probije
unutra, a kada je ušao, otkrio je Benito sa stiletom u ruci. I onda ju je iz
sve snage udario po grkljanu. Zbog narušavanja osobnog integriteta u
ćelijama nema kamera, pa njegov iskaz ne možemo provjeriti. Ali ja
mislim da se doima posve iskreno. No kao što sam rekla, Lisbeth se
očigledno već nalazila u ćeliji.”
“A Lisbeth nije tip osobe koja bi dopustila da joj se pred očima
odvija nepravda.”
“Prije svega ne spram žene poput Farije Kazi. Ali ni to nije najgore.”
“Pa što onda jest?”
“Atmosfera na odjelu, Mikaele. Kao što to obično biva iza rešetaka,
nitko ne želi ništa reći. Ali već se u hodniku opazilo da unutra naprosto
tinja. Samo sam prolazila kroz blagovaonicu s Lisbeth, a zatvorenice su
stale zveckati svojim šalicama. Vidi se da na nju gledaju kao na
junakinju - na junakinju, ali i kao... kao na osuđenicu na smrt. Čula sam
da je netko rekao Dead woman walking, da je mrtvac koji hoda, ali iako
joj to značajno utječe na status, situacija je ozbiljna, i ne samo zato što
to ozbiljno misle. Zbog toga se i policija zamislila. Ako je Alvar Olsen
razbio Benito čeljust, zašto prijetnje dobiva Lisbeth, a ne on?”
“Jasno mi je”, rekao je Mikael zamišljeno.
“Lisbeth se sada nalazi u samici te jako sumnjaju na nju. Ali i mnogo
joj toga govori u prilog. Čini se da nitko ne vjeruje da bi tako sitna
osoba mogla udariti toliko snažno. Nitko i ne razumije zašto bi Alvar
Olsen na sebe preuzeo krivnju i zašto bi ga Faria Kazi poduprla ako on
nije udario Benito. Ali, Mikaele, za jednu toliko inteligentnu osobu
Lisbeth je nevjerojatno glupa.”
“Kako to misliš?”
“Ona o tome nije prozborila ni riječi. Rekla je da ima reći samo dvije
stvari.”
“Koje to?”
“Da je Benito dobila što je zaslužila.”
“A koja je druga stvar?”
“Da je Benito dobila što je zaslužila.”
Mikael se nasmijao, iako nije znao zašto. Situacija ga je jedino
dobro zabrinula.
“Dakle što ti misliš da se dogodilo?” upitao je.
“Moj posao nije da mislim, već da obranim svoju klijenticu”, rekla je
Annika. “Ali da to hipotetično preformuliram ovako: Benito se jako
dobro uklapa u tip čovjeka koji Lisbeth baš pretjerano ne voli.”
“Mogu li ja što učiniti?”
“Zato te i zovem.”
“Pa reci onda.”
 “Možeš pomoći Fariji Kazi. Preuzela sam i njezin slučaj - zato što
me Lisbeth to tražila, kao što rekoh. Lisbeth je iz zatvora istražila
djevojčinu situaciju, pa vjerujem da biste ti i novine imali interesa da
mi oko toga pomognete. Priča bi mogla biti jaka i važna. Njezin momak
Jamal gurnut je pod vlak. Možemo li se vidjeti navečer?”
“U devet se nalazim s Holgerom Palmgrenom.”
“Pozdravi ga puno od mene. Holger me, navodno, danas tražio. Ali
tek u devet? Pa onda se možemo prije toga naći na večeri. Što kažeš na
šest sati u Pane Vinu?”
“Može”, odgovorio je Mikael. “Dobro.”
Prekinuo je vezu i pogledao prema Grand Hotelu i
Kungsträdgårdenu pitajući se bi li se vratio na seminar. Umjesto toga
na mobitelu je obavio nekoliko pretraga i sigurno je prošlo dvadesetak
minuta prije nego što je krenuo natrag.
A vratio se brzim korakom te se nakon što je na ulazu prošao pokraj
stola na kojem su prodavali knjige, dogodilo nešto zbilja čudno. Naletio
je ravno na Lea Mannheimera. Htio mu je pružiti ruku i reći nekoliko
prijaznih riječi o razgovoru na pozornici. Ali nije se mogao prisiliti. Leo
se doimao toliko izmučeno da Mikael ništa nije rekao te ga je pustio da
nervozno i nestrpljivo izađe na sunce.
Mikael je nakon toga ostao stajati koju minutu, utonuo u misli.
Zatim se vratio u predavaonicu i pogledom tražio Malin. Ali ona se više
nije nalazila na svojemu mjestu, a on se naljutio na samoga sebe što ga
toliko dugo nije bilo. Je li postala nestrpljiva, pa otišla? Osvrnuo se
uokolo. Na pozornici je sada govorio jedan stariji muškarac i pokazivao
na grafikone i linije na bijelom platnu. Mikaela nije ni najmanje
zanimao.
U gomili ljudi pogledom je tražio Malin te ju je naposljetku opazio
na desnoj strani pokraj šanka na kojem će u stanci posluživati
osvježenja u obliku bijelog i crnog vina. Njoj je stanka već počela čašom
crnog vina te se doimala utučeno i žalosno. Nešto se zasigurno bilo
dogodilo.
 8. poglavlje

19. lipnja

FARIA KAZI NASLONILA SE NA ZID ćelije i zaklopila oči te se prvi put nakon
dugo vremena poželjela pogledati u ogledalu. Osjećala je opreznu nadu,
iako joj se strah urezao u svaku poru na tijelu. Pomislila je na isprike
koje joj je uputio voditelj čuvara i na svoju odvjetnicu Anniku Giannini,
na policajce koji su je ispitali te, naravno, na Jamala.
Stavila je ruku u džep. Unutra je imala etui od smeđe kože, a u
njemu posjetnicu koju joj je Jamal dao nakon debate u Kulturhusetu.
Jamal Chowdhury, pisalo je na njoj, bloger, pisac, doktor biologije,
University of Dhaka, te njegov mejl i broj mobitela, a ispod toga, ali
drugim fontom, internetska stranica: www.mukto-mona.com. Papir je
bio nekvalitetan. Posjetnica izgužvana, a tekst na njoj izblijedio. Jamal
ih je sigurno sam tiskao. Ona ga za to nikada nije pitala, a i zašto bi?
Tada nije mogla znati da će ta posjetnica postati njezina najdraža
imovina. Te noći nakon njihova prvog sastanka ležala je u krevetu i
ispod pokrivača gledala posjetnicu prisjećajući se njihova razgovora i
svake bore i linije na njegovu licu. Trebala ga je odmah nazvati. Trebala
ga je nazvati još iste večeri. Ali bila je mlada i nevina te nije htjela
ispasti suviše ushićena. No prije svega: kako je mogla znati da će joj
uskoro oduzeti sve, i mobitel i računalo, pa čak i mogućnost da se po
svojem kvartu kreće u nikabu?
No ovdje u ćeliji, sada kada joj je život obasjala prva zraka svjetlosti,
opet se prisjetila tog ljeta kada je strina Fatima pristala lagati zbog nje,
a Faria postala zatočenicom u vlastitom domu. Zatvorili su je i rekli joj
da će je udati za rođaka kojeg nikada nije upoznala, a koji je u Dhaki
posjedovao tri tvornice tekstila, tri - ni sama se ne sjeća koliko je
mnogo puta bila čula taj broj.
“Zamisli, Faria. Tri tvornice!”
 Pa da su rekli i da je imao tristo trideset tri tvornice, njoj se Qamar
Fatali, tako se rođak zvao, jednostavno gadio. Na slikama se doimao
arogantno i zlobno, a nije ju iznenadilo ni što je bio salafist i žestoki
protivnik sekularnog pokreta u domovini, ni što je bilo pitanje života i
smrti hoće li ostati netaknuta i vjerna sunitkinja sve dok Qamar ne sleti
i ne spasi je od Zapada.
Tada, doduše, još nitko u obitelji nije znao za Jamala. Ali druge
stvari okrenule su se protiv nje, ne samo to što je radila dok nije
provodila vrijeme kod strine Fatime. Bilo je još toga - stare i nevine
slike s Facebooka, tračevi i ogovaranja za koje su tvrdili da potvrđuju
da se “kurvala okolo”.
Vrata stana iznutra su zaključavali policijskom bravom, a budući da
su dvojica braće, Ahmed i Bashir, bila nezaposlena, u stanu se uvijek
nalazio netko tko ju je čuvao. Nije imala bogzna što raditi, samo kuhati,
čistiti i pospremati, ili ležati u svojoj sobi i čitati, ono malo što je za
čitanje imala: Kuran, Tagorevu poeziju i priče, biografije Muhameda i
prvih kalifa. Ali najradije je sanjarila.
Zacrvenjela bi se već i pri samoj pomisli na Jamala te je, naravno,
znala da je patetična. Ali taj joj je dar dala upravo njezina obitelj.
Oduzevši joj životnu sreću, od prisjećanja na jednu običnu šetnju duž
Drottninggatana cijeli bi joj se svijet zatresao. Već je tada živjela u
zatvoru, ali barem si nije dopustila da zapadne u rezignaciju ili
malodušje.
Umjesto da bude potištena, ljutila se, a prisjećanje na Jamala sve ju
je manje tješilo. Pri samom sjećanju na razgovor u kojem su riječi
letjele slobodno, svaka replika kod kuće ispadala bi uvredljivom i
krutom, a tu joj Bog nije bio dostatna zamjena.
Alah nije bio velik ni duhovan, barem ne u njezinoj obitelji. On je bio
tek čekić kojim su druge lupali po glavi, oruđe uskogruđa i represije,
baš kao što je to Hassan Ferdousi bio rekao. Patila je od anksioznosti i
tahikardije te naposljetku to više nije mogla izdržati. Morala je pobjeći,
što košta da košta. Već je bio rujan. Vrijeme je postajalo svježije, a u
njezinu pogledu nazirala se nova odlučnost.
Oči su joj neprestano tražile izlaz. Jedva da je na drugo i mislila.
Noćima se zamišljala kako bježi, a jutrima se budila sanjareći o tome.
Često je krišom pogledavala najmlađeg brata Khalila. I njega su korili i
odgajali te više nije smio gledati američke i engleske televizijske serije
ni družiti se s najboljim prijateljem Babakom jer je ovaj bio šiit. Khalil
ju je ponekad pogledao s tolikom boli u očima, kao da je točno razumio
kroza što prolazi. Bi li joj on mogao pomoći?
Razmislila je o tome. Posve se fiksirala na to, a polako se fiksirala i
na druge stvari: na mobitele, braćine i očev, na sve moguće mobitele i
telefone koji su joj bili pri ruci. Braću je u stanu pratila sa sigurne
udaljenosti. Usredotočila bi se na njihove prste kojima su prtljali po
mobitelu i unosili šifre. Ali ponajprije je uočila da su mobitele ponekad
znali zaboraviti na stolu ili na komodi te na neuobičajenijim mjestima,
kao, recimo, iznad televizora ili u kuhinji pokraj tostera ili kuhala za
vodu. Povremeno bi nastale prave male farse kada braća mobitele ne bi
našla, pa bi se posvađala i zvala se i još više psovala jer su im isključila
zvuk, pa bi onda hodala okolo da čuju gdje mobiteli vibriraju.
Te su farse za nju bile velika prilika. Bivalo joj je sve jasnije. Morala
je uhvatiti takvu priliku kada joj se bude pružila, iako je, naravno,
uviđala opasnost. Nije samo riskirala okaljati obiteljsku čast. Također
je ugrožavala financije oca i braće. Te tri proklete tvornice bile su
poput dara s neba koje će im svima povećati standard. Ako im to uništi,
posljedice će biti teške te je zato nije iznenađivalo što su joj još više
stezali uzicu.
Stanom se širio otrov, ali više se nije radilo samo o časti i pohlepi
što se sjajila u očima starije braće. Bilo je još nečega. Bojali su se,
ponekad je tjerali da jede više. Nije smjela ostati mršava jer je Qamar
volio žene s oblinama. Nije se smjela onečistiti, i definitivno nije smjela
van. Pazili su na nju kao kopci, a bilo bi razumno da je ona odustala. Ali
natjerali su mak na konac. Bilo je to jednog jutra sredinom rujna prije
gotovo dvije godine. Ona je doručkovala, a najstariji brat Bashir prtljao
je po svojemu mobitelu.

Malin je otpila gutljaj crnog vina na provizornom šanku u Muzeju

fotografije. Mikael ju je ostavio sretnu i živu. Ali sada je, ovako s rukom
u dugoj kosi, nalikovala na uvenuli cvijet.
“Zdravo”, rekao je tiho da ne bi omeo predavanje na pozornici.
“Tko je to zvao?” upitala ga je ona.
“Samo moja sestra.”
“Odvjetnica.”
Mikael je kimnuo.
“Zar se što dogodilo?” upitao ju je.
“Što, molim, ma u biti nije. Samo sam razgovarala s Leom.”
“I to nije bilo dobro?”
“Ma bilo je super.”
 “Nekako baš u to ne vjerujem.”
“Objektivno je bilo super. Rekli smo si sve moguće ljubazne stvari.
Ja sam lijepa, a on je na pozornici razvalio, i uistinu smo si nedostajali -
bla, bla, bla. Ali ipak se činilo da je nekako drugačije.”
“Na koji to način?”
Malin je oklijevala. Osvrnula se desno pa lijevo, kao da provjerava je
li Leo blizu i može li ih čuti.
“Činilo se... prazno”, rekla je. “Kao da su to bile samo prazne riječi.
Doimalo se kao da mu idem na jetra.”
“Prijatelji dođu, prijatelji prođu”, rekao je Mikael blago i pomilovao
je po kosi.
“Znam, a, dovraga, ja se u životu sasvim dobro snalazim i bez Lea
Mannheimera. Ali ipak mi je zasmetalo. Ipak smo bili... Jedno smo
vrijeme doista bili...”
Mikael je birao riječi.
“Bili ste bliski”, rekao je.
“Bili smo bliski. Ali nije ni to bilo najgore. Nekako se činilo i čudno.”
“Zašto čudno?”
“Rekao je da se zaručio s Julijom Damberg.”
“Tko je Julia Damberg?”
“Prije je radila u Alfredu Ogrenu kao analitičarka, jako slatka, čak i
lijepa, ali ne pretjerano bistra. Leu se nikada nije suviše sviđala. Za nju
je govorio da je djetinjasta. Jednostavno ne mogu vjerovati da su se baš
njih dvoje odjednom zaručili.”
“Nije lako.”
“Prestani!” prasnula je. “Nisam ljubomorna, ako si to pomislio.
Samo sam...”
“Što?”
“Zbunjena. Vrti mi se u glavi, da budem iskrena. Nešto se ovdje ne
poklapa.”
“Hoćeš reći, još nešto osim toga što se zaručio s pogrešnom
djevojkom?”
“Blomkviste, ponekad si glup do boli. Jesi li svjestan toga?”
“Samo se trudim shvatiti.”
“Ali to nikada nećeš moći”, frknula je ona.
“Zašto ne bih mogao?”
“Zato što...”
Oklijevala je tražeći prikladne riječi.
“...još ja s time nisam završila”, nastavila je. “Moram još nešto
provjeriti.”
“Govoriš u prokletim šiframa!”
Sada se njemu pokvarilo raspoloženje te je prasnuo na nju. Možda
to nije bilo pravedno, ali u tom trenutku sve mu se skupilo - Lisbeth,
incident u Flodbergi i težak rad na novinama tog proljeća. Malin ga je
preplašeno pogledala.
“Oprosti”, rekao je.
“Oprosti ti meni”, rekla je ona. “Znam, glupa sam.”
Potrudio se da opet zazvuči prijateljski, da je razumije.
“O čemu se dakle radi?”
“Pa o istome kao i prije.”
“A o čemu se radilo?”
“Pa ono kada je pisao nešto u svojem uredu usred noći. Nešto je tu
čudno.”
“Možeš li mi, molim te, to malo bolje objasniti.”
“Za početak, Leo me morao čuti kada sam se vratila od dizala i
vidjela ga.”
“Zašto bi to morao?”
“Zato što boluje od hiperakuzije.”
“Od čega?”
“Od povišene osjetljivosti na zvukove. Smiješno je kako dobro čuje,
i najslabiji korak ili lepet leptirovih krila. Ne mogu pojmiti da sam to
zaboravila. A možda sam zaboravila zbog nesvjesnog obzira. On sebe
smatra svojevrsnom nakazom. Ali kada je onaj stolac zaškripao, a on
onako snažno reagirao, onda sam se svega sjetila. Mikaele, što kažeš da
odemo? Ne mogu više trpjeti ove baljezgarije o prodaji i kupnji
dionica”, rekla je i iskapila svoje vino.

Faria Kazi u svojoj je ćeliji čekala ponovno ispitivanje, ali nije ga se

užasavala koliko je vjerovala da hoće. Dva puta već im je ne samo
ispričala o zlostavljanju i represiji na odjelu već im je uspjela i lagati. To
nije bilo baš jednostavno. Policajci su je sve vrijeme pritiskali u vezi sa
Salander.
Zašto je Lisbeth bila tamo? Koju je ona ulogu imala u incidentu?
Faria je htjela zavrištati: Ona me spasila, a ne Alvar Olsen! Ali svojeg se
obećanja čvrsto držala. Vjerovala je da je za Lisbeth tako najbolje. Kada
joj je posljednji put netko pomogao? Nije se sjećala te se opet prisjetila
onog doručka kod kuće u Sickli kada se njezin brat Bashir tik pokraj nje
igrao mobitelom.
 Dan je bio prelijep. Vani, u svijetu koji joj je bio zabranjen, sjajilo je
sunce. Tada je već prošlo dosta vremena da obitelj nije primala novine,
a otac ujutro nije dopuštao da se sluša prvi program radija. Obitelj se
odsjekla od ostatka društva.
Pijući čaj, Bashir je podigao pogled.
“Znaš li zašto Qamar odugovlači, ha?” upitao je.
Ona je pogledala na ulicu.
“Zato što se pita kurvaš li se. A kurvaš li se, Faria?”
Ni na to nije odgovorila. Na takva pitanja nije odgovarala.
“Tražio te nekakav posranko.”
Ali taj put nije se mogla suzdržati:
“Tko to?”
“Neki momak, izdajnik iz Dhake”, nastavio je Bashir.
Možda se trebala razbjesnjeti. Jamal nije bio izdajnik. Bio je junak,
čovjek koji se borio za bolji i demokratičniji Bangladeš. Svejedno se
razveselila, što nije bilo toliko čudno. Prošli su mjeseci, a uspomene i
osjećaji blijede, posebno ako ste samo zajedno šetali ulicom.
Nije bilo čudno ni što je danonoćno mislila na Jamala. Bila je
zatvorena i nije imala što raditi. Ali on je bio slobodan te je sve vrijeme
pohađao seminare i primanja. Vjerojatno je mogao upoznati kakvu
drugu ženu, daleko zanimljiviju od nje. Ali sada kada je Bashir ispljuvao
svoju žuč shvatila je da ju je Jamal želio opet vidjeti, a to je bilo nešto
veliko.
U njezinu zatvorenom svijetu to je bilo veće od bilo čega drugoga te
je osjećala da se želi maknuti odande sa svojom srećom. Ali oprez joj
nije popuštao. Već i sam nagovještaj rumenila mogao je biti opasan po
život. Nešto tako jednostavno kao što je bilo mucanje ili nervozan
pogled odalo bi je. Zato je zadržala masku:
“Tko je to?” upitala je. “Izdajnik. Nije me briga.”
Ustala je i otišla od stola te je tek poslije shvatila u čemu je
pogriješila. Trudeći se ispasti ravnodušna, preglumila je. Ali u tom je
trenutku vjerovala da je pobijedila, a kada se oporavila od šoka,
usredotočila se kao nikada prije. Morala se dokopati mobitela.
Zamisao ju je opsjedala, što se vjerojatno primjećivalo. Bashir i
Ahmed još su je žustrije nadzirali, a naravno da mobitele i ključeve više
nisu zaboravljali uokolo. Dani su prolazili te je stigao i listopad. Bila je
subota navečer, a dom prepun života i pokreta. Potrajalo je dok nije
shvatila što se događa. Njihovi odnosi bili su toliko zamrznuti da joj
uopće nisu rekli da obitelj slavi njezine zaruke. Slavlje je, doduše, bio
pretjeran izraz jer se nitko nije doimao suviše sretno. Qamara nije bilo.
Imao je problema s dobivanjem dozvole za ulazak u zemlju, a nije bilo
ni drugih ljudi, onih koji su pali u obiteljsku nemilost ili se ogradili od
vjere njezine braće. Slavlje je razobličilo dobrovoljnu izolaciju obitelji.
No Faria se svejedno usredotočila na nešto drugo - na lica gostiju. Bi li
joj koji od njih mogao pomoći?
Ali boljega kandidata od najmlađeg brata Khalila nije našla. Imao je
šesnaest godina i uglavnom je sjedio po strani nervozno je
pogledavajući. Nekada, kada su još stanovali u Vallholmenu i dijelili
sobu, često su ležali budni do kasno u noć i razgovarali, koliko se s
Khalilom dalo razgovarati. Tada, neposredno nakon majčine smrti, još
nije bez prestanka trenirao trčanje. Ali već je onda bio poseban. Bio je
povučen te je uglavnom volio šivati i crtati i često je čeznuo za domom
- u zemlji koje jedva da se uopće sjećao.
Pogledala ga je i pomislila bi li ga zamolila da joj pomogne pobjeći
upravo tada, dok su svi zaokupljeni slavljem. Ali bila je nervozna, pa je
otišla na zahod, sjela i mokrila. U nedostatku boljega ili zbog refleksa
stalnog traženja, osvrtala se uokolo. A gore, na vrhu tamnoplavog
ormarića za ručnike, nalazio se mobitel. Isprva u to nije htjela vjerovati,
ali to je uistinu bio mobilni telefon, i to ne kojega gosta, već Ahmedov.
Odmah ga je prepoznala zbog samodopadne slike na zaslonu na kojoj
se Ahmed cerio sjedeći na motorkotaču koji uopće nije bio njegov. Srce
joj je zakucalo jače u grudima te se pokušala prisjetiti - promatrala ga
je toliko podrobno - kako je utipkavao svoju šifru. Činilo se kao L ili
možda jedan, pa sedam, osam, devet. Probala je. Pogrešno. Zatim je
iskušala novu varijantu. Opet joj nije uspjelo, te se preplašila. Što će se
dogoditi ako slučajno zaključa mobitel? Vani su se čuli koraci i glasovi.
Jesu li čekali nju? Otac i braća držali su je na oku tijekom čitave
proslave te bi se doista morala vratiti i mobitel ostaviti na miru.
Svejedno je probala još jednu varijantu, i kao da ju je udarila munja:
uspjela je. Već joj odavno Jamalova posjetnica nije bila potrebna, broj
mu je znala jednako dobro kao i vlastito ime. Preplašena, stala je u kadu
jer tamo je bila najdalje od vrata. A onda ga je nazvala.
Signali su se doimali poput signala u magli, poput svjetionika na
mračnome moru, i odjednom je u slušalici zapucketalo. Netko se javio,
a ona je zatvorila oči i nervozno osluškivala hodnik te je gotovo
prekinula. Ali tada mu je čula glas i ime pa je šapnula:
“Ja sam, Faria Kazi.”
“Oh”, rekao je on.
 “Ne mogu dugo.”
“Slušam”, nastavio je.
Već ju je samo od njegova glasa presjeklo u prsima i razmišljala je bi
li ga zamolila da nazove policiju. Nije se usuđivala. Samo je rekla:
“Moram se naći s tobom.”
“Bilo bi mi jako drago da se vidimo”, rekao je on, a ona je samo
htjela zavrištati: Sretna sam. Raspast ću se koliko sam sretna.
Odgovorila mu je:
“Ali ne znam kada.”
“Ja sam uvijek kod kuće. Unajmio sam stančić u Upplandsgatanu.
Uglavnom ležim, čitam i pišem. Dođi kad možeš”, rekao je pa joj dao
adresu i šifru na ulazu.
Ona je obrisala broj iz popisa poziva, vratila mobitel na ormarić za
ručnike pa pokraj rodbine i uzvanika prošla do svoje sobe. No i tamo je
bilo ljudi. Zamolila ih je da izađu, a oni su je poslušali, kiselo se
smiješeći. Nakon toga se pokrila i odlučila da pod svaku cijenu mora
pobjeći. Tako je to počelo, najsretnije i najgore razdoblje u njezinu
životu.

Malin i Mikael prošli su pokraj publike i stola za prodaju knjiga na ulazu

te izašli na sunce. Prošli su brodove na molu i pogledali prema brdu na
drugoj strani ceste. Dugo nisu ništa vidjeli. Bilo je vruće. Mikael više
nije bio razdražen, ali Malin se opet doimala neusredotočeno.
“Zanimljivo, to što si rekla za njegov sluh”, rekao je. “Stvarno?”
Zvučala je rastreseno.
“Carl Seger, psiholog kojeg su nesretnim slučajem ustrijelili prije
dvadeset pet godina, doktorirao je na temu utjecaja sluha na
samopouzdanje”, nastavio je.
Pogledala ga je.
“Hoćeš li reći da to možda ima veze s Leom?”
“Ne znam. Ali to mi baš ne zvuči kao svakodnevna tema za
znanstveni rad. Kako se Leova osjetljivost na zvuk pokazivala?”
“Gledaj, znali smo sjediti na nekom sastanku, a ja bih primijetila
kako osluškuje nešto i nisam shvaćala zašto to radi. Uskoro bi netko
ušao. Sve je registrirao ranije od nas ostalih, pa sam ga jednom o tome
upitala. On je samo odmahnuo rukom. Ali poslije... pred kraj mojeg
zaposlenja, tada mi je rekao da čitav život pati od preosjetljivog sluha.
Da je u školi bio beznadan slučaj.”
“A ja sam mislio da je bio najbolji učenik u razredu.”
 “I ja. Ali prvih godina u školi nije mogao biti na miru i stalno je htio
van. To je bilo vrlo problematično i da je bio iz kakve drugačije, obične
obitelji, vjerojatno bi ga premjestili u specijalni program ili bi ga
jednostavno tretirali kao problematično dijete. Ali budući da je bio
Mannheimer, aktivirali su se svi mogući resursi. I tada su otkrili da ima
jedinstven sluh. Zato nije mogao izdržati u razredu, smetao mu je i
najtiši žamor ili šuškanje. Odlučili su da će kod kuće primati privatnu
pouku, a onda se razvio upravo u onog dječaka visoke inteligencije o
kojem si čitao.”
“Znači, svojim se sluhom nikada nije ponosio?”
“Nije se tako doimalo, ali možda... Ne znam... Možda ga se istodobno
i sramio, ali se i njime koristio.”
“Trebao bi biti jako dobar u prisluškivanju.”
“Je li onaj psiholog napisao što o istančanom sluhu?”
“Na određeni način, da”, rekao je Mikael, “iako se još nisam
dokopao njegove doktorske radnje. Ali negdje drugdje je napisao da
ono što se u jednom razdoblju smatra evolucijskom prednošću u
drugome može prerasti u opterećenje. U tihoj šumi dok smo se bavili
lovom, čovjek istančana sluha bio je u prednosti te je imao najveću
šansu vratiti se kući s plijenom. Ali u doba buke u velegradovima isti
taj čovjek riskira da pati od preopterečenja zvucima. Od sudionika
postaje primatelj.”
“Je li tako napisao: od sudionika postaje primatelj?”
“Mislim da jest.”
“Tužno.”
“Zašto to kažeš?”
“Pa to je Leov sukus. Uvijek je bio promatrač.”
“Osim onoga tjedna u prosincu.”
“Osim tada. Sumnjaš da se u tom lovu dogodilo nešto sumnjivo, zar
ne?”
U glasu joj je osjetio znatiželju, što je bio dobar znak. Možda će mu
reći još nešto o tom čudnovatom sastanku s Leom te kasne noći u
uredu.
“Recimo da me to počelo zanimati”, rekao je.

Leo Carla Segera nikada nije zaboravio. Još bi ga uvijek, i kao odrasloga,
u četiri sata utorkom poslijepodne preplavio osjećaj gubitka jer je tada
običavao posjećivati Carla u ordinaciji, a znalo se dogoditi i da je u
mislima razgovarao s njime kao s kakvim izmišljenim prijateljem.
 No život je ipak postao bolji, baš kao što je Carl i predviđao, Leo se
naučio nositi sa svijetom i zvucima. Često mu je njegov sluh bio samo i
jedino prednost. Definitivno prednost kada je svirao, a dugo je svirao
bez prestanka i želio postati džez-pijanist. Još je kao mladić dobio
ponudu da za Metronome snimi ploču. Odbio ih je jer je smatrao da još
nije dovoljno dobar.
Na svoj studij u Ekonomskoj školi u Stockholmu gledao je kao na
nešto prolazno. Čim bude prikupio bolje pjesme, snimit će ploču, živjeti
za glazbu i postati novi Keith Jarrett. Ali ta prolazna faza postala mu je
život, što u biti nikada nije mogao dokraja objasniti. Je li zato što se
bojao neuspjeha i da će razočarati roditelje? Ili zbog depresije koja ga
je pratila sigurno i postojano, poput smjene godišnjih doba?
Leo je ostao sam, a ni to nije bilo lako razumjeti. Zanimao je druge
ljude. Žene su ga smatrale privlačnim. Ali one njega nisu privlačile
toliko lako. U tuđem društvu čeznuo je za tišinom i mirom doma. Ali
Madeleine Bard uistinu je volio.
U biti to nije mogao posve objasniti jer nisu bili suviše slični. Ipak,
nije vjerovao da je jednostavno pao na njezinu ljepotu, a još manje da
ga je privuklo njezino bogatstvo. Bila je posebna - uvijek će na to tako
gledati - zbog svojih sjajnih plavih očiju u kojima kao da je skrivala
tajnu te zbog sjete koja bi povremeno mračno zaiskrila na njezinu
lijepom licu.
On i Madeleine zaručili su se te jedno vrijeme zajedno živjeli u
njegovu stanu u Floragatanu. On je tada upravo bio naslijedio očev
udio u Alfredu Ogrenu, a Madeleineini roditelji - koji su posjedovali sve
bitne snobovske atribute - na njega su gledali kao na dobru priliku.
Njihova veza nije bila jednostavna. Madeleine je stalno htjela izlaziti na
večere. Leo se tome protivio koliko je mogao te su se svađali, a ona bi
se povremeno zaključala u svoju sobu i plakala. Ali to je bilo iznimno.
Brak je mogao biti dobar. U to je bio uvjeren. On i Madeleine voljeli su
se uglavnom jako i strasno.
Katastrofa se ipak dogodila, a to je zasigurno bio dokaz da je sam
sebe zavaravao i vidio bliskost koja nije postojala. Dogodilo se to
jednoga kolovoza na proslavi kod Mornerovih na Varmdou, a
atmosfera je od samog početka bila nategnuta. Bio je potišten te su mu
se gosti činili stereotipnima i preglasnima. Povukao se u sebe, na što je
Madeleine reagirala čitavom svojom grčevitom i pretjeranom
srdačnošću. Išla je od jednih do drugih gostiju i govorila kako je sve
fantastično i prekrasno te kako, naravno, nije normalno kako ste sve
divno uredili, a kakvo imanje samo imate! Taaaako sam impresionirana.
Ma odmah bismo se ovamo preselili. Ali to nije bilo ništa posebno, samo
dio šarade zvane život.
Oko ponoći je zanemario proslavu te se povukao u odvojenu sobu i
uzeo knjigu, autobiografiju džez-klarinetista Mezza Mezzrowa Pravi
blues, koju je na svoje iznenađenje pronašao na polici. Proslava mu
dakle ipak nije bila toliko dosadna kao što je mislio. Čitao je knjigu i
sanjario o džez-klubovima te New Orleansu i Chicagu u tridesetim
godinama prošlog stoljeća, uopće ne mareći za dreku i napitnice
ostalih uzvanika.
Dva sata poslije u sobu je banuo Ivar Ogren, pijan kao i uvijek na
zabavama, noseći smiješni crni šešir i smeđe odijelo nabreklo na
njegovoj trbušini. Leo je preko ušiju stavio ruke, za slučaj da Ivar bude
vikao ili se deračio kao što je običavao. Ivar je rekao:
“Vodim ti zaručnicu na jezero čamcem.”
Leo se pobunio: “Ni u ludilu. Nisi trijezan.” Ali nije mnogo postigao,
osim što je Ivar stavio Madeleine crveni prsluk za spašavanje. Leo je
izašao na verandu i zurio u crveni prsluk što se gubio na jezeru.
Jezero je bilo mirno. Bila je vedra ljetna noć i svijetlile su zvijezde.
Ivar i Madeleine tiho su razgovarali u čamcu. Ali to nije imalo veze jer
Leo je svejedno čuo svaku riječ. Govorili su gluposti. Bila je to jedna
nova, vulgarna Madeleine, i već ga je to zaboljelo. Zatim se čamac
izgubio i više ih nije čuo. Nije ih bilo nekoliko sati.
Kada su se vratili, ostali gosti već su otišli. Nebo se rasvijetlilo, a
Leo je stajao na plaži s ogromnom knedlom u grlu. Začuo je da izvlače
čamac na obalu i kako mu Madeleine nesigurno prilazi. Na putu kući u
taksiju između njih se podigao zid i Leo je shvatio što joj je točno Ivar
na jezeru ispričao. Devet dana poslije Madeleine je spakirala svoje
kofere i ostavila ga. Dvadeset prvoga studenoga iste godine, kada je u
Stockholmu sniježilo, a mrak padao nad čitavu zemlju, zaručila se za
Ivara Ogrena.
Leo je zapao u nešto što mu je liječnik opisao kao parcijalnu
oduzetost.
Kada je ozdravio, vratio se na posao, pokazao svoju veličinu i Ivaru
bratskim zagrljajem poželio svaku sreću. Bio mu je na momačkoj večeri
i na vjenčanju te je Madeleine ljubazno pozdravio svaki put kada bi je
vidio. Izvana je održavao prijazno lice te odavao lažni dojam da je
prijateljski odnos njega i Ivara što se protezao još od djetinjstva
preživio svakakva iskušenja. Ali potajno je razmišljao drugačije.
Planirao je osvetu.
Ivan Ogren osjećao je pak da je samo djelomično pobijedio. Leo
Mannheimer još uvijek mu je predstavljao prijetnju te mu je bio glavni
rival za vodeću poziciju u brokerskoj kući. Zato je kovao planove da Lea
posve uništi.

Malin o sastanku s Leom više ništa nije rekla. Na brijegu iznad

Hornsgatana zastala je, a da Mikael nije shvatio zašto. Bilo je suviše
toplo i zagušljivo da bi samo tako nepomično stajala na suncu. Ali eno
ih tamo, dvojeći i oklijevajući dok su ljudi prolazili pokraj njih, a
automobil u daljini trubio. Malin je pogledala dolje na Mariatorget.
“Čuj”, rekla je. “Moram ići.”
Poljubila ga je, a da nije bila posve prisutna, te je kamenim stubama
sišla na Hornsgatan i potrčala preko Mariatorgeta. Mikael je ostao
stajati na istome mjestu, neodlučan kao i uvijek. Zatim je izvadio
mobitel i nazvao Eriku Berger, svoju blisku prijateljicu i glavnu
urednicu Millenniuma.
Objasnio joj je da narednih nekoliko dana neće do redakcije. Nije to
bilo ništa ozbiljno. Upravo su bili poslali srpanjski broj u tisak. Uskoro
će i praznik ljetnog suncostaja, a prvi put u posljednjih nekoliko godina
mogli su si priuštiti da zaposle dvoje ljetnih zaposlenika koji će ih lišiti
dijela radnih obveza.
“Zvučiš utučeno. Što se dogodilo?” upitala je Erika.
“Na Lisbethinom odjelu u Flodbergi dogodio se ozbiljan nasilni
incident.”
“Isuse! Pa tko je stradao?”
“Jedna gangsterica, pravi mafiozo, no vrlo neugodna priča. Lisbeth
je svjedokinja.”
“Ona se najčešće zna izvući.”
“Nadajmo se. Nego, čuj... Bi li mi mogla pomoći oko nečega?”
“Naravno, oko čega?”
“Možeš li koga iz redakcije, najradije Sofie, zamoliti da sutra ode u
Gradski arhiv i da zatraži osobne spise iz matičnih knjiga za tri osobe
te da se pozove na anonimnost naznačenu u Zakonu o pristupu
informacijama?”
Eriki je potom dao imena i matične brojeve koje je imao zapisane u
mobitelu.
“Stari Mannheimer”, promumljala je ona. “Zar on nije umro?”
“Prije šest godina.”
 “Znaš, srela sam ga nekoliko puta kada sam bila mala. Moj tata ga je
površno poznavao. Ima li to veze s Lisbeth?”
“Moguče”, odgovorio je.
“A na koji to način?”
“Da budem iskren, ne znam još točno. Kakav je on bio?”
“Mannheimer? Teško mi je reći. Nisam bila dovoljno stara. Ali o
njemu se pričalo da je stara lopina. No sjećam se da je bio drag. Pitao
me kakvu glazbu volim. Lijepo je zviždao. Zašto te on toliko zanima?”
“I to ću ti također reći poslije”, rekao je Mikael.
“Dobro, kako god hoćeš”, rekla je Erika i ispričala mu nešto o
nadolazećem broju i prihodima od reklama.
Nije ju pošteno slušao. Razgovor je prekinuo prilično naglo te je
nastavio Bellmansgatanom. Prošao je pokraj puba Bishop’s Armsa,
spustio se niz brijeg popločen sitnim kamenjem, ušao u svoju zgradu i
popeo se do stana, a tamo je sjeo za računalo i nastavio svoje
pretraživanje ispijajući dva Pilsner Urquella. Usredotočio se najviše na
nesreću u lovu u Osthammaru, ali nije saznao ništa pametno. Stari
zločini uvijek su bili problematični, što je znao iz iskustva.
Nije bilo nikakvih digitalnih arhiva - uglavnom zbog narušavanja
osobnog integriteta - a prema pravilima Državnog arhiva, istražni
materijal sa sudova uništavao se nakon pet godina. Zato je odlučio da
će sutradan u Uppsalu u općinski sud i tamo pretražiti sudske knjige.
Nakon toga bi možda mogao do policije ili posjetiti kakvog
umirovljenog policijskog inspektora koji se još uvijek sjeća slučaja.
Vidjet će.
Također je nazvao Ellenor Hjort, zaručnicu Carla Segera. Odmah je
shvatio da je to za nju svršena stvar. O Carlu nije htjela razgovarati.
Doduše, bila je ljubazna i vrlo susretljiva, ali više nije imala snage baviti
se time te je rekla: “Nadam se da razumijete.” No onda se predomislila
i pristala sastati se s njime sutradan poslijepodne, ali to nije ovisilo o
Mikaelovu novinarskom šarmu, ni o tome što je Ellenor zaintrigiralo
što on to zapravo traži, već zato što je Mikael kao posljednji adut
izbacio ime Lea Mannheimera.
“Leo”, prasnula je. “Isuse! Kako je to davno bilo. Kako je on?”
Mikael je odgovorio da ne zna.
“Jeste li bili bliski s njim?” upitao ju je.
“Kako da ne! Carlu i meni dječak je bio jako drag.”
Kada je prekinuo vezu, otišao je u kuhinju i tamo nešto pospremao
te se zapitao bi li nazvao Malin da čuje o čemu je to ona mozgala.
Umjesto toga se istuširao i presvukao. U pet do šest izašao je iz stana i
krenuo prema Zinkensdammu i restoranu Pane Vino na sastanak sa
sestrom.
 9. poglavlje

19. lipnja

ONA JE REKLA DA CE SE za to pobrinuti. Martin se nije morao brinuti.

Danas su razgovarali već treći ili četvrti put, ali ni sada nije izgubila
strpljenje. No kada je prekinula vezu, promumljala je “slabić” i
pogledala to što joj je Benjamin nabavio.
Rakel Greitz bila je psihoanalitičarka i docentica psihijatrije,
poznata po mnogočemu, ali ponajprije vjerojatno po svojoj
pedantnosti. Bila je strahovito učinkovita, što se nije promijenilo ni
nakon što joj je bio dijagnosticiran rak želuca, a klinička čistoća postala
joj strahovito važna. Postala je pravi manijak. Ma i najmanje zrnce
prašine nestalo bi kao čarolijom, a njezini stolovi i sudoperi bili su
valjda najčišći na svijetu. Imala je sedamdeset godina i bila je bolesna,
ali svejedno je radila.
Toga dana sati su joj proletjeli naprosto grozničavo aktivno. Već je
bilo pola sedam uvečer te je zapravo bilo prekasno. Trebala je odmah
djelovati. Ali to je bilo uobičajeno. Martin Steinberg bio je suviše plah
te joj je bilo drago što je unatoč njegovu savjetu iskoristila svoje veze
kod telefonskog operatera i u bolnici. Ali nije bilo sigurno da su
dostajale. Mnogo se toga od tada moglo dogoditi. Stari tvrdoglavac
mogao je već primiti tko zna koliko posjetitelja i reći im to što je znao
ili sumnjao. Operacija je bila i ostala rizična, ali bila im je jedina opcija.
Previše je toga bilo u igri i previše je toga pošlo po zlu u tome za što je
odgovarala.
Oprala je ruke alkoholnim gelom i ušla u kupaonicu. Nasmiješila se
zrcalu, u biti samo zato da bi vidjela da još uvijek može biti sretna. Iz
njezine perspektive to što se dogodilo nije nužno bilo loše. Toliko je
dugo živjela u tunelu svoje bolesti i bolova da je ovo što je sada morala
učiniti uzvisivalo njezin život, davalo mu novu svrhu. Rakel Greitz
oduvijek je voljela osjećati da je pozvana i da ima neku višu svrhu. A
živjela je sama u stanu od stotinu osamdeset kvadrata na
Karlbersgvägenu u Stockholmu.
Upravo je bila dovršila terapiju citostaticima te se s obzirom na
okolnosti osjećala dobro. Kosa joj se, naravno, prorijedila i stanjila, ali
uglavnom ju je još uvijek imala. Hladna kapa koju je nosila bila je
učinkovita. Još uvijek je imala stila, bila visoka i elegantna, ravnih leđa,
čistih crta lica i jasna autoriteta koji je posjedovala još otkako je
doktorirala u Institutu Karolinška.
Imala je, naravno, svoje plamenove na vratu. Ali iako joj je madež u
mladosti prouzročio određene muke, naučila je voljeti ga. Nosila ga je
ponosno, no premda je najčešće odijevala dolčevite ili polo-majice, to
nije bilo zato što se sramila. Polo-majice također su odgovarale
njezinoj strogoći - bile su elegantne, ali ne i suviše elegantne. Rakel je
još uvijek nosila kostime koje je dala sašiti kao mlada te ih otada nije
morala prepravljati. Iako je karakterom bila hladna i stroga, u njezinoj
prisutnosti drugi su davali sve od sebe. Bila je kompetentna, brza i
vrednovala je lojalnost, i ljudima i idejama. Nikada nije okolišala kao
mačak oko vruće kaše, čak ni s mužem, pokojnim Erikom.
Izašla je na balkon i pogledala prema Odenplanu. Desna ruka
počivala joj je na ogradi, a ulica ispod nje bila je mirna. Okrenula se,
vratila u stan pa čistila čas ovdje, čas ondje. Iz ormara u hodniku uzela
je liječničku torbicu od smeđe kože. U nju je spakirala ono što joj je
Benjamin - njezin vjerni prijatelj i asistent - nabavio tijekom dana te je
produžila u kupaonicu, da se našminka neuobičajeno nemarno i stavi
neukusnu crnu periku. Na trenutak se opet nasmiješila. A možda je to
bio nervozni tik. Čak se i ona, ovoliko iskusna, odjednom zabrinula.

Mikael i njegova sestra sjedili su na terasi restorana Pane Vino u

Brannkyrkagatanu. Naručili su tjesteninu s tartufima i crno vino,
komentirali ljeto i vrućinu te kratko razgovarali o planovima za
godišnji. Nakon toga Annika mu je ukratko opisala situaciju u Flodbergi
i spomenula svoj pravi zadatak.
“Mikaele, policajci su ponekad pravi idioti”, rekla je. “Jesi li upoznat
sa situacijom u Bangladešu?”
“Tako-tako.”
“Državna religija u Bangladešu je islam. No zemlja je istodobno
prema ustavu sekularna država u kojoj se jamči sloboda govora i tiska,
što, dakako, nije nemoguća konstrukcija.”
 “Ali je ipak samo konstrukcija.”
“Islamisti pritišću vladu i izglasani su zakoni kojima se zabranjuju
izjave koje mogu uvrijediti religiozne osjećaje. Mogu, piše tamo, a
uvijek nešto nekoga može uvrijediti. Zakone se također tumači izrazito
strogo te su mnoge novinare osudili na duge zatvorske kazne. Ali ni to
nije najgore.”
“Već to što zakon legitimira nasilje.”
“Zakon je islamistima dao vjetar u leđa. Džihadisti i teroristi
sustavno su počeli prijetiti, zlostavljati i ubijati sve koji misle
drugačije, a jako malo počinitelja završi na sudu. Posebno teško je
pogođena stranica Mukto-Mona koja se bori za slobodu govora,
osvještenje i otvoreno, sekularno društvo. Ubili su čitav niz autora na
blogu, a ostalima prijete ili su na listama za odstrel. Jamal Chowdhury
bio je jedan od autora na blogu. On je bio mladi biolog koji je za Mukto-
Monu povremeno pisao tekstove o evoluciji. Jamala je islamistički
pokret u zemlji službeno osudio na smrt, a on je pobjegao u Švedsku, uz
pomoć švedskog PEN-a. Dugo se doimalo kao da se može opustiti. Bio
je deprimiran, ali postupno mu je bivalo bolje, te je jednog dana
posjetio seminar o vjerskoj represiji nad ženama u Kulturhusetu u
Stockholmu.”
“I tamo je upoznao Fariju Kazi.”
“Bravo, čitao si o tome, vidim”, nastavila je Annika. “Faria je sjedila
u zadnjem redu, a ona je - recimo i naglas ono što je očito - vrlo lijepa
djevojka. Jamal nije mogao odvojiti oči od nje te joj je nakon seminara
prišao. To je bio uvod ne samo u veliku ljubav već i u jednu tragediju,
modernu inačicu Romea i Julije.”
“Kako to misliš?”
“Mislim baš to. Baš kao i Romeo i Julija, Farijina i Jamalova obitelj
pripadale su suprotnim stranama u sukobu. Jamal se borio za slobodni
i otvoreni Bangladeš, a Farijini otac i braća stali su na stranu islamista,
pogotovo nakon što je Faria protiv svoje volje zaručena za Qamara
Fatalija.”
“A tko je to?”
“Jedan korpulentni gospodin od četrdeset pet godina koji s
gomilom posluge živi u svojoj kući u Dhaki. I ne samo da posjeduje
koncern za proizvodnju tekstila već i financira nekoliko qawmija u
zemlji.”
“Što je to qawmi?”
“Škola u kojoj se izučava Kuran i koja je izvan vladine kontrole, a u
kojoj mladi džihadisti primaju ideološku izobrazbu. Qamar Fatali je već
imao ženu svoje dobi, ali tog je proljeća postao kao opsjednut
fotografijama Farije Kazi i poželio ju je za svoju drugu ženu. Ali, kao što
možeš pretpostaviti, nije mu bilo lako dobiti ulaznu vizu za Švedsku, pa
je njegova frustracija rasla.”
“A osim toga na scenu je stupio i Jamal Chowdhury.”
“Osim toga se dogodilo upravo to, pa su Qamar i braća Kazi imali
barem dva razloga da ga ubiju.”
“Znači, hoćeš reći da se Jamal nije ubio?”
“Još ništa neću reći, Mikaele. Dajem ti samo pozadinu priče - kratki
sažetak toga o čemu smo Lisbeth i ja razgovarale. Jamal je postao veliki
neprijatelj, pravi Montecchi. Jamal je bio musliman, ali daleko
liberalniji, te je baš poput svojih roditelja - inače sveučilišnih profesora
- smatrao da je za jedno društvo presudno da se jamče i poštuju ljudska
prava. Jamal Chowdhury je braći Kazi i Qamaru bio neprijatelj već
samo zbog toga. Ali zbog svoje ljubavi prema Fariji postao im je i
privatna prijetnja, ne samo prijetnja braćinoj i očevoj časti već i
njihovim financijama. Imali su jasne motive da ga maknu s puta, a
Jamal je vrlo rano uvidio da je zaigrao opasnu igru. Ali nije si mogao
pomoći. O tome je i sam pisao u svojem dnevniku - koji je policija dala
prevesti s bengalija, a navodi ga se i u istrazi. Smijem li ti pročitati
nekoliko dijelova?”
“Rado.”
Mikael je pio svoj chianti dok se Annika sagnula i iz svoje mape
izvadila policijske spise i prolistala hrpu papira.
“Evo ga”, rekla je. “Slušaj.”
Pročitala je:
Otkako sam vidio svoje prijatelje kako umiru i morao napustiti
domovinu, svijet kao da je prekrio pepeo. Štogod vidim, nema boje, i više
nemam razloga da živim.
“Tu su zadnju rečenicu poslije navodili kao argument da se zaista
bacio pod vlak”, prekinula je čitanje. “Ali odlomak se nastavlja.”
Ipak sam pokušavao pronaći zanimacije, a jednog lipanjskog dana
otišao sam na debatu o vjerskoj represiji nad ženama. Nisam ništa
očekivao. Ono što mi je prije značilo toliko mnogo sada me ostavljalo
ravnodušnim te nisam uopće mogao razumjeti zašto imam na pozornici
smatra da se još uvijek moramo boriti. Ja sam odustao. Pao sam u grobnu
raku. Vjerovao sam i da su me ubili.
“Da, znam, prilično je melodramatičan”, ispričala se Annika.
 “Ne, nije uopće. Jamal je bio mlad, zar ne? Svi smo mi tako u
mladosti pisali. Podsjeća me na moga jadnoga kolegu Andreja.
Nastavi!”
Mislio sam da sam mrtav i da me svijet zaboravio. Ali onda sam u
zadnjem redu vidio tu djevojku u crnoj haljini. Plakala je, a bila je toliko
lijepa da me zaboljelo. U meni se opet probudio život. Vratio se poput
električnog udara i jednostavno sam joj morao prići. Već sam tada
nekako znao da si pripadamo te da ću je moći utješiti jedino ja, i nitko
drugi. Prišao sam joj i rekao nešto glupo te pomislio da sam se osramotio.
Ali ona mi se nasmiješila pa smo izašli na trg, kao da smo oduvijek znali
da ćemo na trg, i nastavili smo šetati pokraj parlamenta.
“Eto, neću nastaviti. Jamal nije nikada smogao snage s nekime
razgovarati o tome što se dogodilo njegovim prijateljima s Mukto-
Mone. Ali s Farijom riječi su iz njega tekle. Ispričao joj je sve, što jasno
piše u dnevniku, a kada Faria nakon samo kilometra šetnje kaže da
mora požuriti natrag, on joj daje svoju posjetnicu, a ona obećava da će
ga uskoro nazvati. Ali nikada mu se nije javila. Jamal je čekao, sav
zbunjen. Na internetu pronalazi njezin broj, zove je i ostavlja joj
poruku. Ostavlja četiri, pet, šest poruka na govornoj pošti. Ali ona mu
ne uzvraća poziv. Umjesto toga zove ga jedan čovjek i kaže mu neka
više nikada ne zove. ‘Faria te mrzi, ti govno jedno’, kaže mu čovjek, a on
se potpuno slomi. No postupno postaje sumnjičav te počinje istraživati
čitavu priču. Nije mu, naravno, sve jasno, ne zna da su otac i braća
Fariji zaplijenili mobitel i računalo, da joj provjeravaju elektroničku
poštu i da je drže zatočenu. Ali shvaća da nešto nije u redu te pronalazi
imama Ferdousija, koji također kaže da je zabrinut. Zajedno
kontaktiraju vlasti, ali one im, naravno, ne pomažu. Ne događa se ništa,
ama baš ništa, a onda Ferdousi posjećuje obitelj, ali mu već na glavnom
ulazu u zgradu kažu da nije dobrodošao. Jamal je spreman prevrnuti
nebo i zemlju. Ali tada...”
“Da?”
“Tada ga je nazvala upravo Faria, ali s drugog broja, i rekla mu da se
želi naći s njime. Jamal je stanovao u unajmljenom stanu u
Upplandsgatanu, a koji mu je izdavač Norstedts pomogao pronaći. No
što se zapravo dogodilo, nije jasno. Znamo samo da je najmlađi brat
Khalil pomogao Fariji da pobjegne i da je ona odmah otišla do
Jamalovog stana. Tamo se odigrao susret kao na filmu ili u snu. Vole se
i vode ljubav, danonoćno razgovaraju. Čak je i Faria, koja je na
ispitivanjima inače šutjela, to potvrdila. Odlučuju kontaktirati policiju i
švedski PEN da im pomognu da se sakriju. Ali potom... Vrlo tužno. Faria
se željela oprostiti jer je ipak vjerovala mlađem bratu. Dogovorila je
sastanak s njime u jednom kafiću na Norra Bantorgetu. Bio je
prohladan jesenski dan. Otišla je tamo u Jamalovoj plavoj jakni s
kapuljačom, koju je navukla preko glave. Nosila je crne gumene čizme i
traperice. Ali tamo nikada nije stigla.”
“Uhvatili su je iz zasjede, zar ne?”
“Nesumnjivo se radilo o zasjedi - imamo čak i dvoje svjedoka. Ali ni
ja ni Lisbeth ne vjerujemo da ju je Khalil tamo namamio. Prije
sumnjamo da su ga starija braća nadzirala i pratila. Fariju su dočekali u
crvenoj Hondi Civic parkiranoj na Banhusgatanu i u munjevitoj je
operaciji uvukli u automobil pa odvezli natrag u stan u Sickli. Braća su
potom vagala bi li Fariju poslala u Dhaku. Ali razumno je pretpostaviti
da im je to predstavljalo veliki rizik. Kako bi je smirili na aerodromu i
na letu? Da je drogiraju?”
“Zato odlučuju da će ona napisati pismo.”
“Upravo tako. Ali ja ne dajem ni pet para za to pismo, Mikaele.
Rukopis, doduše, jest njezin. Ali u svakoj rečenici se vidi da su ga
diktirali otac ili braća - osim što Faria u tekst umeće nevidljive poruke.
Piše na primjer: ‘Čitavo sam ti vrijeme govorila da te volim.’ Što je,
nesumnjivo, tajni pozdrav. Jamal u dnevniku neprestano piše kako su
se svako jutro i svaku večer jedno drugome zaklinjali na ljubav.”
“Jamal je vjerojatno podigao uzbunu nakon što se ona nije vratila
nakon sastanka s bratom.”
“Naravno da jest. Ali policajci su blesavi. Dvoje policijskih
vježbenika po službenoj je dužnosti posjetilo stan u Sickli, a onda ih je
otac na kućnom pragu uvjerio da je sve u redu, osim što Faria ima
gripu. I onda su otišli. Ali Jamal se nije predavao. Zvao je sve i svakoga, i
meni se čini da se obitelj osjećala pritisnuto.”
“To ne zvuči dobro”, rekao je Mikael.
“Ne, a onda je došao ponedjeljak, deveti listopada. Jamal u
dnevniku, odnosno u tim zapisima pronađenim nakon njegove smrti,
piše da se probudio osjećajući se mrtvo. Policija je, naravno, poslije to
jako napuhala. Ali meni se to ne doima malodušno. To je samo njegov
način izražavanja. Rasjekli su ga na pola i krvari. Ne može spavati,
misliti, jedva da je čovjek. ‘Tetura’. Vrišti od ‘očaja’. Tako piše, a
policajci to pogrešno protumače. To je moje mišljenje. Između redaka
doima se prije poput borca koji želi vratiti ono što je izgubio, ali prije
svega je zabrinut. ‘Što Faria sada radi?’ piše. ‘Tuku li je?’ Farijino pismo
nije spomenuo ni jednom jedinom riječju, iako su ga pronašli otvoreno
na kuhinjskom stolu. Vjerojatno ga je odmah prozreo. Znamo da je
pokušao stupiti u kontakt s Ferdousijem, koji se tada nalazio na
konferenciji u Londonu. Nazvao je potom Fredrika Lodalena, docenta
biologije iz Stockholma i svojeg prijatelja. Našli su se oko sedam
navečer u stanu u Hornbruksgatanu gdje Lodalen živi sa ženom i dvoje
djece. Jamal je tamo ostao dugo. Djeca su pozaspala. Zaspala je i žena, a
Fredrik Lodalen postajao je sve nestrpljiviji. Suosjeća s Jamalom. Ali
sutradan mora ustati rano, a Jamal se poput svih ljudi u krizi sve više
ponavlja. Melje jedno te isto te ga oko ponoći Fredrik zamoli da ode.
Obećava da će sutradan kontaktirati policiju i Centar protiv nasilja nad
ženama. Spuštajući se prema podzemnoj, Jamal zove pisca Klasa
Froberga, kojeg poznaje preko švedskog PEN-a. Klas se ne javlja, a
Jamal silazi na postaju Hornstull. Sedamnaest je minuta iza ponoći. U
noći s devetog na deseti listopada. Upravo je počela oluja. Kiši.”
“Znači, vani nema mnogo ljudi.”
“Na peronu se nalazi samo jedna žena, knjižničarka. Nadzorna
kamera uhvatila je da je Jamal prošao pokraj nje, doimajući se
neizmjerno tužno. Ali drugačije ne bi bilo normalno. Jedva da je išta
spavao otkako je Faria nestala i osjeća da su ga svi ostavili. Ali ipak,
Mikaele, ali ipak... Jamal Fariju nikada ne bi ostavio kada joj je bio
najpotrebniji. Jedna nadzorna kamera na peronu nije radila, što je
možda nesretna okolnost, a možda i nije. Ali ja ne mogu povjerovati da
se gospođi knjižničarki jedan mladić obratio na engleskom upravo
kada je vlak ušao na postaju, a Jamal se bacio na tračnice. Žena nije
vidjela što se dogodilo. Ne može reći je li Jamal skočio ili su ga gurnuli,
a mladića koji joj se obratio ne može identificirati.”
“Što kaže vozač vlaka?”
“Vozač se zove Stefan Robertsson, a odlučujući faktor je da se
nesreća vodi kao samoubojstvo. Robertsson kaže da je siguran da je
Jamal skočio sam. Ali također se strašno šokirao te bih se usudila
pretpostaviti i da su mu tijekom istrage postavljali pitanja koja su
navodila na odgovore.”
“Kako to?”
“Voditelj istrage kao da nije htio sagledati drugu mogućnost.
Robertsson u prvom iskazu navodi - prije nego što mu je mozak
konstruirao čitavu priču - pretjeranu lepršavost, kako se izrazio, kao da
je Jamal imao previše ruku i nogu. To poslije više nije spomenuo, a
pamćenje mu se s vremenom poboljšavalo, što je vrlo čudno.”
 “A prodavač karata? On, ili ona, morao je vidjeti počinitelja kako
silazi i potom bježi.”
“Prodavač karata gledao je film na i Padu i kaže da su ljudi prolazili.
Ali nije primijetio ništa posebno i kaže da se uglavnom radilo o ljudima
koji sišli iz vlaka. Nema nikakvu predodžbu o vremenu.”
“Ali nema li gore kod šaltera također kamera?”
“Ima, a tamo sam i pronašla nešto. Ništa značajno, ali većinu
putnika, u principu sve, moguće je identificirati, osim jednog naizgled
mršavog mladića. On drži glavu pognutu, pa mu se ne vidi lice. Ali
nervozan je i bojažljiv i prava je sramota što to nisu podrobnije ispitali,
posebno zato što se kretao tako specifično i trzavo.”
“Jasno mi je. Bacit ću se na to”, rekao je Mikael.
“A tu je i zločin Farije Kazi, za koji je osuđena”, nastavila je Annika i
upravo mu je htjela za to reći, kada je stigla večera. Na trenutak su
izgubili koncentraciju, ne samo zbog konobara i njegova baratanja
tanjurima i parmezanom već i zato što je pokraj njih, a prema Ulici
Yttersta Tvargrand i brijegu Skinnarviksbergetu prolazila gomila
bučne mlađarije.

Holger Palmgren ležao je i razmišljao o ratu u Siriji te o svojoj muci - o

bolovima koji su mu probadali kukove kao noževi te onom jučerašnjem
idiotskom telefonskom pozivu i o tome koliko je žedan. Pio je izrazito
malo, nije ništa ni pojeo, a potrajat će dok Lulu ne dođe da mu
pomogne oko večernjih rituala, ako uopće i dođe.
Danas kao da ništa nije išlo kako treba. Telefoni su mu se pokvarili,
a nije mu došla nikakva ispomoć, čak ni Marita. Samo je tako čitav dan
ležao i živcirao se te je, kad bolje razmisli, trebao pozvoniti na svoj
alarm. On mu je visio na uzici oko vrata, a iako se uvijek suzdržavao
upotrijebiti ga, činilo se da je sada ipak došao čas. Bio je toliko žedan
da jedva da je jasno razmišljao. A bilo je i toplo. Nitko mu čitav dan nije
provjetrio ni otvorio prozor. Nitko nije učinio ama baš ništa te je on
gotovo očajnički osluškivao stubište. Nije li to čuo dizalo? Stalno je čuo
dizalo. Ljudi su dolazili i odlazili. Ali nitko nije zastao pred njegovim
vratima. Opsovao je i promeškoljio se u postelji, strašno strepeći,
ponajprije zbog jednoga. Umjesto da je nazvao profesora Martina
Steinberga - koji je gotovo sigurno bio negativac - trebao je nazvati onu
psihologinju koja se u tajnim zabilješkama također spominjala, ženu po
imenu Hilda von Kanterborg, a za koju se tvrdilo da je prekršila tajnost
te javno spomenula Registar i Lisbethinu mamu. Ta ako bi mu itko
mogao pomoći, onda je to bila ona, a ne čovjek odgovoran za čitav
projekt! Stvarno je ispao pravi magarac, a koliko je samo i žedan bio!
Razmišljao je da poviče upomoć - da iz sve snage poviče prema
stubištu. Možda bi koji susjed mogao čuti. Ali čekaj malo... Sad je opet
čuo korake, a koraci su išli prema njemu. Nasmijao se čitavim licem. To
je morala biti Lulu, njegova predivna Lulu.
“Halo, halo, odmah mi reci kako je prošlo u Haningeu. Kako ti se
zvao onaj tvoj?” povikao je posljednjim snagama kad su se vrata
otvorila pa zatvorila, a netko obrisao cipele o otirač na ulazu. Nije mu
odgovorila, a sada se čulo i da koraci nisu njezini, već neki laganiji i
ritmičniji, ali i odlučniji. Osvrnuo se da bi vidio ima li što da se obrani.
Nakon toga je odahnuo. Na pragu se stvorila visoka elegantna žena u
crnoj polo-majici i nasmiješila mu se. Imala je šezdeset, možda
sedamdeset godina te vrlo lijepe, kao isklesane crte lica. Oči su joj
sjajile opreznom toplinom. Nosila je smeđu kožnatu liječničku torbicu
koja kao da je pripadala nekom prošlom dobu, a hodala je uspravnih
leđa. Nosila se prirodno dostojanstveno. Osmijeh joj je bio kultiviran.
“Dobra večer, gospodine Palmgren”, rekla je. “Lulu je jako žao što
večeras ne može doći.”
“Je li joj dobro?”
“A, ne, ne, iskrsnulo je nešto privatno, ništa ozbiljno”, rekla je žena i
Holger je osjetio svojevrsno razočaranje.
Osjetio je još nešto. Ali nije točno shvatio što. Bio je suviše
omamljen i žedan.
“Biste li mi mogli donijeti čašu vode?” upitao je ženu, a ona je rekla
da može, “kak se šika”, baš kao njegova stara majka nekoć.
Navukla je par plastičnih rukavica, otišla i vratila se noseći dvije
čaše. Voda ga je povratila. Pio je dok mu se ruka tresla te je osjećao da
svijet opet dobiva čišće boje. Nakon toga je pogledao ženu. Oči su joj
još uvijek bile tople i pouzdane. Ali plastične rukavice i njezina kosa
nisu mu se sviđale. Kosa joj je bila gusta i crna te joj nije pristajala. Je li
nosila periku?
“Sada je bolje, ha?” upitala je.
“Mnogo bolje! A radite li i vi za njegovateljsku tvrtku?” upitao je on.
“Ponekad uskočim kad zatreba. Ali sedamdeset mi je godina, pa mi
ne žele često smetati”, odgovorila mu je žena i raskopčala mu noćnu
košulju, posve natopljenu znojem nakon čitavog dana provedenog u
krevetu.
Iz smeđe torbice izvadila je flaster morfija, podigla mu postelju i
jednu točku visoko na njegovim leđima obrisala vatom. Kretnje su joj
bile precizne i brižne. Bez sumnje je bila vrlo vješta. Bio je u dobrim
rukama. Ni traga prtljanju kao kod drugih njegovateljica. Ali Holger se
baš zbog toga osjetio izloženim - njezina ga je profesionalnost
umanjivala.
“Samo polako”, rekao je.
“Bez brige, bit ću oprezna. U dnevniku bolesti sam pročitala o
vašim bolovima. Zvuči grozno.”
“Nosim se s time”, odgovorio joj je zamišljeno.
“Nosite se s time?” ponovila je. “Ne valja vam to. Život mora biti bolji.
Danas ću vam dati malo jaču dozu. Mislim da su druge djevojke bile
malo škrte.”
“Lulu...” počeo je on.
“Lulu je jako dobra. Ali ona ne određuje doziranje. Ona za to nije
odgovorna”, prekinula ga je žena pa mu vještim rukama - i s jasnim
autoritetom - stavila flaster.
Morfij je djelovao odmah.
“Vi ste liječnica, zar ne?”
“A ne, ne, nisam nikada toliko napredovala. Ja sam vam dugi niz
godina bila sestra okulista u Sophiahemmetu.”
“Ma da, ma nemojte”, odgovorio je on i na njoj opazio nešto
nervozno, kao grč oko usta. Ali to možda i nije bilo toliko čudno.
Umišljao je. Ipak si nije mogao pomoći, a da je bolje ne promotri.
Imala je stila, zar ne? Znala bi se ponašati i u visokom društvu. Ali
frizura joj nije imala stila, ni njezine obrve. Bile su pogrešne boje i
pogrešno su joj stajale, kao da ih je tamo u žurbi nalijepila. Holger je
pomislio na svoj čudan dan i na onaj jučerašnji poziv. Pogledao je
njezinu polo-majicu. Nešto s njom, nije li nešto čudno? Nije shvaćao
što, a u stanu je bilo vruće i zagušljivo. Nesvjesno je prinio ruku alarmu
oko vrata.
“Možete li mi otvoriti prozor?” upitao je.
Ona na to nije odgovorila. Milovala mu je vrat mekanim i preciznim
pokretima. Nakon toga mu je s njega skinula uzicu s alarmom i
smiješeći se rekla:
“Prozori će ostati zatvoreni.”
“Molim?”
Komentar je bio toliko jednostavno nelagodan da ga je jedva
pojmio. Samo je tupo zurio u nju i razmišljao što bi učinio. Ali nije bilo
lako. Ona mu je uzela alarm. Ležao je, a ona je imala svoju liječničku
torbicu i bila je toliko profesionalna. No bilo je i čudno. Jer je djelovala
toliko mutno, kao da mu se gubila iz vida pa vraćala u fokus. Odjednom
je shvatio: čitava mu se soba mutila.
Tonuo je. Padao je u nesvijest te se svim snagama borio protiv toga.
Micao je glavu, mahao zdravom rukom i hvatao zrak. Ali od toga se
žena samo još šire smiješila. Smiješila se trijumfalno te mu je na leđa
stavila još jedan flaster. Nakon toga mu je obukla noćnu košulju,
popravila mu jastuk i spustila postelju. Pomilovala ga je, kao da je htjela
biti posebno ljubazna iz kakve perverzne kompenzacije.
“Sada ćete umrijeti, Holgere Palmgrene”, rekla je. “Nije li već krajnje
vrijeme?”

Annika i Mikael pili su svoje vino i u jednom trenutku tišine pogledali

gore prema Skinnarviksbergetu.
“Faria Kazi zasigurno se za svoj život plašila više nego za Jamalov”,
nastavila je Annika. “Ali dani su prolazili, a nije se događalo ništa.
Doduše, znamo prilično malo o tome što se događalo u stanu u Sickli.
Faria je na policijskim ispitivanjima uglavnom šutjela, a otac i braća
dali su iskaze toliko slične i uljepšane da jednostavno moraju biti lažni.
Ali možemo biti sigurni da su bili pod stresom. Kružile su glasine,
podnesene su prijave policiji, a Fariju sigurno nije bilo lako smirivati.
Braća su jamačno uvidjela da nešto moraju učiniti, i to brzo.”
“Jasno mi je”, rekao je Mikael zamišljeno.
“Znamo nekoliko stvari”, nastavila je Annika. “Znamo da najstariji
brat Ahmed stoji pokraj velikih staklenih prozora u dnevnoj sobi na
četvrtom katu, i to neposredno prije sedam navečer dan nakon što je
Jamal pao pod vlak. Faria mu prilazi. Razmjenjuju nekoliko rečenica.
Uslijedio je kratki razgovor - a Faria odjednom iz čista mira poludi.
Baca se na Ahmeda i gurne ga kroz prozor. Zašto? Zato što joj je rekao
da je Jamal mrtav?”
“Zvuči kao razumna pretpostavka.”
“Naravno, zvuči tako. Vjerojatno jest tako. Ali je li saznala još nešto -
nešto zbog čega svoj bijes i očaj iskaljuje na bratu?”
“To je svakako dobro pitanje.”
“I prije svega: zašto sve ovo nije poslije rekla? Svakako bi joj išlo u
prilog. No svejedno šuti kao zalivena tijekom ispitivanja i na čitavom
suđenju.”
“Otprilike kao Lisbeth.”
“Kao Lisbeth, ali ipak nekako drugačije. Faria se zatvorila u svoju
bešumnu, kompaktnu tugu te se odbija suočiti sa svijetom i ne
odgovara ni na kakve optužbe.”
“Lako mi je razumjeti da se Lisbeth ne sviđa što tu djevojku imaju
na piku”, rekao je Mikael.
“Znam, a to me i brine.”
“Zar je Lisbeth u Flodbergi imala pristup kompjutoru?”
“Što? Ne, ne”, rekla je Annika. “Tamo su strogi što se toga tiče.
Nema kompjutora, nema mobitela. Posjetitelje temeljito pretresaju.
Zašto te zanima?”
“Čini mi se da je tamo saznala nešto više o svojem djetinjstvu. Ali
možda joj je Holger nešto ispričao.”
“Pitaj ga. Kada ćete se ono naći?”
“U devet.”
“Tražio me.”
“Da, rekla si.”
“Danas sam ga pokušavala nazvati. Ali telefoni mu nisu radili.”
“Telefoni?”
“Zvala sam ga i na mobitel i na fiksnu liniju. Ništa nije radilo.”
“Znači, ni fiksni mu ne radi. Kada si ga zvala?” upitao je Mikael
zamišljeno.
“Oko jedan.”
Mikael je ustao i pogledao na brijeg. S odsutnim izrazom lica rekao
je:
“Je li u redu ako ovaj put ti platiš večeru? Mislim da moram ići.”
Potom je sišao u podzemnu na Zinkensdammu.

Holger Palmgren kroz izmaglicu je promatrao kako mu je žena s

noćnog ormarića uzela mobitel i spise o Lisbeth te ih stavila u svoju
smeđu torbu. Čuo ju je kako kopa po njegovu ormariću i ladicama. Ali
nije se uspijevao pomaknuti. Kao da je tonuo u mračno more te je na
trenutak pomislio da će dobiti tu milost da potone i utone u san.
Umjesto toga se panično trznuo, kao da je zrak ispunio otrovni plin.
Tijelom se prisilio popeti na mol. Zatim više nije bio u stanju disati.
More se opet zaklopilo nad njime i potonuo je prema dnu, misleći da je
kraj. Ali ipak je pojmio da je netko ondje. Čovjek koji mu je bio poznat,
koji mu je strgnuo odjeću i skinuo mu flastere s leđa, a tada je Holger na
sve drugo zaboravio. Duboko se usredotočio i borio očajnički poput
ronioca koji mora izroniti prije nego što bude prekasno. To mu je
predstavljalo ogromni napor, s obzirom na otrove u njegovu tijelu i
pomanjkanje zraka u plućima.
Otvorio je oči i uspio izreći pet riječi, kojih bi, doduše, moralo biti
šest, ali i ovako su dale važnu informaciju.
“Razgovaraj s...”
“S kime? S kime?” vikao je čovjek.
“S Hildom von...”

Mikael je potrčao uza stube te vrata pronašao otvorena. Čim je ušao i

osjetio topao i zagušljiv zrak u stanu, shvatio je da nešto nije u redu.
Projurio je pokraj nekoliko dokumenata razasutih po hodniku i uletio u
spavaću sobu. A tamo je u postelji Holger Palmgren ležao u
neprirodnom položaju, sa smeđim pokrivačem navučenim preko
kukova. Desnu šaku držao je na grkljanu, a prsti su mu se grčih. Lice mu
je bilo pepeljasto, a usta ukočena u zjapećoj, očajničkoj grimasi. Starac
je izgledao mrtvo. Izgledao je kao da je umro groznom smrću, a Mikael
je na trenutak zastao, bespomoćno i šokirano. Potom je nazreo nešto,
sjaj duboko u očima, zbog čega se pokrenuo i pozvao središnjicu za
uzbunjivanje. Prišao je Holgeru i promotrio mu prsni koš i usta.
Osjećao je da starac ne dobiva zraka, te nije dvojio. Holgeru je zatvorio
nos pa mu duboko i pravilno upuhivao zrak u pluća. Starčeve su usne
bile plave i hladne i Mikael je dugo mislio da oživljavanje nema nikakve
svrhe. Ipak nije htio odustati te bi ga vjerojatno reanimirao sve do
dolaska hitne pomoći da se starina nije odjednom zakoprcao i mahnuo
zdravom rukom.
Mikael je to doživio kao grč, nagli pokret, jer mu se vratila snaga, a s
njome i život, te je osjetio nalet sreće i nade. Ali zatim se zapitao o ruci.
Želi li mu nešto reći? Holger je mahao rukom prema leđima, pa mu je
Mikael strgnuo noćnu košulju. Visoko na leđima otkrio je dva flastera te
ih je bez oklijevanja skinuo i pogledao. Što je to na njima pisalo? Što je
to, dovraga, pisalo? Oči su mu zatreperile.
AKTIVNA TVAR: FENTANIL.
Što je to bilo? Pogledao je Holgera i na trenutak oklijevao. Što da mu
bude prioritet? Izvadio je mobitel i otvorio Wikipediju. FENTANIL JE,
pisalo je, POTENTNI SINTETICKI NARKOTICNI ANALGETIK... FENTANIL JE OKO
STOTINU PUTA POTENTNIJI OD MORFIJA.
UOBICAJENE NUSPOJAVE SU DEPRESIJA CENTRA ZA DISANJE I GRCEVI U
MUSKULATURI DUSNIKA... PROTULIJEK (PROTUSREDSTVO): NALOKSON.
 “Dovraga, dovraga!”
Opet je nazvao središnjicu, objasnio im tko je te da ih je maloprije
nazvao. Gotovo da je vrištao:
“Morate ponijeti nalokson, čujete li? Morate mu dati injekcije
naloksona. Pati od depresije centra za disanje.”
Prekinuo je vezu i upravo htio nastaviti s umjetnim disanjem, kadli
mu je Holger nešto pokušao reći.
“Kasnije”, rekao je Mikael. “Čuvaj snagu.”
Holger je odmahnuo glavom i nešto rekao. Nije ga mogao čuti.
Promukao je, krkljao gotovo bešumno i bilo ga je grozno slušati. Mikael
je ugrizao usnu te je htio upuhati još zraka u starca, a onda je usprkos
svemu ipak uspio razabrati dvije riječi:
“Razgovaraj s...”
“S kime? S kime?” Tada je Holger posljednim snagama iskrkljao još i
nešto poput “S Hildom hrom...”
“S kakvom Hildom?”
“S Hildom von...” prosiktao je Holger.
Činilo se vrlo bitno, presudno.
“Von što? Essen. Rosen. Što?”
Holger ga je očajnički pogledao. Zatim mu se dogodilo nešto s
očima. Zjenice su se proširile. Čeljust mu je pala. Dramatično mu se
pogoršalo i Mikael je učinio sve što je bilo u njegovoj moći - umjetno
disanje, masažu srca, sve, sve, i na trenutak se učinilo kao da djeluje.
Holger je podigao ruku. Pokret je bio veličanstven, kraljevski. Stisnuo je
skvrčene prste. Starac je kao iz prkosa stisnuo šaku i podigao je iznad
postelje. No šaka je onda pala na pokrivač. Širom je otvorio oči.
Tijelo se trznulo, i više ga nije bilo. Mikael je to nagonski osjetio.
Svejedno nije odustajao. Ruke je pritiskao sve jače na Holgerova prsa i
upuhivao mu zrak u dušnik. Udarao ga je po obrazima i vikao mu da
mora živjeti i disati. Naposljetku je uvidio da to nema svrhe. Nije imao
pulsa, nije disao, ništa. Stisnutom je šakom toliko snažno udario po
noćnom ormariću da su se tablete prosule po podu. Pogledao je na
Liljeholmen. Bližilo se petnaest do devet. Vani na trgu smijale su se
tinejdžerice.
Blago je vonjala hrana iz restorana. Mikael je starcu zaklopio oči,
popravio mu pokrivač i promotrio lice. O njemu se nije moglo reći ništa
dobro. Bilo je staro i groteskno. Ali istodobno i vrlo dostojanstveno.
Barem se njemu tako činilo. Svijet kao da se odjednom pogoršao.
Mikael je osjetio da se guši te je pomislio na Lisbeth i na to kako ju je
Holger posjetio, i na sve to, i ni na što konkretno.
Hitna pomoć stigla je ubrzo, dvojica momaka od tridesetak godina.
Mikael im je ispričao što se dogodilo što je točnije mogao. Rekao im je
za fentanil. Rekao je da je Holger vjerojatno primio prekomjernu dozu i
da su okolnosti sumnjive te da moraju pozvati policiju. No naišao je na
umor, na ravnodušnu nonšalantnost, zbog čega je htio zavrištati i
posvađati se s njima. Ali prešutio je i prisebno kimnuo kada su
bolničari pokrili Holgera plahtom i tijelo ostavili u postelji da čeka
liječnika koji će izdati potvrdu o smrti. Mikael je ostao u stanu. Pokupio
je tablete s poda, otvorio prozor i balkonska vrata, sjeo na crnu fotelju
pokraj postelje i o svemu pokušao trezveno razmisliti. Ali nije bio u
stanju. Glavom mu je zujalo suviše različitih misli te se umjesto toga
sjetio dokumenata razasutih po podu u hodniku koje je primijetio kada
je ušao u stan.
Ustao je, otišao u hodnik, podigao ih i počeo čitati stojeći na
otiraču. Iako isprva nije shvatio kontekst, jedno ime odmah ga je
privuklo. Peter Teleborian. On je bio psihijatar koji je napisao lažni
izvještaj nakon što se Lisbeth osvetila ocu tako što je na njega bacila
zapaljivu bombu. Teleborian je bio čovjek koji je tvrdio da je Lisbeth
želio njegovati, izliječiti i opet uvesti u normalan život, ali koji ju je
zapravo iz dana u dan mučio, vezivao, maltretirao i na njoj se spolno
iživljavao. Zašto su se, pobogu, ovdje nalazili dokumenti o njemu?
Već nakon prvog pogleda Mikael je shvatio da u njima nema ničeg
novog. Bile su to snimljene kopije istih onih trijeznih, no neugodnih
dnevničkih zapisa koji će poslije pridonijeti da Teleboriana osude zbog
grube povrede položaja i oduzmu mu liječničku dozvolu. Ali također je
bilo jasno i da dokumenti nisu poslagani po redu. Jedan papir
završavao je usred rečenice, a na idućem se nastavljala druga rečenica.
Moglo se pretpostaviti da nešto nedostaje. Jesu li ih odnijeli odavde?
Mikael se zapitao bi li pretražio komode i ormare. Odlučio je da
policijsku istragu koja će vjerojatno uslijediti neće ometati te je
umjesto toga nazvao svojeg prijatelja inspektora Jana Bublanskog i
rekao mu što se dogodilo. Zatim je birao broj sigurnosnog odjela u
zatvoru Flodberga. Javio mu se čovjek po imenu Fred. Po glasu je
djelovao arogantno, pa je Mikael zamalo izgubio kontrolu, posebno
nakon što je bacio pogled na postelju i vidio konture Holgerova tijela
ispod plahte. Ali pribrao se i autoritativno objasnio da se u obitelji
Lisbeth Salander dogodio smrtni slučaj te su ga nakon toga napokon
spojili s njom.
 Bilo bi mu draže da taj poziv nije morao obaviti.

Lisbeth je poklopila slušalicu te ju je dvoje čuvara dugačkim hodnikom

vratilo do njezine ćelije. Duboko neprijateljstvo kojim je zračilo lice
čuvara Freda Strommera nije primijetila. Nije primjećivala ništa što se
oko nje zbivalo te uopće nije pokazivala osjećaje. Pitanje “Tko ti je to
umro?” ignorirala je, naravno. Nije ih udostojila čak ni pogleda. Samo je
hodala slušajući korake i svoje disanje, ništa drugo, te joj nije bilo jasno
zašto su čuvari ušli s njom u ćeliju. Ali, naravno, htjeli su se zajebavati.
Nakon onoga s Benito koristili su svaku priliku da joj zagorčaju život te
će joj sada očigledno još jednom pretresti ćeliju. Ne zato što su mislili
da će nešto pronaći, već zato što je to bila izvrsna prilika da joj sve
prevrnu, a madrac bace na pod. Možda su se nadali da će se ona
naljutiti pa da joj pokažu koliko su ozbiljni. U tome su zamalo i uspjeli.
Ali Lisbeth je stisnula zube i nije ih ni pogledala dok nisu izašli.
Nakon toga je podigla madrac s poda, sjela na rub kreveta i
usredotočila se na ono što joj je Mikael rekao. Pomislila je na flastere
morfija koje je skinuo s Holgerovih leđa, na dokumente bačene po
hodniku i na riječi Hilda von. Posebno se usredotočila na njih, ali nisu
imale smisla. Nakon toga je ustala, udarila šakom u stol i ritnula ormar
i umivaonik.
Na kratki trenutak izgledala je kao da nekoga može ubiti. Ali sabrala
se i pomislila da mora ići po redu. Najprije mora saznati istinu. A onda
se može osvetiti.
 10. poglavlje

20. lipnja

POLICIJSKI INSPEKTOR JAN BUBLANSKI često se upuštao u dugačka

filozofska izlaganja. Ali trenutačno uopće nije govorio. Nosio je plavu
košulju, sive lanene hlače i par jednostavnih koledžica. Bilo je 15.20,
vruće i zagušljivo, a njegova skupina čitavi je dan naporno radila.
Nalazili su se u prostoriji za sastanke na petom katu policijskog
stožera u Bergsgatanu.
Bublanski se tijekom radnog vijeka mnogočega bojao. No možda se
najviše bojao pomanjkanja sumnje. Bio je vjernik kojem bi se smračilo
pred očima od prejakih uvjerenja, ali i prejednostavnih rješenja.
Neprestano je argumentima suprotstavljao protuargumente, a
hipotezama antiteze. Ništa nije bilo toliko sigurno da se ne bi moglo
nanovo propitati. Takvo ponašanje rezultiralo je određenom sporošću
u radu, ali također je sprečavalo nepotrebne pogreške. U danome je
trenutku osjećao potrebu da svoje kolege privede glasu razuma. Ali nije
znao odakle bi počeo.
Bublanski je po mnogočemu bio sretan čovjek. Živio je sa svojom
novom ženom, profesoricom Farah Sharif, koja je - barem je tako
običavao reći - bila ljepša i pametnija nego što on zaslužuje. Par se
upravo bio uselio u trosobni stan blizu Nytorgeta u Stockholmu.
Nabavili su labradora, često šetali, izlazili na večere i na umjetničke
izložbe. Istodobno je smatrao da je svijet lud. Laži i glupost strujale su
uokolo kao nikada prije. Političkom scenom dominirali su demagozi i
psihopati, a svijet su trovale predrasude i nesnošljivost, a ponekad i
svađe u njegovoj inače razumnoj istražnoj grupi. Sonja Modig - njegova
najbliža kolegica - sjajila je, doduše, kao sunce te se govorkalo da se
zaljubila. Ali to je samo iritiralo Jerkera Holmberga i Curta Svenssona,
koji su se s njome neprestano svađali, a nije pomagalo ni što je Amanda
Flod, najmlađa članica grupe, zauzela Sonjinu stranu i uglavnom
govorila pametno. Možda su se Svensson i Holmberg kao stariji
autoriteti osjećali ugroženo. Bublanski ih je pokušao osokoliti
osmijehom.
“Doduše”, rekao je Jerker Holmberg.
“Doduše zvuči dobro”, odgovorio je on.
“Doduše, ja ne mogu vidjeti nikakvog razloga zašto bi se netko
toliko potrudio da ubije devedesetogodišnjeg starca”, nastavio je
Jerker.
“Osamdesetdevetogodišnjeg”, ispravio ga je Bublanski.
“Upravo tako, starca od osamdeset devet godina koji jedva da može
izaći iz stana i koji je i ovako i onako mogao svaki čas umrijeti.”
“Ali ipak se tako čini, zar ne? Sonja, možeš li nam sažeti što sve
znamo.”
Sonja se, naravno, nasmiješila, doimajući se kao da zrači, te je čak i
Bublanski poželio malo se opustiti, ako ni zbog čega drugoga, a onda
zbog mira u kući.
“Imamo Lulu Magoro”, rekla je Sonja Modig.
“Nismo li o njoj već dovoljno dugo razgovarali?” upitao je Curt
Svensson.
“Nismo”, ispalio je Bublanski prilično oštro. “Vrijeme je da
ponovimo i da sažmemo situaciju.”
“U biti, nemamo samo Lulu”, nastavila je Sonja. “Imamo i čitavi
Soha Care, tvrtku odgovornu za njegu Holgera Palmgrena. Tog jutra
dežurni u tvrtki dobili su obavijest da je Holger Palmgren primljen na
hitni odjel bolnice Ersta zbog teških bolova u kukovima. Obavijest se
nikome nije učinila čudnom. Nazvala ih je osoba koja se predstavila
kao Mona Landin, glavna liječnica i ortopedica. Doimala se
vjerodostojno te su joj dali podatke o Holgerovom općem stanju i
lijekovima koje je uzimao. Nakon toga su otkazali posjete Palmgrenu.
Lulu Magoro, koja je Holgeru bila vrlo bliska, htjela ga je posjetiti u
bolnici. Nazvala je centralu i pokušala saznati na kojem odjelu leži, ali,
naravno - zato što nije bio tamo - nije saznala ništa. No isto
poslijepodne nazvala ju je Mona Landin, što je očigledno lažno ime.
Tvrdila je da Holger nije u opasnosti, ali da je nakon manjeg
operativnog zahvata u induciranoj komi te da ga se ne smije smetati.
Lulu je kasnije te večeri pokušala Holgera nazvati na mobitel, ali
mobitel je bio... isključen. Njegov operater Telia ne može objasniti
zašto. To prijepodne mobitel je jednostavno stavljen izvan prometa - a
da se u sustavu uopće ne može vidjeti tko je to učinio. Netko vješt na
kompjutoru i s vezama u društvu svjesno je htio izolirati Holgera
Palmgrena.”
“Ali čemu toliki trud?” upitao je Jerker.
“Postoji okolnost koju moramo uzeti u obzir”, rekao je Bublanski.
“Kao što sam rekao, Holger Palmgren je prije nekog vremena posjetio
Lisbeth Salander u zatvoru Flodberga, a budući da znamo da su
Salander prijetili, možemo se zapitati je li i on na neki način uvučen u
tu problematiku - možda zato što je nešto saznao ili zato što joj je htio
pomoći. Lulu je rekla da mu je prošle subote iz ladice dala gomilu
dokumenata o Salander, a koje je Holger vrlo pozorno čitao. Tu je
gomilu dokumenata Holger dobio nekoliko tjedana prije od jedne žene
koja je nekako povezana sa Salander.”
“A koje to?”
“To još ne znamo. Lulu joj nije znala ime, a Lisbeth ne želi reći, no
imamo trag za koji se nadamo da će uroditi plodom.”
“Što to?”
“Kao što znate, Mikael Blomkvist je u hodniku pronašao nekoliko
dokumenata, možda zato što su Holgeru ili počinitelju ispali. Čini se da
je riječ o dnevnicima bolesti s odjela klinike za dječju psihijatriju St.
Stefan, gdje se Salander kao djevojčica nalazila, a u njima se spominje i
Peter Teleborian.”
“Taj nestaško.”
“Bolje reći gad”, rekla je Sonja Modig.
“Jesu li ga ispitali?”
“Amanda je danas s njime razgovarala. Čovjek stanuje prilično
luksuzno sa ženom i obiteljskim njemačkim ovčarom u Amiralsgatanu
te je rekao da mu je žao Palmgrena, ali da ne zna što se dogodilo. Više
nije htio reći. Hildu von nešto nije prepoznao.”
“Nagađam da ćemo s njime opet morati porazgovarati”, rekao je
Bublanski. “Za to vrijeme pretražujemo ostale dokumente u vlasništvu
Holgera Palmgrena. Ali vratimo se Lulu Magoro, Sonja.”
“Lulu Magoro Holgera je njegovala navečer prije odlaska na
spavanje, i to pet ili šest dana u tjednu”, nastavila je Sonja. “Svake
večeri bi mu stavila flaster u kojem je aktivna tvar Norspan, a to je...
pomogni mi, Jerkere.”
Izvrsno, pomislio je Bublanski. Uključi ih u razgovor. Neka osjećaju
da znaju i da pridonose.
“Buprenorfin”, odgovorio je Jerker. “Radi se o opioidu što se dobiva
od opijumskog maka, a koji se između ostalog nalazi i u lijeku Subutexu
koji daju ovisnicima o heroinu, ali koji je također dosta čest u njezi za
starije osobe.”
“Tako je, a Holger je običavao primati skromnu dozu”, rekla je Sonja
Modig. “Ali flasteri koje mu je Mikael Blomkvist jučer strgnuo s leđa bili
su nešto sasvim drugo, dva pripremljena flastera marke Fentanyl
Actavis, a ta je doza dana odjednom smrtnonosna, zar ne, Jerkere?”
“Bez sumnje. Ubila bi i slona.”
“Točno. Fantastično je što je Holger izdržao toliko dugo, čak je
uspio i nešto reći.”
“A to što je rekao je vrlo zanimljivo”, ubacio se Bublanski.
“Jest, iako bismo to što star i omamljen čovjek u jednom takvom
trenutku kaže morali uzeti sa zrncem soli. Ali rekao je, kao što znate:
Hilda von, odnosno, točnije rečeno: Razgovaraj s Hildom von. Mikael
Blomkvist tvrdi da je Holger time želio poručiti nešto vrlo važno pa
tako možemo nagađati radi li se o počiniteljici. Kao što znate, saznali
smo da se sinoć niz to stubište spustila elegantna žena sa sunčanim
naočalama, crne kose i neodređene dobi. No opis nije sasvim potpun te
trenutačno ne mogu odrediti koliko je važan. Također sumnjam da bi
Palmgren rekao Razgovaraj s ako bi govorio o osobi koja mu je upravo
bila naudila. Prije bi bilo da ta Hilda von zna nešto vrlo značajno, ali isto
tako to može biti i netko potpuno nevažan, a tko mu je baš u trenutku
smrti pao na pamet.”
“Može biti tako, no ipak, što smo saznali u vezi s imenom?”
“Ispočetka se činilo obečavajuće”, rekla je Sonja. “Predmetak von u
Švedskoj se veže uz plemenitaška imena, a u tom je značenju krug ljudi
relativno ograničen. Ali Hilda je isto tako u Njemačkoj vrlo uobičajeno
ime te bi u tom slučaju prijedlog von značio od, a uzmemo li u obzir
čitav germanski svijet, skupina je daleko šira. Jan i ja se slažemo da
bismo trebali pričekati prije nego što krenemo ispitivati sve moguće
plemenitašice koje se zovu Hilda. Ali nastavljamo provjeravati i
pretraživati, naravno.”
“A što kaže Lisbeth Salander?” upitao je Curt Svensson.
“Nažalost, ne mnogo.”
“Jebeno tipično.”
“Da... pa... to je možda točno”, nastavila je Sonja. “Ali s njom još
nismo razgovarali osobno, već smo pozvali upomoć kolege iz Orebroa,
koji su Salander upravo ispitivali u svojstvu svjedokinje u jednom
drugom slučaju, u kojem je zatvorenica Beatrice Andersson ozbiljno
ozlijeđena.”
“Tko se, dovraga, usudio pretući Benito?” ispalio je Jerker.
“Voditelj čuvara na sigurnosnom odjelu Alvar Olsen. Tvrdi da je bio
prisiljen na to. Doći ću i do toga.”
“Nadam se da Alvar Olsen ima tjelohranitelje”, rekao je Jerker.
“Sigurnosne kontrole na odjelu su pojačane, a Benito će nakon
oporavka premjestiti u drugi zatvor. Trenutačno je njeguju u bolnici u
Orebrou.”
“Kunem se da to nije dovoljno”, rekao je Jerker. “Imaš li ikakvu
predodžbu o tome kakva je Benito? Jesi li ikada vidjela na što joj žrtve
sliče? Vjeruj mi, ona neće odustati dok Alvaru Olsenu ne prereže vrat - i
to vrlo polako.”
“I mi i zatvorska uprava svjesni smo koliko je situacija ozbiljna”,
nastavila je Sonja, očito razdražena. “Ali trenutačno ne vidimo
neposrednu opasnost. Smijem li nastaviti? Super. Naši kolege iz
Orebroa iz Lisbeth Salander nisu izvukli pretjerano mnogo, kao što
sam rekla. Nadamo se da će Bublanski - kojem donekle vjeruje - imati
više sreće. Svima nam je jasno - zar ne? - da je Salander ovdje ključna
osoba. Mikael Blomkvist je rekao da je Palmgren bio zabrinut za nju te
je, navodno, zbog toga napravio nešto neoprezno ili glupo, što je
nadasve zanimljivo. Što je to bilo i što neoprezno jedan nepokretni
starac u tom smislu može učiniti?”
“Nagađam da je nekoga nazvao ili je na kompjutoru nešto
neoprezno pretraživao?” rekla je Amanda Flod.
“Točno! Ali ni tu ne pronalazimo ništa bitno - osim što mu mobitel
uopće ne možemo pronaći.”
“Zvuči sumnjivo”, rekla je Amanda.
“Da, svakako. Ima još nešto što bismo u ovom kontekstu morali
spomenuti. Jan, bolje je da ti preuzmeš odavde”, rekla je Sonja.

Bublanski se promeškoljio kao da to radije ne bi. Nakon toga im je

prepričao priču Farije Kazi o kojoj je informiran tijekom tog
prijepodneva.
“Kao što ste čuli, Salander s policijom iz Orebroa nije htjela
razgovarati o svojem susretu s Holgerom Palmgrenom”, rekao je. “Nije
bila pričljiva ni što se Benito tiče. Ali o jednome jest htjela razgovarati,
a to je istraga smrti Jamala Chowdhuryja. Smatra da nije vođena
ozbiljno, a tu se moram složiti s njom.”
“Što te navodi da to kažeš?”
 “To koliko se žurno slučaj zaključio kao samoubojstvo. Da se radilo
samo o jednom u nizu slučajeva u kojima se kakav jadnik bacio pod
vlak ili podzemnu, još bih to i razumio. Ali ovo nije bio običan slučaj.
Nad Chowdhuryjem je bila izrečena fetva, a to se ne može lako
zanemariti. U Stockholmu postoji jedna grupa koja se radikalizirala
pod utjecajem ekstremističkih snaga iz Bangladeša, a koja je, izgleda,
spremna i na ubojstvo. Za Jamala bismo nakon njegovog dolaska u
Švedsku morali sumnjati u sve i svašta čak i da se okliznuo na koru od
banane. No potom se zaljubio u Fariju Kazi - a nju su njezina braća
htjela udati za jednog imućnog islamista iz Dhake. Možete si zamisliti
njihov bijes kada je Faria pobjegla i sakrila se kod Jamala, baš njega od
svih ljudi. Jamal nije samo postao čovjek koji im je uništio obiteljsku
čast. On im je također politički i vjerski neprijatelj, i onda jednog dana
samo tako iz čistog mira taj se čovjek baci pod vlak, a što naprave naši
kolege? Slučaj zaključe kao samoubojstvo jednako brzo kao da su
zaključili kakvu provalu u Vallingbyju, iako u samom tijeku događaja
postoji nekoliko čudnih okolnosti. Ali ne samo to, već što se dogodi dan
nakon Jamalove smrti? Faria Kazi izgubi kontrolu u napadaju bijesa i
svojeg brata Ahmeda gurne kroz prozor njihovog stana u Sickli. Jako mi
je teško povjerovati da to nekako nije bilo povezano s događajem u
podzemnoj.”
“Dobro, jasno, ne zvuči baš najbolje. Ali kakve veze s time ima smrt
Holgera Palmgrena?” upitao je Curt Svensson.
“Možda nema nikakve, ali opet - i Faria Kazi je završila na
sigurnosnom odjelu u Flodbergi jer su i njoj, baš kao i Salander,
ozbiljno prijetili. Postoje jake indicije da će joj se braća osvetiti, a
sigurnosna služba danas nam je potvrdila da su braća bila u kontaktu s
Benito. Braća se nazivaju pravovjernima. Ali više zajedničkog imaju s
Benito nego s običnim muslimanima, a žele li se osvetiti Fariji, Benito
im je pravo sredstvo za to.”
“Mogu si misliti”, rekao je Jerker.
“Točno, a također se pokazalo da je Benito u tom smislu bila
zainteresirana i za Fariju Kazi i za Lisbeth Salander.”
“A kako to znamo?”
“Zahvaljujući istrazi koju je zatvor pokrenuo da bi saznali kako je
Benito unijela stilet na sigurnosni odjel. Pretražili su sve, ali ama baš
sve, čak i smeće u paviljonu za posjetitelje u zgradi H. I u jednom košu
za smeće pronašli su izgužvani papirić i na njemu Benitinim
rukopisom napisane vrlo neugodne stvari. Na papiriću nije samo
napisana adresa škole u koju su prije devet mjeseci premjestili
devetogodišnju kćer Alvara Olsena. Na njemu su također pronašli i
podatke o Farijinoj strini Fatimi, jedinoj članici obitelji koja joj je još
uvijek bliska, ali isto tako - što je za nas posebno značajno - i podatke o
ljudima bliskim Lisbeth Salander: o Mikaelu Blomkvistu, o odvjetniku
Jeremyju MacMillanu s Gibraltara - ne, još ne znam o kome je točno
riječ - te o Holgeru Palmgrenu.”
“Zar stvarno?” upitala je Amanda Flod.
“Da, nažalost. Bilo je to jezivo pročitati, posebno zato što je
napisano prije njegove smrti. A pokraj njegovog imena nalazili su se
njegova adresa, šifra ulaza u zgradu i njegov telefonski broj.”
“Nije dobro”, rekao je Jerker Holmberg.
“Nije, ali to ne mora imati veze s ubojstvom, ako već vjerujemo da
je riječ o ubojstvu. Ali bode oči, zar ne?”
“Itekako bode oči”, ponovila je Sonja Modig.

Mikael Blomkvist hodao je prema Kungsholmenu duž

Hantverkargatana, kada mu je zazvonio mobitel. Bila je to Sofie Melker
iz redakcije. Htjela je znati kako mu je. Odgovorio je “tako-tako” te
mislio da je poziv time zaključen. Sofie je taj dan bila osamdeseta po
redu koja mu je izrazila sućut i veliko žaljenje. Što, naravno, nije bilo
pogrešno samo po sebi, ali on za to više nije imao snage. Sa situacijom
se htio nositi kao i s bilo kojim drugim smrtnim slučajem - radeći od
jutra do mraka.
Tog je prijepodneva bio u Uppsali i pročitao materijal istrage nad
Rosvikovim direktorom financija kojeg su bili optužili za ubojstvo iz
nehaja psihologa Carla Segera. Sada se išao sastati s Ellenor Hjort,
tadašnjom Segerovom zaručnicom.
“Hvala, Sofie”, rekao je. “Čujemo se poslije. Idem na jedan sastanak.”
“Dobro, onda o tome možemo kasnije.”
“O čemu?”
“Pa Erika me zamolila da ti nešto provjerim.”
“Joj, pa da! Jesi li što saznala?”
“Ovisi kako se uzme”, rekla je.
“O čemu ovisi?” upitao je on.
“U matičnim zapisima Hermana i Viveke Mannheimer nema ničeg
čudnog.”
“To nisam ni mislio. Više su me zanimali Leovi matični zapisi. Ako
su ga možda posvojili ili ako u spisima postoji nešto čudno ili
osjetljivo.”
“Jasno mi je to. Matični zapis mu je vrlo uredan. Jasno piše da je
rođen u župi Vasterled, znači u istoj župi u kojoj su mu roditelji živjeli
kada se rodio. U rubrici broj dvadeset, Podaci o posvojiteljima i
posvojenicima, ne piše ništa. Ništa u zapisu nije prekriženo ni označeno
oznakom tajnosti. Naznačena je svaka župa u kojoj je živio tijekom
djetinjstva i mladosti i ništa se posebno ne ističe.”
“Ali ipak sam te čuo da si rekla da to ovisi kako se uzme.”
“Recimo to ovako. Kada sam se već zatekla u Gradskom arhivu,
čitava me ta priča zaintrigirala, pa sam za osam kruna za koje od
Millenniuma neću tražiti naknadu naručila i svoj matični zapis.”
“Vrlo si velikodušna.”
“Znaš, ja sam od Lea starija samo tri godine. Ali moj zapis je ipak
posve drugačiji”, rekla je.
“Na koji način?”
“Nije uopće uredan. Osjetila sam se tako staro kada sam ga
pročitala. U zapisima postoji rubrika broj devetnaest i u nju upisuju
datume preseljenja te kada su prepisani iz župe u župu. Ne znam tko je
odgovoran za te spise, nagađam nekakvi birokrati zaposleni u župnim
uredima. Ali rubrika je vrlo neuredna. Ponekad su preseljenje zapisivali
ručno, ponekad pisaćim strojem. Nekoliko puta su pečatirali, a na
marginama se nalaze zabilješke, kao da im je zapis pobjegao iz retka.
Ali kod Lea je sve savršeno, jednolično i napisano na istom pisaćem
stroju ili na kompjutoru.”
“Kao da je naknadno napisano?”
“Dakle...” rekla je Sohe. “Da me je to pitao netko drugi ili da sam
njegov matični zapis slučajno vidjela, ne bih na to uopće ni pomislila.
Ali svi smo mi zbog tebe pomalo paranoični, Mikaele, pa to i sam znaš.
Zbog tebe od buha pravimo slonove. Dakle, da, s obzirom na to ne bih
isključila da je matični zapis napisan naknadno. O čemu se ovdje radi?”
“Još ne znam točno. Sohe, nadam se da im nisi ostavila svoje ime?”
“Iskoristila sam pravo anonimnosti sukladno Zakonu o pristupu
informacijama, baš kao što mi je Erika i rekla, a, srećom, nisam poznata
osoba kao ti.”
“Jako dobro. Čuvaj se, i hvala ti!”
Poklopio je i sumorno pogledao na Kungsholms torg. Dan je bio
predivan, ali to je samo pogoršavalo čitavu stvar. Nastavio je prema
adresi Norr Malarstrand 32, gdje je Ellenor Hjort, nekadašnja zaručnica
Carla Segera, živjela sa svojom petnaestogodišnjom kćeri. Ellenor Hjort
radila je kao intendantica aukcija umjetnina u kući Bukowski, imala je
pedeset dvije godine, bila je već tri godine rastavljena, aktivna u
čitavom nizu nevladinih udruga te je čak trenirala i košarkašku ekipu
svoje kćeri. Očigledno, vrlo aktivna žena.
Mikael je pogledao na Malaren, po kojem nije puhao ni dašak vjetra,
a onda i svoj stan na suprotnoj strani jezera. Bilo je vruće i tlak zraka
bio je visok, a on znojan i trom. Utipkao je šifru na ulazu u zgradu, uzeo
dizalo do najgornjega kata i pozvonio. Nije dugo čekao da se vrata
otvore.
Ellenor Hjort izgledala je iznenađujuće mladoliko. Imala je kratku
kosu, nosila je crni sako i sive hlače, imala je lijepe tamnosmeđe oči i
sitni blijedi ožiljak tik uz kosu. Stan joj je bio prepun knjiga i
umjetničkih slika. Ponudila ga je čajem i keksima te djelovala nervozno.
Šalice su se tresle dok ih je stavljala na pladanj. Sjeli su na svijetloplavu
sofu ispod šarenog ulja na platnu koje je predstavljalo Veneciju.
“Moram vam reći da sam prilično iznenađena što ste nakon toliko
mnogo vremena opet izvukli tu priču”, rekla je.
“Shvaćam, i žao mi je što otvaram stare rane. Ali htio bih znati malo
više o Carlu.”
“Zašto vam je odjednom toliko zanimljiv?”
Mikael je oklijevao pa iskreno rekao:
“Volio bih da vam mogu reći. Ali vjerujem da se iza njegove smrti
skriva nešto što nam još nije poznato. Osjećam kao da se nešto ne
poklapa.”
“Što točno imate na umu?”
“Još uvijek se uglavnom radi o osjećaju. Upravo sam se vratio iz
Uppsale jer sam tamo na sudu pročitao istražne materijale i u njima
iskaze svjedoka, koji nisu nimalo čudni, osim što, pa, nisu nimalo čudni.
Ako sam tijekom godina nešto naučio, to je da je istina često pomalo
neočekivana, čak donekle i nelogična jer mi kao ljudi nismo sasvim
racionalni. Laži su pak - posebno ako nisu vješte - suviše jednolične,
neodređene i vrlo klišejizirane.”
“Znači, istraga o Carlovoj smrti je klišej”, rekla je ona.
“Čitava priča naprosto je suviše ulaštena”, odgovorio je on. “U njoj
je premalo nekonzekventnosti i premalo pojedinosti koje iskaču.”
“Imate li mi reći još što, a da ja na to nisam pomislila?”
Komentar Ellenor Hjort graničio je sa sarkazmom.
“Mogao bih također reći i da je navodni strijelac, Per Fait...” rekao
je.
 Ellenor ga je prekinula i objasnila mu da vrlo poštuje njegovu
profesiju i sposobnost zamjećivanja detalja. Ali u ovoj istrazi s njom se
ne može mjeriti.
“Iskaze sam pročitala na stotine puta”, rekla je, “i sve ovo što
spominjete kao da me opet probada. Mislite li da na Hermana i na
Alfreda Ogrena nisam kao luda vikala ‘Što to skrivate, prokletnici’,
mislite li da nisam?”
“I što su vam na to rekli?”
“Nasmiješili su se blago i s razumijevanjem te mi davali prijazne
odgovore. Shvaćamo da ti nije lako. Uistinu nam je žao, jadna djevojko.
Ali naposljetku, zato što nisam odustajala, zaprijetili su mi. Neka se
čuvam. Oni su bili moćnici, a moje aluzije puke laži i klevete, oni znaju
fine odvjetnike, i tako dalje, a ja sam bila suviše slaba i žalosna da bih
se nastavila svađati s njima. Carl mi je bio sve u životu. Bila sam
slomljena, nisam mogla studirati, nisam bila u stanju raditi, ma ništa.
Nisam uspijevala obaviti ni najobičnije svakodnevne stvari.”
“Shvaćam.”
“Ali najčudnije je sljedeće, a zato i sjedim ovdje s vama, usprkos
svemu. Što mislite, tko me najviše utješio - više od moje majke i oca i
mojih braće i sestara i prijatelja?”
“Leo?”
“Tako je, mali, slatki Leo. On je bio jednako neutješan kao i ja. Sjedili
smo u našoj kući na Gronviksvägenu, plakali i psovali svijet i te vražje
lovce u šumi, a kada sam ja vrištala i jecala da su odsjekli polovicu
mene, on bi rekao isto. A bio je samo dijete. No sjedinili smo se u tuzi.”
“Zašto mu je Carl bio toliko važan?”
“Viđali su se svaki tjedan u Carlovoj ordinaciji u našoj kući. Ali,
naravno, nije se radilo samo o tome. Leo na Carla nije gledao samo kao
na terapeuta već i kao na prijatelja, možda jedinog čovjeka na svijetu
koji ga je stvarno razumio, a Carl je pak, on je htio...”
“Što je htio?”
“On je Leu htio pomoći da razumije da je iznimno daroviti
pojedinac čije su mogućnosti fantastične, te naravno... neću to nijekati.
Leo je Carlu bio bitan i zbog njegovog znanstvenog rada, njegove
doktorske radnje.”
“Leo je hiperakustičan.”
Ellenor je iznenađeno pogledala Mikaela i zamišljeno rekla: “Da, to
je jedna komponenta. Carla je zanimalo pridonosi li to dječakovoj
izolaciji te doživljava li Leo svijet drugačije od nas ostalih. Ali Carl nije
bio ciničan, nemojte to misliti. Između njih je postojao odnos koji ja
nisam razumjela.”
Mikael je odlučio riskirati.
“Lea su posvojili, zar ne?” upitao je.
Ellenor je popila gutljaj čaja i pogledala kroz balkon slijeva.
“Možda”, rekla je.
“Zašto ste tako odgovorili?”
“Zato što sam stekla dojam da postoji nešto osjetljivo u vezi s
njegovom prošlosti.”
Mikael je odlučio još jednom riskirati:
“Ima li Leo romske korijene?”
Ellenor ga je pogledala jako koncentrirano.
“Vrlo zanimljivo”, rekla je.
“Zašto?”
“Zato što se ponekad sjetim...”
“Čega se sjećate?”
“Sjećam se jednog ručka kojim nas je Carl počastio u dvorcu
Drottningholmu.”
“Što se dogodilo?”
“U biti ništa, ali svejedno ga se sjećam. Carl i ja smo se uistinu
voljeli. Ali ponekad mi se činilo da preda mnom ima tajne - tajne koje
nisu imale veze s njegovim liječničkim poslom - što je vjerojatno bio
jedan od razloga što sam bila toliko ljubomorna. Taj ručak bila je jedna
takva prilika.”
“Na koji način?”
“Leo se ražalostio jer ga je netko nazvao Ciganinom, a Carl umjesto
da se naljuti i da mu kaže ‘Ma koja budala priča takve gluposti?’,
pedagoški mu je objasnio da je Ciganin šovinistička riječ preostala iz
primitivnih vremena. Leo je kimnuo kao da je to već i prije čuo. Nije bio
toliko star, no ipak je znao za Rome i za sve ono čemu su u Švedskoj
nekada bili izloženi - prisilnoj sterilizaciji, lobotomijama, pa čak i
svojevrsnom etničkom čišćenju u pojedinim župama. To je za dječaka
poput njega bilo... ne znam kako bih rekla... pomalo čudno.”
“Što se dogodilo?”
“Ništa se nije dogodilo, nije se dogodilo ama baš ništa”, rekla je.
“Kada sam ga poslije pitala o tome, Carl me samo ušutkao, te naravno
da se moglo raditi o nečemu vrlo jednostavnome kao, recimo, o
tajnosti prava pacijenta, ali kad sam to pogledala šire, činilo mi se da
mi nešto skriva. Zato me taj događaj povremeno zapeče.”
 “Je li to bio jedan od Ogrenovih dječaka koji je Lea nazvao
Ciganinom?”
“Bio je to Ivar, najmlađi sin, rođen mnogo godina nakon ostale
braće, i jedini koji je nastavio očevim stopama. Znate li za njega?”
“Nešto malo sam čuo”, rekao je on. “Ivar je bio zloban, zar ne?”
“Ivar je bio opako zloban.”
“Zašto?”
“To se čovjek stalno pita. Ali odrana je postojalo određeno
rivalstvo, ne samo među dječacima već i među očevima. Herman i
Alfred poput pjetlića su se nadmetali svojim sinovima, jedan je drugoga
podbadao čiji je sin pametniji i napredniji. Iako je Ivar pobjeđivao u
svakoj disciplini koja je zahtijevala brutalnost i fizičku snagu, Leo je bio
intelektualno nadmoćan, što je zasigurno stvorilo određenu ljubomoru.
Ivar je znao za Leovu osjetljivost na zvuk. Ali umjesto da pokaže obzir,
ljeti kada bi bili u Falsterbou, znao bi ga probuditi tako što bi navinuo
stereo na najjače. Jednom je kupio vrećicu balona, koje je napuhao i
onda ih bušio Leu za leđima. Kada je Carl čuo za to, odveo je Ivara sa
strane i svojski ga išamarao. Možete misliti kakav je kaos izbio. Alfred
Ogren poludio je kao furija.”
“Znači, Carla u tom krugu nisu baš voljeli?”
“Vjerojatno baš i nisu. Ali moram također reći da su se Leovi
roditelji uvijek zauzimali za Carla. Znali su koliko je on dječaku važan.
Zato sam se ja i pomirila s time - odnosno, pokušala se pomiriti - da se
radilo o nesretnom slučaju, o nesreći u lovu, usprkos svemu. Herman
Mannheimer nikada ne bi ubio najboljeg prijatelja svojeg sina.”
“Kako se Carl povezao s obitelji?”
“Preko sveučilišta. Rekla bih da je iskoristio pravi trenutak. Prije
toga u školama nitko nije mario za iznimno darovitu djecu. Smatralo se
da se to kosi sa švedskim načelom posvemašnje jednakosti.
Nedostajalo je i znanja i vještina da ih se prepozna i s njima radi. Mnogi
iznimno daroviti učenici nisu dobivali dovoljno poticaja te su ih
izdvajali u razrede za djecu s posebnim potrebama. Tvrdilo se da čine
veliki udio djece na psihijatrijskim odjelima. Carl je to mrzio te se za
takve dječake i djevojčice borio. Samo koju godinu prije prozvali bi ga
elitistom. Ali ovako su ga usisali u razne državne odbore te je putem
svoje mentorice Hilde von Kanterborg stupio u vezu s obitelji
Mannheimer.”
Mikael se lecnuo.
“Tko je Hilda von Kanterborg?”
 “Ona je bila docentica na fakultetu psihologije i mentorirala je dvoje
ili troje doktoranada”, odgovorila je Ellenor Hjort. “Bila je mlada, ne
mnogo starija od Carla, i smatrali su je vrlo obećavajućim kadrom. Zato
je toliko tragično što je...”
“Je li umrla?” prekinuo ju je Mikael zabrinuto.
“Ne koliko je meni poznato. Ali upala je u skandal i čula sam da je
propala i odala se piću.”
“U kakav je to skandal upala?”
Ellenor Hjort na trenutak se nije doimala usredotočeno. Potom je
Mikaela vrlo intenzivno pogledala ravno u oči.
“Bilo je to nakon Carlove smrti, tako da ne znam mnogo iz prve
ruke. Ali stekla sam dojam da to nije bilo pravedno.”
“Na koji to način?”
“Hilda von Kanterborg nije bila ništa gora ni od jednog svojega
muškoga kolege uzdignuta repa. Srela sam je nekoliko puta zajedno s
Carlom te je odavala fantastičan dojam. Očima bi gutala druge ljude te
je, navodno, čitavo vrijeme imala burne ljubavne veze. Mislim da je
spavala i s dvoje ili troje studenata, što, naravno, nikako nije bilo
dobro. Ali radilo se o odraslim ljudima, a ona je bila omiljena, pametna
i nije pretjerano marila što drugi misle, barem ne isprva. Hilda je
jednostavno bila lakoma. Bila je lakoma za životom, lakoma za novim
znanjem - i lakoma za muškarcima. Definitivno nije bila proračunata ili
zla. Jednostavno je bila posvuda.”
“Što se potom dogodilo?”
“Ne znam točno. Znam samo da je sveučilišno vijeće odjednom
pronašlo nekoliko njezinih studenata koji su tvrdili, odnosno, točnije
rečeno, uvijeno davali do znanja da im je Hilda prodavala svoje tijelo. A
to se doimalo prejeftino - kao da nisu mogli smisliti ništa bolje, već da
se kurvala. Što to radite?” Mikael je ustao i stao pretraživati internet na
mobitelu, a da toga nije bio ni svjestan.
“Pronašao sam Hildu von Kanterborg u Rutger Fuchsgatanu,
mislite li da bi to mogla biti ona?” upitao ju je.
“Pa vjerojatno nema mnogo ljudi koji se tako zovu. Zašto vam je ona
odjednom toliko zanimljiva?”
“Zato što...” odgovorio je Mikael. Rečenicu nije dovršio. “Priča je
malo komplicirana. Ali bilo mi je uistinu dragocjeno razgovarati s
vama.”
“Ali sada očigledno morate ići.”
“Odjednom mi se jako žuri. Imam neugodan osjećaj da...” Ni tu
rečenicu nije stigao dovršiti. Nazvala ga je Malin, zvučeći barem
jednako uzbuđeno kao on. Ispričao joj se i rekao da će joj se javiti
poslije. Rukovao se s Ellenor Hjort, još joj jednom zahvalio i potrčao niz
stubište zgrade. Vani na ulici već je zvao Hildu von Kanterborg.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Što se može oprostiti, a što ne? Leo i Carl često su o tome bili
razgovarali. Pitanje im je obojici bilo vrlo važno, ali iz drugih
razloga, te bi uglavnom zauzeli vrlo velikodušno stajalište:
oprostiti se moglo uglavnom sve - čak i Ivarovo maltretiranje. Leo
se jedno vrijeme s njime čak i pomirio. Ivara je smatrao čovjekom
koji nije znao bolje, čovjekom koji je patio od zlobe kao što su
drugi patili od srama ili manjka smisla za glazbu. Ivar je tuđe
emocije doživljavao jednako loše kao što bi čovjek s nedostatkom
sluha nedovoljno doživljavao melodije ili tonalitete. Leo se prema
njemu odnosio strpljivo i s razumijevanjem te bi ponekad
zauzvrat primio prijateljsku gestu, tapšanje po ramenu ili pogled
pun razumijevanja. Ivar ga je često pitao za savjet, možda iz
sebičnih pobuda, ali ipak... A ponekad bi mu uputio i komplimente:
“Nisi ti ipak toliko glup, Leo!”
No Ivarov brak s Madeleine Bard sve je to uništio i Lea je
spopala mržnja koju nijedna terapija na svijetu ne bi mogla suzbiti
ili spriječiti. Prepustio joj se. Dočekao ju je raširenih ruku poput
oluje ili groznice, a najgore je bilo noću ili u cik zore. Tada bi mu
srdžba i želja za osvetom lupale u prsima i izbijale na sljepoočnice.
Maštao je o nesretnim slučajevima, nesrećama, društvenom
poniženju, bolesti i ogavnim osipima. Čak je iglom bušio
fotografije i snagom misli pokušavao natjerati Ivara da se baci s
terase ili balkona. Nalazio se na granici ludila. Ali dogodilo se nije
ništa, ne više od toga da je Ivar postao oprezan i tjeskoban,
vjerojatno nešto i sam planirajući. Vrijeme je prolazilo, a Leu je
ponekad bilo bolje, ponekad gore, a onda je nastupio prosinac
prije godinu i pol.
Sniježilo je i bilo je neuobičajeno hladno. Majka mu je ležala na
samrtnoj postelji. Posjećivao ju je triput tjedno i pokušavao biti
dobar sin i utjeha u posljednjim danima. Ali to nije bilo lako. Ona
se od bolesti nije raznježila. Morfij joj je skinuo još jedan sloj
autocenzure s jezika te ga je dvaput nazvala slabićem:
 “Oduvijek si mi predstavljao pravo razočaranje, Leo”, rekla je.
On joj nije odgovorio. Svojoj majci kada je bila ovakva nije
nikada odgovarao. Ali maštao je da zauvijek napusti zemlju, a
druge djevojke osim Malin Frode baš i nije sretao. Malin je
prolazila kroz razvod i napuštala je tvrtku. Iako Leo nikada nije
vjerovao da ga ona voli, s njome se osjećao dobro. Pomogli su si
kroz to razdoblje i zajedno se smijali, iako njegov bijes i deluzije
zbog toga nisu prestali. Leo se ponekad Ivara Ogrena uistinu
plašio. Čak je umislio i da ga prate - možda je to Ivar za njime
poslao špijune.
O njemu više nije gajio nikakve iluzije. Od Ivara Ogrena mogao
je očekivati naprosto bilo što.
Ali i od sebe je očekivao svašta. Možda će se jednoga dana
baciti na Ivara i ozbiljno ga ozlijediti. Možda to, a možda će i on
stradati od ruke kakvog plaćenika. Takve je misli pokušavao
otpisati kao paranoju i besmislice. Ali ipak ga nisu napuštale. Iza
leđa je čuo korake, a na sebi osjećao potajne poglede. Zamišljao je
likove u uličicama i u sjeni uličnih uglova, a nekoliko se puta kod
parka Humlegårdena naglo okrenuo. Ali nikada nije vidio ništa
neobično.
U petak petnaestog prosinca još je jače sniježilo. Stockholm je
sjajio od božične rasvjete, a on je kući otišao ranije, presvukao se u
traperice i vunenu vestu te stavio čašu crnog vina na glasovir.
Koncertni glasovir bio je Bosendorf Imperial s devedeset sedam
tipki. Svaki ponedjeljak osobno je ugađao instrument. Stolac za
glasovir bio je marke Jansen i od crne kože te je sjeo na njega i
zasvirao skladbu u kojoj je pošao od dorske mol-ljestvice i na kraju
svakog dijela gotovo opsesivno završio na sekstakordu i odsvirao
suzvuk što je istodobno nagoviještao nesreću i odavao
potištenost. Svirao je dosta dugo, a čuo nije ništa, čak ni korake na
stubištu. Duboko se koncentrirao. Ali odjednom je registrirao
nešto toliko čudno da je čitavu minutu mislio da su to njegov
uzbuđeni mozak i osjetljivi sluh samo zamislili. Ali ipak se činilo
da ga netko prati na gitari. Prestao je svirati i prišao vratima. Da
otvori? Razmišljao je bi li se nagnuo do otvora za poštu na vratima
i povikao: “Tko je tamo?”
Ali nije, već je otključao i otvorio vrata, a onda kao da se
odvojio od stvarnosti.
 11. poglavlje

20. lipnja

ZATVORENICE NA SIGURNOSNOM odjelu dovršile su večeru i napustile

blagovaonicu. Nekoliko njih je vježbalo. Dvije ili tri na zatvorskom su
dvorištu pušile i tračale. Neke su gledale film - Oceanovih jedanaest,
činilo se. Ostale su hodale između ćelija, hodnika i prostorija za
slobodno vrijeme ili su šaputale iza pritvorenih vrata svojih ćelija. Dan
je mogao biti bilo koji. Ali ništa nije bilo kao prije. Ništa više nikada
neće ni biti kao prije.
Ne samo da je na odjelu bilo više čuvara nego obično. Nitko nije
imao pravo na posjete i telefonske pozive, a bilo je i neuobičajeno
vruće i sparno. Sam upravitelj Rikard Fager nalazio se na odjelu te je
živcirao čuvare, koji su zbog atmosfere među zatvorenicama već bili
dovoljno uznemireni.
Zrak je vibrirao oslobođenjem. U koracima i osmijesima nazirao im
se jedan novi osjećaj slobode, a žamor što je prije odisao nekakvim
nervoznim nagovještajem prijetnje i straha sada je zvučao laganije,
nekako uzbuđenije, kao nakon svrgnuća nekog tiranina. S druge strane,
baš kao nakon svrgnuća nekog tiranina, razvio se vakuum bez moći, ali
prepun nemira. Neke zatvorenice, poput, recimo, Tine Grönlund, bojale
su se da će ih netko zaskočiti s leđa, a posvuda se bez prestanka
raspravljalo o tome što se dogodilo i što se ima dogoditi.
Iako je kružilo mnogo laži i glasina, zatvorenice su još uvijek znale
više nego policija i čuvari. Sve su znale da je Lisbeth razbila čeljust
Benito i sve su znale da je Lisbethin život u opasnosti. Kružile su
glasine da su ljude bliske Lisbeth već počeli ubijati i da će osveta biti
strašna, posebno sada nakon što se saznalo da će Benitino lice do kraja
života ostati izobličeno. Sve su također znale da je za glavu Farije Kazi
ponuđena određena cijena te se šaputalo da iza nagrade stoje bogati
islamisti i šeici.
Sve su bile svjesne i da će Benito čim ozdravi premjestiti u drugi
zatvor te da će nastupiti velike promjene. Samo to što se upravitelj
zatvora nalazio kod njih bio je znak toga. Rikard Fager bio je
najomraženiji čovjek iza rešetaka - zanemarimo li nekoliko žena iz
zgrade C koje su ubile vlastitu djecu. Ali zatvorenice ga za promjenu
nisu promatrale s mržnjom, već s izvjesnom nadom. Tko zna, možda će
nakon što Benito ode nastupiti blaži režim?
Rikard Fager pogledao je na svoj ručni sat i odmahnuo rukom
prema jednoj zatvorenici koja mu se došla požaliti na vrućinu. Rikard
Fager imao je četrdeset devet godina i bio je prilično elegantan, iako
pomalo ukočen i prazna pogleda. Nosio je sivo odijelo, crvenu kravatu i
nove cipele marke Alden. Iako se uprava zatvora namjerno odijevala
skromnije kako ne bi provocirali, on je činio upravo suprotno kako bi
naglasio svoj autoritet. Ali danas je zažalio. Znoj mu se slijevao s čela, a
smetali su mu i sako i nogavice što su mu se lijepile za bedra. Primio je
poziv na svojem komunikacijskom uređaju.
Nakon toga je odlučno kimnuo, prišao privremenoj voditeljici
čuvara Harriet Lindfors i šapnuo joj nešto na uho. Zatim su otišli do
ćelije broj sedam u kojoj se od sinoć nalazila izolirana Lisbeth Salander.

Lisbeth Salander sjedila je za radnim stolom i bavila se izračunom

jednog posebnog aspekta Wilsonove petlje, koji je postajao sve važniji
za njezin pokušaj stvaranja kvantne gravitacije petlji, kada su joj u
ćeliju banuli Rikard Fager i Harriet Lindfors. Ali ona nije vidjela razloga
da ih pogleda ili prekine svoj rad. Zato nije ni primijetila da je upravitelj
gurnuo Harriet ustranu i gestikulirao joj da ga najavi.
“Upravitelj je ovdje da bi razgovarao s tobom”, rekla je Harriet,
istodobno strogo i nevoljko. Tek se tada Lisbeth okrenula i primijetila
da Rikard Fager otire rukave na sakou kao da se boji da će se ovdje u
njezinoj ćeliji zaprljati.
Usne su mu se bezglasno pomaknule te je zaškiljio. Doimalo se kao
da suzbija grimasu. Činilo se da mu se nije pretjerano sviđala, što je
bilo praktično. Ni on se njoj nije sviđao. Pročitala je previše njegovih
mejlova.
“Imam dobre vijesti”, rekao je.
Lisbeth je šutjela.
“Dobre vijesti”, ponovio je.
Ona opet nije ništa rekla, a to je Rikarda Fagera očigledno
razdražilo.
“Što si, gluha?” upitao je.
“Ne.”
Pogledala je u pod.
“Aha, hm, pa to je onda dobro”, nastavio je. “Pa, preostalo ti je još
samo devet dana od tvoje zatvorske kazne. Ali pustit ćemo te već sutra
ujutro. Policijski inspektor Jan Bublanski iz Stockholma uskoro će te
doći ispitati te bismo željeli da iskažeš spremnost na suradnju.”
“Znači, više me nećete ovdje?”
“Hoćemo ili nećemo, imamo svoje direktive, a osoblje je
posvjedočilo i da...”
Rikardu Fageru ovo se činilo posebno teško izreći.
“...da si bila primjerna zatvorenica, što je i više nego dovoljan razlog
za ranije puštanje”, nastavio je.
“Ali nisam bila primjerna”, rekla je ona.
“Nisi? Ali ja imam izvještaje koji...”
“Ta su sranja vjerojatno frizirana. Baš kao i tvoji izvještaji.”
“A što ti znaš o mojim izvještajima?”
Lisbeth je još uvijek gledala u pod te je odgovorila precizno,
činjenično i brzo, kao da čita pripremljeni tekst:
“Znam da su napisani loše i s previše redundantnih riječi. Često
rabiš pogrešne prijedloge i pišeš kruto i neritmično, ne poznaješ
materiju, a izvještaji su ti uglavnom frizirani, a ponekad i lažni. Skrivaš
informacije za koje se može dokazati da si ih primio. Pobrinuo si se da
Uprava za zatvorski sustav stekne dojam da je sigurnosni odjel
izvrstan, a to je vrlo ozbiljno, Rikarde. To je pridonijelo da se život
Farije Kazi ovdje pretvorio u pravi pakao. To ju je zamalo koštalo
života, a mene to jako ljuti.”
Rikard Fager nije joj odgovarao. Samo je zinuo, a usne su mu se
trzale. Krv mu se izgubila iz lica. Ali svejedno je još jednom pokušao.
Nakašljao se i nepovezano rekao:
“Što to kažeš, djevojčice? Na što misliš? Jesi li pročitala moje
izvještaje, zar su oni kakvi javni spisi?”
“Može se dogoditi da koji izvještaj bude javan.”
Rikard Fager kao da je jedva svjesno rekao:
“Lažeš!”
“Ne lažem. Pročitala sam ih, a tebe ne mora zanimati kako.” On je
drhtao čitavim tijelom:
“Ti si...”
 “Što sam ja?”
Rikard Fager kao da se nije uspio sjetiti ničega jakoga što bi rekao.
“Htio bih te podsjetiti da se tvoje puštanje na slobodu odmah može
otkazati”, uspio je samo prosiktati.
“Otkaži ga onda. Mene zanima samo jedna stvar.”
Fageru je na usnama izbio znoj.
“A što bi to bilo?” upitao je odsutno.
“Da Faria Kazi primi pomoć i da bude na sigurnom sve dok je
njezina odvjetnica Annika Giannini ne izvadi odavde. Nakon toga mora
primiti zaštitu za svjedoke.”
Rikard Fager je zaurlao:
“Ti nisi u položaju da išta zahtijevaš!”
“E, tu si u krivu, jer ti ne bi trebao biti ni na kakvom položaju”,
odgovorila mu je. “Ti si lažov, prevarant i licemjer koji je dopustio da
mu gangsterica preuzme jedan od najvažnijih odjela u zatvoru.”
“Nemaš ti pojma o čemu govoriš”, uspio je izustiti.
“Boli mene što ti misliš. Protiv tebe imam dokaze i jedino što me
zanima jest što će biti s Farijom Kazi.”
Fager je nekontrolirano zvjerao uokolo.
“Pobrinut ćemo se za nju”, promrmljao je.
Svojih riječi kao da se posramio te je prijeteći nadodao:
“Možda bih trebao reći da se ovdje ne prijeti samo Fariji Kazi.”
“Marš van”, rekla je.
“Upozoravam te. Neću trpjeti...”
“Van!”
Rikardu Fageru tresla se desna ruka. Usne su mu se trzale, a na
trenutak ili dva stajao je kao oduzet. Očigledno je želio reći još nešto,
ali umjesto toga samo se okrenuo i zapovjedio Harriet da zaključa
vrata. Potom je snažno zalupio vratima te su mu se koraci izgubili niz
hodnik.

Faria Kazi začula je korake i pomislila na Lisbeth Salander. Neprestano

se sjećala kako je Lisbeth napala Benito i kako se ova strovalila na
betonski pod. Faria jedva da se na bilo što drugo mogla usredotočiti.
Scenu je stalno ponavljala u mislima. Ponekad bi je asocirala na nešto
drugo i budila druga sjećanja, na ono što ju je dovelo ovamo.
Prisjetila se primjerice kako je nekoliko dana nakon razgovora s
Jamalom ležala u svojoj sobi u Sickli i čitala Tagoreove pjesme. Bashir
je taj dan u sobu zavirio oko tri, prosiktao da djevojke ne bi smjele
čitati jer od toga postaju kurve i izrod te ju je ošamario. Ali barem
jednom nije se osjetila ljuto ili poniženo. Udarac joj je dao snage, pa je
ustala, ushodala se stanom i slijedila pogledom najmlađeg brata
Khalila.
To je poslijepodne svaki časak mijenjala svoje planove. Razmišljala
je bi li zamolila Khalila da je pusti van kada je ne budu nadzirali. Možda
bi ga trebala zamoliti da nazove socijalnu službu, policiju ili njezinu
nekadašnju školu. Ili da se pobrine da Khalil stupi u vezu s kakvim
novinarom, imamom Ferdousijem ili strinom Fatimom. Možda bi mu
trebala reći da će prerezati vene na rukama ako joj on ne pomogne.
Ali nije ništa napravila ni rekla. Neposredno prije pet sati otvorila je
vrata svojeg ormara. U ormaru je imala samo odjeću koja je pokrivala
te odjeću za po kući. Haljine i suknje braća su već odavno rasparala i
bacila. No još je uvijek imala par traperica i crnu bluzu. Odjenula ih je,
obula teniske i izašla u kuhinju, gdje je Bashir zasjeo s Ahmedom te su
je sumnjičavo promatrali. Htjela je zavrištati i porazbijati svaki tanjur i
čašu u kuhinji. No ostala je nepomično stajati i osluškivati te je začula
Khalila da hoda prema ulaznim vratima. Tada je djelovala brzo i kao u
sumaglici žurbe i nestvarnosti iz kuhinjske ladice izvadila nož, sakrila
ga pod bluzu pa izašla u dnevni boravak.
Khalil je u svojoj plavoj trenirci stajao pokraj ulaznih vrata,
doimajući se slabo i izgubljeno. Vjerojatno joj je čuo korake jer je
ključevima nervozno prtljao po policijskoj bravi. Faria je disala plitko.
Rekla mu je:
“Pusti me van, Khalile. Ja više ne mogu ovako živjeti. Radije ču se
ubiti.”
Khalil se okrenuo i pogledao je toliko nesretno da je ustuknula. U
istom trenutku iz kuhinje je čula da su Bashir i Ahmed ustali od stola,
pa je izvadila nož i tiho rekla:
“Pretvaraj se da ti prijetim, Khalile, samo se pretvaraj. Ali pusti me
van!”
“Ali ubit će me”, rekao je on i tada je pomislila da je sve gotovo.
Ovako neće ići. Tu cijenu nije htjela platiti. Bashir i Ahmed
približavali su im se, a i sa stubišta je začula glasove. Bilo je gotovo.
Bila je sigurna u to. Ali ipak se dogodilo. Khalil joj je s istim nesretnim
izrazom lica otvorio vrata, a ona je bacila nož i potrčala. Potrčala je
pokraj oca i Razana na stubištu, otrčala niza stube te jedno vrijeme nije
čula ništa osim svojeg disanja i svojih koraka. Zatim su se odozgo
začuli dreka i teški ljuti koraci koji su je slijedili, i ona je shvatila da je u
bijegu. Bilo je to tako čudno. Vani nije bila mjesecima. Jedva da se
kretala i bila je u lošoj kondiciji. Ali kao da su je nosili jesenji vjetrovi i
hladnoća.
Trčala je kao nikada prije u životu, cikcak između zgrada, duž obale
na Hammarbyhamnenu i onda uz cestu preko mosta pa sve do
Ringvägena. Tamo je sjela u autobus, koji ju je odvezao prema
Vasastanu, gdje je nastavila trčati, povremeno padajući. Kada je ušla u
tu zgradu na Upplandsgatanu, otrčala na treći kat sve do desnih vrata i
pozvonila na njih, laktovi su joj bili krvavi.
Sjetila se da je samo stajala tamo i iznutra začula korake. Molila je,
nadala se i sklopila oči. Vrata su se zatim otvorila, a ona se nasmrt
preplašila. Jamal je nosio kućni ogrtač iako je bio dan, bio je čupav i
neobrijan te je djelovao dezorijentirano i preplašeno. Na trenutak je
pomislila da je pogriješila. Ali Jamal se samo šokirao. Jedva da je sve to
bio u stanju pojmiti. Rekao je:
“Hvala dragome Bogu!”
Pala mu je u naručje, drhteći čitavim tijelom i ne želeći ga pustiti.
Uveo ju je u stan, za njima zatvorio vrata i zaključao policijsku bravu,
ali ovaj put bila je na sigurnome. Dugo nisu rekli ništa. Samo su legli na
uski krevet i zagrlili se te su prošli sati dok nisu počeli razgovarati,
ljubiti se, plakati i naposljetku voditi ljubav. Pritisak u njezinim prsima
polako je popuštao. Strah je jenjavao, a ona i Jamal srastali su na način
koji nikada nije iskusila. Ali ona nije znala - niti je htjela znati - da se u
njezinu domu u Sickli dogodila velika promjena. Obitelj joj je dobila
novog neprijatelja, a taj neprijatelj postao je njezin najmlađi brat Khalil.

Mikaelu je bilo teško razumjeti što mu je to Malin Frode htjela reći. S

jedne se strane toliko bio usredotočio da pronađe Hildu von
Kanterborg da ju je jedva slušao. Nalazio se u taksiju koji je preko
mosta Vasterbrona vozio prema Rutger Fuchsgatanu na Skanstullu.
Ispod njih u parku ljudi su ležali i sunčali se. Po Riddarfjärdenu su vozili
motorni čamci.
“Slušaj me, Micke”, rekla je ona. “Molim te da me slušaš. Ti si me
ionako uvukao u čitavu ovu kašu.”
“Znam, oprosti. Samo sam malo dekoncentriran. Hajdemo po redu.
Radi se, znači, o onome kada je Leo kasno te noći u svojem uredu nešto
pisao, zar ne?”
“Točno, a meni je postalo jasno da je to na neki način bilo čudno.”
“Znači, vjeruješ da je pisao svoju oporuku.”
 “Ali ne radi se o tome što je pisao. Već kako je to pisao.”
“Pa kako je onda to pisao?”
“Pisao je lijevom rukom, Mikaele. Leo je oduvijek bio ljevak -
odjednom mi se razbistrilo. Uvijek je pisao lijevom rukom. Jabuku ili
naranču, što god, uvijek je gulio ili jeo lijevom rukom. Ali sada je
odjednom bio dešnjak.”
“To je jako čudno.”
“Ali ne znači da nije tako. Sigurno sam na to nesvjesno pomislila još
kada sam ga prije nekog vremena vidjela na televiziji. U prilogu je
pokazivao prezentaciju u PowerPointu. Slike je mijenjao desnom
rukom.”
“Oprosti mi, Malin, ali argument ti baš i nije nešto jak.”
“Nisam još završila. Ni ja nisam od toga pravila veliku stvar. Nisam
to čak ni pošteno registrirala. Ali nešto me počelo gristi te sam u
Muzeju fotografije na Lea obratila posebnu pažnju. Znaš, ipak smo pred
kraj mojeg zaposlenja u Alfredu Ogrenu postali bliski i tada sam
primjećivala sve i svašta, kako dira stvari i tome slično.”
“Shvaćam.”
“Ali na predavanju je radio isto, samo obratno. Baš kao bilo koji
dešnjak, bocu vode je uzeo desnom rukom, čep odvrnuo lijevom, a
vodu potom natočio i držao čašu u desnoj ruci. Tada mi je to prvi put
palo na pamet. A onda sam mu poslije izlaganja prišla.”
“Što baš i nije prošlo sasvim dobro.”
“Nimalo. Samo me se htio riješiti i uzeo je čašu vina s
improviziranog šanka desnom rukom. Da budem iskrena, trnci su me
prošli od toga.”
“Radi li se možda o neurološkom poremećaju?”
“To je otprilike ono što je i on sam rekao.”
“Molim? Zar si mu to spomenula?”
“Nisam ja. Ali nakon toga sam se osjećala vrlo glupo. Nisam htjela
vjerovati vlastitim očima. Pa sam pogledala svaki televizijski isječak
koji sam na internetu mogla pronaći i razgovarala s bivšim kolegama,
koji su samo potvrdili da sam potpuno poludjela. Nitko ništa nije
primijetio. Nitko ništa nikada i ne primjećuje, jesi li ikada na to
pomislio? Ali onda sam nazvala Ninu West. Ona mešetari valutama i
vrlo je pronicava te je i ona to primijetila. I pitala ga to.”
“Što joj je odgovorio?”
“Posramio se i počeo mrmljati. Zatim joj je rekao da je
ambidekster.”
 “A što je to?”
“Kada istodobno upotrebljavaš obje ruke - znači da nisi ni ljevak ni
dešnjak. Našla sam to u leksikonu. Otprilike jedan posto stanovništa je
ambideksterno. Čak i neki vrlo uspješni sportaši, Jimmy Connors, ako
ga se možda sjećaš.”
“Itekako.”
“Leo je rekao da je nakon majčine smrti odjednom promijenio ruku,
da se na taj način nekako oslobodio. Da je općenito pokušavao živjeti
na nove načine.”
“Nije li to dovoljno objašnjenje?”
“Ne znam. Istodobno hiperakuzija i ambidekstrija? Malo mi je to
previše za probaviti odjednom.”
Mikael je na trenutak utihnuo pa pogledao na Zinkensdamm.
“Ali naravno da može imati dvije vrlo neobične osobine odjednom.
No...” Malo je promislio. “Imaš pravo kada kažeš da u toj priči nešto ne
štima. Hoćemo li se uskoro vidjeti?”
“Naravno”, rekla je.
Prekinuli su razgovor i on je nastavio prema Skanstullu i Hildi von
Kanterborg.

Jan Bublanski s vremenom je razvio velike simpatije spram Lisbeth

Salander, ali se u njezinu društvu nije osjećao pretjerano lagodno. Znao
je da ona ne voli snage reda te iako je to s obzirom na njezinu prošlost
bilo razumljivo, generalizacije mu se nisu sviđale.
“U konačnici moraš vjerovati ljudima, Lisbeth, čak i policajcima.
Inače će ti biti teško u životu”, rekao je.
“Pokušat ću”, rekla je ona suho.
Sjedio je sučelice njoj na odjelu za posjetitelje u zgradi H i meškoljio
se. Djeluje čudnovato mlado, pomislio je. U njezinoj crnoj kosi nazirao
je crvene mrlje.
“Najprije bih ti htio izraziti sućut zbog Holgera Palmgrena. Njegova
smrt te vjerojatno jako pogodila. Sjećam se kada je meni preminula
supruga...”
“Prestani!” prekinula ga je ona.
“Dobro. Ostat ćemo službeni. Znaš li zašto bi netko želio ubiti
Palmgrena?”
Lisbeth Salander prinijela je ruku ramenu, neposredno iznad dojke,
gdje su je bili ustrijelili. Zatim je progovorila čudnovato hladno, što je
Bublanskog još više uznemirilo, no to što je rekla bilo je kratko i jasno -
pravi san bilo kojeg voditelja ispitivanja, da se tako izrazi.
“Holgera je prije dva tjedna posjetila starija gospođa po imenu Maj-
Britt Torell, nekadašnja tajnica Johannesa Caldina, bivšeg šefa klinike
za dječju psihijatriju St. Stefan u Uppsali.”
“Tamo si se i ti nalazila?”
“Ona je o meni čitala u novinama i dala je Holgeru gomilu spisa, za
koje on ispočetka nije mislio da sadržavaju nove informacije, no
pokazalo se da su ipak potvrdili ono što nam je bilo poznato, ali ne i u
kolikom opsegu: da su postojali opsežni planovi da me se kao malu da
na posvajanje. Ja sam oduvijek vjerovala da se to planiralo zbog toga
što su nadležni svoju dobru volju pogrešno usmjerili da poboljšaju
situaciju u vezi s onom svinjom od mojeg oca. Ali to se zapravo
planiralo zbog jednog znanstvenog eksperimenta što ga je insceniralo
tijelo po imenu Registar za studije genetike i okoline. To je tijelo tajno,
a imena odgovornih nisam uspjela saznati, što me grizlo. Zato sam
nazvala Holgera i zamolila ga da spise još jednom pregleda. Nemam
nikakvog pojma što je u njima pronašao. Znam samo da me Mikael
Blomkvist nazvao i rekao mi da je Holger umro, da je možda ubijen.
Zato bih vam savjetovala da kontaktirate Maj-Britt Torell. Ona stanuje
na Aspuddenu. Možda ima primjerke ili rezervnu kopiju dokumenata.
Ionako bi bilo dobro da razgovarate s njome.”
“Hvala”, rekao je. “To su vrlo vrijedne informacije. Čime se to tijelo
bavilo?”
“Mislim da im to i sam naziv kaže.”
“Naziv može zavarati.”
“Postoji taj gad po imenu Teleborian.”
“Ispitali smo ga.”
“Ispitajte ga onda još jednom.”
“Imaš li bilo kakvu ideju što da tražimo?”
“Probajte pritisnuti voditelje Instituta za genetiku u Uppsali. Ali
sumnjam da ćete od njih bilo što saznati.”
“Možeš li biti malo preciznija, Lisbeth? O čemu se ovdje radi?”
“O znanosti - odnosno, bolje reći o pseudoznanosti - i o idiotima
koji su si umislili da ćemo saznati nešto o tome kako na nas utječu
društvena okolina i genetsko naslijeđe time što će djecu davati na
posvajanje.”
“To ne zvuči dobro.”
“Ja bih rekla da je to vrlo precizna analiza”, rekla je ona. “Nemaš
više prijedloga?”
 “Ne.”
Bublanski joj baš i nije vjerovao.
“Sigurno si čula da su Holgerove posljednje riječi bile Razgovaraj s
Hildom von... Znače li ti išta?”

Značile su joj. Značile su joj još i jučer kada ju je Mikael nazvao. Ali to je
za sada zadržavala za sebe. Imala je svoje razloge, a nije mu spomenula
ni Lea Mannheimera ni ženu s madežom. Na preostala pitanja
Bublanskog odgovarala je kratko i odsječno. Nakon toga ga je
pozdravila pa su je vratili u ćeliju. U devet sati narednog jutra imala je
pokupiti svoje stvari i otići iz Flodberge. Nagađala je da je se Rikard
Fager još uvijek želi riješiti.
 12. poglavlje

20. lipnja

RAKEL GREITZ CISCENJEM JE kao i obično bila nezadovoljna. Trebala bi biti

stroža prema čistačicama. Ovako je ona morala prati i čistiti, zalijevati
svoje cvijeće te namještati i popravljati knjige, čaše i šalice. A nije
pomagalo ni to što se nije osjećala dobro i što su joj otpadali
pramenovi kose. Ali stisnula je zube. Imala je mnogo posla te je opet
pročitala dokumente što ih je uzela Holgeru Palmgrenu. Nije bilo
nimalo teško razumjeti koje su ga zabilješke natjerale da obavi svoj
poziv.
Zabilješke same po sebi nisu davale razloga za brigu, najviše zato
što se Teleborian na nju referirao spominjući je samo jednim slovom.
Samu djelatnost nisu opisivale, niti su spominjale drugu djecu. Ali nije
to izazivalo nelagodu. Nelagodno je bilo to što ih je Holger Palmgren
pročitao baš sada nakon toliko godina.
Mogla je, dakako, posrijedi biti slučajnost. Martin Steinberg u to je
vjerovao. Holger je te spise možda čuvao sve ove godine te ih sasvim
slučajno prolistao i određeni su ga podaci zbunili, no od toga nije
pravio veliku stvar. Ako je stvarno bilo tako, njezina je akcija bila vrlo
pogrešan korak. Ali Rakel Greitz nije vjerovala u slučajnosti, ne sada
kada su stajali na rubu provalije, te joj je bilo poznato da je Holger
Palmgren ne tako davno posjetio Lisbeth Salander u ženskom zatvoru
Flodberga.
Rakel Greitz nije opet namjeravala podcijeniti Lisbeth Salander,
pogotovo zato što se u dokumentima spominjala Hilda von
Kanterborg. Hilda je bila jedina poveznica koja bi Lisbeth Salander
mogla dovesti do nje. Rakel Greitz bila je, doduše, sigurna da Hilda nije
lajala okolo nakon svojeg nesretnog prijateljstva s Agnetom Salander.
Ali ništa na ovome svijetu nije sigurno i nije bilo nimalo nevjerojatno
da okolo kruže kopije dokumenata, zbog čega je, naravno, bilo vrlo
važno saznati kako je Palmgren došao do njih. Je li to bilo povezano sa
starom istragom nad Teleborianom ili ih je dobio poslije - a ako jest,
tko mu ih je dao? Rakel je bila uvjerena da su s odjela dječje psihijatrije
bili počistili sav osjetljivi materijal, ali možda... Utonula je u misli i
odjednom je shvatila: Johannes Caldin, voditelj odjela. Caldin im je
uvijek bio trn u oku. Je li možda on Palmgrenu predao spise prije svoje
smrti, ili možda netko iz njegova kruga ljudi - kao na primjer njegova...?
Rakel je opsovala:
“Naravno, ta stara baba.”
Otišla je u kuhinju i uzela dvije tablete protiv bolova zajedno s
čašom vode s malo limuna. Zatim je nazvala Martina Steinberga - i taj
slabić mora nešto napraviti - i rekla mu da odmah kontaktira Maj-Britt
Tourette, kako ju je Rakel više ili manje namjerno zvala.
“Iz ovih stopa”, rekla je. “Odmah!”
Nakon toga je pojela salatu od rukole s orasima i rajčicom te
počistila kupaonicu. Bilo je pola šest poslijepodne. Bilo je vruće, iako su
balkonska vrata bila otvorena. Čeznula je skinuti polo-majicu i obući
lanenu košulju. Ali oduprla se iskušenju i opet pomislila na Hildu.
Prezirala ju je. Hilda je bila alkoholičarka i drolja. No Rakel joj je nekoć
svejedno zavidjela. Hilda je privlačila muškarce, ali i žene i djecu,
razmišljala je nesputano i široko u tim dobrim starim vremenima kada
su svi zračili optimizmom.
Njihov projekt nije bio jedinstven. Nadahnuli su se jednim
projektom iz New Yorka. Ali Martin i ona svoj su projekt vodili duže, a
iako su ih rezultati iznenadili, ali i ponekad razočaravali, nikada nije
mislila da je cijena koju su platili bila visoka. Nekoj djeci bilo je gore, a
nekoj bolje, to je bila istina. Ali tako je i inače u životu.
Projekt 9 u svojoj je osnovi bio plemenit i važan - ona je na to tako
gledala. Svijetu je mogao razjasniti na osnovi čega pojedinci postaju
jači i uravnoteženiji te je zato proklinjala što su L. M. i D. B. sve to
ugrozili i prisilili je na ovakve ekscese. No ti je prijestupi sami po sebi
nisu toliko mučili, što je ponekad smatrala čudnim. Rakel Greitz
poznavala je samu sebe. Znala je da nije u stanju kajati se. Ali posljedice
su je zabrinjavale.
S Karlbergsvägena su dopirali udaljeni povici i smijeh. Iz kuhinje i
dnevnog boravka mirisali su sredstvo za čišćenje i medicinski alkohol.
Opet je pogledala na ručni sat te je ustala od stola, izvadila drugu
liječničku torbicu, crnu i moderniju, i novu diskretnu periku, nove
sunčane naočale, dvije injekcije i ampule te bočicu sa svijetloplavom
tekućinom. Iz ormara je uzela štap sa srebrnim drškom, a s police u
hodniku sivi šešir. Izašla je i čekala da Benjamin dođe po nju i odveze je
do Skanstulla.

Hilda von Kanterborg natočila je čašu bijelog vina. Ispijala ju je polako.

Naravno da je bila alkoholičarka. No nije lokala toliko mnogo kao što su
drugi vjerovali. Svoju je konzumaciju napuhavala, baš kao što je
napuhavala i svoje ostale nedostatke. Hilda von Kanterborg nije bila
otmjena plemenitašica koja propada, kao što su mnogi vjerovali. Baš
kao što nije bila ni žena koja hoda okolo i opija se. Još uvijek je
objavljivala članke iz psihologije, ali pod pseudonimom Leonard Bark.
Otac joj se zvao Wilmer Karlsson, a bio je poduzetnik i varalica, sve
dok ga sud u Sundsvallu nije osudio za ozbiljne prijevare. Nakon toga
mu je za oko zapeo mladi dragunski poručnik po imenu Johan Fredrik
Kanterberg, ubijen u dvoboju 1787., a koji za sobom nije ostavio
nasljednika. Nizom pregovora i finti Wilmer Karlsson uspio je usprkos
striktnim pravilima švedskog plemićkog zbora promijeniti ime - ali ne
u Kanterberg, već u Kanterborg, te je na vlastito traženje prezimenu
dodao von, no ipak je potrajalo dok ga nisu registrirali u matičnim
knjigama.
Ona je pak smatrala da prezime zvuči kruto i umjetno, posebno
nakon što ih je otac napustio, a oni se uselili u oronuli dvosobni stan u
Timrau. Von Kanterborg zvučalo je jednako čudno kao što bi se ona
osjećala među plemićima iz plemićkog zbora, a možda je i dio svoje
ličnosti oblikovala u inat imenu. Tijekom puberteta isprobavala je
droge i visjela s lokalnim buntovnicima.
Niškoristi ipak nije bila. U školi joj je išlo dobro, a nakon gimnazije
je na Sveučilištu u Stockholmu upisala psihologiju. Iako je ispočetka
umjesto učenja uglavnom izlazila, profesorima je zapela za oko. Bila je
zgodna, inteligentna i razmišljala novo i svježe. No također je bila i
moralna, ali ne onako kao što se od djevojaka u to doba očekivalo. Nije
se suzdržavala, nije šutjela ili bila ljupka. Nije trpjela nepravdu ni
izdavala tuđe povjerenje.
Neposredno nakon što je obranila doktorski rad, u jednom je
restoranu u Vasastanu slučajno naišla na profesora sociologije Martina
Steinberga. Poznavala ga je, baš kao i ostali doktorandi. Martin je bio
visok, elegantan i njegovanih brkova te ju je malčice podsjećao na
Davida Nivena. No bio je oženjen zdepastom ženom po imenu Gertrude
koju su ponekad smatrali njegovom majkom, koja je bila četrnaest
godina starija od njega i čudnovato obična, posebno u usporedbi s
Martinovom karizmom.
Tvrdilo se da se Martin Steinberg povremeno sastaje s drugim
ženama. Govorilo se da je utjecajniji nego što je to njegov životopis
pokazivao, iako mu životopis nije bio loš. Bio je rektor Sociološkog
veleučilišta i voditelj državnih evaluacija. Iako ga je Hilda još onda
smatrala suviše dogmatičnim i tupim, zadivio ju je, i to ne samo
svojom vanjštinom i aurom. Na njega je gledala kao na zagonetku koja
se mora riješiti.
Zato se lecnula kada ga je vidjela u restoranu sa ženom koja ni po
čemu nije nalikovala na njegovu. Žena je imala kratku pepeljastoplavu
kosu i lijepe samosvjesne oči, elegantnu figuru, kraljevsko držanje i
duge, lijepe ruke crveno lakiranih noktiju. Hilda nije bila sigurna je li to
ljubavnički sastanak, ali se na Martinu Steinbergu vidjelo da nije sretan
što vidi Hildu. Scena u biti nije bila ni po čemu osobita. No ipak se
doimalo kao da je nakratko zavirila u tajni život koji je Martin
Steinberg vodio te je zato nabrzinu izašla iz restorana.
Tijekom sljedećih dana i mjeseci Martin Steinberg promatrao ju je s
određenom znatiželjom, a jedne večeri zamolio ju je da s njim prošeta
po šumarku pokraj fakulteta. Nebo je tog dana bilo mračno. Martin je
dugo šutio, kao da se priprema odati joj veliku tajnu. Ali naposljetku je
tišinu razbio pitanjem koje ju je zbunilo svojom banalnošću:
“Hilda, jesi li se ponekad zapitala zašto si ispala tako kako jesi?”
Uljudno je odgovorila:
“Da, Martine, jesam.”
“To je jedno veliko pitanje, ne samo što se mene i tebe osobno tiče
već i što se naše budućnosti tiče”, rekao je zagonetno.
Tako je počelo. Uvukli su je u Projekt 9, koji se dugo činio nevinim.
Ništa čudno što su djeca bez roditelja smještena u skrbničke obitelji
različitog društvenog statusa sudjelovala u testiranjima i evaluacijama
još od malih nogu. Neka od njih bila su vrlo darovita. Druga nisu. Ali
rezultate nisu objavljivali te ispočetka nije primjećivala nikakav
cinizam, ni iskorištavanje. Upravo suprotno, svjedočila je brizi i njezi, a
na nekoliko područja pokrenuli su nove, ako već ne i revolucionarne,
znanstvene pravce.
Ali svejedno se poslije pitala: kako su djecu izabrali i zašto ih je
toliko mnogo završilo u sasvim različitim obiteljima? Polako je
razumijevala kontekst. Ali vrata su se već odavno bila zatvorila, a ona je
projekt još uvijek smatrala prihvatljivim. Bilo je moguće ne samo
cjelinu već i svaki pojedini slučaj sagledati u pozitivnom svjetlu.
Ali došla je nova jesen te su im priopćili da je Carl Seger ustrijeljen
nesretnim slučajem u lovu na losove. Tada se uistinu uplašila. Odlučila
je napustiti projekt. Martin i Rakel Greitz odmah su prozreli njezine
namjere. Pružena joj je mogućnost da čini dobro, a to ju je neko vrijeme
držalo na projektu. Htjela je spasiti jednu djevojčicu. Ona i njezina
sestra blizanka živjele su u doslovnom paklu na zemlji u jednom stanu
u Lundagatanu u Stockholmu. Ali vlasti nisu činile ništa i Hilda je htjela
pronaći rješenje, skrbničku obitelj.
Ali ništa nije tako jednostavno kao što zvuči, a ona se s majkom i
kćeri zbližila. Založila se za njih, što ju je stajalo karijere te zamalo i
života. Ponekad je zbog toga zažalila. Ali češće se time ponosila. U tim
je trenucima to smatrala najboljim što je tijekom svojeg vremena u
Registru učinila.
Sada kada se bližila večer Hilda je pila svoj chardonnay i gledala
kroz prozor. Sve je vrvjelo ljudima koji su se doimali sretno. Da i ona
izađe i sjedne na kakvu terasu kafića i čita knjigu? Više od toga nije
stigla pomisliti. Niže na ulici opazila je lik koji je izašao iz crnog
renaulta. Bila je to Rakel Greitz, što samo po sebi nije bilo čudno. Rakel
ju je povremeno posjećivala, obasipajući je ljubaznostima i laskajući
joj. Ali u posljednje vrijeme nešto nije bilo u redu. Rakel je preko
telefona zvučala napeto i nervozno te joj je prijetila, baš kao nekoć.
A evo je sada na pločniku, zamaskirane, no nesumnjivo je to bila
ona, a pokraj nje je hodao Benjamin. Benjamin Fors bio je Rakelina
Katica za sve, koji ne samo da joj je obavljao različite poslove već ga je i
zvala kada joj je bila potrebna sirova snaga. Hilda se uplašila i donijela
brzu, drastičnu odluku.
Uzela je svoj novčanik, kaput i mobitel isključena zvuka koji se
nalazio na stolu. Nakon toga je izašla i zaključala vrata. Ipak je bila
prespora. Dolje na ulazu već su se čuli koraci, a nju je uhvatila panika te
je požurila dolje, svjesna da bi im mogla uletjeti ravno u ruke. Ali hvala
Bogu, oni su ipak odlučili pričekati dizalo. Hilda je stigla izaći u
dvorište zgrade, što je bio jedini put kojim je mogla izbjeći glavni ulaz.
Oko dvorišta se nalazio žuti zidić preko kojega bi se dalo popeti ako mu
približi stol koji se tamo nalazio. Stol je zaškripao kada ga je pogurnula
preko kamenih ploča. Prebacila se preko zida poput nespretnog
djeteta, skočila na susjedno dvorište i izašla na Bohusgatan. Tamo je
krenula niže prema bazenima Eriksdalsbadeta i jezeru. Hodala je brzo,
iako ju je nakon skoka boljelo lijevo stopalo i nije bila posve trijezna.
Niže pokraj vježbališta na otvorenome pokraj zaljeva Arstaviken
izvadila je svoj mobitel. Netko ju je nekoliko puta zvao, a kada je
preslušala poruke, skamenila se na mjestu. Uvidjela je da nešto uistinu
nije u redu. Novinar Mikael Blomkvist pokušavao je doći do nje, a
premda se uljudno ispričao, glas mu je bio uzbuđen, posebno kada je u
svojoj drugoj poruci rekao da je nakon smrti Holgera Palmgrena “vrlo
važno da porazgovaramo”.
Holger Palmgren, promumljala je. Holder Palmgren. Zašto joj je to
ime poznato? Na mobitelu je pretražila internet, te joj je odmah bilo
jasno. Ta Holger Palmgren je nekoć bio skrbnik Lisbeth Salander. Nešto
definitivno nije bilo u redu. Ako su mediji tražili informacije, ona je bila
najslabija karika.
Hodala je sve brže i gledala prema jezeru, drveću i ljudima što su
šetali ili sjedili na travi i uživali u pikniku. Odmah pokraj vježbališta na
otvorenom prostoru pokraj luke za brodice na deki su ležala tri
adolescenta, nemarno i prkosno pijući pivo. Zastala je i opet bacila
pogled na svoj mobitel. Hilda von Kanterborg u tehnologiju se nije
previše razumjela, ali je znala da je se putem mobitela može locirati.
Zatim je odlučila obaviti još samo jedan brzi razgovor, sa svojom
sestrom, što je odmah zažalila. Od svakog razgovora sa sestrom
spopadala bi je krivnja zbog optuživanja. Nakon toga je prišla dečkima i
odabrala jednog s dugom masnom kosom i jaknom od trapera s
resicama. Dala mu je svoj mobitel.
“Izvoli”, rekla je. “To je iPhone, posve nov. Slobodno promijeni SIM-
karticu ako hoćeš.”
“A koji će mi kurac tvoj mobitel?”
“Zato što se doimaš kao fin dečko. Sretno, i nemoj se drogirati”,
rekla je i požurila odande hodajući na večernjem suncu.
Trideset minuta poslije s bankomata na Hornstullu uznojena i
vruća podigla je tri tisuće kruna i uputila se prema glavnom kolodvoru
Centralenu. Namjeravala je otputovati u Nykoping, da se sakrije u jedan
zabačeni hotel u kojem se jednom davno bila sakrila kada su je kolege
sa sveučilišta optužili da je kurva i drolja.
Mikael Blomkvist sreo je na vratima zgrade jednu stariju gospođu.
Nosila je šešir i držala štap te se doimala bojažljivo, a iza nje je izašao
krupni muškarac njegove dobi koji je sigurno imao dva metra, malih
očiju, okrugla lica i snažnih ruku. Ali na to nije mislio. Bio je sretan što
je uspio ući u zgradu, otrčati uza stube do stana Hilde von Kanterborg i
pozvoniti na vrata. Ali nikoga nije bilo kod kuće.
Zatim je izašao te je prošetao do Clarion Hotela na Skanstullu, kada
ju je opet nazvao. Javio se nekakav arogantan momčić, možda njezin
sin.
“Bok!”
“Bok!” odgovorio je Mikael. “Je li Hilda tamo?”
“Nema ti tu nikakve jebene Hilde. Ovo je sad moj mobitel.”
“Molim?”
“Nekakva luda pijana baba mi ga je dala.”
“A kad to?”
“Pa evo sad, maloprije.”
“Kakva je bila?”
“Nervozna i glupa.”
“A gdje si ti?”
“Boli te kurac”, rekao je momčić i prekinuo.
Mikael je opsovao. U pomanjkanju drugih tragova ušao je u Clarion i
naručio Guinness.
Morao je razmisliti te je zato sjeo na fotelju pokraj velikog
staklenog prozora koji je gledao na Ringvägen. Iza njega na recepciji
postariji ćelavi gospodin žučno je osporavao svoj hotelski račun. Dvije
su djevojke nedaleko od njegova stola šaputale.
Misli su mu se rojile po glavi te je pomislio na Lisbeth. Ona mu je
spomenula popise imena i da je Carl Seger, psiholog Lea Mannheimera,
prije dvadeset pet godina ubijen nesretnim slučajem pod sumnjivim
okolnostima. Nije bilo nimalo nategnuto pretpostaviti da je ovo bila
stara priča, pogotovo nakon smrti Holgera Palmgrena i dokumenata
pronađenih u njegovu hodniku.
Razgovaraj s Hildom von...
Je li možda mislio na neku drugu Hildu, a ne na Hildu von
Kanterborg? Moguće, ali ne i vjerojatno, a Hilda je nema tome dugo
svoj mobitel nervozno dala nekakvom pubertetliji. Mikael je dovršio
svoj Guinness i pogledao djevojke za šankom. Činilo se da šapuću o
njemu. Izvadio je svoj mobitel i na internetu pretražio Hildu von
Kanterborg. Pretpostavio je da mu Googleova tražilica to što je tražio
neće smjestiti na vrh, a možda je na internetu neće ni pronaći. Ali
možda će naslutiti nešto između redaka. Nikada ne možeš znati.
Tragovi se mogu sakrivati u banalnim ili uvijenim odgovorima u
intervjuima ili u odabiru tema i interesa.
Nije pronašao ništa. Hilda von Kanterborg bila je prilično
produktivna autorica znanstvenih članaka sve dok nije izgubila svoj
posao na Sveučilištu u Stockholmu. Zatim se izgubila, a Mikael u
starome materijalu nije pronašao nikakav zajednički nazivnik, ništa što
bi bilo tajno ili skriveno ili što bi imalo veze s posvojenom djecom, a
još manje hiperakustičnim dječacima koji su od ljevaka postajali
dešnjaci.
No djelovala je pronicavo i razumno kada je argumentirala protiv
skrivenog rasizma koji se tada još uvijek pojavljivao u istraživanju
značenja gena za inteligenciju te je u znanstvenom časopisu Journal of
Applied Psychology, dakle Časopisu za primijenjenu psihologiju, objavila
kraći esej o takozvanom Flynnovu efektu, koji je pokazao da je mjerljiva
ljudska inteligencija od 1930. konstantno rasla, vrlo vjerojatno zato što
je rasla i stimulacija za naš mozak.
Osim toga nije pronašao nikakvih tragova. Opet je bacio pogled na
ulicu i naručio još jedan Guinness. Razmišljao je bi li koga mogao
nazvati i u člancima tražio imena njezinih suautora i kolega. Nakon
toga je pretražio prezime Von Kanterborg i u čitavoj zemlji pronašao
još samo jednu osobu koja se tako prezivala. Bila je to šest godina
mlađa žena po imenu Charlotte koja je stanovala u ulici samo nekoliko
kvartova dalje, Renstiernas gatu. Bila je frizerka i imala je svoj salon u
Götgatanu. Mikael je potom pretražio njezine slike te uvidio sličnost;
nesumnjivo su bile sestre. Ne razmišljajući previše, nazvao je
Charlotte.
“Lotta ovdje”, javila se.
“Dobar dan, ja sam Mikael Blomkvist i radim kao novinar za
Millennium”, rekao je i odmah primijetio da se uznemirila.
Nije to, doduše, bilo ništa čudno. Često mu je zbog toga bilo žao te
se običavao šaliti da bi morao pisati više pozitivnih članaka da se ljudi
ne uplaše kada ih nazove. Ali osjećao je da je ovaj put posrijedi nešto
ozbiljnije.
“Ispričavam se što smetam. Ali morao bih doći do Hilde von
Kanterborg”, rekao je.
“Što joj se dogodilo?”
Nije rekla: Zar joj se neko dogodilo? Već: Što joj se...
“Kada ste se posljednji put čuli s njom?” upitao je.
“Prije samo sat vremena.”
“A gdje se tada nalazila?”
“Smijem li vas pitati zašto zovete? Hoću reći...”
Oklijevala je.
 “Što?”
“Nije da je novinari baš svaki dan traže.”
Disala je teško.
“Nisam vas htio zabrinuti”, rekao je.
“Doimala se preplašeno i napeto. Što se to događa?”
“Da budem iskren, ne znam”, rekao je on. “Ali jedan divan starac po
imenu Holger Palmgren je ubijen. Ja sam bio s njim kada se borio za
svoj život te je posljednje što je rekao bilo da moram razgovarati s
Hildom. Vjerujem da ona ima pristup iznimno važnim informacijama.”
“A o čemu bi se to moglo raditi?”
“Upravo to pokušavam saznati. Htio bih joj pomoći. Htio bih da
pomognemo jedno drugome.”
“A je li to sigurno?”
Odgovorio je iznenađujuće iskreno:
“U mojoj profesiji nije lako nešto obećati. Istina - ako istinu uspijem
pronaći - može povrijediti, iako mi to nije namjera. Ali najčešće se
osjećamo bolje ako nekome ispričamo što nas tišti.”
“Njoj je loše”, rekla je Lotta.
“Shvatio sam to.”
“Doduše, loše joj je već posljednjih dvadeset godina. Ali čini se da joj
se sada pogoršalo.”
“A zašto, što mislite?”
“Ja... nemam pojma.”
Po glasu joj je osjetio da oklijeva te je skočio kao zmija ljutica.
“Smijem li nakratko do vas? Vidim da stanujete vrlo blizu.”
Lotta von Kanterborg kao da se još više uznemirila. Ali ipak je bio
prilično siguran da će popustiti i pozvati ga kući. Zato ga je iznenadilo
kada mu je kratko i odlučno odgovorila: “Ne! Ne želim se ni u što
miješati”, dodala je.
“Miješati u što?”
“Dakle...”
Utihnula je i Mikael je u slušalici čuo duboko disanje te shvatio da je
ovo trenutak kada ona odvaguje. Tome je kao novinar svjedočio mnogo
puta. Ljudi su se našli u točki kada moraju odlučiti hoće li propjevati ili
ne. U takvim trenucima pozornost im često popušta jer pokušavaju
sagledati posljedice. Znao je da to najčešće završava tako što
progovore. Već ih je sama sumnja izložila i pustila podsvijest na
slobodu. Ali jamstava nije bilo, pa je pokušavao ne zvučati suviše
entuzijastično.
 “Želite li mi što reći?”
“Hilda ponekad piše pod pseudonimom Leonard Bark”, rekla je
Lotta von Kanterborg.
“Molim, zar je to ona?”
“Je li vam to ime poznato?”
“Ja jesam stari vuk. Ali također čitam i kulturu u novinama. Njegovi
mi se - odnosno, njezini članci sviđaju. Što mi time hoćete reći?”
“Da je pod imenom Leonard Bark u Svenska Dagbladetu napisala
kolumnu naslovljenu ‘Rođeni zajedno, odrasli razdvojeno’. Mislim da je
to bilo prije tri godine.”
“Dobro.”
“Članak je opisao znanstveno istraživanje provedeno na Sveučilištu
u Minnesoti. Nije bio ni po čemu poseban. Ali njoj je bio važan, to se
osjećalo kada je o njemu govorila.”
“U redu”, rekao je on. “Što mi time hoćete reći?”
“U biti ništa. Samo da se vidjelo da je sve to muči.”
“Možete li biti malo konkretniji?”
“Ja u biti više od toga ne znam. Nikad nisam smogla snage kopati po
tome, a Hilda nije rekla ni riječi ma koliko je ja pritiskala. Ali nagađam
da iz članka možete i sami izvući zaključke koje sam ja izvukla.”
“Hvala vam puno. Provjerit ću članak.”
“Obećajte mi da o njoj nećete pisati ništa suviše loše.”
“Vjerujem da u ovoj priči ima daleko većih negativaca od nje”,
odgovorio joj je.
Pozdravili su se, a Mikael je platio svoja piva i izašao iz hotela.
Prešao je raskrižje na Götgatanu i nastavio prema Medborgarplatsenu i
Sankt Paulsgatanu. Znance i neznance koji su s njim htjeli razgovarati
otpilio je. Nije mu se dalo družiti. Jedino je htio pročitati taj članak. No
svejedno je pričekao da dođe kući i upali računalo.
Pročitao ga je tri puta, a nakon njega i čitav niz eseja na istu temu te
je obavio dva telefonska poziva. Završio je tek u pola jedan noću. Tada
je popio čašu Barola i zapitao se nije li usprkos svemu počeo
razumijevati to što se dogodilo, premda još uvijek nije shvaćao
Lisbethinu ulogu u čitavoj priči.
Mora razgovarati s njom, pomislio je - što god zatvorska uprava na
to rekla.
 DRUGI DIO
ZABRINJAVAJUĆI ZVUCI

21. LIPNJA

Molski sekstakord sastoji se od osnovnog tona, velike terce i čiste

kvarte.

U američkom džezu i popu molski je septakord najčešći akord.

Smatraju ga elegantnim i ugodnim.

Molski sekstakord upotrebljava se rijetko. Smatra se da je suzvuk surov

i da donosi nesreću.
 13. poglavlje

21. lipnja

LISBETH SALANDER NAPUSTILA JE sigurnosni odjel posljednji put. Sada je

stajala u čuvarnici zatvora Flodberga, gdje ju je od glave do pete
pretresao momak njezinih godina jako kratke kose, crvene upaljene
kože i sitnih, arogantnih očiju.
“Zvao je Mikael Blomkvist i tražio te”, rekao joj je.
Lisbeth ga nije ni pogledala te je ignorirala obavijest. Bilo je pola
deset ujutro i samo je htjela što prije van. Živcirala ju je ta preostala
papirologija, pa je na formularima što su joj ih pružili načrčkala
nekoliko nečitljivih redaka i potom uzela svoje prijenosno računalo i
mobitel. Zatim su je pustili na slobodu.
Prošla je pokraj rešetki, zidina i tračnica te sjela na staru crvenu
klupu da pričeka autobus broj 113 za Orebro. Prijepodne je bilo vruće i
vedro, bez daška vjetra, samo su dvije muhe zujale oko nje. Čak iako je
lice okrenula prema suncu i naizgled uživala u lijepu vremenu, nije bila
pretjerano sretna što su je pustili.
Ali bilo joj je drago da su joj vratili prijenosno računalo te je ovako
na klupi, odjevena u crne traperice koje su joj se lijepile za noge, u krilu
otvorila računalo i prijavila se u sustav. Provjerila je je li joj Annika
Giannini poslala policijsku istragu o smrti Jamala Chowdhuryja, kao što
je i obećala. Materijal se nalazio u njezinu pretincu elektroničke pošte,
a to je bilo dobro. Lisbeth će se dokumentima posvetiti na putu kući.
Annika Giannini imala je teoriju, odnosno sumnju koja se temeljila
na čudnoj činjenici da je Faria Kazi tijekom svih policijskih ispitivanja
šutjela, ali također i na djeliću snimke iz postaje podzemne željeznice
Hornstull, a o kojoj je Annika raspravljala s imamom iz Botkyrke po
imenu Hassan Ferdousi. Imam je vjerovao da je Annika na pravom
tragu. Zamisao je bila da Lisbeth zbog svoje vještine s računalom
snimku također pogleda te ju je zato i potražila u materijalima istrage.
Ali prije nego što ju je otvorila, pogledala je prema cesti i polju što se
žutjelo te je pomislila na Holgera Palmgrena. Na njega je mislila skoro
čitave prošle noći. Razgovaraj s Hildom von..
Jedina Hilda von koju je Lisbeth poznavala bila je Hilda von
Kanterborg, stara Hilda koja je pretjerano gestikulirala i tijekom
njezina djetinjstva stalno sjedila kod njih u kuhinji, a koja je majci bila
jedna od rijetkih prijateljica kada se sve urušilo. Hilda im je pružala
podršku, barem je Lisbeth tako vjerovala, a nije bila osoba koja je
skrivala tajne. Zato ju je Lisbeth tog jednog dana prije deset godina i
potražila. Prosjedile su čitavu večer i pile jeftini roze jer je Lisbeth
htjela saznati nešto više o svojoj majci. Hilda joj je također i pružila
mnogo toga, a Lisbeth joj je o sebi ispričala svašta; Hildi je rekla stvari
koje nije rekla ni Holgeru. Večer je bila duga te su nazdravili Agneti, ali i
svim ženama čije su živote uništili gadovi i šljam.
Ali Hilda joj ni riječi nije zucnula o Registru. Je li pred njom zatajila
ono najznačajnije? Lisbeth to isprva nije htjela vjerovati. Naslutila bi
kada je netko nešto skrivao. Ali, naravno, Hildina propala vanjština
mogla ju je zavarati. Sjetila se dokumenata koje je skinula pomoću
Alvarova računala te se podsjetila da su sadržavali i inicijale. Oni su bili
HK. Jesu li značili Hilda von Kanterborg? Lisbeth je otvorila tražilice te
je nakon pretrage shvatila da je Hilda bila daleko utjecajnija
psihologinja nego što je dala naslutiti. Osjetila je žalac srdžbe. Ali
odlučila je pričekati s osudom.
Autobus 113 za Orebro približavao se lokalnom cestom podižući za
sobom oblak prašine. Kupila je kartu od vozača i sjela otraga. Tamo je
pogledala aktualni dio snimke iz podzemne na Hornstullu, snimljen
neposredno nakon ponoći desetog listopada prije gotovo dvije godine.
Polagano se zainteresirala za jednu sitnu pojedinost, jednu
nepravilnost u ruci osumnjičenog čovjeka. Je li to nešto značilo? Nije
bila sigurna.
Prepoznavanje prema pokretima bilo je nemoguća znanost, a to je
dobro znala. Nije nimalo sumnjala da se svaki pojedinac kreće na
jedinstveni i vrlo prepoznatljivi način. Ali to se još uvijek nije moglo
lako izmjeriti. Svaki, pa i najsitniji pokret sadržava na tisuće djelića
informacija te nije deterministički. Svaki put kada nas zasvrbi glava,
češemo se različito. Gestikuliramo uvijek slično, ali nikada posve isto.
Da bi se pokrete opisalo i usporedilo, potrebni su senzori, procesori
signala, žiroskopi, brzinomjeri, algoritmi kretanja, Fourierove analize
te mjerenja frekvencije i udaljenosti. Istina, mogla je skinuti nekoliko
programa s interneta. Ali, ne, nije vjerovala da bi joj mogli pomoći. Bilo
bi potrebno suviše vremena te joj je umjesto toga palo na pamet nešto
drugo.
Sjetila se svojih prijatelja iz Hakerske republike i duboke neuralne
mreže, DNM-a, na kojoj su Plague i Trinity radili toliko dugo. Je li nju
mogla uvježbati? To nije bilo nevjerojatno. Doduše, bio joj je potreban
opsežniji registar različitih pokreta ruku koje bi algoritmi mogli
proučiti i iz njih učiti. Ali to ne bi trebalo biti nemoguće.
U vlaku kući predano je radila te joj je naposljetku pala na pamet
divlja zamisao. Ali ona se neće svidjeti Zatvorskoj upravi, pogotovo
zato što joj je ovo bio prvi dan na slobodi. No to nije bilo bitno. Iz vlaka
je sišla na stockholmskom glavnom kolodvoru i do kuće, do stana na
Fiskargatanu, uzela taksi te je tamo nastavila raditi.

Dan Brody odložio je gitaru - novokupljeni Ramirez - na stolić, otišao u

kuhinju i pripravio si dvostruki espreso, koji je popio toliko brzo da je
opekao jezik. Bilo je devet i deset. Vrijeme je proletjelo. Zapeo je na
“Recuerdos de la Alhambra”, “Sjećanjima na Alhambru”, te je kasnio na
posao. Nikoga nije bilo briga, ali nije htio ispasti nonšalantan. Zato je
izišao iz kuhinje i u spavaćoj sobi otvorio ormar. Odabrao je bijelu
košulju, tamno odijelo i crne cipele marke Church. Nakon toga je
požurio niza stube i otkrio da je vani na ulici već vruće i sparno. Ljeto je
napalo punom snagom, a to mu se nije pretjerano sviđalo.
Odijelo se nije činilo prikladno za ovo godišnje doba. Na suncu mu
se odjeća općenito doimala suviše formalnom te je već nakon nekoliko
metara na leđima i po rukama bio mokar od znoja. To je samo pojačalo
njegov osjećaj otuđenja. Pogledao je vrtlare u parku Humlegårdenu, a
rezak zvuk kosilica mu je smetao. Požurio je prema Stureplanu te iako
se i dalje osjećao nervozno, s određenim je zadovoljstvom primijetio
da su i drugi ljudi u odijelima blijedi i izgledaju pomalo izmučeno.
Vrućine su nastupile iznenada, nakon dugoga kišnog razdoblja. Podalje
na Birgera Jarlsgatanu nalazila su se kola hitne pomoći, pa se sjetio
svoje majke.
Rodio se kao Daniel Brolin. Majka mu je umrla na porođaju, a otac
mu je bio putujući glazbenik koji nikada ni za što nije mario te je umro
rano od ciroze jetre, a nakon dugogodišnjeg opijanja. Daniel je
odrastao u sirotištu u Gavleu te poslije, od svoje šeste godine, kao
jedno od četvero posvojene djece na seoskom imanju sjeverno od
Hudiksvalla. Od malih je nogu naporno radio, brinuo se za životinje i
usjeve, čistio staje od balege te sudjelovao u klanju svinja. Seljak, očuh
Sten, uopće nije tajio da je djecu uzeo na skrb - a sva su bila dječaci - da
mu pomognu na imanju. Kada je dobio skrb nad dječacima, Sten je bio
oženjen riđokosom zdepastom ženom koja se zvala Kristina. No
Kristina je vrlo rano otišla odande i više se nikada nije javila. Govorilo
se da se odselila u Norvešku, a tko god bi upoznao Stena, ne bi se
začudio da joj je svega došlo preko glave. Sten nije bio ružan. Bio je
visok i stasit te je imao njegovanu bradu koja je rano posijedjela. Ali
usta i čelo bili su mu nekako grubi i okrutni, a to je ljude plašilo. Rijetko
se smijao, nije volio društvo, ni govoriti bez potrebe, a mrzio je
pretenciozne i nadmene ljude.
Stalno im je tupio: “Nemojte se ni po čemu isticati. Nemojte misliti
da ste netko i nešto.” Kada bi dječaci vedro i radosno obznanili da žele
postati profesionalni nogometaši, odvjetnici ili milijunaši, on bi uvijek
odbrusio: “Morate znati gdje vam je mjesto!” Škrtario je na
komplimentima, podršci i novcu. Pekao je vlastitu rakiju, jeo meso
životinja koje je ustrijelio ili zaklao te je u načelu bio samodovoljan.
Nisu kupovali ništa što nije bilo na akciji ili što nije imalo crvene
etikete s cijenom. Namještaj su kupovali na buvljacima ili uzimali stari
od rodbine i susjeda. Kuću su obojili kričavo žuto, nitko nije shvaćao
zašto, sve dok nisu otkrili da je Sten boju dobio besplatno kao skladišni
višak.
Sten nije imao smisla za estetiku te nikada nije čitao knjige ili
dnevni tisak. Ali Danielu to nije smetalo. On je u školi imao knjižnicu.
Gore je bilo sa Stenovom averzijom prema glazbi koja nije bila
razdragana i švedska. Daniel je od svojeg biološkog oca naslijedio
samo prezime i gitaru marke Levin s najlonskim žicama, koja je dugo
stajala na tavanu, ali koju je pronašao kada je imao jedanaest godina te
je ludo zavolio. Ne samo zato što je instrument ležao tamo i kao da je
čekao na njega. Osjećao je da je rođen da je svira.
Osnovne akorde i harmonije naučio je vrlo brzo te je otkrio da
pjesme s radija može skinuti nakon što bi ih samo jednom čuo. Dugo je
svirao repertoar uobičajen za momka njegove generacije: “Tush” ZZ-
Topa, baladu “Still Loving You” grupe The Scorpions, “Money for
Nothing” Dire Straitsa i ostale klasične rock pjesme. Ali onda se nešto
dogodilo. Jednoga hladnog jesenskog dana iskrao se iz štaglja. Imao je
četrnaest godina, a škola mu je tada bila pravi pakao. Učio je i pamtio
vrlo brzo, ali nije imao strpljenja slušati učitelje. Buka i metež oko njega
smetali su mu te je neprestano čeznuo za mirom i tišinom na imanju,
premda je mrzio duge dane pune posla. Bježao je što je češće mogao, da
bi pronašao vrijeme za sebe.
A taj dan - upravo je bilo prošlo pola šest - ušao je u kuhinju i upalio
radio, na kojem su svirali nešto patetično i dosadno. Zatim se mašio
dugmeta za promjenu frekvencije i naišao na P2, drugi program
Švedskog radija. Taj program nikada nije slušao.
Uglavnom je vjerovao da ga slušaju stari prdonje, a to što je čuo
samo je potvrđivalo njegove predrasude. Puštali su iritantni klarinetski
solo. Zvučao je poput bijesne ose ili signala za uzbunu.
Ali nastavio je slušati i onda se nešto dogodilo. Zasvirala je gitara,
nesigurna, ali zaigrana gitara. Zadrhtao je. Prostoriju je preplavilo
nešto novo, osjećaj pobožnosti i zgusnutosti, a on je postao sasvim
prisutan. Nije čuo više ništa, nikakve zvukove, braću koja su se svađala
i psovala, nikakve ptice, traktore ili udaljene automobile, pa čak ni
korake koji su se približavali. Samo je stajao tamo, obavijen
iznenadnom i neočekivanom srećom, pokušavajući pojmiti zašto se ovi
tonovi razlikuju od ostalih koje je čuo i zašto su ga toliko snažno
dirnuli. Zatim su ga zaboljeli korijen kose i vrat.
“Lijenčino vražja, misliš da nisam primijetio da cijelo vrijeme
izbjegavaš posao?”
Bio je to Sten. Vukao ga je za kosu, derao se i psovao. No Daniel to
jedva da je primijetio. Bio je fokusiran na jednu jedinu stvar: da pjesmu
čuje do kraja! Glazba kao da mu je pokazala nešto novo i nepoznato,
bogatije i veće od života kojim je do tada živio. Iako nije znao tko je to
svirao, pogledom je fiksirao stari zidni sat iznad kaljeve peći dok ga je
Sten odvlačio iz kuhinje. Točno vrijeme bilo je vrlo važno te je sutradan
u školi posudio telefon i nazvao Švedski radio.
Nikad dotad nije učinio ništa slično. Nedostajali su mu poduzetnost
i samopouzdanje. On je bio momak koji ne bi dizao ruku u razredu ni
kada bi znao točan odgovor te se pred ljudima iz grada oduvijek
osjećao ništavan, posebno ako su se bavili nečim toliko glamuroznim
kao što su bili radio ili televizija. No ipak ih je nazvao te su ga prespojili
izvjesnom Kjellu Branderu u redakciji za džez. Glasom koji je pucao
upitao ga je koju su to pjesmu puštali sinoć, malo nakon pola šest. Za
svaki je slučaj dio pjesme i otpjevušio.
“Vidi, vidi. Sviđa li ti se pjesma?”
“Da”, odgovorio je.
“Imaš dobar ukus, mladiću. Bila je to pjesma ‘Nu ages’ Djanga
Reinhardta.”
Daniel, kojeg dotad nikada nitko nije oslovio mladiću, zamolio ga je
da mu slovka ime te ga je još nervoznije upitao:
“A tko je to?”
“Ja bih rekao jedan od najboljih gitarista na svijetu. A svoje je
solodionice svirao samo dvama prstima.”
Poslije Daniel više nije bio siguran što mu je Kjell Brander tada
ispričao, a što je sam nakon toga saznao. Ali postupno je razumio da iza
toga što je čuo postoji priča koja je pjesmi samo povećala vrijednost.
Django je bio siromašan, odrastao je u Liberchiesu u Belgiji i često je
krao kokoši da bi preživio. Gitaru i violinu svirao je od malih nogu te su
ga smatrali velikim talentom. Kada je imao osamnaest, u kamp-kućici u
kojoj je živio sa ženom prevrnuo je svijeću te se zapalilo njezino
papirnato cvijeće - ona je preživljavala prodajući ga. Django je bio teško
ozlijeđen i dugo nitko nije očekivao da će opet biti u stanju svirati,
pogotovo nakon što više nije mogao upotrebljavati dva prsta na lijevoj
ruci. Ali svejedno je razvio novu tehniku sviranja, nastavio se razvijati i
postao svjetski poznati, kultni gitarist.
No Django je prije svega bio Ciganin, odnosno Rom, kako se to sada
kaže. I Daniel je bio Rom. Pripadao je tom nomadskom narodu. A to je
saznao na najteži mogući način - time što su ga uvijek isključivali iz
društva i nazivali ga Cigićem. Ni na trenutak nije pomislio da bi to
moglo biti išta drugo osim velike sramote. Ali Django ga je natjerao da
na svoje podrijetlo gleda s novim ponosom te je razmišljao ovako:
možda jesam drugačiji, ali to se sigurno može preokrenuti na dobro.
Ako je Django postao najbolji na svijetu s invalidnom rukom, onda čak i
Daniel može postati poseban.
Pozajmivši novac od jedne djevojčice iz razreda, kupio je ploču s
kompilacijom Djangovih pjesama i naučio sve njegove klasike, “Minor
Swing”, “Daphne”, “Belleville” i “Djangology”, sve njih, te je u tili čas
promijenio svoj stil sviranja. Ostavio se svojeg bluza i umjesto toga
svirao arpeggio u molskom sekstakordu, solodionice u smanjenim
akordima i velikome molskom septakordu, a njegova strast svakim je
danom sve više rasla. Vježbao je sve dok mu vrhovi prstiju nisu
otvrdnuli - i to sa žarom koji nije jenjavao čak ni kada je spavao. Sanjao
je da svira. Ni na što drugo nije mislio te bi svaki slobodni trenutak
trčao u šumu, sjeo na kakav kamen ili panj i satima improvizirao.
Stalno je upijao novo znanje i nove utjecaje, ne samo od Djanga već i od
Johna Scofielda, Pata Methenyja i Mikea Sterna, velikih suvremenih
džez-gitarista.
No njegov odnos sa Stenom pogoršavao se istim tempom. “Misliš
da si nešto posebno, ha? Ma ti si samo obično malo govno”, pljucao je
Sten kad god bi stigao i govorio da Daniel “uvijek nosom para oblake”.
Daniel, koji se oduvijek osjećao manje vrijedan i ništavan, njegove
riječi nije mogao shvatiti. Stenu se pokušavao dodvoriti koliko god je
mogao iako nije htio ni mogao prestati svirati. Uskoro ga je ovaj počeo
šamarati. Također ga je udarao i stisnutim šakama, a braća bi mu se
ponekad pridružila. Udarali su ga u trbuh i po rukama te ga plašili
reskim zvucima, metalom kojim bi škripali po metalu ili bi lupali
poklopcima lonaca. Daniel je počeo mrziti rad na njivama jer je
stravično patio, posebno ljeti, kada to nije mogao izbjeći, a trebali su
gnojiti, orati i sijati.
Ljeti su dječaci često radili od ranog jutra do kasne večeri. Daniel je
dirinčio kako bi ga opet zavoljeli i prihvatili, a dogodilo se da je u tome
i uspio. Navečer je braći rado svirao pjesme koje bi oni htjeli, a
ponekad je primio i pljesak te je zaslužio i određeni status. Svejedno je
bio svjestan da im je teret. Jer je stalno izmicao od posla.
Jedno poslijepodne kada ga je sunce pržilo po vratu, izdaleka je
začuo pjesmu kosa. Tada je imao šesnaest godina. Te je jeseni trebao
krenuti u drugi razred gimnazije i već je tada sanjario o danu kada će
napuniti osamnaest, postati punoljetan i pobjeći daleko odande.
Planirao se prijaviti na prijamni za Glazbenu akademiju ili pokušati
pronaći posao kao džez-glazbenik i raditi jako predano i ambiciozno da
bi jednog dana dobio priliku da snimi ploču. Sanjario je i danju i noću. U
drugim prilikama, kao, recimo, ovoj, začuo bi zvukove iz prirode, koji bi
ga kao da je na kakvoj uzici odvukli od polja.
Kosu je odzviždao odgovor, varijaciju ptičjeg pjeva koji se u
njegovoj glavi razvio u melodiju. Prsti su mu se pomicali po nevidljivoj
gitari te se odjednom stresao. Poslije će, kao odrastao, često čeznuti za
tim trenucima kada mu se činilo da će nepovratno izgubiti nešto vrlo
bitno ako odmah ne bude sjeo da sklada. Ništa ga na ovome svijetu u
tim trenucima nije moglo spriječiti da se izgubi i maši gitare. Još uvijek
se sjećao zabranjenog uzbuđenja koje je osjetio u prsima kada se bos i
u prevelikom kombinezonu s gitarom u ruci iskrao do šumskog jezerca
Blackastjarnena, sjeo na stari mol te stao zviždati melodiju i pratiti je
na gitari. Bili su to predivni trenuci. Uvijek će ih se tako sjećati.
Ali nije dugo trajalo. Koji brat vjerojatno ga je vidio i tužio. Tamo se
pojavio Sten, u kratkim hlačama, gol do pojasa i ljut kao pas, a Daniel
nije znao bi li mu se ispričao ili otrčao odande, te je oklijevao mrvicu
predugo. Sten je uhvatio gitaru i istrgnuo mu je iz ruku toliko snažno
da je pao unatraške i ozlijedio lakat. Nije se ozbiljno ozlijedio. Pad je
bio prilično komičan jer je zalamatao rukama. Ali u Stenu je nešto
puklo. Ustao je zajapuren i lupio gitarom u mol. Nakon toga je izgledao
šokirano - kao da baš nije shvaćao što je učinio. Ali to nije bilo toliko
važno.
Danielu se učinilo kao da mu je iz tijela izvađen vitalni organ te je
vikao “svinjo” i “glupane”, riječi koje Stenu nikada prije nije uputio.
Zatim je pretrčao livade, uletio u kuću, natrpao u ranac svoje ploče i
nešto odjeće i nestao s imanja.
Došao je do Autoceste E4 i po njoj hodao satima, sve dok ga do
Gavlea nije odbacio jedan tegljač. Zatim je nastavio prema jugu, spavao
po šumama, krao jabuke i šljive te jeo šumsko voće koje bi pronašao.
Jedna starija gospođa koja ga je odbacila do Sodertaljea dala mu je
sendvič sa šunkom. Mladić koji ga je odvezao do Jönköpinga častio ga
je ručkom, a kasno navečer 22. srpnja stigao je u Goteborg. Tamo je
nekoliko dana poslije u luci dobio nadničarski posao na crno, a nakon
šest tjedana, tijekom kojih u principu jedva da je nešto pojeo te je
ponekad spavao po stubištima u stambenim zgradama, kupio je novu
gitaru, ne Selmer Maccaferri - Djangovu gitaru o kojoj je sanjao - već
rabljeni Ibanez.
Odlučio se prijaviti za mornara i otputovati u New York. Ali nije išlo
tako lako kao što je o tome čuo i čitao. Nije imao putovnicu ni vizu, a na
brodovima nije mogao raditi dovijeka, čak ni kao čistač. Jedne rane
večeri kada je završio posao, na pristaništu ga je čekala neka žena.
Zvala se Ann-Catrine Lidholm, bila je pretila i odjevena u ružičasto te je
imala prijazne oči. Rekla je da radi kao socijalna radnica i da je primila
poziv o njemu, a tada je saznao da ga traže, da su prijavili da je nestao,
pa je nevoljko pošao s njome do socijalne službe na glavnom gradskom
trgu Jarntorgetu.
Ann-Catrine mu je objasnila da je telefonski razgovarala sa Stenom,
koji je na nju ostavio dobar dojam, što je samo pojačalo Danielove
sumnje.
“Nedostaješ mu”, rekla je.
On joj je odgovorio “gluposti” i rekao da se tamo ne može vratiti.
Tukli bi ga. Život bi mu se pretvorio u pakao, a onda ga je Ann-Catrine
pustila da priča. Nakon toga mu je ponudila nekoliko mogućnosti.
Nijedna nije bila dobra. Rekao joj je da se može pobrinuti za sebe - da
se ona za njega ne treba brinuti. Ann-Catrine mu je rekla da je premlad i
da su mu potrebni podrška i savjetovanje. Tada su mu pali na pamet
ljudi iz Stockholma, kako ih je potajno zvao. Ljudi iz Stockholma bili su
psiholozi i liječnici koji su ga posjećivali svake godine kada je bio dijete
te su ga mjerili, vagali, razgovarali s njime i mnogo toga bilježili, ali mu
i davali testove, sve moguće testove.
Nikada mu se nisu pretjerano sviđali. Ponekad je nakon njih plakao
i osjećao se osamljeno, sjećajući se svoje majke i života koji s njome
nikada nije dobio. Ali s druge strane, nije ih mrzio. Smiješili su mu se,
hvalili ga, nazivali ga pametnim i vrijednim. U biti, nikada mu nisu rekli
ništa loše. A ti mu posjeti nisu bili nimalo čudni. Smatrao je prirodnim
da vlasti žele znati kako mu je u skrbničkoj obitelji te mu nije smetalo
da o njemu pišu u dnevnicima i zapisnicima. Na to je gledao kao na
znak da usprkos svemu ipak nešto vrijedi. Ponekad je, ovisno o tome
tko bi došao, na posjete gledao kao na dobrodošle prekide od posla na
imanju, posebno poslije kada su se ljudi iz Stockholma zainteresirali za
njegovu glazbu i snimali ga kako svira gitaru. Nekoliko je puta, kada mu
se učinilo da su se zaprepastili te se međusobno došaptavali, poslije
sanjario da su filmovi završili u rukama agenata ili direktora
diskografskih kuća.
Psiholozi i liječnici - često ne isti - uvijek su se predstavljali
imenom i o njima nije znao ništa. Osim o jednoj ženi, koja mu je,
vjerojatno pogreškom, jednog dana stisnula ruku i predstavila se
svojim punim imenom i prezimenom. Ali nje se nije sjećao samo zato.
Očarala ga je, ne samo zbog svojih oblina, duge crvenkastoplave kose i
potpetica koje nikako nisu bile prikladne za mekane staze oko kuće. Ta
mu se žena smiješila kao da joj se doista sviđa. Zvala se Hilda von
Kanterborg, nosila je dekoltirane bluze i imala velike oči i krupne
crvene usne koje je ljubio u svojim maštarijama.
Nje se sjetio toga dana u socijalnoj službi u Goteborgu kada je rekao
da želi obaviti telefonski razgovor. Dali su mu telefonski imenik
Stockholma te ga je nervozno listao. Nakratko je pomislio da joj je ime
bilo lažno, što je također bilo i prvi put da se bavio mišlju da ljudi iz
Stockholma nisu bili samo službenici u švedskoj birokraciji. Ali u
imeniku je ipak pronašao njezino ime pa je birao njezin broj. Nitko se
nije javio, ali je ostavio poruku.
Kada se sutradan nakon noći provedene u prihvatilištu za
beskućnike vratio, dočekala ga je njezina poruka u kojoj mu je ostavila
drugi broj telefona. Na taj se javila. Doimala se sretno što ga čuje.
Odmah mu je bilo jasno da zna da je pobjegao s imanja. Rekla mu je da
joj je “vrlo žao” i nazvala ga “izuzetno darovitim”. Osjetio se
nevjerojatno osamljenim te je suzbio nagon za plačem.
“Pomogni mi”, rekao je.
Ona je odgovorila:
“Dragi Daniele, učinila bih bilo što. Ali mi se ne smijemo miješati,
mi samo promatramo.”
Daniel će se tom odgovoru tijekom idućih godina stalno vraćati, a
on će pridonijeti i tome da si stvori novi identitet koji će svim snagama
štititi. No tada je osjetio duboku nelagodu te je ispalio: “Što, kako to
misliš?” Hilda je postala očito nervozna. Počela je razgovarati o drugim
stvarima - o tome da mora završiti gimnaziju i da ne smije donositi
prenagljene odluke. On je rekao da samo želi svirati gitaru. Hilda von
Kanterborg rekla mu je da može studirati glazbu. Odgovorio joj je da
želi na more, a zatim i do New Yorka da tamo svira po džez-klubovima.
Ona ga je od toga odlučno odgovarala. Ne u tvojoj dobi i ne u takvim
uvjetima, rekla je.
Nakon što su razgovarali nadugo i naširoko sve dok Ann-Catrine i
ostali socijalni radnici nisu postali nestrpljivi, obećao je razmisliti o
tome. Rekao je da se nada da će je opet vidjeti. Ona mu je rekla da se
nada da će opet vidjeti njega. Ali to se nikada nije dogodilo. Više je
nikada neće vidjeti, niti će imati vremena da razmisli o svojoj
budućnosti.
Spomenuo je da hoće na more i svirati u New Yorku te su se
odjednom, a da ni sam nije znao kako ni odakle, pojavili ljudi koji su mu
pomogli da dobije putovnicu, vizu i namještenje kao konobar i
pomoćnik u kuhinji na teretnom brodu brodarskog društva Wallenius.
Brod ga je trebao odvesti ne do New Yorka, već do Bostona. A na jednoj
poruci, spajalicom pričvršćenoj na njegov ugovor, plavom kemijskom
olovkom bilo je napisano: Berklee College of Music, Boston,
Massachusetts. Sretno! H.
Život mu od tada više nikada nije bio isti. Postat će američki
državljanin i nadjenuti si ime Dan Brody, proživjeti mnogo fantastičnih
i divnih stvari, ali će se uvijek u dubini duše osjećati osamljeno i
izdano. Doduše, na početku svoje karijere bio je blizu da se probije.
Jednog dana kada je imao samo osamnaest godina, svirao je u džez-
klubu Ryles na Hampshire Streetu u Bostonu i izveo solažu koja je
istodobno odsvirana u Djangovu duhu, ali bila i nešto drugačije i novo,
te je publikom prostrujio žamor. Počeli su ga spominjati te se susretao
s menadžerima i predstavnicima glazbenih kompanija. Ali smatrali su
da mu nešto nedostaje, možda hrabrosti i samopouzdanja. Uvijek bi
negdje pred kraj puklo i čitav će život ostati u sjeni manje talentiranih,
ali poduzetnijih glazbenika. On će se morati zadovoljiti životom u sjeni
i postati čovjek koji sjedi iza glavne zvijezde. Nešto mu je nedostajalo, a
njemu će sve više nedostajati žar s kojim je svirao onog dana na molu
na šumskom jezercu.

Lisbeth je pronašla nekoliko većih registara pokreta ruku - koje su

rabili u svrhu medicinskog istraživanja i za razvoj robota - a koje je
prenijela u duboku neuralnu mrežu Hakerske republike. Radila je toliko
naporno da je zaboravila jesti i piti, iako je bilo vrlo vruće. Naposljetku
je podigla pogled od računala i otpila gutljaj, ali ne vode, koja joj je bila
potrebna. Pila je viski Tullamore Dew.
Čeznula je za alkoholom. Čeznula je i za seksom, za sunčevom
svjetlosti, lošom hranom, mirisom mora, žamorom u barovima i
osjećajem slobode. Ali za sada se zadovoljila viskijem. Neće škoditi ako
bude mirisala kao ispičutura, pomislila je. Od alkoholičara nitko ne
očekuje mnogo. Pogledala je na Riddarfjärden i sklopila oči. Onda ih je
opet otvorila, protegnula se i ostavila da algoritmi neuralne mreže
rade svoje i uvježbaju se te je otišla u kuhinju i u mikrovalki podgrijala
gotovu pizzu. Zatim je opet nazvala Anniku Giannini.
Anniku njezini planovi baš i nisu oraspoložili. Odlučno ju je od njih
odgovarala, ali kada u tome nije uspjela, rekla joj je da bi
osumnjičenoga mogla snimiti, ali ništa više. Preporučila joj je da stupi
u kontakt s imamom Hassanom Ferdousijem. On bi joj mogao pomoći
oko “humanijih aspekata” u slučaju. Lisbeth taj savjet nije poslušala. Ali
to nije bilo toliko bitno. Annika je imama kontaktirala umjesto nje te ga
također poslala u Vallholmen.
Lisbeth je pak jela pizzu, pila viski i hakirala Mikaelovo računalo.
Napisala mu je:
KOD KUCE. PUSTILI ME DANAS.
HILDA VON JE HILDA VON KANTERBORG. PRONAĐI JE.
PROVJERI TAKOĐER I DANIELA BROLINA. ON JE GITARIST, JAKO DOBAR. JA
IMAM DRUGOG POSLA. CUJEMO SE.

Mikael je pročitao njezinu poruku, razveselio se što su je pustili te ju je

pokušao nazvati. Nije mu se javila, pa je opsovao i razmislio o njezinoj
poruci. Znači, znala je da je Hilda von Hilda von Kanterborg? Što to
znači? Poznaje ju? Ili je informaciju hakirala? Pojma nije imao. Ali jedno
je bilo sigurno: nije mu trebala reći da pronađe Hildu von Kanterborg.
Na to je bio usredotočen već dosta dugo.
Ali zato nije uspio saznati kako je taj Daniel Brolin sa svime time
povezan. Na internetu je pronašao sve žive Daniele Broline, ali
nijednoga gitarista, pa čak ni glazbenika koji se tako zvao. Možda se
nije dovoljno potrudio. Bio je preduboko uvučen u druge stvari.
A počelo je večer prije s člankom koji mu je sestra Hilde von
Kanterborg preporučila. U vezi s tim ništa nije bilo čudno. Na prvo
čitanje doimao se prilično općenit te kao da ne sadržava ništa
ekskluzivno ili vruće. Tema je bila klasična - naslijeđe i utjecaj okoline.
Što nas to zapravo kao osobe oblikuje?
Hilda von Kanterborg - pod pseudonimom Leonard Bark - pisala je
o onome što je Mikaelu bilo već dobro poznato: da je to pitanje već
odavna politizirano. Ljevica je, dakako, htjela da čovjekov životni put
određuju društveni čimbenici, dok je desnica zastupala snagu gena.
Hilda von Kanterborg politizaciju je smatrala nesretnom te je
upozorila da se znanost uvijek gubi kada se vodi ideološkim ciljevima
ili pustim željama. Uvod je odisao anksioznošću, kao da će tekst uskoro
formulirati nešto šokantno. No članak je bio vrlo uravnotežen, iako je
polemizirao protiv starijih marksista i psihoanalitičara dokazujući da
nasljedni čimbenici oblikuju našu ličnost daleko više nego što su
znanstvenici i javnost u šezdesetima i sedamdesetima to smatrali.
Ali esej nije sadržavao ništa determinističko, ništa o tome da bi
nam geni predodređivali sudbinu, jedino što se spominjalo da
određene osobine, poput, recimo, naše inteligencije - naše kognitivne
sposobnosti - sadržavaju snažnu nasljednu komponentu, prije svega u
odrasloj dobi. Ali većinom se tvrdilo da na nas podjednako utječu i geni
i okolina, a to je uglavnom bilo ono što je Mikael i očekivao.
No jedna stvar ipak ga je iznenadila. Tekst je tvrdio da čimbenici
okoline koji nas oblikuju nisu oni za koje je on mislio da utječu na nas:
dakle ne uvjeti u kojima smo odrastali, kakvi su nam bili roditelji ili
kako su nas odgojili. Hilda von Kanterborg pisala je da su majke i očevi
često uvjereni da su za razvoj svoje djece presudni upravo oni. “Ali
samo si laskaju.”
Ono što određuje našu sudbinu prije je, tvrdila je Von Kanterborg,
ono što je ona nazivala našom jedinstvenom okolinom - ono što ne
dijelimo ni s kime, čak ni s vlastitom braćom. To je okolina koju
tražimo i koju sami stvaramo, na primjer kada pronađemo nešto što
nas veseli, fascinira i vodi u određenom smjeru, možda, recimo, kada je
autorica članka odgledala film Svi predsjednikovi ljudi te ju je spopala
intenzivna želja da postane novinarka.
Naslijeđe i okolina neprestano surađuju, pisala je Von Kanterborg.
A mi tražimo događaje i aktivnosti koji stimuliraju naše gene i potiču
ih da se razviju te bježimo od onoga što nas plaši ili nam izaziva
nelagodu. A upravo je to, a ne nekakve općenite okolnosti, ono što
oblikuje našu ličnost. Kulturni i financijski uvjeti daju nam, naravno,
različite mogućnosti da razvijemo vlastiti dar te, naravno, od okoline
nasljeđujemo vrijednosti i način razmišljanja. Ali najviše nas oblikuju
iskustva i doživljaji koje ne dijelimo ni s kime, koji se površinski ne
moraju vidjeti, ali koji tijekom vremena postaju izuzetno značajni te
nas korak po korak usmjeruju u životu.
Von Kanterborg je svoje zaključke temeljila na nizu studija, između
ostaloga na MISTRA-i, Minnesota Study of Twins Reared Apart, studiji o
razdvojenim blizancima iz Minnesote, kao i na istraživanjima koja je
proveo Švedski registar blizanaca u Institutu Karolinška. Jednojajčani
blizanci, također i monozigotni blizanci, imaju načelno jednaku gensku
strukturu. Zato su idealni za proučavanje u cilju razumijevanja
značenja naslijeđa i okoline.
Širom svijeta postoji na tisuće jednojajčanih blizanaca koji su
odrasli razdvojeno, zato što su ih jedno ili oboje dali na posvajanje ili
zato što su ih nesretnim slučajem zamijenili u rodilištu. Često su to bile
srcedrapateljne ljudske sudbine. Ali takvi su slučajevi znanstvenicima
također pružili priliku da proučavaju značenje naslijeđa i okoline za
naš razvoj.
Skupine jednojajčanih blizanaca razdvojenih pri rođenju usporedili
su s blizancima odraslima zajedno te s dvojajčanim blizancima - jer oni
dijele polovinu svojeg DNK-a - a koji su također bili razdvojeni pri
rođenju ili odrasli zajedno. Von Kanterborg je pisala da su sve studije
došle do približno istog zaključka: nasljedni čimbenici oblikuju našu
ličnost zajedno s našom specifičnom okolinom.
Mikael je vrlo lako mogao rezultatima postaviti kritičke suprotne
hipoteze, kao i vidjeti poteškoće u interpretaciji empirijskog
materijala. Ali ipak ih je općenito gledajući smatrao vrlo zanimljivima.
Povrh toga je pročitao dvije više ili manje fantastične priče o
jednojajčanim blizancima odraslima u različitim obiteljima, a koji su se
upoznali tek u odrasloj dobi te frapirali svojom sličnošću, ne samo
izgledom već i ponašanjem. Između ostaloga pročitao je i članak o
takozvanim blizancima Jim iz Ohia u SAD-u koji su ne znajući za
drugoga obojica lančano pušila cigarete Salem, grizla nokte, patila od
teških glavobolja, u garaži se bavila tesarstvom, svoje pse nazvala Toy,
dvaput se ženila, i to ženama istoga imena, svoje sinove nazvala James-
Allen i tko zna što još sve ne.
Bilo mu je jasno zašto senzacionalistički tisak pada na takve stvari.
Ali on za to nije davao ni pet para. Znao je koliko je bilo lako slijepo
pratiti sličnosti i slučajnosti - koliko se senzacionalizam i neobično
uvijek zapaze nauštrb običnoga, a koje možda upravo zbog snage svoje
običnosti o stvarnosti govori nešto više i važnije.
Mikael je ipak shvatio da je taj niz istraživanja na blizancima
predstavljao svojevrsnu promjenu paradigme u epidemiologiji.
Znanstvena zajednica počela je više vjerovati u gene i njihovu moć te
njihovu intrigantnu međuigru s okolinom. Prije, a posebno u
šezdesetima i sedamdesetima, više se vjerovalo u utjecaj društvenih
čimbenika na našu ličnost. Na mnoge su znanstvenike tada utjecale
velike ideologije tog doba te su bili uvjereni da možemo postati bilo
što. Kružio je niz više ili manje mehaničkih uvjerenja o čovjeku.
Smatralo se da određena okolina u djetinjstvu ili odgoj gotovo po sili
prirodnog zakona mogu stvoriti određenu vrstu ličnosti, a mnogi su
sanjali da će to moći i znanstveno potvrditi te možda i shvatiti kako
možemo stvoriti bolje i sretnije ljude. To je bio i razlog što su tada
započeli toliko mnogo istraživanja na blizancima, čak i neka koja je
Hilda von Kanterborg neodređeno opisala kao “namjerna i radikalna”.
Upravo je ovdje negdje Mikael nastavio pretraživati temu. Pojma
nije imao je li na pravom tragu. Ali nastavio je kopati dalje, između
ostaloga i kombinirajući riječi “namjerna i radikalna” s istraživanjima
na blizancima. I tada je naišao na ime Roger Stafford.
Roger Stafford bio je američki psihoanalitičar i psihijatar te
profesor na Yaleu. Blisko je surađivao s Freudovom kćerki Annom te su
ga opisivali kao karizmatičnog i šarmantnog. Mikael ga je našao na
slikama s Jane Fonda, Henryjem Kissingerom i Geraldom Fordom.
Kretao se u visokom društvu te je i sam nalikovao na filmsku zvijezdu.
Ali Stafford je bio najpoznatiji po nečemu daleko manje laskavom, a
što je imalo veze upravo s “namjernim i radikalnim”. Washington Post
otkrio je u rujnu 1989. da je Stafford krajem šezdesetih uspostavio
bliske veze s pet predstojnica posvojiteljskih agencija u New Yorku i
Bostonu. Tri žene bile su psihologinje, a s dvije je započeo i ljubavničku
vezu. Vjerojatno ne iz iskrenih pobuda sa svoje strane. No to pak u biti i
nije bilo potrebno. Stafford je na svojem području tada slovio kao veliki
autoritet. Po nekoliko njegovih knjiga nalazilo se u svakom
posvojiteljskom uredu. U jednoj od njih, nazvanoj Egoistično dijete,
tvrdio je da su jednojajčani blizanci sretniji i da postaju samostalniji
ako odrastu bez svojeg blizanca. Poslije će se pokazati da za taj
zaključak nema nikakvih temelja, ali tada je dominirao među
terapeutima na američkoj istočnoj obali, a predstojnice su rekle da su
mu imale razloga vjerovati.
S njime su sklopile dogovor da će mu javiti ako se pojave blizanci za
posvajanje. Zatim bi ih davale na posvajanje u dogovoru sa Staffordom.
Ukupno je bilo četrdesetšestero nedonoščadi, dvadeset osam
jednojajčanih i dvanaest dvojajčanih blizanaca. Nijedna od
posvojiteljskih obitelji nije znala da im sin ili kći negdje imaju blizanca
ili blizankinju. No roditelji su se obvezali da Stafford i njegov tim
jednom godišnje djecu pregledaju i testiraju im osobnost. Rekli su im
da je to za dobrobit njihove djece.
Tvrdilo se da su roditelje izabrali vrlo pomno. Svašta se tvrdilo. Ali
očigledno su posrijedi bili drugačiji interesi. Jedna predstojnica - žena
po imenu Rita Bernard - vrlo je rano uvidjela i smatrala čudnim što je
Stafford blizance davao na posvajanje roditeljima koji su bili vrlo
različiti - po društvenom statusu, obrazovanju, vjerskoj pripadnosti,
temperamentu, osobnosti, nacionalnosti i odgojnim uvjerenjima. Rekla
je da Stafford nije imao na umu dobrobit blizanaca, već je htio
provoditi vlastito istraživanje o naslijeđu i okolini.
Stafford nije nijekao da provodi znanstveno istraživanje i vodi
bilješke. Njemu se to činilo kao izvanredna mogućnost da bolje
razumije kako se naša ličnost oblikuje. Rekao je - u naletu oholosti i
samoobrane - da će njegov rad postati “neprocjenjiv znanstveni
resurs”. Ali snažno je nijekao da mu na umu nije dobrobit djece te je
zbog narušavanja “osobnog integriteta” odbijao objaviti svoj materijal.
Donirao ga je Yaleovu Centru za istraživanje djece pod uvjetom da ga
objave tek 2078., kada svi sudionici budu mrtvi. Rekao je da ne želi
eksploatirati živote blizanaca.
To je, dakako, zvučalo vrlo plemenito, ali nije nedostajalo ni
kritičara koji su tvrdili da je materijal stavio pod oznaku tajnosti jer
rezultati nisu ispunili njegova očekivanja. Većina se slagala da
eksperiment nije bio etičan te da je Stafford blizance lišio radosti
zajedničkog odrastanja. Jedan kolega psihijatar s Harvarda njegov je
pokus čak usporedio s pokusima na blizancima koje je u Auschwitzu
provodio Joseph Mengele. Stafford mu je uzvratio divljački i ponosno, i
to s dvoje ili troje odvjetnika, te je debata ubrzo minula. Rogera
Stafforda nakon njegove su smrti 2001. sahranili pompozno, a sahrani
su prisustvovale mnoge poznate ličnosti. U tisku i stručnim časopisima
napisali su mu lijepe nekrologe. Činilo se da mu pokus nije bitno
narušio ugled, možda i zato što su tako brutalno razdvojena djeca
potjecala iz nižih društvenih slojeva.
Tako je to onda bilo, to je Mikaelu bilo već odavno poznato. Etničke
i druge manjine izlagalo se nasilju u ime znanosti i boljeg društva i za
to nitko nije odgovarao. Zato je Mikael - za razliku od mnogih drugih -
odbijao na Staffordov eksperiment gledati kao na izolirani slučaj. Priču
je dodatno istražio te je otkrio da je Roger Stafford u sedamdesetima i
osamdesetima posjećivao Švedsku. Pronašao je slike na kojima je bio u
društvu vodećih domaćih psihoanalitičara i sociologa: Larsa Malma,
Birgitte Edberg, Liselotte Ceder i Martina Steinberga.
Tada Staffordov eksperiment s blizancima još nije bio poznat te je
Švedsku možda posjećivao i iz drugih razloga. Ali Mikael je nastavio
kopati. Naravno da je sve vrijeme mislio na Lisbeth. I ona je bila
blizankinja, dvojajčana blizankinja noćnoj mori od sestre, Camilli. Znao
je da su je vlasti pokušavale ispitivati kao malu i da je to mrzila. Sjetio
se i Lea Mannheimera, njegova visokoga kvocijenta inteligencije i
iskaza Ellenor Hjort da je možda bio romskog podrijetla, kao i da je
Malin rekla da više nije ljevak. Više mu se to nije činilo nerazumno,
upravo suprotno.
Naišao je na medicinski fenomen koji je tu promjenu mogao
objasniti te se udubio u članak u časopisu Nature koji je objašnjavao
zašto se oplođeno jaje u maternici dijeli te iz njega nastaju jednojajčani
blizanci. Nakon toga je ustao od radnog stola pa kao oduzet stajao
minutu ili dvije i mrmljao si u bradu. Potom je nazvao Lottu von
Kanterborg i rekao joj što misli. Odnosno, bolje rečeno: što nagađa.
Svoju novu i bezočnu sumnju predstavio je kao činjenicu.
“Ali to nije normalno”, rekla je ona.
“Znam. Ali zamolite Hildu da mi se javi, molim vas. Recite joj da je
situacija kritična.”
“Obećavam”, rekla je Lotta von Kanterborg.

Mikael je otišao spavati stavivši mobitel na noćni ormarić. Ali nitko ga

nije nazvao. Svejedno jedva da je oka sklopio i sada je, idući dan, opet
sjedio za računalom. Proučavao je ljude koje je Roger Stafford sreo u
Švedskoj te je na vlastito iznenađenje naišao i na Holgera Palmgrena.
Holger je s profesorom sociologije Martinom Steinbergom prije više od
dvadeset godina radio na jednom slučaju. Mikael nije vjerovao da je to
bitno - Stockholm je ipak mali grad. Svi stalno nalijeću jedni na druge.
No ipak je pribilježio adresu i broj telefona Martina Steinberga te
nastavio kopati po njegovoj prošlosti. Ali sada više nije bio toliko
koncentriran, bio je u velikoj dvojbi. Bi li Lisbeth poslao šifriranu
poruku i rekao joj što je pronašao? Ili da se suoči s Leom
Mannheimerom i pokuša shvatiti je li na pravom tragu? Popio je još
jedan espresso te je odjednom osjetio da mu nedostaje Malin. U tako
kratko vrijeme usjekla se u njegov život kao njegov prirodni dio.
Otišao je u kupaonicu i stao na vagu. Dobio je na težini te je odlučio
nešto poduzeti u vezi s tim, a također i ošišati se. Griva mu je stršala na
sve strane, pa je popravio kosu. Ali onda je ispalio “Ma, dovraga”, vratio
se za radni stol i nazvao Lisbeth, poslao joj mejl i SMS i u svojem joj
posebnom dokumentu na računalu napisao:
JAVI SE! MISLIM DA SAM PRONASAO NESTO!
Pročitao je poruku. Nešto mu je smetalo, a to je, naravno, bila riječ
mislim. Lisbeth nije voljela neodlučnost. Umjesto toga je napisao:
PRONASAO SAM NESTO, nadajući se da je u pravu. Zatim je otišao do
ormara, obukao izglačanu pamučnu košulju, spustio se na
Bellmansgatan i nastavio prema podzemnoj na Mariatorgetu.
Na peronu je izvadio svoje sinoćnje zabilješke i još ih jednom
pročitao. Obratio je pozornost na svoja pitanja i nagađanja. Je li
poludio? Pogledao je na digitalni zaslon iznad sebe i primijetio da vlak
samo što nije stigao. Onda mu je zazvonio mobitel. Bila je to vrlo
uspuhana Lotta von Kanterborg.
“Nazvala me”, rekla je.
“Hilda?”
“Rekla je da to što ste rekli o Leu Mannheimeru nije normalno. Da
ne može biti istina.”
“Shvaćam.”
“Ali želi se naći s vama”, nastavila je. “Želi vam reći što zna. I ja u to
vjerujem. A nalazi se u... No možda to ne bih trebala reći putem
telefona.”
“To je pametno.”
Predložio joj je da se odmah sastanu u jednom kafiću na Sankt
Paulsgatanu te je požurio uza stube.
 14. poglavlje

21. lipnja

JAN BUBLANSKI SJEDIO JE U staromodno namještenom stanu na

Aspuddenu i razgovarao s Maj-Britt Torell, ženom koja je posjetila
Holgera Palmgrena dva tjedna prije, kako je tvrdila Lisbeth Salander.
Maj-Britt imala je - vjerovao je Bublanski - vrlo dobre namjere. Ali
nešto je s njom u vezi bilo čudno. Ne samo da je nervozno prtljala oko
kolača koji mu je ponudila nego se i doimala zaboravno i
neorganizirano, što je bilo vrlo čudno uzme li se u obzir da je dugo
radila kao liječnička tajnica.
“Ne znam što sam mu točno dala”, rekla je. “O toj sam djevojci čula
toliko mnogo, pa sam mislila da je došlo vrijeme da sve sazna -
posebno koliko su odvratno s njome postupali.”
“Znači, Palmgrenu ste dali originalne spise?”
“Moglo bi se reći. Ordinacija je već dugo zatvorena, a ja ne znam što
se dogodilo s ostalim dnevnicima. Ali ja sam bila u posjedu jednog
dijela dokumentacije koju mi je profesor Caldin dao u najdubljem
povjerenju.”
“Dakle u tajnosti.”
“Moglo bi se to i tako reći.”
“Nagađam da je dokumentacija bila važna?”
“Vjerojatno jest.”
“Nemate li slučajno kopije ili ste ih možda skenirali?”
“Moglo bi se pretpostaviti da jesam, ali, nažalost...” Bublanski je
utihnuo. Smatrao da je to prikladni trenutak da umukne. Ali to je samo
nagnalo Maj-Britt da stane mrviti kolač na svojem tanjuru. Rečenicu
nije dovršila.
“A jeste li možda...?”
“Što?”
 “Primili izvjesni posjet ili telefonski poziv u vezi s tom
dokumentacijom, zbog čega ste sada malčice zabrinuti?”
“Naravno da ne”, odgovorila je Maj-Britt pomalo prebrzo, ali i
nervozno, a tada je Bublanski ustao.
Smatrao je da je za to nastupio pravi trenutak te ju je pogledao i
uputio joj svoj tipični sjetni osmijeh koji je na ljude što su se borili sa
svojom savješću ostavljao snažan dojam.
“Možda je onda bolje da vas ostavim na miru”, rekao je.
“Što stvarno?”
“Gospođo Torell, za svaki slučaj ću vam naručiti taksi i zamoliti vas
da sjednete u jedan fini kafić u centru. Mislim da je ovo toliko važno i
ozbiljno da vam je možda potrebno malo vremena da o svemu
promislite.”
Pružio joj je svoju posjetnicu i vratio se do svojeg automobila.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Dan Brody - odnosno Daniel Brolin, kako se zvao prije nego što
je emigrirao - tog je dana svirao s kvintetom Klausa Ganza u džez-
klubu A-Trane u Berlinu. Prošle su godine. Napunio je trideset
petu, svoju je dugu kosu ošišao, maknuo naušnicu i počeo
odijevati siva odijela. Izgledao je poput kakvog činovnika, što mu
je godilo. Smatrao je to svojevrsnom životnom krizom.
Umorio se od putovanja i života na turneji. Ali nije vidio
drugog izlaza. Nije imao ušteđevine. Nije posjedovao ništa
vrijedno, nikakav stan, automobil, ama baš ništa, a prilika da se
probije i postane bogat i slavan davno je prošla, činilo se. Bilo mu
je suđeno da bude u pozadini, premda je često bio najvještiji
glazbenik na pozornici te su ga stalno unajmljivali, ali su mu zato i
honorari bili niži. Nastupila su takva vremena. Bilo je sve teže
preživljavati kao džez-glazbenik, a možda više nije ni svirao s
istim žarom.
Nije prečesto vježbao. Ipak se provlačio kroz svirke te se često
osjećao nedovoljno stimulirano, posebno tijekom putovanja.
Umjesto da neprestano svira kao što je prije radio, čitao je. Gutao
je knjige i povlačio se od ostalih. Nije više podnosio bezvezan
razgovor, a još manje zveckanje i žamor u barovima. Jednostavno
se osjećao bolje kada je manje pio, a više se usavršavao. Postao je
boem, ali mu je sve više nedostajao običan život - žena i dom,
posao na koji bi svaki dan išao, zrnce sigurnosti.
U svojem je životu iskušao svaku moguću drogu te iskusio
mnogo prolaznih ljubavnih veza. Ali kao da mu je nešto
nedostajalo, pa je bježao u svoju glazbu i osamljenost. Glazba mu
je bila velika utjeha. No ni to više nije djelovalo i počeo se pitati
nije li u životu izabrao pogrešan put. Možda je jednostavno trebao
postati učitelj. Na svojoj staroj glazbenoj akademiji, Berklee
College of Music u Bostonu, doživio je nešto vrlo potresno.
Zamolili su ga da održi radionicu o Djangu Reinhardtu, a on se
prestravio.
Vjerovao je da pred ljudima ne može držati govore, da je to
jedan od razloga što glazbene kompanije u njega nisu htjele uložiti
- da mu nedostaje scenska karizma. No svejedno je pristao te se
pripremio nevjerojatno pomno. Uvjeravao se da će preživjeti
samo ako se slijepo bude pridržavao pripreme i ako bude svirao
više nego što bude govorio. Ali kada se naposljetku našao pred
dvjesto studenata, ni to nije bilo dovoljno. Klecala su mu koljena.
Tresao se od treme, nije uspio reći ni riječi te je tek nakon što je
prošla čitava vječnost uspio procijediti:
“I tako sam, eto, sanjao da ću na svojoj staroj akademiji ispasti
nevjerojatno cool, a evo me kako stojim i drhtim kao lepeza!”
Nije to rekao kao šalu, već više kao očajničku istinu. Ali
studenti su se nasmijali i onda im je ispričao o Djangu i Stephaneu
Grappelliju, o Hot-kvintetu, alkoholizmu i nedostatku pisanih
izvora. Odsvirao im je “Minor Swing” i “Nuages” te varijacije
solaža i rifova postajući sve smioniji. Pravio je digresije, i komične
i ozbiljne, i nastavio im pričati kako je Django bio osuđen na
neuspjeh. Tijekom Hitlerove vladavine prijetilo je da će završiti u
koncentracijskim logorima i Holokaustu kao i ostali Romi, ali
spasio ga je ni manje ni više već jedan nacist, časnik Luftwaffe, koji
je obožavao njegovu glazbu. Preživio je te je umro tek tijekom
šetnje od željezničke postaje Avon u Francuskoj, šesnaestog
svibnja 1953. Bio je velik čovjek, rekao je Dan. “Promijenio mi je
život”, a onda je nastao muk i nije znao što slijedi.
Ali trenutak potom dvoranom se razlegnuo zaglušujući pljesak.
Studenti su čak i ustajali i vikali, a on je otišao kući sretan i
potresen.
To je nosio u sebi sve odonda, a ponekad bi, čak i tijekom ove
njemačke turneje, tu i tamo između pjesama ubacio koju repliku,
ispričao kakvu anegdotu da nasmije publiku, iako nije bio zvijezda.
To ga je često veselilo više od njegovih solaža, možda baš zato što
je bilo nešto novo.
Ali razočaralo ga je što ga akademija nije opet pozvala.
Zamišljao je da su predavači i profesori razgovarali o njemu i
govorili: On je pravi čovjek da studentima usadi entuzijazam za
glazbu. Ali novi pozivi nisu došli, a on je bio suviše ponosan i
suviše mlak da bi im se sam javio i izrazio želju da se vrati. Čak
nije bio ni svjestan da mu je to veliki problem u životu: da mu
nedostaje poduzetnosti u zemlji u kojoj je poduzetnost pokretač i
ključ uspjeha u društvu. Akademijina ga je šutnja mučila, a on je
postao utučen i introvertan te je svirao bez većeg entuzijazma.
Bilo je devet i dvadeset navečer. Bio je petak osmi prosinca, a
lokal je bio dupkom pun. Publika je bila otmjenija nego obično,
odjevena ljepše i više snobovski, ali također i možda nonšalantnija
i nezainteresiranija. Vjerovao je da su to ljudi iz financijske branše.
Osjećalo se da imaju novca, a to ga je oneraspoložilo. U određenim
razdobljima zarađivao je dobro. Prvih godina provedenih u bijegu
nikada nije gladovao. Ali kada je imao novca, samo bi mu iscurio
između prstiju. Što se toga tiče, nikada nije imao discipline. A s
ljudima iz financijske branše nije imao dobrih iskustava. Znao je
naletjeti na ekipu s Wall Streeta koja bi se prema njemu odnosila
kao prema posluzi. Ma nek se jebu!
Odlučio je zanemariti publiku i usredotočiti se na glazbu, iako
je uglavnom svirao rutinski. Ali onda je nastupilo vrijeme za
pjesmu “Stella by Starlight”, koju je odsvirao na tisuće puta i u
kojoj će briljirati. Solirao je pretposljednji, upravo prije Klausa, te
je zaklopio oči. Pjesma je bila napisana u akordu Bb, ali umjesto da
slijedi progresiju dva-pet-jedan, igrao se gotovo posve izvan
tonskih rodova te, istini za volju, solaža nije bila izvrsna, ne
sukladno njegovu standardu. Ali, s druge strane, nije bila ni loša.
Već kad je počeo, začuo je spontani pljesak. Pogledao je publiku da
im zahvali, a onda je vidio nešto čudno.
Mlada djevojka u elegantnoj crvenoj haljini i sa sjajnom
zelenom ogrlicom oko vrata intenzivno ga je promatrala. Bila je
vitka i lijepa plavuša šiljastih crta lica, nalik na lisicu. Doimala se
bogato. Sigurno je pripadala svijetu financija. Ali nije se činila
nimalo nonšalantnom ili nezainteresiranom. Zaveo ju je. Nije se
sjećao da ga je ijedna žena ikada prije gledala na taj način,
 pogotovo žena koju nikada nije vidio, a kamoli neka iz viših
društvenih slojeva. Ali ni to nije bilo najčudnije u vezi s njezinim
pogledom. Bila je to intimnost, nešto poznato i uzbuđujuće. Žena
kao da nije zurila u nepoznatoga gitarista, već u dragog joj i
dobrog prijatelja koji radi nešto što nikada nije mogla ni zamisliti.
Doimala se potreseno i opčinjeno te mu je pred kraj njegove
solaže nešto nijemo govorila. Rekla je nešto fantastično i burno,
kao da ga poznaje. Nasmiješila mu se čitavim licem i odmahnula
glavom. Oči su joj bile pune suza.
Prišla mu je nakon svirke. Tada je bila bojažljivija.
Možda ju je povrijedio time što joj nije uzvraćao poglede.
Živčano se poigravala svojom ogrlicom. Pogledala mu je ruke i
gitaru. Između očiju joj se pojavila zabrinuta bora te se doimala
zabrinuto i znatiželjno. Odjednom je osjetio simpatiju, zaštitnički
nagon. Sišao je s pozornice i nasmiješio joj se. Položila mu je ruku
na rame i rekla na švedskom:
“Nevjerojatno. Znala sam da sviraš klavir, ali ovo... ovo je bilo
čarobno. Sviraš nevjerojatno dobro, Leo.”
“Ja se ne zovem Leo”, odgovorio joj je.

Lisbeth Salander znala je da su se ona i njezina sestra Camilla nalazile

na popisu Registra za studije genetike i okoline. Djelatnost tog tijela
bila je pod oznakom tajnosti, a za njega se gotovo nije ni znalo, no
potpadalo je pod Institut za medicinsku genetiku u Uppsali, koji se sve
do 1958. zvao Državni institut za rasnu biologiju.
Na popisu se nalazilo i šesnaest drugih osoba, mahom starijih od
nje i Camille. Njih su opisivali kao MZA i DZA. Lisbeth je brzo shvatila
da MZ znači monozygotic, odnosno jednojajčani blizanci. DZ je
označivalo dvojajčane blizance. A je dolazilo od engleske riječi apart,
odnosno reared apart, to jest odrasli odvojeno.
Lisbeth nije bilo teško shvatiti da su dvojajčani i jednojajčani
blizanci odrasli razdvojeno prema promišljenom planu, posebno nakon
što su nju i Camillu za razliku od ostalih označili kao DZ - failed A,
odnosno dvojajčane blizanke, neuspjelo razdvojene. U ranoj su životnoj
dobi razdvojili osam parova jednojajčanih i osam parova dvojajčanih
blizanaca. Ispod imena su se nalazili rezultati čitavog niza testova
inteligencije i ličnosti.
Jedan par odrana se isticao: Leo Mannheimer i Daniel Brolin.
Opisivalo ih se kao iznimne zrcalne blizance. Rezultati testiranja bili su
im prilično sukladni, a u nekoliko točaka i izvanredni te jedinstveni.
Tvrdilo se da su romskog podrijetla. U jednoj zabilješci potpisanoj MS
pisalo je:

Vrlo inteligentni i iznimno muzikalni. Može ih se opisati kao

čuda od djece. Ali ne pokazuju dovoljno inicijative. Skloni
sumnji i depresiji, vrlo moguće i psihozama. Obojica pate od
parakuzije, slušnih halucinacija. Osamljenici, ali s vrlo
ambivalentnim odnosom prema svojoj izolaciji. Aktivno je
traže. Ali istodobno svjedoče i o “snažnom osjećaju
nedostatka” te “intenzivnoj osamljenosti”. Obojica iskazuju
empatiju te nisu sklona agresivnosti - osim povremenih
bijesnih ispada povezanih s visokim zvukovima. Izvanredni
rezultati i na testovima kreativnosti. Visoka sposobnost
verbalizacije. Ali ipak slabog samopouzdanja, nešto malo više,
naravno, kod L.-a, ali ne više od očekivanog. Može se objasniti
problematičnim odnosom s majkom - koja se za dijete nije
vezala kao što smo očekivali.

...koja se za dijete nije vezala kao što smo očekivali.

Lisbeth je od izraza gotovo pozlilo i za opise nije davala ni pet para,
pogotovo nakon što je pročitala kakva su sranja pisali o njoj i Camilli.
Camilla je na primjer bila “VRLO LIJEPA, IAKO POMALO HLADNA I
NARCISOIDNA”. Pomalo hladna i narcisoidna? Pomalo? Ma koje sranje!
Sjetila se kako je Camilla psihologe uvijek gledala svojim srnećim
očima da bi im tako, naravno, zavrtjela glavom. Ali ipak... u materijalu je
tu i tamo bilo korisnih stvari koje bi mogle biti od pomoći. Između
ostalog i redak o “NESRETNIM OKOLNOSTIMA” koje su Registar natjerale da
“LEOVE RODITELJE IZVIJESTE U NAJSTROZOJ TAJNOSTI”. Nije pisalo o čemu su
ih izvijestili. Ali nije bilo nemoguće da se radilo o samoj djelatnosti, što
bi, dakako, trebalo biti zanimljivo.
Same dokumente o blizancima Lisbeth je hakirala iz računalnog
sustava Instituta za medicinsku genetiku u Uppsali, premostivši mrežu
poslužitelja i intranet Registra za studije genetike i okoline. Bila je to
napredna operacija za koju su joj bili potrebni sati napornog rada.
Dobro je znala da ne bi mnogo hakera uspjelo izvesti takav napad,
pogotovo s toliko malo vremena za pripreme.
Zato se nadala bogatijoj nagradi. Ali tko god da je bio umiješan, bio
je i vrlo oprezan. Nije pronašla ni jedno jedino ime odgovornih ljudi,
samo inicijale, kao, recimo, HK ili MS. Nije djelovalo obećavajuće te su
joj dokumenti o Danielu i Leu bili najveća nada. Ali dokumenti nisu bili
kompletni. Većina ih je očigledno nedostajala i arhivirali su ih nekako
drugačije. No materijal joj je svejedno pobudio znatiželju - također i
zato što su pokraj Leova imena napisali upitnik te ga potom pomalo
šlampavo obrisali.
Daniel Brolin emigrirao je jer je želio postati gitarist. Pohađao je
jednogodišnji program financiran stipendijom na bostonskom Berklee
College of Music te mu se nakon toga izgubio trag. Vjerojatno je
promijenio ime. Leo je studirao u Ekonomskoj školi u Stockholmu. U
jednoj kasnijoj zabilješci pisalo je da je bio “DUBOKO OGORCEN NAKON
PREKIDA VEZE SA ZENOM IZ SVOJE DRUSTVENE KLASE TE JE PRVI PUT ZAMISLJAO
DA SE UTJECE NASILJU. OPASAN? NOVI NAPADI PARAKUZIJE?”
Poslije, vjerojatno prilično nedavno, objavljena je odluka - opet
potpisana inicijalima MS - da se Registar i službeno ukida. PROJEKT 9 SE
PREKIDA, pisalo je. ZABRINJAVAJUCI FAKTORI U VEZI S MANNHEIMEROM.
Lisbeth nije znala što to znači, a budući da je bila u zatvoru, pa sama
nije mogla potražiti Lea i njegove bližnje, bila je zamolila Mikaela da se
time podrobnije pozabavi. Mikael je u posljednje vrijeme bio nemoguć,
igrao joj se tate i zabrinjavao za nju. Ponekad je samo htjela strgnuti
mu odjeću i baciti ga na zatvorski madrac da bi mu začepila usta. Ali taj
se čovjek nije lako predavao te bi ponekad - a to je priznavala vrlo
nevoljko - vidio ono što bi njoj promaknulo. Zato mu namjerno nije sve
ispričala, vjerujući da će Mikael dobiti jasniju sliku ako bude istraživao
bez ikakvih predrasuda. Uskoro će mu se javiti. Uskoro će se uhvatiti u
koštac s čitavom pričom.
Sjedila je na klupi na Flojtvägenu u Vallholmenu, s prijenosnim
računalom spojenim na internet putem mobitela u krilu, te je
pogledavala sivo-zelene nebodere koji su na suncu mijenjali boju. Bilo
je vruće i sparno, a ona nije bila prikladno odjevena. Nosila je kožnatu
jaknu i crne traperice. Vallholmen su često opisivali kao geto. Kvart u
kojem su palili automobile. Mlade bande kružile su uokolo i pljačkale.
Nepoznati je silovatelj u Vallholmenu napadao žene, a kvart su često
opisivali kao mjesto na kojem se nitko ne usuđuje razgovarati s
policijom.
Ali u ovome trenutku Vallholmen je djelovao kao prava idila. Na
travnjaku ispred nebodera sjedile su dvije žene glava omotanih
maramama koje su priredile piknik. Dva dječačića igrala su nogomet.
Dvojica muškaraca pokraj ulaza u jednu zgradu prskala su se crijevom
za vodu i smijala poput male djece. Lisbeth je otrla znoj s čela i
nastavila raditi sa svojom dubokom neuralnom mrežom.
Bilo je teško, baš kao što je i očekivala. Djelić snimke iz podzemne
na Hornstullu bio je suviše kratak i zrnat, a previše počiniteljeva tijela
bilo je zaklonjeno putnicima koji su dolazili s perona. Lice mu se uopće
nije vidjelo. On - radilo se o mladiću - nosio je kapu i sunčane naočale.
Glavu je pognuo. Lisbeth mu nije čak uspjela ni izmjeriti razmak
između ramena.
Jedino što je u biti imala bili su nepovezani signifikantni pokreti
prsta i trzava, dismetrijska gestikulacija desne ruke. Nije joj bilo
poznato koliko je to karakteristično. Možda je to bila tek nervozna
reakcija, anomalija njegovih normalnih pokreta. Ali bilo je posebno, što
se primijetilo po spazmodičkoj nepravilnosti aktiviranoj u čvorovima
njezine mreže koji su je usporedili sa snimkom koju je upravo bila
snimila, s mladićem koji je protrčao pokraj nje prije četrdesetak
minuta.
Pokreti su relativno korespondirali, što je bilo pozitivno. Ali ne i
dovoljno. Trkača je morala uloviti u situaciji više nalik na onu iz
podzemne željeznice. Zato je pogledavala prema travnjaku i
asfaltiranoj stazi na kojoj se momak izgubio. Tamo nije bilo nikoga, pa
je iskoristila vrijeme da provjeri mejl i poruke.
Mikael je napisao da je pronašao nešto, te ga je opet htjela nazvati.
Ali sada bi bilo katastrofalno izgubiti koncentraciju. Mora biti spremna.
Sjedila je sa svojom mrežom i pogledavala na stazu. Nakon petnaest
minuta momak je trkom prilazio s brijega. Bio je visok, a trčao je
skladno. Trčao je poput profesionalca, iako je bio anoreksično mršav.
Ali ona za to nije marila. Zanimala ju je jedino njegova desna ruka -
nepravilnosti u pokretima nagore i pomicanju prstiju. Snimala ga je
mobitelom te je poruku primila odmah. Korelacija se smanjila, možda
zato što se nakon trčanja umorio, a možda i zato što analize nikada nije
bilo dovoljno. Opet nije bila sigurna.
Ovo je bilo nategnuta - ali ipak i vrlo razumna pretpostavka. Čovjek
na djeliću snimke bio je jedan od nekolicine ljudi koja je izašla s perona
podzemne nakon smrti Jamala Chowdhuryja, a koje nije bilo moguće
identificirati. Definitivno se ponašao najčudnije te je vrlo nalikovao na
onog tipa. Ako su joj sumnje osnovane, to bi objasnilo i zašto je Faria
šutjela na ispitivanju. Ali to ne znači da se radilo upravo o tom momku.
No čak i pogrešne pretpostavke mogu dovesti do nekakvih zaključaka.
 Lisbeth je morala snimiti još toga te je zato stavila prijenosno
računalo u torbu, ustala s klupe i povikala. Čovjek je usporio i zaškiljio
prema njoj zbog snažnog sunca. Tada je iz unutarnjeg džepa jakne
izvadila pljosku s viskijem, otpila i krenula ravno prema njemu. Momak
kao da baš i nije mario za nju. Samo je zastao da dođe do daha. Lisbeth
je namjerno plela jezikom:
“Jebaate, alaj li ga ti trčiš.”
Nije joj odgovorio. Očigledno je se htio riješiti i otići u svoju zgradu,
ali ona se nije tako lako predavala.
“Možeš napraviti ovo?” upitala je ona i napravila pokret rukom.
“A zašto?”
Na to nije imala dobar odgovor te je zakoračila prema njemu:
“Zato što te molim?”
“Ma jesi luda?”
Nije mu ništa rekla. Samo je svojim crnim očima zurila u njega. On
kao da se uplašio, pa je odlučila to iskoristiti. Približila mu se prijeteći i
gegajući se.
“Ma hajde, daj”, prosiktala je i onda je momak stvarno napravio taj
pokret rukom, možda zato što se uplašio, a možda i zato što joj je htio
udovoljiti pa da je se riješi. Onda je ušao u zgradu, i ne primijetivši da
ga je snimila mobitelom.
Ostala je stajati, provjerila je svoje računalo i vidjela da su se
čvorovi njezine mreže aktivirali. Odjednom je bilo jasno. Poklopilo se,
asimetrija prstiju se poklapala. To nije dokaz koji bi ijedan sud priznao,
ali bilo je dovoljno da uvjeri nju.
Krenula je prema ulazu u zgradu. Nije znala kako bi ušla, ali to se
lako riješilo. Snažno je gurnula vrata i ušla na vrlo otrcano stubište na
kojem se sve doimalo pokvareno i staro. Dizalo nije radilo, a stubište je
vonjalo na mokraću i duhanski dim. U prizemlju se na svjetlosti sunca
dalo vidjeti da su zidovi sivi i išarani grafitima, ali već je prvi kat bio
mračan. Na ulazu nije bilo prozora, a samo su neke svjetiljke radile. Bilo
je zagušljivo i sparno, a po stubama je bilo smeća.
Lisbeth je hodala polako, usredotočena na svoje računalo. Nosila ga
je ispred sebe u lijevoj ruci. Na trećem katu na trenutak je zastala i
analizu pokreta poslala Janu Bublanskom i njegovoj zaručnici Farah
Sharif, profesorici informatologije, te Anniki Giannini. Na četvrtom
katu stavila je računalo u torbu i pogledala imena na vratima stanova.
Ispravila se i pripremila. Skroz lijevo pisalo je K. Kazi, kao Khalil Kazi.
Njega se nije morala bojati, ali prema onome što je Annika čula, Khalila
su starija braća često posjećivala. Pokucala je na vrata. Začuli su se
koraci i vrata su se otvorila. Khalil je zurio u nju, ali ne više toliko
preplašen.
“Bok.”
“A što ti hoćeš?”
“Hoću ti pokazati nešto. Jedan kratki film.”
“A kakav to film?”
“Vidjet ćeš”, rekla je, a on ju je pustio unutra. Ovo je bilo prelako,
pomislila je, a uskoro je uvidjela i zašto.
Khalil nije bio sam kod kuće. Bashir Kazi - njega je prepoznala zbog
svojeg istraživanja - prezirno ju je gledao te joj je postalo jasno da će
ovo biti relativno naporno, baš kao što se i pribojavala.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Danu Brodyju ništa nije bilo jasno. Žena jednostavno nije htjela
vjerovati da on nije taj Leo. Igrala se svojom ogrlicom, doticala
svoju kosu i govorila mu da joj je jasno da to želi tajiti te mu je
naglasila da je oduvijek mislila da on zaslužuje nešto više.
“Ni samom ti nije jasno koliko si divan, Leo”, rekla mu je.
“Nikada ti to nije bilo jasno. Ni bilo kome u Alfredu Ogrenu. A da ne
spominjemo Madeleine.”
“Madeleine?” upitao je on.
“Madeleine je glupača. Odabrati Ivara, a ne tebe. Tooooliko
glupo. Ivar je jebeni debeli kreten.”
Pomislio je kako žena govori djetinjasto. Ali možda zato što on
više nije bio u doticaju s modernim švedskim. Također je bila i
nervozna. Doimala se preplašeno. Oko njih je bilo glasno. Ljudi su
se gurali da na šanku kupe piće. Klaus i ostali iz benda prišli su im
i upitali Dana bi li htio s njima na večeru. On je odmahnuo glavom i
opet je pogledao. Stajala mu je toliko nevjerojatno blizu. Grudi su
joj se podizale i osjećao je miris njezina parfema. Bila je vrlo lijepa.
Ovo je bilo kao u snu, kao u lijepom snu, vjerovao je, makar nije bio
posve siguran. Bio je potresen.
Netko je razbio čašu. Jedan mladić glasno je povikao, a Dan je
napravio grimasu.
“Oprosti”, rekla je žena. “Ti i Ivar ste možda još uvijek
prijatelji.”
“Ali ja ne poznajem nikakvog Ivara”, rekao je, preoštro.
 Žena ga je pogledala toliko zbunjeno da je odmah zažalio te joj
poželio reći što god - da se zove Leo i da poznaje Madeleine i da je
Ivar kreten, sve što bi morao reći. Više je nije htio razočarati. Htio
je da bude jednako sretna i uzbuđena kao kada je svirao svoju
solažu.
“Oprosti”, rekao je.
“U redu je”, odgovorila je ona.
Pomilovao ju je po kosi, iako nepoznate žene obično nikada
nije gladio po kosi. Po prirodi je bio sramežljiv i bojažljiv. Ali to
sada više nije bio. Osjećao je da se želi pretvarati, barem nakratko.
Htio ju je opet vidjeti ozarenu i zato je odgovorio kako se
očekivalo: da jest Leo. Odnosno, točnije rečeno, to više nije nijekao
te je stavio gitaru u futrolu i predložio joj piće na mirnijemu
mjestu. Ona je odgovorila “rado, hvala”.
Hodali su niz Pestalozzistrasse. On nije pronalazio riječi jer je
svaka mogla predstavljati stupicu. Ponekad bi pomislio da ga je
razotkrila. Ponekad bi pomislio da ona njega vuče za nos. Nije li
bila u stanju kritički ga pogledati, vidjeti kakve cipele i odijelo
nosi? Odjeća koja mu se doimala toliko elegantno sada mu se
činila jeftinom i nije mu dobro stajala. Je li se ona s njime ipak
poigravala? A opet, znala je da je Šveđanin. Jedva da je itko više
znao za njegove korijene.
Završili su u baru nešto niže u istoj ulici i naručili margarite.
Pustio ju je da govori, a to mu je dalo nekoliko natuknica. Još
uvijek nije znao kako se zove te se nije usuđivao pitati. Ali ona je
odgovarala - ili dijelila odgovornost - za dionički fond proizvođača
lijekova u Deutsche Bank.
“Možeš li si zamisliti kakav je to napredak u odnosu na ono
sranje koje mi je Ivar davao?”
Ivar, primijetio je Dan, Ivar se možda preziva Ogren, kao
brokerska kuća Alfred Ogren u kojoj je žena nema tome dugo
radila, a tamo se također nalazi i izvjesna Malin Frode, koju je žena
shvaćala kao konkurenticu.
“Ćula sam da se ti i Malin sastajete?” upitala je.
On je neodređeno odgovorio:
“Ne toliko, odnosno, u biti, ne uopće.”
Na sve joj je odgovarao neodređeno, iako joj je na pitanje kako
to da je svirao s Klausom Ganzom odgovorio iskreno.
Preko zajedničkih poznanika, rekao je. Preporučili su ga Till
Bronner i Chet Harold.
“Svirao sam s njima u New Yorku. Klaus je riskirao”, rekao je.
To se uklapalo. Ali to je bila glupost. Nijedan džez-bend nije
riskirao kada bi njega unajmio, toliko je bio svjestan vlastitoga
kapaciteta, usprkos svemu.
“Ali gitara, Leo? Skroz nevjerojatno. Pa sigurno si svirao non-
stop. Kada si počeo?”
“U pubertetu”, rekao je.
“A ja sam mislila da su Viveki bili dobri samo glasovir i
violina.”
“Svirao sam potajice”, rekao je.
“Ali glasovir ti je sigurno pomogao. Prepoznala sam neke
harmonije kada si zasvirao solo, ne da sam baš neka stručnjakinja.
Ali sjećam se da sam te čula kod Thomasa i Irene. Osjetila sam
isto. Istu privlačnost.”
Isti osjećaj na glasoviru? Što je mislila? Što je to značilo? Htio ju
je pitati, dobiti još natuknica. Ali nije se usuđivao. Uglavnom je
šutio ili se smješkao te se slagao s njom. Povremeno bi ubacio
nešto bezopasno ili joj ispričao nešto što je pročitao. Primjerice - a
za to je vjerojatno postojao razlog - da grenlandski morski pas
može živjeti četristo godina jer svoj život može proživjeti kao na
usporenom filmu.
“Dosadno”, rekla je ona.
“Ali dugo”, odgovorio je on, namjerno razvlačeći riječi, na što
se ona nasmijala.
Nije bilo potrebno mnogo, a on je postajao sve hrabriji.
Odvažio se čak odgovoriti i kako će burza reagirati “sada kada se
vrijednost toliko rastegnula, a kamate su toliko niske”.
“Povisit će se”, rekao je. “Ili spustiti.”
Očigledno je i to bilo smiješno. Kao da je uvidio nešto: volio je
igrati ulogu, to je pružalo nešto njegovoj ličnosti, davalo mu je
odrješenije ruke. Osjetio je trenutak oslobođenja. Uloga mu je
pomogla da uđe u svijet koji mu je do tada bio zatvoren, svijet
novca i mogućnosti. Možda je bilo krivo piće. Možda to kako ga je
gledala. Ali sve je više govorio, a vlastite su mu se asocijacije i
razmišljanja sviđali.
No prije svega je htio da ga vide s njom. Volio je njezinu
rafiniranost koja se nije mogla svesti samo na njezinu odjeću,
nakit i obuću. Bilo je to u načinu izražavanja i u gestikulaciji; u
njezinu šušljanju i u tome kako je samosvjesno razgovarala sa
šankerom i gledala na svijet. U nagoj snazi svojega bića davala mu
je na dostojanstvu. Pogledao joj je bokove, noge i grudi te osjetio
da je želi. Poljubio ju je usred rečenice. Bio je daleko nametljiviji
nego što je Dan Brody ikada bio. Kada su izašli, prislonio je svoj
spolni organ na njezin.
U njezinu hotelu - Adlonu Kempinskom tik pokraj
Brandenburških vrata - uzeo ju je smjelo i žestoko. Kao ljubavnik
više nije bio sputan te mu je ona poslije govorila predivne stvari. I
on je njoj rekao predivne stvari i osjećao se sretno - sretno poput
varalice koji je upravo izveo smion pothvat, ali ipak sretno. Možda
se čak i zaljubio, ne u nju, već u svoje novo ja. Ali svejedno nije
mogao zaspati. Htio je na internetu potražiti ime koje mu je dala i
razumjeti. Ali pričekao je, htio je biti sam. Razmišljao je bi li je u
zoru napustio, ali nije mogao biti toliko bezosjećajan prema njoj.
Izgledala je tako krasno dok je spavala, tako čista, kao da je i u snu
pripadala ljepšoj vrsti ljudi. Na ramenu je imala crvenu mrlju.
Volio je svaki madež na njezinu tijelu.
Neposredno prije šest ujutro obgrlio ju je i šapnuo joj na uho
hvala, ali da mora ići. Rekao je da ima sastanak. Ona je rekla da
shvaća te mu je dala svoju posjetnicu. Zvala se Julia Damberg, a on
ju je obećao nazvati “vrlo, vrlo brzo”. Odjenuo se, izašao iz hotela i
uhvatio taksi.
Već je na povratku u svoj hotel na mobitelu potražio brokersku
kuću Alfred Ogren. Direktor tvrtke zvao se upravo Ivar Ogren.
Izgledao je otprilike poput ogromne šupčine. Ohol, dvostrukog
podbratka i malih, vodenastih očiju. Ali to nije bilo ništa, tek detalj
u čitavom kontekstu. Odmah ispod njega nalazila se slika voditelja
analitike i suvlasnika tvrtke Lea Mannheimera, a ona ga je... ona
mu je izmaknula tlo pod nogama.
Dugo u to nije htio vjerovati. Jer nije bilo normalno. Ali na
fotografiji je bio on. Ipak, naravno, to nije bio on. No čovjek na slici
bio mu je toliko sličan da mu se zavrtjelo u glavi te je sa sebe
skinuo sigurnosni pojas i nagnuo se naprijed da bi se ogledao u
retrovizoru.
To je samo pogoršalo stvar. Nema sumnje da se smiješio baš
poput voditelja analitike u Alfredu Ogrenu. Prepoznavao je bore
pokraj usta i na čelu te pogled, nos, kovrčavu kosu, sve, sve, čak i
držanje, iako je momak na slici djelovao njegovanije. Odijelo je
definitivno bilo skuplje.
U svojoj hotelskoj sobi Dan je nastavio pretraživati. Zaboravio
je na mjesto i vrijeme te je psovao, odmahivao glavom i bio posve
izvan sebe. Bili su toliko nevjerojatno slični. Samo im je okvir bio
drugačiji. Leo Mannheimer pripadao je drugom svijetu, drugoj
društvenoj klasi. Bio je svjetlosnim godinama daleko od njega, ali i
nije. To nije mogao pojmiti, ali najviše ga je pogodila glazba.
Pronašao je stari zapis iz koncertne dvorane Konserthuset u
Stockholmu. Leo je imao dvadeset ili dvadeset jednu godinu te je
bio napet, ali svečana izraza lica. Dvorana je bila dupkom puna,
priredba je bila službena, a Leo je sudjelovao kao gost glazbenik.
Tada ih - posve sigurno - nitko ne bi mogao zamijeniti. Dan je
tada bio dugokosi boem koji je nosio samo jednostavne traperice i
majice, a Leo je bio isti njegovani momak kao i na slici na
stranicama Alfreda Ogrena, iste frizure i u istom po mjeri
sašivenom odijelu. Samo mu je kravata nedostajala, ali to nije
ništa značilo.
Kada je Dan pogledao snimku, na oči su mu izbile suze.
Plakao je, ne samo zato što je shvatio da ima jednojajčanog
blizanca već i zbog svojeg života - odrastanja na imanju, Stenovih
udaraca i zapovijedi, dirinčenja na polju, gitare koju mu je slomio,
bijega, putovanja u Boston i prvih mjeseci u Americi provedenih u
bijedi. Plakao je zbog svega toga što je propustio spoznati i zbog
tuge koju je osjećao. Ali najviše je plakao zbog toga što je čuo.
Naposljetku se mašio gitare i zasvirao - petnaest godina poslije.
Nije to bilo samo zbog te sjetne skladbe - očigledno vlastite
kompozicije. Bilo je to i zbog suzvučja i harmonija. Leo
Mannheimer svirao je isti trozvučni arpeggio kao i on sam u to
doba, pola tona više kada je završio svoje dva-pet-jedan
progresije. Rabio je, baš kao i Dan, stariji smanjeni septakord
umjesto malog molskog septakorda i nonakorda sa sniženom
nonom kao većina glazbenika te bi često završavao na šestom
tonu dorske ljestvice.
Dan je vjerovao da je bio tako jedinstven kada je otkrio Djanga
i pronašao vlastiti izričaj, toliko različit od svoje generacije koja je
slušala rock, pop i hip-hop. Ali eto, u Stockholmu je postojao
momak koji je izgledao kao on i koji je u jednom sasvim drugom
svijetu pronašao iste harmonije i ljestvice. Jedva da je to mogao
pojmiti te je na površinu izbilo toliko toga - čežnja i nada, a možda
čak i ljubav, no prije svega začuđenost. Ima brata.
Ima brata koji je završio u imućnoj stockholmskoj obitelji. Ta
činjenica sadržavala je ne samo nešto nečuveno već i nešto
duboko nepravedno. Kao što se poslije prisjećao, tada je osjetio
srdžbu i bijes, poput sile što je pulsirala usred svega ostaloga.
Naravno da nije shvaćao što se bilo dogodilo. Ali naslućivao je,
sjetio se ljudi iz Stockholma i njihovih testova, pitanja i filmova.
Jesu li znali?
Naravno da jesu. Zbrojio je dva i dva te bacio čašu u zid. Nakon
toga je potražio broj Hilde von Kanterborg i nazvao je. Nije bilo
kasno - iako je vrijeme proletjelo brže nego što je mislio. Ali Von
Kanterborg nije zvučala trijezno. Bilo je prijepodne, a ona je već
bila pijana, što ga je naljutilo.
“Daniel Brolin ovdje”, rekao je. “Sjećate me se?”
“Kako ste rekli da se zovete?”
“Daniel Brolin.”
Na drugom je kraju začuo teško disanje, a možda, nije bio
siguran, možda i pravi strah.
“Dragi Daniele”, rekla je. “Naravno da te se sjećam. Kako si?
Toliko smo se zabrinuli kada nam se više nisi javljao.”
“Jeste li znali da imam jednojajčanog blizanca? Jeste li znali?”
Glas mu je pukao, a u slušalici je nastao muk. Ona je nešto
natočila u čašu, a šutnja i žubor bili su mu dovoljni. Shvatio je da je
znala - da ih je zato posjećivala na imanju i izrekla one čudne
riječi: Ali mi se ne smijemo miješati, mi samo promatramo.
“Zašto niste ništa rekli?”
Još uvijek mu nije ništa odgovarala, pa je ponovio pitanje, ali
agresivnije.
“Nisam smjela”, prošaptala je. “Potpisala sam da ne smijem
odavati nikakve tajne.”
“Znači, tamo nekakvi potpisi su važniji od mojeg života?”
“To je sve bilo pogrešno, Daniele. Pogrešno! Više nisam u toj
instituciji. Izbacili su me. Suviše sam se bunila.”
“Znači, radi se o javnoj instituciji.”
Gotovo da je sišao s uma. Nije znao što bi joj rekao. Samo se
sjećao njezina pitanja.
“Jeste li se ti i Leo pronašli?”
Tada je pukao po šavovima. Isprva nije shvaćao. Ali vjerojatno
je to bilo zbog familijarnog načina na koji je govorila o njemu i Leu,
kao da je to za nju nešto uobičajeno, a njemu je potreslo život iz
korijena.
“Zna li on za to?”
“Tko, Leo?”
“Da, pa tko drugi?!”
“Ne vjerujem, Daniele. Ne vjerujem. Više ti ne smijem reći.
Uistinu ne mogu. Već sam ti i previše rekla.”
“Previše? Ja sam tebe zvao kada sam bio u krizi, kada mi je
netko bio potreban, a što si mi ti rekla? Ni riječi. Pustila si me da
odrastem, a da ne saznam ništa o najvažnijem dijelu svojeg života.
Lišila si me...”
Tražio je riječi. Nije pronašao ništa što bi istinski dočaralo
kako se osjeća.
“Oprosti mi, Daniele, oprosti”, promucala je ona. Viknuo joj je
nešto nerazumljivo, a onda prekinuo vezu i odlučio popiti pivo.
Mnogo piva. Morao je smiriti živce i srediti misli, jer je već onda
uvidio da mora kontaktirati Lea. Da ga mora sresti. Ali kako? Da
mu piše, nazove ga ili da se jednostavno pojavi? Leo Mannheimer
bio je bogat. Bio je drugačiji i vjerojatno sretniji i psihički jači, a
možda - Hilda je to i nagovijestila - možda je Leo već znao za njega
te svjesno odabrao ne kontaktirati ga. Možda se sramio svojeg
siromašnog, maltretiranog brata blizanca. To je bilo vrlo lako
moguće, zar ne?
Dan je zatim opet otvorio stranicu Alfreda Ogrena i pogledao
Leovu sliku. Nije li mu u očima nazirao tračak nesigurnosti? Mislio
je tako, a to mu je dalo hrabrosti. Leo možda ipak nije toliko
umišljen. Pomislio je koliko je lako noćas bilo razgovarati s Julijom
te se izgubio u sanjarenjima i maštanjima koja su prkosila
činjenicama. Osjetio je da mu ljutnja polako jenjava, a suze su se
vratile.
Što bi trebao napraviti? Pretražio je svoje ime na internetu,
tražeći snimke vlastitih nastupa. Naposljetku je pronašao snimku
nastalu samo pola godine prije u jednom džez-klubu u San
Franciscu, kada se upravo bio ošišao i odjenuo sivo odijelo. Svirao
je solo u pjesmi “All the Things You Are”, u kojem je upotrijebio
isti melodijski suzvuk kao i Leo u Konserthusetu. Snimku je
priložio jako dugome mejlu koji je napisao. Još se sjećao uvodnih
redaka.
Dragi Leo, moj brate blizanče,
moje ime je Dan Brody i ja sam džez-gitarist. Sve do jutros nisam
ni najmanjeg pojma imao da postojiš te sam toliko osupnut i ganut
da se jedva prisiljavam da ovo pišem.
Ne želim ti smetati, niti bih htio da se zbog mene osjećaš
nelagodno. Ne tražim ništa, čak ni odgovor. Samo ti želim reći da je
već i samo saznanje da postojiš i da, izgleda, sviraš istu vrstu glazbe
kao i ja najveće što mi se u životu dogodilo.
Ne znam čak ni zanima li te moj život kao što ja gorim da čujem
sve o tvojemu. Ali ipak bih ti ga želio prepričati. Jesi li ikada upoznao
našeg oca? Bio je niškoristi i pijanac, ali i nevjerojatno muzikalan.
Majka nam je umrla na porođaju. Porođaj je bio težak, možda zato
što je nosila blizance. Ja o tome nikada nisam mnogo saznao...

Napisao je dvadeset dvije stranice. Ali mejl nikada nije poslao.

Nije se usuđivao. Umjesto toga je nazvao Klausa Ganza i javio mu
da je imao smrtni slučaj u obitelji. Potom je rezervirao kartu za
Stockholm te je odletio tamo idućeg jutra.
Našao se u Švedskoj prvi put nakon osamnaest godina. Puhao
je ledeno hladni vjetar. Sniježilo je. Bio je deseti prosinca i slavila
se dodjela Nobelove nagrade. Božična rasvjeta već je krasila ulice,
a on se začuđeno osvrtao uokolo. Stockholm je bio taj lijepi grad iz
njegova djetinjstva. Bio je nervozan i grozničav, ali i prepun
iščekivanja, kao kakav dječačić. Ipak će potrajati pet dana dok se
ne bude usudio kontaktirati brata. Jedno je vrijeme živio kao sjena
Lea Mannheimera, kao njegov nevidljivi uhoda.
 15. poglavlje

21. lipnja

BASHIR KAZI IMAO JE DUGACKU, čupavu bradu, vojničke maskirne hlače i

bijeli lovački prsluk. Ruke su mu bile krupne i nabildane. S fizičke
strane bio je impresivan. Ali lijeno je gledao televiziju sjedeći na
kožnatom trosjedu te je Lisbeth uputio omalovažavajući pogled, a onda
je ignorirao. Uz malo sreće, mogao bi biti i napušen. Ona je za svaki
slučaj koraknula ustranu i otpila iz svoje pljoske. Bashir se nacerio i
okrenuo Khalilu.
“Kakvu si to kurvicu dovukao kući?”
“Nikada je prije nisam vidio. Bila je vani i govorila mi nešto o
nekakvom filmu. Izbaci je van!”
Khalil je se bojao. To je bilo očito. Ali još se više bojao brata, što bi
joj trebalo ići u prilog. Torbu s računalom odložila je na sivu komodu
pokraj vrata.
“Onda, a čija si ti, curice?” upitao je Bashir.
“Ničija posebno”, odgovorila je ona, što također nije rezultiralo
značajnijom reakcijom.
Ali Bashir je zato barem ustao i zijevnuo, najviše zbog efekta, da
pokaže koliko je umoran od svih tih cura što hopsaju oko njega kao
psići.
“Zašto si se preselio nazad ovamo?” upitao je Khalila. “Vidiš da je
sve puno kurvi i idiota.”
Lisbeth se ogledala po stanu. Bila je to garsonijera s kuhinjicom na
desnoj strani. Namještaja nije bilo mnogo te je vladao nered, posvuda
razbacana odjeća. Krevet je bio povišen, u kombinaciji s radnim stolom
i policama, te su se u stanu nalazili još i trosjed i stolić. Neposredno
pokraj komode na zid je bila naslonjena palica za unihokej.
“Tvoja generalizacija baš i nije suviše jasna”, rekla je.
 “Kako, molim?”
“Rekla sam da se ne izražavaš baš najjasnije, ha, Bashire?”
“Kako znaš kako se zovem?”
“Taman su me pustili iz bukse, pa sam te došla pozdraviti od tvoje
frendice Benito.”
To je sad pogađala. A možda i nije, bila je relativno sigurna da su
njih dvoje u kontaktu, a i Bashir ju je pozorno slušao. Benito mu nije
bila nepoznata. To mu se vidjelo poput iskre u inače mutnim očima.
“A kako si me to došla pozdraviti?”
“Pustiti ti video. Hoćeš?”
“Ovisi.”
“Mislim da ćeš se jako zabaviti”, rekla je, izvadila mobitel i potom
se pravila da ga ne može pokrenuti. A zapravo je upisala nekoliko
naredbi i spojila se na infrastrukturu koju je Hakerska republika
svakodnevno održavala. Nakon toga je zakoraknula i Bashira
netremice pogledala u oči.
“Benito svojim prijateljima rado čini usluge, znaš. Ali također
postoje određeni aspekti koji se moraju raspraviti.”
“Kao na primjer?”
“Pa to je zatvor, a već je to samo po sebi problematično. Doduše,
jako si vješto unio taj nož na odjel. Čestitam ti od srca.”
“Prijeđi na stvar.”
“Stvar je Faria.”
“A što s njom?”
“Kako ste se mogli tako loše odnositi prema njoj?”
“Molim?”
“Ponašali ste se kao prave svinje.”
Bashir se zbunio.
“Ma koji ti je kurac?”
“Svinjo. Šljame. Govno jedno prokleto. Riječi su različite, ali također
i blage, s obzirom na okolnosti. Trebalo bi vas kazniti, slažeš li se sa
mnom?”
Lisbeth je očekivala nekakvu reakciju. Ali podcijenila je njezinu
snagu, taj iznenadni bijesni ispad nakon prvotne zbunjenosti. Bashir ju
je ne oklijevajuči ni trena stisnutom šakom lupio ravno po bradi.
Zadržala je ravnotežu, ali se prije svega usredotočila da zadrži mobitel
u desnoj ruci pokraj kuka, sa zaslonom uperenim u njegovo lice.
Rekla je:
“Nešto si mi se uzrujao.”
 “Nemaš ti pojma, mala!”
Opet ju je udario te je ovaj put zateturala, ali nije se pokušavala
braniti, ni podignuti ruku da se zaštiti. Bashir ju je tada pogledao, a u
očima mu se osim bijesa vidjela i zaprepaštenost. Lisbeth je krvarilo iz
usta. Ugrabila je priliku.
“Je li bilo toliko pametno ubiti Jamala?” upitala je.
Bashir ju je opet udario, ali ovaj put nije bilo lako zadržati se na
mjestu. Zavrtjelo joj se u glavi, pa je zamahnula njome ne bi li tako malo
jasnije vidjela te je tik pokraj sebe uočila Khalilove preplašene oči.
Hoće li se i on baciti na nju? Nije bila sigurna, njega nije bilo lako
pročitati. Ali vjerovala je da će ostati na mjestu, kao oduzet. Njegov
mršavi lik odisao je nekakvom slabošću.
“Je li to bilo pametno?” ponovila je i pogledala Bashira što je
podrugljivije mogla.
A on je potom praktično sišao s uma, baš kao što se i nadala.
“Ni sama nemaš pojma koliko je bilo pametno, kurvo jedna.”
“Ali zašto, u biti?”
“Zato što je od Farije napravio kurvu”, povikao je Bashir. “Kurvu!
Sve nas je obeščastio.”
Opet ju je udario i sada više nije bila sigurna drži li pravilno
mobitel.
“Ali Faria zato mora također umrijeti, zar ne?” promucala je.
“Kao štakor, kao jebena krmača. Nećemo se predati sve dok ne
bude gorjela u paklu.”
“Super”, rekla je Lisbeth. “Sada mi je sve jasnije. Hoćeš li sada
vidjeti moj film?”
“A zašto bih ga, jebote, uopće želio vidjeti?”
“Zato što ćeš inače razočarati Benito, a to nije dobro. To si do sada
valjda već shvatio.”

Bashir je oklijevao, vidjelo mu se to po očima i ruci koja se tresla. Ali to

nije mijenjalo na stvari. Još je uvijek bio bijesan, izvan sebe od ljutnje, a
Lisbeth neće izdržati još mnogo udaraca. Napravila je grubu procjenu,
očima izmjerila razdaljinu, proračunala i razmotrila lanac posljedica.
Da ga lupi glavom? Da ga udari koljenom po međunožju, da mu uzvrati?
Odlučila je još malčice pretrpjeti i glumiti da ju je slomio i porazio. Nije
se morala pretjerano truditi. Idući udarac došao je postrance i bio je
jači od prijašnjih. Rasjekao joj je gornju usnu, a u glavi joj je zatutnjalo.
Opet je zateturala.
 “Pokaži mi ga”, prosiktao je on.
Ona je otrla usne, zakašljala, ispljunula krv i strovalila se na trosjed.
“Film mi je na mobitelu”, rekla je.
“Okej, pokaži mi ga”, frknuo je Bashir i sjeo pokraj nje. Ona je
prtljala po mobitelu, naizgled posve nesvjesna bilo čega.
I Khalil im se približio te je pomislila da je to dobro. Ne žureći da ne
bi ispala suviše spretna, utipkala je svoje naredbe pa se na zaslonu
ubrzo pojavio programski kod. Primijetilo se da su se braća uznemirila.
“Koji se kurac događa?” upitao je Bashir. “Je li pokvaren? Je li to
nekakav posrani jeftini mobitel?”
“Ne, ne”, rekla je. “To je normalno. Video sam prebacila u takozvani
botnet, vidiš, gle. Sada ću ga preimenovati i onda stisnuti Command i
Control i podijeliti ga.”
“Ma koji ti je kurac?”
Osjetila je vonj znoja.
“Da ti objasnim”, nastavila je. “Botnet je mreža hakiranih
kompjutora zaraženih virusom - trojanskim konjem, da budem
preciznija. To baš nije po zakonu, ali je praktično. Prije nego što vam
kažem više, pogledajmo film. Ni ja ga još nisam vidjela. Čekaj malo...
Evo ga!”
Na zaslonu se pojavilo Bashirovo lice. Doimao se zbunjeno, poput
dječaka koji nije razumio neko teško pitanje.
“Kakvo je to sranje?” upitao je Bashir.
“To si, naravno, ti. Možda malčice neobrijan i nejasnih kontura. Nije
baš lako snimati s kuka. Ali bit će bolje. Temperamentnije. Gle, jako
dobro tučeš žene, a slušaj ovo! Čini se da si upravo priznao ubojstvo
Jamala Chowdhuryja.”
“Jebote, jebote!”
Na videu je Bashir vikao da će Faria umrijeti kao štakor i kao
krmača i da će gorjeti u paklu. Snimka se nakon toga zatresla, on je
rekao nešto te je udario, ali to se nije jasno vidjelo. Uslijedio je koloplet
slika stropa i zidova.
“Što si to napravila?” derao se. Lupao je šakom po stoliću.
“Samo mirno, samo polako”, odgovorila je Lisbeth. “Nema razloga
za paniku.”
“Kako to misliš? Odgovori mi, droljo!”
Glas mu je puknuo.
“Video još uvijek nije došao do značajnog broja svjetske
populacije”, odgovorila je ona. “Rekla bih da ga je primilo jedva
stotinjak milijuna, a mnogi će, sigurna sam u to, pomisliti da se radi o
sparnu i odmah ga izbrisati. Ali, jasno, stigla sam ga i preimenovati.
Nazvala sam ga Bashir Kazi. Znači, tvoji prijatelji će ga htjeti vidjeti, kao
i, naravno, policija i tajna služba, poznanici tvojih poznanika, ovi, oni i
ostali. Možda postane hit na You-Tubeu. Nikad ne znaš. Internet je jako
čudan i glup. Nikad mi nije bio jasan.”
Bashir se doimao napola lud. Trzao je glavom posve spazmodično.
“Shvaćam da ti nije lako”, rekla je Lisbeth. “Nije se lako nositi s
javnošću. Sjećam se kada su mene prvi put stavili na naslovnice. Jedva
sam se od toga oporavila, da ti budem iskrena. Ali pozitivna stvar je da
postoji izlaz.”
“Kakav?”
“Reći ću ti. Ali najprije moram...”
Iskoristila je njegovu zaprepaštenost i zbunjenost te mu
munjevitim pokretom uhvatila glavu, dvaput njome udarila po stoliću i
potom ustala.
“Možeš pobjeći, Bashire”, rekla je. “Pobjeći koliko te noge nose da te
sram ne sustigne.”
Bashir je paralizirano i ošamućeno zurio u nju. Desna mu je ruka
drhtala. Uhvatio se za čelo.
“To bi moglo upaliti”, nastavila je. “Ne pretjerano dugo, ali neko
vrijeme. Mogao bi bježati i bježati, trčati kao tvoj brat ovdje, možda ne
toliko brzo, nabacio si koju kilu, zar ne? Ali sigurno bi na ovaj ili na onaj
način nekamo mogao stići.”
“Ubit ću te”, promumljao je Bashir. Ustao je, kao da će se baciti na
nju. Ali čini se da ni sam nije u to vjerovao. Nervozno je pogledavao
ulazna vrata i prozore.
“Požuri”, rekla je. “Mislim da bi morao pobjeći što prije.”
“Pronaći ću te”, prosiktao je.
“Onda se vidimo uskoro.”
Glas joj je bio monoton i hladan. Zakoraknula je prema komodi i
zidu, okrenula mu leđa pružajući mu svaku priliku da se baci na nju. Ali
on je ostao jednako zbunjen i oduzet kao što je i očekivala. A osim toga
zazvonio mu je mobitel.
“Sigurno netko tko je pogledao film. Ali nema straha, zar ne?
Jednostavno se nemoj javiti, a vani u gradu fino glavu dolje”, rekla je.
Bashir je promumljao prijetnju i prišao joj. Ali dalje nije stigao.
Lisbeth je uzela policu za unihokej prislonjenu uza zid pa ga udarila po
vratu, obrazima i trbuhu.
 “Ovo ti je od Farije”, rekla je.
Bashir se presamitio te ga je opet udarila, ali se uspio uspraviti.
Nestabilnim korakom isteturao je van, niz mračno stubište pa na
poslijepodnevno sunce.
Lisbeth je još uvijek držala palicu. Khalil Kazi stajao je iza nje,
pokraj kožnatog trosjeda, u svojim crvenim teniskima, unezvijerenih
očiju i razjapljenih usta. Još uvijek je bio adolescent, žilav i mršav kao
igla. Nasmrt se preplašio. Jedva da joj je predstavljao prijetnju. Ali
mogao je pobjeći i izgubiti pojam o stvarnosti, Annika je spominjala
sklonost samoubojstvu. Lisbeth je držala vrata na oku i pogledala na
ručni sat.
Bilo je četiri i dvadeset poslijepodne te je provjerila svoj mejl. Ni
Bublanski ni Farah Sharif nisu joj se još javili. Annika joj je napisala:
IZVANREDNO, JAKO DOBRO. ODMAH DA SI OTISLA KUCI!
Khalil je teško disao, pa ga je pogledala. Kao da joj je htio nešto reći.
“To si ti, zar ne?” promumljao je.
“Tko?”
“Ti iz novina.”
Kimnula je.
“Ti i ja moramo pogledati jedan film”, rekla je. “Nije toliko napet,
uglavnom se radi o pokretima ruke.”
Palicu za unihokej naslonila je na mjesto uza zid, uzela svoju torbu s
računalom s komode i rekla mu da sjedne na trosjed. Problijedio je te
se doimalo kao da će ga noge izdati. Ali poslušao ju je i sjeo.
Kratko i jasno prepričala mu je kako duboka neuralna mreža i
prepoznavanje pokreta funkcioniraju, o tome kako ga je snimila
tijekom njegova rekreativnog trčanja pa to usporedila sa snimkom iz
podzemne. Odmah je osjetila da ju je razumio. Ukočio se i promumljao
nešto nečujno. Sjela je pokraj njega, otvorila dokumente na računalu,
pokazala mu ih i pokušala ih objasniti. Ali on kao da ništa od toga nije
primao, samo je praznim pogledom i paralizirano zurio u zaslon.
Zazvonio mu je mobitel te su izmijenili pogled.
“Javi se”, rekla mu je.
Khalil je uzeo mobitel te se po tome kako se poslušno ukočio
odmah vidjelo da je to netko koga duboko poštuje. Bio je to njegov
imam, koji se zatekao u kvartu - vjerojatno zato što ga je Annika
obavijestila. Imam ga je očito upitao smije li doći do njega. Lisbeth je
pomislila da bi to moglo biti dobro, pa je kimnula. Ispovijedi su sigurno
bolje pristajale jednom imamu, posebno zato što ga je Annika
nahvalila.
Ubrzo je pokucao na vrata. Ušao je visoki elegantni
pedesetogodišnjak, uskih očiju, duge brade i s crvenim turbanom na
glavi. Kimnuo joj je i potom se okrenuo Khalilu sjetno se nasmiješivši.
“Dječače moj”, rekao je. “Želiš li mi nešto reći?”
Riječi su mu bile žalosne i teške te je na trenutak sve troje utihnulo.
Lisbeth se odjednom osjetila nelagodno i nije znala što bi. Naposljetku
je ustala.
“Ne vjerujem da smo ovdje na sigurnom”, rekla je. “Predložila bih
da odete odavde, možda u džamiju.”
Ostavila ih je nasamo, ne pozdravivši ih, te nestala niza stube
ponijevši svoje računalo.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Dan Brody sjedio je na klupi na Norrmalmstorgu u centru
Stockholma. Bilo je to istog dana kada je stigao u grad. Više nije
sniježilo. Nebo je bilo vedro i bilo je hladno, on je nosio crni kaput i
sunčane naočale, a na čelo je nabio sivu vunenu kapu. Čitao je
knjigu o propasti banke Lehman Brothers. Htio je naučiti što više
o svijetu svojeg brata.
Prijavio se u hostel Af Chapman na Skeppsholmenu. Hostel je
bio stari renovirani brod. Noćenje je koštalo šesto kruna, otprilike
toliko koliko si je mogao priuštiti. Već na putu tamo vidio je da ga
prepoznaju, a to je boljelo jer kao da više nije bio on, već
siromašnija kopija nekog drugog čovjeka. On koji je do maloprije
bio kozmopolitski glazbenik opet se pretvorio u seljačića iz
provincijskoga Halsinglanda, manje vrijednog u odnosu na
Stockholmljane. U Birger Jarlsgatanu uletio je u trgovinu odjećom
te kupio sunčane naočale i sivu kapu, pokušavajući se sakriti iza
njih.
Sve je vrijeme razmišljao što bi trebao napraviti. Da mu ipak
pošalje mejl, ili možda link na kakav video, ili ga možda nazove?
Nije se usuđivao. Najprije ga je htio vidjeti te je zato sjedio ispred
ureda brokerske kuće Alfred Ogren i čekao.
Odande je odlučnim i razdraženim korakom izašao Ivar Ogren,
kojeg je dočekao crni BMW zatamnjenih stakala, kao da je kakav
državnik ili visoki dužnosnik.
Ali Lea još nije bilo. Nalazio se tamo gore, u ovoj zgradi od
crvene opeke. Dan je nazvao ured i na engleskom upitao za njega
te su mu rekli da je na sastanku. Svaki put kada se ulaz u zgradu
otvorio, Dan bi se lecnuo. Ali potrajalo je. Mrak se već odavno
spustio nad Stockholm. S morske strane puhao je vjetar te je ubrzo
postalo prehladno da sjedi i čita.
Ustao je i šetao gore-dolje po trgu, masirajući vrhove prstiju u
kožnatim rukavicama. Ništa se nije događalo. Promet je jenjavao, i
on je pogledao prema restoranu velikih prozora na trgu. Gosti su
unutra razgovarali i smijali se, a on se osjećao izolirano. Život kao
da je prolazio mimo njega. Čuo ga je samo kao žamor zabave na
koju nije bio pozvan te je pomislio da je oduvijek stajao sa strane,
nije li bilo tako?
U tom je trenutku Leo izašao iz zgrade. Dan to nikada neće
zaboraviti. Vrijeme kao da je stalo, vidno se polje suzilo, a zvukovi
utihnuli. Ali nije doživio samo sreću, ne tada na hladnoći i
svjetlosti restorana. Kada je vidio Lea, njegova se bol pojačala. Leo
mu je bio zapanjujuće sličan. Hodao je kao on, smijao se
istovjetno, mahao rukama isto kao i on te je na obrazima i pod
očima imao iste bore. Sve je bilo isto, no ipak: kao da se ogledao u
pozlaćenom zrcalu.
Čovjek koji je tamo hodao bio je on i istodobno nije bio on.
Leo Mannheimer bio je onakav kakav je Dan mogao postati, a
što ga je dulje promatrao, više je različitosti opažao. Ne samo
kaput, cipele i skupo odijelo. Bilo je to i zato što je hodao gipko, a
oči su mu sjajile. Leo Mannheimer odisao je samopouzdanjem
koje Dan nikada nije imao, a to ga je zaboljelo i više kao da nije
mogao disati.
Srce mu je tuklo kao ludo te je pogledao ženu koja je hodala
pokraj Lea i obavila ga rukom oko pasa. Djelovala je inteligentno,
sofisticirano i zaljubljena u Lea. Glasno se nasmijala. Oboje se
nasmijalo i Dan je shvatio da je to Malin Frode o kojoj je Julia
govorila s primjesom ljubomore u glasu. Kao da se oduzeo. Nije im
se usuđivao pristupiti i promatrao ih je kako se gube u smjeru
Biblioteksgatana. Pratio ih je, a da nije sasvim shvaćao zašto.
Hodao je polako i držao se na udaljenosti.
Ali jedva da je riskirao da ga otkriju. Bili su obuzeti jedno
drugim te su krenuli prema Humlegårdenu, opet se nasmijavši.
Smijeh im je tako veselo odjekivao zrakom. Dan kao da je otežao,
kao da mu je njihova površna i jednostavna radost povukla tijelo
 prema tlu. Ostavio ih je i vratio se u svoj hostel, ni na trenutak ne
pomislivši da izgled možda vara, a još manje da se on sam mnogo
puta smatrao upravo time - sretnikom.
Život je najčešće lijep ako se gleda s distance. Ali on to tada nije
shvaćao.

Mikael se uputio u Nykoping. Nosio je torbu na ramenu, a u njoj notes

za zabilješke, diktafon i tri boce rozea. Lotta von Kanterborg rekla mu
je da ih kupi. Njezina sestra Hilda prijavila se u hotel Forsen kod rijeke
Nykopingsan pod lažnim imenom Fredrika Nord. Rekla mu je da je
spremna progovoriti, ali ako se budu pridržavali određenih uvjeta.
Boce vina bile su jedan određeni uvjet.
Drugi uvjet bio je izniman oprez. Hilda je mislila da je progone, a to
što je Mikael rekao nije joj nimalo pomoglo. Lotta je rekla da je Hilda od
toga što je on rekao naprosto sišla s uma. Zato Mikael nikome nije
rekao ni riječi kamo će, čak ni Eriki.
Sada se nalazio u kafiću neposredno pokraj željezne prstenaste
ograde u središtu glavnoga kolodvora u Stockholmu i čekao Malin. Bilo
mu je važno razgovarati s njome. Trebao je preispitati i razložiti svaku
svoju teoriju, shvatiti jesu li održive ili ne. Malin je kasnila deset
minuta, a nosila je traperice i plavu bluzu. Izgledala je naprosto
očaravajuće, iako se kao i pola grada kupala u znoju.
“Oprosti”, rekla je. “Morala sam Lovea ostaviti kod mame.”
“Mogla si ga povesti ovamo. Ionako imam samo nekoliko kratkih
pitanja.”
“Znam. Ali kasnije idem dalje.”
Nabrzinu ju je poljubio i odmah prešao na stvar.
“Kada si u Muzeju fotografije srela Lea, jesi li na što pomislila, na
neku drugu razliku osim što je odjednom postao dešnjak?”
“Kao na što na primjer?”
Mikael je pogledao na sat u hali postaje.
“Ako je na primjer imao madež na pogrešnome mjestu. Ili ako mu
se kosa kovrčala drugačije. Leo je prilično kovrčav.”
“Plašiš me, Mikaele. Na što misliš?”
“Istražujem priču o jednojajčanim blizancima razdvojenima pri
rođenju. Više ti trenutačno ne mogu reći, niti bih htio da to ikome
kažeš, možeš li mi to obećati?”
Ona odjednom kao da se silno preplašila te ga je uhvatila za ruku.
“Znači, hoćeš reći...”
 “Još neću ništa reći, Malin, još ne”, rekao je. “Ali pitam se...”
Oklijevao je. “Jednojajčani blizanci genetski su posve jednaki, odnosno
gotovo da jesu”, nastavio je. “No svaki par iskazuje blage genetske
promjene, blage mutacije.”
“Prijeđi na stvar.”
“Najprije ti moram izložiti nekoliko jednostavnih činjenica - inače
nećeš ništa razumjeti. Jednojajčani blizanci nastaju od jedne jedine
oplođene jajne stanice koja se u maternici vrlo brzo podijeli. Zanimljivo
je koliko brzo. Ako se jajna stanica podijeli četiri dana nakon oplodnje ili
kasnije, blizanci će dijeliti posteljicu, što uvećava rizik. Ali ako se jajna
stanica podijeli tjedan dana nakon oplodnje ili još kasnije, sve do
dvanaest dana nakon oplodnje, djeca često postaju zrcalni blizanci.
Dvadeset posto jednojajčanih blizanaca su zrcalni blizanci.”
“A što to znači?”
“Znači da su identični, ali su kao zrcalne slike. Jedan postane ljevak,
a drugi dešnjak. Čak im se i srca mogu fizički naći na suprotnim
krajevima tijela.”
“Dakle hoćeš reći...”
Te je riječi promucala, pa ju je pomilovao po obrazu da je primiri.
“Ma čitava ta zamisao je možda blesava”, rekao je. “A ako i nije, ako
si u Muzeju fotografije stvarno srela Leovog zrcalnog blizanca, a ne
njega, ne znači da se dogodilo nešto nezakonito, nikakvo preuzimanje
tuđeg identiteta u stilu Talentiranoga gospodina Ripleyja. Možda su
samo zamijenili uloge, malo se poigrali i isprobali nešto novo. Možeš li
sa mnom do vlaka, Malin? Malo mi se žuri.”
Ona je ostala sjediti kao skamenjena. Zatim je ustala i otpratila ga
do podzemne etaže te su hodali pokraj trgovina prema peronu
jedanaest. Rekao joj je da će poslom u Linkoping. Želio je za sobom
ostaviti što je moguće manje konkretnih tragova. Nastavio joj je
pričati:
“Pročitao sam mnogo članaka o jednojajčanim blizancima koji su se
upoznali tek u odrasloj dobi, a koji prije toga jedan za drugoga nisu
znali. Ti se susreti, Malin, uvijek opisuju kao nešto fantastično. Kažu da
ne postoji nikakva potresnija slučajnost. Zamisli samo! Vjeruješ da si
jedinstvena, da samo ti postojiš - a onda se pojavi još jedna ti. Kaže se
da jednojajčani blizanci koji se upoznaju kasnije u životu nikada ne
prestaju razgovarati. Da raspravljaju o svemu, o svojem talentu,
nedostacima, navikama, gestama, sjećanjima, baš o svemu. Postaju
potpuni i kao da rastu. Postaju sretniji. Mnoge od tih priča su me jako
potresle, Malin, a i ti si sama pričala kako je Leo jedno vrijeme bio
naprosto euforičan.”
“Da - ali nakon toga to više nije bio.”
“Istina.”
“Otputovao je, pa smo izgubili kontakt.”
“Tako je”, rekao je Mikael. “I ja sam na to pomislio. Ali sjećaš li se
čega - možda njegovog izgleda ili nečega drugoga što bi mi pomoglo
shvatiti što se dogodilo?”
Zastali su. Bili su na peronu. Vlak je već stajao i čekao.
“Ne znam”, rekla je.
“Razmisli!”
“Pa, da, možda jedna stvar. Sjećaš li se da sam ti rekla da se zaručio
s Julijom Damberg?”
“A to te ražalostilo, zar ne?”
“U biti i nije.”
Nije joj baš vjerovao.
“Najviše me iznenadilo”, rekla je. “Julia je nekad radila kod nas.
Zatim se odselila u Frankfurt te nitko od nas godinama o njoj ništa nije
čuo. Ali taman kada sam tamo završavala, nazvala je i htjela razgovarati
s Leom. Ne vjerujem da joj je on uzvratio poziv. Doimao se kao da ga je
zasmetala. Ali Julia je rekla nešto čudno.”
“Što?”
“Pitala me jesam li znala da Leo svira gitaru još bolje nego klavir.
Rekla je da je pravi virtuoz. O tome nisam ništa čula, pa sam pitala Lea.”
“I što je on rekao?”
“Nije rekao ništa. Zacrvenio se i prasnuo u smijeh. Bilo je to onda
kada je sjajio kao sunašce.”
“Tako i zvuči”, rekao je Mikael, ali više je nije pozorno slušao. Riječi
virtuoz na gitari zazvonile su mu u ušima vrlo nemirno.
Kada se pozdravio s Malin i popeo u vlak, duboko je potonuo u
misli.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Dan Brody dva se dana držao na distanci. Bili su to nemirni
dani. Zaključao bi se u svoju sobu na brodu ili bi nervozno i brzo
šetao po Skeppsholmenu i Djurgårdenu. Ponekad bi trčao u svojoj
sivoj trenirci. Navečer bi u baru na brodu pio više nego obično.
Loše je spavao, a noći provodio uz notes crvenih kožnatih korica
pišući o svojem životu.
U srijedu navečer, trinaestog prosinca, vratio se na
Norrmalmstorg. Ni tada mu se nije usuđivao pristupiti. U petak je
ponio gitaru te je sjeo na klupu tik pokraj restorana na trgu. Opet
je sniježilo i smrzavao se. Temperatura se spustila, a njegov kaput
više nije dostajao. Ali nije si mogao priuštiti ništa toplije.
Nedostajalo mu je novca, ali više nije imao snage svirati u
različitim džez-sastavima da bi se uzdržavao. Mislio je samo i
jedino na Lea. Ništa drugo nije se činilo važno.
Taj petak Leo je ured napustio rano. Nosio je tamno-plavi
kaput od kašmira i bijeli šal te je hodao žustro. Dan ga je pratio.
Prišao mu je preblizu, a to je bila pogreška. Leo se ispred kina Park
okrenuo i zvjerao pogledom, kao da osjeća da ga prate. Ali Dana
ipak nije vidio. Na ulici je bilo mnogo ljudi, a Dan je nosio kapu i
sunčane naočale i gledao je prema Stureplanu. Leo je nastavio i
prešao Karlavägen.
Dan je na Floragatanu zastao ispred malezijskog
veleposlanstva i pustio Lea da uđe u svoju zgradu. Vrata su se
zatvorila uz tresak, a on je stajao vani na ulici i čekao. Čekao je kao
i prije te je znao da će potrajati. Tek nakon nekoliko minuta upalile
su se svjetiljke u stanu na najvišem katu.
Svjetlost je zatreperila kao odsjaj iz nekog ljepšeg svijeta.
Ponekad bi se začuli zvuci glasovira, a često bi prepoznao
harmonije te bi mu na oči navrle suze. Ali taj se put smrzavao te je
tiho opsovao. Izdaleka su se čule sirene. Pomalo je puhalo, pa se
približio zgradi i skinuo sunčane naočale. Iza leđa je začuo korake
jedne žene i njezina psa. Pokraj njega je prolazila postarija
gospođa u crnom šeširu i jarko-zelenom kaputu vodeći na uzici
malog mopsa. Prijateljski ga je pogledala.
“Zar danas ne želiš kući, Leo?”
Na trenutak, ne dulje, pogledao ju je preplašeno. Zatim joj se
nasmiješio kao da je replika bila smiješna i na mjestu.
“Čovjek ponekad ni sam ne zna što želi”, rekao je.
“Istina. Ali uđi. Vani je prehladno da bismo stajali i filozofirali.”
Utipkala je šifru na ulaznim vratima pa su zajedno ušli i stali
pred dizalo. Pogledala ga je i opet se šeretski nasmiješivši rekla:
“A kakav si to stari kaput navukao?”
On se blago uznemirio.
“Ma neka stara krama”, odgovorio je.
 Gospođa se nasmijala.
“Neka stara krama? To ti ja običavam reći kada odjenem svoju
najfiniju bluzu jer želim da mi je pohvale.”
I on se pokušao nasmijati. Ali nije sasvim uspio, a žena se
ugrizla za usnu i uozbiljila. Bio je uvjeren da je prozrela njegovu
varku, kao da nije samo njegova odjeća otkrila da mu nedostaje
stila i finoće, već i nespretnost u izražavanju. Gospođa je rekla:
“Oprosti, Leo. Znam da ti trenutačno nije lako. Kako je Viveka?”
Po njezinu tonu bilo mu je jasno da “dobro” nije točan odgovor.
“Tako-tako”, rekao je.
“Nadajmo se da neće još dugo patiti.”
“Nadajmo se”, rekao je i osjetio da neće biti u stanju povesti se
dizalom s njome.
“Znate što? Potrebno mi je malo gimnastike. Idem ja stubama”,
nastavio je.
“Gluposti, Leo. Pa vitak si kao gazela. Zagrli mi Viveku u moje
ime. Reci joj da mislim na nju.”
“Hoću, naravno, hvala”, odgovorio je i požurio uza stube noseći
svoju gitaru.
Kada se približio Leovu stanu, usporio je. Ako je Leo čuo
barem polovično dobro kao i on sam, morao je biti tih kao miš.
Posljednji se dio puta došuljao. Leo je stanovao sam na najvišem
katu, a to je bilo dobro, činilo se vrlo izolirano. U hodniku je sjeo na
pod, naslonivši leđa na zid, što je tiše mogao. Što da radi? Srce mu
je luđački tuklo. Usta su mu se osušila.
Vrlo čisti prostor mirisao je na svježi lak, a on se usredotočio
na sliku plavog neba na stropu. Tko to na stubištu slika nebo?
Odozdo su dopirali koraci i zvuci televizijskog prijamnika, a
iznutra škripa stolca, otvaranje poklopca i pritisak na tipku. Bio je
to ton A.
Leo je svirao samo nesuvisle basove - kao da nije znao bi li se
primio kakve skladbe. A onda je krenuo. Improvizirao je, ali možda
i nije. Ponavljao je sjetne i nemirne tonove te je baš kao i na snimci
iz koncertne dvorane stalno, praktično ritualno ili manično, ali
također i rafiniranije i zrelije, završavao na šestom tonu molske
ljestvice, na neki način izazivajući osjećaj nostalgije ili rasprsnuća.
Odnosno, barem je Dan to tako doživio, te se stresao.
Nije to mogao posve objasniti, a obuzelo ga je iznenada. Suze
su mu navrle na oči i zadrhtao je, ne nužno samo zbog glazbe, već i
zbog srodnosti harmonija, zbog činjenice da je Leo svirao s
tolikom boli, kao da je on, koji nije bio glazbenik, bolje od Dana
uspio predočiti njihovu tugu.
Njihovu tugu?
Pomisao je bila čudna, ali se u tom trenutku činila vrlo
istinitom. Leo se sve donedavno činio kao stranac, kao drugačija
vrsta sretnijeg stranca. Ali Dan se sada zrcalio u njemu te je ustao i
zateturao. Namjeravao je pozvoniti na vrata. Ali umjesto toga je iz
futrole izvadio gitaru, nabrzinu je naštimao i zasvirao pratnju. Nije
bilo teško uhvatiti akorde i popratiti harmonije. To kako je Leo
naglašavao sinkope i triole mijenjao čistim osminkama nalikovalo
je na njegov način sviranja. Osjećao se... kao kod kuće. Nije to
nikako drugačije mogao objasniti. Kao da je već mnogo puta
svirao s njim i svirao je dugo, zasigurno nekoliko minuta. Možda
Leo nije čuo tako dobro kao on. Možda je posve utonuo u svoju
svirku. Nije mogao reći.
Zatim je utihnuo usred pjesme, na Fisu ili utišanom E. No nije
čuo nikakve korake, ništa se nije micalo. Leo se jamačno uopće
nije micao, pa je i Dan utihnuo i pričekao. Što se zbivalo? Iz stana
je začuo duboko disanje i opet je odsvirao dionicu, ovaj put nešto
brže i s vlastitim dodatkom, u novoj inačici. Tada je klavirski
stolac opet zaškripao i začuo je korake na putu prema vratima.
Ostao je tamo držeći gitaru te se osjetio poput prosjaka, uličnog
muzikanta koji se ušuljao u fini salon, nadajući se da će ga tamo
primiti. Ali, naravno... bilo je tu i mnogo više od toga. Gorio je od
nade i čežnje, pa je zaklopio oči i slušao kako Leo trapavo skida
sigurnosni lanac s vrata.
Vrata su se otvorila i on ga je pogledao. Isprva kao da nije
razumio. Zatim je razjapio čeljust. Brada mu je pala te se doimao
šokirano i preplašeno.
“A tko si ti?”
Bilo je to prvo što je izustio i Dan nije znao što bi rekao. Što da
na to kaže?
“Ja sam...” počeo je.
Utihnuo je.
“Dan Brody”, nastavio je. “Ja sam džez-gitarist. I vjerujem da
sam tvoj brat blizanac.”
Leo mu nije odgovorio. Činilo se kao da će pasti na koljena.
Posve je problijedio.
 “Ja...”
Jedino je to uspio izustiti, a ni Dan nije uspijevao ništa izreći.
Srce mu je tuklo kao ludo, riječi su zapele, ali onda je i on pokušao
jednim “ja”.
“Ja...”
“Što?”
Leov glas bio je obojen očajem s kojim jedva da se mogao
nositi te se odupro nagonu da pobjegne odande. Rekao je:
“Čuo sam te kako sviraš na glasoviru.”
“I?”
“I tada sam pomislio da sam živio samo polovičnim životom.
Kao da mi je nešto nedostajalo i sada sam napokon...”
Više ništa nije uspio izreći i nije znao ni govori li istinu ili samo
poluistinu - ili su to samo bile fraze što su nadolazile same od
sebe.
“Ne mogu ovo pojmiti”, rekao je Leo. “Koliko si dugo znao?”
Ruke su mu se tresle.
“Tek nekoliko dana.”
“Ne mogu ovo pojmiti”, ponovio je.
“Znam, teško je. Nestvarno.”
Leo mu je pružio ruku, što se učinilo čudnovato formalno, s
obzirom na okolnosti.
“Uvijek sam...” rekao je.
“Što?”
Ugrizao se za usnu. Ruke mu se nisu prestajale tresti.
“Osjećao isto. Hoćeš li ući?”
Dan je kimnuo i stupio u stan koji je bio ljepši od bilo čega što
je u životu vidio.
 TREĆI DIO
NESTALI BLIZANAC

21. - 30. LIPNJA

Čak svaka osma trudnoća može rezultirati začećem blizanaca, iako

jedan plod najčešće umre ranije, što se naziva sindromom nestalog
blizanca, odnosno VTS prema engleskom izrazu Vanishing twin
syndrome.

U drugim slučajevima blizanci budu razdvojeni posvajanjem ili

zamjenom u rodilištu. Neki se sretnu kao odrasli, a drugi nikada.
Jednojajčani blizanci Jack Yufe i Oskar Stohr upoznali su se na jednoj
željezničkoj postaji u Zapadnoj Njemačkoj 1954. Jack Yufe živio je u
kibucu te je bio vojnik u izraelskoj vojsci. Oskar Stohr bio je aktivan u
Hitlerjugendu.

Mnogima nedostaje taj netko drugi.

 16. poglavlje

21. lipnja

MIKAEL JE POLAGANO SETAO pokraj rijeke u Nykopingu, a prema hotelu

Forsen. Zdanje je bilo jednostavna smeđa drvena zgrada s krovom od
crvenih crepova, prije hostel negoli hotel. Na ulazu se nalazila maketa
vjetrenjače, a na zidovima fotografije sportskih ribiča u gumenim
čizmama.
Za recepcijom je sjedila mlada plavuša, vjerojatno ljetna zamjena.
Imala je najviše sedamnaest godina, nosila traperice i crvenu košulju i
tipkala po svojemu mobitelu. Mikael se prepao da će ga prepoznati i
njegov posjet objaviti na internetu. Ali njezin ga je ravnodušni pogled
primirio. Uspeo se na drugi kat i pokucao na vrata s brojem 214. Bilo je
pola devet navečer. Iznutra je dopro napukao glas.
“Tko je to?”
Predstavio se i ona mu je tada otvorila. Na trenutak mu je zastao
dah. Hilda von Kanterborg izgledala je posve divlje. Kosa joj je stršala
na sve strane, a oči su joj bile nemirne i nervozne, kao u prestrašene
životinje. Imala je velike grudi, široka ramena i široke kukove. Jedva da
je stala u svoju svijetloplavu haljinu te joj je s čela i po vratu curio znoj.
Koža joj je bila prepuna staračkih pjega. Izgledala je kao ju je netko
izgrebao grabljama.
“Vrlo ljubazno što ste pristali naći se sa mnom”, rekao je.
“Ljubazno? Pa mene je strah. To što si rekao Lotti je skroz bolesno.”
Nije ju zamolio da mu razjasni što točno. Htio je da se najprije smiri
i dođe do daha.
Iz torbe je izvadio boce vina i stavio ih na okrugli hrastov stol
pokraj otvorenoga prozora.
“Bojim se da više nisu toliko hladne”, rekao je.
“Mislim da sam pila i gore.”
 Otišla je u kupaonicu, uzela dvije plastične čaše i stavila ih na stol.
“Hoćeš li ostati trijezan i pametan ili ćeš mi se pridružiti?”
“Što god je tebi ugodnije”, odgovorio je.
“Svaka ispičutura želi društvo, dakle piješ sa mnom. Večeras ti je to
tvoja novinarska strategija.”
Natočila je čaše do vrha. On je otpio pošteni gutljaj da joj pokaže da
misli ozbiljno. Pogledao je prema brzacu na rijeci i na nebo što se
mračilo.
“Samo želim zajamčiti...” počeo je.
“Nemoj ništa jamčiti”, prekinula ga je. “Jer ne možeš, a ja nisam u
stanju istrpjeti tamo nekakav uzvišeni govor o zaštiti novinarskih
izvora. Reći ću ti to što imam reći jer više ne mogu šutjeti.”
Svoje vino ispila je nadušak te ga je pogledala u oči. Na svojevrstan
je način bila šarmantna i draga. Ponašala se nehajno, ali istodobno i
privlačno, što se doimalo vrlo oslobađajuće.
“Dobro, shvaćam, žao mi je ako sam te zabrinuo. Ali hoćemo li
odmah na posao?”
Ona je kimnula, a on je izvadio svoj diktafon i pokrenuo ga.
“Ti, naravno, znaš što je Državni institut za rasnu biologiju”, rekla
je.
“Oh, naravno”, odgovorio je on. “Odurni je to institut.”
“Istina, ali samo polako, reporterska zvijezdo, nije to toliko napeto
kao što zvuči. Rasnih biologa u Švedskoj više se ne da tako lako naći, a
Institut je ukinut, kao što možda znaš, još tisuću devetsto pedeset
osme. Spominjem ga samo zato što tu postoji jedna linija, određeni
kontinuitet. Ali ja to isprva nisam znala. Kada sam počela raditi u
Registru, vjerovala sam da ću raditi s darovitom djecom. Ali zapravo...”
Otpila je gutljaj iz svoje čaše.
“...ne znam kako bih počela.”
“Samo ti pričaj”, rekao je on. “Sve će se već posložiti na svoje
mjesto.”
Ona je iskapila još jednu čašu i zapalila cigaretu, marke Gauloise, te
je zabavljeno pogledala.
“Ovdje se ne smije pušiti”, rekla je. “Ali ova priča počinje upravo
tako, pušenjem - sumnjom da je pušenje štetno. Još su u pedesetima
izvjesni stručnjaci tvrdili da pušenje može izazvati rak pluća. Zamisli
samo!”
“Nevjerojatno!”
“Doista, a kao što ti je možda jasno, ta je tvrdnja izazvala žestoki
otpor. Naravno, rekli su: pušači možda češće obolijevaju od raka pluća,
ali to nema nužno veze s duhanom. Možda je to bilo zato što su jeli
previše povrća. Ništa se nije moglo dokazati. I liječnici puše Camel
glasio je tadašnji poznati slogan. Humphrey Bogart i Lauren Bacali
snažno su se naglašavali kao izuzetno pozitivni primjeri pušača. No
ipak... sumnja je ostala, a to nije bilo mala stvar. Britansko Ministarstvo
zdravstva otkrilo je da se smrtnost zbog raka pluća
upetnaesterostručila u samo dva desetljeća, a u Institutu Karolinška u
Stockholmu skupina liječnika odlučila je stvar istražiti koristeći se
blizancima. Blizanci su idealan objekt za znanstveno istraživanje zbog
svojega identičnoga DNK-a te su u dvije godine napravili registar s
preko jedanaest tisuća blizanaca. Zatim su ih intervjuirali o navikama
pušenja i pijenja, što je predstavljalo vrlo važan prilog tužnoj spoznaji
da cuga i pljuge usprkos svemu ipak nisu zdravi.”
Žalosno se nasmijala, uvukla duboki dim i ispila još jednu čašu
rozea.
“Ali na tome se nije stalo”, nastavila je. “Registar su kompletirali.
Dodali su nove blizance, i to mnoge koji nisu živjeli zajedno. Tridesetih
godina prošlog stoljeća u Švedskoj je više stotina blizanaca razdvojeno
pri rođenju, najviše zbog siromaštva. Mnogi su se upoznali tek kao
odrasli. To je predstavljalo neprocjenjiv znanstvenoistraživački
materijal, a znanstvenici ne samo da su istraživali nove bolesti i
njihove uzroke već su si i postavili klasično pitanje: što to oblikuje
čovjeka? Koliko na njegovu osobnost utječe naslijeđe, a koliko
okolina?”
“Čitao sam o tome”, rekao je Mikael, “i upoznat sam sa Švedskim
registrom blizanaca. Ali sve to što opisuješ je legitimno i legalno, zar
ne?”
“Svakako, oni provode vrlo vrijedna i bitna istraživanja, a
spominjem ih samo zato što ti želim opisati cjelokupnu pozadinu. A
dok je Registar blizanaca rastao, Državni institut za rasnu biologiju
promijenio je ime i postao Institut za medicinsku genetiku te potpao
pod Sveučilište u Uppsali. Posljedni voditelj Instituta Jan Arvid Book je
umjesto profesora rasne biologije postao profesor medicinske
genetike. I nije se nimalo radilo o riječima i semantici. Gospoda su se
polagano i postupno počela baviti nečime što je barem nalikovalo na
znanost. Ostavili su se starih mjerenja lubanja i gluposti o čistoći
švedsko-germanske rase.”
“Ali stari registar Roma i ostalih manjina je ostao?”
 “Jest, ali ostalo je i još nešto, daleko gore.”
“Što to?”
“Svjetonazor. Možda nije postojala jedna rasa bolja od drugih.
Možda ni ljudske rase nisu postojale. Ali opet, možda... možda su
određeni punokrvni Šveđani ipak bili radišniji i više se trudili od
drugih. Zašto? Možda zato što su odgojeni na dobri, stari švedski način.
Možda tako možemo saznati kako odgojiti punokrvnog Šveđanina -
znači, onakvoga koji ne puši Gauloise i koji se ne opija rozeom?”
“To ne zvuči dobro.”
“Ne, duh vremena se promijenio, a ljudi koji su jednom iskazivali
ekstremne poglede jednog uvjerenja lako se okreću kako vjetar puše,
na suprotni ekstrem, zar ne? Ekipa iz Uppsale ubrzo je u Freuda i
Marxa počela vjerovati jednako vjerno kao što su ranije vjerovali
rasnim biolozima. Institut se, doduše, zvao Institut za medicinsku
genetiku, tako da značenje naslijeđa nisu negirali, nikako ne. Ali
uglavnom su vjerovali u društvene i materijalne čimbenike. Nije to
pogrešno, naravno, pogotovo danas kada su klasne barijere
nepremostivi zidovi.
Ali ta skupina - čiji je vodeći stručnjak bio profesor sociologije
Martin Steinberg - smatrala je više-manje zakonitošću da na nas utječu
samo i isključivo okolnosti. Određena vrst majke i određeni društveni i
kulturni čimbenici više će ili manje automatski oblikovati određenu
vrst osobe. Ali tome nije tako, ni približno. Čovjek je neviđeno
kompleksnije biće. No ta su gospoda poželjela provesti pokus i
pokušati odrediti kakav odgoj i zaleđe su potrebni da se oblikuje dobar
i čestit Šveđanin. Bili su usko povezani s registrom blizanaca te su
pratili njihova istraživanja, a onda su upoznali i Rogera Stafforda,
američkog psihoanalitičara.”
“Čitao sam o njemu.”
“Jasno, ali nikada ga nisi upoznao, zar ne? On je bio nevjerojatno
karizmatičan. Osvijetlio bi svaki društveni skup, a prvenstveno je na
jednu ženu u našoj skupini ostavio vrlo snažan dojam. Ona se zove
Rakel Greitz, psihijatrica je i psihoanalitičarka te je... O Rakel Greitz bih
mogla danima pričati. Ali ona nije samo izgubila glavu za Rogerom
Staffordom. Također je postala opsjednuta njegovim radom i htjela ga
je proširiti. Jednom prilikom - ne znam točno kada - ona i spomenuta
skupina su odlučili namjerno razdvajati blizance, kako jednojajčane
tako i dvojajčane, i smještati ih u dijametralno suprotne obitelji. Ali
budući da je sam cilj istraživanja već ispočetka bio elitistički - stvoriti
fine i ugledne Šveđane - skupina je pomno birala klijentelu. Kao da su
svijećom pretraživali i preokretali svaki kutak. Između ostaloga
konzultirali su i svoje stare registre Roma, Sama i ostalih manjina i
tražili ljude koje čak ni rasni biolozi nisu ni pomislili prisilno
sterilizirati. Tražili su vrlo darovite roditelje koji su dobili blizance.
Htjeli su si - da budem cinična - osigurati prvorazredni
znanstvenoistraživački empirijski materijal.”
Mikael je opet pomislio na virtuoza na gitari što ga je Lisbeth bila
spomenula.
“A jedan od parova blizanaca bili su i Leo Mannheimer i Daniel
Brolin?”
Hilda von Kanterborg šutke je sjedila i gledala kroz prozor. “Da, a
zbog njih sada i jesmo ovdje, zar ne?” upitala je. “To što si ispričao Lotti
ne zvuči normalno: da Leo više nije Leo. Ali da budem iskrena, ne
vjerujem u to. Jednostavno ne mogu. Znaš, Anders i Daniel Brolin, kako
su se tada zvali, pripadaju romskoj manjini. Potječu iz neviđeno
muzikalne obitelji. Majka Rosanna bila je fantastična pjevačica. Postoji
jedna sačuvana snimka njezinog pjevanja. Rosanna pjeva ‘Strange
Fruit’ Billie Holliday tako nevjerojatno da ti srce poželi iskočiti iz grudi.
Ali umrla je od groznice samo nekoliko dana nakon porođaja. Srednju
školu nije pohađala, ali pronašli su njezine ocjene iz viših razreda
osnovne škole. Bila je vrhunska učenica. Otac se zvao Kenneth i bio je
manično-depresivan, ali i genij na gitari. Ne bih rekla da je bio zao ili
emocionalno hladan, prije punokrvni neurotičar koji nije imao snage
skrbiti se za blizance. Zato su ih smjestili u dom u Gavleu, gdje ih je
Rakel Greitz locirala i praktično odmah razdvojila. Da budem iskrena,
ne želim znati kako su ona i Martin Steinberg dolazili do obitelji i
blizanaca. Ali što se Daniela i Andersa, odnosno Lea, kako su ga poslije
prozvali, ticalo, slučaj je bio posebno grozan.”
“Zašto?”
“Jer ništa nije bilo pravedno. Daniel je ostao u sirotištu nekoliko
godina. Zatim je završio kod jednog zlobnog i ograničenog seljaka koji
je živio blizu Hudiksvalla, a koji je djecu posvajao ponajprije zato što
mu je bila potrebna pomoć na imanju. Doduše, ispočetka je imao i
ženu. Ali ona se brzo izgubila, nakon čega bez sumnje možemo govoriti
o prisilnom dječjem radu. Daniel i njegova braća dirinčili su od jutra do
mraka i nisu uopće smjeli u školu. Ali Leo, naprotiv... njega su smjestili
u imućnu i utjecajnu obitelj iz Nockebyja.”
“Kod Hermana i Viveke Mannheimer.”
 “Točno, Herman je bio krupna riba i debelokožac i naprosto je
slomio Martina Steinberga. Inače je najvažnije bilo da posvajatelji ne
znaju ništa o djetetovom podrijetlu, a posebno ne da se radi o
blizancima. Ali Herman Mannheimer je ustrajao te je razumno
pretpostaviti da je osjećao svoju nadmoć ili je možda skupinu na neki
način držao u šaci. Martin je popustio. Kažem, Herman ga je naprosto
slomio. Hermanu je pružio te informacije iako su bile tajne, što je bilo
loše samo po sebi. Ali postalo je i lošije. Herman je dvojio. ‘Cigani’ i
‘nomadi’, kako ih je zvao, nisu mu se nikada sviđali, pa je poslovnog
partnera Alfreda Ogrena zamolio za savjet, a da Rakel i Martin za to
nisu znali.”
“Shvaćam”, rekao je Mikael. “A to je njegov sin Ivar također nekako
saznao.”
“Da, ali mnogo kasnije, kada je Ivar već dugo gajio ljubomoru i
zavist spram Lea, kojeg su smatrali daleko pametnijim i nadarenijim. A
Ivar, to ne smijemo smetnuti s uma, uvijek bi napravio bilo što, samo
da stekne premoć nad Leom. Između obitelji kao da se podiglo minsko
polje, pa su pozvali upomoć mojega kolegu Carla Segera.”
“Ali ako je Herman Mannheimer već bio takav idiot pun
predrasuda, zašto je uopće primio dječaka?”
“Herman je općenito gledajući bio stari reakcionar, ali zato ne bih
rekla da je bio bešćutan, ne vjerujem, usprkos tome što se dogodilo
Carlu. Ali Alfred Ogren... on je bio prava rasistička svinja i oštro ga je
odgovarao od toga, i sve bi vjerojatno propalo da nisu dobili izvještaje
o dječakovoj izuzetnoj motorici, darovitosti i čemu sve ne, pa je to
prevagnulo. Viveku je naprosto očarao.”
“Znači, primili su ga jer je bio malen, ali pametan?”
“Tako je. Imao je sedam mjeseci i velike oči i već su od malih nogu u
njega polagali velike nade.”
“U njegovim osobnim spisima iz matičnih knjiga piše da je biološki
sin Mannheimerovih. Nije mi jasno kako su roditelji to uspjeli izvesti
jer su ga posvojili tako kasno.”
“Njihovi najbliži prijatelji i susjedi znali su istinu. Ali za njih je to
bilo pitanje časti. Svima je bilo poznato koliko je Viveku boljelo što nije
mogla imati djece.”
“Je li znao da su ga posvojili?”
“Saznao je to kada je imao sedam ili osam godina, kada su ga
Ogrenovi sinovi počeli zadirkivati. Viveka je osjećala da mu mora reći
istinu. Ali zamolila ga je da to nastavi tajiti - zbog obiteljske časti.”
 “Shvaćam.”
“Da, nije toj obitelji bilo lako.”
“Leo pati od hiperakuzije.”
“Pati od nje i od toga što danas nazivamo hipersenzitivnošću.
Nevjerojatno je osjetljiv. Suviše mu je teško hvatati se u koštac sa
svijetom, pa se povlačio u sebe i bio vrlo osamljeno dijete. Ponekad
vjerujem da mu je Carl bio jedini pravi prijatelj. U početku Carl, ja i
ostali mladi psiholozi nismo imali cjelokupnu sliku. Vjerovali smo da
istražujemo skupinu darovite djece. Uopće nismo znali da radimo s
blizancima. Podijelili su nas tako da smo radili samo s jednim
djetetom. Ali postupno smo to saznavali i još postupnije to i prihvaćali
- više ili manje, rekla bih. Carlu je od svih nas najteže palo to što su
blizance razdvojili namjerno - vjerojatno zato što je bio toliko blizak
Leu. Ostala djeca nisu osjećala da su ih od nečega razdvojili. Ali s Leom
je bilo drugačije. Nije znao da je jednojajčani blizanac, samo da su ga
posvojili. Ali kao da je nešto naslućivao i često je govorio kako se
osjeća polovično, što je Carlu postupno postajalo neizdrživo. ‘Ne mogu
više’, govorio je i stalno me ispitivao za Daniela: ‘Osjeća li i on isto?’
Rekla sam mu da se ni on ne osjeća dobro. ‘Osamljen je’, rekla bih i
spomenula da Daniel ponekad iskazuje znakove depresije. ‘Moramo im
reći’, govorio bi Carl. ‘Ne smijemo’, odgovorila bih ja, ‘tada bismo sve
svima upropastili.’ Ali Carl je nastavio i naposljetku je počinio životnu
pogrešku. Otišao je Rakel, a ona, znaš...”
Hilda je otvorila drugu bocu vina, iako prvu još nisu popili do kraja.
“Rakel Greitz”, nastavila je, “možda se doima ozbiljno i korektno.
Lea je obmanula i zavela. U kontaktu su sve ove godine. Sreću se na
božičnim ručkovima i tome slično. Ali ona je u biti hladna kao led i
upravo zbog nje ja, evo, čamim ovdje pod lažnim imenom, drhtim i
ločem. Sve me ovo vrijeme držala pod nadzorom, naizmjence mi
laskajući ili mi prijeteći. Išla je k meni kada sam pobjegla od kuće.
Vidjela sam je na ulici.”
“Znači, Carl je otišao njoj”, rekao je Mikael.
“Osmjelio se i rekao joj da namjerava propjevati, pa što košta da
košta. Nekoliko dana poslije su ga ustrijelili kao kakvu divljač u šumi.”
“Hoćeš li reći da se radi o ubojstvu?”
“Ne znam. Uvijek sam to poricala i odbijala suočiti se s time da sam
bila dio djelatnosti koja je bila u stanju ubiti.”
“Ali zapravo si uvijek sumnjala u suprotno, nije li tako?” upitao je
Mikael.
 Hilda mu nije odgovorila. Samo je pila svoje vino i gledala kroz
prozor.
“Pročitao sam izvješće istrage”, nastavio je Mikael. “Zaključci mi
nisu sjeli, a ti si mi sada dala i motiv. Ne vidim drugog objašnjenja osim
onog da su svi u to bili umiješani, Mannheimer, Ogren, Greitz, svi do
jednoga. Postojao je rizik da ih razotkriju i povežu s djelatnošću koja
razdvaja blizance pri rođenju... To bi bilo kao staviti glavu na panj.
Morali su neutralizirati prijetnju koja ih je mogla odvući u blato.”
Hilda von Kanterborg očito se preplašila i neko je vrijeme šutjela.
“Cijena je, u svakom slučaju, bila visoka”, rekla je. “Leo se nikada
nije oporavio. Usprkos svem novcu i tome što su u njega uložili nikada
nije bio sretan. Uvijek je bio niskog samopouzdanja i u obiteljsku
tvrtku ušao je nevoljko, a tamo su ga gazili kreteni poput Ivara.”
“A brat Daniel?”
“On je na neki način bio jači, možda zato što je to morao postati. Sve
što su Lea poticali da bude, dakle obrazovani, muzikalni i načitani
dječak, Daniel je morao postati potajice. Ali ni on se nije dobro osjećao.
Posvojena braća su ga maltretirala, kod kuće su ga tukli i uvijek se
osjećao kao da nikamo ne pripada.”
“Što se s njime dogodilo?”
“Pobjegao je s imanja i izgubio se iz Registra. Ali ja sam uskoro
dobila otkaz, pa nisam posve sigurna što se toga tiče. Posljednje što
sam za njega učinila jest da sam ga savjetovala o glazbenoj akademiji u
Bostonu. Zatim od njega nisam čula ništa prije...”
Mikael je u zraku osjetio da se nešto dogodilo. Vidio je to po tome
kako drži čašu i po unezvijerenim očima.
“Što?”
“Bila sam kod kuće i pila. Bilo je to jednog prijepodneva u prosincu,
prije godinu i pol. Čitala sam novine i pijuckala. Zazvonio je telefon. U
Registru je vladala stroga stega i nikada se nismo smjeli predstavljati
vlastitim imenima. No ja... ja sam već tada pila, pa bih to koji put i
zaboravila jer me Daniel uspio pronaći i nakon toliko mnogo vremena.
Odjednom me iznebuha nazvao i rekao mi da je shvatio.”
“Što je shvatio?”
“Da Leo postoji i da su jednojajčani blizanci.”
“I to zrcalni blizanci, zar ne?”
“Da, ali on to tada još nije znao, niti je to imalo bilo kakve veze,
barem ne u tom trenutku. Bio je užasno uznemiren i ljut i pitao me
jesam li znala. Dugo sam oklijevala. Zatim sam rekla da jesam, a on je
utihnuo. Rekao mi je onda da mi to nikada neće oprostiti. Zatim je
prekinuo vezu. Htjela sam zavrištati, pasti i umrijeti. Na zaslonu sam
imala broj, pa sam mu uzvratila poziv. Ali dospjela sam u jedan hotel u
Berlinu gdje nikada nisu čuli za Daniela Brolina. Nakon toga sam na
svaki mogući način pokušala doći do njega. Ali nisam uspjela.”
“Vjeruješ li da se susreo s Leom?”
“Mislim da ipak nije.”
“Zašto to misliš?”
“Zato što se takvo što uvijek proširi. Više naših jednojajčanih
blizanaca se srelo u odrasloj dobi. Što je u digitalnom dobu neizbježno.
Netko vidi fotografiju na Facebooku ili na Instagramu i kaže da
fotografija sliči ovome ili onome, glasine se prošire i priča naposljetku
završi u medijima. Novinari obožavaju takve priče. Ali nitko od naših
blizanaca nije pojmio širi kontekst.
Uvijek su postojala objašnjenja - lažna objašnjenja pripremljena još
u samom početku - a novine su se koncentrirale na fantastični dio
susreta. Nitko to nikada nije propisno istražio. Da budem iskrena, nije
mi jasno kako si ti to uspio nanjušiti. Svi su bili toliko smiješno pomni
što se tajnosti ticalo.”
Mikael je također otpio malo vina, iako mu nije prijalo, te je
porazmislio kako bi se izrazio. Nastavio je u istom suosjećajnom tonu.
“Ja bih rekao da nisi u pravu, Hilda. Ja mislim da mnogo toga
upućuje da se blizanci jesu upoznali. Jer nešto se ne poklapa. Imam
prijatelja koji Lea jako dobro poznaje. On je” - za svaki slučaj
promijenio je Malinin spol u priči - “Lea vrlo pomno proučio. I posve je
uvjeren da je Leo postao dešnjak, baš kao što sam i rekao tvojoj sestri.
Također je gotovo preko noći postao pravi virtuoz na gitari.”
“Znači, i instrument je promijenio!”
Hilda se napela sjedeći na svom stolcu.
“Dakle hoćeš reći da...” nastavila je.
“Samo pitam na temelju čega si zaključila da se još nisu upoznali.”
“U tom bih slučaju rekla - ako je ovo što kažeš istina - da su Leo i
Daniel zamijenili identitete.”
“Ali zašto?”
“Zato što...” Tražila je prave riječi. “Zato što su iznimno
melankolični pojedinci, ali isto tako i iznimno daroviti. Vrlo lako bi
mogli promijeniti svoju okolinu, možda bi im to bilo nešto novo i
uzbudljivo. Leo se - a Carl je to uvijek govorio - često osjećao poput
zatvorenika u ulozi koju nije volio.”
 “A Daniel?”
“Što se njega tiče... ne znam, vjerojatno bi mu se činilo fantastičnim
ući u Leov svijet.”
“Preko telefona je reagirao divlje i bijesno, zar nisi i sama to rekla?”
nastavio je Mikael. “Danielu je vjerojatno bilo izuzetno bolno uvidjeti
da mu je brat blizanac odrastao u blagostanju dok je on dirinčio na
seoskom imanju.”
“Da, ali...”
Hilda je pogledala boce vina, kao da se boji da neće još dugo
potrajati.
“Ti su dječaci, to moraš razumjeti, vrlo osjećajni i empatični. Carl i
ja smo o tome često razgovarali. Ali bili su osamljeni. Bili su kao
stvoreni jedan za drugoga, a ako su se doista sreli, nagađam da je taj
susret bio fantastičan, možda nešto najljepše i najsretnije što im se
ikada dogodilo.”
“Znači, ne vidiš nikakvu mogućnost da se dogodilo nešto grozno?”
Hilda je odmahnula glavom - no više grčevito nego uvjereno,
primijetio je.
“Jesi li kome rekla da te Daniel nazvao?”
Hilda von Kanterborg malo je predugo oklijevala. No s druge strane,
nije ju bilo lako pročitati. Novu cigaretu pripalila je opuškom
prethodne.
“Ne”, rekla je. “Više nisam u kontaktu s Registrom. A kome bih
drugome rekla?”
“Spomenula si da te Rakel Greitz redovno posjećivala.”
“Njoj pogotovo ne bih rekla. Nje sam se uvijek revno klonila.”
Mikael se zamislio te je nastavio tonom strožim nego što je
namjeravao.
“Moraš mi na još nešto odgovoriti”, rekao je.
“Radi li se o Lisbeth Salander?”
“Kako si znala?”
“Nije tajna da ste prilično bliski.”
“Je li i ona bila u projektu?”
“Ona je Rakel Greitz zadavala više brige nego svi mi ostali zajedno.”

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Leo Mannheimer ušao je u svoj dom zajedno s čovjekom koji je
izgledao jednako kao on. Čovjek je nosio otrcani crni kaput
bijeloga krznenog ovratnika, sive hlače odijela i crveno-smeđe
zimske cipele koje su se nagledale svijeta. Skinuo je kapu i kaput te
odložio gitaru. Kosa mu je bila čupavija, zalisci duži, a obrazi
crveniji. No to im je samo pojačavalo sličnost.
Bilo je kao da se vidio u novom obličju te je Lea oblio hladan
znoj i mislio je da će mu pozliti. Osjećao je kao da se pod ispod
njega otvorio. Ali ništa nije bilo jednostavno. Pogledao je njegove
ruke i prste, a potom i svoje te se poželio pogledati u zrcalo. Htio
je usporediti svaku boru na njihovim licima. Ali najviše mu je htio
postavljati pitanje za pitanjem i uopće ne prestati. Sjetio se glazbe
što ju je čuo sa stubišta i onoga što je rekao, da se osjećao samo
polovično - baš kao što se i on sam oduvijek osjećao. Gvalja mu je
zastala u grlu.
“Kako je ovo moguće?” upitao je.
“Vjerujem...” rekao je čovjek.
“Što vjeruješ?”
“Da smo bili sudionici u jednom eksperimentu.”
Leo ove riječi jedva da je uspio razabrati. Sjetio se Carla i
očevih koraka po stubištu onoga jesenjega dana, te je zateturao.
Sjeo je na crvenu sofu ispod skupe slike Brora Hjortha. Čovjek je
sjeo na fotelju pored sofe te je samo u tome, u njegovu pokretu, u
tijelu što se spustilo na sjedalicu, nazirao nešto stravično poznato.
“Slutio sam to”, rekao je Leo. “Da nešto nije u redu.”
“Jesi li znao da su te posvojili?”
“Majka mi je bila rekla.”
“Ali nisi znao da ja postojim?”
“Nikako ne, odnosno...”
“Što?”
“Zamišljao sam. Sanjario. Maštao o svemu i svačemu. Gdje si
odrastao?”
“Na jednom seoskom imanju pokraj Hudiksvalla. A onda sam
se odselio u Boston.”
“U Boston”, promumljao je Leo.
Čuo je srce koje je tuklo. Mislio da je to njegovo, ali nije, bilo je
to srce ovog čovjeka, njegova brata blizanca.
“Hoćeš li što popiti?” upitao je.
“Mislim da mi je potrebno.”
“Pjenušac? Može? On se odmah slije u krv.”
“Zvuči dobro.”
 Leo je ustao i krenuo prema kuhinji, no zastao je, a da nije znao
zašto. Bio je suviše zbunjen i uzbuđen da bi znao što radi. Rekao je:
“Oprosti.”
“Zašto?”
“Na vratima sam se šokirao. Ne mogu se sjetiti kako se zoveš.”
“Dan”, rekao je čovjek. “Dan Brody.”
“Dan?” ponovio je Leo. “Dan.”
Nakon toga je otišao i uzeo bocu Dom Perignona i dvije čaše.
Razgovor je još neko vrijeme bio vrlo nadrealan i nerazumljiv. Ali
vani je sniježilo i čuli su se zvuci petka uvečer, smijeh, glasovi i
glazba iz automobila i stanova. Oni su se nasmiješili, nazdravili i
sve se više otvarali. Uskoro su razgovarali o onome o čemu ni s
kime prije nisu razgovarali.
Pretresli su sve i svašta, ali poslije nijedan nije bio u stanju
prepričati razgovor i sve digresije. Svaku misao i svaku temu
prekidali bi pitanjima i potpitanjima. Kao da riječi nisu bile
dovoljne - kao da nisu stizali govoriti dovoljno brzo. Večer je
prešla u noć, a noć u novi dan i samo bi povremeno napravili
stanku da bi se najeli, malo odspavali ili zasvirali. Svirali su
satima, a Leu je to značilo najviše na svijetu.
Uvijek je bio osamljenik. Svaki je dan svirao satima, ali uvijek
sam. Dan je svirao sa stotinama ljudi, s amaterima i
profesionalcima, s virtuozima, krutim i fleksibilnim sviračima, s
glazbenicima koji su poznavali samo jedan žanr, ali i s onima koji
su poznavali sve, sa sviračima koji su usred pjesme zaigrano znali
promijeniti tonalitet i pojmiti bilo kakvu promjenu ritma. Ali
nikada nije svirao s nekime tko ga shvaća toliko intuitivno i
izravno. Nisu samo improvizirali zajedno. Svojom su glazbom
razgovarali i razmjenjivali iskustva, a Leo bi se ponekad popeo na
stolac ili na stol i nazdravio:
“Tako sam ponosan! Izvrstan si, nevjerojatno dobar!”
Preplavila ga je tolika neopisiva sreća što svira sa svojim
bratom blizancem da je i on postajao sve bolji, a u svojim
solažama sve odvažniji i kreativniji. Iako je Dan, naravno, svirao
bolje i vještije, i njegova je glazba poprimila novi žar te bi ponekad
istodobno svirali i razgovarali.
A razgovarali su i prepričavali svoje živote kao da to nikada
prije nisu činili, uviđajući značenja i digresije koje prije nisu
naslućivali. Prepletali su svoje priče, međusobno ih oplemenjujući.
Dan je morao biti iskren prema samome sebi - iako to naglas nije
govorio - ali ponekad to nije bilo obostrano. Ponekad ga je
zaboljelo od zavisti te se sjetio kako je kao dijete bio gladan.
Prisjetio se bijega s imanja i riječi Hilde von Kanterborg: Mi se ne
smijemo miješati, mi samo promatramo.
Ponekad bi osjetio žalac bijesa, a kada bi se Leo, recimo, žalio
što se nije usuđivao baviti glazbom, već su ga prisilili da postane
suvlasnik u Alfredu Ogrenu - prisilili su ga da bude suvlasnik! -
nepravde su se činile većima nego što ih je bio u stanju izdržati.
No to su ipak bile iznimke. Taj je prosinački vikend i on proživio u
velikoj i sveprožimajućoj sreći.
Bilo je pravo čudo što ne samo da je upoznao brata blizanca
već i čovjeka koji je razmišljao, osjećao i čuo baš kao i on. Koliko
su dugo samo razgovarali o tome? O zvukovima! Upali su u
raspravu poput pravih manijaka i bilo je nevjerojatno napokon
utonuti u temu koju nitko drugi nije razumio. Ponekad bi i Dan
stao na stolac da nazdravi.
Obećali su si da će se držati zajedno. Zakleli se da će postati
nerazdvojni. Zakleli su se na mnogo toga velikoga i lijepoga, ali
također i da moraju saznati što im se zapravo i zašto dogodilo. Do
u tančine su razgovarali o ljudima koji su ih kao djecu proučavali,
o testovima, filmovima i pitanjima. Dan je ispričao sve o Hildi von
Kanterborg, a Leo o Carlu Segeru i Rakel Greitz, s kojom je svih tih
godina ostao u kontaktu.
“Rakel Greitz”, rekao je Dan. “Kako ona izgleda?” Leo mu je
rekao za madež na njezinu vratu, a Dan se ukočio. Shvatio je da je i
on upoznao Rakel Greitz. To je bio odlučujući trenutak. Bilo je
jedanaest navečer u nedjelju sedamnaestog prosinca. Ulica je bila
tiha i mračna, a više nije sniježilo. Samo su se izdaleka čule ralice.
“Nije li Greitz u biti vještica?”
“Izvana je vrlo hladna”, rekao je Leo.
“Od nje mi se dizala kosa na vratu.”
“Ni meni se nije sviđala.”
“Ali ipak si se nastavio viđati s njom?”
Leo je odgovorio kao da se brani:
“Nikada joj se zapravo nisam mogao oduprijeti.”
“Svi mi imamo svoje trenutke slabosti”, utješio ga je Dan.
“Imamo. Ali Rakel je također bila moja poveznica s Carlom.
Uvijek mi je o njemu pričala tako lijepo, upravo ono što sam želio
 čuti, rekao bih. Idući tjedan ću s njom na božični ručak.”
“Jesi li je ikada upitao odakle potječeš?”
“Tisuću puta, a ona je svaki put rekla...”
“...da su te ostavili u jednom sirotištu u Gavleu, ali da tvoje
biološke roditelje nisu uspjeli pronaći.”
“Zvao sam ja i to prokleto sirotište, a tamo su mi to i potvrdili.”
“A kako se to slaže s onime o Ciganinu?”
“Ona je rekla da su to većinom glasine.”
“Laže.”
“Očigledno.”
Leovo se lice skupilo u prisebnu grimasu.
“Ne misliš li da je Rakel Greitz poput crne udovice koja plete
svoju mrežu intriga?” nastavio je Dan.
“Vjerojatno.”
“Morali bismo im stati na rep!”
U stanu u Floragatanu zavladala je prava osvetnička atmosfera,
a kada je nedjeljna večer prešla u noć i potom u jutro ponedjeljka,
dogovorili su se da će se pritajiti i da nikome živome neće
spomenuti svoj susret. Leo će kontaktirati Rakel Greitz, otkazati
božićni ručak i pozvati je k sebi te je uljuljkati da se osjeća sigurno
dok Dan bude čekao u pokrajnjoj sobi. Rakel Greitz dobro će
zapamtiti taj dan. Braća su skovala plan.

Hilda von Kanterborg ispijala je čašu za čašom. Ali nije se doimala

pijano. Ipak, nije bila stabilna. Jako se znojila. Vrat i grudi bili su joj
posve mokri.
“Rakel Greitz i Martin Steinberg u projektu su htjeli imati i
jednojajčane i dvojajčane blizance, što je bilo uobičajeno. Obje skupine
bile su potrebne da bi se mogle napraviti usporedbe. Lisbeth Salander i
sestra joj Camilla nalazile su se u jednom registru Instituta za
medicinsku genetiku. Kćeri su se smatrale idealnim subjektima. A
majku Agnetu nitko nije pretjerano poštovao. Ali otac je zato bio
pravo...”
“Čudovište.”
“Ali vrlo darovito čudovište, ipak moram nadodati, zbog čega su
djeca bila izuzetno zanimljiva. Rakel Greitz ih je htjela razdvojiti. Ta ju
je zamisao opsjedala.”
“Iako su djevojčice imale majku i dom.”
“Usprkos tome, a ja Rakel ne bih htjela braniti, nipošto i nimalo. Ali
ipak... Tada joj za to nije nedostajalo argumenata iz čisto humane
perspektive. Otac Zalachenko je bio nasilni alkoholičar.”
“O tome sve znam.”
“Znam da znaš. Ali ipak bih to htjela reći u našu obranu. Bio je to
pakao od doma, Mikaele. Ne samo zbog očevog zlostavljanja i silovanja.
On je također favorizirao Camillu te je atmosfera između kćeri od
samog početka bila katastrofalna. Kao da su bile rođene da postanu
neprijateljice.”
Mikael je pomislio na Camillu i prisjetio se ubojstva svojega kolege
Andreja Zandera pa čvrsto zgrabio čašu. Nije ništa rekao.
“Postojali su razlozi - i sama sam to jedno vrijeme smatrala - da
Lisbeth smjestimo u drugu obitelj”, nastavila je Hilda.
“Ali ona je voljela svoju majku.”
“Vjeruj mi da znam. Mnogo sam naučila o toj obitelji, a Agneta se
možda doimala slomljeno kada je Zalachenko bio tamo i tukao je kao
vreću. Ali kad se radilo o djeci, bila je pravi borac. Nudili su joj novac.
Prijetili joj. Primala je neugodne depeše s pečatima tijela javne uprave.
Ali odbijala ih je. ‘Lisbeth ostaje sa mnom’, govorila je. ‘Nikada je neću
napustiti.’ Borila se i rukama i nogama, a proces se otegnuo te je u biti
postalo prekasno da razdvoje djevojčice, barem sukladno tadašnjim
predodžbama. Ali Rakel je to postalo pitanje načela, prava fiks-ideja, pa
su mene pozvali da posredujem.”
“Što se dogodilo?”
“U početku me Agneta sve više impresionirala. Bile smo u čestom
kontaktu i praktično smo se sprijateljile, a ja sam se borila da Lisbeth
ostane kod nje. Uistinu sam se za to borila. Ali Rakel se nije davala tako
lako pobijediti te se jedne večeri pojavila tamo sa svojim gorilom
Benjaminom Forsom.”
“Tko je to?”
“On je u biti socijalni radnik, ali za Rakel radi već čitavu vječnost.
Martin Steinberg se pobrinuo da ih spoji. Benjamin nije suviše
inteligentan, ali je krupan i vjeran kao pas. Rakel mu je pomogla u
mnogim teškim trenucima, između ostalog i kada je u automobilskoj
nesreći izgubio sina, tako da bi on za Rakel zauzvrat učinio bilo što.
Sada sigurno ima preko pedeset pet godina, ali viši je od dva metra i u
nevjerojatnoj formi te na neki način izgleda i prijazno, ima blage, sjetne
oči i čupave obrve zbog kojih se doima i pomalo komično. Ali ako Rakel
to zatraži, lako postane neugodan, kao te večeri na Lundagatanu...”
Hilda je zastala i otpila još vina.
 “Da?”
“Bio je listopad i bilo je hladno”, nastavila je. “Bilo je to nedugo
nakon što su Carla Segera ustrijelili u lovu, a ja sam bila na
komemoraciji, što nikako nije bilo slučajno. Operaciju su sigurno
pomno isplanirali. Camilla je spavala kod prijateljice, a kod kuće su bile
samo Agneta i Lisbeth. Lisbeth je imala šest godina. Rođendan joj je u
travnju, zar ne? Ona i Agneta sjedile su u kuhinji, pile čaj i jele
prepečenac. Na Skinnarviksbergetu je bjesnjela oluja.”
“Kako sve to znaš?”
“Imam tri izvora, naš službeni izvještaj, kojem se vjerojatno
najmanje može vjerovati, ali i Agnetinu verziju. O tome smo kasnije
satima razgovarale.”
“A treći izvor?”
“Lisbeth osobno.”
Mikael ju je iznenađeno pogledao. Bilo mu je dobro poznato koliko
je Lisbeth šutljiva u vezi sa svojim životom. On o tome nije čuo ni riječi,
čak ni od Holgera.
“Kako to?” upitao je.
“Ima tome već i deset godina”, rekla je. “Lisbeth je tada željela
saznati što je više moguće o svojoj majci, a ja sam rekla sve što sam
znala. Rekla sam joj da je Agneta bila jaka i inteligentna te sam vidjela
da ju je to obradovalo. Dugo smo razgovarale kod mene na Skanstullu
te mi je naposljetku prepričala i tu priču. Učinilo mi se kao da me
udarila ravno u želudac.”
“Jesi li znala da se Lisbeth nalazila u Registru?”
Hilda von Kanterborg otvorila je i treću bocu vina.
“Nisam”, rekla je. “A ni ona pojma nije imala. Nije znala ni za Rakel
Greitz. Čitavo je vrijeme vjerovala da se radilo o skrbničkom pitanju, o
prisilnoj mjeri socijalne službe. O istraživanju nad blizancima nije znala
ništa, a ja...”
Hilda se igrala svojom čašom.
“Ti si istinu prešutjela.”
“Mikaele, mene su promatrali. Bila sam i pod obvezom čuvanja
tajne, a bila sam svjesna i onoga što se dogodilo Carlu.”
“Jasno mi je”, rekao je, na neki način to i misleći.
Hildi von Kanterborg vjerojatno nije bilo lako, a već što mu je sve
ovo govorila bilo je nešto veliko. Više je nije osuđivao.
“Što se dogodilo?” upitao ju je.
“Te večeri na Lundagatanu?”
 “Da.”
“Bjesnjela je oluja, kao što sam rekla. Otac je bio tamo dan prije, a
Agneta je bila puna modrica te su je boljeli trbuh i spolni organi. Pila je
čaj u kuhinji s Lisbeth. Zajedno su uživale u miru i tišini. A onda je
netko pozvonio na vratima i možeš zamisliti koliko su se preplašile.
Pomislile su da se Zalachenko vratio.”
“Ali to je bila Rakel Greitz.”
“To su bili Rakel i Benjamin, što nije bilo nimalo bolje. Ozbiljno su
joj objasnili da će joj sukladno ovom ili onom zakonu oduzeti Lisbeth
kako bi je zaštitili. Onda je sve postalo vrlo gadno.”
“Na koji način?”
“Lisbeth se vjerojatno morala osjećati grozno izdano. Bila je tako
mala, a kada je Rakel dolazila k njoj i testirala je, Lisbeth je u nju
vjerojatno polagala velike nade. Znaš, svašta možemo reći o Rakel
Greitz, ali ona ipak zrači karizmom i moći te ima određenu težinu. Čak i
sliči kakvoj kraljici jer se uvijek drži uspravno, ravnih leđa, i ima taj
madež na vratu. Mislim da je Lisbeth zamislila da im ona može pomoći
i pobrinuti se da ih otac više ne maltretira. No potom je uvidjela da je
Rakel baš kao i svi drugi.”
“Da dopušta zlostavljanje i maltretiranje.”
“Da ih dopušta, da. A Rakel bi sada povrh svega odvela Lisbeth kako
bi je zaštitila. Kako bi nju zaštitila! Rakel je čak sa sobom ponijela i
injekciju Stesolida. Namjeravala je djevojčicu uspavati i odvesti je sa
sobom. Ali Lisbeth tada kao da je poludjela. Ugrizla je Rakel za prst,
skočila na stol uza zid u dnevnom boravku, otvorila prozor i iskočila
van. Stanovale su na prvom katu. Ali do tla je ipak bilo dva i pol metra, a
Lisbeth je bila mala i mršava djevojčica. Nije nosila cipele, samo
čarape, traperice i nekakvu majicu, a vani je, kao što sam rekla,
bjesnjela oluja i mislim da je i kišilo. Dočekala se na noge i čučnula, ali
pala je prema naprijed i udarila glavom. No ipak je odmah ustala i
nastavila trčati u tamu. Trčala je i trčala, cik-cak sve do Slussena i
Gamla stana, sve dok nije stigla do Mynttorgeta i Kraljevskog dvorca,
posve promrzla i mokra. Mislim da je te noći prespavala na stubištu
jedne zgrade. Nije je bilo dva dana.” Hilda je utihnula. “Molim te...”
“Što je?”
“Danas sam baš jadna”, nastavila je. “Bi li mogao do recepcije da
nam središ nekoliko hladnih piva? Potrebno mi je nešto svježije od
ovog bućkuriša”, rekla je i pokazala na vino.
Mikael ju je pogledao i ne baš zadovoljno kimnuo, izašao na hodnik
i spustio se stubama do mlade djevojke na recepciji. Ali sam je sebe
iznenadio jer nije samo kupio šest boca Carlsberga. Također je i poslao
šifriranu poruku Lisbeth, što baš možda i nije bilo najpametnije. Ali
ipak je osjećao da joj toliko duguje. Napisao je:
ZENA S MADEZOM NA VRATU KOJA TE HTJELA ODVESTI KAO MALU ZOVE SE
RAKEL GREITZ. PSIHIJATRICA JE I PSIHOANALITICARKA TE JEDNA OD
ODGOVORNIH U REGISTRU.
Nakon toga je Hildi von Kanterborg odnio pivo i odslušao ostatak
priče.
 17. poglavlje

21. i 22. lipnja

LISBETH JE SJEDILA U OPERABARENU pokušavajući proslaviti svoje

puštanje iz zatvora. U tome nije bila uspješna. Skupina djevojaka s
vijencima u kosi za stolom dijagonalno iza nje, vjerojatno na
djevojačkoj večeri, hihotala je i pravila buku. Njihov ju je smijeh sjekao
te je pogledala na šetalište Kungsträdgården. Vani je čovjek šetao
crnog psa.
Došla je ovamo zbog pića, ali možda i zbog atmosfere i živosti, no to
baš i nije djelovalo. Povremeno bi bacila pogled ulijevo od djevojaka,
nadajući se da bi možda mogla pronaći koga tko bi otišao kući s njom,
kakvog mladića, a možda i djevojku.
Pomislila je na to, ali i na sve ostalo, te nespokojno provjerila svoj
mobitel. Primila je mejl od Hanne Balder, majke autističnog dječaka
fotografskog pamćenja Augusta, koji je bio svjedok ubojstva svojeg oca,
a kojeg je Lisbeth sakrila u kućici na otoku Ingarou.
Dječak se upravo vratio kući nakon dužeg boravka u inozemstvu te
se, tvrdila je majka, “osjećao dobro s obzirom na okolnosti”. To je
obećavalo, iako Lisbeth nije mogla suzbiti pomisao na njegov pogled,
na njegove staklaste oči koje ne samo da su vidjele i bilježile i više nego
što su trebale nego i kao da su se sakrivale iza ljušture te je zaključila,
prilično bolno, da neke stvari zauvijek ostaju u pamćenju. Nikada ih se
ne riješiš. Moraš s njima živjeti. Sjetila se kako je dječak na Ingarou
tijekom jednog divljeg napada frustrirano lupao glavom u stol te ona na
trenutak poželi napraviti isto: lupiti čelom u šank. Ali zadovoljila se
stiskanjem zubi i za koji tren primijetila da joj se netko približava.
Pokraj nje je sjeo mladić u plavom odijelu, tamnije plave kose i
mrzovoljna izraza lica. Rekao je: “Vidi je kako je kisela” pa komentirao
njezinu napuklu usnicu, a ni jedno ni drugo nije bilo pametno. No nije
mu stigla ni uputiti prijeki pogled. Primila je šifriranu poruku od
Mikaela, pročitala je i još se više sledila. Zatim je ustala, bacila na šank
nekoliko stotica, gurnula mladića ramenom i izašla.
Grad je bliještao. Za ljude koji su to znali cijeniti bila je predivna
ljetna večer, a izdaleka je dopirala glazba. Ali Lisbeth ništa od toga nije
primjećivala. Izgledala je kao da nekoga želi ubiti. Na mobitelu je
pretražila ime koje joj je Mikael poslao te je uvidjela da Rakel Greitz
ima zaštićeni identitet. Što samo po sebi nije predstavljalo problem.
Svi mi za sobom ostavljamo tragove. Na internetu kupujemo svašta i
nemarno upisujemo svoje adrese. Ali hodajući ovako preko mosta
Strombrona prema Gamla stanu, nije mogla učiniti ništa, čak ni
hakirati internetsku knjižaru ili neku drugu stranicu na kojoj je Rakel
Greitz nešto mogla kupiti. Umjesto toga je mislila na zmajeve.
Prisjetila se kako je kao djevojčica trčala u čarapama kroz
Stockholm i došla do Kraljevskog dvorca i crkve koja je svijetlila u tami.
Bila je to prvostolnica Storkyrkan. Ali ona to tada nije znala.
Jednostavno je tamo došla kao da ju je nešto privuklo. Bila je promrzla,
čarape su joj promočile, te se morala odmoriti i zagrijati. Prošla je
pokraj visokog stupa, ušla u dvorište i stupila u crkvu. Strop je unutra
bio toliko visok da joj se činilo da dopire sve do neba te se sjetila da je
ulazila sve dublje kako bi izbjegla poglede koje su joj upućivali. Tada je
opazila kip, za koji je poslije shvatila koliko je čuven, a koji je
predstavljao Svetog Jurja koji ubija zmaja i spašava djevu u nevolji. Ali
ona tada to nije znala, niti bi za to marila. Na kipu je te večeri vidjela
nešto sasvim drugo. Vidjela je zločin. Zmaj je - a toga se sjećala vrlo
jasno - ležao na leđima proboden kopljem dok ga je čovjek ravnodušna
i bezizražajna lica sjekao mačem. Zmaj je bio sam samcat i nije se
mogao braniti, pa je Lisbeth pomislila na svoju majku.
U zmaju je vidjela majku te je napela svaki mišić na tijelu jer ga je
htjela spasiti, ali još i više postati taj zmaj da bi se obranila, izrigala
vatru i tako viteza oborila s konja da bi ga ubila - jer vitez, naravno, nije
bio nitko drugi do Zla. On je bio otac. On je bio zlo koje im je uništavalo
živote. Ali to nije bilo sve.
Na skulpturi je bila još jedna osoba, žena koju je bilo lako previdjeti
jer je stajala postrance. Na glavi je nosila krunu i ruke je skupila u
položaju kao da čita knjigu. Najčudnije je bilo što je bila tako smirena,
kao janje za klanje što gleda preko livade ili mora. U tom času Lisbeth
nikako ne bi mogla pojmiti da je to djeva u nevolji. U njezinim očima
djeva je bila toliko ledena i ravnodušna. Izgledala je poput gospođe s
madežom od koje je upravo bila pobjegla i koja je baš kao i svi ostali
dopuštala da se u njezinu domu odvijaju zlostavljanje i silovanja.
Pomislila je da je bilo baš tako. Mamu i zmaja ne samo da su mučili
već je i svijet na to gledao ravnodušno. Lisbeth je prema vitezu i ženi
na kipu osjetila duboki prezir i opet je istrčala na kišu i oluju, tresući se
od studeni i srdžbe. Bilo je to tako davno, ali ipak vrlo nedavno. A kada
je poslije prešla most i ušla u Gamla stan na putu kući, u bradu je
mrmljala jedno jedino ime: Rakel Greitz.
Pronašla je svoju poveznicu s Registrom koju je tražila sve otkako
ju je Holger posjetio u Flodbergi.

Hilda von Kanterborg otvorila je pivo. Škiljila je na lijevo oko i

povremeno bi izgubila nit. Ponekad se doimalo kao da je grize savjest,
a ponekad je bila zadivljujuće bistra, kao da joj je alkohol izoštrio um.
“Ne znam što je Lisbeth radila nakon što je istrčala iz crkve, samo
da je sutradan na Centralenu naprosila dovoljno novca, a u robnoj kući
ukrala par prevelikih cipela i jaknu. Agneta je, naravno, bila posve izvan
sebe, a ja... ja sam bila ljuta kao ris i rekla sam da će Rakel čitavi projekt
staviti na kocku ako bude provela svoje planove. Naposljetku je
popustila. Pustila je Lisbeth na miru. Ali nastavila ju je mrziti i vjerujem
da je imala svoje prste u tome kada su je zatvorili u St. Stefan.”
“Zašto to misliš?”
“Zato što je u klinici radio njezin dobar prijatelj Peter Teleborian.”
“On je Rakelin prijatelj?”
“Teleborian je bio njezin bivši pacijent. Oboje su vjerovali u
potisnuta sjećanja i slične gluposti i bio joj je vrlo lojalan. Ali zanimljivo
je da Rakel ne samo da je mrzila Lisbeth nego je se i sve više bojala.
Vjerujem da je ranije od bilo koga drugoga shvatila za što je sve Lisbeth
sposobna.”
“Vjeruješ li da je Rakel Greitz umiješana u ubojstvo Holgera
Palmgrena?”
Hilda von Kanterborg pogledala je svoje cipele, svoje visoke pete.
Izvana s mola doprli su glasovi.
“Ona je nemilosrdna. Ja to najbolje znam. Prljava kampanja kojoj me
izložila nakon što sam odlučila napustiti Registar na mnogo me načina
slomila. Ali ubojstvo... ne znam. Ne mogu u to vjerovati. Barem u to ne
želim vjerovati, a to još manje mogu...”
Licem joj se proširi grimasa.
“Što je?” upitao je on.
 “...povjerovati za Daniela Brolina. Jer on je toliko ranjiv i darovit
dječak. On nikada nikome ne bi učinio nažao, ponajmanje svojem bratu
blizancu. Ta oni su kao stvoreni jedan za drugog.”
Mikael je nakanio odgovoriti da ljudi upravo tako govore kada im
prijatelji ili znanci počine ozbiljna ubojstva. Mi to ne možemo shvatiti.
To nije moguće. Ne bi on, ne bi ona. Ali to se ipak događa. Osobu koju
smo smatrali dobrom zaslijepi bijes i onda se dogodi nezamislivo. Ali
prešutio je, pokušavajući ne izvlačiti prenagle zaključke. Postojao je
čitav niz lako mogućih scenarija. Još su neko vrijeme razgovarali te se
dogovorili kako da narednih dana međusobno stupe u kontakt i
raspravili o nekim praktičnim detaljima. Upozorio ju je da bude
oprezna i pazi na sebe, da bi potom izvadio mobitel da pogleda ima li
ovako kasno koji vlak nazad za Stockholm. Imao je vlak za četvrt sata te
joj je još jednom zahvalio, pospremio diktafon, zagrlio je i požurio
prema kolodvoru. Putem je opet nazvao Lisbeth Salander. Smatrao je
da je krajnje vrijeme da se sastanu.
U vlaku kući pogledao je kratki video što mu ga je sestra poslala, na
kojem, činilo se, pobješnjeli Bashir Kazi priznaje da je kriv za ubojstvo
Jamala Chowdhuryja.

Drhtava snimka nije samo postala viralni uspjeh. Također je podigla

razinu aktivnosti u policijskoj postaji u Bergsgatanu, posebno nakon
što su je nadopunili dvjema složenim analizama pokreta ruku poslanim
inspektoru Janu Bublanskom na odjelu za ubojstva. Snimke su također
mladića unezvijerena pogleda i trkačke fizionomije nagnale da dođe k
njima te je sada sjedio u jednoj prostoriji za ispitivanje na sedmom
katu sa svojim imamom Hassanom Ferdousijem.
Bublanski je Hassana Ferdousija poznavao već neko vrijeme.
Ferdousi ne samo da je studirao s njegovom zaručnicom Farah Sharif
već je i različite islamske zajednice u zemlji pokušavao približiti jedne
drugima, a zbog rastućeg antisemitizma i islamofobije u zemlji.
Bublanski se s imamom nije uvijek slagao, pogotovo što se Izraela
ticalo, ali ga je uvijek duboko poštovao te ga nije bez razloga pozdravio
dubokim naklonom.
Saznao je da je imam pripomogao ovom otkriću u istrazi smrti
Jamala Chowdhuryja, na čemu je, naravno, bio zahvalan, ali ga je to
istodobno i zabrinulo - ne samo zato što je to razotkrilo izrazitu
nekompetentnost njegovih kolega. Bublanski je još i prije bio
preopterećen poslom. Maj-Britt Torell napokon se bila javila i rekla mu
da je doista primila posjet u vezi s dokumentima koje je predala
Holgeru Palmgrenu, a posjetio ju je izvjesni profesor Martin Steinberg -
naoko vrlo uvaženi građanin, pozivajući se na Socijalnu službu i Vladu,
koje su mu dale taj zadatak. Martin Steinberg rekao joj je da su
određeni ljudi zbog tih spisa već stradali te ju je natjerao da se zakune
Bogom i pokojnim profesorom Caldinom da ih više neće spominjati, a
još manje da će spominjati Steinbergov posjet, “zbog obzira prema
nekadašnjim pacijentima”. Steinberg je sa sobom ponio njezinu
rezervnu kopiju na USB-memoriji. Maj-Britt Torell nije znala što se u
spisima nalazilo, ništa više osim da su to bili bolnički dnevnički zapisi
o Lisbeth Salander. Ovo nije bilo dobro, pogotovo zato što do
Steinberga nisu uspijevali doći. Bublanski je silno želio nastaviti kopati
po tome. No to je, nažalost, u ovome trenutku morao zaboraviti.
Zamolili su ga da se pobrine za ovo ispitivanje, što će i napraviti, imao
za to vremena ili ne. Mora stisnuti zube.
Pogledao je na svoj sat. Bilo je petnaest do devet ujutro. Dan je vani
bio prekrasan. Ali u njemu neće mnogo uživati. Pogledao je mladića što
je u tišini sjedio pokraj imama i čekao svojeg javnog branitelja. Mladić
se zvao Khalil Kazi te je, navodno, ubojstvo Jamala Chowdhuryja
počinio zbog ljubavi prema svojoj sestri. Zbog ljubavi?
Nije to mogao pojmiti, ali će pokušati. Bublanskome je u životu tako
pao grah. Ljudi su činili zlodjela, a na njemu je bilo da shvati zašto i da
se pobrine da ih za to osude. Pogledao je imama i mladića i iz nekog
razloga pomislio na more.

Mikael se probudio u Fiskargatanu, u Lisbethinu bračnom krevetu. To

baš i nije očekivao. Ali krivnja je bila njegova. Jednostavno se pojavio
na njezinim vratima i ona ga je pustila unutra, nijemo kimnuvši. Istina,
isprva su radili i razmjenjivali informacije. Ali oboje su imali potresan
dan te on naposljetku više nije bio u stanju koncentrirati se. Obrisao joj
je sasušenu krv s gornje usne i upitao je za zmaja iz prvostolnice. Tada
je bilo pola dva noću, a kada su sjeli u njezinu crvenu sofu iz IKEA-e,
vani se već razdanjivalo.
“Jesi li zato na leđima tetovirala zmaja?” upitao ju je.
“Ne”, odgovorila je ona.
O tome očigledno nije htjela razgovarati, a on nije imao volje
gnjaviti je. Bio je umoran, pa je ustao da ode kući, kada ga je Lisbeth
opet posjela na sofu i stavila mu ruku na prsa.
“Tetovirala sam ga jer mi je pomogao”, rekla je.
 “Kako ti je pomogao?”
“Razmišljala sam o njemu dok sam ležala svezana na dječjoj
psihijatriji.”
“O čemu si razmišljala?”
“Da je izgledalo kao da gubi jer je proboden kopljem, ali da će se
jednog dana oduprijeti, izrigati vatru i uništiti svoje neprijatelje. O
tome sam razmišljala. To me održavalo.”
Oči su joj sjajile nemirno i mračno te su se pogledali. Činilo se kao
da će se poljubiti. Ali to se nije dogodilo. Lisbeth je potonula u misli pa
pogledala na grad i vlak što je ulazio na Centralen. Rekla mu je da je
pronašla Rakel Greitz. Pronašla ju je preko jedne trgovine s
dezinfekcijskim sredstvima u Sollentuni. Mikael je odgovorio da je to
super, ali se također i zabrinuo. Ubrzo, posve suprotno uzbuđenju
proteklog trenutka, kimnuo je i upitao je smije li nakratko leći u njezin
krevet. Lisbeth se nije protivila. Otišao je, legao i gotovo odmah
zaspao.

A sada, ujutro, začuo je zvukove iz kuhinje, pa je požurio tamo i upalio

aparat za kavu gledajući kako Lisbeth iz mikrovalne pećnice vadi
havajsku pizzu i sjeda za stol. On je pak zavirio u njezin hladnjak, ali nije
ništa pronašao, zbog čega je opsovao. Ali onda se sjetio da je bila u
zatvoru i da je na svoj prvi dan na slobodi imala pametnijih stvari koje
je trebala obaviti. Zadovoljio se kavom i namjestio radio na prvi
program. Upravo su završavale vijesti te je stigao čuti da na području
Stockholma vladaju rekordne vrućine. Potom je Lisbeth konačno
poželio dobro jutro, na što mu je odgovorila gunđanjem. Nosila je
traperice i crnu majicu kratkih rukava, nije bila našminkana, lice joj je
bilo puno modrica, a usnica natekla. Rekao joj je da bude oprezna, a ona
je kimnula. Ubrzo su zajedno izašli i ukratko razgovarali o sljedećem
planu. Rastali su se na Slussenu.
On je nakanio do brokerske kuće Alfred Ogren.
Ona će potražiti Rakel Greitz.

Dodijeljeni javni branitelj Harald Nilsson nervozno je olovkom kuckao

po stolu dok su u prostoriji za ispitivanje slušali priču Khalila Kazija.
Bublanski to povremeno nije mogao podnijeti. Khalil je trebao imati
sjajnu budućnost. Ali sada je sebe i druge bacio u jamu bez dna.
Dogodilo se to početkom listopada prije gotovo dvije godine.
 Nakon što je Faria pobjegla iz stana u Sickli, ona i Khalil ostali su
potajno u kontaktu i rekla mu je da namjerava raskinuti svaku vezu s
obitelji. Zato se htjela oprostiti s mlađim bratom te su dogovorili
sastanak u jednom kafiću na Norra Bantorgetu. Khalil se zakleo da
nikome neće reći ni riječi. Ali braća su ga vjerojatno pratila. Odvukli su
sestru u automobil, odvezli je u stan u Sickli i prema njoj se odnosili
kao prema životinji. Prvih dana držali su je vezanu, s ljepljivom vrpcom
preko usta i s komadom kartona preko grudi. Na kartonu je pisalo
kurva. Bashir i Ahmed su je tukli. Pljuvali su je i puštali muškarcima
koji su ih posjećivali da je pljuju.
Khalil je shvatio da Fariju više ne smatraju sestrom, ali ni ljudskim
bićem. Oduzeli su joj pravo na njezino tijelo te je Khalil mislio da zna
što je čeka. Namjeravali su je odvesti na neko zabačeno mjesto gdje
nema policije pa krvlju pročistiti obiteljsku čast. Doduše, ponekad su
spominjali da bi se mogla spasiti ako se uda za Qamara. Ali Khalil u to
nije vjerovao. Već je bila onečišćena, a i kako bi je izveli iz zemlje i
istodobno je držali pod nadzorom?
Khalil je bio siguran da Fariju očekuje smrt. Budući da su i njemu
oduzeli mobitel i držali ga zatvorenog, nije nikoga mogao obavijestiti.
Mogao je samo očajavati i nadati se čudu, a malo je čudo i došlo,
odnosno barem olakšanje. Odvezali su je i bacili karton te se smjela
otuširati, jesti u kuhinji i nepokrivena hodati po stanu. Davali su joj
poklone - kao da će joj umjesto kažnjavanja dati nadoknadu za njezinu
patnju.
Braća su joj dala radio, a Khalil je dobio rabljenu spravu za
vježbanje koju im je iz Huddingea dovezao jedan prijatelj. To mu je dalo
novu snagu. Trčanje mu je nedostajalo. Gubitak mogućnosti kretanja i
zamišljeni bijeg što se nalazio u trčanju pojačali su mu krizu, pa je
neprestance vježbao. Na svojoj spravi kao da je letio i vidio je svjetlo na
kraju tunela, tračak nade, iako je još uvijek očekivao najgore. Dva dana
poslije Bashir i Ahmed ušli su u njegovu sobu i sjeli na krevet. Bashir je
držao pištolj. Usprkos oružju braća se nisu doimala ljuto. Smiješili su se
i nosili jednake svježe izglačane svijetloplave košulje. Bashir je rekao:
“Imamo dobre vijesti!”
Faria je smjela ostati na životu, odnosno, točnije rečeno: smjet će
živjeti ako netko plati cijenu. Inače će se Alah naljutiti, a ljaga s časti
neće se sprati, već se raširiti i sve njih zatrovati. Khalilu je potom
ponuđen izbor. Ili će umrijeti sa sestrom - ili će ubiti Jamala i oboje ih
spasiti. Isprva nije shvaćao. Rekao je da nije htio shvatiti. Samo je
nastavljao trčati na svojoj spravi. Zatim su ponovili pitanje.
“Zašto ja? Ja nikada nikome ne bih mogao nauditi”, odgovorio im je,
posve izvan sebe.
Bashir mu je odgovorio da od svih njih jedino njega policija ne zna
te da ga čak i među obiteljskim neprijateljima prati dobar glas, a
najviše od svega: tim će činom Khalil sprati svoju obiteljsku izdaju. U
jednom je trenutku, tada, ali možda i poslije, pristao. Ubit će Jamala.
Rekao je da se zatekao u nemogućem položaju i osjećao posve očajno.
Volio je svoju sestru i prijetili su mu smrću.
Ali nešto je Bublanskoga ipak bunilo: zašto Khalil nije nazvao
policiju kada su ga pustili van da ubije Jamala? Khalil je tvrdio da je
tako i namjeravao. Sve razotkriti i zatražiti zaštitu. Ali rekao je da ga je
zbunilo i paraliziralo koliko je pomno akcija bila pripremljena. Bili su
uključeni i drugi islamisti, koji ga nisu puštali iz vida, niti su mu
propuštali govoriti koliko je Jamal zao. Na sebi je nosio fetvu. Pobožni i
pravovjerni muslimani u Bangladešu su ga osudili na smrt, Jamal je bio
gori od svinja, Židova i štakora koji su prenosili kugu. Bio je zao i prljav
te im je obeščastio sestru i obiteljsku čast. Khalila su korak po korak
uvlačili u tamu i maglu te ga natjerali da učini nezamislivo. On je Jamala
gurnuo pod vlak u podzemnoj željeznici. Nije bio sam na peronu. Ali on
mu je prišao i gurnuo ga.
“Ja sam ga ubio”, rekao je.

Faria Kazi sjedila je u prostoriji za posjete zgrade H u ženskom zatvoru

Flodberga. Ispred nje su se nalazile inspektorica Sonja Modig i
odvjetnica Annika Giannini. Zrak među njima bio je napet i nesiguran, a
Annika joj je drugi put pokazala drhtavu snimku na kojoj se činilo da je
Bashir priznao Jamalovo ubojstvo. Annika joj je objasnila i kako će
protumačiti analizu pokreta te joj rekla i da je Khalil dao iscrpan iskaz i
priznao da je on Jamala gurnuo pod vlak.
Faria joj nije odgovarala. Sve je ovo već znala i htjela je vrisnuti: Jer
me voli? Ali ja njega mrzim. Uistinu ga je mrzila. Ali znala je i da nije
samo to bilo istinito te je zato i šutjela ovoliko dugo. Koliko god da joj
je naudio, još uvijek je gajila zaštitnički instinkt. Vjerovala je da je to
najviše zbog njihove majke. Jednom joj je obećala da će se brinuti za
Khalila. Ali sada više nije imala ništa za što bi se brinula, zar ne?
Stisnula je zube, pogledala žene preko puta i rekla:
“Čuje li se to na filmu Lisbeth Salander?”
“To je Lisbeth.”
 “Je li dobro?”
“Dobro je. Pretukli su je zbog tebe.”
Faria je progutala knedlu, osmjelila se i započela svoju priču. U
prostoriji je zavladala gotovo duhovna napetost, baš kao i uvijek nakon
što bi se kakav svjedok ili osumnjičenik poslije duge šutnje otvorio.
Annika Giannini i Sonja Modig zato su se duboko usredotočile i nisu
čule da su hodnikom zazvonili komunikacijski telefoni, a čuvari se
uskomešali.

U prostoriji za posjete bilo je neizdrživo vruće, pa je Sonja Modig

obrisala znoj s čela i ponovila ono što je Faria Kazi već dvaput rekla, u
dvije verzije koje su bile slične, ali ipak ne podudarne. Osjećalo se kao
da nešto nedostaje.
“Znači, ti si mislila da ide nabolje. Povjerovala si da su ti se braća
smekšala. Da možda usprkos svemu možeš steći nekakvu slobodu.”
“Ne znam ni sama u što sam povjerovala”, rekla je. “Bila sam
potpuno satrana. Ali ispričavali su se”, rekla je. “Bashir i Ahmed mi se
prije nikada nisu ispričavali. Rekli su da su prevršili svaku mjeru. Da se
srame. Da samo žele da živim časno i da sam već dovoljno kažnjena.
Dali su mi radio.”
“Nisi pomislila da ti možda pletu zamku?”
“Mislila sam na to čitavo vrijeme. Čitala sam o drugim djevojkama
koje su uljuljkali u lažnu sigurnost da bi ih potom...”
“Da bi ih potom ubili.”
“Shvatila sam da je to vrlo izvjesno jer sam to vidjela po
Bashirovom govoru tijela, te sam se uplašila. Slabo sam spavala. Bolio
me želudac. Ali isto sam tako možda i sanjarila, to morate shvatiti.
Inače ne bih mogla izdržati. Jamal mi je nedostajao toliko mnogo da
sam ludjela. Zato sam se i nadala, najviše od svega sam se nadala.
Zamišljala sam da se Jamal tamo negdje na slobodi bori za mene. Zato
sam čekala pravu priliku i nadala se da će se situacija popraviti. Ali
Khalil je gotovo poludio. Stalno je trčao na svojoj spravi. Nije bio
normalan. Slušala sam stroj kako non-stop lupa. Bum-bum-bum. Išao
mi je na živce, nisam shvaćala kako može. Trčao je i trčao i trčao, i
samo bi ponekad došao da me zagrli, i stotinu me puta zamolio da mu
oprostim. Rekla sam mu da ću ga zaštititi i da ću se pobrinuti da nas
Jamal i njegovi prijatelji prihvate, a možda, ne znam... Teško mi je
govoriti o tome ovako nakon svega.”
“Pokušaj biti vrlo jasna. Vrlo je važno”, napomenula je Sonja Modig
neuobičajeno strogo.
Annika Giannini pogledala je na svoj sat i popravila kosu krutom
gestom. Ljutito je rekla:
“Prestani! Ako Faria ne govori jasno, to je zato što ni situacija nije
jasna, a bogme ni laka. Ja bih rekla da je zadivljujuće jasna s obzirom na
okolnosti.”
“A ja bih samo htjela sve shvatiti”, nastavila je Sonja. “Faria,
vjerojatno si shvatila da se nešto sprema. Rekla si da je Khalil bio
suviše napet i kao grozničav. Da je trčao dok nije postao kost i koža.”
“Jako se loše osjećao. I on je tamo bio zarobljen. Ali ja sam ipak
mislila da mu postaje bolje, a tek sam kasnije pomislila na to kako me
gledao.”
“A kako to?”
“Očajnički. Izgledao je poput lovine, poput divlje životinje. No tada
mi to nije išlo u glavu.”
“A te večeri devetog listopada nisi čula da su braća izašla iz stana?”
“Spavala sam, ili barem pokušavala spavati. Ali sjećam se da su se
vratili usred noći i u kuhinji došaptavali. Idući dan su me gledali jako
čudno, što sam protumačila kao dobar znak. Umislila sam da je Jamal
blizu. Osjećala sam njegovu prisutnost. Ali vrijeme je prolazilo, a
atmosfera postajala sve čudnija i napetija. Smračilo se i vidjela sam
Ahmeda, baš kao što sam i rekla.”
“Stajao je pokraj prozora.”
“Držao se jako ljutito i prijeteće i teško je disao. Osjetila sam
strahovit pritisak u grudima i onda mi je Ahmed rekao da je mrtav.
Isprva nisam shvaćala o kome govori. Jamal je mrtav, nastavio je
Ahmed. Tada mi je pao mrak na oči. Mislim da sam pala na koljena. Ali
još uvijek nisam to mogla pojmiti.”
“Zapala si u šok”, rekla je Annika.
“No već idućeg trenutka si dobila strahovitu snagu”, dodala je Sonja
Modig.
“Ali i to sam vam već objasnila.”
“Doista jest”, rekla je Annika.
“Rado bih da mi ponoviš.”
“Khalil se odjednom našao tamo”, rekla je Faria. “Ili je možda čitavo
vrijeme bio tamo. Vikao je da je on ubio Jamala, a ja sam shvaćala još
manje. Ali ponavljao je da je to učinio zbog mene. Da bi inače mene
ubili. Da je morao birati između mene i Jamala. Tada me obuzeo bijes i
dobila sam neviđenu snagu. Pukla sam i jurnula na Ahmeda.”
 “Zašto ne na Khalila?”
“Zato što sam...”
“Zato što si...?”
“Zato što sam vjerojatno u tom trenutku shvatila.”
“Shvatila što? Da su Khalila ucijenili njegovom ljubavlju prema
tebi?”
“Da su ga na to natjerali, da su istodobno uništili njegov, moj i
Jamalov život, i zato sam pukla. Poludjela sam. Zar to ne možeš
shvatiti?”
“Mogu”, rekla je Sonja. “Doista mogu. Ali nešto drugo mi je malo
teže shvatiti - to da si na ispitivanjima šutjela. Rekla si da si se htjela
osvetiti. Da si se osvetila Ahmedu kada si jurnula na njega. Ali isto tako
si se mogla osvetiti i Bashiru, on je ipak od svih bio najveći gad. Da si
progovorila, osudila bi ga na poticanje na ubojstvo, a mi bismo ti u
tome pomogli.”
“Ali vi jednostavno ne shvaćate!”
Glas joj je pukao.
“Što mi to ne shvaćamo?”
“Da je moj život završio isto kada i Jamalov. I što bih dobila ako bih
Khalila smjestila iza rešetaka? Ta on je jedini u obitelji kojeg sam...”
Netremice je pogledala prema vratima.
“Kojeg si što?”
“Kojeg sam voljela.”
“Ali sigurno si ga mrzila. Ubio je ljubav tvojeg života.”
“Mrzila sam ga. Voljela sam ga. Mrzila sam ga. Zar je to toliko teško
razumjeti?”
Annika Giannini upravo je htjela prekinuti ispitivanje i reći da je
djevojci potrebna stanka, kada se začulo kucanje na vratima. Upravitelj
zatvora Rikard Fager htio je porazgovarati sa Sonjom Modig.

Sonja Modig odmah je shvatila da se dogodilo nešto što je upravitelju

narušilo samopouzdanje te ju je njegovo potanko raspredanje živciralo.
Gubio se u pojedinostima i nije prelazio na stvar, kao da joj nije
objašnjavao, već se branio. Rekao je da su imali i čuvare i nadzor i
detektor metala i da Benito nije bila dobro. Imala je ozljede lubanje,
potres mozga i slomljenu čeljust.
“Uglavnom, hoćete reći da je pobjegla iz bolnice?” upitala je Sonja.
Upravo tako je bilo, a on je svejedno nastavio: “Nitko nije očekivao
da bi mogla otići odande”, rekao je. Svakog su posjetitelja pretresali.
Odnosno, trebali su pretresati. Ali onda se dogodilo nešto s bolničkim
računalnim sustavom. Ugasio se te je i dio medicinske aparature
prestao raditi. Situacija je postala ozbiljna. Liječnici i medicinske
sestre ustrčali su se, a u tom trenutku pojavila su se trojica muškaraca
u odijelima. Prijavili su se pod izlikom da će posjetiti jednog drugog
pacijenta, inženjera iz ABB-a koji se nalazio na istom odjelu. Potom se
sve odigralo vrlo brzo. Muškarci su bili naoružani nunčakama. I taj
idiot Rikard Fager našao je za potrebno da joj objašnjava što su
nunčake; da je to japansko oružje koje se upotrebljava u borilačkim
vještinama, u biti dva kratka drvena štapa spojena lancem. Sonja ga je
prekinula gestom ruke.
“Što se dogodilo?”
“Pretukli su čuvare, oslobodili Benito i izgubili se u sivom kombiju
lažnih tablica. Jednog od njih su identificirali, radi se o Esbjornu Falku
iz motociklističke bande Svavelsjö MC.”
“Dobro znam što su i tko su Svavelsjö MC”, rekla je ona. “Što ste do
sada napravili?”
“Za Benito smo raspisali tjeralicu na državnoj razini. Obavijestili
smo medije. Alvaru Olsenu je dodijeljena zaštita.”
“A Lisbeth Salander?”
“Što s njom?”
“Idiote jedan”, promumljala je ona i objasnila mu da je odmah
moraju skloniti na sigurno.
Na izlasku iz zatvora nazvala je Bublanskog i obavijestila ga o
Benito i Fariji Kazi. Kada je dovršila svoj sažetak djevojčine priče, on je
iz nekog razloga citirao jednu židovsku poslovicu:
Čovjeku uvijek vidiš u oči, ali ne i u srce.
 18. poglavlje

22. lipnja

DAN BRODY I TOGA JE DANA zakasnio na posao. Bio je nervozan i

bezvoljan te stalno imao crne misli. Ali bio je bolje odjeven. Nosio je
svijetloplavo laneno odijelo, majicu kratkih rukava, ali ne i kravatu, a
umjesto crnih lakiranih cipela tenisice. Sunce je pritiskalo Birger
Jarlsgatan dok je hodao njome i mislio na Lea. Odjednom je začuo
automobil koji koči i škripi, pa je zakoračio ustranu, baš kao i u Muzeju
fotografije.
Ponestalo mu je daha. Ipak je nastavio hodati te se izgubio u
sjećanjima. Ti prosinački dani nakon njihova prvog zajedničkog
vikenda bili su, naravno, ispunjeni određenom boli i ljubomorom, ali su
isto tako bili i najsretniji dani u njegovu životu. Leo i on neprestano su
razgovarali i svirali. Ipak, nisu izlazili zajedno, samo pojedinačno. Svoj
su plan već bili razradili do u tančine. Suočit će se s Rakel Greitz, a ona
to neće ni slutiti. Nikakve glasine nisu se smjele proširiti.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Leo je otkazao svoj ručak s Rakel Greitz i umjesto toga je
pozvao kući u subotu dvadeset trećeg prosinca u jedan sat.
Iščekujući sastanak, braća su igrala svoju igru zamjene identiteta.
U gradu su se obojica pretvarala da su Leo, što ih je neviđeno
zabavljalo. Dan je od Lea posudio odijela, košulje i cipele. Kosu su
ošišali istovjetno te su ulogu vježbali ponekad parodično, a
ponekad i dramski. Leo je govorio da Dan igra Lea uvjerljivije od
njega.
“Kao da si bolje od mene shvatio lik.”
Leo je na poslu radio kratko, a jedne je večeri s kolegama
otišao u Riche. No i tada se kući vratio rano te mu je rekao da je
jako malo falilo - palac i kažiprst prinio je vrlo blizu jedno
drugome - da ispriča Malin Frode o njihovu susretu.
“Ali nisi?”
“Ne, ne, mislim da je pomislila da se radilo o ispadu
zaljubljenosti.”
“Jesi li je povrijedio?”
“Ne pretjerano.”
Danu je bilo poznato da Leo flerta s Malin, koja se razvodila i
upravo je trebala prestati raditi u Alfredu Ogrenu. Ali Leo je uvijek
govorio da ona jedva da ga voli. Bio je uvjeren da je zaljubljena u
onog novinara Blomkvista te u biti ni on nju nije volio. Rekao je da
se uglavnom radilo o igrici, a možda čak ni o tome.
On i Leo neprestano su analizirali stvari te razmjenjivali
mišljenja, uspomene i tračeve. Sklopili su pakt koji nitko nije
mogao razbiti. Dan se prisjetio koliko su se pomno pripremali za
susret s Rakel Greitz. Do u tančine su prošli kroz planirani razvoj
događaja - kako će se Dan najprije sakriti, a Leo je ispitivati, isprva
oprezno, a onda sve agresivnije.
Dan prije toga, u petak dvadeset drugog prosinca, Malin Frode
imala je oproštajnu zabavu u svojem stanu u Bondegatanu. Baš
kao i Danu, i Leu su zabave u skučenim stanovima teško padale.
Previše zvukova. Rekao je da nije u stanju otići tamo. Imao je
drugu zamisao. Danu će pokazati svoj ured u Alfredu Ogrenu.
Tamo sigurno više nije bilo nikoga. Većina je bila kod Malin, a
nitko neće raditi prekovremeno u petak navečer. Uskoro će i Božić
te je Dan pomislio kako je to izvrsna ideja. Leov posao u njemu je
budio znatiželju.
U osam navečer izašli su u razmaku od deset minuta: najprije
Leo, u aktovci noseći Bourgogne i bocu pjenušca.
Nakon njega i Dan, također odjeven kao Leo, ali u drugome,
svjetlijem odijelu, i u tamnijem kaputu. Bilo je hladno. Sniježilo je.
A oni će slaviti.
Sutradan će nakon susreta s Greitz objaviti svoju priču, a iako
se Dan tome protivio, Leo mu je obećao visoku donaciju. Rekao je
da nejednakostima mora doći kraj, baš kao i životu s financijskim
poslom i čemerom u Alfredu Ogrenu. Zajedno će svirati, i večer je
dugo bila predivna. Pili su i nazdravljali u atmosferi punoj nade i
obećanja. “Sutra”, rekli su. “Sutra!”
 No nešto je ipak pošlo po zlu. Dan je vjerovao da je to bilo zbog
Leova ureda u Alfredu Ogrenu. U uredu su na stropu bili
renesansni anđeli, secesijske slike na zidovima te kineske vaze i
zlatne kvake na komodama. Ured je bio toliko razmetljiv i
raskošan da je Dan naprosto dobio želju da provocira. Bocnuo je
brata.
“Vidim da si stvarno dobro potkožen”, rekao je, a Leo se složio.
“Znam. I sramim se. Ovaj ured mi se nikada nije sviđao,
pripadao je mojem ocu”, a Dan je potom prešao granicu.
“I svejedno si me htio ovamo dovesti? Da mi poput pravog
snoba nabiješ ovu raskoš na nos?”
“Ne, ne, oprosti”, odgovorio je Leo. “Samo sam ti htio pokazati
svoj život. Znam da ništa nije bilo pravedno.”
“Nije bilo pravedno?”
Dan je povisio ton. Kao da sama riječ nepravedno više nije bila
dovoljna. Više od toga. Bilo je nepristojno. Prešlo je svaku granicu.
Dan ga je napadao pa dolazio k sebi, ispričavao se, a onda ga opet
napadao. Odjednom, a teško je bilo reći točno kada, kao da se
nešto nepovratno uništilo. Ono što se isprva kuhalo ispod
površine i suspregnulo neviđenom srećom zbog ponovnog
susreta, nahrupilo je van te ne samo da je otvorilo staru ranu već
je i na čitavu situaciju bacilo novo svjetlo.
“Ti si imao sve ovo ovdje i samo se znaš žaliti i kukati. Mama
me nije shvaćala, tata ništa nije razumio. Nisu mi dali da sviram.
Jadan ja, siroti mali bogataš. Ne mogu više to podnijeti ni slušati.
Shvaćaš? Mene su tukli kao vola u kupusu i nisam imao ništa za
jesti. Nisam imao ništa, ama baš ništa, a ti...”
Tresao se cijelim tijelom i nije znao što se dogodilo. Možda su
obojica bila pripita. Možda je to pridonijelo razvoju događaja. Ali
optužio je Lea da je govnar i lažljivi idiot, da je snob koji koketira
sa svojim depresijama. Zamalo je razbio dvije kineske vaze, ali
umjesto toga je otišao, zalupivši vratima za sobom.
Dugo nije imao pojma kamo će te je satima lutao, smrzavajući
se i plačući. Ali naposljetku se vratio do hostela Af Chapman na
Skeppsholmenu i tamo proveo noć. Sutradan u jedanaest vratio se
do Lea, zagrlio ga i zamolio da mu oprosti. Obojica su se
ispričavala pa se počela pripremati za sastanak s Rakel Greitz. Ali
u zraku je visjelo nešto nedovršeno, što će utjecati na daljnji razvoj
događaja.
Dan je pomislio na to te je napravio gotovo neprimjetnu grimasu sada
kada je godinu i pol poslije skrenuo u Smalandsgatan. Prošao je pokraj
Konstnarbarena i izašao na Norrmalmstorg. U deset prijepodne bilo je
vruće i sparno, a on se nije osjećao dobro. Nije se posebno dobro
pripremio za susret s najpoznatijim švedskim istraživačkim
novinarom.

Za razliku od njega Rakel Greitz i Benito Andersson - koje osim svojeg

sadizma i činjenice da nijedna od njih nije bila nešto posebno zdrava
nisu imale ništa zajedničko - bile su spremne susresti Lisbeth
Salander. Jedna za drugu nisu znale, a da su se slučajno srele, prezirno
bi se pogledale. Ali obje su bile usredotočene na svoj cilj i spremne
nauditi Lisbeth, i obje su imale svoje veze, vrlo sposobne i inteligentne,
iako su im se, da se tako izrazimo, reference razlikovale.
Benito je bila bliska ogranku motociklističke bande Svavelsjö MC,
koja je informacije primala od Lisbethine sestre Camille i njezinih
hakera. Za leđima Rakel Greitz stajala je organizacija također
tehnološki vrlo dobro potkovana, a ona je pak prije svega, usprkos
svojem raku, posjedovala snagu volje i budnost. Tako je, recimo,
privremeno unajmila sobu u jednom hotelu na Kungsholmenu.
Dobro je znala da se situacija razvija u vrlo lošem smjeru, što je u
biti nekako i očekivala. To je očekivala još od dvadeset trećeg prosinca
prije nešto više od godinu i pol, kada je sve pošlo k vragu. Istina, tada
nije vidjela drugog izlaza. Ali morala je odvagnuti i sada je na to opet
bila spremna.
Najviše bi voljela započeti sa Salander i Von Kanterborg. Ali njima
nije uspijevala uči u trag i zato je odlučila prvo se uhvatiti u koštac s
Danielom Brolinom. On je bio slab. On je bio slaba točka. Zato je hodala
duž centralne ulice, Hamngatana, pokraj velike robne kuće NK. Nosila
je tanki sivi kostim i crnu pamučnu polo-majicu te se osjećala snažno,
usprkos bolovima i mučnini.
Ali mučila ju je vrućina. Što se to dogodilo sa Švedskom? Ljeta nisu
bila ovakva kad je bila dijete. Ovo su već bile tropske vrućine. Nije bilo
normalno koliko se znojila i koliko je ljepljiva bila. Ali stisnula je zube i
ispravila leđa. Odnekuda je na sparnom zraku bez daška vjetra dopirao
ustajao vonj te je prošla pokraj radova na rubu pločnika i dvojice
muškaraca u plavim kombinezonima koji su joj se učinili pretilima i
ružnima. Nastavila je do Norrmalmstorga i upravo je htjela požuriti do
Alfreda Ogrena, kada je otkrila nešto duboko uznemirujuće. Novinar
Mikael Blomkvist - na kojeg je već bila naletjela na stubištu Hildine
zgrade na Skanstullu - ulazio je u zdanje brokerske kuće. Rakel je
zakoračila unazad. Nakon toga nazvala je Benjamina.
Benjamin je upravo imao priliku pokazati zašto zaslužuje svoju
plaću.
Dan Brody, odnosno Leo Mannheimer, kako se sada zvao, sjedio je u
svojem vrlo raskošnom uredu i osjećao puls u žili kucavici te zidove
koji kao da su se skupljali. Što da radi? Njegov junior advisor - mlađi
savjetnik, kako se njegov tajnik etiketirao - javio mu je da ga na
recepciji čeka Mikael Blomkvist. Dan mu je odgovorio da će stići za
dvadeset minuta.
Osjetio se nepristojno kada je to rekao. Ali još mu je jednom - kao i
mnogo puta prije - bilo potrebno vremena da razmisli kako da Rakel
Greitz smjesti iza rešetaka. Tko zna, možda bi mu Mikael Blomkvist u
tome mogao pomoći. On je već o tome razmišljao, bez obzira na cijenu.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Toga dana kada su čekali Rakel Greitz, sniježilo je, a Dan se
neprekidno ispričavao.
“U redu je”, odgovorio je Leo. “Jučer kada si otišao iz ureda,
primio sam posjet.”
“Čiji?”
“Malin”, rekao je. “Pili smo pjenušac. Ali nije prošlo dobro, ja
baš nisam bio pri sebi, a poslije sam nešto napisao. Hoćeš li
vidjeti?”
Dan je kimnuo, a Leo je ustao od glasovira, otišao te se vratio
za kojih pola minute. A vratio se s papirom u plastičnom fasciklu
doimajući se svečano, ali i krivo. Pretjerano sporo pružio mu je
dokument na papiru boje pijeska, hrapave teksture i s vodenim
žigom na vrhu.
“Vjerujem da su potrebni i svjedoci”, rekao je.
Tekst je bio napisan krasopisom. A pisalo je da mu Leo daruje
polovinu svojeg imetka.
“Zaboga”, rekao je Dan.
“Nakon Božića ću se sastati sa svojom odvjetnicom i
obavijestiti je”, nastavio je Leo. “No s obzirom na okolnosti ne bi
trebalo biti problema. Ja na to i ne gledam kao na dar. Ti samo
dobivaš ono što si davno trebao dobiti.” Dan je zašutio te je,
naravno, znao da bi se bratu morao dirljivo objesiti oko vrata i
reći mu mnogo ti hvala, ali nisi normalan, pa to je suviše
širokogrudno.
Ali ti ga reci nisu razveselili niti su stvari učinili
jednostavnijima, te isprva nije shvaćao. Osjećao se tako
razdražljivo i uskogrudno. Zatim je uvidio da je dar agresivan,
pozitivno agresivan, kako bi se psiholozi izrazili. Novac mu je
darovao neviđeno premoćno te ma koliko da je gesta bila velika,
ponižavala ga je.
Zahvalio je i rekao još nekoliko ljubaznih fraza. Ali odlučno je
dodao:
“Ne mogu primiti tvoj dar.”
U Leovim očima vidio je očaj.
“Zašto ne?”
“Ne ide to tako. Ne možeš to tako lako popraviti.”
“Ali nisam ni mislio da bilo što popravljam. Samo sam htio
napraviti što je pravedno. Ionako me taj prokleti novac ne
zanima.”
“Ne zanima te?”
Dan kao da je poludio te je i sam nekako uvidio apsurdnost
situacije. Ponuđeni su mu deseci milijuna koji bi mu iz temelja
promijenili život, a ipak se osjećao povrijeđeno i ljuto. To može
biti zato što su se jučer svađali, što je pio i jedva da je išta spavao.
To može biti zbog bilo čega, zbog njegova kompleksa manje
vrijednosti ili baš zbog bilo čega. Ali povikao je:
“Pa ti ništa ne razumiješ. Ne možeš to reći nekome tko je
uvijek živio na margini. Prekasno je, Leo. Prekasno!”
“Ne, ne. Možemo početi ispočetka.”
“Prekasno je”, ponovio je.
“Prestani!” obrecnuo se Leo. “Nisi pravedan.”
“Osjećam se kao da me kupuješ. Shvaćaš li? Kupuješ me!”
Pretjerao je. To je dobro znao te ga je zaboljelo kada mu Leo
nije kontrirao jednakom mjerom, već je samo žalosno odgovorio:
“Znam”, rekao je.
“Što znaš?”
“Da su suviše toga uništili. I zato ih mrzim. Ali ipak... Pronašli
smo jedan drugoga. A to je velika stvar, zar ne?”
 U glasu mu se nazirao toliki očaj da je Dan promumljao većinu
odgovora:
“Naravno da sam na tome zahvalan, ali...”
Dalje od ovoga nije stigao. Njegovo ali nije mu se sviđalo te je
upravo htio reći nešto drugo, možda oprosti, baš sam glup, ili nešto
slično. Toga se poslije jasno sjećao. Bili su na rubu pomirenja te bi
se sigurno opet zbližili, samo da su imali vremena. Ali to se nije
dogodilo. Sa stubišta su doprli koraci, koji su potom utihnuli. A još
nije bilo ni dvanaest. Više od sat vremena prije nego što je Rakel
Greitz trebala doći, a Leo još nije ni prostro stol ni postavio hranu
koja je stigla dostavom.
“Sakrij se”, šapnuo je.
Leo je uzeo spis sa svojom donacijom, a Dan je ušao u susjednu
spavaću sobu i zatvorio vrata.

Leo Mannheimer uvijek im je zadavao glavobolje, ne samo

zbog toga što su morali učiniti Carlu Segeru. Leo je u posljednje
vrijeme bio vrlo nestabilan. Vjerovala je da je to imalo veze s
Madeleine Bard. Nakon što ju je izgubio, postao je sumnjičav te se
Rakel Greitz zato odmah zapitala zašto je otkazao njihov božični
ručak i pozvao je kući umjesto toga. A Rakel Greitz o Leu je znala
sve.
Znala je primjerice da poput mnogih samaca Leo ne voli kuhati
ni pozivati goste kući, pogotovo ljude u čijem se društvu ne osjeća
ugodno. Rakel Greitz zato je odlučila doći ranije, pod izlikom da
mu želi pomoći u kuhinji. Ali zapravo je htjela saznati je li što pošlo
po zlu ili je li što otkrio.
Vani je sniježilo, a ona se popela stubištem na čijem se vrhu
nalazilo naslikano plavo nebo i došla do stana iz kojeg su dopirala
dva uzrujana glasa, koja su se doimala uznemirujuće slično.
Skamenila se i uvidjela da je nešto uistinu pošlo po zlu. Na
trenutak uopće nije znala što bi. Leo je imao sluh kao zec te je nije
iznenadilo što su glasovi u stanu utihnuli. Poslala je poruku
Benjaminu:
KOD LEA NA FLORAGATANU. POTREBNA MI JE TVOJA POMOC.
Dodala je:
DONESI MI I LIJECNICKU TORBICU S KOMPLETNOM OPREMOM!
Nakon toga je ispravila leđa i pokucala te se pripremila
nabaciti svoj najtopliji božićni osmijeh. Ali on joj nije bio potreban.
Umjesto toga na vratima se široko nasmiješio Leo te ju je kao i
uvijek - kako su ga i odgojili - poljubio u obraze i odložio njezin
kaput. Naravno da je bio suviše fin i pristojan da joj kaže da je
uranila sat vremena.
“Elegantna si kao i uvijek, Rakel. Kakav će ovo samo Božić biti”,
rekao je on.
“Divan”, odgovorila je ona.
Mislila je da svoju ulogu igra dobro. Pomno ga je promotrila
prije nego što mu je na licu opazila tragove napetosti. Možda bi je
pod drugim okolnostima mogao zavarati. Ali oči su joj bile oštrije
nego obično te je očigledno počinio kardinalne pogreške.
Vjerojatno je i on to uviđao. Nema dugo da su se čuli glasovi, a
sada je bio sam. Ali najviše od svega, što je posebice primijetila: na
dvosjedu se nalazila gitara. Gitara! Upitala ga je:
“Kako je Viveka?”
“Rekao bih da joj nije preostalo još mnogo vremena.”
“Jadna ona.”
“Grozno je sve to”, rekao je on.
Koja glupost, pomislila je ona. Sigurno ti je drago što će ta stara
vrana napokon umrijeti.
“Čovjek ostane sam nakon što izgubi oba roditelja”, nastavila
je i dodirnula mu nadlakticu, možda da bi ga umirila ili da bi mu
pokazala svoju sućut i sakrila sumnjičavost. Ali to je bila pogreška.
Leo se stresao od neugode i oči su mu se gnjevno zažarile. Ona se
uplašila i opet bacila pogled na gitaru. No za nju ga nije pitala.
Htjela je Benjaminu dati vremena da joj pripremi liječničku
torbicu i da stigne ovamo te je čavrljanje uspjela održati još kojih
deset minuta. Ali naposljetku više nije izdržala.
“Tko je to ovdje?” upitala ga je.
“A što misliš?”
Rekla je da ne zna. Da nema pojma. Ali to nije bila istina.
Počinjala je shvaćati te je primijetila napetost u Leovim ramenima
i kako ju je gledao kao da je nikada prije nije vidio. Shvatila je da
mora napasti jako i nemilosrdno još i prije nego što Daniel Brolin
izađe iz susjedne sobe.
 19. poglavlje

22. lipnja

RAKEL GREITZ NIJE BILA KOD KUCE, U Karlbergsvägenu, te je Lisbeth

odlučila pričekati pravu priliku. Vratila se podzemnom kući, sišla na
Slussenu i krenula duž Götgatana. Od Annike Giannini čula je da su
Benito Andersson izvukli iz bolnice u Orebrou te je zato bila na oprezu.
Uvijek je bila na oprezu, na što vrijeme provedeno u zatvoru nije
najbolje utjecalo. Ali prijetnju je možda podcijenila. Progonilo ju je više
skupina nego što je uviđala. Stare mračne sile iz njezine prošlosti
konsolidirale su snage i razmjenjivale informacije.
Taj lipanjski dan bio je paklenski vruć te život kao da je na trenutak
zastao. Prolaznici oko nje su se vukli, gledali izloge ili sjedili u kafićima
i na vanjskim terasama. Lisbeth je nastavila Fiskargatanom. U džepu
joj je zavibriralo. Primila je šifriranu poruku od Blomkvista. Pisalo je:
LEO JE DANIEL. PRAKTICKI SAM SIGURAN!
Odgovorila mu je:
JE LI TI ON TO REKAO?
On je odgovorio:
NE ZNAM JOS. CUJEMO SE!
Odvagivala je bi li se uputila na Norrmalmstorg da mu pomogne. Ali
to je odgodila. Najprije je htjela doći do Rakel Greitz i provjeriti može li
je se naći na kojoj drugoj adresi. Nastavila je gore uz Fiskargatan.
Opreznija nego inače, zapitala se bi li uistinu smjela kući. Ni u jednom
javnom registru nije pisalo da tamo stanuje. Stan je glasio na njezin
lažni identitet Irene Nesser te ga je zaštitila nizom kulisa. Ali mreža se
stezala. Viđali su je u kvartu. Bila je medijski napola poznata, što je
mrzila. I već su dvojica ljudi - prokleti Kalle Blomkvist i agent NSA-e Ed
the Ned - tom stanu ušla u trag, a takve su se glasine širile. Cinkalo se
nadaleko i naširoko. Vražji bi stan morala prodati. Ionako je prevelik za
nju. Morala bi se odseliti nekamo daleko. Možda bi to morala učiniti
odmah.
Ali bilo je prekasno. Shvatila je to u istom trenutku kada je malo
ispred nje na ulici stao sivi kombi. Automobil nije bio čudan sam po
sebi - stariji model posve normalno parkiran uz rub pločnika. No ipak
je posumnjala. Automobil je potom polako krenuo prema njoj, a ona se
okrenula natrag. Ali nije stigla daleko. Iz jedne veže izronio je čovjek s
bradom i na lice joj pritisnuo mokru krpu, te joj je odmah pozlilo. Kako
je glupa ispala. Gubila je svijest. Ulica i zgrade zaplesale su oko nje i nije
se bila u stanju opirati. Uspjela je samo nekako izvaditi mobitel i u nj
prošaptati:
“Zla vila.”1
Potom je pala te su je na stražnja vrata unijeli u kombi. Iako je
vidjela kao kroz maglu, osjetila je miris slatkastog parfema koji joj je
bio dobro poznat.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Dan je slušao razgovor u dnevnom boravku i shvatio da ništa
nije pošlo prema planu. Rakel Greitz u hipu ih je otkrila te nije
vidio drugog rješenja nego da izađe i pritisne je uza zid, bez
okolišanja, ali i izgubivši element iznenađenja kojem su se nadali.
Možda je i zato mnogo toga odmah pošlo po zlu, a možda je
Dan podcijenio dojam koji je Rakel Greitz na njega ostavljala. Već
samom svojom pojavom vratila ga je u dječačke godine. Sjetio se
kako je prije toliko godina stajala na katu kuće na imanju i hladno
ga promatrala dok je svirao gitaru. Uvidio je da ga je vjerojatno već
tada uspoređivala s Leom i analizirala koliko su slični, zbog čega
mu se posve pomutio razum.
“Prepoznaješ li me?” upitao je.
Kiptio je od bijesa te je zakoračio naprijed, ali nije si mogao
pomoći, osjećao se toliko nespretno.
Rakel Greitz ostala je na svojemu mjestu. Čudno, ali bila je
posve pribrana.
“Prepoznajem te”, rekla je. “Kako si?”
“Hoćemo znati što se sve točno dogodilo”, odbrusio je i
malčice ustuknuo. Ona je svejedno mirno popravila svoju kragnu i
bacila pogled na ručni sat. Nosila je crni kostim i crnu polo-majicu.
Kosa joj je bila kratka i obojena u tamnu nijansu plave. Iako je
očigledno bila nervozna - usta su joj se trzala - držala se postojano
i vrlo hladnokrvno, poput školske učiteljice, zbog čega je Dan
pomislio da će prijekor dobiti on, a ne ona.
“Smiri se”, rekla mu je.
“Nipošto”, nastavio je on. “Imaš nam mnogo toga objasniti.”
“Sve ću vam ispričati. Reći ću vam cijelu istinu. Ali najprije
moram znati jeste li obavijestili medije.”
On joj nije odgovorio.
“Jasno mi je da ste ljuti. Ali neće biti dobro ako ovo dopre do
medija prije nego što steknete čitavu sliku. Uopće nije onako kako
vjerujete.”
“Nemamo ti što reći - još ne”, rekao je Dan i odmah se zapitao
je li pogriješio, posebno kada joj je na licu opazio tračak
zadovoljstva. Bacio je pogled na Lea.
Leo je stajao širom raširenih nogu i tiho, kao da se šokirao, te
mu nije davao do znanja kako da reagira. Nije mu se sviđalo što je
Rakel Greitz nastavljala preuzimati inicijativu.
“Ja sam sada samo starica”, rekla je, “i boli me trbuh, oprostite
mi ako sam otvorena. Smijem li sjesti, pa ću vam sve ispričati.”
“Slobodno”, rekao je Leo. “Sjedni i pričaj. Želimo da nam
odgovoriš na sva naša pitanja.”

Rakel Greitz počela je pomalo nesigurno, nadajući se da će se

Benjamin pojaviti prije nego što im bude rekla nešto bitno ili prije
nego što se izgubi u brzopletim lažima. Leo i Daniel sjeli su pokraj
nje, svaki u svoju fotelju, i netremice zurili u nju, te se usprkos
napetosti i krizi ipak zaprepastila. Braća su bila zapanjujuće slična,
više nego što su jednojajčani blizanci u toj dobi običavali biti.
Sličnost su pojačali jednakim frizurama i sličnom odjećom.
“Ovako je bilo”, rekla je. “Našli smo se u vrlo teškoj situaciji. Iz
mnogih smo rodilišta i sirotišta primali izvještaje o jednojajčanim
blizancima za koje se roditelji nisu bili u stanju brinuti.”
“A tko smo mi?” presjekao ju je Daniel, a iako mu je glas bio pun
mržnje i bijesa, bila je zahvalna na svakom prekidu, te je rekla -
iznenada se sjetivši - da u svojem kaputu ima nešto što je upravo
primila, a što će im možda pomoći da bolje shvate čitavi kontekst.
Da to donese? Upitala se je li uopće uvjerljiva. Ali pustili su je da
ode po kaput te je osjetila nešto što joj je dalo snage. Osjetila je
prezir. Daniel i Leo su slabići i kukavice, zar ne? Kod vrata je
počela kašljati da bi ih omela dok ih je istodobno brzo otključala.
Potom je reda radi prošla kroz džepove svojega kaputa i prasnula:
“Dovraga!”
Vratila se, sjela, odmahnula glavom pa neko vrijeme
neodređeno blebetala. Lea je to isprovociralo, posebice kada je
spomenula Carla Segera. Lice mu se zacrvenjelo, a pogled
podivljao, izgubio je razum i stao je nazivati zvijeri i čudovištem te
zahtijevao da im objasni što se dogodilo Carlu. Ona se tada
stvarno uplašila, prisjetivši se izljeva bijesa što su ih dječaci znali
imati. Ali ovaj izljev bijesa pokazao se kao sretna okolnost jer je
upravo u tom trenutku Benjamin ušao u hodnik. Krici i svađa
samo su pojačali njegovu usredotočenost, pa je ušao ne dvojeći ni
trena i primio Lea. Uhvatio ga je odostraga za ruke, a ona se
strelimice nagnula i krenula kopati po liječničkoj torbici koju je
Benjamin odložio na pod. Blizanci su stali vikati upomoć, a Daniel
se bacio na Benjamina. Shvatila je da mora biti odlučnija i
učinkovitija nego ikada. Brzo je, brzo pregledavala preparate u
torbici, Stesolid, opijate, morfij, ma sve moguće, da bi je potom...
prošli ledeni trnci: pankuronij-bromid, sintetički kurare, dobiven
iz istog biljnog otrova što su ga južnoamerički domoroci
upotrebljavali na svojim strelicama. To bi bilo brutalno i prešla bi
svaku mjeru. Ali samo malo... Imala je i fizostigmin, protuotrov
koji je posve ili barem privremeno sprečavao učinak bromida.
Dobila je ideju. Zamisao je bila smjela i divlja, a temeljila se na
onome što je Daniel tijekom njihova razgovora spominjao, nešto o
nepravdi i okrutnosti, a što je odavalo duboku gorčinu. Navukla je
plastične rukavice i podigla glavu.
Benjamin je bio postojan kao i uvijek te je čvrsto držao Lea koji
je i dalje vikao “zvijeri” i “čudovište” dok ga je Daniel pokušavao
osloboditi. To je odlučilo. Pripremila je injekciju, za što joj je bilo
potrebno nešto vremena. Dozu je morala pomno odmjeriti. Potom
je ustala i uvidjela da neće imati vremena pronaći mu žilu.
Injekciju je morala dati intramuskularno, što je možda i imalo
smisla. Tako se barem uvjeravala te je Lea ubola ravno kroz
košulju. On ju je šokirano pogledao, a Daniel je zaurlao: “Što radiš?
Što to radiš?” Ona je napravila spontanu grimasu.
Buka je mogla privući pozornost susjeda ili prolaznika, a Leo bi
se do tada već mogao ukočiti i ugušiti kada mu dišni mišići
prestanu djelovati. Situacija je bila akutna, a ona se našla u
opasnosti. Prešla je određenu i novu granicu te je morala biti
pametnija nego ikada. Zato je svojim najautoritativnijim
liječničkim glasom rekla:
“Vrijeme je da se saberete. Dala sam mu samo sredstvo za
smirenje, ništa više. Diši, Leo. Izvrsno! Uskoro će ti biti bolje. Sada
moramo razgovarati kao razumni ljudi, zar ne? A ne vikati zvijeri,
čudovište i slične gluposti. Ovo je... John, moj suradnik i medicinski
tehničar. Uvjerena sam da ćemo se nekako složiti i napokon je
pravi čas da vam ispričam ovu žalosnu priču. Jako sam sretna što
ste se vas dvojica naposljetku sreli.”
“Lažeš”, ispljunuo je Daniel.
Situacija je izmaknula kontroli. Buka i svađa bile su previše te
se uplašila da bi uskoro na vrata mogao banuti koji susjed. Brbljala
je i pokušavala ih smiriti dok je odbrojavala minute do
neizbježnoga - do trenutka kada otrov bude prodro u krvotok,
djelovao na nikotinske acetilkolinske receptore i blokirao mu
mišiće. Susjedi, nasreću, nisu došli. Ni policija. Leo Mannheimer je
zateturao, točno kao što je i pretpostavila, i zgrčen pao na crveni
perzijski tepih. Iako je za nju ovo bio drastični korak, vrtoglavi je
trenutak u tome uživala. Naravno, dobro je znala da ga u bilo
kojem trenutku može spasiti. Isto tako mogla bi ga pustiti da
umre. To je ovisilo o okolnostima, pa je morala misliti jasno te
inteligentno i uvjerljivo odigrati na kartu Danielove gorčine i
kompleksa manje vrijednosti.
Uvjerit će ga - to joj je naime bio plan - da odigra ulogu svog
života.

Još dok je Leo padao na pod, Dan Brody shvatio je da je nešto

pošlo strahovito po zlu. Leo se strovalio kao da mu tijelo više ne
funkcionira. Uhvatio se za grkljan, naoko posve paraliziran. Dan je
na sve zaboravio, nagnuo se nad brata, vikao i tresao ga. Tada je
progovorila Rakel Greitz.
Jedva da ju je slušao. Posve se usredotočio da Lea vrati u život,
a to što je Rakel Greitz govorila bilo je suviše čudno i daleko.
“Daniele”, rekla je. “Mi ćemo se za ovo pobrinuti. Pobrinut
ćemo se da ti život postane bolji nego što si ikada mogao sanjati.
Dat ćemo ti fantastičan život i neograničena sredstva.”
Govorila je gluposti, šuplje riječi, a Leu je postajalo sve lošije.
Cvilio je i grčio se. Lice mu je posivjelo, a usnice poplavjele te se
borio da dođe do daha. Izgledao je kao da će se ugušiti, a oči su mu
bile zamagljene i uspaničene. Plava boja usana proširila mu se sve
do obraza te mu je Dan upravo htio pružiti umjetno disanje - što je
naučio u Bostonu kada je jedna od njegovih prvih djevojaka uzela
prekomjernu dozu kokaina. Ali Rakel ga je oprezno spriječila i
rekla mu nekoliko rečenica koje jednostavno nije mogao prečuti,
možda zato što se nalazio u situaciji u kojoj se lovio i za najmanju
slamku. Činjenica je bila da je Rakel i zvučala drugačije, da više nije
bila zanesena, već je djelovala više poput sabrane liječnice. Leu je
opipala puls rukama u plastičnim rukavicama i smirujuće mu se
nasmiješila.
“Sve je u redu”, rekla je. “Samo malo grčeva. Uskoro će mu biti
bolje. Dala sam mu snažnu, ali nikako ne i rizičnu dozu sedativa.
Vidi i sam!”
Pružila mu je injekciju i on ju je uzeo, ne shvaćajući što bi mu to
moglo dokazati ili reći.
“Zašto mi je daješ!”
Ona je ustala i stala pokraj krupnog muškarca koji je još uvijek
nosio zimsku odjeću - debelu, plavu izgužvanu jaknu i zimske
cipele te se smiješio jednako nervozno i laskavo kao i Rakel. Tada
mu je pala na pamet odvratna pomisao.
“Na njoj želiš moje otiske?”
Bacio je injekciju.
“Smiri se, Daniele. Slušaj me dobro.”
“A zašto bih?”
Izvadio je svoj mobitel jer je morao nazvati hitnu pomoć. Ali
muškarac ga je odlučno prekinuo u tome. Uspaničio se. Žele li ubiti
Lea? Je li to uopće moguće? Obuzeo ga je strah, koji mu je zastao u
grlu, a Leo je pokraj njega zahripao, doimajući se kao da stvarno
umire. Dan je zavrištao. Zavrištao je ravno u Leovo preosjetljivo
uho.
“Bori se! Uspjet ćeš”, a Leo je tada napravio grimasu. Ćelo mu
se nabralo. Povratio je malo boje u obraze. Ali samo privremeno.
Uskoro je opet problijedio i opet se činilo da nema zraka. Dan se
okrenuo prema Rakel Greitz.
“Spasi ga, dovraga! Ti si liječnica. Ne želiš ga ubiti, je li?”
“Ne, ne, pa što to govoriš? Naravno da ne! Uskoro će biti na
nogama. Pomakni se pa ću ga osposobiti”, odgovorila mu je te joj
je morao povjerovati kada je vidio koliko je odlučno djelovala kada
je privukla svoju torbicu sebi.
Bio je to znak - bolje ikakav nego nikakav - koji je odavao
dubinu njegova očaja, te je Lea držao za ruku, nadajući se da će ga
osoba koja mu je ubrizgala otrov također i spasiti.

Rakel Greitz bila je svjesna sljedećega: koliko je životno važno

da se u tom trenutku ponaša kao liječnica i odiše povjerenjem.
Zato je odagnala svaki impuls da Leu zapriječi dišne putove i
skrati mu muke. Umjesto toga je pripremila injekciju fizostigmina,
zadigla mu rukav i ubrizgala mu protuotrov u venu na ruci. Uskoro
mu je postalo bolje, iako je još uvijek bio prilično omamljen.
Osjetila je - što je bilo najvažnije - da je povratila djelić Danielova
povjerenja te je nastavila govoriti.
“Hoće li mu biti bolje?” upitao ju je on.
“Sada će mu biti bolje”, rekla je i nastavila.
Naravno, improvizirala je. Ali za Lea Mannheimera već je
davno prije pripremila kriznu strategiju, a ona je uključivala Ivara
Ogrena. Ivar je doznao Leovu lozinku za prijavu u sustav
brokerske kuće te je u njegovo ime, odnosno, bolje reći, putem
svojih suradnika koji su djelovali kao paravan, obavio čitav niz
nezakonitih transakcija na tržištima dionica i opcija. Transakcije
su skupili u fascikl koji bi Lea odveo ravno u zatvor te ga
društveno i profesionalno obeščastio. Podatke su već iskoristili
protiv njega, ali protivno Rakelinoj volji. Ivar ih je upotrijebio da se
domogne Madeleine Bard, što Rakel Greitz, naravno, nikako nije
mogla pozdraviti. Ivar Ogren bio je budala bez premca, što je bilo
njezino posve osobno mišljenje. Ali s time se pomirila jer joj je Ivar
bio potreban, kao i podaci o transakcijama kojima bi Lea mogli
pritisnuti ako nešto sazna i zaprijeti da će ih razotkriti.
“Daniele”, rekla je. “Slušaj me dobro, reći ću ti nešto važno,
najvažniju stvar koju ćeš u životu čuti.”
Pogledao ju je toliko molećivo i očajnički da se odmah
osokolila. Glas je učinila istodobno mekanim i strogim, kao
liječnica koja priopćuje ozbiljnu vijest.
“Leo je gotov, Daniele, boli me što ti moram reći. Ali tako je
kako je. Odavao je povjerljive insajderske podatke i bavio se
nezakonitim transakcijama. Završit će u zatvoru.”
“Molim? O čemu govoriš?”
 Nije mu to išlo u glavu. Primijetila je to. Brata je neprestano
gladio po kosi i govorio mu da će sve biti u redu. Sve ostalo bile su
gluposti, budalaštine. Rakel se razdražila, pa je nastavila strože:
“Slušaj me, rekla sam. Leo nije kakav ti se čini. Leo je
kriminalac. Za to imamo dokaze. Završit će iza rešetaka. Leo je
prevarant.”
Daniel ju je zbunjeno pogledao.
“Ali zašto? Za kog đavola? Pa njega novac i ne zanima.”
“Tu griješiš.”
“Stvarno? Upravo mi je htio darovati polovinu svojeg imetka -
samo tako, iz čista mira.” Gestikulirao je rukom, a ona se ugrizla za
usnu. To što je rekao nije joj je svidjelo.
“Ali zašto bi se ti zadovoljio samo polovinom?”
“Ja ne želim ništa. Ja samo hoću...”
Utihnuo je. Shvatio je, a možda i nije. Ali nešto je naslućivao. U
očima mu se opet nazirala panika, te je Rakel očekivala ispad,
možda i nasilni. Pogledala je Benjamina, morali su biti spremni. Ali
ništa se nije dogodilo. Daniel je samo vrlo koncentrirano gledao
Lea.
“Što si mu to dala? To nije bilo nikakvo sredstvo za smirenje,
zar ne?”
Nije mu odgovorila. Nije znala kako bi odigrala svoju igru.
Uviđala je da je svaka njezina riječ i svaka promjena tona u njezinu
glasu mogla predstavljati jezičac na vagi.
“Kurare”, rekla je naposljetku.
“A što je to?”
“Biljni otrov.”
“Zašto si mu, dovraga, dala otrov?”
Opet je vikao.
“Zato što sam to smatrala nužnim”, odgovorila je.
Daniel je pogledao Benjamina poput očajne životinje uhvaćene
u zamku.
“Ali poslije...”
“Da?”
“Poslije si mu dala nešto drugo.”
“Fizostigmin. On suzbija učinak otrova”, rekla je.
“Super, znači sada ga možemo odvesti u bolnicu, zar ne?”
upitao je on.
Ona nije ništa rekla, a on se potom mašio svojeg mobitela.
Pomislila je bi li Benjaminu rekla da mu ga oduzme. Ali nije. Dok
god nikoga ne bude zvao, sve je u redu. On je otvorio Google.
Nagađala je da pretražuje o kurareu te ga je pustila da neko
vrijeme čita. Ali potom mu je u očima uočila strah, pa mu je
istrgnula mobitel iz ruke, a on je posve podivljao. Vikao je i lomio
sve pred sobom, a čak je i Benjaminu bilo teško smiriti ga.
“Smiri se, Daniele.”
“Nikada!”
“Prestani. Ne shvaćaš li da ti želim podariti fantastičan dar?”
rekla je.
“Ma što to, dovraga, govoriš?” urlao je on.
Objasnila mu je da fizostigmin samo privremeno suzbija
djelovanje trovanja kurareom.
“Hoćeš reći da ga ne možeš spasiti?”
Glas jedva da mu je zvučao ljudski.
“Žao mi je, ali ne mogu”, lagala je, nakon čega ga je Benjamin
uspio stišati.
Drugog izlaza nije imala. Benjamin ga je uhvatio i prelijepio mu
usta. Ona mu se ispričala te mu pobliže objasnila: “Dišni mišići
uskoro će mu se opet zgrčiti. Leo Mannheimer nasmrt će se
ugušiti.” Pogledala ga je. “U delikatnoj smo situaciji ovdje, Daniele.
Leo će umrijeti, a na injekciji imamo tvoje otiske prstiju, baš kao i
vrlo jasan motiv, zar ne? Vidim ti u očima da si mu zavidan na
svemu što je imao. Ali pozitivno je što...”
Daniel se divlje bacakao ne bi li se oslobodio.
“Pozitivno je što Leo ipak može nastaviti živjeti - ali na nov
način, Daniele, preko tebe.”
Rukom je pokazala po stanu.
“Možeš dobiti njegov život, njegov novac i njegove
mogućnosti. Možeš živjeti baš kao u svojim snovima. Možeš
preuzeti, Daniele. Možeš dobiti sve, a ja ti obećavam da sve
grozote što je Leo počinio, sva njegova pohlepa, da ništa neće
ugledati svjetlo dana. Pobrinut ćemo se za to. Poduprijet ćemo te
na svaki mogući način. Zrcalni ste blizanci, što je pomalo
zabrinjavajuće, to je istina. Ali nevjerojatno ste slični. To je
izvanredno i sve će dobro proći. Ja to već znam.”
Rakel je u tom trenutku začula zvuk koji nije prepoznala. Daniel
je pregrizao jedan svoj zub.
 20. poglavlje

22. lipnja

LEO MANNHEIMER NAPOKON JE izašao iz svojeg ureda, a Mikael je ustao i

rukovao se s njime. Bio je to čudan susret. Mikael je proveo mnogo
vremena analizirajući Lea, a evo ih sada, oči u oči. Odmah se osjetilo da
se između njih poput sjene ili sablasti našlo nešto neizrečeno i vrlo
bolno.
Leo je trljao ruke. Nokti su mu bili dugi i manikirani. Nosio je
svijetloplavo laneno odijelo, sivu majicu kratkih rukava i tenisice. Kosa
mu je bila gusta i pomalo čupava te kao da je nešto osluškivao. Doimao
se napeto i nije pozvao Mikaela unutra. Ostao je stajati u prostranom
foajeu ispred recepcije.
“Dopao mi se vaš razgovor s Karin Laestander u Muzeju
fotografije”, rekao je Mikael.
“Hvala”, rekao je Leo. “Bilo je to...”
“...vrlo inspirativno”, nadopunio ga je Mikael i ljubazno se
nasmiješio. “Ali i istinito. Živimo u doba kada laži i lažne vijesti utječu
na našu svakodnevicu više nego ikada prije. Ili da ih možda nazovemo
‘alternativnim činjenicama’?”
“Post-truth society”, rekao je Leo, upotrebljavajući engleski termin
za društvo u kojem političari ne lažu, već samo povremeno govore
neistinu, što je puno pristojnije, te se nesigurno nasmiješio.
“Točno, a poigravamo se i s vlastitim identitetom, zar ne? Na
Facebooku se pretvaramo da smo ono što nismo i tome slično.”
“Nemam Facebook.”
“Ni ja. Nikad to nisam shvatio. Ali svejedno igram različite uloge”,
nastavio je Mikael. “To je dio mojeg posla, da tako kažem. A vi, kako je s
vama?”
Leo je nervozno pogledao na svoj ručni sat i bacio pogled van na
trg.
“Oprostite”, rekao je. “Ali danas sam u stravičnoj gužvi. O čemu ste
htjeli razgovarati?”
Mikael je odgovorio:
“A što mislite o čemu?”
“Pojma nemam.”
“Znači, niste napravili ništa glupo? Ništa što bi zanimalo moje
novine, Millennium?”
Leo je progutao gvalju. Porazmislio je i potom očiju uperenih u pod
rekao:
“Pa, sudjelovao sam u određenim poslovima koji su se mogli bolje
obaviti. Recimo da sam zakuhao pravu kašu.”
“Rado bih na to bacio pogled”, odgovorio je. “Takva kuhinja je moja
specijalnost. Ali trenutačno me više zanimaju osobnije stvari, sitna
odstupanja, da se tako izrazim.”
“Odstupanja?”
“Točno.”
“Kao na primjer?”
“Kao na primjer da ste odjednom postali dešnjak.”
Leo - ako to uopče jest bio Leo - kao da je opet nešto osluškivao.
Provukao je ruku kroz kosu.
“Ali ja zapravo nisam dešnjak. Prije bi bilo da sam promijenio
dominantnu ruku. Uvijek sam se služio objema rukama. Ambidekster
sam.”
“Znači, pišete jednako vješto i lijevom i desnom rukom?”
“Uglavnom da.”
“Možete li mi pokazati?”
Mikael je izvadio olovku i svoj novinarski notes.
“Najradije ne bih.”
Leu je na gornjoj usnici izbio znoj. Pogled mu se unezvijerio.
“Ne osjećate se dobro danas?”
“Ne baš.”
“Zasigurno zbog vrućine.”
“Možda.”
“Ni ja baš nisam najbolje”, nastavio je Mikael. “Sinoć sam probdio
pola noći jer sam pio s Hildom von Kanterborg. Vjerujem da je
poznajete?”
Mikael mu je u očima uočio strah, te je znao da ga je natjerao u
škripac. Nazirao mu je to u pogledu, po tijelu koje se kvrčilo. Ali možda
je - a promatrao ga je vrlo pomno - nazirao još nešto, nešto što se nije
moglo toliko lako dokučiti, možda svojevrsno ushićenje, ili možda
sumnju. Kao da se Leo, ili tko god to pred njime bio, nalazio pred
velikom odlukom.
Mikael je rekao:
“Hilda mi je ispričala nevjerojatnu priču.”
“Ma nemojte?”
“Ispričala mi je o blizancima koje su namjerno razdvojili pri
rođenju, a posebice o dječaku po imenu Daniel Brolin. Dječak je
godinama danonoćno dirinčio na jednom seoskom imanju pokraj
Hudiksvalla dok je njegov brat blizanac...”
“Ne tako glasno”, prekinuo ga je on.
“Ne?”
Mikael je odglumio iznenađenje pa ga pogledao.
“Možda je bolje da prošećemo”, rekao je.
“Ne bih znao...”
“Želite li sa mnom prošetati?”
Očigledno nije znao što bi rekao Mikaelu. Samo je promumljao
nešto o zahodu i otišao. Ni to nije napravio posebno vješto jer je i prije
nego što mu se izgubio iz vida, izvadio svoj mobitel. Očigledno je
nekoga namjeravao nazvati. Tada je Mikael bio praktično siguran da je
pogodio. Poslao je poruku Lisbeth da je Leo najvjerojatnije Daniel.
Ali također se sve više brinuo da je prevaren - da se Daniel iskrao
na stražnja vrata i pobjegao odande, posebno kada se dugo ništa nije
zbivalo, osim što su stranke neprestano dolazile i odlazile. Mlada
brineta na recepciji sve je na dolasku zamolila da sjednu i pričekaju ili
da dođu drugi put, a na odlasku bi im se nasmiješila i poželjela im
ugodan dan.
A tvrtka je bila raskošna. Strop je bio visok, tapete crvene, a na
njima su visjele uljane slike starije gospode u odijelima, portreti
nekadašnjih suvlasnika i članova uprave, nagađao je. Doimalo se
nekako opsceno što na slikama nije bilo nijedne žene.
Mikaelu je zazvonio mobitel. Bila je to Annika te joj se upravo htio
javiti, kada je on - tko god već bio - napokon izašao te dugačkim
hodnikom krenuo prema njemu. Doimao se pribrano. Možda je donio
nekakvu odluku. Bilo je teško procijeniti. Vrat mu je bio užareno crven
te se doimao napeto i ozbiljno. Gledao je u pod, a Mikaelu nije rekao
ništa, tek je recepcionarki rekao da će nekoliko sati izbivati iz ureda.
Spustili su se dizalom u prizemlje i izašli na Norrmalmstorg.
Stockholm se kuhao na vrućini. Prolaznici su se hladili mašući rukama
ili novinama. Muškarci su nosili sakoe preko ramena. Njih dvojica
izašla su na Hamngatan, a njegov je sugovornik bacio nervozan pogled
iza leđa. Mikael je to primijetio te je razmislio bi li sjeli u autobus ili
uzeli taksi. Umjesto toga prešli su cestu i ušli na Kungsträdgården.
Hodali su šutke. Kao da su čekali da se nešto razjasni ili dogodi.
Mikaelu se nije sviđala atmosfera, ali nije mogao točno reći zašto.
Njegov se suputnik znojio više nego što bi se očekivalo te se opet
nervozno osvrnuo. Zatekli su se kako idu dijagonalno prema
Kraljevskoj operi, a Mikael je nekako nesvjesno naslućivao opasnost.
Zapitao se nije li pogriješio, nisu li ljudi odgovorni za Registar bili
korak ispred njega, te se okrenuo. Nije vidio ništa. Zrakom je vladao
mir, baš kao u doba godišnjih odmora. Ljudi su sjedili na klupama i na
terasama, lica okrenutih suncu. A možda ga je njegov suputnik zarazio
svojom živčanošću, zbog čega je odmah prešao na stvar:
“Kako ćemo dalje? Da te zovem Leo ili Daniel?”
A ovaj se ugrizao za usnu i pogled mu se zamračio. U idućem se
trenutku bacio na Mikaela, koji je pao na tlo.
Rakel Greitz - koja je čekala na klupi na Norrmalmstorgu - vidjela je
da Daniel Brolin odlazi s Mikaelom Blomkvistom. Uvidjela je da su se
pokrenule sile koje će prije ili poslije razotkriti čitavu priču. U biti, nije
se tome iznenadila niti ju je to šokiralo.
Već je dugo znala da su ulozi visoki. Ali zbog toga ne samo da je
djelovala očajnički već je i dobila određenu slobodu, balansirajući
ovako na rubu ponora. Osilila se jer nije imala što izgubiti. Benjamin
Fors opet je bio uz nju. On, doduše, nije umirao kao ona, ali je s njom
bio neraskidivo povezan, ne samo zato što joj je bio lojalan već i zbog
svega neizrecivoga što su zajedno počinili. Benjamin će pasti jednako
duboko kao i ona ako priča izađe na vidjelo, pa je bez ikakvih pitanja
Blomkvista pristao izbaciti iz igre, a Daniela odvesti kako bi ga mogli
urazumiti.
Benjamin je zato unatoč vrućini nosio crnu jaknu s kapuljačom i
sunčane naočale. Uz tijelo je skrivao injekciju ketamina, sredstva za
omamljivanje koje će novinara u trenutku uspavati. Rakel je uz
određeni napor - čitavog ju je jutra bolio trbuh - uspjela doći do
šetališta koje se protezalo na Kungsträdgårdenu. I sada je gledala kako
im se Benjamin na jarkom suncu brzim korakom prikradao poput
grabežljivca.
Kao da je postala življa. Grad se slio u jedan jedini koncentrirani
trenutak, u jednu jedinu plamteću scenu, te je intenzivno promatrala
kako su Daniel i Blomkvist usporili te kako ga je novinar, čini se, nešto
upitao. Što je dobro, stigla je pomisliti. Nisu bili na oprezu te je uistinu
vjerovala da će sve proteći prema planu.
Niže na ulici približavala se konjska kočija. Nebom je plovio plavi
balon, a pokraj nje su prolazili ljudi u blaženom neznanju. Srce joj je
tuklo od iščekivanja te je zadržala dah. Ali onda se nešto dogodilo.
Daniel je spazio Benjamina u naletu, pa je Blomkvista bacio ustranu.
Novinar je pao na tlo, a Benjamin je promašio i ostao stajati ne znajući
što da radi i držeći injekciju. Blomkvist je potom strelovito ustao.
Situacija se zaoštrila, Benjamin je pokušao opet, novinar se opet
izmaknuo, a Benjamin se dao u bijeg. Kukavica! Ljutito je gledala kako
su Daniel i Blomkvist otrčali prema restoranu u Operi, uskočili u taksi i
nestali. Vrućina se nadvila nad Rakel Greitz poput mokrog pokrivača te
se opet osjetila bolesno i mučno. Ipak je uspjela uspraviti leđa i brzo
otići odande.

Lisbeth Salander ležala je pritisnuta na pod sivoga kombija dok su je

udarali po trbuhu i licu te su joj na nos opet pritisnuli onu smrdljivu
krpu. Osjećala se omamljeno i slabo, a vjerojatno je u kraćim trenucima
i gubila svijest. Ali svejedno je vrlo jasno prepoznala Benito i Bashira,
što nikako nije bila dobra kombinacija. Benito je, doduše, bila blijeda, a
glava i čeljust bile su joj u zavojima. Kao da ju je boljelo dok se
pomicala. Zato je bila mirna, što je bilo dobro. Na Lisbeth su se
uglavnom iživljavali muškarci: Bashir, oznojen i bradat te odjeven isto
kao i prethodnog dana, te krupni momak od oko trideset pet godina,
obrijane glave i u sivoj majici te crnom kožnatom prsluku. Treći je
muškarac vozio.
Procijenila je da je vozilo prešlo Slussen te je pokušavala
registrirati svaku, pa i najmanju pojedinost u automobilu - užad,
ljepljivu vrpcu i dva odvijača. Opet su je udarili, ovaj put po vratu.
Netko ju je povukao za ruke. Vezali su je, pretresli i oduzeli joj mobitel.
To ju je zabrinulo, ali, ne, ćelavi momak mobitel je zadržao i stavio ga u
džep, što je bilo dovoljno. Zapamtila je njegove karakteristike i kako se
trzavo pomicao, ali i primijetila da stalno pogledava Benito. Očigledno
je bio njezin potrčko, a ne Bashirov.
S lijeve se strane u kombiju nalazila klupica pa su na nju sjeli, nju
ostavivši na podu, te je osjetila slatkasti parfem, miris medicinskog
alkohola i vonj njihovih oznojenih tenisica. Činilo joj se da voze prema
sjeveru. Nije bila sigurna jer je prečesto gubila svijest. Dugo nitko ništa
nije rekao. Čuli su se samo njihovo disanje, buka motora i karoserija
što se tresla. Kombi je bio olupina, star najmanje trideset godina.
Polagano je postajalo sve tiše. Skrenuli su na sporednu cestu te su
nakon dvadeset minuta počeli razgovarati. To je bilo dobro jer je baš to
i trebala. Bashir je na vratu imao modricu, nadala se zbog toga što ga je
tamo udarila palicom za unihokej. Nije izgledao ni kao da je dobro
spavao. Izgledao je kao pravo govno.
“Vidi, vidi! Sad ćemo te skršiti, kučko jedna balava”, rekao je.
Lisbeth mu nije odgovarala.
“A zatim ću te ja svojim kerisom polagano ubiti”, dodala je Benito.
Lisbeth je još uvijek šutjela. Nije trebala govoriti. Dobro je znala da
se svaka riječ bilježi na čitavom nizu računala.
Nije to bilo ništa napredno, ne za Lisbeth. Kada su je napali, u svoj
modificirani iPhone prošaptala je šifru Zla vila. Šifra je putem umjetne
inteligencije Siri aktivirala njezin sustav za uzbunjivanje. Uključio se
pojačani mikrofon i pokrenulo se snimanje zvuka, koji se putem GPS-
uređaja na mobitelu slao svim članovima takozvane Hakerske
republike.

Hakersku republiku činila je skupina elitnih hakera koji su se svi do

jednoga zakleli da će sustav za uzbunjivanje upotrebljavati samo u
najhitnijim slučajevima. Zato su dramu u kombiju trenutačno napeto
pratili mnogi mladi i daroviti pojedinci širom svijeta. Većina njih,
istina, nije razumjela švedski. Ali bilo je dovoljno onih koji jesu, između
ostalog i njezin bezoblični prijatelj iz Hogklintavägena u Sundbybergu.
On se zvao Plague, bio je velik kao kuća, izgledao kao pravo zlo i
socijalni slučaj, ali je zato bio digitalni genij. Plague je sjedio za svojim
računalom živaca napetih kao strune i slijedio koordinate GPS-a koje
su se kretale sjeverno prema Uppsali. Automobil - koji je zvučao staro i
oveće - skrenuo je istočno na Cestu 77 prema Knivsti, što nije bilo
dobro. Zalazili su sve više na selo, a tamo GPS-uređaj nije odavao
preciznu lokaciju. Opet je začuo ženu iz vozila, a glas joj je bio hrapav i
promukao, kao da nije sasvim zdrava.
“Shvaćaš li koliko ćeš polako umirati, droljo jedna! Shvaćaš li to?”
Plague je bacio očajnički pogled na svoj radni stol. Na njemu su se
nalazili papiri, limenke, mrvice, boce Coca-Cole i ostaci hrane. Bio je
neošišan i neobrijan, a nosio je svoj otrcani kućni ogrtač koji je
izgledao kao velika stara krpa. Boljela su ga leđa. Dobio je na težini i
patio od šećerne bolesti, a uskoro će biti i tjedan dana da nije vidio
danjeg svjetla. Što da radi? Da je samo imao kakvu adresu, hakirao bi
električni i vodovodni sustav, lokalizirao susjede i mobilizirao
susjedski nadzor. Ali ovako... bio je nemoćan. Drhtao je čitavim tijelom.
Srce mu je luđački tuklo. Pojma nije imao kamo su se uputili.
Poruke od članova slijevale su mu se u pretinac. Lisbeth im je bila
prijateljica, njihova zvijezda. Ali koliko je Plague vidio, nitko nije imao
dobar prijedlog ni plan djelovanja, ništa što bi mogli provesti brzo i
učinkovito. Da nazove policiju? Plague u životu nije nazvao policiju, za
što je imao dobrih razloga. Malo je digitalnih prijestupa postojalo, a
koje on nije počinio. Na ovaj ili onaj način zakon ga je uvijek progonio,
ali ipak, pomislio je, ipak ponekad i odmetnici moraju potražiti pomoć
od zakona. Sjetio se da mu je Lisbeth - odnosno, njemu je bila Wasp, što
na engleskom znači osa - spominjala murjaka po imenu Bublanski.
Rekla je da je tip okej, a okej je u tom kontekstu za nju bila vrlo snažna
riječ. Plague je na nekoliko trenutaka sjedio nijemo i paralizirano,
promatrajući na računalnom zaslonu zemljovid pokrajine Uppland.
Zatim je izvadio slušalice, pojačao zvuk i u njih prebacio zapis. Htio je
čuti svaku promjenu nijanse glasova, ali i zvuka motora. U slušalicama
mu je škripalo i zujalo. Isprva nitko ništa nije govorio. Nakon toga su
rekli ono što Plague nipošto nije htio čuti:
“Imaš li njen mobitel?”
Bila je to opet ona žena, vjerojatno bolesnica. Činilo se da ona
zapovijeda, ona i onaj momak koji je povremeno s vozačem razgovarao
na stranom jeziku, a koji su hakeri pretraživanjem zvučnih zapisa
identificirali kao bengali.
“U džepu mi je”, odgovorio je jedan momak.
“Smijem ga vidjeti?”
Zašuštilo je pa se zvuk pojačao. Dali su joj mobitel. Netko je nešto
pritisnuo, provjeravao ga i disao u nj.
“Što je, nešto nije u redu?”
“Ne znam”, odgovorila je žena. “Čini se da je sve OK. Ali murja nas
možda preko ovoga može prisluškivati.”
“Morali bismo ga se riješiti.”
Plague je opet čuo bengali. Vozilo je usporilo. Zaškripala su vrata.
Otvorili su ih iako se automobil još kretao. Snimku je preplavilo
praskanje vjetra te se začulo nešto poput vihora, zatim divlje
pucketanje i neizdrživo jaki udarci. Hell, damn, fuck! Prokletstvo,
jebote! Psovke su pljuštale. Više nisu imali kontakt s Wasp.
 Plague je pokušavao razmisliti i procijeniti situaciju. Nadzorne
kamere, pomislio je. Kako su na njih mogli zaboraviti? Morali bi
hakirati Prometnu upravu, zar ne, da se probiju do nadzornih kamera.
Samo što je takvo što zahtijevalo vremena, a njega jedva da su imali.
ZNA LI TKO KAKO JAKO BRZO MOZEMO PRODRIJETI U PROMETNU UPRAVU?
napisao je.
Sve ih je spojio na šifriranu zvučnu vezu.
“Prometni nadzor dijelom je na internetu javan”, rekao je netko.
“To nije dovoljno”, rekao je on. “Slika je suviše mutna i trzava.
Moramo jasno vidjeti model automobila i registarske tablice.”
“Ja imam prečac.”
Bio je to mladi ženski glas te je Plagueu bio potreban trenutak da ga
identificira. Pripadao je potpisu Nelly, jednoj od njihovih novih članica.
Viknuo je: “Stvarno? Super! Uđi unutra! Spojimo se s njome! Pomognite
joj! Hajde! Pun gas! Ja ću vam dati točna vremena i koordinate.”
Plague je otvorio stranicu www.trafiken.nu, koja je pokazivala točan
razmještaj nadzornih kamera na Cesti E4 prema Uppsali, te je
istodobno premotavao zvučni zapis s Waspina mobitela. Sustav je
pokrenula u 12.52, a pretpostavio je da je prva kamera na putu bila
Haga södra, i čekaj malo? Vozilo se, izgleda, našlo tamo trinaest minuta
poslije, u 13.05. Kamere su nakon toga učestale, što je bilo izvrsno,
pomislio je, izvrsno. Zvale su se Linvävartorpet, Linvävartorpet södra i
Linvävartorpet norm te zatim Haga Norra grindar, Haga Norm, Stora
Frösunda, Järva Krog, Mellanjärva i Ulriksdal golfbana. Na tom prvom
dijelu nalazila se čitava gomila kamera, pa bi pravi automobil mogli
odrediti bez poteškoća, usprkos gustom prometu, posebno zato što je
bilo očigledno da se radi o starijem i većem vozilu, kombiju ili možda
laganijem kamionu.
“Kako ide?” povikao je.
“Mir, mir, radimo na tome, malo je zakukuljeno, na neki način novo.
Dovraga, denied. Ništa. Čekaj! Da, jebemti... yes! Evo sada... da... sad
ćemo... unutra smo... samo da skužimo... Ma koji su idioti ovo napravili,
koje amatersko sranje!”
Ništa neuobičajeno. Psovke i povici. Bilo je to od adrenalina i znoja,
uobičajeni krikovi, samo što je sada bilo gore. Radilo se o životu i
smrti, a kada su ušli u sustav i snimke nadzornih kamera prevrtjeli
naprijed i nazad, više nije bilo sumnje. Znali su točno o kojem se vozilu
radilo: o jednom starom sivome Mercedesovu kombiju lažnih tablica.
Ali kako im je to pomagalo? Samo su se osjećali još bespomoćnije kada
je kombi poput kakvog blijedog zlog bića prolazio pokraj kamera, da bi
naposljetku društvu koje ga je nadziralo izmaknuo u šumi istočno od
Knivste, a prema jezeru Vadabosjonu.
“Digitalno zamračenje. Sranje, jebote, sranje!”
Hakerska republika nikada prije nije toliko vikala i psovala, a Plague
nije imao drugog izlaza nego da nazove inspektora Bublanskog.
 21. poglavlje

22. lipnja

BUBLANSKI JE SJEDIO U SVOJEM UREDU U Bergsgatanu i razgovarao s

imamom Hassanom Ferdousijem. Već je imao prilično dobru sliku
kako se odvilo ubojstvo Jamala Chowdhuryja. Umiješana je bila čitava
obitelj Kazi - osim oca - kao i dvojica islamista iz Bangladeša. Operacija
je bila prilično napredna, ali ipak ne toliko napredna da je se u početnoj
istrazi ne bi moglo razotkriti, a pogotovo uz pomoć izvana.
Ovo nije bilo ništa drugo do velika sramota za policiju. Upravo je
bio podulje razgovarao sa šeficom tajne službe Helenom Kraft, a zatim
i sada s imamom raspravljao kako bi policija u budućnosti mogla
spriječiti i reagirati na ovakve i slične nasilne zločine. Ali, da bude
iskren, nije bio posve usredotočen. Htio se vratiti istrazi smrti Holgera
Palmgrena, a posebice istražiti svoje sumnje u profesora Martina
Steinberga.
“Molim?”
Imam je rekao nešto što Bublanski baš i nije razumio. Ali na to
ionako nije stigao pomisliti. Zazvonio mu je mobitel, ali i ne samo
mobitel. Također je i putem Skypea primio poziv od korisnika po
imenu Total fucking shitstorm for Salander, odnosno Salander je u
totalnom sranju, što je već samo po sebi bilo čudno. Tko bi se i zašto
tako nazvao? Bublanski se javio, a na drugom kraju veze jedan je mladić
vikao, služeći se teškim žargonom.
“Prije nego što mi bilo što kažeš, najprije se lijepo predstavi”,
odgovorio je Bublanski.
“Ja sam Plague”, nastavio je mladić. “Upali kompjutor i otvori link
koji sam ti poslao pa ću ti sve objasniti.”
Bublanski je otvorio svoj pretinac elektroničke pošte, otvorio
poveznicu i saslušao mladića, koji je psovao kao kočijaš i upotrebljavao
neshvatljive računalne izraze, ali koji je u svojoj priči ipak bio vrlo
precizan. Bublanski se prenerazio i skamenio, ali je odmah potom
zapovjedio da helikopter i patrolni automobili iz policije u Uppsali i
Stockholmu krenu prema jezeru Vadabosjonu. Zatim je s Amandom
Flod istrčao do svojeg volva u garaži. Za svaki slučaj vožnju će
prepustiti njoj te su s upaljenim plavim rotirajućim svjetlima krenuli
sjeverno prema Uppsali.

Čovjek koji je stajao pred njim spasio ga je od ozbiljnog nasilnog

napada. Mikael još nije shvaćao o čemu se tu točno radilo. Ali to je
morao biti dobar znak. U zraku se osjećalo da više nisu zarobljeni u
istim jednostavnim ulogama kao u foajeu Alfreda Ogrena. Više nisu bili
istraživački novinar i njegov plijen. Između njih se izrodila nova veza, a
Mikael mu je bio vječno zahvalan.
Vani je sjajilo sunce. Sjedili su u malom stanu u potkrovlju u
Tavastgatanu čiji su nakošeni prozori gledali na Riddarfjärden. Ispred
njih se nalazila napola dovršena uljana slika mora i bijeloga kita. Slika
je odisala skladom, usprkos nemirnoj mješavini boja. Mikael ju je
svejedno okrenuo prema prozoru. Nije htio da mu smeta.
Stan je pripadao Irene Westervik, postarijoj umjetnici. Ona i Mikael
u biti nisu bili bliski. Svejedno je osjećao da joj može vjerovati. Ona se
držala podalje od dnevnih i potrošnih novosti, a zbog nje je ponekad
gledao na svijet malo šire. Bio ju je nazvao kada su ušli u taksi te je
upitao smije li na nekoliko sati, a možda i na čitav dan posuditi njezin
atelje. S njome su se sastali na ulazu. Nosila je sivi pamučni kostim te
mu je uz blagi smiješak dala ključeve.
Sada su Mikael i muškarac, koji je vjerojatno bio Daniel, sjedili u
stanu ispred okrenute slike. Mobitele su isključili i za svaki slučaj
ostavili ih u kuhinjici s lijeve strane. S obojice je tekao znoj.
Bilo je vruće, a Mikael je neuspješno pokušavao otvoriti prozore u
ateljeu.
“Je li on to u ruci imao injekciju?”
“Tako se činilo.”
“Što li je samo bilo u njoj?”
“U najgorem slučaju, sintetički kurare.”
“Otrov?”
“Da, veće doze paraliziraju čitavo tijelo, čak i mišiće dišnog sustava.
Ugušio bi se.”
“Izgleda da ti je to poznato”, rekao je Mikael.
 Čovjek se doimao žalosno, a Mikael je pogledao prema prozoru i
plavom nebu.
“Da ti se obraćam s Daniel?” upitao ga je.
Čovjek je šutio. Oklijevao je. Odgovorio je:
“Dan.”
“Je li ti to nadimak?”
“Nije, bio sam dobio zelenu kartu i postao američki državljanin.
Uložio sam mnogo truda i muke da izbrišem tragove svojeg starog
identiteta. Sada se zovem Dan Brody.”
“Odnosno, Leo Mannheimer.”
“Da, istina.”
“Čudno je to, zar ne?”
“Jest, čudno je.”
“Namjeravaš li mi reći što se dogodilo, Dane?”
“Pokušat ću.”
“Imamo vremena. Ovdje nas nitko neće tražiti.”
“Ima li što jače za piti?”
“Daj da pogledam u hladnjak.”
Mikael je otišao pogledati i otkrio popriličan broj boca bijelog vina
Sancerre. Pomislio je, gotovo galgenhumoristički, da mu ovo postaje
normalno. Pićem je dolazio do informacija. Uzeo je jednu bocu, otvarač
i dvije čaše.
“Evo”, rekao je i natočio im.
“Ne znam odakle bih počeo. Ali rekao si da si se našao s Hildom. Je li
ti rekla za...”
Opet je oklijevao, kao da namjerava izreći ime ili opisati događaj
što su ulijevali strah.
“Za što?”
“Za Rakel Greitz?”
“Hilda je o njoj mnogo toga rekla.”
Dan ovo nije komentirao. Samo je podigao svoju čašu te je tiho i
odlučno prinio ustima i otpio. Zatim mu je polako počeo pripovijedati.
Svoju je priču započeo u jednom džez-klubu u Berlinu, solažom na
gitari i djevojkom koja ga je opčinjeno promatrala.

Odvezli su se u šumu i tamo stali. U automobilu je bilo vruće i

neizdrživo, a izvana su se dali razaznati samo pjev ptica i zuj muha.
Automobil je bio u leru. Lisbeth je bila žedna. Kašljala je i bilo joj je
muka. Omamili su je nekakvim kloroformom, zavezali i izritali te je još
uvijek ležala na podu. Ali ustala je i kleknula, na što se nitko nije bunio,
iako su je pomno promatrali. Motor su ugasili pa si na klupici
međusobno kimnuli. Benito je popila vodu i nekoliko tableta. Lice joj je
bilo pepeljastosivo i ostala je sjediti, dok su Bashir i drugi muškarac
ustali. Muškarac je imao tetovirane podlaktice i kožnati prsluk na
kojem je Lisbeth tek sada vidjela znak. Što situaciju nije učinilo boljom.
Na prsluku je pisalo Svavelsjö MC, a to je bila ista motociklistička banda
u savezu s njezinim ocem, ali i povezana s njezinom sestrom. Jesu li
Camilla i njezini hakeri pronašli njezinu adresu?
Lisbeth se ponovno usredotočila na stražnja vrata kombija i
prisjetila točnih pokreta kada su ih otvorili da bace njezin mobitel van.
S matematičkom oštrinom prisjetila se sile pokreta, odnosno, bolje
rečeno, nedostatka sile. Uže na rukama nije uspjela olabaviti, ali bi
vrata mogla otvoriti nogom. To je bilo dobro, baš kao što je bilo dobro i
da je Benito imala ozljedu glave, a muškarci su bili nervozni. Vidjelo im
se to po unezvijerenim pogledima i čulo po načinu disanja. Bashir je
napravio grimasu, baš kao u Vallholmenu, i desnu nogu povukao
unazad. Ritnuo ju je, a ona je udarac primila i reagirala pomalo
pretjerano.
Nije se baš morala pretjerano truditi. Udarac je bio snažan i u rebra,
a primila je i još jedan u lice te se pravila da je omamljena, dok je
međutim pomno promatrala Benito.
Lisbeth je još od početka osjećala da je ovo ponajprije Benitina
predstava. Ona će imati posljednju riječ. Sada se nagnula prema svojoj
sivoj platnenoj vreći na podu. Iz nje je izvadila crvenu baršunastu
maramu te su muškarci u istom času Lisbeth čvrsto uhvatili za
ramena, u čemu nije vidjela ništa dobro, pogotovo kada je Benito iz
vreće izvadila i svoj bodež, svoj keris. On je bio zasljepljujuće oštar i
duge oštrice pozlaćena vrha. Držak mu je bio pomno izrezbaren, a
predstavljao je demona kosih očiju. To bi se oružje moralo nalaziti u
muzeju, a ne u rukama blijede psihopatkinje s glavom u zavojima, koja
je bodež gledala s nenormalnom nježnošću.
Benito joj je potom svojim teškim glasom ispričala kako će bodež
upotrijebiti. Lisbeth je nije pretjerano pozorno slušala, što nije ni bilo
potrebno. Već je ionako dovoljno čula. Bodežom će probosti maramu
pa ispod ključne kosti doprijeti do srca. Nakon toga će marama, nakon
što ona izvadi bodež, upiti krv. Tvrdilo da se da je za takvo što
potrebna prava rafiniranost. Lisbeth je nastavila registrirati sve u
kombiju - svaki predmet, svako zrnce prašine, svaki trenutak nepažnje
ili dvojbe. Bacila je pogled na Bashira. On ju je držao za lijevo rame
doimajući se uzbuđeno i odlučno. Ona je imala umrijeti, što je njemu
itekako odgovaralo. Ali nije izgledao potpuno zadovoljno zbog toga te
nije bilo teško reći zašto. Bio je tek pripomoć ženi s đavolskim
bodežom, što ovaj idiot nije mogao tako lako probaviti jer je žene inače
nazivao kurvama i droljama i smatrao ih nižim bićima.
“Poznaješ li svoj Kuran?” upitala ga je.
Odmah je to primijetila po stisku na svojem ramenu. Njezino mu je
pitanje zasmetalo. Nastavila je i rekla da Prorok osuđuje keris zato što
je rekao da on pripada šejtanu i demonima te mu je citirala suru, ali
izmišljenu. Navela joj je i broj te mu rekla neka je odmah provjeri na
internetu.
“Potraži pa ćeš vidjeti!”
Benito je ustala i uništila joj priliku.
“Lupeta gluposti”, rekla je. “Keris u Muhamedovo doba nije
postojao. Ovo je oružje svetih ratnika širom svijeta.”
Bashir joj je povjerovao, odnosno barem joj je želio vjerovati.
Odgovorio je “dobro, dobro, samo brzo” pa vozaču naprijed rekao
nešto na bengaliju.
Benito se odjednom žurilo, iako joj se zavrtjelo u glavi, pa je morala
zakoračiti ustranu. Ali nisu je uznemirile Lisbethine riječi, već zvuci
iznad njih, šum helikoptera. On, doduše, nije morao imati veze s njima.
Ali Lisbeth je znala da Hakerska republika nije stajala skrštenih ruku.
Zvukove je istodobno smatrala obećavajućima i uznemirujućima,
obećavajućima zato što se pomoć mogla nalaziti vrlo blizu, a
uznemirujućima zato što su pojačavali aktivnost u kombiju i njezinim
otimačima otklonili svaku sumnju.
Bashir i drugi muškarac čvrsto su je prihvatili. Benito joj se
približavala, sa svojim blijedim licem, svojim dugačkim bodežom i
svojom crvenom maramom. Lisbeth Salander pomislila je na Holgera.
Sjetila se svoje majke i svojeg zmaja te se nogama uprla u pod kombija.
Ustat će, pa što košta da košta.

Mikael i Dan sjedili su u tišini. Došli su do točke u priči o kojoj je bilo

teško govoriti. Dan je lutao pogledom. Ruke su mu se nervozno tresle.
“Leo je ležao na tepihu i nije mu bivalo bolje. Dali su mu novu
injekciju, pa se oporavljao. Ja sam pomislio da je kriza završila, ali
tada...”
“Je li ti ona rekla za kurare?”
 “Čak mi je dopustila i da to pretražim na internetu, možda da bih
sam pročitao da fizostigmin samo privremeno poništava učinak
otrova. Ali zato sam stigao potražiti još nešto.”
“Što to?”
“Doći ću i do toga. No Rakel mi je potom istrgnula mobitel iz ruke i
rekla mi da će mi smjestiti za bratovo ubojstvo ako joj ne pomognem.
Činilo mi se kao da sam oduzet, jedva da sam znao što se zbiva. Dali su
mi sunčane naočale i šešir. Rakel je rekla da ne bi bilo dobro da ljudi na
stubištu vide dva Lea. Rekla je da ga moramo izvesti iz stana dok se još
može držati na nogama, a ja sam u tome opazio priliku. Samo da
izađemo, pa ću povikati upomoć.”
“Ali nisi?”
“U dizalu i na stubištu nismo nikoga sreli. Bio je dan prije Badnjaka.
Ne vjerujem ni da se čovjek zvao John, kako ga je Rakel predstavila, već
Benjamin, nekoliko ga je puta tako oslovila. Bio je to isti onaj čovjek
koji te napao. Ali onda...”
“Da?”
“Onda je Lea, koji se jedva držao na nogama, teškom mukom odnio
van do crnog renaulta parkiranog na ulici. Vani se već smračilo,
odnosno barem je tako izgledalo”, rekao je pa opet utihnuo.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Ulica ispred Dana Brodyja bila je prazna, čudnovato prazna kao
u kakvoj noćnoj mori. Sigurno je u tom trenutku mogao pobjeći
odande i pozvati upomoć. Ali kako bi mogao napustiti svojeg brata
Lea? Jer to nije bilo moguće, zar ne? Zatoplilo je, a snijeg se topio u
bljuzgavicu i vodu. Lea su ugurali u automobil, a on je upitao:
“Sada ga vozimo u bolnicu, zar ne?”
“Da, tako je”, rekla je Rakel Greitz.
Je li joj uopće vjerovao? Pa upravo je bila rekla da to nema
smisla i zaprijetila mu je. Nije znao. Tek je ušao u automobil i
pomislio samo na jedno - na ono što je pročitao na internetu: ako
se disanje uspije održati, pacijent se može oporaviti od trovanja
kurareom. Sjeo je na stražnje sjedište pokraj Lea. S druge strane
sjeo je čovjek koji se vjerojatno zvao Benjamin.
Bio je krupan, težio je možda i stotinu kilograma. Imao je
neprirodno velike šake te je usprkos svojih možda pedeset godina,
zbog okruglih obraza, velikih plavih očiju i ispupčena čela djelovao
 djetinjasto. Ali Dan nije tada toliko mislio na to. Usredotočio se
samo na to da Leo diše. Pokušavao mu je pomoći u tome i opet je
upitao voze li stvarno u bolnicu. Rakel, koja je sjela za upravljač,
odgovorila mu je točnije. Idu u Karolinšku, na taj i taj odjel.
“Vjeruj mi”, rekla je.
Objasnila mu je da je kontaktirala specijaliste. Da već čekaju
spremni. Da će učiniti ovo i ono. Možda je znao da su to gluposti.
Možda je bio suviše šokiran da bi dokučio čitavu situaciju. Nije
bilo lako reći. Usredotočio se samo i jedino na to da održi Leovo
disanje i da ga pritom nitko ne ometa, što je već samo po sebi bilo
nešto. Rakel je vozila brzo, baš kao što je bilo i potrebno. Promet je
bio rijedak te su izašli na most Solnabron. U tami su ih mamile
crvene zgrade bolnice i na trenutak je pomislio da će sve biti u
redu, usprkos svemu.
Ali to je bila samo kulisa, pokušaj da ga nakratko smire.
Umjesto da stane, automobil je pokraj Karolinške ubrzao pa su
krenuli sjeverno put Solne. Vjerojatno je vrištao i udarao. Bedro ga
je zapeklo, a njegova se dreka smirivala. Ne zato što su očaj ili
bijes nestali, već zato što su ga napuštale snage. Glava mu se
lecnula. Kapci su padali. Borio se da razmišlja jasno i da održi Lea
na životu. Ali jezik mu se pleo i nije mogao ništa, a onda je
izdaleka, kao kroz maglu, čuo da se Rakel Greitz i onaj čovjek nešto
došaptavaju. Izgubio je pojam o vremenu. No tada je Rakel povisila
glas. Sada se obraćala njemu, a ton glasa bio joj je hipnotičan. Što
je to rekla? Govorila mu je o svemu što će dobiti - o snovima koji
će se ispuniti, o bogatstvu. Rekla mu je da će napokon postati
sretan.
“Sretan, Daniele, a mi ćemo ti biti pri ruci kada nas budeš
trebao.”
S Leom koji se pokraj njega borio za zrak, s krupnim
Benjaminom pokraj sebe i s Rakel Greitz naprijed, koja mu je
govorila o sreći i bogatstvu, to je bilo... to se nije dalo opisati. Nije
bilo riječi za to.

Nema šanse da bi ga Mikael Blomkvist ikada razumio. Ali Dan je morao

pokušati. Nije imao drugog izlaza.
“Je li te to privuklo?” upitao ga je Mikael.
Na bijelom stoliću nalazila se boca bijelog vina, a Dan je suspregnuo
impuls da je razbije novinaru u glavu.
 “Moraš shvatiti”, rekao je, napregnuvši se da ostane smiren. “U tom
trenutku meni bez Lea nije bilo života.”
Opet je umuknuo.
“Na što si mislio?”
“Samo na jedno: kako ćemo se Leo i ja iz toga izvući.”
“A kako si to planirao?”
“Planirao? Ne znam jesam li uopće planirao. Ali pretpostavljam da
sam pristao surađivati, nadajući se da ću pronaći izlaz, kakvu granu za
koju bih se očajnički mogao prihvatiti da nas izvučem. Vozili smo se
sve dalje i dalje, na selo. Povratio sam djelić snage. Čitavo vrijeme
gledao sam Lea. Postajalo mu je sve lošije. Grčio se. Nije se mogao
pomicati. Teško mi je o tome i govoriti.”
“Nema žurbe.”
Dan je otpio još vina. Nastavio je:
“Više nisam znao gdje smo. Uopće nisam pratio. Bili smo negdje na
selu. Putovi su se sužavali. Bili smo usred crnogorične šume, a vani se
smračilo i kišilo je. Umjesto snijega je kišilo, a ja sam vidio znak. Na
njemu je pisalo Vidåkra. Skrenuli smo desno na šumski put, Rakel
Greitz je nakon deset minuta stala, a Benjamin izašao. Nešto je izvadio
iz prtljažnika. Nisam htio znati što. Zlokobno je zazvečalo, a ja sam se
posvetio Leu. Otvorio sam vrata, položio ga na sjedište i pružio mu
umjetno disanje. Znao sam reanimaciju, ali možda ne baš toliko dobro.
Ali pokušavao sam. U životu se nikada nisam ni oko čega jače trudio.
Bio sam omamljen, a Leo je povratio, no ja to nisam ni opazio. U
automobilu je zaudaralo, a ja sam se sagnuo. Bilo je kao da sam se
nagnuo nad samoga sebe, shvaćaš li? Kao da sam prinio usne svojem
umirućem sebi, a čudno je što su mi to uopće i dopuštali. Rakel i taj
Benjamin su se odjednom prema meni počeli odnositi prilično blago.
Bilo je to vrlo čudno, iako ja baš i nisam shvaćao sve što se zbiva. Bio
sam se posve usredotočio na Lea, ali možda i na Rakel, na ono što je
govorila. A govorila je mekano i govorila je da će Leo umrijeti. Da će
učinak fizostigmina uskoro prestati. Da mu nema pomoći. Da je to
grozno, tako je rekla. Ali dobro je što ga nitko neće tražiti. Nitko se neće
zapitati kamo je otišao - samo ako ja budem zauzeo njegovo mjesto.
Rekla je da mu je majka na samrti, a ja bih mogao dati otkaz u Alfredu
Ogrenu i svoj udio u tvrtki prodati Ivaru. Nitko se ne bi iznenadio.
Svima je bilo jako dobro poznato da je Leo još odavna želio napustiti
tvrtku. Kao da je na djelu bila božanska pravda, dobio bih to što sam
oduvijek zasluživao. Prihvatio sam igru. Rekao sam da ne vidim drugog
izlaza. Odgovorio sam, da, dobro, razumijem, možda može proći.
Mumljao sam i pjevušio. Uzeli su mi mobitel, to sam ti rekao, zar ne, a
ja sam bio usred šume i nisam niotkuda vidio svjetla, ni od kakve kuće,
nisam vidio ama baš ništa.
Benjamin se vratio. Izgledao je neopisivo grozno. Bio je natopljen
znojem i kišom. Na hlačama je imao snijega i zemlje. Kapa mu je stajala
nakrivljeno, a nije rekao ni riječi. Zrakom je vladao svojevrstan
nelagodni prešutni sporazum i Benjamin je izvukao Lea sa stražnjeg
sjedišta. A majmun je bio užasno nespretan. Leo je pao glavom na tlo i
ja sam se nadvio nad njega da ga pogledam. Sjećam se da sam
Benjaminu skinuo kapu s glave i stavio je Leu. Zatim sam mu zakopčao
kaput. Nismo ga propisno ni odjenuli. Nije imao šal. Vrat mu je bio gol.
Nosio je samo svoje cipele za po kući, a ni one nisu bile svezane, vezice
su visjele. Scena je bila paklenska i zapitao sam se bih li otrčao po
pomoć. Da otrčim u šumu ili da se vratim šumskim putom, cijelo se
vrijeme nadajući da ću naletjeti na nekoga? Jesam li za to uopće imao
vremena? Nisam mislio da je tako. Nisam bio siguran ni je li Leo uopće
živ. Zato sam ih samo slijedio u šumu. Benjamin ga je vukao. A to se
doimalo teško i nespretno iako je Leo bio mršav i lagan, pa sam se
ponudio da pomognem. Benjaminu se to nije svidjelo. Nije me htio
blizu. ‘Bježi’, rekao je. ‘Marš, nije ovo za tebe’ i zazvao je Rakel. Ali
mislim da ga ona nije čula. Jako je puhalo. Vjetar je raznosio glasove.
Drveće je šumjelo, a nas su grebli grmlje i granje i stigli smo do bolesne
stare smreke, a pokraj nje se nalazila hrpa zemlje i kamenja. Nalazila se
tamo i lopata, pa sam pomislio, ili sam barem htio pomisliti, da smo
naišli na rupu koju je iskopao netko tko nije imao veze s nama.”
“Ali to je bio grob.”
“To je bila imitacija groba. Nije bio vrlo dubok. Benjamin se
paklenski pomučio da iskopa bilo kakvu rupu u smrznutom tlu.
Izgledao je kao da će se svaki čas srušiti. Položio je Lea na tlo i viknuo
mi da nestanem. Ja sam rekao da se moram oprostiti i nazvao sam ga
bešćutnom svinjom, a on je iskoristio priliku da mi priprijeti i kaže mi
da Rakel već ima dovoljno dokaza da mi smjesti za ubojstvo. Ja sam mu
odgovorio: ‘Znam, jasno mi je, ali samo da mu kažem zbogom, to mi je
ipak brat blizanac i htio bih ga osobno pokopati. Ostavi me na miru,
pokaži malo obzira, nestani, pusti me da ga u miru oplačem. Neću
pobjeći, a Leo je već ionako mrtav. Pogledaj ga samo’, zaurlao sam,
‘pogledaj ga!’ I tada me stvarno ostavio na miru. Nagađam da nije
otišao predaleko, ali maknuo se, a ja sam ostao sam s Leom. Čučnuo
sam tamo ispod smreke i opet se nagnuo nad njega”, rekao je Dan
Brody.

Annika Giannini ručala je u blagovaonici za osoblje u Flodbergi te se

potom opet našla na odjelu za posjete u zgradi H, da nazoči nastavku
ispitivanja Farije Kazi koje je vodila inspektorica Sonja Modig.
A Sonja Modig je nakon ručka pokazala zavidnu razinu
kompetentnosti i učinkovitosti te se složila s Annikom da je važno ne
samo steći cjelokupnu sliku višegodišnjeg zlostavljanja djevojke već i
istražiti je li napad na brata kod prozora bio ubojstvo na mah, a ne
namjerno ubojstvo. Je li ga uistinu namjeravala ubiti?
Annika je smatrala da situacija ulijeva nadu. Fariju je navela da
kritički promisli o svojim nakanama. No Sonja Modig potom je primila
poziv te izašla na hodnik, a nakon toga više nije bila posve svoja, što je
Anniku iritiralo.
“Nemoj mi tu igrati poker, zaboga. Vidim da se nešto dogodilo.
Gukni, što je? Odmah!”
“Znam, oprosti. Nisam još ni sama potpuno shvatila”, odgovorila je
Modig. “Ali Bashir i Benito su oteli Lisbeth Salander. Mobilizirali smo
sve snage koje smo mogli. Ali ne izgleda dobro.”
“Odmah nam sve reci”, obrecnula se Annika.
Sonja joj je ispričala, a Annika se naježila. Faria se skutrila na stolcu
i rukama obgrlila koljena. Ali onda se nešto dogodilo. Annika je to prva
primijetila. Djevojci u očima nije čitala samo bijes i strah već i nešto
drugo, nešto usredotočenije:
“Jesi li rekla jezero Vadabosjon?”
“Molim? Da, zadnji trag koji imamo je snimka nadzorne kamere na
kojoj kombi skreće na šumski put negdje blizu jezera”, odgovorila je
Sonja.
“Mi...”
“Da, Faria?” upitala je Annika.
“Prije nego što smo si mogli priuštiti odmor na Mallorci, kampirali
smo na tom jezeru.”
“Dobro”, nastavila je Annika.
“Često smo bili tamo. Jer je vrlo blizu. Znali bismo spontano otići
tamo preko vikenda. Još kada je mama bila živa, znate, oko
Vadabosjona je šuma gusta, a ima stazica i skrovišta, a jednom...”
Faria je oklijevala i čvršće skupila koljena.
“Imaš li signal na mobitelu?” upitala je. “Možeš li otvoriti detaljnu
kartu tog područja, a ja ću pokušati objasniti - pokušat ću se sjetiti.”
Sonja Modig otvorila je kartu, opsovala, opet je otvorila i
naposljetku se ozarila. Otvorila je nešto što im je poslala policija iz
Uppsale.
“Pokaži mi”, rekla je Faria, najednom vrlo odlučnim glasom.
“Ovdje su skrenuli”, rekla je Sonja Modig i pokazala na kartu na
mobitelu.
“Samo malo...” odgovorila je Faria. “Teško mi se orijentirati. Ali
blizu jezera ima nešto po imenu Söderviken, zar ne? Ili možda Södra
viken, Södra stranden.”
“Ne znam, moram provjeriti.”
Sonja u tražilicu karte upiše riječ Södra.
“Je li možda Södra Strandviken?” upitala je i pokazala joj kartu.
“Tako je, da, to mora biti to”, rekla je Faria ushićeno. “Da vidimo
sada. Sjećam se neravnog puta, uskog, ali ipak dovoljno širokog da bi se
njime moglo provesti autom. Je li možda ovaj ovdje?”
Pokazala je na kartu.
“Ali ne znam baš”, nastavila je. “Tada je taman na ulazu stajao žut
znak. Još se sjećam što je na njemu pisalo: Cesta završava ovdje, tako je
pisalo. A malo dalje, kojih dva kilometra, nalazila se spilja, ne baš prava
spilja, već više kao nekakav prostor među gomilom drveća. Nalazi se na
lijevoj strani na vrhu jednog brijega, a kunem se, u nju kao da ulaziš
kroz zavjesu, kao kroz neka vrata od lišća. Uđeš na jedno potpuno
zaklonjeno mjesto. Okružen si samo drvećem i grmljem i preko
proplanka vidiš guduru i potok. Bashir me jednom odveo tamo, a ja
sam mislila da mi hoće pokazati nešto. Ali samo me htio preplašiti. Bilo
je to taman kada su mi počele rasti obline, a neki momci na plaži su mi
fućkali. Kada smo tamo stigli, govorio mi je svakakve gluposti o tome
kako su muškarci jednom davno ovamo dovodili žene koje su se
ponašale kao kurve da bi ih kaznili. Preplašio me na mrtvo ime i zato se
tako dobro sjećam tog mjesta, pa sam pomislila...” - oklijevala je - “...da
je Bashir sada možda Lisbeth odveo tamo.”
Sonja Modig odlučno je kimnula i zahvalila joj. Zatim je uzela svoj
mobitel i birala broj.
Jan Bublanski primio je izvještaj pilota helikoptera Samija Hamida.
Sami je letio nisko, kružeći oko jezera Vadabosjona i obližnje šume, ali
nije vidio ni traga sivome kombiju. Sivi kombi nije vidio nitko, nije bilo
svjedoka, ljetnih turista, nije ih vidio nitko od lokalnih patrolnih
policajaca. Istini za volju, nije ih ni bilo lako vidjeti. Jezero su okruživale
dugačke plaže, ali šuma oko njega bila je vrlo gusta, a u njoj pravi
koloplet staza i labirinti putova. Područje je bilo kao stvoreno da se u
njemu sakriješ, što je Bublanskoga uznemirivalo. Već dugo nije toliko
psovao te je sve vrijeme tjerao Amandu Flod da vozi brže.
Do jezera su se međutim imali voziti još neko vrijeme te su jurili
Cestom 77. Putem glasovne identifikacije znali su da ganjaju Benito i
Bashira Kazija, što nije zvučalo dobro. Bublanski je sve vrijeme bio
aktivan. Razgovarao je sa središnjicom policije u Uppsali i sa svim
mogućim pojedincima koji bi mu mogli pružiti vrijedne informacije.
Čak je i nekoliko puta nazvao Mikaela Blomkvista. Ali novinar je svoj
mobitel isključio, na što je Bublanski opsovao.
Čas je psovao, a čas molio. Koliko god da je slabo razumio Lisbeth
Salander, prema njoj je ipak osjećao očinsku nježnost, posebno sada
kada im je pomogla razriješiti ozbiljan zločin. Opet je požurivao
Amandu. Približavali su se jezeru. Mobitel mu je zazvonio. Bila je to
Sonja Modig, koja mu je bez pozdrava rekla da u GPS u automobilu
utipka Sddra Strandviken te je mobitel dala Fariji Kazi. Zašto bi,
pobogu, morao s njom razgovarati? Nije mu to bilo jasno, a ni Faria nije
zvučala kao što ju je zamišljao, već je bila vrlo ljutito usredotočena, kao
da se našla pred odlučujućim zadatkom. Bublanski ju je odslušao
napeto i koncentrirano, nadajući se da nije prekasno.
 22. poglavlje

22. lipnja

LISBETH SALANDER POJMA NIJE IMALA gdje se nalazi. Ali bilo je vruće te je
izvana čula muhe i komarce, kao i vjetar što je šumio granjem te vodu
koja je negdje polako tekla. Ali uglavnom se usredotočila na svoje noge.
Noge su joj bile tanašne i nisu nikako izgledale. Ali bile su snažne i
jedino se njima mogla obraniti. U kombiju je kleknula, svezanih ruku.
Benito joj je prišla blijeda lica, držeći svoju maramu. Bodež i marama
drhtali su joj u rukama, a Lisbeth je pogledala vrata kombija. Muškarci
su joj pritiskali ramena i vikali na nju. Podigla je glavu. Bashirovo lice
sjajilo se od znoja i pogledao ju je kao da se želi baciti na nju. Ali nije
smio, morao ju je držati prikovanu na mjestu.
Lisbeth se opet zapitala bi li ih mogla zavaditi. Ali vrijeme je
istjecalo. Benito se sada našla pred njom, poput kakve zle kraljice koja
drži bodež, te se osjetilo da se atmosfera u kombiju promijenila.
Postalo je mirno i gotovo sveto, kao prije nečeg nečuvenog. Jedan od
muškaraca strgnuo joj je majicu i ogolio joj ključnu kost. Pogledala je
Benito. A Benito je bila blijeda. Crveni ruž urezao joj se u pepeljastosivu
kožu. Ali doimala se stabilnije te više nije drhtala, kao da ju je ovaj
grozni trenutak povratio. Rekla je glasom koji se spustio za čitavu
oktavu:
“Snažno je pritisnite. Super, super. Ovo je veliki trenutak. Ovo je
trenutak njezine smrti. Osjećaš li da sam u tebe uperila svoj keris? Sada
ćeš patiti. Sada ćeš umrijeti.”
Benito se okrenula prema njoj i nasmiješila se. Očima se
nasmiješila onkraj svake milosti i ljudskosti te je Lisbeth na trenutak
vidjela samo i jedino oštricu i crvenu maramu koje su se pružale prema
njezinim nagim prsima. Ali već u idućem trenutku taj je trenutak
prošao. Primijetila je da Benito u svojem zavoju ima tri igle, da joj je
desna zjenica šira od lijeve te da se na desnoj strani vrata kombija
nalazi znak Veterinarske postaje Bagarmossen. Na podu je vidjela tri
žute spajalice i pseću uzicu. Na stropu iznad sebe vidjela je plavu liniju
povučenu bojom. Ali ponajprije je vidjela crvenu baršunastu maramu.
Benito je nije čvrsto držala, što je bilo dobro. Marama je ionako bila
ritualna krama te koliko je god samopouzdano držala bodež, s
maramom se ipak nije osjećala ugodno. Kao da nije znala kako bi je
primila te ju je, baš kao što je Lisbeth pretpostavila, bacila na pod.
Lisbeth se propela na nožne prste. Bashir je zaurlao da bude na
miru i u glasu mu je osjetila nervozu. Vidjela je da Benito trepće, podiže
bodež i pruža ga prema njoj, tražeći točku neposredno ispod
Lisbethine ključne kosti, a onda se zaletjela. Napela je tijelo i zapitala se
je li to uopće moguće. Kleknula je, svezanih ruku, dok su je čvrsto
pridržavali. Ali pokušat će, zatvorila je oči i pretvarala se da se pomirila
sa sudbinom dok je istodobno osluškivala tišinu i disanje u kombiju.
Osjećala je napetost u zraku, žeđ za krvlju, ali također i strah, strah
pomiješan sa žudnjom. Čak ni u ovakvom društvu pogubljenje nije bilo
lagana stvar te je... Čekaj malo.
Čula je nešto. Teško je bilo točno reći što. Ali dolazilo je iz daljine,
poput zvukova motora, ne samo od jednog automobila, već od više njih.
Upravo se tada Benito napela pred ubod te je kucnuo čas, nastupilo
je pravo vrijeme. Lisbeth se nasilno i eksplozivno bacila na noge, ali se
bodežu nije stigla izmaknuti.

Amanda Flod i Jan Bublanski jurili su uskim makadamom pokraj jezera

i ugledali žuti znak na kojem je pisalo upravo Cesta završava ovdje.
Amanda je zakočila tako naglo da se vozilo zanijelo te je Bublanskoga
pogledala tako ljutito kao da je on za to kriv.
Inspektor to nije primijetio. Razgovarao je s Farijom Kazi i povikao:
“Evo znaka, vidim ga, vidim ga” te je vjerojatno i opsovao kada je
automobil skrenuo, zanio se i zatresao.
Amanda je povratila kontrolu nad vozilom pa skrenula na put,
odnosno, bolje rečeno, na šumsku stazu. Bila je to prava blatnjava kaša
dubokih brazda. Od kiše koja je neprestano padala prije nego što je
vrućina zarila svoje pandže u zemlju, staza je postala neprohodna, pa je
automobil skakutao i ljuljao se. Bublanski je urlao:
“Uspori, dovraga, ne smijemo ih promašiti!”
Nisu ih smjeli promašiti. Skriveno mjesto iza zavjese od granja koje
je Faria opisala trebalo bi se nalaziti na vrhu jednog brijega. Ali
Bublanski nije vidio ni b od brijega, a, iskreno rečeno, nije u to ni
vjerovao. Ovo je bilo vrlo nategnuto, ne samo zato što se napušteni
kombi mogao nalaziti bilo gdje, skriven u šumi, ili je, što je bilo
vjerojatnije, mogao biti na putu tko zna kamo. Bilo je to i zbog vremena
što je prošlo te prije svega: kako je Faria mogla biti tako sigurna gdje se
proplanak nalazi? Kako se samo mogla prisjetiti toliko specifičnih
detalja o skrovištu iz djetinjstva, a pogotovo pojedinosti o
udaljenostima, posebno nakon tolikih godina?
Njemu je šuma posvuda bila ista, gusto raslinje koje se ni po čemu
nije razlikovalo, te je upravo nakanio odustati. Iznad njih je drveće
postalo toliko gusto da se čak i smračilo. Iza njih su se začula policijska
kola, što je, naravno, bilo izvrsno, uz pretpostavku da su na pravome
tragu. Ali nije shvaćao kako će bilo što uspjeti pronaći. Šuma je
djelovala neprohodno i on se izgubio u mislima. Ali eno, tamo, nešto
dalje... tamo je bio ne baš brijeg, ali padina koja se blago nadvijala nad
njih. Amanda je opet nagazila na gas i proklizala, a on je nastavio
opisivati prostor oko njih. Posebnu pozornost posvetio je velikoj
kuglolikoj stijeni pokraj staze jer bi je se Faria možda mogla prisjetiti.
Ali nije, a on nije ni stigao nastaviti. Začuo se udarac. Nešto je udarilo u
lim ili metal pa su se začuli krici i glasovi, uzbuđeni i ljuti glasovi.
Pogledao je Amandu. Ona je zakočila i stala, a on izvadio svoje službeno
oružje i istrčao van. Lutao je šumom među grmljem, drvećem i lišćem i
u djeliću sekunde shvatio da je uistinu pronašao Farijino skrovište.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Dan Brody tada se nalazio u jednoj drugoj šumi. Klečao je u
mokrom snijegu ispod stare smreke dan prije Badnjaka, nedaleko
od sela Vidåkre, zureći u Lea koji je ležao ispod njega, poplavjela
lica i sivih očiju u kojima kao da uopće nije bilo života. Bio je to
trenutak posvemašnjeg užasa. Ali nije dugo potrajao.
Vjerojatno se odmah primio posla. Sigurno je odmah počeo
davati Leu umjetno disanje. Usne su mu bile hladne kao snijeg
ispod njih, a pluća i dušnik nisu uopće reagirali. Stalno mu se
činilo da čuje korake koji se vraćaju. Vrijeme će mu uskoro isteći
te će ga prisiliti da se vrati do automobila kao polovica čovjeka.
Neprestano je poput kakve mantre ili molitve u mislima
ponavljao: Probudi se, Leo, probudi se!
Benjamin se zasigurno nalazio blizu. Možda ga je upravo u tom
trenutku i promatrao kroz kakvu pukotinu među granjem.
Vjerojatno je bio nestrpljiv i nervozan, te je samo htio pokopati
Lea i otići odande. Nije bilo nade. Dan je svejedno nastavljao
pružati umjetno disanje, sve više očajnički. Stisnuo je Leove
nosnice i upuhivao mu zrak u dišne putove toliko snažno da mu se
zavrtjelo u glavi i jedva je znao što čini. Sjetio se da je iz daljine
začuo automobil, udaljeni šum motora koji je ubrzo utihnuo.
U šumi je nešto zašuštalo, kao da se kakva životinja prepala.
Nekoliko je ptica odletjelo, a onda je zavladao muk, zastrašujuća
tišina. Kao da je život iscurio iz njega, pa je morao stati i doći do
zraka.
Upotrijebio je sav svoj kisik te zakašljao i protekao je trenutak
ili dva prije nego što je uvidio da je nešto čudno. Njegov kašalj kao
da je zaječao i usadio se u tlo. Polagano mu je svitalo. Bio je to Leo.
Leo se također borio da dođe do zraka i grčio, što na trenutak nije
mogao pojmiti. Dan je samo zurio u njega i osjećao, što li to? Sreću,
radost? Ne, samo žurbu.
“Leo”, šapnuo je. “Žele te ubiti. Moraš pobjeći u šumu. Odmah.
Na noge i bježi!”
Leo kao da nije shvaćao. Borio se da dođe do zraka i da shvati
gdje se nalazi. Dan mu je pomogao da ustane. Zatim ga je odvukao
među drveće. Svojski ga je gurnuo i Leo je pao. Pao je gadno, ali se
opet osovio na noge i na nesigurnim nogama oteturao u šumu.
Dan više od toga nije znao. Nije se osvrtao za njim.
Počeo je zatrpavati jamu. S divljačkom energijom trpao je
zemlju u rupu te je potom čuo ono što je sve vrijeme očekivao,
Benjaminove korake. Pogledao je u jamu i shvatio da će ga
razotkriti, pa je nastavio trpati još frenetičnije. Trpao je i psovao,
tražeći zaštitu u tom činu kao i u psovkama i kletvama, te je čuo
Benjamina kako diše. Začuo je šuštanje nogavica i stopala što su
šljapkala po mokrom snijegu i po tlu, pa je čekao da Benjamin
potrči za Leom ili se baci na njega. Ali šutio je, a u daljini se začuo
novi automobil. Još je nekoliko ptica odlepršalo.
“Nisam ga više mogao gledati. Pokopao sam ga”, rekao je.
Riječi su odjeknule šuplje, pomislio je, a odgovor nije primio.
Pripremio se na nešto grozno i zaklopio oči. Ali nije se dogodilo
ništa, samo su se čuli polagani i nespretni pokreti. Benjamin je
mirisao na duhan i približio mu se. Rekao je:
“Daj da ti pomognem.”
 Grob u kojem nije bilo tijela zatrpali su do kraja. Znatno
vrijeme proveli su prekrivajući ga kamenjem i busenjem.
Zatim su se vratili do automobila i do Rakel Greitz. Hodali su
polagano, pognutih glava. Dan je na putu do Stockholma sjedio
tiho i prisebno slušao Rakeline prijedloge i planove.

Lisbeth je skočila poput topovske kugle, pa su je uboli postrance. Ali

nije znala koliko su je ozbiljno ozlijedili i nije imala vremena o tome
razmisliti. Benito je zateturala i divlje zamahnula bodežom. Lisbeth je
stupila ustranu, udarila je glavom i poletjela prema vratima kombija.
Otvorila ih je glavom i torzom pa skočila u travu svezanih ruku dok joj
je adrenalin pulsirao krvotokom. Iako se dočekala na noge, pala je
naprijed i otkotrljala se niz padinu sve do potočića. Stigla je tek vidjeti
da se voda obojila krvlju, a onda je ustala i potrčala u šumu. Iza nje su
se začuli glasovi i motori automobila koji su se zaustavljali. Ali nije ni
pomišljala stati. Samo je htjela što dalje odande.

Jan Bublanski Lisbeth nije vidio, tek dvojicu muškaraca na proplanku u

podnožju brdašca. Odmah pokraj njih nalazio se sivi kombi, prednje
strane okrenute prema lišću i stazi. Bublanski nije bio siguran što da
učini. Povikao je:
“Stoj, policija, stoj!” i u njih uperio svoje službeno oružje.
U šumi je bilo neizdrživo vruće te se osjećao tromo. Snažno se
uspuhao, a muškarci su bili mlađi i jači od njega, ali sigurno i
nemilosrdniji. Ali kada se osvrnuo oko sebe i osluhnuo stazu, ipak je
pomislio da je situacija pod kontrolom. Amanda Flod nedaleko je od
njega stajala u istoj situaciji, a pristizalo je još policijskih kola.
Muškarci nisu bili naoružani i policija ih je iznenadila. Bublanski je
rekao:
“Bez gluposti. Okruženi ste. Gdje je Salander?”
Nisu mu odgovarali, već su nervozno pogledavali otvorena stražnja
vrata kombija. Bublanski je pretpostavljao da će izaći nešto neugodno,
nešto što se kreće polako i uz napor. Evo je naposljetku, jedva je stajala
na nogama, blijeda kao les i s okrvavljenim bodežom: Benito
Andersson. Zateturala je, primila se za glavu i obrecnula se, baš kao da
je ona glavna:
“A tko si ti?”
“Ja sam inspektor Jan Bublanski. Gdje je Lisbeth Salander?”
 “Mala Čifutica?” odgovorila je ona.
“Pitao sam gdje je Lisbeth Salander.”
“Mislim da je mrtva”, prosiktala je ona, opet mu pokazala svoj
bodež i krenula prema njemu. On joj je povikao neka stane na mjestu.
Benito je samo nastavila, kao da joj njegovo oružje ne predstavlja
ništa, te je opet ispljunula nekakav antisemitski komentar. Pomislio je
kako ona ne zaslužuje ni da je ustrijeli. Nije joj htio podariti status
mučenice u njezinim paklenskim krugovima. Ali je zato pucala Amanda
Flod. Pogodila ju je u lijevu nogu, a kolege su se potom bacile na nju i
sve je završilo. No Lisbeth Salander nisu pronašli, samo mrlje njezine
krvi u kombiju.
Šuma kao da ju je progutala.

“A što se dogodilo s Leom?” upitao je Mikael.

Dan si je natočio još bijelog vina te je pogledao okrenutu sliku, a
zatim i van kroz prozor ateljea.
“Tumarao je uokolo”, rekao je.
“Je li živ?”
“Tumarao je okolo”, ponovio je Dan. “Tumarao je uokolo među
drvećem i hodao ukrug. Teturao je po šumi, padao, povraćao i u
rukama topio snijeg. Jeo ga je. Pio je otopljeni snijeg, a onda se smračilo
i vikao je. Vikao je: ‘Halo, upomoć, ima li koga?’ Ali nitko ga nije čuo.
Nakon nekoliko sati tumaranja iznenadila ga je strma padina niz koju je
otklizao i našao se na livadi, na otvorenome mjestu koje mu se činilo
blago poznato, kao da je tamo bio jednom davno ili je o toj livadi možda
sanjao. Podalje na rubu šume svijetlilo je iz kuće s velikom verandom.
Leo je doteturao do nje i pozvonio. U njoj je živio mladi par, zovu se
Stina i Henrik Norebring, ako slučajno hoćeš provjeriti.
Pripremali su se proslaviti Božić. Zamatali su poklone svojoj dvojici
malih sinova te su se, dakako, nasmrt preplašili. Leo je sigurno
izgledao kao pravi krš. Ali umirio ih je, rekao da je izletio s puta
automobilom i udario u drvo, izgubio mobitel i vjerojatno dobio potres
mozga. Rekao je da je lutao okolo, a ja bih rekao da je priča bila prilično
uvjerljiva.
Par mu je pomogao i dao mu da se okupa. Dali su mu čistu odjeću,
nahranili ga božićnom pečenkom i napojili rakijom, pa mu je postalo
bolje i ojačao je. Ali nije bio siguran što da napravi. Želio je sa mnom
stupiti u kontakt. Ali sjetio se da mi je Rakel uzela mobitel te se bojao
da mi nadziru i mejl, tako da ispočetka nije znao kako da postupi. Ali
Leo je pametan. Razmišlja korak ispred svih nas, pa se zapitao ne bi li
mi mogao poslati šifriranu poruku koja bi se doimala posve nedužno,
kao nešto što bih vrlo lako mogao primiti na dan prije Badnjaka.”
“I što je onda napravio?”
“Posudio je mobitel od domaćina i napisao mi:
‘CONGRATS DANIEL, EVITA KOHN WANTS TO TOUR WITH YOU IN US IN
FEBRUARY. PLEASE CONFIRM. DJANGO. WILL BE A MINOR SWING. MERRY
CHRISTMAS.’”2
“Dobro”, rekao je Mikael. “Mislim da djelomično razumijem. Ali reci
mi: što ti je htio poručiti?”
“Za početak, nije htio odati moje novo ime. Čak je odabrao i
izvođačku s kojom nikada nisam nastupao, tako da me tim putem nitko
ne može pronaći. No prije svega, potpisao se kao...”
“Kao Django.”
“Kao Django, i već bi i to bilo dovoljno da shvatim, ali potom je
dodao: WILL BE A MINOR SWING.”
Dan je utihnuo i utonuo u misli.
“‘Minor Swing’ je pjesma ispunjena neopisivom radošću življenja.
No možda je radost življenja zapravo pogrešan izraz. U njoj postoji i
tamnija strana. Napisali su je zajedno Django i Stephane Grappelli. Leo
i ja smo je odsvirali barem četiri ili pet puta. Obožavali smo je. Samo
što...”
“Da?”
“Nakon što je poslao poruku, Leu se stanje opet pogoršalo. Pao je, a
domaćini su ga polegli na kauč. Opet su se pojavile poteškoće s
disanjem te su mu usne poplavjele. Ali ja o tome nisam ništa znao. Bio
sam u Leovom stanu i već je bilo prekasno. Svi smo troje bili tamo,
Benjamin, ja i Rakel Greitz. Pio sam i vino. U meni je kipjelo dok mi je
Rakel objašnjavala, taj svoj čitavi odvratni plan koji je skuhala. Pravio
sam se da se slažem, nevoljko i šokirano. Rekao sam da ću od tog
trenutka pa nadalje biti Leo i učiniti sve što bude rekla. Potom je
pretresla svaki detalj; kako ću naručiti novu kreditnu karticu i nove
kodove, kako ću posjetiti Viveku u bolnici i praviti se da sam Leo, kako
ću uzeti neplaćeni godišnji i otputovati, a zapravo učiti o financijskom
tržištu i odviknuti se od svojeg američkog i sjevernošvedskog
naglaska. Sve, pretresli smo ama baš sve. Rakel kao da je letjela uokolo
po stanu te je pronašla Leovu putovnicu i dokumente i tjerala me da
vježbam njegov potpis, a istodobno me upozoravala čas na ovo, čas na
ono. Bilo je neizdrživo te su mi neprestano i prijetili, prijetili su mi da
me kao Daniela mogu strpati u zatvor zbog bratovog ubojstva, a kao
Leu su mi prijetili zatvorom zbog odavanja insajderskih informacija i
porezne prevare. A ja sam sjedio kao oduzet i samo je gledao. Odnosno,
pokušavao sam je gledati, ali uglavnom sam skretao pogled ili žmirio,
prisjećajući se kako je Leo oteturao u šumu i nestao u mraku i hladnoći.
Nisam mogao shvatiti kako je uspio preživjeti. Zamišljao sam da je pao
u snijeg i nasmrt se smrznuo i bilo mi je teško povjerovati da Rakel u
tom trenutku doista vjeruje u svoj plan. Vjerojatno je na meni vidjela da
ja to neću biti u stanju - da ću se slomiti već i pri najmanjoj sumnji, i
sjećam se da je povremeno pogledavala Benjamina i davala mu
zapovijedi.
I stalno je dirala stvari okolo. Neprestance je, ma non-stop, dirala
sve i svašta, olovke je stavljala na svoje mjesto, brisala stolove i stolce,
sortirala, tražila i čistila. U jednom trenutku iz džepa mi je uzela
mobitel i pročitala Leov SMS. Ispitala me o mojim prijateljima,
poslovnim suradnicima i kolegama glazbenicima, a ja sam joj
odgovarao kako sam znao i umio, djelomično točno, ali uglavnom sam
pričao poluistine i laži. Ni sam ne znam. Jedva sam mogao govoriti, ali
ipak... Znaš, da bih uštedio, odmah sam nabavio švedski broj, koji
nisam dao mnogima, pa mi je poruka odmah pobudila znatiželju.
‘Kakva je to poruka?’ upitao sam ih što sam ravnodušnije mogao. Rakel
mi ju je pokazala, a ja sam je pogledao, pročitao, i ne znam kako bih to
opisao. Kao da se život vratio u mene. Ali vjerojatno sam vješto
odglumio ravnodušnost. Ne vjerujem da je Rakel išta primijetila. ‘Radi
se o poslu, zar ne?’ upitala je. Kimnuo sam, a ona mi je objasnila da te i
slične ponude od tada pa nadalje moram odbijati, uzela mi je mobitel i
dodala još nekakvo upozorenje. Ali ja je više nisam slušao. Samo sam
kimao, glumio, i naposljetku sam čak uspio zazvučati i pohlepno: ‘A
koliko ću novca točno dobiti?’ upitao sam ih. Ona mi je odgovorila
preciznom svotom, za koju sam poslije shvatio da je bila pretjerana,
kao da je moja odluka ovisila o tamo kojem milijunu više ili manje. Već
je bilo pola dvanaest u noći. Raspravljali smo satima, a ja sam bio
smrtno umoran, vjerojatno i pripit. ‘Ne mogu više’, rekao sam. ‘Moram
spavati’, a Rakel je oklijevala, toga se sjećam. Hoće li se usuditi ostaviti
me samog? Ali naposljetku je zaključila da mi mora vjerovati, a ja sam
se preplašio da će se predomisliti, pa se nisam usudio zamoliti je da mi
vrati mobitel. Samo sam stajao kao oduzet i kimao na njezine prijetnje
i obećanja i ubacivao ‘da, da’ i ‘ne, ne’ na prikladnim mjestima.”
 “Ali otišli su?”
“Otišli su, a ja sam se usredotočio samo na jedno - da se prisjetim
brojki sa zaslona. Sjetio sam se pet zadnjih. Ali nisam bio siguran za
ostatak, pa sam krenuo kopati po ladicama i džepovima, sve dok
naposljetku nisam pronašao Leov osobni mobitel, koji, vrlo tipično za
njega, nije bio šifriran. Isprobao sam sve moguće varijante, probudio
poprilično mnogo ljudi i birao brojeve koji nisu postojali. Ali nijedan
nije bio točan, pa sam psovao i plakao, uvjeren da će Rakel uskoro
primiti novu poruku od njega i da će sve otići do vraga. Tada sam se
sjetio onoga znaka koji smo prošli upravo prije nego što smo stali. Na
njemu je pisalo Vidåkra i pomislio sam da je Leo vjerojatno primio
pomoć negdje blizu i zato sam...”
“Zato si potražio Vidåkru u kombinaciji s brojevima?”
“Tako je, i odmah sam kao rezultat dobio ime Henrik Norebring.
Internet je tako čudan, zar ne? Čak sam pronašao i sliku njegove kuće.
Vidio sam koliko je star i na koliko su procijenjene kuće u susjedstvu,
ma sve moguće sam pronašao, i sjećam se da sam oklijevao - ruke su
mi se tresle.”
“Ali si ga ipak nazvao, zar ne?”
“Nazvao sam ga. Je li u redu da nakratko stanemo?”
Mikael je odlučno kimnuo i položio Danu ruku na rame. Zatim je
otišao u čajnu kuhinjicu, upalio mobitel i pospremio sudoper. U
idućem trenutku mobitel mu je zapištao i zavibrirao, pa je pogledao što
se zbiva. Opsovao je i vratio se u sobu. Svoje je riječi pomno odvagnuo.
“Što god da se dogodilo, Dan, nadam se da razumiješ da ovo
moramo što prije objaviti - također i zbog tebe”, rekao je. “Volio bih da
s obzirom na okolnosti ostaneš ovdje u ateljeu. Pobrinut ću se da ti
moja kolegica i šefica Erika Berger dođe praviti društvo. Može? Njoj
možeš vjerovati. I svidjet će ti se. Ja moram ići.” Dan Brody zbunjeno je
kimnuo i na trenutak je izgledao toliko bespomoćno da ga je Mikael
nakratko i nespretno zagrlio. Pružio mu je ključeve ateljea i zahvalio.
“Stvarno hrabro od tebe što si mi ovo ispričao. Rado bih čuo i
nastavak.”
Zatim je požurio odande i već na stubištu nazvao Eriku preko
šifrirane veze. Erika mu je, baš kao što je i vjerovao, obećala da će
odmah onamo. Nakon toga je neprestance birao Lisbethin broj. Nije
mu se javljala, te je opet opsovao i nazvao inspektora Jana Bublanskog.
 23. poglavlje

22. lipnja

JAN BUBLANSKI TREBAO BI BITI zadovoljan. Uhvatio je Bashira i Razana

Kazija, kao i Benito Andersson te istaknutog člana motociklističke
bande Svavelsjö MC. Ali nije bio zadovoljan, ni najmanje. Policajci iz
Uppsale i Stockholma pretražili su šumu oko jezera Vadabosjona, ali
jedini tragovi Salander koje su pronašli bili su krvave mrlje u kombiju i
provaljena vikendica više na brijegu, u kojoj su također pronašli
tragove krvi i otiske tenisica manje veličine. Pomislio je kako to ne
može shvatiti. Lisbeth je mogla primiti liječničku pomoć. Hitna je bila
na putu. No ona je radije otrčala u neprohodnu šumu, daleko od glavnih
putova i civilizacije. Možda nije uspjela shvatiti da pomoć stiže, pa je
bježala glavom bez obzira da spasi život. To nije bilo lako znati. Ali ako
je Benitin bodež ozlijedio kakav vitalan organ, Salander se nije pisalo
dobro. Možda je čak i umirala. Zašto ona jednostavno nije obična kao i
svi drugi?
Bublanski je stigao u policijsku postaju u Bergsgatanu te je hodao
prema svojem uredu, kada mu je zazvonio mobitel. Bio je to napokon
Mikael Blomkvist i inspektor mu je ukratko opisao tijek događaja.
Primijetilo se da ga je razgovor pogodio. Mikael mu je postavljao čitav
niz pitanja te mu je tek poslije ukratko rekao da počinje shvaćati zašto
su ubili Holgera Palmgrena. Rekao je da će mu više javiti što prije bude
moguće, ali da je sada zauzet drugime. Bublanski je jedino mogao
uzdahnuti i reći “dobro”.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Bilo je deset minuta iza ponoći. Napokon je nastupio i Badnjak,
a na okviru prozora ležao je težak, debeo snijeg. Nebo je bilo
mračno, a vani sivo. Grad je bio potpuno tih. Samo pokoji
automobil niže na Karlavägenu. Dan je sjedio na sofi držeći Leov
mobitel i drhteći te je birao broj Henrika Norebringa iz Vidåkre.
Zazvonilo je, a signali su mu zaječali u ušima. Nitko se nije
javljao. Pokrenula se govorna pošta i mladi muški glas završio je
ponovivši: “Ugodan dan, svako dobro.” Dan se očajnički osvrnuo
po stanu. U njemu više nije bilo ni traga drami koja se tamo
odigrala. Upravo suprotno, stan je bio klinički čist, od čega mu je
postalo mučno. Mirisalo je na sredstvo za dezinfekciju, te je
pobjegao u gostinsku sobu, u kojoj je boravio proteklog tjedna, pa
zvao i zvao. Opsovao je od očaja, pogledom lutajući po sobi.
I ovdje je bilo tragova Rakel Greitz. Što joj je bilo? I u gostinskoj
je sobi sortirala, čistila, prala i brisala, a on je poželio napraviti
nered i kaos, izvaditi plahtu iz kreveta, baciti knjige u zid i tako
poništiti njezinu prisutnost. Ali ni na što se nije mogao prisiliti.
Samo je gledao kroz prozor i s radija negdje niže u zgradi začuo
glazbeni komad. Prošla je možda minuta ili dvije kad se opet
mašio mobitela. Ali nije stigao birati broj. Mobitel je zazvonio, a on
se javio uzbuđeno i pun nade. Dočekao ga je isti mladi muški glas
kao i na govornoj pošti, ali sada više ne žustar, već ozbiljan i
priseban, kao da se dogodilo nešto grozno.
“Je li Leo tamo?”
Pitanje je izmucao. Odgovora nije bilo. Jedva da je čuo disanje,
ma bilo kakav zvuk. Bila je to tišina koja ne samo da je
nagoviještala katastrofu već se i vratio strah koji je osjećao u
šumi. Prisjetio se hladnoće na Leovim usnama, nedostatka sjaja u
njegovim očima i pomanjkanja reakcije u njegovim plućima.
“Je li tamo? Je li živ?”
“Pričekajte”, rekao je glas.
U mobitelu je zapucketalo. U pozadini je zaplakalo dijete te su
nešto položili na stol. Bučili su i galamili, što je potrajalo. A onda
odjednom - kao ni iz čega - vratili su se život, svijet i boje.
“Dan?” rekao je glas koji je mogao biti njegov.
“Leo”, javio se on, “živ si.”
“Dobro sam. Pozlilo mi je i opet sam dobio grčeve, ali ovdje je
Stina koja je medicinska sestra, pa mi je pomogla.”
Rekao je da je ležao na kauču pokriven dvjema dekama.
Govorio je umornim, ali prisebnim glasom te kao da nije znao što
bi smio reći ispred para pokraj sebe. Ali spomenuo je Djanga i
“Minor Swing”.
“Spasio si mi život”, rekao je Leo.
“Rekao bih da jesam.”
“To je nešto veliko.”
“Hoćeš reći, to je pravi sving.”
“Pravi i najpraviji sving, brate moj.”
Dan mu nije odgovorio, pogubio se u trenutku svečane tišine.
“Contra mundum”, nastavio je Leo.
“Molim?” upitao je Dan.
“Nas dvojica protiv čitavog svijeta, stari moj. Ti i ja.”

Dogovorili su sastanak u hotelu Amaranten u

Kungsholmsgatanu nedaleko od Gradske vijećnice jer je Leo
vjerovao da tamo ne bi trebao naletjeti ni na koga poznatoga.
Braća su rane jutarnje sate Badnjaka provela razgovarajući i
planirajući iza navučenih zavjesa u sobi na četvrtom katu.
Obnovili su svoj savez i sklopili pakt te je Dan prijepodne u
posljednjim trenucima božične gužve kupio dva mobitela na
bonove kako bi mogli komunicirati.
Zatim se vratio u Leov stan, a kada ga je Rakel Greitz nazvala
na fiksnu liniju, vrlo joj je ozbiljno ponovio da je odlučio učiniti kao
što je rekla. Također je porazgovarao s medicinskom sestrom u
bolnici, koja mu je objasnila da su majku uspavali i da joj nije
preostalo još mnogo. Svima na odjelu poželio je sretan Božić,
zamolio ih da poljube Viveku u čelo i rekao im da će uskoro
navratiti.
Kasnije tog badnjeg poslijepodneva vratio se do Amarantena i
ispričao Leu sve što je znao o fasciklu u kojem je Rakel Greitz
skupila spise o insajderskim i poreznim prevaranta što ih je Ivar
Ogren počinio u Leovo ime, a koje bi njega, navodno, smjestile u
zatvor. U bratovim očima nazirao je beskrajni bijes. Vidio je
mržnju, koja ga je nasmrt preplašila, te je šutke sjedio dok je Leo
ponavljao kako će se osvetiti Ivaru Ogrenu, Rakel Greitz i svima
ostalima koji su u ovo bili umiješani. Položio mu je ruku na rame i
podijelio njegovu bol, ali on nije mislio na osvetu, već se prisjećao
vožnje automobilom te noći, groba u mračnoj šumi ispod stare
smreke i Rakelinih tirada o moćnim silama koje stoje iza nje.
Čitavim je tijelom osjećao da se ne usuđuje uzvratiti udarac, ne
sada i ne odmah, a to je možda - to mu je palo na pamet poslije -
imalo veze s njegovim podrijetlom. Nije poput Lea vjerovao da
može pobijediti moćnije od sebe, ali to je možda bilo i zato što je
vidio s kime ima posla: vidio je koliko nemilosrdno udaraju. Rekao
je:
“Svakako ćemo se osvetiti, skršit ćemo ih, ali najprije se
moramo pripremiti, zar ne? Moramo skupiti dokaze. Moramo
pripremiti teren. Ne bismo li na ovo mogli gledati kao na novu
priliku?”
Nije znao što zapravo želi reći. Kao da je pucao u tami. Ali
zamisao je postupno čvrsnula te su nakon sat vremena i odulje
rasprave počeli planirati, ispočetka nesigurno, ali potom sve
ozbiljnije. Prilično su brzo uvidjeli da moraju reagirati što prije.
Rakel Greitz i njezina organizacija inače će shvatiti da su ih
prevarili.
Leo je već na sam Božić prebacio određenu svotu na račun
Dana Brodyja. Uskoro mu je trebao prebaciti još.
Nakon toga je na Danovo ime rezervirao kartu do Bostona. Ali
nije otputovao Dan. Otputovao je Leo, odjeven kao Dan i s
Danovom američkom putovnicom i ispravama. Dan je pak ostao u
Leovu stanu te je na blagdan Sv. Stjepana primio Rakel Greitz i
povukao smjernice svojem novom životu. Svoju je ulogu odlično
igrao, ali se ponekad doimao očajno kao što je bilo i normalno, no
činilo se da je Rakel Greitz to protumačila kao da je u svojoj novoj
svakodnevici već počeo uživati. “Čovjek u drugima vidi vlastito
zlo”, rekao mu je Leo poslije telefonom.
Dan se dvadeset osmog prosinca zatekao u privatnoj bolnici
kod Leove majke i izgledalo je da nitko ništa nije posumnjao. To ga
je ohrabrilo. Propisno se odjenuo i nije mnogo govorio. Pokušao
se doimati potreseno no pribrano, ali povremeno je bio uistinu
potresen situacijom, premda je sjedio ispred nekoga koga nikada
prije nije vidio. Viveka Mannheimer omršavjela je i bila je blijeda.
Netko joj je uredio kosu i blago je našminkao. Glavu su joj smjestili
na dva jastuka. Bila je sitna i nalik na pticu. Spavala je. Usta su joj
bila otvorena i disala je slabašno. Jedanput ju je - pomislio je da se
to od njega očekuje - pomilovao po ramenima i ruci. Ona je
otvorila oči i kritički ga pogledala, a on se osjetio nelagodno, ali ne
i zabrinuto. Bila je pod utjecajem morfija i uvijek je mogao reći da
se zabunila.
“Tko si ti?” upitala je.
 Na njezinu krhkom, šiljastom licu pojavilo se nešto čvrsto i
osuđujuće.
“Ja sam, mama. Leo”, odgovorio je.
Ona kao da je razmišljala o tome. Progutala je slinu i prikupljala
snagu. Rekla je:
“Uopće nisi ispunio naša očekivanja, Leo. Razočarao si i oca i
mene.”
Dan je zatvorio oči i prisjetio se svega što mu je Leo rekao o
majci. Odgovorio je, što je prošlo čudnovato lako - možda zato što
mu je ova žena bila strankinja:
“Ni ti nisi ispunila moja očekivanja. Nikada me nisi razumjela.
Ti si razočarala mene.”
Pogledala ga je iznenađeno i omamljeno. Dodao je:
“Razočarala si Lea. Razočarala si nas - baš kao svi ostali.”
Ustao je i pješke kroz grad krenuo kući. Sutradan, dvadeset
devetog prosinca, Viveka Mannheimer je umrla. Dan je mejlom
javio da nema snage prisustvovati pogrebu. Ivaru Ogrenu napisao
je da će uzeti neplaćeni godišnji, na što je dobio dijelom psovke, a
dijelom opomene zbog nepreuzimanja odgovornosti, no nije mu
odgovorio. Nakon što mu je Rakel to dopustila, četvrtog siječnja
otputovao je u inozemstvo.
Odletio je u New York i u Washingtonu se sastao s bratom.
Tjedan dana družili su se i razgovarali, a onda su se opet rastali.
Leo se upoznao s džezerskim krugovima u Bostonu i objasnio im
da je počeo svirati glasovir, no dugo se držao po strani i nije htio
nastupati. Zabrinjavao ga je njegov švedski naglasak i čeznuo je za
kućom, sve dok se nije preselio u Toronto, gdje je upoznao Marie
Denver. Ona je bila mlada dizajnerica interijera koja je maštala da
postane umjetnica i razmišljala je o pokretanju vlastitog posla sa
sestrom, ali nije bila sigurna usuđuje li se. Leo - odnosno Dan,
kako se tada zvao - uložio je svoj kapital i aktivirao se u upravnom
odboru njezine tvrtke te je par uskoro kupio kuću u Hoggs
Hollowu u Torontu. Redovno je svirao glasovir s društvancem
vještih glazbenika amatera, koji su svi do jednog bili liječnici.
Dan se dugo gubio te je putovao Europom i Azijom, svirao
gitaru i sa sve većom željom za znanjem učio o financijskom
tržištu. Osjećao je - ili vjerovao - da svojim autsajderstvom može
pristupiti tržištu sa svojevrsnom metaperspektivom te je
naposljetku odlučio zauzeti Leovu poziciju u Alfredu Ogrenu,
 između ostaloga i da bi saznao kakve dokaze protiv njegova brata
imaju Rakel Greitz i Ivar Ogren. No shvatio je da se toga neće biti
lako riješiti. Kada je unajmio Bengta Wallina, jednog od najvještijih
stockholmskih odvjetnika, i uvidio širinu toga što se u Leovo ime
počinilo putem Mossack Fonsece u Panami, primio je odlučni
savjet da ne poduzima ništa.

Vrijeme je prolazilo, a život krenuo uobičajenim tijekom, baš kao što se

u životu obično i događalo. Leo i on čekali su pravi trenutak i potajice
često kontaktirali. Dan je nazvao upravo Lea onoga dana kada se
izgubio iz foajea u Alfredu Ogrenu. Leo je dugo razmišljao te mu na
kraju rekao neka sam procijeni je li nastupilo vrijeme da sve razotkriju
i dodao da bi za to teško uspjeli pronaći boljeg čovjeka od Mikaela
Blomkvista. I Dan je tako zaozbiljno razvezao jezik, iako mu još uvijek
nije rekao ništa o Leovu novom životu. Popio je još malo vina, još
jednom nazvao Toronto pa započeo podulji razgovor, koji je prekinuo
tek kada je na vratima začuo diskretno kucanje. Bila je to Erika Berger.

Rakel Greitz ranije se tog dana uz muku i napor vratila do Hamngatana

i tamo uzela taksi do stana na Karlavägenu, namjeravajući se srušiti u
krevet. Ali na pola puta naljutila se na samu sebe. Nije bilo nalik na nju
da odustane zbog bolesti ili općenito zbog bilo kakvih poteškoća.
Odlučila se nastaviti boriti po svaku cijenu te je upotrijebila praktično
svaku svoju vezu - svaku osim Martina Steinberga, koji se slomio
nakon učestalih policijskih poziva - kako bi pronašla Blomkvista i
Daniela Brolina. Benjamina je poslala pred prostorije Millenniuma na
Götgatanu i pred Mikaelova vrata u Bellmansgatanu. Ali Benjamin je
zatekao samo zaključana vrata, pa je naposljetku odustala i rekla mu da
je od ureda u Alviku odveze do njezina stana. Nije se namjeravala samo
napokon odmoriti, već također i uništiti najosjetljivije dokumente
projekta koje je čuvala kod kuće u sefu iza garderobe u spavaćoj sobi.
Tada je bilo pola pet poslijepodne. Još uvijek je bilo neizdrživo
vruće, pa je dopustila Benjaminu da joj pomogne da iziđe iz
automobila. Uistinu joj je bio potreban, i ne samo kao tjelohranitelj.
Bila joj je potrebna pomoć da hoda. Bila je blijeda i omamljena zbog sve
te strke i zbog toga što se tijekom dana morala koncentrirati. Njezina
crna polo-majica bila je natopljena znojem i nije se dobro osjećala.
Gubila je tlo pod nogama. No ipak je uspjela ispraviti leđa i pogledati
nebo pogledom koji se na trenutak doimao pobjednički. Da, mogli bi je
razotkriti i poniziti. Ali borila se - u to je bila uvjerena - za nešto veće
od nje same: borila se za znanost i za budućnost te je čvrsto odlučila
dostojanstveno potonuti. Zaklela se da će do kraja ostati ponosna i
snažna, ma koliko bolesna bila.
Kod ulaza u zgradu zamolila je Benjamina za malo narančina soka
koji joj je putem kupio te ga je otpila direktno iz pakiranja, iako je to
smatrala nekulturnim, ali je povratila snagu. Zatim su se uspeli dizalom
do sedmoga kata, gdje je otključala svoja sigurnosna vrata i zamolila
Benjamina da isključi alarm. Upravo je htjela stupiti preko praga, kada
se skamenila i bacila pogled na stubište ispod sebe. Prema njoj se
penjao blijedi lik, mlada žena koja kao da je izronila iz samog
podzemlja.

No Lisbeth Salander ipak se dotjerala. Da, bila je blijeda u licu. Oči su joj
bile prepune krvavih žilica, obrazi izgrebeni od granja i grmlja, a i
hodala je s naporom. Ali prije samo sat vremena kupila je majicu i
traperice u trgovini rabljenom odjećom u Upplandsgatanu, a svoju
krvavu odjeću bacila u koš za smeće.
U Telenorovoj trgovini kupila je mobitel, a u ljekarni nedaleko
odande zavoje i medicinski alkohol. Stojeći tako na ulici, skinula je s
boka smeđu ljepljivu vrpcu za pakiranje kojom je u jednoj kućici u šumi
zaustavila krvarenje i zamotala se novim i boljim zavojem.
Kratko vrijeme negdje blizu jezera ležala je onesviještena. Kada se
osvijestila, ustala je i na oštrom kamenu prerezala uže oko ruku.
Izašavši na Cestu 77, stopirala je mladu djevojku u starom roveru, koja
ju je odvezla do Vasastana, a tamo je privukla veliku pozornost.
Izgledala je bolesno i opasno - barem sudeći po opisu svjedoka Kjella
Ovea Stromgrena - kada je ušla u zgradu u Karlbergsvägenu. U zrcalu
dizala nije se ogledala. Nije smatrala da bi to bilo korisno. Osjećala se
kao govno. Ne zato što je vjerovala da joj je bodež ozlijedio vitalne
organe, već zato što je izgubila mnogo krvi te je više ili manje prijetila
opasnost da se onesvijesti.
Kod Greitz, odnosno kod Nordinovih, kako je pisalo na vratima, nije
bilo nikoga, pa je Lisbeth sjela na stube kat niže i počela Blomkvistu
slati poruke. On joj je uzvratio gomilom upozorenja i gluposti. A samo
je htjela doznati što je on saznao. Sažeo joj je situaciju, a ona je poruke
pročitala i kimnula. Zatim je zaklopila oči jer joj se sve više vrtjelo u
glavi i boljelo je te se uz najveću volju suzdržala da ne legne na pod. Na
trenutak joj se učinilo kao da se neće uspjeti pribrati ni bilo što učiniti.
Ali tada je pomislila na Holgera.
Sjetila se kako su ga ugurali u Flodbergu u invalidskim kolicima i
opet je pomislila koliko joj je mnogo značio svih ovih godina. Ali prije
svega je mislila na ono što joj je Mikael javio o njegovoj smrti i shvatila
je da je to moralo biti istina: jadnog starca mogla je ubiti jedino Rakel
Greitz. Ta spoznaja dala joj je snage. Shvatila je da mora osvetiti i
Holgera. Shvatila je da mora udariti svom svojom snagom ma koliko joj
loše bilo te je zato ispravila leđa i zatresla glavom. Naposljetku, deset
ili petnaest minuta poslije, škripavo dizalo stalo je kat iznad nje. Vrata
dizala otvorila su se i iz njega su izašli krupan muškarac od oko
pedeset godina i starija žena u crnoj polo-majici. Čudno je bilo to što ju
je Lisbeth prepoznala već po držanju, kao da ju je Greitz svojim
uspravljenim leđima bacila natrag u djetinjstvo.
Ali nije imala vremena na to misliti. Bublanskome i Modig poslala je
poruke i ustala ne baš stabilno, a očigledno ni suviše tiho. Greitz ju je
čula. Okrenula se i pogledala je ravno u oči, isprva iznenađeno, a potom
i - nakon što ju je prepoznala - preplašeno, ali i s mržnjom u očima. No
svejedno se nije ništa dogodilo. Lisbeth je samo stajala na stubištu
pridržavajući se za ranu na boku.
“Dakle opet se vidimo”, rekla je.
“Dugo ti je trebalo.”
“Ali ipak kao da je jučer bilo, zar ne?”
Rakel Greitz nije odgovorila na pitanje. Umjesto toga je odbrusila:
“Benjamine! Dovedi je ovamo!”
Benjamin je kimnuo i kao da nije mislio da je to bilo nešto,
pogotovo nakon što je Lisbeth odmjerio pogledom i uvidio da je pola
metra viši i dvostruko širi od nje. Ali nije joj prilazio izrazito odlučno te
se naginjao naprijed ne samo zbog vlastite mase već i zbog nagiba
stuba. Lisbeth je naglo zakoračila ustranu. Uhvatila ga je za lijevu ruku i
povukla, a u tom je trenutku Benjaminovo držanje ravnoteže prestalo
služiti svojoj svrsi. Pao je niza stube i udario glavom i laktom ravno u
kameni pod. Ali Lisbeth to nije vidjela. Okrenula se, hitro popela,
ugurala Rakel Greitz u hodnik stana i zaključala vrata. Izvana se ubrzo
čulo lupanje po vratima.
Rakel je ustuknula, čvrsto stisnula svoju liječničku torbicu i na
trenutak imala premoć. Ali to nije imalo nikakve veze s torbicom ili
njezinim sadržajem. Lisbeth je opet gubila svijest. Od napora na
stubištu opet joj se zabrinjavajuće snažno zavrtjelo u glavi te se škiljeći
ogledala po stanu. No i usprkos magli pred očima shvatila je da nikada
ništa slično nije vidjela. Ne samo što unutra nije bilo boja i što je sve
bilo crno ili bijelo. Sve je također sjajilo koliko je čisto i klinički sterilno
bilo, kao da ovdje ne živi ljudsko biće, već robot, sprava za čišćenje. U
stanu nije bilo ni zrnca prašine, čitav je bio dezinficiran. Lisbeth je
zateturala i prihvatila se za crnu komodu. Pomislila je da će izgubiti
svijest, kada je opazila nešto krajičkom oka. Rakel Greitz prilazila joj je
držeći nešto u ruci, zbog čega je ustuknula, no onda je shvatila da je to
injekcija. Stala je i prikupila snagu.
“Baš sam čula da voliš bosti ljude okolo”, rekla je i potom napala
Rakel. Nogom joj je iz ruke izbila injekciju, koja je pala na blještavi bijeli
pod i otkotrljala se, a ona se usredotočila na Rakel, iako joj se na
trenutak ili dva zavrtjelo u glavi. Iznenadila se koliko je ova djelovala
smireno.
“Hajde, ubij me. Umrijet ću ponosna”, rekla je Greitz.
“Ponosna?”
“Tako je.”
“Nećeš za to imati prilike.”

Lisbeth je izgledala bolesno te je govorila klonulim i malaksalim

glasom. No Rakel Greitz ionako je shvatila da je priča završila.
Pogledala je lijevo, na Karlbergsvägen, i na trenutak ili dva dvojila.
Zatim je uvidjela: alternative nije bilo. Sve je bolje nego završiti u
pandžama Lisbeth Salander te je zato potrčala, otvorila balkonska
vrata i upravo stigla osjetiti strašnu žudnju da se baci u ništavilo. Ali
baš na balkonskoj ogradi Lisbeth ju je zaustavila, što nijedna od njih
dvije dotad nije mogla zamisliti.
Rakel Greitz život je spasila osoba koje se bojala više nego ikoga te
ju je vratila u njezin klinički čist stan, čvrsto je držeći i šapćući joj na
uho:
“Dat će ti da umreš, Rakel. Budi uvjerena u to.”
“Znam”, odgovorila je ona. “Imam rak.”
“Rak nije dovoljan.”
Lisbeth je to izgovorila toliko ledeno da je strah zario pandže u
Rakel, pa ju je naprosto morala upitati:
“Kako to misliš?”
Lisbeth je nije gledala. Zurila je u pod.
“Holger mi je mnogo značio”, rekla je i zgrabila Rakel za zapešće
toliko snažno da joj je krv stala.
 “To hoću reći kada kažem da rak nije dovoljan, Rakel. Umrijet ćeš i
od sramote, a obećavam ti da će to biti nešto najgore što ćeš proživjeti.
Pobrinut ću se da sva govna iz tvoje prošlosti isplivaju na površinu,
tako da će te pamtiti samo i jedino po svem zlu što si ga počinila.
Sahranit će te u vlastitom izmetu”, nastavila je toliko uvjerljivo da je
čak i Rakel u to povjerovala, posebno zato što se Salander više nije
doimala kao blijeda sablast iz podzemlja, već je smireno i polako
otvorila vrata skupini policajaca koji su držali Benjamina.
“Dobar dan, gospođo Greitz. Vi i ja imamo o mnogo toga
razgovarati. Upravo smo uhitili i vašega kolegu, profesora Steinberga”,
rekao je crnomanjasti stariji čovjek blaga smiješka koji joj se
predstavio kao inspektor Jan Bublanski.
Njihovim kolegama nije bilo potrebno ni dvadeset minuta da
pronađu skriveni sef iza garderobe. Posljednje što je od Lisbeth vidjela
bila su njezina leđa dok su je bolničari odvodili. Salander se nije ni
okrenula. Rakel za nju kao da više nije postojala.
 24. poglavlje

30. lipnja

MIKAEL BLOMKVIST SJEDIO JE U kuhinji redakcije svojih novina u

Götgatanu, netom dovršivši svoju reportažu o Registru i Projektu 9.
Ljetni dan bio je uobičajeno vruć. Već dva tjedna nije pala ni kap kiše.
Mikael se ispružio, popio malo vode i pogledao svijetloplavi kauč koji
se nalazio u otvorenom uredskom prostoru.
Na njemu se u svojim štiklama ispružila Erika Berger i čitala njegov
članak. Ne bi se baš moglo reći da nije bio nervozan. Bio je siguran da je
članak jak, da je prava senzacija i da će u njihovim novinama biti
izvrstan prilog. Ali ipak nije znao kako će Erika reagirati, i to ne samo
zato što je reportaža na nekoliko mjesta bila etički problematična. To
je ovisilo i o njihovoj svađi.
Bio joj je naime rekao da se ne namjerava uputiti u svoju vikendicu
u Stockholmskom arhipelagu tijekom produženog vikenda niti će na
bilo koji način proslaviti tradicionalni švedski Praznik ljetnog
suncostaja, već će se fokusirati na svoju priču, pročitati dokumente što
ih je dobio od Bublanskog, ali i ponovo intervjuirati Hildu von
Kanterborg, Dana Brodyja i Lea Mannheimera, koji se sa svojom
zaručnicom iz Toronta u tajnosti vratio u Stockholm. Nije se moglo
tvrditi da Mikael nije krvnički radio. Pisao je danonoćno, i to ne samo
reportažu o Registru već i priču o Fariji Kazi. Doduše, nije ju on
napisao. Bila je to Sohe Melker. Ali on se sve vrijeme miješao u proces i
raspravljao o pravnom postupku sa svojom sestrom, koja se pak
svojski mučila osloboditi Fariju i pobrinuti se da dobije zaštićeni
identitet.
Također je bio u kontaktu sa Sonjom Modig, koja je vodila
novopokrenutu istragu ubojstva Jamala Chowdhuryja, a koja je
rezultirala pritvaranjem Bashira, Razana i Khalila Kazija. Trojac je
čekao na suđenje. Benito su odvezli u zatvor Hammerfors u
Härnösandu, gdje je i ona očekivala podizanje optužnice. Mikael bi
često zapeo u dugim razgovorima s Bublanskim. A što se pravopisa i
jezika ticalo, davao si je više truda nego inače.
Ali naposljetku ni on više nije mogao izdržati. Bili su mu potrebni
stanka i malo predaha. Od umora gotovo da je vidio dvostruko, a u
njegovu stanu u Bellmansgatanu bilo je vruće, sparno i beznadno.
Jednog poslijepodneva osjetio je žalac čežnje, pa je nazvao Malin Frode.
“Molim te”, rekao je. “Ne bi li mogla doći do mene?”
Malin je bila toliko ljubazna da dođe iako je morala dogovoriti
dadilju, ali samo ako Mikael obeća da će kupiti pjenušac i jagode,
maknuti prašnjavi prekrivač sa svojega kreveta i da neće biti rastresen,
kao ni da se neće ponašati kao prokleti Kalle Blomkvist. On je smatrao
da su uvjeti vrlo razumni te su se tako izvaljali po krevetu, sretni,
pripiti i nesvjesni svijeta oko sebe, sve dok do stana noseći bocu
skupog crnog vina u spontani posjet nije došla Erika Berger.
Erika Mikaela nikako nije smatrala uzorom vrline, a ona, iako
vjenčana, nije bila pretjerano proračunata što se izvanbračnih izleta
ticalo. Situacija je svejedno izmaknula kontroli te je, naravno, do
besvijesti mogao - ako za to bude imao vremena i volje - analizirati
zašto je tome bilo tako. No jedan od uzroka bio je, dakako, Malinin
vrući temperament, a i to što se Erika osjetila povrijeđeno i
posramljeno - a svima troma bilo je nadasve neugodno. Žene su se
najprije posvađale međusobno, a potom i s njim, barem Erika jest,
nakon čega je otišla zalupivši vratima za sobom.
Nakon toga su ona i Mikael razmijenili tek pokoju riječ, ali uvijek u
profesionalnom kontekstu, o onome što se ticalo novina. No Erika je,
evo, ležala na kauču, a Mikael razmišljao o Lisbeth.
Nju su otpustili iz bolnice te je žurno otputovala na Gibraltar -
poslom, rekla je. Ipak su održavali redoviti kontakt i razgovarali o Fariji
Kazi, ali, naravno, i o istrazi usmjerenoj protiv odgovornih u Registru.
Javnost za sada nije znala pozadinu i kontekst, a imena
osumnjičenih u velikim medijima još nisu bila objavljena. Erika je zato
uporno zahtijevala da što prije tiskaju posebno izdanje novina, prije
nego što im netko preotme priču. Možda se i zato toliko uznemirila
kada je Mikaela zatekla u krevetu kako pije pjenušac, kao da ništa nije
na kocki.
Ali on zapravo svoj zadatak nije mogao shvatiti ozbiljnije nego što
jest te je krišom pogledavao Eriku, koja je upravo skinula svoje naočale
za čitanje, ustala, došla u kuhinju i prišla mu. Nosila je traperice i plavu
bluzu, otvorenu na vratu. Sjela je pokraj njega za kuhinjski stol te je,
naravno, mogla početi na bilo koji način, lovorikama, ali i kritičkim
komentarima.
No rekla je:
“Ništa ne razumijem.”
“To ne zvuči dobro”, odgovorio je on. “Nadao sam se da ću čitavu
priču barem malo razjasniti.”
“Ne razumijem zašto su oni to toliko dugo tajili.”
“Leo i Dan?”
Kimnula je.
“Kao što sam napisao, postoje dokazi da se Leo preko suradnika
koji su djelovali kao paravan bavio nezakonitim radnjama, no sada je
očito da su mu to smjestili Ivar Ogren i Rakel Greitz, Leo i Dan to prije
nikako nisu mogli dokazati. Osim toga, što se, nadam se, također vidi iz
teksta, počeli su uživati u svojim novim ulogama, a nije da im je
nedostajalo novca. Čitavo vrijeme su prebacivali značajne svote i
vjerujem da su obojica osjetila svojevrsnu slobodu, glumačku slobodu
na neki način. Započeli su novi život, pokrenuli nešto novo. Čak ih i
razumijem.”
“A i zaljubili su se.”
“U Juliju, odnosno u Marie.”
“Slike su predivne.”
“Barem nešto.”
“Sreća naša da imamo kvalitetne fotografe”, rekla je. “Ali nadam se
da ti je jasno da će nas Ivar Ogren tužiti do besvijesti.”
“Vjerujem da smo za to izvrsno pripremljeni, Erika.”
“A bojim se i klevete preminulih osoba - tiče se one nesreće u lovu
na losove.”
“Mislim da sam i na to pazio jer u biti pišem samo o nejasnim
okolnostima u vezi sa smrtnim slučajem.”
“Ne znam je li to dovoljno. Stvar je kompromitirajuča.”
“Dobro, provjerit ću još jednom. A ima li čega što te ne brine ili
nečega što bismo mogli reći da čak i... razumiješ?”
“Ima. Da si ti pravi govnar.”
“Možda ponekad. Uglavnom navečer.”
“A hoćeš li se od sada nadalje posvetiti samo jednoj ženi ili se
možda povremeno namjeravaš posvetiti još kojoj?”
“U najgorem bih slučaju s tobom mogao popiti koju čašu pjenušca.”
 “Morat ćeš, nema ti spasa.”
“Hoću li na to biti primoran pod prijetnjom?”
“Hoćeš, ako to bude potrebno, jer ovaj je tekst - odnosno, oni
dijelovi zbog kojih nas neće tužiti - tekst je...”
Zadržala je to za sebe.
“Solidan?” pokušao je on.
“Moglo bi se reći”, rekla je ona i nasmiješila se. “Čestitam”,
nastavila je i raširila ruke da ga zagrli.
Ali imali su i drugih stvari na pameti, pa im poslije nije bilo lako
rekonstruirati kronologiju događaja. Vjerojatno je prva reagirala Sohe
Melker. Nalazila se u redakciji za računalom i poviknula je nešto što se
nije moglo razabrati, ali je upućivalo na šok ili nevjericu. Ubrzo - ili
istodobno - Erika i Mikael na mobitel su primili najnoviju vijest, ali ona
ih nije suviše uzbudila ni uznemirila. Nije bila riječ o terorističkom
napadu ni o ratnoj prijetnji. Bio je to samo krah burze. Razvoj događaja
svejedno ih je zaokupio. Korak po korak utonuli su u svojevrsnu
uzvišenu atmosferu koja bi zavladala u svakoj redakciji vijesti prilikom
velikih i prijelomnih događanja.
Posve su se usredotočili na to, uzvikivali što su vidjeli ili to bilježili
na svojim računalima, a novosti su se neprekidno redale. Krah je uzeo
maha. Tržištu se izmaknulo tlo pod nogama. Indeks na Stockholmskoj
burzi pao je s minus šest na minus osam pa devet pa četrnaest
postotaka, nakratko se oporavio, da bi potom nastavio tonuti kao da
pada u crnu rupu. Bio je to potpuni krah, galopirajuća panika, te se
doimalo da još nitko ne zna i ne razumije zašto je do njega došlo.
Nije bilo ničega konkretnoga, nikakvog pokretača. Samo se
mrmljalo i žamorilo: “Nevjerojatno, nepojmljivo, što se to događa?”
Uskoro, nakon što su pozvali stručnjake, počela se pjevati stara pjesma
- gospodarstvo je prezaduženo, kamate preniske, nekretnine
precijenjene, politički se prijeti i s istoka i sa zapada, Bliski istok je
nestabilan, Amerikom i Europom kruži bauk fašizma i
protudemokratskih strujanja, politički kotao kuha se kao tridesetih
godina prošlog stoljeća. Ali to nije bilo ništa novo te se tijekom dana
ništa novo nije ni dogodilo, kao što se nije bio osjetio ni uzlet koji bi
morao prethoditi katastrofi takve razine.
Panika je nastupila kao ni iz čega i proširila se sama od sebe, a nije
samo Mikael Blomkvist pomislio na travanjski hakerski napad na
Finance Security. Otvorio je društvene mreže te se nije suviše
iznenadio. One su bile zasute glasinama i tvrdnjama, koje su se
prečesto prenosile i u ozbiljne medije. Mikael je rekao glasno, makar je
zvučalo kao da govori sam sebi:
“Nije samo burza pala.”
“Kako to misliš?” upitala ga je Erika.
“Pala je i istina”, rekao je.
On je to tako doživio. Internetski trolovi kao da su zavladali
svijetom i ne samo da su stvorili lažnu ravnotežu prema kojoj su istine
i laži figurirale kao jednakovrijedne već se i nad svijet poput
neprohodne magle nadvila prava oluja izmišljotina i teorija zavjere.
Ponekad su bili vješti, a ponekad i ne, tvrdilo se na primjer da se
financijaš Christer Tallgren ubio u svojem pariškom stanu, ne mogavši
podnijeti što su njegovi pusti milijuni ili milijarde isparili u dim. Ta
vijest nije bila čudna samo zato što ju je Tallgren osobno dementirao
na Twitteru nego i zato što je sama po sebi bila arhetipska, svojevrsna
jeka samoubojstva švedskog poslovnjaka Ivara Kreugera nakon
propasti njegova koncerna 1932.
Općenito se doimalo kao da su se mitovi i legende staroga i novoga
doba uvelike miješali. Govorilo se o automatskom trgovanju koje je
izmaknulo kontroli, o hakiranju financijskih centara, medijskih kuća i
mrežnih stranica. Ali također i da na Ostermalmu, na kojem živi bogata
elita, ljudi stoje u redu da se bace s krovova i balkona, što ne samo da je
zvučalo melodramatično već je i podsjećalo na ekonomsku krizu 1929.,
kada su za radnike na krovovima zgrada na Wall Streetu pomislili da su
to nesretni investitori te su oni tako već i samom svojom prisutnošću
pridonijeli slomu burze.
Tvrdilo se i da je Handelsbanken, jedna od najvećih švedskih
banaka, zamrznula sve transakcije te da su Deutsche Bank i Goldman
Sachs na rubu stečaja. Informacije su se slijevale odasvuda te čak ni
Mikaelovu uvježbanom oku nije bilo lako odrediti što je istina, a što laž,
što su stvarne opasnosti, a što su fabricirali i automatizirali ruski
trolovi.
Zato je posve sigurno primijetio da je slom najviše pogodio
Stockholm i da situacija nije toliko ozbiljna u Frankfurtu, Londonu i
Parizu, iako je i tamo zavladala panika. Još je preostalo nekoliko sati do
otvaranja američkih burzi. Svejedno je indiciran snažan pad Dow
Jonesa i Nasdaqa, a činilo se da ništa ne pomaže, ponajmanje to što su
guverneri narodnih banaka, ministri, ekonomisti i svakojaki gurui
nastupali i govorili o “pretjeranim reakcijama” i da ne bismo “trebali
ljuljati čamac u kojem sjedimo”. Sve, ali baš sve doživljavalo se i
tumačilo negativno i pogrešno. Stado se već kretalo, trčalo za goli život,
ali ne znajući točno tko ili što ga je preplašilo. Stockholmsku burzu
odlučilo se zatvoriti, možda u malčice nesretni trenutak jer su se
tečajevi upravo počeli oporavljati. Ali isto je tako bila istina da su
morali pokrenuti istrage i analizu događaja prije nego što opet
pokrenu promet.
“Šteta tvojih blizanaca. Priča će se u ovoj kaši utopiti.” Mikael je
podigao pogled s računala i sjetno pogledao Eriku, koja se našla
neposredno pokraj njega.
“Lijepo od tebe što se brineš za moju novinarsku taštinu sada kada
je svijet poludio”, rekao je.
“Ja prije svega mislim na Millennium.”
“Znam. Ali sada bismo morali pričekati s objavljivanjem, zar ne? Ne
možemo izdati novi broj, a da se ovoga ne primimo.”
“Slažem da ne bismo smjeli žuriti u tiskaru. Ali morali bismo to
objaviti na internetu. Inače bi nam drugi mogli preoteti priču.”
“Dobro”, rekao je. “Kako hoćeš.”
“A jesi li u stanju primiti se toga?” upitala je.
“Jesam.”
“Super”, odgovorila je ona te su si kimnuli.
Ljeto je trebalo biti neizdrživo vruće i teško, pa je Mikael odlučio
prošetati prije nego što se baci na iduću priču. Krenuo je niz Götgatan
prema Slussenu, misleći na Holgera Palmgrena i njegovu stisnutu šaku.
 EPILOG

Nije to bilo samo zato što se pogreb odvijao u prvostolnici Storkyrkan.

Unutra je bilo prepuno iako nisu pokapali nikakvog državnika, nego
starog odvjetnika koji u životu nikada nije vodio spektakularan slučaj,
već se borio za djecu koja su zastranila. Objava takozvanog
“blizanačkog skandala” zasigurno je tome pridonijela, kao i činjenica
da je bila riječ o zapaženom slučaju ubojstva.
Bilo je dva poslijepodne, a pokop je bio dostojanstven i dirljiv,
praćen prilično nekonvencionalnom propovijedi koja jedva da se
spomenula Boga ili Isusa, dok je pokojnika prikazala u lijepom svjetlu.
No pala je u sjenu osjećajnoga govora Holgerove polusestre Britt-Marie
Noren, koji je dirnuo mnoge nazočne u crkvenim klupama, posebno
visoku Afrikanku po imenu Lulu Magoro koja je nekontrolirano plakala.
Drugima su na oči navrle suze ili su sjedili pognutih glava, rodbina,
prijatelji, nekadašnji suradnici, susjedi, bivši klijenti za koje se činilo da
su u životu ipak uspjeli te, naravno, Mikael Blomkvist, njegova sestra
Annika Giannini, inspektor Jan Bublanski, zaručnica mu Farah Sharif,
inspektori Sonja Modig i Jerker Holmberg, Erika Berger te svi daljnji i
bližnji. No bilo je i ljudi što su tamo bili iz čiste znatiželje te su
radoznalo gledali uokolo, time naočigled ometajući svećenicu, visoku i
vitku ženu u šezdesetima, oštrih crta lica i kose bijele kao kreda. A ona
je zračeći svojim urođenim autoritetom kimnula čovjeku u crnom
lanenom sakou koji je sjedio u drugom redu slijeva. On je pak - a zvao
se Dragan Armanskij i bio je vlasnik zaštitarske tvrtke Milton Security -
odmahnuo glavom.
Na njemu je bio red da održi govor. Ali više to nije htio. Nije bilo
lako dokučiti zašto. No svećenica je njegovu ispriku prihvatila te se
pripremila za procesiju i glazbenicima na balkonu dala znak.
U tom je trenutku iz zadnjih redova ustala jedna mlada žena i
povikala: “Stanite, čekajte.” Iz nekog je razloga potrajalo dok nazočni
nisu shvatili da je to Lisbeth Salander, vjerojatno zbog toga što je
odjenula crno, po mjeri skrojeno odijelo u kojem je nalikovala na
dječačića, iako je zaboravila dotjerati kosu. Ona je kao i uvijek bila
raskuštrana poput bodljikave grive, a Lisbeth svoj korak ni za tu
prigodu nije omekšala ili prilagodila. Kretala se vrlo agresivno, ali ipak
- što je bilo čudnovato paradoksalno - i vrlo neodlučno. Kod oltara je
spustila pogled, ne gledajući ni u koga, te se na trenutak učinilo kao da
će se vratiti na svoje mjesto.
“Želiš li uputiti koju riječ?” upitala ju je svećenica.
Kimnula je.
“Izvoli. Koliko sam shvatila, Holger ti je bio blizak.”
“Holger mi je bio blizak”, ponovila je ona.
Potom je umuknula te nije prozborila ni riječ, a crkvom se proširio
nervozan žamor. Govor tijela nije joj bilo lako pročitati, iako su ga
mnogi protumačili kao ljutit ili oduzet. Kada je naposljetku započela
govor, jedva je se čulo.
“Glasnije”, povikao je netko.
Ona je podigla pogled, doimajući se posve dezorijentirano.
“Holger je prilično... zanovijetao”, rekla je. “Nije bio lak. Nije
poštovao ljude koji su htjeli šutjeti i zatvarati vrata. Nije bio dovoljno
razuman da bi odustao. Tvrdoglavo je nastavljao sve dok svakakve
poremećene nakaze ne bi natjerao da mu se otvore. Bio je dovoljno
glup da vjeruje u ljudsku dobrotu, čak i u mene, a to mišljenje drugi s
njim nisu dijelili. Bio je ponosni stari tvrdoglavac koji je odbijao tuđu
pomoć koliko god da ga je boljelo te je radio sve što je mogao da bi
istina izašla na vidjelo, i to ne zbog vlastitog probitka. I tako su,
naravno...”
Zatvorila je oči.
“...dobili priliku da ga ubiju. Ubili su nemoćnog starca u njegovom
vlastitom krevetu, a to me užasno razljutilo, da budem iskrena,
posebno zato što smo ja i Holger...”
Rečenicu nije dovršila jer kao da nije znala što bi rekla. Prazno je
gledala ustranu. Zatim je uspravila leđa i pogledala ravno u gomilu.
“Posljednji put kada smo se vidjeli, razgovarali smo o ovome kipu”,
nastavila je. “Pitao me zašto me kip uvijek fascinirao, a ja sam mu
odgovorila da on za mene nije spomenik junaštvu, već da prikazuje
nasilje nad zmajem. On me odmah shvatio te me upitao za vatru. Što
ima u toj vatri koju zmaj bljuje? Ja sam mu rekla da je to ista vatra što
gori u svima poniženima. Ista vatra koja nas može pretvoriti u prah i
pepeo, ali ponekad... kada nas vidi kakav tvrdoglavac poput Holgera,
koji s nama igra šah, razgovara s nama i općenito se zanima za nas, ona
ponekad može prerasti u nešto drugo; u silu koja nam pomaže da se
odupremo. Holger je znao da se zmaj može podići iako je proboden
kopljem, i baš je zato toliko zanovijetao”, rekla je i opet utihnula.
Nakon toga se okrenula te ukočeno i kruto naklonila lijesu, rekla mu
hvala i oprosti, bacila pogled na Mikaela Blomkvista, koji joj se
smiješio, a moguće je da se nasmiješila i ona. Ali teško je bilo reći.
Crkva je potom eksplodirala u žamoru i šaptu te svećenici prije
procesije nije bilo lako održati red i mir. Zato jedva da je itko i
primijetio da je Lisbeth Salander prošla pokraj crkvenih klupa, kroz
glavni ulaz crkve izašla na trg i nestala u uličicama Gamla stana.
 Zahvala

OD SVEG SRCA ZAHVALJUJEM svojoj agentici Magdaleni Hedlund i svojim

izdavačima Evi Gedin i Susanni Romanus.
Velika hvala također i mojem uredniku Ingemaru Karlssonu, ocu i
bratu Stiega Larssona Erlandu i Joakimu Larssonu, mojim prijateljima
Johanu i Jessici Norberg te Davidu Jacobyju, istražitelju sigurnosti u
Kaspersky Labu.
Također zahvaljujem i svojem britanskom izdavaču Christopheru
MacLehoseu, Jessici Bab Bonde i Johanni Kinch u Hedlund Agency,
Nancy Pedersen, profesorici genetičke epidemiologije u Švedskom
registru blizanaca, Ulrici Blomgren, inspektorici u Upravi za zatvorski
sustav u zatvoru Hali, Svetlani Bajalici Lagercrantz, višoj liječnici i
docentici u Sveučilišnoj bolnici Karolinška, Hedvig Kjellstrom,
profesorici računarstva u Kraljevskom tehnološkom institutu u
Stockholmu, Agneti Geschwind, pomoćnoj voditeljici odjela u
Gradskom arhivu u Stockholmu, Matsu Galveniusu, zamjeniku
direktora Švedskih osiguranja, svojem susjedu Joachimu Hollmanu,
Danici Kragić Jensfelt, profesorici računarstva u Kraljevskom
tehnološkom institutu u Stockholmu, Nirjharu Mazumderu i
Sabikunnaher Mili te, naravno, Lindi Altrov Berg i Catherine Mork u
Norstedts Agency.
I uvijek, uvijek svojoj voljenoj Anne.
SVEDSKI PISAC I NOVINAR DAVID LAGERCRANTZ rođen je 1962. Odrastao je u
Solni i Drottningholmu u blizini Stockholma s majkom Martinom i
ocem Olofom. Studirao je filozofiju, religiju i novinarstvo u Goteborgu,
a nakon diplome prvi je posao u struci dobio u nacionalnoj dnevnoj
tiskovini Expressen, gdje se počeo baviti istraživačkim novinarstvom
vezanim uz slučajeve zločina i kriminala, od kojih će neki poslije
poslužiti i kao motivi u njegovim književnim djelima.
Godine 1997. objavio je svoj autorski prvijenac, knjigu o švedskom
zaljubljeniku u ekstremne sportske aktivnosti i planinaru Goranu
Kroppu i njegovu avanturističkom usponu na Mount Everest. Uspjeh
knjige proslavio je Lagercrantza i omogućio mu nastavak spisateljske
karijere. Postupno se profilirao njegov interes za biografiju. Tri godine
nakon knjige o Kroppu objavio je biografiju švedskoga izumitelja
Hakana Lansa, koja je također polučila izniman uspjeh i doživjela
nekoliko izdanja. Lagercrantz nastavlja spajati svoju sklonost biografiji
s elementima žanrovske literature. Nakon trilera Himmel over Everest
(Nebo nad Everestom), 2005. objavljuje Pad čovjeka u Wilmslowu,
povijesni roman o engleskome matematičaru Alanu Turingu.
Zahvaljujući tome djelu Lagercrantz dospijeva na svjetske top-liste
bestselera.
S obzirom na to da tijekom čitave spisateljske karijere nije skrivao
svoju fascinaciju talentiranim pojedincima koji se odbijaju pokoriti
društvenim konvencijama i bezuvjetno ostaju privrženi svojoj životnoj
strasti, i dalje je biografska literatura njegov ključni profesionalni
interes. Tako je tržišno najuspješnije djelo Davida Lagercrantza,
biografija švedskoga nogometaša Zlatana Ibrahimovića Ja sam Zlatan,
objavljena 2011., prevedena na trideset svjetskih jezika i u prva dva
mjeseca od objavljivanja prodana u 500.000 primjeraka.
Lagercrantz je 2013. potpisao ugovor sa švedskom nakladničkom
kućom Norstedts, koja je u posjedu prava na književnu ostavštinu
Stiega Larssona. Uz suglasnost Larssonove obitelji David je odabran
kao autor koji će napisati nastavak planetarno popularnoga serijala
Millennium. Roman Što nas ne ubije, koji u život vraća nezaboravni
dvojac Lisbeth Salander i Mikaela Blomkvista, objavljen je 2015. u
Švedskoj te istodobno diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, a njegov
veliki uspjeh rezultirao je i idućim nastavkom serijala Millennium,
Čovjekom koji je lovio vlastitu sjenu, objavljenim 2017.

David Lagercrantz živi u Stockholmu sa suprugom Anne koja je

urednica na državnom radiju i troje djece.
DANILO BROZOVIC najpoznatiji je kao jedan od zapaženijih hrvatskih
pisaca SF-a. Trostruki je dobitnik žanrovske nagrade SFEIFA. Većina
priča skupljena je u zbirci Zeleno sunce, crna spora (Mentor, 2005.), a
nakon nje objavljeni su kontroverzna uspješnica Bojno polje Istra
(Naklada Zoro, 2007.) te hvaljeni kriminalistički roman Balkanska ruta
(VBZ, 2009.). Osim spisateljskog rada Danilo Brozović za različite je
izdavače dosad preveo veći broj pripovjedaka i romana sa švedskog i
engleskog (izdvajaju se Strindbergova zvijezda Jana Wallentina,
Stockholmska trilogija Jensa Lapidusa, Dječak iz sjene i Svinje Carl-
Johana Vallgrena, knjige o teoriji stripa Scotta McClouda, pripovijetke
za Sirius B itd.).
1 U izvorniku vildvittra, čime autor asocira na knjigu Astrid Lindgren
Ronja, razbojnička kći i bića nalik na harpije iz Ronjina svijeta, (op.
prev.)

2 Engl: “Čestitam, Daniele, Evita Kohn želi da je pratiš na američkoj

turneji u veljači. Molim te potvrdi. Django. Bit će kraća gaza. Sretan
Božić.” Minor Swing ovdje se može prevesti kao “kraća gaža”, ali ima i
drugo značenje, koje se objašnjava u nastavku teksta, (op. prev.)