EVROPSKI UNIVERZITET

„KALLOS“ TUZLA,
BOSNA I HERCEGOVINA

PREDMET: Biomedicina

SEMINARSKI RAD

TEMA: Systema Genitalia Masculinum

Doc. dr. Fahir Baraković Mustafić Nermin

Tuzla, juli, 2020

Sadržaj
1. Uvod......................................................................................................................................................... 1
2. Anatomija muških reproduktivnih organa................................................................................................. 2
2.1 Testisi...................................................................................................................................................... 3
2.2. Epididymis............................................................................................................................................. 3
2.3 Ductus deferens...................................................................................................................................... 3
2.4 Funiculus spermaticus, sjemenski snop, scrotum i ovojnce testisa.........................................................4
2.4 Ductus ejaculatorius............................................................................................................................... 4
2.5. Prostata................................................................................................................................................. 4
2.6. Glandula Bulbourethralis....................................................................................................................... 5
2.7. Penis...................................................................................................................................................... 5
3. Fiziologija organa genitalia masculina....................................................................................................... 5

1. Uvod
Razdoblje djetinjstva završava ulaskom u pubertet.
Vrijeme je to sazrijevanja spolnih organa, ali i daljnjeg učenja životnih vještina.
Nakon puberteta u ljudskom životu još uvijek ne slijedi zrelost – prije toga još treba proći
kroz razdoblje mladenaštva.
Znači, od ulaska u pubertet, početka spolnog sazrijevanja do postizanja fizičke, psihičke i
emocionalne zrelosti protekne i više od deset godina.

Spol djeteta određen je u trenutku začeća.Ipak, razvoj spolnih organa započinje kasnije.

Naime, tek pod utjecajem spolnih hormona dobivaju se muška ili ženska obilježja. To se
događa oko 7. tjedna razvoja. Spolni hormon koji će uvjetovati razvoj muških spolnih organa
je testosteron. Testosteron ne utječe samo na rast i razvoj spolnih organa već i na druge
sisteme, na primjer utječe na količinu mišićne mase i gustoću kostiju.
Početak izlučivanja spolnih hormona pod utjecajem hipofize. Razina tih spolnih hormona tijekom života se
mijenja, što ovisi o nizu čimbenika: naslijeđu, prehrani, stilu života, okolini i sl.

Pitanje spola i njegove pripadnosti kroz prošlost, različite kulture i narodnosti različito se definira.

NERMIN MUSTAFIC 1
Razvoj muških spolnih organa odvija se tijekom trudnoće, ali njihovo sazrijevanje događa se
početkom puberteta.

Muški spolni organi, za razliku od ženskih, povezani su sa sustavom za izlučivanje mokraće.

Muški reproduktivni sistem sastoji se od nekoliko spolnih organa:

1. SJEMENIK (testis)  stvaranje muških spolnih hormona i spermija

2. NADSJEMENIK (epididymis)  dozrijevanje spermija
3. SJEMENOVOD (ductus deferens)
4. EJAKULACIJSKI VOD (ductus ejaculatorius)
5. SJEMENSKI MJEHURIĆ (vesicula seminalis)
6. PREDSTOJNA ŽLIJEZDA (prostata)
7. BULBOURETRALNA ŽLIJEZDA (glandula bulbourethralis)
8. PENIS – vanjski polni organ

NERMIN MUSTAFIC 2
2. Anatomija muških
reproduktivnih organa
Muški reproduktivni sistem sastoji se od nekoliko spolnih organa:

 sjemenika(Testisa),
 pasjemenika(Epididymis),
 sjemenovoda(Ductus deferens),
 mokraćnospolne cijevi,
 prostate,
 scrotum i
 spolnog uda, tj. penisa.

2.1 Testisi
Oba testisa vise u scrotumu obješena za krvnožilno-vezivni držak, sjemenski snop koji izlazi
iz sjemenskog kanala kroz vanjski ingvinalni prsten. Lijevi testis češće visi niže od desnoga.
Skrotum regulira temperaturu testisa. Spolno zreli testis nalikuje na šljivu i napete je
konzistencije, a dug je 4.5 do 5.5 cm. Najčešće je užim rubom usmjeren prema naprijed i
širim rubom prema nazad. Testis ima gornji i donji pol te medijalnu i lateralnu plohu. Na
stražnjem rubu je medijastinum testisa gdje se nalaze sjemenski snop, funuculus spermaticus,
krvni sudovi, nervi te ductus deferens.
Testis obavija debela čahura – tunica albuginea. Iz te čahure radijalno prema medijastinumu
polaze vezivne pregrade septula testis koji dijele tkivo na lobuli testis.
Rete testis su savijeni sjemenski kanalići koji se ulijevaju u mrežu sjemenika.
Tubuli seminiferi contorti spolno zrelog testisa imaju mnogoslojnu stijenku i odijeljeni su od
okolnog vezivnog tkiva bazalnom membranom.
Tubuli contorti imaju stijenke s dvije vrste stanica. Sertolieve ćelije imaju jezgru sa velikim
nukleolusom.
2.1.1 Spermij (spermatozoon) dug je oko 60 mikrometara. Ima sljedeće dijelove:
 Caput – glava sadrži haploidnu staničnu jezgru. Promatrana odozdo ima ovalan oblik a
postranično je kruškolika. Šiljasti dio glave nosi akrosom.
 Collum – vrat je kratka spojnica glave i srednjeg dijela te djeluje poput zgloba.
Vratom počinje završni dio.
 Razmjerno zadebljali srednji dio – ima bič i spiralnu nit koja ga obavija.
 Cauda – rep je tanji nego srednji dio (Leonhardt, 1990)

NERMIN MUSTAFIC 3
2.2. Epididymis

Poput repa je priključen testisu. Epidyimis ima caput, corpus i ductus epididymidis. Na glavi
epididimisa često nalazimo dva mjehurića – hydatidae testis ili appendices testis. Apendix
epidydimis je ostatak prabubrega.
U epididimisu spermiji sazrijevaju do kraja i uloženi su u koloidni sekret koji ih štiti od
okoliša.
Testis i epididimis su većim dijelom obloženi visceralnim listom peritoneuma(epichorium) i s
tunicom vaginalis testis (periorchium), koja uz mediastinum testis i epididimis prelazi u
parijetalni list peritoneuma. Cavum scroti oblikuju oba lista peritoneuma.

2.3 Ductus deferens

Sjemenovod je dio provodnog sistema i nastavak epididimisa dugog 50-60 cm te zajedno sa
krvnim žilama i živcima prolazi u sjemenskom snopu kroz ingvinalni kanal. Sjemenovod je
na kraju vretenasto proširen, ampula ductus deferentis , i tu se ulazi ušće funiculus
spermaticus a potom se dalje nastavlja u prostatični dio.
Ductus deferens ima promjer 3 do 3.5 mm, ali je promjer lumena samo 0.5 mm. Sjemenik ima
debeo mišićni sloj pa je na dodir poput hrskavice. Mišićni snopovi mogu biti zavijenu na
jednu ili drugu stranu ili pod različitim kutom. Vanjski su mišićni snopovi uglavnom uzdužni.

2.4 Funiculus spermaticus, sjemenski snop, scrotum i

ovojnce testisa
Sjemenski snop nastaje spuštanjem testisa koji na putu kroz preponski kanal u skrotum
povlači sa sobom krvne žile i nerve.
Aa. Testiculares polaze od aorte, ispod renalnih arterija. Desna testikularna vena se ulijeva u
v. Cavu inferior dok se lijeva testikularna vena ulijeva u v. Renalis.
Skrotum i ovojnice testisa. U tvorbi ovih dijelova sistema sudjeluju slojevi trvušnog zida pa
svaka ovojnica pripada odgovarajućem sloju istog.
Unutrašnji sloju- tunica vaginalis testis (epiorchium i periorchium) potjeće od potrbušnicei
zatvara serozni procjep – cavum scroti.
Srednji sloj – produžetci mišićnog dijela trbušne stijenke i fascija. Periorchium oblaže fascia
spermatica interna koja je prekrivena m. Cremasterom te obuhvaća testis poput praćke.
Vanjski sloj - scrotum, mošnju, tvori kožica scrotuma i tunica dartos. Septum scroti dijeli
scrotum na dva dijela za pojedine testise. Tunica dartos je ustvari sloj koji sadrži glatke
mišiće.
Sjemenski mjehurići(vesiculae seminales)- vesuiclae seminales su žlijezde dugačke 5 do 10
cm i vrećastog oblika savijene u obliku slova S. Alkani sekret sjemenskih mjehurića čini
glavnu masu sjemena zajedno sa sekretom prostate i sadrži fruktozu iz koje spermatozoidi

NERMIN MUSTAFIC 4
dobijaju energiju. Sjemenski mjehurići se ulijevaju u sjemenovod malo prije njegova ulaza u
prostatu.

2.4 Ductus ejaculatorius

Dužine je 2.5 cm, prolazi kroz prostatu i završava na stražnjem zidu mokraćne cijevi.

2.5. Prostata

Prostata je organi koji postoji samo kod muškaraca. Stvara rijedak, mutan i blago kiseli sekret
koji među ostalim sadrži i enzim kisleu fosfatazu. Prostata oblikom i veličinom nalikuje na
kesten i smještena je između dna mokraćnog mjehura i m. Trasnversum perinei profundus.
Prostatu probijaju mokraćna cijev i oba ductus ejaculatorii.
Građena je od oko 40 tubulo alveolarnih pojedinačnih žlijezda čiji izvodni kanalići u predjelu
sjemenskog brežuljka (colliculus seminalis) tvore oko 15 malih otvora u mokraćnu cijev.

2.6. Glandula Bulbourethralis

Nalazi se uza stražnju stranu membranoznog dijela mokraćne cijevi. Veličine je graška i izvodni kanal se
otvara u mokraćnoj cijevi na korijenu penisa. Njen sekret neutralizira kiselost mokraće.

2.7. Penis
Penis je muški kopulacijski organ, na njemu se razlikuju:
 Radix penis (korijen) – sražnji dio
 Corpus penis (trup) – prednji slobodni dio
 Glans penis – na njemu se nalazi ostium urethrae

Izgrađuju ga dva erektilna dijela:

1. Corpora cavernosa penis – šupljikasta
2. Corpora spongiosum penis – spužvasta

Kavernozna tijela penisa ispunjava posebno erektilno tkivo koje izgrađuje kaverne korporum
kavernozum. To su prošireni kavernozni prostori u koje se kada dođe do erekcije nakuplja
krv.
Spongiozna tijela takođe imaju kaverne ali znatno manje.
Distalno od ruba glansa, kožni omotač penisa nastavlja se slobodno pokretnim kožnim
podvostručenjem – preputium penis.

NERMIN MUSTAFIC 5
3. Fiziologija organa
genitalia masculina
Rasplodne funkcije kod muškaraca mogu se podijeliti u tri glavne skupine:
1. Spematogeneza
2. Spolni čin
3. Regulacija spolnih funkcija hormonima

3.1 Spermatogeneza

Testisi, muške spolne žlijezde su parne žlijezde smještene izvan abdominalne šupljine u
kožnoj vreći, skrotumu. Imaju dvostruku ulogu: proizvode muške spolne stanice,
spermatozoide i luče muške spolne hormone. Spermatogeneza je proces stvaranja zrelih
muških spolnih stanica koja započinje u pubertetu i dešava se do kraja života.
Odvija se u sjemenim kanalićima iz stanica zametnog epitela. Sjemeni kanal ići sadrže veliki
broj zametnih stanica – spermatogonia, koje neprestano prolifenraju, a dio njih se diferencira
u spermatozoide. Prvi stadij u razvoju spermija je mitotička dioba spermatogonia. Nastala
stanica se narednih 24 dana mijenja i povećava i tako nastaje veliki primarni spermatocit. Dio
spermatogonia se ne uključuje u ovaj proces sazrijevanja da bi diobom održavali proces
spermatogeneze. Iz primarnog spermatocita koji sadrži diploidni broj hromozoma prvom
mejotičkom diobom nastaju dva sekundarna spermatocita sa haploidnim brojem hromozoma,
a iz njih drugom mejotičkom diobom nastaju četiri spermatide, svaka sa kompletom od 23
hromozoma. Pod uticajem Sertolijevih stanica nakon mejoze nastaje fizičko preobražavanje
spermatida u spermij.
Za normalnu spermatogenezu potrebno je postojanje spermatogonia, hormonalni poticaj za
pokretanje i održavanje procesa spermatogeneze, sprovodni sistem za njihov prijenos iz
sjemenih kanalića do uretre i mogućnost izbacivanja. Hormonska kontrola spermatogeneze
obavlja se na tri nivoa. Hipotalamus luči gonadotropin oslobađajući hormon (GnRH) koji
potiče sekreciju adenohipofize. Tu se luče gonadotropni hormoni: FSH -folikulostimulirajući i
LH- luteinizirajući. Oba hormona na ciljna tkiva u testisima djeluju uglavnom tako što

NERMIN MUSTAFIC 6
aktiviraju sistem drugog glasnika cAMP, koji u tim ciljnim stanicama aktivira specifične
enzimske sisteme. Oba djeluju na sperm at ogenezu. FSH djeluje direktno i neophodan je za
početak proizvodnje spermatozoida. On se spaja sa specifičnim receptorima za FSH
pričvršćenima na Sertolijevim stanicama u sjemenim kanalićima. To uzrokuje rast tih stanica i
lučenje različitih spermatogenih tvari. Sertolijeve stanice u slučaju prevelike produkcije
spermatozida luče hormon inhibin koji koči dalju sekreciju FSH. LH djeluje na Lejdigove
intersticijske stanice i potiče sintezu testosterona koji onda održava spermatogenezu.
Intersticijske Lejdigove stanice testisa luče testosteron samo kada ih na to potakne LH
hormon iz hipofize. Testosteron mehanizmom negativne povratne sprege koči lučenje LH iz
adenohipofize i GnRH iz hipotalamusa.

3.2 Spolni čin muškarca

Najvažniji signali koji pokreću spolni čin muškarca nalaze se u glansu penisa, jer on sadrži
veliki broj nervnih završetaka koji u nervni sistem prenose tzv. Spolni osjet. Nakon
stimulacije glansa , nervni impuls se prenosi pudendalnim nervnom, pa sa plexus sacralis u
sakralni dio kičmene moždine, te prema gore kičmenom moždinom do područja velikog
mozga.
Vjerovatno jedan od uzroka spolnog nagona vjerovatno je prepunjenost spolnih organa
sekretima.
Psihički podražaji mogu znatno povećati sposobnost obavljanja samog čina. Jednostavno,
razmišljanjem o samom činu može doći do stvaranja impulsa, te odigravanju čina koji
završava ejakulacijom. Tako dolazi do noćnih polucija, najčešće u pubertetu.
Iako psihički faktoru obično imaju važnu ulogu u muškom spolnom činu i mogu ga čak
pokrenuti, veliki mozak i nije nužan za obavljanje spolnog čina zbog toga što muški spolni čin
nastaje zbog prirođenih refleksnih mehanizama integriranih u sakralnom i lumbalnom dijelu
kičmene moždine.
Faze muškog spolnog čina:
1. Erekcija

Veliku ulogu igraju parasimpatički nervi. Predstavlja prvu posljedicu spolnog nadražaja, a
stepen erekcije je ekvivalentan stepenu stimulacije, bila ona psihička ili fizička.
2. Lubrikacija

To je još jedna parasimpatička funkcija. Osim što podstiče erekciju, parasimpatički impuls
podstiče i gl. Bulbourethralis i gll. Urethralis na izlučivanje sluzi. No lubrikaciju više
obavljalju ženski polni organi nego muški.
3. Emisija i ejakulacija

NERMIN MUSTAFIC 7
Predstavlja završnu fazu samog čina. Kada stimulus postane jak , tada nervni impulsi
napuštaju kičmenu moždinu i odlaze do spolnih organa što podstiče početak emisije koja
prethodi ejakulaciji
Emisija počinje kontrakcijom duktus deferensa i ampule čime se spermiji istiskuju u
unutrašnji dio uretre. Kontrakcije v. Seminales i mišićnog sloja prostate zatim istiskuju
sjemenu i prostatičnu tekućinu i potiskuju spermije prema naprijed. Svi ti sekreti miješaju se
sa sluzi koju su već izlučile bulbouretralne žlijezde, pa nastaje sjeme. Do toga trenutka traje
emisija.
Poslije toga se pobuđuju ritmične kontrakcije spolnih organa kao i kontrakcije kavernoznih
mišića koji pritišću bazu erektilnog tkiva penisa što uzrokuje da se ritmično u valovima povisi
pritisak u spoljnim kanalima i uretri, čime se sjeme iz uretre izbacuje van. To predstavlja
proces ejakulacije.

3.3. Funkcije testosterona

Testosteron ima brojne fiziološke uloge. U fetalnom periodu pomaže spolnu diferencijaciju
zametka. U intrauterinom životu pomaže spuštanje testisa. Od puberteta testosteron luče
Lejdigove stanice potaknute hormonalnim uticajama iz hipotalamusa i hipofize. Testosteron
utiče na spermatogenezu i ispoljavanje sekundarnih spolnih odlika muškarca u pubertetu.
Uzrokuje razvoj prostate, sjemenih mjehurića i muških reproduktivnih organa. Testosteron
uzrokuje rast dlaka i njihov karakterističan raspored kod muškarca, promjenu dubine glasa.
Jedna od najvažnijih obilježja muškaraca je sve jači razvoj mišića poslije puberteta pa se
mišićna masa poveća u prosjeku 50% u odnosu na žene. Istodobno se poveća količina
bjelančevina u drugim dijelovima tijela. Testosteron povećava ukupnu količinu koštanog
matriksa i uzrokuje zadržavanje kalcija. Vjeruje se da je povećanje matriksa posljedica općeg
anaboličkog djelovanja testosterona, a da je odlaganje kalcijumovih soli sekundarna
posljedica veće količine koštanog matriksa. Pod djelovanjem testosterona povećava se broj
eritrocita i volumen krvi. Mijenja se metabolizam masti sa povećanjem udjela lipoproteina
male gustoće, LDL.

NERMIN MUSTAFIC 8
4. Poremećaji spolnih
funkcija muškarca
Poremećaji koji dovode do narušavanja spolne funckije kod muškarca mogu biti mnogbrojni:
 Prihološki uzroci
 Eiaculatio praecox
 Zakašnjela ejakulacija
 Impotencija
 Poremećaj spolne odbojnosti

 Dispareunija

 Zakrivljenost penisa

4.1 Psihološki uzroci

Mogu biti sljedeći:
- Poremećeni odnosi sa parnerom
- Depresija
- Strah od gubitka kontrole, ovisnosti o drugoj osobi ili od trudnoće
- Osjećaj krivice
- Tjeskoba
- Neznanje ili smetnje u vezi sa spolnim ponašanjem
- Prijašnja traumatska spolna iskustva
- Neslaganje sa partnerom

NERMIN MUSTAFIC 9
4.2 Eiaculatio praecox
Prerano izbacivanje sjemena (prerana ejakulacija) je izbacivanje sjemena do kojeg dolazi
prerano, obično prije, pri ili kratko nakon penetracije.
Problem je čest među dječacima u razvoju i mogu ga pojačati osjećaji da je seks grješan.
Čimbenici koji tome doprinose mogu biti strah od otkrivanja, od trudnoće partnerice ili od
dobivanja spolno prenosive bolesti, kao i strepnja o izvedbi čina. Slične brige mogu postojati i
u odrasloj dobi, a mogu se povećati problemima u međusobnom odnosu. Iako prerano
izbacivanje sjemena ima rijetko fizički uzrok, mogu biti uključeni upala prostate ili poremećaj
živčanog sustava.
Prerano izbacivanje sjemena može parovima biti značajan problem. Ako muškarac izbaci
sjeme prije nego što partnerica postigne orgazam, ona može ostati nezadovoljena i može
partneru zamjeriti.

4.2.1 Liječenje
Terapeut protumači mehanizme preranog izbacivanja sjemena, umiruje i daje jednostavne
savjete. Jednom tehnikom, tehnikom zaustavljanja i počimanja, muškarac nauči podnositi
visoke razine uzbuđenosti bez izbacivanja sjemena. Tehnika uključuje poticanje penisa, bilo
ručno ili za vrijeme snošaja, sve dok muškarac ne osjeti da će uskoro izbaciti sjeme, ukoliko
podražavanje ne prestane. Daje partnerici znakove da prekine podražavanje, što se nastavi
nakon 20 do 30 sekundi. Partneri ponavljaju tu tehniku najprije ručnim podražavanjem, a
kasnije tijekom snošaja. Vježbanjem više od 95% muškaraca nauči kontroliranje izbacivanja
sjemena u trajanju od 5 do 10 minuta ili čak dulje. Ta tehnika pomaže i u smanjivanju
tjeskobe, koja često otežava problem. Neki muškarci smatraju da odgađanju izbacivanja
sjemena pomaže uporaba prezervativa.
Katkada prerano izbacivanje sjemena uzrokuju ozbiljniji psihološki problemi za koje može
biti prikladna i korisna psihoterapija. Kada bihevioralna terapija, kao što je tehnika
zaustavljanja i započimanja nije primjenjiva ili je bolesnik ne prihvaća, ili kada jednostavno
nije uspješna, tada se mogu uzeti lijekovi zvani inhibitori selektivne ponovne pohrane
serotonina (kao što su fluoksetin, paroksetin ili sertralin) koji odgađaju izbacivanje sjemena.
Ta vrsta lijekova djeluje povećavanjem količine serotonina u tijelu. Mogu se uzimati dnevno
ili jedan sat ili slično prije spolnog odnosa.

4.3 Zakašnjela ejakulacija

Zakašnjelo izbacivanje sjemena je stanje pri kojem se erekciju održava, ali je izbacivanje
sjemena odgođeno za dulje razdoblje.
Zakašnjelo izbacivanje sjemena je rijetko. Ipak, kako muškarci stare, vrijeme postizanja
orgazma općenito se produžuje. Neki lijekovi kao što su tiorizadin, mezoridazin, i neki
lijekovi za krvni tlak mogu poremetiti izbacivanje sjemena. Poremećeno izbacivanje sjemena
može biti nuspojava nekih lijekova protiv depresije, kao što su selektivni inhibitori ponovne
pohrane serotonina. I šećerna bolest može poremetiti izbacivanje sjemena. Psihološki uzroci

NERMIN MUSTAFIC 10
uključuju strah od penetracije u rodnicu i strah od izbacivanja sjemena u nazočnosti
partnerice.
Liječenje uključuje bihevioralnu terapiju da se smanji tjeskoba i nauče tehnike izbacivanja
sjemena u pravom času. Ženski partner najprije potiče muškarca da izbaci sjeme izvan
rodnice, tada na usne rodnice i konačno u samu rodnicu. Ako ta tehnika ne uspije, mogu
pomoći drugi oblici psihoterapije.

4.4 Impotencija

Impotencija je nemogućnost postizanja erekcije ili ejakulacije ili i jednog i drugog.

Muškarci sa seksualnim poremećajima dolaze s različitim simptomima, pojedinačno ili u

kombinaciji: gubitak libida, nemogućnost postizanja ili održavanja erekcije, nemogućnost
ejakulacije, prerana ejakulacija ili nemogućnost doživljavanja orgazma.

Spolna disfunkcija (poremećaj spolne funkcije) može biti posljedica sistemskih bolesti ili
njihova liječenja, bolesti spolno-mokraćnog sustava ili žlijezda s unutarnjim izlučivanjem ili
psihičkih poremećaja.

Ranije se smatralo kako su uzroci erektilne impotencije u većine muškaraca psihogeni. Danas
se vjeruje kako u većine impotentnih muškaraca postoji i komponenta tjelesne bolesti.

Odabir i uspjeh liječenja ovisi o uzroku i stoga ga je važno pronaći.

4.4.1 Gubitak libida

Smanjenje seksualne želje može biti posljedica nedostatka muških spolnih hormona (zbog
bolesti žlijezde hipofize ili testisa), psihičkih poremećaja te nekih vrsta propisanih ili
zloupotrebljavanih lijekova.
Manjak muških spolnih hormona provjerava se mjerenjem njihove razine u krvi, no još nije
poznata razina koja je potrebna za normalnu erektilnu funkciju.

4.4.2 Nepostizanje erekcije

Tjelesni uzroci se mogu podijeliti u:

- Hormonski poremećaji
Smanjenje razine testosterona u krvi zbog poremećaja testisa je rijetko, no lako se prepoznaje
i liječi. Drugi je uzrok povećanje izlučivanja prolaktina, hormona žlijezde hipofize koji može
dovesti do impotencije, a poremećaj nije lako uočiti pri rutinskom liječničkom pregledu.
Razinu prolaktina može smanjiti bromokriptin i tako otkloniti impotenciju u tih bolesnika.
- Nuspojava lijekova

NERMIN MUSTAFIC 11
Najveća je vjerojatnost poremećaja kod uzimanja lijekova za smanjenje visokog krvnog tlaka,
cimetidina (za povišenu razinu želučane kiseline) te nekih lijekova za liječenje psihijatrijskih
bolesti.
- Lokalni uzroci
Prijašnje bolesti penisa kao što su prijapizam (dugotrajna bolna erekcija nastala bez
prethodnog seksualnog podražaja), ozljede penisa i Peyronieva bolest (bolest vezivnog tkiva
koja uzrokuje zakrivljenje penisa i smanjenje ukrućenosti) mogu uzrokovati impotenciju zbog
bujanja vezivnog tkiva i začepljenja krvnih žila.
- Neurološki uzroci
Mnogi neurološki poremećaji, uključujući ozljede određenih dijelova mozga, leđne moždine,
manjka osjetnih signala ili oštećenja živaca (npr. nakon operacijskog zahvata uklanjanja
prostate ili mokraćnog mjehura), mogu uzrokovati impotenciju. Kod operacijskih zahvata,
impotencija se može izbjeći tako da se živci ostave nedirnuti.
Čak polovica muškaraca s dijabetesom (šećerna bolest) postane impotentna nakon prvih 6
godina bolesti, a impotencija može biti prvi simptom poremećaja živaca uzrokovanih
dijabetesom.
- Uzroci od strane krvnih žila
Muškarci s ovim poremećajima pate od potpunog nedostatka erekcije, smanjenog ukrućenja
penisa ili gubitka erekcije tijekom snošaja. Najčešće je uzrok ateroskleroza (suženje ili
začepljenje arterija). Ponekad zračenje zdjelice uzrokuje oštećenja krvnih žila i posljedičnu
impotenciju. Šećerna bolest također oštećuje krvne žile pa je to dodatni mehanizam
impotencije kod ove bolesti, uz oštećenje živaca.

4.4.3 Koji tipovi impotencije postoje?

Riječ impotencija dolazi od latinske riječi koja znači nemoć.

S obzirom na to, razlikujemo dvije vrste spolne "nemoći", a to su:
Impotentia coeundi ili kopulacijska nemoć koja se još naziva impotencija, erektilna nemoć, a
označava nedostatak erekcije.
Impotentia generandi ili oplodna nemoć je nesposobnost stvaranja kvalitetne sperme ili
njezina izbacivanja iz muškog spolnog sustava.

4.4.4 Koji su uzroci impotencije (erektilne nemoći)?

Uzroci mogu biti:

Tjelesni: Hormonski poremećaji (šećerna bolest), bolesti krvnih žila (arterioskleroza),
neurološke bolesti (ozljede mozga i kralješničke moždine), bolesti mokraćnog sustava
(prirođene bolesti penisa), alkohol, pušenje, različiti lijekovi, ozljede (prijelomi zdjelice)
Psihološki uzroci: strah od neuspjeha, osjećaj krivnje, nevjera, prijašnja prijevremena
ejakulacija, nesigurnost itd.
Kombinirani uzroci: tjelesni i psihološki uzroci zajedno

NERMIN MUSTAFIC 12
4.4.5 Koje su metode proučavanja impotencije?

Budući je erektilna nemoć uzrokovana različitim uzrocima, zahtjeva proučavanje u više

disciplina. To uključuje iscrpnu povijest bolesti, biokemijska i hormonska ispitivanja,
psihološki profil muškarca, testovi za ispitivanje krvožilnog sustava i rendgenske metode
snimanja. Sve ovo zajedno s pregledom spolno-mokraćnog, krvožilnog i neurološkog sustava
dovest će do dijagnoze.

4.4.6 Razlikovanje psihički i tjelesno uzrokovane impotencije

Razlučivanje psihičke od tjelesno uzorkovane impotencije je središnji problem u razmatranju

liječenja. To se često može utvrditi već iz razgovora s osobom koja pati od impotencije. S
iznimkom teške depresije, muškarci s psihogenom impotencijom obično imaju normalne
noćne i ranojutarnje erekcije. Od ranog djetinjstva pa do osamdesetih godina života javljaju se
erekcije za vrijeme sna. Ovaj se fenomen naziva noćne erekcija penisa (engl: NPT - nocturnal
penis tumescence) i ukupno mi je trajanje 100 minuta na noć. Dakle, ako impotentan
muškarac ima krute erekcije u nekim uvjetima (često pri buđenju), to znači da su živci i krvne
žile koji su potrebni za erekciju očuvani te je poremećaj vjerojatno psihičkog uzroka.
Kad se isključi psihički poremećaj, trebamo tragati za eventualnim sistemskim bolestima koje
bolesnik ima - šećerna bolest, neurološke bolesti, smanjenje osjeta, poremećaj funkcije
mokraćnog mjehura, poremećaji krvnih žila te za pokazatelje bolesti penisa. Pušenje je faktor
rizika za razvoj ateroskleroze ( i impotencije), a može i izravno blokirati reakciju krvnih žila
penisa.
Karakteristike tjelesno uzrokovane impotencije su polagan nastup, nedostatak psihijatrijskih
simptoma, ranije neprekinuto razdoblje normalne erektilne funkcije i očuvan libido.
4.4.7 Koje se liječenje primjenjuje kod impotencije?

Ako je uzrok psihološki, potreban je psihološko-seksualni tretman kod psihologa, psihijatra i

seksologa.
Ako je uzrok tjelesni poremećaj, različito se liječenje primjenjuje, ovisno o uzroku: lijekovi,
hormoni, vakuum-terapija, injekcije lijekova koji šire krvne žile. Ponekad je potreban kirurški
zahvat na krvnim žilama penisa ili ugradnja proteze penisa.
(MSD, no date; Zdravlje.eu, no date; Leonhardt, 1990; Guyton, 1995)

NERMIN MUSTAFIC 13
4.5 Poremećaj spolne odbojnosti

Poremećaj spolne odbojnosti je stalno, krajnje zaziranje prema praktički svim seksualnim
aktivnostima, znakovito po strahu i katkada popraćeno napadajima panike.
Poremećaj spolne odbojnosti katkada se pojavljuje u muškaraca, ali je mnogo češći u žena.
Uzrok može biti spolna trauma, kao što je incest, spolna zloporaba ili silovanje; atmosfera
obitelji koja ugušuje, moguće povezana s rigidnim vjerskim odgojem ili bol za vrijeme prvih
pokušaja spolnog odnosa. Spolna aktivnost može osobu podsjetiti na bol čak i nakon što
odnošaj više nije fizički bolan.

4.5.1 Liječenje
Neskladu u vezi može pomoći bračno savjetovanje. Ljudi koji su iskusili spolnu traumu mogu
trebati psihoterapiju. Učinkovita može biti i bihevioralna terapija pri kojoj se osoba postupno
izlaže seksualnoj aktivnosti počevši s aktivnostima koje nisu prijeteće sve do potpunog
spolnog izražavanja. U olakšavanju napadaja panike povezane sa spolnom aktivnošću mogu
biti od pomoći lijekovi.

4.6. Dispareunija
Dispareunija je bolnost spolovila ili bol duboko u zdjelici tijekom snošaja.
Dispareunija se može pojaviti u muškaraca, premda nije jako česta. Bol uz orgazam može biti
posljedica prostatitisa (upala prostate) ili uzimanja nekih lijekova protiv depresije, npr.
amoksapina, imipramina i klomipramina.
Liječnik nastoji ustanoviti je li uzrok fizički ili psihološki uzimanjem kompletne anamneze i
pregledom zdjelice. Sve dok problem nije riješen, važno je uzdržati se od snošaja.

4.7 Zakrivljenost penisa

Zakrivljenost penisa je rezultat prirođenih ili stečenih poremećaja koji zakrivljuju penis prema
gore, dolje, lijevo ili desno.
Prirođena zakrivljenost penisa: Dijete se može roditi sa zakrivljenim penisom ili se penis
zakrivi tijekom rasta i razvoja. Kada je zakrivljenost veća od 45°, može potpuno onemogućiti
spolni odnos jer je penetracija otežana ili nemoguća. Može uzrokovati bolove u oba partnera.
Zabrinutost se dodatno povećava jer je moguće da pacijent zbog osjećaja srama potpuno
izbjegava seksualni odnos.

NERMIN MUSTAFIC 14
Stečena zakrivljenost penisa: Stečenu zakrivljenost bolesti uzrokuje Peyronieva bolest. Ta
bolest uzrokuje zakrivljenost ili promjene anatomije penisa, a posljedica je često nemogućnost
erekcije i/ili penetracije. Češći su simptomi: bol pri erekciji, zakrivljenost penisa, gubitak
kvalitete erekcije, skraćenje penisa ili smanjenje njegove debljine, nemogućnost održavanja
erekcije i jedan ili više malih čvorova ispod kože penisa. Ponekad je protok krvi kroz penis
smanjen i onemogućuje nadimanje penisa. Kad se ovo dogodi, penetracija je otežana ili
nemoguća. Peyronieva bolest pogađa muškarce u dobi od 20 - 80 godina. Ponekad je
povezana sa šećernom bolesti ili posljedica umetanja katetera u mokraćnu cijev, ozljeda
spolno-mokraćnog sustava, prijeloma zdjelice, a u zadnje je vrijeme učestala u mladih
muškaraca pod visokim stresom.

5. Zaključak
Muški reproduktivni sistem je uz ženski ključan za sam opstanak vrste te poznavanje njegove
građe i prevencija te adekvatna terapija oboljenja predstavljaju ključni faktor za očuvanje iste.
Naravno, promjene na ovome sistemu kod ljudi uzrokuju kako fizičke tako I psihičke
promjene na svim organskim sistemima, stoga mnogo na važnosti dobija spolno zdravlje
kompletne populacije. Iako se danas često stigmatizira, primjetan je znatan napredak u
edukaciji i prevenciji spolnih bolesti. Potrebno je još uvijek edukacijom navoditi ljude da se
kod javljanja ovakvih problema javljaju ljekarima a ne, što je sveprisutno, odlaze
nadriliječnicima koji nude riješenje njihovih problema koje nije bazirano na nauci.

NERMIN MUSTAFIC 15
6. Literatura
Guyton, A. C. (1995) Fiziologija čovjeka i mehanizmi bolesti. 5th edn. Edited by I. A. Ana
Andreis. Zagreb.
Leonhardt, H. (1990) Utrobni organi. Zagreb: Jumena.
MSD (02.07) Poremećaji spolne funkcije.
Zdravlje.eu (02.07) Poremećaji spolne funkcije. Available at: http://www.msd-
prirucnici.placebo.hr/msd-za-pacijente/poremecaji-dusevnog-zdravlja/poremecaji-spolne-
funkcije/poremecaj-spolne-odbojnosti.

NERMIN MUSTAFIC 16