Rad je objavljen u Sarajevu pod naslovom:

Selimović, H., Karić, E. (2008). Vršnjačko zlostavljanje. Prosvjetni list br. 947. str. 8-10.

mr. Hazim Selimović

Vršnjačko zlostavljanje

Sažetak

U radu su teorijski obrađeni osnovni pojmovi vršnjačkog zlostavljanja, , podjela

vršnjačkog zlostavljanja, faktori rizika za pojavu zlostavljanja, karakteristike zlostavljača i
zlostavljanog, problem mjerenja vršnjačkog zlostavljanja.
Predstavili smo najznačajnija istraživanja koja su sprovedena u nekim zemljama
svijeta , zemljama regiona sa akcentom na rezultate istraživanja koja su sprovedena u Bosni i
Hercegovini.

Ključne riječi: vršnjačko zlostavljanje, zlostavljač, zlostavljanoj dijete, faktori rizika,

problem mjerenja.

Summary

Basis concepts connected with abusement in a work are theoreticly processed the basis
concepts of a teenage abusement, sharing of a teenage abusement factors of risks for
abusement appearance, characteristics of abusers and abused, measuring problem of a teenage
abusement.
We showed the most important researches which are performed in some countries of
the world, countries of region with an accent on the research results which are performed in
Bosnia and Hezegovina.

Key words: teenage abusement, abuser, abused child, factors of risks, measure's
problem.

Pojam vršnjačkog zlostavljanja

Školska zadirkivanja i ponekad okrutna drama u školskom dvorištu prisutna je u svim

školama. Mijenjanjem društvenih normi mijenjalo se i shvatanje agresivnog, nasilnog i
neprihvatljivo ponašanja među djecom i vršnjacima.
Svjesni važnosti problema pošli smo od definicije vršnjačkog zlostavljanja.
„Vršnjačko zlostavljanje je naziv za događanja u širem okviru škole u kojima pojedini
učenici ili još češće grupa učenika, izvodi trajno zlostavljanje nad svojim vršnjacima ili
mlađim djetetom.” (A. Mikuš - Kos, 2005)
Osim navedene postoje i brojne druge definicije vršnjačkog zlostavljanja, a za sve njih
je zajedničko da pod zlostavljanjem podrazumijevaju svako fizičko ili psihičko nasilno
ponašanje usmjereno na djecu (po UN konvenciji svaka osoba mlađa od 18 godina) od strane
njihovih vršnjaka, koje je učinjeno s ciljem povređivanja i uključuje ponavljanje istog obrasca
i odražava neravnopravan odnos snaga karakterističan na dvjema ravnima: jači protiv slabijih
ili grupa protiv pojedinca. Svako od ovih svjesnih postupaka se može razlikovati po obliku,
težini, intenzitetu i vremenskom trajanju.

Vidovi vršnjačkog zlostavljanja

1
Rad je objavljen u Sarajevu pod naslovom:
Selimović, H., Karić, E. (2008). Vršnjačko zlostavljanje. Prosvjetni list br. 947. str. 8-10.

Postoji nekoliko podjela vršnjačko zlostavljanje, a mi smo se opredijelili za podjelu A.

Mikuš -Kos 2005, na:
 direktno zlostavljanje,
 indirektno zlostavljanje.
O direktnom zlostavljanju se govori kada je žrtva često napadana direktnim nanošenje
štete, kao npr. fizičkim povređivanjem, verbalnim vrijeđanje, krađom novca itd. Direktno
zlostavljanje su otvoreni napadi na žrtvu, koje uključuje ruganje, ponižavanje, vrijeđanje,
kritiziranja, naređivanje, zahtjeve za podređenošću, naguravanja, prijetnje, provociranje,
nadijevanje podrugljivih imena, iznuđivanje.
O indirektnom zlostavljanju se govori kada je žrtva često napadana indirektnim
nanošenje štete, kao npr. širenjem glasina i neistina o nekom djetetu njegovim vršnjacima,
nagovaranje vršnjaka da se ne druže s nekim djetetom itd. Indirektno zlostavljanje je teže
uočljivo (i njemu su sklonije djevojčice) i sprovodi se u obliku društvene izolacije i namjerno
isključivanja iz skupine, npr. to je namjerno isključivanje djeteta iz grupnih igara,
ogovaranje... Najčešće se događa u školskim WC-ima, hodnicima i ostalim prostorijama izvan
kontrole nastavnika i drugih odraslih osoba.

Faktori rizika za pojavu vršnjačkog zlostavljanja

Svakako značajno za vršnjačko zlostavljanje su i faktori, koji mogu dovesti do

stvaranja agresivnosti i do pojave zlostavljanja. Svaki faktori je bitan, jer od svakog od njih
zavisi da li će se pojaviti zlostavljanje ili ne. Ti faktori su sljedeći: individualni, odgojni i
situacijskim.
Individualni faktori se odnose na karakteristike ličnosti. Kao karakteristika ličnosti
agresivnost se pojavljuje na dva nivoa, kao latentna agresivnost i kao manifestna agresivnost.
Latentnu agresivnost M. Žužul, (1989) definiše kao „Relativno trajnu i stabilnu karakteristiku
pojedinca da u provocirajućim situacijama reagira porastom emocionalne tenzije i pojavom
tendencija za napadom na izvor provokacije (tj. agresivnom motivacijom).” Prema tome, za
iskazivanje nasilnog ponašanja i postajanje zlostavljačem neophodno je postojanje agresivne
motivacije.
Istraživanja koja su sprovedena pokazuju da „Roditeljski odgoj i uslovi odrastanja
djeluju (utiču) na stvaranje djeteta zlostavljača.” (R. Vasta, M. M. Haitha i S. A. Millera,
1998.)
Djeca roditelja, koji ne pokazuju roditeljsku toplinu, koji nisu emocionalno osjetljivi
na djetetove potrebe, koji pružaju malo emocionalne podrške, pažnje i zanimanja za dijete,
češće su neposlušna, agresivna i pokazuju probleme u ponašanju. Prema D. Olweusu, (1998)
„(...) nedostatak topline i pažnje, a osobito u najranijoj dobi, uvećava opasnost od kasnije
nasilnosti dječaka i njegova neprijateljstva prema drugima.” Sljedeća osobina, koja utiče na
pojavu djeteta zlostavljača, a vezana je za roditeljski odgoj, jest roditeljski nadzor, stepen u
kojem je dijete nadgledano, disciplinovano i usmjeravano.
Treći faktor odgoja, koji uveliko povećava rizik od kasnijeg nastajanja djeteta
zlostavljača je emocionalno i fizičko zlostavljanje djeteta od strane roditelja.
I brojni stresovi (razvod roditelja, alkoholizam roditelja, hronična bolest članova
porodice), kojima dijete može biti izloženo tokom određenog perioda života, mogu rezultirati
povećanjem agresivnosti djeteta.
Situacijskim faktori su vezani za ponašanje u kome se jedno ili više djece ponašaju kao
zlostavljači, djeca počinju da se ponašaju po tom modelu, te ako se taj model pozitivno

2
Rad je objavljen u Sarajevu pod naslovom:
Selimović, H., Karić, E. (2008). Vršnjačko zlostavljanje. Prosvjetni list br. 947. str. 8-10.

vrednuje (npr. drže ga neustrašivim, jakim) ili ako se agresivno ponašanje vrednuje u obliku
uživanja i ugleda, takvo djelovanje modela snažno utiče na učenike, koji su sami nesigurni i
ovisni.

Karakteristike zlostavljanog djeteta i zlostavljača

Za djecu zlostavljače je karakteristična povećana agresivnost u odnosu na ne nasilnu

djecu. „Povećanu agresiju zlostavljači ne iskazuju samo prema drugoj djeci, već i prema
odraslima, nastavnicima i roditeljima.” (M. Žužul, 1989.). postoje i niz drugih karakteristika
po kojima možemo prepoznati ovo djecu, a mi ćemo navesti najčešće:
 tjelesno su snažniji od svojih vršnjaka
 povećana agresivnost u odnosu na nenasilno dijete.
 imaju snažnu potrebu za dominacijom nad ostalih učeniicima,
 razdražljivi su, inpulsivni i teško podnose neuspjeh,;
 prkosni su, drski i agresivni prema odraslima
 nedostaje im saosjećanja empatije za žrtvu;;
 u razmjerno ranoj dobi (u usporedbi sa svojim vršnjacima) odaju se ostalim vidovima
asocijalnog ponašanja, uključujući krađu, vandalizam i opijanje;
 s obzirom na školska postignuća, u osnovnoj školi mogu biti prosječni, iznad ili ispod
prosjeka, ali kasnije dobivaju niže ocjene, te razvijaju negativno stajalište prema školi.
Zlostavljanju djecu možemo svrstati u dvije podgrupe. Razlikujemo: pasivnu
(podložne) i provokativne zlostavljana djecu.
Obilježja pasivnih žrtava: žrtve su fizički slabije, nižeg su samopoštovanja i imaju
negativnu sliku o sebi samima, pasivne su, nisu agresivne i ne izazivaju druge. Često su
povučeniji, mirniji i sramežljiviji učenici, plašljiviji i nesigurniji nego učenici općenito, djeca
sa teškoćama u razvoju ili nekim hendikepom, poput mucanja ili smetnji vida.
Za provokativne žrtve je svojstven spoj ustrašenih i istodobno agresivnih obrazaca
reakcija. Neki od tih učenika mogu se okarakterisati kao hiperaktivni. Oni nastoje uzvratiti ili
odgovoriti u slučaju nasrtaja ili uvrede, no obično bez većeg uspjeha. Razdražljivi su, često
rastreseni, nekoncentrirani, nemirni, nespretni, mogu imati neke neugodne navike.
I jedna i druga grupa zlostavljač i zlostavljano djece su u veoma teškoj situaciji i zati je
potrebno prepoznati ovu djecu kako bi im se na vrijeme mogla pružiti pomoć.

Otkrivanje vršnjačkog zlostavljanjka

Vršnjačko zlostavljanje je problem sam po sebi , ali je i veliki problem kako otkriti
ovu pojavu i na koji način izmjeriti stepena učestalosti u našim školama da bi mogli preduzeti
određene preventivne mjere. Postoji nekoliko metoda istraživanja vršnjačkog zlostavljanja. Mi
ćemo nabrojati najčešće korištene.
 Podaci prikupljeni od strane vršnjaka
 Podaci prikupljeni od strane učitelja
 Podaci prikupljeni od strane roditelja
 Direktne opservacije
 Longitudinalno praćenje visokorizičnih skupina
 Intervju
 Istraživanje putem anonimnog anketnog upitnika na uzorku učenika.

3
Rad je objavljen u Sarajevu pod naslovom:
Selimović, H., Karić, E. (2008). Vršnjačko zlostavljanje. Prosvjetni list br. 947. str. 8-10.

Najčešće korištena metoda je istraživanje putem anonimnog anketnog upitnika na

uzorku učenika – ,,Ovaj metod smatra se najpouzdanijim za procjenjivanje zlostavljanja među
vršnjacima, jer djeca izravno progovaraju o vlastitim iskustvima” (S. Puhovski, 2002.)
Dodatna prednost ove metode jest ekonomičnost, vremenska i financijska. Naime, upitnici se
ispunjavaju na satu te nisu potrebni posebno educirani stručnjaci, a kako se upitnici
ispunjavaju na nivou jednog odjeljenja podaci se mogu relativno brzo prikupiti. Ova metoda
se smatra najboljom za utvrđivanje incidencije, te bližim upoznavanjem problema vršnjačkog
zlostavljanja, te je i najčešće korištena metoda. Razvijen je veći broj upitnika, a najčešće
korišteni su ,,Upitnik nasilnik / žrtva” autora D. Olweusa.
,,Zlostavljanje u školama nikad nije bilo lokalna pojava, ono oduvijek ima i svoju
globalnu dimenziju. Analize slučajeva sa svih strana svijeta nedvosmisleno ukazuju da svaki
pritisak sistema na djecu rađa - otpor i nasilje.” (www.glasjavnosti.co.yu)
Međutim tek u posljednjih tridesetak godina pitanje zlostavljanja među djecom u školi
postalo je predmet opsežnih istraživanja, posebno u skandinavskim zemljama. Od tada su
provedena brojna istraživanja u cilju utvrđivanja pojave, rada na upoznavanju i animiranju
javnosti za ovaj problem, svijesti o potrebi za interdisciplinarnim pristupom problemu,
povećanom angažmanu nadležnih institucija, prikupljanju sredstava i podrške vladajućih
institucija, izrade prevencijskih i intervencijskih programa te konačno evaluaciji prevencijskih
i intervencijskih programa. U svim istraživanjima je potvrđeno prisustvo vršnjačkog
zlostavljanja u školama širom svijeta, ali i opasnosti, koju za sobom nosi ovaj problem.
Istraživanja su takođe potvrdila da su dječaci više izloženi zlostavljanju nego djevojčice.
Svaki četvrti dječak i svaka peta djevojčica bili su izloženi zlostavljanju od strane svojih
vršnjaka. Dječaci su češće žrtve zlostavljanja, ali i počinitelji direktnog zlostavljanja. Svaki
treći dječak i svaka peta djevojčica bili su nasilni prema svojim vršnjacima. Učešće školske
djece, koja su žrtve zlostavljanja u školi u većini je zemalja sličan. U većini istraživanja se
došlo do rezultata da 60-70% djece nije uključeno u probleme zlostavljanja među djecom.

U problemu zlostavljanja među djecom u školi, učenici mogu zauzeti jednu od četiri
uloge – ulogu zlostavljača (počinitelji su zlostavljanja, ali nisu žrtve zlostavljanja), ulogu
pasivne žrtve (učenici, koji su žrtve zlostavljanja, nisu počinitelji zlostavljanja), ulogu
provokativne žrtve (žrtve zlostavljanja, koje su ujedno i počinitelji zlostavljanja), te ulogu
učenika, koji nisu uključeni u zlostavljanje, dakle nisu niti žrtve niti počinitelji zlostavljanja.

Rezultati istraživanja prisutnosti vršnjačkog zlostavljanja

U sklopu opće nacionalne kampanje protiv zlostavljanja u Norveškoj sve su osnovne i

srednje škole pozvane da sprovedu ispitivanje učenika. U tome je sudjelovalo 85% škola.
Odabrano je 830 reprezentativnih uzoraka, a u obradu su uzeti pouzdani podaci iz 715 škola,
koje obuhvaćaju približno 130 000 učenika iz cijele Norveške. Navedeni uzorak čini gotovo
četvrtinu đačke populacije rasponu od 8 do 16 godina. Dobiveni podaci ukazuju na pojavnost i
prevladavanje problema zlostavljač/žrtva u različitim vrstama škola, u različitim dobnim
skupinama, ovisno o tome radi li se o dječacima ili djevojčicama, itd. Na temelju rezultata
istraživanja na nacionalnom nivou, može se procijeniti da je približno 84 000 učenika ili 15%
od ukupnog broja norveških osnovnih i srednjih školama (568 000 učenika školske godine
1983/84.) bilo uključeno u probleme zlostavljač/žrtva „jednom ili dvaput” ili češće u
posljednjih nekoliko mjeseci - kao zlostavljač ili žrtve. Podaci dalje ukazuju da je nekih 9%
(52 000) učenika bilo žrtvama, a njih 7% (41 000) bili suzlostavljači, odnosno zlostavljali su
druge učenike. Približno 9 000 učenika bili su istovremeno i žrtve i zlostavljači (1,6% od

4
Rad je objavljen u Sarajevu pod naslovom:
Selimović, H., Karić, E. (2008). Vršnjačko zlostavljanje. Prosvjetni list br. 947. str. 8-10.

ukupnog broja učenika te školske godine). Podaci dobiveni na temelju istog istraživanja
ukazuju da je 3% (18 000) od ukupnog broja učenika u Norveškoj bilo zlostavljanoj
„približno jednom sedmično” ili češće, te je nešto manje od 2%, ili 10 000 zlostavljalo druge
u istoj toj mjeri. Prema toj graničnoj tački hiljadu je učenika bilo u isti mah zlostavljačima i
zlostavljanima. Dakle, ukupno je približno 27 000 učenika u Norveškoj bilo uključeno u
ozbiljne probleme zlostavljanja kao žrtve ili kao zlostavljači. (prema D. Olweusu, 1988.)
Postotak školske djece koja su žrtve vršnjačkog zlostavljanja i u većini ostalih zemalja
je sličan. Navešćemo neke od njih:
 Australija 17%
 Engleska 19%
 Japan 15%
 Španjolska 17%
 USA 16%

Prema rezultatima istraživanja 2005. godine, sprovedenog na zahtjev UNICEF-ovog

ureda u Hrvatskoj, koji je pokrenuo projekt „Stop nasilju među djecom”, „među ispitanicima
u dobi od 18 do 24 godine njih 16% izjavilo je da su i sami bili žrtve zlostavljanja u dječjoj
dobi. Među onima, koji imaju dijete starije od 5 godina, čak 35% ih kaže da je ono bilo
izloženo zlostavljanju druge djece, a 16% roditelja uočilo je da njihova djeca napadaju druge.”
(www.unicef.hr/arhiva%20dogadanja/arhiva_dogadjanja.htm ce.)
Ove zabrinjavajuće brojke potvrda su da postoji potreba za pokretanjem preventivnih
programa u školama, uz pomoć stručnjaka i cijele društvene zajedni
Istraživanja u Srbiji, koja je sprovela Anica Mikuš - Kos, 2002. godine, pokazala su
da je više od trećine učenika iz viših razreda osnovne škole doživjelo vrijeđanje i ismijavanje
od strane vršnjaka, jedna petina njih je navela da im je neko prijetio batinama, oko 3%
učenika neko od vršnjaka tuče u školi i fizički povređuje, a 10% je izjavilo da im drugi
učenici otimaju i uništavaju stvari. Kod mlađe djece prema nekim drugim istraživanjima
ovakvi oblici zlostavljanja su još učestaliji. Najčešći oblici zlostavljanja u školama u Srbiji su
vrijeđanje i ismijavanje, prijetnja batinama, otimanje i uništavanje stvari.
U Crnoj Gori UNICEF je putem programa „Škola bez nasilja” – ka sigurno i
podsticajno okruženju za djecu sproveo istraživanje. „Istraživanje je, sprovedeno u dvije pilot
škole u Crnoj Gori u 2006. godini, i ono je pokazalo je da je „Zlostavljanje široko
rasprostranjeno u školama. Više od polovine učenika obje škole ima iskustvo vršnjačkog
zlostavljanja, odnosno bilo je u situaciji da doživi zlostavljanje. Pokazalo se da je najčešći
oblik zlostavljanja emocionalno zlostavljanje, socijalna izolacija, pa fizičko zlostavljanje.
Mnoga djeca pripadaju objema grupama i zlostavljačima i zlostavljanima. To znači da postoji
jedan komplikovan lanac obostranog zlostavljanja.” ( /www.republika.cg.yu/naslovna.phtml).
Istraživanja u Bosni i Hercegovini veoma je malo pa stoga ne možemo govoriti koliko
je zaista prisutan ovaj problem. Prema istraživanju koje je sproveo J. Savić (2003), u
Republici Srpskoj na uzorku od 1 244 učenika uzrasta od 11 do 18 godina došlo se do
rezultata da 56% ispitanika smatra da je loša komunikacija između učenika. Nisu uočene
statistički značajne razlike između dječaka i djevojčica, te između učenika iz grada i sela.
U drugom istraživanju provedenom u Republici Srpskoj, koje je sproveo ured
Ombudsmana Republike Srpske (2006) i to u 10 općina na uzorku od 1 137 ispitanika, došlo
se do spoznaje da je najčešće prisutno verbalno i fizičko zlostavljanje i to negdje oko 15%.
Prema ovom istraživanju svaki drugi učenik je iskusio neki od oblika verbalnog zlostavljanja,
a svaki četvrti učenik je bio žrtva vršnjačkog batinanja.
Istraživanje koje je sprovela grupa istraživača u Federaciji Bosne i Hercegovine, R.
Tomić, M. Šehović, Ć. Hatibović (2005), na populaciji djece sa smetnjama u razvoju, te

5
Rad je objavljen u Sarajevu pod naslovom:
Selimović, H., Karić, E. (2008). Vršnjačko zlostavljanje. Prosvjetni list br. 947. str. 8-10.

učenicima osnovnoškolske dobi, među srednjoškolskom djecom i studentima u tri grada u

Bosni i Hercegovini i to u Sarajevu, Tuzli i Zenici, pokazalo je da su učenici najčešće
doživljavali fizičko i emocionalno (verbalno) zlostavljanje i to oko 15% u zavisnosti od
uzrasta. To pokazuje da je procenat zlostavljane djece u okvirima evropskih rezultata.
Do sličnih rezultata je došao i H. Selimović (2007).U istraživanju je učestvovalo 405
učenika osnovnih škola u Sapni, Čelopeku-Zvornik, Brčkom i Tuzli.
Po mišljenju oko 21% učenika svih ispitivanih osnovnih škola zlostavljanje među
vršnjacima je prisutno često zlostavljanje među vršnjacima (pri čemu je najčešća prisutnost
zlostavljanja među vršnjacima u urbanim sredinama, dok je veći broj učenika iz ruralnih
sredina, koja nisu nikad bila zlostavljana. Najčešći vinovnici zlostavljanja su učenici muškog
spola.U oko 50% slučajeva se među vršnjacima susreće fizički vid zlostavljanja učenika svih
ispitivanih osnovnih škola, ali je to izraženije u ruralnim sredinama, jedna trećina verbalnog
vida zlostavljanja učenika ravnomjerno je raspoređena na učenike svih osnovnih škola, ali je
zapaženo i učešće emocionalnog i ekonomskog vida zlostavljanja učenika, pretežno u
osnovnim školama u urbanim sredinama. Najizraženijim oblicima ponašanja učenika svih
ispitivanih osnovnih škola, kad ih neko zlostavlja, jest da kažu zlostavljaču da prestane ili
kažu odraslom da ga pojedini učenici zlostavljaju (pri tome su ovi oblici ponašanja
ravnomjerno raspoređeni na učenike svih osnovnih škola), ali je zapaženo i ravnomijerno
učešće još dva oblika ponašanja i to da učenici udare zlostavljača ili da ih ne zastrašuje,
učenika svih ispitivanih škola obraća za razgovor nakon zlostavljanja češće roditeljima (u
čemu prednjače učenici iz ruralnih sredina), oko 17% učenika češće prijateljima, te oko 11%
učenika nastavniku. Kao posljedica preduzetih mjera razgovora nakon zlostavljanja, je da se
zlostavljanje više nije događalo (u čemu prednjače škole u ruralnim sredinama), te da se se u
oko 20% slučajeva manje događalo zlostavljanje nakon razgovora kod učenika svih
ispitivanih škola. U preduzimanju mjera protiv zlostavljača ispitanici su se izjasnili na
sljedeći način: oko 60% ispitanika u svim ispitivanim školama predlaže da ih treba kazniti, te
da se oko 30% učenika u oba posmatrana područja (prema mjestima stanovanja) svim
ispitivanim školama izjasnilo da treba pomoći zlostavljačima (pri čemu su nešto izraženije
osnovne škole u ruralnim područjima.

Zaključak

Vršnjačkog zlostavljanja se definiše kao narušavanje fizičkog i psihičkog integriteta

jedne osobe. Možemo ga podijeliti na direktno i indirektno. Postoje razni faktori koji utiču na
pojavu zlostavljanja od kojih su svakako važni individualni, porodični i situacijskim. Ti
faktori svakako određuju da li će neko dijete postati zlostavljač ili zlostavljanoj dijete. I jedne
i druge karakteriše neke osobine od tjelesne snage i agresivnosti koje karakterišu zlostavljača,
te razdražljivosti i povučenosti koje su vezane za zlostavljanoj djeteta. Vršnjačko zlostavljanje
je veoma teško izmjeriti, a najefikasniji način je putem anketnog upitnika. Rezultati
istraživanja u svijetu i kod nas pokazuju da je vršnjačko zlostavljanje prisutna pojava kako u
svijetu tako i kod nas i ono se kreće od 15% do 30% u zavisnosti od države i načina na koje
je provođenog istraživanje.

Literatura

6
Rad je objavljen u Sarajevu pod naslovom:
Selimović, H., Karić, E. (2008). Vršnjačko zlostavljanje. Prosvjetni list br. 947. str. 8-10.

1. Kovačević, B. (2005), Nasilje i djeca, Banja Luka, Centar za publikacije

2. Mikuš - Kos, A. (2005), Nasilje među vršnjacima, Gračanica, Osmijeh

3. Ombudsmen Republike Srpske (2004), Nasilje nad djecom, Izvještaj sa seminara,

Institucionalno zbrinjavanje djece žrtava nasilja, Banja Luka
4. Olweus, D. (1998), Nasilje među djecom u školi: Što znamo i što možemo učiniti,
Zagreb, Školska knjiga,
5. Puhovski, S. (2002), Validacija upitnika o emocionalnom zlostavljanju, Diplomski
rad, Zagreb, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu
6. Tomić R., Šehović M., Hatibović Ć. (2005), Prisutnost zlostavljanja među djecom i
mladima, Tuzla
7. Vasta, R., Haith., Miller, S.A. (1998), Dječja psihologija, Zagreb, Naklada Slap
8. Vijeće Europe (2004), Nasilje u školama – izazov lokalnoj zajednici, Zagreb, Ibis
9. Žužul. M. (1989), Agresivno ponašanje: psihološka analiza, Zagreb, Radna zajednica
Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske
10. www_glasjavnosti_co_yu 2.htm
11. http://www.republika.cg.yu/naslovna.phtml
12. http://www.unicef.hr/arhiva%20dogadanja/arhiva_dogadjanja.htm
13. http://www.unicef.org/montenegro/support_5492.html