ANALIZA DESETOG PJEVANJA ,,BOŽANSTVENE KOMEDIJE”

23. jun 2021.

Dante Aligijeri (Firenca, maj/jun 1265 – Ravena, 14. septembat 1321) bio je najveći italijanski
pjesnik kasnog srednjeg vijeka. Svoje najveće djelo, Božanstvenu komediju, prvo je nazvao samo
Komedija vodeći se srednjovjekovnim poimajem drame: drame koje tragično počinju i tragično
se završavaju nazivane su tragedije, a drame koje su tragično počinjale i srećno se završavala
nazivane su komedije. Kasnije Bokačo je dodao epitet ,,božanstvena“.
Da bi razumjeli Božanstvenu komediju neophodno je da uzmemo u obzir istorijsko-kulturni
kontekst doba u kojem je nastala, kao i Danteovu biografiju. U kasnom srednjem vijeku već se
pomalja nova i otvorenija civilizacija, ali je ona još bila pod uticajem krutih crkvenih dogmi.
Politička doktrina još uvijek je zasnovana na šemi dvostruke univerzalne vlasti i raspravlja o
problemima odnosa crkvene i svjetovne vlasti, odnosno pape i cara. Pojavljuju se nove državne
strukture – opštine, odnosno gradovi države poput Firence.
Dante je rođen u uglednoj firentinskoj gfelfskoj porodici koja, u vrijeme njegovog rođenja, nije
imala baš sjajan status. Gfelfi su bili pristalice pape, odnosno anticarska partija koja je stvorena
kao opozicija Gibelinima koju su zastupali carsku politiku. Ali, radi razumijevanja događaja u
Danteovom životu, treba znati da su se firentinski Gvelfi podijelili na dvije stranke: na Bijele, na
čelu sa porodicom Čerki, i Crne, koja je predvodila porodica Donati. U svojim tridesetim
godinama, u periodu između 1295. i 1304. godine aktivan je u političkom životu. Firenca ga
1300. godine šalje kao svog izaslanika u San Điminjano, pa je posle te uspiješno obavljene misije
iste godine izabran i za jednog od šest gradskih priora sa mandatom od pola godine, a bio je,
među njima, prvi prior od 15. jun do 15. avgusta te godine. Aktivno je učestovao u borbama
protiv pape Bonificija VIII i njegove želje da vlada toskanskim gradovima koji su tada bili
samostalne komune. Papa je podsticao unutrašnje nemire zastupajući Crne Gvelfe dok se Dante
zalagao za mir i odbarnu slobode Firence. U vrijeme dok je bio prior, izbačene su iz grad vođe i
viđenije ličnosti zavađenih stranaka, a među njima i njegov prijatelj, pjesnik Gvido Kavalkanti.
Kada su na vlast došli Crni, novi načelnik Firence Kante de Gabrijeli da Đubio osudio je Dantea
1302. godine na izgnanstvo iz Toskane, novčanu kaznu od 5000 fjorina i na izbacivanje iz
državne službe. Ne plativši kaznu, Dante je već 10. marta iste godine osuđen na doživotno
izgnanstvo i smrt na lomači ako bude uhvaćen. Uskoro se razočarao i u svoju stranku Bijelih i
napušta ih prije bitke kod Lastre. On je postao stranka sama za sebe, od tada postaje izganik do
kraja života, kao što i priliči jednome pjesniku. Nikada se više nije vratio u Firencu, odbio je
amnestiju i lutao je Italijom sve dok ga smrt nije zadesila u noći između 13. i 14. septembra
1321. godine u Raveni.
U desetom pjevanju Božanstvene komedije, Vergilije vodi Dantea u šesti krug pakla, u grad Dis
gdje su kažnjivani jeretici i epikurejci. Epikurejska filozofija hristijanizovana je u srednjem vijeku
što je jedan od negativnih primjera hristijanizacije antičke kulture. Epikurejci su zastupali
materijalističku filozofiju koja je negirala tumačenje o besmrtnosti duše. Zbog toga su oni, po
tadašnjoj katoličkoj teologiji, bili osuđeni na pakao i lišeni su šanse da ikada budu blizu Boga.
Posle Sudnjega dana njihove grobovi će zauvijek ostati pokriveni.
U ovom pjevanju imamo Dantea putnika i Dantea pjesnika: putnik je kada razgovara sa dušama
u paklu, a pjesnik kada razgovara sa Vergilijem
Ušavši u grad Dis, Vergilije ,,krene tajnom stazom koja između raka i zidina vodi“, a za njim
Dante. Vergilije je bio zabrinut zbog prethodnih problema koje su imali pri ulasku u grad Dis, a
koji su opjevani u prethodnom pjevanju i trudio se da Dante ne primjeti njegovu zabrinutost.
Vodio ga je između grobova nad kojima su pokrovi bili otvoreni, a nije bilo strogih straža koje su
ih pazili. Dantea je zanimalo ko leži u tim grobovima, da li može da vidi njihove duše koje su
poprimile ljudski oblik i želio je da sazna da li među tim dušama ima i njegovih sugrađana.
Obraća se Vergiliju riječima :,,Ti, što me vodiš kuda tebi godi, po krugovima gdje je grešnih
mnogo, utoli želju koja mi se rodi. Svijet, što tu leži, bi l’ se vidjeti mogo?“ Njegov vođa ga vodi
kuda mu godi jer Dante, koji je metafora za grešnu ljudsku dušu, ne može da odlučije šta će da
radi u zagrobnome svijetu. Nije htio da ga pita direktno šta želi da sazna, ali Vergilije je znao šta
on želi saznati. Rekao mu je da u tim grobovima leže Epikur i njegovi sljedbenici koji su tvrdili da
duša umire sa tijelom. Zato će na dan Strašnoga suda njihova tijela iz Jozefata spuštiti dolje, u
pakao, i spojiti s dušama, a pokrovi će ih zatvoriti u grobovima iz kojih nikada neće izaći shodno
njihovom vjerovanju da i duša umire sa tijelom. Tako je njihova kazna bila proporcijonalna
njihovome grijehu.
Iznenada ču se glas iz jednog groba: ,,Toskanče, koji tim gradom, što gori, živ ideš, tako uljudan
u zboru, na ovom mjestu korak svoj uspori! Poznaje tu se odmah po govoru da si iz onog
plemenitog grada koji me možda spominje ko moru.“ Grad što gori jeste grad Dis jer su u njemu
mučeni jeretici koji su živi spaljivani na lomačama pa je njihova kazna bila da leže u grobovima
koji vječno gore. Ove riječi utjerale su strah Danteu pa se priprao bliže svome vođi. On mu reče
da je to Farinata delji Uberti i rukom ga k njemu otisnu da razgovaraju. Farinatin opis ostavlja
utisak dostojanstvenog i gordog lika koji stojički podnosi svoju muku: ,, ... iz groba eno do posa
se diže. ... a on se grudima ispravi i čelom, kanda je paklu prkositi htio.“ Dantea je prvo pitao ko
su mu bili preci, a Dante mu nije želio ništa da skriva no mu je ispričao sve, a Farinata je na to
veđe, odnosno obrve, živo podigao jer su Danteovi preci bili Gvelfi, protivnici njemu i njegovim
precima, Gibelinima. Nije mu bilo milo što je Dante iz suparničke partije ali ga je ipak rado
slušao i razgovarao sa njim. On je Danteove pretke dva puta protjerivao iz Firence, ali su se oni
opet vraćala i na kraju pobijedili. U njegovo doba Epikurovim nasljednicima su nazivane i
pristalice sekti, a među Gibelinima je bilo dosta pristalica i zaštitnika patarena i drugih sekti, pa
su zbog toga i oni bili prozvani epikurejcima i jereticima. Zato su Farinata završio u šestom krugu
jer je posle smrti osuđen kao jeretik.
Razgovor sa Farinatom na kratko prekinu druga sjena. Za razliku od Farinatove sjene, ona je
provirila samo do brade i nije stojala, već klečala u grobu. To je bila duša Kavalkantea dei
Kavalkanti, koji je bio otac najboljeg Danteovog druga iz mladosti, pjesnika i filozofa Gvida
Kavalkantija. Iako je bio Gvelf, smješten je u isti zapaljeni grob sa Farinatom jer je djelio s njim
isto mišljenje o smrtnosti duše. Kad je vidio Dantea, pogledom je tražio i Gvida jer je mislio da
je, kad je već snagom svog uma smio da se spušti u zagrobni svijet, poveo i Gvida sa sobom kao
svog najboljeg prijatelja. Ali mu Dante objašnjava da on ne ide snagom svoga uma već ga vodi
Vergilije onome koga Gvido nije poštovao mislivši na Boga. Te riječi izazvale su agoniju kod
Kavalkantija jer je Dante to izrekao u prošlom vremenu pa je pomislio da je Gvido mrtav.
Vidjevši da oklijeva da mu odgovori da li je Gvido živ, on pade nazad u grob i nije se više
pojavljivao iz tame.
U međuvremenu Faranita se nije pomjerao i kada je nestala Kavalkantijeva sjena, nastavio je
tamo đe je stao. Dante ga je nazvao velikodušni što jasno govori da ga je on poštovao i divio mu
se iako pripadaju suprostavljenim strankama. Farinati teško pada što njegova plemena i stranka
nisu naučili vještinu da se vrate iz prognanstva jer je veliki rodoljub i predviđa da neće proći ni
pedeset mjesečevih mjena kada će se Dante i sam uvjeriti koliko je teška ta vještina paklena. U
razgovoru o razlozima zbog kojih Firenticni mrze Gibeline saznajemo za jedno Farinatino dobro
djelo. On jeste učestvovao u krvavoj bici kod Montapertija i nije bio jedini tamo, ali je jedini koji
je založio svoju dušu i tijelo za Firencu kada se kovao zao plan da se Firenca sa zemljom sravni.
Spasio je voljeni grad od razaranja. To nije samo dobro djelo već i herojski čin koji zaslužuje
divljenje i poštovanje bez obzira kojoj je stranci i politici pripadao. Najzad, Dante je dobio i
odgovor na pitanje koje ga je zbunjivalo: kako to da duše u paklu vide budućnost, ali ne i
sadašnjost? Farinata mu je objasnio da je Bog epikurejce i jeretike kaznio tako da mogu da vide
samo dalju budućnost, a bližu budućnost i sadašnjost ne jer sve što je blizu skriva im tama. Zato
ništa ne znaju o trenutnomo zemaljskom životu za koji su nekada mislili da je jedini koji postoji,
a u ovozemaljski nijesu vjerovali. A kada nastupi Sudnji dan, kada nestane vrijeme i budućnost,
njihova će svijest da posivi i nestane. Konačno je dobio odgovor na pitanje koje ga je morilo i, sa
osjećakem krivice, rekao je Farantinovoj sjeni da kaže Kavalkantiju da je njegov sin dobro i živ i
da je oklijevao da mu odgovori na pitanje jer je razmišljao o stvari koju je tek sad razabrao. Prije
nego što je nestao duh, pitao ga je ko je još sa njim u paklenoj vreži na šta mu je odgovorio:
,,Više ih od hiljadu ovde leži, tu je i Fridrih Drugi kraj Kardinala, a o drugima ne bih izrekao sud
neki teži.“ Nakon toga duh nestade, i Dante se vraća do Vergilija razmišljaljući o zloj budućnosti
koju mu je Farinatina predvidio. Ispovjedio se svome vođi koji ga je posavjetovao da upamti što
je čuo u taj tren da će protiv njega biti. I, što je najznačajnije, rekao mu je da kada bude ,,kraj
one čiji sjaj vredi i što sve vidi i na sve pazi“, ona će mu životni put odrediti. Te riječi se, naravno,
odnose na Beatriče, pjesnikovu ljubav iz mladosti koja mu daje smisao životu i bezgraničnu
inspiraciju.
Božanstvena komedija bogata je stilskim figurama, prije svega metaforam, alegorijama,
poređenjima. U desetom pjevanju, kao i u cijelom epu, prožima se alegoričnost likova i njihovih
postupaka: Dante je duša, Vergilije razum, a Beatriče ljubav i milost. Dante je Vergilija
oslovljavao sa ,,uzvišena vrlina“ što je metonimija za osovu najvećih, uzvišenih vrlina. U
Farinatinom obraćanju Danteu imamo sinegdohu: ,, ... da si se rodio u gradu plemenitom kome
sam ja, možda, dojadio užasno.“ Ovdje se misli na stanovnike Firence koji su mnog propatili
zbog Farinatine stranke tj. riječ grad zamjenjuje Firenčane.
U opisu likova koji se javljaju u desetom pjevanju, u šestom krugu pakla, dominira kontrast i
alegorija. Farinata je alegorija za rodoljublje, a Kavalkanta za očinsku ljubav. Njihov opis je
kontrastan: Farinata stoji usopravno, ponosit je i gord, on je ratnik koji je i dušu i tijelo bio
založio za svoj voljeni grad, a Kavalkanti kleči, briga za sinom ga je savladala, izgleda nemoćno i
skrhano.
Beatriče se kroz alegoriju spominje u sledećim stihovima: ,,Kada budeš kraj one čiji sjaj vredi i
što sve vidi i što sve pazi, ona će tvoj životni put da odredi.“ Ovim stihovima je objašnjeno njeno
alegorično značenje. Ona je kao Božja milost koja stigne da sve vidi i da na sve pazi, ona vodi
Dantea kroza život, ona je poslala Vergilija da mu bude vođa.
Božanstvena komedija je svovremeno djelo koje će biti vazda biti primjer skladnosti i
savršenosti stila i jezika. Zahvaljujući njoj toskanski odnosno firentinski dijalekt postaće
zajednički jezik svih Italijana. Ona je moralni i duhovni vodič svakoga vremena i djelo neopisive
ljepote jer je centralni motiv Beatriče i njena besmrtna božanstvena ljubav.