SVEUČILIŠTE J.J.

STROSSMAYERA
FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU
KOLEGIJ: POVIJEST NARODA JUGISTOČNE EUROPE 1790-1918.

VOJNE OPERACIJE NA BALKANU U PRVOM SVJETSKOM

RATU

Mentor: Student:
Prof. dr. sc. Ivan Balta Marija Zečević
Marija Brandić,asistentica

Osijek, prosinac, 2010.

SADRŽAJ

1.UVOD ………………………………………………………………………………..2
2.BOJIŠTA U PRVOM SVJETSKOM RATU ………………………………………. .3
3.CERSKA BITKA…………………………………………………………………......4
4.BITKA NA DRINI……………………………………………………………………6
4.1 Kolubarska bitka…………………………………………………………………..8
5. RAT U 1915.GODINI ……………………………………………………………....10
5.1 Dardanelska operacija-Galipoljska bitka………………………………………...10
5.1.1 Iskrcavanje na plaži „W“……………………………………………………12
5.1.2 Iskrcavanje na plaži 'X'……………………………………………………...12
5.1.3 Iskrcavanje ANZAC u Kaba Tepe…………………………………………..13
5.1.4 Iskrcavanje na plaži 'Y'………………………………………………………14
5.1.5 Iskrcavanje na plaži „S“……………………………………………………...14
5.1.6 Iskrcavanje na plaži 'V'………………………………………………………15
5.2 Bitke nakon iskrcavanja………………………………………………………….15
6. NAPAD CENTRALNIH SILA NA SRBIJU …………………...……………………17
6.1 Povlačenje srpske vojske………………………………………………………….18
7. ULAZAK KRALJEVINE RUMUNJSKE U RAT I RATNE OPERACIJE………….19
8.DOGAĐAJI NA SOLUNSKOM BOJIŠTU …………………………………………..21
8.1 Bitka kod Dobrog Polja……………………………………………………………22
9. ZAKLJUČAK…………………………………………………………………………23
10.LITERATURA……………………………………………………………………….24

1
1. UVOD

Tema ovog seminara jest Vojne operacije na Balkanu u Prvom svjetskom ratu.
Kao što se u naslovu vidi opisat ću vojne operacije i bitke na Balkanskom bojištu od
1914. do 1918..
Pokušat ću objasniti neke od bitaka kao što su Cerska bitka ili Kolubarska bitka. Također
ću objasniti Albansku golgotu, pohod na Dardanele, ulazak Rumunjske u rat, te
osnivanje Solunskog bojišta te događaje na njemu.

2
2. BOJIŠTA U PRVOM SVJETSKOM RATU

Bitke u Prvom svjetskom ratu vodile su se na nekoliko bojišta: istočno bojište koje je
obuhvaćalo Poljsku, Galiciju i Karpate, zapadno bojište odnosno rat na područji Belgije i
Francuske, talijansko i balkansko bojište. Još nekoliko bojišta otvoreno je u Africi,
Bliskom istoku, Aziji i Pacifiku, no bitke na tim bojištima nisu imale presudan značaj za
ishod rata.
Kad su u pitanju vojni blokovi , na strani Antante su bile : Kraljevina Srbija, Kraljevina
Crna Gora, Kraljevina Rumunjska, dok su na strani Centarlnih sila bile:Kraljevina
Bugarska, Austro-Ugarska Monarhija i Osmansko Carstvo.
Ratne operacije na Balkanu trebale su biti sporedne u odnosu prema glavnim europskim
bojišnicama. Srbija i Crna gora su se našle na putu mnogo brojnijem i nadmoćnijem
ratnom stroju Austro-Ugarske, a Saveznici su bili predaleko i zauzeti svojim vojnim
angažmanom, pogotovo u prvim ratnim godinama.1
Na balkanskom bojištu Austro-Ugarska je 1914.doživjela poraz protiv Srbije u jednoj od
prvih bitaka u Prvom svjetskom ratu.

1
Darko Dukovski, Povijest Srednje i Jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća, Alinea, Zagreb 2005, str.41

3
3. CERSKA BITKA

Smatrajući da će Srbiju i Crnu Goru koje su bile iscrpljene Balkanskim ratovima

moći brzo pregaziti i time neposredno uticati na prelazak Rumunjske, Bugarske i Turske
na stranu Centralnih sila,austrougarski general Potiorek se odlučio na ofenzivu protiv
Srbije, sa čime se složila austrougarska Vrhovna komanda.Operacije protiv Srbije trebalo
je početi što prije kako bi se poslije pobjede na Balkanu oslobodile snage za upotrebu na
drugim frontovima. Austrougarska ofenziva protiv Srbije počela je 12. kolovoza 1914.,
prelaskom 5.armije preko Drine, prema Lešnici i Lozinici demonstrativnim djelovanjem
2.armije, bombardiranjem Beograda, Obrenovca, Šapca i prelaskom slabijih dijelova
preko Save koji su zauzeli Šabac i neka manja mjesta. Srpska vrhovna komanda je istog
dana zapazila povećanu mogućnost napada glavnih austrougarskih snaga prema
sjeverozapadnoj Srbiji sa težištem na pravcu Šabav-Valjevo, pa je odlučila da glavnim
snagama prijeđe u protuofenzivu. Naredila je komandantu 3.armije da pojača obranu
prema Šapcu i Loznici, komandantu 2.armije da uputi Šumadijsku I prema Šapcu sa
zadatkom da odbaci neprijatelja preko Save, a ostatak armije da prikupi oko Uba za
djelovanje protiv neprijatelja koji bi nastupio sa linije Obrenovac-Šabac prema Valjevu.
Komandant 1. armije trebao je pomjeriti armiju na liniju Aranđelovac-Lazarevac i uputi
Konjičku diviziju u sastav 2.armije na Ub. Kada je u noći s 14. na 15. kolovoz Srbija
utvrdila da neprijatelj napada s glavnim snagama iz Bosne dolinom rijeke Jadra prema
Valjevu a da kod Šapca vrši pritisak, srpska Vrhovna komanda je 15.kolovoza ujutro
naredila komandantu 3.armije da zadržava neprijatelja koji nadire dolinom Jadra.
Komandant 2.armije je trebao uputiti Konjičku diviziju preko Koceljeva da izbije na
liniju Šabac-Lešnica,te sa dvije divizije krene forsiranim maršom u pravcu Koceljevo-
Tekeriš, radi napada u lijevi bok neprijatelja koji prodire dolinom Jadra. Nastupajući
sporo i oprezno u šest kolona na frontu širokom 70 km,glavnina austrougarske 5.armije
sudarila se u noći s 15. na 16. kolovoz na Ceru sa dijelovima srpske 2.armije2
Cerska bitka počela je kod Tekeriša između 21. divizije austrougarske i dijelova
Kombinirane divizije. Kombinirana divizija je povučena nazad u obranu. Pokušaj lijeve

2
Skupina autora, Vojna enciklopedija, Izdanje redakcije vojne enciklopedije, Beograd 1967,str.356-357

4
arteljerijske kolone 21.austrougarske divizije uništen je srpskom Konjičkom divizijom,a
ostatak se povukao prema Lipolistu. Desna kolona sa oko 20 četa skupila se na
Kosaninom gradu, a u zoru 17. kolovoza odstupila je po naređenju 8 arteljerijske kolone
također u Lipolist. Uspjeh 9. pješačke divizije skratila je Moravska 1. ,koja se prije podne
našla iza Kombinirane divizije i razvila se prema Iverku. Ta je borba trajala do noći.
Ispad 9. arteljerijske kolone iz Šapca, poslije krvavih bitki kod Dobrića sa Konjičkom
divizijom dijelovima Šumadijske 1.,završio se povlačenjem u Šabac. Šumadijska 1.
poduzela je nakon njihova povlačenja napad na Šabac,njena artiljerija razorila je
pontonski most . U Mačvi je Konjička divizija održavala pritisak na iscrpljenu 21.
pješačku diviziju. Kombinirana 1. nije iskoristila nestanak 21. pješačke divizije sa bojišta
da se dohvati Kosaninog grada,uputila je na Trojan jedan bataljon u nasilno izviđanje, taj
bataljon je svojom vatrom zakočio lijevo krilo 9. pješačke divizije,dok je njeno desno
krilo uz pomoć dijelova 36. pješačke divizije potisnuo Moravsku 1. jugoistočno od
Tekeriša. Srpski uspijeh kod Tekeriša 15 i 16. kolovoza još uvijek se nije realizirao.
Epilog Cerske bitke odvio se kod Šapca. Potiorek je htio zadržati Šabac kao
mostobran sa 2.armijom,a Konrad je priželjkivao isto to radi zataškavanja poraza,ali bez
2.armije koju je htio u Galiciji. 21.kolovoza oko podne general Petar Bojković sa
Šumadiskom 1. i Tiomičkom 2. napada Šabac. Popodne se divizija oslobodila pritiska
snažnim protunapadom ali se povlači na rub grada.22.kolovoza je 29.pješačka divizija
ponovno zauzela položaj mostobrana pod Šapcem. Napad Srba počeo je pod
zapovjedništvom Vukomana Aračića.Dok su Srbi 23.kolovoza pripremali napada za
24.kolovoza ,austrougarski general Terešćanski naređuje napad 4. artiljerijske kolone te
ih napada na cijelom na cijelom frontu mostobrana,ali je upao u unakrsnu vatru
Šumadijske 1. i Timočke 2. koje su se formirale u Kombinirani korpus,pa se u panici
vratio u Šabac. Pod zaštitom 29.divizije i monitora,navečer se Teršćanski povlači na
lijevu obalu i kreće na sjever. U zoru 24.kolovoza odstupila je 29.pješadijska divizija pod
vatrom srpske artiljerije. Srpske patrole oko 9 sati su ušle u razoreni Šabac.3
Nakon poraza na Ceru Potiorek otpočinje novu ofenzivu iz Bosne.Nakon toga razvile su
se do 11.studenog borbe poznate pod nazivom Bitka na Drini,od kojih je najpoznatija
Kolubarska bitka.4
3
Petar Tomac, Prvi svetski rat 1914-1918,Vojna biblioteka „Naši pisci“,Beograd 1973.,str-69-73
4
Skupina autora,Hrvatska opća enciklopedija,Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Zagreb 2008,str. 403

5
4.BITKA NA DRINI

Bitka na Drini predstavlja niz bitki koje su vodile snage Kraljevine Srbije, sa
ciljem da zaustave drugi pokušaj Austrougarske da prodre u Srbiju tijekom 1914..
Poslije Cerske bitke, Druga austrijska armija prebačena je sa srpskog na ruski
front,ostavivši samo jednu diviziju na Savi pod Komandom generala Krausa.5. armija se
ulogorila na Lijevoj obali Drine,na frontu Bijeljina-Batar,a 6. armija koja je ostavila
jednu brdsku brigadu na gornjoj Drini,prebačena je bliže 5.armiji, na prostor Zvornik-
Srebrenica-Vlasenica gdje je dovedena i strategijska rezerva,jedna divizija iz Sarajeva.
Saveznici Srbije, a pogotovo Rusija zahtjevali su da srpska vojska produži ofnzivu i
onemogući austrijskoj vojsci odlazak na ruski front. Da bi izašla u susret svojim
saveznicima iako veoma oskudna u ratnom materijalu, Srpska Vrhovna Komanda
organizira svoje snage. 1.armija sa Radovanom Putnikom kao glavnim zapovjednikom sa
dvije pješadijske i jednom konjičkom divizijom prelazi Savu prema Kupinovu i ulazi u
Srijem.Ovu operaciju treba pomoći 2.armija sa jednom pješadijskom divizijom kod
Mitrovice,dok će Užićka vojska preći gornju Drinu kod Višegrada i nastupiti u Bosni.
2.armija koju predvodi Stepa Stepanović brani predjele oko donjeg, a 3.armija sa Pavlom
Jurišićem Šturmom na čelu srednjeg toka rijeke Drine sa po tri vlastite pješadijske
divizije. Detašmani kod Beograda i Požarevca,svedeni većinom na trupe iz trećeg poziva
ostaju na svojim dotadašnjim mjestima.5
Ofenziva 1.srpske armije počela je 6. rujna.1914. Po cijenu gubitka šest bataljona i tri
topa koji su iz jedne divizije 2.armije prebačeni na lijevu obalu Save istočno od Sremske
Mitrovice,1. armija uspjela je da pređe Savu prema Kupinovu i da poduzme uspješnu
ofenzivu u Srijemu.Ubrzo zatim komandant austrijske Balkanske vojske Potiorek u cilju
pariranja ofenzive srpske vojske u srijemu,poduzima 8.rujna ofenzivu na Drini i to sa
5.armijom protiv 2.srpske armije, a sa 4.protiv 3.srpske armije ali u tome ne uspjeva pa je
5.armija početkom listopada prešla u odbranu,mjestimično u bliskom dodiru sa snagama
2.armije.Na austrougarskom desnom krilu srpska 1.armija je prešla u napad i u teškim
borbama prinudila austrougarski 16.korpus da se povuče 17.10. na Mačkov kamen.6

5
Petar Tomac, Prvi svetski rat 1914-1918,str.120-122
6
Skupina autora, Vojna enciklopedija, str.357-358

6
Poslije žestokih borbi sa naizmjeničnim uzastopnim jurišima i borbama prsa o prsa,
austrougarske snage uspijevaju da odbiju srpske trupe zbog velike nadmoćnosti artiljerije.
Front se stabilizirao a prešlo se na pozicijski rat. Srpska Vrhovna Komanda zaustavila je
u Srijemu napredovanje i ofenzivu 1.armije koja je bila uspješna i prebacila obe
pješadijske divizije preko Valjeva ka Krupnju na lijevo krilo 3.armije koje je bilo
ugroženo, a Konjičku diviziju uputila kao dodatno pojačanje 2.armiji iako je ona uspjela
5.austrijsku armiju zaustaviti na obalama Drine.Ofenziva austrijske Balkanske vojske bila
je zaustavljena također zbog srpske Užičke vojske uz zajedničku borbu sa Crnogorcima
ka Vlasenici i Sarajevu u pozadinu 6.austrijske armije.7
Kako nije imao snage da potisne Srbe na desnom frontu, a sagledao je opasnost za desni
bok i pozadinu svoje 6.armije Poćorek je zahtijevao hitnu pomoć od Vrhovne Komande
cjelokupne austrijske vojske.Austrijskim snagama je stiglo pojačanje iz unutrašnjosti
monarhije te je bila organizirana zaštita boka 6.armije a srpska Užička vojska potisnuta je
nazad ka Višegradu. Austrijanci su poslije odstupanja 1.srpske armije formirali
kombinirani korpus,pod komandom generala Krausa i prebacili ga preko Save sjeverno
od Šapca da napadne desni bok i pozadinu 2.srpske armije. Nastale su ogorčene borbe na
dugačkom frontu Šabac-Mitrovica-Lešnica-Loznica-Krupanj-Ljubovija-Bajina Bašta-
Višegrad..Pozicijski rat bio je teško iskušenje za srpsku vojsku jer nije imala odjeće,
obuće,te logorske opreme.Stabilizaciju fronta iskoristila je austrougarska Balkanska
vojska za pripreme na novu ofenzivu da bi pregazila Srbiju.Potiorek je 6.studenog
poduzeo ofenzivu sa 5.armijom na frontu 2.armije i sa 6.armijom od Ljubovije do
Valjeva.Njegova namjera je bila da uništi srpske snage u dolini Jadra i Mačvi.Srpska
Vrhovna Komanda je 11. i 12.studenoga blagovremeno povukla svoje armije na na liniju
Ub-Karaula-Blizanski visovi-Jolina breza-Stave naslanjajući desno krilo na Obrenovački
odred a lijevo na Medvednik.Njen plan je bio da grupira pet divizija u centru i
zadržavajući neprijatelja na krilima pređe u protuofenzivu i razbije neprijateljski
centar,međutim Vrhovna komanda napustila je Valjevo i povukla svoje armije zbog lošeg
stanja u vojsci,te se od 14. do 16. studenog povukla na desnu obalu Kolubare i Ljiga da bi
se tu popunile i sredile.Borbe na obalama kolubare počele su 17.studenog a vodile su se
do 28.studenog.8
7
Petar Tomac, Prvi svetski rat 1914-1918,str.127-128
8
Skupina autora, Vojna enciklopedija, str.358

7
4.1 Kolubarska bitka

Front na Kolubari,Ljigu i dalje južno preko Baćinca i Maljena bio je sada kraći,ali
opet predugačak za snagu srpske vojske.Operativna i taktička teorija su preporučivale
stvaranje rezervi da bi se na njihovim udarcem na presudnoj točki u presudno vrijeme
izborila pobjeda.
Suprotno Potiorekovom predviđanju njegove su trupe pri prelasku Kolubare
naišle na otpor. Komandanti korpusa osjećali su da pred sobom nemaju zaštitnice,a
Potiorek je ostajao pri zamisli da srpsku vojsku treba još samo malo gurnuti pa da se
raspadne. Direktivom od 18. studenog, prelazeći olako preko zauzeća položaja na desnoj
obali Kolubare kao savršenom epizodom,naređuje 5.armiji da se do 22.studenog skupi
sjeverno od Turije kako bi napali Beograd,da 13.artiljerijski korpus ostavi južno od
rijeke,a 6.armija da se od njega razvije na liniju oko 20km zapadno od puta Gornji
Milanovac-Rudnik-Aranđelovac. Putnik je na Kolubari čekao priliku za protunapad,a
povlačenje nije dolazilo u obzir jer bi ono značilo napuštanje Beograda. Tako na liniji
Kolubare 16.studenog niče nova bitka.Poslije višednjevnih borbi 25.studenog pada
Čovka,brdo koje dominira okolinom Kolubare i Ljiga. Srbi su na Čovki izgubili 4000
ljudi. Žrtvovali su ih zbog ideje da je to ključ obrane Kolubare. Razvučen položaj na
Kolubari nije se mogao dugo držati,a rješenje je ležalo u protuofenzivi. Trebalo je
prethodno izvući trupe iz tijesnog dodira s neprijateljima,odmoriti ih i nahraniti. To je
smisao Putnikove zapovijedi 26.studenog koji predviđa potez unazad,što bi dovelo do
napuštanja Beograda. Inicijativa za povlačenje potekla je od generala Mišića. On je u
noći s 21./22. studeni povukao svoju armiju na greben Suvobora, a 28. studenog kada mu
je dotaknut centar,da ne bi dočekao proboj fronta,naredio je povlačenje na položaje
zapadno od Gornjeg Milanovca,pa je tek potom izvjestio Srpsku vrhovnu komandu.
Stavljen pred gotovu činjenicu, u noći s 28/29.studeni Putnik od Mišića zahtjeva da
povuče po kojoj treba sve izvesti odmah ujutro,te da bar neko vrijeme ostane na
suvoborskim položajima. 29.studenog Mišić naređuje povlačenje sve vojske na liniju
Varovica-Kosmaj.Takovo-Ovčar-Kablar. Povlačenje srpske vojske se lijepo uklopilo u
Potiorekove ideje o njenoj tobožnjoj rastrojenosti i nemoći.Potiorek je veću pažnju

8
posvećivao Beogradu nego srpskoj vojsci, odnosno potcjenjivao je napadačke
sposobnosti protivnika.Oslobođena neprijateljeva pririska srpska se vojska na novim
položajima odmorila,nahranila te popunila novim ljudima iz Makedonije.Trenutak za
protuudar bio je najpovoljniji. General Mišić odlučio je da pređe u napad već 3.prosinca.
U napušteni Beograd su u zoru 2. prosinca prebačene prve austrougarske trupe iz
Zemuna, a nešto kasnije ušle su u grad i prethodnice 5.armije. S Potiorekovom dozvolom
komandant 5.armije,general Frank je 3.prosinca izveo paradu svečanog ulaska u Beograd
Tog istog dana dok su Frankove trupe paradirale u Beogradu, napala je 1.armija
iznenađeni 16.korpus i odbacila ga sa dostignutih položaja na istočne ogranke Suvobora.
Drugog dana ofenzive, 4.prosinca, 1.armija je odbacila neprijatelja na greben Suvobora.
Suočen s uspješnim napadima Srbije, Potiorek potiče napad 5.armije. Poslije podne
5.prosinca je 1.armija zauzela suvoborski greben. Padom Suvobora palo je i riješenje
bitke, apotom nastupa rasplet koji se vrtoglavo razvija. Valjevo je oslobođeno 8.prosinca,
a sutradan je slomljen sjeverno od grada. Mišićev uspijeh povlači i ostale armije. Do
12.prosinca ostaci 6.armije su prebačeni preko Save.5.armija je zaustavila svoje napade
već 8.prosinca, a do 15.prosinca se pod stalnim pritiskom prebacila također preko Save
usprkos Potiorekovoj želji da zadrži Beograd. Poraz austrougarske vojske je bio potpun.9
Kolubarska bitka je ojačala Antantu,osobito njene pozicije na Balkanu i Srednjem
istoku.Na duži period stišat će se zahtjevi Bugarske za promjenu stanja na Balkanu, a u
Rumunjskoj se javno mnijenje još jače okreće protiv Centralnih sila.10

5. RAT U 1915.GODINI

Tijekom zime 1914/1915. bojište na Balkanu je zamrlo.Nova događanja na

Balkanu je pokrenula Njemačka,kada je ofenzivu protiv Srbije poveo njemački fedmaršal
9
Petar Tomac, Prvi svetski rat 1914-1918, str.156-163
10
Darko Dukovski, Povijest Srednje i Jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća,str.41

9
August von Mackensen, a u rat stupa Bugarska na strani Centralnih sila. Turska se zbog
pritiska mladoturaka malo ranije od Bugarske uključila u rat odnosno 29.listopada.1914. 11

5.1 Dardanelska operacija-Galipoljska bitka

Kad je prva bitka kod Ypresa u studenome 1914. godine obustavljena zbog
kiše i blata, a zapadni se front učvrstio na mjestu od obale Sjevernog mora do Švicarske,
oči su Britanaca bile uprte na neka alternativna ratišta. Tamo je, ispod srpskog fronta i
preko jedine tijekom cijele godine pouzdane morske rute do istočnog fronta u Rusiji,
ležala Turska. Rat na Bliskom Istoku ugrožavao je Sueski kanal. Tursko se Carstvo
pružalo na jug sve do Perzijskog zaljeva i borbe koje bi se vodile u tom području
ugrožavale bi zalihe nafte kao i komunikacijske linije do Indije i Dalekog Istoka, što je
pridonosilo poticanju konflikta zbog kojeg je došlo do prekidanja veze s Rusijom. Tako
je došlo do zamisli da se izvrši snažan udar na Tursku kroz Dardanele i ponovno otvore
rute za Rusiju, kao i da se potaknu kolebljivci u istočnoj Europi na suzdržavanje od
saveza s Njemačkom. Francuzi su bili prvi koji su sugerirali pokretanje akcije na ovom
ratištu ekspedicijom do Soluna, na pročelju Egejskog mora, kako bi zajedno s
Rumunjskom i Bugarskom udarili na Austro-Ugarsku. Rusi su tražili. neki diverzijski
napad kojim bi se smanjio pritisak na njihove trupe na Kavkazu, gdje su ih Turci bili
napali. Kitchener je razmišljao o Dardanelima, a Churchill je tu zamisao prihvatio s
oduševljenjem. Admiral Sir John Fisher predložio je kombinirani pomorsko-kopneni
napad na Tursku, uz uvjet da se on izvrši bez odlaganja. Problem je bio prostudiran prije
rata i pokazalo se da je kombinirani napad najbolje rješenje. Dogovoreno je da bi
pomorska ekspedicija u veljači trebala bombardirati i zauzeti Galipoljski poluotok s
Istambulom kao ciljem te ekspedicije. Planirano je daće napad započeti 19.
veljače dalekometnim bombardiranjem iza kojeg je trebalo uslijediti srednjometno
granatiranje i konačno borba izbliza. U 9,51 sati započela je akcija protiv vojnih utvrda
na vrhu Galipoljskog poluotoka i na kopnu na drugoj strani ulaza u tjesnac. U 14,00 je
sati Carden zapovjedio početak druge faze, a nekih tri sata kasnije započele su bliže
borbe koje su napokon rezultirale reakcijom sa strane Turaka i njihovim uzvratom na
vatru. Zimski dan se već počeo bližiti kraju, pa je akcija prekinuta. Nije bila previše
11
Isto,str.41

10
impresivna. Trebalo se još više približiti neprijatelju. Akciju su ometale oluje, ali je 25.
veljače viceadmiral John de Robeck na brodu Vengeanceipak poveo Cornwallis u dva
napada, dok je Guepratte to isto učinio sa svojim brodovima Suffren i Charlemagne
približivši se u neposrednu blizinu utvrda koje su gađane tjedan dana ranije. U
međuvremenu su još četiri velika broda bombardirala turske utvrde s velike udaljenosti.
Sljedećeg se dana ljudstvo Plymouthskog bataljuna Kraljevske pomorske divizije iskrcalo
na poluotok kod Sedd el Bahra, a marinci su se iskrcali kod Kum Kale na azijskoj obali
kako bi uništili topove i utvrde. Oni su se slobodno kretali sve dok im se turske trupe nisu
suprotstavile 4. ožujka. Kroz to su se vrijeme nastavili pomorski napadi u samom
tjesnacu.. Keyes je pokušao zaštititi brodove, ali je shvatio kako je mnogo korisnije
posade minolovaca popuniti dragovoljcima Kraljevske mornarice. Pritisak iz Londona da
se stvar ubrza toliko je iscrpio Cardena, da je 15. ožujka bio prisiljen priznati kako više
ne može izdržati. Na mjesto zapovjednika promaknut je De Robeck. De Robeck je 18.
ožujka zapovijedao napadom koji je imao za cilj to postići. Plan mu je bio Liniju A, u
kojoj su s lijeva na desno bili brodovi Queen Elizabeth, Agamemnon, Lord Nelson i
Inflexible, upotrijebiti za gađanje dalekometnom paljbom tvrdave u Narrowsu kod
Chanak Kale, nakončega bi francuski divizion, Linija B, prošao kroz njih i nastavio s
napad izbliza, nakončega bi minolovci mogli prići i nastaviti sa svojim poslom. Flota je
ušla u Dardanele u 10,30 sati. S kopna su se oglasile bitnice poljskih topova i haubica, ali
s malim učinkom. Jedan sat kasnije Linija A je otvorila vatru i nastavila s granatiranjem
preko pola sata prije nego je krenula naprijed Linija B. Do
13,45 sati glavni topovi na obali bili su ušutkani, a tvrdave u tjesnacu pretrpjele su velika
oštećenja. 22. ožujka su se susreli Hamilton i de Robeck zbog dogovora o invaziji, koja
se dogodila nakon mjesec dana.12
5.1.1 Iskrcavanje na plaži „W“

Za iskrcavanje na plaži 'W' predviđena je britanska 86. pješačka brigada i dio

mornaričkog pješaštva sa zadaćom da zauzme kote 35 i 42 te da se poveže s postrojbama
koje su se iskrcale na plaži 'V'. Drugi dan trebalo je produžiti napad preko Kritije i uz
pomoć 88. pješačke brigade koja se iskrcala na plaži 'V' zauzeti Adži Babu. Potporu s

12
Martin Marix Evans, Bitke Prvog svjetskog rata,Marijan tisak,Split 2005,str. 49-55

11
mora pružio je BB Implacable i CA Euryalus. Cijela plaža bila je isprepletena žičanim
zaprekama između kojih su bile postavljene mine i fugase na suhom i u vodi. Sve se
ponovilo kao i na plaži 'V', iskrcavanje je počelo u 04.00, turski vojnici su mirovali sve
dok se čamci nisu približili obali, a tada bi otvorili strašnu i ubitačnu paljbu. Samo
zahvaljujući topničkoj potpori s brodova britanski vojnici uspjeli su zauzeti prve turske
rovove oko 0930. Nakon toga uspostavljen je i dodir s postrojbama koje su se iskrcale na
plaži 'X'. Međutim, veza s postrojbama koje su se iskrcale na plaži 'V' nije uspostavljena
sve do pada mraka poradi snažnog turskog otpora na koti 138. Noć 25./26. travnja
iskorištena je za popunu i opskrbu postrojbi.13

5.1.2 Iskrcavanje na plaži 'X'

Za iskrcavanje na plaži 'X' predviđena je britanska 87. pješačka brigada (minus tri
bojne), bojna mornaričkog pješaštva i pukovnija kraljevskih strijelaca. Zadaća je bila da
se prvog dana zauzme plaža i uspostavi veza s postrojbama iskrcanim na plaži 'W' te da
se zauzme kota 135. Drugog dana trebalo je napasti krilo obrane na Adži Babi. Topničku
potporu s mora pružali su BB Implacable i CA Dublin. Ovdje je teren bio nešto povoljniji
i topništvo je moglo pregledno gađati utvrđene obalne rubove i otporne točke branitelja
nego na ostalim plažama. Iskrcavanje je počelo u 04.30. Turske postrojbe i ovdje su
odgovorile žestoko, ali kako su bojni brodovi mogli priči obali na udaljenost od samo 500
m pogodci su bili precizni i razorni, pa je obala zauzeta do 0700 skoro bez gubitaka.
14
Nakon toga uspostavljena je i veza s postrojbama koje su se iskrcale na plaži 'W'.

5.1.3 Iskrcavanje ANZAC u Kaba Tepe

Prethodnica ANZACA, australska 3. pješačka brigada trebala je zauzeti uzvišenja

i time osigurati iskrcavanje glavnini.Iskrcavanje se trebalo provesti noću bez topničke
priprave istog. Obalski rub na mjestu iskrcavanja bio je u dužini od 900 m sasvim otvoren
i krilima se oslanjao na uzvišenja koja su se strmo spuštala u more. Obalu koja nije bila
utvrđena branila je samo jedna turska bojna. Prvi iskrcani val Australaca i
13
Isto,str.55-56
14
Isto,str.

12
Novozelanđana,oko 8000 vojnika, u 04.00 izvršio je iznenadni juriš i prisilio turske
vojnike na povlačenje. No, u 06.30 tursko topništvo otvorilo je paljbu po mjestu
iskrcavanja i brodovima, pa su se isti morali udaljiti od obale. Oko 1100 turskim
vojnicima stiže u pomoć još 5 pješačkih bojni iz 19. pješačke divizije, a vrlo brzo tu je
stigla i cjelokupna turska 19. pješačka divizija s namjerom da potisne protivnika natrag u
more. Kako je bilo iskrcano oko 12 000 vojnika na uskom prostoru ANZAC trpi velike
gubitke (oko 5000 vojnika), a protunapad turskih postrojbi podupirao je iz smjera Nogare
i jedan stari turski BB Turgut Raje koji je gađao vrlo precizno. To je trenutak kada su
britanski vojnici morali stati zbog vojnika iz ANZAC. Naime, iako su Australci i
Novozelanđani pokazali izuzetno junaštvo napravili su nešto što vojnici nikako ne smiju.
Dakle, australski i novozelandski vojnici nisu ponijeli sa sobom pričuvne spremnike sa
streljivom te su odbacili lopatice i drugu težu opremu uz izgovor da bi lakše nastupali, pa
su vrlo brzo ostali bez streljiva i nisu imali lopatice kako bi se utvrdili. Ipak, bez obzira
na velike gubitke australski i novozelandski vojnici obranili su se na samo 1000 metara
od mora, pa je iskrcavanje nastavljeno. Iako je zapovjednik turske 5. armije već 25.
travnja ujutro imao podatke o protivničkim iskrcavanjima na cijeloj bojišnici 9. divizije i
informacije o velikim borbama kod Kum Kale i Sedilbahra, u zaljevu Morto, na ušću
Sagir Bere, kod Kaba Tepe i Ari Burnu, on je poradi nazočnosti britanskih brodova u
zaljevu Saros još uvijek bio uvjeren da će glavni udar biti kod Bulaira.15

5.1.4 Iskrcavanje na plaži 'Y'

Na plažu 'Y' trebalo se iskrcati ljudstvo iz 2. bojne 87. pješačke brigade i bojna
mornaričkog pješaštva (ukupno 3000 vojnika) sa zadaćom osiguranja lijevog krila
glavnim snagama te da se spoje s postrojbama koje su se iskrcale na plaži 'X'. Iskrcavanje
je trebalo provesti u tri vala (po 1000 vojnika) uz potporu BB Golyatha i CA Amethyst i
Saphire. Međutim, na plaži 'Y' zapovjednici nisu mogli pronaći pogodna mjesta za

15
Isto, 56-57

13
iskrcavanje, pa su postrojbe prevezene sjevernije do podnožja Ari Burna. Uzalud su bili
pokušaji vojnika iskrcanih kod Ari Burna da se povežu s postrojbama iskrcanim na plaži
'X', jer su turske postrojbe 9. pješačke divizije uporno branile svoje položaje na ušću
rijeke Sagir Dere. Nakon što su napadnuti od turske 27. pješačke pukovnije iz smjera
Majdosa britanski vojnici pretrpjeli su znatne gubitke i prisiljeni su na povlačenje natrag
na brodove. Iako nisu uspjeli izvršiti zadaću, prema mišljenju generala Hamiltona ti su
vojnici ipak izvršili lažni napad i na sebe vezali dio turskih postrojbi. 16

5.1.5 Iskrcavanje na plaži 'S'

Na plažu 'S' trebale su se iskrcati postrojbe snage tri satnije iz 87. pješačke
brigade, a potporu su im pružali BB Cornwallis, Lord Nelson i Vengeance. U zaljevu
Morto turske postrojbe imale su uređene rovove koje su zaposjeli strojnički vodovi iz 3.
bojne 26. pješačke pukovnije. Iskrcavanje je brzo provedeno i oko 0830 britanski vojnici
zauzeli su turske rovove, uništili bitnicu Totsa i zauzeli Eski Hisarlik. Pod zaštitom
brodskog topništva odbijeni su svi turski protunapadi. Kasnije 27. travnja ovi vojnici
spojili su se s ostalim britanskim postrojbama.17

5.1.6 Iskrcavanje na plaži 'V'

Na plažu 'V' trebala se iskrcati 88. pješačka brigada i dio mornaričkog pješaštva
sa zadaćom da zauzmu područje Sedilbahra i kotu 43 te da se povežu s postrojbama na
plažama 'S' i 'W'. Drugog dana trebalo je zauzeti uzvišenja Adži Babe. Potporu je pružao
BB Albion. Međutim, prirodne karakteristike plaže (oblik amfiteatra) bile su na strani
branitelja. Desno i lijevo krilo štitile su utvrde Ertogrul i Sedilbahr, a na samom obalnom
rubu postavljena je bodljikava žica. Iza žice nalazili su se rovovi sa strojničkim
16
Isto, 55-57
17
Isto, 55-57

14
bunkerima. Na strani napadača bile su jedino pješčane dine koje su mu pružile kakav-
takav zaklon. Topnička priprava otišla je zbog nepostojanja prednjih motritelja u krivom
smjeru. Turske postrojbe nisu odgovarale na topničku vatru sve do trenutka kada se prvi
val britanskih vojnika nije približio obali. Otvorena je strahovita strojnička i topnička
vatra, vojnici su poskakali u vodu, ali su se spetljali u podvodne žičane zapreke, pa su
brzo uništeni. Kada se desantni brod River Clyd s glavninom desanta približio obali na
oko 40 m i podigao pontonski za iskrcavanje, turske postrojbe po njemu su otvorile
ubitačnu paljbu. Samo manji dio britanskih vojnika uspio je dokopati se obale.
Iskrcavanje je prekinuto i nastavljeno tijekom noći, a iskrcane postrojbe utvrdile su se na
obali. Kad su oko 1300 iz Majdosa pristigli i ostali dijelovi turske 26. pješačke pukovnije,
britanski vojnici iskrcani na obali našli su se u vrlo teškom položaju. Paljba iz brodskih
topova morala je biti zaustavljena zbog opasnosti da se pogode i britanski vojnici iskrcani
na obali. Uz velike gubitke britanski vojnici napokon su 26. travnja zauzeli utvrdu
Sedilbahr i dominantnu kotu 141 gdje su se utvrdili.18

5.2 Bitke nakon iskrcavanja

Na Rtu Helles Turci su se divljom hrabroš ću bacili na Britance i praktički odmah

bili sasječeni. Francuzi su zauzeli istočni kraj crte razdvajanja i izveli nekoliko uzastopnih
napada u razdoblju od 28. travnja do 4. lipnja, pomi čući crtu naprijed prema Krithiji u
nizu bitaka koje su dobile ime po tom gradu. Do po četka lipnja saveznici su bili iscrpljeni
i pretrpjeli su ozbiljne gubitke. Na anzaškoj fronti 19. svibnja u 3.00 sata ujutro ljudi su
se počeli pripremati za napad. Napad je trajao dva sata,a kad su se Turci napokon
povukli, već su imali oko 10.000 žrtava.
Došlo je i ljeto,napada granatama i bolesti. Zbog nestašice vode bilo je teško
održavati higijenu pa su buknule razne bolesti, zbog nedostatka imuniteta mnogo više
kod Turaka nego kod saveznika. U Londonu, Kitchener je bio uvjeren da bi i mali broj
svježih postrojbi mogao poremetiti ravnotežu snaga, pa je zato planirano daljnje
iskrcavanje. Dopremljeno je i streljivo,poslali su i nova plovila admirala Fishera.

18
Isto,55-56

15
Izvršene su i neke pripreme za izgradnju privremene luke na mjestu iskrcavanja. napad 6.
kolovoza u 17,30 sati kod Lone Pinea dogodio se napad koji je uspio.
Invaziju u zaljevu Sulva karakterizirao je toliki nedostatak energije i inicijative. Ve ć je
samo iskrcavanje bilo prepuno nespretnosti. Trupe su nakon iskrcavanja ostavljene da tu
stoje. Stopford je cijelom tom zbrkom rukovodio sjedeći na brodu. Pa ipak, do jutra 8.
kolovoza su usprkos nesposobnom zapovjedniku cijele akcije prvi ciljevi uglavnom bili
postignuti. Turci su na tu frontu žurno uputili dvije nove divizije Bojišnica se dobro
učvrstila. Dana 12. kolovoza 1 / 5. norfolška regimenta jednostavno je `nestala' u jednom
napadu, povevši sa sobom barem jednog od nekadašnjih članova Kraljevskog štaba kod
Sandringhama. Galipolje je opet utonulo u svoju rutinu. Hami1ton je 21. kolovoza poveo
masivan napad na Scimitar humak i humak 60 na južnom kraju Suvla fronte. Napad nije
uspio. 22. kolovoza je Stopforda zamijenio generalbojnikom de Lisleom iz 29. divizije.
Nakon što je Sir Ian Hamilton smijenjen 15. listopada i na njegovo je mjesto došao
generalpukovnik Sir Charles Monro. Monro je nakon nekog vremena preporučio
povlačenje koja je i donesena. Odlasci iz uvale Anzac započeli su 13. prosinca, a do 18.
su prosinca uspjelo se evakuirati više od polovice ljudi, oko 40.000, a da Turci nisu ništa
primijetili. Ostali ljudi prebačeni su prije nego je osvanulo jutro 21. prosinca. Zaljev
Suvla bio je ispražnjen do 5.00 sati toga dana. Evakuacija sektora Helles zapo čela je u
Novoj godini. Do 7. siječnja ostalo je samo 19.000 ljudi i tada je Liman von Sanders
izveo napad. Topništvo je zasulo Britance takvom paljbom kakvu još nisu bili doživjeli
na toj fronti. U sumrak je u juriš krenulo pješaštvo, ali je naletjelo na koncentriranu
paljbu pušaka i strojnica koja ih je pokosila i mnogo ih je na mjestu poginulo.Zadnji ljudi
su napustili svoje rovove 9.siječnja.19
6. NAPAD CENTRALNIH SILA NA SRBIJU

Najvažniji događaj 1915. godine je ulazak Bugarske u rat u desetom mjesecu na

strani Centralnih sila koje su joj nudile cijelu Makedoniju pa čak i neka područja u Grčoj
i Rumunjskoj koje Bugarska nije ni tražila.Tijekom listopada 1915. napada Srbiju.20
Bugarska je 22.rujna objavila mobilizaciju i prelazak u stanje oružane neutralnosti.
Prilikom izrade operacijskog plana Centralnih sila za zajedničku ofenzivu protiv
19
Isto,56-60
20
Darko Dukovaski,Povijest Srednje i Jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća,str.47

16
Srbije,riješeno je da operacijama rukovodi njemački general Makenzen.Makenzenov plan
za napad na Srbiju bio je da srpsku vojsku obuhvati sa sjevera, iz Srijema i Banata te sa
istoka iz Bugarske. Glavni udar nanijela bi sa sjevera preko Save i Dunava, njemačka 11.
armija velikom moravskom dolinom i austrougarska 3. armija preko Beograda.
Djelovanjem prema Nišu i Kruševcu bugarska 1. armija trebalo je da presječe odstupnicu
glavnim srpskim snagama natjera ih na bitku na lijevoj obali Velike Morave. Bugarska 2.
armija trebala je prodrijeti u Makedoniju i presječi vezu srpske vojske sa Solunom, dok
su austrougarske trupe koje su bile orijentirane prema Mačvi trebale su nastupiti
koncentrično prema Valjevu. Srpska Vrhovna komanda je namjeravala da na sjevernom
frontu ostane u defanzivi, a prema Bugarskoj trbala je poduzeti preventivnu ofenzivu s
ciljem da onemogući koncentraciju bugarskih snaga. Poslije toga bi se glavne snage
orijentirale prema sjeveru za protunapad kada austro-njemačke snage budu prelazile Savu
ili Dunav.21
Uoči ofenzive na Dunavu ,Savi i donjem toku Drine bili je 14 njemačkih i austrougarskih
divizija naspram šest srpskih, na istočnoj granici 6 bugarskih naspram 5
srpskih.Njemačka i Austro-Ugarska angažirale su za Srbiju 10 eskadrila sa 60 aviona,a za
Crnu Goru 6 eskadrila sa 36 aviona i hidroaviona,dok je Srbija imala 3 eskadrile. Poslije
temeljitih priprema i jake pripreme Makenzovih snaga na moravskom beogradskom i
kolubarskom pravcu počela je 6. listopada,bugarskih na istočnoj granici Srbije u noći s
13./14. listopad,a austrougarskih na crnogorskom frontu 22.listopada. Do 15.listopada,
usprkos ograničenom otporu one su zauzele Beograd, Smederevo, Požarevac, Golubac i
stvorile širi mostobran natjeravši povlačenje srpskih trupa prema južnoj Srbiji. Bugarska
2.armija izbila je 16 .listopada na Vlasinu, i presjekla moravsko-vardarsku komunikaciju
i onemogućile povlačenje srpske vojske prema grčkoj granici i Solunu.22

6.1 Povlačenje srpske vojske

Druga polovina listopada i početak 11.mjeseca protekli su u povlačenju srpske

vojske prema jugu. Srpska vojska i izbjeglice našle su se u bezizlažnoj situaciji na
Kosovu i Metohiji.Put prema Solunu je bio presječen. Austrougarska vojska sa
21
Skupina autora, Vojna enciklopedija, str.371-372
22
Petar Tomac,Prvi svetski rat 1914-1918,str.285-286

17
sjeverozapada,njemačka vojska sa sjevera i bugarska armija sa juga i istoka napredovale
su prema Kosovu sa ciljem da još više unište srpsku vojsku koja je ionako bila u rasulu.
Jedini put prema saveznicima i Jadranskoj obali vodi0o je preko albanskih planina. Pod
pritiskom austrougarsko-njemačke i bugarske ofanzive. Srpska Vrhovna komanda
24.studenog 1915. odlučila je da se trupe vojske povuku preko Crne Gore i Albanije na
Jadransko more. Ta je odluka bila donešena nakon neuspjelog pokušaja povlačenja
dolinom Vardara,zbog presjecanja komunikacija i izostanka planiranog prodora
saveznika iz Soluna. Na Jadranu bi Srbe trebali dočekati Saveznici koji bi im pomogli da
se oporave,a potom bi se oporavljeni pridružili Solunskom frontu. Srpska vlada sa
Pašićem na čelu dogovorila se s albanskom vladom na čijem čelu je bio Esad paša o
prelasku srpske vojske preko Albanije Preko Albanije je na albansku obalu između 26.
studenog i 21. prosinca stiglo oko 144000 ljudi, dok je oko 74000 poginulo . Tamo se
jedan od saveznika,tj.,Italija ponašao neprijateljski uputivši Srbima upozorenje da ne
prelaze Škumbu jer će doći do sukoba,na što Pašić piše ruskom caru Nikolaju II. pismo
tražeći pomoć.Nikolaj II na to šalje telegram kralju Velike Britanije i predsjedniku
Francuske da će raskinuti savez s njima ukoliko se ne pomogne Srbiji. Talijani su na
kraju pustili Srbe u Valonu. Francuska mornarica je odložila sve druge transporte dok iz
Albanije nisu preveženi svi srpski vojnici na grčki otok Krf. 15. veljače preveženo je
135000 ljudi i u Bizertu od 10000 do 12000 ljudi. Do travnja na Krfu je bilo oko 152000
ljudi. Matrijalne troškove održavanja vojske preuzele su Francuska i Velika Britanija.
Srpska vojska se oporavila te je prevežena na Solunsko bojište.23

7. ULAZAK KRALJEVINE RUMUNJSKE U RAT I RATNE OPERACIJE

Krajem kolovoza 1916. Rumunjska je stupila u rat na strani Antante. 27 kolovoza

objavljuje rat Austro-Ugarskoj a dan kasnije Njemačka njoj objavljuje rat. Njen ulazak u
rat doprinosi općoj krizi Centralnih sila. Pred početak operacija rumunjska vojska imala
je 4 armije sa 813 000 ljudi. Osnovna ideja rumunjskog ratnog plana bila je da sa glavnim
snagama prodre u transilvaniju, odakle bi se produžila ofenziva prema Budimpešti i
Banatu dok bi se na frontu prema Bugarskoj njene pomoćne snage ograničile na obranu a

23
Skupina autora,Vojna enciklopedija, str. 372-374

18
nakon pristizanja ruskih snaga u dobrudžu poduzela bi zajedno sa savezničkom Istočnom
armijom ofenzivu za zatvaranje kliješta oko Bugarske.
Početkom rujna rumunjska 1. 2. i 4. armija prešle su istočne Karpate i Transilvanske Alpe
i počele nastupanje u Transilvaniju. Do sredine rujna savladale su planinski greben i u
Transilvaniji zauzele Maroš Vašarhelji, Brašov, Fegeraš, Sibiju i Petrošani. Grupa armija
Mackensen početkom rujna je počela operacija u dobruđi gdje je bugarska 3. armija
ojačala njemačkim snagama do 9. rujna zauzela Tutrakan i Silistru. Dobrudžanska armija
sa generalom Zajončkovskim povukla se sa 14-15 rujan na liniju Rašova – Kobadin –
Tuzla. U bitci kod Sibjua od 26 do 29 rujna, njemačka 9. armija porazila rumunjsku 1.
armiju a kod Brašova od 7. do 9. listopda rumunjsku 2. drugu armiju. Zbog čega se
rumunjska 4. armija povlači pred austrougarskom 1. armijom. Usprkos lošem vremenu
Centralne sile su odlučile da nastave ofenzivu i definitivno slome rumunjsku vojsku,
pogotovo nakon što su reorganizirale svoje vojne postrojbe. Ojačana njemačka 9. armija
11. studenog poduzima ofenzivu i svladava karpate. Poslije bitke kod Tirgu – Žiua, 16 i
17. studenog probila se u vlašku. Rumunjske jedinice sastale su se na Ardžešu od 30. 11
do 3. 12. te udarom na lijevo krilo njemačke Dunavske armije, dovele su Makenzenove
snage u tešku situaciju no ona je savladana. Nakon bitku na Ardžešu rumunjske snage se
povlače dublje prema istoku. U nastavku operacija nijemci zauzimaju Bukurešt. Uspješne
operacije protiv Rumunjske olakšale su situaciju Centralnih sila. 24
Konačan plan za operacije na rumunjskom ratištu izradile su ruska i rumunjska vrhovna
komanda tek 30. svibnja 1917. godine. Po njemu je trebalo da glavni udar izvrše ruska 4.
i rumunjska 2. armija. Ostale armije djelovale bi ofenzivno u svojim zonama.
Istovremeno i Centralne sile pripremale su ofenzivu na donjem toku Sireta da bi razbile
rusko-rumunjske snage i osvojile ostatak teritorije Rumunjske. Od 20. do 24. srpnja
rumunjska 2. i desno krilo ruske 4. armije probile su front njemačke 9. armije
sjeverozapadno od Fokšanija, izbile na gornji tok rijeke Putine i ugrozile pozadinu
Makenzenove grupe armija južno od Fokšanija. Međutim, Kerenski 25. srpnja zatražio je
da se obustavi ofenziva zbog nepovoljne situacije na sjeveru a jedinice da se utvrde na
dostignutoj liniji. 01. kolovoza kad su borbe bile obustavljene njemačka obrana je bila
probijena no taj proboj nije bio iskorišten. Ofenziva 9. armije 06. kolovoza na

24
Isto,str.386-387

19
Fokšanskom pravcu i austrougarske 1. armije od 08. kolovoza preko prijevoja Ojtuza,
dovele su u kolovozu do teških borbi sa rumunjskom 2. i ruskom 4. armijom kojoj je
uspješno pomogla rumunjska 1. armija. Aktivnom obranom rumunjsko-ruskih snaga
zadržana je krajem kolovoza austro-njemačka ofenziva kojom nije postignut postavljeni
operacijski cilj. Front se postupno stabilizirao a do kraja rata na rumunjskom ratištu nije
bilo značajnih operacija.25

8.DOGAĐAJI NA SOLUNSKOM BOJIŠTU

Solunsko bojište osnovano je 1915.kao pokušaj Saveznika da pomognu Srbiji kad

su je napale Centralne sile. Ekspedicija nije mogla spriječiti pad Srbije, a bila je i otežana
političkom krizom u Grčkoj. Na kraju je stvoreno stabilno bojište koje se prostiralo od
albanske obale do Jadranskog mora do rijeke Strume. Centralne sile skoro su pobijedile
Srbiju no zbog njenog povlačenja vojska je ostala organizirana te bila spremna za napad
za samo šest mjeseci. Austrougarska vojska napala je Crnu Goru,srpskog saveznika koja
se predala do 25.siječnja 1916..Austro-Ugarska je nastavila operacije prema Albaniji koja

25
Isto,str.394-395

20
je bila pod kontrolom Italije,koja je do kraja zime bila istjerana iz cijele zemlje. U tom
trenutku rat na Balkanu za Saveznike je bio izgubljen,pa su britanci zatražili povlačenje
svojih vojnika iz Grčke,no Francuska na to nije pristala,pa je i britanska vojska
ostala.Savezničke snage utvrdili su se u Solunu a priključila im se i Srbija nakon
povlačenja. Kako se znalo da će se Rumunjska priključiti ratu, general Saraj je pripremao
napad na Bugarsku. Njemačka je planirala iznenadan napad na Bugarsku koji je počeo
17. kolovoza,koji je na početku postigao uspjeh,a bugarska ofenziva je bila zaustavljena.
Srbija je pokrenula protuudar 14.rujna, nijemci su poslali svoje snage da pomognu
bugarskoj vojsci, no francuske i srpske snage zauzele su Bitolj 19.studenog. Bugarsko
napredovanje u Grčku istočnu Makedoniju izazvalo je krizu u Grčkoj.Pojavile su se dvije
vlasti:jedna rojalistička u Ateni i druga revolucionarna koju je predvodio general Venizel
čija se vojska priključila Antanti.. Do proljeća 1917. vojska generala Saraja brojala je 22
divizije,te su Saveznici okupirali Tesaliju da izvrše pritisak na Atenu. Rojalistička vlada
se povukla iz Atene te je u cijeloj zemlji vladala Venizelova vlada koja je odmah objavila
rat Centralnim silama. U svibnji 1918. grčka vojska napala je i zauzela bugarske
položaje kod Skra-di-legena. Najvažnija bitka u 1918. godini na Balkanskom i
Solunskom bojištu jest Bitka kod Dobrog polja koja je počela 14.listopada26

8.1 Bitka kod Dobrog Polja

Plan napada, odnosno operacije bio je izvršiti proboj na dijelu bojišta 2.armije
između Kamena i Sokola, a zatim širiti front probojem u desno napredovanjem u pravcu
Demir Kapije i Kavdaraca. 1.armija trebala je potpomoći napad 2.armije u pravcu Crne
reke. Trećeg dana nakon napada na frontu srpskih armija, planirao se izvršiti napad
savezničkim trupama kod Dorjana, a devetog dana kod Bitolja. 14. rujna izvršeno je
bombardiranje položaja Centralnih sila. Idućeg dana 2.armija je djelovala tako što je
Šumadijska divizija zuzela Slonovo uho, Veternik i Golu Rudinu,a 17.francuska divizija

26
Petar Tomac, Prvi svetski rat 1914-1918, str.392-405

21
je osvojila rovove oko Kravice. Centralne sile izvršile su tri protunapada na ovu diviziju
no bezuspješno jer su zajedno djelovale Šumadijska i Timočka divizija koje su napale
Borovu čuku. Nju zauzima Šumadijska divizija a Oblu čuku Timočka divizija Pri kraju
dana 122. francuska divizija zauzela je Dobro polje i došla u podnožje Sokola.1.armija sa
desnom kolonom drinske divizije uz pomoć francuske 122.divizije napala je Soko no nije
ga u tom trenu zauzela. Kad je lijeva kolona Drinske divizije zašla u neprijateljske rovove
na frontu Soko-Gradešnica, tada je u toku noći između 15. i 16. rujna zauzet Soko.
Zadatak koji su si Saveznici postavili izvršen je u potpunosti. Tada su pokrenuli niz
ofenziva duž svih svojih linija koje su bile uspješne i bugarski komandant je naredio
povlačenje. Zbog niza događaja nepovoljnih za Bugarsku 29. rujna Bugarska potpisuje
konvenciju primirja, a 30.rujna su prekinuta sva neprijateljstva.27

9. ZAKLJUČAK

Na Balkanskom bojištu vođene su žestoke borbe tijekom Prvog svjetskog rata.

Ratne operacije na Balkanu trebale su biti sporedne u odnosu prema glavnim europskim
bojišnicama. No to ipak nije bilo tako. Tamo je objavom rata Austro-Ugarske Srbiji rat
počeo, a također se jedna od posljednjih bitaka odvila na Balkanu koja je okončana
kapitulacijom Bugarske i porazom Centralnih sila.

27
Isto,str.645-650

22
10.LITERATURA

1. Darko Dukovski, Povijest Srednje i Jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća, Alinea,
Zagreb 2005.

2. Martin Marix Evans, Bitke Prvog svjetskog rata,Marijan tisak,Split 2005.

3. Petar Tomac, Prvi svetski rat 1914-1918,Vojna biblioteka „Naši pisci“,Beograd 1973.

23
4. Skupina autora,Hrvatska opća enciklopedija,Leksikografski zavod Miroslava Krleže,
Zagreb 2008.

5. Skupina autora, Vojna enciklopedija, Izdanje redakcije vojne enciklopedije, Beograd

1967.

24