U Evropi je 25. maja 2018.

godine započela provedba Opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR), a u Španiji

je godina završila donošenjem novog organskog zakona o zaštiti podataka 3/2018 (LOPD) 5. decembra
Oba propisa značila su značajne promjene u načinu na koji stvar preuzimamo sa regulatornog stanovišta i
otvorila su period povećane složenosti. Komplicirana situacija nije postala samo zbog poteškoća u
provođenju i tumačenju novih propisa kada su presedani i prethodne presude sudija i vlasti samo
djelomično valjani, već i zato što je sama ekonomija podataka usred revolucije.

U svakom slučaju, pitanje ličnih podataka može imati vrlo različita tumačenja, ovisno o perspektivi. Za
građane - vlasnike podataka - prošla je godina ispunjena skandalima, velikim sigurnosnim propustima i
političkim manipulacijama korištenjem naših podataka. Nije da prije nisu postojali kvarovi i zloupotrebe,
ali slučajevi su se povećali i sada češće slušamo o njima. Nova uredba zahtijeva od kompanija da u
mnogim slučajevima javno prenose sigurnosne propuste, a neki su predviđali regulatornu promjenu.
Novinari se nikad ne odreknu dobrog naslova kada dođe do curenja podataka, a čini se da to hrani
znatiželju čitatelja, ali da li smo kao građani zaista brižni za zaštitu svojih ličnih podataka? Stvarnost je
takva da su naši podaci valuta koju koristimo u zamjenu za mnoge besplatne usluge i da velika većina nas
nije spremna da ih se odrekne ili za njih plati zakonsko sredstvo plaćanja. Uz to, društvene mreže
mijenjaju vrijednost privatnosti. Andy Warhol rekao je da će u budućnosti svi imati pravo na svojih 15
minuta slave. Hoćemo li se sada morati boriti za svojih 15 minuta privatnosti? Treba li nas propis zaštititi
od nas samih, od našeg egzibicionizma i nepromišljenosti? Osnova pristanka pojedinca kao mehanizma
za legitimnu obradu njegovih podataka gubi na važnosti, jer dokaz da korisnici ne razumiju što
prihvaćamo, a u mnogim slučajevima se i ne trude se pročitati prije nego što kliknemo, postaje sve jači .
GDPR nastoji povećati transparentnost i razviti druge osnove za obradu podataka, prepoznajući nova
prava za subjekta podataka, poput prava na zaborav i prenosivost podataka, što pojedincu daje veću
kontrolu nad njihovim podacima. Kamo će sve ovo dovesti, tek treba vidjeti. Zabrinutost evropskog
zakonodavca da se naši podaci zloupotrebljavaju u komercijalne svrhe mogla bi otvoriti vrata nama,
pojedincu, a ne samo kompanijama, da postanemo oni koji profitiraju od naše privatnosti, odnosno od
njenog nedostatka.

Ukratko, dolaze nesigurna vremena za zaštitu podataka, kao što je slučaj sa mnogim drugim stvarima koje
imamo u današnje vrijeme. Ako neko misli da je zaštita podataka nešto što se tiče samo pravnika i da u
konačnici to nije ništa drugo nego primjena još jednog propisa, rekla bih, griješi. Ono što se čini sigurno
je da, s obzirom na svu ovu nesigurnost, pravno znanje u ovoj oblasti mora nužno postati sofisticiranije,
razvijajući duboko razumijevanje preduzeća i sektora kojima će trebati podrška, istovremeno integrirajući
se u druge oblasti znanja. Dobro vijeće po pitanju ličnih podataka bit će osnovno sredstvo ne samo u
smanjenju rizika povezanih s razvojem digitalne ekonomije, već i u identificiranju prilika za preduzeća s
etičkim temeljima izgrađenim da izdrže javno mnijenje. Digitalna transformacija, barem u Europi, bit će
pod snažnim utjecajem pravnih i regulatornih aspekata.