Professional Documents
Culture Documents
Procjena Organizovanosti Govora
Procjena Organizovanosti Govora
Seminarski rad
2
1 Abstrakt
Pomoću govora dijete indifikuje, diferencira i organizuje stvari i svijet oko sebe. Ljudi
imaju potrebu da budu sa drugim ljudima i da sa njima komuniciraju. Komuniciramo da
bismo zadovoljili svoje želje, otkrili svoje zanimanje, podijelili informacije.
3
2 Uvod
4
3 Definicija govora
4 Komunikacija
5
komunikacija razmjena ideja između odašiljaoca i primaoca. To podrazumeva prenos poruke i
odgovor ili fidbek. Savremen čovjek provede oko 70% vremena u komuniciranju, a oko 50%
od toga komunicira glasom i govorom. Zato se proces komunikacije smatra elementarnim
među ljudima, a način na koji se ona ostvaruje smatra se ključnim u razvijanju civilizacijske
vrste. Čovjek najveći dio svog vremena provodi u komunikaciji s drugim ljudima. Međutim,
pri verbalnom komuniciranju, svaku poruku, osim samih reči, čine još dve komponente:
korišćenje glasa (ton glasa, njegova boja, brzina govora, glasnoća, izgovor, pauze u govoru) i
korišćenje tijela. (Jovanović – Simić, Duranović, Petrović – Lazić, 2017)
5 Definicija glasa
Glas zauzima najznačajnije mjesto u svijetu zvukova koji nas okružuju. To je fenomen
koji se proučava od davnina i prema tome postoje brojni pokušaji definisanja glasa. Međutim,
ne postoji stabilna i opšte prihvaćena definicija. Najčešće se ističe da je glas zvuk kojim se
oglašavaju živa bića, a koji je proizveden specijalnim organima fonacije i posjeduje određene
fizičke i muzičke kvalitete. Glas čovjeka može biti govorni, pjevani, šapat, imitacija prirodnih
zvukova i sl.
Ljudski glas se prenosi kroz vazdušni medijum tako da zvučni talas nastaje
pomjeranjem vazdušnih čestica u vidu njihovog zgušnjavanja i razređivanja. Zvuk se može
rasprostirati kroz sve sredine (gasovite, tečne, čvrste). Kada čovjek fonira, glas ne izlazi samo
sa vazduhom kroz usta u spoljašnju sredinu, nego se rasprostire i po unutrašnjim organima,
6
tako da vibriraju grudi, glava i vrat. Ljudski glas je jedinstven, a njegova fleskibilnost nam
omogućava da iskažemo naše misli, emocije, radosti i strahove. Može se reći da je glas slika
ličnosti, starosti, zdrastvenog i emotivnog stanja jedne osobe. Interesovanja ljudi za
poremećaje glasa datiraju od pamtiveka. Dosta interesantnih članaka može se pronaći već i u
spisima antičkih Grka. Koliko je glas oduvek bio bitan pokazuje činjenica da su antički Grci
smatrali da glas nastaje u srcu. Sigurno je da su vokalna zanimanja postojala u razvijenim
oblicima i u ranijim kulturama. Visoki staleži njegovali su svoja glasovna zanimanja učeći
druge svojim mudrostima ili služeći nekom kultu. Umetnost pjevanja se javlja kod svih
naroda.
Kao što je poznato, izvor glasa predstavljaju glasnice koje svojim vibriranjem dovode
do periodičnog zgušnjavanja i razređivanja vazdušne struje. Zvuk nastao u grkljanu
rasprostire se na sve strane unutar organizma. Jedan dio vazduha izlazi u spoljašnju sredinu
kroz usni otvor i stiže do uva slušaoca, a istovremeno i do uva osobe koja vrši emisiju tona
(Petrović Lazić i Kosanović, 2008).
Pri procjeni artikulisanosti govora moramo poći od artikulacije pojedinih glasova koje
čine taj govor. Ispitivanja treba da se odvija u dva pravca. Prvi pravac istražuje nivo
dostignute razvijenosti artikulacije u odnosu na onogenetski sled razvoja artikulacija uopšte.
Time obilježavamo nivo razvijenosti govora. U koliko se radi o subjektu normalne
razvijenosti govora, nivo utvrđene sposobnosti artikulacije uklapaće se u ostale nalaze kojima
se procjenjuje govorna sposobnost. Drugi smjer istraživanja sposobnosti artikulacije
procjenjuje kvalitet artkulacije po grupama glasova. Pored toga, procjenjuje sposobnost
artikulacije svakog pojedinog glasa i prikladnosti upotrebe onih dobro artikulasanih govornih
elemenata u rječeničnom nizu. Često nailazimo da neko dijete može da artikuliše određene
glasove, ali ne može da ih upotrijebi u riječi tokom izražavanja neke misli. Slično imamo kod
oštećenja govornih područja CNS, gdje subjekt ima očuvanu fonaciju, ali nije u mogućnosti
da uspostavi prostorni redosljed fonatornih jedinica pri pokušaju izražavanja misli. Ovako
viđenim ispitivanjem artikulacije procjenjujemo nivo njene razvijenosti i oštećenosti, i to
kako artikulacije tako i govorne cjeline koja je narušena usljed nedograđenosti, sposobnosti
7
ostvarivanja prostorno- vremenskog niza artikulema po redosljedu koji prdeviđa određeno
govorno područje. (Čordić, Bojanin, 1992)
7 Mucanje
Komunikacijski poremećaj mucanje utiče na fluentnost govora osobe. Osoba koja ima
ovaj poremećaj nije sposobna da izgovori fluentno jednostavnu izjavu. Mucanje ometa
fluentan govor i za posljedicu ima utjecaj na procese učenja . Mucanje je poremećaj koji se
inače prikazuje kao atipičan govor, ali uključuje i utiče na druge bitne spekte ljudskog života
kao što su: emocije, kognicija i socijalni aspekti života.
8
komunikaciju. Prema već spomenutom DSM-V (2013), u dijagnostičke su uvršteni i tjeskoba
i izbjegavanje govorenja. Mucanje ili dječiji poremećaj tečnosti početka govorenja (prema
Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje DSM-V, 2013) je
neurorazvojni poremećaj koji počinje kada se neuronske mreže koje podržavaju govorne,
jezičke i emocionalne funkcije brzo razvijaju. Teorija multifaktorijskog dinamičkog puta
motiviše eksperimentalni i klinički rad na određivanju specifičnih faktora koji doprinosi
putanji svakog pojedinog djeteta ka dijagnozi mucanja i onih koji podstiču oporavak. Postoje
primarna i sekundarna obilježja mucanja. Primarna obilježja mucanja odnose se na mucajuće
netečnosti, dok se sekundarna obilježja mucanja javljaju kao reakcija na ove netečnosti. To su
naučena ponašanja ili popratni pokreti i tikovi koji se javljaju kao pokušaj da se izbjegne
primarno mucanje: izbjegavanje kontakta očima, učestalo treptanje, kočenje čeljusti,
treperenje nosnica i slično. (Begić, Jovanović - Simić, Rahmanović, Duranović, 2018)
9
8 Zaključak
10
9 Literatura
11