Popis uzvanika

Lucy Foley
.
Naslov izvornika: The Guest List
 .

Za Kate i Robbieja, jer boljega brata i sestru punih

potpore ne bih mogla poželjeti... Srećom ste nimalo
poput onih u ovoj knjizi!
 SADA

Noć vjenčanja

Svjetla se ugase.
U samo jednom trenutku sve je u mraku. Bend
više ne svira. Unutar šatora uzvanici skviče i stišću
se jedni uz druge. Svjetlost svijeća na stolovima samo
unosi još veći nemir, baca rasplesane sjene po
platnenim stjenkama šatora. Nemoguće je razabrati
tko se gdje nalazi ili što tko govori; naglo podivljali
vjetar huči preko glasova uzvanika.
Vani bjesni oluja. Vrišti svuda oko njih, mlati po
šatoru. Svaka njezina navala odaje dojam da se čitav
šator svija i drhti, praćen glasnom škripom metala;
uzvanici se stišću u sebe u strahu. Vrata su se
otvorila, mlataraju na vjetru. Plamen parafinskih
baklji na ulazu kao da se cereka.
Oluja odaje dojam da je posrijedi nešto osobno. da
je sav svoj gnjev čuvala baš za te svate.
Nije prvi put da je nestalo struje. No prethodnog
su se puta svjetla ponovno uključila za samo
nekoliko minuta. Uzvanici su se vratili plesu, piću,
tabletama, ševi, hrani, smijehu... i zaboravili da se
išta dogodilo.
Koliko je sad već prošlo? Teško je reći kad ste u
mraku. Nekoliko minuta? Petnaest? Dvadeset?
 Strah se polako uvlači u njih. Tama se doima
zlokobnom, namjernom. Kao da bi se pod njezinim
okriljem bilo što moglo dogoditi.
Žarulje naposljetku ponovno zasjaše. Uzvanici se
vesele tomu. Neugodno im je zbog položaja u kojem
ih je svjetlo zateklo: sklupčani kao da se spremaju
odbiti napad. Smiju se tomu. Gotovo su se uvjerili da
se nisu doista bojali.
U tim trima spojenim šatorima trebalo bi se
odvijati slavlje, no prizor sliči razaranju. U glavnom
blagovaoničkom dijelu podnije laminat zaliven
vinom, a bijela tkanina umrljana grimizom. Boca
šampanjca na svakoj je površini, svjedočanstvo
večeri pune zdravica i proslave. Zaboravljen par
srebrnih sandala viri pod jednim stolnjakom.
Irski bend ponovno je zasvirao u šatoru za ples –
živahna pjesma kojom se svadbi želi povratiti duh.
Mnogi se uzvanici sada žure u njezinu smjeru, željni
©puštanja. Ako obratite pozornost, možda primijetite
tragove bosonoge gošće koja je nagazila na razbijeno
staklo i ostavila za sobom krvavi otisak stopala na
laminatu, sad već suh i nalik na mrlju od hrđe. Nitko
ga nije primijetio.
Preostali uzvanici lutaju i okupljaju se u
kutovima glavnoga šatora, neopipljivi koliko i zaostali
dim cigareta. Ne žele baš ostati, ali ne žele ni
iskoračiti iz utočišta što ga šator pruža dok vani
bjesni oluja. Niti itko može otići s otoka. Ne još.
Brodice će doći tek kad se vjetar smiri.
U središtu svega nalazi se golema torta. Većinu je
dana provela pred njima čitava i savršena, zaogrnuta
šećernim raslinjem koje treperi pod svjetlima. No tek
koju minutu prije nego što je nestalo svjetla, uzvanici
su se bili okupili svjedočiti ceremonijalnom vađenju
utrobe. Iz dubina torte sad viri biskvit tamnocrvene
boje.
Izvana se tada začuje novi zvuk. Moglo bi ga se
gotovo zamijeniti za vjetar, no jača i glasnoćom i
intenzitetom dok nije sasvim jasno što je posrijedi.
Uzvanici se ukočiše. Zure jedni u druge.
Odjednom se ponovno boje. Boje se više nego kad je
bilo nestalo svjetla. Svi znaju što čuju. Vrisak užasa.
 DAN PRIJE

AOIFE

Planerica vjenčanja

Gotovo su svi uzvanici stigli. Sve samo što nije

prešlo u petu brzinu: večeras će se održati pokusna
večera s izabranim gostima, stoga vjenčanje ustvari
započinje ove noći.
Šampanjac je već na ledu, spreman za piće prije
same večere. Jedan lijepi stari Bollinger: osam boca,
a uz to vino za večeru i nekoliko sanduka Guinnessa
– sve prema mladenkinim uputama. Nije na meni da
komentiram, ali čini mi se pretjeranim. Doduše, tu
su samo odrasli. Sigurna sam da se znaju
kontrolirati. A možda i ne znaju. Kum mi se čini
rizičnim, ali i svi djeveri, da budem iskrena. A kumu,
mladenkinu polusestru, vidjela sam kako sama luta
otokom, pogrbljeno i žustro kao da pokušava pobjeći
od nečega.
Baveći se ovim poslom, doznate svakakve tajne.
Svjedočite stvarima kojima nitko drugi neće. Čujete
sve tračeve za koje bi ostali uzvanici ubili. Planer
vjenčanja ne može si dopustiti išta propustiti. Morate
obraćati pozornost na svaku pojedinost, na sve sitne
struje pod površinom. Ako ne obraćam pozornost,
neka od tih sitnih struja mogla bi prerasti u plimni
val i uništiti mi sve što sam pomno planirala. A i još
sam nešto naučila: ponekad su te male struje
najsnažnije.
Šećem se kroz prizemlje Follyja1 i palim treset u
ognjištima kako bi večeras imali lijepe vatrice. Freddy
i ja radimo vlastiti treset iz močvare, baš kao što se
radi već stoljećima. Dimni, zemljani miris vatre od
treseta pridonijet će ozračju. Trebalo bi se svidjeti
svim uzvanicima. Možda jesmo usred ljeta, ali noći
na otoku gdjekad budu svježe. Stari kameni zidovi
Follyja jako dobro sprečavaju ulazak topline, ali ne
baš i njezin izlazak.
Danas je bilo iznenađujuće toplo, barem što se
tiče ovih krajeva, no vremenska prognoza za sutra
nije ista. Kraj vremenske prognoze koji sam uhvatila
na radiju spominjao je vjetar. Mi vam ovdje,uvijek
izvučemo deblji kraj svih vremenskih prilika; oluje
ovdje često divljaju jače nego na kopnu, kao da su se
iscrpile na nama. Danas je još sunčano, ali popodne
sam vidjela da je igla barometra skočila s LIJEPO na
PROMJENJIVO. Skinula sam ga sa zida. Ne želim da
ga mladenka vidi premda mi baš i ne odaje dojam
paničarke nego više nekoga tko će se naljutiti i tražiti
krivca. A znam da bih ja tada bila na meti.
– Freddy – doviknem kroz kuhinjska vrata –
krećeš li uskoro s večerom?

1 Ime zgrade. ali i oblik dekorativne građevine krajobrazne arhitekture 18.

stoljeća, kao i arhitektonski termin na engleskom za strukture koje su
ponajviše ukrasne, a ne funkcionalne, i kojima se ukrašavaju imanja
(op. prev.)
 – Da – odvrati mi.
Sve je pod kontrolom.
Noćas će jesti riblji gulaš, temeljen na
tradicionalnoj gustoj juhi konemarskih ribara:
dimljena riba i jako puno vrhnja. Jela sam ju pri
prvom posjetu ovome mjestu, još dok je netko živio
ovdje. Večeras će se jesti malo rafiniranija inačica tog
recepta jer su nam na otoku malo rafiniraniji gosti.
Barem pretpostavljam da vole misliti to o sebi. Vidjet
ćemo što će biti kad malo popiju.
Trebat će zatim početi pripremati kanapee za
sutra – doviknem prolazeći u mislima kroz popis.
– Može.
– I torta: treba biti složena na vrijeme.
Torta je zaista prizor i pol. I treba biti, s obzirom
na to koliko je koštala. Mladenka nije ni trepnula na
cifru. Uvjerena sam da je navikla imati samo najbolje.
Četiri razine od tamnocrvenog biskvita pod slojem
besprijekorno bijele kreme, posute lišćem i raslinjem
od šećera kako bi torta bila usklađena s kapelicom i
šatorom. Torta je iznimno krhka i napravljena prema
mladenkinim detaljnim uputama i dopremljena je k
nama iz ekskluzivne slastičarnice u Dublinu: nije bio
mali pothvat prenijeti ju morem u jednom komadu.
Sutra će, naravno, biti uništena. Ali vjenčanje se
svodi na trenutak. Na dan. Što god svi govorili, brak
uopće nije svrha vjenčanja.
Vidite, orkestriranje sreće je ono čime seja bavim.
Zato sam i postala planerica vjenčanja. Život je
nered. Svi to znamo. Užasne se stvari jednostavno
dogode, to sam naučila još kao mala. Ali što god bilo,
život je samo niz dana. Ne možete ni u jednom
trenutku imati kontrolu nad više od jednoga dana.
No taj dan možete kontrolirati. Dvadeset četiri sata
mogu biti uređena i posložena. Dan vjenčanja uredan
je komadić vremena u kojem ja mogu stvoriti nešto
cjelovito i savršeno, što će se cijeniti cijeli život, biti
poput bisera iz razbijene ogrlice.
Freddy izađe iz kuhinje u svojoj umrljanoj
mesarskoj pregači. – Kako si?
Slegnem ramenima. – Da budem iskrena, malo
napeta.
Srce, možeš ti to. Sjeti se koliko već puta jesi.
Ali ovo je drukčije. Mladenci su...
Bio je to velik uspjeh za mene, navesti Willa
Slatera i Juliju Keegan da se vjenčaju ovdje. Prije
ovoga sam kao planerica vjenčanja radila u Dublinu.
Napraviti ovaj otok stožerom bila je moja ideja;
obnoviti poluraspadnutu zgradu u elegantno zdanje
s desetspavaćih soba, blagovaonicom, salonom i
kuhinjom. Freddy i ja ovdje živimo stalno, no kad
smo sami, koristimo tek komadić zgrade.
Tiho. – Freddy zakorači prema meni i zagrli me.
Isprva se uvijek ukočim. Toliko sam usredotočena na
svoj popis zadataka da mi se to čini nečim za što
nemamo vremena. Ali zatim si dopustim opuštanje u
zagrljaju i cijenim njegovu utješnu, poznatu toplinu.
Freddy se jako dobro grli. Moglo bi ga se nazvati
,,mazavim“. Voli hranu – posao mu je. Prije nego što
smo se preselili ovamo, u Dublinu je vodio restoran.
Sve će biti super – kaže. – Obećavam ti. Bit će
savršeno. – Poljubi mi tjeme. Vrlo sam iskusna u
ovom poslu. Ali nikad još nisam imala događaj u koji
sam bila ovoliko angažirana. A i mladenka je vrlo
izbirljiva, no s obzirom na to da rukovodi vlastitim
časopisom, to seje vjerojatno i moglo očekivati. Netko
bi drugi možda već bio izmoren njezinim zahtjevima.
Alija uživam. Menije ovo izazov.
No, dosta o meni. Na kraju krajeva, ovo je vikend
sretnoga para, ne moj. Mladenka i mladoženja,
sudeći po svemu, nisu dugo bili u vezi. I mi spavamo
u Follyju, kao i svi ostali, pa smo ih čuli sinoć. – Isuse
– komentirao je Freddy dok smo ležali u krevetu. – Ne
mogu ih slušati. – Znala sam na što misli. Neobično
je kako nečija ekstaza može zvučati kao bol. Doimaju
se vrlo zaljubljenima, no cinici bi možda rekli da je
upravo to razlog zašto ne mogu skinuti ruke jedno s
drugog. Možda bi prikladnije bilo reći da su vrlo
napaljeni.
Freddy i ja zajedno smo već skoro dva desetljeća i
ja još uvijek skrivam neke stvari od njega, a sigurna
sam da i on od mene. Zapitate se koliko onda to dvoje
znaju jedno o drugom.
Znaju li doista mračne tajne svojega partnera.
 HANNAH

Pratnja

Valovi se uzdižu pred nama, bijelih vrhova. Na

kopnu je krasan ljetni dan, ali ovdje je poprilično
grubo vrijeme. Prije nekoliko minuta napustili smo
sigurnost luke i putem se činilo da je more naglo
potamnjelo, a valovi narasli za metar.
Večer je uoči vjenčanja i plovimo prema otoku. Mi
smo „posebni gosti“, stoga ćemo noćas ondje
prespavati. Radujem se tomu. No, barem mislim da
se radujem. U svakom mi slučaju treba nekakva
razonoda u ovom trenutku.
– Držite se! – začuje se povik iz kapetanske kabine
iza nas. Mattie, tako se zove. Prije nego što smo se
stigli osvrnuti, malu brodicu podiže jedan val pa ju
prebaci na krijestu drugoga. Voda prska nad nama u
širokom luku.
Kriste! – viče Charlie, kojemu je cijela jedna
strana tijela mokra. Ja sam nekim čudom samo malo
vlažna.
Malo ste se smočili? – dovikne Mattie.
Smijem se, ali moram se malo prisiliti na to jer
doista je bilo zastrašujuće. Od kretanja brodice,
istodobno i naprijed natrag i s jednoga na drugi bok,
želudac mi se okreće u krug.
 Uh – kažem jer osjećam mučninu. Od same
pomisli na sladoled koji smo jeli prije ukrcavanja,
poželim povratiti.
Charlie me gleda, položi mi dlan na koljeno i
stisne. – O, Bože. Već je krenulo? – Uvijek mi bude
užasno mučno od kretanja. Mučno mi je ustvari od
bilo čega; najgore mi je bilo kad sam bila trudna.
Mmm. Uzela sam par tableta, ali jedva ih osjetim.
Gle – žustro će Charlie. – Čitat ću ti o otoku da ti
skrenem misli. – Skrola po zaslonu svog mobitela.
Preuzeo je vodič. To je moj suprug, uvijek spreman
podučavati. Brodica se ponovno zaljulja i iPhone mu
zamalo iskoči iz ruke. On psuje i sad ga drži objema
rukama; ne možemo si priuštiti kupnju novoga.
Nema baš puno toga – kaže kao da se ispričava
kad je napokon učitao stranicu. – Hrpa toga o
Connemari, da, ali o samom otoku... A valjda je toliko
malen da... – Zagleda se u zaslon kao da ga snagom
volje želi natjerati da mu da nešto. – O, evo, našao
sam nešto. – Pročistivši grlo, počne čitati glasom za
koji pretpostavljam da koristi kad predaje. – Inis an
Amplora, to je Kormoranov otok u prijevodu, dug je
oko pet kilometara, i duži je nego Što je širok. Otok
je nastao od komada granita koji se veličanstveno
izdiže iz atlantskih dubina nekoliko kilometara od
konemarske obale. Većinom je prekriven močvarom
koja se sastoji od treseta, to jest turfa, kako ga
lokalno stanovništvo naziva. Najbolji, ustvari jedini
način za posjet otoku je privatnim brodom. More u
kanalu između kopna i otoka povremeno bude
izrazito nemirno.
 – Nisu lagali – promrmljam dok se držim za
ogradu brodice koja se ljulja na valovima. Želudac mi
ponovno izvede salto.
– Mogu vam ja ispričati više i bolje – dovikuje
Mattie iz kabine. Nisam ni znala da nas može čuti. –
Neće vam vodič baš puno reći o Inis an Amplori.
Charlie i ja priđemo bliže kabini kako bismo ga
bolje čuli. Mattie ima doista krasan naglasak. – Prvi
ljudi na otoku – kaže nam – barem koliko se zna, bili
su vjerska sekta koja je pobjegla od progona na
kopnu.
– O da – kaže Charlie dok čita vodič. – Mislim da
sam vidio nešto o tome.
– Ne piše vam tu sve – kaže Mattie, mršteći se, jer
očito nije zadivljen upadicom. – Tu živim od rođenja,
vidite, i moja je obitelj tu već stoljećima. Mogu vam
reći više nego ikoji tip na internetu.
– Oprostite – Charlie će, sad rumen.
– No – kaže Mattie. – Arheolozi su ih našli prije
kojih dvadeset godina. Sve zajedno u močvari, pod
turfom, na slagane jednog do drugog. – Nešto mi
govori da uživa pričati tu priču. – Savršeno očuvani,
priča se, jer ondje vam nema zraka. Masakr. Svi do
jednoga sasječeni.
– O – Charlie će dok baca pogled prema meni. –
Nisam baš siguran.
Prekasno je jer već vidim slike u glavi: davno
zakopani leševi izranjaju iz crnog tla. Trudim se ne
razmišljati o tome, no prizor se stalno gura u prvi
plan. Mučnina koju sa sobom donosi sljedeći val sada
je gotovo pa dobrodošla jer me tjera da joj posvetim
svu pozornost.
– I nitko sad više ne živi ondje? – pita Charlie
veselo, trudeći se skrenuti razgovor u drugom
smjeru. – Osim novih vlasnika?
– Ne – kaže Mattie. – Samo duhovi.
Charlie kucka po zaslonu. – Tu piše da je otok bio
nastanjen do devedesetih, kad su se posljednji
stanovnici odlučili otići na kopno zbog vodovoda,
električne struje i suvremenog života.
– A to piše, ha? – Mattie zvuči zabavljeno.
– Zašto? – pitam ga, uspjevši pronaći glas. – Ima
li neki drugi razlog odlaska?
Mattie se baš spremao odgovoriti, no izraz lica mu
se promijeni. – Pazite! – zaurla. Charlie i ja uspjeli
smo se čvrsto uhvatiti za ogradu trenutak prije nego
što je naizgled nestalo sve pod nama te smo se
obrušili niz jedan val pa zabili u drugi. Isuse!
Kad imate mučninu zbog kretanja, trebate
pronaći fiksnu točku. Usredotočih se na otok u
daljini. Cijelim putem od kopna nam je na vidiku,
plavkasta mrlja na obzorju nalik na spljošteni
nakovanj. Nije bilo šanse da Jules izabere mjesto koje
je išta manje od zapanjujućega, noja ipak imam
dojam da se taj mračni oblik stišće u sebe i mrko nas
gleda, potpuna oprečnost sunčanom danu.
– Impresivno, ha? – kaže Charlie.
– Mmm – odvratim neobvezujuće. – No, nadajmo
se da sad ondje imaju i vodovod i struju, jer će mi
nakon ovoga trebati lijepa kupka.
 Charlie se naceri. – Poznajući Jules, ako već nisu
imali vodu i struju, sad ju sigurno imaju. Znaš kakva
je. Vrlo učinkovita.
Znam da Charlie nije to mislio tako, ali zvuči mi
kao usporedba. Ja nisam baš učinkovita. Čini se da
ne mogu ući u prostoriju a da pritom ne napravim
nered, a otkako smo dobili dijete, kuća nam nalikuje
na odlagalište otpada. Kad imamo goste, a to je vrlo
rijetko, ja sve samo pobacam u ormare koje onda
jedva uspijem zatvoriti pa imam cijelo vrijeme dojam
da je kuća zadržala dah i trudi se ne eksplodirati. Kad
smo prvi put otišli na večeru u Julesinu elegantnu
viktorijansku kuću u Islingtonu, imala sam dojam da
sam ušetala u neki časopis; u njezin časopis –
internetski časopis zvan The Download. Stalno sam
očekivala da će me pokušati spremiti nekamo da ne
smetam, svjesna da užasno stršim zbog svojega prst
dugog izrasta i odjeće. Shvatila sam da pokušavam
svoj naglasak učiniti gladim i mekšim.
Jules i ja ne bismo mogle biti drukčije jedna od
druge. Dvije smo najhitnije žene u životu mojega
supruga. Nagnem se preko ograde, duboko udišem
morski zrak.
– Pročitao sam nešto dobro u članku – kaže
Charlie. – O otoku. Izgleda da ima bijele pješčane
plaže, nadaleko poznate u ovom dijelu Irske. A zbog
boje pijeska more u uvalama je predivne tirkizne
boje.
– O – kažem. – Zvuči puno bolje od tresetne
močvare.
 – Da – Charlie će. – Možda i zaplivamo. – Nasmiješi
mi se.
Pogledam more, više ledeno zelenkasto nego
tirkizno, i zadrhtim. Ali plivam u moru u Brightonu,
a to je kanal La Manche, nije li? No ipak mi se nekako
čini pitomijim od ovoga divljeg, brutalnog mora.
– Ovaj će nam vikend skrenuti misli, zar ne? –
kaže Charlie.
– Hoće – odgovorim. – Nadam se. – Ovo je najbliže
odmoru što smo imali u jako dugo vremena. I odmor
mi je doista i potreban. – Ne razumijem zašto je Jules
izabrala neki nasumični otok ispred irske obale –
dodam. Samo je njoj slično izabrati nešto toliko
ekskluzivno da bi se gosti mogli utopiti pri dolasku.
– Pa mogla sije priuštiti bilo što, bilo gdje.
Charlie se mršti. Ne voli kad govorimo o novcu,
bude mu neugodno. To je jedan od razloga zašto ga
volim. Osim što si ponekad, doista samo ponekad, ne
mogu pomoći i pitam se kako bi bilo imati mrvicu više
novca. Muku smo mučili s poklonom, posvađali se
malo oko njega. Obično si možemo priuštiti najviše
pedeset funta, ali Charlie je ustrajao da potrošimo
više jer se on i Jules već toliko dugo poznaju. Sve na
popisu bilo je iz Liberty’sa, pa kad smo se na kraju
uspjeli dogovoriti da potrošimo 150 funta, sve što
smo mogli uzeti bila je vrlo obična keramička posuda.
Imali su na popisu mirisnu svijeću od 200 funta.
– Znaš kakva je Jules – kaže Charlie dok se
brodica ponovno obrušava niz val i udara u nešto što
mi se čini tvrđim od mora, nakon čega odskakuje i
još se malo trza u stranu. – Voli biti drukčija. A i to
što joj je tata Irac moglo bi imati neke veze.
– Ali mislila sam da se ne slaže baš s tatom?
– Složeno je. Nikad ga nije bilo i šupak je, ali
mislim da mu se nekako uvijek divila. Zato je onomad
i htjela daju učim jedriti. On je imao tu neku jahtu,
a ona je htjela da se on ponosi njome.
Teško mi je zamisliti Jules koja želi da se netko
ponosi njome. Znam da joj je tata faca u svijetu
nekretnina, sam zaslužan za uspjeh. Kći sam
strojovođe i medicinske sestre, odrasla uvijek u
besparici, pa me fasciniraju – i mrvicu sam
sumnjičava – spram ljudi koji su zaradili hrpe novca.
Meni su oni potpuno druga vrsta, nekakve elegantne
i opasne velike mačke.
– A možda je Will izabrao mjesto – kažem. –
Nekako mi ide uz njega, on voli daljine. – Osjećam
trzaj ushita što ću upoznati nekoga toliko slavnog.
Teško mi je o Julesinu zaručniku razmišljati kao o
pravoj osobi.
Potajice sam gledala seriju. Dostaje dobra, iako je
teško biti objektivan. Oduševljena sam što je Jules s
tim muškarcem... dodiruje ga, ljubi ga, spava s njim.
Što će se udati za njega.
Premisa je serije Preživjeti noći da Willa ostave
negdje, vezanog i povezanih očiju, usred noći.
Primjerice u nekoj šumi ili usred arktičke tundre, i
sve što ima je odjeća na sebi i možda nož za pojasom.
Zatim se mora prvo osloboditi, a onda doći do
određene lokacije, koristeći se samo vlastitom
domišljatošću i vještinom orijentacije u prostoru.
Bude tu puno drame: u jednoj je epizodi morao prijeći
vodopad po mraku; u drugoj su ga vrebali vukovi.
Povremeno se naglo prisjetim da je ondje s njim
snimateljska ekipa. da je situacija doista tako loša,
pa valjda bi mu pritekli u pomoć? Ali sasvim sigurno
jako dobro ostavljaju dojam da je u opasnosti.
Charlie se smrkne kad spomenem Willa. – Meni
još uvijek nije jasno zašto se ona udaje za njega
nakon tako kratkog vremena – kaže. – Ali Jules je
valjda takva. Kad nešto odluči, brzo postupi.
Ali pazi što ti kažem: on skriva nešto. Mislim da
nije onakav kakvim se pravi da jest.
To je razlog zašto sam potajice gledala seriju.
Znam da se Charlieju ne bi svidjelo. Povremeno si ne
mogu pomoći i pitam seje li ljubomora razlog zašto
mu Will nije drag. Zbilja se nadam da nije
ljubomoran. Jer što bi to onda značilo?
Također bi moglo imati veze s Willovom
momačkom zabavom. Charlie je išao, što se činilo
vrlo pogrešnim jer on je Julesin prijatelj. Vratio se
kući s toga vikenda u Švedskoj uznemiren. Svaki put
kad bih makar samo aludirala na tu momačku, on bi
se čudno ponašao. Pa sam odustala. Na kraju
krajeva, vratio se živ i zdrav, nije li?
More je još uzburkanije, barem se tako čini. Stara
ribarska brodica ljulja se i istodobno skakuće u svim
smjerovima, kao onaj mehanički bik, kao da nas sve
pokušava baciti u more. – Je li sigurno nastaviti? –
doviknem Mattieju.
 – Da! – odvrati mi povikom kroz prskanje vode i
vrištanje vjetra. – Ovo je dobar dan. A i Inis an
Amplora je sad već blizu.
Osjećam kako mi se mokri uvojci lijepe za čelo, a
ostatak kose postao je golem zapetljani oblak oko
moje glave. Ne mogu ni zamisliti kako ću izgledati
kad me Jules i Will i svi ostali vide.
– Kormoran! – viče Charlie i pokazuje prstom.
Trudi se odvući mi pozornost s mučnine, znam.
Osjećam se kao klinka koju su odveli na cijepljenje.
No pratim njegov prst i ugledam vitku crnu glavu
koja izranja iz valova poput periskopa sićušne
podmornice. Zatim nestane pod površinom u
žustrom crnom bljesku. Mora biti sjajno biti kao
doma u tako užasnim uvjetima.
– Pročitao sam u članku nešto baš o kormoranima
– kaže Charlie. Ponovno uzme mobitel u ruke. – A,
evo. Kaže da su vrlo česti na ovom potezu obale. –
Ponovno zvuči kao učitelj. – Kormoran je ptica često
ocrnjena u lokalnom folkloru. – Ajoj. – Tijekom
povijesti smatralo ga se simbolom pohlepe i zla, kao
i lošim znamenom. – Oboje sad promatramo
kormorana koji izranja iz vode. U oštru kljunu drži
malu ribu, bljesak srebrnoga prije nego što ptica
otvori ždrijelo i proguta ribu u jednom zalogaju.
Želudac mi se okrene. Kao da sam ja progutala tu
ribu, brzu i sklisku, i sad mi ona pliva utrobom. Kako
se brodica naginje, ja se okrećem u suprotnom
smjeru i povraćam čaj s vrhnjem.
 JULES

Mladenka

Stojim pred zrcalom u našoj sobi, naravno u onoj

najvećoj i najelegantnijoj od svih u Follyju. Trebam
samo blago okrenuti glavu i vidjet ću more kroz
prozor. Vrijeme je danas savršeno, sunce treperi na
valovima toliko jarko da se jedva može gledati. I bolje
mu je da bude takvo i sutra.
Naša je soba na zapadnoj strani zgrade, i ovaj je
dio otoka najzapadnije što se može biti od obale,
stoga između mene i Amerike tisućama kilometara
nema ničega i nikoga. Sviđa mi se dramatičnost toga.
Folly je prekrasno obnovljena građevina iz
petnaestoga stoljeća, na onoj tankoj crti između
luksuza i bezvremenosti, velebnosti i udobnosti:
antikni sagovi na podu od kamenih ploča,
samostojeće kade, ognjišta puna tinjajućega treseta.
Dovoljno je velika za sve naše uzvanike, a opet
dovoljno mala da se čini intimnom. Savršeno je. Sve
će biti savršeno.
Jules, ne razmišljaj oporuci.
Neću razmišljati o poruci.
Jebemu. Jebemu. Ne znam zašto me toliko
pogodilo. Nikad se prije nisam zabrinjavala oko
stvari, nisam osoba koja se budi u tri ujutro i živcira
se. No, barem donedavno nisam bila.
Poruka nam je stigla kroz poštanski otvor na
vratima prije tri tjedna. Pisalo je neka se ne udam za
Willa. Neka otkažem vjenčanje.
I to je nekako steklo tu mračnu moć nada mnom.
Kad god pomislim na poruku, osjetim nešto kiselo u
utrobi. Nešto slično jezi.
Što je apsurdno. Inače ne bih ni obratila
pozornost na takvu stvar.
Pogledah se ponovno u zrcalo. Odjenula sam
haljinu. Onu haljinu. Smatram bitnim isprobati ju još
jednom, noć uoči vjenčanja, čisto da budem sigurna.
Prošli sam ju tjedan isprobala, noja nikad ništa ne
prepuštam sreći. Kako se i očekivalo, savršena je.
Teška svila krem boje koja kao da je izlivena preko
mene, a korzet pod svilom ostavlja dojam figure
pješčanog sata. Nema čipke i drugih takvih gluposti.
Svila je toliko nježna daju se smije dirati samo u
posebnim bijelim rukavicama koje, naravno, upravo
imam na rukama. Apsurdno je bila skupa. Vrijedi
svakog novčića. Ne zanima me moda radi same mode,
ali poštujem moć odjeće kad je posrijedi ostavljanje
dojma. Odmah sam znala da je ovo haljina za
kraljicu.
Do kraja će večeri haljina vjerojatno biti prljava, i
tu čak ni ja ne mogu ništa poduzeti. Ali dat čuju
skratiti do malo ispod koljena i obojiti u tamniju
boju. Praktična sam osoba. Uvijek imam plan; još od
malih nogu.
 Prilazim planu pričvršćenom pribadačom na zid.
Will kaže da sam poput generala s bojnim planovima.
Ali ovo je bitno, nije li? Raspored sjedenja sam po sebi
može uzvanicima upropastiti doživljaj vjenčanja.
Znam da će do večeras biti savršen. Planiranje je sve:
planiranjem sam The Download u samo nekoliko
godina iz bloga pretvorila u pravi pravcati internetski
časopis s trideset stalnih zaposlenika.
Većina uzvanika stiže sutra, na samo vjenčanje,
pa se vraćaju u hotele na kopnu – s užitkom sam na
pozivnice umjesto kočije stavila brodice u ponoć. No
najvažniji uzvanici ostat će na otoku i noćas i sutra,
tu s nama u Follyju. To je doista ekskluzivan popis
uzvanika. Will je morao izabrati koji su mu djeveri
najdraži, jer ima ih puno. Meni nije bilo toliko teško
jer imam samo jednu djeverušu – moju kumu,
polusestru Oliviju. Nemam baš puno prijateljica.
Nemam ja vremena za tračanje. A i skupine žena
previše me podsjećaju na klike kučki koje me u školi
nikad nisu htjele prihvatiti kao jednu od njih.
Iznenadio me broj žena na djevojačkoj zabavi – a opet,
većinom su to bile moje zaposlenice – koje su
organizirale zabavu kao meni ne baš drago
iznenađenje, ili partnerice Willovih frendova. Moj
najbolji prijatelj je muškarac: Charlie. Ustvari, ovoga
je vikenda on moj kum.
Charlie i Hannah upravo su na putu i bit će zadnji
od večerašnjih uzvanika. Bit će tako dobro ponovno
vidjeti Charlieja. Čini mi se da smo se tako davno
družili kao odrasli, bez djece u blizini. Nekoć davno
stalno smo se viđali, čak i nakon što se spetljao s
Hannom. Uvijek bi našao vremena za mene. Ali kad
je dobio djecu, bilo je kao da se preselio u neku drugu
dimenziju, neku u kojoj kasno navečer znači 23.00 i
u kojoj se svaki izlazak s djecom mora pomno
planirati. Tek mi je tada počelo nedostajati vrijeme
kada je bio samo moj.
– Predivno izgledaš.
– O! – Poskočila sam pa ga ugledala u odrazu:
Will. Naginje se kroz dovratak, gleda me. – Wille! –
prosiktala sam. – U haljini sam! Izlazi! Ne smiješ me
vidjeti.
Ne miče se. – Ne smijem ni foršpan dobiti? A
ionako sam ju sad vidio. – Krene prema meni. – Stoje,
tu je. Izgledaš... Isuse... Jedva te čekam vidjeti kako
hodaš prema oltaru u tome. – Stavši iza mene, primi
me za gola ramena.
Trebala bih biti bijesna. I jesam. Ali osjećam i
kako mi bijes jenjava. Jer dira me sad, dlanovi mu
klize s mojih ramena niz moje ruke i osjećam onaj
prvi drhtaj žudnje. Podsjetim se da sam i ja daleko od
bilo kakvih praznovjerja o tome smije li mladoženja
vidjeti mladenku u haljini prije samoga vjenčanja.
Nikad nisam vjerovala u takve stvari.
– Ne bi trebao biti ovdje – kažem mu, ljuta. No ne
zvučim baš ljuto.
– Vidi nas – kaže on dok nam se pogledi sreću u
zrcalu, a vršak njegova prsta klizi mi niz obraz. – Zar
ne izgledamo dobro zajedno?
I u pravu je, izgledamo. Ja sam tamnokosa i
blijede puti, on je svjetlokos i potamnio. U bilo kojoj
prostoriji nas smo dvoje najprivlačniji par. Neću se
praviti da to nije dio ushita, zamišljanje kako
izgledamo svijetu – kako ćemo sutra izgledati
uzvanicima. Prisjetih se cura u školi koje su me
nekoć zadirkivale da sam debela štreberica (kasno
sam se razvila) i pomislih: A tko se sad zadnji smije?
Ugrize me za golu kožu ramena. U utrobi osjetim
trzaj požude, kao da je pukla elastična vrpca. A s
njom i ostatak mojega otpora.
– Jesi li pri kraju s ovim? – Gleda mi preko
ramena, u raspored sjedenja.
– Nisam još razradila do kraja gdje tko sjedi –
kažem.
On u tišini proučava crtež, dah mu je topao na
mom vratu, klizi mi niz ključnu kost. Osjećam miris
njegova losiona poslije brijanja: cedrovina i
mahovina. – Jesmo li pozvali Piersa? – pita me
nježno. – Ne sjećam se da je bio na popisu.
Uspjela sam ne zakolutati očima. Ja sam pozivala
ljude. Ja sam pročistila popis, izabrala papir za
pozivnice, prikupila sve adrese, kupila markice,
poslala sve do jedne. Will je bio često odsutan jer je
snimao novu sezonu. Povremeno bi nabacio neko
ime, nekoga koga je zaboravio spomenuti.
Pretpostavljam da je na kraju prošao cijeli popis, i to
detaljno, tvrdeći da želi biti siguran da nismo nikoga
izostavili. Piers je bio zakašnjeli dodatak.
– Nije bio na popisu – priznala sam. – Ali vidjela
sam mu suprugu na onom primanju u Grouchu.
Pitala me za vjenčanje i činilo se potpuno ludim ne
pozvati ih. Mislim, zašto ne bismo? – Piers je
producent Willove serije. Dobar je tip ioni Will se
uvijek slažu. Nisam trebala puno razmišljati hoću li
ih pozvati.
– U redu – kaže Will. – Da, naravno da ima smisla.
– Ali čujem mu oštrinu u glasu. Zbog nečeg mu nije
drago.
– Gledaj, dušo – govorim dok ga grlim jednom
rukom oko vrata – mislila sam da će ti biti drago što
dolaze. Njima je sasvim sigurno bilo drago što su
pozvani.
– Ne smeta mi – kaže on oprezno. – Ali iznenadilo
me, to je sve. – Spusti ruke do mojega struka. – Uopće
mi ne smeta. Ustvari, to je lijepo iznenađenje. Bit će
super što su došli.
– Okej. U redu, smjestit ću supružnike jedne
pokraj drugih. Je li to u redu?
– Vječna dvojba – dometne on, hineći
dubokoumnost.
– Bože, znam... ali ljudima je zbilja stalo do takvih
stvari.
– No – kaže on – da smo ti i ja gosti na vjenčanju,
znam točno gdje bih htio sjediti.
– A da?
– Točno nasuprot tebi... kako bih mogao ovo. –
Rukom posegne prema dolje i zadigne svilu, klizne
pod nju.
– Wille – kažem – svila...
Prsti mu pronađu čipkasti rub mojih gaćica.
– Wille! – kažem, napola ozlojeđena – što pobogu...
– A onda su mu prsti u mojim gaćicama i na meni i
nije me više briga za svilu. Naslonila sam glavu na
njegova prsa.
Ovo mi nije nimalo nalik. Nisam osoba koja će se
zaručiti nakon samo nekoliko mjeseci... ili udati
samo nekoliko mjeseci poslije. Ali tvrdim da ovo nije
naglo ni impulzivno, kako neki pretpostavljaju da
jest. Dapače. Ovo je znati što želiš i voditi se time.
– Mogli bismo odmah sad – kaže Will. Glas mu je
toplo mrmljanje o moj vrat. – Imamo vremena, zar
ne? – Pokušala sam reći da nemamo, ali njegovi su
prsti moj odgovor pretvorili u samo dugo, rastegnuto
stenjanje.
Svaki drugi prethodni partner dosadio bi mi već
za nekoliko tjedana i seks bi prebrzo postao samo
odrađivanje posla. S Willom imam dojam da nikad
nisam potpuno zadovoljena – čak i kad sam na vrlo
prizemnoj razini zadovoljena kako nikad prije nisam
bila. Nije to samo zbog njegove ljepote – a lijep je,
naravno, objektivno lijep. Moja nezasitnost ima
dublje korijene. Svjesna sam da ga želim posjedovati.
da je svaki seksualni čin moj pokušaj da to
postignem, ali u čemu nikako ne uspijevam jer neki
esencijalni dio njega uvijek mi izmiče, nestaje pod
površinom.
Ima li to neke veze s njegovom slavom? S
činjenicom da jednom kad postignete slavu, na neki
ste način postali javna imovina? Ilije posrijedi nešto
drugo, nešto u njegovoj samoj srži? Nešto tajno, što
se ne može spoznati, skriveno od pogleda?
I ta mi je pomisao neizbježno vratila misli natrag
na poruku. Neću razmišljati oporuci.
 Willovi prsti nastavljali su raditi što rade. – Wille
– kažem slabašno – netko će ući.
– Pa nije li zato uzbudljivo? – šapne. Da, rekla bih
da jest. Will mi je svakako proširio seksualne obzore.
Uveo me u seks na javnim mjestima. Prasnuli smo se
u parku usred noći i u zadnjem redu kina. Kad se
prisjetim toga, samu sebe zadivim: ne mogu vjerovati
da sam učinila takvo što. Julia Keegan ne krši zakon.
On je također i jedini muškarac kojemu sam
dopustila da me snima golu – jednom čak tijekom
seksa. Pristala sam na to, naravno, tek nakon što
smo se zaručili. Nisam budala. Ali Will to voli, i
otkako smo to krenuli raditi – iako ne bih rekla da mi
se sviđa jer predstavlja gubitak kontrole, a u svakoj
sam vezi ja bila ta koja ima kontrolu – istodobno me
taj gubitak kontrole opija. Čujem kako otkopčava
pojas i protrnem. Gurne me naprijed, prema stolu –
mrvicu grubo. Zgrabim rub stola. Osjećam ga,
spremnog prodrijeti u mene.
– Bok, bok. Ima li koga? – Vrata zaškripe.
Sranje.
Will se odmakne od mene i čujem kako petlja s
trapericama i pojasom. Osjećam kako mi suknja klizi
natrag na mjesto. Jedva sam se natjerala okrenuti.
Stoji ondje, u dovratku: Johnno, Willov kum.
Koliko je vidio? Sve? Osjećam kako mi se obrazi žare
i gnjevna sam na samu sebe. I na njega. Ja nikad ne
rumenim.
– Oprostite, društvo – kaže Johnno. – Jesam li vas
prekinuo u nečem? – Podsmjehuje li se on to? – O –
kaže, jer vidi što imam na sebi. – Je li to...? Nije li to
loša sreća?
Rado bih ga gađala nečim teškim, vrištala mu
neka se gubi. Ali u tom sam se trenutku ponašala
najbolje što sam mogla. – O pobogu! – uzviknula sam,
nadajući se da ton mojega glasa prenosi pitanje:
Izgledam li ti kao glupača koja vjeruje u takvo što?
Podignula sam obrve, prekrižila ruke. Više sam od
majstora u pogledu obrva – sjajno se služim njima.
Neka se usudi nešto reći. Ma koliko se Johnno pravio
da je hrabar, mislim da me se malo boji. Ljudi me se
generalno boje.
– Prolazili smo raspored sjedenja – kažem mu. – U
tome si nas prekinuo.
– Pa – kaže on. – Baš sam tukac... – Vidim da je
mrvicu prestrašen. Super. – Upravo sam shvatio da
sam zaboravio nešto bitno.
Osjetila sam kako mi srce kuca brže. Ne valjda
prstenje. Rekla sam Willu neka mu prstenje povjeri
isključivo uoči samog obreda. Ako je zaboravio
prstenje, neću odgovarati za svoje postupke.
– Moje odijelo – kaže Johnno. – Imao sam ga
spremnog... i onda, u zadnji čas... pa, ne znam što je
bilo. Samo znam da vjerojatno visi na mojim
vratima... doma.
Skrećem pogled s njih dvojice dok izlaze iz
prostorije. Usredotočujem se snažno kako ne bih
rekla nešto što ću požaliti. Ovaj vikend moram svoju
narav držati na uzdama. Znala mi se oteti kontroli.
Ne ponosim se time, ali nikad ju nisam uspjela u
potpunosti kontrolirati premda mi sad ide bolje nego
nekad. Bijes ne pristaje mladenki.
Nije mi jasno zašto je Will prijatelj s Johnnom,
zašto ga već nije izbacio iz svojega života. Sasvim
sigurno razlog nije duhovit razgovor. Ali tip je valjda
bezopasan... barem pretpostavljam da jest. No toliko
su različiti. Will je ambiciozan, uspješan, tako se
vješto predstavlja drugima. Johnno je lijenčina.
Jedan od onih koje je život zanemario. Kad smo ga
pokupili na kolodvoru na kopnu, smrdio je na travu
i nalikovao na beskućnika. Očekivala sam da će se
barem obrijati i ošišati prije nego što dođe na otok.
Zar je previše tražiti od kuma da ne nalikuje na
špiljskoga čovjeka? Poslat ću mu poslije Willa s
britvom.
Will je predobar za njega. Izgleda da je čak sredio
Johnnu testiranje pred kamerama za Preživjeti noć,
što naravno nije ništa postiglo. Kad sam Willa pitala
zašto se druži s Johnnom, samo je rekao da imaju
zajedničku prošlost. – Nemamo danas baš puno toga
zajedničkog – rekao je. – Ali jako se dugo poznajemo.
No Will je katkada poprilično bešćutan. Da budem
iskrena, to je jedna od osobina koje su me privukle
kad smo se upoznali, nešto što sam odmah
prepoznala kao zajedničku crtu. Ma koliko izgledao
kao sav divan i krasna osmijeha, ono što me privuklo
njemu bila je ambicija koju sam nanjušila na njemu,
skrivena pod šarmom.
I to me sad zabrinjava. Zašto bi se Will i dalje
družio s Johnnom samo zato što imaju zajedničku
prošlost? Osim ako ta prošlost nema neku kontrolu
nad njim.
 JOHNNO

Kum

Will se popeo kroz vratašca u podu s naramkom

Guinnessa.
Na vrhu Follyja smo, gledamo kroz otvore u
obrambenom zidu. Tlo je daleko ispod i neki mi se
kameni blokovi grudobrana čine vrlo labavima. Ako
ne podnosite visine, ne bi vam tu baš bilo lako.
Odavde se vidi kopno. Osjećam se poput kralja dok
mi sunce obasjava lice.
Will izvadi limenku iz paketa. – Evo.
– A, dobra cuga. Hvala, frende. I oprosti što sam
vam upao. – Namignem mu. – Nije li da se to treba
čuvati za nakon braka?
Will podigne obrvu, sav nevin. – Ne znam o čemu
govoriš. Jules i ja smo razgovarali o rasporedu
sjedenja.
– A da? Tako se to danas zove? Ali iskreno, frende
– kažem – oprosti zbog odijela. Totalni sam kreten što
sam ga zaboravio. – Želim da zna da mi je krivo, da
mu zbilja želim biti odličan kum. I istina je, i želim da
bude ponosan na mene.
– Nije problem – kaže Will. – Nisam siguran hoće
li ti moje rezervno pristajati, ali možeš ga uzeti.
 – Siguran si da će Jules biti suglasna s time? Nije
mi izgledala baš sretno.
– Da, hoće – Will odmahne rukom. – Bit će u redu.
– Što vjerojatno znači da ustvari neće biti, ali on će
poraditi na tome da bude.
– Okej. Hvala, frende.
Potegne pivo pa se nasloni na kameni zid iza nas.
Izgleda kao da se nečega sjetio. – O, inače, nisi možda
vidio Oliviju? Julesinu polusestru? Stalno se gubi.
Malo je... – Napravi pokret kojim želi reći trknuta, ali
izgovori ,,krhka“.
Upoznao sam Oliviju. Visoka i tamnokosa, velikih,
tužnih usta i nogu koje dosežu do pazuha. – Šteta –
kažem. – Jer... no, nemoj reći da nisi primijetio?
– Johnno, Kriste, devetnaest joj je godina – kaže
Will. – Ne budi odvratan. Uostalom, ona je sestra
moje zaručnice.
– Devetnaest, znači punoljetna je – kažem samo
da ga iživciram malo. – Tradicija je, zar ne? Kum
može birati bilo koju djeverušu. A imamo samo
jednu, tako da nije baš neki izbor...
Willova se usta iskrive kao da je pojeo nešto
odvratno. – Mislim da se to pravilo ne primjenjuje kad
je petnaest godina mlađa od tebe, idiote – kaže.
Glumata da je sav fin, ali oduvijek je volio ženske. A
i one su oduvijek voljele njega, gad sretni. – Ne diraj
ju, okej? Utuvi si to u tvrdu glavu. – Kucne me po
glavi zglobovima prstiju.
Ne sviđa mi se „tvrda glava“. Nisam baš najbistrija
osoba, znam. Ali ne volim ni kad se ponašate kao da
sam idiot. Will to zna. U školi je to bila jedna od stvari
koje su me uvijek živcirale. Ali, nasmijao sam se na
to. Znam da nije ozbiljan.
– Gle – kaže. – Ne možeš mi se nabacivati svekrvi
i tinejdžerici. Jules bi me ubila. A i tebe.
– Okej, okej – kažem.
– Uostalom – kaže on, spustivši glas – tu je i dalje
činjenica da je, znaš... – opet napravi onu trknuta
gestu. – To je valjda od
Julesine mame potegnula. Bogu hvala što Jules
nije naslijedila te gene. No, ruke k sebi, okej?
– Okej, okej... – rekao sam pa otpio gutljaj
Guinnessa te glasno podrignuo.
– Jesi li se u zadnje vrijeme stigao penjati? – pita
me Will, očito se trudeći promijeniti temu.
– Nisam – kažem. – Ne bas. Zato sad i imam ovo.
– Potapšam se po trbušini. – Teško je naći vremena
za penjanje kad te ne plaćaju, kao recimo tebe.
Smiješno je što sam ustvari ja bio taj koji je više
volio penjanje. I sve ostale pustolovine. Donedavno
sam se i ja time bavio, radio za pustolovni centar u
Lake Districtu.
– Da. Valjda – kaže Will. – Zanimljivo je što ustvari
nije ni približno zabavno koliko se čini.
– Sumnjam, frende – kažem mu. – Plaćaju te da
radiš najbolju stvar na svijetu.
– Pa, znaš... ali nije autentično; puno je tu
iluzija...
U sve bih se kladio da ima kaskadera za teže
stvari. Will nikad nije volio prljati ruke. Tvrdi da jako
puno trenira za seriju, ali ipak.
 – Kladim se da obožavaš sve to – kažem mu i
namignem. – Ne možeš mene muljati.
Oduvijek je bio malo tašt. Naravno, kažem to od
milja, ali uživam ga podbadati. Zgodan je i svjestan
toga. Vidi se da je sva odjeća koju danas ima na sebi
skupa, čak i traperice. Možda je to Julesin utjecaj;
ona je ženska sa stilom i mogu zamisliti kako ga vodi
u trgovinu. Ali teško mi je zamisliti da njemu to baš
smeta.
– No – kažem i pljesnem ga po ramenu. – Spreman
si postati oženjeni tip?
Naceri se i kimne. – Jesam. Što da ti kažem?
Preko ušiju.
Iznenadio me kad mi je rekao da se ženi. Neću
lagati da nije. Oduvijek sam mislio da je zavodnik.
Nije bilo žene koja je mogla odoljeti tom šarmu. Na
momačkoj mi je pričao o nekim svojim spojevima,
prije Jules. – Mislim, bilo je ludo dobro. Nikad još
nisam okrenuo toliko ženski kao kad sam se počeo
koristiti onim aplikacijama, čak ni na faksu. Morao
sam na testiranja svakih nekoliko tjedana. Ali bilo je
i ludih, onih koje ne žele pustiti, znaš? Nemam ja
vremena za sve to više. I onda se pojavila Jules. Bila
je... savršena. Tako je samouvjerena, zna što želi od
života. Isti smo.
Kladim se da kuća u Islingtonu nije odmogla,
pomislim. I tata pun love. Ne usudim se to spomenuti
ni u šali – ljudi budu čudni kad se govori o novcu. Ali
ako je Will ikad nešto volio više od žena, to je novac.
Možda je to zbog djetinjstva, jer nikad nije imao
novca koliko svi mi ostali u školi. Kužim to. Bio je
ondje samo zato što mu je tata bio ravnatelj, a ja sam
upao preko sportske stipendije. Moja obitelj nije
nimalo otmjena. Otkrili su me dok sam igrao ragbi na
školskom turniru u Croydonu kad mi je bilo
jedanaest. Takve su se stvari doista događale: bilo im
je jako bitno imati dobru ekipu.
Uto se začuje glas ispod nas. – Hej, hej, hej! Što
se događa ondje gore?
– Dečki! – kaže Will. – Dođite gore! Što više, to
bolje!
Bez veze. Baš mi je bilo super što sam sam s
Willom.
Uspeli su se kroz vratašca u podu – četiri djevera.
Pomaknem se da napravim mjesta i kimnem svakom
od njih: Femi pa Angus, Duncan i Peter.
– Jebote, visoko je – kaže Femi dok viri preko
ruba.
Duncan zgrabi Angusa za ramena i pravi se da će
ga gurnuti. – Ej, spasio sam te!
Angus vrisne i svi se nasmijasmo. – Nemoj! – kaže
on ljutilo nakon što se oporavio. – Isuse, opasno je. –
Držeći se za jedan kameni blok kao da mu život ovisi
o tome, polako nam prilazi pa sjedne. Angus je
oduvijek malo mekušac za našu ekipu, ali dobio je
bodove kad je na početku semestra došao u tatinu
helikopteru.
Will dijeli limenke Guinnessa od kojih sam ja bio
namjeravao popiti još koju.
– Hvala, frende – kaže Femi. Pogleda limenku. –
Kad si u Rimu, ha?
 Pete kimne prema onom ispod nas. – Mislim da
ćeš morati popiti par da zaboraviš na ovo, Anguse.
– Da, ali ne želiš popiti previše – kaže Duncan. –
Jer ti onda neće biti stalo.
– Ma začepi – kaže Angus ljutito, rumen u licu. No
i dalje je poprilično blijed i imam dojam da da je sve
od sebe kako ne bi pogledao preko ruba.
– Ponio sam opremu – kaže Pete tiho – i to takvu
da ćeš pomisliti da možeš jebeno letjeti.
– Vuk mijenja samo dlaku, ha, Pete? – kaže Femi.
– Kradeš mami tablete – sjetih se kako bi ti torba
zveckala kad bi se vratio s praznika.
– Da – kaže Angus. – Svi joj dugujemo zahvalu.
– Ja bih joj zahvalio – kaže Duncan. – Pete, sjećam
se da ti je mama bila baš dobra.
– Frende, bolje ti je da sutra podijeliš veselje s
nama – kaže Femi.
Pete mu namigne. – Znaš me. Uvijek se pobrinem
za ekipu.
– A sad? – pitam. Naglo osjetih potrebu za
opuštanjem, a trava koju sam popušio ranije prestala
je djelovati.
– Sviđa mi se tvoj stav – kaže Pete. – Ali moraš
paziti.
– Sutra vam je bolje da ste pristojni – kaže Will,
hineći strogoću. – Ne želim da djeveri odvlače pažnju
s mene.
– Bit ćemo fini, frende – kaže Pete dok mu
prebacuje ruku preko ramena. – Samo želim da nam
frendovo vjenčanje bude prilika za pamćenje.
 Will je oduvijek središte svega, pa i naše grupe, i
svi se mi okrećemo oko njega. Dobar sportaš, dobar
učenik – uz malo pomoći. Svima drag. A i valjda se
činilo da se ne mora ni truditi za sve to. To jest, činilo
se ako ga niste poznavali.
Sjedimo i pijemo u tišini pod suncem.
– Ovo je kao da smo opet u školi – kaže Angus,
oduvijek povjesničar grupe. – Sjećate se kako smo
znali krijumčariti pivo u školu? Popeti se na krov
sportske dvorane i ondje piti?
– Da – kaže Duncan. – A sjećam se i da si se usrao.
Angus se mršti. – Odjebi.
– Johnno ih je ustvari prokrijumčario – kaže Femi.
– Iz onog dućana u selu.
– Da – kaže Duncan – jer je bio visok, ružan i
dlakav, čak i s petnaest. Je l’ tako, frende? – Nagne
se i udari me u rame.
– I pili smo ga toplog iz limenke – kaže Angus – jer
ga nismo imali kako ohladiti. Najbolje piće u mom
životu, vjerojatno – čak i sad kad možemo piti, ono,
jebeni ohlađeni Dom svaku večer ako želimo.
– Misliš kao prije par mjeseci – kaže Duncan. – U
RAC– u?
– Kad je to bilo? – pitam.
– A – kaže Will. – Oprosti, Johnno. Znao sam da
će biti predaleko za tebe, Cumbrija i tako to.
– O – kažem. – Da, ima smisla. – Zamišljam ih
kako fino ručaju uz šampanjac u Royal Automobile
Clubu, jednom od onih otmjenih mjesta koja primaju
samo članove. Hm, da. Potegnem Guinness. Stvarno
bi mi dobro došlo još trave.
– Zbog uzbuđenja – kaže Femi. – U školi, u Trevsu.
Zato je bilo dobro. Jer smo znali da nas mogu otkriti.
– Isuse – kaže Will. – Moramo li stvarno pričati o
Trevsu? Dosta mi je što mi stari priča o školi. –
Izgovorio je to naceren, ali vidim u svemu tome i notu
stegnutosti, kao da mu je Guinness otišao na krivu
stranu. Oduvijek mi je bilo žao što Will ima takvog
tatu. Nije onda čudno što je smatrao da se mora
dokazivati. Znam da bi najradije zaboravio taj dio
života. I ja bih.
– U to nam se doba sve činilo sumornim – kaže
Angus – ali sad kad se sjetim – i Kriste, znam što to
govori o meni – mislim da je nekako bilo najvažnije
doba mog života. Mislim, definitivno ne bih tamo slao
svoje klince – bez uvrede tvom tati, Wille – ali nije bilo
baš toliko loše. Zar ne?
– Ne znam – nesigurno će Femi. – Mene su učitelji
često izdvajali. Jebeni rasisti. – Izgovorio je to ležerno,
ali znam da mu nije bilo lako što je ondje bio jedan
od rijetkih crnih klinaca.
– Menije bilo super – kaže Duncan, a nakon što
smo ga svi pogledali, dodao je: – Iskreno! Sad kad se
sjetim svega, bilo je bitno, kužite? Ne bih ništa
mijenjao. Povezalo nas je.
– No – kaže Will – natrag u sadašnjost. Rekao bih
da nam je svima poprilično dobro, nije li?
Njemu sasvim sigurno jest. A i ostatku ekipe.
Femi je kirurg, Angus radi za tatinu tvrtku, Duncan
je investitor – što god to značilo – a Pete se bavi
marketingom, što sigurno ne pomaže njegovoj
ovisnosti o kokainu.
– Johnno, čime se ti baviš? – pita Pete, okrenuvši
se prema meni. – Bio si instruktor penjanja, zar ne?
Kimnem. – Pustolovni centar – kažem. – Nije samo
penjanje. Vještine preživljavanja.
– Da – prekine me Duncan – znaš, bio sam
razmišljao o team buildingu... Htio sam te pitati u vezi
s tim. Možeš li mi dati popust?
– Rado – kažem, misleći kako nekomu punom love
kao što je Duncan ne trebaju popusti – ali ne radim
više ondje.
– A da?
– Da. Imam destileriju viskija. Uskoro izlaze prve
boce. Možda u sljedećih šest mjeseci.
– I ideš u trgovine? – pita Angus. Zvuči uzrujano.
Valjda mu to ne ide uz njegovu ideju velikog i glupog
Johnna. Nekako sam uspio izbjeći dosadni uredski
posao i uspjeti u životu.
– Idem – kažem i kimnem. – Da..
– Waitrose? – pita Duncan. – Sainsbury’s?
– I ostali.
– Puno je konkurencije – kaže Angus.
– Da – kažem. – Puno velikih starih marki i slavnih
osoba – čak i onaj UFC borac, Connor MacGregor. Ali
htio sam da moj bude, ne znam, više umjetnički. Kao
oni novi džinovi.
– Imali smo sreće što ćemo sutra poslužiti taj viski
– kaže Will.
 – Johnno je donio sanduk. Morat ćemo ga večeras
kušati, ustvari. Kako se ono zove? Znam da je dobro
ime.
– Vragolan – kažem. I ponosim se tim nazivom.
Nije kao oni stari viskiji. A i malo sam ozlojeđen što
je Will zaboravio. Na kraju krajeva, na svim
naljepnicama boca koje sam mu jučer dao piše samo
to. Ali sutra se ženi. Ima drugih stvari na pameti.
– Tko bi rekao? – kaže Femi. – Svi do jednog
poštovani odrasli ljudi. I to nakon te škole? Opet, bez
uvrede tvom ocu, Wille. Ali kao da je u nekom drugom
stoljeću. Imamo sreće što smo živi – svaki bi semestar
po četiri dečka otišla, ako se dobro sjećam.
Ja ne bih mogao otići. Moji su bili toliko ushićeni
kad sam dobio stipendiju za otmjenu školu – internat.
Toliko ću prilika imati, barem su tako mislili.
– Da – kaže Pete. – Sjećate se onoga koji je pio
etanol iz kabineta kemije jer su ga izazvali na to?
Morali su ga voditi u bolnicu. I uvijek bi neki imao
živčani slom...
– O, jebote – ushićeno će Duncan. – I onaj žgoljavi,
onaj koji je umro. Samo jaki prežive! – Naceri nam se
svima. – Vragolani, je li tako, dečki? I ponovno na
okupu ovaj vikend!
– Da – kaže Femi. – Ali vidi ovo. – Nagne se i
pokaže da ćelavi na tjemenu. – Malo smo stari i
dosadni, zar ne?
– To ti pričaj za sebe, frende! – kaže Duncan. –
Računam na to da još uvijek možemo dići frku kao
treba.
– Ne na mom vjenčanju – kaže Will, ali smiješi se.
 – Naročito na tvom vjenčanju – kaže Duncan.
– Frende, mislio sam da ćeš se ti prvi ženiti – kaže
Femi. – Koliko te ženske vole.
– A ja sam mislio da nikad neće – kaže Angus,
ulizujući se kao i uvijek. – Previše ga vole. Zašto se
vezati?
– Sjećaš li se one cure koju si kresnuo? – pita Pete.
– One lokalne? Imao si onu njezinu fotku u toplesu?
Isuse.
– Taje bila za šetanje kožice kasnije – kaže Angus.
– Dandanas se sjetim te fotke.
– Da, jer nikad ne zbariš ništa – kaže Duncan.
Will namigne. – Nego... budući da smo svi opet na
okupu, iako smo stari i dosadni, kako si to lijepo
rekao, Femi... mislim da treba nazdraviti.
– U to ime – kaže Duncan, podignuvši limenku.
– Slažem se – kaže Pete.
– Za preživjele – kaže Will.
– Preživjele! – ponovili smo za njim. Pogledavši
ostale, na trenutak – i samo na trenutak – čine mi se
drukčijima, mlađima. Kao da ih je sunce pozlatilo. Iz
ovoga se kuta ne vidi da Femi ćelavi, da Angus ima
trbušinu, da Pete izgleda kao da izlazi van samo
noću. A ako je to uopće moguće, Will izgleda još bolje.
Naglo imam dojam da smo se vratili tamo, sjedimo u
sportskoj dvorani i ništa se lošeg još nije dogodilo.
Dosta bih se toga odrekao da se mogu vratiti tamo –
i tad.
 – U redu – kaže Will dok ispija Guinness do kraja.
– Bolje da se spustim. Charlie i Hannah uskoro
dolaze. Jules ih želi dočekati na molu.
Pretpostavljam da tulum počinje kad se svi
okupe. Ali također bih rado samo još trenutak
nasamo čavrljao s Willom, baš kao prije nego što su
ostali došli. Već duže vrijeme nisam vidio Willa. A
opet, on više i od koga zna najviše o meni. I ja o
njemu.
 OLIVIA

Djeveruša

Izgleda da je moja soba nekoć bila za služinčad. Vrlo

sam brzo shvatila da sam točno ispod Willove i
Julesine sobe. Sinoć sam čula sve. Nije da sam se
trudila. Ali što sam seja više trudila ne slušati, to sam
sve više primjećivala svaki zvuk, svako stenjanje i
uzdisanje. Gotovo kao da su htjeli da ih se čuje.
A i jutros je bilo tako, ali barem sam tada mogla
pobjeći van iz Follyja. Dobili smo upute da se ne
šećemo otokom po mraku. Ali ako se večeras ponovi,
nema šanse da ostanem u sobi. Radije ću riskirati s
tresetnom močvarom i liticama.
Prebacila sam mobitel na airplane mode pa natrag
na normalno da vidim hoće li se što dogoditi s
obavijesti NEMA SIGNALA, ali dobila sam kurac.
Sumnjam da imam novih poruka. Recimo da sam
ostala bez kontakta s frendovima. Nismo se
posvađali. Više je to što sam napustila njihov svijet
nakon što sam se ispisala s faksa. Prvo su mi slali
poruke:
Koka nadam se da si OK
Zovi ako trebaš pričat Livs
 Vidimo se uskoro da?
Nedostaješ nam!♥
Što je bilo???

Odjednom kao da ne mogu disati. Posegnem

prema noćnom ormariću. Žilet je na njemu: tako
malen, a tako oštar. Spustim traperice i pritisnem ga
o unutarnju stranu bedra, pokraj gaćica, potežem
kroz meso dok krv nije potekla. Crvena je toliko
tamna spram plavo-blijede kože. Rez nije velik; imala
sam i većih. Ali bol me usredotoči na metal koji mi
prodire u meso i na trenutak ne postoji ništa drugo.
Dišem mrvicu lakše. Možda još jedan.
Netko kuca na vrata. Ispustim žilet, petljam po
gumbu traperica. – Tko je? – vičem.
– Ja sam – kaže Jules dok otvara vrata prije nego
što sam joj rekla da uđe, što je baš u njezinu stilu.
Bogu hvala što sam brzo reagirala. – Trebaš obući
haljinu – kaže. – Imamo malo vremena prije nego što
dođu Hannah i Charlie. Johnno je zaboravio vražje
odijelo i želim biti sigurna da će mi barem netko
dobro izgledati.
– Već sam ju isprobala – kažem. – Pristaje mi. –
Lažem. Nemam pojma pristaje li mi ili ne. Trebala
sam ju isprobati još u dućanu, no našla bih izliku
svaki put kad bi me Jules pokušala natjerati da
dođem tamo. Naposljetku je odustala i kupila ju pod
uvjetom daju odmah isprobam i kažem joj pristaje li
mi. Rekla sam joj da mi dobro stoji, ali nisam se
mogla natjerati obući ju. U velikoj je kartonskoj kutiji
još otkako mi ju je Jules dostavila.
– Ti si ju možda isprobala – kaže Jules – ali ja ju
želim vidjeti. – Nasmiješi mi se iznenada, kao da se
tek sad sjetila da bi trebala.
– Možeš u našoj sobi, ako želiš. – Kaže to kao da
mi nudi ne znam kakvu povlasticu.
Ne, hvala – kažem. – Radije bih ostala ovdje.
Daj – kaže. – Imamo lijepo veliko zrcalo. – Shvatila
sam da mi ne nudi mogućnost. Odlazim do ormara i
vadim veliku plavu kutiju. Julesina se usta stisnu.
Znam da je ljuta što ju nisam već objesila.
Odrastanje s Jules pomalo je bilo kao da sam
živjela s još jednom majkom ili majkom koja je kao
druge: šefuje, stroga je i sve to ostalo. Mama nikad
nije bila takva, no Jules jest.
Hodam za njom do njezine spavaće sobe. Iako je
Jules užasno uredna i premda je otvorila prozor kako
biju prozračila, soba vonja na tijela i losion poslije
brijanja i, čini mi se (ne želim razmišljati o tome), na
seks. Krivo mi je što sam tu, u njihovu osobnom
prostoru.
Jules zatvori vrata i okrene se prema meni,
prekriženih ruku na prsima. – Hajde – kaže.
Ne čini mi se da baš imam izbora. Jules je jako
dobra kad treba ostaviti takav dojam. Skinula sam se
do donjeg rublja, stisnuvši noge za slučaj da mi bedro
još uvijek krvari. Ako Jules vidi krv, morat ću joj reći
da imam mjesečnicu. Koža mi se ježi pod blagim
povjetarcem koji puše kroz otvoreni prozor. Osjećam
kako me promatra; rado bih da mi da barem malo
privatnosti. – Smršavjela si – kaže s kritikom u glasu.
Zvuči kao da joj je stalo, ali zapravo nije. Znam da je
vjerojatno ljubomorna. Jednom kad se bila napila,
nije prestala pričati kako su ju klinci u školi
zadirkivali jer je bila „bucmasta“. Uvijek baca
komentare o mojoj težini kao da ne zna da sam
oduvijek žgoljava, još otkako sam bila djevojčica. Ali
sasvim je moguće mrziti vlastito tijelo i kad ste
mršavi. Osjećati kao da vam je tijelo nešto tajilo. Da
vas je iznevjerilo.
Jules je u pravu, doduše. Smršavjela sam. U
ovom trenutku mogu nositi samo najmanji broj
traperica, a čak mi i one klize niz kukove. Nisam
pokušavala smršavjeti. Ali taj osjećaj praznine koji
osjećam kad ne jedem puno... usklađen je s onim što
osjećam u sebi. Ispravan je.
Jules izvadi haljinu iz kutije. – Olivia! – oštro će.
– Zar je ovo sve vrijeme bilo u kutiji? Vidi ove nabore!
Svila je vrlo delikatna... mislila sam da ćeš voditi više
računa o njoj. – Zvuči kao da se obraća djetetu.
Valjda i misli da je tako. Alija više nisam dijete.
– Oprosti – kažem. – Zaboravila sam. – Lažem.
– No, Bogu hvala da sam ponijela glačalo. Ali
trebat će mi vječnost da poravnam sve ovo. Morat ćeš
to kasnije. Za sad, samo ju obuci.
Natjerala me je da ispružim ruke poput djeteta
dok mi je ona navlačila haljinu preko glave. Dok je to
radila, primijetila sam palac dug i jarko ružičast trag
na unutarnjoj strani njezina zapešća. Opeklina,
pomislih. Izgleda bolno i pitam se kako ju je zaradila:
Jules je tako pažljiva, nikad nije toliko nespretna da
bi se opekla. Ali prije nego što sam stigla dobro
pogledati, ona mi je zgrabila nadlaktice i okrenula me
prema zrcalu kako bismo obje mogle vidjeti kako
izgledam u haljini. Plavičasta je i ružičasta, nešto što
nikad ne bih nosila jer samo izgledam još bljeđe.
Gotovo je iste boje kao moji nokti koje sam prošlog
tjedna manikirala u Londonu, na što me Jules
doslovce natjerala. Nije bila sretna sa stanjem mojih
noktiju: rekla je manikirki da „napravi najbolje što
može". Kad si sad pogledam ruke, poželim se
nasmijati: ružičasti lak i izgrizeni nokti i krvavo
meso.
Jules zakorači unatrag, prekriženih ruku, škiljeći.
– Labavo ti stoji. Bože, ovo je valjda najmanja veličina
koju su imali. Olivia, pobogu. Rado bih da si mi rekla
da ti ne stoji – dala bih ju suziti. Ali... – mršti se i
okreće me polako. Ponovno osjećam onaj povjetarac i
zadrhtim. – Ne znam, možda je i dobro ovako labavo.
Možda je nekakav imidž.
Proučavam svoj odraz u zrcalu. Sam oblik haljine
nije pretjerano napastan: pripijene, ravne linije, vrlo
u stilu devedesetih. da je neke druge boje, možda bih
ju i inače nosila. Jules je u pravu: ne izgleda užasno.
Ali kroz tkaninu mi se vide crne gaćice i bradavice.
– Ne brini se – kaže Jules kao da mi je pročitala
misli. – Imam ti grudnjak bez naramenica. A i tange
boje puti... jer sam znala da ti nećeš imati takvo što.
Sjajno. Tako ću se baš osjećati manje jebeno
golom.
Čudno je stajati tako pred zrcalom s Jules iza
mene dok obje gledamo u moj odraz. Razlike među
nama su očite. Za početak, potpuno smo različitih
oblika, ali i ja imam tanji nos – mamin nos, a Jules
ima bolju kosu, gustu i sjajnu. No kad smo ovako
jedna pokraj druge, vidim da smo sličnije nego što
ljudi možda misle. Lica su nam istog oblika, kao
mamino. Vidi se da smo sestre, ili barem gotovo pa
sestre.
Pitam se vidi li i Jules to: sličnosti među nama.
Izraz lica joj je čudan, stisnut.
– O, Olivia – kaže. A zatim – vidjela sam to u zrcalu
prije nego što sam ustvari osjetila – posegne i primi
me za ruke. Ukočila sam se. To nije nalik na Jules:
ne voli ona baš fizičke izljeve ljubavi. – Gle – kaže. –
Znam da se nismo uvijek slagale. Ali ponosim se što
si mi djeveruša. Znaš to, zar ne?
– Da. – Zvučim malo promuklo dok to izgovaram.
Jules mi nježno stisne ruku, što je za njezin
pojam kao da me čvrsto zagrlila. – Mama kaže da si
prekinula s onim tipom? Znaš, Olivia, u tvojim se
godinama to može činiti kao kraj svijeta. Ali onda
kasnije upoznaš nekoga s kim se doista slažeš i
shvatiš razliku. Kao Will i ja...
– Okej sam – kažem. – Sve je okej. – Lažem. Ne
želim razgovarati ni s kim o tome. Ponajmanje s
Jules. Ona je zadnja osoba koja bi razumjela da joj
kažem da se više ne mogu sjetiti zašto sam se ikad
trudila šminkati ili nositi lijepo donje rublje ili
kupovati odjeću ili ići na frizuru. Kao da je netko
drugi radio sve to.
 Odjednom se osjećam jako čudno. Nekako slabo i
mučno. Blago se ljuljam i Jules me zgrabi, čvrsto
stegne za nadlaktice.
– Dobro sam – rekla sam prije nego što me uspjela
pitati što mi je. Sagnem se i otkopčam pretjerano
otmjene svilene cipelice koje je Jules izabrala za
mene i oko čijih sam ukrašenih kopči petljala čitavu
vječnost jer su mi ruke postale trapave i glupe. Zatim
posegnem i povučem haljinu preko glave toliko
snažno da je Jules zastao dah jer je mislila da ću ju
potrgati.
– Olivia! – kaže. – Što izvodiš, pobogu?
– Oprosti – rekla sam, ali samo sam oblikovala tu
riječ usnama, nema zvuka iz mene.
– Gle – kaže ona. – Rado bih da se sljedećih
nekoliko dana potrudiš. Može? Livvy, ovo je moje
vjenčanje. Toliko sam se trudila da bude savršeno.
Kupila sam ti ovu haljinu – rado bih daju nosiš jer te
želim ovdje, da mi budeš djeveruša. To mi nešto
znači. Trebalo bi značiti i tebi. Ne znači li ti?
Kimnem. – Da. Da, znači mi. – A zatim, jer mi se
činilo da ona to očekuje, dodam: – Okej sam. Ne znam
što... što je ono bilo maloprije. Dobro sam sad.
Lažem.
 JULES

Mladenka

Nakon što sam otvorila vrata majčine sobe, zaskočio

me oblak Shalimar parfema i, sasvim moguće,
cigaretnoga dima. Bolje joj je da nije pušila ovdje.
Mama sjedi pred zrcalom u svilenom kimonu,
zaokupljena stavljanjem ruža na usne. – Pobogu, kao
da bi ubila nekoga. Stoje, dušo?
Dušo.
Neobično je okrutna ta riječ.
Održavam glas smirenim, razumnim. Danas sam
najbolja verzija sebe. – Olivia će biti pristojna sutra,
zar ne?
Moja majka umorno uzdahne. Pijucka piće koje
drži pokraj sebe. Čini se da je to martini. Sjajno, znači
već je krenula s jačim stvarima.
– Djeveruša mi je – kažem. – Mogla sam birati
između dvadeset drugih. – Što i nije baš istina. – Ali
pravi se kao da je ovo takva tlaka. Jedva da sam išta
tražila da napravi. Nije došla na djevojačku iako je u
vili bila soba za nju. Bilo je malo čudno...
– Dušo, mogla sam ja umjesto nje.
Zurim u nju. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi
ona htjela doći. Uostalom, nije bilo šanse da pozovem
mamu na djevojačku. Neizbježno bi se to pretvorilo u
šou Araminte Jones.
– Gledaj, ništa od toga nije bitno – kažem. –
Prošlost, valjda. Ali hoće li se barem potruditi izgledati
kao da joj je drago zbog mene?
– Nije joj lako – kaže mama.
– Zbog dečka koji je prekinuo s njom, ili što je već
bilo? Prema onom što sam vidjela na Instagramu,
hodali su samo nekoliko mjeseci. Očito epska
romansa! – Unatoč mojem najboljem trudu, u glasu
mi se osjetila nota sitničavosti.
Moja se majka sad usredotočila na iscrtavanje
gornje usne. – Ali, dušo – započela je kad je završila
s time – kad malo bolje razmisliš, ni ti i prekrasni Will
niste puno duže skupa, zar ne?
– To je posve drukčije – kažem, ozlojeđena. –
Oliviji je devetnaest. Još je tinejdžerica. Ljubav je ono
što tinejdžeri misle da im se dogodilo, a ustvari su
samo puni hormona. Ja sam mislila da sam
zaljubljena kad sam bila njezinih godina.
Prisjetim se Charlieja kad mu je bilo osamnaest:
osunčana koža, bijela crta gdjekad vidljiva ispod
kratkih hlača. Shvatih da moja majka nikad nije
znala – ili ju nije bilo briga – za moje adolescentske
romanse. Bila je previše zaokupljena vlastitim
ljubavnim životom. Hvala Bogu na tome: nisam
sigurna da ijedan tinejdžer želi takav nadzor. A opet,
ne mogu se oteti dojmu da je ovo dokaz da su ona i
Olivia bliskije nego što smo nas dvije ikad bile.
 – Kad me tvoj otac ostavio – nastavi mama – bila
sam otprilike njezinih godina. Imala sam
novorođenče...
– Znam, mama – kažem najstrpljivije što mogu.
Čula sam tu priču više puta nego što je bilo potrebno:
kako je mojim rođenjem skončalo nešto što je
definitivno, što je možda mogla biti vrlo uspješna
poslovna karijera moje majke.
– Znaš li kako je meni bilo? – pita. A, evo nas:
dobri stari scenarij. – Pokušavati imati i karijeru i
odgajati dijete? Truditi se zaraditi, napraviti nešto od
sebe? Samo kako bih stavila hranu na stol?
Nitko te nije tjerao da pokušavaš dobiti uloge,
pomislila sam. Ako si doista htjela staviti hranu na
stol, to baš nije bio najsmisleniji način. Nismo morale
trošiti tvoje sićušne prihode na stan u prvoj zoni na
Aveniji Shaftesbury pa zbog toga onda gladovati.
Nisam ja kriva što si ti donijela loše odluke kad si bila
tinejdžerica i zatrudnjela.
Kao i obično, nisam rekla ništa od toga. –
Razgovarale smo o Oliviji – kažem umjesto toga.
– No – kaže mama proučavajući svoje lakirane
nokte boje ruža za usne, kao da ih je umočila u krv.
– Recimo samo da je Olivija doživjela nešto više od
samog prekida.
Naravno, pomislim. To je Olivia, stoga je moralo
biti nešto posebno i različito. Oprezno, Jules. Nemoj
biti ogorčena. Najbolje ponašanje. – Što onda? –
pitam. – Što je još bilo?
– Nije na meni da kažem. – Za moju je majku to
iznenađujuće diskretno. – Uostalom – nastavila je –
Olivia je kao ja – empatična. Ne možemo mi
jednostavno... prigušiti osjećaje i praviti se da je sve
u redu kao neki.
Znam da je u neku ruku to istina. Znam da Olivia
osjeća vrlo snažno, presnažno i preduboko, da uvijek
sve uzima k srcu. Sanjar je. Uvijek bi se kući s
igrališta vraćala oderanih koljena i s modricama od
sudaranja sa svim i svačim. Grize nokte, ima
raspucale vrhove, previše razmišlja o stvarima.
,,Krhka“ je. Ali i razmažena.
I ne mogu ne osjetiti impliciranu kritiku kad
mama spominje te ,,neke.“ Samo zato što svi mi ostali
ne pokazujemo sve što osjećamo, samo zato što smo
pronašli kako se nositi s osjećajima, ne znači da ne
osjećamo.
Jules, diši.
Prisjetih se kako me čudno Olivia pogledala kad
sam joj rekla da mi je drago što mi je djeveruša.
Nisam mogla suzbiti ubod ljubomore kad se skinula
da isproba haljinu i pružila pogled na vitko tijelo bez
strija. Znam da je osjetila da zurim u nju. Svakako je
premršava i preblijeda. A opet nepobitno prekrasna.
Kao one heroin chic manekenke iz devedesetih: Kate
Moss na kauču okružena svjetlima. Kad ju vidim,
nađem se zarobljena između istih onih dviju emocija
koje Olivia uvijek budi u meni: duboka, gotovo bolna
nježnost i sramotna i tajna zavist.
Valjda zato nikad nisam bila dobra prema njoj
koliko sam mogla biti. Sad je starija i malo mudrija,
a odnedavno, napose od proslave zaruka, primjetno
hladnija. No kad je Olivia bila mlađa, povremeno me
pratila poput štenca. Navikla sam bila na njezine
izljeve netražene ljubavi. Čak i kad bih joj istodobno
zavidjela.
Mama se sad okrenula u stolici. Naglo je ozbiljna,
čak njoj nesvojstveno. – Gledaj. Jules, nije joj bilo
lako u zadnje vrijeme. Ne znaš ni pola. Jadnica je
puno toga proživjela.
Jadnica. Pogodilo me to. Mislila sam da ću dosad
već biti imuna. Sram me priznati da nisam: opet taj
sitni ubod zavisti pod rebra.
Duboko udahnuvši, podsjetih se da sam tu, da se
udajem. Ako ćemo Will i ja imati djece, djetinjstvo im
neće biti nimalo slično mojemu: mama i njezin
beskrajni niz momaka, svi do jednoga glumci koji
„samo što se nisu proslavili”. Ljudi koji mi traže
mjesto za spavanje na kaputima na nekoj od
neizbježnih zabava u Sohu jer mi je šest godina i sva
ostala djeca iz mojega razreda već odavno spavaju.
Mama se okrenula natrag prema zrcalu. Škilji u
odraz, gura kosu prvo na jednu pa na drugu stranu,
podiže ju. – Moram lijepo izgledati za novopridošle –
kaže. – Nisu li baš krasni, ti Willovi prijatelji?
O, Kriste.
Olivia ne zna koliko joj je ustvari dobro, koliko je
imala sreće. Njoj je to sve normalno. Dok je njezin
tata Rob bio s nama, mama je bila prava majčinska
figura: kuhala bi obroke, inzistirala da u osam
budemo u krevetu, imale smo igraonicu punu
igračaka. Mami je onda naposljetku dojadilo glumiti
sretnu obitelj. Ali tek nakon što je Oliviji priuštila
sretno djetinjstvo; tek kad sam ja počela napola
mrziti tu malu koja i ne zna što je sve dobila.
Poželjeh razbiti nešto. Uzela sam svijeću sa
stolića, osjećam njezinu težinu u ruci, zamišljam
kako bi bilo gledati ju kako se razbija na komadiće.
Ne radim to više – držim to pod kontrolom. Svakako
ne bih htjela da Will vidi takvu mene. No kad sam u
blizini obitelji, uvijek se vraćam na staro, puštam svu
staru sitničavost i zavist i bol natrag i postajem
ponovno tinejdžerica koja kuje planove za bijeg.
Moram nadići to. Utrla sam si vlastiti put. Sve sam
podigla sama, stvorila nešto postojano i moćno. I ovaj
je vikend izraz toga. Moj pobjednički marš.
Kroz prozor se čuje zvuk brodskoga motora. To je
sigurno Charlie. Charlie će mi podići raspoloženje.
Vratila sam svijeću natrag na mjesto.
 HANNAH

Pratnja

Kad smo napokon došli do mirna mora u uvali, ja

sam već triput bila povratila. Mokra sam do kože i
osjećam se kao da me netko gnječio i držim se
Charlieja kao da je kolut za spašavanje. Ne znam
kako ću točno sići s broda jer imam dojam da nemam
kosti u nogama. Pitam seje li Charlieju neugodno što
se pojavio sa mnom u ovakvu stanju. Uvijek postane
čudan kad smo s Jules. Moja bi mama rekla da se
,,folira“.
– O, vidi – kaže Charlie. – One plaže tamo? Pijesak
je stvarno bijel. – Vidim kako u plićaku more postaje
zapanjujuće modrozeleno i kako se svjetlo odražava
od valova. Najednom kraju uvale kopno naglo prelazi
u vrlo dramatične litice i goleme stijene koje su se
odvojile od njih. Na drugom kraju nevjerojatno malen
dvorac, odmah na samom rubu obale, postavljen nad
stijene i more koje se razbija ispod njih.
– Vidi dvorac – kažem.
– Mislim da je to Folly – kaže Charlie. – Barem je
Jules rekla da se tako zove.
– Naravno da otmjeni imaju posebno ime za njega.
 Charlie me ignorira. – Ondje ćemo spavati.
Trebalo bi biti fora. A i lijepa razonoda, zar ne? Znam
da ti ovaj mjesec nije bio lak.
– Da – kimnem.
Charlie me stisne za ruku. Oboje smo zašutjeli
jedan trenutak.
– I znaš – odjednom će on – neće biti klinaca.
Ponovno smo odrasli.
Pogledam ga. Čujem li to tračak čežnje? Istina je
da u zadnje vrijeme ne radimo ništa osim što
održavamo na životu dvoje malih ljudi. Katkada mi se
čini da je Charlie ljubomoran na pažnju i ljubav
kojom obasipam djecu.
– Sjećaš se onih dana na početku – rekao je
Charlie prije sat vremena, dok smo se vozili kroz
predivan krajolik Connemare i divili se crvenom lišću
i tamnim brdima, kad bismo ponijeli šator, sjeli na
vlak i otišli kampirati za vikend? Bože, kao da je
prošla čitava vječnost.
Tada bismo vikend provodili seksajući se, s
prekidima samo za hranu ili šetnju. Uvijek smo imali
novca. Da, životi su nam sad bogati drugim stvarima,
ali znam na što Charlie misli. Prvi smo od naše grupe
prijatelja koji su dobili djecu: ja sam zatrudnjela s
Benom prije nego što smo se vjenčali. Iako ne bih
ništa mijenjala, pitala sam se već jesmo li možda
propustili još koju godinu bezbrižne zabave. Katkada
mi se čini da sam putem izgubila jednu drugu ja.
Djevojku koja bi uvijek ostala na još jednom piću,
koja je voljela plesati. Ponekad mi nedostaje.
 Charlie je u pravu. Treba nam vikend dalje od
obitelji, samo nas dvoje. Rado bih samo da naš prvi
bijeg u valjda sto godina nije na glamurozno
vjenčanje Charliejeve blago zastrašujuće prijateljice.
Ne želim previše razmišljati o tome kad smo se
zadnji put seksali jer znam da će odgovor biti
deprimirajući. No, prošlo je neko vrijeme. U čast ovog
vikenda išla sam na prvu depilaciju bikini zone još
od... Isuse, davno je bilo, osim ako ne računate one
male kutijice traka za samodepilaciju koje imam u
kupaonici, većinom neiskorištene. Povremeno,
otkako imamo klince, osjećam se kao da smo više
kolege ili partneri koji svu pažnju moraju posvetiti
poslu nego ljubavnici. Ljubavnici. Kad smo se zadnji
put takvima smatrali?
– Bokte – kažem kako bih prestala razmišljati o
tome – vidi taj šator! Divovski je. – Toliko je velik da
se čini više kao šatorsko naselje, a ne samo jedno
zdanje. No ako će itko imati doista otmjen šator za
vjenčanja, to će biti Jules.
Ostatak se otoka, ako je to moguće, doima još više
neprijateljskim nego što se činio izdaleka.
Nevjerojatno mi je da će nas ovo prijeteće mjesto
ugostiti u sljedećih nekoliko dana. Kako mu se
približavamo, tako sad vidim nakupinu malih, crnih
zdanja iza Follyja. A na vrhu brda iza šatora također
su tamni oblici. Isprva sam mislila da su to ljudi koji
iščekuju naš dolazak. Ali neobično su mirni,
nepomični. Kad smo prišli bliže, shvatila sam da su
ti neobični uspravni oblici ustvari nadgrobno
kamenje. A ono što sam mislila da su glave, zapravo
su križevi, i to keltski, krug oko križa, krakova iste
dužine.
– Eno ih! – kaže Charlie. Mahne.
Vidim sad ljude na molu; mašu nam. Prolazim
prstima kroz kosu iako iz dugog iskustva znam da će
ju to samo još više razbarušiti. Rado bih da imam
bocu vode kojom bih isprala kiseli okus iz usta.
Sad ih mogu bolje razabrati. Vidim Jules, i čak je
s ove udaljenosti jasno da je besprijekorna: samo bi
ona na ovakvu mjestu mogla nositi bijelo – i samo
bijelo – i ne umrljati odjeću istog trena. Pokraj Jules
i Willa stoje dvije žene, za koje nagađam da su
Julesina obitelj – odaje ih sjajna crna kosa.
– Ono ti je Julesina mama – kaže Charlie i pokaže
na stariju ženu.
Vau – kažem. Nisam takvu ženu očekivala. Nosi
uske crne traperice i male tamne naočale na vrhu
sjajna tamnog boba. Ne izgleda dovoljno staro da bi
imala kćer od trideset i nešto godina.
Da, rodila je Jules prilično mlada – kaže Charlie
kao da mi čita misli. – A ono je... Isuse Kriste! A to je
valjda Olivia. Julesina mala polusestra.
Ne izgleda mi baš mala – kažem. Viša je i od Jules
i od mame; potpuno je drukčije građena od Jules,
koja je sva u oblinama. Vrlo je dojmljiva izgleda, čak
prelijepa, a koža joj je blijedo blijeda na način koji
dobro izgleda samo ako imate crnu kosu, baš kao
ona. Noge u trapericama izgledaju joj kao dvije
ugljenom potegnute crte. Bože, ubila bih za takve
noge.
 Ne mogu vjerovati koliko je starija – kaže Charlie.
Sad već napola šapće jer smo dovoljno blizu da bi nas
mogli čuti. Zvuči pomalo uznemireno.
Je li ona ta koja je bila zatreskana u tebe? – pitam,
izvlačeći tu činjenicu iz nekog napola zaboravljenog
razgovora s Jules.
Da – kaže on, tužno se cereći. – Bože, Jules me
znala zadirkivati. Prilično mi je neugodno bilo.
Smiješno, ali neugodno. Znala je naći izlike da
razgovara sa mnom i pritom bi se protezala onako
uznemirujuće provokativno kako samo
trinaestogodišnjakinje mogu.
Pogledala sam predivno stvorenje na molu i
pomislila: Kladim se da ti sad ne bi bilo neugodno.
Mattie je odjednom pokraj nas, stavlja bove na
jednu stranu brodice, priprema uže.
Charlie zakorači naprijed: – Dajte da...
Mattie odmahne rukom; pretpostavljam da je
Charlie malo uvrijeđen zbog toga.
– Baci ovamo! – viče Will dok prilazi molom. Na
televiziji je jako zgodan. Uživo... no, oduzima dah. –
Daj da pomognem! – dovikuje Mattieju.
Mattie mu baci uže i Will ga vješto uhvati u zraku,
pružajući pogled na mišićav trbuh pod pletenim
džemperom. Pitam se čini li mi se da se Charlie
pokraj mene pjeni. Brodovi su njegova stvar: u
mladosti je bio instruktor jedrenja. Ali čini se da je
sve što se događa vani Willova stvar.
– Dobro došli vas dvoje! – Široko se smiješi i
posegne rukom prema meni. – Trebate pomoć? – Ne
trebam, ali sam ju prihvatila. Zgrabivši me pod
pazuh, podignuo me je preko ograde broda kao da
sam dijete. Osjetila sam miris nečega suptilnog i
muževnog – mahovina i bor – pa sam prestravljeno
shvatila kako ja njemu zasigurno vonjam: na rigotinu
i morsku travu.
Već mi je jasno da i u stvarnosti ima taj šarm, tu
magnetsku privlačnost. U jednom od članaka koje
sam čitala dok sam gledala seriju – jer naravno da
sam morala guglati sve o njemu – novinarka se
našalila da je ustvari gledala seriju samo zato što nije
mogla skinuti pogled s Willa. Hrpa se ljudi naljutila
na to, vikala da ga pretvara samo u objekt, da bi
novinara koji bi takvo što napisao razapeli. Ali kladim
se da su PR– ovci otvorili pjenušac.
Da budem iskrena, jasno mi je što je htjela reći.
U seriji ima jako puno scena u kojima je Will gol do
pasa ili stenje dok se vere stijenama, i uvijek izgleda
nevjerojatno privlačno. Ali više je od toga. Ima taj
neki osebujan način obraćanja kameri, tu intimnost
zbog koje vam se čini da ležite pokraj njega u
improviziranom zaklonu koji je sagradio od grana i
kore drveta, da trepćete zbog svjetla koje nosi na
glavi. Dobijete dojam samoće, da ste sami s njim
usred divljine. Zavede vas to.
Charlie pruži ruku Willu. – Ma daj – kaže Will i
zagrli Charlieja. Čak s ove udaljenosti osjećam da se
Charlie napeo.
– Wille – kaže Charlie kratko kimnuvši i odmah
zakorači unatrag. To je gotovo pa bezobrazno s
obzirom na Willovu dobrodošlicu.
 – Charlie! – Jules mu prilazi, raširenih ruku. –
Toliko je vremena prošlo. Bože, nedostajao si mi.
Jules, druga žena u Charliejevu životu. Najhitnija
žena u njegovu životu, dok se nisam ja pojavila. Jako
se dugo grle.
Naposljetku krenusmo za Jules i Willom prema
Follyju. Will nam govori da je prvotno bila
namijenjena obrani obale, pa ju je zatim neki bogati
Irac prenamijenio u kuću za odmor prije nekih sto
godina: mjesto na kojem se može provesti nekoliko
opuštajućih dana s prijateljima. Ali, da ne znate,
povjerovali biste bez problema da je nešto
srednjovjekovno. Ima mali toranj i hrpu malih
prozora između velikih. – Lažni otvori za streličare –
kaže Charlie. On jako voli dvorce.
Putem smo vidjeli i kapelicu, to jest njezine
ostatke, skrivene iza Follyja. Krova više nema, ostali
su samo zidovi i pet visokih stupova koji posežu k
nebu. Prozori su zjapeće rupe u kamenu i čitav je
prednji zid kapelice vjerojatno urušen. – Sutra ćemo
ondje imati ceremoniju – kaže Jules.
– Prekrasno je – kažem. – Tako romantično. –
Rekla sam sve što treba. A i valjda jest prekrasno, na
jedan vrlo šturi način. Charlie i ja vjenčali smo se kod
matičara. Sasvim sigurno nije bilo prekrasno:
sobičak, ne pretjerano uređen. Bila je i Jules,
naravno, i u svojoj se dizajnerskoj opravi doimala kao
da baš ondje i ne pripada. Sve je trajalo možda
dvadeset minuta i putem prema izlazu mimoišli smo
se s sljedećim parom.
 Ali ja se ne bih htjela udati na ovakvu mjestu. Da,
prekrasno je, ali u toj ljepoti ima i neke tragičnosti,
možda čak morbidnosti. Kapelica se ocrtava pred
nebom poput neke izobličene šake dugih prstiju koja
poseže iz tla. Ima nečeg ukletog u dojmu koji ostavlja.
Promatram Jules i Willa dok hodamo. Nikad ne
bih rekla da je Jules taktilna osoba, ali stalno ga
dodiruje. Kao da si ne može pomoći. Jasno vam je da
se seksaju. Teško je gledati dok mu zavlači ruku u
stražnji džep hlača ili pod majicu. Kladim se da je i
Charlie primijetio. No neću mu ništa spomenuti. To
bi samo privuklo pažnju na činjenicu da se nas dvoje
ne seksamo. Nekoć nam je seks bio jako dobar,
pustolovan. Ali sad smo samo stalno umorni. A i
otkako smo dobili klince, pitam se gleda li me Charlie
drugim očima, jesam li mu privlačna sad kad mi sise
nisu iste kao prije dojenja, sad kad imam svu tu
labavu kožu na trbuhu. Znam da ne bih trebala
pitati, jer tijelo mi je izvelo čudo, i to dvaput. A opet,
za par je bitno da još uvijek žele jedno drugo, zar ne?
Jules nikad nije imala dugu vezu otkako smo
Charlie i ja zajedno. Uvijek mi se činilo da nema
vremena za nešto ozbiljno, toliko je bila usredotočena
na The Download. Charlie je volio predviđati koliko će
joj koja veza trajati: “Tri mjeseca, najviše" ili „Ovom
je već istekao rok trajanja, ako mene pitaš." I uvijek
bi njega nazvala kad bi prekinula. Pitam se ponekad
kako mu je sad kad se napokon smirila.
Pretpostavljam da nije baš sretan. Imam neke
sumnje o njima dvoma koje se sad pokušavaju
probiti na površinu. Gurnula sam ih natrag dolje.
 Kako prilazimo zgradi, odnekud svisoka začuje se
cerek. Podignem pogled i ugledam skupinu
muškaraca na grudobranu, gledaju u nas. Čujem
nešto posprdno u tom smijehu i odjednom sam vrlo
svjesna stanja svoje odjeće i kose. Uvjerena sam da
se meni smiju.
 OLIVIA

Djeveruša

Kad sam ponovno ugledala Charlieja, prisjetili se

koliko sam znala patiti za njim. Prije samo nekoliko
godina, ustvari, ali bila sam klinka. Neugodno mi je
sad prisjetiti se kakva sam curica bila. Ali me i
rastuži.
Želim se negdje skriti od svih njih. Krenem stazom
koja vodi pokraj ruševnih kuća, zaostalih za judima
koji su nekoć živjeli na otoku. Jules mi je rekla da su
otočani napustili domove jer su htjeli struju i svašta
drugo. Kužim to. Sama činjenica da ste zapeli ovdje
natjerala bi vas da poludite. Čak i da imate brod
kojim možete do kopna, i dalje ste milijun kilometara
od svega. Najbliži, ne znam, H&M je stotinu
kilometara odavde. Uvijek sam mislila da mama i ja
živimo bogu iza nogu, ah sad sam zahvalna što ne
živimo na otoku usred Atlantika. Tako da mi je
potpuno jasno zašto su htjeli otići. Ali sad kad
gledam te napuštene kuće praznih prozora, trošne,
teško je ne imati dojam da se ovdje dogodilo nešto
loše.
Jučer sam vidjela nešto na jednoj od plaža, veće
od ostalih stijena, sivo ali glade i naizgled mekše.
Prišla sam bliže. Mrtvi tuljan. I to beba, čini mi se, jer
je bio tako malen. Prišla sam još bliže i šokirala se.
Na drugoj strani, onoj koju nisam do tada mogla
vidjeti, tijelo tuljana bilo je otvoreno, tamnocrveno.
Ne mogu si izbiti tu sliku iz glave. Od tada me ovo
mjesto tjera da razmišljam o smrti.
Spust do špilje označene na zemljovidu u Follyju
traje samo nekoliko minuta. Saptava špilja, tako se
zove. Nalik je na dugu ranu u tlu, otvorena na oba
kraja. Mogli biste pasti u nju a da pritom ne shvatite
da postoji jer joj je otvor skriven u visokoj travi. Kad
sam jučer naišla na nju, gotovo sam upala. Slomila
bih vrat. To bi Jules upropastilo savršeno vjenčanje,
zar ne? Ta me pomisao gotovo natjerala na osmijeh.
Spuštam se u špilju niz stijene nalik na stube.
Buka se u mojoj glavi stišala i sada lakše dišem, iako
ovdje čudno vonja, na sumpor i možda na trulež.
Možda je to zbog morske trave koje ima posvuda,
nalikuje na veliku crnu užad. Ilije možda zbog zidova
prekrivenih mrljama žutog lišaja?
Preda mnom je mala šljunčana plaža, a iza nje
more. Sjednem na jednu stijenu. Vlažna je, ali takav
je čitav ovaj otok. Osjetila sam vlagu na odjeći kad
sam se jutros odijevala, kao da je oprana, ali ne i
osušena do kraja. Ako si obližem usne, okusit ću sol
na koži.
Razmišljam zadržati se ovdje, možda i preko noći.
Mogla bih se skrivati dok ceremonija ne završi, dok
ne budu gotovi sa svim tim. Jules bi bila bijesna,
naravno. Iako... možda bi se pravila da je bijesna, a
ustvari bi joj laknulo. Mislim da me ustvari ne želi na
svom vjenčanju. Mislim da mi zamjera što se bolje
slažem s mamom od nje i što imam tatu koji me želi
povremeno vidjeti. Znam da sam kučka. Jules je i
dobra prema meni, katkada, kao kad mi je proljetos
dopustila da ostanem kod nje u stanu u Londonu. I
kad se toga sjetim, bude mi krivo i osjećam loš okus
u ustima.
Vadim mobitel. Signal je užasan pa na Instagramu
vidim samo jedan post, na samom vrhu. Naravno da
je to Ellien zadnji post. Kao da mi se rugaju.
Komentari pod postom:
Ekipa! ♥♥♥
OMG slatkooooo.☺
mama+tata
#mood ♥
znači sad je službeno? ҅winks҆

Još uvijek boli. U sredini mojih prsa. Gledam ta

samodopadna, nasmiješena lica i dio mene želi svom
snagom zavitlati mobitel u zid špilje. Ali to ne bi
riješilo moje probleme. Svi su oni tu sa mnom.
Čujem zvuk u špilji, korake, i gotovo mi ispade
mobitel od straha. – Tko je tu? – pitam. Zvučim tako
prestrašeno. Doista se nadam da nije kum Johnno.
Vidjela sam kako me gledao ranije.
Ustala sam i počela se uspinjati iz špilje. Držim se
blizu zida prekrivenoga tisućama sitnih lupara koje
me grebu po prstima. Naposljetku sam provirila iza
zida.
 – O, Isuse! – Osoba zatetura unatrag i stavi si
ruku na prsa. Charliejeva supruga. – Kriste! Prepala
si me. Nisam očekivala nikoga tu dolje. – Ima lijep
naglasak. Sjevernjački. – Ti si Olivia, je li tako? Ja
sam Hannah. Udana sam za Charlieja.
– Da – kažem. – Znam to. Bok.
– Što ćeš tu dolje? – Na brzaka baci pogled preko
ramena, kao da provjerava prisluškuje li nas itko. –
Tražiš skrovište? I ja isto.
Odlučih da mi je sad mrvicu draga.
– O – kaže ona – to je vjerojatno loše zvučalo, zar
ne? Samo sam... ma računam da će se Charlie i Jules
bolje napričati ako mene nema u blizini. Znaš, imaju
svu tu zajednički povijest i ja nisam dio nje.
Zvuči pomalo kao da joj je dosta svega. Povijest.
Otprilike sam devedeset posto uvjerena da su se
Charlie i Jules u nekom trenutku prasnuli. Pitam se
razmišlja li Hannah ikad o tome.
Hannah je sjela na jednu od stijena. Sjela sam i
ja jer sam prva došla. Zaista bih voljela da shvati
poruku i pusti me samu. Izvadim cigarete iz džepa,
istresem jednu iz kutije. Čekam da Hannah kaže
nešto. Ne kaže ništa. Napravim još jedan korak, i to
valjda jer ju testiram i ponudim ju cigaretom i pružim
upaljač.
Složila je facu. – Ne bih trebala – kaže. Zatim
uzdahne. – Ali zašto ne? Plovidba je bila poremećena.
I sad se sva tresem. – Podigne ruku kako bi mi
pokazala.
Zapali cigaretu, potegne dim duboko pa ponovno
uzdahne. Vidim da joj se sad malo vrti. – Vau. Lupilo
me ravno u glavu. Tako dugo nisam pušila. Odustala
sam kad sam zatrudnjela. Ali dok sam išla u klubove,
pušila sam često. – Pogleda me. – Da, znam. Misliš
da je to bilo prije milijun godina. U svakom se slučaju
čini tako.
Pomalo mi je krivo jer doista sam to pomislila. AH
sad, kad sam ju pobliže pogledala, vidim da joj je
jedno uho probušeno na četiri mjesta i da joj je
unutrašnjost jednog zapešća tetovirana. Tetovaža
napola skrivena rukavom. Možda ipak ima drugu
stranu.
Ponovno potegne dim. – Bože, super je. Mislila
sam da će mi se zgaditi jednom kad ih se odreknem,
da mi više neće nedostajati. – Duboko se i glasno
nasmije. – Da. Nije se dogodilo. – Otpuhne savršen
kolut dima.
Unatoč samoj sebi, zadivljena sam. Callum je
povremeno pokušavao to, ali nikad mu nije uspjelo.
– Studiraš? – pita me.
– Da – kažem.
– Gdje?
– Exeter.
– Dobar faks, nije li?
– Da – kažem. – Valjda.
– Ja nisam išla – kaže Hannah. – Nitko u mojoj
obitelji nije studirao – nakašlje se – osim moje sestre
Alice.
Ne znam što reći na to. Ne znam zašto bi itko išao
na fakultet. Čak je i mama išla u školu glume.
 – Alice je uvijek bila pametna – nastavi Hannah. –
Ja sam bila ona divlja, ako možeš vjerovati. Obje smo
išle u tu usranu školu, ali Alice je na kraju imala
sjajne ocjene. – Otrese pepeo s cigarete. – Oprosti,
znam da brbljam. Trenutno mi se puno toga mota po
glavi.
Primijetila sam da joj se izraz lica promijenio. Ali
ne čini mi se daju mogu pitati o tome jer smo potpuni
stranci.
– No – kaže Hannah. – Sviđa ti se Exeter?
– Ne studiram više ondje – kažem. – Ispisala sam
se. – Ne znam zašto sam to rekla. Toliko bi lakše bilo
podilaziti joj, praviti se da i dalje studiram. Ali naglo
sam osjetila želju ne lagati joj.
Hannah se mršti. – A da? Nije ti bilo zabavno?
– Ne – kažem. – Valjda... Imala sam tog dečka. I
prekinuo je sa mnom. – Vau, zvučim tako jadno.
– Mora da je bio pravo govno – kaže Hannah. –
Ako si odustala od faksa zbog njega.
Kad se prisjetim svega što se dogodilo u proteklih
godinu dana, misli mi zavriju, mozak mi se isprazni i
ne mogu ni razmišljati o tome kako spada niti izbaciti
to iz glave. Ništa nema smisla, poglavito ne sada kad
pokušavam složiti dijelove u cjelinu. Ne mogu joj
objasniti a da joj ne kažem sve, bar mi se tako čini.
Stoga sam slegnula ramenima i rekla: – No, valjda mi
je bio prvi pravi dečko.
Pravi u smislu nešto više od tipa s kojim sam
zabrijala na zabavi. Ali nisam to rekla Hanni.
– I voljela si ga – kaže.
 Nije postavila pitanje, stoga se ne osjećam
obveznom odgovoriti. No ipak sam kimnula. – Da –
kažem. Zvučim tako sitno, glas mi je tako napukao.
Nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled dok nisam
upoznala Calluma: preko brucošima krcata kafića
ugledala sam tog jednog momka crnih kovrča i
predivnih plavih očiju. Polako mi se nasmiješio i bilo
je kao da ga znam. Kao da je bilo suđeno da se
sretnemo, pronađemo jedno drugo.
Callum je prvi rekao da me voli. Ja sam se previše
bojala da ću ispasti budala. No naposljetku sam se
osjećala obveznom reći mu to. Imala sam dojam da
će to prsnuti iz mene. Kad je prekinuo sa mnom,
rekao je da će me zauvijek voljeti. Ali to je sranje. Ako
doista volite nekoga, ne biste ga ničim povrijedili.
– Nisam otišla samo zato što me ostavio – kažem
brzo. – Nego, mislim... – Potegnem dim. Ruka mi
drhti. – Da Callum nije prekinuo sa mnom, ništa se
od ovoga ne bi dogodilo.
– Što to? – pita Hannah. Nagnula se naprijed,
zainteresirana.
Nisam joj odgovorila. Pokušavam smisliti kako
sad dalje, ali ne mogu naći prave riječi. Ona ne
navaljuje, stoga vlada duga tišina i obje samo sjedimo
i pušimo.
– Sranje! – odjednom kaže Hannah. – Ili mi se
samo čini ih je zbilja postalo mračnije otkako sjedimo
ovdje?
– Mislim da je Sunce počelo zalaziti – kažem.
Odavde ga ne možemo vidjeti jer nismo okrenute u
pravom smjeru, ali može se razabrati ružičasti sjaj na
nebu.
– Ajoj – kaže Hannah. – Trebale bismo natrag do
Follyja. Charlie mrzi kad se kasni. Pravi je učitelj.
Računam na to da se mogu skrivati još kojih deset
minuta, ali onda... – Gasi cigaretu.
Idi – kažem joj. – U redu je. Nije bitno.
Gleda me. – Nekako mi je zvučalo kao da jest.
Nije – kažem. – Iskreno.
Ne vjerujem koliko sam bila blizu sve joj reći.
Nikomu nisam rekla za sve ostalo. Čak ni
prijateljima. Ustvari je olakšanje. Da sam joj rekla,
ne bi bilo natrag. Znalo bi se što sam učinila.
 AOIFE

Planerica vjenčanja

Sedam navečer. Večera je poslužena u blagovaonici.

Freddy se bavi njome, pa imam pola sata slobodno.
Odlučila sam posjetiti groblje. Cvijeće treba
zamijeniti, a sutra neću imati kada.
Kad sam iskoračila van, Sunce se upravo počelo
spuštati, razlijeva vatru po moru. Izmaglica koja se
počela skupljati na močvari od sunca je ružičasta;
izmaglica koja skriva močvarine tajne. Ovo mi je
najdraže doba dana.
Djeveri sjede visoko gore na grudobranu: čujem
im glasove dok izlazim iz Follyja: glasniji su i frfljaviji
nego ranije, za što sam sigurna da je odgovoran
Guinness.
Treba ih pozdraviti spektaklom.
Da, trebamo nešto napraviti. Bi li bilo
tradicionalno da...?
Napola sam u iskušenju ostati i slušati ih, uvjeriti
se da ne spremaju kaos dok sam ja na straži. Ali
zvuče bezopasno. A ovo kratko vrijeme zapravo je sve
što imam za sebe.
Otok je večeras najljepši, obasjan sjajem
zalazećeg Sunca. No možda mi se nikad više neće
činiti tako lijepim kao onomad kad sam bila dijete.
Kad bismo nas četvero, moja obitelj, došli ovamo za
ljetne praznike. Nema tog mjesta na svijetu koje bi
moglo nadmašiti te zlatne dane. No to vam je
nostalgija, tiranija sjećanja na djetinjstvo koja se čine
tako savršenima.
Došavši na groblje, začujem šapat, začetci
povjetarca među nadgrobnim kamenjem. Možda
najavljuje sutrašnje vrijeme. Gdjekad, kad vjetar baš
puše, čini mi se da čujem odjeke žena iz prošlih
stoljeća kako izvode caoineadh, tužaljku za
pokojnima.
Ovdašnji su grobovi neobično blizu jedan
drugome jer je doista suho tlo teško naći na ovom
otoku. A i vanjski su rubovi močvare već počeli
polako nagrizati groblje, i već su progutali nekoliko
grobova; od njih je ostalo samo nekoliko centimetara
na vrhu? Neki su se nadgrobni kamenovi još više
približili jedni drugima, nakosili se jedan prema
drugom kao da se došaptavaju. Ona imena koja se
još daju pročitati tipična su za Connemaru: Joyce,
Foley, Kelley, Conneely.
Neobično je što su mrtvi na otoku brojniji od živih,
čak i sad kad su stigli uzvanici. Sutra će taj omjer biti
promijenjen.
Jako je puno lokalnog praznovjerja o ovom otoku.
Kad smo Freddy i ja prije kojih godinu i nešto kupili
Folly, nitko se nije s nama natjecao za njega.
Otočanima se nikad nije vjerovalo, smatralo ih se
onima drugima.
 Znam da smo za ljude na kopnu Freddy i ja
stranci. Ja sam gradska cura iz Dublina, a Freddy je
Englez, i mi smo par koji ne zna što radi, kojemu su
oči vjerojatno veće od želudca. Koji nema pojma o
mračnoj povijesti Ini san Amplore, o duhovima. A ja
ustvari ovaj otok poznajem bolje nego što misle.
Nekako čak bolje nego bilo koje drugo mjesto u mom
životu. I ne brinem se proganjaju li ga duhovi. Imam
ja vlastite duhove. Nosim ih sa sobom kamo god
otišla.
– Nedostaješ mi – kažem dok se spuštam u
čučanj. Kamen zuri u mene, nijem. Dotaknem ga
prstima. Grub je pod dodirom, hladan, nepodatan,
nimalo nalik na topao obraz, na meku kosu koje se
još živo sjećam. – Ali nadam se da se ponosiš mnome.
– Osjećam se kao i svaki put kad ovdje čučnem:
poznat i nemoćan bijes ključa u meni i ostavlja mi
gorak okus u ustima.
A onda začuli cerek negdje iznad sebe, kao da se
ruga mojim riječima. Nije bitno koliko ga često čujem,
uvijek mi se od njega sledi krv u žilama. Podignem
pogled: veliki kormoran smjestio se na najviši dio
ruševne kapelice, raširio svoja crna krila kao da su
potrgani kišobran koji se suši. Kormoran na kapelici:
zao znamen. Đavolja ptica, tako ga zovu u ovom
kraju. Cailleach dhubb, crna vještica, glasnik smrti.
Nadam se da mladenka i mladoženja ne znaju za to...
ili da nisu praznovjerni.
Pljesnem rukama, ali stvorenje ne mrda, nego
samo polako okreće glavu kako bih ga vidjela iz
profila, vidjela okrutni oblik tog kljuna. I shvatih tada
da me gleda iskosa, gleda tim svojim sitnim i sjajnim
okom kao da zna nešto što ja ne znam.
.

Vrativši se u Folly, uzela sam pladanj sa

šampanjcem i odnijela ga u blagovaonicu. Pripremam
večerašnja pića. Kad sam otvorila vrata, ugledala
sam na kauču par kako sjedi. Trebao mi je trenutak
da shvatim da su to mladenka i muškarac kojega je
Mattie doveo brodom. Sjede vrlo blizu jedno
drugomu, glave im se dodiruju, govore tiho. Nije baš
da se su se naglo odvojili kad sam ušla, ali ipak su
se pomaknuli za koji centimetar. I ona makne dlan s
njegova koljena.
– Aoife – kaže mladenka. – Ovo je Charlie.
Sjećam se tog imena s popisa uzvanika. – Meštar
od sutrašnje ceremonije, zar ne? – kažem.
On se nakašlje. – Da, taj sam.
– Da, a supruga vam je Hannah, je li tako?
– Da – kaže. – Dobro pamtite!
Razgovarali smo o svemu što Charlie sutra treba
napraviti – kaže mi mladenka.
Naravno – kažem. – Super. – Pitam se zašto osjeća
potrebu išta mi objašnjavati. Izgledali su vrlo
komotni jedno s drugim, ali nisam tu da moralno
osuđujem klijente ili da mi se nešto sviđa ili ne sviđa
ili da imam mišljenje o stvarima. Ne funkcionira to
baš tako. Bude li sve išlo kako treba, Freddy i ja
jednostavno ćemo postati dio pozadine. Mi se
ističemo samo ako su stvari pošle po krivu, a ja ću se
pobrinuti da ne pođu. Mladenka i mladoženja i
njihovi najmiliji trebali bi ovo mjesto smatrati svojim,
smatrati da su oni domaćini. Mi smo tu samo kako
bismo omogućili to, postarali se da vikend prođe bez
greške. Ali to ne mogu postići ako sam potpuno
pasivna. Moja uloga uključuje neobičnu napetost.
Morat ću držati oko na svima, voditi računa o
mogućim problemima u nastanku. Morat ću uvijek
biti korak ispred.
 SADA

Noć vjenčanja

Vrisak odzvanja zrakom nakon što je zamro, poput

zvuka udarena stakla. Uzvanici su ukočeni. Svi do
jednoga gledaju van iz šatora, u ričuću tamu odakle
je vrisak dopro. Svjetla trepere, prijete još jednim
zamračenjem.
A onda u šator utetura djevojka. Bijela košulja
upućuje na to da je konobarica. No lice joj je divljeg
izraza, oči goleme i tamne, kosa neuredna. Stoji pred
njima, zuri u njih. Naizgled ne trepće.
Naposljetku joj priđe jedna od žena, i to ne neka
uzvanica. Planerica vjenčanja. – Što je? – pitaju
nježno. – Što je bilo?
Djevojka ne odvraća. Uzvanicima se čini da čuju
samo njezino disanje. Nešto je divlje, životinjsko u
njemu: grubo je i hrapavo.
Planerica vjenčanja zakorači prema djevojci,
oprezno joj položi dlan na rame. Djevojka ne reagira.
Uzvanici su opčinjeni, ukopani na mjestu. Neki se
mutno sjećaju da su ju vidjeli ranije. Jedna je od
mnogih konobara koji su im dijelili hranu. Čistila im
je tanjure i točila vino, i to vrlo stručno, i riđa joj se
kosa u repu elegantno ljuljala svakim korakom, a
bijela košulja bila čista i netom izglačana. Neki se
sjećaju i njezina pjevnog naglaska: žele li još pića,
možda nešto drugo? No izuzev toga, bila je, kako se
zna reći, dio pokućstva. Dio dobro podmazana stroja.
Ustvari, manje vrijedna prave pažnje od vrlo šik
cvjetnih aranžmana i treperava plamena svijeća u
srebrnim svijećnjacima.
– Što je bilo? – ponovno pita planerica vjenčanja.
Glas joj je još uvijek pun suosjećanja, ali ovoga je
puta u njemu i čvrstine, nota autoriteta. Konobarica
se sada trese, i to toliko da se čini kao da ima
nekakav napadaj. Planerica vjenčanja ponovno joj
položi dlan na rame, kao daju želi utišati. Djevojka
stavi dlan preko usta i na trenutak se čini da bi mogla
povratiti. A onda napokon progovori.
– Vani. – Riječ je gruba, jedva ljudska.
Uzvanici se nagnu bliže kako bi čuli.
Ona tiho zastenje.
– Hajde – tiho će i smireno planerica vjenčanja.
Ovoga puta nježno protrese djevojku. – Hajde. Tu
sam, želim pomoći. Svi želimo pomoći. I u redu je,
sad si na sigurnom. Reci mi što je bilo.
I naposljetku djevojka progovori, užasno
hrapavim glasom. – Vani. Toliko krvi. – A zatim, prije
nego što se srušila: – Leš.
 HANNAH

Pratnja

Stisnula sam usnama papir kako bih skinula s njih

višak ruža.
Ovo mi se mjesto čini vrijednim ruža. Naša je soba
golema, dvostruko veća od naše spavaće sobe doma.
Ništa nisu previdjeli: tu je kanta s ledom i bocom
skupog bijelog vina i dvije čaše, antikni luster na
visokom stropu, veliki prozor koji gleda na more. Ne
mogu mu prići preblizu jer me počne hvatati
vrtoglavica. Naime, ako pogledate ravno dolje, vidjet
ćete kako se valovi razbijaju o stijene i tanki mokri
komadić plaže.
Večeras zadnji tračci zalazećeg Sunca kupaju
čitavu sobu zlatom. Dok sam se spremala za večeru,
popila sam veliku čašu vina. U kombinaciji s praznim
želudcem i cigaretama koje sam podijelila s Olivijom,
već mi se malo vrti u glavi.
Bilo je fora pušiti u Špilji – kao nešto iz prošlosti.
Potaknulo me da se ovoga vikenda zbilja prepustim.
Cijeli sam mjesec bila napeta i tužna: sad se imam
priliku opustiti. Stoga sam se utegnula u crnu
svilenu haljinu iz & Other Stories koju sam imala
prije djece; oduvijek se u njoj osjećam dobro. Kosa mi
je glatka nakon sušenja. Vrijedilo je truda iako bi u
kontaktu s izvanjskim vlažnim zrakom mogla
ponovno postati samo golema kovrčava lopta, baš
kao što se Pepeljugina kočija nakon ponoći ponovno
pretvori u bundevu. Mislila sam da će me Charlie
čekati, ljut, ali i on se sam vratio u sobu prije tek koju
minutu, stoga sam imala vremena oprati zube i
ukloniti vonj cigareta, osjećajući se kao zločesta
tinejdžerica. No napola sam se bila nadala da će me
čekati u sobi. Mogli smo se zajedno okupati u kadi.
Otkako smo se iskrcali, jedva da sam vidjela
Charlieja, da budem iskrena: on i Jules proveli su
večer zajedno, prolazeći kroz popis njegovih dužnosti
kao meštra ceremonije. – Oprosti, dušo – rekao je kad
se vratio. – Jules je htjela proći kroz sve za sutra.
Nadam se da se ne osjećaš napušteno?
Sad me s odobravanjem promatrao, nakon što
sam izašla iz kupaonice. – Izgledaš – podigne obrve.
– Seksi.
– Hvala – kažem i mrdam bokovima. Osjećam se
seksi; davno je bilo kad sam se zadnji put ovako
sredila. I znam da mi ne bi trebalo smetati što se ne
mogu sjetiti kad mi je točno zadnji put rekao takvo
što.
Pridružili smo se ostalima u salonu, na piću.
Salon je uređen baš kao i naša soba: prastari pod od
cigle, luster prepun svijeća, staklene kutije na
zidovima u kojima su goleme sjajne ribe i koje mi se
čine pravima. Kako se točno preparira riba, pitam se.
Mali prozori pružaju pogled na pravokutnike plavog
sutona; sve vani sad je obavijeno izmaglicom, blago
nestvarno.
 Jules i Will okruženi su uzvanicima, obasjani
svijećama. Will izgleda priča neku anegdotu: svi
ostali ga slušaju, upijaju svaku njegovu riječ.
Primijetih da se on i Jules drže za ruke kao da ne
mogu podnijeti ne dodirivati jedno drugo. Izgledaju
tako dobro zajedno, nemoguće visoki i elegantni, ona
u po mjeri krojenom kombinezonu krem boje, on u
tamnim hlačama i bijeloj košulji zbog koje mu se ten
doima nekoliko nijansi tamnijim. Osjećala sam se
dobro glede vlastitoga izgleda, no sad je moja odjeća
nedostatna: menije & Other Stories možda nešto
ekstravagantno, ali uvjerena sam da Jules ne zalazi
na takva mjesta.
.

Na kraju sam stala vrlo blizu Willa, i to ne baš

pukim slučajem: čini se da me nešto privlači k
njemu. Opojno je stajati toliko blizu nekomu koga ste
vidjeli na televiziji. Istodobno kao da se znate, ali ste
i stranci. Osjećam kako mi koža bridi jer sam mu
toliko blizu. Svjesna sam bila njegova pogleda kad
sam prišla, kako me brzo odmjerio od glave do pete
pa se vratio pripovijedanju anegdote. Znači izgledam
dobro. Protrnula sam od krivnje. Otkako sam rodila,
postala sam izgleda nevidljiva muškarcima,
vjerojatno zato što uvijek imam djecu sa sobom. Tek
kad sam ih prestala osjećati na sebi, shvatila sam da
sam muške poglede uzimala zdravo za gotovo. Da
sam uživala u njima.
– Hannah – kaže Will dok okreće svoj slavni i
velikodušni osmijeh prema meni. – Izgledaš sjajno.
 – Hvala. – Potegnem velik gutljaj šampanjca i
osjećam se seksi, pomalo i nesmotreno.
– Htio sam te još na molu pitati... Jesmo li se
upoznali na proslavi zaruka?
– Nismo – ispričam se. – Nažalost nismo mogli doći
iz Brightona.
– Možda sam te onda vidio na nekoj od Julesinih
fotki. Poznata si mi.
– Možda – kažem. Ne bih rekla. Ne mogu baš
zamisliti da Jules ima fotke na kojima sam ja; ima ih
hrpu samo sa sobom i Charliejem. Ali znam što Will
radi: pomaže da se osjećam dobrodošlom, da sam dio
društva. Cijenim to. – Znaš – kažem. – Mislim da si i
ti meni poznat odnekud. Možda sam tebe vidjela
negdje već ranije? Ono... možda na televiziji?
Fora je užasna, ali Will se ipak nasmije; zvuk je
bogat i tih, a menije kao da sam osvojila lutriju. – Kriv
sam! – kaže i podigne ruku. I tada sam ponovno
osjetila miris kolonjske vodice: mahovina i bor,
šumsko tlo kroz filtar prodavaonice parfema. Pita me
za djecu, o Brightonu. Čini se fasciniranim onim što
mu govorim. Jedan je od onih ljudi zbog kojih se
osjećate domišljatijima i privlačnijima nego inače.
Shvatih da uživam u tome i u slasnom šampanjcu.
– A sad – kaže Will dok me dlanom na križima,
toplim kroz haljinu, nježno usmjeruje – da te
upoznam s nekim ljudima. Ovo je Georgina.
Georgina je visoka i šik, odjevena u usku svilu
boje fuksije. Hladno mi se nasmiješi. Ne može baš
pomicati lice, a ja se trudim ne zuriti. Nisam sigurna
da sam ikad u životu vidjela toliko botoksa. – Jesi li
bila na djevojačkoj? – pita me. – Ne mogu se sjetiti.
– Morala sam ju propustiti – kažem. – Klinci... –
Što je dijelom točno. Ali također je točno da je
djevojačka bila u joga odmaralištu na Ibizi i da si
nikad to ne bih mogla priuštiti.
– Nisi puno propustila – kaže muškarac. Vitak je
i tamne riđe kose. – Samo hrpu kučki koje prže sise
na suncu i tračaju dok piju Whispering Angel. No, no
– kaže dok me gleda, pa se nagne poljubiti me u
obraz. – Dobro si se sredila, ha?
– Ovaj, hvala. – Osmijeh odaje da je to rekao
dobronamjerno, ali nisam baš uvjerena da je bilo
kompliment.
To je Duncan i izgleda da je oženjen s Georginom.
Također je ijedan od djevera, uz tri druga muškarca.
Peter – zalizana kosa i dojam partijanera. Oluwafemi
ili Femi – visok, crnac, ozbiljno zgodan. Angus – plav
kao Boris Johnson i slična trbuha. Ali na neki čudan
način sva četvorica sliče jedan drugomu. Svi nose iste
prugaste kravate i fine bijele košulje, uglačane cipele
i po mjeri skrojene sakoe, koji sasvim sigurno nisu iz
Nexta kao Charliejev.
Charlie je svoj kupio baš za ovaj vikend i nadam
se da se ne osjeća previše potištenim sad kad vidi
njihove. No barem će izgledati poprilično otmjeno u
usporedbi s Johnnom, koji me unatoč svojoj veličini
podsjeća na klinca koji nosi odjeću koju je pronašao
u kutiji izgubljeno– nađeno.
Čine se tako šarmantnima, svi do jednoga. Ali
sjećam se smijeha s tornja dok smo prilazili Follyju.
A čak i sad osjećam nešto ispod tog šarma.
Podsmijehe, podignute obrve, kao da se potajice šale
na nečiji račun – moguće na moj.
Otišla sam čavrljati s Olivijom, pomalo eteričnoj u
sivoj haljini. Imala sam dojam da smo se zbližile u
špilji, no sad mi se obraća isključivo jednosložnim
riječima i izbjegava pogledati me.
Nekoliko sam puta uhvatila Willov pogled preko
njezina ramena. Mislim da nije do mene: ponekad mi
se čini da me promatrao već neko vrijeme. Ne bi
trebalo, ali ushićuje me to. Podsjeća me – i znam da
je potpuno neprimjereno – ali podsjeća me na ono
kad vam se počinje činiti da vam simpatija uzvraća
zanimanje.
I onda se zaustavih u tim mislima. Hannah, daj
se saberi. Udana si majka dvoje djece i suprug ti je
ovdje i razgovaraš s muškarcem koji će se oženiti
najboljom prijateljicom tvojega supruga, a koja stoji
tu i izgleda kao Monica Bellucci, samo bolje odjevena.
Možda da malo olabaviš sa šampanjcem. I zbilja sam
već previše popila. Napeta sam jer sam na zabavi,
okružena svima njima. Ali se osjećam i slobodno.
Nema dadilje pred kojom ćemo se poslije osramotiti,
nema malih ljudi zbog kojih se trebamo ustati ujutro.
Ima nečega egzotičnoga u tome što sam odjevena i
imam samo odrasle kao društvo, i tu je hrpa cuge i
nemam nikakvih obveza.
– Hrana miriše nevjerojatno – kažem. – Tko kuha?
– Aoife i Freddy kuhaju – kaže Jules. – Oni su
vlasnici Follyja. Aoife nam je i planerica vjenčanja.
Upoznat ću vas za večerom. A Freddy je i sutra
zadužen za hranu.
– Vidim da će biti jako fino – kažem. – Bože,
gladna sam.
– No, želudac ti je prazan – kaže Charlie. – Izbacila
si sve iz sebe na brodu, zar ne?
– Rigala si? – pita Duncan oduševljeno. – Hranila
ribe?
Uputim Charlieju ledeni pogled. Imam dojam da
je upravo upropastio nešto mojega večerašnjeg truda.
Imam dojam da pokušava nasmijati ljude, i to na moj
račun. Kunem se da je nabacio i drukčiji glas,
otmjeniji, ali znam da bi se, da mu to spomenem,
samo pravio da nema pojma o čemu ja to govorim.
– Nego – kažem – bit će lijepa promjena nakon
pilećih medaljona koje u zadnje vrijeme jedem s
klincima gotovo svaku drugu večer.
– Ima li ovih dana dobrih restorana u Brightonu?
– pita Jules. Jules se uvijek pravi kao da je Brighton
neka selendra.
– Da – kažem – ima...
– Samo što nikad ne idemo tamo – kaže Charlie.
– Nije točno – kažem. – Išli smo u onaj novi
talijanski...
– Nije više nov – odvrati Charlie. – To je bilo prije
kojih godinu dana.
U pravu je. Ne mogu se sjetiti kad smo zadnji put
jeli vani, a da to nije bilo ondje. Malo smo kratki s
novcem, a svaki odlazak u restoran znači i
unajmljivanje dadilje. Ali rado bih da nije ništa rekao.
 Johnno je pokušao napuniti Charlieju čašu
šampanjcem, ali Charlie je brzo stavio dlan preko nje.
– Ne, hvala.
– Ma daj, frende – kaže Johnno. – Noć uoči
vjenčanja. Moraš se malo opustiti.
– Daj! – viče Duncan. – Šampanjac je, nije droga.
Ili ćeš nam reći da si trudan?
Ostali se djeveri smijulje.
– Nisam – Charlie će, stisnutih usana. – Večeras
samo idem polako. – Vidim da mu je neugodno reći
to. Ali drago mi je što se nije i po tom pitanju
zaboravio.
No, Charlie – kaže Johnno – reci nam. Kako ste se
vas dvoje upoznali?
Isprva sam mislila da govori o Charlieju i meni. A
onda sam shvatila da gleda Charlieja i Jules. Hm, da.
Prije milijun godina... – kaže Jules. Ona i Charlie
istodobno podignuše obrve.
Učio sam ju jedriti – kaže Charlie. – Živio sam u
Cornwallu i to mi je bio ljetni posao.
A moj je tata imao kuću ondje – nadoveže se
Jules. – Nadala sam se da će me voditi sa sobom ako
naučim jedriti. Ali ispostavilo se da voditi
šesnaestogodišnju kćer u plovidbu južnom obalom
nije baš isto kao kad vam se najnovija djevojka sunča
na pramcu u St. Tropezu. – Zvučala je puno
ogorčenije nego što je, pretpostavljam, htjela. – No –
kaže – Charlie mi je bio učitelj. – Pogleda ga. – Bila
sam Jako zatreskana u njega.
 Charlie joj uzvrati osmijeh. Smijem se s ostalima,
ali nije mi baš smiješno. Nije mi prvi put da čujem tu
priču. Pomalo je poput njihova zajedničkog nastupa.
Lokalni dečko i otmjena cura. No utroba mi se ipak
grči dok Jules nastavlja priču.
Tebi je glavna zanimacija bila vidjeti s koliko
djevojaka svoje dobi možeš spavati prije nego što odeš
studirati – kaže Jules Charlesu. Odjednom se obraća
samo njemu. – Ali uspjelo ti je, rekla bih. Doduše,
imao si stalno osunčan ten i sjajno tijelo, to je moralo
pomoći.
Da – Charlie će. – Nikad bolje tijelo u životu nisam
imao. Kao da uz posao imam članarinu u teretani jer
sam svaki dan vježbao na moru. Nažalost, ne dobiješ
iste trbušnjake kad petnaestogodišnjacima predaješ
zemljopis.
Da vidimo sad te trbušnjake – kaže Duncan pa
zgrabi donji rub Charliejeve košulje. Podigne ga i
pruži pogled na nekoliko centimetara blijeda i meka
trbuha. Charlie zakorači unatrag, rumen dok vraća
košulju na mjesto.
I doimao se tako odraslim – kaže Jules, ne mareći
za prekid. Dotakne Charlieja po ruci kao da je njezin.
– Kad ti je šesnaest, osamnaest ti se čini toliko
starijom dobi. Bila sam sramežljiva.
To mi je teško vjerovati – mrmlja Johnno.
Jules ga ignorira. – Ali znam da si isprva mislio
da sam neka uštogljena princeza.
Što je vjerojatno bila istina – kaže Charlie,
podignuvši obrvu i vrativši se u ritam.
Jules ga poprska šampanjcem iz svoje čaše. – Hej!
 Koketiraju. Nema druge riječi za to.
Ali ne, na kraju sam bio shvatio da si ustvari
poprilično cool – kaže. – Otkrio da imaš opak smisao
za humor.
A zatim smo valjda nekako ostali u kontaktu –
kaže Jules.
Mobiteli su upravo bili ušli u uporabu – kaže
Charlie.
Sljedeće si godine ti bio sramežljiv – kaže Jules. –
Napokon su mi narasle sise. Sjećam se kako si se
zbunio kad sam se došetala niz mol.
Potegnula sam velik gutljaj šampanjca te se
podsjetila da su bili tinejdžeri. Da zavidim
sedamnaestogodišnjakinji koja više ne postoji.
– Da, a imala si i dečka i sve ostalo – kaže Charlie.
– Nisam mu baš bio drag.
Da – Jules će, tajanstveno se smiješeći. – Nije
dugo potrajao. Bio je vrlo ljubomoran.
No, jeste li se jebali? – pita Johnno. I evo ga:
pitanje koje ja nikad nisam uspjela izravno postaviti.
Djeveri su oduševljeni. – Pitao je! – viču. – Bokte!
– Stisnuli su se oko nas, ushićeni i veseli. Možda mi
je zato odjednom teže disati.
– Johnno! – kaže Jules. – Kontroliraj se. Ovo je
moje vjenčanje!
Ali nije rekla da nisu.
Ne mogu pogledati Charlieja. Ne želim znati.
A zatim nas, Bogu hvala, nešto prekine: veliki
prasak. Duncan je otvorio bocu šampanjca koju je
držao u rukama.
 – Kriste, Duncane – kaže Femi. – Zamalo si mi oko
izbio!
– Kako se vi svi znate? – pitam Johnna, željna
iskoristiti ometanje.
– Ah – kaže Johnno – znamo se godinama. – Položi
dlan Willu na rame i nekako ih ta gesta odvoji od
ostataka društva. Will se pokraj njega doima još
naočitijim. Ne bi mogli biti različitiji izgledom. A i
nešto je čudno u vezi s Johnnovim očima. Neko sam
vrijeme provela pokušavajući razabrati što točno ne
valja. Jesu li međusobno preblizu? Jesu li premale?
– Da – kaže Will. – Išli smo zajedno u školu. –
Iznenađena sam. Svi ostali imaju onaj izgled dečka iz
privatne škole, ali Johnno se doima grubljim. Nema
naglasak koji reže staklo.
– Trevellyan – kaže Femi. – Bilo je kao u onoj knjizi
s klincima na pustom otoku, kad se ubijaju. O, Bože,
kako se ono zove...
– Gospodar muha – kaže Charlie s jedva
primjetnim tračkom superiornosti u glasu: Ja sam
možda išao u državnu školu, ali načitaniji sam od
tebe.
– Nije bilo baš toliko loše – brzo će Will. – Više
dečki koji... malo divljaju.
– Dečki su takvi! – ubaci se Duncan. – Je li tako,
Johnno?
– Da. Dečki su takvi – ponovi Johnno.
– I od tada smo prijatelji – kaže Will pa pljesne
Johnna po leđima. – Johnno mi je znao doći u posjet
u Edinburghu u svojoj krntiji dok sam studirao,
sjećaš se?
– Da – kaže Johnno. – Vodio bih ga u planine na
penjanje i kampiranje. Vodio računa da ne postane
mekušac. I da ne troši vrijeme samo na ševu. – Hini
pokajanje. – Oprosti, Jules.
Jules zabaci glavu.
– Han, koga znamo da je studirao u Edinburghu?
– pita me Charlie. Ukočila sam se. Kako je mogao
zaboraviti tko? A onda primijetih užas na njegovu
licu kad je shvatio svoju pogrešku.
– Znate nekoga? – pita Will. – Koga?
– Ma nije dugo bila gore – kažem brzo. – Nego,
Wille, pitala sam se nešto. Onaj dio u Preživjeti noć u
arktičkoj tundri. Koliko je bilo hladno? Jesi li stvarno
imao ozebline?
– Jesam – kaže Will. – Ostao bez osjeta u ovim
prstima. – Podigne ruku prema meni. – Na par njih
više nemam otiske. – Zaškiljila sam. Ne čine mi se
baš drukčijima. A opet, čujem se kako kažem: – O da,
mislim da vidim. Vau. – Zvučim kao obožavateljica.
Charlie me pogleda. – Nisam znao da si gledala
seriju – kaže. – Kad siju gledala? Nismo ju gledali
zajedno. – Ups. Prisjetim se onih popodneva kad bih
posjela klince pred televizijski dječji program i u
kuhinji gledala seriju na iPadu dok im kuham večeru.
On pogleda Willa. – Bez uvrede, frende, stalno se
spremam pogledati. – Nije istina. I iz načina na koji
to kaže jasno je da nije istina. Nije se ni potrudio
zvučati kao da to doista misli.
– Nema uvrede – kaže Will blago.
 – O – kažem. – Nisam nikada pogledala cijelu
seriju. Samo... najbolje isječke, znate.
– Mislim da se malo previše buni – kaže Peter pa
primi Willa za rame i naceri se. – Wille, imaš
obožavatelja!
Will se nasmije. Ali osjećam kako mi se toplina
vere uz vrat do obraza. Nadam se da je ovdje dovoljno
mračno da bi itko vidio da sam porumenjela.
Jebiga. Trebam još šampanjca. Pružim čašu da
miju napune.
– Barem ti žena zna partijati, frende – kaže
Duncan Charlieju. Femi mi toči, puni čašu gotovo do
vrha. – Hej – kažem kad je piće dosegnulo rub čaše –
dostaje.
Odjednom se začulo nešto, i šampanjac mi
poprska zapešće. Iznenađeno shvatih da mi je nešto
ubačeno u piće.
– Što je to? – pitam, zbunjena.
– Pogledaj – nacereno će Duncan. – Ubacio sam ti
peni. Sad moraš sve popiti. – Zurim u njega pa u
čašu. I da, na dnu moje vrlo pune čaše nalazi se mali
bakrenjak s profilom Njezina Veličanstva.
– Duncane! – hihoće Giorgina. – Užasan si!
Mislim da su mi zadnji put ubacili peni kad mi je
bilo osamnaest. Odjednom me svi gledaju. Pogledam
Charlieja, tražim od njega potvrdu da ne moram
popiti sve. Ali njegov je pogled neobično molećiv.
Pogled kakav bi mi Ben uputio: Mama, molim te,
nemoj me sramotiti pred prijateljima.
 Ovo je apsurdno, pomislih. Ne moram ovo popiti.
Imam trideset četiri godine. Niti ne znam ove ljude,
nemaju nikakvu moć nada mnom. Neće me
natjerati...
– Do kraja...
– Do kraja!
O, Bože, navijaju.
– Spasi kraljicu!
– Utapa se!
– Do kraja... do kraja... do kraja.
Osjećam kako mi obrazi rumene. Iskapila sam
čašu samo kako bi me prestali gledati, kako bi
prestali navijati. Prije sam mislila da je šampanjac
odličan, ali sad mi je užasna okusa, kiseo i oštar, i
peče me u grlu dok kašljem usred gutanja, i osjećam
ga u nosu. I malo mi je procurilo iz usta. Oči mi se
pune suzama. Ponižena sam. Kao da su svi shvatili
kakva su pravila ovoga što se događa. Svi osim mene.
No svi su oduševljeni. Ali mislim da nisu
oduševljeni mnome. Čestitaju sami sebi. Osjećam se
kao klinka okružena nasilnicima na igralištu. Kad
sam pogledala Charlieja, on se trznuo kao da se
ispričava. Odjednom se osjećam vrlo usamljenom.
Okrenuh se kako mi nitko ne bi vidio lice.
I tada ugledah nešto od čega mi se sledi krv u
žilama.
Netko je na prozoru, gleda u nas ondje u tami,
nijemo nas promatra. Liceje pritisnuto o staklo, crte
izobličene i odvratne kao da je vodoriga, zubi ogoljeni
u užasnom ceru. Dok ja zurim, jer ne mogu skrenuti
pogled, usta oblikuju riječ:
BU.
Da mi je čaša ispala iz ruke, postala sam svjesna
tek kad mi se rasprsnula pred nogama.
 SADA

Noć vjenčanja

Konobarici je trebalo nekoliko trenutaka da dođe k

sebi. Ne doima se ozlijeđenom, no što god da je vidjela
ondje vani, od nje gotovo učinilo nijemu osobu.
Najviše što su uspjeli izvući iz nje su tiho stenjanje i
besmislice.
– Poslala sam ju u Folly po još nekoliko boca
šampanjca – kaže glavna konobarica bespomoćno –
možda joj je dvadeset godina, ili tu negdje.
Šator ispuni opipljiva tišina. Uzvanici se
ogledavaju, pogledom traže najmilije, uvjeravaju se
da su dobro i na broju. Ali teško je u gomili pogledom
naći ikoga jer svi su već malo umorni nakon dana
zabavljanja. Također je teško zbog strukture ovog
vrhunskog šatora: plesni podij u jednom odjeljku,
šank u drugom, glavna blagovaonica u najvećem.
Možda se prestrašila nečeg – predloži netko. –
Tinejdžerica je. Vani je mrkli mrak i puše jak vjetar.
Ali zvučalo je kao da nekomu treba pomoć – kaže
netko drugi. – Trebali bismo ići...
Ne možemo lutati otokom. – Slušaju što planerica
vjenčanja kaže. Ona ima urođeni autoritet iako se
doima jednako šokiranom kao svi ostali, blijeda u
licu. – Puše vjetar – kaže. – I mrak je. A tu su i litice i
močvara. Ne želim da se još netko... ozlijedi, ako je to
posrijedi.
Sigurno se usrala zbog osiguranja – promrmlja
netko.
Trebali bismo otići pogledati – kaže jedan od
djevera. – Nas nekoliko tipova. Sigurnost u gomili i
sve to.
 DAN PRIJE

JULES

Mladenka

Tata! – kažem. – Prestravio si jadnu Hannu! – Dobro,

ona jest malo pretjerano reagirala s tim ispuštanjem
čaše. Zar je baš morala napraviti takvu scenu?
Suzbijam ozlojeđenost dok Aoife mete staklo,
diskretno obilazeći oko nas metlom.
– Oprosti. – Tata nam se svima široko smiješi dok
ulazi u prostoriju. – Mislio sam da ćete se svi prepast’
malo. – Naglasak mu je naglašeniji nego inače,
vjerojatno zato što je na domaćem terenu, ili barem
blizu njemu. Odrastao je u Gaeltachtu, dijelu
Galwaya gdje se govori irski, ne toliko daleko odavde.
Tata nije krupan, ali uspijeva zauzeti popriličan
prostor svojom impozantnošću: široka ramena,
razbijeni nos. Teško mi ga je sagledati objektivno jer
mi je otac, ali pretpostavljam da bi stranac pomislio
da je nekakav boksač, ili slično, a ne vrlo uspješan
trgovac nekretninama.
Severine, tatina najnovija supruga, Francuskinja,
meni blizu po godinama, ijedna četvrtina dekolte, a
tri trećine tekući tuš za oči, elegantno stane iza njega
i zabaci svoju riđu grivu unatrag.
 – No – kažem tati, ignorirajući Severine (ne da mi
se zamarati njome dok ne prođe pet godina, što je
zasad tatin rekord). – Stigao si... napokon. – Znam da
su otprilike sad i trebali doći; zamolila sam bila Aoife
da im sredi brodicu. Ali i dalje sam se brinula hoće li
imati neku ispriku, hoće li biti nekakav zastoj zbog
kojega neće moći doći večeras. Ne bi mu bilo prvi put.
Primijetih da se tata i Will suptilno mjerkaju. Will
se, neobično, u tatinu društvu doima nekako
manjim, ne bude baš sav svoj. Dok ga promatram, u
izglačanoj košulji i hlačama, pitam se smatra li ga
moj tata privilegiranim, slikom i prilikom klinca iz
privatne škole.
– Ne mogu vjerovati da se tek sad upoznajete –
kažem. Nije doduše zato što se nisam trudila. Will i
ja odletjeli smo u New York prije nekoliko mjeseci,
upravo kako bi se upoznali. U zadnji smo čas doznali
da je tata morao poslom u Europu. Zamišljala sam
kako nam se zrakoplovi mimoilaze nad Atlantikom.
Tata je Vrlo Zaposlen Čovjek. Prezaposlen da bi
upoznao kćerina zaručnika u bilo kojem trenutku
osim prije samog vjenčanja. Priča mog vražjeg života.
– Ronane, zadovoljstvo mi je – kaže Will dok pruža
ruku.
Tata ignorira to i nježno ga udari šakom u rame.
– Slavni Will – kaže. – Napokon se srećemo.
Nisam baš slavan još – kaže Will, smiješeći se tati.
Stresem se. Faul. Zvučalo je kao da hini skromnost,
a ustvari se hvali i prilično sam sigurna da tata nije
mislio na televiziju kad je rekao „slavan". Tata ne voli
slavne osobe ili ikoga tko nije zaradio novac teškim
radom. Ponosi se time što je sve u životu sam
postigao.
– A ovo je sigurno Severine – kaže Will i nagne se
kako biju poljubio u oba obraza. – Jules mi je toliko
pričala o vama... i o blizancima.
Ne, nisam. Blizanci, tatini najnoviji klinci, nisu
pozvani.
Severine se smješka i topi pred Willovim šarmom
što, rekla bih, nimalo ne pomaže dobru dojmu što ga
Will pokušava ostaviti na tatu. Rado bih da mi nije
bitno što moj otac misli. A opet, evo me, ukočena
promatram kako kruže jedan oko drugoga u
skučenom prostoru. Užasno je. Laknulo mi je mrvicu
kad se pojavila Aoife i obavijestila nas da će večera
biti poslužena.
Aoife je žena po mojoj mjeri: organizirana,
sposobna, diskretna. Ima nečega smirenog u njoj,
odvojenost od svega, i pretpostavljam da se to neće
baš svidjeti svakomu. Menije to draga osobina. Ne
želim nekoga tko će se praviti da mi je najbolji
prijatelj dok ga plaćam za nešto. Aoife mi je draga od
prvoga telefonskog razgovora i napola sam u napasti
pitati ju da odustane od svega ovog i dođe raditi u
The Download. Možda se doima jednostavnom, ali
ima čvrstine u njoj.
Ulazimo u blagovaonicu. Mama i tata, kako je i
planirano, sjede na suprotnim krajevima stola, što
dalje jedno od drugoga. Iskreno sumnjam da su moji
roditelji razmijenili više od nekoliko riječi još od
devedesetih, i vjerojatno je za miran vikend bolje da
tako i ostane. Severine pak sjedi toliko blizu tati da
bi mu mogla biti u krilu. Mislim, možda nije baš
upola mlađa od njega, ali i dalje joj je trideset i nešto,
nije tinejdžerica.
Noćas su svi, barem se čini, pristojni. Prisjetila
sam se onih nekoliko boca Bollingera iz 1999. godine
koje smo popili i koje vjerojatno pomažu da bude
tako. Cak je i mama jako ugodna, odlično igra ulogu
mladenkine majke. Njezin glumački talent nekako
uvijek češće izbije na površinu u stvarnom životu
nego na pozornici.
Aoife i njezin suprug pojave se s predjelom:
kremasta juha od školjaka s peršinom. – Ovo su Aoife
i Freddy – kažem svima za stolom. Ne kažem da su
nam domaćini, jer domaćin sam ustvari ja. Platila
sam za tu povlasticu. Stoga rekoh samo: – Folly je
njihovo vlasništvo.
Aoife kratko kimne. – Ako vam išta treba, obratite
nam se – kaže. – Nadam se da ćete uživati u boravku.
A sutrašnje vjenčanje bit će nam prvo na otoku, stoga
vrlo posebno.
– Prekrasno je ovdje – kaže Hannah. – A ovo
izgleda slasno.
– Hvala – kaže Freddy, pronašavši glas. Englez je,
shvatila sam; mislila sam da je Irac kao Aoife.
Aoife kimne. – Sami smo izabrali školjke jutros.
Nakon što je svima bila poslužena juha, razgovor
za stolom se nastavio. Jedino Olivia ne sudjeluje,
nego samo sjedi u tišini i zuri u tanjur.
– Imam tako krasne uspomene na Brighton – kaže
mama Hanni. – Znaš, nekoliko sam puta ondje
glumila u predstavi. – O, bože. Još malo pa će svima
početi pričati o pravom seksu koji je snimala za neki
art film (koji nikad nije prikazan, a scenu se
vjerojatno može naći na PornHubu).
– O – kaže Hannah – nama je malo krivo što ne
idemo često u kazalište. Gdje ste glumili? Kraljevsko
kazalište?
– Ne – kaže mama i u glas joj se uvuče ton
uzvišenosti, kao i uvijek kad se zbog nekoga osjeća
glupo. – Mrvicu posebnije od toga. – Zabaci glavu. –
Kazalište je „Čarobna lanterna”. U četvrti Lanes.
Znate li ga?
– Ovaj... ne – kaže Hannah pa brzo doda: – Ali,
kako kažem, toliko smo izvan svega da ne bismo znali
čak ni da je najpopularnije mjesto u gradu.
Ljubazna je ta Hannah. To je nešto što znam o
njoj. Nekako se... izlijeva iz nje. Sjećam se kad smo
se upoznale kako sam pomislila: O, znači to je ono što
Charlie želi. Nekog dragog. Nekog mekog i toplog. Ja
sam previše za njega. Previše sam ljuta, previše
ambiciozna. Mene nikad ne hi izabrao.
Podsjetih se da više na zavidim Hanni. Charlie je
nekoć možda bio seksi tip iz jedriličarskoga kluba, ali
sad je mekan i ima trbuh tamo gdje su jednom bili
smeđi trbušnjaci. A i prihvatio je položaj u svojoj
karijeri. Da se mene pita, ganjao bi mjesto
pomoćnika ravnatelja. Ništa nije manje seksi od
nedostatka ambicije, zar ne?
Gledam Charlieja dok mu pogled nije pao na
mene, i vodim računa da budem prva koja će
skrenuti pogled. I pitam se sad: Je li on sad
ljubomoran? Vidjela sam kako se ponaša u Willovoj
blizini, kao da traži neku manu u njemu. Vidjela sam
ga kako nas promatra dok pijemo. I osjetila sam
ponovno koliko dobro izgledamo zajedno kad nas
drugi gledaju.
– Baš lijepo – kaže mama Hanni. – Pet je krasna
dob. – Upravo jako dobro glumi zainteresiranost. – A
kako su tvoji, Ronane? – zazove niz stol. Pitam se da
li namjerno nije uključila Severine u razgovor kako
biju uvrijedila. Ustvari, ne, ne moram se pitati.
Unatoč ostavljanju dojma boema koji ne zna što radi,
moja majka malo toga ikad čini bez jasne namjere.
– Dobro su – kaže on. – Hvala, Araminta. Uskoro
će u jaslice, zar ne? – Okrene se prema Severine.
– Omi – kaže. – Tražimo im francuske jaslice. Jako
je bitno da odrastu, ah... dvojezični, kao ja.
– O, dvojezična si? – pitam. Ne mogu si pomoći.
Ako je Severine i primijetila daju ustvari vrijeđam,
nije reagirala na to. – Omi – kaže i slegne ramenima.
– Pohađala sam ženski internat u UK– u kad sam bila
mala. A moja braća, oni su isto ovdje išli u školu za
dečke.
– Bože – kaže mama, još uvijek se obraćajući tati.
– Ronane, u tvojim je godinama to sigurno
iscrpljujuće. – Prije nego što joj je stigao odvratiti, ona
pljesne rukama. – Dok čekamo glavno jelo – kaže i
ustane – rado bih rekla nekoliko riječi.
– Mama, ne moraš – kažem. Svi se smiju. Alija se
ne šalim. Je li pijana? Teško je procijeniti jer svi smo
malo popili. I nisam sigurna pravi li to ikakvu razliku
kad je mama posrijedi. Nikad baš nije imala inhibicija
koje bi mogla izgubiti.
 – Za moju Juliju – kaže i podigne čašu. – Još kad
si bila mala, ti si točno znala što želiš. I jao si ga
onomu tko ti stane na put!
Ja nikad nisam bila takva. Što ja želim, mijenja
se od tjedna do tjedna, zbog čega vjerojatno i jesam
uvijek tako nesretna. No, ti si uvijek znala. I uvijek si
išla po ono što želiš. – O, Bože. Radi ovo jer sam joj
zabranila da na samom vjenčanju održi govor.
Uvjerena sam. – Od trenutka kad si mi rekla za Willa
znala sam da je on ono što želiš.
Nije to baš toliko vidovito koliko zvuči jer sam joj
u istom tom razgovoru rekla da smo zaručeni. Ali
mama nikad ne dopušta da joj činjenice upropaste
dobru priču.
– Ne izgledaju li sjajno zajedno? – pita. Čuje se
kako oko stola svi mrmljaju u znak odobravanja. Ne
volim kako je naglasila „izgledaju".
– Znala sam da će Jules trebati naći nekog
ambicioznog kao što je ona sama – kaže mama. I
čujem li neku oštrinu kad kaže ambiciozna? Teško je
razabrati. Uhvatila sam Charliejev pogled preko
stola. On odavno zna kakva je mama. Namigne mi i
osjećam tajnu toplinu u trbuhu. – A i moja kći ima
sjajan stil. Svi to znamo, zar ne? Njezin časopis,
njezina predivna kuća u Islingtonu, a sad i ovaj
predivan muškarac. – Položi dlan crveno lakiranih
prstiju na Willovo rame. – Jules, oduvijek si imala
dobro oko. – Kao da sam ga izabrala da mi ide uz
cipele. Kao da se udaj em samo zato što mi savršeno
pristaje u život...
 – I možda se svima čini kao ludost – nastavlja
mama – to što si nas dovukla na otok usred ničega.
Ali Jules je bitno, i to je jedino bitno.
Ni to mi se baš ne sviđa. Smijem se s ostalima. Ali
potajice se pripremam. Želim ustati i reći što mi je na
pameti, kao da je ona tužiteljica, a ja obrana. Ne bih
se tako trebala osjećati kad mi netko koga volim drži
govor, zar ne?
Evo istine koju moja majka neće izreći: da ja
nisam znala što želim i da nisam shvatila kako to
postići, ne bih ništa postigla u životu. Morala sam se
naučiti sama snalaziti. Jer moja majka nije bila od
pomoći. Gledajući ju sad, odjevenu u crni sifon – kao
negativ moje vjenčane haljine – i s blistavim
naušnicama, dok drži čašu šampanjca, pomislih: Ovo
nije za tebe. Ovo nije tvoj trenutak. Nisi ga ti stvorila.
Ja sam ga stvorila unatoč tebi.
Jednom rukom čvrsto stežem rub stola, držim se
za njega. Reci da se ponosiš mnome, pomislih. I sve
će skoro pa biti u redu. Reci to i oprostit ću ti.
– Zvučat će možda malo neskromno – kaže mama.
– Ali moram reći da se ponosim sama sobom jer sam
odgojila kćer tako snažne volje, toliko nezavisnu.
I tu se još i blago nakloni kao da je pred publikom.
Svi plješću jer je red, a ona sjede.
Ja drhtim od bijesa. Pogledam čašu u ruci. Na
jednu slasnu i deliričnu sekundu razmišljala sam
kako ju razbijam o stol i tada sve staje. Duboko sam
udahnula pa, umjesto toga, održala vlastitu zdravicu.
Bit ću fina i krasna i zahvalna.
 – Hvala vam svima što ste došli – kažem. Trudim
se zvučati toplo. Toliko sam navikla držati govore
zaposlenicima da moram suzbijati autoritet koji mi
se pokušava uvući u glas. Znam da se neke žene žale
da ih ljudi ne shvaćaju ozbiljno. Ja pak imam
suprotan problem. Tijekom božićne zabave jedna se
zaposlenica, Eliza, napila i rekla mi da uvijek
izgledam nadrkano. Nisam reagirala jer je bila pijana,
i ujutro se neće sjećati što je rekla. Ali ja sasvim
sigurno nisam zaboravila.
– Toliko smo sretni što ste svi tu – kažem.
Nasmiješih se. Ruž mi je poput voska na usnama. –
Znam da ste dugo putovali... i da vam nije lako
odvojiti vrijeme. Ali od trenutka kad sam doznala za
ovo mjesto, znala sam da je savršeno. Zbog Willa koji
toliko voli pustolovine. I mene koja imam irske
korijene. – Pogledala sam tatu; široko se smiješio. – I
vidjeti vas sad sve tu – nama najdraže – toliko mi to
znači. Za nas oboje. – Podigla sam čašu prema Willu,
a on mi je uzvratio. Toliko mu sve to bolje ide nego
meni. Odiše šarmom i toplinom bez truda. Naravno,
mogu i ja navesti ljude da učine što želim. Ali nikad
ih nisam mogla navesti da me zavole. Ne onako kako
to mojemu zaručniku uspijeva. Nasmiješio mi se,
namignuo i odjednom zamišljam kako nastavljamo
što smo započeli ranije, u spavaćoj sobi...
Nisam vjerovala da će ikad svanuti ovaj dan –
kažem, sabravši se. – Proteklih sam godina toliko bila
zaokupljena The Doumloadom te sam mislila da
nikad neću imati vremena upoznati nekog.
Ne zaboravi – kaže Will – da sam se morao vraški
potruditi da izađeš sa mnom na spoj.
 U pravu je. Nekako se činilo predobrim da bi bilo
stvarno. Poslije mi rekao da je nedavno bio izašao iz
vrlo toksične veze i da ni on nije ništa tražio. Ali
stvarno smo se dobro složili na onoj zabavi.
– Tako mi je drago što jesi. – Nasmiješili mu se. I
dalje mi se čini čudom koliko se sve odvilo tako glatko
i brzo. – Da vjerujem u sudbinu – nastavila sam –
rekla bih možda da nas je ona spojila.
Will mi se široko smiješi. Pogledi nam se sretoše i
kao da nema nikoga oko nas. A onda se niotkuda u
sjećanju pojavi ona prokleta poruka. I osjećam kako
mi je osmijeh na trenutak oslabio.
 JOHNNO

Kum

Vani je mrkli mrak. Dim iz ognjišta ispunjava

prostoriju i svi izgledaju malo mutni. Nisu baš svoji.
Prešli smo na sljedeći slijed, nekakav čokoladni
kolač. Kad sam ga zarezao, poletio mi je s tanjura, i
mrvica je bilo posvuda.
– Momak, treba li ti rezati hranu? – podsmjehuje
mi se Duncan s udaljenoga kraja stola. Čujem kako
se ostali dečki smiju. Kao da se ništa nije promijenilo.
Ignoriram ih.
Hannah me pogleda. – Reci mi, Johnno – kaže –
živiš li i ti u Londonu? – Sviđa mi se Hannah,
zaključio sam. Čini se dobrom osobom. I sviđaju mi
se njezin sjevernjački naglasak i naušnice na vrhu
uški zbog kojih se čini kao partijanerica iako je
izgleda majka dvoje djece. Ali kladim se da može
podivljati kad poželi.
– Kriste, ne – kažem joj. – Mrzim gradove. Daj mi
selo. Trebam mjesta.
– Jesi li i ti vanjski tip? – pita Hannah.
– Jesam – kažem. – Moglo bi se reći. Radio sam
donedavno u pustolovnom centru u Lake Districtu.
Podučavao sam penjanje, snalaženje u divljini i
slično.
– O, vau. A valjda i ima smisla s obzirom na to da
si ti organizirao momačku, zar ne? – Nasmiješi mi se.
Pitam se koliko zna o tome.
– Da – kažem. – Jesam.
– Charlie mi nije baš puno govorio o tome. Ali čula
sam da ćete na vožnju kajakom i penjanje i slično.
A, znači nije joj rekao što se dogodilo. Nisam
iznenađen. Vjerojatno ni ja ne bih na njegovu mjestu.
Što se manje o tome govori, to bolje. Nadajmo se da
je odlučio pustiti da sve to ostane u prošlosti.
Jadničak. Ništa od toga nije bila moja ideja.
– Da, no – nastavim. – Oduvijek su me takve stvari
zanimale.
– Da – ubaci se Femi. – Johnno je bio skužio kako
se uzverati onim zidom do krova sportske dvorane. A
i popeo si se na ono divovsko stablo ispred kantine,
zar ne?
– O, Bože – kaže Will Hanni. – Nemoj da ti počnu
pričati o školi. Neće nikad stati.
Hannah mi se nasmiješi. – Zvuči mi kao da bi
mogao imati vlastitu seriju, Johnno.
– No – kažem. – Zanimljivo da si to rekla, ali
ustvari sam bio jednom na audiciji.
– Da? – pita Hannah. – Za Preživjeti noć?
– Da. – Kriste, zašto sam išta rekao? Glupi Johnno,
uvijek blebećes. Isuse, ovo je takva blamaža. – Da, no,
imao sam test pred kamerama, nas dvojica i...
 – I Johnno je odlučio da te gluposti nisu za njega,
zar ne? – kaže Will. Lijepo je što me pokušava
poštedjeti neugodnosti. Ali sad više nema smisla
lagati. – Will je dobar prijatelj – kažem. – Ali istina je
da sam bio zakurac. U osnovi su mi rekli da nisam
za pred kamere. Nisam kao ovaj ovdje – nagnem se i
promrsim Willovu kosu, a on se odmakne, smijući se.
– Mislim, u pravu je. Nije to bilo za mene. Ne bih
mogao podnijeti svu onu šminku koju stave na tebe,
odjeću koju te tjeraju nositi. Ali, bez uvrede tvom
poslu, frende.
– U redu je – kaže Will podignuvši ruke. On je tako
prirodan pred kamerama. Sposoban je biti tko god
koga ljudi požele. Kad ga snimaju, uvijek blago
promijeni izražavanje, trudi se zvučati više kao da je
čovjek iz naroda. Ali kad je u društvu tipova iz
privatnih škola, tipova koji su se obrazovali u boljim
verzijama škole koju smo mi pohađali, onda je
stopostotno jedan od njih.
– No – kažem Hanni. – Ima smisla. Tko bi htio ovu
gadnu facu na ekranu, ha? – Složim facu. Vidim da
je Jules skrenula pogled s mene kao da sam se
upravo razgolitio. Kravetina uštogljena.
– Wille, otkud ti ideja za seriju? – pita Hannah.
Cijenim što pokušava razgovor skrenuti na novu
temu, poštedjeti me.
– Da – kaže Femi. – Znaš, i ja sam se to pitao. Je
li to bilo zbog Preživljavanja?
– Preživljavanja?
– Igrali smo se toga u školi – objasni Femi.
Duncanova se supruga Georgina ubaci: – O, Bože.
Duncan mi je pričao o tome. Užasno. Pričao mi je o
dečkima koje usred noći odvuku iz kreveta, ostave ih
usred ničega...
– Da, tako je bilo – kaže Femi. – Oteli bi mlađeg
učenika iz kreveta i odveli ga najdalje što se moglo od
škole, duboko na posjed.
– A posjed je bio golem – kaže Angus. – I usred
ničega. Mrkli mrak. Nikakva svjetla.
– Zvuči barbarski – kaže Hannah, raširenih očiju.
– Velika je to tradicija bila – kaže Duncan. – Radili
su to stotinama godina, još otkako je škola osnovana.
– Will nije morao, zar ne, frende? – Femi se okrene
prema njemu.
Will podigne ruke. – Nitko nije došao po mene.
– Da – kaže Angus – jer su se bojali tvog tate.
– Dečku bi na početku stavili povez preko očiju –
kaže Angus okrenuvši se prema Hanni. – Tako da ne
zna gdje je. Gdjekad bi ga i vezali za stablo ili za
ogradu pa bi se morao osloboditi. Sjećam se kad su
mene...
– Upisao si se – dovrši Duncan.
– Nisam – odvrati Angus.
– Da, jesi – kaže Duncan. – Nemoj misliti da smo
zaboravili. Upišanko.
Angus otpije gutljaj vina. – No, u redu, hrpa se
ljudi upisala. Jebeno je stravično.
Sjećam se svojega Preživljavanja. Iako sam znao
da će do njega u nekom trenutku doći, ništa me nije
moglo pripremiti za taj trenutak.
 – Najluđe je – kaže Georgina – što Duncan ne
smatra da je to bilo nešto loše. – Okrene se prema
njemu. – Je li tako, dušo?
– Napravilo je od mene čovjeka koji sam danas –
kaže Duncan.
Gledam Duncana koji sjedi s rukama u
džepovima i izbačenih prsa, kao da je gazda, kao da
je sve ovo njegovo. I pitam se u što ga je točno
pretvorilo.
Pitam se u što je mene pretvorilo.
– A valjda je bezopasno – kaže Georgina. – Nije da
je itko umro, je li tako? – Nasmije se kratko.
Sjećam se buđenja i šapata u tami svuda oko
mene. Drži mu noge... ti glavu. Kako su se smijali dok
su me držali i stavljali mi povez preko očiju. I zatim
glasovi. Podvikivanje, možda, ali zbog poveza preko
očiju zvučali su mi poput životinja koje zavijaju i
kriješte. Odveli su me van u noć i bosa su mi se
stopala smrzavala. Treskanje preko neravnog tla –
valjda su me stavili u nekakve tačke – i to toliko dugo
da sam pomislio da nismo više na školskom posjedu.
A onda su me ostavili u šumi. Samog. Čuo sam samo
otkucaje vlastitog srca i tajne zvukove mračne šume.
Skinuo sam povez i shvatio da je i bez njega
jednako mračno, da nema mjeseca. Grane su mi
grebale lice, stabla bila toliko blizu da se činilo da se
ne može prođi, da se stišću oko mene. Bilo je tako
hladno, a u ustima sam osjećao okus metala.
Grančice su mi pucketale pod bosim stopalima.
Prehodao sam kilometre, vjerojatno u krug. Čitavu
sam noć hodao šumom, sve do zore.
 Kad sam se vratio u školu, osjećao sam se
preporođeno. Jebeš učitelje koji su mi govorili da
nikad ništa od mene. Kao da bi oni preživjeli takvu
noć. Osjećao sam se nepobjedivo. Kao da mogu bilo
što.
– Johnno – kaže Will. – Rekao sam da mi se čini
da je vrijeme da izvadiš viski. Daj da kušamo. –
Ustade od stola i ode po jednu od boca.
– O – kaže Hanna – mogu li vidjeti? – Uzme bocu
od Willa. – Johnno, ovo je jako fora dizajn. Jesi li
radio s nekim na ovome?
– Jesam – kažem. – Imam frenda u Londonu koji
je grafički dizajner. Dobar je posao odradio, nije li?
– Doista jest – kaže ona, kimajući, dok prstima
prelazi preko imena. – Ja se time bavim – kaže. –
Ilustratorica sam. Ali kao da je već milijun godina
prošlo. Na stalnom sam porodiljskom.
– Mogu lija vidjeti? – upita Charlie. Primivši bocu
od nje, pročita naljepnicu, namršten. –
Pretpostavljam da si morao u partnerstvo s nekom
destilerijom? Jer ovdje piše dvanaest godina.
– Da – kažem pod dojmom kao da me intervjuiraju
ili sam na testu. Kao da me pokušava uhvatiti u laži.
Možda je to zato što je učitelj. – Jesam.
– No – kaže Will, otvarajući teatralno bocu. –
Lakmus test! – Dovikne prema kuhinji: – Aoife...
Freddy. Možemo li dobiti čaše za viski, molim vas?
Aoife donese pladanj s čašama.
 – Uzmi i za sebe – kaže Will kao da je gazda kuće
– i za Freddyja. Svi ćemo kušati! A zatim, nakon što
je Aoife zavrtjela glavom: – Inzistiram!
Freddy stane pokraj svoje supruge. Pogled mu je
spušten i igra se s vrpcom pregače dok oboje stoje, i
vrlo im je neugodno. Jebeni čudak, oblikuje Duncan
ustima dok gleda u nas. Vjerojatno je i bolje što tip
gleda u pod.
Pogledam Aoife. Nije toliko stara koliko sam
isprva mislio: možda joj je četrdesetak. Jednostavno
se odijeva starije. Zgodna je – na neki rafinirani
način. Pitam se zašto je sad s takvim
dosadnjakovićem kakav joj je muž.
Will natoči ostatak viskija. Jules kaže da joj natoči
samo par kapi: – Nikad baš nisam voljela viski, bojim
se. – Otpije gutljaj i vidjeh da se stresla prije nego što
je stigla staviti dlan preko usta. No taj je pokret samo
privukao još više pozornosti. Što je, sad si mislim,
možda i htjela. Prilično je jasno da me baš ne voli.
– Frende, dobar je – kaže Duncan. – Podsjeća me
nekako na Laphroiag, znaš?
– Da – kažem. – Valjda. – Duncan se razumije u
viskije.
Aoife i Freddy iskapili su svoj što su brže mogli pa
se vratiše žustro u kuhinju. Kužim to. Moja je mama
radila u lokalnom gospodskom golfskom klubu,
mjestu za kakvo Angusovi i Duncanovi roditelji imaju
članske iskaznice. Rekla bi da biju golferi povremeno
pokušali častiti pićem i mislili bi da su vrlo
velikodušni, a njoj bi samo bilo neugodno.
 – Mislim da je ovo jako fino – kaže Hannah. –
Iznenađena sam. Moram ti reći, Johnno, ja baš i ne
volim viski. – Otpije još jedan gutljaj.
– No – kaže Jules. – Naši su gosti vrlo sretni. –
Nasmiješi mi se. Ali znate ono kad se netko ne smiješi
očima? Ona je takva sad.
Nacerim im se svima. No ne osjećam se baš
najbolje. Mislim da je to zbog priče o Preživljavanju.
Teško mi je podsjetiti se da je njima – svima, osim
bivšim učenicima Trevellyana – to samo igra.
Pogledam Willa. Drži dlan na Julesinu zatiljku i
široko nam se svima smiješi. Izgleda kao čovjek koji
ima sve u životu. A valjda i ima. I pomislim: Zar sav
ovaj razgovor o starim danima ne utječe na njega? Cak
ni malo?
Moram se otresti ovog čudnog raspoloženja.
Bacim se prema sredini stola i uzmem bocu viskija u
ruku. – Mislim da je vrijeme za igru – kažem.
– A – kaže Jules, vjerojatno spremna otkazati ju,
ali glas joj se izgubi u povicima odobravanja dečki.
– Da! – viče Angus. – Irski snep?
– Da – kaže Femi. – Kao u školi! Sjećaš se kad smo
pili vodicu za ispiranje usta? Jer smo skužili da ima
pedeset posto alkohola?
– Ili onu votku koju si prokrijumčario, Dunc –
nadoveže se Angus.
– Da – kažem, odmičući se od stola. – Idem po
karte. – Već se osjećam bolje sad kad imam nešto
čime se mogu zaokupiti.
 Otišao sam u kuhinju, gdje sam zatekao Aoife,
okrenutu mi leđima, kako pregledava nekakav popis.
Kad sam se nakašljao, blago je poskočila.
– Aoife, srce – kažem. – Imaš li špil karata?
– Da – kaže, odmaknuvši se od mene za korak kao
da me se boji. – Naravno. Mislim da imamo jedan u
salonu. – Ima lijep naglasak. Oduvijek volim Irkinje.
Kad pričaju, uvijek se smiješim.
A i njezin je suprug tu, zaposlen oko pećnice.
– To je za sutra? – pitam ga dok čekam Aoife.
– Mmm – kaže on a da me nije pogledao u oči.
Drago mi je kad se minutu poslije Aoife vratila i
donijela karte.
Vrativši se za stol, bacio sam karte na stol.
– Ja se idem naspavati za sutra – kaže Julesina
mama. – Nisam nikad baš bila od žestica. – Nije
istina, vidim kako Jules oblikuje ustima. Julesin tata
i seksi pomajka Francuskinja također se povukoše od
stola.
– I ja ću – kaže Hannah. Pogleda Charlieja. – Imali
smo dug dan, zar ne, dušo?
– Ne znam – kaže Charlie.
– Daj, Charlie – doviknem mu. – Bit će fora! Živi
malo!
Ne doima se baš uvjerenim.
Na momačkoj smo malo divljali. Charlie, jadnik,
nije išao u školu kao što je naša pa nije baš bio
spreman za to. Baš je... učitelj zemljopisa. Imam
dojam da je te večeri otišao na vrlo mračno mjesto.
Jedva da je i s kim od nas razgovarao ostatak
vikenda.
Valjda je to bilo zato što smo ponovno bili na
okupu. Većina ljudi na momačkoj pohađala je
Trevellyan. Svi smo bili povezani tom školom. Ne na
način na koji smo Will i ja povezani – to je samo za
nas dvojicu. Ali druge nas stvari vezuju. Rituali,
muško zbližavanje. Kad smo na okupu, javi se taj
mentalitet čopora.
Zanesemo se.
 HANNAH

Pratnja

Još od onoga s penijem vrlo sam oprezna u pogledu

djevera. Što više piju, to se jasnije vidi da se ispod
njihova dobra ponašanja klinaca iz privatne škole
krije nešto mračno i okrutno. I mrzim što se u ovom
trenutku moj suprug ponaša kao tinejdžer koji želi
biti primljen u njihovu bandu.
– Okej – kaže Johnno. – Svi smo spremni? –
Pogleda sve za stolom. Shvatila sam što mi je čudno
u vezi s njegovim očima. Toliko su tamne da se ne
može razabrati gdje staju šarenice, a počinju zjenice.
To mu da je neobičan, prazan izraz lica, pa i kad se
smije ostaje dojam da mu se oči ne slažu sa licem. A
ostatak lica je zato pretjerano izražajan, mijenja izraz
svakih nekoliko trenutaka, usta su mu velika i stalno
u pokretu. Ima tu nekakvu maničnu energiju. Nadam
se da je bezopasno. da je kao velik i strašan pas što
skoči na tebe, ali zapravo samo želi da mu baciš loptu
– ne želi ti pojesti lice.
– Charlie – kaže Johnno. – Igrat ćeš, je li tako?
– Charlie – šapnem, trudeći se privući suprugov
pogled. Jedva da me pogledao cijele večeri, previše je
bio zaokupljen Jules ili pokušajima biti jedan od
dečki. Ali želim doprijeti do njega.
 Charlie je tako blag čovjek: rijetko kad podigne
glas, rijetko se kad naljuti na djecu. Ako dobiju
jezikovu juhu, obično je moja. Dakle, nije da postane
nekakva intenzivnija inačica sebe kad popije ili da
mu alkohol naglašava loše osobine. U svakodnevnom
životu on baš i nema puno loših strana. Da, možda
drži nekakav bijes u sebi, skriven pod površinom. Ali
zaklela bih se da je nekoliko puta, kad se napio, bilo
kao da mi je supruga obuzeo neki drugi muškarac. I
time je to još strašnije. Tijekom godina naučila sam
prepoznati i najmanje znakove. Blago opuštanje
usana, mrvicu spuštene vjeđe. Morala sam ih naučiti
prepoznati jer ono što slijedi nije lijepo. Bude kao da
mu u mozgu naglo detonira vatromet.
Charlie me napokon pogleda. Zavrtim glavom
polako i namjerno kako ne bi bilo zabune što mu
poručujem. Nemoj.
– Koji se kurac događa? – viče Duncan. O, Bože,
uhvatio me. Okrene se prema Charlieju. – Charlie, je
l’ te drži na lancu?
Charliejeve su uši žarko crvene. – Ne – kaže. –
Očito ne. Da, može. Igram.
Sranje. Rastrzana sam između želje za ostankom
kako bih ga spriječila da učini nešto glupo i stava da
bih trebala otići i pustiti ga da se sam nosi s
posljedicama. Naročito nakon onoga ne baš suptilna
koketiranja s Jules.
– Ja dijelim – kaže Johnno.
Čekaj – kaže Duncan pa ustane i pljesne
dlanovima. – Prvo ide moto škole.
 Da – složi se Femi i pridruži mu se. Angus također
ustane. – Wille, Johnno, hajde. Za dobra stara
vremena... i sve to.
Johnno i Will ustanu.
Gledam ih – svi su osim Johnna elegantno
odjeveni u bijele košulje i tamne hlače, nose skupe
satove na ruci. Pitam se zašto su, pobogu, ti
muškarci, kojima je očito jako dobro u životu, još
uvijek opsjednuti školom. Ne mogu se zamisliti kako
stalno pričamo svojoj srednjoj, o Dunraven. Nikad joj
nisam, nešto zamjerala, ali nije ni nešto o čemu često
razmišljam. Kao svi ostali, otišla sam iz nje u majici
punoj potpisa i nikad se nisam baš osvrnula. Ovi
momci ne bi otišli iz škole u 15.30 pa doma gledali
sapunice; dobar su komad djetinjstva morali provesti
zatvoreni ondje.
Duncan krene polako lupkati šakom po stolu.
Ogleda se oko sebe, potiče ostale da mu se pridruže.
I to se dogodi. Postupno su udarci sve glasniji, brži,
žešći.
– Fac fortia etpatere – pjeva Duncan na,
pretpostavljam, latinskom.
– Facfortia etpatere – ponavljaju ostali.
A zatim tiše i intenzivnije:

– Flectere si neque superos,

Acheronta movebo.
Flectere si neque superos,
Acheronta movebo!
 Gledam ih, a oči kao da im sjaje pod svjetlom
svijeća. Lica su im rumena – ushićeni su, pijani.
Naježim se blago. Svijeće i tama s druge strane
prozora i neobičan ritam toga napjeva i to bubnjanje
– sve mi to ostavlja dojam da svjedočim nekakvu
sotonističkom ritualu. Ima nečega prijetećeg u tome,
plemenskoga. Položim dlan na prsa i osjećam kako
mi srce tuče kao da sam prestrašena životinja.
Bubnjanje dosegne klimaks i pribor za jelo i
tanjuri sad poskakuju po stolu. Jedna čaša
odskakuće sa stola, rasprsne se na podu. Ja sam
jedina koja je obratila pažnju na to.

– Facfortia etpatere!
Flectere si neque superos,
Acheronta movebo!

I onda, napokon, baš kad mi se učinilo da više ne

mogu izdržati, svi zaurlaju i naglo stanu. Gledaju
jedni druge. Čela im se presijavaju od znoja. Zjenice
im se doimaju većima, kao da su drogirani. Smiju se
poput hijena, pokazuju zube, pljesnu jedan drugoga
po leđima, udaraju se dovoljno snažno da zaboli.
Primijetih da se Johnno ne smije baš koliko i ostali.
Nekako njegov cer nije uvjerljiv.
– Ali što to znači? – pita Georgina.
– Anguse – profrflja Femi – ti si šef za latinski.
– Prvi dio znači „Čini hrabra djela i opstaj“ – kaže
Angus – što je bio moto škole. Drugi smo dio mi
dodali: „Ako ne mogu do raja, napravit ću pakao.“
Znali smo to pjevati prije ragbijaških utakmica.
 – Prijeteće je – kaže Georgina, zureći u svojega
crvenog i znojnog supruga divlja pogleda kao da joj
nikad nije bilo toliko privlačan kao sada.
– To je i poanta.
– No, dame – viče Johnno. – Dosta zezancije,
idemo piti!
Ponovno ta rika odobravanja. Femi i Duncan
miješaju viski s vinom, s umakom zaostalim od
večere, sa soli i paprom, i tako nastane odvratna
smeđa juha. I onda krene igra – svi mlate rukama po
stolu i deru se iz petnih žila.
Angus je prvi izgubio. Dok pije mješavinu, ona mu
kaplje po djevičanski bijeloj košulji i ostavlja smeđe
mrlje. Ostali podvikuju.
– Idiote! – viče Duncan. – Curi ti niz vrat.
Angus proguta, guši se. Iskolači oči.
Will je sljedeći. Vrlo stručno popije svoje. Gledam
kako mu se mišići vrata miču. Okrene čašu naopačke
nad glavom i široko se nasmiješi.
Sljedeći kod kojega su karte završile bio je
Charlie. Pogleda čaše i udahne duboko.
– Hajde, nisi pička! – viče Duncan.
Ne mogu to gledati. Ne moram to gledati. Dovraga
i Charlie, pomislim. Ovo nam je trebao biti zajednički
vikend. Ako se želi uništiti, ja mu nisam dadilja.
Supruga sam mu, nisam mu mama. Ustanem.
– Idem u krevet – kažem. – Laku noć svima.
Ali nitko mi ne odvrati, nitko i ne pogleda u mom
smjeru.
 Ušla sam u salon, susjednu prostoriju, i dok
hodam kroz njega, naglo zastanem, šokirana. Ondje,
u polumraku, sjedi netko. Trenutak poslije
prepoznah Oliviju. – O, bok – kažem.
Podigne pogled. Duge su joj noge ispružene,
stopala bosa. – Hej.
– Dosta ti je bilo?
– Da.
– I meni – kažem. – Ostat ćeš malo tu? – pitam.
Slegne ramenima. – Nema smisla ići u krevet.
Soba mi je odmah do toga.
I kao na njezin znak, iz blagovaonice se začuje
podrugljivi smijeh. Netko urla: – Pij to! Pij do kraja!
A zatim se čuje napjev: Do kraja, do kraja, do
kraja, pa naglo prijeđe u do vraga, do vraga, DO
VRAGA! Zvuči kao da po stolu mlate šakama. A onda
nešto prasne – još jedna čaša? Čuje se kako netko
frflja: – Johnno, idiote jebeni!
Jadna Olivia, nema bijega od toga. Zadržim se u
dovratku.
– U redu je – kaže Olivia. – Ne trebam društvo.
Ali imam dojam da bih trebala ostati. Zao mi ju
je. Ustvari, shvatila sam da želim ostati. Svidjelo mi
se sjediti s njom u špilji, pušiti. Bilo je nečeg
uzbudljivog u tome. Razgovor s njom, okus duhana
na jeziku. Gotovo sam mogla zamisliti da mi je opet
devetnaest, da razgovaram o dečkima s kojima sam
spavala – da nemam dvoje djece i hipoteku do neba.
A tu je i činjenica da me Olivia podsjeća na nekoga.
Ali ne znam na koga. Muči me to, kao kad se
pokušavate sjetiti nečega i na vrhu jezika vam je, tik
izvan dosega.
– Ustvari – kažem – nisam baš umorna. A i ne
moram se sutra ustati rano zbog dvoje lude djece.
Imam vina u sobi. Mogu otići po njega.
Sitno se nasmiješi na to, prvi put otkako ju znam,
pa posegne iza jastuka kauča i izvadi vrlo skupu
bocu votke. – Maznula sam ju ranije iz kuhinje –
kaže.
– O – kažem. – Pa, još bolje. – Ovo zaista jesi kao
da mi je devetnaest.
.

Pruži mi bocu. Skinem s nje čep, potegnem. Pali

mi grlo i zastane mi dah. – Vau. Ne sjećam se kad
sam zadnji put to napravila. – Vratim joj bocu i
obrišem usta. – Prekinuli su nas ranije, nisu li?
Pričala si mi o onom tipu, Callumu? O prekidu.
Olivia zatvori oči, duboko udahne. – A valjda je
prekid bio tek početak – kaže.
Začuje se još jedan urlik iz susjedne prostorije.
Još ruku koje lupaju po stolu. Još pijanih muških
glasova koji se nadvikuju. Netko udari u vrata i zatim
Angus upadne u salon, s hlačama oko gležnjeva i
kitom „na izvol’te“.
– Oprostite, dame – kaže pijano se cereći. – Ne
obraćajte pažnju na mene.
– O, Kriste, pomozi – prasnem. – Daj... daj odjebi
i pusti nas na miru!
 Olivia me gleda, impresionirana, i kao da to nije
očekivala od mene. Nisam ni ja. Nisam baš sigurna
otkud je to došlo. Možda iz votke.
– Znaš što? – kažem joj. – Ovo možda i nije
najbolje mjesto za razgovor, ha?
Zavrti glavom. – Možemo do špilje?
Ovaj... nisam baš namjeravala na noćni izlet
otokom. A i sigurna sam da je opasno šetati se noću
vani, zbog močvare i svega.
Zaboravi – Olivia će žustro. – Kužim. Samo...
čudno je... ondje mi je bilo lakše razgovarati.
I odjednom mi se vrati onaj prijašnji dojam.
Neobičan ushit, kao da kršim pravila. – Ne – kažem.
– Idemo. I ponesi bocu.
Iskrale smo se iz Follyja kroz stražnji ulaz. Noću
je ovdje zbilja jezivo. Tako je tiho; jedino se čuju valovi
koji udaraju o stijene. Povremeno se čuje i nekakvo
neobično, grleno cerekanje od kojega mi se koža svaki
put naježi. Naposljetku sam shvatila da je to
zasigurno nekakva ptica. Sudeći po zvuku, poveća.
Dok hodamo, moja svjetiljka osvjetljuje ruševne
kuće pokraj nas. Mračni, zjapeći prozori izgledaju
poput praznih duplji i stvaraju mi napetost, kao da
bi netko mogao biti ondje unutra, promatrati nas.
Čujem i zvukove iznutra; šuštanje i škripu i grebanje.
Vjerojatno štakori. A opet, ni to nije baš utješno.
Svjesna sam kretanja oko nas dok hodamo –
pokreti prebrzi da bih ih vidjela kako spada, tek ovlaš
uhvaćeni krajičkom oka, pod slabom mjesečinom.
Nešto mi proleti toliko blizu lica da mi se čini da se
očešalo o osjetljivu kožu mojega obraza. Poskočivši
unatrag, podignem ruku da bih se obranila. Šišmiš?
U svakom slučaju preveliko da bi bio kukac.
Dok se spuštamo u špilju, na zidu stijene ispred
nas pojavi se ljudski obris. Menije zamalo ispala boca
iz ruke, no trenutak poslije shvatila sam da je to
samo moja sjena.
Ovo mjesto lako bi vas navelo da povjerujete u
duhove.
 SADA

Noć vjenčanja

Četiri djevera formirala su tragačku skupinu.

Ponijeli su sa sobom pribor za prvu pomoć i velike
parafinske baklje zataknute pokraj ulaza.
Okej, dečki – kaže Femi. – Spremni?
Njihove je pripreme pratila neobična energija,
gotovo neprimjeren ushit. Kao da su izviđači na
zadatku, školarci na nekom ponoćnom izazovu.
Ostali uzvanici u tišini promatraju njihove
pripreme. Laknulo im je što se ne moraju oni baviti
time, što smiju ostati tu gdje je toplo i svijetlo.
Ljudi pod šatorom gledaju ih kako odlaze. Djeveri
ih podsjećaju na srednjovjekovnu skupinu u lovu na
vještice: zapaljene baklje, žar u očima. Vjetar i
zamračenje pojačali su opći dojam nestvarnosti.
Jezivo otkriće koje ih navodno čeka tamo negdje vani,
sad je poprimilo fantastičnu notu: ne doima se
stvarnim. Uostalom, teško je znati u što vjerovati i
može li se doista vjerovati histeričnoj tinejdžerici.
Neki se još uvijek nadaju da je sve to samo užasan
nesporazum.
U tišini promatraju kako mala skupina izlazi iz
šatora kroz klepetav ulaz. Izlaze van, u dugu noć i
oluju, podignutih baklji.
 DAN PRIJE

OLIVIA

Djeveruša

More je prodrlo u špilju i gotovo nam oplakuje noge,

crno poput tinte. Prostor se zbog toga doima manjim,
skučenijim. Hannah i ja ovoga puta moramo sjediti
bliže jedna drugoj, koljena nam se dodiruju, a svijeća
koju smo maznule iz salona nalazi se na kamenu
ispred nas, u svojoj staklenoj lanterni.
Sad mi je jasno zašto ovo zovu Šaptavom špiljom.
Plima je promijenila akustiku i svaki put kad nešto
kažemo, čujemo šaptavu jeku, kao da netko stoji u
sjenama i ponavlja svaku našu riječ. Teško je
povjerovati da nije tako. Svako se malo okrenem
provjeriti, uvjeriti se da smo zbilja same.
Ne mogu baš razabrati Hannu pod mekim
svjetlom svijeće. Ali čujem njezin dah, mirišem njezin
parfem.
Dijelimo bocu votke. Meni se čini da sam već malo
pijana, još od večere. Nisam baš mogla puno pojesti i
udarilo mi je ravno u glavu. Ali moram biti još pijanija
kako bih joj ispričala, dovoljno pijana da me mozak
ne može spriječiti. Što možda zvuči smiješno jer
odnedavno osjećam potrebu nekomu sve ispričati, i
to toliko snažnu da mi se čini da će jednostavno sve
to eksplodirati iz mene. Ali sad kad je napokon došao
taj trenutak, plete mi se jezik.
Hannah prva progovori. – Olivia.
Špilja joj odvrati šap tom: Olivia, Olivia, Olivia.
– Bože – kaže Hannah – ta jeka. Je li tvoj bivši...
je li ti učinio nešto? Netko koga znam. – Zastane pa
krene ispočetka. – Moja sestra Alice. Imala je tog
momka dok je studirala. I on je jako loše reagirao na
prekid. Mislim, stvarno loše...
Čekam da Hannah nastavi, ali to se nije dogodilo.
Umjesto toga, uzela je bocu od mene i potegnula
dobar gutljaj, zajedno četiri čašice.
– Ne, ništa takvo – kažem. – Da, Callum je bio
seronja. Mislim, nije bio baš suptilan kad se odmah
nakon prekida spetljao s Ellie. Ali on je bio taj koji je
prekinuo, tako da nije to. – Zgrabim bocu od nje,
potegnem svojski. Okusim njezin ruž na grliću. –
Ljetni praznici nakon kraja semestra. Bila sam kod
Jules u Islingtonu, i to sama jer je nekoliko dana nije
bilo doma.
Obraćam se tami i špilja mi šaptom vraća moje
riječi. Shvaćam da Hanni govorim koliko sam se
usamljenom osjećala. Kako sam bila u velegradu,
nešto što mi je uvijek zvučalo uzbudljivo, no shvatila
sam da nemam s kime to podijeliti. U petak sam
navečer otišla do Sainsbury’sa niz cestu od Julesina
stana i kupila si čips, mlijeko i žitne pahuljice za
sljedeće jutro i putem sam se mimoišla s ljudima
ispred pubova koji piju i smiju se na suncu. Osjećala
sam se tako jebeno jadno s narančastom vrećicom u
ruci i jedino čemu sam se mogla radovati bilo je što
ću cijelu noć gledati Netflix. U takvim bih se
trenutcima uvijek sjetila Calluma i pomislila što
bismo sad možda radili zajedno i zbog toga bih se
osjećala samo još usamljenijom.
Još uvijek ne mogu vjerovati da joj pričam sve to,
a jedva ju poznajem. Ali možda je u tome i bit. Možda
je, od svih ljudi na otoku, ona jedina kojoj mogu to
ispričati upravo zato što je stranac. Votka svakako
pomaže, a i činjenica da je ovdje toliko mračno da joj
jedva vidim lice. Čak i tako mi se čini da joj ne mogu
reći baš sve. Od pomisli na to obuzme me panika. Ali
možda mogu krenuti od početka i vidjeti, kad joj
ispričam većinu, jesam li dovoljno hrabra ispričati joj
sve.
– Bila sam na mobitelu – kažem joj – i vidjela sam
da je Callum s Ellie. Bila je podijelila hrpu fotki na
Snapchatu. Na jednoj mu je sjedila u krilu. Na jednoj
ga je ljubila i pokazivala srednji prst kameri, kao da
ne želi daju itko snima... Samo što je onda podijelila
tu fotku s cijelim svijetom, tako da... Jebemu sve.
Hannah potegne iz boce, izdahne. – Moralo ti je
biti užasno – kaže. – Vidjeti to. Isuse, društvene
mreže imaju za štošta odgovarati.
– Da. – Slegnem ramenima. – Jesam se osjećala
malo... usrano. – Da ne bih ispala potpuna uhoda,
nisam joj rekla koliko sam puta pogledala te fotke
dok sam sjedila i čvrsto držala torbu s namirnicama
i plakala sve vrijeme. – Frendovi su mi rekli da bih se
trebala zabavljati – kažem. – Znaš, kao, da pokažem
Callumu što propušta. Stalno su me nagovarali da se
koristim aplikacijama za dating, ali nisam to htjela
dok sam bila na sveučilištu, ondje je sve incestuozno.
Aplikacije, kao Tinder?
Mislim da mi pokušava poručiti da kuži nas
klince. – Da, ali nitko se više ne koristi Tinderom.
Oprosti – kaže ona. – Fosil sam, znam. Pojma
nemam. – Zvuči pomalo nostalgično.
Nisi toliko stara – kažem joj.
– No... hvala. – Koljeno joj se sudari s mojim.
Potegnem gutljaj votke. I sjetim se kako sam te
noći u Julesinu stanu popila malo njezina vina i
shvatila da je ono što smo na faksu pili u lokalnim
kafićima za tri funte bila pišalina. Sjetim se kako sam
se osjećala tako sofisticiranom dok sam se šetala
stanom u hlačama i grudnjaku i s jednom od njezinih
velikih čaša. Zamišljala sam da je to moj stan, da se
spremam za izlazak u kojem ću naći nekog tipa i
dovesti ga doma i poševiti. I onda će Callum vidjeti.
No, nisam to stvarno namjeravala učiniti. Callum
je bio jedina osoba s kojom sam se seksala. A čak je
i taj seks bio prilično pitom.
– Napravila sam profil – kažem Hanni. – Odlučila
sam da će u Londonu biti drukčije. Da u Londonu
mogu ići na spojeve, a da se sutra o tome ne priča po
cijelom kampusu.
– Impresionirana sam – kaže Hannah. – Ja nikad
ne bih imala hrabrosti za takvo što. Ali nisi li bila
zabrinuta zbog... no, sigurnosti?
 – Ne – kažem. – Nisam idiot. Nisam dala svoje
pravo ime. Niti pravu dob.
– Ah. – Hannah kimne. – Da. – Imam dojam da
nije uvjerena i da se svojski trudi ne reći ništa više.
Ustvari sam napisala da mi je dvadeset šest
godina. Profitna fotka koju sam stavila čak nije ni
nalikovala na mene. Kopala sam po Julesinu ormaru,
savršeno se našminkala. Ali ustvari je i bila poanta
da ne nalikujem na sebe.
– Nazvala sam se ,,Bella“ – kažem. – Znaš, kao
Hadid?
Ispričala sam Hanni kako sam sjedila na krevetu
i Ustala fotke tipova dok me oči nisu počele peći. –
Većinom su bili užas – kažem. – Fotke iz teretane,
podignute majice da se vide trbušnjaci ili nose
sunčane naočale jer misle da su cool. – Gotovo sam
bila odustala.
– Ali na kraju sam našla tog jednog tipa – kažem
Hanni. – Zapeo mi je za oko. Bio je... drukčiji..
.

Ja sam bila povukla prvi potez. Nimalo meni

nalik, ali bila sam malo pijana od Julesina vina.
Možemo se naći? napisala sam.
Da, odvratio je. Rado bih, Bella. Kad ti odgovara?
Možeš li večeras?
Nastupila je duga stanka u razgovoru. A zatim: Ne
gubiš vrijeme.
Ovo mi je jedina slobodna večer u sljedećih
nekoliko tjedana. Sviđalo mi se kako to zvuči. Kao da
imam pametnija posla.
 Dobro, odvratio je porukom. Dogovoreno.
.
– Kakav je bio? – pita Hannah, brade oslonjene na
dlan. Doima se fasciniranom i pažljivo me promatra.
– Više seksi nego na fotki. I malo stariji od mene.
– Koliko stariji?
– Ovaj... možda petnaest godina?
– Okej. – Trudi li se ne zvučati šokirano? – A kakav
je bio? Kad ste se napokon sreli.
Razmišljam. Teško mi ga se prisjetiti kakvim je bio
na početku. – A valjda sam mislila da je seksi. I... više
je bio muškarac. Callum se pored njega doimao kao
klinac. – Imao je široka ramena kao da često vježba i
bio je preplanuo. U usporedbi s njime, Callum je bio
žgoljavi ljepotan. Odlučila sam tada da su mi pravi
muškarci nova zanimacija. – Ali – slegnuh ramenima
iako me ona ne vidi. – Ne znam. Mislim da sam isprva
htjela da bude Callum, ma koliko je seksi bio.
Hannah kimne. – Da – kaže suosjećajno. –
Razumijem to. Kad ti srce izabere nekoga, može i
Brad Pitt ušetati, a ti nećeš ni trepnuti.
– Brad Pitt je jebeno star – kažem.
– Ovaj... Harry Styles?
Gotovo sam se nasmiješila na to. – Da. Možda. Ili
Timothee Chalamet. – Uvijek mi se činilo da mu
Callum mrvicu sliči.
– Ali Callum vjerojatno nije ni trenutak mislio na
mene, naročito ne kad su mu pred facom bile glupe
Elline velike sise. – Rekla sam si da mi je bolje
prestati razmišljati o njemu.
 – I taj tip... kako se zvao?
– Steven.
– Je li ti išta rekao? Kad ste se našli, je li
komentirao tvoje godine? Pogledam ju. Zvučalo je kao
da osuđuje.
– Oprosti – kaže i nasmije se. – Ali ozbiljno, je li
išta rekao?
– Da, rekao je. Pitao me je li mi zbilja dvadeset
šest. Ali nije zvučao sumnjičavo, više kao, ne znam...
kao da se oboje šalimo. Tada se nije činilo da mu je
bitno. I bio je ljubazan – kažem, iako mi se toga sad
teško prisjetiti. – Lijepo sam se provela. Smijao se
svim mojim šalama. Pitao me hrpu toga o meni.
.

Prisjećam se sad te noći. Kako smo bili u kafiću i

piće mi je udarilo u glavu. Pila sam Negronije jer sam
mislila da ću tako ostaviti dojam da sam starija. –
Izvorni mi je plan bio fotkati se – kažem – i postaviti
fotku na Instagram. Neka Callum vidi što propušta.
– Pretpostavljam... – kaže Hannah dok me gleda –
da se dogodilo nešto više?
– Da. – Potegnem iz boce.
.

Bio je taj jedan trenutak, sjećam se, kad sam

pomislila da će me pozdraviti, ali on je otvorio vrata
taksija i okrenuo se prema meni i rekao: – No, ulaziš
li? – A u taksiju (čak ni Uber, nego pravi taksi) u glavi
sam čula taj glasić kako govori: Što to radiš? Pa jedva
ga poznaješ! Ali pijani dio mene, dio mene koji je bio
spreman i voljan, taj je dio glasu poručivao neka
začepi.
Otišli smo natrag u Julesin stan jer on se nedavno
preselio i nije još imao namještaj. Menije bilo malo
žao zbog toga, ali rekla sam si da ću oprati posteljinu.
– Vau – rekao je. – Ovo je impresivno. I sve je
tvoje?
– Da – rekla sam, dojma da sam u njegovim očima
upravo još više porasla.
– I onda smo se seksali – kažem Hanni. – Mislim
da sam htjela to obaviti dok me još cuga drži.
– Je li bilo dobro? – pita Hannah. Zvuči ushićeno.
– Odavno se nisam seksala. Oprosti. Znam da je to
previše informacija.
Trudim se ne zamišljati nju i Charlieja kako se
seksaju. – Da – kažem. – Bilo je... Znaš... Malo grubo?
Gurnuo me uza zid, zadignuo mi suknju oko struka,
spustio mi gaćice. I onda... Može boca? – Hannah
miju pruži, a ja brzo potegnem. – Lizao me iako se
nisam bila otuširala. Rekao je da voli tako.
– Okej – kaže Hannah. – Vau.
Callum i ja nikad nismo bili toliko pustolovni.
Mislim da je seks sa Stevenom bio bolji i od kojega s
Callumom iako sam, nakon što sam taj prvi put
svršila zbog toga što mi je radio ustima, na trenutak
poželjela zaplakati.
– Vidjeli smo se nakon toga još nekoliko puta –
kažem Hanni.
Osjetih da je kimnula više nego što uspijevam
vidjeti jer glava joj je toliko blizu mojoj da mogu
osjetiti strujanje zraka. Zatekoh se kako joj govorim
da mi se sviđalo kako me on vidio: seksi i pustolovnu.
Iako bi mi se katkada činilo da sam se uvalila preko
glave, i ne bi mi uvijek bilo ugodno raditi u krevetu
sve što je tražio od mene.
– Mislim – kažem – nije bilo kao s Callumom, jer
s njim je bilo kao da smo...
– Srodne duše? – pita Hannah.
– Da – kažem. Sram me reći, ali istina je. – Ovo je
valjda bilo drukčije. Sa Stevenom je bilo kao da mi
pokazuje tek komadić sebe, a...
– A ti si htjela vidjeti više?
– Da. Mislim da sam bila pomalo opsjednuta
njime. I bio je toliko odrastao i tako sofisticiran, ali
želio je mene. A onda... – Slegnem ramenima. – Onda
sam sjebala stvar.
Hannah se namršti. – Kako to misliš?
– Ne znam. Mislim da sam mu htjela pokazati da
sam zrela. I nikad nismo ništa radili zajedno osim
nalaženja za, jel’, seks. Imala sam... imala sam dojam
da ga možda samo to i zanima.
Hannah kimne.
– No na kraju ljeta Julesin je časopis organizirao
tu zabavu u muzeju V&A i mislila sam da bi bilo fora
odvesti ga tamo. Na pravi spoj. Ono, impresionirati
ga. Neka misli da sam i ja odrasla i sofisticirana.
Ispričala sam Hanni o usponu tim stubama i kako
sam ugledala sve te odrasle i glamurozne ljude koji
se motaju prostorom, svi do jednoga kao filmske
zvijezde. I kako je tip koji je tražio naša imena na
popisu odavao dojam da smatra da ja nemam što tu
tražiti, dok se Steven savršeno uklapao u okružje.
– Bila sam malo nervozna – kažem. – Naročito kad
sam ga trebala upoznati s Jules. I onda su ondje bila
sva besplatna pića. Previše sam popila kako bih
stekla samopouzdanje. Napravila sam budalu od
sebe. Morala sam se ispovraćati u zahodu. Baš sam
se bila uništila. I onda me Steven stavio u taksi,
odvezao do Julesina stana, a ja ga nisam mogla
pozvati da dođe sa mnom jer je Jules trebala poslije
doći u stan. Sjećam se kako je brojio novčanice za
taksista. I mobo ga da se pobrine da dođem doma
sigurna, kao da sam dijete.
– Trebao je ići s tobom – kaže Hannah. – On se
trebao pobrinuti da budeš sigurna. Ne prepustiti to
nekom taksistu.
Slegnem ramenima. – Možda. Ali bila sam takva
sramota. Ne čudi me što me se htio riješiti.
.

Sjećam se kako sam ga gledala kroz prozor i

pomislila: Uprskala sam stvar. I pomislila sam da bih
na njegovu mjestu otišla natrag na zabavu i družila
se s vršnjacima, s ljudima koji znaju piti.
– Nakon toga je postao duh. – Za slučaj da ne zna
što sam pod tim mislila, objasnili joj: – Ono, nije mi
se javljao. Iako bih vidjela da je primio poruke.
Kimne.
– Otišla sam natrag na faks. Jedne sam se noći
malo napila i bila sam tužna i poslala sam mu deset
poruka. Pokušala sam ga nazvati dok sam se u dva
ujutro vraćala u spavaonicu. Nije mi se javio. Nije mi
odgovorio na poruke. Znala sam da ga nikad više
neću vidjeti.
– Sranje – kaže Hannah.
– Da.
– I to je bilo to? – upitala me kad ja nisam
nastavila priču. – Jesi li ga ponovno vidjela? – A
zatim, kako joj nisam odgovarala na pitanja: – Olivia?
Alija više nisam mogla ništa reći. Ranije sam bila
kao opčinjena, bilo je tako lako pričati o tome. No
sad, kao da su mi riječi zapele u grlu.
Imam tu sliku u glavi. Crveno na bijelom. Sva ta
krv.
.

Kad smo se vratile u Folly, Hannah reče da je

mrtva umorna. – Idem ravno u krpe – kaže. Kužim ju.
U špilji je bilo drukčije. Sjedile smo u mraku, s
votkom i svijećom, i imale dojam da možemo bilo što
reći. Sad imamo dojam da smo previše toga rekle. Da
smo prevršile neku mjeru.
No ja znam da neću moći zaspati, posebice ne dok
oni tipovi igraju svoje igre ispred moje sobe. Stoga
sam još neko vrijeme stajala naslonjena na vanjski
zid i trudila se usporiti misli koje su mi jurcale
glavom.
– Hej.
Gotovo iskočih iz kože. – Koji kurac...
Johnno, kum. Ne volim ga. Vidjela sam kako me
ranije gledao. I pijan je – to mi je sasvim jasno, a ja
sam poprilično pijana. Pod svjetlom koje dopire iz
blagovaonice vidim da se ceri, lascivno. – Hoćeš dim?
– Pruži mi veliki džoint koji mučno slatko zaudara na
travu. Vidim da je vlažan najednom kraju, tamo gdje
ga je držao u ustima.
– Ne, hvala – kažem.
– Dobro odgojena.
Krenem uđi unutra, no kad priđoh vratima, on me
uhvati za ruku, čvrsto. – Znaš, sutra bismo trebali
plesati, ti i ja. Kum i djeveruša.
Zavrtim glavom.
Priđe mi bliže, privuče me k sebi. Toliko je
krupniji od mene. Ali ne bi valjda nešto učinio ovdje?
Dok su svi na katu?
– Trebala bi razmisliti – kaže. – Možda te iznenadi.
Stariji muškarac.
– Odjebi od mene – prosikćem. Pomislila sam na
svoj žilet, gore na katu. Rado bih da mi je sad pri ruci,
čisto da znam da ga imam.
Istrgnem ruku iz njegova stiska dok petljam po
kvaki jer prsti mi baš ne rade najbolje. Čitavo vrijeme
osjećam njegov pogled na sebi.
 JOHNNO

Kum

Vratio sam se u svoju sobu nakon što sam dovršio

džoint. Uspio sam doći do trave u Dublinu, motajući
se oko Temple Bara sa skupinama turista. Nisam
siguran da je baš jaka kao ona što mi nabavlja moj
uobičajeni tip, ali nadam se da ću ipak moći zaspati.
Noćas mi treba pomoć.
Tu na otoku je kao da smo ponovno u školi.
Možda ima neke veze s terenom. Litice, more. Sve što
čujem su valovi koji se razbijaju o stijene s druge
strane prozora. Sjećam se spavaonica u školi: nizovi
kreveta i rešetke na prozorima. Kako bismo bili na
sigurnom ili kako ne bismo pobjegli. Možda i oboje. A
i ondje se čulo valove, oplakivali su plažu. Šuš, šuš,
šuš. Podsjećali su me da trebam čuvati tajnu.
Nisam o tome razmišljao već godinama, doista
nisam. Ne mogu. Neke stvari moraš ostaviti iza sebe.
Ali kao da me to što sam sad ovdje, tjera da se suočim
s time. I onda ne mogu disati kako treba.
Ležim u krevetu. Popio sam dovoljno da se
onesvijestim, i onda još i travu popušio. Ali kao da mi
nešto plazi kožom, kao da je u krevetu sa mnom
milijun žohara. Došli su spriječiti me da se odmorim.
Želim se češati, razderati si kožu ako je potrebno,
samo da prestane taj svrbež. I bojim se da ću, ako
zaspim, sanjati što sam sanjao i sinoć. Toliko dugo
nisam sanjao te snove... godinama i godinama. To je
zbog društva. To je zbog ovoga mjesta.
Tu je tako mračno. Premračno. Osjećam kako me
taj mrak pritišće. Kao da se utapam u njemu. Sjedim
u krevetu, podsjećajući se da je sve u redu. Da me
ništa ne pokušava ugušiti, da nema žohara. Možda je
to zbog trave – druga vrsta i sad mi stvara paranoju.
Idem se otuširati, to će mi pomoći. Lijepo pustiti
vruću vodu, dobro se oribati.
A onda mi se učini da u kutu sobe vidim nešto.
Nešto što se širi, što se skuplja, izvire iz tame.
Ne. Samo mi se čini. Mora biti to. Ne vjerujem u
duhove.
Mora biti do viskija i trave. Mozak mi radi
gluposti. Ali, jebote, uvjeren sam da ondje ima nečeg.
Vidim to krajičkom oka, no svaki put kad pogledam
ravno u tom smjeru, nestane. Zatvorim oči <kao
klinac koji se boji čudovišta pod krevetom, pritišćem
vjeđe prstima dok se ne pojave srebrne pjege. Ne
pomaže. Vidim to čak i zatvorenih očiju. Ima lice. I
nije nešto nego netko. I znam tko je. i
– Odjebi od mene – šapnem. A zatim pokušam
malo drukčiji i pristup: – Oprosti. Nisam ja bio kriv.
Nisam mislio... j
Želudac mi se okrene. Jedva sam uspio stići do
zahoda na vrijeme kako bih se izrigao u školjku dok
mi je cijelo tijelo drhtalo od straha.
 JULES

Mladenka

Charlie i ja smo na grudobranu, gledamo preko

njega treperava svjetla kopna. Ostavili smo ostale da
igraju svoju odvratnu igru. Ima nečeg zabranjenog u
tome što smo samo nas dvoje tu gore. Nečeg
nesmotrenog. Možda je to zato što smo na vrhu
svijeta i od tla nas dijeli samo velik pad – nevidljiv, ali
tu je – pa to pojačava ushit i sve se čini začinjenom
opasnošću. Ili zato što smo zastrti mrakom... što bi
se ovdje moglo dogoditi bilo što i nitko ne bi znao.
– Dobro je što si tu – kažem mu. – Znaš da si ti
moj kum?
– Hvala ti – kaže on. – Lijepo je biti tu. Zašto si
izabrala ovo mjeŠto?
– O, znaš. Moji irski korijeni. A i ekskluzivno je,
sviđa mi se što sam prva. A i daleko je od svega pa
paparazzi ne mogu doći.
– Zbilja bi pokušali fotkati vjenčanje? – Zvuči kao
da ne vjeruje, kao da smatra da Will nije dovoljno
slavan za to.
– Mogli bi. A i sasvim je u Willovu stilu da se oženi
na ovako divljem mjestu.
 Sve što sam rekla živa je istina, na neki način. Ali
nije i čitava istina.
Naslonila sam glavu na njegovo rame. Čini mi se
da se naglo smirio. Možda mu to što sam mu ovako
blizu više nije prirodno kao nekoć. Ustvari, je li mu
ikad bilo?
Charlie pročisti grlo. – Mogu li te pitati nešto?
Zvuči vrlo ozbiljno. Osjetim notu opreza u glasu.
– Reci.
– Usrećuje te, zar ne?
Podignem glavu za centimetar– dva. – Kako to
misliš?
Osjećam kako sliježe ramenima. – Upravo tako.
Jules, znaš koliko mi je stalo do tebe.
– Znam – kažem. – Usrećuje me. I ja bih tebe isto
mogla pitati.za Hannu.
– To nije nimalo isto...
– A nije? Kako to? – Ne želim čuti njegov odgovor;
ne želim da mi još jedna osoba kaže da se ovo između
mene i Willa prebrzo odvija. A onda, jer sam noćas
popila više nego što sam planirala, a i zato što ne
znam hoću li ikad ponovno imati priliku, upitah ga:
– Želiš reći da bi me ti više usrećio?
– Jules – kaže, ali zvuči kao da stenje. – Nemoj.
– Nemoj što? – pitam nevino.
– Ne bi funkcioniralo. Prijatelji smo, dobri
prijatelji. Znaš to. – Osjećam kako se odmiče od
mene, povlači od ruba litice.
Ali znam li? I je li on doista uvjeren u to? Znam
da me nekoć želio. Još uvijek ponekad razmišljam o
toj noći. Sjećanje je to kojem sam se toliko već puta
vraćala... kad mi je na primjer trebalo nadahnuće u
kadi. Nikad nismo o tome razgovarali. I upravo je zato
to zadržalo toliku moć. Uvjerena sam da i on o tome
još uvijek povremeno razmišlja.
– Tada smo bili drugi ljudi – kaže kao da mi je
pročitao misli. Pitam seje li uvjeren koliko se trudi
ostaviti dojam da jest. – Nisam te pitao zbog takvog
nečeg – kaže. – Ne zbog ljubomore... ili ičega.
– Zbilja? Jer meni zvučiš malo ljubomorno.
– Nisam...
– Jesam li ti rekla koliko je dobar u krevetu?
Prijatelji si pričaju takve stvari, zar ne? – Znam da
pretjerujem, ali ne mogu si pomoći.
– Gle – kaže Charlie. – Samo želim da budeš
sretna.
Tako prokleto udvorno. Podignem glavu s njegova
ramena. Osjećam kako udaljenost između nas sada
raste, ne samo metaforički nego i doslovce. – Sasvim
sam sposobna raspoznati što me čini, a što me ne
čini sretnom – kažem. – Za slučaj da si zaboravio,
imam trideset četiri godine. Nisam šesnaestogodišnja
djevica totalno opčinjena tobom.
Charlie složi facu. – Bože, znam. Oprosti, nisam
to tako mislio. Samo mi je stalo.
Odjednom sam shvatila nešto. – Charlie? – pitam
ga. – Jesi li mi poslao poruku?
– Poruku?
Njegova mi je zbunjenost odgovor na pitanje. Nije
ju on poslao.
 – Ništa – kažem. – Zaboravi. Znaš što? Mislim da
idem leći. Ako odem sad, uspjet ću odspavati osam
sati.
– Okej – kaže. Osjećam da mu je laknulo jer sam
odlučila ići spavati, i to me raspizdi.
– Zagrliš me? – pitam ga.
– Naravno.
Nagnem se prema njemu. Tijelo mu je mekše od
Willova, toliko manje zategnuto nego nekoć. Ali miris
je ostao isti. Tako poznat, što je pomalo neobično s
obzirom na to koliko je vremena prošlo.
Još uvijek, pomislim. A i njemu mora biti tako. A
opet, privlačnost nikad ne nestane, zar ne? Uvjerena
sam: ljubomoran je.
Kad sam se vratila u sobu, zatekla sam Willa
usred svlačenja. Nasmiješi mi se široko dok mu
prilazim.
– Da nastavimo gdje smo ranije stali? –
promrmlja.
Pomislih da bi to svakako bio jedan način kako se
riješiti poniženja nakon razgovora s Charliejem.
Rastrgnem preostale gumbe na njegovoj košulji, a
on mi strgne jednu od naramenica dok pokušava
skinuti kombinezon s mene. S njim je uvijek kao onaj
prvi put – ta žustrina – ali sad je bolje jer znamo točno
što ono drugo želi. Jebemo se naslonjeni na krevet,
uzima me straga. Svršim, i to snažno. I nisam tiha.
Na neki neobičan način, većina večeri kao da je bila
nekakva predigra nakon što smo ranije bili prekinuti.
Osjećala sam poglede na sebi: zavist i zadivljenost.
Njihove reakcije na to koliko dobro izgledamo
zajedno. I da, bol što sam prevršila mjeru s
Charliejem i bila odbijena. Možda nas bude čuo.
Nakon toga, Will se otišao otuširati. Vodi detaljnu
brigu o sebi. Moja je rutina njege dječja igra prema
njegovoj. Sjećam se iznenađenja kad sam shvatila da
njegovo stalno potamnjelo lice nije ustvari takvo zbog
stalne izloženosti vremenskim uvjetima nego zbog
kreme za potamnjivanje kože, iste one kojom se i ja
koristim.
.

I tek sad, dok u haljetku sjedim u naslonjaču,

postajem svjesna neobičnog vonja, snažnijeg od
mirisa seksa. Snažan vonj, i sasvim sigurno vonj
mora: slan, riblji i ostavlja okus amonijaka u grlu. I
dok sjedim, čini mi se da se taj vonj nakuplja u
sjenovitim zakutcima sobe, poprima ondje teksturu i
dubinu.
Pođoh otvoriti prozor. Zrak je vani poprilično
hladan sad kad je pao mrak. Čujem kako se valovi
razbijaju o stijene ondje dolje. Na pučini je more
srebrno pod mjesečinom, nalik na rastaljeni metal, i
toliko jarko da ga jedva mogu gledati. Čak se i odavde
može razabrati gibanje površine, golema sila pod
njom, puna namjere. Čujem cerek iznad sebe, možda
s krova. Zvuči kao da se netko zlurado smije.
Zapitah se ne bi li miris mora trebao biti jači vani
nego u sobi? A opet, u usporedbi s vonjem u sobi,
povjetarac je svjež i bez mirisa. Nije mi to jasno.
Posegnem prema stoliću s odjećom i zapalim mirisnu
svijeću. Zatim sjednem u naslonjač i pokušam se
smiriti. Ali gotovo mogu čuti vlastite otkucaje srca.
Prebrzi su. Je li to zbog ranijega fizičkog napora? Ilije
nešto više posrijedi?
Trebala bih reći Willu za poruku. Ako ću ikad to
učiniti, trebala bih sad. Ali večeras sam već imala
jedan sukob, s Charliejem, i ne mogu se natjerati
suočiti sad još i s time, proći sve to još jednom. A
vjerojatno i nije ništa. Devedeset devet posto sam
sigurna da nije. Možda devedeset osam posto.
Otvore se vrata kupaonice. Will zakorači u sobu,
pojasa vezanog oko struka. Iako sam ga upravo
imala, taj me prizor svejedno na trenutak smete:
zaravni i grebeni njegova tijela, čvrsti mišići trbuha,
nogu i ruku.
– Zašto si još budna? – pita me. – Trebali bismo
se odmoriti. Sutra je velik dan.
Okrenula sam mu leđa i pustila da mi haljetak
padne na pod, sigurna da osjećam njegov pogled na
sebi. Uživam u moći. Zatim sam podignula pokrivač
i legla u krevet, i u tom su mi trenutku gole noge
dotaknule nešto. Nešto čvrsto i hladno i konzistencije
mrtvog mesa. Naizgled se podalo kad sam to slučajno
gurnula stopalom, a istodobno mi se omotalo oko
nogu.
– Kriste Isuse! Jebote!
Skočila sam iz kreveta, spotaknula se i pala na
pod.
Will zuri u mene. – Jules? Što je bilo?
Jedva sam mu isprva uspjela odgovoriti, previše
sam prestrašena i zgađena onim što sam upravo
osjetila. Panika u grlu sad me guši. Šok bruji mojim
tijelom, duboko i sirovo i divlje. Kao nešto iz noćne
more. Takve stvari sanjate i onda se budite obliveni
hladnim znojem i shvatite da je sve samo plod vaše
mašte. Ali ovo je stvarno. Još uvijek osjećam hladan
dodir na nogama.
– Wille – kažem napokon. – Nešto je u krevetu.
Ispod pokrivača.
Prišavši krevetu u dva duga koraka, primi
pokrivač objema rukama i strgne ga s kreveta. Ne
mogu si pomoći. Vrisnem. Nasred madraca leži
golemo crno tijelo nekog morskog stvorenja, pipci
rašireni u svim smjerovima.
Will odskoči unatrag. – Koji kurac? – Zvuči više
ljutito nego prestrašeno. Ponovi to, kao da bi
stvorenje na krevetu moglo odvratiti: – Koji kurac...?
Vonj mora, vonj nečega slanog i trulog sad je
premoćan i dopire iz te crne mase na krevetu.
Will mu sad ponovno prilazi jer je došao k sebi
puno brže od mene. Kako pruža ruku, tako ja
viknem: – Ne diraj to! – Ali on je već primio krakove,
potegnuo ih. Odvoje se i stvorenje se naizgled
raspadne... užasno, mučno. Bilo je tu dok smo se
jebali, čekalo nas pod pokrivačem...
Will se nasmije kratko i grubo, bez trunke
zabavljenosti. – Ma vidi, morska trava. To je samo
vražja morska trava!
Podigne ju u zrak. Nagnem se bliže. U pravu je. To
je ono što sam vidjela na plaži, ona debela crna užad
koju na obalu izbacuje more. Will baci travu na pod.
Čitav prizor postupno gubi jezivost i čudovišnost,
pretače se u samo grozan nered. Postajem svjesna
svojega položaja, gola i raširenih udova, dok sjedim
na podu. Osjećam kako mi srce usporava. Kako lakše
dišem.
Ali... otkud morska trava ovdje? I zašto?
Netko je odgovoran za to. Netko ju je donio ovamo,
stavio pod pokrivač znajući da ćemo ju naći kad
legnemo u krevet.
Pogledam Willa. – Tko bi učinio takvo što?
Slegne ramenima. – No, imam neke pretpostavke.
– Kakve? O kome?
– Ovo je psina koju smo znali raditi mlađim
učenicima. Otišli bismo do plaže stazom niz liticu i
skupljali morsku travu – što više možemo ponijeti.
Zatim bismo ju stavili u krevete. Tako da
pretpostavljam da je riječ o Johnnu ili Duncanu, ili
možda o svim dečkima zajedno. Vjerojatno su mislili
da je smiješno.
– Tebi je ovo psina? Wille, ovo nije škola, sutra
nam je vjenčanje! Koji kurac? – Na neki je način bijes
dobrodošao.
Will slegne ramenima. – Nije psina za tebe nego za
mene. Znaš, za dobra stara vremena. Ne bi htjeli da
se ti uznemiriš...
– Idem odmah sad po njih, saznat ću tko je
odgovoran za ovo. Pa će vidjeti koliko mi je smiješno.
– Jules. – Will me primi za ramena. A zatim, kako
bi me umirio, nastavi: – Gle, ako to učiniš... no,
mogla bi reći nešto što ćeš požaliti. Upropastila bi
onda sutrašnji dan, zar ne? Promijenila bi dinamiku.
 I na neki mi je način jasno što želi reći. Bože,
uvijek je tako razuman. Katkada je frustrirajuće što
uvijek bira odmjereni pristup. Gledam sad tu crnu
nakupinu na podu. Teško je povjerovati da joj svrha
nije poručiti nešto zlokobno.
– Gle – nježno će Will. – Oboje smo umorni. Dug
je bio dan. Nemojmo se sad zabrinjavati zbog ovoga.
Možemo uzeti novu posteljinu iz rezervne sobe.
Taje soba bila namijenjena Willovim roditeljima.
Odbila ih je ideja da odsjednu na otoku. Will nije bio
iznenađen: – Mojeg oca nikad baš nije impresioniralo
ništa što sam ikad učinio. Sumnjam da je to što se
ženim sad iznimka. – Zvučao je ogorčeno.
Ne voli baš pričati o svom ocu, što mi
paradoksalno ostavlja dojam da on ima puno veći
utjecaj na mojega supruga nego što to ovaj želi
priznati.
Čitavu posteljinu – kažem Willu. Napola sam u
iskušenju reći mu da želim zamijeniti sobe. Ali to bi
bio iracionalno, a ja se ponosim time što nisam takva.
Naravno. – Will pokaže na morsku travu. – A i
ovoga ću se riješiti. Vjeruj mi, rješavao sam se i gorih
stvari.
U seriji je Will bježao od vukova i napali su ga
vampirski šišmiši – iako je pomoć snimateljske ekipe
uvijek bila pri ruci ako zatreba – tako da se njemu
ovo sigurno čini malo jadnim. Morska trava u krevetu
nije baš neka frka, kad se sve razmotri.
Razgovarat ću sutra s dečkima – kaže. – Reći im
da su jebeni idioti.
 Okej – kažem. Tako mu dobro ide pružanje utjehe.
Tako je... No, samo jedna riječ doista odgovara –
savršen.
A opet, u tom trenutku i tako užasno tempirano,
prisjetih se riječi one užasne male poruke.

Nije čovjek za kojega se izdaje...

lažljivac...varalica...

Nemoj se udati.

– Dobro se naspavati – kaže Will umirujućim

glasom. – To je ono što nam treba.
Kimnem.
Ali mislim da neću ni oka sklopiti.
 AOIFE

Planerica vjenčanja

Izvana se čuje neka buka. Neobičan zvuk, poput

zavijanja. Zvuči više ljudski nego životinjski, a opet
ne zvuči baš ni potpuno ljudski. Freddy i ja se
pogledasmo u našoj spavaćoj sobi. Svi su gosti već u
krevetu, otišli još prije pola sata. Mislila sam da se
nikad neće umoriti. Morali smo čekati do samoga
kraja za slučaj da budu nešto zatrebali od nas.
Slušali smo bubnjanje iz blagovaonice, pjevanje.
Freddy, koji se još sjeća nešto sitno latinskoga iz
djetinjstva, preveo mi je što pjevaju: – Ako ne mogu
do raja, napravit ću pakao. – Naježila sam se na to.
Djeveri su velika djeca. Rekla bih da nisu doduše
nevini kao djeca, no neka djeca nikad nisu nevina.
Želim reći da bi kao odrasli muškarci trebali znati
bolje. A i odaju taj dojam čopora, kao da su psi koji
će nasamo biti dragi i dobri, ali jednom kad se nađu
u čoporu, zaborave se. Morat ću ih sutra držati na
oku, voditi računa da se ne zanesu previše. Prema
mom iskustvu, neki od najotmjenijih događaja, puni
najotmjenijih uzvanika, uglavnom su oni koji se
najviše otmu kontroli. Bila sam organizirala jedno
vjenčanje u Dublinu na kojem je bilo pola irske
političke elite – kao i Taoiseach – pa je između
mladoženje i zeta izbila tučnjava prije prvoga plesa.
A tu je i opasnost kojom odiše otok. Divljina ovoga
mjesta uvuče vam se pod kožu. Ovi se uzvanici
osjećaju udaljenima od uobičajenih društvenih
pravila, sigurni od pogleda drugih. Ovi su muškarci
svi išli u privatnu školu. Većinu su života proveli
prisiljeni ponašati se prema strogim pravilima koja
sasvim sigurno nisu prestala vrijediti nakon što su
završili školu: izbor sveučilišta, izbor posla, izbor
kuće. Prema mojem iskustvu, oni koji najviše poštuju
pravila, također ih i najviše uživaju kršiti.
Idem ja – kažem.
Nije sigurno – kaže Freddy. – Idem s tobom. –
Kažem mu da će sve biti u redu. Kako bih ga uvjerila
u to, uzela sam žarač dok sam izlazila iz sobe. Znam
da sam od nas dvoje ja ta koja je hrabrija. Ne
ponosim se time. Jednostavno je: kad iskusite
najgore, prestanete se bojati ičega drugog.
Zakoračila sam u noć. Cijenim tamu, baršunasti
mrak koji se obavija oko mene. Svjetlo iz Follyja ne
utječe na nju premda kuhinja sjaji, a upaljeno je
ijedno svjetlo na katu, svijetli prozor sobe mladenaca.
No, znam zašto su budni. Čulo se ritmičko nabijanje
kreveta o podne daske.
Neću još uključiti svjetiljku. Zbog nje sam glupa
u mraku. Najprije samo stojim i napeto osluškujem.
Isprva mogu razabrati samo nabijanje mora o stijene
i nepoznato šuštanje koje sam naposljetku razabrala
kao zvuk šatora čiji materijal nježno šušti pod
povjetarcem, kojih pedesetak metara od mene.
 A zatim začuh i onaj zvuk. Sad ga mogu i bolje
razaznati. Netko jeca. Muškarac ili žena, ne mogu
reći. Okrenem se u smjeru plača i učini mi se da
vidim pokret krajičkom oka, u smjeru zgrada iza
Follyja. Ne znam kako sam ga vidjela u ovom mraku.
Ali mislim da je to nešto duboko u nama, na jednoj
životinjskoj razini. Oči nam vode računa o svakom
pokretu, o svakoj promjeni u uzorku tame oko nas.
Možda je to bio šišmiš. Povremeno ih se može
vidjeti kako lete u suton, toliko brzi da niste sigurni
jeste li ih doista vidjeli. Ah čini mi se da je ovo bilo
nešto veće. Sigurna sam da je posrijedi osoba, ista
ona koja sjedi i plače u mraku. Bilo je priča o
duhovima kad sam došla na otok, iako je tada još bio
nastanjen. Ucviljene udovice koje oplakuju brutalno
ubijene muževe. Glasovi iz močvare, ljudi kojima je
zanijekan pravi pogreb. Tada smo se strašno bojali
tih priča. I unatoč sebi, sad ponovno osjećam jezu u
kostima.
– Hej? – zazvah. Zvuk naglo utihne. Kako nisam
dobila odgovor, uključila sam svjetiljku. Okrećem
snop svjetla amo– tamo.
Zatim sam njima osvijetlila nešto. Podignem ga,
prateći tijelo osobe koja mi sad uzvraća pogled. Pod
svjetlom se vidi tamna, razbarušena kosa i oči koje
sjaje. Kao stvorenje ravno iz folklora: Pooka,
fantomski goblin, znamen skorašnje propasti.
Unatoč sebi, zakoračih unatrag dok mi se
svjetiljka tresla u rukama. No polako shvaćam u što
gledam. U kuma, naslonjenoga na zid jedne od
zgrada.
 – Tko je to? – frflja, promukao.
– Ja sam – kažem. – Aoife.
– O, Aoife. Došla si mi reći da je povečerje? Da
budem dobar dečko i odem leći? – Naceri mi se. No
bez puno energije i čini mi se da pod svjetlom vidim
tragove suza na obrazima.
– Nije baš sigurno lutati ovuda – kažem mu, vrlo
praktično. Tu ima starih ratarskih strojeva koji bi ga
mogli presjeći napola. – Posebice ne bez svjetla –
dodam. A osobito ne kad si pijan, pomislim. No
neobično mi je što sam dojma da ustvari štitim otok
od njega, a ne njega od otoka.
Uspravi se pa krene prema meni. Krupan je,
pijan, i još ponešto. Osjećam mučno sladak miris
trave. Ustuknem za korak dok u ruci čvrsto stežem
žarač. On se ceri i vide mu se krivi zubi.
– Da – kaže on. – Vrijeme je da Johnno ode u krpe.
Mislim da sam malo pretjerao, znaš. – Oponaša
pijenje iz boce pa pušenje. – Uvijek se malo osjećam
ne baš svoj kad kombiniram. Mislio sam da mi se
privida.
Kimnem, iako znam da me ne vidi. I ja sam mislila.
Gledam ga kako se okreće na peti i tetura natrag
prema Follyju. Nije me ni na trenutak zavarao hineći
dobro raspoloženje. Unatoč cerenju, jasno mi je da je
bio negdje na pola puta između jadnog i
prestravljenog. Kao netko tko je vidio duha.
 DAN VJENČANJA

HANNAH

Pratnja

Probudila sam se s glavoboljom. Prisjetih se svog

onog šampanjca, i zatim votke. Pogledam na sat:
7.00. Charlie spava pokraj mene, na leđima. Čula
sam ga sinoć kad je došao u sobu, dok se skidao.
Čekala sam da krene teturati i psovati, ali činio se
zapanjujuće dobre koordinacije.
– Han – šapnuo mi je dok je lijegao u krevet. –
Otišao sam. Popio sam samo jednu žesticu. – To je
ublažilo moj neprijateljski stav prema njemu. A onda
sam se zapitala gdje je bio sve to vrijeme. I s kim.
Sjetila sam se da je koketirao s Jules. Sjetila sam se
da ih je Johnno pitao jesu li spavah zajedno – i da
nisu odgovorili.
Pa nisam odgovorila ni ja. Pravila sam se da
spavam.
Ali probudila sam se napaljena. Sanjala sam
poprilično lude snove. Mislim da je votka dijelom
odgovorna, ali i sjećanje na to kako me Will gledao na
početku večeri. I zatim onaj razgovor u špilji s
Olivijom: bile smo tako blizu jedna drugoj u tami i
more nam je oplakivalo stopala i imale smo samo
jednu svijeću i dijelile smo bocu. Bilo je to tajno i
nekako senzualno. Shvatila sam da slušam svaku
njezinu riječ dok mi u tami njima crta slikovite slike.
Kao da sam ja ta pribijena uza zid, suknje zadignute
iznad bokova, kao da su nečija usta na meni. Tip je
možda bio seronja, ali seks je zvučao poprilično
dobro. I prisjetila sam se tada onoga blago opasnog
ushita spavanja sa strancem, s nekim čije poteze ne
možeš predvidjeti.
Okrenem se prema Charlieju. Možda je sad
trenutak prekinuti našu sušu, povratiti izgubljenu
intimnost. Zavučem ruku pod pokrivač, prelazim
prstima preko dlaka na njegovim prsima, spustim ju
niže...
Charlie ispusti snen i iznenađen zvuk. A zatim,
glasa zagušena snom kaže: – Ne sad, Han.
Preumoran sam.
Povukoh ruku, povrijeđena. Ne sad. Kao da sam
neka smetnja. Umoran je jer je sinoć ostao budan do
kasno, radeći bogzna što, a na brodici je govorio da
je ovo vikend za nas dvoje. Zna koliko se ogoljeno
osjećam u ovom trenutku. Osjetih naglu želju uzeti
knjigu tvrdih korica s noćnog ormarića i odvaliti ga
njome po glavi. Uzbunjuje me ta navala bijesa. Kao
da već neko duže vrijeme čuči u meni.
A onda, podmukla misao. Zapitah se kako je bilo
Jules probuditi se pokraj Willa. Čula sam ih sinoć.
Mislim da su ih svi u Follyju čuli. Ponovno se
prisjetih Willovih snažnih ruku kojima me jučer
spustio s brodice te kako sam ga sinoć uhvatila kako
me gleda, onim neobičnim pogledom. Prisjetih se
dojma moći koji mi je pružio osjet njegova pogleda na
meni.
Charlie mrmlja u snu i tada osjećam njegov
jutarnji zadah. Ne mogu zamisliti da Will ima loš
zadah. Odjednom mi je užasno bitno maknuti se iz
spavaće sobe, što dalje od tih misli. U Follyju ne
čujem nikakve zvukove pa pretpostavljam da sam
prva ustala.
Danas očito puše jak vjetar jer čujem kako zviždi
oko staroga kamena ovoga zdanja dok se tiho
spuštam niz stube, a prozorska se stakla povremeno
zatresu u okviru kao da netko mlati dlanom po njima.
Pitam se jesmo li jučer imali najbolje vrijeme koje
ćemo dobiti za vikend. Jules se to neće svidjeti. Na
prstima se ušuljah u kuhinju.
Aoife je tu, u čistoj bijeloj košulji i hlačama, s
popisom u rukama, ostavlja dojam da je već satima
budna. – Dobro jutro – kaže, a ja imam dojam da mi
proučava lice. – Kako ste danas? – Čini mi se da Aoife
malo toga propušta tim svojim velikim očima. Jako je
lijepa na jedan vrlo suzdržan način. Imam dojam da
se trudi to nekako prikriti, no ipak se primijeti. Ima
predivne tamne obrve i zelenosive oči. Ubila bih za
takvu prirodnu eleganciju u stilu Audrey Hepburn,
za takve jagodice.
– Dobro sam – kažem. – Oprostite. Nisam znala da
je još netko budan.
– Krenuli smo u cik zore – kaže. – Danas je veliki
dan.
 Ja sam gotovo zaboravila na samo vjenčanje.
Pitam se kako je Jules jutros. Napeta? Ne mogu ju
zamisliti napetom ni u kojoj situaciji.
– Naravno. Spremam se u šetnju. Malo me boli
glava.
– No – kaže ona i nasmiješi se. – Najsigurnije vam
je pratiti krestu otoka, stazom koja vodi pokraj
kapelice, i neka vam šator bude s druge strane. Tako
biste trebali izbjeći močvaru. I obujte jedne od čizama
pokraj vrata. Morate voditi računa o tome da se držite
suših dijelova močvare, inače ćete propasti u turf.
Ondje gore ima i malo signala ako trebate obaviti
telefonski poziv.
Telefonski poziv. O, Bože, klinci! Obuzme me
naglo krivnja jer sam potpuno zaboravila na njih. Na
vlastitu djecu. Šokirana sam koliko me ovo mjesto već
natjeralo da zaboravim o sebi.
Zaputila sam se van i pronašla spomenutu stazu,
to jest njezine ostatke. Nije ju baš tako lako pratiti
kako je Aoife dala naslutiti: može se jedva razabrati
gdje je nekoć bila utabana, gdje trava još nije narasla
kao svugdje drugdje. Dok se šećem, oblaci jure
nebom nada mnom, na putu k otvorenoj pučini.
Danas je neprijeporno povjetarac jači i više je oblaka,
iako se povremeno sunce probije kroz njih. Golemi mi
je šator slijeva i šušti na vjetru dok prolazim pokraj
njega. Mogla bih se uvući u njega, baciti oko. Ali
zapravo me privlači groblje, desno od kapelice. Možda
je to odraz stanja mojeg uma u ovo doba godine,
morbidna raspoloženja koje me obuzme svakog
lipnja.
 Lutajući među nadgrobnim kamenjem, primijetih
nekoliko keltskih križeva, ali tu ima i sidara i
cvjetova. Većina je kamenova toliko stara da se jedva
može razabrati što piše na njima. A čak i kad bi se
moglo, nije pisano na engleskom nego na,
pretpostavljam, gelskom. Neki su kamenovi slomljeni
ili toliko već pod utjecajem vremena da više i nemaju
poseban oblik. Bez razmišljanja sam dotaknula
rukom meni najbliži kamen i osjetila pod prstima da
su vjetar i kiša tijekom desetljeća uglačali nekoć
grubu površinu. Ima ih nekoliko koji se doimaju
novijima, možda iz doba netom prije nego što su
otočani zauvijek napustili ovo mjesto. No većina je
kamenova zarasla u korov i mahovinu, kao da se već
duže nitko nije brinuo o njima.
A onda naiđoh na jedan koji se ističe jer nije
obrastao ničim. Ustvari je u dobru stanju i pred njega
je položena staklenka puna poljskog cvijeća. Sudeći
prema datumima – izračunah na brzaka – riječ je o
djetetu, djevojčici: Darcey Malone, piše na kamenu.
Otelo ju more. Pogledam prema moru. Mattie nam je
rekao da su se mnogi utopili ploveći od otoka do
kopna i natrag. Nije nam doduše rekao kada su se
utopili. Ja sam bila pretpostavila da govorimo o
stoljećima. Ali možda je bilo i nedavno. Zamislite
samo: ovo je bilo nečije dijete.
Sagnem se i dotaknem kamen. U grlu me stegne.
– Hannah! – Okrenem se prema Follyju. Aoife je
ondje, gleda me. – Nije u tom smjeru – kaže, pa
pokaže u smjeru u kojem se staza pod kutom
udaljuje od kapelice. – Tamo!
 – Hvala! – doviknem joj. – Oprostite! – Kao da me
uhvatila gdje ne bih trebala biti.
.

Kako se udaljavam od Follyja, tako nestaju i

posljednje naznake staze. Komadi tla koji mi se
doimaju sigurnima i zaraslima u travu podaju se pod
mojim nogama, urušavaju u crnu sluz. Hladna
močvarna voda već mi je ušla u desnu čizmu i
osjećam kako mi stopalo gnjeca po namočenoj
čarapi. Zadrhtim pri pomisli da tu negdje ispod mene
ima ljudskih tijela. Pitam se hoće li noćas itko biti
svjestan koliko blizu pogrebnoj jami plešemo.
Podignem mobitel u vis. Pun signal, kako je i
rečeno. Nazvah doma. Uspjela sam kroz vjetar čuti
kako zvoni, a zatim sam začula mamin glas: – Halo?
– Nije prerano, nadam se? – kažem.
– O, Bože, ne, ljubavi. Budni smo već... ma kao da
smo budni satima.
Kad je Benu predala slušalicu, jedva sam mogla
razabrati što mi govori jer mu je glas bio toliko pištav.
– Što si rekao, dušo? – Pritisnem mobitel o uho.
– Rekao sam bok, mama. – Osjetim sad nešto
duboko u sebi nakon što sam mu čula glas, snažno
potezanje moje povezanosti s njime. Kad želim s
nečim usporediti svoju ljubav prema djeci, ne
posežem za svojom ljubavi prema Charlieju. To je
nešto životinjske, moćno, gusto poput krvi. Ljubav
prema rodu. Najbliže što sam tomu ikad osjetila bila
je ljubav prema mojoj sestri Alice.
 – Gdje si? – pita Ben. – Zvuči kao more. Ima li
brodova? – Opsjednut je brodovima.
– Da, došli smo ovamo brodom.
– Velikim?
– Recimo.
– Mama, Lottie je jučer bilo loše.
– Što joj je? – pitam žustro.
Ništa me ne zabrinjava snažnije od pomisli da bi
se nešto moglo dogoditi mojim najmilijima. Kad sam
bila mala i kad bih se probudila usred noći,
povremeno bih otišla do Alice da provjerim diše li, jer
nisam mogla zamisliti ništa gore od toga da ostanem
bez nje. – Okej sam, Han – šapnula bi i čuo bi se
osmijeh u njezinu glasu. – Ali možeš leći pokraj mene,
ako želiš. – I legla bih, stisnula se uz njezina leđa i
osjećala se sigurnom jer bih osjećala kako joj se rebra
šire i stežu dok diše.
Mama je opet na liniji. – Han, nema razloga za
brigu. Jučer je malo pretjerala. Tvoj otac tukac
ostavio ju je samu s kolačem na stolu dok sam ja bila
u trgovini. Sad joj je dobro, dušo, gleda dječji
program i čeka doručak. A ti – kaže mi – odi uživaj u
svom glamuroznom vikendu.
Ne osjećam se baš glamuroznom u ovom
trenutku, što zbog mokre čarape, što zbog povjetarca
koji me štipa za oči. – U redu, mama – kažem – probat
ću te i sutra nazvati, dok se budemo vraćali kući.
Nisu ti prenaporni?
– Nisu – kaže mama. – Da budem iskrena... – I
sasvim se jasno čuje kako je zastala usred riječi.
 – Što je?
– Ma, lijepo je. Pozitivno. Skrbiti o sljedećem
naraštaju. – Zastala je. Čujem kako je duboko
udahnula. – Znaš... u ovo doba godine.
– Da – kažem. – Kužim, mama. I menije tako.
– Bok, dušo. Čuvaj se.
I dok sam prekidala poziv, shvatila sam. Zar me
na to Olivia podsjeća? Na Alice? Sve je tu: mršavost,
krhkost, dojam srne pred automobilskim svjetlima.
Sjećam se kad mi je sestra prvi put došla doma za
ljetne praznike dok je studirala. Izgubila je bila oko
trećine težine. Izgledala je kao da boluje od nečeg
užasnog – kao da ju je nešto izjelo iznutra. I najgore
je bilo što je smatrala da nema s kime razgovarati o
onom što joj se dogodilo. Čak ni sa mnom.
Hodam. Pa zastanem i osvrnem se. Nisam sigurna
idem li u pravom smjeru, ali nije baš ni očito koji je
smjer pravi. Odavde se ne vide ni Folly ni šator,
skriveni su uzvišenjem. Pretpostavljala sam bila da
će povratak biti lakši jer ću već poznavati stazu. Ali
osjećam se dezorijentirano; očito sam bila razmišljala
bila o nečem desetom. Morala sam negdje krivo
skrenuti; teren mi se ovdje čini još močvarnijim nego
prije. Moram skakutati od jednog sušeg komada
trave do drugog kako bih izbjegla meke i mokre
komade crnog treseta. Nastavljam put. A zatim sam
malo zapela – i prisiljena sam na malo veći skok. No
pogrešno sam procijenila: okliznem se i lijeva mi
čizma ne nagazi na travnati brežuljak nego na meki
treset.
 Potonula sam... i nastavljam tonuti. Tako je brzo.
Tlo se otvori i proguta mi stopalo. Gubim ravnotežu,
zateturam unatrag, a onda mi i drugo stopalo bude
pohlepno usisano, žustro kao kad je onaj crni
kormoran gutao ribu. Samo trenutak poslije treset mi
je već iznad čizama i tonem sve dublje. Prvih sam
nekoliko sekunda nepomična, ošamućena
iznenađenjem. Nakon prvotnoga šoka shvaćam da
moram nešto poduzeti, spasiti samu sebe.
Posegnuvši prema suhom tlu ispred sebe, čvrsto sam
zgrabila dva busena trave.
Potegnem snažno. Ništa se ne dogodi. Izgleda da
sam čvrsto zapela. Pitam se koliko će neugodno biti
kad se vratim u Folly, prljava od glave do pete,
prisiljena objasniti im što mi se dogodilo. Istodobno i
dalje tonem. Crna mi se zemlja polako uspinje preko
koljena, uz bedra. Upija me, malo po malo.
Odjednom mi sram više nije bitan. Iskreno sam
prestravljena. – Upomoć! – viknem. Ali riječi mi
proguta vjetar. Nema šanse da me se čuje samo koji
metar dalje, a kamoli u Follyju. No ipak pokušam
ponovno. Vrisnem: – Upomoć!
Pomislim na leševe u močvari. Zamišljam kako
kosturi posežu prema meni iz dubina tla, spremni
povući me u dubinu. I počnem grabiti obalu močvare,
svom se snagom potezati prema gore, frkćući i režeći
poput životinje. Nemam dojam da išta postižem, no
stisnem zube i potrudim se još više.
A onda... imam dojam da me netko promatra.
Osjetim trnce niz kralježnicu.
– Trebaš pomoć?
 Trznem se. Ne mogu se okrenuti dovoljno da vidim
tko je to. Polako se pomakne kako bi stao ispred
mene. Dvojica su, djeveri: Duncan i Paul.
– Malo smo istraživali – kaže Duncan. – Znaš, da
vidimo gdje smo.
– Nisam očekivao da ćemo spašavati djevu u
nevolji – kaže Pete.
Izrazi lica potpuno su im neutralni. No krajičak se
Duncanovih usta trza i imam dojam da mi se smiju.
Da su me možda već neko vrijeme promatrali dok
sam se koprcala. Ne želim se oslanjati na njihovu
pomoć. Ali nije da sam u mogućnosti birati.
Primili su me svaki za jednu ruku, potegnuli – i
uspjela sam osloboditi jedno stopalo. Ostadoh bez
čizme dok sam izvlačila stopalo iz močvare i tlo se
zatvorilo nad njom brzo koliko se i otvorilo pod njom.
Izvukla sam zatim i drugo stopalo i uspela se žustro
na obalu močvare, na sigurno. Na trenutak sam
samo ležala na tlu; drhtim od iscrpljenosti i
adrenalina i nemam energije ustati. Ne mogu
vjerovati što se dogodilo. A onda se sjetih te dvojice
koji me i dalje gledaju i drže za ruke. Naglo ustanem,
zahvalim im, pustim im ruke najbrže što mogu, a da
je i dalje pristojno. Odjednom se to što su nam prsti
isprepleteni činilo neobično intimnim. Sad kad se
adrenalin polako povlači, svjesna sam kako im je
moralo izgledati dok su me izvlačili: majica mi se
raširila i vidio mi se stari sivi grudnjak, obrazi su mi
crveni i znojni. Također sam bila svjesna i toga koliko
smo izolirani. Ja sama, njih dvojica.
 Hvala, dečki – kažem. Mrzim što mi glas blago
drhti. – Mislim da idem sad natrag.
Da – rastegnuto će Duncan. – Trebaš se oprati. –
Ne mogu se odlučiti pretjerujem li ili je doista bilo
nečega sugestivnog u njegovu tonu glasa.
Zaputim se natrag prema Follyju. Krećem se
najbrže što mogu samo u čarapama, vodeći računa o
tome da biram samo najsigurnije dijelove staze.
Odjednom se silno želim vratiti natrag u zatvoreno, i
da, natrag Charlieju. Udaljiti se najviše što mogu od
močvare. I da budem iskrena, od spasitelja također.
 AOIFE

Planerica vjenčanja

Sjedim za stolom i prolazim današnji plan. Volim

ovaj stol. Ladice su pune uspomena. Fotografije,
razglednice, pisma – papiri požutjeli od starosti,
ispisani dječjim rukopisom.
Slušam vremensku prognozu na radiju. Hvatamo
nekoliko postaja iz Galwaya tu na otoku.
– Danas se tijekom dana očekuje vjetar – kaže
voditelj. – Nemamo točne podatke o snazi, no možemo
reći da će puhati na većem dijelu Connemare i
zapadnoga Galwaya, naročito na otocima i u
priobalju.
Ne zvuči dobro – kaže Freddy dok staje iza mene.
Slušamo kako voditelj zatim najavljuje da će
vjetar punom snagom početi puhati nakon pet
popodne.
Dotad će već svi biti na sigurnom u šatoru –
kažem. – A šator bi trebao izdržati čak i vjetar. Tako
da nemamo razloga za brigu.
A struja? – pita Freddy.
Instalacije su dobre, nisu li? Osim ako baš ne
krene prava oluja. A to nisu spominjali.
 Budni smo od zore. Freddy je čak i otputovao do
kopna s Mattiejem po zadnje namirnice, a ja
provjeravam je li sve kako treba. Cvjećarica dolazi
uskoro kako bi u kapelici i pod šatorom postavila
lokalno divlje cvijeće: Veronike i divlje orhideje i rogoz
ljiljane.
Freddy se vratio u kuhinju kako bi dovršio sve što
se može pripremiti unaprijed: kanapee i predjela,
riblja jela iz Connemara Smokehouse. Vrlo je
strastven u pogledu hrane. Može pričati o jelima koja
je smislio na isti način na koji će sjajan glazbenik
pričati o svojoj skladbi. To mu je iz djetinjstva: tvrdi
da je to zato što, kad je bio malen, nije imao
raznovrsnu prehranu.
Prilazim šatoru. Na istom je povišenom terenu
kao kapelica i groblje, kojih pedeset metara od Follyja
duž relativno suhog tla, s obiju strana omeđen
močvarnijim tlom. Čujem paniku ispred sebe i onda
ih ugledam: zečevi koji su u strahu pobjegli iz raslinja
u kojem su spavali. Trče neko vrijeme ispred mene,
bijeli repovi poskakuju, odbacuju se naprijed
snažnim nogama i napokon naglo skrenu u visoku
travu i nestanu s vidika. U gelskom su folkloru divlji
zečevi stvorenja koja mijenjaju oblik: ponekad
pomislim da su to duše umrlih na Inis an Amplori,
ponovno utjelovljene kako bi jurile kroz travu.
Ušavši u šator, počela sam se baviti svojim
dužnostima: punila sam grijače i dovršavala
postavljanje stolova; ručno vodenim bojama oslikani
jelovnici, ubrusi sa srebrnim prstenjem, ime svakoga
gosta ugravirano u prsten kako bi ga mogao ponijeti
kući kao uspomenu. Kasnije će biti snažan kontrast
između rafiniranosti ovih prekrasnih stolova i divljine
izvan šatora. Kasnije će, kad ih zapalimo, mirisati
svijeće iz Cloon Keen Ateliera, ekskluzivne galwayske
parfumerije, poprilično skupe.
Šator drhti oko mene dok provjeravam je li sve
kako treba. Nevjerojatno je pomisliti da će samo za
koji sat ovaj prazan prostor biti krcat ljudima. Svjetlo
je prigušeno i žuto u usporedbi s jarkim i hladnim
vanjskim svjetlom, no noćas će sve ovo sjati poput
jedne od onih papirnatih lanterni koje ljudi puštaju
u nebo.
Ljudi na kopnu moći će pogledati prema otoku i
vidjeti da se na Inis an Amplori događa nešto
uzbudljivo, na otoku o kojem svi pričaju kao o
mrtvome mjestu, nečem ukletom, nečem što je samo
dio povijesti. Ako odradim ovo kako spada, vjenčanje
će biti način na koji ću vratiti otok u sadašnjost.
– Kuc – kuc!
Okrenem se. Mladoženja. Podigao je ruku i pravi
se da kuca po platnu kao da su posrijedi prava vrata.
– Tražim dva odlutala djevera – kaže. – Trebamo
se obući u jutarnja odijela. Jesi li ih možda vidjela?
– O – kažem. – Dobro jutro. Ne, mislim da nisam.
Kako ste spavali? – Još uvijek ne mogu vjerovati da
je to stvarno on: Will Slater. Freddy i ja pratimo
Preživjeti noć otkad je serija krenula. Nisam to
spomenula mladencima kako ne bi pomislili da smo
neki ludi obožavatelji koji će osramotiti i sebe i njih.
– No! – kaže on. – U redu. – Naočit je u stvarnosti,
čak i više nego na ekranu. Posegnem poravnati vilicu,
čisto za slučaj da zurim u njega. Vidi se da je oduvijek
bio zgodan. Neki ljudi kao klinci i nisu baš nešto
privlačni, ali odrastu u vrlo privlačne ljude. No ovaj
čovjek svoju ljepotu nosi s takvom lakoćom.
Pretpostavljam da se i lako njome služi jer je sasvim
jasno da je svjestan njezine moći. Svaki je njegov
pokret poput fino ugođena uređaja, poput životinje u
naponu snage.
– Drago mi je što ste dobro spavali – kažem.
– Ma – kaže on – otkrili smo bili mali problem s
krevetom.
– A da?
– Našli smo morsku travu pod pokrivačem.
Djeveri su ju onamo stavili.
– O, Bože – kažem. – Jako mi je žao. Trebali ste
zvati Freddyja ili mene. Mi bismo to riješili, namjestili
krevet s čistom posteljinom.
– Ne morate se ispričavati – kaže i ponovno se
šarmantno nasmiješi. – Dečki su dečki. – Slegne
ramenima. – Iako Johnno jest malo velik za dečka. –
Stane pokraj mene, dovoljno blizu da mogu osjetiti
miris njegove kolonjske. Napravim mali korak
unatrag. – Aoife, ovo izgleda sjajno. Vrlo impresivno.
Sjajan si posao odradila.
– Hvala. – Ton mojega glasa ne poziva na razgovor.
Ali pretpostavljam da Will Slater nije navikao da ljudi
ne žele razgovarati s njim. Budući da se nije
pomaknuo, shvatila sam da moju odrješitost možda
smatra izazovom.
– Aoife, koja je tvoja priča? – pita me, glave
nakrivljene u stranu. – Zar ne budete usamljeni,
samo vas dvoje na otoku?
 Zar je zaista zainteresiran ili samo hini? Zašto želi
znati išta o meni? Slegnem ramenima. – Ne, ne zbilja.
Moglo bi se reći da sam ionako samotnjak. Da budem
iskrena, zimi samo preživljavamo. Ljeta su razlog
zašto ostajemo.
– Ali kako ste završili ovdje? – Zvuči iskreno
zaintrigiran. Doista je jedna od onih osoba koje će vas
uvjeriti da im je svaka riječ iz vaših usta fascinantna.
Pretpostavljam da je sve to dio njegova šarma.
– Dolazila sam ovamo za ljetne praznike – kažem
– kad sam bila mala. Moja obitelj, svi bismo došli. –
Ne pričam često o tim vremenima. No puno bih mu
toga mogla reći. Pričati mu o jeftinom sladoledu od
jagode na bijeloj pješčanoj plaži, o mrljama crvene
boje za hranu na usnama i jeziku. O lovu u kamenim
bazenima na drugoj strani otoka, o prstićima koji
željno iz mreža vade škampe i male prozirne rakove.
O praćakanju u tirkiznome moru u uvalama, dok se
ne bismo navikli na hladnoću. Naravno, neću mu
ništa od toga reći: ne bi bilo primjereno. Moram
zadržati onu osnovnu granicu između mene i mojih
gostiju.
– A – kaže on. – Nisam očekivao da ćeš imati
lokalni naglasak. – Pitam se što je očekivao: neku
karikaturu od žene, opsjednutu djetelinom i
vilenjacima?
– Ne – kažem. – Imam dublinski naglasak, možda
malo slabije naglašen. Ali također sam živjela na
raznim mjestima. Kad sam bila mlađa, često bismo
se selili zbog posla mog oca koji je predavao na
sveučilištu. Neko vrijeme sam živjela u Engleskoj, pa
i u Americi.
– Znači, upoznala si Freddyja u inozemstvu? On
je Englez, zar ne? – Još uvijek tako zainteresiran,
tako šarmantan. Pomalo mi je neugodno. Pitam se
što zapravo želi doznati.
– Freddy i ja upoznali smo se jako davno – kažem
mu.
Šarmantno se opet nasmiješi, zainteresiran. –
Ljubav iz djetinjstva?
– Moglo bi se reći. – Ali ne baš. Freddy je nekoliko
godina mlađi od mene i najprije smo godinama bili
prijatelji i samo prijatelji. Ili možda čak ni prijatelji,
nego se samo držali jedno za drugo kao da smo
spasilačka splav. Nedugo nakon što je moja majka
postala samo ljuštura onoga što je nekoć bila.
Nekoliko godina prije srčanog udara mojeg oca. No
teško da ću mladoženji išta od toga spomenuti. Uz
sve ostalo, u mojem je zvanju bitno nikad ne izgledati
previše ljudski, previše pogrešiv.
– Tako znači – kaže.
– A sad – rekoh prije nego što bi uspio izreći
sljedeće pitanje, koje god bilo. – Ako ti ne smeta,
trebam nastaviti s pripremama.
– Naravno – kaže. – Aoife, večeras nam dolaze
pravi partijaneri – dometne. – Nadam se da neće
napraviti prevelik nered. – Provuče prste kroz kosu i
nasmiješi mi se široko; pretpostavljam da je osmijeh
trebao biti osvajajući. Zubi su mu vrlo bijeli kad se
smiješi. Toliko bijeli da se ustvari pitam izbjeljuje li
ih.
 Zatim mi priđe bliže i položi mi ruku na rame. –
Aoife, sjajan posao radiš. Hvala ti. – Zadrži ruku na
ramenu trenutak predugo i osjećam njegovu toplinu
kroz svoju košulju. Naglo sam vrlo svjesna da smo
potpuno sami u ovom golemom prostoru.
Nasmiješila sam se, pristojno, profesionalno, pa
napravila mali korak unatrag. Muškarac kao on
vjerojatno je vrlo samouvjeren u svoju seksualnu
moć. Isprva se to čini šarmom, no pod površinom leži
nešto mračnije, složenije. Ne mislim da sam mu
privlačna. Stavio mi je ruku na rame jer može. Možda
ja previše iščitavam iz toga. Ali činilo se podsjetnikom
da je on ovdje glavni, da ja radim za njega. Da moram
plesati kako on svira.
 SADA

Noć vjenčanja

Tragači iskorače u tamu. Istog ih trena vjetar

napadne, vrišteći se obruši na njih. Plamen
parafinskih baklji treperi i sikće i prijeti ugasiti se.
Oči su im pune suza, u ušima im zvoni. Moraju se
upirati u vjetar kao da je nešto čvrsto, pognutih
glava.
Adrenalin im struji tijelom. Sada su oni protiv sila
prirode. Prisjećaju se djetinjstva – osjećaju nešto
duboko zakopano, neimenovano, divlje – i noći koje
nisu bile toliko drukčije od ove. Oni protiv mraka.
Kreću se naprijed, polako. Dugi potez tla od
Follyja do šatora na objema je stranama obrubljen
močvarom: tu će započeti potragu. Dozivaju: – Ima li
koga? Je li tko ozlijeđen? Čujete li nas?
Nema odgovora. Vjetar kao da im guta glasove.
– Možda da se raštrkamo! – viče Femi. – Brže ćemo
tako.
– Jesi lud? – odvrati Angus. – S močvarom u
obama smjerovima? Nitko ne zna gdje počinje.
Poglavito ne u mraku. Ne, ne bojim se. Ali ne bih ni
rado, ono... našao pizdariju sam.
 Stoga ostaju na okupu, jedan drugomu unutar
dosega ruke.
– Morala je poprilično vrisnuti – viče Duncan. –
Konobarica. Kad smo ju čuli kroz ovo.
– Morala je biti prestravljena – viče Angus.
– Anguse, bojiš li se?
– Ne. Odjebi, Duncane. Ali, teško je vidjeti išta...
Posebice opak nalet vjetra odnese njegove riječi u
daljinu. Dvije se parafinske baklje ugase poput
rođendanskih svjećica. No njihovi ih nositelji i dalje
drže u rukama, poput mačeva.
– Ustvari – viče Angus – možda se malo bojim. Je
li to sramota? Možda ne uživam što sam vani na
vražjem vjetru, niti se radujem... naći možda nešto...
Prekine ga uspaničen povik. Okrenuli su se i
podignuli baklje kako bi bolje vidjeli. Pete maše po
zraku jer mu je donja polovica jedne noge pod
površinom.
– Pizda glupa – viče Duncan – sigurno je odlutao
sa suhog terena. – No laknulo mu je, svima im je
laknulo. Na trenutak su pomislili da je Pete pronašao
nešto.
Izvukoše ga van.
– Isuse – viče Duncan dok Pete, oslobođen, na
nogama i rukama, hvata zrak. – Ti si druga osoba
koju sam danas morao spašavati. Femi i ja smo našli
Charliejevu ženu kako skviči kao zaklana svinja u
močvari.
– Leševi – stenje Pete – u močvari...
 – Joj, Pete, začepi – gnjevno viče Duncan. – Ne
budi idiot. – Zamahne bakljom Peteu pred licem pa
se okrene prema ostalima. – Vidite mu oči.
Nadrogiran je. Znao sam. Zašto smo ga poveli?
Jebeni je problem sad.
Svima je laknulo kad je Pete zašutio. Nitko više ne
spominje leševe. Znaju svi za taj komadić folklora.
Mogu ga odbaciti, premda malo teže nego što bi mogli
da je dan, kad im je okružje poznatije. No ne mogu
odbaciti svrhu svojega zadatka i mogućnost da bi
mogli pronaći nešto. Tu vani postoje stvarne
opasnosti, teren je nepoznat i opasan u tami. I tek
sad to zaista počinju shvaćati. Tek sad shvaćaju
koliko su nepripremljeni.
 RANIJE TOGA DANA

JULES

Mladenka

Otvorih oči. Danas je taj dan.

Nisam se naspavala, a i kad sam uspjela zaspati,
sanjala sam čudne stvari: ruševnu kapelicu kako se
raspada u prašinu kad sam zakoračila u nju.
Probudila sam se ispunjena neugodom. Paranoja
izazvana mamurnošću, sigurna sam. A i sigurna sam
da osjećam tračak mirisa morske trave premda smo
ju već odavno uklonili iz sobe.
Will se u čast tradiciji preselio u rezervnu sobu,
no rado bih da je ovdje. Nema veze. Adrenalin i snaga
volje nosit će me do kraja. Moraju.
Pogledala sam prema haljini koja visi s vješalice.
Tkanina se nježno ljulja pod nekim tajanstvenim
povjetarcem. Naučila sam već da ovdje ima strujanja
zraka što god se poduzme, makar sva vrata i prozori
bili zatvoreni. Uvijek ima lahora koji vam nježno ljubi
vrat i tjera vam trnce niz kralježnicu, mek poput
vršaka prstiju.
Pod svilenim haljetkom nosim donje rublje koje
sam odabrala baš za danas u Coco de Mer. Najfinija
čipka, poput paučine, i prikladno u krem boji. Na prvi
pogled vrlo tradicionalno. No gaćice imaju sitne
biserne gumbiće kako bi ih se moglo potpuno otvoriti.
Prvo vrlo lijepo, a onda vrlo zločesto. Znam da će Will
uživati kad ih otkrije.
Pokret s druge strane prozora privuče mi
pozornost. Dolje kod stijena stoji Olivia. Odjevena je
u isti široki džemper i traperice kao jučer i traži
bosonoga put do samog ruba stijena, tamo gdje se
more razbija o granit i bijela voda prska posvuda.
Zašto se, pobogu, već ne sprema? Glava joj je
pognuta, ramena spuštena, vjetar joj je zabacio kosu,
napravio od nje uže. Na trenutak je toliko blizu rubu,
toliko blizu divljemu moru da mi zastaje dah. Mogla
bi pasti, i ja bih dolje stigla prekasno daju spasim.
Mogla bi se utopiti dok ja bespomoćno stojim i
gledam.
Kucnem po prozoru, no čini mi se da me ignorira
ili me – jer moram priznati da je moguće – ne čuje
zbog valova. Srećom, čini se da se malo udaljila od
samoga ruba.
U redu. Neću se više zabrinjavati zbog nje.
Vrijeme je da se počnem spremati. Mogla sam poslati
po profesionalnu šminkericu, ali nema šanse da
ikomu na ovako bitan dan predam kontrolu nad time
kako izgledam. Ako Kate Middleton može sama,
mogu i ja.
Posegnula sam za svojom torbicom sa šminkom,
no neočekivani drhtaj ruke sve mi baci na pod.
Jebemu. Nikad nisam nespretna. Zar sam... napeta?
 Gledam rasut sadržaj torbice, blistave zlatne tube
maškare i ruža kotrljaju se u potrazi za slobodom, a
iz razbijene kutijice sipi prašak brončane boje.
Usred tog nereda nalazi se mali komad
presavijenog papira, blago pocrnjen od čađe. Od
pogleda na njega stegne mi se utroba. Zurim u njega,
ne mogu skrenuti pogled. Kako je moguće da nešto
tako malo može zauzimati toliko golemo mjesto u
mojoj glavi, i to već mjesecima?
Zašto sam, pobogu, zadržala poruku?
Razmotam ju iako to nije nužno: riječi su mi se
urezale u pamćenje.

(Jill Slater nije čovjek koji misliš da jest. Varalica

je i lažljivac. Nemoj se udati.

Uvjerena sam da je posrijedi neki nasumični

čudak. Will uvijek dobiva poštu od stranaca koji
misle da ga poznaju, da znaju sve o njegovu životu.
Povremeno i ja budem žrtva njihova bijesa. Sjećam se
kad se na internetu pojavilo nekoliko fotografija nas
dvoje. Will Slater u kupovini sa svojim komadom,
Julijom Keegan. Nema sumnje da je taj dan osoblju
Maila Online bilo vrlo dosadno.
Iako sam znala – znala!– da to nije pametno, na
kraju sam pogledala komentare ispod fotografija.
Kriste. Vidjela sam već toliku žuč prolivenu na
internetu, ali kad je usmjerena na vas, naročito je
otrovna, naročito osobna. Bilo je to kao da sam zašla
u komoru odjeka vlastitih najgorih misli o samoj sebi.
 Bože baš misli da je najbolja.
Prava kuja ako mene pitate.
Isuse srce, zar ti nisu rekli da ne spavaš
s muškarcem koji ima tanja bedra od tebe?
Wille! Volim te! Odaberi mene umjesto nje
:):) Ne zaslužuje te...
Bože, mrzim ju samo na pogled. Kravetina
umišljena.

Gotovo su svi komentari bili takvi. Teško je bilo

povjerovati da postoji toliko potpunih stranaca koji
imaju tako otrovan stav prema meni. Čitala sam
komentare dalje, dok nisam naišla na nekoliko
protivnika ostalima:
Izgleda sretno. Bit će dobra za njega!
Inače, ona je glavna u The Downloadu –
moja najdraža stranica. Dobar su par.

No čak su i ti komentari bili uznemirujući na svoj

način: odavali su dojam da te osobe misle da poznaju
Willa, da poznaju mene. Da je u redu da komentiraju
što je dobro za njega. Will nije poznat u svakom
kućanstvu, ali njegova razina slave ustvari privlači
još i vise ovakvih komentara jer nije toliko slavan da
bi ljudi prestali misliti da je „njihov".
No poruka je bila drukčija od internetskih
komentara. Osobnija je. Ubačena je kroz otvor za
pisma, bez markice, što znači da je osobno
dostavljena. Tko god ju je napisao, zna gdje živimo.
On ili ona došli su do našega doma u Islingtonu, to
jest do mojega doma prije nego što se Will nedavno
uselio k meni. Tako da su šanse da je posrijedi
nasumični čudak ustvari male. Ili možda jest čudak
posrijedi, ali od najgore vrste.
No tada mi pade na pamet da bi to mogao biti
netko koga poznajem. Možda i netko tko danas dolazi
na otok.
.

One noći kad sam primila poruku, bacila sam ju

u vatru. Samo nekoliko sekunda poslije zgrabila sam
ju i spasila od plamena, putem opekavši zapešće. Još
uvijek imam trag: blistav, izdignuti komadić
ružičaste kože, još uvijek osjetljiv. Svaki put kad ga
ugledam, prisjetim se poruke, skrivene. Tri male
riječi:

Nemoj se udati.

Trgam ju, na polovice, pa još jednom i još jednom,

dok nisam dobila konfete. Ali ni to nije dovoljno.
Nosim ju u zahod, potegnem vodu i promatram
napeto kako komadići nestaju niz odvod školjke.
Zamišljam ih kako plove kroz vodovodne cijevi prema
Atlantskom oceanu koji nas okružuje. Ta me pomisao
uznemiruje više nego bi trebala.
No, kako god. Sad više nije dio mojega života.
Nema je više. Neću više razmišljati o njoj. Uzmem
maškaru i uvijač za trepavice: moj arsenal, moj
tobolac.
Danas se udajem i bit će sjajno.
 SADA

Noć vjenčanja

Kriste, nije lako hodati. – Duncan podigne ruku

kako bi zaštitio lice od oštra vjetra, a drugom rukom
maše, zbog čega baklja baca iskre. – Vidi li itko išta?
Ali što bi trebali vidjeti? To je pitanje koje ih sve
muči. Svi se sjećaju što je konobarica rekla. Leš.
Sada je svaka grba na tlu mogući izvor užasa. Baklje
koje nose ne pomažu koliko bi mogle. Zbog njih se
noć koja ih okružuje doima samo još mračnijom.
– Kao da smo opet u školi – viče Duncan ostalima.
– Šuljamo se po mraku. Hoće netko igrati
Preživljavanje?
– Duncane, ne seri – viče Femi. – Zaboravio si
zašto smo ovdje?
– No, da. Onda to baš i nije Preživljavanje.
– Nije smiješno – viče Femi.
– Okej, Femi! Smiri se. Probao sam malo dići
raspoloženje.
– Da, ali mislim da nije sad vrijeme za to.
Duncan se okrene prema njemu. – E, tu sam i
tražim, okej? Bolji sam od onih jebenih kukavica u
šatoru.
 – Preživljavanje ionako nije bilo smiješno – viče
Angus. – Mislim. Sad mi je jasno. Sad... sad mi se
više ne pretvara da je bila samo zezancija. Sjebano je.
Netko je mogao umrijeti... ustvari, umro je. A škola je
dopustila da se nastavi...
– To je bila nesreća – prekine ga Duncan. – Kad je
onaj klinac umro. Nije bilo zbog Preživljavanja.
– A da? – odvrati Angus, vičući. – Kako to misliš?
Samo zato što je tebi sve to bilo super, jer ti se dizalo
na to da plašiš mlađe. Ali sad baš ne možeš
maltretirati ljude, zar ne? Kladim se da nisi bio toliko
uzbuđen sve otkako...
– Dečki – kaže Femi, vječni mirotvorac. – Ne sad.
Neko su vrijeme šutjeli, hodajući kroz tamu, sami
sa svojim mislima. Nitko od njih nije nikad bio vani
po ovakvu vremenu.
Vjetar udara u naletima. Ponekad zamre dovoljno
da se mogu čuti kako misle. No to je samo trenutak
pripreme za sljedeću navalu: žamorenje nalik ne
zujanje tisuća kukaca. Kad je vjetar najjači, zvuči
poput zavijanja, poput nečijeg užasnog krika, odjek
konobaričina vriska. Vjetar im dere kožu, puni oči
suzama. Napeti su... U njegovim su raljama. ;
– Kao da nije stvarno, ha?
– Što to, Anguse?
– Ma znaš, u jednom trenu smo u šatoru, plešemo
i jedemo tortu. U sljedećem smo tu vani i tražimo... –
prikupi hrabrosti izreći to naglas – les. Kako se to
dogodilo?
 – Još uvijek ne znamo što tražimo – odvrati
Duncan. – Vjerujemo klinki na riječ.
– Da, ali doimala se poprilično uvjerenom...
– No – viče Femi – puno je pijanih. I žestoko se
partijalo unutra. Nije teško zamislivo, zar ne? Netko
je išetao van iz šatora, imao nezgodu...
– A onaj Charlie? – predloži Duncan. – Totalno se
uništio.
– Da – viče Femi. – On svakako nije bio u dobrom
stanju. Ali nakon onoga što smo mu napravili na
momačkoj...
– Fem, što manje pričamo o tome, to bolje.
– Ali vidjeli ste ranije djeverušu? – viče Duncan. –
Je li još tko pomislio što i ja?
– Što? – odvrati Angus. – da je pokušavala... ono...
– Ubiti se? – viče Duncan. – Da. Čudna je otkako
smo došli, nije li? Očito nije baš zdrava u glavi. Ne bi
me iznenadilo da je napravila nešto glupo...
– Netko dolazi – viče Pete prekinuvši ga i pokaže
prema tami iza njih – netko dolazi po nas...
– O, daj začepi – dere se Duncan na njega. –
Kriste, ubija me u pojam. Trebamo ga odvesti natrag
u šator. Jer kunem se...
– Ne. – Angusov glas blago drhti. – U pravu je.
Tamo ima nečeg...
Svi se ostali okrenuše pogledati, sporo i trapavo,
sudarajući se jedni s drugima, suzbijajući neugodu.
Svi ušutiše nakon što su pogledali iza sebe, u noć.
Svjetlo poskakuje gore– dolje prema njima, kroz
tamu. Pružiše naprijed svoje baklje, napinju oči.
 – O – viče Duncan s olakšanjem. – To je samo
onaj... onaj debeli, muž planerice vjenčanja.
– Ali... čekaj – kaže Angus. – Što... što to ima u
ruci?
 RANIJE TOGA DANA

OLIVIA

Djeveruša

Kroz prozor gledam brodice koje dovode uzvanike na

otok, još uvijek samo tamni oblici na pučini, ali
svakim trenom sve bliže. Uskoro će sve krenuti.
Trebala bih se spremati, ali Bog zna da sam već
odavno budna. Ustala sam s glavoboljom i s boli u
prsima i otišla van na zrak. A sad sjedim tu u sobi, u
gaćicama i grudnjaku. Ne mogu se natjerati presvući
se u tu haljinu, ne još. Našla sam malu grimiznu
mrlju na tkanini, tamo gdje je jučer valjda prokrvario
onaj mali rez koji sam si napravila na bedru. Bogu
hvala što Jules nije ništa vidjela. Možda bi zbilja
podivljala. Oprala sam mrlju hladnom vodom i
sapunom. I hvala ti, Bože, gotovo pa ju se više ne vidi.
Sad je samo još manja i tamnoružičasta, podsjetnik.
Natjerala me prisjetiti se sve one krvi, prije svih
onih mjeseci. Nisam znala da će je biti toliko.
Zatvorih oči. Ali i dalje ju vidim, pod vjeđama mije.
Gledam ponovno kroz prozor i razmišljam o svim
tim ljudima koji pristižu. Osjećam se klaustrofobično
ovdje otkako sam došla, kao da mi nema bijega, kao
da nemam kamo otići... ali danas će biti još gore. Za
manje od jednoga sata Jules će me pozvati i onda ću
morati hodati niz prolaz ispred nje i svi će nas gledati.
A onda ću morati razgovarati sa svima – obitelj i
stranci. Mislim da ne mogu ja to. Odjednom mi se
čini da ne mogu ni disati.
Prisjetili se da mije, otkako sam došla, samo
jednom bilo malo bolje: sinoć, u špilji, dok sam
razgovarala s Hannom. Nisam ni s kim mogla
razgovarati kao što sam razgovarala s njom: ni s
prijateljima niti s bilo kim drugim. Ne znam što je to
u njoj. Valjda mi se činilo da je autsajderica, da se i
ona pokušava skriti od svega.
Mogla bih ju otići potražiti. Mogla bih sad
razgovarati s Hannom. Ispričati joj priču do kraja.
Izbaciti sve iz sebe. Od te mi se pomisli vrti i mučno
mije. Ali možda bi mi tada bilo bolje, možda ne bih
osjećala da ne mogu udahnuti dovoljno zraka.
Ruke mi drhte dok navlačim na sebe traperice i
džemper. Ako joj ispričam sve, nema natrag. Ali
mislim da sam odlučila. Mislim da moram to učiniti
prije nego što potpuno poludim.
Iskrala sam se iz sobe. Srce mi je u grlu, tuče
toliko snažno da jedva gutam slinu. Na prstima se
šuljam blagovaonicom, pa uz stube. Ne smijem naići
ni na koga putem; ako naiđem, napustit će me
hrabrost.
Hannina je soba na kraju dugog hodnika, barem
mislim da jest. Što sam joj bliže, to sve bolje čujem
glasove s druge strane vrata; sve su glasniji.
– O, Han, pobogu! – Čujem muški glas. –
Apsurdno je...
 Vrata su blago odškrinuta. Priđem još malo bliže.
Hanna nije na vidiku, ali vidim Charlieja u
boksericama kako rukama čvrsto steže rub ormarića
s ladicama, kao da pokušava suzbiti bijes.
Ukočih se. Osjećam se kao da sam vidjela nešto
što ne bih trebala vidjeti, kao da ih špijuniram. Glupa
sam bila i nisam pomislila da bi Charlie mogao biti
tu – Charlie, u kojega sam bila tako sramotno
zatreskana kao klinka. Ne mogu ja to. Ne mogu otići
i pokucati i pitati Hannu možemo li razgovarati... ne
sad, kad su napola odjeveni i očito usred svađe. A
zatim gotovo iskočili iz vlastite kože kad su se vrata
iza mene otvorila.
O bok, Olivia. – To je Will. Nosi hlače od odijela i
bijelu košulju, otkopčanu da se vide potamnjela i
mišićava prsa. Brzo skrenem pogled.
Učinilo mi se da čujem nekoga vani – kaže.
Namršti se. – Što ćeš ti ovdje?
N– ništa – kažem, to jest pokušam reći jer mi je
jedva ikakav zvuk izašao iz usta, samo grubi šapat.
Okrenula sam se i pošla natrag.
Vrativši se u svoju sobu, sjela sam na krevet.
Nisam uspjela. Prekasno je. Propustila sam priliku.
Trebala sam sinoć naći neki način reći Hanni sve.
Gledam kroz prozor prema brodicama koje
prilaze: sve su bliže. Kao da sa sobom na otok donose
nešto loše. Ali to je glupost. Jer nešto je loše već tu,
nije li? Ja sam tu. Ja sam to nešto loše. Učinila sam
nešto loše.
 AOIFE

Planerica vjenčanja

Uzvanici pristižu. Na doku gledam kako se brodice

približavaju, spremna dočekati ih. Smiješim se i
kimam, trudim se izgledati pristojno. Nosim običnu,
mornarski plavu haljinu i niske pete. Otmjeno, ali ne
previše. Ne bi bilo primjereno da izgledam kao da sam
uzvanica. Iako se ne trebam zabrinjavati zbog toga.
Očito je da su se svi oni poprilično potrudili oko svojih
odijela i oprava: blistave naušnice i bolno visoke pete,
sićušne torbice i pravo krzno (možda je lipanj, ali
također je i pravo svježe irsko ljeto). Vidim čak i
pokoji cilindar. A valjda mora biti tako kad su vam
domaćini vlasnica lifestyle časopisa i TV zvijezda.
Uzvanici se iskrcavaju u skupinama od po
tridesetak ljudi. Vidim kako svi upijaju pogledom
otok i osjetim tračak ponosa. Noćas će nas biti sto
pedeset; puno je to ljudi koje ću upoznati s Inis an
Amplorom.
– Gdje je najbliži zahod? – pita me jedan
muškarac s hitnoćom u glasu, poprilično zelen u licu
dok poteže ovratnik košulje kao da ga guši. Ustvari,
nekoliko se uzvanika doima kao da im nije baš
najbolje. A more čak nije ni previše uzburkano,
površina je negdje između bijele i srebrne. Hladno
sunčano svjetlo toliko je jarko na njoj da se jedva
može gledati u more. Zasjenila sam oči rukom i
nasmiješila se velikodušno te im pokazala kojim
putem ići. Možda bih im trebala ponuditi tablete
protiv mučnine kad se budu vraćali, ako bude zbilja
toliko vjetrovito kako su rekli na prognozi.
Sjećam se svojega prvog dolaska, kad sam kao
klinka doplovila na trajektu. Sjećam se da mi nije bilo
mučno. Stajale smo na pramcu i držale se za ogradu
i oduševljeno vikale dok smo se probijali preko
valova, i morska nas je voda prskala. Sjećam se kako
smo se pravile da jašemo na golemoj morskoj zmiji.
Toga je ljeta bilo poprilično toplo za ovaj kraj i
sunce nas je brzo sušilo. A i djeca su izdržljiva.
Sjećam se trka niz plažu, u more, kao da nije ništa.
Tada valjda još nisam naučila biti na oprezu kad je
posrijedi more.
Lijepo odjeven par u šezdesetima iskrca se sa
zadnje brodice. Nekako i prije nego što su mi prišli i
predstavili se, znala sam da su mladoženjini roditelji.
Zgodan je sigurno na mamu, a ima i njezin ten i boju
kose, iako je njezina sad sijeda. No ona nije ni blizu
ležerna i samopouzdana kao on. Odaje dojam nekoga
tko se pokušava skriti čak i u vlastitoj odjeći.
Crte lica mladoženjina oca oštrije su, čvršće.
Nikad ga ne biste nazvali naočitim, ali mislim da se
njegov profil može zamisliti na bisti nekog rimskog
cara: visoko postavljene obrve, kukasti nos, čvrste i
pomalo okrutne, tanke usne. Čvrsto se rukuje i
osjećam kako mi drobi kosti svojim stiskom. A i drži
se važno, kao da je političar ili diplomat. – Vi ste
sigurno planerica vjenčanja – kaže, smiješeći se. No
pogled mu je budan, procjenjuje me.
– Jesam – kažem.
– Dobro, dobro – kaže. – Nadam se da sjedimo u
prvom redu? – Što se zapravo i očekuje kad vam se
sin ženi. Ali mislim da bi ovaj očekivao sjediti
naprijed na bilo kakvu događaju.
– Naravno – kažem. – Odmah ću vas odvesti tamo.
– Znate – kaže dok hodamo prema kapelici –
neobično je to. Ja sam ravnatelj škole za dječake. I
oko četvrtina ovih uzvanika je pohađala Trevellyan.
Neobično mi je vidjeti ih sve odrasle.
Nasmiješivši se, pokazah time pristojno
zanimanje za temu: – Sve ih prepoznajete?
– Većinu. Ali ne sve, ne sve. Većinom one veće od
života, ako sam se dobro izrazio. – Nasmijao se tiho.
– Primijetio sam kako ih se nekoliko trznulo kad su
me ugledali. Prati me glas da čvrsto održavam
disciplinu. – Doima se ponosnim time. – Vjerojatno
su se prestrašili kad su me ugledali ovdje.
Sigurna sam, pomislim. Imam dojam da ga
poznajem iako ga Y dosad nikad nisam srela.
Nagonski ga već ne volim.
Poslije sam otišla zahvaliti se Mattieju, koji je
upravljao zadnjom brodicom.
– Bravo – kažem mu. – Prošlo je glatko. Super si
uskladio sve.
– A ti si super uvjerila nekoga da se vjenča ovdje.
Tip je poznat, je li tako?
 – A i ona. – Ali sumnjam da Mattie baš prati
ženske časopise. – Na kraju smo ponudili velik
popust, ali isplatit će se.
Kimne. – Sasvim će se sigurno pročuti za otok. –
Pogleda u more, zaškilji zbog sunca. – Jutros je bilo
mirno – kaže. – Ali poslije neće biti, u to budi sigurna.
– Držim oko na prognozi – kažem. Teško je
zamisliti da će se vrijeme pogoršati sad kad sve što
vidimo je jarko sunce.
– Da – kaže Mattie. – Vjetar se sprema. Večeras će
nevrijeme. I to veliko, već se sprema na pučini.
– Oluja? – pitam, zatečena. – Mislila sam da će
samo malo jače puhati.
Svojim mi je pogledom odao sve što misli o mojoj
dablinskoj naivnosti – ma koliko dugo živjeli ovdje,
Freddy i ja ćemo zauvijek biti novopridošlice. – Ne
treba ti prognoza iz Galwaya – kaže on. – Imaš oči.
Pokaže mi i pratim njegov prst prema mrlji tame
na obzorju. Nisam pomorac kao Mattie, ali čak i ja
vidim da se ne sprema ništa dobrog.
– Eto – Mattie će pobjedonosno. – Ondje ti je oluja.
 JOHNNO

Kum

Will i ja se spremamo u rezervnoj sobi. Dečki će

nam se pridružiti za koji trenutak, pa mu želim prije
toga svakako reći što mi je na umu. Ne ide mi baš
razgovor o tome što osjećam. Ah ipak ću pokušati.
Okrenem se prema Willu. – Htio sam ti reći, frende...
no, znaš, stvarno mi je čast što sam ti kum.
Nikad nisam nikoga drugog razmatrao – kaže on.
– Znaš to.
Da, samo što nisam baš uvjeren u to. To što sam
učinio bilo je pomalo očajnički. Jer možda sam se
varao, ali stekao sam dojam da me već neko vrijeme
Will pokušava ukloniti iz svojega života. Otkako mu
je krenulo to s televizijom, jedva se više vidimo. Nije
mi čak ni rekao za zaruke; doznao sam za njih iz
novina. Što je boljelo, neću se praviti da nije. Pa sam
ga nazvao i rekao da ga želim odvesti na piće, da
proslavimo.
I dok smo bili na piću, rekao sam mu: –
Prihvaćam! Bit ću ti kum!
Je li se doimao kao da mu je neugodno? Teško je
reći kad je Will posrijedi – uvijek je smiren. Nakon
kratke stanke samo mi je rekao: – Pročitao si mi
misli.
 Nije to bilo iz vedra neba. Kunem se, obećao mije.
Kad smo bili klinci, pohađali Trevellyan.
– Johnno, ti si mi najbolji frend – rekao mi je
jednom. – Numero uno. Moj kum. – Nisam to nikad
zaboravio. Povijest nas veže jednog za drugog. Zbilja,
mislim da smo obojica znali da sam ja najbolja osoba
za to.
Pogledam se u zrcalu, namjestim kravatu. Willovo
mi rezervno odijelo usrano stoji. Što nije nimalo
čudno jer mi je zajedno tri broja premalo. A i ja
izgledam kao da sam probdio noć, što i jesam. Već se
znojim pod tijesnom vunom. Pokraj Willa doimam se
još usranije jer on izgleda kao da mu je odijelo po
mjeri sašio anđeoski zbor. Što na neki način ijest, jer
je to odijelo iz Savile Rowa.
Nisam baš u najboljem stanju – kažem mu.
Najblaže rečeno.
Tako ti i treba – kaže Will – kad si zaboravio
odijelo. – Smije mi se.
– Da – kažem. – Idiot sam. – I ja se sebi smijem.
Prije nekoliko sam tjedana s Willom otišao po
odijelo. Predložio je bio Paula Smitha. Naravno da su
me svi u trgovini gledali kao da ću ukrasti nešto. –
Dobro je to odijelo – rekao mi je Will. – Vjerojatno
najbolje koje možeš dobiti izvan Savile Rowa. –
Sviđalo mi se kako mi stoji, tu nema rasprave. Nikad
nisam još imao dobro odijelo. Nisam još od škole
nosio ništa lijepo. I sviđalo mi se kako mi skriva
trbuh. Proteklih sam se nekoliko godina zapustio. –
Predobro živim! – rekao bih i potapšao se po trbuhu.
Ali ne ponosim se time. Odijelo je skrivalo sve to.
Izgledao sam kao totalna faca. Kao netko tko nipošto
nisam.
Okrenem se i pogledam se iz profila. Gumbi na
sakou kao da bi svakog časa mogli poletjeti. Da,
nedostaje mi ona vuna Paula Smitha koja skriva
škembu. No. Nema smisla plakati nad prolivenim
mlijekom, kako bi moja mama rekla. A i taština nikad
ne pomaže. Ionako nikad nisam bio zgodan.
– Ha, Johnno! – kaže Duncan uletjevši u sobu sav
otmjen u svom odijelu, savršeno krojenom. – Koji je
to kurac? Skupilo ti se u pranju?
Pete, Femi i Angus odmah su iza njega. – Jutro,
momci – kaže Femi. – Stižu svi. Upravo sam otišao
presresti hrpu trevovaca na molu.
Pete zavija. – Johnno! Isuse, frende, hlače su ti
toliko tijesne da vidim što si doručkovao.
Raširim ruke kako bi mi se vidjela gola zapešća
pa skakućem, budala kao i uvijek.
– Kriste, pogledaj se. – Femi gleda u Willa. – Ne bi
čovjek vjerovao da te vidi.
– Uvijek je bio loš u duši, ali lijep u licu – kaže
Duncan. Nagne se i promrsi Willu kosu, a Will žustro
češljem popravi frizuru. – Nije li? Lijepa faca,
dječačka. Ti nikad nisi imao frku s učiteljima.
Will se široko smiješi pa slegne ramenima. –
Nikad nisam ništa skrivio.
– Sereš! – viče Femi. – Svašta ti je prolazilo. Samo
te nikad nisu uhvatili. Ili su se pravili da ne vide jer
ti je tata bio gazda.
– Ne – kaže Will. – Bio sam dobar. Zlatan.
 – E pa meni – kaže Angus – nikad nije bilo jasno
kako si maturirao kad ni kurca nisi učio.
Pogledam Willa, pokušam uhvatiti njegov pogled.
Zar je Angus možda na dobru putu s
pretpostavkama? – Pravi si seronja – kaže i nagne se
kako bi uštipnuo Willa za ruku. Ne, sad kad
razmislim, ne zvuči sumnjičavo, samo mu se divi.
– Nije imao izbora – kaže Femi. – Je li tako, frende?
Tata bi te se odrekao. – Femi je oduvijek jako dobro
čitao ljude.
– Da – slegne Will ramenima. – Tako je.
To što je bio ravnateljev sin moglo je biti
društveno pogubno za njega. Ali Will je preživio. Imao
je taktike. Kao recimo onu curu iz lokalne srednje
škole s kojom je spavao pa poslije svima pokazivao
njezine gole fotke. Nakon toga je bio nedodirljiv. I,
ustvari, Will je uvijek bio taj koji je mene poticao na
svašta, vjerojatno jer je znao da će mu proći. A ja
sam, barem u početku, bio prestravljen da ću ostati
bez stipendije. To bi mi uništilo roditelje.
– Sjećate se one fore s morskom travom? – pita
Duncan. – Frende, to je bila tvoja ideja. – Pokaže na
Willa.
Klinci koji nikad prije nisu vidjeli morsku travu
podivljali bi od straha, a mi ostali samo bismo ležali
i umirali od smijeha. Ali tako je bilo kad ste niža
godina. Svi smo to proživjeli. Morali ste trpjeti sranja.
Znali ste da ćete na kraju vi imati priliku druge gađati
tim istim govnima.
U Trevellyanu smo imali tog jednog klinca koji je
bio poprilično smiren kad smo mu stavili morsku
travu u krevet. Prva godina. Imao je neko čudno,
ženskasto ime. No, zvali smo ga Samac, jer mu je
pristajalo. Bio je potpuno opsjednut Willom, koji mu
je bio predvodnik kuće, možda i malo zaljubljen u
njega. Ne doduše seksualno, barem mi se tako čini.
Više onako kako mlađi znaju biti zaljubljeni u starije.
Počeo se češljati kao on. Pratio bi nas. Gdjekad bismo
ga zatekli kako nas promatra iza nekoga grma ili bi
došao gledati naše ragbijaške utakmice. Bio je
najmanji u razredu, imao čudan naglasak i nosio
velike naočale, tako da je bio glavni kandidat za
svačija govna. Ali trudio se jako biti voljen. I sjećam
se da sam bio ustvari poprilično zadivljen kad je
preživio prvi semestar bez ikakva sloma, kao što bi
ga neki dečki znali doživjeti. Cak i kad smo izveli foru
s morskom travom, nije pizdio kao neki drugi, kao
onaj njegov debeli prijatelj – Svinjče, mislim da smo
ga tako zvali – koji je odmah trčao žaliti se
nadstojnici. Sjećam se da sam bio poprilično
zadivljen i time.
Obratih ponovno pažnju na ostale. Osjećam se
kao da sam upravo izronio.
– Uvijek bismo mi ostali nadrljali – kaže Duncan
– i morali odraditi kaznu.
– Ja prvi – kaže Femi. – Naravno.
– Kad smo već na morskoj travi – kaže Will – ono
sinoć nije bilo smiješno.
– Što nije bilo smiješno? – Pogledam ostale. Svi su
zbunjeni.
 Will podigne obrve. – Mislim da znate. Morska
trava u krevetu. Jules je bila histerična. I poprilično
ljuta.
– Frende, nisam ja – kažem. – Iskreno. – Nije da
bih ičim htio vratiti uspomene na dane provedene u
Trevellyanu.
– Ni ja – kaže Femi.
– Ni ja – kaže Duncan. – Nisam imao priliku.
Georgina i ja bili smo zauzeti prije večere, ako me
kužiš... sasvim sigurno sam imao pametnija posla
nego skupljati morsku travu.
Will se mršti. – No, znam da je to bio netko od vas
– kaže. Gleda me dugo.
Netko kuca na vrata.
– Spašeni! – kaže Femi.
Charlie je. – Kažu da je cvijeće za zapučak ovdje?
– kaže. Ne gleda niti jednoga od nas u oči. Jadnik.
– Ondje su – kaže Will. – Johnno, daj dobaci
Charlieju jedan, hoćeš?
Uzeo sam jedan sitni stručak zelenog i bijelog
cvijeća i dobacio ga Charlieju, ali ne baš dovoljno
snažno da bi dospio do njega. Charlie se nekako baci
na njega, ali ne uspije ga uhvatiti i stručak završi na
podu.
Kad ga je napokon imao u rukama, napustio je
prostoriju najbrže što je mogao, bez ijedne riječi.
Uhvatim poglede ostalih, svi susprežemo smijeh. I na
trenutak smo ponovno klinci, kao da si ne možemo
pomoći.
 – Momci? – zazove nas Aoife. – Johnno? Uzvanici
su stigli. U kapelici su.
– Okej – kaže Will. – Kako izgledam?
– Ružan si – kažem.
– Hvala. – Popravlja si sako u odrazu. Zatim se,
dok su ostali izlazili, okrenuo prema meni. – Frende,
još nešto – kaže tiho. – Prije nego što se spustimo, jer
znam da poslije neću stići ništa reći. Tvoj govor.
Nećeš me potpuno osramotiti, je li tako? – Ceri se dok
to govori, ali pretpostavljam da je iskren. Znam da
ima stvari koje ne želi da spominjem. Ali nema
razloga za brigu – ni ja ih ne želim .spominjati. Ne
ostavljaju dobar dojam o nijednom od nas.
– Ne, frende – kažem. – Bit ćeš ponosan.
 JULES

Mladenka

Postavila sam si zlatnu krunu na glavu rukama koje

– ne mogu ne primijetiti – izdajnički drhte. Okrećem
glavu u odrazu. Kruna je jedan jedini hiroviti dio moje
oprave, jedini ustupak romantičnoj fantaziji. Dala
sam ju izraditi kod jednog londonskog klobučara.
Nisam htjela punu krunu od cvijeća jer to bi bilo malo
previše hipijevski, ali ovo mi se doimalo rješenjem sa
stilom. Moj mali naklon mladenkama iz irskog
folklora.
Kruna mi se lijepo presijava na tamnoj kosi, to
odmah primjećujem. Izvadila sam buket iz staklene
vaze: stručak lokalnoga cvijeća – Veronika, divljih
orhideja i rogoz ljiljana.
Zatim sam se spustila u prizemlje.
– Dušo, oduzimaš dah.
Tata je u salonu i izgleda vrlo lijepo. Da, moj će
me otac dopratiti do oltara. Razmatrala sam i druge
mogućnosti. Zbilja jesam. Moj otac naravno nije baš
najbolji primjer bračnih divota. Ali na kraju je
prevladala djevojčica u meni, ona koja želi red i koja
želi učiniti što je red. Uostalom, tko bi me drugi
mogao dopratiti? Moja majka možda?
 – Uzvanici su sjeli u kapelicu – kaže. – Tako da
sad svi čekaju samo nas.
Za samo koju minutu prijeći ćemo kratki put
šljunčanom stazom koja odvaja Folly od kapelice. Od
te mi pomisli utroba radi Salto, što je apsurdno. Ne
sjećam se kad mi je zadnji put bilo ovako. Prošle sam
godine držala TEDx govor o digitalnom izdavaštvu
pred osamsto ljudi i nije mi bilo ovako.
Pogledam tatu. – No – kažem, više kako bih si
odvratila pažnju s utrobe nego zbog ičeg drugog –
napokon si upoznao Willa. – Glas mi zvuči čudno,
blago nategnuto. Nakašljem se. – Bolje ikad nego
nikad.
– Da – kaže tata. – Jesam.
Trudim se zadržati blag ton glasa. – Što ti to
znači?
– Ništa, Juju. Samo... da, upoznao sam ga.
Znam da ne bih trebala postaviti sljedeće pitanje,
i to prije nego što mi uopće prijeđe preko usana. Ali
ne mogu ga ne postaviti. Sviđalo se meni to ili ne,
moram znati njegovo mišljenje. Tatino sam
odobravanje uvijek tražila više nego ičije drugo. Kad
sam otvorila rezultate državne mature na školskom
parkiralištu, zamišljala sam njegovo a ne mamino
oduševljenje, zamišljala sam njega kako kaže: –
Bravo, mala! – Stoga ga sad pitam. – I? – kažem. – Je
li ti se svidio?
Tata podigne obrve. – Jules, doista želiš sada
voditi ovaj razgovor? Pola sata prije nego ćeš se udati
za momka?
 A valjda je u pravu. Tempiranje mi je
spektakularno loše. Ali sad kad smo krenuli ovim
putem, nema natrag. A i počinje mi se činiti da bi
njegovo izbjegavanje odgovora moglo biti odgovor
samo po sebi.
– Da – kažem. – Želim znati. Sviđa li ti se?
Tata složi nekakvu facu. – Juju, rekao bih da je
vrlo šarmantan. I vrlo naočit. Čak i menije to jasno.
Dobar ulov, sigurno.
Ovo ne može dobro završiti. Ah ne mogu se
zaustaviti. – Ali morao si imati jači prvi dojam –
kažem. – Uvijek si govorio da jako dobro čitaš ljude.
da je to ključna vještina za tvoj posao, da si morao
naučiti kako ih brzo čitati... bla– bla– bla...
Ispusti zvuk nalik na stenjanje pa se nasloni
rukama na koljena, kao da se priprema za nešto. I
osjetim tada tračak užasa, onaj koji je klijao u meni
otkako sam jutros ugledala poruku i koji se sad širi i
buja u mojoj utrobi.
– Reci mi – kažem. Čujem kako mi krv nabija u
ušima. – Reci mi koji ti je bio prvi dojam o njemu.
– Vidiš, mislim da nije bitno što ja mislim – kaže
tata. – Ja sam ti samo tata. Što ja znam? A i s njim
si već, koliko... dvije godine? Rekao bih da je to
dovoljno dugo da znaš.
Ustvari nisu dvije godine prošle. Ni blizu. – Da –
kažem. – Dovoljno dugo da znam da je ovo ispravan
odabir. – Toliko sam to puta već rekla prijateljima i
kolegama. To sam ustvari, samo ne tim riječima,
rekla i sinoć kad sam držala zdravicu. I svih tih
prethodnih puta bila sam iskrena. Barem... barem
mislim da jesam. Zašto onda ovoga puta te riječi
imaju šupalj prizvuk? Ne mogu se oteti dojmu da ne
uvjeravam tatu koliko ustvari uvjeravam samu sebe.
Otkako sam ponovno pronašla onu poruku, ponovno
me muče stare nedoumice. Ne želim razmišljati o
njima, stoga mijenjam taktiku. – Nego... – kažem. –
Tata, da budem iskrena, vjerojatno ga poznajem bolje
nego što poznajem tebe, s obzirom na to da smo
ukupno u životu zajedno proveli možda šest tjedana.
Namjera mi je bila da ga to zaboli, i vidim da sam
uspjela: tržne se kao da sam ga udarila. – No – kaže
– eto. To je sve što trebaš reći. Ne trebaš moje
mišljenje.
– U redu – kažem. – U redu, tata. Ali znaš što?
Rado bih da si samo jednom rekao kako je super tip.
Čak i da si morao lagati koliko si dug i širok. Znaš
što trebam čuti od tebe. Ovo... ovo je sebično.
– Gle, žao mije. Ali... mala, ne mogu ti lagati.
Razumjet ću ako ne želiš da te dopratim do oltara –
rekao je to velikodušno, kao da mi pruža nekakav
velik poklon. A mene prostrijeli bol.
– Naravno da ćeš me dovesti do vražjeg oltara –
obrecnem se. – Jedva si bio dio mojega života, jedva
si bio slobodan doći na vjenčanje. Da, da, znam...
blizancima rastu zubi ili što već. Ali ja sam ti kći već
trideset četiri godine. Znaš koliko si mi bitan, iako
bih rado da nije tako. Ti si jedan od razloga što sam
odabrala Irsku za vjenčanje. Jer sam znala koliko
cijeniš to naslijeđe, a cijenim ga i ja. Rado bih da mi
nije bitno što misliš. Ali jest, dovraga sve. Tako da ćeš
me dopratiti do oltara. To je najmanje što možeš.
Možeš me dopratiti i praviti se da si oduševljen.
Netko pokuca na vrata. Aoife proviri u prostoriju.
– Spremni za pokret?
– Ne – kažem. – Ustvari, treba nam trenutak.
.

Uspela sam se na kat, otišla do spavaće sobe.

Tražim nešto odgovarajućeg oblika, odgovarajuće
težine. Znat ću što tražim kad to ugledam. Mirisna
svijeća – ne, možda vaza u kojoj sam držala buket.
Uzela sam ju i isprobavala kako mi leži u ruci, neka
vrsta pripreme. Zatim sam ju bacila u zid te s
užitkom promatrala kako se gornji dio rasprsnuo u
krhotine.
Zatim sam omotala šaku majicom – oduvijek
vodim računa ne porezati se, ovdje nije riječ o
samoozljeđivanju – pa podignula čitav donji dio vaze
i nabijala ga u zid dok mi u ruci nisu ostali samo
komadići. Dašćem i škrgućem zubima. Nisam to
radila dugo, predugo. Nisam htjela da Will vidi tu
stranu mene. Zaboravila sam koliko je to dobar
osjećaj. Otpuštanje. Opustih čeljust. Izdišem,
udišem.
Sad mi je sve malo bistrije, malo smirenije.
Počistila sam nered, kao i svaki put do sad. Ne
žurim se. Ovo je moj dan. Neka čekaju.
U zrcalu sam si namjestila krunu na glavi jer mi
je u međuvremenu kliznula u stranu. Primjećujem da
sam od fizičkog napora blago rumena u obrazima.
Sasvim prikladno za jednu mladenku. Masiram si
rukama lice, preoblikujem izraz u nešto puno sreće i
oduševljenja.
Ako su Aoife i tata išta čuli, na licima im se to ne
razaznaje. Kimnem im. – Spremna sam.
Zatim sam glasno dozvala Oliviju. Ona se pojavi
iz svojega sobička pokraj blagovaonice. Ako je to
moguće, još je bljeđa nego inače. Ali nekim je čudom
spremna, u haljini i cipelama je i drži u rukama svoj
cvjetni vjenčić. Zgrabila sam svoj buket iz Aoifeinih
ruku pa išetala kroz vrata, praćena tatom i Olivijom.
Osjećam se poput ratničke kraljice na putu u bitku.
.

Dok sam hodala niz središnji prolaz kapelice,

raspoloženje mi se promijenilo. Samouvjerenost mi
jenjava. Svi se okreću prema meni, a ja vidim samo
zamućena lica, sva do jednog, posve neobično, bez
nekih jasnih crta. Glas irskoga folk pjevača obigrava
oko mene i na trenutak me zatekne koliko pjesma
zvuči tužno iako bi trebala biti ljubavna. Oblaci jure
visoko iznad urušene kapelice – prebrzo, kao u nekoj
noćnoj mori. Vjetar je sve jači i čuje se kako zviždi
oko kamenova. Na jedan neobičan trenutak čini mi
se da su uzvanici svi redom stranci, da me nijemo
promatra skupina ljudi koje nikad u životu nisam
vidjela. Osjećam kako u meni buja strava, kao da
sam zakoračila u ledenu vodu. Svi su mi nepoznati,
čak i muškarac koji me čeka na kraju prolaza i koji
je okrenuo glavu prema meni kad sam mu prišla.
Onaj mi se bolan razgovor s tatom sad mota po glavi,
no najglasnije od svega zapravo su riječi koje nije
izrekao. Ne stežem više tako čvrsto njegovu ruku,
trudim se postaviti razmak između nas dvoje, kao da
bi me njegove misli mogle još više zaraziti.
A zatim se izmaglica naglo povuče i vidim ih sve
kako spada: prijatelji i obitelj, nasmiješeni, mašu mi.
Bogu hvala, nitko od njih nije uperio mobitel u nas.
Svima smo u pozivnici vrlo strogo napomenuli da se
trebaju suzdržati od fotografiranja ceremonije.
Uspijevam opustiti lice, uzvratiti osmijeh. A onkraj
svih njih, u sredini prolaza i doslovce obavijen
aureolom svjetla koje se na trenutak probilo kroz
oblake, stoji on: moj budući suprug. Savršeno
odjeven. Sjaji i nikad još nije bio ovoliko naočit.
Smiješi mi se; poput sunca je koje mi sad grije
obraze. Ruševna se kapelica uzdiže oko njega,
prelijepa, otvorena prema nebu.
Savršeno je. Do u sitnice je baš kako sam
planirala, bolje nego što sam planirala. A najbolji od
svega je moj mladoženja – prelijep, blještav – koji me
čeka kod oltara. Dok ga gledam i koračam prema
njemu, ne mogu vjerovati da je taj muškarac išta
drugo osim ono što znam da jest.
Nasmiješih se.
 HANNAH

Pratnja

Sjedila sam sama za vrijeme ceremonije, gužvala se

na klupi s nekim Julesinim rođacima. Charlie je imao
rezervirano mjesto naprijed jer je bio dio pratnje
mladenaca. Dok je Jules hodala prema oltaru, bio je
jedan čudan trenutak. Imala je izraz lica kakav nikad
nisam vidjela na njoj. Gotovo kao da se bojala: širom
otvorene oči, mrgodna stisnuta usta. Pitala sam seje
li itko drugi primijetio ili mi se možda samo učinilo,
jer kad je napokon došla do Willa, smiješila se i
blistala je kako se i očekuje od mladenke koja
pozdravlja svojega mladoženju. Svuda oko mene čuli
su se uzdasi i šaptanje o tome koliko lijepo izgledaju
zajedno.
Sve je prošlo vrlo glatko: nitko se nije spetljao pri
izgovaranju zavjeta, kao što se zna dogoditi. Zavjete
su oboje izgovorili jasno i glasno dok smo svi
promatrali u tišini, i jedino što se čulo bio je zvižduk
povjetarca. Noja ustvari nisam gledala Jules i Willa,
nego sam pokušavala vidjeti Charlieja koji je skroz
tamo naprijed. Željela sam pokušati vidjeti kakav će
izraz lica imati kad Jules kaže uzimam. Ah to je bilo
nemoguće: vidjela sam samo njegov zatiljak, njegova
ramena. Protresla sam samu sebe u mislima: A što
sam to točno očekivala vidjeti? Koji to dokaz tražim?
I odjednom je bilo gotovo. Ljudi oko mene
eksplodirali su u buku, smijeh i žamor. Ista ona žena
koja je pjevala dok je Jules ulazila u kapelicu, sada
pjeva dok izlazimo, praćena violinom. Pjeva na
gelskom, glasa eterično visokog i jasnog, koji blago
jezivo odjekuje od ruševnih zidova.
Izlazeći van s ostalim uzvanicima, izbjegavala sam
putem goleme aranžmane cvijeća: zelenilo i šareno
divlje cvijeće, vjerojatno vrlo šik i baš prikladno za
dramatično okružje. Prisjetih se našega vjenčanja i
mamine prijateljice Karen koja nam je dala popust na
cvijeće. Sve je bilo u retro pastelnim tonovima. Ali
nisam namjeravala prigovoriti; nikad si ne bismo
mogli priuštiti cvjećaricu koju smo ustvari željeli.
Pitam se kako je to imati toliko novca da uvijek možeš
točno ono što želiš.
Ostali su uzvanici vrlo lijepo odjevena gomila.
Ogledajući okupljene u kapelici, shvatila sam da niti
jedna druga žena ne nosi koktel šešir. Možda u ovim
krugovima to nije moda? Svaka druga na glavi ima
nekakav skupi šešir koji vjerojatno dolazi u ručno
rađenoj kutiji. Osjećam se kao onaj dan kad nismo
shvatile da u školu treba doći u odjeći kakvu nosimo
kad smo doma pa smo Alice i ja došle u školskim
odorama. Sjećam se kako sam sjedila na skupu i
poželjela se samozapaliti kako ne bih morala osjećati
poglede na sebi cijeli dan.
Dah su nam latice ruža da ih bacamo na Willa i
Jules dok izlaze iz kapelice. No povjetarac je dovoljno
snažan da odnese sve latice u tren oka. Niti jedna nije
pala na mladence, nego su sve zajedno u velikom
oblaku odletjele prema pučini. Charlie mi uvijek
govori da sam previše praznovjerna, ali da sam ja
Jules, ne bih bila oduševljena time.
Pratnju mladenaca odveli su na fotografiranje, a
svi ostali otišli su do šanka ispred šatora. Odlučih da
mi treba malo tekuće hrabrosti. Hodam preko trave
prema šanku i pete mi svakih nekoliko koraka
potonu u tlo. Barmeni primaju narudžbe, prave
koktele. Zatražila sam džin i tonik i dobila ga s
povećim komadom ružmarina.
Čavrljam neko vrijeme s barmenima jer mi se čine
kao najprijateljskija lica u mojoj blizini. Lokalni
momci, mladi i doma za fakultetske praznike: Eoin i
Sean.
– Obično radimo u velikom hotelu na kopnu –
kaže mi Sean. – Pripadao je nekoć obitelji Guinness.
Velik dvorac. Ljudi se obično ondje vjenčaju. Nikad
nisam čuo da se netko vjenčao ovdje, osim u staro
doba. Znate da je ovo mjesto navodno ukleto?
– Da – Eoin će, nagnuvši se prema meni i spustivši
glas: – Moja baka zna neke vrlo mračne priče o otoku.
– Leševi u tutfu – kaže Sean. – Nitko ne zna kako
su umrli, ali misle da su ih Vikinzi pobili. Nisu
zakopana u posvećenom tlu, pa se priča da su im
duše nemirne.
Vjerojatno me samo zadirkuju, ali ipak osjetim
blagu jezu.
– A i priča se da su zato stanovnici na kraju i otišli
s otoka – kaže Eoin. – Jer su im glasovi iz močvare
postali preglasni. – Naceri se Seanu, a zatim i meni.
– Ne radujem se što ću noć provesti ovdje, da budem
iskren. Ovo je otok duhova.
– Oprostite – kaže muškarac sa sunčanim
naočalama i jaknom od tvida, pomalo ljuto. – Sve je
to jako zanimljivo, ali mogu lija dobiti jedan Old
Fashioned'?
Shvatila sam to kao znak da momke pustim da se
vrate poslu.
Odlučih virnuti u šator, kroz ulaz osvijetljen
bakljama. Iznutra dopire predivan miris cvijeća iz
niza vrlo skupih svijeća. Ali (i ne ponosim se što sam
zadovoljna time) osjeća se i blagi vonj vlažna platna.
Jer na kraju dana ovo je ipak samo veliki šator. Ali
kakav šator. Ustvari šatori: u manjem šatoru
najednom kraju postavljenje laminirani plesni podij
s pozornicom za bend, a na drugom kraju je šator s
drugim šankom. Isuse. Zašto imati jedan šank kad
možeš imati dva? U glavnom šatoru konobari se
kreću graciozno poput baletne trupe dok postavljaju
vilice i poliraju čaše.
Usred svega, na srebrnom se postolju nalazi
golema torta. Toliko je lijepa da me rastuži pomisao
da će poslije Jules i Will zabiti nož u nju. Ne mogu ni
početi nagađati koliko je koštala. Vjerojatno koliko i
cijelo moje vjenčanje.
Iskoračim natrag van iz šatora i zadrhtim pod
naletom vjetra. Sasvim sigurno puše sve snažnije. Na
pučini se sad vide bijele kape na valovima.
Gledam okupljenu gomilu. Svi koje poznajem dio
su pratnje mladenaca. Ako ne skupim hrabrosti,
stajat ću ovdje sama dok se Charlie ne vrati – a
vjerojatno će se, čim završi s fotografiranjem, morati
baviti svojim dužnostima meštra ceremonije. Stoga
sam svojski potegnula džin i tonik i bacila se prema
najbližoj skupini ljudi.
Na prvi su dojam prijateljski nastrojeni, ali jasno
mi je da su prijatelji koji se trude ispričati jedni
drugima što ima novog – i ja tu ne pripadam. Stojim
i pijuckam piće, trudim se ne ubosti se u oko
ružmarinom. Pitam se kako se svi ostali koji piju džin
i tonik nisu već ozlijedili. Možda je to nešto čemu te
nauče u privatnoj školi: kako piti nezgrapno
ukrašene koktele. Jer nema nikakve sumnje da su
svi pohađali privatne škole.
– Znate li koji je hashtag? – pita me neka žena. –
Znate, za vjenčanje? Tražila sam na pozivnici, ali nije
ga bilo.
– Mislim da i ne postoji – odvrati joj jedna
prijateljica. – No, ovdje je signal ionako toliko loš da
ne bi mogla ništa staviti na internet dok ne odeš s
otoka.
– Možda su zato odabrali ovo mjesto – kaže ona
prva vrlo mudro. – Znaš, zbog Willova profila.
– Vrlo je tajanstveno – kaže ona druga. – Moram
priznati da sam očekivala Italiju, možda negdje na
jezerima? To je sad trend, nije li?
– Ali Jules je trendseterica – ubaci se treća žena.
– Možda je ovo novi trend. – Nagli nalet vjetra gotovo
joj otpuše šešir s glave i prisiljena ga je čvrsto stisnuti
rukama. – Trend vjenčanja na otocima bogu iza nogu.
 – Romantično je, nije li? Sva ta divljina i ruševine.
Sjetiš se irskih pjesnika. Keatsa.
– Yeatsa, dušo.
Sve tri žene imaju pravi, osunčani ten, stečen
ljetovanjem na grčkim otocima. Znam to jer počnu
sad pričati o njima, uspoređujući prednosti Hidre
nad Kretom. – Bože – jedna će od njih – zašto bi itko
letio ekonomskom klasom kad ima djecu? Mislim, eto
ti lošeg početka godišnjeg odmora. – Pitam se što bi
rekle kad bih seja ubacila u razgovor i počela im
pričati o prednostima jednog New Forest kampa nad
drugim. Osobno smatram da se sve svodi na to koliko
koji kamp ima kemijskih zahoda, mogla bih reći, istim
tonom kojim one komentiraju pogled iz restorana uz
more. Morat ću poslije Charlieju to ispričati. Iako,
kako smo dokazali sinoć, Charlie uvijek postane
čudan kad je okružen bogatima: malo nesiguran u
sebe i malo defenzivan.
Tip meni zdesna sad se okrene prema meni: veliki
školarac, jedan od onih ljudi čije je veliko, okruglo i
rumeno lice u kontrastu s kosom koja se povlači od
čela. – No – kaže on. – Hannah, je li tako? Mlada ili
mladoženja?
Tako mi je laknulo što se netko udostojio obratiti
mi se da bih ga mogla poljubiti.
– Ovaj... mladenka.
– Mladoženja. Išao sam u školu sa seronjom. –
Pruži mi ruku, rukujemo se. Imam dojam da sam
došla na razgovor za posao. – A Juliju poznaješ
kako...?
 – O – kažem. – Udana sam za Charlieja. Julesin
frend? Jedan od djevera.
– A otkud je taj naglasak?
– Ovaj, Manchester. No, predgrađe. – Iako mi se
uvijek čini da sam izgubila većinu naglaska jer već
toliko dugo živim na jugu zemlje.
– Navijaš za United onda? Znaš, bio sam ondje
prije nekoliko godina. Dobra utakmica. Mislim da su
igrali protiv Southamptona. Dva jedan, jedan nula.
Nije bilo neriješeno u svakom slučaju jer bi to bila
jebena dosada. Ali užasna hrana. Jebeno nejestivo.
– O – kažem. – Pa, moj tata navija...
Ali uto se okrenuo, već mu je dosadno i razgovara
s tipom pokraj sebe.
Predstavih se stoga jednom starijem bračnom
paru, većinom zato što se ne čini da iskim
razgovaraju u ovom trenutku.
– Ja sam mladoženjin otac – kaže muškarac. Što
mi se čini kao vrlo neobična izjava. Zašto ne reći: Ja
sam Willov tata? Pokaže na ženu pokraj sebe dugim
prstom: – A ovo mi je supruga.
– Bok – kaže ona i zagleda se u svoja stopala.
– Sigurno ste jako ponosni – kažem.
– Ponosan? – Mršti se, ispituje me pogledom.
Visok je, nije pogrbljen i stoga moram blago nakriviti
vrat kako bih ga pogledala u oči. Možda je to samo
zbog blago kukastog oblika, ali čini mi se da gleda niz
nos u mene. Svjesna sam blage napetosti u utrobi,
kao kad bi se u školi neki učitelj ljutio na mene.
 – No, da – kažem, rumena. Nisam očekivala da ću
se morati opravdavati. – Većinom zbog vjenčanja, ali
i zbog Preživjeti noć.
– Mm. – Čini se da razmatra rečeno. – Ali to nije
baš zanimanje, nije li?
– No, ovaj – valjda nije u tradicionalnom smislu...
– Nije uvijek bio baš najbolji učenik. Znate, tu i
tamo bi upao u nevolju, ali bistar je momak. Uspio se
upisati na dosta dobar studij. Mogao se baviti pravom
ili politikom. Možda ne bi bio vrhunski u tom poslu,
ali poštovali bi ga.
Isuse Kriste. Sjetim se da je Willov otac školski
ravnatelj. U ovom bi trenutku mogao pričati o bilo
kojem učeniku, a ne o vlastitom sinu. Nikad nisam
očekivala da ću žaliti Willa zbog nečega, jer čini se da
mu sve ide u prilog. No u ovom ga trenutku žalim.
– Imate li djece? – pita me. – Sinova?
– Da, Benu je...
– Mogli biste napraviti i gori odabir od
Trevellyana. Znam da neki naše metode smatraju...
strogima, ali od neke smo vrlo ne obećavajuće djece
napravili velike ljude.
Pomisao da Bena predam u ruke ovom istinski
hladnom čovjeku ispunjava me jezom. Želim mu reći
da nema šance, čak i kad bih si mogla to priuštiti i
kad bi Ben bio školske dobi, da bih ikad pustila sina
u školu koju on vodi. Ali samo sam se pristojno
nasmiješila i ispričala. Ako su Willovi roditelji ovdje,
onda se pratnja morala vratiti s fotografiranja. A, ako
je tako, zašto me Charlie nije potražio? Pretražujući
pogledom gomilu, napokon sam ga ugledala u velikoj
skupini ostalih djevera i nekoliko drugih muškaraca.
Osjetim ujed bijesa i krenem prema njemu najbrže
što mi pete dopuštaju.
– Charlie – kažem, trudeći se ne zvučati kao da ga
napadam. – Bože, kao da te nije bilo satima. Vodila
sam tako bizaran razgovor. ..
– Hej, Han kaže on, pomalo odsutno. Prema tome
kako blago škilji i možda prema nekim drugim
suptilnim promjenama u njegovu držanju i izrazu
lica, uvjerena sam da je već malo popio. U ruci drži
punu čašu šampanjca, ali mislim da mu to nije prva.
Podsjetili se da uvijek ima kontrolu, da zna gdje su
mu granice. Odrasla je osoba. – O – kaže. – Inače.
Mislim da to možeš sad skinuti s glave.
Pritom je mislio na koktel– šešir. Osjetih kako mi
se obrazi žare dok ga podižem s glave. Zar me se
srami?
Jedan od muškaraca s kojima je razgovarao sad
mu priđe i pljesne ga po ramenu. – Charlie, ovo ti je
ženska?
– Da – kaže Charlie. – Rory, ovo mi je supruga,
Hannah. Hannah, ovo je Rory. Bio je na momačkoj.
– Hannah, drago mi je – kaže Rory i zabljesne me
zubima. Svi su ti dečki iz privatne škole tako
šarmantni. Prisjetim se djevera ispred kapelice: Mogu
li vam ponuditi program? Želite li osušene latice ruže?
Slatki kao šećer. Ali vidjela sam ih sinoć. Ne vjerujem
nijednom od njih.
– Hannah – kaže Rory – mislim da bih se trebao
ispričati zbog stanja u kojem smo ti vratili dragog s
momačke. Ali, Charlie, frende, sve je bilo super, ha?
Zadnji tulum i sve to.
Ne znam što mu to točno znači. Promatram
Charlieja. I vidim kad na licu mojega supruga
započne preobrazba. Crte se zatežu, usne pretaču u
tanku crtu i sad ima isti onaj izraz lica s kakvim me
dočekao u zračnoj luci kad sam došla po njega.
– Pobogu, što ste radili? – pitam Roryja, zaigrano.
– Charlie mi ne želi reći.
Roryju je laknulo. – Bravo – kaže i ponovno
pljesne Charlieja po ramenu. – Što se dogodi na
momačkoj, ostaje na momačkoj. – Namigne mi. – No,
dobra zabava, ništa više. Dečki se igraju.
– Charlie? – pitam ga dok se Rory udaljava od nas
i na trenutak smo sami. – Jesi li pio?
– Samo gutljaj – kaže. Čini mi se da ne frflja. –
Znaš, da podmažem malo.
– Charlie...
– Han – čvrsto će on. – Nekoliko čaša mi neće
naštetiti.
– A... – Prisjetih se kad je izašao iz zračne luke
Stansted, prazna pogleda, potresen. – Što se dogodilo
na momačkoj? O čemu on to?
– A, Bože. – Charlie provuče prste kroz kosu, složi
facu. – Ne znam zašto me toliko pogodilo. Samo... ma
nisam jedan od njih, valjda je to. Ali istodobno je bilo
užasno.
– Charlie... Što su učinili? – pitam, osjećajući
uznemirenost u utrobi.
 I tada se moj suprug okrenuo prema meni i kroz
stisnute zube prosiktao, s tračkom nečeg – nekog – u
glasu: – Hannah, ne želim pričati o tome, jebemu.
I eto ga. O, Bože. Charlie jest popio.
 JOHNNO

Kum

Iskapio sam šampanjac pa uzeo novu času s pladnja

konobarice u prolazu. I tu ću ispiti brzo, jer možda se
tako budem osjećao – ne znam, više kao ja. Jutros,
vidjevši sve ovo, sve što Will ima... pa, malo se usrano
osjećam zbog toga. Ne ponosim se time. Krivo mije,
naravno da mi je krivo. Will mi je najbolji frend. Samo
želim biti sretan zbog njega. Ali ponovno druženje s
dečkima izvuklo je sve ono natrag na površinu. Kao
da nije uopće utjecalo na njega, kao da ga nije nimalo
usporilo. A ja sam, pak... no, ne znam... imam dojam
kao da ne zaslužujem biti sretan.
Toliko je poznatih lica u gomili ispred kapelice:
dečki s momačke zabave i drugi koji nisu bili ondje,
ali jesu išli s nama u školu. – Johnno, nemaš
pratilju? – pitaju me. – Znači noćas se nabacuješ
nekoj sretnici?
– Možda – kažem na to. – Možda.
U tijeku je klađenje s kim ću pokušati završiti
noćas, nakon čega se nastavilo razgovarati o
poslovima i kućama. O dionicama i portfeljima. Netko
priča o najnovijoj blamaži nekog političara ili
političarke. Ja nemam baš čime pridonijeti razgovoru
jer nikako da skužim o kome pričaju, a čak i da znam
ime, vjerojatno ne bih imao što reći. Stojim i osjećam
se jako glupo, kao da im ne pripadam. Nikada nisam
ni pripadao.
Svi do jednog rade nešto bitno i unosno. Čak i oni
za koje se sjećam da nisu baš bistri. I svi izgledaju
poprilično drukčije nego dok smo išli u školu. Ne
iznenađuje me to, s obzirom na to da je prošlo
dvadeset godina. Ali nemam dojam da zaista jest.
Barem ne meni. Ne dok stojim sad ovdje, na ovome
mjestu. Gledam svako od tih lica i nije bitno koliko je
vremena prošlo i koliko ih ćelavi ili imaju tamnu
kosu, a nekoć su bili svjetlokosi, ili sad nose leće
umjesto naočala. Za svakoga znam tko je.
Vidite, čak i danas, iako sam takvo jebeno
razočaranje ispao, moji roditelji drže moju školsku
fotografiju na počasnome mjestu iznad kamina u
dnevnom boravku. Nikad na njoj nisam vidio ni zrnce
prašine. Tako se ponose tom fotografijom. Ma vidi
našeg malog, u toj otmjenoj školi. Jedan od njih. Svi
su školarci na terenu ispred glavne školske zgrade, s
liticama na drugoj strani fotografije. Svi do jednoga
smo poredani na jednoj od onih metalnih tribina i
izgledamo sjajno, nadstojnica nas je počešljala tako
da svi imamo razdjeljak i svi se smiješimo široko i
blesavo: Momci, smiješak za kameru!
Smiješim im se sad široko, baš kao na toj
fotografiji. Pitam se promatraju li me potajice i misle
li što su nekoć mislili: Johnno – luzer. Sjebani. Uvijek
dobar za nasmijati se – i za ništa više. Ispostavilo se
da su bili u pravu. E pa sad ću im pokazati da su se
prevarili. Jer imam svoj viski o kojem mogu pričati,
zar ne?
 – Johnno, frende. Ne vjerujem koliko je prošlo. –
Greg Hastings, treći red, drugi zdesna. Imao je seksi
mamu i, posve očekivano, nije naslijedio njezin
izgled.
– Ma, naravno da si zaboravio vražje odijelo! –
Miles Locke, peti red, negdje u sredini. Pomalo genij,
ali ne pretjerano štreberast, pa se provlačio bez
problema.
– Barem nisi zaboravio prstenje! Šteta, to bi bilo
vrhunski. – Jeremy Swift, skroz gore, desni kut.
Progutao jednom kovanicu od pedeset penija i morao
u bolnicu.
– Johnno Veliki, znaš, moram ti reći da se još
uvijek oporavljam od momačke. Stvarno si me sredio.
Kriste, onaj jadni tip! Njega smo stvarno sredili. Tu
je, nije li? – Curtis Lowe, četvrti red, peti zdesna.
Skoro je postao profesionalni tenisač, ali na kraju je
završio kao računovođa.
Vidite? Kažu da sam glup. Ali na kraju dana
prilično dobro pamtim stvari.
Na toj je fotografiji ijedno lice koje se nikad nisam
mogao natjerati pogledati. Donji red, s najmanjim
klincima, desno. Samac, klinac koji je obožavao
Willa, koji bi učinio bilo što za njega. Što god bismo
zatražili da učini. Krao bi kruh i maslac za nas,
brisao nam blato s čizama za ragbi, čistio nam
spavaonicu. Sve ono što nam ustvari nije bilo
potrebno da netko drugi radi, što smo mogli i sami.
Ali bilo je na neki način zabavno smišljati stvari koje
bi mogao raditi.
 Postavljali smo mu sve gluplje i gluplje zahtjeve.
Jednom smo mu rekli da se popne na školski krov i
glasa se kao sova. I učinio je to. Jednom smo mu rekli
da aktivira sve požarne alarme. Teško je bilo obuzdati
se, ne testirati njegove granice. Povremeno smo mu
kopali po stvarima pa bismo mu pojeli slatkiše koje
mu je mama poslala ili se pravili da drkamo na fotku
njegove seksi starije sestre na plaži. Ili bismo pronašli
pisma koja je htio poslati kući i čitali ih naglas
unjkavo: Toliko mi nedostajete. Ponekad bismo ga i
malo tukli. Ako nam ne bi dovoljno dobro očistio
čizme za ragbi, ili ako bismo mi rekli da ih nije
dovoljno dobro očistio, jer on je ustvari bio poprilično
savjestan. Natjerao bih ga da stoji mirno dok ga po
guzici tučem čizmom kao
„poticaj“. Provjeravah bismo dokle možemo
gurati. Dopuštao nam je sve.
Uzeo sam još jednu čašu šampanjca i iskapio ju.
I ta čaša napokon djeluje kako treba; osjećam kako
lebdim. Potom sam zašao u veliku skupinu bivših
školaraca; želim im pričati o mom viskiju. Samo
jedno pola sata, ili približno. Tek toliko da napokon
shvate da sam dobar koliko i bilo tko od njih. No
razgovor je otišao dalje i nemam ga kako vratiti na
prethodnu temu.
Netko me čvrsto potapšao po ramenu. Okrenuvši
se, našao sam se licem u lice s njim: gospodinom
Slaterom. Willov tata. Ali prvo i osnovno i uvijek
ravnatelj Trevellyana.
– Jonathan Briggs – kaže. – Nisi se nimalo
promijenio. – To za njega nije kompliment.
 Sranje, nadao sam se izbjeći ga u širokom luku.
Od samog pogleda na njega osjećam što i uvijek.
Pomislio bi čovjek da sad, kad sam odrastao, neće
biti tako. Ali usran sam kao grlica, kao i uvijek, što
je zapravo smiješno, s obzirom na to da je on taj koji
me ustvari spasio.
Dobar dan, gospodine – kažem. Jezik kao da mi je
zapeo u grlu. – Ovaj, gospodine Slater. – Mislim da bi
radije da ga zovem samo „gospodine”. Bacih pogled
preko ramena. Skupina u kojoj sam stajao sad se
zatvorila i nas smo dvojica izvan nje: sad smo samo
on i ja. Nema mi bijega.
Odmjeri me od glave do pete. – Vidim da si još
uvijek neobično odjeven. Onaj blejzer koji si nosio u
školu: na početku ti je bio prevelik, a na kraju
premalen.
Da, jer si moji roditelji nisu mogli priuštiti više od
samo jednog.
A vidim i da se još uvijek družiš s mojim sinom –
kaže. Nikad mu nisam bio drag. A opet, ne mogu
zamisliti da mu je itko ikad bio drag, čak ni vlastiti
sin.
Da – kažem. – Najbolji smo frendovi.
– A to ste? Uvijek sam imao dojam da ti samo
odrađuješ prljavi posao za njega. Kao kad si mi
provalio u ured kako bi ukrao testove za maturu.
Na trenutak je sve oko mene tiho i mirno.
Iznenađen sam što uopće mogu išta reći.
– O, da – nastavi gospodin Slater, nimalo taknut
mojom tišinom. – Znam. Mislio si da si se izvukao
samo zato što nije bilo prijavljeno? Da se pročulo, bila
bi to sramota za školu i za mene osobno.
– Ne – kažem. – Ne znam o čemu govorite. – Ali
zapravo sam poželio reći: Ne znate vi ni djelić. Ili
možda znate, ali blefirate bolje nego što mislim.
Uspio sam pobjeći od tog razgovora te sam se dao
u potragu za još pića. Za nečim jačim. Postavili su
šank pokraj šatora. Toče presporo za potražnju. Ljudi
naručuju po dva– tri pića, prave se da su za prijatelje
ili pratnju, a ustvari ih vidim kako ih drmaju jedno
za drugim čim se udalje od šanka. Noćas će biti divlje,
napose zbog onoga što je Peter Ramsay ponio. Kad
sam zatražio viski – moj vlastiti – primijetili da mi
ruka drhti.
A onda sam u gomili ugledao tipa kojega
poznajem odnekud. Pogledavši me, namrštio se. Ali
nije iz Trevellyana. Pedesetak mu je godina, dakle
prestar je da bi bio na onoj fotki. Isprva me je
ozlojedilo što ga ne mogu smjestiti.
Frizura mu je hipsterski pretjerano pomodna,
iako je sijed i proćelav i nosi tenisice u kombinaciji s
odijelom. Izgleda kao da je ispao iz nekog
drkadžijskog ureda u Sohu i nije baš siguran kako je
dospio na otok usred ničega.
Nekoliko minuta najiskrenije pojma nemam gdje
sam mogao upoznati nekoga poput njega. A onda
smo obojica istodobno skužila otkud smo si poznati.
Sranje. To je producent Preživjeti noć. Neko
francusko, otmjeno ime. Piers. Tako je.
Priđe mi. – Johnno – kaže. – Dobro te vidjeti.
 Pomalo mi laska što mi se sjeća imena, što se
sjeća kako izgledam. A onda se prisjetili da mu se
moje lice nije svidjelo dovoljno da ga stavi na
televiziju, pa sam stoga smanjio entuzijazam. – Pierse
– kažem i pružim ruku. Nemam jebenog pojma zašto
mi je prišao. Sreli smo se samo jednom, kad sam
došao na testiranje pred kamerama s Willom. Pa
sigurno bi bilo manje neugodno da smo si samo
nazdravili izdaleka?
– Johnno, dugo se nismo vidjeli – kaže dok se
ljulja naprijed– – natrag na petama. – Jedva sam te
prepoznao... sa svom tom kosom. – Pristojan je. Kosa
mi nije puno duža. Ali vjerojatno izgledam jedno
petnaest godina stariji nego što me se sjeća. To je
zbog alkohola, pretpostavljam. – A čime se baviš? –
pita me. – Znam da si se morao baviti nečim bitnim.
Rekao je to na pomalo čudan način, ali ja to
ignoriram. – No – kažem umišljeno. – Pierse, radim
viski. – Trudim se dati najbolju šprehu, ali, da budem
iskren, cijelo vrijeme samo razmišljam o tome kako
me je ovaj tip odbio sa samo nekoliko rečenica u e–
poruci.
Nisi bas ono što tražimo za seriju.
Vidite, to je ono što ljudi ne razumiju o meni. Vide
starog Johnna, divljeg i ludog... i kojem se baš ne
odvija puno toga u glavi. I naravno da im dopuštam
taj stav, da ga potičem. Ali i ja osjećam i menije
neugodno zbog ovog razgovora, baš kao što mi je bilo
neugodno kad me njegova produkcijska kuća
otkantala. No, barem su mi platili nekoliko tisuća za
koncept serije.
 Vidite, ja sam došao na ideju za seriju. Ne kažem
da sam smislio čitavu. Ali znam da sam ja bio taj koji
je zasijao sjeme. Prije nekih godinu i nešto Will i ja
sjedili smo u puhu i pili. Uvijek bih ja povukao da se
nađemo. Will je uvijek bio zaposlen, iako tada baš i
nije imao neku karijeru na televiziji, samo agenta. Ali
čak ako koji put agent i odgodi nalaženje, Will nikad
ne otkaže. Previše smo povezani da bi nam se
prijateljstvo izgubilo. On zna to.
Morao sam se poprilično napiti jer sam čak
spomenuo igru iz škole: Preživljavanje. Sjećam se
kako me Will tada pogledao. Mislim da se bojao što
bih sljedeće mogao reći. Ali nisam mislio ići u te vode.
Nikad ne razgovaramo o tome. Samo sam noć ranije
gledao tu neku seriju o nekom pustolovu i činio mi
se tako njonjavim pa sam mu rekao: – Ta bi serija
bila puno bolja i od čega što inače prikazuju o
takozvanom preživljavanju, ne bi li?
Pogledao me nekako drukčije u tom trenutku.
– Što je? – pitao sam.
– Johnno – rekao je. – To ti je dosad možda
najbolja ideja.
– Da, ali ne bi ti to mogao. Znaš... zbog onog što
se dogodilo.
– To je bilo prije milijun godina – rekao je. – A i to
je bio nesretan slučaj, sjećaš se? – A zatim, kad
nisam odvratio: – Sjećaš se?
Pogledao sam ga. Zar je zbilja vjerovao u to?
Čekao je moj odgovor.
– Da – rekao sam. – Da, sjećam se.
 I onda smo obojica bili na testiranju pred
kamerama. A ostalo je, kako se kaže, povijest. No, za
njega barem. Očito nisu htjeli moju ružnu facu na
ekranu.
Primjećujem da me Piers gleda pomalo čudno.
Mislim da me upravo pitao nešto. – Oprosti – kažem.
– Što si rekao?
– Rekao sam da zvuči kao da se baviš nečim
dobrim. A valjda je naš gubitak bio dobitak za viski.
Naš gubitak? Ali to nije bio nikakav gubitak. Nisu
me htjeli. Kraj priče.
Potegnem velik gutljaj. – Pierse – kažem. – Nisi me
htio u seriji. Tako da, i ovo kažem sa svim
poštovanjem, koji kurac ti pričaš sad?
 AOIFE

Planerica vjenčanja

Mrlja nevremena na obzorju već se širi i sve je

tamnija. Povjetarac je sve snažniji. Svilene haljine
lepeću na vjetru, pokoji šešir odleti s glave, ukrasi za
koktele lete zrakom.
No glas pjevačice nadglasava vjetar:

Is tusa ceol mo chroi

Mo mhuirnin
Is tuse col mo chroi
.
Glazba si mog srca,
Dušo moja,
Glazba si mog srca.

Na trenutak kao da sam zaboravila kako se diše.

Ta pjesma. Majka nam ju je katkada pjevala kad smo
bile male. Natjerah se udahnuti, izdahnuti. Aoife,
usredotoči se. Previše posla imaš.
Uzvanici me već opsjedaju sa zahtjevima:
– Hoće li biti bezglutenskih kanapea?
– Gdje je najbolji signal?
– Možete li pitati fotografa da nas slika?
 – Možete li nas smjestiti za drugi stol?
Hodam kroz to mnoštvo, uvjeravam da će sve biti
u redu, odgovaram na pitanja i pokazujem gdje su
zahodi, garderoba, šank. Kao da ih je puno više od
sto pedeset: posvuda ih ima, stalno ulaze i izlaze iz
šatora, naguravaju se pred šankom, lutaju
travnjakom, poziraju za fotografije, ljube se i smiju i
jedu sendviče kojima ih poslužuje mala vojska
konobara. Već sam otjerala nekoliko uzvanika od
močvare prije nego što upadnu u nevolju.
– Molim vas – kažem dok sprječavam još jednu
skupinu da ušeće na groblje s pićem, kao da su u
lunaparku i traže nove atrakcije. – Neki su kamenovi
vrlo stari i vrlo krhki.
– Ne bih rekao da je odavno posjećeno – kaže
jedan od muškaraca udvornički i pomalo
nezadovoljno dok odlaze. – Ovo je napušten otok, nije
li? Mislim da nikomu neće smetati. – Očito nije
primijetio dio groblja s mojom obitelji i zahvalna sam
na tome, Ne želim da se motaju po groblju, prolijevaju
piće i gaze po posvećenom tlu u visokim petama i
ulaštenim cipelama dok na glas čitaju natpise. Dok
bulje u moju tragediju ondje zapisanu.
Pripremila sam se na to da će mi biti čudno što su
svi ti ljudi ovdje. To je nužno zlo: na kraju krajeva,
htjela sam to. Vratiti ljude na otok. Ali nisam
shvaćala koliko će mi se to činiti prijestupom.
 OLIVIA

Djeveruša

Ceremonija je trajala satima, barem mi se činilo

tako. Ne mogu prestati drhtati u ovoj tankoj haljini.
Držala sam buket toliko čvrsto da je ružino trnje
probilo bijelu svilenu vrpcu i zabilo mi se u dlanove.
Morala sam sisati male kapljice krvi s dlanova dok
me nitko nije gledao.
Naposljetku je završilo.
No nakon ceremonije uslijedilo je fotografiranje.
Lice me boli od toliko smiješenja. Obrazi također.
Fotograf me stalno izdvajao, govorio mi: „Nasmiješi
se, dušo!“ Pokušavala sam. Znam da to njima nije
moglo izgledati kao smiješak, znam da je vjerojatno
izgledalo kao da pokazujem zube, jer tako sam se i
osjećala. Jules se ljutila na mene, to mi je bilo jasno,
ali nisam znala što učiniti. Nisam se mogla sjetiti
kako se ispravno smiješiti. Mama mi je položila dlan
na rame. – Livvy, je li sve u redu? – Valjda je
primijetila da nešto ne valja. Da mi nije dobro,
nikako.
Ljudi se naguravaju oko nas: tete i ujaci i rođaci
koje nisam vidjela cijelu vječnost.
– Livvy – pita moja rođakinja Beth – jesi li još
uvijek s onim dečkom? Kako se ono zvao? – Nekoliko
je godina mlađa od mene: petnaest joj je. I uvijek mi
se činilo da se pokušava ugledati na mene. Sjećam se
kad sam joj prošle godine rekla za Calluma, na
rođendanskoj zabavi moje tete, i bila sam tako
ponosna što je upijala svaku moju riječ.
– Callum – kažem. – Ne... nisam više.
– I sad si već gotova s prvom godinom na Exeteru?
– pita me teta Meg. Mama joj znači nije rekla da sam
se ispisala. Pokušala sam kimnuti, no glava kao da
mi je preteška za vrat. – Da – kažem, jer lakše je
praviti se – da, dobro je.
Pokušavam im svima odgovarati na pitanja, ali
iscrpljuje me to više od smiješenja. Želim vrištati... a
u sebi i vrištim. Vidim da me neki zbunjeno
promatraju. Vidim i kako se pogledavaju međusobno,
kao da se pitaju koji mi je vrag. Zabrinuti su. A valjda
nisam Olivia koju pamte. Taje cura bila brbljava i
otvorena i puno se smijala. A opet, nisam Olivia koju
ja pamtim. Nisam sigurna boću li ikad više biti. I ne
mogu glumiti za njih. Nisam ja mama.
Odjednom ponovno ne mogu disati, kao da mi
zrak ne želi u pluća kako treba. Želim pobjeći od svih
tih pitanja i ljubaznih, zabrinutih lica. Kažem im da
moram na zahod. Ne čini se da ih se dojmilo. Možda
im je i laknulo. Odvojim se od skupine. Čini mi se da
me mama doziva, ali ja samo hodam i ona me ne
zazove ponovno, vjerojatno zato što ju je omeo
razgovor s nekim. Mama obožava publiku. Ubrzam
korak. Skinem glupe pete, već prljave. Nisam sigurna
kamo točno idem, osim što mora biti u smjeru
suprotnom od svih ostalih.
 Slijeva su mi litice od crnog kamena, blistave od
vode koja ih zapljuskuje. Na nekim mjestima tlo
naglo nestaje, kao da seje komad odvalio u more i
ostala je samo nazubljena crta. Pitam se kako bi bilo
naglo izgubiti tlo pod nogama, nemati drugog izbora
osim pasti za njim. Na trenutak shvatih da stojim i
gotovo se nadam upravo tome.
Ispod staze koju slijedim mogu se nazrijeti male
bijele plaže između litica. Valovi su veliki i u daljini
imaju bijele kapice od pjene. Puštam da vjetar puše
preko mene dok mi se nije učinilo da će mi strgnuti
kosu s glave, izvrnuti mi vjeđe, dati sve od sebe da
me gurne i sruši. Osjećam peckanje morske soli na
licu.
More je tu jarko modro, boje mora na onim
fotkama Kariba, kao recimo onog otoka na koji je
prošle godine moja frendica Jess išla s obitelji i s
kojega je na Instagram stavila jedno pedeset tisuća
fotki sebe u bikiniju (naravno da su sve bile prošle
kroz Facetune, jer ona nema tako duge noge i tako
uzak struk i sise su joj bile veće na njima). A valjda
je prekrasno to što vidim, iako ne mogu osjetiti da je
takvo. Ne osjećam više ništa dobro: ni okus hrane, ni
toplinu sunca na licu, ni pjesmu na radiju. Gledam
more i sve što osjećam je tupa bol negdje pod
rebrima, kao od stare ozljede.
Našla sam put do obale koji nije previše strm,
tamo gdje se teren spušta, a ne prelazi u liticu.
Moram se probijati kroz grmlje koje raste na
obronku, malo i čvrsto i bodljikavo, poteže mi haljinu
u prolazu. Uto se spotaknem na korijen i padnem niz
obronak, kotrljam se naprijed. Osjećam kako se svila
trga – Jules će podivljati – a onda sam na koljenima
– bum! Koljena me peku i jedino razmišljam o
vremenu kad mi je bilo ovako, kad sam bila klinka i
išla u školu, prije možda devet godina. Želim plakati
kao dijete dok teturam niz plažu jer trebalo bi boljeti,
čitavo bi me tijelo trebalo boljeti, ali suze ne dolaze –
već ih jako dugo ne uspijevam istjerati iz sebe. Ako
bih zaplakala, sve bi bilo bolje, ali ne mogu. Kao da
sam izgubila tu sposobnost onako kako se inače
zaboravljaju jezici.
Sjedim na mokrom pijesku i osjećam kako mi
voda natapa haljinu. Koljena su mi prekrivena
ogrebotinama, ružičastima i bolnima i punima
šljunka. Otvorim torbicu i pažljivo izvadim žilet iz nje.
Zadignem haljinu i pritisnem žilet o kožu. Gledam
kako se pojavljuju sićušne, jarko crvene kapi – isprva
polako, a zatim sve brže. Iako osjećam bol, to ipak
kao da nije moja krv, moja noga. Stoga stežem
posjeklinu, tjeram još više krvi na površinu, čekam
da počnem osjećati da pripada meni.
Krv je jarko crvena, toliko jarka da je pomalo
prekrasna. Pritisnem prstom pa okusim, osjetim
metal na jeziku. Sjećam se krvi nakon „procedure",
kako su to zvali. Rekli su da je za očekivati „malo
krvarenja". Ali trajalo je tjednima, barem se tako
činilo; tamnosmeđe mrlje pojavile bi mi se na
gaćicama kao da u meni nešto hrđa.
.

Točno se sjećam gdje sam bila kad sam shvatila

da nisam dobila mjesečnicu. Bila sam s frendicom
Jess na zabavi nekih studenata druge godine i
pričala mi je kako je morala tražiti tampone u
kupaonici jer joj je uranila. Sjećam se kako sam se u
tom trenutku osjećala neobično, kao da imam
žgaravicu u prsima, kao da ne mogu disati – pomalo
kako se i sad osjećam. Shvatila sam da se ne mogu
sjetiti kad sam zadnji put rabila tampon ili bilo što. I
osjećala sam se neobično, pomalo natečeno i grozno
i umorno, ali mislila sam da je to zbog loše hrane i
zbog usrana stanja sa Stevenom. Ali prošli su bili
mjeseci. Povremeno mi mjesečnica bude tako blaga
da me jedva muči. Ali uvijek dođe. Uvijek i redovito.
Bila je polovica semestra. Otišla sam sveučilišnoj
liječnici i napravila kod nje test na trudnoću jer
nisam imala povjerenja da ću ga sama dobro izvesti.
Rekla mi je da je pozitivan. Sjedila sam ondje i zurila
u nju kao da nemam namjeru nasjesti, kao da čekam
da mi kaže da se šali.. Nisam vjerovala da je zaista
moguće. A onda mi je počela pričati o opcijama i
pitala me imam li s kime razgovarati o tome. Nisam
ništa mogla reći. Sjećam se da sam otvarala usta, ali
ništa nije izašlo iz njih, čak ni zrak jer opet nisam
mogla disati. Bilo je kao da se gušim. Liječnica je
sjedila sa mnom i doimala se suosjećajnom, ali
naravno da me nije mogla zagrliti jer zakon ne
dopušta. A menije u tom trenutku stvarno trebao
zagrljaj.
Otišla sam iz ordinacije i sva sam se tresla i sve
mi je bilo čudno, nisam mogla normalno hodati – kao
da me auto udario. Kao da moje tijelo nije bilo moje.
Cijelo to vrijeme radilo je nešto u tajnosti... bez
mojega znanja.
 Nisam mogla ni prste natjerati na posluh. Ali
naposljetku sam ipak otključala mobitel. Poslala sam
mu poruku preko WhatsAppa. Vidjela sam daju je
odmah pročitao. Vidjela sam one tri male točkice:
pisalo je na vrhu da „piše poruku“. A onda su točkice
nestale. Pojavile su se zatim opet, opet je „pisao
poruku" i to skoro jednu minutu. Pa opet ništa.
Nazvala sam ga jer je bilo očito da ima mobitel u
ruci. Nije se javio. Ponovno sam ga nazvala, pustila
da zvoni. Treći sam put odmah dobila glasovnu
poštu. Odbio je poziv. Ostavila sam mu stoga
glasovnu poruku iako nisam sigurna da bi uspio
razabrati što mu ustvari govorim jer mi je glas toliko
drhtao.
Mama me odvela u kliniku. Vozila se od Londona
do Exetera četiri sata i čekala da završi procedura i
odvezla me natrag doma.
– Najbolje je tako – rekla mije. – Livvy, dušo,
najbolje je tako. Imala sam dijete kad sam bila tvojih
godina. Nisam mislila da imam izbora. Bila sam na
početku života, početku karijere. Sve mi je
upropastilo.
Znala sam da bi se Jules to svidjelo čuti. Jednom
sam ih čula kad su se svađale i Jules je vrištala na
mamu: – Nisi me htjela! Znam da sam ti ja najveća
pogreška...
Nisam imala drugog izbora. Ali bilo bi mi toliko
lakše da se javio, da mi je rekao da razumije, da i on
osjeća što i ja. Samo poruku da je poslao – to je sve
što sam trebala.
 Gad je – rekla je mama – što te pustio da sama
prolaziš sve to.
Mama – rekla sam joj tada, za slučaj da naleti na
Calluma i napadne ga – on ne zna. Ne želim da zna.
Ne znam zašto joj nisam rekla da posrijedi nije bio
Callum. Nije mama čistunka pa bi me osuđivala zbog
Stevena. Ali valjda sam mislila da će meni biti gore
ako to budem ponovno proživjela, razmišljala opet o
tome kako me odbacio.
Sjećam se čitave te vožnje nakon odlaska iz
klinike. Sjećam se kako je mama bila drukčija, kako
ju nikada do tad nisam vidjela takvu. Kako je stezala
upravljač dovoljno čvrsto da joj koža na prstima
pobijeli. Psovala je stalno, ispod glasa. Vozila je gore
nego inače.
Rekla mije, kad smo došle kući, da odem leći na
kauč i donijela mi kekse i skuhala mi čaj i pokrila me
iako mi je bilo prilično toplo. Zatim je sjela pokraj
mene sa šalicom čaja iako ne bih rekla da sam ju ikad
prije toga vidjela kako pije čaj. Ustvari ga i nije pila,
samo je sjedila sa šalicom čvrsto u rukama kao da je
upravljač.
Mogla bih ga ubiti – ponovila je. Nije čak ni
zvučala kao ona sama; glas joj je bio tih i grub. –
Trebao je biti s tobom danas _ rekla je istim tim
čudnim glasom. – Vjerojatno je dobro što je ovako.
Što mu ne znam prezime. Jer što bih mu sve
napravila da ga nađem...
.

Zurim u valove. Mislim da mi je bolje sad kad sam

pokraj mora. Mislim da je to možda i jedino što će
djelovati. More je tako čisto i predivno i bez mane,
kao da bi biti u njemu bilo biti u dragom kamenu.
Ustanem, obrišem pijesak s haljine. Sranje... hladno
je na vjetru. Ali ustvari je to dobra hladnoća – nije
kao ona u kapelici. Kao da mi je vjetar istjerao sve
druge misli iz glave.
Ostavih cipele na mokru pijesku. I ne zamaram se
skidanjem haljine. Ušetala sam u more. Deset je
stupnjeva hladnije od zraka, ledeno je i dišem brzo i
plitko jer ne mogu drukčije. Osjećam bol u posjeklini
na nozi kad se sol zavukla u nju. A ja nastavljam
dalje. More mi je sad do prsa, pa do ramena... i sad
više ne mogu normalno disati, kao da nosim steznik.
U glavi mi pršti sitan vatromet i širi se preko kože i
sve se loše misli opuste i sad ih mogu bolje sagledati.
Gurnem glavu pod površinu, tresem ju kako bih
izbacila loše misli iz nje, neka otplutaju. Val mi
ispuni usta morem. Toliko je slano da me tjera na
povraćanje. I tada sam progutala još više vode i
nisam uspjela udahnuti, i još mi je više vode ušlo u
grlo, sad i u nos, i svaki put kad otvorim usta, ne
ulazi zrak nego još vode. Osjećam kako mi se more
kreće pod nogama i kako me poteže u nekom smjeru,
želi odvesti sa sobom. Kao da moje tijelo zna nešto
što ja ne znam jer se bori za mene, lamata rukama i
nogama. Pitam seje li ovako kad se utapaš. A onda se
zapitah utapam li se možda upravo ja.
 JULES

Mladenka

Will i ja nismo bili u gomili jer smo se fotografirali

na liticama. Vjetar sad svakako puše snažnije. Počeo
je puhati snažnije kad smo iskoračili iz kapelice, i
onu šačicu bačenih konfeta odnio je u more prije
nego što nas je ijedan komadić dotaknuo. Bogu hvala
što sam odlučila imati spuštenu kosu pa mi loše
vrijeme može nanijeti samo ograničenu štetu.
Osjećam kako kosa vijori iza mene, kako mi vjetar
podiže šlep haljine. Fotograf je oduševljen. – Kao
gelska kraljica ste s tom krunom. I tom bojom! – viče.
Will se široko smiješi. – Mojagelska kraljica – oblikuje
ustima. Nasmiješim mu se. Moj suprug.
Kad je fotograf zatražio da se poljubimo, uvalila
sam mu jezik u usta, a on mi je uzvratio istom
mjerom. A onda je fotograf, pomalo rumenih obraza,
rekao da bi ove fotke mogle biti mrvicu previše seksi
za službenu objavu.
Vratili smo se među uzvanike. Lica koja se okreću
prema nama dok hodamo među njima već su rumena
od topline i cuge. Pred njima se osjećam neobično
ogoljena, kao da bi mi se na licu mogao iščitati raniji
stres. Pokušavam se podsjetiti koliki je užitak imati
prijatelje i najdraže mi ljude na istome mjestu i znati
da se svi sasvim očito dobro zabavljaju. I da je
upalilo: organizirala sam događaj koji će ljudi
pamtiti, o kojem će se pričati, koji će pokušati –
vjerojatno neuspješno – ponoviti.
Tamni se oblaci zlokobno nakupljaju na obzorju.
Žene pritišću šešire o glave, suknje o bedra, i
ispuštaju tihe i smiješne vriske. Osjećam kako vjetar
poteže i moju svadbenu opravu, kako mi zabacuje
tešku svilu kao da je od papira i kako zviždi kroz
metalne šiljke moje krune kao da bi mu ju vrlo rado
strgnuo s glave i bacio u more.
Krajičkom oka pogledala sam prema Willu da
vidim je li primijetio. Okruženje gomilom čestitara, a
on je sam uobičajeno Šarmantan. No osjećam da nije
potpuno predan. Stalno baca smeteni pogled preko
ramena raznih prijatelja i rođaka, kao da traži
nekoga ili pokušava vidjeti nešto.
– Što je? – pitam ga. Primim ga za ruku. Drukčija
mi je sad, strana s tim jednostavnim zlatnim
prstenom.
– Je li ono tamo Piers? – upita. – U razgovoru s
Johnnom?
Pratim njegov pogled. I da, ondje je Piers Whiteley,
producent Preživjeti noć, proćelave glave nakrivljene
dok iskreno zainteresirano sluša što mu Johnno
govori.
– Da – kažem – on je. Što je bilo? – Jer nešto je
bilo, u to sam sigurna. Čitam to u Willovu mrštenju.
Rijetko kad vidim taj izraz na njegovu licu, tu blago
tjeskobnu smetenost.
 – Ništa posebno – kaže. – Ali, no, malo je
neugodnjak. Jer Johnna su odbili za TV. Iskreno,
nisam siguran komu je neugodnije. Možda bih trebao
otići tamo i spasiti jednog od drugog.
– Odrasli su – kažem. – Sigurna sam da se mogu
sami nositi s time.
Will jedva da me čuo. Ustvari, pustio mi je ruku i
već hoda preko trave prema njima, pristojno, ali
odlučno se gurajući kroz uzvanike koji se okreću
pozdraviti ga kad im priđe.
Nije mu to nimalo nalik. Gledam za njim, pitajući
se. Mislila sam da će me ova neugoda napustiti
jednom kad ceremonija prođe, kad izgovorimo te
važne zavjete. Ali još uvijek ju osjećam, poput
mučnine u utrobi. Imam dojam da nešto zlokobno
vreba na samom rubu mog vidnog polja, nešto što
nikako ne mogu vidjeti kako spada. Ali to je ludost.
Treba mi trenutak mira i tišine, daleko od gomile.
Žustro prolazim pokraj uzvanika na samom rubu
gomile, pognute glave i s izrazom jasne namjere, za
slučaj da me neki od njih pokuša zaustaviti. Ušla
sam u Folly kroz kuhinju. Unutra je blaženo tiho.
Sklopim oči od olakšanja. Najednom od mesarskih
blokova u sredini kuhinje nalazi se nešto – vjerojatno
dio nekog od obroka koji će uslijediti – prekriveno
velikom krpom. Pronašavši jednu čašu, natočim si
hladne vode i slušam kako zidni sat smirujuće
kucka. Stojim tako okrenuta prema sudoperu i
pijuckam vodu i brojim do deset, pa zatim unatrag.
Jules, ovo je apsurdno. Sve si to samo umislila.
 Ne znam točno što mi to u meni poručuje da
nisam više sama. Možda neki životinjski instinkt.
Okrenem se i u dovratku ugledam...
O, Bože. Dahnem, zateturam unatrag dok mi srce
lupa. Muškarac s golemim nožem, odjeće umrljane
krvlju.
Isuse Kriste – prošapćem. Ustuknem, jedva
uspijevajući zadržati čašu u rukama. Na trenutak
sam čisti strah i adrenalin koji divlja... a onda mi se
povrati razum. To je Freddy, Aoifein suprug. Drži
mesarski nož, a krvlju umrljana odjeća je samo
mesarska pregača koju nosi vezanu oko struka.
Oprostite – kaže on. Neugodno mu je, kao i
obično. – Nisam vas htio prestrašiti. Režem janjetinu.
Tu imam bolju podlogu za to nego u šatoru.
I kao da mi želi to dokazati, makne krpu s
mesarskoga bloka. Ugledah hrpu komada janjećega
mesa: grimizno i sjajno meso iz kojeg vire kosti.
Dok mi se srčani otkucaji vraćaju u normalu,
osjećam se poniženo pri pomisli na strah koji mi se
zasigurno vidio na licu. – No – kažem, trudeći se
ubaciti tračak autoriteta u glas. – Sigurna sam da će
biti slasno. Hvala. – Zatim sam žustro izašla iz
kuhinje, vodeći računa da ne potrčim.
.

Kad sam se pridružila uzvanicima, svjesna sam

da se energija gomile promijenila. Nešto ih zanima,
bruje zbog toga. Čini se da se nešto događa na moru.
Svi se okreću pogledati to, što god to bilo.
– Stoje? – pitam, kriveći glavu kako bih vidjela
preko njih, ali ne mogu ništa razaznati. No gomila se
razrjeđuje oko mene, ljudi se bez riječi udaljavaju,
približavaju se moru u želji dobiti bolji pogled na to
što se događa.
Možda je posrijedi neko morsko stvorenje. Aoife
mi je rekla da se odavde redovito mogu vidjeti dupini.
A gdjekad i kitovi. To bi bio spektakl, čak bi i
pridodalo atmosferi.
No zvuci koji dopiru iz prednjeg dijela gomile ne
upućuju na takvo što. Očekivala bih povike i
ushićeno mahanje. Što god promatrali, drži im punu
pažnju, ali ne prave previše buke. Što mi stvara
neugodu. Jer upućuje na nešto loše.
Guram se naprijed. Ljudi se sad već naguravaju,
traže najbolji pogled. Prije sam, kao mladenka, mogla
proći kroz gomilu kao da sam nož koji si reže put. No
sad su zaboravili gdje su i previše ih zanima što se
događa.
– Pustite me da prođem! – vičem. – Želim vidjeti.
Naposljetku su se razmaknuli i ja sam zakoračila
naprijed, prema čelu gomile.
Nešto je tamo. Škiljeći, štiteći oči od sunca
dlanom, mogu jedva razaznati tamni oblik nečije
glave. Mogao bi to biti neki tuljan ili neko drugo
morsko stvorenje kada se povremeno ne bi vidjela
bijela ruka.
U moru je netko. Teško je odavde razabrati tko.
Sigurno netko od uzvanika; nije kao da bi itko mogao
ovamo doplivati s kopna. Ne bi me iznenadilo da je
Johnno – iako ne može biti on jer sam ga maloprije
vidjela u razgovoru s Piersom. Ali ako nije on, možda
je netko drugi od ekshibicionista u našim redovima,
jedan od djevera koji se odlučio folirati. Ali nakon što
sam se pobliže zagledala, uvidjela sam da plivač nije
okrenut prema obali nego prema pučini. I zapravo ne
pliva. Ustvari...
– Utapa se! – viče neka žena; čini mi se Hannah.
– Nosi ih struja. Gledajte!
Krenem naprijed, trudim se dobiti bolji pogled,
probiti se kroz gomilu. Došavši napokon na samo
čelo, jasnije vidim. Ilije možda posrijedi samo ono
neobično, duboko poznavanje koje nam omogućuje
da nekog prepoznamo izdaleka iako mu vidimo samo
zatiljak.
– Olivia! – viknem. – To je Olivia! O, Bože, to je
Olivia. – Pokušala sam potrčati, ali suknja mi se
podvlači pod pete i sprječava me u tome. Čujem zvuk
trganja svile, ali ignoriram ga, odbacim cipele s nogu,
trčim i dalje, gubim uporište jer mi stopala tonu u
mokro, močvarno tlo. Nikad nisam baš bila trkačica,
a tu je i problem s vjenčanicom. Krećem se naizgled
nemoguće sporo. Will, hvala ti, Bože, nema takav
problem; projuri pokraj mene, praćen Charliejem i
još nekolicinom ljudi.
Kad sam napokon stigla do plaže, trebalo mi je
nekoliko trenutaka da shvatim što se događa, da
razumijem prizor pred sobom. Hannah, koja je
također morala potrčati, stala je pokraj mene,
zadihana. Charlie i Johnno stoje u moru do bedara,
nekoliko muškaraca stoji iza njih, na samom rubu
obale: Femi, Duncan i ostali. A onkraj njih, iz dubina
izranja Will s Olivijom u rukama. Ona mu se izgleda
opire, koprca se, lamata rukama i nogama. On ju
čvrsto drži. Kosa joj je crna i glatka mrlja. Haljina joj
je potpuno prozirna. Tako je blijeda, kože prošarane
plavim.
– Mogla se utopiti – kaže Johnno kad se vratio s
plaže. Doima se uznemirenim. Prvi je to put da mi je
donekle drag. – Srećom pa smo ju ugledali. Luda
mala, pa svakomu je jasno da ovdje nema zaklona od
struja. Moglo ju je odnijeti ravno na otvoreno.
Will izađe na obalu i pusti Oliviju. Ona se gotovo
bacila dalje od njega, i sad stoji, zuri u sve nas. Oči
su joj crne, pogled neprotumačiv. Kroz mokru se
haljinu jasno vidi njezino gotovo golo tijelo: tamne
točkice bradavica, mala jamica njezina pupka. Doima
se praiskonski. Poput divlje životinje.
Vidim da su Willovo lice i vrat izgrebeni, crvene
pruge sve se jasnije vide na njegovoj koži. I taj mi je
prizor poput prekidača. Sekundu ranije bila sam sva
u strahu za nju, ali sad me ispunjava divlji bijes.
– Kuja jedna poremećena – kažem.
– Jules – nježno će Hannah, ali ne toliko nježno
da joj ne čujem korenje u glasu. – Znaš, mislim da
nije sve u redu s Olivijom. Mislim da joj treba
pomoć...
– O, Hannah, pobogu. – Okrenem se prema njoj.
– Gledaj, znam da si dobra i majčinski nastrojena, i
što već. Ali Olivija ne treba jebenu mamu. Već ima
jednu koja joj, da ti kažem, pruža više pažnje nego je
meni ikad pružala. Oliviji ne treba pomoć. Treba joj
da se jebeno pribere. Neću dopustiti da mi upropasti
vjenčanje. Stoga... odbij, u redu?
 Vidim kako je ustuknula, gotovo zateturala
unatrag. Mutno sam svjesna izraza boli i šoka na
njezinu licu. Prevršila sam mjeru. Eto, napokon. No
u ovom me trenutku nije nimalo briga.
Okrenem se natrag prema Oliviji. – Kog vraga ti
izvodiš? – vrisnem na nju.
Olivia me samo gleda, prigušeno, prazna. Kao da
je pijana. Zgrabim ju za ramena. Koža joj je ledena.
Želim ju tresti, ispljuskati, potegnuti za kosu,
zahtijevati odgovore. Njezina se usta otvaraju i
zatvaraju, otvaraju i zatvaraju. Zurim u nju, trudim
se razabrati što pokušava reći. Kao da se trudi
oblikovati riječi, ali ne može naći glas. Pogled u
njezinim očima žestok je, molećiv. Protrnem. Na
trenutak je kao da se trudi signalizirati mi poruku
koju ja nemam kako dešifrirati. Je li to isprika?
Objašnjenje?
Prije nego što sam ju stigla ponovno pitati, moja
se majka pojavi pred nama. – O, cure, moje cure. –
Obje nas čvrsto zagrli. Pod oblakom Shalimara
osjećam oštar vonj njezina znoja, njezina straha.
Naravno, Olivia je ta koju poseže zagrliti. Ali na
trenutak sam si dopustila prepustiti se njezinu
zagrljaju.
A onda pogledam iza sebe. Ostali su nas uzvanici
počeli sustizati. Čujem žamor, osjećam njihov ushit.
Moram se pobrinuti za ovu situaciju.
– Želi li još tko zaplivati? – viknem. Nitko se ne
smije. Tišina se proteže naizgled u vječnost. Čini se
da svi čekaju upute što dalje, sad kad je predstava
gotova. Kako se ponašati. Ne znam što učiniti. Ovo
nisam planirala. Stoga stojim tu i zurim u njih i
osjećam kako mi se vlaga plaže uvlači u haljinu.
Bogu hvala na Aoife koja se upravo pojavila među
njima, potpuno smirena u svojoj mornarski plavoj
opravi. Vidim kako se okreću prema njoj, kao da u
njoj vide autoritet.
– Slušajte svi – kaže ona glasno. – Slušajte. – Za
jednu tako sitnu i tihu ženu glas joj je impresivno
rezonantan. – Ako biste pošli za mnom, molim.
Uskoro poslužujemo doručak. Šator nas čeka!
 JOHNNO

Kum

Ma vidi ga samo. Izigrava junaka, iznosi Julesinu

sestru iz mora. Vidi ga, jebote. Oduvijek mu je išlo
navesti ljude da vide točno ono što on želi.
Willa poznajem bolje od ostalih, možda i od bilo
koga drugog na svijetu. Kladim se da znam o njemu
puno više nego Jules, nego što če ona ikad znati. Kad
je s njom, on nosi masku, skriva se iza paravana. Ali
čuvam njegove tajne jer to su tajne nas obojice.
Oduvijek sam znao da je beščutna pizda. Još od
škole to znam, otkad je ukrao one ispite. Ali mislio
sam da se nikad neće meni nešto dogoditi. Najbolji
sam mu prijatelj.
Barem sam to mislio do prije pola sata.
– Bilo nam je baš žao – rekao je Piers – kad smo
čuli da ipak ne želiš sudjelovati. Mislim, Will je
apsolutni hit kod žena, naravno. Kao da je napravljen
za televiziju. Ali katkada je previše... uglađen. I čisto
među nama dvojicom, muški ga gledatelji baš ne
vole. Istraživanje tržišta upućuje da ga smatraju...
no, mislim da je jedan ispitanik rekao ,,šupkom“.
Neke gledatelje, osobito muškarce, često odbije
voditelj kojega smatraju previše naočitim. Ti bi pružio
ravnotežu.
 – Čekaj, frende – rekao sam. – Zašto si mislio da
ne želim sudjelovati?
Piers se isprva doimao ljutim. Mislim da je tip koji
ne voli da ga se prekida usred rečenice kad priča o
demografskim skupinama. Zatim se namrštio,
shvativši što sam mu upravo rekao.
– Zašto smo mislili – zastao je, zavrtio glavom. –
Pa nikad nisi došao na sastanak, zato.
Nisam imao pojma o čemu on to govori. – Kakav
sastanak?
– Sastanak na kojem smo razgovarali o tome što
ćemo i kako sa serijom. Will se pojavio sa svojim
agentom i rekao da ste ti i on vodili dug razgovor i da
si, nažalost, odlučio da to nije za tebe. Da nisi „tip za
TV“.
Što sam ja i govorio protekle četiri godine. Samo
što to nikad nisam rekao Willu. Barem ne onomad.
Sasvim sigurno ne prije tog nekog bitnog sastanka. –
Nikad nisam čuo za nikakav sastanak – rekao sam. –
Dobio sam e– poruku u kojoj je pisalo da me ne želite.
Trebalo je neko vrijeme da mu sjedne. A zatim je
Piers htio nešto zaustiti, ali je ipak zatvorio usta kao
neki tukac, kao riba: bluć– bluć– bluć. Naposljetku je
rekao: – To je nemoguće.
– Nije – rekao sam mu. – Nije nemoguće. I mogu ti
reći to sa sigurnošću, jer nikad nisam čuo ni za kakav
sastanak.
– Ali poslali smo ti...
 – Da. Ali niste imali moju adresu, je li tako? Sve je
išlo preko Willa i njegova agenta. Oni su sve lijepo
sredili.
– No – rekao je Piers. Mislim da je sad napokon
shvatio u kakvu se nevolju uvalio. – No – ponovio je,
kao da bi mi sad baš mogao i sve reći. – Svakako nam
je rekao da nisi zainteresiran. Da si se tražio i da si
odlučio da nije to za tebe. I bila je prava šteta jer ti i
Will, uvijek smo namjeravali da budete... jedan fin,
jedan grub. To bi bila dobitna kombinacija.
Nije bilo svrhe ništa više reći Pier su. Već se
doimao željnim teleportirati se bilo kamo. Na malom
smo otoku, frende, skoro sam mu rekao. Nemaš
kamo. No nije me iznenadilo što se tako osjećao. Vidio
sam kako mi pogledava preko ramena, traži nekoga
tko bi ga spasio.
No nisam s njim imao problem. Imao sam ga s
tipom za kojega sam mislio da mi je najbolji prijatelj.
Mi o vuku... Will je krenuo prema nama, obojici
nam se široko smiješeći, tako jebeno naočit i sa
svakom dlakom na mjestu iako je puhao vjetar. – O
kome vas dvojica tračate? – pitao je. Bio mi je
dovoljno blizu da sam mogao vidjeti kapljice znoja na
njegovu čelu. Vidite, Will je tip koji se rijetko kad
znoji. Čak i kad bismo igrali ragbi, jedva bi pustio
koju kap. Ali sad se znojio.
Prekasno, frende, pomislio sam. Jebeno prekasno.
Mislim da razumijem. Bio je previše pametan da
bi me izbacio na samom početku. Preživjeti noć bila
je moja zamisao i obojica smo to znali. Da me tad
izbacio, ja sam mogao sve ispričati, svima reći što se
dogodilo kad smo bili klinci. On je imao puno više
toga što bi mogao izgubiti od mene. Pa me poveo sa
sobom, ostavio mi dojam da sam dio svega, a zatim
se pobrinuo da ispadne kao da me netko drugi
izbacio. Da nije on odgovoran. Frende, žao mi je.
Takva šteta. Bilo bi super raditi s tobom.
.
Sjećam se koliko mi se svidjelo testiranje pred
kamerama. Osjećao sam se tako prirodno dok sam
pričao o svemu tome, o stvarima koje znam. Kao da
imam nešto reći, nešto što će ljudi poslušati. Da su
me pitali tablicu množenja ili nešto o politici, najebao
bih. Ali penjanje i užad i sve to: ja sam podučavao
ljude tim stvarima. Nisam isprva čak ni razmišljao o
kameri.
Najuvredljivije je to što je Willu sve to moralo biti
tako jednostavno. Glupi Johnno... tako ga je lako
nasamariti. Sad mi je jasno zašto je bio tako teško
dostupan u zadnje vrijeme. Zašto sam imao dojam da
me gura od sebe. Zašto sam ga morao gotovo moliti
da mu budem kum. Kad je pristao, vjerojatno je to
smatrao utješnom nagradom za mene, flasterom
preko rane. Ali kumstvo ne plaća račune. Nije to
dovoljno velik flaster. Iskorištavao me sve ovo
vrijeme, još od škole. Ja sam uvijek obavljao njegov
prljavi posao. Ali nije htio da podijelim i slavu i
pažnju s njim, a ne. Kad je došlo do toga, gurnuo me
pod kotače.
Progutao sam viski u jednom dugom gutljaju.
Pizda prevarantska. Morat ću mu se osvetiti.
 HANNAH

Pratnja

Olivia nije moja sestra, nije moja kći. Možda se ne

bih trebala miješati, kako je Jules rekla. A opet, ne
mogu. Dok ostali ulaze u šator, ja hodam u
suprotnom smjeru, prema Follyju.
– Olivia? – zazovem ju kad sam ušla u kameno
zdanje. Nema odgovora. Glas mi odjekuje od kamenih
zidova. U Follyju je tako tiho i mračno i prazno. Teško
je povjerovati da unutra ima ikoga. Znam gdje je
Olivijina soba, gdje su vrata koja vode iz
blagovaonice. Odlučih prvo na ta pokucati.
– Olivia?
– Da? – Čini mi se da iznutra čujem glasić.
Smatrala sam to znakom da mogu otvoriti vrata.
Olivia sjedi na krevetu, ručnika omotanog oko
ramena.
– U redu sam – kaže, a da me ne pogleda. – Doći
ću u šator za minutu. Prvo se moram presvući. Sve
je u redu. – Ni taj drugi put mi ne zvuči uvjerljivo.
– Ne izgledaš baš tako – kažem.
Ona samo slegne ramenima.
– Gle – kažem. – Znam da me se ne tiče. I znam
da se jedva poznajemo. Ali dok smo jučer razgovarale,
stekla sam dojam dasi doživjela neke ozbiljne stvari...
Pretpostavljani da ti nije lako smiješiti se unatoč
svemu tome.
Olivia i dalje šuti, ne gleda me.
– Ustvari – kažem – htjela sam te pitati... Zašto si
bila u moru?
Olivia ponovno slegne ramenima. – Ne znam –
odgovori pa zastane. – Mislim... mislim da mi je bilo
previše svega. Vjenčanje, ljudi. Svi govore da sam
sigurno tako sretna zbog Jules. Pitaju me kako sam.
Kako je na fakulte... – Glas joj odluta dok si gleda u
ruke. Vidim da je izgrizla nokte kao da je dijete, da joj
je koža oko noktiju crvena i izgleda sirovo. – Samo
sam se htjela maknuti.
Julps je ostavila dojam da je sve to samo
predstava, da Olivia samo traži pažnju. Meni se čini
da je riječ upravo o suprotnom. da je pokušavala
nestati.
– Mogu li ti reći nešto? – pitam ju.
Nije rekla da ne mogu, stoga sam nastavila.
– Znaš kako sam sinoć spomenula svoju sestru
Alice?
– Da.
– E pa... mislim da me ti malo podsjećaš na nju.
Nadam se da ti ne smeta što to kažem. Obećavam ti
da je to kompliment. Ona je prva iz naše obitelji išla
studirati. Prva je imala odličan na maturi.
– Nisam ja baš toliko pametna – mrmlja Olivia.
 – Da? Mislim da si pametnija nego što daješ
naslutiti. Studirala si englesku književnost na
Exeteru. To je dobar studij, zar ne?
Slegne ramenima.
– Alice je htjela u politiku – kažem. – Znala je da
će morati biti besprijekorna, s dobrim ocjenama.
Naravno da ih je imala, upala je na jedno od najboljih
sveučilišta. A onda je na prvoj godini shvatila da s
lakoćom dobiva najbolje ocjene za svaki esej koji
preda pa se opustila malo i našla si prvog dečka.
Svima nam je to bilo jako smiješno, i meni i mami i
tati, jer je odjednom bila tako ufurana u njega.
Alice mi je pričala o tom svom dečku kad se vratila
kući za Božić. Rekla je da su se upoznali u Reeling
Societyju, nekom otmjenom klubu kojem se
pridružila jer bi na kraju svakog semestra održali bal.
Sjećam se da je vezi pristupila istom žestinom kao
učenju. – Han, savršeno mi pristaje – rekla mije. – I
svima se sviđa. Ne mogu vjerovati da je odabrao
mene. – Zatim me zakida na šutnju i rekla mi da su
spavali zajedno. Da joj je bio prvi dečko s kojim je
bila. Rekla mi je da se osjeća tako bliska njemu, da
nije znala da takvo što postoji. Ali sjećam se i da je
dodala da su to vjerojatno samo hormoni i
idealiziranje mladenačke ljubavi uvjetovano
društvom. Moja predivna, pametna sestra
pokušavala je racionalizirati svoje osjećaje... klasična
Alice.
– Ali onda joj više nije bio baš super – kažem
Oliviji.
 Olivia podigne obrve. – Fuj joj je bio? – Čini se da
se malo više angažirala oko razgovora.
– Rekla bih. Do uskrsnih blagdana prestala je
govoriti o njemu kao prije. Kad sam ju pitala, rekla je
da nije baš tip kakav je mislila. I da je previše
vremena provela opsjednuta njime, da se sad treba
usredotočiti na učenje. Dobila je vrlo nisku ocjenu za
jedan esej i to ju je trgnulo.
– Isuse, zvuči kao štreberica – kaže Olivia
kolutajući očima. – Zatim se tržne. – Oprosti.
Nasmiješih se. – Isto sam joj i ja rekla. Ali opet, to
ti je bila Alice. No, htjela je biti korektna prema njemu
i reći mu osobno. – To je također bila Alice.
– Kako je to primio? – pita Olivia.
– Ne baš najbolje – kažem. – Prilično je užasan bio,
rekao da joj neće dopustiti da ga ponizi. Da će mu
platiti. – Sjećam se toga zato što sam se pitala što to
točno može učiniti. Kako nekoga natjeraš da ti „plati“
za prekid?
– Nije mi rekla što joj je učinio, čime joj se osvetio
– kažem Oliviji. – Nije rekla ni mami ni tati. Previše
se sramila.
– Ali ti si doznala?
– Kasnije – kažem. – Doznala sam kasnije. Snimio
ju je.
Snimka je bila postavljena na mrežu sveučilišta.
Ona mu je dopustila daju snimi, još tamo nakon
bala. Snimka je bila uklonjena s mreže čim je
sveučilište doznalo za nju, ali do tada se već doznalo
i šteta je bila učinjena. Kopija je bilo posvuda na
računalima u kampusu. I na Facebooku. Uklonili
biju. Ponovno biju postavili.
– Znači... porno snimka iz osvete? – pita Olivia.
Kimnem. – Tako to danas zovemo. Ali to je bilo,
znaš, nevinije doba. Danas ti kažu da se paziš, zar
ne? Svi znaju da ako nekom dopustiš da te fotka ili
snimi, postoji šansa da ćeš završiti na internetu.
– A valjda – kaže Olivia. – Ali ljudi zaborave. U
žaru trenutka. Ili znaš, kad ti se netko stvarno sviđa
i zatraži nešto od tebe. Pretpostavljam da su svi u
kampusu vidjeli?
– Da – kažem. – Ali najgore je što mi tada nismo
znali, nije nam rekla. Previše se sramila. Valjda je
mislila da će to pokvariti naš dojam o njoj. Uvijek je
bila tako savršena, iako to naravno nije bio razlog
zašto smo ju voljeli.
To što meni nije rekla. To me još uvijek boli.
– Ponekad – kažem – čini mi se da je preteško neke
stvari reći najbližima. Onima koje voliš. Zvuči li ti to
poznato?
Olivia kimne.
– No. Želim da znaš: meni možeš reći. Okej? Jer
uvijek je bolje izbaciti to van, čak i kad ti se čini
sramotom, čak i kad misliš da ljudi neće razumjeti.
Rado bih da je Alice meni rekla. Mislim da bi dobila
pogled na stvari koji sama nije mogla imati.
Pogledavši me, Olivia je skrenula pogled. Čula
sam njezin glas, tek malo glasniji od šapta: – Da.
A onda iz smjera šatora dopre metalni zvuk
najave. – Dame i gospodo – kaže Charlie. Shvatim da
očito odrađuje svoj posao meštra ceremonija. – Molim
vas da sjednete za doručak.
.

Nisam stigla reći Oliviji da se odmori – a možda je

tako i najbolje. Ne kažem joj ni da je sve to bila
golema mrlja u Aliceinu životu, na njezinu karakteru
– poput tetovaže. Nikomu od nas nije bilo jasno koliko
je Alice zapravo krhka. Uvijek se doimala tako
sposobnom, uvijek je držala uzde: sve te sjajne ocjene
i sudjelovanje u sportskim natjecanjima i plasman na
sveučilištu. No pod svim tim bila je tjeskoba koju
nitko od nas nije bio primijetio dok nije bilo
prekasno. Nije se mogla nositi sa sramom. Shvatila
je da se nikad neće moći baviti politikom onako kako
je htjela. Ne samo zato što neće imati diplomu, jer se
ispisala sa studija, nego zato što sad na internetu
postoji snimka nje kako puši nekom tipu – i još više.
Neizbrisiva.
Stoga nisam Oliviji rekla da je u lipnju, dva
mjeseca nakon povratka sa studija, Alice popila
koktel sredstava protiv bolova i manje– više svega
ostalog što je uspjela pronaći u ormariću u kupaonici
dok je mama išla po mene nakon odbojkaškog
treninga. Da se prije sedamnaest godina, baš ovoga
mjeseca, moja predivna, pametna sestra ubila.
 AOIFE

Planerica vjenčanja

Ovo što se upravo dogodilo s djeverušom moja je

krivnja.
Trebala sam to predvidjeti. I jesam: znala sam da
je ta mala nevolja. Znala sam i kad sam joj jutros
poslužila doručak. Držala se tijekom ceremonije iako
je izgledala kao da bi najradije pobjegla glavom bez
obzira. Naravno da sam nakon toga pokušala držati
oko na njoj. Ali toliko je bilo drugih zahtjeva: uzvanici
su bili gotovo pa mahniti i posluga – većinom stariji
školarci i studenti na ljetnim praznicima – jedva se
nosila s njima.
Sljedeće što znam čula se halabuka, i eto je u
moru. Taj me prizor vratio u prošlost. U dan kad sam
bila bespomoćna. Vidjela sam bila znakove, ali
ignorirala sam ih dok nije bilo prekasno. Svi ti prizori
tako ustrajni u mojim snovima: voda koja se uzdiže,
moje ruke kojima posežem kao da bih mogla nešto
poduzeti...
No ovoga je puta spašavanje bilo moguće.
Razmišljam o mladoženji koji izlazi iz vode s njom,
spasitelj. Ah možda sam ja to sve mogla spriječiti da
sam obraćala više pažnje u pravom trenutku. Ljuta
sam na samu sebe što sam bila toliko opuštena.
Uspjela sam zadržati profesionalan izgled pred
uzvanicima upravo koliko mi je trebalo da ih sve
odvedem u šator za doručak. Čak i da se nisam čvrsto
držala prisebnom, sumnjam da bi itko išta primijetio.
Na kraju krajeva, u opisu mi je posla biti nevidljivom.
Trebam Freddyja. Freddy mi uvijek popravi
raspoloženje.
Ugledala sam ga izvan vidokruga uzvanika, u
stražnjem dijelu šatora: stavlja hranu na tanjure, on
i mala vojska pomagača. Izašao je van sa mnom, što
dalje od znatiželjnih pogleda.
Mala se mogla utopiti – kažem. Pri pomisli na to,
jedva mogu disati. Sve mi se ponovno odigrava pred
očima, ovoga puta ono što se moglo dogoditi. Kao da
sam se našla u drugom danu, danu kad nije bilo
sretnog završetka. – O, Bože, Freddy, mogla se
utopiti. Nisam obraćala dovoljno pažnje. – Prošlost se
ponavlja. Sve sam ja kriva.
Aoife – kaže on. Primi me čvrsto za ramena. – Nije
se utopila. Sve je u redu.
Da – kažem. – Spasio ju je. Ali što daje...
Nema „što da“. Uzvanici su sad u šatoru. Sve će
biti super, vjeruj mi. Idi tamo i radi što radiš najbolje.
– Freddy me uvijek najbolje smiri. – To je bio samo
mali problem. Sve će ostalo biti super.
Ali drukčije je – kažem. – Sad kad su svi tu i lutaju
okolo, teže je. I oni tipovi i njihova sinoćnja užasna
igra. I sad ovo. Sve mi se vratilo...
Skoro pa je gotovo – kaže Freddy čvrsto. – Trebaš
izdržati još samo nekoliko sati.
 Kimnem. U pravu je. I sad znam da se trebam
pribrati. Ne mogu si priuštiti raspad sustava, ne
danas.
 SADA

Noć vjenčanja

Sada mogu razabrati da je taj čovjek Freddy i da im

se približava najbrže što može. U ruci drži baklju, a
ne nešto zlokobno. Svjetlo njihovih baklji pruža im
pogled na njegovo znojno blijedo čelo dok im prilazi.
– Trebali biste se vratiti u šator – viče on između
teških udaha i izdaha. – Pozvali smo policiju.
– Što? Kad?
– Konobarica se malo pribrala. Kaže da joj se čini
da je tu u mraku vidjela još nekog.
– Trebali bismo ga poslušati – viče Angus ostalima
nakon što je Freddy otišao. – Pričekati policiju. Nije
sigurno ovdje.
– Ne – viče Femi. – Predaleko smo došli.
– Zaista misliš da će policija doći uskoro, Anguse?
– pita Duncan. – Policija? Po ovakvom vremenu?
Nema jebene šanse, frende. Sami smo.
– No, to je samo još jedan razlog onda. Nije
sigurno...
– Ne skačemo li pred rudo? – viče Femi.
– Kako to misliš?
– Rekao je da je onda možda vidjela nekog.
– Ali ako jest – viče Angus – onda to znači...
 – Što?
– Pa, da je netko upleten u to. Da možda... možda
nije bio nesretan slučaj.
Nije to izgovorio naglas, no ipak su svi čuli što je
mislio reći. Umorstvo.
Svi sad malo čvršće stežu svoje baklje. – Ovo je
sasvim dobro oružje – viče Duncan. – Ako bude
potrebno.
– Da – viče Femi, uspravljajući se malo. – Mi protiv
njih. Četvorica nas, jedni oni.
– Hej, je li tko vidio Petea? – odjednom će Angus.
– Što? Sranje, nisam.
– Možda je otišao natrag s Freddyjem?
– Nije, Fem – odvrati Angus. – I stvarno nije pri
sebi. Sranje... Dozivaju ga: – Pete!
– Pete, frende, jesi li tu? – Nema odgovora.
– Kriste... no, neću sad još i njega tražiti – viče
Duncan, blago drhtava glasa. – Nije prvi put da je u
ovakvom stanju, zar ne? Neka pazi sam na sebe. Bit
će u redu. – Ostalima se čini da se trudi zvučati
uvjereniji nego što zapravo jest. Ali neće ga to pitati.
Jer i oni žele u to vjerovati.
 RANIJE TOGA DANA

JULES

Mladenka

Aoife je postigla nešto doista čarobno pod šatorom.

Toplo je...
Izvrstan zaklon od sve hladnijeg vjetra koji puše
vani. Kroz ulaz se vide zapaljene baklje kako trepere
i povremeno se krov šatora napne pa blago spusti,
ovisi o zapusima vjetra. No to na neki način samo
pridonosi udobnosti koju osjećamo mi pod njim.
Čitav je šator ispunjen mirisom svijeća, i lica pod
svjetlom tih istih svijeća doimaju se rumena, puna
života i mlada, pa makar cijelo poslijepodne budu
samo ispijala alkohol pod snažnim irskim vjetrom. To
je sve što sam mogla htjeti. Promatram uzvanike i
čitam im to na licima: strahopoštovanje prema
okružju. A opet... zašto se osjećam tako praznom?
Čini se da su svi zaboravili na Olivijinu glupost;
kao da se dogodila neki potpuno drugi dan. Piju vino,
gotovo ga udišu... i sve su glasniji i življi. Vratili smo
ozračje i sve se ponovno odvija po planu. Alija ne
mogu zaboraviti. Kad se prisjetim Olivijina izraza lica,
molećiva pogleda dok pokušava nešto reći, sve mi se
dlačice na vratu nakostriješe od pažnje.
 Osoblje sklanja tanjure sa stolova, svi do jednoga
gotovo pa polizani. Alkohol je probudio pravu glad u
uzvanicima, a Freddy je vrlo nadaren kuhar. Bila
sam na toliko vjenčanja na kojima sam morala na
silu jesti gumasta pileća prsa i povrće kao iz školske
kantine. Ovo je bio najmekši komad janjetine koji
sam dosad jela, poput baršuna na jeziku, a krumpiri
su bili začinjeni ružmarinom. Bilo je savršeno.
.

Došlo je vrijeme za govore. Konobari se šire

prostorijom, nose pladnjeve Bollingera kako bi
uzvanike pripremili za zdravice. U dubini utrobe
osjećam nešto kiselo i samo od pomisli na još
šampanjca blago mi je mučno. Već sam previše
popila u pokušaju praćenja uzvanika i sad se
osjećam neobično, izdvojeno. Stalno mi se po mislima
vrti prizor onog tamnog oblaka na obzorju tijekom
pića ispred šatora.
Čuje se zvuk udaraca žlice o staklo: ding– ding–
ding!
Zamor pod šatorom zamre i zamijeni ga poslušna
tišina. Osjećam kako se pažnja preusmjerila. Lica se
okreću prema nama, prema stolu na čelu. Predstava
počinje. Presložim izraz lica u sretno iščekivanje.
A onda svjetla u šatoru prvo zatrepere, pa se
zatim ugase. Našli smo se naglo u sumraku i jedinu
rasvjetu pruža sve slabije danje svjetlo.
– Ispričavam se – viče Aoife iz stražnjeg dijela
šatora. – To je zbog vjetra. Opskrba strujom ovdje je
malo ćudljiva.
 Netko, čini mi se jedan od djevera, na to dugo i
vučje zavija. Ostali su mu se zatim pridružili, dok sve
zajedno nisu zvučali kao da je cijeli čopor vukova tu
s nama. Do sada su se svi već napili i samo su sve
opušteniji i divlji. Želim vrisnuti na njih da začepe.
Wille – sikćem – možemo li im reći da prestanu?
Samo ćeš ih potaknuti – smirujuće će on. Položi
svoj dlan na moju ruku. – Siguran sam da će se
svjetla upaliti za trenutak ili dva.
I baš kad sam pomislila da ne mogu više izdržati,
da ću doista vrisnuti, svjetla zatrepere i uključe se.
Uzvanici se vesele.
Tata prvi ustane kako bi održao govor. Možda sam
mu trebala oduzeti tu čast u zadnji čas, kao kaznu
za ranije ponašanje. Ali to bi izgledalo čudno, zar ne?
Shvatila sam da je na vjenčanju jako puno toga
vezano uz to kako što izgleda. Dokle god uspijevamo
održati dojam da je sve veselo i sjajno... no, možda
uspijemo time suzbiti bilo kakve mračne sile koje se
danas motaju tik ispod površine. Kladim se da će
većina ljudi misliti da je tatina velikodušnost
odgovorna za ovo vjenčanje. Nije baš.
Svi su me pitali zašto sam se odlučila održati
vjenčanje baš ovdje. Zatražila sam bila ponude
putem društvenih mreža. „Predložite mi svoju
lokaciju za vjenčanje“, napisala sam u tekstu za The
Download. Aoife se javila s prijedlogom. Zadivila me
razina pojedinosti u njezinu prijedlogu, razmatranje
svih praktičnih stavki. Činila se toliko željnijom od
ostalih. Ustvari je bila daleko ispred konkurencije. Ali
to nije bio razlog zašto smo odabrali ovo mjesto. Gola
je istina ta da sam se odlučila ovdje vjenčati zato što
je bilo lijepo, a jeftino.
Jer je dragi tatica, koji sad tako ponosno stoji
pred svima, zavrnuo pipu. Ili ga je Severine natjerala
na to.
Nitko to i ne pretpostavlja, zar ne? Ne sad kad
imam tortu od tri tisuće funta i gravirane srebrne
prstenove za ubruse i čitavu godišnju zalihu mirisnih
svijeća iz Cloon Keen Ateliera. Sve je to upravo ono
što moji uzvanici i očekuju od mene, a ja sam si sve
to mogla priuštiti – imati vjenčanje u stilu na koji sam
navikla – zato što mi je Aoife također ponudila
pedeset posto popusta ako održimo vjenčanje ovdje.
Možda se ne doima takvom, ali pametna je i
snalažljiva. Tako je i osvojila ponudu. Zna da ću nju
i otok spomenuti u časopisu, zna da će dobiti
publicitet zbog Willa. Da će joj se na kraju itekako
isplatiti.
– Počašćen sam što sam ovdje – započeo je tata. –
Na vjenčanju moje male curice.
Njegove male curice. Zbilja. Osjećam kako mi se
osmijeh skamenio na licu.
Tata podigne čašu u zrak. Vidim da pije Guinness
– uvijek vodi računa ne piti šampanjac jer želi odati
počast svojim korijenima. Znam da bih ga trebala
gledati s ljubavlju u očima, ali još uvijek sam toliko
ljuta zbog onoga što je ranije rekao da ga sad jedva
mogu pogledati.
– Ali Julia nije ustvari nikad bila moja mala curica
– kaže tata. Naglasak mu je snažniji nego ikad
proteklih godina. Uvijek je izraženiji kad ga svladaju
emocije... ili kad previše popije. – Oduvijek je znala
što želi. Čak i kad joj je bilo samo devet. Čak i kad
sam... – Značajno se nakašlje pa nastavi: – Čak i kad
sam ju pokušao uvjeriti da ne zna. – Čuje se tihi
smijeh uzvanika. – Uvijek je vrlo usredotočeno
ganjala ono što želi. – Nasmiješi se tužno. – Laskao
bih si kad bih rekao da je to naslijedila od mene. Ali
znam da nisam kao ona. Nisam ni približno toliko
jak. Pravim se da znam što želim, ali ustvari me
kontroliraju hirovi. Jules je u potpunosti svoja i jao
si ga onomu tko joj stane na put. Siguran sam da će
se njezini zaposlenici složiti. – Od stola za kojim sjedi
ekipa iz The Doumloada dopre blago napet smijeh.
Široko im se smiješim: nitko od vas neće upasti u
nevolju. Ne danas.
– Gledajte – kaže tata – naravno da nisam najbolji
uzor kad je riječ o vjenčanjima. Budimo iskreni.
Večeras su ovdje s nama moja prva i moja peta žena.
Tako da bi se moglo reći da jesam član kluba... ali ne
baš dobar. – Nije to baš bilo smiješno, iako se iz
publike čuje pokoji hihot. – Jules mi je to danas, ah,
jako brzo dala do znanja kad sam joj pokušao dati
očinski savjet.
Očinski savjet. Ha.
– Ali rekao bih da sam tijekom godina naučio
ponešto o tome kako uspjeti. Brak se svodi na
pronalaženje osobe za koju znate da je najbolja na
svijetu. Nije tu riječ o tome kakvu kavu piju ili koji im
je najdraži film ili kako im se zvala prva mačka.
Govorim o poznavanju na dubljoj razini. O
poznavanju u dušu. – Široko se nasmiješi Severine,
koja se gotovo šepiri.
 – Uostalom, ne osjećam se baš kvalificiranim dati
takav savjet. Znam da nisam često bio prisutan. Ne.
Jedva sam bio prisutan. Nijedno od nas dvoje nije
bilo prisutno. Mislim da će se Araminta vjerojatno
složiti sa mnom.
Vau. Pogledam mamu. Smiješi se ukočeno i
uvjerena sam da sam i ja jednako napeta. Sigurno joj
se nije svidjelo ono o prvoj ženi jer se sad osjeća
starom, a spomen zapostavljanja roditeljskih
dužnosti morao ju je natjerati na bijes s obzirom na
to koliko je danas uživala glumeći mladenkinu
majku.
– Stoga je Jules, u našoj odsutnosti morala sama
naći put kroz život. I kakav je to put bio. Znam da
nisam često znao baš to pokazati, ali Juju, tako sam
ponosan na sve što si postigla. – Prisjetili se dodjela
nagrada u školi. Podjele diploma. Pokretanja The
Downloada – i svojega oca koji nije nazočio ničemu
od toga. Prisjetili se koliko sam često željela čuti te
riječi i evo mi ih sad – u trenutku kad sam bjesnija
na njega nego ikad prije. Osjećam kako mi se oči
pune suzama. Sranje. Zaista me uhvatilo
nespremnu. Ja nikad ne plačem.
Tata se okrene prema meni. – Toliko te volim...
pametna si i složena i žestoka. – O, Bože. Nisu to
lijepe suze, nisu suptilan sjaj u oku. Klize mi niz
obraze i moram nakon ruke iskoristiti ubrus kako
bih ih obrisala. Što mi se to događa?
– I evo o čemu je riječ – kaže tata okupljenima. –
Iako je Jules nevjerojatna, nezavisna osoba, volim si
laskati da je još uvijek moja mala curica. Jer kao
roditelj ne možete nikad pobjeći od nekih emocija...
ma koliko usran roditelj bili, ma koliko malo prava
na njih imali. A jedna od njih je nagon zaštititi dijete.
– Ponovno se okrenuo prema meni. Sad ga moram
pogledati. Doima se iskreno ispunjenim nježnošću.
Prsa me bole.
A zatim se okrenuo prema Willu. – Williame,
doimaš se... super tipom. – Čini li mi se samo ili je
doista bio naglasio ,,doimaš“? – Ali – tata se sad
naceri i ja znam taj cer. Nije to osmijeh. To je
pokazivanje zuba. – Bolje ti je da mi paziš na kćer. I
da ne sjebeš stvar. A ako ju ičim povrijediš... No,
stvar je jasna. – Podignuo je čašu u nijemoj zdravici.
– Dolazim po tebe.
Tišina je napeta. Na silu sam se nasmijala, iako
mi zvuči više kao jecaj. Taj je smijeh potaknuo još
neke, ali slabo – uzvanicima je laknulo što sad znaju
kako reagirati na sve to. A, znači to je šala. Samo što
nije bila šala. Ja to znam i tata to zna, a sudeći prema
Willovu izrazu lica, zna i on.
 OLIVIA

Djeveruša

Julesin tata sjedne. Jules nije dobro: lice joj je

natečeno i crveno.
Vidjela sam ju kako ubrusom briše kutove očiju.
Moja polusestra ipak osjeća, iako se većinom čini da
je tako opaka i čvrsta. Iskreno, žao mi je zbog onog
ranije. Znam da mi Jules ne bi vjerovala da joj to
kažem, ali zbilja mi je žao. Još uvijek mi je hladno,
kao da mi se hladnoća mora zavukla duboko pod
kožu. Presvukla sam se u haljinu koju sam nosila
sinoć jer sam mislila da će to najmanje razljutiti
Jules, ali rado bih da sam mogla odjenuti ono što
inače nosim. Grlim se rukama kako bih se zagrijala,
ali ne uspijevam potpuno suzbiti cvokotanje zuba.
Will ustane, praćen povicima i dobacivanjima. A
zatim nastupi tišina. Ima njihovu punu pozornost. To
je njegov utjecaj na ljude. Valjda je tako zbog toga
kako izgleda i kako se drži; zbog njegova
samopouzdanja, zbog dojma da uvijek ima punu
kontrolu nad situacijom.
– U ime moje supruge i u svoje ime – kaže on i
gotovo ga zagluše povici, udaranje po stolovima i
toptanje nogu. Smiješio se svima dok se nisu smirili.
– U ime moje supruge i u svoje ime, hvala vam što ste
došli danas – kaže. – Znam da se Jules slaže sa mnom
kad kažem da je predivno slaviti ovaj dan okruženi
našim najdražima. – Pogleda Jules. – Čini mi se da
sam najsretniji čovjek na svijetu.
Julesine su oči sad suhe. Nakon što je pogledala
Willa, izraz lica potpuno joj je drukčiji, preobrazila se.
Odjednom je toliko sretna da ju je teško gledati, kao
da pokušavate gledati u žarulju. Will joj uzvraća
istom mjerom.
– O, Bože – čujem kako neka žena šapće za
susjednim stolom. – Presavršeni su.
.

Will se široko smiješi svima. – I to zaista jest bila

sreća – kaže nam. – Naš prvi susret. Da nisam bio na
pravome mjestu u pravom trenutku. Ali kako Jules
zna reći, pogodili smo mjesto i vrijeme. – Podigne
čašu. – I stoga: za sreću. I za kovanje vlastite... ili
barem pomaganje istoj, kad joj je pomoć potrebna.
Namigne. Uzvanici se smiju.
– Za početak – kaže – običaj je djeverušama reći
koliko su predivne, nije li? Imamo samo jednu, ali
mislim da ćete se složiti da je dovoljno lijepa za sedam
njih. Stoga, za Oliviju! Moju novu sestru.
Svi u prostoriji okrenuli su se prema meni i
podignuli čaše. Ne mogu to podnijeti. Gledam u pod
dok sretni povici nisu zamrli i Will ponovno
progovorio.
– A zatim zdravica za moju suprugu. Moju
predivnu, pametnu Jules... – uzvanici ponovno
divljaju – bez tebe bi mi život doista bio dosadan. Bez
tebe ne bi bilo ni sreće ni ljubavi. Ti si moj premac,
moj par. Pa vas molim da ustanete da nazdravimo
Jules!
Uzvanici svuda oko mene sad su na nogama. – Za
Jules! – odzvanja. Smiješe se Willu, posebice žene, ne
skidaju pogled s njegova lica. Znam što vide. Willa
Slatera, televizijsku zvijezdu. Sada supruga moje
polusestre. Junaka koji me danas spasio iz mora.
Općenito dobar tip.
– Znate li kako smo se Jules i ja upoznali? – pita
Will nakon što su svi sjeli. – Prst sudbine.
Organizirala je zabavu u muzeju V&A, za The
Download. Ja sam bio pratnja nekomu: došao sam
tamo s prijateljem. No, moj je prijatelj morao otići i
ostao sam ondje sam. Razmišljao sam bih li i ja
otišao, pa naglo odlučio da ću se vratiti na zabavu.
Tko zna što bi bilo da nisam? Bismo li se ikada sreli?
Stoga, iako Jules radi toliko predano da mi se
ponekad čini da sam ustvari treća osoba u našoj vezi,
također bih zahvalio onomu što nas je spojilo. Za The
Download!
Uzvanici ustanu. – Za The Download! – ponavljaju
poput papiga.
.

Julesina sam zaručnika upoznala tek nakon što

su se zaručili. Tajila gaje. Kao da ga nije htjela dovesti
doma prije nego što joj stavi prsten na prst, za slučaj
da ga mi odbijemo od nje. Možda zvučim kao kučka,
ali Jules je oduvijek bešćutna u pogledu nekih stvari.
Nije daju baš krivim. Mama zna biti takva kučka.
Jules je Jules, pa je detaljno isplanirala cijeli
susret. Trebali su doći kod mame na kavu, ostati
nekih pola sata, nakon čega bismo svi otišli u River
Cafe na ručak (Jules nam je rekla da joj je to omiljeno
mjesto; bila je rezervirala stol). Njezine upute mami i
meni bile su jasne: nemojte mi ovo sjebati.
Iskreno nisam htjela sjebati svoj prvi susret s
Julesinim zaručnikom. Ali kad su se njih dvoje
pojavili, kad su ušli kroz vrata, ja sam morala otrčati
u kupaonicu i povratiti. A zatim se nisam mogla
pomaknuti. Sjela sam na pod pokraj zahodske
školjke i provela ondje jako dugo vremena. Osjećala
sam se zadihanom, kao da me netko udario u trbuh.
Vidjela sam u mislima točno kako se odvilo. Vratio
se natrag u V&A nakon što me posjeo u taksi. I ondje
je upoznao moju sestru, zvijezdu večeri – toliko bolju
za njega. Sudbina. I sjećam se što je rekao kad smo
se upoznali: – Da si deset godina starija, bila bi mi
idealna žena. – Sve sam vidjela u mislima.
Nakon nekog vremena – valjda zato što je imala
svoj bitan raspored – Jules je došla na kat. – Olivia –
rekla je – moramo sad na ručak. Naravno, rado bih
da nam se pridružiš, ali ako ti nije dobro, no, i to je
u redu. – Čula sam joj u glasu da nije u redu, nimalo,
ali imala sam prečih briga.
Nekako sam uspjela pronaći glas. – Ne... ne mogu
s vama – rekla sam kroz vrata. – Nije... mi dobro. – U
tom mi se trenutku činilo najboljim pustiti ju da
vjeruje u to što je rekla. Uostalom, nije da mi je bilo
dobro – bilo mi je mučno kao da sam progutala nešto
otrovno.
No razmišljala sam poslije o tome. Što bi bilo da
sam imala muda otvoriti vrata i reći joj istinu, tad i
ondje, u lice? A ne skrivati se i čekati dok nije bilo
prekasno?
– Okej – rekla je. – U redu. Žao mi je što ne možeš
s nama. – Nije nimalo zvučala kao da joj je žao. –
Olivia, neću sad raditi dramu oko ovoga. Možda ti
zbilja i jest loše. Vjerovat ću ti na riječ. Ali rado bih
tvoju potporu. Mama mi je rekla da ti u zadnje
vrijeme nije baš dobro i žao mi je zbog toga. Ali rado
bih da barem jednom pokušaš biti sretna za mene.
Ja sam se naslonila leđima na vrata kupaonice i
pokušavala nastaviti disati.
.

Tako je brzo uspio prikriti svoju reakciju. Kad je

ušetao kroz mamina vrata i kad smo se prvi put
,,sreli“, bio je šokiran možda djelić sekunde. Možda
sam samo ja to primijetila. Trzaj očne vjeđe, blago
stezanje čeljusti. To je bilo sve. Prikrio je to tako
dobro, tako glatko.
Stoga vidite zašto ne mogu o njemu razmišljati
kao o Willu. Za mene će uvijek biti Steven. Nisam o
tome razmišljala kad sam se preimenovala za potrebe
aplikacije. Nije mi palo na pamet da bi i on mogao
lagati.
.

Na piću za proslavu zaruka odlučila sam da neću

pobjeći i skriti se. Provela sam nekoliko mjeseci
razmišljajući o svim načinima na koje sam mogla
reagirati, boljim i manje jadnim načinima od
povraćanja i skrivanja. Na kraju krajeva, ja nisam
ništa loše napravila. Ovoga ću se puta suočiti s njim.
On je taj koji treba objašnjavati stvari meni i Jules.
On ja taj kojemu bi trebalo biti mučno. Dopustila
sam mu bila onu prvu pobjedu. Ovoga ću mu puta
pokazati.
Smeo me na samom početku. Kad sam došla,
široko mi se nasmiješio. – Olivia! – rekao je. – Nadam
se da ti je bolje. Prava je šteta što se nismo prošli put
stigli upoznati kako spada.
Bila sam toliko zatečena da nisam ništa mogla
reći. Pravio se da se ne poznajemo, lagao mi u lice.
Počela sam sumnjati u samu sebe. Zar je to doista
bio on? Ali znala sam da jest. Nije bilo sumnje. Izbliza
sam mogla vidjeti one iste nabore oko njegovih očiju
i dva madeža na vratu, tik ispod brade. I sjećala sam
se, jako dobro i jasno, njegove reakcije kad me
ugledao.
Znao je što radi: otežavao mi je izreći moju verziju
istine. A računao je i na to da ću biti previše jadna da
bih išta spomenula Jules, da ću se previše bojati da
mi neće vjerovati.
I bio je u pravu.
 HANNAH

Pratnja

Nešto je čudno u Willovu govoru. Nešto mi je

neobično poznato, kao da imam deja vu. Ne mogu
reći točno što je posrijedi, ali dok su svi pljeskali i
klicali, ja sam imala taj neugodan osjećaju u utrobi.
– Evo nas – čujem šapat za stolom. – Jesmo li
spremni za glavni događaj večeri?
Charlie nije za mojim stolom. On je za glavnim
stolom, odmah pokraj Julesina lijeva lakta. A valjda
i ima smisla da je tako: ja na kraju krajeva nisam dio
pratnje mladenaca, a Charlie jest. Ali svi ostali bračni
parovi sjede zajedno. Shvatila sam tad da sam jutros
tek nakratko vidjela Charlieja, a i to je bilo samo dok
smo pili pred šatorom – što mi samo pojačava dojam
odvojenosti od njega. U samo dvadeset četiri sata
stekla sam dojam da se između nas otvorio golem jaz.
Uzvanici pokraj mene bacili su okladu koliko će
dugo trajati kumov govor. Ulog je bio pedeset funta,
zbog čega sam odbila sudjelovati. Također su naš stol
prozvali „zločestim“. Vlada maničan, intenzivan
osjećaj. Kao da su djeca koja su predugo bila
zatvorena u sobi. Tijekom proteklih sat i nešto popili
su barem po bocu i pol svaki. Peter Ramsay, koji sjedi
preko puta mene, govori toliko brzo da mi se počinje
vrtjeti u glavi. To bi mogla biti posljedica bijelog
praha oko jedne od njegovih nosnica. Moram se
suzdržati da ne posegnem i obrišem mu to rubom
ubrusa.
Charlie ustane, obnašajući dužnost meštra
ceremonije i preuzimajući mikrofon od Willa. Pomno
ga promatram u potrazi za znakovima da je previše
popio. Je li mu lice opušteno na onaj karakterističan
način? Je li malo nesiguran na nogama?
– A sad – kaže on, no došlo je do mikrofonije pa
ljudi, osobito djeveri, stenju i viču i pokrivaju uši.
Ponovno pokuša: – A sad... je vrijeme za kuma. Molim
vas pljesak za Jonathana Briggsa.
– Johnno, budi blag! – viče Will s rukama oko
usta. Ironično se nasmiješi, teatralno se strese. Svi
se smiju.
Uvijek mi je teško gledati kumove kako drže govor.
Toliko svi očekuju od toga. Postoji ta jako tanka
granica između govora koji je dosadan i govora koji je
uvredljiv. Sigurno je puno bolje zadržati se na
dosadnoj strani nego pokušati pogoditi samu
granicu. Imam dojam da Johnno nije osoba koja se
zabrinjava hoće li koga uvrijediti.
Možda to zamišljam, ali čini mi se da se blago
ljulja dok preuzima mikrofon od Charlieja. Moj je
suprug u usporedbi s njim mrtav trijezan. Johnno
zatim pokušava stati ispred stola i putem se
spotakne i zamalo padne. Ljudi za mojim stolom na
to viču i dobacuju. Peter Ramsay zviždi s prstima u
ustima, toliko prodorno da mi zvoni u ušima.
 Kad je Johnno napokon stao pred sve nas, sasvim
je jasno da je pijan. Stoji tako nekoliko trenutaka pa
se očito sjetio gdje je i što bi trebao raditi. Kucne
nekoliko puta po mikrofonu i taj zvuk odjekuje
glasno šatorom.
– Hajde, Johnno! – viče netko. – Posijedit ćemo
čekajući! – Uzvanici oko mene sad udaraju šakama o
stol, topću nogama. – Govor, govor, govor! Govor,
govor, govor! – Dlačice na rukama mi se kostriješe.
Podsjeća me to na sinoć: onaj plemenski ritam i
dojam prijetnje.
Johnno svima rukom da je znak da se smire.
Smiješi nam se široko. Zatim se okrene prema Willu.
Pročisti grlo, duboko udahne.
– Ovaj tip i ja se dugo znamo. Pozdrav svima iz
Trevellyana! – Začuju se povici, posebice od djevera.
– No – kaže Johnno kad su povici zamrli i pokaže
rukom na Willa. – Vidite ga. Tako bi ga lako bilo
mrziti, zar ne? – Zastane, možda i mrvicu predugo
prije nego što je nastavio. – Ima sve: izgled, šarm,
karijeru, novac... – Je li to bilo namjerno naglašeno?
– A također ima... – tu pokaže na Jules – i curu. Tako
da, kad malo razmislim... a valjda ga mrzim. Ima li
nas još?
Smijeh se širi prostorijom; netko viče: – Da, da!
Johnno se naceri. A zatim mu oči zasjaje, divlje i
opasno. – Za sve vas koji ne znate, Will i ja smo
zajedno išli u školu. Ali nije to bila neka normalna
škola. Više kao... uh, ne znam... radni logor
kombiniran s Gospodarem muha... Hvala što si nam
to sinoć rekao, Charlie! Vidite, nije se radio o tome
kakve ocjene možete dobiti. Radilo se o
preživljavanju.
Pitam se zašto je naglasio tu zadnju riječ,
izgovorio ju kao da je nekakav naziv. Sjećam se da su
nam sinoć pričali o nekoj igri. Zvala se Preživljavanje,
zar ne?
– I znate što ću vam reći – nastavi Johnno. – Imali
smo mi podosta sranja tijekom godina. Mislim tu
poglavito na Trevellyan. Bila su to mračna vremena.
Ne baš normalna. Katkada mi se čini da smo bili sami
protiv svijeta. – Pogleda Willa. – Zar ne?
Will kima i smiješi se.
Ima nečeg neobičnog u tonu Johnnova glasa.'
Nekakva opasna žestina, dojam da bi mogao reći ili
učiniti bilo što, odvesti nas u bilo kojem smjeru.
Gledam ljude za drugim stolovima, pitam se osjećaju
li i drugi uzvanici isto što i ja. U svakom je slučaju
nešto tiše pod šatorom, kao da su svi zadržali dah.
– I to vam je štos s najboljim prijateljima – kaže
Johnno. – Uvijek vam čuvaju leđa.
Dojma sam da promatram čašu na samom rubu
stola i da ne mogu ništa poduzeti, da mogu samo
čekati da se razbije. Pogledam Jules i stresem se.
Usta su joj smrknuta crta. Kao da čeka da ovo završi.
– I pogledajte ovo – kaže Johnno i pokaže na sebe.
– Ja sam debela lijenčina u preuskom odijelu. O... –
okrene se sad prema Wilhi – znate kako sam rekao
da sam zaboravio ponijeti odijelo? Da, zanimljiva je
to priča. – Okrene se natrag prema svima nama,
publici.
 – Evo istine. Prave istine. Nikad nisam imao
odijelo. To jest... imao sam ga, pa nisam. Vidite, na
početku sam mislio da će mi ga Will možda kupiti. Ne
znam ja baš puno o tome, ali prilično sam siguran da
si djeveruše ne kupuju same haljine, je li tako?
Pogleda sve nas s pitanjem u očima. Nitko mu ne
odgovori. Pod šatorom vlada tišina. Čak je i Peter
Ramsay prestao tresti nogom.
– Zar ih ne kupuje mladenka? – pita nas Johnno.
– To je pravilo, nije li? Tjeraš nekoga da nosi tu
jebenu stvar. Nije kao da ima izbora. A Will je baš htio
da nosim odijelo iz Paula Smitha, ništa manje.
Ufurao se sad. Korača pred nama naprijed–
natrag kao da je komičar usred nastupa.
– Nego... stojimo mi tako u trgovini i vidim ja
etiketu i pomislim si: Bokte, baš je darežljiv. Osamsto
funta. Odijelo od kojega poševiš nešto, zar ne? Ali
osamsto funta? Bolje bi bilo da platiš za taj seks.
Ono, što će meni u životu odijelo od osamsto funta?
Nije da baš idem na otmjena mjesta svakih par
tjedana. Ali ipak. Ako želi da to nosim, tko sam ja da
se protivim?
Bacim pogled prema Willu. Smiješi se, ali ima
neke napetosti u tome.
– A onda – kaže Johnno – nastupi taj neugodni
trenutak kod blagajne, gdje on stane sa strane i pusti
mene samog naprijed. Cijelo sam se vrijeme molio da
kartica prođe. Pravo jebeno Čudo da jest, da vam
budem iskren. I on stoji tako i smiješi se. Kao da mi
ga je zaista kupio. Kao da bih se trebao okrenuti i
zahvaliti mu.
 – U jebemti, krenulo je – šapne Peter Ramsay.
– Pa sam sljedećega dana vratio odijelo. Očito, to
nisam namjeravao spomenuti Willu. Pa sam, vidite,
složio čitav plan, puno prije nego što sam došao.
Odlučio sam praviti se da sam ga zaboravio kod kuće.
Sigurno me neće slati natrag po njega, je li tako? I
Kristu hvala što živim usred ničega pa nitko od vas
nije mogao „ljubazno se ponuditi” otići po odijelo. To
bi me tek uvalilo u frku, ha– ha!
– Ovo bi trebalo biti smiješno? – pita žena preko
puta mene.
– Osamsto funta za odijelo – kaže Johnno. – Osam
stotina. Samo zato što ima ušiveno ime nekog tipa?
Pa bubreg bih morao prodati. Ovo bih morao
prodati... – i tu sad prijeđe dlanovima niz tijelo
lascivno, praćen s par ne previše entuzijastičnih
dobacivanja. – ... na ulici. A znate da je zanimanje za
dlakave lijenčine u tridesetima vrlo maleno. – Glasno
se i divlje nasmije.
Dio publike se na to smije s njim – kao na znak.
No to je smijeh olakšanja, smijeh ljudi koji su držali
dah.
– Mislim – nastavlja Johnno, jer još nije završio. –
Mogao mi je kupiti odijelo, zar ne? Nije kao da nema
love, je li tako? Većinom zahvaljujući tebi, Jules,
draga. Ali škrti je seronja. To naravno kažem s puno
ljubavi. – Pravi se da trepće prema Willu, parodijski i
čudno.
Will se više ne smiješi. Ne mogu se natjerati uopće
pogledati kakav izraz lica ima Jules. Osjećam se kao
da ne bih ovo trebala uopće gledati; ovo nije toliko
drukčije od onog užasnog, mračnog nagona da se
baci pogled na mjesto automobilske nesreće.
– No – Johnno će. – Što god. Posudio mi je svoje
rezervno odijelo, bez pitanja. Tako se ponaša okej tip,
zar ne? Iako te, frende, moram upozoriti – tu se
protegne i sako se napne, gumbi ga jedva drže
zakopčanim – da možda nikad više neće biti isto. –
Okrene se ponovno prema svima nama. – Ali to i jest
štos s najboljim frendovima, nije li? Uvijek ti čuvaju
leđa. Možda je škrtica. Ali uvijek je bio tu za mene.
Položi veliki dlan na Willovo rame. Will se doima
kao da je blago potonuo pod tom težinom, kao da ga
Johnno pritišće. – I istinski znam da me nikad ne bi
zaribao. – Okrene se prema Willu, nagne se i zagleda
u njega kao da traži nešto na njegovu licu. – Zar ne,
frende?
Will podigne ruku i obriše lice tamo gdje je izgleda
sletjela Johnnova slina.
Nastupi stanka, neugodna i sve duža, tijekom
koje je svima postalo jasno da Johnno ustvari
očekuje odgovor. Will naposljetku kaže: – Ne, ne bih.
Naravno da ne bih.
– E pa super – kaže Johnno. – Sjajno onda! Jer,
ha– ha... svašta smo proživjeli skupa. Svašta znam o
tebi, čovječe. Ne bi bilo mudro, ha? Sve to što smo
prošli? Sjećaš se, zar ne? Prije svih onih godina?
Okrene se ponovno prema Willu. Will je sad blijed.
Ma koji je kurac Johnnu? – šapne netko za
stolom. – Je li na nečemu?
Znam – odvratim. – Ovo nije normalno.
 I znate što? – pita Johnno. – Malo sam ranije
čavrljao s djeverima. Mislili smo da bi bilo fora unijeti
malo tradicije u ovo događanje. Za dobra stara
vremena. – Pokaže prema prostoriji. – Dečki?
I kao na znak, djeveri ustanu. Postave se oko
Willa, koji još uvijek sjedi.
Will slegne ramenima, kao da je dobro raspoložen:
– A što ćete? – Svi se smiju. Ali vidim da se Will ne
smije.
– Čini se poštenim – kaže Johnno. – Tradicija i sve
to. Hajde, frende, bit će fora!
Na to svi zajedno zgrabe Willa. Smiju se i viču
veselo, i da to ne čine, sve bi se doimalo puno
zlokobnijim. Johnno je skinuo svoju kravatu i vezao
ju Willu oko očiju kao povez. Zatim ga podigoše na
ramena i odšetaše s njim. Van iz šatora, u sve crnji
mrak.
 JOHNNO

Kum

Spustili smo Willa na pod Šaptave špilje. Računam

da neće biti oduševljen što mu dragocjeno odijelo dira
mokri pijesak, niti smradom koji te ovdje udara ravno
u lice: trula morska trava i sumpor. Sve je mračnije i
već treba škiljiti kako bi se vidjelo. A i more je
uzburkanije nego ranije danas: čuje se kako udara o
stijene s obiju strana. Cijelim smo ga putem nosili, a
Will se smijao i šalio. – Dečki, bolje da ne idemo
negdje gdje je prljavo. Ako userem odijelo, Jules će
me ubiti – rekao je. – Ne mogu li neke od vas podmititi
sandukom Bollyja da me vratite natrag?
Dečki se smiju. Njima je sve ovo samo velika
zabava, malo povratka u prošlost. Sjedili su u šatoru
satima i opijali se, nemirni, osobito oni koji su kao
Peter Ramsay malo ,,napudrali“ nos. Prije nego što
sam održao govor, i ja sam malo potegnuo u zahodu
s nekim dečkima, što možda i nije bila dobra ideja.
Od toga sam sada samo napetiji. Ali sve mi je također
neobično bistro.
Ostali su samo ushićeni što su izašli iz šatora.
Ovo je pomalo nalik na momačku. Svi su dečki na
okupu, kao nekad. Vjetar, sad već snažan, samo
pojačava dramatičnost. Morali smo pognuti glave
pred njim, i bilo je teže nositi Willa.
Ovdje u Šaptavoj špilji je super. Poprilično izvan
ruke. Da smo imali ovakvu špilju u Trevellyanu,
izvrsno bi nam poslužila za Preživljavanje.
Will leži na šljunku: ne preblizu moru. Ne znam
kakve su plime ovdje. Vezali smo mu zapešća i
gležnjeve kravatama, kako nalaže školska tradicija.
– Okej, momci – kažem. – Ostavimo ga ovdje malo.
Da vidimo može li sam natrag.
– Nećemo ga valjda zbilja ostaviti? – šapne mi
Duncan dok se uspinjemo van iz špilje. – Samo dok
ne skuži kako se odvezati?
– Nećemo – kažem. – No, ako se ne vrati za pola
sata, doći ćemo po njega.
– I bolje vam je! – viče Will. – Još uvijek se drži kao
da je sve ovo samo velika šala. – Moram vjenčanje
odraditi!
Krenem prema šatoru s ostalim djeverima. –
Znate što – kažem dok prolazimo pokraj Follyja. – Ja
ću unutra. Idem pišati.
Gledam ih kako se vraćaju prema šatoru, smiju i
podbadaju jedni druge. Rado bih bio jedan od njih.
Rado bih da su ovo meni samo bezopasne uspomene
na školu, malo zabave, i to je sve. Da mi je ovo još
uvijek samo igra.
Kad su mi nestali iz vidokruga, okrenem se i
krenem natrag prema špilji.
– Tko je to? – viče Will dok mu prilazim. Glas mu
odzvanja špiljom kao da nije sam već ih je petorica.
 – Ja sam – kažem. – Frende.
– Johnno? – prosikće Will. Uspio je sjesti,
naslonjen je leđima na zid špilje. Sad kad su dečki
otišli, više ne glumi. Čak i vezanih očiju jasno mi je
da je poprilično raspižđen, čeljust mu je čvrsto
stegnuta. – Odveži me i skidaj mi ovo s očiju! Trebao
bih biti na vjenčanju – Jules će podivljati. Dobra fora.
Ali nije smiješno.
– Nije – kažem. – Ne, nije smiješno. Vidiš, ni ja se
ne smijem. Nije baš smiješno kad si predmet šale,
ha? Ali ti to tek sad vidiš. Ti nikad nisi odradio
Preživljavanje dok smo bili u Trevsu, zar ne? Nekako
si se i iz toga izvukao.
Vidim da se mršti iza poveza. – Johnno, znaš –
kaže, prijateljskijega tona glasa. – Taj govor... i sad
ovo. Mislim da si malo pretjerao. Ozbiljno, frende...
– Nisam ti frend – kažem. – Mislim da možda
možeš nagađati zašto.
Pravio sam se da sam pijaniji nego što jesam dok
sam držao govor. Ustvari nisam toliko pijan. A i
kokain me izoštrio. Um mi je sad vrlo bistar, kao da
je netko u njemu uključio veliki reflektor. Puno mi je
toga odjednom jasno.
Ovo je posljednji put da netko radi budalu od
mene.
– Sve do danas u dva popodne bio sam ti frend –
kažem mu. – Ali sad više nisam.
– O čemu ti to? – pita Will. Ne zvuči više baš tako
siguran u sebe. Da, pomislim. I trebaš se bojati.
 Vidio sam bio da me gledao tijekom čitavog mog
govora, pitao se kog vraga izvodim. Pitao se što ću
sljedeće reći, hoću li uzvanicima reći sve o njemu.
Nadam se da se doista usrao od straha. Rado bih da
sam išao do kraja s govorom, da sam im rekao sve.
Ali usrao sam se pred kraj. Kao i prije toliko godina,
kad sam ja trebao otići učiteljima, kad sam trebao
podržati klinca koji nas je cinkao. Ne bi valjda
ignorirali obojicu?
Ali nisam to mogao tada niti sam to mogao
večeras. Jer sam jebena kukavica.
Ovo je sljedeća najbolja stvar.
– Vrlo sam zanimljiv razgovor vodio s Piersom –
kažem. – Vrlo obrazovan.
Will je progutao knedlu. – Gle – kaže oprezno,
glasom razumna čovjeka koji se obraća drugom, isto
takvom. Ja sam sad samo ljući. – Ne znam što ti je
Piers rekao, ali...
– Sjebao si me – kažem. – Piers ustvari i nije
morao puno toga reći. Stvari sam povezao sam. Da,
sam. Glupi Johnno, potrudi se više. Zato me i nisi
htio ovdje, zar ne? Prevelik rizik. Podsjećam te na to
što si jednom bio. Što si učinio.
Will složi facu. – Johnno, frende...
– Ti i ja – kažem. – Vidiš, trebali smo biti ti i ja,
uvijek i vječno potpora jedan drugom. Mi protiv
svijeta, tako si rekao. Naročito nakon onoga što smo
napravili, što znamo jedan o drugome. Čuvao sam ti
leđa, ti si čuvao moja. Mislio sam da to tako ide.
– I ide, Johnno. Ti si mi kum...
 – Da ti kažem nešto – kažem. – Sve ono s viskijem?
– Da – Will će žustro i energično. – Vragolan! –
Sjetio se. – Eto, vidiš! Ide ti dobro u životu. Nema
potrebe za gorčinom...
– Ne. – Prekinem ga ponovno. – Vidiš, viski ne
postoji.
– O čemu ti to? Pa dao si nam boce...
– Lažne su. – Slegnem ramenima iako me ne može
vidjeti. – Neki jeftini viski iz supermarketa, pretočen
u obične boce. Frend Alan mi je napravio naljepnice.
– Johnno, što...
– Mislim, ja u stvari jesam u početku smatrao da
mogu uspjeti. I zato je to toliko tragično. Zato sam
prvo od Alana tražio naljepnice, da vidim kako će
izgledati. Ali znaš li koliko je teško danas pokrenuti
biznis s viskijem? Osim ako nisi David Beckham. Ili
imaš bogate roditelje koji će te financirati ili imaš
dobre veze? Ja nemam ništa od toga. Nikad nisam
imao. Svi su dečki u Trevsu to znali. Neki su mi iza
leđa govorili da sam cigić. Ali mislio sam da je ono što
mi imamo stvarno.
Will se meškolji na tlu, pokušava ustati. Neću mu
pomoći. – Johnno, frende, Isuse...
– E da, nisam ni dao otkaz da bih se bavio
viskijem. Koliko je ovo jadno, pazi sad. Dobio sam
otkaz jer... sam se napušio na poslu. Kao tinejdžer.
Taj jedan tip na teambuildingu... prebrzo sam ga
pustio niz uže i slomio je gležanj. A znaš li zašto sam
bio napušen?
– Zašto? – pita me oprezno.
 – Jer moram, da bih živio. Jer jedino tako mogu
zaboraviti. Vidiš, kao da mi je čitav život stao u tom
trenutku, prije svih onih godina. Kao... kao da se
ništa dobrog nije dogodilo nakon toga. Jedina dobra
stvar u svim tim godinama nakon Trevsa bila mi je
ona šansa da budem na televiziji. Koju si mi ti
oduzeo. – Zastao sam, duboko udahnuo, spreman
reći ono što sam napokon, nakon dvadeset godina
shvatio. – Ali tebi nije tako, zar ne? Na tebe prošlost
ne utječe. Nema tebi nikakve veze što je bilo. Ti samo
i dalje uzimaš što ti treba. I uvijek ti prođe.
 HANNAH

Pratnja

Četiri djevera uletješe natrag u šator. Peter Ramsay

klizi na koljenima preko laminata, i gotovo se zabio u
stol s veličanstvenom tortom. Vidim kako Duncan
skače Angusu na leđa i čvrsto mu steže ruku oko
vrata dok ovaj nije poljubičastio u licu. Angus tetura,
napola se smijući, napola hvatajući zrak. A zatim
Femi skoči na obojicu i svi se sruše na pod,
isprepletenih udova. Nabrijani su, ushićeni onim što
su učinili, iznošenjem Willa iz šatora.
– Momci, šank! – drekne Duncan skočivši na
noge. – Idemo po vraga!
Ostali uzvanici krenu za njim, smijući se i
brbljajući. Ja sam ostala sjediti za stolom. Većinom
se doimao ushićenim, kako govorom tako i
spektaklom koji je uslijedio. Ali ne mogu reći da je i
meni tako – iako se Will smiješio, sve je imalo
uznemirujuću notu: povez preko očiju, vezivanje
ruku i nogu. Pogledah prema glavnom stolu i vidjeh
da za njim nema gotovo nikoga osim Jules, koja sjedi
vrlo mirno i naizgled izgubljena u vlastitim mislima.
Odjednom se iz smjera šanka čuje komešanje.
Povišeni glasovi. – Hej – polako!
– Frende, koji ti je kurac?
 – Isuse, smiri se...
A zatim sasvim jasno čujem glas svojega supruga.
O, Bože. Ustadoh i požurih se prema šanku. Ljudi se
natiskuju oko njega, bulje kao djeca na igralištu.
Progurah se u prvi red najbrže što mogu.
Charlie čuči na podu. Šaka mu je podignuta u
zrak i napola je zajahao nekoga: Duncana.
– Ponovi to – kaže Charlie.
Na trenutak sam samo zurila: moj suprug, učitelj
geografije, otac dvoje djece, obično tako blag čovjek.
Ovu stranu njega nisam vidjela već jako dugo.
Shvatih sad da moram djelovati. – Charlie! – viknem
i požurim se naprijed. On se okrene i na trenutak
samo trepće dok me gleda, kao da me ne prepoznaje.
Rumen je u licu, trese se od adrenalina. Osjećam mu
cugu u dahu. – Charlie, kog vraga izvodiš?
Čini se da se na to malo pribrao. I, Bogu hvala,
ustane bez puno frke. Duncan si izravna košulju i
mrmlja ispod glasa. Charlie krene za mnom, a gomila
nas propusti. Osjećam da nas svi nijemo promatraju.
Sad kad me napustio početni užas, užasno mi je
neugodno.
– Koji je to vrag bio? – pitam ga kad smo se vratili
u glavni šator i sjeli za najbliži nam stol. – Charlie,
što te spopalo?
– Dosta mi je – kaže. Sasvim jasno frflja i vidim da
je puno popio jer ima ogorčen izraz lica. – Lupetao je
o momačkoj, i dosta mi je bilo.
– Charlie – kažem. – Što se dogodilo na
momačkoj?
 Zastenjao je pa pokrio lice dlanovima.
– Reci mi – kažem. – Koliko loše može biti? Zaista?
Charliejeva ramena klonu. Čini se odjednom
ravnodušnim, reći će mi što je bilo. Duboko udahne.
Nastupi duga stanka. A zatim, napokon, počne
pričati.
– Išli smo trajektom do jednoga mjesta nekoliko
sati vožnje od Stockholma. Kampirali smo na tom
nekom otoku usred arhipelaga. Bilo je vrlo... znaš,
dečki u prirodi, šatori i lomače. Netko je donio
odreske pa smo ih pekli. Nisam poznavao nikoga
osim Willa, ali činili su se okej dečki.
Odjednom sve izlazi iz njega jer cuga mu je
odvezala jezik. Kaže mi da su svi bili pohađali
Trevellyan, pa je bilo puno dosadnih priča o školskim
danima. Charlie je samo sjedio i smiješio se i glumio
da ga to zanima. Nije htio previše popiti, a oni su mu
se rugali zbog toga. A onda je netko – Charlie misli da
je to bio Pete – izvadio gljive iz džepa.
– Charlie, uzeo si gljive? Magične gljive? – Gotovo
sam se nasmijala. To nimalo ne zvuči kao moj
oprezan i razuman suprug. Ja sam ta koja voli
eksperimentirati, koja je nekoliko puta probala takve
stvari dok sam kao tinejdžerica išla po klubovima u
Manchesteru.
Charlie složi facu. – Da, no, svi smo probali. Kad
si u takvoj grupi tipova... nećeš reći ne. A ionako
nisam išao u tu njihovu školu pa sam već bio
autsajder.
Ali trideset Četiri su ti godine, želim mu reći. Što
bi rekao Benu da ga neki prijatelji nagovaraju na
nešto što ne želi? A onda se prisjetili prošle noći i
njega, kako sam iskapila onu čašu dok su svi pjevali.
Iako nisam to htjela učiniti, iako sam znala da ne
moram. – No. Uzeo si gljive? – Moj suprug, zamjenik
ravnatelja koji u školi ima politiku nulte tolerancije
za drogu. – O, Bože! – Sad se smijem jer si ne mogu
pomoći. – Zamisli što bi na roditeljskom rekli!
Charlie mi zatim ispriča kako su svi sjeli u kanue
i otišli do susjednog otoka. Zatim su goli skakali u
vodu. Izazvali su Charlieja da otpliva do trećeg, malog
otoka – puno je takvih izazova bilo – a kad se vratio,
nikog nije bilo. Ostavili su ga ondje, bez kanua.
– Nisam imao odjeću. Možda je bilo proljeće, ali to
je jebeni Arktički krug, Han. Noću je ledeno. Satima
sam čamio ondje dok nisu došli po mene. Gljive su
već popuštale. Bilo je tako hladno. Mislio sam da ću
se pothladiti... da ću umrijeti. A kad su me našli, ja
sam...
– Što si?
– Plakao sam. Ležao sam na tlu i ridao kao dijete.
Sad mu je dovoljno neugodno da plače i srce mi
se slama. Želim ga zagrliti kako bih zagrlila Bena, ali
nisam sigurna kako bi reagirao. Znam da muškarci
rade gluposti na momačkim zabavama, ali ovo zvuči
ciljano, kao da su baš Charlieja izabrali. Što baš i nije
u redu, zar ne?
– Užasno – kažem. – Charlie, to je maltretiranje.
Mislim, doslovce.
Charliejev je pogled fiksiran negdje u daljinu. Ne
mogu ga pročitati. Arogantno je bilo od mene misliti
da poznajem supruga do u sitnice. Godinama smo
već zajedno. Ali u manje od dvadeset četiri sata na
ovom neobičnom mjestu pokazalo se da se varam.
Osjećam to još otkako smo doplovili. Charlie mi je od
tada sve više kao stranac. Momačka je samo još jedna
potvrda: otkrio mi je sad da mu se nešto užasno
dogodilo i da je to skrivao od mene. Skrivao nešto za
što sad pretpostavljam da ga je promijenilo na neki
složen i meni nevidljiv način. Istina je da mi se čini
da u ovom trenutku Charlie nije baš sav svoj: da nije
onaj kojega ja poznajem. Ovo mu je mjesto nešto
učinilo – učinilo nama oboma.
– Om je iza toga – kaže Charlie. – Siguran sam.
– Tko? Duncan?
– Ne. On je idiot. Sljedbenik. Will. On je kolovođa.
To je jasno. A i Johnno. Svi ostali samo slijede upute.
Ne mogu baš zamisliti Willa kako tjera ostale na
takvo što. A i ostali na momačkoj obično vode kolo,
ne mladoženja. Da, mogu zamisliti da je Johnno
odgovoran, napose nakon one predstave maloprije.
Ima tu notu divljine u sebi. Ništa zlonamjerno, ali kao
da bi mogao pretjerati a da zapravo ne želi. Duncan
definitivno. Ali ne Will. Mislim da bi Charlie radije
okrivio Willa samo zato što mu nije drag.
– Ne vjeruješ mi, zar ne? – kaže Charlie, sad
smrknut. – Ne misliš da je Will odgovoran.
– Pa – kažem. – Da budem iskrena, ne baš. Zato
što...
– Jer ga želiš ševiti? – proreži. – Da, misliš da
nisam primijetio? Hannah, vidio sam kako si ga sinoć
gledala. Cak i kako mu izgovaraš ime. – Nabaci
užasan tihi falset. – O, Wille, ispričaj mi kako si dobio
ozebline, o ti si takav muškarac...
Žestina u njegovu glasu toliko me zatekla da sam
se trznula. Charlie toliko dugo nije bio pijan da sam
zaboravila koliko se ustvari može preobraziti. Ali
također reagiram i na zrnce istine u svemu tome. Na
tračak krivnje jer se sjećam kako sam reagirala na
Willa. No to se odmah pretočilo u ljutnju.
– Charlie – prosikćem – kako... kako se usuđuješ
tako mi se obraćati? Je li tebi jasno koliko je to
uvredljivo? Sve samo zato što se trudio da se osjećam
dobrodošlom – što je puno više nego što si ti učinio.
I onda se sjetim njegova sinoćnjeg koketiranja s
Jules. Sjetim se kako se sinoć ušuljao u našu sobu
nakon što sasvim sigurno nije pio s dečkima.
– Ustvari – kažem, glasnije – nemaš nikakva prava
nakon tvoje i Julesine predstave sinoć. Ona se uvijek
pravi kao da te mota oko malog prsta, a ti pristaješ
na to. Znaš li kako seja osjećam zbog toga? – Glas mi
pukne. – Znaš li? – Zarobljena sam između bijesa i
suza; pritisak i samoća koje osjećam cijeli dana
napokon me sustižu.
Charlie se doimao donekle skrušenim. Zausti reći
nešto, ali ja zavrtim glavom.
– Seksao si se s njom, zar ne? – Nisam to nikad
do sad htjela znati. Ali sad se osjećam dovoljno
hrabrom postaviti mu to pitanje.
Stanka je duga. Charlie ponovno zarije lice među
dlanove. – Jednom – kaže prigušeno. – Ali, iskreno,
tako davno...
– Kad? Kad je to bilo? Kad ste bili tinejdžeri?
 Podigne glavu. Zausti pa zatvori usta. Njegovo
lice. O, Bože. Ne kad su bili tinejdžeri. Kao da me
netko udario šakom u trbuh. Ali sad moram znati. –
Kasnije? – pitam.
Uzdahne pa kimne.
Grlo mi je toliko stegnuto da sam jedva izbacila
riječi van. – Je li... je li to bilo kad smo već bili skupa?
Charlie se presavije, vrati lice među dlanove.
Dugo i tiho zastenje. – Han... tako mi je žao. Nije ništa
značilo, kunem se. Takva glupost. Ti si... ma, to je
bilo kad se cijelu vječnost nismo seksali. Bilo je...
– Nakon što sam rodila Bena. – Mučno mije.
Odjednom sam uvjerena. On pak ništa nije rekao na
to, i to je sva potvrda koju trebam.
Naposljetku progovori. – Znaš... kad smo imali
krizu. Ti si, no... cijelo si vrijeme bila u bedu, a ja
nisam znao što učiniti, kako ti pomoći...
– Misliš, kad sam imala poslijeporođajnu
depresiju? Dok sam čekala da mi šavovi zacijele?
Isuse Kriste, Charlie!
– Tako mi je žao. – Nema više žestine u njemu.
Gotovo bih povjerovala da je trijezan. – Han, tako mi
je žao. Jules je baš bila prekinula s tadašnjim
dečkom. Otišli smo na piće nakon posla... previše
sam popio. Složili smo se kasnije oboje da je to bila
užasna ideja, da se neće nikad ponoviti. Nije ništa
značilo. Mislim, jedva se sjećam. Han... pogledaj me.
Ne mogu ga pogledati. Neću ga pogledati.
Toliko je užasno da jedva mogu razmišljati o tome.
Kao da sam u stanju šoka, kao da me puna bol još
nije pogodila. Ali sad sve ono koketiranje i fizička
bliskost imaju novo značenje. Prisjetim se svih onih
situacija kad me Jules namjerno isključila iz stvari,
kad je Charlieja imala samo za sebe.
Kuja.
– Čitavo ovo vrijeme – kažem – ti si mi govorio da
ste samo prijatelji, da to koketiranje ništa ne znači,
da ti je ona poput sestre... Jebeno si lagao, zar ne?
Nemam pojma što ste vas dvoje radili sinoć. Ne želim
znati. Ali kako se usuđuješ?
– Han – posegne prema meni, dotakne mi zapešće,
oprezno.
– Ne, ne diraj me. – Odmaknem ruku i ustanem.
– I pijan si – kažem. – Sramotiš se. Što god da su ti
napravili na momačkoj, nije opravdanje za ovo
ponašanje. Da, možda je bilo grozno to što su ti
napravili. Ali nije trajna šteta, zar ne? Kriste,
odrastao si muškarac... otac... – Zamalo sam dodala
i ,,suprug“, ali ne mogu se natjerati na to. – Imaš
odgovornosti – kažem. – I znaš što? Dojadilo mi je
tetošiti te. Nije me briga. Sam riješi ovaj nered. –
Okrenula sam se i otišla.
 JOHNNO

Kum

Johnno – kaže Will, sad uz kratki smijeh. Špilja baca

odjek tog smijeha natrag prema nama. – Zaista ne
znam o čemu govoriš. Sve to o prošlosti. Nije to dobro
za tebe. Život mora ići dalje.
Da, pomislih, ali ne mogu. Kao da je neki dio
mene zapeo ondje. Ma koliko seja trudio zaboraviti,
to je u središtu mene, to nešto otrovno. Kao da ništa
što se od tada dogodilo u mom životu nije bitno. I
pitam se kako je Will uspio nastaviti živjeti svoj život
bez osvrtanja na prošlost.
Rekli su da je bila tragedija, nesretan slučaj –
kažem. – Ali nije. Wille, mi smo krivi.
Čistio sam spavaonicu – rekao je Samac kad smo
se vratili s ragbijaškog treninga. Rekao sam mu daju
počisti jer nismo više imali drugih zadataka za njega.
– Ali našao sam ovo. – Držao ga je u ruci kao da bi ga
mogao opeci: snop ispita za maturu.
Pogledao je Willa. Prema Samčevu izrazu lica rekli
biste da je netko umro. A za njega valjda i jest: njegov
junak.
Vrati ih – rekao je Will vrlo tiho.
 Niste ih trebali uzeti – rekao je Samac, i meni se
to činilo hrabrim s obzirom na to da smo obojica bili
dvostruko viši od njega. Bio je poprilično hrabar
klinac i dobar, sad kad razmislim.
A trudim se ne razmišljati o tome. Zavrtio je bio
glavom. – To... to je varanje.
Will se okrenuo prema meni nakon što je ovaj
otišao iz prostorije. – Ti si jebeni idiot – rekao je. –
Zašto si mu rekao da čisti ovdje kad znaš da su papiri
tu? – Will ih je bio ukrao, ne ja. Iako sam siguran da
bi mene okrivio da se doznalo.
Sjećam se kako se široko nasmiješio i kako to
uopće nije bio osmijeh. – Znaš što? – rekao je. –
Mislim da ćemo se noćas igrati Preživljavanja.
– Ti to nisi mogao podnijeti – kažem Willu. – Jer si
znao da će te izbaciti iz škole ako se dozna. A uvijek
ti je bila važna tvoja jebena reputacija. Uvijek je bilo
tako. Ti uzmeš što želiš. I svi ostali koji ti se nađu na
putu, tko ih jebe. Čak i ja.
– Johnno – kaže Will, smiren, racionalan. –
Previše si popio. Ne znaš što govoriš. Da smo mi krivi,
ne bismo se izvukli. Zar ne?
.

Nas smo dvojica bili dovoljni. Te su noći u

Samčevoj spavaonici bila četiri dečka; nekoliko ih se
razboljelo i završilo u bolnici. To nam je pomoglo.
Činilo mi se da se jedan promeškoljio kad smo ušli,
ali bili smo brzi. Osjećao sam se poput ubojice – i bilo
je jebeno sjajno. Bilo je zabavno. Nisam nimalo
razmišljao što radim. Vodio me čisti adrenalin.
Zagurao sam mu čarapu u usta dok mu je Will
vezivao povez preko očiju tako da je sva buka bila
prigušena. Nije ga bilo teško iznijeti van: gotovo nije
težio ništa.
Koprcao se. Ali nije se upišao u gaće kao neki.
Kako rekoh, prilično hrabar klinac.
Mislio sam da ćemo do Šume. Ali Will je pokazao
prema liticama. Pogledao sam ga jer mi nije bilo baš
jasno. U jednom sam trenutku, užasnut, pomislio da
želi da ga bacimo s litice. – Staza – oblikovao je
ustima. – Da, okej. – Laknulo mije. Trebala nam je
cijela vječnost da se spustimo stazom niz liticu.
Kreda se trusila pod našim nogama svakim korakom
i okliznuli bismo se svako malo, a nismo se mogli
pridržavati za ogradu jer su nam ruke bile zauzete.
Klinac se bio prestao batrgati. Bio je vrlo miran.
Sjećam se da sam se brinuo diše li, pa sam mu htio
izvaditi čarapu iz usta, ali Will je zavrtio glavom. –
Može disati kroz nos – rekao je. Možda sam se tada i
počeo osjećati loše u vezi sa svim tim. Rekao sam si
da je to glupost: pa svi smo to prošli, zar ne? Nastavili
smo dalje.
Naposljetku smo došli do plaže, na mokri pijesak.
Nisam mogao razumjeti kako ćemo mu ovo otežati.
Bit će mu očito gdje je čim skine povez s očiju, čak i
ako ne bude nosio naočale. Nismo bili baš daleko od
škole i staza ne bi bila problem nikomu, a sasvim
sigurno ne nekom klincu. Stalno su odlazili na plažu.
Ali pomislio sam tada: možda mu Will želi olakšati
zbog svega što je klinac napravio za nas: čistio nam
čizme i spavaonicu i sve druge stvari. To se činilo
poštenim.
.
 – Svjestan si toga, Wille – kažem. Negdje iz dubina
mojih prsa dopre buka, zvuk boli. Mislim da možda
u sebi plačem. – Trebah. smo platiti za ono što smo
učinili.
.

Sjećam se kako je Will pokazao prema podnožju

staze na litici. Pa zatim izvadio odnekud vezice. Ništa
posebno, samo vezice za par čizama za ragbi.
– Vezat ćemo ga – rekao je.
Na kraju se pokazalo jednostavnim. Will mi je
rekao da ga vežem za rukohvat ograde u podnožju
staze; meni su prilično dobro išli čvorovi. I tada sam
shvatio. To će mu otežati. Morat će biti Houdini da bi
se izvukao iz njih, to je bilo ono za što će mu trebati
vremena.
I onda smo ga ostavili ondje.
– Johnno, pobogu – kaže Will. – Čuo si što su tada
bili rekli. To je bio samo užasan nesretni slučaj.
– Znaš da to nije istina...
– Ne. Istina je. Nema ništa drugo.
.

Sjećam se buđenja sljedeći dan, gledanja kroz

prozor spavaonice. Ugledao sam more. I tada sam
shvatio. Nisam mogao vjerovati da smo bili toliko
glupi. Plima.
– Wille – rekao sam. – Wille, mislim da se nije
mogao sam odvezati. Plima... Nisam mislio. O, Bože,
mislim daje... – Činilo mi se da ću povratiti.
– Johnno, začepi – rekao je Will. – Ništa se nije
dogodilo, okej? Kao prvo, moramo se sami dogovoriti,
Johnno. Jer inače ćemo biti u gadnoj nevolji, to ti je
jasno?
Nisam mogao vjerovati što se događa. Htio sam se
vratiti u krevet i probuditi se i da ništa od toga ne
bude stvarno. Nije mi se činilo stvarnim, bilo je tako
jebeno užasno. A sve zbog nekoliko ukradenih listova
papira.
– Okej – rekao je Will. – Slažeš li se? Bili smo u
krevetu. Ne znamo ništa.
Tako je brzo zauzeo stav. Ja nisam ni stigao
pomisliti da bih nekomu mogao reći nešto. Ali valjda
bih tada i pretpostavljao da je to jedino što možemo
poduzeti. da je reći nekomu što se dogodilo ispravan
odabir, zar ne? Ne možete tajiti takvo što.
Ali nisam se namjeravao protiviti Willu. Nešto me
u njegovu izrazu lica strašilo. Pogled mu je bio
drukčiji, kao da u očima nema nikakva sjaja. Polako
sam kimnuo. Valjda u tom trenutku nisam
razmišljao što bi poslije moglo doći, kako će me to
uništiti.
– Reci naglas – rekao mi je Will.
– Da – rekao sam. Zvučalo je promuklo i hrapavo.
Bio je mrtav. Nije se uspio odvezati. Tragičan
nesretni slučaj. To je bilo sve što su nam tjedan dana
poslije rekli na školskom skupu, nakon što ga je
školski domar bio pronašao tamo gdje ga je more
izbacilo na plažu. U nekom su se trenutku vezice
morale same otplesti, ali ne dovoljno rano da preživi.
U svakom biste slučaju očekivali da će biti nekakvih
tragova vezivanja. Šef lokalne policije bio je prijatelj
Willova tate. Njih bi dvojica povremeno zajedno piti u
uredu Willova tate. To je valjda pomoglo.
.

– Sjećam se njegovih roditelja – kažem sad Willu.

– Kad su došli u školu. Njegova je mama izgledala kao
da želi umrijeti. – Vidio sam ju iz spavaonice na katu,
gledao kako izlazi iz automobila. Podigla je pogled,
aja sam iskoračio iz njezina vidokruga, drhteći.
Čučnem kako bih bio u razini s Willom. Primim
ga čvrsto za ramena kako bi me pogledao u oči. –
Wille, ubili smo ga. Ubili smo onog dečka.
On mi se opire, naslijepo udara rukama. Noktima
me zagrebe po obrazu, pod bradu. Peče. Jednom ga
rukom gurnem o stijenu iza njega.
– Johnno – teškog će glasa Will. – Moraš se
pribrati. Moraš jebeno začepiti. – I sad znam da ga
dira. On rijetko kad psuje. Valjda ne pristaje njegovu
imidžu zlatnog momka.
– Jesi Ii znao? – pitam ga. – Znao si, zar ne?
– Jesam li što znao? Ne znam o čemu govoriš.
Krista ti, Johnno, odveži me. Ovo već predugo traje.
– Jesi li znao da dolazi plima?
– Ne znam o čemu govoriš. Johnno, pričaš
besmislice. Frende, znao sam to sinoć, a znam i sad
kad si održao govor. Previše piješ. Imaš li možda
problema s alkoholom? Gle. Prijatelj sam ti. Može ti
se pomoći. Ja ti mogu pomoći. Ali prestani s
fantazijama.
Maknem si kosu iz očiju. Iako je hladno, osjećam
znoj na prstima. – Ja sam bio jebeni idiot. Uvijek sam
bio spor, toga sam svjestan. Ne koristim se time kao
isprikom. Da, ja sam ga vezao, kad si mi rekao da ga
vežem. Ali nisam razmišljao o plimi. Pomislio sam na
to tek sljedećeg jutra, kad je već bilo prekasno.
– Johnno – prosikće Will kao da se boji da će netko
doći.
No, ja sam od toga samo poželio biti još glasniji. –
Cijelo ovo vrijeme – kažem – cijelo sam se ovo vrijeme
to pitao. I dopuštao sam da nisi znao. Mislio sam: da,
Will zna biti šupak, ali svi smo bili takvi u školi.
Morao si biti šupak da preživiš ondje.
Škola nas je bila pretvorila u životinje.
Pomislim na klinca, primjer što se dogodi ako,
iskreno, ako si predobar, prepošten, ako ne
razumiješ pravila.
AU – kažem – mislio sam da nisi zao. Da ne bi
ubio klinca. Ne zbog ukradenih ispita. Makar to
značilo da će te izbaciti iz škole.
Nisam ga ubio – kaže Will. – Nitko ga nije ubio.
More ga je ubilo. Igra ga je ubila, možda. Ali mi nismo.
Nismo mi krivi što nije pobjegao.
– Da – kažem. – Da, to sam si ponavljao sve ove
godine. Ponavljao sam si priču koju si ti stvorio. da je
to bila igra. Ali mi smo bili igra, Wille. Mislio je da
smo mu prijatelji. Vjerovao nam je.
– Johnno. – Sad je ljut. Nagne se naprijed. – Daj
se jebeno priberi. Ne dam ti da mi upropastiš sve ovo.
Samo zato što tebe muči prošlost, jer je tebi život u
neredu i nemaš što izgubiti. Klinac kao on... ne bi
nikad preživio u stvarnom svijetu. Bio je slabić. Da
nije bilo nas, nešto drugo bi ga zadesilo.
 .

Polugodište je zbog smrtnog slučaja završilo

ranije. Svi su se usredotočili na nadolazeće ljetne
praznike i činilo se kao da klinac nikad nije postojao.
A za ostatak škole valjda i nije: bio je prva godina i
stoga nevidljiv.
Ali netko nas je cinkao, netko se izbrbljao. Uvijek
sam sumnjičio Samčeva malog debelog prijatelja.
Rekao je da nas je vidio kako ulazimo u spavaonicu,
da smo vezali Samca. Nije se daleko pročulo. Willov
je tata, naravno, bio ravnatelj škole. Većinom je bio
seronja, prema Willu više nego prema ostalima. Ali u
ovom je slučaju čuvao Willu i meni leđa.
A nas smo ih dvojica čuvali jedan drugomu.
.

Sve smo te godine bili bliski, povezani

uspomenama, mračnim sranjem koje smo proživjeli,
onim što smo učinili. Mislio sam da je i njemu tako,
da smatra da trebamo jedan drugoga. No sve ovo s
televizijom dokaz je da se cijelo to vrijeme htio riješiti
mene kao prijatelja. Prevelik sam mu rizik. Htio se
udaljiti od mene. Nije ni čudno da mu je bilo toliko
jebeno neugodno kad sam rekao da ću mu biti kum.
– Johnno – kaže Will. – Misli na mog tatu. Znaš
kakav je. Zato sam tako očajnički htio te ocjene.
Morao sam to učiniti. A da je doznao istinu, da sam
skrio ispite, ubio bi me. Htio sam zato prestrašiti
klinca...
– Da se nisi usudio – kažem. – Nemoj se sada
sažalijevati. Znaš li ti koliko si puta prošao bez frke?
Zbog svog izgleda, zbog toga što si uspio ljude uvjeriti
da si sjajan tip? – To njegovo samosažaljenje samo
me još više razljutilo. – Reći ću im – kažem. – Ne mogu
se više nositi s time. Svima ću im reći...
– Ne bi se usudio – kaže Will, sad drukčijega glasa,
tišega i grubljega. – Upropastio bi nam živote. Obojici.
– Ha! – kažem. – Već sam si upropastio život. To
me uništava još od onog jutra kad si mi rekao da
šutim o svemu. Da nije bilo tebe, ne bih nikad šutio.
Otkad je taj mali umro, nije bilo dana kad nisam
razmišljao o tome, kad se nisam pitao jesam li trebao
nekomu reći nešto. Ali ti? O ne, na tebe to nije nimalo
utjecalo, zar ne? Ti si samo nastavio život, kao i
inače. Bez posljedica. E pa znaš što? Mislim da je
vrijeme za posljedice. Što se mene tiče, to će biti
olakšanje. Radim samo ono što je već odavno trebalo
biti učinjeno.
U špilji se začuo zvuk, ženski glas. – Hej?
Obojica smo se ukočili.
– Wille? – Planerica vjenčanja. – Tu si? – Pojavi se
iza zida od stijene. – O, bok, Johnno. Wille, poslali su
me po tebe. Ostali su mi djeveri rekli da su te tu
ostavili. – Zvuči potpuno smireno i profesionalno iako
stojimo u velikoj špilji ijedan od nas je na tlu, vezan.
– Prošlo je već pola sata pa je Julia htjela da dođem
i... no, spasim te. Trebala bih te upozoriti da ona
nije... – Čini se da traži prave riječi. – Nije baš
oduševljena koliko bi mogla biti... A i bend će uskoro
zasvirati.
Pričekala je dok sam ja odvezivao Willa te mu
pomogao ustati. Cijelo nas je vrijeme promatrala
poput učiteljice. Zatim smo za njom pošli van iz
špilje. Ne mogu se prestati pitati je li išta čula ili
vidjela. I što bih ja bio učinio da nas nije prekinula.
 AOIFE

Planerica vjenčanja

Slavlje pred šatorom ubacilo se u višu brzinu.

Uzvanici su popili sav šampanjac. Prelaze sad na jača
pića: koktele i žestice. Slobodni su ove noći, i to ih
opija.
Dok u zahode u Follyju postavljam nove role
papira, nalazim tragove finoga bijelog praška na podu
i oko umivaonika. Nisam iznenađena jer sam već
vidjela kako neki uzvanici skrovito brišu nos pri
povratku u šator. Danas su se svi jako dobro
ponašali. Doputovali su izdaleka. Donijeli su darove.
Odjenuli su se primjereno i prosjedili ceremoniju i
slušali govore i imali prikladne izraze lica i rekli sve
što treba reći. No, također su i odrasli ljudi koji su se
nakratko maknuli od svojih obveza, poput djece su
bez roditeljskog nadzora. I sad je ovaj dio dana njihov
i samo njihov. Guraju se naprijed dok se mlada i
mladoženja spremaju za prvi ples, čekaju priliku da
preuzmu plesni podij.
Koji sat i nešto ranije, pri povratku u Folly, čula
sam neobičan zvuk s kata. Ostatak je zgrade,
naravno, bio zaključan, ali načini na koje se pijane
ljude može spriječiti da dođu kamo žele vrlo su
ograničeni. Otišla sam pogledati što se događa pa u
sobi mladenaca na krevetu zatekla – ne njih nego
nekog drugog muškarca i ženu. Čim sam ušla, brzo
su se razdvojili; žena je, crvena u licu, potegnula
suknju prema dolje, a muškarac je šeširom pokrio
svoju erekciju. Nedugo zatim vidjela sam ih kako se
vrlo nevino vraćaju svaki u svoj kut šatora. Naročito
mi je zanimljivo bilo što su oboje imali vjenčano
prstenje na rukama. A također – jer sam do sad
raspored sjedenja zapamtila koliko i Julia – znam da
svako od njih sjedi preko puta svojega bračnog
partnera.
Nisu bih zabrinuti zbog mene, nimalo. Početnu je
paniku zbog mojega ulaska u sobu brzo zamijenio
hihot. Znaju da neću odati njihovu tajnu. Uostalom,
nisam baš bila zatečena. Nije mi prvi put. Ovakvi su
ekstremi sasvim očekivani dio događaja. Na pirovima
je uvijek moguće otkriti tajne. Čujem često tračeve,
zlobne komentare, stvari izrečene u povjerenju. A
čula sam i nešto što je kum rekao u špilji.
Organizacija vjenčanja svodi vam se na ovo: ja
vam mogu isplanirati savršen dan, ali uzvanici se
moraju ponašati kako dolikuje, unutar nekih
granica. Ali ako se tako ne ponašaju, posljedice mogu
trajati duže od dvadeset četiri sata. I nad takvim
posljedicama nitko nema kontrolu.
 JULES

Mladenka

Bend je počeo svirati. Will, koji se u Šator vratio

blago neuredan, primio me za ruku dok smo kročili
nogom na laminat. Shvatila sam da ga za ruku držim
dovoljno čvrsto da boli, i kažem si da trebam
popustiti stisak. Ali ljuta sam zbog prekida koji su
izazvali djeveri i njihova blesava psina. Uzvanici su
svuda oko nas, viču i dobacuju. Lica su im rumena i
znojna, pokazuju zube, oči su im razrogačene. Pijani
su – i ne samo to. Natiskuju se oko nas, naginju
prema nama i odjednom je prostor oko mene tako
skučen. Toliko su mi blizu da ih mogu namirisali:
parfem i kolonjska vodica, kiseli vonj piva i
šampanjca, vonj tijela, alkoholni dah. Smiješim im se
svima jer je red. Smiješim se toliko da me negdje
ispod očiju sad boli i imam dojam da mi je čitava
čeljust komad prenategnute elastične vrpce.
Nadam se da ostavljam dojam da se zabavljam.
Puno sam popila, ali nije na mene previše utjecalo,
osim što sam puno, puno napetija nego prije. Sve od
onoga govora osjećam u sebi sve jaču neugodu.
Ogledavam se oko sebe. Svi se zabavljaju: sad su
doista svi otpustili sve kočnice. Za njih je onaj užas
od govora vjerojatno samo fusnota ovoga dana –
zabavna anegdota i to je sve.
Will i ja se okrećemo u jednom, pa u drugom
smjeru. Zavrti me od sebe, pa me privuče natrag.
Uzvanici su s odobravanjem dočekali te vrlo skromne
plesne poteze. Nismo išli na plesni tečaj jer mi je bilo
neugodno tako se sramotiti, ali Will je prirodno
nadaren plesač. Samo što mi je nekoliko puta ipak
nagazio na haljinu; morala sam ju potegnuti ispod
njegovih nogu da se ne bih spotaknula. Nije mu
nimalo nalik ta trapavost. Doima se smetenim.
– Koji je ono vrag bio? – pitam ga kad me privukao
sebi na prsa. Prošaptala sam to kao da mu
zaljubljeno šapćem u uho.
– Ma glupost – kaže Will. – Dečki se igraju, to je
sve. Zezancija, znaš i sama. Mislim da ih još malo
drži momačka. – Nasmiješio se, ali ne doima se baš
sav svojim. Kad se vratio u šator, iskapio je dvije čaše
vina, i to jednu za drugom. Slegne ramenima. –
Johnnov pojam šale.
– Ona morska trava sinoć trebala je biti šala? –
upitah. – I nije baš bila smiješna. A sad ovo? I onaj
govor... što mu je sve ono značilo? Kakva prošlost? I
te neke tajne koje skrivate od ostalih... o čemu on to
govori?
– O – Will će – ne znam, Jules. To se Johnno samo
šali. Ništa bitno.
Polako se u krugu krećemo plesnim podijem.
Okružuju nas nasmiješena lica, ruke koje plješću.
 – Ali nije mi zvučalo kao ništa bitno – kažem. –
Zvučalo je kao nešto vrlo bitno. Wille, čime te to drži
u šaci?
– O, Jules, pobogu – oštro će on. – Rekao sam da
nije ništa. A sad, molim te, pusti to.
Zurim u njega. Nije to toliko zbog riječi koliko zbog
načina na koji ih je izrekao, i zbog jačeg stiska kojim
mi sad drži ruku. Ne bih mogla tražiti bolju potvrdu
da je doista posrijedi nešto ozbiljno.
– Boli me – kažem, izvlačeći ruku iz njegova
stiska.
Istog je trena pokoran. – Jules, gle, oprosti. – Glas
mu je sad potpuno drukčiji, nema u njemu više ni
tračka neprijateljstva. – Nisam se htio okomiti na
tebe. Gle, danje bio dug. Naravno, predivan dan, ali
dug. Opraštaš mi? – Nasmiješio se. Isti je to onaj
osmijeh kojem ne uspijevam odoljeti još od one noći
u muzeju V&A. No osmijeh ipak ne djeluje na mene
kao inače. Naime, sad mi je još neugodnije jer je
promjena na njegovu licu bila tako brza. Kao da je
navukao masku.
– Sad smo bračni par – kažem. – Trebamo moći
dijeliti stvari jedno s drugim. Povjeriti se jedno
drugom.
Will me zavrti, prvo od sebe, a zatim prema sebi.
Gomila kliče.
A zatim, kad smo ponovno bili licem u lice,
duboko je udahnuo. – Gle – kaže. – Johnna još uvijek
muči nešto za što tvrdi da se dogodilo davno, dok smo
bili klinci. Opsjednut je time. Ali fantazira. Uvijek mi
ga je bilo žao. I tu je sve pošlo po krivu. Jer sam
smatrao da mu trebam povlađivati jer je moj život
super, a njegov nije. I sad mi zavidi: na svemu što ja
imam, što mi imamo. Misli da mu dugujem nešto.
– O, pobogu – kažem. – Što bi ti njemu mogao
dugovati? On je taj koji se očito već predugo drži
tvojih skuta.
Na to mi nije ništa odvratio, nego me povukao
bliže k sebi dok je pjesma dosezala krešendo.
Uzvanici kliču još glasnije. No odjednom su i jako
daleko. – Nakon večeras on i ja smo gotovi – Will će
čvrsto, mrmljajući mi u kosu. – Izbacujem ga iz svog
života. Iz našeg života. Obećavam ti. Gotov sam s
njim. Vjeruj mi. Sredit ću to.
 HANNAH

Pratnja

Dolutala sam u šator za ples. Prvi je ples, hvala ti,

Bože, završio, i svi uzvanici koji su ga gledali, sad su
i sami na podiju. Ne znam točno što želim ovdje naći.
Valjda nešto da mi skrene misli s onoga što me muči.
Charlie i Jules. Prebolno je da bih razmišljala o tome.
Imam dojam da su uzvanici, svi do jednog,
nagurani na podij, vrela tijela priljubljena jedno uz
drugo. Vokalistica se primi mikrofona: – Dečki i cure,
spremni za ples?
Sviraju sad divlji ritam: četiri violine pletu
mahnitu melodiju od koje noge same poskakuju.
Tijela se sudaraju dok svatko, pijano i neuspješno,
pokušava izvesti svoju inačicu irskoga cupkanja.
Vidim da je Will izvukao Oliviju iz gomile: – Vrijeme
je da mladoženja i djeveruša zaplešu! – No ne doimaju
se baš usklađenima dok jure plesnim podijem, kao
da se jedno od njih opire ovom drugom. Olivijin me
izraz lica tjera da se zamislim. Kao da je zarobljena.
Nešto je bilo spomenuto u govoru. Razmišljala sam
prije o tome. O čemu ono točno? Zvučalo mi je
neobično poznato. Kopam sad po sjećanjima, trudim
se usredotočiti.
 Muzej V&A, tako je. Sjećam se da mi je sinoć
pričala kako je odvela Stevena onamo, na zabavu
koju je bila organizirala Jules. I onda sve oko mene
utihne...
Ali to je ludost. Ne može biti. Ne bi imalo smisla.
Sigurno je samo slučajnost.
Hej – kaže neki tip dok se guram pokraj njega. –
Čemu žurba?
O – kažem jedva ga pogledavši. – Oprostite. Malo...
sam smetena.
No, možda ples pomogne. – Nasmiješio se široko.
Obratih pažnju na njega. Prilično je privlačan – visok,
crnokos, i kad se smiješi, najednom obrazu ima
jamicu. Prije nego što sam uspjela išta reći, on me
zgrabio za ruku i nježno povukao prema sebi, na
laminat plesnog podija. Ne opirem se.
Vidio sam te ranije – viče on nadglasavajući
glazbe. – U crkvi. Sjedila si sama. I miško sam si: Ona
izgleda kao netko koga vrijedi upoznati. – Ponovno taj
široki osmijeh. Opa. Misli da sam sama. Nije me ni
mogao vidjeti kad sam ranije razgovarala s
Charliejem.
Luise – viče sad, pokazujući na svoja prsa.
Hannah.
Možda bih mu trebala objasniti da sam ovdje sa
suprugom. Ali ne želim u ovom trenutku razmišljati
o Charlieju. Gledajući se sad kroz njegove oči, vidim
vrlo laskavu sliku sebe: nisam loše odjevena varalica
kojom se smatram, nego netko privlačan i tajanstven.
I odlučila sam da neću ništa reći. Dopustila sam si
kretanje u ritmu s njim, gibanje vođeno glazbom.
Dopustila sam mu da mi priđe još malo bliže, da me
gleda u oči. Možda i ja priđem malo bliže njemu.
Dovoljno blizu da mogu namirisati njegov znoj ali čist
je to miris, dobar. U utrobi mi se nešto meškolji.
Osjetim sitan ubod želje.
 SAD

Noć vjenčanja

Još je netko ondje vani. Ta pomisao u njima budi

strah od svake sjene, tjera ih da se trzaju na svaki
oblik u tami koji im se čini kao netko ili nešto, a onda
se ispostavi samo varkom. Kreću se u čoporu,
stisnuti jedan uz drugoga u strahu da ostanu još bez
koga. Petea još nisu pronašli.
Čini im se da osjećaju pogled nepoznatih očiju na
sebi. Osjećaju se trapavijima, izloženijima. Spotiču se
i teturaju preko neravnog tla, preko skrivenih busova
trave. Trude se ne razmišljati o Peteu. Ne mogu si
priuštiti razmišljati o njemu: moraju voditi računa o
sebi. Povremeno jedan od njih vikne kako bi se
uvjerio da nije sam. Glasovi su im poput svjetla koje
prkosi noći i puni za njih nimalo karakteristične
brige: – Anguse, sve okej? – i: – Da, Femi. Jesi li ti
okej? – Pomaže im to dok hodaju. Pomaže im
zaboraviti na strah koji buja u njima.
– Isuse, što je to? – Femi svjetiljkom pokazuje u
širokom luku. Svjetlo pogledu otkriva uspravan oblik
koji se blijed izdiže iz sjena, gotovo ljudske visine. A
iza njega je još nekoliko malo manjih oblika.
 – Groblje – tiho će Angus. Gledaju keltske križeve
i napola raspadnute kamene oblike: jeziva, nijema
vojska.
– Kriste – viče Duncan. – Mislio sam da je neki tip.
– Na trenutak su svi to pomislili: okrugli oblik vrha
križa i uska uspravna osnova nakratko ostavljaju
dojam ljudskoga bića. Čak se i sad, dok se pomalo
oprezno povlače, teško oteti dojmu da ih ti mnogi
križevi promatraju poput stražara koji ih žele
prekoriti.
Neko vrijeme hodaju u novom smjeru.
– Čujete to? – viče Angus. – Mislim da smo sad
preblizu moru.
Zastanu. Negdje u blizini more se razbija o stijene.
Osjećaju kako im tlo podrhtava pod nogama.
– Okej. U redu. – Femi razmišlja. – Groblje je iza
nas, more je ovdje. Znači da moramo... u onom
smjeru.
Počnu se polako udaljavati od zvuka valova.
– Hej, tu je nešto...
Istog trena svi stanu kao ukopani.
– Anguse, što si rekao?
– Rekao sam da je tu nešto. Gledajte.
Upere svjetiljke. Trake svjetla drhtavo prelaze
tlom. Spremni su ugledati nešto užasno. No laknulo
im je kad su vidjeli odraz svjetla od nečeg metalnog.
– To je... Što je to?
Femi, najhrabriji od njih, zakoračio je naprijed i
podignuo predmet. Okrenuvši se prema njima i
štiteći oči od svjetla, podignuo ga je kako bi i oni
mogli vidjeti. Prepoznali su predmet iako je iskrivljen
i slomljen. Zlatna kruna.
 RANIJE TOGA DANA

OLIVIA

Djeveruša

Lutam zakutcima šatora. Krećem se između stolova.

Ispijam ostavljena i napola popijena pića. Želim se
napiti što prije.
Maknula sam se od Willa što sam brže mogla
nakon što me natjerao plesati. Bilo mi je mučno što
sam mu toliko blizu, što je njegovo tijelo pritisnuto o
moje; prisjećala sam se svega što sam radila s njim...
svega što me tjerao raditi... užasna tajna koju
dijelimo. Kao da on uživa u tome. Na samom mi je
kraju šapnuo na uho: – Ona glupost koju si ranije
izvela... to je to, okej? Nema više. Čuješ li me? Gotovo
je.
Nitko naizgled ne primjećuje da ja trusim čašu za
čašom. Svi su sad već poprilično pijani, a i nitko više
nije za stolom; svi su na plesnom podiju. Podij je
potpuno krcat. Hrpa trideset– i– nešto– godišnjaka
koji se trljaju jedni o druge kao da su u nekom
usranom noćnom klubu početkom dvijetisućitih i
plešu na 50 Centa, a ne pod šatorom na napuštenom
otoku dok par tipova svira violinu.
 Staroj meni to bi možda bilo smiješno. Mogu se
zamisliti kako šaljem poruke frendicama, prenosim
im uživo sve neugodnjake koji se odvijaju oko mene.
Nekoliko konobara promatra uzvanike dok stoje u
kutovima šatora; drže se samog ruba događaja. Neki
su moje dobi, neki mlađi. Sasvim je očito da nas svi
do jednog mrze. Što me ne iznenađuje. A čini mi se
da ih i ja mrzim. Naročito muškarce. Neki su me
tipovi, navodni Willovi i Julesini prijatelji, večeras
pipkali po ramenu, po bokovima i dupetu. Šlatali su
me i stiskali dok im cure i supruge ne obraćaju
pažnju, kao da sam komad mesa. Mučno mi je od
toga.
Kad se zadnji put dogodilo, okrenula sam se i tako
otrovno pogledala tipa da je doslovno ustuknuo,
razrogačenih očiju i s rukama u zraku – glumeći
nevinašce. Ako se to ponovi, mislim da ću podivljati.
Nastavljam piti. Osjećam odvratan okus u
ustima: kiseo i ustajao. Moram piti dok me više ne
bude briga za to. Dok više ništa ne budem osjećala.
A onda me zgrabi moja rođakinja Beth i odvuče
do plesnog podija. Vidjela sam ju ranije, pred crkvom,
a prije toga prošle godine, na tetinu rođendanu. Nosi
hrpu šminke, no vidi se da je ispod toga samo dijete,
okrugla i meka lica, širom otvorenih očiju. Želim joj
reći da obriše ruž i tuš oko očiju, da što duže ostane
samo dijete.
Na plesnom podiju, okružena svim tim tijelima
koja se kreću i naguravaju, čini mi se da se čitava
prostorija okreće. Kao da me sve ono što sam popila
naglo i istodobno pogodilo u glavu. Zatim sam se
spotaknula – možda preko nečijeg stopala, a možda
o vlastite blesave pete. Pala sam, i to snažno, praćeno
praskom koji sam čula puno prije nego što sam ga
osjetila. Mislim da sam udarila glavom.
Kroz maglu čujem Beth kako se obraća nekom
pokraj nas. – Jako je pijana. O, Bože.
Odi po Jules – kaže netko. – Ili njezinu mamu.
Ne vidim Jules.
Vidi, ondje je Will.
– Wille, prilično je pijana. Možeš li pomoći? Ne
znam što...
Priđe mi, nasmiješen. – O, Olivia. Što je bilo? –
Posegne prema meni. – Hajde, ustani.
– Ne – kažem dok odgurujem njegovu ruku. –
Odjebi.
– Hajde – kaže Will, tako nježno, tako drago.
Osjećam da me podiže s poda i čini mi se da nema
smisla opirati se. – Idemo na zrak. – Položi mi ruke
na ramena.
– Miči ruke s mene! – Pokušavam se oduprijeti
njegovu stisku.
Čujem kako ljudi oko nas mrmljaju. Kladim se da
jedni drugima govore kako samo radim probleme.
Luda sam. Sramota.
.

Izašavši iz šatora, zapljusnuli su nas naleti vjetra.

Udarali su u nas toliko snažno da su me gotovo
srušili. – Ovuda – kaže Will. – Tu ima boljeg zaklona.
– Preumorna sam i pijana i odjednom mu se ne mogu
opirati. Dopustila sam mu da me odvede iza šatora,
na suprotnu stranu od ulaza, tamo gdje tlo naglo
prestaje i počinje more. Vidim u daljini svjetla kopna,
rasute perle u tami. Mutne su pa jasne, pa opet
mutne: kao da ih gledam kroz vodu.
I prvi smo put nakon jako dugo vremena sami.
Samo on i ja.
 JULES

Mladenka

Čini se da je moj suprug nestao. – Je li itko vidio

Willa? – pitam uzvanike. Sliježu ramenima, vrte
glavama. Kao da sam ostala bez ono malo kontrole
što sam imala nad njima. Izgleda da su zaboravili da
su došli slaviti moj veliki dan. Ranije su se vrtjeli oko
mene dok mi gotovo nije postalo nepodnošljivo, davali
komplimente i željeli mi sve najbolje, kao dvorjani
pred kraljicom. Sad se doimaju nezainteresiranima.
Pretpostavljam da im je ovo prilika za hedonizam,
povratak slobodi koju su uživali na fakultetu i u
dvadesetima prije nego što se na njih spustilo breme
djece i zahtjevnih poslova. Ovo noćas je za njih
obnavljanje poznanstava, koketiranje s ljudima s
kojima se nikad nisu spetljali. Mogla bih se ljutiti, ah
odlučih da nema smisla. Imam ja pametnijeg posla:
Will.
Što ga duže tražim, to mi je sve neugodnije.
Vidjela sam ga – kaže netko. Moja mala rođakinja
Beth. – Bio je s Olivijom. Bila je malo pijana.
O, da. Olivia! – potvrdi jedna druga rođakinja. –
Otišli su prema ulazu. Rekao je da joj treba malo
zraka.
 Olivia je ponovno radila predstavu. Ali vani im
nema ni traga. U blizini ulaza u šator jedino je
skupina pušača – prijatelji s fakulteta. Okrenuli su
se prema meni i rekli sve što se treba reći: da
izgledam super, da je ceremonija bila sjajna... No, ja
sam ih prekinula.
– Jeste li vidjeli Oliviju ili Willa?
Svi odreda pokazaše u smjeru boka šatora, prema
moru. Ali zašto bi, pobogu, Will i Olivia išli tamo?
Vrijeme se mijenja i pao je mrak i mjesečina je
preslaba da bi se išta vidjelo.
Vjetar zavija oko šatora. Zakoračila sam ravno u
nalet. Prisjetili se kako se zamalo utopila i utrobu mi
ispuni jeza. Nije valjda ponovno učinila nešto glupo?
.

Naposljetku sam ugledala njihove obrise podalje

od svjetla koje dopire iz šatora, u smjeru mora.
Nekakva me intuicija, kojoj ne mogu dati ime, navela
da ih ne zazovem. Shvatila sam da stoje vrlo blizu
jedno drugomu. Na jedan sam užasan trenutak
pomislila... Ali ne, sigurno razgovaraju. Ali nema
smisla. Nisam sigurna da su moja sestra i Will ikad
razgovarali, osim što su razmijenili pozdrave i
nekoliko fraza iz pristojnosti. Mislim, jedva se
poznaju. Prije današnjega dana sreli su se još točno
jednom. A opet, kao da si imaju štošta reći. O čemu
bi, pobogu, mogli razgovarati? Zašto doći ovamo,
daleko od pogleda svih ostalih uzvanika?
Krenem naprijed tiho poput mačke, šuljam se
kroz sve mračniji sumrak.
 OLIVIA

Djeveruša

Reći ću joj – kažem. Teško mi je izbaciti te riječi iz

sebe, no odlučna sam u tome. – Reći... reći ću joj za
nas. – Sjetih se onoga što mi je Hannah ranije rekla.
Uvijek je bolje izbaciti to van – čak i kad ti se čini
sramotom, čak i kad misliš da ljudi neće razumjeti.
Pokrio mi je dlanom usta. Zateklo me to – tako
naglo. Osjećam miris njegove kolonjske vode. Sjećam
se kako bih mirisala na nju, nakon seksa. Kako sam
to smatrala slasnim, odraslim. Sve što sad želim je
povratiti.
– O, ne, Olivia – kaže Will. Glas mu je i dalje gotovo
nježan, zbog čega je sve ovo još gore. – Mislim da
nećeš. A znaš li zašto? Jer bi tako uništila svojoj
sestri sreću. Curo smiješna, ovo je njeno vjenčanje.
Jules ti previše znači da bi joj to učinila. A i što bi
postigla? Nije kao da će se sad išta dogoditi između
nas dvoje.
S druge strane šatora dopire žamor i on je sad
možda zabrinut da će nas tko vidjeti jer maknuo mi
je ruku s usta.
– Znam to! – kažem. – Nisam zato... ne želim to.
Podigne obrve kao da nije siguran vjeruje li mi. –
No, što onda želiš, Olivia?
 Ne želim se više osjećati užasno, pomislih. Želim
se riješiti ove užasne tajne koju skrivam. On kaže: –
Razumijem. Želiš me povrijediti. Prvi ću priznati da
se nisam ponio baš najbolje. Trebao sam s tobom
prekinuti kako spada. Možda sam trebao biti
otvoreniji. Nikad te nisam htio povrijediti. I, Olivia,
znaš što iskreno mislim?
Činilo se da čeka moj odgovor pa sam kimnula.
– Mislim da bi ti već učinila nešto da zaista želiš.
Vrtim glavom. Ali u pravu je. Doista sam imala
toliko prilika Jules reći istinu. Toliko sam puta već
ležala u krevetu u rane jutarnje sate i razmišljala
kako ću uhvatiti Jules nasamo i predložiti joj da
odemo na ručak ili na kavu. Ali nikad nisam. Previše
sam se bojala. Izbjegavala sam ju, baš kao što sam
izbjegavala otići u trgovinu isprobati haljinu
djeveruše. Bilo je lakše skriti se, praviti se da se ništa
ne događa.
Razmišljala sam što bi Jules ili mama poduzele u
ovoj situaciji. Napravila bih predstavu i to vjerojatno
prvi put kad bi došao – osramotila ga pred svima na
proslavi zaruka. Alija nisam jaka kao one, nisam
samouvjerena.
Pokušala sam stoga poslati poruku. Isprintala
sam ju i ubacila kroz Julesin otvor za pisma:

Will Slater nije čovjek koji misliš da jest. Varalica

je i lažljivac. Nemoj se udati.

Nadala sam se da će ju poruka natjerati da mu

barem postavi neka pitanja. Da se sama zapita u vezi
s njim. Htjela sam joj usaditi sjeme sumnje. Sad mi
je jasno da je to bio jadan pokušaj. Možda Jules nije
ni dobila poruku. Možda ju je Will prvi našao ili je
završila pod hrpom letaka i bila bačena s njima u
smeće. A čak i da ju je vidjela, trebala sam znati da
Jules nije osoba koju će smetati takva poruka. Jules
se ne zabrinjava oko stvari.
– Ne želiš valjda sestri upropastiti život? – Will će
sad. – Ne bi joj takvo što učinila.
Istina je. Iako mi se povremeno čini daju mrzim,
ustvari ju volim. Uvijek će mi biti starija sestra i ovo
bi samo upropastilo naš odnos, zauvijek.
Tako je samouvjeren u vlastitu priču. Moja se
verzija pak raspada. A valjda i ima pravo kad kaže da
nije lagao. Zbilja nije. Jednostavno nije rekao istinu.
Čini se da više ne mogu biti bijesna, ne mogu u sebi
više držati tu vatru. Osjećam kako mi klizi kroz prste,
a za njom ostaje nešto puno gore. Nekakva vrsta
praznine.
A onda, naglo, pomislila sam na Jules, na osmijeh
na njezinu licu dok je stajala pokraj njega u kapelici.
Nije imala pojma tko je on uistinu. Jules nikad ne bi
dopustila da netko napravi budalu od nje... ali njemu
je uspjelo. Ljuta sam umjesto nje onako kako ne
mogu biti ljuta na sebe.
– Imam tvoje poruke – kažem. – Mogu joj ih
pokazati. – To je zadnje što imam, zadnji komadić
moći koji mi je dostupan. Pokažem mu mobitel da mu
bude jasno. I trebala sam znati. Ali obraćao mi se
tako tiho, tako nježno pa mi je nekako promaknulo.
Ruke mu sunu naprijed. Zgrabi me za zapešća. I
jednim mi brzim pokretom otme mobitel. Prije nego
što sam uopće shvatila što radi, on ga je bacio u
daljinu, u more. Čulo se prigušeno „blup!“ kad je pao
u more.
– Imam kopije – kažem, iako nisam sigurna kako
doći do njih.
– A da? – podrugljivo će on. – Olivia, želiš ljudima
zaribati živote? Jer trebala bi znati da na mobitelu
imam neke fotke...
– Dosta! – kažem. Pomisao da bi Jules... da bi me
bilo tko vidio takvu...
Bilo mi je tako neugodno dok me snimao. Ali tako
me vješto zatražio da ih snimi, rekao mi da sam seksi
dok sam izvodila što je tražio, rekao da ga
uzbuđujem. A ja sam bila zabrinuta da ću ispasti
čistunka, dijete. A on nije na tim fotkama – ne licem,
ne glasom. Mogao bi tvrditi da sam mu ih poslala. I
tada shvatih da neke i jesam sama snimila. Sve bi
mogao zanijekati.
Lice mu je sad tako blizu mojemu. U jednom sam
ludom trenutku pomislila da će me poljubiti. I
premda se mrzim zbog toga, mali dio mene želio je taj
poljubac. Dio mene još uvijek želi njega. I muka mi je
od toga.
Još uvijek me drži zajedno zapešće. Ispustih zvuk
i pokušam se oteti, ali on me samo još čvršće steže.
Snažan je, puno snažniji od mene. Shvatila sam to
još ranije, dok me iznosio iz mora i izgledao kao pravi
junak, dok je izvodio predstavu za okupljene.
Pomislih na žilet, ali u torbici mije, negdje u šatoru.
 Will me potegnuo naprijed; spotaknula sam se
preko vlastitih stopala. Jedna mi je cipela ispala s
noge. Tek sam sad shvatila da smo poprilično blizu
ruba litice. I on me poteže prema tom rubu. Vidim
more, crno pod mjesečinom. Ali... ne bi valjda?
 SADA

Noć vjenčanja

Djeveri zure u iskrivljenu zlatnu krunu u Femijevim

rukama. Toliko nije pripadala mjestu na kojem su ju
pronašli – na crnom tlu, usred oluje – da im je trebalo
nekoliko trenutaka da shvate gdje su ju već vidjeli.
– To je Julesina kruna – kaže Angus.
– Sranje – Femi odvrati. – Naravno.
Svatko se od njih u sebi pita kakvo je to nasilje
zadesilo krunu da je tako brutalno izobličena.
– Jeste li joj vidjeli lice? – pita Angus. – Julesino?
Prije nego što je rezala tortu? Izgledala je kao... kao
da je jako ljuta. Ili... možda jako prestrašena.
– Je liju itko vidio u šatoru? – pita Femi. – Nakon
što su se svjetla ponovno upalila?
Angus zadrhti. – Ali ne misliš valjda... da joj se
nešto loše dogodilo?
– Jebemu. – Duncan šištavo izdahne.
– Ne kažem to – odvrati Femi. – Samo pitam je liju
itko vidio? Nastupi duga tišina.
– Ne sjećam se...
– Ne, Dunc. Ni ja.
Ogledavaju se oko sebe u tami, napinju oči i traže
pokret, osluškuju i dah im zapinje u grlu.
 – O, Bože. Gledajte, ondje je još nešto. – Angus
posegne za predmetom. Svi vide da mu ruka drhti
dok ga podiže prema svjetlu, no ovoga se puta nitko
ne ruga njegovu strahu. Sad se svi boje.
Cipela. Jedna cipela od blijedo sive svile s dragim
kamenjem optočenom kopčom na vrhu.
 NEKOLIKO SATI PRIJE

HANNAH

Pratnja

Ovaj Luis je sjajan plesač. Bend tjera goste na

divljanje i prisiljeni smo plesati još bliže jedno
drugom zbog gomile oko nas. A meni se po glavi mota
kako mi je dan bio vraški stresan i , samotan. Što je
većinom Charliejeva krivnja. Ali ne želim u ovom
trenutku razmišljati o njemu. Previše sam ljuta na
njega, previše I tužna. Uostalom, kad sam se zadnji
put samo prepustila glazbi... kad sam zadnji put
pošteno plesala? Kad sam se zadnji put osjećala
poželjnom, ovako vraški seksi? Kao da sam taj dio
sebe izgubila i negdje putem. Uživat ću u povratku
toga sljedećih nekoliko sati. Podignem ruke iznad
glave. Vitlam kosom, osjećam kako mi miluje gola
ramena. Znam da me Luis gleda. Bokovima
pronađem ; ritam glazbe. Oduvijek dobro plešem –
imala sam godine prakse u mančesterskim
klubovima, na svim onim rave partyjima s najnovijom
glazbom s Ibize. Zaboravila sam koliko se zbog glazbe
osjećam u skladu s vlastitim tijelom, koliko me to
uzbuđuje. Luisov mi pogled pun odobravanja –
pogled koji mi s lica siđe samo । kako bi kliznuo niz
moje tijelo dok se giba – poručuje da izgledam jako
dobro.
Glazba uspori. Luis me privuče bliže sebi. Ruke
su mu na mojem struku i osjećam kroz njegovu
košulju kako mu srce kuca, osjećam vrelinu njegovih
prsa pod tkaninom. Mogu mu namirisali kožu. Usne
su mu tako blizu mojima. Tijela nam se sad dodiruju
i osjećam također da je krut, pritisnut o mene.
Odmaknem se malo, trudim se postaviti koji
centimetar razmaka između nas. Moram razbistriti
glavu. – Znaš što – kažem. Glas mi blago drhti. –
Mislim da idem popiti nešto.
– Može – kaže on. – Super ideja.
Nisam namjeravala ići u društvu. Odjednom mi
treba prostora, ali istodobno nemam energije to mu
objasniti. Stoga zajedno pođemo prema šanku.
– Odakle poznaješ Willa? – vičem, nadglasavajući
glazbu.
– Što? – Priđe mi bliže, uhom mi okrzne usne.
Ponovim pitanje. – I ti si iz Trevellyana? – pitam.
– O – kaže on. – Misliš iz škole? Ne, studirali smo
zajedno u Edinburghu. Bili smo u istom ragbijaškom
timu.
– Hej, Luise. – Tip kod šanka podignuo je ruku i
zagrlio ga kad samo prišli. – Hajde usamljenom tipu
pravi društvo, može? Ionu sam izgubio na plesnom
podiju. Sad je gotovo dok glazba ne stane. – Ugleda
mene. – O, bok. Drago mije. Praviš društvo mom
dečku, ha? Znaš, vidio te u kapelici...
– Tiho – odvrati Luis, rumen. – Ali da, plesali smo.
 – Ja sam Hannah – kažem. Glas mi je mrvicu
napet. Pitam se Što radim ovdje.
– Jethro – odvrati Luisov prijatelj. – No, Hannah,
što bi popila?
– Ovaj... – Nisam sigurna što reći i dojma sam da
bih trebala pripaziti jer sam danas već puno popila.
A onda se sjetim Charieja i onoga što mi je rekao o
sebi i Jules. Želim povratiti onaj dojam slobode koji
sam tako kratko imala na plesnom podiju. Želim biti
puno manje trijezna. – Žesticu – kažem dok se
okrećem prema barmenu Eoinu, kojega sam ranije
upoznala. – Tekile. – Nema zezancije.
Jethro podigne obrvu. – Oookej. Može. Luise?
Eoin natoči tri tekile. Iskapismo ih. – Kriste – Luis
će dok udara čašicom o šank, suznih očiju. Ali meni
kao da nije ništa. Kao da sam vode popila.
– Još jednu – kažem.
– Sviđa mi se – kaže Jethro Luisu. – Ali nisam
siguran da se sviđa mojoj jetri.
– Menije to seksi – kaže Luis, široko mi se
smiješeći.
Zatim smo popili po još jednu.
– Nisi bila u Edinburghu – kaže mi Jethro, škiljeći.
– Je li tako? Sjećao bih se da jesi. Takva partijanerica.
– Nisam – kažem. Opet to mjesto. Na sam spomen
njega dijelom sam se otrijeznila. – Ja sam...
– Mi smo studirali ondje – kaže Jethro, ruke
prebačene oko Luisova vrata. – Nikad nam bolje nije
bilo, ha, Lu? Još uvijek mi nedostaje. A i ragbi isto.
Iako je za moju sigurnost bolje da ga ne igram više. –
Pokaže na svoj nos, koji je očito nekad bio slomljen.
– Ostao sam bez zuba – kaže Luis.
– Sjećam se! – smije se Jethro. Okrene se prema
meni. – Naravno, Willu nikad nije bilo ništa. Seronja
je igrao na krilu. Pozicija za ljepotane. Zato je tako
odvratno zgodan.
– Najgore bi bilo poslije, na izlasku nakon
utakmice – kaže Luis. – Uvaljuješ se nekoj curi i onda
dođe Will i pita što ćeš popiti i ona ne gleda nikoga
osim njega.
– Stopa uspjeha mu je bila apsurdna – kaže
Jethro, kimajući. – To je jedini razlog zašto je postao
član Reeling Societyja. Ali ne zaboravimo da nije
uvijek bio uspješan. Sjećaš se one koja mu je
pobjegla?
– E da – kaže Luis. – Zaboravio sam na nju. Cura
sa sjevera? Ona pametna?
O, Bože. Kao da nešto užasno upravo ulazi u
fokus. A ja to jedino mogu gledati.
– Da – kaže Jethro. – Kao ti. – Namigne mi. – Ali
osvetio joj se nakon što ga je otkantala. Sjećaš se,
Luise?
Luis škilji. – Pa nije baš. Mislim... sjećam se da se
cura ispisala. Nije li? Sjećam se da je bio poprilično
sjeban kad je prekinula s njim. Uvijek mi se činilo da
je malo prepametna za njega.
Mučnina u mojoj utrobi samo buja.
– Onaj video koji je kružio faksom, zar si
zaboravio? – kaže Jethro.
 – Oooooo, jebote – Luis će, širom otvorenih očiju.
– Da, naravno. Ono je bilo... divlje.
– Dosad je vjerojatno već na PornHuhu – kaže
Jethro. – Naravno, kategorija vintage. Pitam se što
cura danas radi. Kad zna da je snimka tamo vani.
– Hej – Luis će naglo, gledajući u mene. – Jesi li
okej? Isuse – položi mi dlan na ruku. – Doslovce si
blijeda. – Složi facu, suosjećajno. – Ona zadnja
žestica ti nije baš sjela?
Odgurnem ga i oteturam od obojice. Moram van.
Jedva sam stigla izaći prije nego što sam se srušila
na koljena i ispovraćala po tlu. Čitavo mi tijelo drhti
kao da imam groznicu. Mutno sam svjesna da
nekoliko gostiju koji stoje pokraj ulaza mrmljaju od
šoka i zgađenosti, a čujem i tihi smijeh. Mutno sam
svjesna i da je vrijeme vani divlje, da mi vjetar podiže
kosu i štipa za oči.
Ponovno sam povratila. No za razliku od one
mučnine tijekom plovidbe, sad mi nije ništa bolje.
Ova se mučnina ne može ublažiti. Zavukla se duboko
u moju nutrinu, truje me ovom novom spoznajom.
Pronašla je put do same moje srži.
 SAD

Noć vjenčanja

Tko je ovo nosio? – Angus podiže cipelu prema

svjetlu. Ruka mu drhti.
– Znam da sam ju već vidio – odvrati Femi. – Ali
ne sjećam se gdje. Tako je davno bilo. – Dan mu se
sad doima nadrealnim. Sve što zbilja postoji je ovo:
ova noć, ova oluja, ovaj strah.
– Daju ponesemo? – pita Angus. – Možda... možda
je nekakav trag.
– Ne. Pusti ju gdje siju našao – kaže Femi. – Nismo
ju ni trebali dirati. A ni krunu, ako ćemo iskreno.
– Zašto? – pita Angus.
– Zato, idiote – obrecne se Duncan – što je možda
dokaz.
– Hej – kaže Angus dok nastavljaju dalje, bez
cipele. – Vjetar je stao.
U pravu je. U nekom se trenutku, a da oni to nisu
primijetili, oluja istrošila. Za sobom je ostavila samo
jezivu tišinu zbog koje oni sad žude za povratkom
vjetra. Tišinu koja se doima samo zadržanim dahom,
samo stankom. I sad čuju vlastiti prestrašeni dah,
grub i plitak.
 Teško je napredovati kad istodobno provjeravaš
teren u svim smjerovima, kad u baršunastoj tami
napeto tražiš prijetnju, pokret. Ali sad im je Folly
napokon u vidokrugu u daljini, prozori zdanja
odražavaju sjaj svjetiljki.
– Ondje. – Femi naglo stane. Ostali se ukoče. –
Mislim... mislim da je ondje nešto.
– Ne valjda jebena cipela – viče Duncan. – Što je
ovo? Pepeljuga? Ivica i jebena Marica? – Nikomu nije
smiješno. Svi su čuli da mu glas drhti.
– Ne – kaže Femi. – Nije cipela.
Svi su sad u njegovu glasu čuli oštrinu. Zbog nje
ne žele pogledati, žele se udaljiti. No natjeraju se ipak
gledati kako njegovo svjetlo u sporom luku prelazi
preko tla.
Ondje je nešto. Ali ovoga puta ustvari nije nešto
nego netko. S sve većim užasom promatraju kako
svjetlo otkriva tijelo na tlu. Tijelo koje leži, sasvim
jasno ljudsko tijelo. Nalazi se poprilično blizu Follyja,
na samom rubu mjesta na kojem tresetna močvara
prelazi u čvršće tlo. Pod slabim vjetrom odjeća tijela
blago se nabire i trese, što u kombinaciji s lelujavim
svjetlom odaje uznemirujući dojam kretanja. No to je
samo jeziva iluzija.
Djeverima se ne čini vjerojatnim da bi pod tom
odjećom moglo biti ljudsko tijelo. Tijelo neke osobe
koja je donedavno razgovarala i smijala se. Koja je s
njima slavila vjenčanje.
 PRIJE

AOIFE

Planerica vjenčanja

Uz pomoć nekoliko konobara i svu pažnju svijeta

podignuli smo veliku tortu na stol u sredini šatora.
Uskoro će uzvanici biti pozvani da stanu oko nje, da
posvjedoče rezanju prve kriške. Dojam je da je ovo
sakrament koliko i ono što se dogodilo u kapelici.
Freddy se pojavi s nožem u ruci. Gleda me i mršti
se. – Jesi li okej? – pita me.
– Dobro sam – odvratim. Očito mi se na licu
očitava napetost koju u sebi nosim čitav dan. – Samo
mi je malo previše svega, valjda.
Freddy kimne jer me razumije. – No – kaže. – Sve
će uskoro biti gotovo. – Pruži mi nož kako bih ga
odložila pokraj torte. Predivan je, krasno izrađen:
duga oštrica i elegantan biserni držak. – Reci im da
paze kako rukuju njime. Od najblažeg dodira ostat će
ti porezotina. Mladenka je tražila da ga tako
naoštrim. Ustvari je blesavo jer se ovakav nož
zapravo rabi za rezanje mesa. Rezat će biskvit kao da
je maslac.
 JULES

Mladenka

Olivia i Will stoje na rubu litice. Sve sam čula.

Dovoljno da shvatim. Neke je riječi odnio vjetar i
morala sam im prići toliko blizu da sam bila sigurna
da će me primijetiti. Ali očito su bili previše
usredotočeni jedno na drugo – na svoj sukob – da bi
me primijetili. Isprva mi ništa nije bilo jasno.
– Reći ću joj za nas – viknula je Olivia. Isprva sam
odbijala shvatiti. Nije moglo biti, prestrašno je i
pomisliti...
A onda sam se sjetila Olivije kad je izašla iz mora.
Kako se na trenutak doimala kao da mi nešto želi
reći.
I onda sam čula kako mu se glas promijenio.
Vidjela sam da joj je stavio dlan preko usta, zgrabio
ju za ruke. To me šokiralo više nego ono što je rekao.
Moj suprug. Također i čovjek kojega jedva poznajem.
Dok sam ih promatrala iz sjene, primijetila sam
da između njih postoji određena tjelesnost koja mi je
također ispričala priču.
Kad sam ih vidjela uz sam rub litice, čitava mi se
užasna priča počela uobličavati pred očima.
 Isprva nije bilo vremena za gnjev. Samo za golemi,
egzistencijalni šok: za tlo koje mi je nestalo pod
nogama. No sad osjećam nešto drugo.
Ponizio me. Držao me za budalu. Osjećam bijes,
gotovo utješan jer mi je poznat, osjećam kako buja u
meni i uništava sve pred sobom.
Strgnuvši zlatnu krunu s glave, bacila sam ju na
tlo. Gazila sam ju dok od nje nije ostao samo
iskrivljen komad metala. I nije mi dosta.
 OLIVIA

Djeveruša

Wille! – Julesin glas. A zatim jarko plavo svjetlo –

svjetiljka njezina mobitela. Kao da smo pod
reflektorom. Oboje smo se ukočili. Will mi smjesta
ispusti ruku kao oparen pa se žustro udalji od mene.
Način na koji je izgovorila njegovo ime ništa mi ne
govori. Potpuno neutralan glas, možda mrvicu
nestrpljiv. Pitam se koliko je toga vidjela ili, još
važnije, čula. Ali nije mogla puno čuti, zar ne? Jer
inače – no, poznajem Jules. Dosad bismo oboje već
bili u podnožju litice.
– Kog vraga vas dvoje radite ovdje? – pita Jules. –
Wille, svi se pitaju gdje si. Olivia, netko je rekao da si
pala? – Priđe mi bliže. Čini mi se da je nešto drukčije
u vezi s njom. Nema zlatnu krunu na glavi. Tako je.
Ali možda je tu još nešto drukčije, nešto što još ne
mogu odrediti.
– Da – Will će, sav šarmantan. – Mislio sam da bih
ju trebao izvesti na zrak.
– No – kaže Jules. – Lijepo od tebe. Ali sad biste
trebali natrag u šator. Rezat ćemo tortu.
 SAD

Noć vjenčanja

Djeveri oprezno prilaze tijelu.

Ono leži malo dalje od poteza suhog tla, tamo gdje
počinje treset. Močvara se već počela stiskati oko
rubova lesa, vrijedno ga i s puno ljubavi prekriva –
čak i kad bi nekim čudom leš oživio, imao bi
problema ustati. Morao bi se pomučiti da oslobodi
ruku ili nogu. Otkrio bi da ga nešto čvrsto drži
pritisnutoga o crne i vlažne grudi zemlje.
Močvara je već gutala tijela, čitava, uvlačila ih
duboko u sebe. No to je bilo davno. Već dugo gladuje.
Kako se približavaju lesu, tako njihova svjetla
otkrivaju dijelove tijela: trapavo raširene noge, glava
zabačena unatrag na tlu. Prazan pogled očiju koje
sjaje pod svjetlom. Ugledaju i napola otvorena usta iz
kojih viri jezik, nekako opsceno. A na prsima je mrlja
tamnocrvene krvi.
O jebote – kaže Femi. – O jebote... to je Will.
Mladoženja prvi put ne izgleda prelijepo. Lice mu
je zgrčeno u agoniji: oči zamagljene, jezik visi.
O, Isuse – kaže netko. Angus povraća. Duncan
zajeca. Duncan kojega nikad ništa nije dotaknulo. A
zatim čučne i trese tijelo. – Hajde, frende. Ustaj!
Ustaj! – Užasna je to sad pantomima dok se glava lesa
beživotno ljulja. – Prestani! – viče Angus, grabeći
Duncana. – Prestani!
Zure i zure. Femi je u pravu. U pravu je. Ali ne
može biti. Ne Will, centar grupe, nedodirljivi Will,
netko koga svi vole.
Toliko su usredotočeni na njega – na svojega palog
prijatelja – i toliko zaokupljeni šokom i tugom da nisu
više na oprezu. Stoga nitko nije primijetio pokret
samo nekoliko koraka dalje: drugi ljudski oblik, vrlo
živ, koji je sad iskoračio iz tame prema njima.
 RANIJE

Will

Mladoženja

Jules i ja zajedno se vraćamo do šatora. Olivia neka

si sama traži put natrag. U jednom sam
poremećenom trenutku bio u iskušenju, kad sam
shvatio koliko smo blizu rubu litice. Ne bi nikoga
previše iznenadilo. Na kraju krajeva, već se ranije
pokušala utopiti – ili je barem tako izgledalo prije
nego što sam ju spasio. A još i puše snažan vjetar –
zbuni se čovjek pod njim.
Ali nisam to ja. Nisam ubojica. Ja sam dobar
čovjek.
No sad sve nekako izmiče kontroli. Morat ću
srediti stvari.
Naravno da Jules nikad nisam mogao reći za
Oliviju. Kad sam napokon shvatio da su povezane,
onoga dana kad smo bili kod njezine mame, tada je
već bilo prekasno. Čemu samo nepotrebno povrijediti
Jules? To s Olivijom – to ionako nije bila prava stvar,
zar ne? Samo privremena privlačnost. Sve je s njom
bilo zasnovano na lažima, mojima koliko i njezinima.
Ustvari me to pretvaranje uzbudilo kad smo bili na
onom prvom spoju. Pravila se da je netko stariji,
sofisticiraniji. Bila je tako nesigurna. Htio sam ju
iskvariti, baš kao onu curu koju sam jednom imao
na faksu, jednu od onih dobrih cura – pametna,
vrijedna, došla iz neke usrane škole i smatrala da nije
dovoljno dobra za naš faks.
No kad sam na onoj zabavi upoznao Jules, bilo je
drukčije. Kao sudbina. Odmah mi je bilo jasno da
bismo bili dobar par. Da bismo tako dobro izgledali
zajedno – da, fizički, jer si tako dobro pristajemo. Ja
sam na početku obećavajuće karijere, ona je tako
ambiciozna. Trebao sam nekog jednakog sebi, nekog
punog samopouzdanja i želje za uspjehom – nekog
kao ja. Zajedno bismo bili nepobjedivi. I jesmo.
Mislim da Olivia neće ništa reći. Znam to još od
početka. Znam da joj nitko neće vjerovati. Previše
sumnja u samu sebe. Samo što – ili sam možda ja
paranoičan – čini mi se drukčijom otkako smo došli
na otok. Sve se ovdje čini drukčijim. Kao da ovo
mjesto nešto radi ljudima, kao da smo svi dovedeni
ovdje s razlogom. Znam da je apsurdno. To je samo
zato što je ovdje toliko ljudi na jednome mjestu: kako
sad, tako i nekad. Obično sam oprezan, ali priznat ću
da nisam baš sve isplanirao kako treba, da nisam
razmišljao što bi se sve moglo dogoditi kad svi budu
ovdje na okupu. Kakve bi mogle biti posljedice.
No. Olivia: mislim da je tu sve u redu. Ali morat
ću nešto poduzeti u vezi Johnna, i to čim se vratim u
šator. Ne može mi brbljati okolo komu god stigne.
Možda sam ga podcijenio. Mislio sam da je bolje da je
tu nego da nije, da je bolje da ga držim na oku. Ali
Jules je pozvala Piersa a da mi to nije rekla. Da,
ustvari je tu nastao problem. Da ga nije pozvala,
Johnno nikad ne bi doznao za ono sa serijom i mogli
smo nastaviti život kao prije. Ma mora mu biti jasno
da ne bi nikad funkcioniralo s njim. I jasno mu je:
sam je to rekao. On je rizik. Puši travu i pije i pamti
kao jebeni slon. Imao bi nekakav ispad pred
novinarima i sve bi izlanuo. Ako mu je to jasno – ako
mu je jasno kakva je katastrofa to moglo biti – onda
ne kužim zašto je toliko povrijeđen. No, opasan je.
Zna svašta, svašta bi mogao reći drugima. Prilično
sam siguran da mu nitko ne bi povjerovao – u tu
neku apsurdnu priču od prije dvadeset godina. Ali
neću riskirati. Opasan je i na druge načine. Nemam
pojma što je htio učiniti u špilji jer sam imao povez
preko očiju, ali vraški mi je drago što se Aoife
pojavila, inače bogzna što se moglo dogoditi.
Kako god... Ovoga me puta neće zaskočiti
nespremna.
 HANNAH

Pratnja

Trudim se racionalno sagledati ono što sam doznala

od Jethra i Luisa. Postoji li ikakva šansa da je to
samo slučajnost? Trudim se poslušati svoj glas
razuma. Zamišljam što bih Charlieju rekla u sličnoj
situaciji: pijan si. Ne razmišljaš dobro. Odspavaj pa
ponovno razmisli sutra ujutro.
Ali ustvari – čak i bez potrebe za razumnim
razmišljanjem – ja znam. Osjećam to. Predobro se
uklapa u ostatak da bi bilo slučajnost.
Snimka Alice bila je, naravno, anonimno
postavljena na internet. Previše smo u to doba bili
obuzeti tugom da bismo potražili njezine prijatelje,
ljude koji su nam mogli pomoći pronaći počinitelja.
No kasnije sam se zaklela: ako mi se ikad pruži
prilika osvetiti se čovjeku koji je mojoj sestri
upropastio život – koji joj ga je oduzeo – natjerat ću
ga da pati. O, Bože... a sviđao mi se. Sanjala sam ga
sinoć. Od same pomisli sad mi se povraća. To je još
jedna uvreda, to što sam pala na isti šarm koji je
uništio Alice.
Prisjetim se Willa za probnom večerom. Pitao me
jesmo li se upoznali na proslavi zaruka. Rekao da
sam mu poznata. Pretpostavljao da me vidio na nekoj
Julesinoj fotki. Nije on ustvari mene bio prepoznao.
Prepoznao je Alice.
Izvana sam smirena, no dok koračam natrag pod
šator, u meni ključa bijes toliko silan da ga se bojim.
Muškarac odgovoran za smrt moje sestre vodi
uspješan život, napravio sije karijeru lažnim
šarmom, stekao ju dobrim izgledom i povlasticama.
A Alice, toliko bistrija i pametnija i bolja od njega –
moja sjajna sestra – ona nikad nije ni dobila priliku.
Okružena sam morem ljudi. Pijani su i glupi,
teturaju. Ne može se vidjeti kroz njih, što je iza njih.
Guram se kroz tu gomilu, povremeno toliko snažno
da čujem tihe povike, osjećam kako se glave okreću
prema meni.
Čini se da se svjetla ponovno gase. Sigurno je zbog
vjetra. Trepere dok se probijam kroz ljude, gase, pale.
Pa ponovno ugase. Ranije je bio suton pa se još
donekle moglo vidjeti bez rasvjete. No sad je gotovo
crno kao u rogu. Male ukrasne svijeće na stolovima
nisu od neke koristi. Ustvari samo unose još veći
nered, jer pod njihovim se svjetlom vide samo sjene i
obrisi. Ljudi viču, smiju se, sudaraju se sa mnom.
Kao da sam u ukletoj kući u zabavnom parku.
Poželjela sam vrisnuti.
Stežem i opuštam šake toliko snažno da sam si
noktima probila meso dlanova.
Ovo nisam ja. Osjećam se opsjednutom.
Svjetla se upale. Svi s odobravanjem viču.
Charliejev glas, pojačan mikrofonom, odzvanja iz
kuta prostorije. – Ljudi, vrijeme je za rezanje torte. –
Preko glava uzvanika vidim supruga kako drži
mikrofon. Nikad se nisam osjećala ovako udaljenom
od njega.
A tu je i torta, bijela i blistava i savršena, posuta
cvijećem i lišćem od šećera. Jules i Will stoje pokraj
nje. Ustvari, doimaju se poput figurica kakve obično
krase vrh torte: on je vitak i elegantan u svom odijelu,
ona je potamnjele kože i figure pješčanoga sata u
bijeloj haljini. Rekla bih da nikad prije nisam nekog
mrzila.
Ne zaista. Čak ni kad sam čula što je Alice njezin
dečko učinio, jer se nisam imala na koga
usredotočiti. Ali sad ga mrzim. Stoji ondje i smiješi se
stotinama mobitela. Priđem bliže.
.

Uzvanici se natiskuju oko njih. Četvorica djevera

se cere, tapšaju Willa po leđima... a ja se pitam jesu
li ikad vidjeli samo naznaku njegove prave naravi?
Zar ih nije briga? A tu je i Charlie, koji ostavlja jako
dobar dojam – i samo dojam, uvjerena sam – osobe
koja je trijezna i u punoj kontroli svog tijela. U blizini
su i Julesini i Willovi roditelji, ponosno se smiješe. I
Olivia, koja izgleda jadno kao i do sad.
Priđem još malo bliže. Ne znam što s ovim
osjećajima, s ovom energijom koja pucketa u meni
kao da su mi žile spojene na struju. Ispruživši ruku,
vidim da mi se prsti tresu. Plaši me to, ali i ushićuje.
Dojma sam da bih, da pokušam nešto, ustanovila da
ovoga trenutka posjedujem neku novu, natprirodnu
snagu.
Aoife zakorači naprijed. Pruži nož Jules i Willu.
Velik je to nož, dug i oštar. Ima biserni držak, kao da
bi to moglo ostaviti dojam da zapravo nije oštar, kao
da se želi reći: ovo je nož za rezanje torte i to je sve,
nema tu ničeg zlokobnog.
Will položi dlan na Julesinu šaku. Jules nam se
svima smiješi. Zubi joj sjaje.
Priđem još bliže. Gotovo sam u prvom redu
gomile.
Zajedno zarežu tortu, zglobovi njezinih prstiju
bijeli oko drška, njegov dlan postojano na njezinoj
šaci. Torta se preda nožu, pruži nam pogled na
crvenu unutrašnjost. Jules i Will se smiješe, smiješe,
smiješe kamerama mobitela. Nož je sad ponovno na
stolu. Oštrica se presijava. Tu je. Nadohvat moje
ruke.
A onda se Jules sagne i rukom zgrabi poveći
komad torte. Smiješeći se za kamere, brzo ga poput
munje nabije Willu u lice. Nasilno je to, poput
pljuske, poput udarca. Will zatetura unatrag, blene
u nju dok mu s lica padaju komadi biskvita i kreme,
prljaju odijelo. Julesin se izraz lica ne da protumačiti.
Nastupi trenutak zapanjene tišine dok svi pod
šatorom čekaju što će se sljedeće dogoditi. A Will tad
položi dlan na prsa, hini kao da ga je pogodio metak
i široko se nasmiješi. – Bolje da se odem oprati – kaže.
Svi dobacuju i viču i smiju se i zaboravili su već
da je to što se dogodilo ustvari bilo čudno. Sve je to
samo dio ceremonije.
Ali primjećujem da se Jules ne smiješi.
Will išeće iz šatora, hoda prema Follyju. Uzvanici
su nastavili čavrljati, smijati se. Možda sam ja jedina
koja ga promatra kako odlazi.
 Bend ponovno svira. Svi se vraćaju natrag na
plesni podij. Ja stojim gdje jesam, kao ukopana.
A onda se svjetla ugase.
 OLIVIA

Djeveruša

Upravu je bio. Sad nikad neću reći Jules što se

dogodilo.
Razmišljam kako je sve izokrenuo. Nekako me
natjerao da sebe smatram krivom za sve što se
dogodilo. Igrao je na isti onaj sram koji je izazvao u
meni: isti onaj sram koji osjećam otkako sam ga
vidjela kako ulazi kroz vrata s Jules. Natjerao me da
se osjećam malom, nevoljenom, ružnom, glupom,
bezvrijednom. Natjerao me da se mrzim i stvorio jaz
između mene i svih ostalih, čak i vlastite obitelji –
posebice njih – ovom užasnom tajnom. Prisjećam se
kako me zgrabio za ruku, ondje pokraj litice. Pitam
se što bi se dogodilo da se Jules nije pojavila. Da ga
je vidjela kako me drži za ruku, sve bi bilo drukčije.
Ali nije vidjela, i propustila sam priliku. Sad mi nitko
ne bi povjerovao da išta kažem. Ili bi možda krivili
mene. Ne mogu ja to. Nisam dovoljno hrabra za to.
Ali mogu ipak poduzeti nešto.
A onda se svjetla ugase.
 JULES

Mladenka

Torta nije bila dovoljna. Bilo je to sitničavo i jadno.

Iznevjerio me, nepovratno. Kao i svatko drugi u mojoj
vražjoj obitelji. Zbog njega sam zanemarila sve svoje
pomno uspostavljene obrambene mehanizme.
Učinila sam se ranjivom.
Smiješio mi se dok smo rezali tortu, dok smo
zajedno držali nož. Držao je nož rukama kojima je
dodirivao tijelo moje sestre. Bože, previše je odvratno
da bih razmišljala o tome. Je li razmišljao o njoj kad
smo spavali zajedno? Zar je mislio da sam previše
glupa da ikad shvatim? A valjda jest. I bio je u pravu.
I to je također razlog zašto je sve ovo toliko uvredljivo.
No, podcijenio me.
Bijes ključa u meni, snažniji i od šoka i od tuge.
Osjećam kako mi buja iza rebara. Gotovo mi lakne
dok pred sobom uništava sve ostalo što osjećam.
A onda se svjetla ugase.
 JOHNNO

Kum

Stojim vani, u tami. Vraški puše tu gdje sam. I čini

mi se stalno kao da vidim nešto. Podižem ruke kako
bih se obranio. Većinom je to samo ono lice, isto ono
koje sam sinoć ugledao u spavaćoj sobi. Velike
naočale, njegov pogled zadnji put kad smo bili u
spavaonici, sam nekoliko sati prije nego što smo došli
po njega. Dječak kojega smo ubili. Kojega smo obojica
ubili. Ali samo je jednomu od nas to uništilo život.
Osjećam se poprilično uništeno. Pete Ramsay
dijelio je drogu kao da su bomboni – i napokon me
puklo.
Will, pizda. U tom je šatoru kao da se ništa nije
dogodilo, kao da ga ništa ne dira: ceri se kao idiot.
Trebao sam ga riješiti u špilji, dok sam još imao
priliku.
Pokušavam se vratiti u šator. Vidim svjetla šatora,
no stalno se sele... prvo bliže meni, a zatim dalje.
Čujem i buku, klepet platna na vjetru, glazbu...
A onda se svjetla ugase.
 AOIFE

Planerica vjenčanja

Svjetla se ugase. Gosti kriče.

– Ne brinite se – vičem. – Generator je zakazao
zbog vjetra. Svjetla će se upaliti za koju minutu. Ne
idite nikamo.
 WILL

Mladoženja

Perem si tortu s lica u zahodu u Follyju. Nije bilo

nimalo lako doći do Follyja, čak i navodeći se
svjetlima zgrade jer vjetar me stalno pokušavao
skrenuti s puta. Ali možda je i dobro što sad imam
malo mjesta za sebe, malo mira za razmišljanje.
Isuse, imam kreme u kosi, čak i u nosu. Jules sije
baš dala truda. Ponizila me. Poslije sam vidio oca
kako me gleda. Isti onaj izraz lica kao i uvijek – kao
kad su bili objavili tko igra u prvoj utakmici i ja nisam
bio na popisu. Ili kad nisam upao na Oxbridge ili kad
mi rezultati mature nisu bili potpuno savršeni. To je
nekakvo sumorno zadovoljstvo, kao da sad vidi da je
ipak cijelo ovo vrijeme bio u pravu u vezi sa mnom.
Niti jednom nisam vidio da se ponosi mnome, unatoč
tomu što sam se oduvijek trudio napredovati, postići
više, baš kao što mi je govorio. Unatoč svemu što
jesam postigao.
Julesin izraz lica kad je uzela onaj komad torte u
ruku. Jebate. Zar je skužila nešto? Ali što? Možda je
još uvijek samo ljuta što su me djeveri onako odnijeli:
što su nam prekinuli večer. Siguran sam da je samo
to, i ništa više. A ako jest nešto više, siguran sam da
čuju uvjeriti da nije.
 Nije trebalo biti ovako. Sve je odjednom tako
krhko. Kao da bi se sve u bilo kojem trenutku moglo
urušiti. Moram natrag tamo, staviti sve pod kontrolu.
Ali čime se prvo pozabaviti?
Podignem pogled i ugledam svoj odraz u zrcalu.
Bogu hvala na ovom licu. Na njemu se ništa od toga
ne vidi, nema ni naznake stresa pod kojim sam već
satima. To mi je putovnica kroz život. Dobivam zbog
njega ljubav i povjerenje. I znam da ću stoga na kraju
pobijediti nekoga kao što je Johnno. Obrišem si
zadnju mrvicu iz kuta usana, zagladim kosu,
nasmiješim se.
A onda se svjetla ugase.
 SAD

Noć vjenčanja

Čuče nagnuti nad tijelom. Femi – kirurg, ali sad

tako daleko od operacijske dvorane – saginje se do
mrtvaca, licem dovoljno blizu njegovim ustima da bi
čuo diše li. Ali besmisleno je to. Čak i da se nešto
može čuti kroz vjetar, otvorene i zamagljene oči, usta
koja zjape i tamna mrlja na prsima jasno poručuju
da je mrtav.
Svi su toliko usredotočeni na nepomično tijelo
pred sobom da nitko nije primijetio da nisu sami,
nitko nije ugledao obris koji, zastrt tamom, stoji na
samom rubu njihova kruga. Sad taj obris zakorači
pod njihova svjetla, izroni iz mraka poput nečeg
drevnog i strašnog – nešto iz Starog zavjeta,
utjelovljenje osvete. Isprva ne prepoznaju tko je to.
Sve što isprva vide je krv.
Kao da se okupao u njoj. Prekriva mu prednjicu
košulje: više je grimizna nego bijela. Ruke su mu do
zapešća krvave. Krvav mu je i vrat; krv mu se skorila
duž čeljusti kao da ju je pio.
Zure u njega, nijemi i prestravljeni.
Tiho jeca. Podiže ruke prema njima i oni ugledaju
odbljesak metala. Stoga je druga stvar koju sad vide
taj nož. Da mogu razmišljati, shvatili bi da im je
poznat. da je to ona duga i elegantna oštrica
bisernoga drška koja je nedavno rezala tortu.
Femi prvi dođe do glasa. – Johnno – kaže polako i
oprezno. – Johnno, frende, gotovo je. Spusti nož.
 RANIJE

WILL

Mladoženja

Jebemu. Opet je nestalo struje. Petljajući po

stražnjem džepu u potrazi za mobitelom, uključio
sam njegovo svjetlo pa izašao van u noć. Puše kao
ludo. Moram pognuti glavu i nagnuti se kako bih
uopće mogao hodati. Kriste, mrzim kad mi vjetar
upropasti frizuru. Nikad to ne bih javno priznao – ne
ide to baš uz Preživjeti noć.
Pogledavši u smjeru u kojem se krećem, shvatio
sam da mi netko prilazi, ali vidim im samo svjetlo.
Oni sigurno vide mene, ali ja ne vidim njih.
– Tko je to? – upitah. A onda sam napokon uspio
razaznati tko je posrijedi.
Ona.
– O – kažem i lakne mi. – Ti si.
.

– Bok, Wille – Aoife će. – Oprao si tortu sa sebe?

– Da, jesam. Što se događa?
– Opet je nestalo struje – kaže. – Žao mije. Zbog
ovog vremena je tako. Prognoza nije bila ovako loša.
Generator se ne može nositi s time. Dosad se trebao
ponovno uključiti... idem vidjeti što je bilo. Ustvari,
možeš li mi pomoći?
Radije ne bih. Moram se vratiti, početi sređivati
stvari: umiriti suprugu i pozabaviti se djeverušom i
kumom. Ali ništa od toga ne mogu u mraku. Stoga
joj komotno i mogu pomoći. – Naravno – kažem
galantno. – Kao što sam rekao jutros, rado ću ti
pomoći.
– Hvala. Ljubazno od tebe. Ondje je. – Skrenuli
smo sa staze; obilazimo oko stražnjeg dijela Follyja.
Tu smo zaklonjeni od vjetra. A onda se – što me
zbunilo – okrenula prema meni, premda se ne čini da
smo kod generatora. Njezino mi svjetlo sjaji ravno u
oči. Podignem ruku. – Malo je jarko – kažem.
Nasmijem se. – Kao da me ispituju.
– O – kaže ona. – A da?
Ali nije spustila svjetiljku.
– Molim te – kažem. Sad sam ozlojeđen iako se
trudim biti pristojan. – Aoife, svijetliš mi u oči. Ne
vidim ništa, znaš.
– Nemamo baš puno vremena – kaže ona. – Tako
da će ovo morati biti brzo.
– Što to? – U jednom vrlo neobičnom trenutku
imao sam dojam da mi se nabacuje. Sasvim je
sigurno privlačna. Primijetio sam to još jutros, u
šatoru. Još je i privlačnija jer se trudi to skriti.
Oduvijek mi se sviđalo kad je žena nesvjesna svojeg
izgleda, malo nesigurna. Nemam pojma koji kurac
radi s debeljkom kakav je Freddy. Ali trenutno mi je
previše toga u glavi da bi se time bavio...
 – Htjela sam ti nešto reći – kaže mi. – Možda sam
ti trebala to reći još jutros. Ali tada mi se nije činilo
prikladnim. Morska trava u krevetu sinoć. To sam
bila ja.
– Morska trava? – Zurim u svjetlo, trudim se
razumjeti o čemu to pobogu govori. – Ne, ne – kažem.
– To je sigurno bio neki od djevera jer to je bila...
– Fora iz Trevellyana, za mlađe učenike. Da,
znam. Znam sve o Trevellyanu. I više nego što bih
htjela, da budem iskrena.
– Ali... ne razumijem. – Srce mi je počelo kucati
malo brže, iako nisam baš siguran zašto.
– Toliko sam te dugo tražila na internetu – kaže
ona. – Ali William Slater je tako često ime. A onda je
krenulo Preživjeti noć. I eto te. Freddy te istoga trena
prepoznao. Nisi čak ni promijenio format, zar ne?
Pogledali smo sve epizode.
– Ma o čemu...?
– I eto. Toliko sam se trudila dovesti te ovamo –
kaže. – Zato sam i ponudila onaj apsurdni popust
tvojoj supruzi. Očekivala bih da će se malo zapitati
zašto je tako. Ali nije, što je valjda razlog zašto si tako
dobro pristajete. Toliko ste povlašteni da smatrate da
vam svijet nešto duguje. Moralo joj je biti jasno da
nema Šanse da zaradimo na ovome. Alija ću ipak
dobiti nešto.
– A što to? – Počeo sam uzmicati. Sve mi je ovo
odjednom vrlo sumnjivo. No desno mi je stopalo
propalo kroz tlo i počelo tonuti. Na samom smo rubu
močvare. Gotovo kao da je planirala ovo.
 – Htjela sam razgovarati s tobom – kaže. – Toje
sve. I nisam mogla smisliti bolji način od ovoga.
– Pa ovako, dok puše, usred mraka?
– Ustvari, ovo je savršeno. Wille, sjećaš li se malog
momka zvanog Darcey? Iz Trevellyana?
– Darcey? – Svjetlo je toliko jarko da ne mogu
razmišljati. – Ne – kažem. – Ne mogu reći da se
sjećam. Darcey. Je li to uopće muško ime?
– Prezime je Malone? Mislim da ste se ondje služili
samo prezimenima.
Ustvari, sad kad razmislim, poznato mije. Ali ne
može biti. Ma nije valjda...
– Ali, naravno, ti ga se sjećaš kao Samca – kaže
ona. – Malone... Samac. Tako ste ga zvali, zar ne?
Znaš, još uvijek imam njegova pisma. Imam ih tu na
otoku. Jutros sam ih ponovno čitala. Pisao mi je o
tebi, znaš. O tebi i Jonathanu Briggsu. O svojim
„prijateljima“. Znala sam da nešto ne valja u vezi s
tim prijateljstvom... ali nisam ništa poduzela. I to je
sad moj križ... Pokopan je ovdje. Gdje smo bili
najsretniji. Naravno, u grobu nema ničega. Moji
roditelji nisu imali što pokopati, ali ti znaš i sam
zašto.
– Ali... ne razumijem.
A onda se sjetim fotke tinejdžerice na bijeloj
pješčanoj plaži. Fotke zbog koje smo ga Johnno i ja
povremeno zadirkivali. Seksi sestra. Ali ne može
biti...
– Nemam ti vremena sve objasniti – kaže. – Rado
bih da mogu. Rado bih da imamo vremena za
razgovor. Sve što sam htjela je razgovor, iskreno.
Doznati zašto si to učinio. Zato sam tako jako htjela
da dođete ovamo, da se vjenčate na otoku. Toliko sam
te toga htjela pitati. Je li se bojao, na samom kraju?
Jesi li ga pokušao spasiti? Freddy kaže da ste vas
dvojica bili ushićeni kad ste se vratili u spavaonicu.
Kao da je sve to samo nekakva velika šala.
– Freddy?
– Da, Freddy. Ili kako ste ga vi zvali: Krmak. On je
te noći jedini bio budan u spavaonici. Mislio je da
možda dolazite po njega, da ćete ga voditi na
Preživljavanje. Pa se skrio i pravio se da spava i nije
rekao ni riječ kad ste iznijeli Darceyja. Nikad si to nije
oprostio. Pokušala sam mu objasniti da on nije ništa
kriv. Da ste ga vas dvojica odveli. Ali ponajviše ti.
Tvom je prijatelju Johnnu barem žao zbog svega.
– Aoife – kažem, najopreznije što mogu. – Ne
razumijem. Ne znam... ne znam o čemu govoriš.
– Ali, sad si nešto mislim, možda i ne trebam
odgovore. Jer ih znam već. Kad sam vas ranije zatekla
u špilji, čula sam sve. Naravno, sad imam neka druga
pitanja. Zašto, recimo. Zbog ukradenih ispita? Zar je
to dovoljan motiv da se ubije dijete? Samo zato što si
bio otkriven?
Aoife, žao mije, ali moram sad natrag u šator.
Ne – kaže.
Nasmijem se. – Kako to misliš ne? – Koristim se
najuvjerljivijim glasom koji imam. – Gle. Nemaš
nikakva dokaza za sve to što si rekla. Jer dokazi ne
postoje. Jako mi je žao zbog tvojega gubitka. Ne znam
što smjeraš. Ali što god bilo, neće ti koristiti. Bila bi
to tvoja riječ protiv moje. Mislim da oboje znamo
komu će ljudi vjerovati. Prema svim dokumentima, to
je bio samo nesretni slučaj.
I mislila sam da ćeš to reći – kaže. – Znam da
nećeš priznati. Znam da se ne kaješ. Na kraju
krajeva, čula sam što si rekao u špilji. Te si mi noći
sve oduzeo. Majka kao da mi je i umrla tad. Oca smo
izgubile nekoliko godina poslije – srčani udar sasvim
sigurno izazvan stresom od tuge.
Ne bojim je se, podsjetih se. Ničim me ne drži u
šaci. Trenutno imam malo većih problema, stvari
koje nose prave posljedice. Ona je samo zbunjena i
ogorčena žena koja...
A onda ugledah odsjaj nečega. Nečeg metalnog. U
njezinoj drugoj ruci, onoj u kojoj ne drži svjetiljku.
 SAD

JOHNNO

Kum

Nisam ga mogao spasiti.

Nisam trebao izvaditi nož, znam to sad. Vjerojatno
je to samo pogoršalo krvarenje.
Htio sam da razumiju kad su me pronašli u
mraku. Femi, Angus, Duncan. Ali nisu htjeli slušati.
Držali su te baklje kao da su oružje, kao da sam neka
divlja životinja. Vikali su na mene, vrištali' mi da
bacim nož, da ga SPUSTIM, i u glavi mi je toliko
bučalo. Nisam mogao ništa reći. Nisam im mogao
objasniti da nisam ja kriv. Nisam im mogao objasniti.
Objasniti da sam bio vani, na olujnom vjetru da
dođem k sebi od onoga što mi je Pete Ramsay dao.
Da su se svjetla ugasila.
Da sam ondje u tami pronašao Willa. Da sam se
sagnuo nad njega i vidio da mu iz prsa viri nož, kao
nešto što raste iz njega, zariven toliko duboko da se
oštrica nije vidjela. Da sam tada shvatio da ga volim,
unatoč svemu. Da sam ga grlio i plakao.
Okružili su me, djeveri. Držali su me kao da sam
životinja dok policija nije došla brodom. Vidio sam im
u očima da me se boje. Da znaju kako nikad nisam
bio jedan od njih.
Policija je tu. Stavili su mi lisice. Uhitili su me.
Vode me natrag na kopno. Sudit će mi za umorstvo
najboljega prijatelja.
Da, razmišljao sam o tome, ondje u špilji.
Razmišljao sam ubiti Willa. Uzeti prvi kamen koji mi
bude pri ruci. U jednom sam trenutku zaista
razmišljao o tome. Činilo mi se to najlakšom stvari
na svijetu. Najboljom stvari na svijetu.
Ali nisam ga ubio. Znam to – iako mi jest sve malo
mutno od trenutka kad sam uzeo onu tabletu od
Petea Ramsayja. Imam par praznina u sjećanju. Ali
mislim, ja nisam ni bio u šatoru. Kako sam mogao
doći do noža? Ali policija to ne smatra problemom,
čini mi se.
No, u svakom se slučaju ne smatram ubojicom.
Ali jesam, zar ne? Onaj klinac od prije svih ovih
godina. Na kraju krajeva, ja sam taj koji ga je vezao.
Will me natjerao, ali ja sam taj koji ga je vezao. Nije
to opravdanje koje će itko uvažiti, zar ne? Ne možete
reći da ste bili preglupi da biste razmišljali o
posljedicama.
Gdjekad se prisjetim onoga što sam vidio noć uoči
vjenčanja. Onoga stvora, onoga obrisa koji je čučao u
mojoj sobi. Očito nema smisla nikomu reći za to.
Zamislite: – O, nisam ja kriv, mislim da je Willa
ustvari velikim jebenim nožem za kolače izbo duh
dječaka kojega smo ubili. Da, mislim da sam ga vidio
u svojoj sobi noć uoči vjenčanja. – Nije baš uvjerljivo,
zar ne? No, vjerojatno je da je to samo plod moje
mašte. Imalo bi smisla, jer na neki način taj klinac
sve ove godine i živi u mojoj glavi.
Pomišljam na zatvorsku ćeliju koja me očekuje.
Ali opet, u zatvoru sam još od onoga jutra kad je
došla plima. Možda je ovo samo pravda koja me
napokon dostigla. Ali nisam ubio svojega najboljeg
prijatelja. Što znači da netko drugi jest.
 AOIFE

Planerica vjenčanja

Podigla sam nož. Rekla sam Freddyju da samo želim

odvesti Willa nasamo kako bismo razgovarali. Što je
bila istina, barem u početku. Možda sam se
predomislila zbog onoga što sam čula u špilji: zbog
njegova nedostatka kajanja.
Četiri je života uništio one noći. Jedan život
krivnje kao naknada za život nevinoga: rekla bih da
je to poštena razmjena.
Nadam se da vidi oštricu pod svjetlom. Na
trenutak poželim da on – tako zlatan, tako nedodirljiv
– osjeti makar tračak onoga što je moj mlađi brat
iskusio dok je one noći ležao na plaži, čekao da more
dođe po njega. Stravu i užas. Želim da ovaj čovjek
bude prestravljen više nego ikad u životu. Uperila
sam svjetiljku ravno u njega, u njegove oči koje se
sad šire.
A onda sam ga ubola. Za mog brata. Ravno u srce.
I eto pakla.
EPILOG
 NEKOLIKO SATI POSLIJE

OLIVIA

Djeveruša

Vjetar je napokon prestao puhati. Pojavila se irska

policija. Svi smo sad pod šatorom jer policija želi da
budemo na okupu. Objasnili su nam što se dogodilo,
što su pronašli. Koga su pronašli. Znamo da je netko
uhićen ali ne znamo još tko.
Nevjerojatno je koliko malo buke stotinu pedeset
ljudi može proizvesti. Ljudi sjede za stolovima, šapću.
Neki su zagrnuti aluminijskim dekama jer su u šoku
– i te su deke glasnije od većine ljudi.
Ja nisam ništa rekla, nikomu, ne otkako smo on
i ja stajali na rubu litice. Kao da je netko ukrao sve
riječi iz mene.
On je sve o čemu sam mjesecima razmišljala. I
kažu da je sad mrtav. Nisam zadovoljna. Barem
mislim da nisam. Većinom sam još u šoku.
Nisam gaja ubila. Ali mogla sam. Sjećam se što
sam osjećala kad sam ga posljednji put vidjela dok je
s Jules rezao tortu. Gledala sam taj nož... Razmišljala
o tome. Samo na nekoliko sekunda. Ali razmišljala
sam, osjećala sam to dovoljno snažno da se dio mene
sada pita jesam li ga možda ubila i nekako to
potisnula. Ne smijem nikoga pogledati u oči jer
postoji šansa da će mi to pročitati na licu.
Poskočila sam osjetivši nečiju ruku na golom
ramenu. Podigoh pogled. Jules, pokrivena dekom i
još uvijek u haljini. Samo što na njoj to izgleda kao
dio haljine, kao plašt ratničke kraljice. Usta su joj
toliko stisnuta da su joj usne gotovo nestale, a oči joj
sjaje. Čvrsto mi steže rame prstima.
– Znam – šapne. – Za njega... za tebe.
O, Bože. Znači ona je nekako doznala dok sam ja
u sebi tražila snage reći joj sve. I mrzi me. Sigurno
me mrzi. Vidim to na njoj. Znam da nemam što
poduzeti da se Jules predomisli jednom kad nešto
odluči, da nemam što reći.
A onda se dogodila promjena, nešto novo u izrazu
njezina lica.
– Da sam znala... – Više joj čitam s usana nego što
čujem riječi. – Da sam... – zastane, proguta. Zatvorila
je oči. Kad ih ponovno otvorila, bile su prepune suza.
I onda je posegnula prema meni i ja sam na nogama.
Grli me, a tijelo joj drhti. Plače, glasno i ljutito jeca.
Ne sjećam se kad je Jules zadnji put plakala. Ne
sjećam se kad smo se zadnji put ovako grlile. Možda
nikad i nismo. Uvijek je bilo neke distance među
nama. AK sad je barem na trenutak nema. I usred
svega ovoga, šoka i traume ove noći, samo smo nas
dvije. Moja sestra i ja.
 SLJEDEĆI DAN

HANNAH

Pratnja

Charlie i ja smo na brodici, plovimo natrag prema

kopnu. Većina je uzvanika otišla već ranije, a obitelj
će ostati na otoku.
Okrenem se i gledam otok. Vrijeme se popravilo i
sunčano je, no otok je još uvijek u sjeni velikog
oblaka. Kao da nad njim čuči velika crna zvijer i čeka
sljedeći obrok. Okrenem joj leđa.
Ovoga puta ljuljanje brodice jedva da mi smeta.
Malo morske bolesti nije ništa spram duboke
mučnine koju osjećam u duši nakon sinoćnjeg
otkrića da mi je Will gotovo ubio sestru.
Sjetim se kako sam se držala Charlieja tijekom
plovidbe prema otoku prije samo četrdeset osam sati,
kako smo se smijali unatoč mojoj mučnini. To me
sjećanje sad muči.
Charlie i ja jedva smo razgovarali. Jedva smo se i
pogledali od sinoć. Mislim da smo oboje izgubljeni u
mislima, oboje razmišljamo o našem zadnjem
razgovoru prije svega što se dogodilo. I mislim da sad
ne bih ni imala energije za razgovor, čak i da želim
razgovarati. Osjećam se razoreno, emocionalno i
tjelesno... preumorna da bih uopće počela
organizirati misli, pokušati razabrati kako se
osjećam. Noćas nitko nije spavao, naravno, ali nije
samo to posrijedi.
Dakako, kad se vratimo kući, morat ćemo se
suočiti sa svime. Morat ćemo, kad se vratimo u
stvarnost, vidjeti može li se popraviti ono što je ovoga
vikenda bilo razbijeno. Toliko toga.
A opet, nešto je iz tog krša izašlo jasno i potpuno.
Pronađen je komadić slagalice koji je nedostajao. Ne
bih to nazvala završetkom priče jer moja rana nikad
neće zacijeljeti. Ljuta sam jer nisam imala priliku
suočiti se s njime. Ali dobila sam odgovor na pitanje
koje me mučilo otkako je Alice umrla. I mogu reći da
je Willov ubojica, ubivši ga, osvetio i moju sestru. Zao
mi je samo što nisam imala priliku sama mu zariti
nož u srce.
SVRŠETAK