Branko Mamula: 

“Slučaj Jugoslavija” (2) Nadmetanje dva nacionalizma

Stabilni odnosi na Kosovu nisu odgovarali ni srskom ni albanskom nacionalizmu. JNA se nalazlia u
procijepu nadmetanju dvaju nacionalizama

Strahovanja od strane vojne intervencije

U svijetu je postojala velika zabrinutost za budućnost

Jugoslavije. Mi smo u oružanim snagama imali
mogućnost pratiti što svijet očekuje da će se dogoditi s
Jugoslavijom. Strah od mogućih potresa nisu širili
samo zlonamjerni, kako se to nama ponekad činilo.
Nacionalistički pokreti početkom '70–tih godina u
Hrvatskoj i nekim drugim republikama bili su jasan
indikator s čime će se zemlja suočiti poslije Tita.

Ministar vanjskih poslova Mirko Tepavac na sjednici

Savjeta narodne odbrane kojim predsjedava Tito, na
Brionima septembra '70–te, posebno je govorio o
oživljavanju ruske agresije prema Mediteranu. Iz
razgovora s predsjednikom mađarske vlade Jene Fokom zaključio je, da ovaj zna za planove protiv
naše zemlje. Spomenuo je i razgovor Pape s britanskim ministrom vanjskih poslova Stjuartom. Papa
ga je otvoreno pitao da li će se NATO angažirati ukoliko Jugoslavija, poslije Tita, bude napadnuta, što
je Papa osjećao kao realnu opasnost. Stjuart je odgovorio, da NATO nije Jugoslaviji dao nikakvu
formalnu garanciju, ali da je zainteresiran za njezin prostor. Mitja Ribičič, predsjednik SIV–a, za
vrijeme posjeta SSSR–u u junu mjesecu bio je upozoren od najviših sovjetskih rukovodilaca da neće
ostati mirni, ako socijalizam u Jugoslaviji bude ugrožen.

Zapadne obavještajne službe, zainteresirane da li Varšavski ugovor nešto priprema kako bi promijenio
položaj Jugoslavije, pratile su ove pokrete mnogo lakše nego mi i potvrđivale su, da se u Mađarskoj
grupišu snage. Prema njihovim procjenama, iz SSSR–a su na putu dvije svježe divizije. U Mađarskoj
se već nalazila sovjetska grupacija od četiri divizije, od čega dvije oklopne, uz šest mađarskih divizija i
značajne vazduhoplovne grupacije za podršku. Uočen je i pojačan trajektni saobraćaj između Odese i
Varne s ukrcanom vojnom tehnikom i opremom. Bugarska je u to vrijeme imala tri armije kopnene
vojske koje su bile orijentirane prema Turskoj, Grčkoj i Jugoslaviji. Stizala je tehnika i oprema i za
formiranje četvrte armije, pa bi prema Makedoniji i Albaniji bile ešalonirane dvije armije. Zapravo se ni
tada ni kasnije nije uspjelo s dovoljno vjerojatnoće utvrditi, da li je tehnika i oprema bila namijenjena za
četvrtu bugarsku armiju ili bi se bila formirala posebna sovjetska armija za slučaj odluke da se izbija na
južni Jadran i Sredozemlje. U Bugarskoj su se, nedaleko od naše granice, izvodile zimske vježbe
većih razmjera nego prethodnih godina, i mi smo ih mogli pratiti.

U užem dijelu Generalštaba, razmotrili smo nekoliko procjena pristiglih informacija i zaključili, da je
neophodno podignuti operativnu gotovost Armije s malom domobilizacijom u graničnom pojasu i na
desantno opasnim prostorima i pojačati protudesantne snage u prvom pojasu odbrane. Kao novinu,
organizirali smo u taktičkoj dubini uz granicu teritorijalne protuoklopne odrede i u njih uključili između
20.000 do 30.000 vojnika i starješina. Jezgro je činio aktivni sastav graničnih jedinica, ostatak se
mobilizirao u prigraničnim rejonima za vrijeme od tri do šest sati. Jedinice JNA imale su na najvažnijim
pravcima obrazovanu odbranu po dubini i samo u nekoliko rejona morali smo ih ojačati. Broj
domobiliziranog sastava i dijela u 3 do 6 – časovnoj gotovosti nije prelazio 60.000 ljudi. Mirnodopski
sastav JNA brojio je nešto oko 300.000 vojnika i starješina. Ojačanje borbenog poretka za 20% nije
bilo mnogo, ako se ima u vidu da su ratne oružane snage brojile između 2 i 2,5 miliona vojnika i
starješina. Više od predviđenog pojačanja nismo mogli učiniti jer je naprezanje zemlje i izdvajanje za
vojsku bilo značajno, te smo sve troškove morali pokriti iz armijskog budžeta. Ubrzanom obukom
protuoklopnih i protudesantnih odreda bilo je moguće za desetak dana dostići stepen gotovosti
dovoljan da ne budemo iznenađeni i da možemo izvršiti mobilizaciju glavnine ratne armije za slijedećih
48 sati. Posebno je bilo značajno radio–tehničko izviđanje i izviđanje iz vazduha dosta velike dubine
zagraničnog prostora.
Nekoliko mjeseci kasnije, u jesen 1980. g. posjetio nas je načelnik Generalštaba Mađarske, general
Ištvan Olah. Ostavio je izvanredan utisak na sve nas. Nije bio običan, najmanje protokolaran. Njegova
je obitelj stara komunistička porodica iz vremena Bele Kuna. Našoj Narodnooslobodilačkoj borbi divio
se još kao dijete i nije nikada ni prestao, uz sve lomove što ih je doživio kao vojnik socijalističke
Mađarske. Tragične 1956. g. bio je komandant divizije. Sudjelovao je u sukobu s pobunjenicima, na
barikadama je bilo pola miliona ljudi. Kazuje, da se ne zna tko je tada bio suroviji. Prema njemu,
Mađari su u međusobnom obračunu bili bespoštedniji od Rusa. Nade su bile iznevjerene, a nastupila
razočaranja. U novije vrijeme spadao je u grupu istaknutih nacionalnih reformatora. Njegova
razmišljanja ni u kojem slučaju nisu bila dogmatska kao većine kolega u istočnoevropskim zemljama.
Na kraju razgovora o programima suradnje naših dviju armija, general Olah mi je postavio pitanje,
kako sam mogao razumjeti da će nas Varšavski ugovor napasti za vrijeme Titove bolesti. Umjesto
odgovora upitao sam ga što bi on učinio u času kada odlazi stup države, a u svijetu se godinama
kombinira s promjenama u Jugoslaviji nakon njegovog odlaska. Pošteno je odgovorio: "Osigurao bih
zemlju od mogućih vanjskih i unutrašnjih opasnosti". I mi smo samo toliko učinili, rekao sam. Provjerio
sam koliko su bili tačni podaci o dolasku tri ruske divizije u Mađarsku u mjesecu februaru. Potvrdio je,
da su jedna za drugom iz Ukrajine ušle dvije divizije radi smjene postojećih, a motostreljačka divizija iz
Slovačke izašla je s dijelovima za obuku u zimskim uslovima. Nakon vrlo otvorenih objašnjenja tokom
kojih sam izrazio sumnju da se u kritično vrijeme u Mađarskoj slučajno našlo sedam sovjetskih divizija,
general Olah mi je rekao: "Nije nemoguće da vas u datom času napadnu snage VU iz Mađarske, pri
čemu će mađarske snage izvršavati svoje obaveze što ni ja, niti mađarsko rukovodstvo ne možemo
zaustaviti, ali Te uvjeravam da ću naći načina da te na vrijeme obavijestim". Dugo sam razmišljao o
velikom obećanju koje sam čuo. O tome nisam mogao ni sa kim razgovarati, niti bilo koga izvijestiti.
Već smo bili izbušeni kao rešeto i lako bi se bilo moglo dogoditi da upropastim sjajnog čovjeka i
iskrenog prijatelja.

Spekulacije da će JNA preuzeti kormilo države

TV reportaža o posjeti generala Ljubičića predsjedniku Titu u Ljubljanskom medicinskom centru poslije
amputacije noge, pogoršanju općeg zdravstvenog stanja i izvještaju liječničkog konzilijuma trenutačno
je obišla svijet. Vjerovalo se, da je Ljubičić dobio ovlašćenje da, kao prvi čovjek JNA, u svoje ruke
preuzme odgovornost za zemlju. Ljubičić je bio čovjek najvećeg Titovog povjerenja. Što se tiče Stane
Dolanca, nakon zadnje Titove posjete SSSR–u 1978. g. kada se u razgovoru s Brežnjevom Dolanc
pokušavao upadicama nadmetati s Titom u kritičkim stavovima prema SSSR–u i Brežnjevljevog
upozorenja na Dolančevo ponašanje pitanjem upućenim Titu: "Tko je ovaj čovjek?" on je konačno
ostao na tankom ledu. Na povratku, Dolanc je u avionu rekao Titu da će sazvati jugoslavensko
partijsko rukovodstvo i izvijestiti o razgovorima s Brežnjevom ciljajući na razlike u njegovim i Titovim
stavovima. Tito je odbrusio: Vi više nećete sazivati jugoslavensko rukovodstvo, to ću ja učiniti.
Dolančeva pozicija broj 2 u Partiji i državi bila je okončana. Prisustvovao sam 1978. g. kao komandant
vojno–pomorske oblasti u vili "Dalmacija" u Splitu predaji odlikovanja Dolancu. Tito je tim povodom
rekao nekoliko škrtih riječi, nije ga hvalio kako je ovaj bio navikao. Dolanc očito pripremljen na hladan
Titov oproštaj odgovorio je, da je u životu imao dva učitelja – Tita i Kardelja. Dobro je znao, da se s
Titom nitko iz nomenklature nije uspoređivao i namjerno ga je želio povrijediti.

Nekoliko mjeseci poslije Maršalove smrti, jednog sam jutra zatekao na stolu informaciju, da je
republički štab TO Slovenije izvijestio slovensko rukovodstvo, a ovi Predsjedništvo SFRJ, da je tokom
noći pripremljeno naređenje Generalštaba o podizanju pripravnosti jedinica JNA i TO čija sadržina
uznemirava, a pravi cilj je sumnjiv. Ništa nisam znao o takvom naređenju, pa sam pozvao generala
Milana Bjelogrlića, načelnika operativne uprave. Bjelogrlić me izvijestio da je tokom noći poslao
naređenje svim komandama armija i štabovima TO. Naređenje je Ljubičić sam sastavio i rekao mu, da
nikoga ne obavještava. Taj "nitko" bio sam naravno ja. Iz naređenja koje mi je pokazao Bjelogrlić nije
proizlazilo ništa što bi trebalo posebno uznemiravati. Bilo je sročeno čudno, konfuzno i ne vjerujem da
ga je itko u komandama i štabovima shvatio. Valjda je zbog toga i došlo do uznemirenosti. Činjenica je
također, da na ovo nitko osim slovenskog rukovodstva nije reagirao. I to je bio više indikator općeg
osjećanja i očekivanja u Ljubljani, nego Ljubičićeva namjera.

Ne vjerujem, da je general Ljubičić izdatim naređenjem spremao išta sličnog vojnom udaru. On
naprosto nije imao osobne predispozicije za odlučan korak. Godinu ili dvije nakon Ljubičićevog
odlaska iz JNA kružile su najrazličitije priče kako je nešto namjeravao, ali se nije usudio. Meni je o
tome, kao vrlo povjerljivo, pričao pukovnik Drago Malenica, upravnik "Karađorđeva". Njemu je "jedan
pukovnik" iz najuže ministrove okoline ispričao što se događalo na Surčinu kada se Ljubičić vratio iz
posjete Titu u Ljubljani. Ministar je bio nervozan, kolebao se oko krupne odluke. Samo je jedna krupna
odluka mogla biti uzrokom nemira čovjeka čiji je vrhovni komandant odlazio, a on se nije osjećao
sposobnim uhvatiti se ukoštac sa situacijom koja se naslućivala. U Predsjedništvo nije vjerovao, kao ni
itko od nas. Nemam ličnih saznanja što je sve podsticalo Ljubičića da nešto poduzme, niti što ga je
sputavalo da to ne učini. Međutim, ostala je sasvim nerazjašnjena namjera izgradnje i oprema kuće na
vojnoj ekonomiji u Surčinu. Kuća je bila uređena kao suženo komandno mjesto, imala je odličan
sistem veza, štapsku opremu, protuatomsko sklonište, sobe za odmor i spavanje, kuhinju s
trpezarijom, veće zalihe konzervirane hrane itd. Sva oprema je bila prvorazredna, uvezena iz
Njemačke i Italije. Kuća je dovršena 1978. g. a da o njoj ništa nisu znali građevinski organi pa čak ni
organi bezbjednosti, barem su tako tvrdili. General Ilija Radaković pomoćnik ministra za pozadinu, na
moje direktno postavljeno pitanje odgovorio je, da u kući nije bio, da mu je rečeno da kao građevinske
troškove unese adekvatnu sumu. Ne sjećam se više tačno iznosa, ali znam da se baratalo smiješno
niskom sumom za gradnju i opremu takve kuće. Makro i mikro lokacija kuće bila je još zagonetnija – u
blizini aerodroma Surčin gdje se u slučaju agresije s Istoka očekivao vazdušni desant velikih razmjera
u strategijskoj vojnoj operaciji preko Bačke i Srema prema Beogradu. Kuća je izgrađena na vojnoj
ekonomiji, oko dvjesta metara daleko od velikog svinjca i smrad se osjećao u kući. Vojno imanje u
Dobanovcima udaljeno 2–3 km od Surčina bilo je veoma dobro uređeno za odmor i postojale su dobre
veze s Generalštabom za prijem informacija i prenos naređenja. Ostaje, dakle, da se ipak nekad i s
nečim računalo, pa se zato s objektom u Surčinu nije smjelo ići u normalan sistem rukovođenja i
komandovanja oružanim snagama. Generali, koji su o tome mogli nešto reći nisu više bili u JNA:
general Brana Joksović načelnik službe bezbjednosti bio je već mrtav, general Barac načelnik
inžinjersko–građevinske uprave penzioniran, a pukovnik Đekić preko koga je gradnja i opremanje
najvjerovatnije išla, bio je i nadalje u vezi s Ljubičićem i ubrzo je i otišao iz JNA, pa se od njega ništa
nije moglo doznati bez otvaranja istrage. Na to se nisam odlučio. Bio bi se otvorio sukob s Ljubičićem i
srpskim predsjedništvom kojemu je on sada bio na čelu, sa sasvim nejasnim ciljem i bez pravih
argumenata. Armiji bi to samo štetilo, podgrijavalo sumnje u nju i njezino prethodno, ali i aktualno
rukovodstvo.

Pobuna Albanaca 1981. godine

Tokom 1980. g. radili smo na pregrupiranju snaga – ojačavali jugoistočno vojište. Južni i istočni dio
Srbije, sjeverni dio Makedonije i Kosovo bili su najmanje zaposjednuti mirnodopskim garnizonima.
Mogućnost da se SSSR odluči za izlazak na Sredozemlje nametao se kao njegov veliki iskorak u cilju
popravka svog nepovoljnog strategijskog položaja u globalnom nadmetanju sa suprotnim blokom.
Najkraći put k Sredozemlju vodio je iz Bugarske preko Makedonije, južne Srbije, Kosova i Albanije. K
tome, ruska flota – 5. eskadra na Sredozemnom moru trebala je bazu, ciljalo se na Boku Kotorsku. Od
polovice šezdesetih, Kosovo je bilo vojno ispražnjeno. U operativnom rasporedu na jugoistočnom
vojištu snaga jedne brigade u Prištini bila je premala. Stalna mogućnost nemira na Kosovu, u čemu
smo imali dovoljno iskustva kroz čitavo poslijeratno razdoblje, sa svoje je strane također, tražila
značajno ojačanje.

Sukobi sa studentima u Prištini izbili su krajem marta/početkom aprila 1981. g. Očekivalo se, da će se
riješiti pregovorima. Pokrajinsko rukovodstvo podržavalo je u Predsjedništvu države takve nerealne
nade uz uvjeravanje, da će sami vlastitim snagama riješiti krizu. Kada su se nemiri proširili na druge
dijelove Kosova rukovodstvo zemlje bilo je zatečeno i iznenađeno. Dolazilo je do jednih pa drugih
procjena, odluke su se mijenjale, a situacija izmicala kontroli. Već na samom početku, vidjeli smo da
od rukovodstva zemlje ne možemo ništa očekivati. Krenuli smo na svoj posao ne čekajući naređenja.
S generalom Bjelogrlićem i grupom generala i oficira izrađen je plan dovođenja jedinica u rejon
Prištine i drugih kosovskih centara – Peći, Đakovice, Uroševca, Podujeva, Kosovske Mitrovice. Imali
smo na umu da bi nemiri na Kosovu mogli izazvati vanjsku intervenciju i odlučili smo, da bez krajnje
potrebe ne dižemo snage s prvog pojasa odbrane. Utvrdili smo stavove i odredili prioritete za
dovođenje i angažiranje snaga na Kosovu.

Oružani sukobi u Prištini izbili su sutradan, a tokom dana i slijedeće noći proširili su se na veći dio
Kosova. U Prištini je došlo do intervencije oklopnih i pješadijskih snaga iz očekujućih rejona. Kada je
okupljena masa vidjela kolonu tenkova razbježala se po okolnim ulicama očekujući da im se pridruže
radnici iz najbližih naselja. Mnogo se pobunjenika kretalo k Prištini, nešto manje prema drugim
centrima nemira i sukoba. Samo se manji dio uspio probiti prikrivenim putevima, većinu bismo
presretali i oni bi se razbježali pred vojskom. Nije bilo moguće predvidjeti koliko odlučno će pobunjeni
Albanci ulaziti u okršaje s vojskom i da li će pobuna poprimiti najšire razmjere i doći do otvorene
oružane borbe. Na Kosovu je bilo dosta oružja, ali ne i dovoljno za oružani sukob s JNA. Skladišta
teritorijalne odbrane našla su se sada pod neposrednim i jakim pritiskom. Neka od njih teško su
odoljevala. Odlučio sam uputiti pojačanje iz jedinica koje su prethodno bile stavljene u pripravnost.
Jedna od njih bio je bataljon oklopnih transportera s pješadijom koji je prethodnog dana doveden iz
Niša do Kuršumlije. Noću smo ih pokrenuli prema najugroženijem, velikom skladištu oružja u rejonu
Podujeva. Pravovremeno se stiglo do skladišta. Grupe napadača su pobjegle i skladište je bilo
odbranjeno. U protivnom, oko 15 hiljada otetih pušaka i drugog oružja bilo bi izmijenilo situaciju i mi
bismo se suočili s masovnom oružanom pobunom. Ne možemo nagađati kako bi se tada ovi događaji
završili. Možda bi rat za rušenje Jugoslavije započeo na Kosovu, a teško je vjerovati da bi i jedan i
drugi blok ostao pasivan. Stalna mogućnost i opasnost izbijanja sukoba na Kosovu bila je, nekoliko
godina kasnije, inspiracija za američki film po kojemu III svjetski rat izbija na Kosovu i zbog njega. Bez
obzira na stvarne namjere scenariste, a još više onih koji su stajali iza njega, činjenica je da je Kosovo
uzeto kao povod.

Problemi nastali poslije gušenja pobune bili su mnogi i vrlo ozbiljni. Najkrupniji su bili, pogoršani
politički odnosi na Kosovu i mržnja prema JNA, do koje je došlo poslije sukoba i žrtava. Osjećaj
Albanaca, da je JNA dovela ponovo Srbe na čelo Kosova, otežavao je svaku našu suradnju s njima.
Takovo shvaćanje Albanaca donijelo je mnogo nevolja. Među regrutima JNA bilo je 12 – 14 %
Albanaca, dakle najviše poslije Srba i Hrvata. Bili smo uspjeli u vojne škole dobiti nešto više pitomaca
Albanaca koji će za tri do četiri godine popuniti Armiju znatnim brojem oficira te nacionalnosti. Smatrali
smo to uspjehom, ali on će se ubrzo poslije pobune pretvoriti u problem. Teritorijalnu odbranu koja je
brojila oko 60.000 vojnih obveznika morali smo reorganizirati. Bilo je jasno da će biti teško išta
značajnije postići s teritorijalnom odbranom u kojoj je oko 70% obveznika albanske nacionalnosti i od
kojih je veliki broj njih sudjelovao u pobuni. General Asim Hodžić načelnik uprave TO u Generalštabu,
otišao je s grupom starješina na Kosovo proučiti stanje kako bi izložio prijedlog za reorganizaciju TO.
Vratio se nakon desetak dana i predložio da se TO svede ukupno na 7.000 obveznika, a svi drugi da
se brišu iz spiskova TO. Tek nakon poboljšanja općih političkih prilika na Kosovu moći će se govoriti o
promjeni preovlađujućeg raspoloženja među Albancima i o njihovom uključivanju u vojne strukture TO.
Bilo je jasno da je u pitanju dugoročni proces, a da se u tom času mora nešto sasvim drugo odlučiti i
poduzeti. Na Kosovu je, uz vojne obveznike angažirane u TO, bilo još i 250.000 neraspoređenih.
Operativni položaj Kosova se znatno izmijenio kada smo u procjenama došli do zaključka, da bi se
Albanija mogla uključiti ako bi došlo do agresije na Jugoslaviju.

Stabilni odnosi na Kosovu nisu odgovarali ni srpskom ni albanskom nacionalizmu. Tako su albanski
nacionalisti držali svoj problem otvorenim – nacionalni suverenitet, samostalna država i otcjepljenje.
Srpski nacionalizam imao je na Kosovu uporište iz kojeg su se svaki trenutak mogle potpaliti vatre.
JNA se nalazila u procjepu nadmetanja dvaju nacionalizama. Njihovi su se sukobi teško odražavali na
cjelokupno stanje u JNA, posebno na vojne jedinice i ukupni vojni potencijal na Kosovu. Pokušaj, da u
decembru 1983. g. naše ocjene i probleme izložimo pokrajinskom rukovodstvu, a prisutni su bili svi
vodeći ljudi Kosova iz Prištine odnosno Beograda – Fadilj Hodža, Veli Deva, Kolj Široka, Azem Vlasi i
drugi, doveo je do daljnjih razmimoilaženja. Htjeli smo biti i bili smo otvoreni – tako smo jedino mogli
nešto učiniti. Vjerovali smo da su njih, kao i nas, zabrinjavali i žuljali isti problemi. Očigledno smo
promašili. Čule su se izjave: Vi nas optužujete za stvari za koje bismo mi vas morali optuživati. Iznijeli
smo podatak, da je od marta 1981. g. do 30. novembra 1983. g. otkriveno 169 tajnih organizacija,
grupa i trojki koje su obuhvatile 1.097 vojnika albanske narodnosti. Karakteristično je bilo, da su sve
grupe bile dobro organizirane i krajnje ekstremne u svojim namjerama i aktivnostima. Naveli smo
nekoliko izrazitih slučajeva. Tako su npr. u garnizonu u Koprivnici planirali trovanje hrane vojnika.
Otrov – cijankalij trebao im je dati jedan Albanac, zlatar iz Koprivnice. Kod njega je pretresom nađeno
2,5 kg cijankalija, a godišnje mu za njegov posao – prema vlastitoj izjavi – treba svega 100 grama. U
Mostaru su pripremali podmetnuti požar u hangare i skladišta i zapaliti avione i gorivo, a potom se s
naoružanjem i opremom uputiti i probijati na Kosovo. Dvojica vojnika albanske narodnosti, poslije
hapšenja grupe koja je pripremala trovanje vode za piće u garnizonu u Vipavi, provalila su 12. juna
'83. u vojni magazin, uzeli oružje i municiju i pobjegli. Prilikom potrage pružali su otpor miliciji, a jedan
je prije hapšenja izvršio samoubistvo. Bila je otkrivena i grupa od osam pitomaca vojne akademije u
organiziranju bjekstva s oružjem. Trojici je suđeno, a s petoricom su obavljeni razgovori na koje su bili
pozvani i roditelji i utvrđeno je, da su podlegli prijetnjama osuđenih organizatora. Pružena im je prilika
da produže školovanje u akademiji i kasnije su postali oficiri JNA.
Priredila Svetlana Vasović-Mekina

(Nastavlja se)

Branko Mamula: "Slučaj Jugoslavija" (3) Kabinetsko kadrovanje

Neposredno poslije neuspjeha JNA u Sloveniji, na poziv generala Kadijevića, došao sam u
Ministarstvo odbrane. Potom je Kadijević počeo o svojoj i Adžićevoj odgovornosti. Smatrao je da je
minimum što moraju uraditi – da podnesu ostavke, iako bi časno bilo ubiti se i spasiti dostojanstvo
Armije

Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju (SK-PJ) i Narodni front

Na sastanak u Beogradu, u Topčider dolazio je Nijaz Duraković predsjednik komunista Bosne i

Hercegovine. Prihvatio je, da u rukovodstvo SK-PJ uđu Brigić, Berberović i Vuković. Ovog zadnjeg
vidjelo se kao mogućeg predsjednika SK-PJ. Uoči osnivačke skupštine, nenadano ih je povukao i
napao SK-PJ. Iz Bosne i Hercegovine umjesto ovih uključilo se nekoliko vrsnih ličnosti, intelektualaca
različitih generacija iz sva tri naroda, predanih Jugoslavena, brojni komunisti razočarani
Durakovićevom partijom i njenom nemoći pred nacionalističkim razbijanjem Bosne i Jugoslavije.

Momir Bulatović je redovito dolazio na pripremne sastanke u Topčider, a zatim uključivao predstavnike
partije komunista Crne Gore u rukovodeća tijela SK-PJ. Nije povlačio oštru liniju razgraničenja između
svoje Demokratske partije socijalista – DPS, kako su se kasnije preimenovali crnogorski komunisti, i
SK-PJ u Crnoj Gori.

Nagovještavao je, u početku, čak i moguće ujedinjavanje u jednu organizaciju. Iz Socijalističke partije
Srbije – SPS-a nitko nije dolazio na sastanke u Topčider, pa ni kasnije kada se SK-PJ uselila u zgradu
na Ušću, gdje je bilo i rukovodstvo SPS-a. Nisu odbijali suradnju, ali je nisu ni nudili. Kao partija na
vlasti, ostavljali su sebi slobodu da surađuju sa SK-PJ na ljevici ili sa Srpskom radikalnom strankom –
SRS Vojislava Šešelja na krajnjoj desnici, kako im i kada treba. U vrijeme o kojemu govorim, niti se
Milošević osobno, niti preko svoje supruge dr Mire Marković, miješao u SK-PJ. Objektivno, to mu tada
nije ni trebalo. Bio mu je dovoljan utjecaj na vrh Armije od čijeg je ponašanja u mnogo čemu ovisilo i
ponašanje SK-PJ. Ulazak Mire Marković u SK-PJ nije bio bučan, prije bih rekao da se prikrala na
vrhovima prstiju. Sumnjam da je to bračni par isplanirao, kako to danas izgleda. Nismo se poznavali,
pa je to valjda bio razlog što mi je prilazila s respektom. Njezin utjecaj na odluke SK-PJ tih je mjeseci
bio jednak kao i svakog drugog člana rukovodstva, pa i manji. Bila je istinski zaokupljena
Jugoslavijom, socijalizmom kao svjetskim procesom i kataklizmom koja ga je zadesila u srednjoj i
istočnoj Evropi. Prema događajima u Srbiji, Sloveniji ili Hrvatskoj odnosila se jednako kritički,
nacionalizam joj je bio stran. Srbe u Hrvatskoj, metode borbe za odbranu nacionalne autonomije
strogo je ocjenjivala, posebno je osuđivala njihovu generalnu politiku da nema više zajedničkog života
s Hrvatima. Njeni će se stavovi mijenjati u godinama koje su dolazile. Postupno, ona je preuzela
vodeću ulogu u SK-PJ, a preko supruga postala veoma utjecajna u SPS-u. Postala je netolerantna
prema suprotnim mišljenjima, a protivnike je nemilosrdno čistila. Liderske ambicije dovele su je do
zamagljenih i nejasnih političkih konstrukcija kakav je JUL.

Dao sam nešto malo više prostora ocjeni dr Mire Marković jer je izvan svake sumnje da bračni par
Milošević-Marković vlada Srbijom, a Mira Marković upravo je preko SK-PJ stigla na otvorenu političku
pozornicu Srbije.

Poraz JNA u Sloveniji – što dalje?

Na historičarima je da ustvrde, kada se Slovenija odlučila otcijepiti od Jugoslavije.

Onemogućena da se oporavi, bez popune, uz stalan pritisak roditelja i porodica, da se vojnici vrate u
Srbiju, agresivnu medijsku kampanju omalovažavanja vojnih starješina, JNA je konačno dovedena u
položaj da potpuno ovisi o volji Miloševića – kako će je, gdje i zašto upotrijebiti. Velikosrpski plan
odbrane "srpskih zemalja" na frontu Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica postavio joj se kao jedini
izlaz po principu "uzmi ili ostavi". Za ovaj drugi slučaj, Jović i Milošević su pripremili ucjenu –
formiranje vojske Srbije i napuštanje JNA. Ona više nije imala moralne i političke snage da se odupre.
Prihvatila je velikosrpski politički i vojni koncept i izgubila jugoslavensko tlo pod nogama.

Neposredno poslije neuspjeha JNA u Sloveniji, na poziv generala Kadijevića, došao sam u
Ministarstvo odbrane. Bila je kasna večer, on je bio sam u kabinetu vidno uznemiren, vrlo zamoren,
slomljen pod teretom onoga što se dogodilo u Sloveniji. Sasvim nepovezano počeo je iznositi tok
operacije i njezin žalostan kraj. Teškim riječima ponavljao je krivicu generala Adžića načelnika
Generalštaba zbog slabe organizacije i rukovođenja operacijom. Optuživao je Adžića, da se
nepotrebno miješao u pojedinosti, umjesto da je postavio jasan cilj operacije i dao zadatak generalu
Kolšeku komandantu Zagrebačke vojne oblasti, da je utjecao na veličinu i izbor snaga, pratio tok i
intervenirao kada je došlo do problema. Kadijevića je već od ranije brinulo moguće ponašanje
generala Kolšeka, Slovenca po nacionalnosti, ukoliko dođe do krize u Sloveniji. Sada su se dogodile
krupne stvari zbog kojih se mora odgovarati, a Kadijeviću nije bilo jasno što je u tome krivica
konfuznog Adžićevog naređivanja, kako je rekao, a što ponašanje Kolšeka, i da li se radi o greškama
ili zloj namjeri. Već je bio načisto s odgovornošću komandanata ljubljanskog i mariborskog korpusa,
generala Popovića i Delića, jer su učinili ozbiljne previde i greške u okvirima njihove odgovornosti, bez
obzira na slab rad komande Zagrebačke oblasti i Generalštaba. General Čad, također Slovenac,
komandant riječkog korpusa uspješno je izvršio svoj dio zadatka na južnim odsjecima jugoslavensko-
italijanske granice. Radio je odlučno i nije čekao da mu Kolšek ili Adžić narede da se brani kad je
napadnut ili da izviđa ispred sebe i uklanja prepreke koje mu se namještaju. Potom je Kadijević počeo
o svojoj i Adžićevoj odgovornosti. Smatrao je, da je minimum što moraju uraditi – da podnesu ostavke,
iako bi časno bilo ubiti se i spasiti dostojanstvo Armije, rekao je. Za Antu Markovića je meni
spočitavao. "Kurvanjski se ponašao kao uvijek – pere ruke od svega, nije znao da će Armija
upotrijebiti silu u izvršavanju zadataka (!), nije ga trebalo uključivati", ljutio se Kadijević.

Predložio sam mu, da ne gubi vrijeme na ono što se dogodilo, nego da se brzo razmotri s
Generalštabom što treba učiniti, da JNA izbije na državne granice u Sloveniji i očuva integritet SFRJ
na njima. Nije bilo sporno da se kadrovske smjene moraju učiniti, da se cjelovita analiza neuspjeha u
Sloveniji mora izvršiti, ali ipak ostaje glavni zadatak: izbijanje na granice i očuvanje integriteta zemlje.
Vrijeme je protjecalo i neuspjeh JNA brzo se pretvarao u svršen čin. Nestajala je Jugoslavija za što je
neposrednu odgovornost sada snosila Armija, a ne više ni rukovodstvo Slovenije ni Federacije.

Kadijevića treba smijeniti

Krivica za izlazak Slovenije iz SFRJ, uz primjenu sile, pripisuje

se JNA uz najteže optužbe njezinog vojnog vrha. Profesor Mira
Marković me je u nekoliko navrata tokom zime i proljeća 1991,
dok je JNA sasvim nepotrebno popuštala pred nasrtajima
hrvatskih nacionalista i njihove paravojske, molila da utječem na
generala Kadijevića da ne dozvoli da se u narodu ruši ugled JNA
i stvaraju uslovi za opći juriš nacionalista na zajedničku državu i
njezine institucije u svim dijelovima Jugoslavije. Tvrdila je da
imam više utjecaja na Kadijevića od bilo koga drugog, da ona to
zna i zato se čudila što ozbiljnije ne interveniram. Ja sam,
dakako, poduzimao što sam znao i mogao, ali nisam smatrao
potrebnim da nju o tome izvještavam.

Na optužbe protivu JNA odgovarao sam općim političkim i

psihološkim prilikama stvorenim u zemlji i teškom položaju Armije, za što ona objektivno nije kriva.
Nerazuman postupak generala Kadijevića da prati i snima uvoz oružja iz Madžarske u Hrvatsku
umjesto da oružje zaplijeni čim se šleperi pojave na Dravi, bez obzira da li je ideja bila njegova ili mu
je nametnuta, nisam ni pokušavao braniti. Nisam imao nikakve moralne obaveze. Nije mi bilo poznato
što se događa dok filmski snimak nije bio pripremljen za prikazivanje. Dužnost i obaveza generala
Kadijevića bila je da spriječi ilegalni uvoz oružja u zemlju. Svakome je bilo jasno, da će uvezeno oružje
i njime naoružane falange HDZ-a dovesti do krvoprolića. Rukovodstvo JNA nije smjelo previdjeti, da
će se sresti s uvezenim oružjem bilo da će morati razoružati partijsku vojsku HDZ-a što se, nakon
uvoza oružja, u narodu naširoko očekivalo, bilo da će ono biti upotrebljeno protiv JNA u otvorenom
sukobu. A to se moralo pretpostaviti. Navodno očekivanje, da će hrvatska i jugoslavenska javnost biti
šokirane do te mjere, da će tražiti neopozivi odlazak HDZ-a i Tuđmana s vlasti, u nastalim prilikama u
Jugoslaviji, djelovalo je neozbiljno.

Nakon Slovenije više nitko nije bio spreman prihvatiti nerazumno ponašanje armijskog rukovodstva.
Optužbe su stizale od jugoslavenski opredijeljenih građana iz Zagreba, Sarajeva, Skoplja, iz
rukovodstva SK-PJ, jednom riječju – sa svih strana.

Posve uvjeren, da je vojni vrh propustio zadnju priliku da protuudarom u Sloveniji preuzme sudbinu
zemlje u svoje ruke, bio sam odlučan da se pripadnicima JNA javno stavi na znanje da Armija mora
promijeniti svoje ponašanje u odnosu na sudbinu zemlje.

Predložio sam nekim članovima rukovodstva SK-PJ da pred javnošću upozore Armiju, da ne može
očekivati njihovu podršku, ako ne prihvati svoju ustavnu obavezu da brane integritet SFRJ i da se ne
obazire ni na čiju opstrukciju, uključivo Predsjedništva kao vrhovnog komandanta. U štampi je došlo
do takovih napisa. Jedan vrlo kritički članak profesora dr. Miće Carevića iz Banja Luke naišao je na
oštru osudu rukovodstva SK-PJ u Bosni i Hercegovini, bio je uočen u rukovodstvu Armije i utvrdilo se,
da ja stojim iza njega*. Armija nije, međutim, mijenjala legitimistički kurs poslušnosti formalno
Predsjedništvu SFRJ, a stvarno Miloševiću, što je djelovalo apsurdno u potpuno nelegitimnom
ponašanju svih institucija, političkom i ustavnom kaosu u zemlji.

Mira Marković me u julu '91. zamolila da primim generala Nikolu Ljubičića. Kao razlog za susret navela
je, da Ljubičić već nekoliko puta dolazi k njezinom suprugu i k njoj, da je depresivan zbog događaja u
Jugoslaviji i razočaran ponašanjem Armije, da je plakao i tražio da se nešto preduzme. Nju je zamolio
da mu omogući susret sa mnom. Do sastanka je došlo početkom augusta '91. u zgradi CK na Ušću.
Prisutni su bili predsjednik SK-PJ Dragan Atanasovski i Mira Marković iz najužeg rukovodstva SK-PJ.
Tražio sam da oni budu prisutni – bilo je jasno da će Ljubičić pokrenuti krupna pitanja i da svemu tome
treba dati odgovarajuću formu.

Ljubičić je u uvodu pozdravio moje angažiranje u SK-PJ i u Armiji, za odbranu Jugoslavije. On nije
pristupio SK-PJ, rekao je, zbog poodmaklih godina i što ga svojim imenom i političkim bremenom ne
želi teretiti, ali u svemu podržava i misli da bi odlučnije trebalo prekinuti kolebanje Armije, da izvrši
svoju ustavnu obavezu. On je, navodno, smatrao da za člana Predsjedništva SFRJ iz Hrvatske treba
da dođem ja, a ne Stipe Šuvar, da je uvjeren da bih ja blagovremeno znao staviti stvari na svoje
mjesto. Slušao sam ga, znao sam da je on posljednji čovjek koji bi me predložio za Predsjedništvo, ali
u tom času to je bilo bez značaja. Čekao sam da li će nešto konkretnije tražiti. Pratio je moju
zainteresiranost i odlučio se da kaže ono zašto je tražio susret: treba smijeniti generala Kadijevića jer
je nesposoban da u nastaloj krizi dalje vodi Armiju – izjavio je Ljubičić. Podsjetio me na izbor
Kadijevića za ministra i ustvrdio, da sam ja bio taj koji sam ga nametnuo. On vjeruje, da mene
Kadijević i sada sluša, da ja mogu tražiti da odstupi, a da nađem generala koji će ga zamijeniti. O
drugima iz vrha Armije nije bilo riječi, niti je spominjao ijedno konkretno ime generala za dužnost
ministra. Složili smo se oko ocjene Kadijevića, pa sam postavio pitanje Ljubičiću kako misli da ga
smijeni. Odgovorio mi je, da jednostavno odem kod njega i ubijedim ga da podnese ostavku. Ljubičić
je spreman poći sa mnom, ako mislim da je potrebno. Moje slijedeće pitanje je bilo, tko će izabrati
generala na mjesto ministra, postaviti ga na dužnost i što bi taj general trebao učiniti u Armiji, i s
Armijom? Ljubičić mi je odgovorio, da znam armijski kadar i da nađem generala, a postavljanje je
formalna stvar. Na drugi dio pitanja nije odgovorio, jer je ono zadiralo u najkrupniju stvar o čemu
Ljubičić najvjerojatnije nije imao stav. Shvatio sam, da je stvar suviše ozbiljna da bi se ad
hoc rješavala i zaključio razgovor, da ću o svemu razmisliti i ukoliko mi on – Ljubičić – bude trebao, da
ću mu javiti.

Izvan svake sumnje je bilo, da Ljubičić nije došao k meni bez suglasnosti Miloševića u čijoj se kući o
Kadijeviću i Armiji raspravljalo. Dalje promišljajući, shvatio sam da je Ljubičić uključen u akciju, a da
mu nije jasno da je neodlučnost Kadijevića samo dio problema, a cjelina problema je da li će se JNA
založiti za Jugoslaviju ili veliku Srbiju. Ljubičić je u razgovoru iskreno govorio o odbrani Jugoslavije, on
je tako uvijek mislio, bez obzira što je podrška Miloševiću objektivno vodila u drugom pravcu. Kadijević
je, također, bio za odbranu Jugoslavije ali nije imao smionosti da učini pravi korak i ostvari cilj.
Odlučio sam, da Ljubičića isključim kao posrednika i da direktno odem k Miloševiću, odakle je i potekla
inicijativa za smjenu Kadijevića. Milošević me odmah primio, znao je o čemu može biti riječi. Zamolio
sam ga, da mi kaže što hoće postići smjenom Kadijevića. On je kratko iznio ocjenu o Kadijeviću i
zaključio, da je izgubio ugled i podršku u Armiji i da ga treba smijeniti. Postavio mi je pitanje, može li
se to mirno izvesti i koga predlažem da ga zamijeni.

Nisam mogao dozvoliti, da se odgovornost za rušenje Jugoslavije svede na Armiju i Kadijevića osobno
i odlučio sam se, da kažem na koji se način zemlja može spasiti od katastrofe u koju je upala. Uzeo
sam riječ i prvo rekao, da nije nikakav problem smijeniti Kadijevića, da ima generala koji mogu Armiju
odlučno i uspješno voditi, a zatim – pravi zadatak Armije jeste, da preuzme svu odgovornost za
rješenje krize od Slovenije do Makedonije, ali da svi oni – predsjednici republika uključivo i on sam –
Milošević, moraju otići s vlasti. Pritvrdio sam, da je to jedino rješenje u pokušaju da se spasi
Jugoslavija, premda je i za ovaj pokušaj možda već kasno. Milošević je bio iznenađen, ali je promptno
reagirao: Zašto ja, jedini sam koji podržavam Armiju i branim Jugoslaviju? Ljutito se digao i krenuo
prema vratima, što je bio znak da smo razgovor završili i da napustim kabinet. Nije mi bilo svejedno,
ali sam već u dolasku na razgovor bio spreman na najgore. Ništa se nije dogodilo, mirno sam napustio
palaču i otišao.

Samo krajnje naivan čovjek mogao je pomišljati da će Milošević, kako bi spasio Jugoslaviju, mirno
napustiti stolicu, kao uostalom ni jedan jedini od republičkih vođa. Meni, međutim, nije ostalo ništa
drugo, nego da mu kažem, kada mi je već pružio priliku, kako se uistinu može sačuvati integritet
Jugoslavije, a sve drugo da je samo manipulacija ljudima i narodima, demagogija i laž. Znao sam, da
će mogućnost mog utjecaja na daljnji tok događaja biti sasvim sužena. Utoliko više, što mi je
zabranjeno da s grupom generala pođem u Krajinu, čime je iskopan rov između mene i Kadijevića i
dijela armijskog vrha. Ipak, i dalje sam bio uvjeren da bi odlučni koraci brzo okupili poniženi armijski
kadar, imao sam kontakte s vrlo odgovornim komandantima i oficirima i oni su me uvjeravali, da nije
sve izgubljeno. Grupa oficira iz gardijske brigade, poslije Slovenije, dolaskom u Generalštab sa
zahtjevom, da Armija mora odlučnije djelovati iskazivala je opće raspoloženje starješina u JNA.
Zahtjeva je bilo mnogo više, samo svi nisu mogli stići u Generalštab, ali to nije umanjivalo njihovu
spremnost da se angažiraju, kada ih pozovu i povedu.

Lično sam sada morao biti mnogo oprezniji, svjestan da će službe bezbjednosti – Srbije i Armije – biti
mi za petama**.

*Ubrzo, otvorio se proces javne političke i moralne diskvalifikacije visokih armijskih kadrova koji će
trajati sve do istjerivanja iz JNA sedamdeset generala, među njima i onih koji su započeli "osvetu".
Pogrom je nastavljan i poslije nestanka JNA i formiranja oružanih snaga Srbije i Crne Gore, prema
dnevnoj potrebi režima, vojske, stranačkih lidera, ratnih vođa, kumova, najrazličitijih organizacija
kriminalaca čije je bogaćenje u ratu i nesreća ljudi postao jedan od važnih motiva rata. Štampa i
masmediji svakodnevno su otkrivali nove izdaje, konspiracije i sumnjive radnje JNA ("Opera" s
Rakočevićem i Boškovićem iz KOS-a; podzemni tuneli u Vukovaru davno prije pripremljeni u korist
Hrvata za hrvatsko-srpski rat; istraživanja Žak Kusto-a na Dunavu u istu svrhu; Kukanjac i Alija
Izetbegović, Trifunović i oko njega; podzemne hale ispod Titove rezidencije u Užičkoj ul. u Beogradu
sumnjive namjene; rudnik urana Lepenski vir i odlaganje nuklearnog otpada isključivo u područjima
naseljenim Srbima – Krajina, Bosna; rasformiranje divizija i formiranje korpusa kao najevidentnijeg
argumenta izdaje i ONO kao Titova podvala), stvarale se senzacije i raspinjalo generale bivše JNA na
stup srama i poniženja. Portparoli nove vojske objašnjavali su, da tek poslije temeljitog razotkrivanja
ideološke i moralne trulosti, vojnog amaterizma i neukosti JNA i njezinih vodećih kadrova, mogu se
stvarati zdrave osnove nove srpsko-crnogorske vojske koja se formirala. Uvjereni, da najveći broj
armijskih kadrova, iz iste – Titove škole kao i otpušteni generali, razmišlja na isti način i da bi bili
spremni okrenuti tok događaja, ako im se pruži šansa, nisu imali skrupula u "raskrinkavanju" JNA,
njezinih kadrova u odnarođenosti od srpskih nacionalnih interesa i duhovne otuđenosti od
pravoslavlja.

**Moj slijedeći susret s Miloševićem pao je u proljeće 1993. kada sam morao protestirati protiv
maltretiranja srpske policije na graničnom prijelazu s Mađarskom, pri odlasku i povratku. Milošević me
uvjeravao da se to moglo dogoditi sasvim slučajno, možda me nisu prepoznali. Sasvim sigurno su me
prepoznali, štoviše to su mi i rekli, pa ne mogu prihvatiti bilo kakvu slučajnost i tražim da se prekine s
poniženjima, rekao sam Miloševiću. Da bi me uvjerio da uživam njegovo poštovanje povukao je
argumenat kako su mu iz SDB-a Srbije podnijeli kratku informaciju o mom boravku u Londonu i
razgovoru s britanskim političarima i novinarima, a on ih je ukorio: "Ako nemate drugog posla, nego
pratiti s kim će admiral Mamula razgovarati, onda vas i ne treba".

Činjenica je da je samo on mogao odobriti da me prate i nitko drugi.