Sreli smo se u zgradi djetinjstva i sreće.

U momentu kada se pojavila znao sam da će njena

čudesna kosa napraviti zamku u koju ću ja namjerno upasti. Tako je i bilo. Kada smo prvi put
razgovarali nijesam mogao da skrenem pogled sa njenih očiju. Isijavale su skromnosti i nevinost,
a taj prokleti treptaj ih je skrivao. A usta... senzualna, crvena usta. Geni su svakako bili darežljivi
prema njoj. Kako da ne budu? Njena duša je zasluživala takav lik. Za moje površne drugove bila
je čudna i odbojna. Kao da oni znaju. Da je neka druga djevojka bila u pitanju možda bih to uzeo
u obzir ali ova me bacala u osjecanje gdje je moje Ja bilo lišeno svih društvenih tereta. Kada bi
bila u mom vidnom polju okolina je samo služila da baci svjetlost na nju. Tako je počela moja
poslednja godina srednje škole.

Zovem se Martin, imam dvadeset godina. Ne bih trošio riječi na moju prosječnu biografiju jer
vas to ne bi interesovalo a i nema nešto naročito da se kaže. Htio sam samo da podijelim sa
vama kratak period u mom životu u kojemu sam bio srećan, ali kako kaže Gete: „ Ne podnosi se
ništa teže od niza lijepih dana.“

Početak školske godine, a posebno četvrte, uvijek se željno iščekivao. Meni, kao i većini muških
vršanjaka ovaj period je značio nove cure koje smo zvali „maloljetnice“, iako je nas pola bilo
maloljetno. Možemo da ih kreiramo kako mi želimo i da ih nagovorimo na stvari koje starije
nijesu htjele jer su nas znale. Čist sadizam! A šta da očekujete od gomile slinavih kretena
vođenih nagonima, oblikovanih u maloj sredini, sa kompleksima koji žderu svaku pravu
vrijednost? I dok se vršila površna selekcija na osnovu izgleda zvana „što je ljepša to je veći
trofej“, moju „maloljetnicu“ niko nije primjećivao osim mene. Bila je daleko ljepša od svih svojih
drugarica ali gospodi se nije svidio njen stil, zaboga. U mojoj školi ako bi ste obukli malo dužu
košulju automatski ste etiketirani kao sektaš i narkoman koji se tripuje na Nirvanu. A djevojke
koje su bile iz alternativne priče, čija se ekscentričnost mjerila sa tim ko će nositi širu trenerku,
su za nju rekle da je pozer, jer ne može da bude lijepa i da ima slična interesovanja kao one;
ovakvo nešto je bilo prosto nemoguće. Nema trenerku da to dokaže! Ja sam takođe bio jedan
od ljudi kome su bodlje za destruktivnost bile usmjerene prema spolja, ali u trećoj godini
srednje škole shvatio sam da postoji život van gimnazije. Shvatio sam da je sagledavanje uzroka
suština razmišljanja, i da se na taj način osjećanje pretvara u saznanje, ili bolje reći, Hese mi je
pomogao da shvatim. To mi je služilo u svrhu samoizlječenja. Jedno tmurno posljepodne, časovi
su se završili i počele vannastavne aktivnosti na kojima sam ja redovno išao sa mojim društvom.
I dok sam u našim razgovorima razdvajao zdravo od bolesnog, priča se prekide ulaskom u
prostoriju gdje se održavaju pomenute aktivnosti. Barem se za mene prekinula. Tu je stajala
ona, petnaestogodišnja Sara. Nosila je crveni, dugi dzemper koji je isticao njenu figuru, prugaste
pantalone koje su se širile na nogavicama, kožne martinke i moju pažnju. Vidio sam da je i ona
mene primjećivala ili sam se ja potrudio da me primijeti. Drugovi su sarađivali i veličali me i gdje
treba i gdje ne treba. Taj proces smo zvali „ stavljanje kruna na glavi“. Mislim da je provalila ali
joj je bilo simpatično.

„Imaš lijepu narukvicu“ rekoh.

„Hvala“ uzvrati ona. „Ali me nervira jer se često otkači.“ Pokazujući da i ona želi da
razgovaramo. I baš u tom trenutku joj se otkači. Ja ugledah priliku. Dohvatim narukvicu i pitam
je:

„Hoćes li da ti je ja namjestim? Nego se bojim da je poslije nećeš moći skinuti!“ Nasmija se. To
je prvi put da sam je vidio nasmijanu.

„Može“ reče odlučno. Moja smotanosti je kupila vremena da razgovaramo duže. Očaran sam
izašao iz škole. I dok sam se vraćao kući nijesam mogao da prestanem da razmišljam o njoj. Kad
sam pogledao telefon da vidim koliko je sati imao sam 3 propuštena poziva od Ane.

„Martine, ti imaš djevojku!“ Pomislih. Ana je bila cura iz drugog grada sa kojom sam bio najbolji
drug pet godina a splet okolnosti je bio takav da se nikad nijesmo vidjeli. Pričali smo preko video
poziva i dopisivali se. Ja sam poslije pet godina pošao da je iznenadim za njen rođendan i tada
smo se smuvali. Ona mi je ubrzo priznala da se zaljubila, pa sam i ja njoj priznao. Uslijedilo je
volim te, koje sam ja isto tako uzvratio. Istina je da sam volio koliko me ona voli, ali u to vrijeme
nije bilo ni jedne pristojne i lijepe djevojke kao što je Ana, pa sam pratio njena osjećanja.
Pozvao sam je.

„E Ana, šta radiš?“

„Učim, imam test sjutra. Gdje si ti čitavo jutro?“ Ovo mi inače ne bi smetalo ali sam počeo da
primjećujem posesivnost. Ili sam želio da je ima.

„Pa u školi, gdje bih bio. Čemu histerija?“ ljutito odgovorih.

„Samo pitam. Šta ti je jutros?“

„Ma ništa“ odmah sam prebacio temu.

Češće smo se gledali Sara i ja. U fiskulturnoj sali, na hodnicima izmedju časova, čak sam se
upisao u volontere da bi više vremena provodili zajedno. Osjecanja su rasla svakim nasim
susretom. Došlo je vrijeme da kažem Ani šta se dešava. Moja ličnost ima mnoge mane, ali vrline
koje sigurno posjedujem su iskrenost i direktnost...u većini slučajeva. Pozvao sam je.

„Zovem te jer moram nesto da ti priznam.“

„Kaži.“

„Ne znam je li zbog distance i tvog fizičkog odsustva u mom životu, ali počela je da mi se sviđa
jedna cura“

Nastade muk. 15 sekundi nije riječ izgovorena. Konačno dođe sebi.

„MOLIM?!?! Zato si ti ćutljiv u zadnje vrijeme! Pa ne mogu da vj...“

Prekinuo sam vezu. Izabrao sam izbjegavanje problema, a Ana to nije zaslužila. Ne znam jeste li
primijetili, kada u životu napravite nepošten potez ljubavnog karaktera, kao da iznad vas u tom
trenutku stoji bogolika pojava koja sve to sluša, a zatim odleti do osobe koja će vam biti važna u
narednom periodu i osvetoljubivo isprazni uši, šaljući upozorenje u podsvijesti. Neko ovaj
proces naziva karma. Ja ga nazivam cinkarošem. Da stiže svakoga, možda bi mu ukazao
poštovanje, ali s obzirom na njegovu selektivnu propustljivost, treba da je zadovoljan trenutnim
nazivom, umijem bezobraznije.