Fakultet umjetnosti i komunikacija

Semestralni rad iz predmeta Teorija arhitekture II

Tema: Mitrovićeva Zapadna kapija Beograda i Goldfingerov Trellick toranj.

Student: Mišo Martinović

Profesor: dr Marija Milinković
Broj indeksa: 17/022

U Podgorici, 27. 1. 2020. godine.

1
 Sadržaj:

Uvod ...........................................................................................Error: Reference source not found

Mitrovićeva Zapadna kapija Beograda i Goldfingerov Trellick toranj Error: Reference source not
found

Zaključak ....................................................................................Error: Reference source not found

Bibliografija................................................................................Error: Reference source not found

2
 Uvod

Prva ideja da se koristi beton u poetičke svrhe radi postizanja estetskog dojma na polju
arhitekture je bila iskra za stvaranje novoga pravca nazvanog Brutalizam. Nastao je između
1954. i 1970. spontanim putem preko slavnog arhitektonskog djela „Kapela Notr-Dam“ Le
Korbizje, Ronšam, Francuska. Vremenom je ovaj projekat postao polazište navedenog stila.
Izraz je iskovan u Engleskoj 1954. da bi definisao projekte Švajcarskog arhitekte, pokretača
stilskog pravca, koji daje prednost strukturama od armiranog betona vidljivog spolja (Beton, ili
na francuskom „brut“). Preteča se može naći u Pereovom „modernom klasicizmu“, ali Le
Korbizje obnavlja tradiciju vraćajući upravo onu ekspresivnost koju je osuđivao racionalizam.
Ova tendencija je bila prisutna svugdje, od Italije do Engleske, preko okeana do Sjedinjenih
Američkih Država i Latinske Amerike pa sve do prostora bivše Jugoslavije. Nakon drugog
svjetskog rata izmijenio se društveno-ekonomski poredak. Bilans moći je podiljen na istok i
zapad, s jedne strane komunizma, a druga strana je predstavljala kapitalizam. U toj podjeli
političke moći Jugoslavija je bila poseban front. Želja za posebnim identitetom odrazila se kako
na politickoj sceni tako i na poljima umjetnosti, a samim tim i na arhitekturi.1

1
Gesel P, „Arhitektura u 20. veku“, Beograd, Prosveta, strana 274-275, 2008.

3
 Mitrovićeva Zapadna kapija Beograda i Goldfingerov Trellick toranj

Zapadna kapija Beogarda.

Uvodne riječi o samom ktitoru i jednom od predstavnika brutalisticke arhitekture bivše

Jugoslavije, koji je nju uzdigao i unio nam novi pristup ka projektovanju brutalistickih zdanja uz
pomoc futuristickog i progresivnog jezika forme. Mihajlo Mitrović, rodjen je u Čačku prvog
septembra 1922. Na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu diplomira 1948. u
generaciji prvih posleratnih diplomaca. To možemo smatrati jednom od njegovih prvih i mnogih
pomaka bez kojih bi arhitektonska scena bivše Jugoslavije danas bila drastično izmijenjena. Kao
projektant više urbaističkih planova većih mjesta i naselja kao Niša, Pirota, Zaječara, Trstenika,
Banje Koviljače i Smederevske Palanke, autora preko stotinu realizovanih projekata, 20
konkursnih radova, 4 knjige, kao i velikog broja arhitektonskih prikaza i kritika. Mihajlo
Mitrović veliku pažnju odvlači jednim svojim neprikosnovenim rešenjem, divom i draguljom
brutalističke epohe Jugoslavije, zgradom “Geneks” ili “Zapadna kapija Beograda”. Zapadna
kapija Beograda je arhitektonsko blago i jedan od simbola glavnog grada Jugoslavije, ali i
zaboravljeni vidikovac sa kog se pruža pogled na krajolik jednog keja Dunava .Ova prva

4
pametna zgrada na prostoru Jugoslavije nalazi se u ulici Narodnih Heroja na Novom Beogradu i
sagrađena je od dvije kule, stambene sa 84 stana i poslovne sa 35 nivoa, gdje se nekada nalazila
najveća kompanija Geneks sa kružnim restoranom na vrhu. Osim kulturnog nasleđa i simbola
razvoja Jugoslavije, predstavlja i jedinstven primjer korišćenja savremenih tehničkih i
tehnoloških sredstava. Kula “Geneks”, što možda i nije najiskreni opis s obzirom da je
sastavljena od dvije kule različite spratnosti, izgrađena 1979. godine u svome tehničkom opisu
broji ukupno 36 spratova, dosteže visinu do 154 metra i ima ukupnu neto površinu od 16.000
metara kvadratnih. Konstruktivni sistem je mješoviti, što će reći da na kraćim stranama dvije
kule, kako s unutrašnje tako i sa spoljašnje strane se vidi primjena monolitnih masivnih
konstruktivnih sistema koji su povezani skeletnim sistemom samog jezgra zgrade. Kao klasični
primjer brutalističkog estetskog izraza dominantni materijal zgrade jeste ogoljeni beton i staklo.
Materijal i konstruktivni sistem su vec u ranim fazama njihove izgradnje prošli ultimativni test
na seizmički hazard (zemljotres 1979) ukazujući na jako napredan nivo Jugoslovenskog
inžinjeringa toga vremena. Osim tehničkih karakteristika koje nosi svaka građevina sa sobom,
kula “Geneks” u sebi sadrži ostale motive koje je ne čine “svakom građevinom”. Simbol je
tehničkog i inžinjerskog revolta na prostorima Jugoslavije, simbol je epohe iz koje je iznikla čije
je sve karakteristike i ispunila, u poljima urbanističkog identiteta se opravdala kao “land mark”
unoseći spontanost sablasnoj silueti komunističkih naselja, podloga je umjetničkog izraza
slavnog stvaralaca Lazara Vujaklije, a u turističkom svijetlu treba da predstavlja jedno od
glavnih znamenja grada Beograda u svoj njenoj grandioznosti. Posle devedesetih godina, jedno
vrijeme se moglo ući u restoran, što je trajalo do 1996. godine i sa manjim prekidima do 1999.
godine kada je zatvoren zbog situacije u Geneksu, koji je tada otišao u stečaj. Ova znamenitost
već sama po sebi privlači pažnju turista, pogotovo jer je vidljiva odmah sa beogradskog
aerodroma Nikola Tesla, a njen potencijal kao turističke atrakcije ogleda se upravo u vidikovcu
iz restorana.

5
Trellick toranj.

Erno Goldfinger je rođen u Budimpešti, u jevrejskoj porodici. Porodični posao bio je šumarstvo i
pilana, zbog čega je Goldfinger razmišljao o inženjerskoj karijeri, sve dok se nije počeo zanimati
za arhitekturu nakon što je pročitao Herman Muthesiusov „Das englische Haus“, opis engleske
domaće arhitekture na prelazu dvadesetog vijeka. Nastavio je da preporučuje knjigu veći dio
svog života. Preselio se u Ujedinjeno Kraljevstvo 1930-ih i postao ključni član modernističkog
arhitektonskog pokreta. Goldfinger je bio poznat kao čovjek bez humora. Ponekad je otpuštao
svoje pomoćnike ako su bili šaljivi i jednom prisilno izbacio dva potencijalna klijenta zbog
nametanja ograničenja njegovom dizajnu. U pokušaju da riješi ogroman nedostatak stambenog
prostora u zemlji nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je gotovo 4 miliona kuća uništeno ili
oštećeno, britanska vlada je počela da vidi visoke zgrade kao rješenje, a Goldfinger se istakao
Engleskoj kao projektant stambenih blokova. Među najistaknutijim zgradama tog perioda bili su
Balfron toranj na 27 spratova i susjedna jedanaestospratna kuća Carradale u Londonu koja je
služila kao model za sličan toranj Trellick u gradu Kensal (počeo 1968., završen 1972). Ove tri
zgrade su zapaženi primjeri brutalističke arhitekture. Toranj Trellick je zgrada u gradu Kensal,
London. Otvoren je 1972. godine, naručilo ga je londonsko vijeće, a dizajnirao ga je u
brutalističkom stilu arhitekta Erno Goldfinger. Kula je planirana da zamijeni zastarjeli društveni
smještaj, a zamišljena je kao nastavak Goldfingerovog ranijeg projekta, Balfronove kule u
istočnom Londonu. Bio je to poslednji veliki projekat na kome je radio i koji je sadržavao razne
dizajne uštede prostora, zajedno sa zasebnim tornjem koji sadrži biljnu prostoriju. Stanovi u

6
visokim zgradama i brutalistička su postali magnet za zločin, vandalizam, zloupotrebu droge i
prostituciju. Njegova bogatstva postepeno su se poboljšavala tokom 1980-ih nakon osnivanja
udruženja stanara. Uvedene su mjere bezbednosti i zaposlen je concierge, što je dovelo do nižeg
nivoa kriminala. Do 1990-ih godina kula je postala poželjno mjesto za život, i mada još uvijek
sadrži pretežno socijalno stanovanje, potražnja za privatnim stanovima i dalje je velika. Zbog
svoje lokalne znamenitosti, zadržala je svoju karakterističnu betonsku fasadu. Požar je izbio
2017. godine, ali je betonska konstrukcija smanjila štetu, za razliku od obližnjeg tornja Grenfell.
Trellick toranj je nekoliko puta prikazivan u filmovima i serijama. Izgradnja tornja Trellick
počela je 1968. godine, kako bi zamjenio lokalnu viktorijansku kuću. Toranj je bio jedna od
nekoliko takvih građevina i u početku je bio dobrodošao kao način rješavanja krize stanovanja
posle Drugog svjetskog rata. Goldfinger je rekao da je „citav cilj visokogradnje osloboditi zemlju
za djecu i odrasle ljude da uživaju u Majci Zemlji, a ne da prekrivaju svaki centimetar ciglama i
malterom“. Ima dugačak tanak profil, sa zasebnim liftom i servisnim tornjem povezanim na
svakoj trećoj etaži sa pristupnim hodnicima u glavnoj zgradi, koja ukupno ima 31 sprat. Stanovi
iznad i ispod nivoa hodnika imaju unutrašnje stepenice, dok su 23. i 24. sprat zauzeti malim,
razdvojenim sobama. Sve u svemu, zgrada sadrži 217 stanova. Svi apartmani imaju balkone.
Druga zgrada, koja sadrži prodavnice i sadržaje, ima sedam spratova. Servisni toranj ima dva
dodatna sprata veća od glavne zgrade, koji uključuju prostoriju za projektovanje postrojenja koja
sadrži glavni sistem grijanja. Takođe ima i mehanizam za odlaganje otpada. Većina postrojenja i
rezervoara za toplu vodu nalazi se u prostoriji postrojenja, što smanjuje potrebu za pumpama i
smanjuje količinu potrebnih cjevovoda. Fotograf Nicola Muirhead je fotografisao i vodio
intervju sa stanarima Trellick tornja. Napisaću neke od najzanimljivijih odgovora na pitanje kako
je živjeti u ovoj građevini. Edith je jedna od najstarijih stanovnika Trellick tornja. U London se
doselila iz Jamajke i ubrzo postala medicinska sestra. "Kada sam došla ovdje, upoznala sam
puno prijatelja sa ostrva. Upoznala sam ih u Trellick tornju.“ Sada u svojim 90-ima Edith živi
sama u svom stanu i posjećuju je samo medicinske sestre. Prvobitno sam živjela u Hackneiu prije
nego što sam se preselila ovamo", kaže Sue. "Kada smo sišli iz voza, bila sam u šoku: 'O, bože,
šta je ovo!'." Kada je prvi put živjela ovdje, Sue se sjeća da nije bilo tekuće vode i stanovnici su
bili primorani da koriste crijevo ispred zgrade. „Pretpostavljam da su ga u to vrijeme ljudi voljeli
ili mrzjeli. I počeli su da ga zovu Brutalist, a tek sam skoro saznala šta to znači."
Devetnaestogodišnja Molli cijeli život živi u Trellick tornju, na jednom od visočijih spratova.

7
Posebna korist za nju je ta što „zimi mogu spavati s otvorenim zavjesama i ne moram biti
paranoična na ljude koji vole da gledaju“. Veoma je ponosna na to gdje živi. "Uvijek vidim ljude
koji gledaju zgradu i nekako sam ljubomorna", kaže ona. „Želim prvi put da vidim Trellick
toranj, da osjetim uticaj istog, da osjetim njegovu sjenku. Ali hej, odrasla sam ovdje."

8
 Zaključak

Osnovna ideja ove dvije zgrade leži u funkcionalnosti. Ovaj radikalni moderni stil je lišio
pomenute građevine bilo kakve ornamentalnosti. Funkcija zgrade – u rasponu od njihove
strukture i usluga do njihove ljudske upotrebe – transparentno je prikazana na spoljašnjosti
građevine. Stil je neprivlačan zbog svog "hladnog" izgleda, projektujući atmosferu totalitarizma,
kao i povezanost zgrada sa urbanim propadanjem zbog betonskih fasada koje ne stare dobro u
vlažnoj, oblačnoj morskoj klimi. Brutalizam je izrazito dominantna arhitektura i namjerno
djeluje monumentalnom jednoznačnošću svoga izraza i zbog toga je kritikovan jer je ignorisao
okolne istorijske objekte. Dok su arhitekti bili fascinirani izgledom i utiscima koje je
predstavljao, brutalizam je ostao neprihvaćen od strane široke publike u kojoj nije našao svoga
pobornika. U zadnje pet godina Brutalizam je počeo ponovo da se cijeni. „Primijetila sam sve
veće interesovanje za brutalističku arhitekturu“, kaže ona. Virginia McLeod, prva je primijetila
ponovno zanimanje za brutalizam na Instagramu. „Ljudi su bili uzbuđeni zbog toga i voljeli su
njegov grafički kvalitet.“ Hashtag #brutalizam ima preko 500.000 slika, a sve više ljudi pokušava
da sačuva primjere brutalizma, koji se prečesto ruše bez razmišljanja. Niko ne zna tačno zašto je
brutalizam ponovo postao moderan, ali Brad Dunning ima zanimljivu teoriju. „Brutalizam je
tehno muzika arhitekture, sjajna i jaka. Brutalističke zgrade su skupe za održavanje i teško ih je
uništiti. Ne mogu ih lako prepraviti ili promijeniti, tako da uglavnom ostaju onako kako je
arhitekta naumio. Možda se pokret vratio u stil jer je stalnost naročito atraktivna u našem
haotičnom i raspadajućem svijetu. "

9
 Bibliografija:

1. Busalji M, „Vrhunski dometi arhitekture“, Beograd, Evro Book.

2. Frempton K, „ Moderna arhitektura – Kritička istorija“, Beograd, Orion Art, 2011.
3. Gesel P, „Arhitektura u 20. veku“, Beograd, Prosveta, 2008.

Internet izvori:

1. https://sh.wikipedia.org/wiki/Brutalizam ( preuzeto 16. 01. 2020.)

2. https://hr.wikipedia.org/wiki/Zapadna_kapija_Beograda ( preuzeto 16. 01. 2020.)
3. https://en.wikipedia.org/wiki/Trellick_Tower (preuzeto 16. 01. 2020.)
4. https://www.bbc.com/news/in-pictures-40728732 (preuzeto 17. 01. 2020)
5. http://rs.n1info.com/Lifestyle/a436838/Zapadna-kapija-Beograda-simbol-grada-i-
zaboravljeni-dragulj.html (preuzeto 17. 01. 2020)

10