Alison

Weir

Gospa Elizabeta
BORBA ZA ŽIVOT - I ZA KRUNU

S engleskoga prevela
DIVINA MARION
 Mojim dragim prijateljicama
Tracy Borman,
Sarah Gristwood,
Kate Williams,
Marthi Whittome,
Ann Morrice
i
Siobhan Clarke,
za svu njihovu pomoć i podršku,
s velikom ljubavlju.
Rodoslovno stablo kuće Tudor1
Prvi dio: kraljeva kći
 1. 1536.

ednoga vrućeg, mirnog srpanjskog prijepodneva gospa Marija, kći kralja Henrika
J Osmog, stiže u veliki ladanjski dvorac Hatfield, ukasavši u dvorište na rasnome
bijelom konju i u pratnji četvorice gospode, dviju družbenica i jedne lakrdijašice.
Sjahavši, smjesta se sagne poljubiti malu djevojčicu što je čekala da je pozdravi,
djevojčicu koju je dadilja netom bila podsjetila da treba klecnuti klanjajući se starijoj
sestri koju nije vidjela već mnogo mjeseci. Djetetovo je lice bilo svečano, svijetle
puti i s pokojom pjegicom, uokvireno dugim viticama sjajne crvene kose što su
izvirivale ispod izvezene bijele kapice svezane ispod brade.
- Bože, milena moja, kako ste samo narasli! - usklikne Marija muklim glasom,
milujući Elizabetu po kosi i popravljajući joj srebrni privjesak. - Sada su vam gotovo
tri godine, zar ne?
Elizabeta joj uzvrati pogled, ne pouzdajući se u bogato odjevenu gospu tužna lica
i mršava tijela. Marija nije bila lijepa kao Elizabetina majka: imala je prćast nos i
povijena usta, a kosa joj je, iako crvena kao i u Elizabete i njihova zajedničkoga oca,
bila tanka i puna sitnib kovrčica. A Marija je, dakako, bila i jako stara - cijelih
dvadeset godina, bar koliko je Elizabeti bilo poznato.
- Donijela sam vam darove, sestro - reče Marija s osmijehom i pozva jednu
družbenicu da joj donese drvenu kutiju. Unutra je, zamotana u baršun, bila krunica
od jantarnih zrnaca i draguljima optočeno raspelo.
- Za vašu kapelicu - reče Marija pokazujući na raspelo.
- Zgodno - reče Elizabeta, nježno prebirući zrnca među prstima.
- Kako je moja sestra, gospo Bryan? - Marija ustade i poljupcem pozdravi
odgojiteljicu. - A vi osobno? Dobro vas je opet vidjeti, ali voljela bih da se to zbiva u
sretnijim okolnostima.
- I ja, gospo Marijo. Obje smo prilično dobro, hvala na pitanju - odgovori
odgojiteljica.
Promatrajući ih, Elizabeta zbog njihovih riječi osjeti laganu smućenost, kao i
radoznalost, zamijetivši bolan izraz što poput sjenke preleti preko Marijina ružnog
lica.
Sada ću razgovarati s njom - reče njezina sestra. Gospa Bryan kimne.
- Zahvalna sam vam na tome, Vaša Milosti - reče. - No, molim vas da najprije
štogod pojedete jer je gotovo jedanaest sati i objed će domalo biti pripravljen.
 Elizabeta ih više nije slušala: pozornost joj je sada bila usmjerena na novu
krunicu.
- Dovela sam svoju lakrdijašicu da nas, bude li za to potrebe, poslije malo
oraspoloži - reče Marija, a Elizabeta naćuli uši. Voljela je lakrdijaše. Bili su zabavni.
Uz odgovarajuće počasti, pred Mariju u velikoj dvorani iznesoše pečenu gusku i
vruću salatu, a Elizabetu poslaše na objed u dječju sobu.
- Nadam se da će nas Vaša Milost ispričati - reče dadilja gospi Mariji. - Njezina
Milost, gospa Elizabeta, još je premlada da jede s odraslima.
Potaknuvši djevojčicu da još jednom klecne u znak oproštaja, uhvati je za ruku i
izvede iz prostorije.
Čim je dadilja izišla, Marija odloži nož i tužno odmahne glavom.
- Uopće ne znam kako ću joj to sve objasniti, Margaret - reče sva jadna,
obraćajući se radi podrške svojoj nekadašnjoj odgojiteljici.
Gospa Bryan utješno položi ruku na njezinu.
- Da sam na vašemu mjestu, ne bih previše ulazila u pojedinosti, gospođo.
- Oh, ne - gorljivo se složi Marija. - Govori li ona često o majci? Mislite li da će
je ovo silno potresti? Na kraju krajeva, nije ju baš često viđala.
Bojim se da jest. Njezina Milost, mislim na gospu njezinu majku, držala je dijete
uza se više nego što to priliči kraljici. Ako se sjećate, čak je odbila i dojilju - podsjeti
je gospa Bryan, s neodobravanjem šmrcnuvši.
Marija ju je gledala sa sve većom tjeskobom. Strepila je od suočavanja koje ju je
očekivalo.
Mislite li da će razumjeti? - upita.
Razumije ona puno toga - odvrati gospa Bryan. - Moja je gospa više nego prerano
sazrela. To dijete britko je kao sablja, a usto i bistro.
No, uza sve to, ipak je dijete - reče Marija - pa ću joj to priopćiti što nježnije
budem mogla, a Majka Božja i svi sveci neka mi budu na pomoći.
Vidjevši je tako utučenu, gospa Bryan pokuša razgovor preusmjeriti na neku
drugu temu, ali dok su ona i sir John čavrljali o pitanjima kućanstva i vremenskim
prilikama, a svi su gurkali hranu po tanjuru nemajući teka, Marija, srca nabujala od
ljubavi i sućuti za mladu sestru, nije mogla misliti ni na što drugo osim na tešku
zadaću što je ležala pred njom.
Zašto uopće osjeća ovakvo što, pitala se. Zašto je pristala doći ovamo i obaviti tu
strašnu zadaću? Samo Elizabetino postojanje svojedobno joj je donijelo neizrecivu
bol i patnju, a upravo je zbog Ane Boleyn, te velike bludnice i Elizabetine majke,
Marija izgubila sve što joj je bilo drago u životu: svoju majku, pokojnu mučenicu
kraljicu Katarinu, položaj, izglede da jednoga dana zasjedne na prijestolje i sklopi
doličan brak, kao i ljubav svojega oca kralja. Ipak, Marija nije nalazila ništa što bi
mogla zamjeriti tom nevinom djetetu, nego je zapravo dražesno malo stvorenje
obasipala svom ljubavlju za koju je bila sposobna, a sada, kada je opasni preokret
okrutne sudbine zahvatio i Elizabetu, mogla se samo sažaliti nad djevojčicom.
Čim je objed završio, Elizabetu ponovno dovedoše pred sestru pa njih dvije
zajedno pođoše u šetnju po osunčanome perivoju, udaljavajući se od dvorca, a
njihova ih je pratnja slijedila na kratkoj udaljenosti. Jarko sunce je bilo upeklo, jedva
da se osjećao pokoji dašak povjetarca, a sestre su, odjevene u svilene haljine dugih
rukava, trpjele zbog sparine. Elizabeti je bilo drago zbog slamnatoga šešira široka
oboda što joj je zaklanjao lice od sunca i njegova sjaja, a Marija je, sa zgodnom
francuskom kapicom vrpcama svezanom ispod brade, dostojanstveno podnosila svu
neugodu. Usnice su joj stisnute i izgleda nesretno, zapazila je Elizabeta.
- Često ste mi bili u mislima, sestro - reče Marija. - Morala sam doći vidjeti vas,
da se uvjerim je li s vama sve kako valja, a...
Glas joj se najednom slomi.
- Hvala vam, sestro - odvrati Elizabeta.
Marija je opet pomiluje po dugim crvenim kovrčama što su provirivale ispod
slamnatoga šešira pa joj se ona ponovno učini neizrecivo tužnom. Koliko god mlada
bila, djevojčica je osjećala njezin jad.
- Što je s vama? - upita je Elizabeta. - Zašto ste nesretni?
- Oh, draga moja sestro - zaplače Marija, klonuvši na koljena u travu i čvrsto
zagrlivši Elizabetu. Elizabeta joj se istrgne iz zagrljaja. Nije joj se sviđalo da je itko
tako stišće: bila je nepristupačno dijete. Ali, zbog vlastitih suza, Marija to i ne
primijeti. Elizabeta je vidjela da ih gospa Bryan pomno motri, stojeći malo dalje
zajedno s Marijinim družbenicama i dadiljama, a zbunjivalo ju je što odgojiteljica
nije pohitala da je spasi.
- Dođite, sestro - reče Marija, šmrcajući i tapkajući oči bijelim rupčićem. -
Sjednimo ovamo.
Ona povede Elizabetu prema kamenoj klupi smještenoj u sjeni jednoga hrasta
tako da oni koji se na njoj odmaraju mogu uživati u veličanstvenom pogledu na
dvorac od crvene opeke što se pružao s onu stranu francuskih vrtova pa na nju
podiže djevojčicu.
- Naš mi je otac povjerio zadaću da vas obavijestim o nečemu što će vas silno
rastužiti - reče Marija. - Morate biti hrabra djevojčica... baš kao što sam i ja morala
biti hrabra u svoje vrijeme.
- Hrabra sam - uvjeravala ju je Elizabeta, ali ne previše samouvjereno, bojažljivo
se pitajući o čemu se zapravo radi.
 Izvana gledano, ništa se nije promijenilo - njezin je svakodnevni život ostao isti, a
ljudi iz njezina kućanstva još su joj se nisko klanjali i s poštovanjem se odnosili
prema njoj. Da nije bilo nečega što joj je rekao upravitelj, ne bi ni primijetila išta
lose. No, bila je oštroumno dijete i promjena titule nije joj promaknula.
Svojim je jasnim, lijepo moduliranim glasom upitala sir Johna Sheltona: -
Upravitelju, zašto ste me do jučer zvali kraljevno, a danas samo gospo Elizabeta?
Uhvaćen tako na prepad, sir John Shelton pogladio je bujnu kestenjastu bradu i s
oklijevanjem se namrštio, a Elizabeta je stajala pred njim, neumoljivim pogledom
zahtijevajući odgovor. Nije bio prvi put da ga iznenadi njezina kraljevska ćud, koja
je po njegovu mišljenju bila neprimjerena za žensku osobu, ali bi bila divna u
kraljevića, koji je Engleskoj očajnički potreban.
- Tako je naložio vaš otac kralj - obzirno je rekao.
- Zašto? - upitala je djevojčica, a tamne joj se oči suziše.
- Kraljevim se nalozima uvijek valja pokoravati - izjavio je upravitelj.
Malo se lice smrkne, usne se stisnuše, a obrve skupiše. Sir John izbjegao je
izravan odgovor, ali Elizabeta je bila odlučna ne dopustiti mu da se samo tako
izvuče. U tom trenutku, srećom za njega, u sobu ude gospa Bryan. Uvijek
besprijekorna u tamnim, baršunastim haljinama, uredne kose i odjeće na kojoj je
svaka sitnica bila na svojemu mjestu, smirenim je autoritetom upravljala vojskom
sastavljenom od dadilja, slugu, sluškinja i ostalih članova kućanstva još otkako joj je,
zahvaljujući svojoj tromjesečnoj kraljevskoj pitomici, ta dužnost bila povjerena.
Noseći hrpu svježe oprane posteljine prepune mirisnog bilja, gospa Bryan uputi
se prema izrezbarenoj škrinji što je stajala podno Elizabetine postelje. Ugledavši sir
Johna koji je imao najviši položaj u cijelome kućanstvu, ona se spusti u dubok
naklon, ne gubeći pritom ništa od svojega dostojanstva, a potoni se posveti svojemu
poslu. No, Elizabeta je povuče za skut. Sigurno će joj odgojiteljica, koja sve zna,
moći dati odgovor na pitanje koje ju zanima.
- Gospo - molećivo joj se obrati - pitala sam sir Johna zašto me do jučer nazivao
kraljevnom, a danas mi se obraća s gospo Elizabeta. Zašto?
Elizabeta se zapanji vidjevši kako su odgojiteljici navrle suze na oči. Gospa
Bryan, koja je uvijek bila tako mirna, tako pribrana, tako suzdržana - zar ona da
zaplače? Ona, koja je Elizabetu uvijek učila da gospa nikada ne pokazuje osjećaje,
nikada se preglasno ne smije ili daje maha suzama. Bilo je to nezamislivo, šokantno.
No, možda joj se bilo samo prividjelo jer, kad ju je ponovo pogledala, gospa Bryan
opet se savršeno obuzdavala.
- To je vas novi naslov, gospo Elizabeta - reče glasom kojemu je jasna nakana bila
umiriti je. - Tako je odlučila Njegova Kraljevska Visost.
- Ali zašto? - ustrajala je djevojčica. Slutila je da nešto kriju...
 - Sigurna sam da kralj ima vrlo dobre razloge za to - odgovorila je gospa Bryan
tonom koji nije dopuštao daljnju raspravu. - Nego, gdje su one lutke kojima ste se
prije igrali?
- Stavila sam ih u postelju - reče Elizabeta koju lutke očito nisu zanimale.
- Prijepodne? Kako vam je to uopće palo na pamet! - uzvikne odgojiteljica. -
Gledajte, u košarici za šivanje imam nešto zgodne svile i komadića holandskoga
platna. Pođite po svoju najbolju lutku pa ću vam pomoći da napravite kapicu za nju.
Elizabeta se nevoljko odgega do majušne kolijevke što je stajala pokraj njezine
postelje. Bilo joj je jasno da na svoja pitanja neće dočekati odgovore.
Elizabeta je često sjedila sa svojom odgojiteljicom, učeći od nje sve što mora
znati svaka dobro odgojena djevojčica. Znale su gledati slike pune života u nekoj od
krasno iluminiranih knjiga koje bi im poslao kralj ili prebirati svileni konac za
vezenje, pri čemu je gospa Bryan djevojčici dopuštala da sama odabere boje. Potom
je učila Elizabetu kako da različitim bodovima izrađuje red za redom. Elizabeta je i
to naučila jednako brzo kao što je učila i sve ostalo. Već je znala cijelu abecedu i
brojiti do sto, a u kapelici se već trudila razumjeti riječi mise na latinskome.
- Što to govori otac Matthew? - zacvrkutala bi, stalno nešto ispitujući, a gospa
Bryan stavila bi prst na usnice i strpljivo joj objašnjavala, mrmljajući tihim glasom.
Poslije toga Elizabeta bi gnjavila kapelana, tjerajući ga da je nauči riječi i fraze koje
su u njoj pobuđivale toliko zanimanje.
Odlučno tvrdim da kraljevna ima dara za jezike - izjavio je kapelan pred sir
Johnom Sheltonom i gospom Bryan, a doista se činilo da je u pravu jer je Elizabeti
bilo dovoljno da samo jednom nešto čuje i odmah bi to zapamtila.
Kada bi Elizabeti dojadio vez - na kraju krajeva, još joj nisu bile ni tri godine, a
brz, strelovit um stalno je hrlio prema nečemu novom - gospa Bryan pobrinula bi se
za to da joj dan bude ispunjen razonodom: šetnjom po veličanstvenom i velikom
hetfildskom perivoju, posjetom konjušnicama gdje će vidjeti svojega pjegavog
konjića ili vremenom provedenim u kuhinji gdje je promatrala kuharicu kako mijesi
marcipan koji joj je bilo dopušteno okusiti nakon što se ohladi: djevojčica je bila
neobično sklona slasticama. Potom bi uslijedila kakva priča - ništa previše tmurno,
nego možda ona stara priča gospodara Chaucera o pijetlu Chaunticleeru2 koja bi
Elizabetu uvijek natjerala na glasan smijeh, a nakon toga lagana večera, juha i kruh,
pa molitva i odlazak u postelju.
Kada bi se Elizabeta smjestila u udobnoj postelji, na pernatome madracu i svježoj
posteljini od teška platna, pod bogatim baršunastim pokrivačem i iza baršunastih
zavjesa, a s engleskim grbom izvezenim na nebnici, gospa Bryan bi joj na čelu
načinila znak križa pa je ostavila da zaspi, a sama bi se s knjigom u ruci smjestila
pokraj vatre u naslonjač visoka naslona, uz treperavo svjetlo svijeće. Soba je bila
topla pa bi uskoro zadrijemala, a knjiga bi joj pala u krilo.
Elizabeta je, međutim, ležala budna, a plodni joj je um neprestano radio,
zadivljen nad tajnama i čudima njezina života...
Najranije Elizabetine uspomene odnosde su se na oca. Visokoga, vehčanstvenog
oca, kralja Henrika Osmog, najljepšeg stvora na svijetu. Najviše ju je rastuživalo
upravo to što ga ne viđa dovoljno često. Rijetke prigode u kojima ju je posjećivao u
Hatfieldu bili su za nju najuzbudljiviji dani. Božanstveno izgledajući u bogatu
baršunu i krznu, ukrašen draguljima i lancima, poškakljao bi je ispod brade, a potom
je zanjihao u zraku i zavrtio u krug, dok je ona vrištala od užitka, kapica ukrašena
vrpcama bi joj se naherila i duge crvene pletenice poletjele na sve strane.
- Kako je moja mala Bessy? - raspitivao se. - Jesu li vas jako gnjavili knjigama i
molitvama ili su vas pustili da se igrate onoliko često kao što bi trebalo?
A onda bi joj zavjerenički namignuo pa bi Elizabeta shvatila kako joj je najbolje
sve potvrditi: puno vremena provodi u igri, a voli i najnoviju lutku ili igračku što joj
ih je poslao.
- No, učim i pisati, gospodine, kao i vjeronauk - rekla bi mu.
- Tako je dobro, tako valja - rekao bi, privukao je u široko krilo i posjeo na snažna
mišićava bedra, pri čemu bi joj se obraz prislonio uz blistavu i hrapavu površinu
njegova haljetka, ukrašena dragim kamenjem i zlatnim uresima. Udisala je njegov
zdravi miris, miris bilja, mošusni miomiris i miris otvorenih prostranstava pa se
privijala uza nj, uživajući u osjećaju što je njegova nakostriješena crvena brada
škaklja po čelu.
- Reći ću vam nešto, Bessy - rekao joj je jednom. - Kad sam bio mlad kralj, nisam
se želio baviti molitvama ili državnim poslovima; htio sam uživati u životu. Možete
li pogoditi što sam činio? Stražnjim stubištem iskrao bih se iz dvorca i otišao u lov, a
moji savjetnici nikada nisu znali da sam pobjegao.
I niste zbog toga imali nikakvih nevolja? - razrogačenih bi očiju upitala Elizabeta.
Hah! - grohotom se smijao otac. - Ja sam kralj. Nikada mi se ne bi usudili ništa
reći!
- Znači, kada ste kralj, možete učiniti sve što vam se svidi? - zapita, a u umu joj
se otvori cijeli novi vidik slobode.
- Dakako da mogu - odvrati joj otac. - Svi moraju izvršavati moju volju.
U glasu mu je bilo neke oštrine koju ona, onako mlada, nije primijetila.
- Onda ću - reče mu - i ja biti kralj kad odrastem.
Nije u tom času shvaćala zašto ga je to razljutilo. Najednom više nije bio otac pun
ljubavi, nego čovjek od čelika, hladna lica i neobjašnjivo ozlovoljen. Bez ijedne ju je
riječi odmaknuo od sebe, spustivši je nimalo nježno na pod pa se uspravio u punoj
visini, prava gora od čovjeka, snažan i strašan.
- Vi nikada ne možete postati kralj - reče joj glasom jednako mirnim koliko i
prijetećim. - Dok ne dobijete brata, moja ste nasljednica, ali protiv prirode je i
Božjega zakona da žena vlada pa dosta s tim ludostima jer ću ja dobiti sina koji će
me naslijediti!
Potom je otišao, široki mu je lik nestao kroz hrastova vrata dječje sobe. No,
poslije joj je opet došao u posjet, jednako razdragan i bučan kao da ga ništa nije
uznemirilo. Shvatila je po tome da su njegovi napadi bijesa tek prolazne oluje.
Kad god bi otac došao, njezin bi tihi, uredni svijet buknuo od boje, veselja i
galame. Uvijek je bio okružen sjajno odjevenom gospodom i gospama - koji su se
prema njoj odnosili kao prema vrlo važnoj osobi - a pratile su ga i horde ministara,
dužnosnika i službenika, među kojima su mnogi, kako je čula, bili jako važni ljudi.
Sve ih je promatrala kako laskaju njezinu ocu i pužu pred njim, a uvijek bi je se
dojmilo kada bi postupili točno onako kako bi on naložio. Bilo je čudesno biti kći
takva kralja.
Ona je gospa visoka roda, često joj je govorio otac. Svi joj se moraju klanjati i
nitko joj ne smije uskratiti poštovanje jer je i ona važna osoba. Zato i živi daleko od
dvora u vlastitome kućanstvu, s vlastitom poslugom. Ona je engleska kraljevna i -
jednoga joj je dana otkrila gospa Bryan - ako Bog ne bude smatrao umjesnim poslati
joj brata, bit će i engleska kraljica, unatoč onomu što joj je otac svojedobno rekao.
Nešto što se zove Parlament odlučilo je o tome i nitko se ne može suprotstaviti toj
odluci.
Bilo je i novijih uspomena. Prvo čega se mogla sjetiti bilo je kako je otac u
naručju nosi po dvoru, tome blještavom svijetu u kojemu on živi, i pokazuje ju svim
lordovima i gospama. Oboje su - i on i ona - bili odjeveni u žuto i bila je svjesna da
je to poseban događaj, iako nije sigurno znala zbog čega3 Otac je stalno ponavljao
kako je zadovoljan što je neka stara vještica mrtva, ali Elizabeta nije znala o kome
govori i usto je imala tek nejasnu predodžbu o tome što znači biti mrtav.
Njezina majka, također odjevena u žuto, te je noći bila ondje i toga se sjećala.
Njezina lijepa, vitka majka, vrane kose, nemirnih, susretljivih očiju i osmijeha puna
duha. No, ona je razgovarala s drugim ljudima dok se kralj s Elizabetom šepirio po
cijeloj prostoriji, potičući dvorane da joj se dive. Čudno, ali Elizabeta je imala vrlo
malo uspomena na majku i oca jedno uz drugo. Obično su dolazili posebno posjetiti
je u Hatfieldu pa je shvatila kako joj je otac toliko zaokupljen kraljevanjem da se
može samo rijetko izvući od toga. Njezina majka, kraljica Ana, češće joj je dolazila u
posjet, dovodeći sa sobom svoje drage pse i donoseći darove za Elizabetu, većinom
krasno sašivenu odjeću - narančastu satensku haljinu, crvenkastu baršunastu tuniku,
par rukava od grimiznoga tafta, biserjem izvezenu kapicu ili pak konjske uzde od
gravirane kože. Majka se nije igrala s njome bučno kao otac, nego bi sjedila uz nju u
zidovima zatvorenome vrtu pa bi zajedno razgledavale šarene slike u kraljičinu
skupocjenome časoslovu ili bi svirale na lutnji - već je u ranoj dobi Elizabeta
pokazivala sposobnost kao glazbenica, vještinu koju je naslijedila od oboje roditelja.
Ana je bila strpljivija s njome od Henrika i nikada se nije činilo da se dosađuje u
kćerinu društvu. Za Elizabetu je njezina majka bila idealna kraljica, lijepa, staložena
i ljubazna, a ljubav prema njoj bila je obojena poštovanjem, dapače,
strahopoštovanjem.
Ležeći u postelji, dok je svjetlo vatre treperilo na zidu, Elizabeta se prisjeti da je
prošlo već puno vremena otkako joj je majka bila u Hatfieldu. Posljednji ju je put
vidjela kada je dvor prije nekoliko tjedana bio u Greenwichu, ali sve od te prigode
Elizabeta je bila uznemirena i u strahu. Po prvi je put u svojemu kratkom životu
osjetila nesreću i opasnost jer su se otac i majka ljutito ophodili jedno prema
drugome, vrlo ljutito, a majka je poslije toga bila plačljiva i rastresena, zbog čega se
djevojčica uplašila. Nije shvaćala zašto su se njih dvoje sukobili ni zašto ju je poslije
majka hitro podigla na ruke i još jednom pohitala u potragu za kraljem. Stajao je
pokraj otvorena prozora gledajući u dvorište kada mu je ona prišla, a njegov je bijes
bio nešto toliko opipljivo da se njegova kći zbog toga zgrčila u majčinim rukama. S
obje su strane pale oštre riječi, riječi kojih se Elizabeta nije željela ni sjetiti. Mrzila je
čuti oca kako njezinu majku, između ostalih ružnih imena, naziva i vješticom.
Vještice čine zle stvari, koje ona nikada ne bi mogla povezati s majkom. A što je,
pitala se, bludnica? I zašto joj se majka toliko uzrujala samo zato što je zatekla kralja
s nekom curom po imenu Seymour koja mu je sjedila u krilu? Pa nije u tome bilo
ničega lošeg, zar ne? Elizabeta mu je i sama mnogo puta sjedila u krilu.
Nije se mogla sjetiti kako je to završilo. Posljednje što je pamtila od sveg susreta
bilo je kako ju je majka podigla pružajući je ocu da je uzme u naručje.
- Ona je vaša prava pravcata kći! - plakala je Ana. - Imenovali ste je svojom
nasljednicom, a i Parlament je to odobrio. Ona je vaša... dovoljno je da je samo
pogledate.
Otac se namrštio, crven u licu od bijesa. Nije ju htio uzeti u naručje. Elizabeta se
uzvrpoljila, a potom, puna straha, zabila lice u majčino svilom obavijeno rame. Onda
je kraljica gotovo potrčala zajedno s njome, hitajući kroz jednu bogato ukrašenu
odaju za drugom, sve dok nije stigla do malene prostorije, zidova obloženih drvom i
zastrte svijetlomodrom tkaninom. Ondje je bio neki mlad čovjek, svećenik, sudeći po
odjeći, koji je Elizabetinoj majci, kada se spustila na tlo i kleknula na klecalo pred
malim oltarom, na rame položio ruku što pruža utjehu. Kažite, kćeri - rekao je.
- Možda više nemamo mnogo vremena - šapnula je njezina majka, tajanstveno i
usplahireno. - Doktore Parkeru, tražim da mi nešto obećate. Zakunite se da ćete to
učiniti.
 - Učinit ću sve što bude u mojoj moći, gospođo - odgovorio je. Na njegovu se
priprostome licu čitala velika dobrota. Potom je kraljica Ana ustala i bez daha mu
počela mrmljati nešto na uho, riječi su joj bile nerazgovijetne i Elizabeta ih nije
mogla čuti. Lice doktora Parkera se uozbiljilo.
- Ako se meni ista dogodi zaključi kraljica nešto glasnije - vama moram povjeriti
dobrobit ovoga svojegajadnog djeteta. Obećajte mi da ćete se skrbiti za njezino
dobro.
Ljubazni čovjek obeća bez oklijevanja i Elizabeta se poče nadati da će on
razgovarati s njezinim ocem kraljem i reći mu da više ne bude zločest prema majci.
Užasnulo ju je što je svjedočila takvu bezobzirnu očevu ponašanju prema majci, jer
joj je otac inače bio idol, a zgrozilo ju je što mora gledati Aninu bol. Sve je to bilo
daleko izvan granica njezina dječjeg razumijevanja i samo se htjela povući u sigurni
mali svijet u kojemu je do tada živjela, uz roditelje u uzajamnome skladu, a ona da
bude uz njih sretna i sigurna u njihovu ljubav.
Ubrzo nakon toga, Elizabetu poslaše natrag u Hatfield, s novom lutkom u naručju
kao oproštajnim darom od majke. Kada se, stišćući gospu Bryan za ruku, pošla
oprostiti s ocem, on je opet bio uobičajeno srdačan, potapšao ju je po glavi i u obraz
joj utisnuo vlažan cjelov. Opet je bila njegova Bessy pa se zbog toga osjetila uvelike
umirenom i malo-pomalo, vrativši se u svakodnevicu dječje sobe, počela je
zaboravljati na ružne doživljaje u Greenwichu i opet povjerovala kako je u njezinu
malome svijetu sada sve dobro.
Sve dok je sir John Shelton nije nazvao gospom Elizabetom.
Dok je tako odozgor gledala malu polusestru koja je bila premlada da u
potpunosti shvati ono što joj je imala reći, Mariju ispuniše svi stari međusobno
sukobljeni osjećaji. Silno je ljubila djevojčicu znajući da je tek nedužno biće koje ne
bi bilo pošteno držati odgovornim za nepravdu što ju je njezina majka nanijela Mariji
i Marijinoj majci, kraljici Katarini. Ipak, nikako nije uspijevala zaboraviti da je
Elizabeta dijete Ane Boleyn, a Marija je Anu Boleyn mrzila više od bilo kojega
drugog smrtnoga stvora na svijetu.
Trebala bi oprostiti, reče sama sebi, a i njezina vjera to zahtijeva. Ali, bilo je to
teško, dapače, nemoguće, jer je rana što su je uvrede nanijele bila preduboka. Ta, da
nije bilo Ane Boleyn, otac se nikada ne bi onako posvađao s rimskim papom, majka
joj ne bi umrla napuštena i u samoći, a ona sama nikada ne bi bila proglašena
kopiletom ni natjerana da glumi sluškinjicu novorođenoj Elizabeti - ona koja je bila
kraljeva istinska nasljednica i nasljednica prijestolja. Ali, otac joj se - i ovdje se opet
javljao sukob emocija i odanosti jer je i njega voljela, unatoč svem svojem strahu
pred njime - zaljubio, omađijan crnim očima i podmuklim dražima one bludnice Ane
Boleyn pa nakon toga dvadeset godina braka s kraljicom Katarinom, braka puna
sklada i ljubavi, više ništa nije vrijedilo, a oko Marije se urušio sav njezin svijet.
Ona je mučenica od njezine majke sve podnijela s velikim strpljenjem i brabrošću
- odbacivanje, zlostavljanje, izgnanstvo, kao i smrtonosnu bolest - neprestano
naglašavajući kako je ona kraljeva prava supruga i vjerujući tijekom svih tih
sumornih, gorkih godina da će Henrik jednoga dana doći k pameti, čak i pošto ju je
otjerao i oženio se Anom, čak i suočena s Aninim prijetnjama da se Katarina i Marija
imaju pogubiti zbog odbijanja da priznaju njihov brak, koji, znala je Marija, uopće
nije bio pravi brak.
Marija se na koljenima molila Bogu da joj udijeli isto takvo strpljenje, takvu
čvrstinu. No, bila je mlada, gorko nesretna i duboko ogorčena, a majka joj je očajno
nedostajala. Kako li je željela biti s njom: njezina je čežnja za utjehom koju joj je
samo Katarina mogla pružiti bila stalna, a čak je ni pet godina prisilne odvojenosti
nije uspjelo smanjiti. Niti je, otkrila je, to uspjela smrt jer je Katarina već šest
mjeseci bila mrtva, otrovana, bila je uvjerena Marija, po nalogu one žene. Nekoje
vrijeme bolovala, a kada su joj razrezali tijelo radi obdukcije, otkrili su da joj je srce
crno i istrunulo. Na što je to moglo ukazivati doli na otrov? A onda su se otac i
njegova bludnica odjenuli u žuto, u znak žalovanja, kako su rekli, i šepirili se s
Elizabetom po dvoru, pakosno likujući u svojoj pobjedi.
Ana nije dugo likovala. Na sam dan Katarinina pogreba pobacila je sina kojega je
kralj tako očajnički želio, iznevjerila ga je jednako kao što ga je iznevjerila Katarina.
Već je dvadeset sedam godina bio engleski kralj, a još uvijek nije imao sina koji će
ga naslijediti. Samo dvije kćeri, sada obje proglašene za kopilad.
A to je Mariju vraćalo na pitanje koje je stajalo pred njom, na strašnu zadaću koje
se žacala. Elizabetino je šiljato lišće bilo podignuto prema njoj, crne su je oči upitno
gledale. Zanemari li se njezina put, Elizabeta je u potpunosti bila dijete Ane Boleyn -
čak su joj i ruke dugih prstiju bile kao u Ane. Ana je, prisjeti se Marija, imala šesti
prst - vražji biljeg, govorili su neki, znajući da je sada napokon mogu otvoreno
ocrnjivati. No, njezini klevetnici sada više nisu bili toliko brojni, nego je začudo,
nakon onoga što se nedavno dogodilo, sve više rastao broj ljudi koji su izražavali
sućut...
Da, Elizabeta je dijete svoje majke, po vanjštini i hitrome duhu, po živahnoj ćudi
i po taštini: već ima siguran nastup, uživa u lijepim haljinama i ogledava se u
zrcalima diveći se samoj sebi. No, je li i kći kralja Harryja? Ova je misao mučila
Mariju otkako je čula za optužbe protiv Marka Smeatona, onoga svirača lutnje.
Marija ga sama nikada nije vidjela, već dugi niz godina nije bila na dvoru, ali su neki
od njezinih prijatelja bili mišljenja da Elizabeta nahkuje na njega, iako u to, dakako,
nisu mogli biti sigurni jer tijekom svih onih godina prije nego što se pročuo nikada
nitko nije obraćao pretjeranu pozornost na njega. To je pak brinulo Mariju jer nitko
drugi, pa čak ni kralj, kao da nije ni najmanje sumnjao u to da bi Mark mogao biti
Elizabetin otac, a nju je to i dalje mučilo: svaki put kada bi vidjela Elizabetu, svjesno
ili nesvjesno pomno je proučavala dijete u nadi da će kod nje otkriti neku kraljevu
crtu.
Odlučno odgurne tu misao u stranu. Tko god joj bio otac i što god da je bila Ana
Boleyn, Elizabeta je bespomoćna mala djevojčica kojoj treba reći da joj je majka
mrtva. Marija riješi biti nježna s njom i njezina urođena dobrota prevlada.
Elizabeta je nemirno mahala nogama pitajući se hoće li Marija već jednom
progovoriti. Nešto u načinu na koji ju je sestra promatrala, u isti mah žalosno i
upitno, izazivao je u njoj nelagodu. Tada Marija položi ruku na njezinu.
- Elizabeta, milena moja, znate li što znači veleizdaja?
Marija se danima mučila razmišljajući kako će načeti to bolno pitanje. Čak je
mislila započeti time da je Ana otišla živjeti s Bogom u raju, ali ni sama nije
vjerovala u to - vještica je sigurno u paklu, a njezino je urođeno poštenje zahtijevalo
ođ nje da govori istinu.
- Ne - reče Elizabeta nesigurno, a nevine joj se oči zbunjeno raširiše.
- To znači da netko radi nešto loše protiv kralja. Da ga na neki način uvrijedi ih
snuje neke opačine. Razumijete li to?
Elizabeta kimne. Snivanje opačina često se opisivalo u pričama koje joj je
pripovijedala gospa Bryan, za što je primjer bio zločesti lisac u Chanticleeru. Tu je
bila na poznatome području.
- Ljudi koji počine veleizdaju kažnjavaju se, osuđuju se na smrt nastavljala je
Marija.
Smrt. Elizabeta je sada znala što to znači. Kapelan joj je to objasnio. To znači da
će vam tijelo spavati uvijek i zauvijek, a da će vam duša, iako ona još uvijek nije bila
posve sigurna što je to, otići na nebo živjeti s Bogom i svim svecima i anđelima, ako
ste bili dobri. Ako ste bih zli, odlazili ste na strašno mjesto zvano pakao gdje su
vragovi sve vrijeme užasno postupali s vama i ubadali vas oštrim vilama. Elizabeta
je jednom prilikom u crkvi vidjela prikaz pakla na slici pa je morala odvratiti oči jer
ju je od pogleda na to hvatao strah. Sve od tada pokušavala je biti dobra, ali to je bilo
silno teško uz toliko zamki u koje može zapasti tvrdoglava djevojčica kao ona.
Razumijete li, Elizabeta? - govorila je Marija. - Ljudi koji počine veleizdaju
bivaju pogubljeni. Veleizdaja je najgori zločin od svih, gori od ubojstva ih krađe jer
je uperen protiv kraljeva veličanstva, protiv kralja koji je Božji pomazanik na zemlji.
Elizabeta kimne.
- Dušo, ne postoji lijep način da se to kaže - Marijine su riječi sada navirale kao
bujica - ali tvoja je majka počinila veleizdaju protiv našega oca kralja i za to je
pretrpjela kaznu. Pogubljena je.
 Elizabeta kao da je nije čula. Zurila je u daljinu prema dvorcu okupanom suncem,
a lice joj je bilo smireno i prazno.
- Razumijete li? - ponovno je zapitala Marija stišćući ručicu što se nalazila ispod
njezine. Elizabeta povuče ruku. Pretrpjela kaznu... pogubljena... pretrpjela kaznu...
pogubljena... Marijine su joj riječi sve jače odzvanjale u glavi, a ona je pokušavala u
njima naći neki smisao. Što je Marija mislila? Osuđena na smrt... pogubljena...
Gospa Bryan išla je prema njima.
- Što ste joj rekli, gospo? - upita blagim glasom. Elizabeta najednom sklizne s
klupe i pritrči odgojiteljici, zarivši lice u njezine skute i briznuvši u žestok plač.
- Majka! Moja majka! Majka! Gdje mi je majka? Hoću majku! - žalobno je
jecala, a tjelešce joj je drhtalo od straha. - Hoću majku! Dovedite je!
I gospa Bryan i gospa Marija kleknuše uz potresenu djevojčicu dajući sve od sebe
da je utješe, ali ona se nije dala utješiti.
- Gdje mi je majka? - jecala je.
- Mrtvaje, janje moje - zaplače gospa Bryan. - Sada je uz Boga. Na te riječi
Elizabeta zavrišti: - Hoću majku! Hoću majku!
- Morate se moliti za nju - reče Marija nesigurnim glasom. No, od onoga što su
joj njih dvije govorile, Elizabeta nije čula ništa, jaučući iz dubine srca.
U danima koji uslijediše svi su bili jako ljubazni prema njoj. Gospa Bryan je za
nju pronašla posebne zadaće koje je trebalo obaviti u kući, kuharica joj je
pripravljala omiljena jela, sestrina je lakrdijašica pred njom zbijala šale i premetala
se preko glave tijekom objeda, potresajući zveckava zvonca, ali ona je htjela samo
Mariju, Mariju koja je bila najljubaznija od svih, koja je sate provodila u igri s njome
i spašavala je od dosadnih i nesnosnih, pa ma koliko bile dobronamjerne, sir
Johnovih priča.
- Što ćemo večeras, gospo? Strpljivu Grizeldu ili Tezeja i Minotaura?- upita sir
John.
- Jučer sam čula sve o Tezeju, i to ponovno - s uzdahom odvrati Elizabeta. -
Čitajte mi o strpljivoj Grizeldi.
- Slušajte pažljivo - reče joj, otvarajući knjigu. - Ovo je prikladno štivo za
djevojčicu kao što ste vi, a kojoj bi ovaj uzor poslušne žene mogao samo koristiti.
- Gospa Marija čita priče puno bolje od vas - izjasnila se njegova slušateljica,
uzvrpoljivši se još i prije nego što je završio prvu stranicu.
- Dopustite meni - nasmiješi se Marija preuzimajući knjigu. Sir John se povuče,
zahvalan, ali i prilično nezadovoljan zbog pokude.
Uvečer se Marija pridruži njemu i gospi Bryan uz pehar vina prije spavanja.
- Je li gospa Elizabeta uživala u priči? - upita sir John.
 - Ne - reče Marija. - Bila je vrlo odrješita u pogledu načina na koji bi ona
postupila s Grizeldinim mužem.
- Oh, Bože - žalosno se namršti sir John. Dobro je poznavao svoju pitomicu. -
Nadam se da ju je priča bar malo razonodila.
- Mislim da jest - reče Marija. - Na neko joj je vrijeme odvratila um od drugih
stvari.
Daljnjih provala suza nije bilo. Zahvaljujući djetinjoj otpornosti, Elizabeta se
prepusti razonodi pa je, iako potištena, odgovorila na utjehu koju su joj drugi pružali.
Bogu budi hvala, reče gospa Bryan samoj sebi, najgori je trenutak sigurno prošao.
- Imam vam nešto reći - reče joj Marija hladeći se rupcem dok su u cvijetnjaku
sjedile u hladu. Bilo je još uvijek vruće, a miris ruža i kozokrvine teško je lebdio u
zraku.
Elizabeta je nesigurno pogleda.
- Ništa loše. Zapravo, vijest je dobra. Imamo novu maćehu.
- Ne želim maćehu - reče Elizabeta kroz stisnute usnice. - Želim vas!
Marija se osmjehne, dirnuta ovom izjavom pa pomiluje djevojčicu po obrazu.
- Sestro, trebali biste se radovati. To je ljubazna gospa. Bila je tako dobra prema
meni, a spremna je i vama biti majka.
Elizabeta se zamisli nad time.
- Kako joj je ime? - upita.
- Kraljica Jane - odgovori Marija. - A prije je bila Jane Seymour. Seymour. Gdje
li je Elizabeta već čula to ime?
- Kraljica me silno ljubazno dočekala na dvoru, a želi i da joj vi tamo dođete u
posjet - nastavi Marija, a potom zastade. O cijeni svojega povratka na dvor i
povratka u očevu milost bilo joj je nepodnošljivo i misliti.
- Potpišite! - poticao ju je glavni tajnik Cromwell. - Podvrgnite se ocu, kao što
vam je dužnost. Priznajte da je brak vaše majke bio nezakonit i da ste bili u krivu što
ste prkosili Njegovu Veličanstvu. Onda će za vas sve biti dobro.
Ako potpiše, kao što su je tjerali da učini, ništa ponovno neće biti dobro: to je sa
sigurnošću znala. Kako bi mogla biti kukavica i popustiti, a majka joj je tijekom
tolikih godina onako odolijevala i čvrsto se držala upravo u pogledu tih pitanja, i to
suočena sa silnim nedaćama?
No, Marija je također znala i da će ovim podvrgavanjem ocu opet steći njegovu
ljubav pa mu je pisala, moleći ga za dopuštenje da dođe pred njega, čak je ponudila
da će mu se ničice baciti pred noge i zatražiti njegov oprost za bilo kakvu uvreda
koju mu je nanijela, ali on joj nije odgovorio. Sve što ga je zanimalo bilo je njezino
pismeno podvrgavanje njegovim zahtjevima: vlastitim je očima morao vidjeti
nedvosmislenu potvrdu o ispravnosti svoje odluke da otjera njezinu majku.
Nije se mogla natjerati da to učini. Bila je bolesna, mučile su je glavobolje i
mjesečni bolovi od kojih je patila već mnogo godina, a ona više nije mogla podnositi
tu muku.
- Potpišite! - navaljivao je carev poklisar Chapuys kojega je njegov gospodar bio
poslao da se bori za stvar pokojne kraljice Katarine i njezine kćeri. Car je bio
Katarinin nećak i Marijin rođak, a Chapuys je uvjeravao Mariju da mu na srcu leži
njezina najveća dobrobit.
- Potpišite - ponovi. - Njegova Svetost papa odriješit će vas svake moralne
odgovornosti, jer je prisega dana pod prisilom ništavna.
I tako je Marija potpisala. Ne samo što je ona prihvatila tvrdnju da je brak njezine
majke bio nezakonit i da je ona sama, prema tome, kopile nego je isto tako svojega
oca kralja priznala kao vrhovnoga poglavara Anglikanske crkve pod Kristom.
Jednim je potezom izjavila da je nezakonita podrijetla, odbacila papinu vlast i
napustila sva načela i odanost svemu do čega su i ona majka najviše držale pa, iako
će obećano odrješenje u dogledno vrijeme i stići, znala je da nikada, nikada neće
sama sebi oprostiti.
Elizabeta je promatrala sestru. Marija je bila zapala ujedno od svojih turobnih
sanjarenja i kao da je zaboravila na njezinu prisutnost.
- Ta kraljica Jane - reče, trgnuvši Mariju iz sanjarenja - je li lijepa?
- Zapravo nije - odvrati Marija - iako neki kažu da je mila. Vrlo je svijetla...
zapravo, tako blijeda da joj koža izgleda potpuno bijela.
- Moja je majka bila lijepa - reče Elizabeta tihim glasom. Marija ne odgovori.
Nije bludnicu smatrala lijepom, ne s onom grubom crnom kosom i bolesno
žućkastom kožom, ali nije to mogla reći Elizabeti, ne u sadašnjim okolnostima. U
svakom slučaju ne zato, zadržavala je dah, što je to bio prvi put da je Elizabeta
spomenula Anu Boleyn nakon onoga strašnog dana u perivoju.
Dijete pogleda u nju, promatrajući je očima što su se doimale staro na tome
mladom licu.
- Što je loše učinila moja majka? - upita, naglas izgovorivši pitanje kojejoj se već
neko vrijeme vrzmalo po glavi. Iz noći u noć pitala se o tome, goreći od želje da
dozna istinu. Marija je, bila je zaključila, jedina osoba koja joj to može reći.
- Bila je nevjerna kralju - reče Marija pomno birajući riječi. - I kovala je zavjeru
da ga ubije.
Zabrinuto pogleda sestru očekujući oluju. Ali, to se ne dogodi. Elizabeta je ovaj
put vladala sobom. Bila je, zahvaljujući jednome jedinom gorkom iskustvu, naučila
da se suzama stvari ne mogu promijeniti, a plakati je ionako bilo djetinjasto. No, u
sebi je bjesnjela. Kako je njezina lijepa, ljubazna majka mogla kovati zavjeru da
ubije oca? Nije mogla vjerovati u to. Dakako, ako Marija tako kaže, mora biti istina,
ali joj je to bilo teško probaviti i pomalo je osjećala mučninu. Borila se obuzdati se.
- Kako je pogubljena? - zapita zureći u svoja stopala obuvena u cipele četvrtasta
vrha od meke jareće kože.
- Mačem - čvrsto odvrati Marija, kao da o tome više ništa ne želi reći. Više od
ovoga dijete sigurno ne može podnijeti. Pojedinosti su bile toliko užasne da ih je bilo
teško izdržati čak i nekome Marijine dobi pa zbog toga i nije mogla likovati jer je
Ana za svoje grijehe platila preveliku cijenu. A i nije bilo Marijino da joj sudi: Ana
se sada već nalazi pred višim sudom.
- Mačem? - Elizabetine se oči rašire, a Marija proguta knedlu.
- Sve je bilo vrlo brzo i nije se mučila. Kažu da je bila iznimno hrabra. - Vještica
je imala duha, to joj se moralo priznati. - Morate se moliti za nju, sestro, molite se za
pokoj njezine duše.
Marija ustane i pruži ruku Elizabeti. Djevojčica je prihvati, blijeda lica.
Zamišljala je mač kako se spušta i reže, poput noža kroz jabuku.
- Hajde da vidimo možemo li nečim napuniti ove krčage - reče Marija krenuvši
prema kuhinjama. - Danas je opet tako vruće.
Malo potom sjedile su u hladnoj sobi za učenje uživajući u povjetarcu što je
dopirao kroz otvorene prozore,
- Biste li voljeli poći na dvor vidjeti oca i našu novu maćehu? - odvaži se Marija,
zapazivši da je Elizabeta jako tiha i nadajući se da će je tako razonoditi.
- Želim svoju majku - jednostavno reče Elizabeta, a glas joj se slomi. - Nisu je
smjeli ubiti mačem.
Samosvladavanje je iščeznulo: suze su joj se slijevale niz lice. Ali, tiho je
podnosila svoju bol. Marija je privuče u naručje i zagrli.
- Tako mi je žao, milena - reče. - Tako mi je žao... Vjerujte mi, razumijem vas. I
ja sam izgubila majku, tako da smo obje u istom položaju. I obje smo kopilad, kako
to naš otac sada shvaća.
Elizabeta prestane plakati.
- Što znači kopile? - zapita.
Tu je riječ već bila čula, iz usta sir Johna Sheltona, kada ga je nedavno iznenadila
u povjerljivu razgovoru s gospom Bryan. Spazivši je kako se iznenada pojavljuje na
vratima, oboje su zapanjeno podigli pogled i zašutjeli te je mucajući pozdravili.
Dakako, njoj ta riječ nije ništa značila.
Marija je izgledala kao da će zajecati.
- Kopile je nesretna osoba koja nije rođena u pravom braku - objasni. - Kada su
muškarac i žena vjenčani, sva su djeca koja im se rode zakonita. Ali, ako nisu po
zakonu vjenčani, onda su njihova djeca kopilad. Ne očekujem da to shvatite, sestro...
previše ste mladi da biste se uznemiravali zbog takvih pitanja, ali neka bude dostatno
reći da je naš otac kralj nadošao na pomisao kako nije bio po zakonu vjenčan ni s
vašom ni s mojom majkom pa ih je obje uklonio, jednu za drugom, a vas i mene pak
proglasio kopiladima. To znači da ne možemo naslijediti prijestolje ili vladati
Engleskom poslije njega.
- Hoćete reći da ja zapravo više nisam kraljevna? - snuždeno upita Elizabeta.
- Ne, sestro, niste, a nisam ni ja - odgovori Marija s gorčinom u glasu. - Svi nam
moraju iskazivati počast kao kraljevim kćerima, ali po zakonu smo kopilad. A budući
da smo ženska djeca, nitko se oko toga previše ne uznemiruje jer ženama nije
namijenjeno kraljevati. Ono što sada treba našemu ocu, i to što prije, jest sin koji će
poslije njega postati kraljem. Moramo se moliti da kraljica Jane bude sposobna
podariti mu ga. Hoćete li to učiniti, Elizabeta?
- Da - neodlučno odvrati djevojčica. - No, voljela bih da sam još uvijek kraljevna.
- Zbogom, slatka sestro - reče gospa Marija sagnuvši se poljubiti Elizabetu prije
nego što će uzjahati na konja. - Reći ću ocu da ste u dobru zdravlju i kako će mu vaš
napredak dati razloga da se u budućnosti vama ponosi. Sljedeći ću vas put vidjeti na
dvoru, kada budete pozvani da pozdravite našu novu maćehu.
Elizabeta nije morala dugo čekati na taj poziv. Otprilike tjedan poslije stigao je u
Hatfield, a u bisagama ga je donio glasnik odjeven u zeleno-bijelu tudorsku odoru.
- Elizabeta, Njegovo Visočanstvo kralj zapovijeda vam da dođete u Hampton
Court - reče joj zadovoljno gospa Bryan, - Moramo se smjesta početi spremati.
Uslijedi mahnita užurbanost: hrpa se odjeće - košulje, haljine, tunike, rukavi,
kapice i čarape - izvlačila iz škrinje ili skidala s klinova na zidu i slagala u veliki
putni kovčeg. Na vrh hrpe stavljeni su Elizabetina lutnja i bukvar po kojemu je učila
slova. Njezina je lutka imala putovati s njome u kočiji.
Bilo je to dugo putovanje niz neravnu Veliku sjevernu cestu sve do Londona, i to
neudobno jer je, usprkos debelim jastucima kojima je bila obložena kočija s
konjskom zapregom u kojoj je Elizabeta putovala s gospom Bryan, vozilo bilo bez
opruga. Kola su se njihala i poskakivala na neravnoj cesti, od čega je Elizabeti bilo
malo mučno, ali sretno se zavalila u jastuke i zanemarila neudobnost jer je putovala
na dvor susresti se sa svojom novom maćehom! Blizu dvorca Whitehalla, međutim,
njihovo napredovanje postade lakše jer su mogli prijeći na zasebnu kraljevsku cestu,
koju je kralj nedavno dao izgraditi, a koja je vodila kroz Chelsea i potom sve do
Hampton Courta.
Gledajući kroz prozor, Elizabeta vidje trošne nastambe za siromahe nagomilane
oko Westminsterske opatije, čvrste drvene kuće uspješnih trgovaca, crkve sa
zvonima koja su zvonila te gradske žitelje kako hitaju na sve strane. Ona se povuče
nabravši nos zbog smrada gradskoga otpada, trule hrane i neopranih tijela, kao i zbog
pogleda na prosjaka u dronjcima i s bataljkom unakaženim čirevima, ali onda opet
proviri, ohrabrena širokim osmijehom žene ružičastih obraza koja joj je odvažno
ponudila jabuku iz svoje košare. Odjednom se začu tup udar kada se dobro
usmjereno jaje razbi na obojenome boku kočije, a ogorčena gospa Bryan zamahne
šakom prema drskome šegrtu koji, bezobrazno zagrizavši vlastiti palac, nestade u
nekoj uličici.
Duž cijeloga puta bile su se načičkale skupine ljudi, sa strahopoštovanjem zureći
u Elizabetinu lijepu kočiju s kraljevskim grbom i domahujući malenoj putnici. Njoj
je pak godilo što je smatraju tako važnom, a gledajući na prostu, grubu odjeću
običnoga puka, osjećala je određeno zadovoljstvo što i sama ne mora obitavati u
kakvoj skromnoj kućici, nego živi u velikome dvorcu i odijeva se u bogate tkanine.
Ako je Elizabeta Hatfield smatrala velikim, ugledavši golemi dvorac od ružičaste
opeke smješten u Hamptonu uz rijeku Temzu, obuze je strahopoštovanje. Protezao se
ondje moćan i širok, na bezbrojnim mu se prozorima odražavala treptava sunčeva
svjetlost, a visoki se dimnjaci ocrtavali na nebu. Izgleda, pomisli Elizabeta, kao
legendarni dvorac iz bajke. Kada stražari na glavnome ulazu podigoše helebarde da
propuste kočiju, oči joj se raširiše pred prizorom prostranih stanova za dvorane oko
stražnjega dvorišta, pred gomilom ljudi što su hitali ovamo i onamo, većinom
služinčad ili kućanski dužnosnici na kakvu zadatku, a tu i tamo i pokoji lijepo
odjeven lord ili gospa ili pak svećenik u crnoj halji. Kada se kočija zaustavila nasred
unutarnjega dvorišta, pozornost joj privuče masivna velika dvorana što se uzdizala
pred njom, gotovo dodirujući nebo. Ako i jest već bila ovdje, nije se toga sjećala, a
ovo sigurno ne bi zaboravila jer je od sjaja ovoga mjesta zastajao dah. A unutrašnjost
još nije bila ni vidjela.
U pratnji glavnoga komornika koji ih je došao pozdraviti, gospa Bryan uze
Elizabetu za ruku i povede je kroz unutarnji prolaz te uz impozantno i široko stubište
kojim se dolazilo do velike dvorane. Elizabeta dahne ulazeći u dvoranu, oči su joj
upijale blistave boje na tapiserijama što su zastirale zidove, visoke prozore s
višebojnim staklom i masivni krov na gredama visoko iznad njih. Za objed su se
postavljali stolovi na drvenim nogarima, a nju zadivi pogled na stotine tanjura i
krčaga što su se kočili na stolnjacima.
Potom preko zeleno-bijelo popločana poda posrćući pođe za gospom Bryan do
vrata s lijeve strane uzvišenja. Ovdje je, u uskome prolazu, služinčad slagala
stolnjake i laštila krčage od kovine. Komornik povede gošće do male prostorije gdje
ih je na stolu čekalo osvježenje.
- Ovdje se možete malo urediti, gospo Bryan - reče ljubazno. Odgojiteljica
dohvati jednu od pripremljenih četaka i poče uklanjati putem nakupljenu prašinu iz
vlastite i Elizabetine odjeće te uređivati kosu i kapicu i jednoj i drugoj. Potom reče
Elizabeti da se pred njom zavrti oko sebe. Djevojčica je izgledala vrlo lijepo u
narančastoj satenskoj haljini: pripijen gornji dio četvrtasta izreza i široka suknja
isticali su njezin vitki lik. Bio je to jedan od posljednjih odjevnih predmeta što ih je
za svoju kćer bila kupila kraljica Ana.
- Dopustite mi samo da vam iščetkam kosu, a onda možemo ući - žustro reče
odgojiteljica. Elizabeta se vrpoljila od nestrpljenja.
Još jedna vrata, ponovno podizanje helebardi i njih dvije uđoše u veliku dvoranu
gdje su uza sva četiri zida stajali stražari prateći pomnim pogledom sve koji su
ulazili ili izlazili. Ondje je bila velika gomila ljudi, uglavnom dvorana po izgledu, a
oči su im iščekivanjem bile uprte u masivna vrata u suprotnome kutu, vrata prema
kojima su sada usmjeravali Elizabetu i gospu Bryan.
- S puta Njezinoj Milosti gospi Elizabeti! - vikne glavni komornik, a redovi
pohlepnih, zavidnih ljudi poslušno se razdvojiše da ih propuste. Kada im se
približiše, velika se vrata otvoriše i komornik važnim glasom najavi: - Njezina
Milost, gospa Elizabeta!
Na njegove riječi, raskošno odjevene gospe i gospoda što su stajali u unutarnjoj
prostoriji udvorno se nakloniše ili klecnuše kada Elizabeta uđe u sobu. Kako je bilo
čudesno znati da ti važni odrasli ljudi sve ovo rade zbog nje!
- Sada vi klecnite! - prišapne joj gospa Bryan.
Elizabeta se graciozno spusti u naklon, a onda se odvaži podići oči prema mjestu
gdje se kraljevska nebnica uzdizala na suprotnome kraju prostorije. Ispod nje je, na
svojemu baršunastom prijestolju postavljenu na sagovima prekrivenom uzvišenju
sjedio kralj, njezin otac, veličanstven i impozantan, a pokraj njega, u manjemu
stolcu, gospa duge plave kose u zlatnoj odjeći. Elizabeta odmah shvati da je to
kraljica Jane, prepoznavši je po koži nalik na mramor, bijeloj upravo onako kako joj
je to bila opisala Marija.
Tri koraka naprijed pa je ponovno trebalo klecnuti, još tri koraka, a onda ona i
gospa Bryan padoše na koljena, pognute glave. Kralj ustade, svjestan da su sve oči
uprte u njega, da svi čekaju vidjeti kako će primiti kćer Ane Boleyn.
- Ustanite, gospo Bryan - naloži visokim, zapovjednim glasom pa, rekavši to, siđe
s uzvišenja i podiže Elizabetu u naručje.
- Dobro došli, mala moja gospo Bessy. Nasmiješi se i utisne joj glasan cjelov u
obraz.
- Dobar dan, gospodine - zacvrkuće ona, ostavši načas zatravljena zbog svega i
vidjevši oko sebe znatiželjna, ispitivačka lica, od kojih su se neka sada smiješila.
- Vjerujem da vam putovanje nije bilo previše teško - raspitivao se kralj.
 - Oh, ne, gospodine, ali je bilo jako dugo! - odvrati Elizabeta. - Pa mi je bilo silno
dosadno.
Kralj ne uspje potisnuti osmijeh.
- Dođite i upoznajte svoju novu maćehu, Bessy. Dopustite da vas predstavim
kraljici Jane.
On spusti dijete na tlo.
Gospa što je sjedila na uzvišenju bila je prilično punašna, kako se činilo Elizabeti,
nos joj je bio izdužen, modre oči pomalo oprezne, a mala usta čvrsto stisnuta. Ali,
kada bi se osmjehnula - a upravo se sada osmjehivala - lice bi joj se preobrazilo.
Elizabeta prvo htjede klecnuti, ali kada kraljica ispruži ruke, odustade od toga truda i
uvuče joj se u naručje, našavši se obavijena zlatnini brokatom i nježnim mesom, jer
je maćehina haljina bila oko vrata vrlo nisko izrezana.
- Dobro došli na dvor, gospo Elizabeta - reče, a u glasu joj se začu sućut.
Nekolicina se dvorana odvaži zapljeskati ovome dirljivom prizoru, a drugi su
samo dalje promatrali, s osmijehom ili znatiželjom. Elizabeta je bila jednostavno
sretna što je opet uz oca. Samo je žalila zbog toga što pokraj njega više nije njezina
majka: majka je bila toliko ljepša od kraljice Jane. Oh, kako li joj nedostaje.
Objedje bio odgođen kako bi kralj mogao dočekati kćer, ali sada je već bilo
prošlo jedanaest i sunce je bilo visoko na nebu pa su svi bih gladni. Henrik je toga
dana odlučio objedovati u javnosti, tako da svi mogu svjedočiti sretnom obiteljskom
skupu pa doskora na uzvišenju postaviše stol i vrlo ga pomno prekriše damastnim
stolnjakom izvezenim cvijećem. Kod Elizabete je silno zanimanje pobuđivao
postupak koji se primjenjivao pri postavljanju kraljevskoga stola, postupak daleko
složeniji nego što se ikada primjenjivao u Hatfieldu. Na stolnjak su položeni ubrusi i
rasprostrto bilje slatkasta mirisa, potom je stavljen zlatni tanjur i pribor zajelo, čaše
od mletačkoga stakla, zdjele za pranje prstiju, hljebovi finoga bijelog kruha i
ukrašeni krčazi s vinom. Vrhunac sjaja predstavljala je velika zlatna soljenka u
obliku broda, postavljena pred kralja.
Ostali su se stolovi postavljali pod pravim kutom u odnosu na uzvišenje pa se
malo-pomalo lordovi i gospe, ostavši stajati sve dok kralj i kraljica nisu bili spremni
početi jesti, smjestiše oko njih. Elizabeta i gospa Bryan sjedile su na čelu stola
najbližega kralju. Za djevojčicu je bila velika povlastica što smije službeno jesti s
odraslima, s lordovima i gospama u prisutnosti svojega kraljevskog oca pa se trudila
prisjetiti kako se valja ponašati za stolom. Ubrus mora položiti preko lijevoga
ramena - u tome joj je pomogla gospa Bryan - a ruke prati u zdjelici predviđenoj za
to. Nipošto se ne smije oslanjati o stol laktovima ili šakama, a nož ima držati u
jednoj ruci dok drugom prinosi hranu ustima. Gospodin koji je sjedio sučelice njoj
ljubazno joj svojim bodežom izreže meso jer nije imala vlastiti. Vino se posluživalo
čisto, a ne razrijeđeno pa joj udari ravno u glavu, izazivajući kod nje pospanost i
hihot. Odmah po završetku objeda gospa Bryan, na kraljev mig, odvede Elizabetu do
odaja koje su bile pripravljene za nju te je ostavi da prespava poslijepodne.
Uslijediše tri dana uglavnom ispunjena gozbom i zabavom. Kralj je i dalje
pokazivao da silno drži do Elizabete, a ljubazna kraljica Jane posebno se trudila
pokazati ljubav prema djetetu čiju je majku istisnula. Tada na dvor stiže i Marija pa
za Elizabetu sve postade još veselije i činilo joj se da je sada uvelike dijelom tople,
ujedinjene obitelji. Kada bi bar i njezina majka mogla biti dijelom ovoga...
Prebrzo se ponovno nasla na putu, vraćajući se kući s gospom Bryan, a kralj i
kraljica spremali su se za posjet Kentu. Elizabeta je bila razočarana što se mora
oprostiti s ocem, ali vrlo zahvalna zbog srdačna oproštaja. Kada je dovedoše pred
oca u prijestolnu dvoranu prepunu uobičajene dvorske vreve, Henrik je podigne uvis,
poškaklja je ispod brade i s ljubavlju poljubi.
- Dražesna djevojčica, Vaše Veličanstvo - ulizivački primijeti francuski poklisar.
Kralj se ozari.
- Da, rastužuje nas što se moramo odijeliti od nje - reče on na Elizabetino
oduševljenje. - Prava Tudorova, tu nema greške, ha? Bistra kao pčelica, a usto i
duhovita!
Ondaje spusti.
- Pođite, kćeri, i neka Bog bude s vama. Uskoro ćete nam opet doći u posjet.
Dok je sjedila u drmusavoj kočiji, tužna što za sobom ostavlja dvorska uzbuđenja
i užitke u zamjenu za mirnu svakodnevicu dječje sobe u Hatfieldu, a još se više
žalosteći zbog toga što se rastala od oca i drage sestre Marije, razmišljala je o novoj
maćehi. Koliko god da je Jane bila ljubazna, Elizabeta je znala da joj neće previše
nedostajati. Sjećanje na majku bilo je još uvijek previše živo, a nova se kraljica ne
može nadati da je sposobna mjeriti se s time.
Prođe nekoliko mjeseci tijekom kojih se uvijek javljao neki razlog zbog kojega
Elizabeta nije mogla otići na dvor, a ni njezin otac doći njoj u posjet.
- Njegovo Veličanstvo otišlo je u lov - rekao je sir John Shelton.
- Njegovo Veličanstvo zaokupljeno je pripremama za kraljičinu krunidbu.
- U inozemstvu vlada kuga. Krunidba je odgođena, a nikome nije dopušteno
posjetiti dvor zbog straha od kuge.
Onda vijesti koje je donosio sir John počeše izazvati još veću uznemirenost, iako
Elizabeta nije u potpunosti razumijevala o čemu on govori.
- Na sjeveru se digla velika buna. Nazivaju to hodočašćem milosti. Katolici su
odlučni u nakani zaustaviti kraljeve vjerske reforme.
Gospa Bryan izgledala je ozbiljno, ali Elizabetu je više zanimao drveni konjić što
joj ga je kraljica bila poslala u rujnu, za treći rođendan. Jahala je na njemu gore-dolje
po galeriji, prelazeći iz koraka u kas pa u još brži kas te napokon u galop. Jurcajući
tako naokolo, čula je vrlo malo od razgovora između starijih pa tako nikada i nije
doznala da joj je otac u jednome času bio opasno blizu tome da izgubi prijestolje.
Odista, njoj ta pobuna nije ništa značila sve dok joj je bilo dopušteno sudjelovati u
proslavi kojom je u prosincu obilježeno njezino gušenje.
- I za Božić ćemo ići u Whitehall, a potom i u Greenwich! ozareno reče gospa
Bryan, držeći Elizabetinu ruku dok su zajedno promatrale kriješ zapaljen u čast te
prigode. Hatfildski žitelji poskakivali su oko krijesa, isprepletenih ruku, a pivo je
teklo u izobilju. Djevojčici zasjaše oči pa i ona uzbuđeno poskoči od radosti. Užas
zbog majčine smrti sada je blijedio, a gospa Bryan se divila, i to ne prvi put,
sposobnosti vrlo mladih stvorova da žive za sadašnji trenutak.
I opet krenuše Velikom sjevernom cestom na jug prema Londonu. Bila je ciča
zima i odgojiteljica se pobrine da za putovanje Elizabeta bude umotana u krzna. Za
dijete je snijeg bio nešto čudesno pa je gospa Bryan dršćući stajala dok se njezina
pitomica zabavljala bacanjem gruda umjesto da se posluži nužnikom u gostionici
gdje su se putem nakratko zaustavili.
U Londonu nije bilo daljnjih čudesa jer se Temza bila zamrznula. Samo se o tome
i vodio razgovor u dvorcu Whitehallu što se uzdizao nad rijekom jer se takvo što
većjako dugo nije vidjelo. Elizabeta nije bila sigurna što joj pričinja veće uzbuđenje:
divotni led na rijeci ili radost što je opet s ocem. A tu je bila i sestra Marija, stojeći
pokraj njegova prijestolja. Nakon što je od kralja dočekala pozdrave pune ljubavi,
oduševljena Elizabeta pritrči sestri zagrliti je.
- Eh, sestro, zaboravljate dužnost prema kraljici! - uzvikne Marija, ali se Jane
Seymour smijala.
- Dobro došli, gospo Elizabeta! - reče joj ona. Drago nam je što ćemo moći
uživati u vašem društvu. Iako se bojim da zbog leda na rijeci možda nećemo uspjeti
stići do Greenwicha.
- Ne bojte se, draga - reče kralj. - Odjahat ćemo onamo. Pričekajte pa ćete vidjeti!
Sutradan ujutro gospa Bryan rano probudi Elizabetu i odjene je u toplu haljinu,
samurovinom podstavljen plašt i krznenu kapicu.
- Brzo se pomolite i doručkujte - uputi je, iznijevši na stol malo toploga kruha,
nekoliko kriški govedine na pladnju i vrčić piva.
- Zašto? radoznalo je pitala Elizabeta.
- Kraljev nalog! - odvrati tajanstveno odgojiteljica.
Elizabeta nikada neće zaboraviti taj dan. Kralj i kraljica, u pratnji malene skupine
dvorana koje je Henrik nazivao svojom jahačkom družbom, povedoše Mariju i
Elizabetu do ulaza u kraljevske odaje u Whitehallu, gdje su ih čekali osedlani dobri
konji. Svi uzjahaše, a Elizabetu kralj posadi preda se u sedlo. Bilo im je prilično
tijesno jer je on bio krupan muškarac, a usto su oboje bili umotani u krzno, no njoj se
to sviđalo: s konjskih leđa mogla je istraživati svijet oko sebe s neobično visoke
promatračnice, a još je uzbudljivije bilo to što se nalazi u očevoj neposrednoj blizini,
umirujuće naslonjena na njegov pozamašan trbuh. Bilo je to uzbudljivo i čudno, a
njoj se činilo da je u raju dok su kasom izlazili iz dvorca i prolazili kroz njegovu
okolicu do Charing Crossa i Stranda. Elizabeta prije nikada nije bila u gradu
Londonu pa se divila velikim kućama što su se nizale duž ulica, prekrasnim crkvama
i njihovim raspjevanim zvonima te buci što su je stvarali ljudi koji su trkom pristizali
i redali se duž puta kako bi vidjeli svojega vladara.
- Bog čuvao kralja Harryja! - vikali su. - Bog neka štiti Vaše Veličanstvo!
Njezin je otac skidao šešir i sa širokim se osmijehom klanjao slijeva nadesno.
Kako je samo divan! Sposobnost da se svidi običnom puku za njega je bilo nešto
jednostavno i lako: volio je laskanje. I Elizabeta ga je voljela pa je i sama počela
mahati, na opće oduševljenje: toga se dana u njoj rodila žudnja da i njoj tako kliču,
da bude poput oca, da uživa u ljubavi i odobravanju puka. Nije bilo važno što se u
gomili čula i nekolicina neskladnih glasova što su rogoborili protiv kralja: bili su u
manjini i nisu se računali, barem što se ticalo Elizabete. Henrik ih je zanemarivao pa
ih je zanemarivala i ona jer je bilo toliko drugoga što ju je veselilo i oduševljavalo.
Nikada još nije doživjela takvo uzbuđenje!
Uz njih je s jedne strane jahala kraljica, smireno sjedeći postrance u sedlu i
ukočeno kimajući gomili. Rođena kao kći običnoga viteza, uvijek je previše
naglašavala svoje dostojanstvo kraljevske supruge, a njezina se prirodna skromnost u
javnim prigodama pokazivala kao nedostatak. No, čak i nju uskoro uhvati svečano
raspoloženje pa bi se od vremena do vremena odvažila stidljivo nasmiješiti gomili.
S druge je kraljeve strane gospa Marija, vrsna jahačica, sjedila na konju kao
muškarac, radujući se užitku svoje sestrice, diveći se načinu na koji Elizabeta
nagonski odgovara gomili i zahvalna što i sama, nakon tako duga izgnanstva s dvora,
doživljava oduševljeno odobravanje puka. Koliko god njezina savjest trpjela zbog
toga, morala je priznati da joj je onaj iskaz podvrgavanja donio mnogostruke
prednosti. A onda joj, budući da je bila takva kakvajest, kroz glavu prođe šokantna
misao: da se njezina majka nije onako prkosno suprotstavila ocu, njezin je vlastiti
život mogao biti sretniji. Ipak, tek što joj se ta misao pojavila u glavi, ona je
užasnuto odbaci: mučenica od njezine majke bila je u pravu, bez daljnjega je bila u
pravu, ustrajući u obrani svojih načela.
Elizabeta, mahnito mašući ljudima natisnutim s obje strane puta i umalo plešući
koliko je poskakivala u kraljevu sedlu, načas primijeti da joj se sestra mršti, a potom
izgubi zanimanje za to kada projahaše kroz Temple Bar i uđoše u sam grad London.
Ondje je na njih čekao londonski gradonačelnik, nisko se klanjajući pred svojim
vladarom i nudeći mu mač i ključeve grada. Kralj ih dotakne rukom u rukavici, a
zatim uljudno kimne gradonačelniku i njegovoj subraći pa malena povorka krene
kroz Fleet Street i uz brežuljak Ludgate, na vrbu kojega se ravno pred njima uzdizala
katedrala svetoga Pavla, veličanstveno gotičko zdanje čiji je visoki toranj, kako se
činilo, vrškom sezao sve do neba. Elizabeta se toliko zapanji pri pogledu na golemu
crkvu da prestade poskakivati te je, koračajući u svečanoj povorci i držeći Mariju za
ruku, dok su za kraljem i kraljicom prolazile kroz crkvene portale, bila mirna i lijepo
se ponašala.
Iznutra je katedrala bila mračna i hladna unatoč mnogobrojnim svijećama
zapaljenim da je učine vedrijom: u polumraku su se nazirali kameni svodovi,
impozantne grobnice i spomenici. Elizabeta je drhtala tijekom cijele badnje mise,
djelomice zbog hladnoće, ali većinom zbog nelagode što se nalazi na tako mračnome
mjestu pa. joj je bilo drago kada Božja služba završi i kraljevska družba iziđe na
slabašno podnevno svjetlo, domahnuvši puku i uzjahavši na konje.
Onda započe zabava. Umjesto da se vrate u Whitehall, kralj ih povede mimo
dvorca Bridewella i dalje na rijeku Temzu koja se bila pretvorila u čvrstu ledenu
plohu. Elizabeta zavrišti shvativši da oni zapravo jašu kasom duž smrznute rijeke pa
se isprva nemalo bojala da će led pod njima popustiti, ali kako su se otac, sestra i
kraljica samo smijali, okrijepljeni tom novinom, uskoro se i ona umiri.
- Rekao sam da ćemo niz rijeku poći do Greenwicha - uzvikivao je kralj - a čak
mi se ni vrijeme ne usuđuje proturječiti!
Snijeg se na riječnim obalama krijesio pod zrakama zimskoga sunca, a zrak je bio
jasan i oštar. Jašući duž zamrznute Temze, svi su od studeni osjećali bol u vršcima
prstiju i nosa, ali nitko se ne požali. Jednom ili dvaput konji posrnuše ili se
poskliznuše na ledu. Iako su, uz oštar trzaj uzdama, uspješno povratili ravnotežu,
Elizabeta zavrišti kada se to dogodilo i njoj i ocu, ali otac je još čvršće uhvati,
zbog čega se sjajno osjećala.
- Sjednite uspravno, Bessy! - zapovjedi joj. - Nikada se na konju ne smijete
zgrbiti. Gore bradu, tako se drži dobra cura!
Elizabeta ispravi leđa i ponosno zabaci glavu.
- Pogledajte me, gospodine! - uzvikne.
Kralj se zadovoljno nasmije zapazivši njezinu vatrenost.
Tu i tamo prolazili su mimo kućica postavljenih na smrznutoj Temzi, u kojima su
oni koji su na noge bili privezali klizaljke i odvažili se iskušati svoju vještinu mogli
kupiti vruće kestenje ili kuhano pivo da se zagriju. Kralj je srdačno mahao klizačima
koji nisu mogli vjerovati vlastitim očima vidjevši njegovu pratnju u odorama i
shvativši tko je on. Jedan se čovjek pokuša nakloniti, ali pade ravno naprijed, na što
se Elizabeta poče smijati, a Henriku se usnice trznuše od veselja.
 - Ni moja dvorska luda ne bi mogla bolje od toga! - promrmlja Elizabeti na uho.
Prerano za nju, fantastično jahanje završi, a oni stigoše do Greenwicha, gdje je,
okrenut prema riječnoj obali, stajao kralju najdraži dvorac, mjesto gdje je rođen.
Ovdje je sve bilo u žurbi i vrevi zbog priprema za nadolazeće božićno vrijeme.4 U
velikoj je dvorani već na ognjištu veselo pucketao golemi badnjak, a cijeli je dvorac
bio ukrašen granama bršljana i lovora. Elizabeta razrogači oči kada je gospa Bryan
dovede do njezinih odaja kako bi se spremila za večernju zabavu, sumnjajući da će te
noći, uza sve ovo uzbuđenje, uspjeti natjerati djevojčicu da zaspi.
- Oh, ovo je bio lijep dan! - uzvikne Elizabeta, plješćući rukama i plešući po sobi.
- Jedva čekam da počne zabava.
Gospa Bryan se osmjehne odmahnuvši glavom u tobožnjem očaju i spustivši na
stol tanjur s ribom, malo kruha i jednom jabukom.
- Previše ste se uzbudili, dijete drago. Smirite se i povečerajte. Večeras je obrok
jednostavan jer na Badnjak postimo, prije sutrašnje gozbe.
No, same su svečanosti imale početi još iste večeri pa Elizabeta naposljetku, toplo
umotana, završi u unutarnjem dvorištu gdje su se bili okupili kralj i kraljica i njihov
dvor, zajedno s pripadnicima njihovih kućanstava. Ondje su, pri svjetlu baklji, svi
gledali kako glumačka družina izvodi prikazanje o svetome Jurju, svecu zaštitniku
Engleske, i njegovoj pobjedi nad zmajem. Sveti Juraj bio je visok, žustar i pristao na
bijelome bojnom konju, a zmaj dovoljno stvaran, s ugljevljem iz žeravnika što mu je
sjalo u ustima. Urlao je tako strašno da Elizabeta sakrije lice u odgojiteljičine skute,
uvjerena da će je zmaj svaki čas zgrabiti, ali onda u mnoštvu začuje ohrabrujući
smijeh pa, kada ga je ponovo pogledala, vidje kako sveti Juraj kopljem probija grudi
čudovištu, nakon čega se ono prevrne trzajući svim četirima nogama u zraku,
komično zajeca i melodramatično izdahne. Najbolji je dio, bar što se ticalo Elizabete,
bio kada je svetac izbavio kraljevnu i kleknuo poljubiti joj ruku. Kraljevna je -
djevojčica nije shvaćala da tu ulogu igra mladić - izgledala vrlo lijepo, crvenih usana
i zlatne kose, a haljina što ju je imala na sebi bila je prekrivena zlatnim šljokicama.
Neobuzdani pljesak pozdravi završetak predstave, a potom uslijedi navala na kuhinju
u potrazi za osvježenjem. Elizabeti je bilo dopušteno da se u kraljevoj primaćoj odaji
nakratko pridruži ocu i njegovu društvu te je ondje, na njezinu radost, poslužiše
ušećerenim voćem i kuhanim vinom. Zasitivši se slasticama punim šećera, spavala je
kada ju je gospa Bryan konačno položila u postelju.
Božićno vrijeme prođe u vrtlogu bogoštovlja, slavlja i veselja. Onako mlađahna,
Elizabeta se oduševljavala poletnim harmonijama zbora kraljevske kapele, dahnula
bi pri pogledu na pečenoga pauna kada bi se sa svim svojim veličanstvenim perjem
našao na kraljevskome stolu, vrištala je od smijeha na nestašne šale Gospodara
Bezakonja5 te se nemirno vrpoljila zbog želje da se pridruži sjajno odjevenim
lordovima i gospama što su veselo plesali uz napjeve drevnih božićnih pjesama. A
dvanaeste je večeri prštala od uzbuđenja kada su se dijelili najprije kraljevi, a potom
kraljičini darovi: Elizabeta na dar primi sjajan mali srebrni pehar s poklopcem te
nisku bisera vezanih crvenom svilenom vrpcom. Biseri su bili tako lijepi, tako
savršeni da je, koliko god bilo kasno kada se povukla na počinak, pošto joj je bilo
dopušteno ostati u prijestolnoj dvorani i promatrati krabulje, navaljivala na gospu
Bryan da joj ih stavi oko vrata pa se sretno vrtjela pred zrcalom diveći se dojmu što
ga je ostavljala.
- U postelju, tašta djevojko! - opomene je odgojiteljica pa Elizabeta u smijehu
uteče.
Uistinu, nije se mogla sjetiti da je ikada bila tako sretna pa poželje da se to
nastavi unedogled, da može zauvijek ostati tu, u tom blještavom, čarobnom dvorcu i
više se nikada ne vratiti u tišinu Hatfielda. Kada bi život uvijek mogao biti takav,
možda bi mogla i početi zaboravljati svoju majku i tragediju kojaju je snašla.
 2. 1537.

robudite se, gospo Elizabeta, upravo smo primili predivne vijesti! - uzvikivala je
P gospa Bryan drmajući za rame svoju pitomicu.
Elizabeta protrlja oči, a potom ih otvori i vidje odgojiteljicu ozarenu od sreće.
- Engleska je dobila kraljevića - vikala je ona. - Kraljica Jane kralju je rodila sina!
A vama mlađega brata, dijete moje! Oh, ovo je velik dan, za Njegovo Kraljevsko
Veličanstvo i za sve nas!
- Mlađi brat - ponovi Elizabeta, sada već potpuno budna. Na kraju će ipak imati
nekoga da se s njime igra! Taj bi novi brat mogao doći u Hatfield i ovdje živjeti pa...
- Ime mu je Eduard - priopći joj gospa Bryan - a rođenje prije dva dana, tojest 12.
listopada, uoči Dana sv. Eduarda Ispovjednika, u vrlo povoljnom trenutku. Sada
moramo pohitati, moja mala gospo, jer smo bez odlaganja pozvani na dvor. Kralj želi
da preuzmete svoju ulogu pri krštenju.
- Oh! - Elizabeta se izvlačila iz postelje pršteći od ushićenja. - Što ću raditi?
- Sudjelovat ćete u povorci.
- Je li to važna uloga? - pitalo je dijete.
- Vrlo važna, vjerujem - čvrsto reče gospa Bryan, prigušujući osmijeh. - Sada vas
brzo moramo spremiti za put!
I opet se njih dvije nađoše u kočiji što se kotrljala Velikom sjevernom cestom.
Bilo je prošlo već deset mjeseci od Elizabetina posljednjeg putovanja u London za
onaj čarobni Božić i sada joj se sve činilo kao začaran san. Život je brzo opet zapao u
poznatu kolotečinu - učenje, jelo, šetnje, jahanje i molitve, a od vremena do vremena
oživljavala su ga pisma i darovi od oca i sestre.
Približavajući se Londonu, čuli su moćan bruj radosnih zvona na svim crkvama.
Topovi na Toweru iz daljine su pozdravljali tutnjavom, a na tisuće je ljudi vrvjelo
ulicama plešući oko krijesova, slaveći i nazdravljajući novorođenome kraljeviću.
Elizabeti se činilo da se cijela Engleska raduje njegovu rođenja jer se uz cestu koja je
vodila najug prema Hampton Courtu u svakome selu održavalo slavlje, uz vijence i
šarene komade tkanine što su visjeli s prozora i silno veselje.
- Bogu budi hvala, sada nam više ne prijeti opasnost od rata! - čula je Elizabeta
kako neki čovjek viče.
- Zašto je to rekao? - upita.
- Jer kralj sada ima sina koji će ga naslijediti i nitko mu ne može osporiti to pravo
- objasni gospa Bryan.
- Hoćete reći da će kraljević jednoga dana biti kralj? - upita Elizabeta. Počinjala
je shvaćati da će joj novorođeni brat biti i nešto više od sudruga u igri.
- Kada Bog pozove vašega kraljevskog oca k sebi, za što se moramo moliti da se
još dugo ne dogodi.
- O, molim se za to - reče pobožno Elizabeta.
- I moramo se moliti da nam Bog očuva kraljevića - dometne gospa Bryan.
- A ako ga ne očuva - zamišljeno reče Elizabeta - možda bih ja mogla postati
kraljica?
- Oh, ne, milena, to je nemoguće - žurno je prekinu odgojiteljica. - Vama i vašoj
sestri uskraćeno je pravo na prijestolje, a u svakom slučaju, žene ne kraljuju niti
vladaju nad muškarcima. Takvo bi što bilo neprirodno.
- Mogla bih naučiti - navaljivala je Elizabeta. - Voljela bih sjediti na prijestolju i
naređivati drugima.
- Kako vam to uopće pada na pamet?! - nasmije se gospa Bryan ne uspijevajući
zamisliti Elizabetu da to čini. - Sada imamo kraljevića, a s vremenom će vam, uopće
ne sumnjam u to, bude li Bog tako htio, kralj pronaći dobra supruga pa ćete biti
pobožna supruga i majka i nećete svoju glavicu zamarati mislima o kraljevanju!
Elizabeta iskrivi lice. Bilo bi puno zabavnije biti kraljica, pomisli.
U Hampton Courtu pođe ocu iskazati poštovanje. Prijestolna je dvorana bila
prepuna dvorana i poklisara koji su jedva čekali da izraze svoje čestitke, a usred svih
njih nalazio se kralj, široko se osmjehujući i srdačno plješćući čestitare po leđima.
- Gospo Elizabeta - reče primijetivši četverogodišnju kćer i zanjihavši je u zraku,
na njezino očito oduševljenje. - Bog te blagoslovio, dijete moje!
- Mogu li vidjeti kraljevića, gospodine? - zamoli ona.
- Vidjet ćete ga, ali morate biti vrlo tihi. Ispričajte nas, gospe i gospodo. Odmah
ćemo se vratiti. Moram ovu malu djevojku predstaviti njezinu bratu.
Visok, krupan i impozantan u crvenome baršunu i krznu, vedro se smiješeći, kralj
povede Elizabetu kroz svoje odaje do tajnih vrata što su vodila u kraljičinu ložnicu.
Kada se on ondje pojavi, kraljičine pratilje prekinuše sa zadaćama što su ih obavljale
i popadaše u dubok naklon, prije nego što će nestati u sjenkama.
U sobi bijaše vrlo mračno jer su prozori bih zastrti tapiserijama, a bilo je isto tako
zagušljivo i neugodno toplo, zahvaljujući vatri koja je plamsala i pucketala na rešetki
ognjišta. Pri svjetlu svijeća Elizabeta je vidjela kraljicu Jane naslonjenu na lijepe
bijele jastuke pod nebnicom na kojoj je bio izvezen engleski grb. Kraljica je jela
ušećereno voće, ali ugledavši posjetitelje, odloži pladanj u stranu, obriše prste o
ubrus i osmjehne se. Izgleda umorno, pomisli Elizabeta. Čak je i bjelja nego na
Božić!
- Gospodine, ovo je ugodno iznenađenje - reče. - A s vama je i gospa Elizabeta.
- Tako sam sretna što je Vaša Milost rodila kraljevića - reče Elizabeta sjetivši se
što joj je gospa Bryan objasnila da mora reći.
Kraljica se ponovno nasmiješi. Oči su joj bile tamno obrubljene i malo podlivene
krvlju.
- Elizabeta želi pozdraviti novorođenoga brata - reče kralj uzimajući kraljičinu
ruku i ljubeći je, dok su mu u očima blistale suze zahvalnice.
Elizabeta odvrati pogled od oca i maćehe pa se okrenu prema teškoj zlatnoj
kolijevci kraj postelje, kolijevci iz koje je dopiralo sitno i smiješno šmrcanje.
- Eduard - ozareno će otac. - Kraljević Eduard. Elizabeta pogleda ljudski
komadićak što je ležao u kolijevci, čvrsto povijen u bogatu grimiznu tkaninu tako da
mu se vidjelo samo zgužvano lice s ustima nalik na ružin pupoljak i šiljatom
bradicom. Bio je tako sladak i dražestan taj njezin maleni brat i nadala se kako će
vrlo brzo porasti tako da ga može uzeti za sudruga u igri.
- Smijem li ga podići, gospodine? - upita oca.
- Ne sada, morate ga pustiti da spava - reče joj on. Elizabeta se odvaži i vrlo
nježno pomiluje novorođenčetov obraz - bio je baršunast i nježan.
- Tako je hjep - šapne.
- Doista je lijep - složi se kralj ponosno, brišući oči. - To je najljepši dječak na
svijetu.
Kraljica se i dalje spokojno osmjehivala. Obavivši svoju dužnost, osjećala je
veliko samozadovoljstvo i silno olakšanje. Nikada je više neće mučiti noćne more da
bi mogla biti otjerana zbog druge žene ili nešto još gore od toga. Znala je da je sada
nepobjediva, kao majka budućega kralja, kao kraljica koja je likovala ondje gdje
njezine prethodnice nisu uspjele. Nije mogla dočekati da uživa u općem odobravanju
koje će sigurno doživjeti čim jednom ponovno izađe u javnost.
I Marija je vidjela maloga kraljevića i izrekla čestitke kakve su se očekivale, ali
kada se poslije toga povukla u osamu svoje sobe, slušajući povike i užurbane zvuke
što su dopirali izvana tijekom užurbanih priprema za krštenje, došlo joj je da zaplače.
Rođenje njezina polubrata konačno je uništilo dugotrajnu iako daleku nadu da će
jednoga dana naslijediti oca.
Cijeloga života, mislila je, neću biti ništa drugo doli gospa Marija, ja koja sam
bila kraljevna, a sada sam kopile bez ikakvih izgleda. Što mogu očekivati od
budućnosti?
Ustala je i bezglavo krenula prema prozoru, gledajući odozgor veselu jurnjavu.
Koji bi muškarac plemenita roda sada poželio nju, razbaštinjenu i lišenu
nekadašnjega naslova? Čini se da će joj suprug i djeca za kojima čezne zauvijek biti
uskraćeni. Oh, kralj je u nekohko navrata dizao veliku galamu oko toga da će je
zaručiti za ovoga ili onoga kraljevića, ali od toga nikada nije bilo ništa, a vjerojatno
nikada neće ni biti.
Uspravi se. Mora biti zahvalna za utjehu koju joj Bog šalje, reče strogo sama sebi.
Uživa očevu ljubav koja joj je sada vraćena, u maćehi ima dobru prijateljicu, a u
osobi je svoje male sestre našla dijete za koje se treba brinuti, najuspješnije i
najzahtjevnije dijete što bi ga itko mogao poželjeti. A sada je tu i ovo novo djetešce
koje joj valja ljubiti. Mora se zadovoljiti onim što joj je Bog udijelio, a ne tražiti više
od toga.
Bilo je kasno navečer, a zrak prohladan. Palača je bila osvijetljena stotinama
baklji utaknutih u držače po zidovima. Gomile ljudi skupljale su se u unutarnjem
dvorištu, a svatko je od njih imao odigrati neku ulogu u kraljevićevu krštenju, bilo to
u povorci ili u samome obredu. Bilo je tu vitezova, štitonoša, razvodnika i članova
kraljevskih kućanstava pa biskupa, opata, pripadnika klera i zborskih pjevača iz
kraljevske kapele, potom kraljevih savjetnika, poklisara iz stranih zemalja te
mnoštvo velikih lordova i gospi bogato odjevenih u ruho urešeno kao u pauna.
Gospa Bryan čvrsto je držala Elizabetu za ruku tražeći u toj gomili kraljičina
brata, Edwarda Seymoura, grofa od Hertforda. On je u povorci imao pratiti
Elizabetu.
Elizabeta je razrogačenih očiju promatrala sve što se događalo oko nje, potpuno
svjesna činjenice da je odjevena u svoju najbolju haljinu, onu od narančastoga
satena. Sada joj je već bila pomalo tijesna oko prsa i u orukavlju, a gospa Bryan bila
joj je morala otpustiti porub, no uz veselu zelenu podsuknju i odgovarajuću
francusku kapicu, izgleda jako dobro, mislila je Elizabeta, a posebno joj ističe crvenu
kosu. Držeći se kao prava pravcata kraljevna, podigavši bradu uvis i ispravivši leđa,
slijedila je odgojiteljicu, kimajući dvoranima lijevo i desno, kao što je vidjela da joj
čini otac. Puno njih se nasmiješilo i uzvratilo naklonom.
Lord Hertford bio je vrlo uznosit, kao što je često slučaj s mnogim
novoproglašenim velmožama pa se pretjerano kićeno pokloni pred Elizabetom,
skinuvši pritom s glave šešir s raskošnom perjanicom. Uz njega je bila i jedna od
kraljičinih družbenica, s poštovanjem držeći sićušan, bogato izvezen ogrtač, uredno
presavijen, te zlatnu bočicu.
- Ovo morate odnijeti do kraljevske kapele, gospo Elizabeta - objasni joj grof. -
To je kraljevićeva krsna haljinica i ulje za njegovo pomazanje. Mislite li da ćete ih
moći nositi?
- Da, milorde - svečano reče Elizabeta, svjesna važnosti svoje zadaće.
Družbenica pažljivo položi haljinicu preko Elizabetinih ispruženih ruku, a potom
na nju stavi bočicu.
- Nema slobodnu ruku kojom će pridržavati povlaku - reče gospa Bryan.
- Onda ću je ja ponijeti - kaza Edward Seymour, sagnuvši se podići u naručje
oduševljenu Elizabetu. Pode s njom, dok je ona čvrsto stiskala dragocjeni teret, do
reda u kojem su se bili smjestili dostojanstvenici te zauze mjesto u stražnjemu dijelu.
- Njegova Visost kraljević! - reče netko i povik se prenese uokolo. Elizabeta je
izvijala glavom na sve strane ne bi li vidjela kako prema njima dolazi markiza od
Exetera noseći u naručju kraljevsko dijete, pod zlatnom nebnicom što im je nad
glavom pridržavaju četvorica lordova, a dugu povlaku kraljevićeva baršunastoga
plašta nosi gospodarica Penn, njegova dadilja, koračajući iza njih. Za njom je išla
gospa Marija praćena brojnim drugim gospama. Kako se mala povorka približavala,
svi su prisutni redom padali na koljena, a potom ustajali zauzimajući mjesto u
povorci koja se sada spremala ući u dvorac.
Elizabeta se u naručju lorda Hertforda, odmah ispred kraljevića, doista osjećala
jako važnom, a u kapelici je dobro odigrala svoju ulogu, predavši poprilično
zgužvanu haljinicu gospodarici Penn i bočicu sjajno odjevenome nadbiskupu od
Canterburyja, ali do vremena kada je obred završio i svi prisutni ushićeno zapjevali
Te Deum, bilo je dobrano iza ponoći i ona je vojevala unaprijed izgubljenu bitku sa
snom. Kada povorka stiže do kraljičinih odaja, gdje su kraljevski roditelji čekali
dolazak upravo krštenoga sina, gospa Marija zgrabi pospanu sestricu za ruku i zadrži
je na nogama sve do trenutka kada ju je opet smjela predati gospi Bryan. Posljednje
čega se Elizabeta sjećala od te čudesne noći, a što se dogodilo tren prije nego što je
sklopila oči, bio je otac kako plače od sreće primajući u naručje njezina brata.

* * *

Kraljica Jane izgledala je sjajno sjedeći na urešenoj postelji i dočekujući goste, tako
da se Elizabeta zaprepastila doznavši dva dana poslije da se razboljela.
- Njezino Visočanstvo ima groznicu - reče joj gospa Bryan. - Govore da se prejela
teške hrane.
Tjeskobna zabrinutost na odgojiteljičinu licu uznemiri Elizabetu. Primjećivala je
da se na cijeli dvor spustilo nešto zlokobno: razgovori su se vodili prigušenim
glasom i nitko se više nije veselio. To je uplaši. Sviđala joj se kraljica Jane jer je bila
dobra prema njoj, a znala je i da joj otac silno ljubi kraljicu. Molila se Bogu da
maćehi uskoro bude bolje.
No, poslije nekoliko dana, jedne večeri k njoj dođe sestra Marija.
- Našoj dobroj majci i kraljici vrlo je loše - tužno reče. - Uz nju su ispovjednik i
naš kraljevski otac.
 Elizabeta klone duhom. Uplaši se za kraljicu, za oca, za sebe, kao i za ono jadno
djetešce što je ležalo u teškoj zlatnoj kolijevci. Hoće li još jedno kraljevsko dijete
ostati bez majke?
- Hoće li umrijeti? - šapne.
- Moramo se moliti da se to ne dogodi - odvrati Marija jednom rukom obgrlivši
Elizabetu. - Moramo zamoliti Boga da je ostavi na životu.
Elizabeta smjesta pođe do svojega klecala i klekne.
- Odmah ću ga to zamoliti - reče pa se, zatvorivši oči i sklopivši ruke, poče
gorljivo moliti.
Iza njezinih leđa Marija je rukom pritiskala obraz.
- Oh, ovaj me zub strahovito muči - zastenje.
- Klinčići će vam pomoći, gospođo - reče gospa Bryan.
- Pokušala sam s klinčićima - reče Marija, očito trpeći bol. - Ne pomaže. Moram
to podnositi kako znam i umijem. Kao što je govorila ona mučenica od moje majke,
u kraljevstvo ćemo nebesko doći samo kroz tegobe.
- Vruća opeka umotana u flanel, stavite li je na bolno mjesto, olakšat će vam bol -
ustrajala je gospa Bryan podižući se na noge. - A vama je, gospo Elizabeta, vrijeme
za odlazak u postelju. Odmah ću vas onamo otpratiti, čim završite s molitvom.
Elizabeta se probudi začuvši tihe jecaje. Upravo je svitalo kada se izvukla iz
postelje i na sebe navukla kućni ogrtač. Zadržavajući dah, tiho otvori vrata što su
vodila u predsoblje. Tamo nije bilo nikoga. Činilo se da plač dopire iza sljedećih
vrata. Elizabeta podigne zasun.
Gospa Marija i gospa Bryan, obje već potpuno odjevene, smjesta se podigoše na
noge. Gledajući čas jedno, čas drugo suzama umrljano lice, Elizabeta pogodi da se
dogodilo nešto strašno. Marija joj hitro priđe.
- Sestro, ako od Boga prihvaćamo dobre stvari, onda moramo izdržati i kušnje
koje nam šalje - reče privinuvši Elizabetu uza se. - Jao, naša dobra kraljica više nije s
nama.
- Zasigurno je otišla na nebo, dijete moje, zbog svojih mnogobrojnih dobrih djela
- uvjeravala ju je gospa Bryan tapkajući oči rupčićem.
Elizabeta ništa ne reče. Bila je izgubila vlast nad sobom kada joj je umrla majka i
sumnjala je da će je ikada nešto drugo tako jako povrijediti pa je pokušavala ne
plakati. Sada je velika djevojka i mora prihvatiti Božju volju, koliko god to bilo
teško.
- Kraljičin je odlazak bio lagan. Umrla je u snu, a prije toga je primila posljednju
pomast - reče joj Marija. - To neka nam bude utjeha.
- Žao mi je što je umrla - šapne Elizabeta. - Bila je vrlo dobra prema meni.
Nedostajat će mi.
Suze su joj navirale, ali ona im se nije htjela prepustiti.
- Svima će nam nedostajati - kao jeka ponovi Marija - pogotovo našemu jadnom
ocu.
- Gdje je otac? - upita Elizabeta.
Odjednom poželje utjehu koju bi joj mogle pružiti njegove jake ruke, snažna
prisutnost i ohrabrujuća pouzdanost.
- Nije ovdje - reče Marija. - Otišao je u Windsor prije izlaska sunca. Nije htio
nikoga vidjeti i želi sam tugovati.
Elizabeta se osjeti dvostruko napuštenom. Izgubila je dvije majke, obje u kratkom
razdoblju, a njezin je otac odjahao, čak joj i ne pokušavši pružiti utjehu.
Čvrsto stišćući Marijinu ruku, Elizabeta ude u kraljevsku kapelu. Tu je pred
njima, na odru presvučenom crnim suknom, ležalo ukočeno tijelo kraljice Jane
odjeveno u svečano ruho, s krunom na glavi i nakitom oko vrata i na grudima. Ruke
su joj bile prekrižene na prsima, a oči zauvijek zatvorene.
Sestre su na sebi imale sumorne crne haljine u znak korote i bijele kapice.
- Bijele kapice znače da je kraljica umrla u babinjama - objasnila joj je Marija.
Zajedno su klečale tijekom svečane mise, a potom se, pošto odoše svećenik i
zborski pjevači, približiše odru. Slab se miris začina, prikrivajući nešto manje
ugodno, širio od kraljičina tijela koje je sada ležalo već tri dana, a kada Elizabeta,
koju je sestra bila podigla na ruke, poljubi mrtvu ženu u bijelo čelo, ono joj se učini
hladnim poput mramora na koji je nalikovalo. Činilo se, međutim, da Jane Seymour
samo slatko spava. Kada bi se barem probudila, pomisli očajno Elizabeta, svi bi opet
bili sretni i kralj bi se vratio. Ali, znala je da se kraljica nikada više neće probuditi,
da je njezina duša odlepršala i daju je na neki tajanstven način ubio kraljevićev
porođaj.
Zgrožena zbog slatkastog mirisa smrti i sa strahom shvaćajući da na ovome
svijetu ima više opasnosti nego što je ikada mislila, Elizabeta zarije lice u ruke da se
sakrije od pogleda na bijelo, voštano lice i počne se svim silama moliti.
- Kako je kralj? - gospa Bryan podigne pogled prema sir Johnu Sheltonu koji joj
se pridružio kraj razbuktale vatre. Bio je mjesec studeni, a sir John se vratio u
Hatfield čim je kraljica ispraćena na vječni počinak u Windsoru. Elizabeta je ležala
na trbuhu blizu ognjišta, pretvarajući se da uči slova upisana na bukvaru.
- Bojim se da je klonuo duhom - reče upravitelj - ali prema svim izvješćima,
usmjerio je um na to da strpljivo podese svoj gubitak. Kaže se da je usmjerio um i na
to...
Nagne se naprijed i nešto promrmlja odgojiteljici na uho. Napregnuvši se čuti,
Elizabeta uhvati riječi „četvrti put”.
- A kraljica se još nije ni ohladila u grobu! - uzvikne gospa Bryan.
Oh, ali bila je hladna, bila je već vrlo hladna i prije nego što su je onamo položili,
pomisli Elizabeta, s drhtajem se prisjećajući onoga mramornog tijela.
Glavni tajnik Cromwell rekao mu je kako mu je zbog revne brige za podanike
najvažnije prevladati ovo tužno raspoloženje reče sir John. - Pritomje mislio na
pitanje nasljednika. Između mira i kaosa u kraljevstvu stoji samo kraljevićev život, a
vi dobro znaate koliko djece umire mlado. Radi budućnosti svih nas kralju je
potrebno još sinova i on sam to jasno uviđa. A, dakako, tu su i prednosti koje donosi
novi bračni savez.
Elizabetu nisu zanimali bračni savezi. Više se brinula zbog svojega dragog malog
brata, onoga slatkog djetešca koje - baš kao ni ona - nije imalo majke da ga voli. Zar
to sir John nagoviješta da bi joj brat mogao umrijeti? Molim te, Bože, ne - to bi bilo
više nego što bi ona mogla podnijeti.
Njezin se strah odmah stiša.
- Bar je kraljević u dobru zdravlju, Bogu budi hvala, snažno i zdravo dijete, kako
čujem - reče sir John. - A tako i treba biti jer kralj strogo pazi na njegovo zdravlje.
- Jadno malo janje - promrmlja gospa Bryan.
- Njegovo je Veličanstvo zapovjedilo da se zidovi, podovi i stropovi u
kraljevićevoj sobi peru triput na dan i da nitko tko je bio u dodiru s bilo kakvom
zarazom ne smije pristupiti Njegovu Visočanstvu - objasni joj sir John. - Teško da ga
se u danim okolnostima može kriviti zbog toga.
- A kime se Njegovo Veličanstvo kani oženiti? - tiho zapita gospa Bryan vraćajući
se na malopnjašnji razgovor i pogledavši Elizabetu da vidi sluša li ih ona. Djevojčica
je naoko bila zaokupljena abecedom.
- Pa, trebala je to biti francuska kraljevna, kako sam čuo, ali se Francuzima to nije
svidjelo. Navodno je Njegovo Veličanstvo reklo njihovu poklisaru da je za njega to
pitanje silno važno pa mu je potrebno vidjeti gospu prije nego što se potpiše bilo
kakav ugovor. - Sir John opet se nagne bliže odgojiteljici pa je Elizabeta morala
zadržati dah kako bi čula nastavak. - Zatražio je da prikladne francuske gospe dođu u
Calais kako bi se on s njima mogao sresti i malo se upoznati prije nego što odabere
neku od njih. Pa, poklisar je pobjesnio. Rekao mu je da se visoke francuske gospe ne
izlažu kao životinje za prodaju na tržnici. A onda se usudio natuknuti - sir John je
sada gotovo šaptao - da ih Njegovo Veličanstvo možda želi zajahati jednu za drugom
pa zadržati onu koja mu se najviše svidi.
Gospa Bryan dahne i pritisne rukama obraze koji su postali tamnoružičasti.
- Eh, lijepo ste porumenjeli, gospo - reče sir John - a tako je porumenio i kralj.
Nikada ga nisam vidio tako smetena. Kao što možete zamisliti, odustao je od pomisli
na savez s Francuzima. Sada gleda prema Kleveu...
Elizabeta se dosađivala slušajući o raznim savezima. Osim toga, bila je zbunjena.
Zašto se gospa Bryan onako zaprepastila? I zašto bi njezin otac jahao francuske
gospe? Tako se postupa s konjima - na konje se uzjahuje. Sve je to bilo jako čudno i
izvan njezina razumijevanja. Zagleda se u svoj bukvar. Kosa slova, fino urezana u
drvo, plesala su joj pred očima, a njihova ih vlasnica nije vidjela. Previše ju je
zaokupljao trud da zamisli vlastitoga oca kako na sve strane po Calaisu jaše na
francuskim gospama, baš onako kako ona jaše na svojemu drvenom konjiću. Na
slike što ih je tako sebi dočarala zahihoće ispod glasa. Odrasli se kadšto zbilja silno
smiješno ponašaju.
 3. 1538.

lizabeta pohita niza stube do velike dvorane u Hatfieldu pitajući se zašto je

E gospa Bryan zove. Kada se primakne dnu stuba, spazi da odgojiteljica stoji na
vratima pozdravljajući se s ukusno odjevenom sredovječnom ženom tamne kose i
očiju blagih kao u košute.
- Nisam vas tako skoro očekivala - reče gospa Bryan. - Molim vas, imajte
strpljenja sa mnom.
Malčice uzrujano, okrene se oko sebe i obrati svojoj pitomici.
- Gospo Elizabeta, dopustite mi da vam predstavim gospodaricu Katherinu
Champernowne - reče.
Klecnuvši, posjetiteljica se dražesno nakloni, a Elizabeta joj uzvrati jednakim
naklonom.
- Budite mi dobrodošli, gospodarice Champernowne - uljudno reče.
- Iskazujete mi čast, gospo - odvrati tamnokosa žena. Imala je blag devonski
naglasak, okrugle obraze, malčice prćast nos i nagovještaj nestašnosti na licu, a oko
nje se osjećao dašak profinjenosti. Je li to prijateljica gospe Bryan, pitala se
Elizabeta očekujući da će sada, nakon razmjene pozdrava, moći otići. Ali, to se ne
dogodi.
- Odmah će vam donijeti nešto za osvježenje - reče gospa Bryan posjetiteljici, još
uvijek zvučeći pomalo zbunjeno. - Molim vas, sjednite i udobno se smjestite. Gospo
Elizabeta, pođite sa mnom. Doskora ćemo se vratiti.
Žena žustro krene ispred Elizabete prema njezinoj sobi. Djevojčica je bila lagano
znatiželjna i potpuno nespremna za ono što je slijedilo.
- Moram vam reći da će vam gospodarica Champernowne odsada biti
odgojiteljica - objavi gospa Bryan.
- Odgojiteljica? - zaprepasti se Elizabeta. - Ali, već imam odgojiteljicu. Vi ste mi
odgojiteljica.
Gospa Bryan duboko udahne.
- Bojim se da više nisam, drago dijete. Sada sam kraljevićeva odgojiteljica i vodit
ću njegovo kućanstvo. Zbog toga je gospodarica Champernowne poslana ovamo.
Elizabeta to nikako nije mogla prihvatiti. Ta, otkako se sjeća, gospa Bryan brinula
se za nju. U svakom pogledu, osim po krvi, bila joj je majka, osoba koja se za nju
skrbila, hranila je, tješila i tjerala u red. Cijeloga njezina života gospa Bryan bila je
uza nj, a sada, čini se, više neće biti. Nezamislivo. - Je li to zapovjedio moj otac? -
upita.
- Da, dijete moje - nježno reče gospa Bryan.
- To mora da je neka pogreška - izjavi Elizabeta. - Otpravite tu gospu. Neka se
ona brine za kraljevića, a vi ostanite ovdje.
Načas nastane muk.
- Kraljeviću je kao odgojiteljica potrebna iskusna gospa plemenita roda - reče
gospa Bryan. - Mnogo prije nego što ste se vi rodili, skrbila sam za vašu sestru,
gospu Mariju. Onda za vas. Sada sam dobila nalog da pođem u Hampton Court i
brinem se za kraljevića.
Kad je to rekla, u glasu joj se začuje neki ponos i Elizabeta najednom shvati da
nije posrijedi samo kraljeva zapovijed, nego i želja same gospe Bryan. Brat je važniji
od nje - bila je dovoljno stara da to zna - pa je za gospu Bryan ovo značilo
promaknuće i veliku čast. Koliko god bila mlada, Elizabeta je shvaćala da bi bilo
uzaludno dalje prosvjedovati: stvari mora prihvatiti kakve jesu. No, to je boljelo, oh,
kako je samo boljelo, jer je shvatila ne samo to da njezin mali svijet nikada više neće
biti isti kao prije nego ju je zaprepastilo i otkriće da odanost što ju je gospa Bryan
iskazivala njoj nije u potpunosti bila lišena koristoljublja. Svijet se opet potresao, kao
što se to u punoj snazi dogodilo kada je doznala za užasnu majčinu sudbinu, a u
manjoj mjeri kad je umrla kraljica Jane.
Ona je velika djevojka: četiri su joj godine i neće se duriti. Dopusti gospi Bryan
da je uzme za ruku i odvede u prizemlje pozdraviti se s Katherinom Champernowne:
kraljevski sagne glavu kada nova odgojiteljica još jednom klecne pa joj čak uzvrati i
osmijeh.
- Budite mi dobrodošli, gospodarice Champernowne - reče.
- Bit će mi čast služiti vam, gospo Elizabeta - reče odgojiteljica.
Gospa Bryan se ozari. Nije imala pojma o boli i ogorčenosti što su plamtjele u
Elizabetinim grudima ni o suzama što su prijetile da se izliju kada joj je, dva dana
kasnije, njezina pitomica domahivala na oproštaju, stojeći na vratima velike dvorane.
Sama sam, nemam nikoga da se skrbi o meni doli ovu strankinju, pomisli
Elizabeta pa ispravi mlađahna ramena i odluči da će podnositi zajednički život s
pridošlicom najbolje što bude mogla.
Čim je kočija gospe Bryan nestala u oblaku prašine niz cestu prema Londonu,
gospodarica Champernowne okrene se k Elizabeti i ljubazno se nasmiješi.
- Hajdemo prošetati vrtovima - reče joj vedro. - Tako je lijep dan. Zašto ne pođete
po loptu. Možemo se zabavljati raznim igrama ako vam je tako po volji, gospo.
Elizabeta je pogleda u čudu. Gospa Bryan nikada nije predložila nešto takvo;
dakako, onaje bila znatno starija od gospodarice Champernowne, a pomisao na tu
dostojanstvenu gospu kako, u vrtlogu skutova i rukava, baca ili udara loptu bila joj je
tako smiješna da, trčeći do sobe, nije mogla potisnuti hihot. Sama je igra bila toliko
zabavna: obje su, nasmijane i zadihane, jurile preko tratine, dobacujući loptu jedna
drugoj i češće je promašujući negoli je uspijevajući uhvatiti. Novaje odgojiteljica
imala puno energije za osobu svojih godina, a uopće joj nije bilo ispod časti
provlačiti se kroz ružino grmlje u potrazi za loptom, na veliko Elizabetino čuđenje i
divljenje.
Ostavši bez daha, ali još uvijek u dobru raspoloženju, njih se dvije spustiše na
klupu u osunčanoj sjenici.
- Gospo Elizabeta - reče gospodarica Champernowne - hoćete li mi učiniti čast i
zvati me Kat? Puno je kraće i zvuči više prijateljski nego gospodarica
Champernowne, a Kat je ime kojim me obično zovu u krugu obitelji.
- Kat - ponovi Elizabeta. - Da, voljela bih vas zvati Kat... Kat! - Ponovno se
grohotom nasmije. - Champernowne je smiješno ime.
- Staro devonsko ime - reče Kat - i stara obitelj. Jeste li znali da smo nas dvije u
rodu zahvaljujući bračnim vezama, gospo Elizabeta?
- U rodu? - upita Elizabeta oduševljeno. - Kako to?
- Preko obitelji vaše gospođe majke - reče Kat pažljivo birajući riječi.
Elizabeta se ugodno iznenadi, ali ne reče ništa. Već dugo radije nije spominjala
Anu Boleyn. Lakše joj je bilo zaboraviti da je ikada imala majku pa se stoga i ne
pitati o njezinu strašnome završetku i zastrašujućim pojedinostima toga završetka. A
ni gospa Bryan i ostali članovi kućanstva nisu spominjali Anu od onoga strašnog
dana kada je Elizabeta čula za njezino smaknuće.
No, Kat nije o tome ništa znala, iako je ona, dakako, bila svjesna činjenice da je
to vrlo osjetljiv predmet, a sama je imala vlastite čvrste stavove u vezi s Anom
Boleyn, svojom rođakinjom, te u vezi s čovjekom koji ju je poslao u smrt. Nije ih,
dakako, smjela izraziti pred njegovom kćeri, a ni pred bilo kime drugim, kada se već
o tome govori, no bila je čvrsto odlučila da Elizabeta jednoga dana treba doznati
istinu. A ako se to ima dogoditi, ime Ane Boleyn ne smije biti zabranjeno spominjati.
Za sada je, međutim, to moglo pričekati.
- Dođite - reče Kat - uskoro će vrijeme objedu. Objasnit ću vam kako smo
povezane kada sjednemo za stol.
Elizabeta je bila očarana. Već je osjećala bliskost s novom odgojiteljicom, a na
njezino iznenađenje, u njoj se budila i naklonost. Bilo je nešto toplo i pouzdano u
vezi s Kat Champernowne. Da se usudi nadati kako će ova rođakinja biti netko tko
će je doista voljeti i neće je ostaviti?
 Gotovo odmah Elizabeta primi poziv da dođe u Hunsdon, udaljen desetak milja, i
posjeti sestru Mariju.
- Budući da je gospa Bryan otišla, činilo mi se prikladnim da gospa Elizabeta
neko vrijeme bude uz osobu koju poznaje i kojoj vjeruje - rekla je Marija Kat
Champernowne netom nakon njihova dolaska i ne primjećujući odnos koji je
Elizabeta odmah uspostavila s novom odgojiteljicom.
- To je bilo vrlo ljubazno od Vaše Milosti - reče Kat, misleći kako je Marija
velikodušna u brizi za dijete Ane Boleyn. Vjerojatno joj to nije lako, pomislila je.
Ali, Elizabeti se život u Hunsdonu činio izluđujuće dosadnim. Iako je voljela
sestru, bilo je ondje malo toga u čemu bi četverogodišnja djevojčica mogla uživati.
Marija se igrala s njom, ali je isto tako od nje zahtijevala i da u kapelici pribiva
beskonačnoj službi Božjoj i očekivala od nje da duge sate provodi u osobnim
iskazima pobožnosti. Elizabeta se s nestrpljenjem vrpoljila dok je pobožna Marija
klečala uz nju kao miran i ushićen lik, a Kat grčevito pritiskala prst na usnice ne bi li
dijete zadržala mirnim.
Kada sujednoga dana nakon mise izlazile iz kapelice, Elizabeta upita:
- Zašto zvone sva ta zvona? Marija se očevidno zaprepasti.
- Zar vas nitko nije poučio tome, sestro? - zapita namrštivši se. - Zvona označuju
podizanje hostije.
- Otac Parker kaže da je pogrešno zvoniti za mise - reče Elizabeta bezazleno.
Mariju ovo kao da razdraži. Po čuvenju je donekle poznavala oca Parkera jer je
bio kapelan Ane Boleyn, a sumnjala je da je jedan od onih užasnih reformista.
- Vrlo je loše od njega što govori takvo što - reče odlučno. - Zvona označavaju
najsvetiji trenutak mise. Pođite sa mnom.
Uzevši djevojčicu za ruku, povede je natrag u praznu kapelicu, do oltarne
pregrade.
- Kada svećenik pred narodom podigne uvis kruh i vino - objasni - čini to zato da
bi pokazao kako se dogodilo čudo jer se za mise, kako je naš Gospodin i obećao na
posljednjoj večeri, dar kruha i vina pretvara u njegovo tijelo i krv kojima je
dragovoljno otkupio naše grijehe.
Elizabeta nesigurno pogleda prema oltaru, sada potpuno praznom, osim bijeloga
damastnog pokrova, bogatoga prednjeg zastora i zlatnoga raspela.
- Pa kako je to moguće? - upita. - To je i dalje kruh i vino. Kušala sam i jedno i
drugo.
Marija se zaprepasti. Čemu li uče to dijete?
- Ne, to je čudo! - usklikne. - Kada se posvete, kruh i vino i dalje izgledaju poput
kruha i vina, ali postaju stvarno tijelo i krv Isusa Krista. Iznenađuje me da vam otac
Parker to nije objasnio. U to mi vjerujemo.
Elizabeta se suzdrži od toga da joj priopći kako joj je otac Parker rekao nešto
poprilično različito od ovoga: slutila je da će se Marija rasrditi ako joj to kaže. Više
ju je mučilo što pije vino koje je zapravo krv i jede kruh koji je navodno meso. Nije
zvučalo lijepo niti je imalo puno smisla. Ali, puno toga nije imalo smisla, primjerice,
zle vještice koje tkaju čarobne uroke, kralj Perceforest koji se pretvara u medvjeda i
kraljevna Zellandina čiji je san trajao stotinu godina.6 Elizabeta je počinjala sumnjati
u istinitost takvih priča, ali s misom je bilo drukčije jer ako Marija, kao i gotovo svi
ostali koje je poznavala - ljudi dovoljno stari da to znaju - govore da se za mise
događa čudo, onda mora da su svi oni u pravu i ona im mora vjerovati.

* * *

Marija pođe ravno do Kat Champernowne.

- Užasnuta sam neukošću toga djeteta - reče joj prijekorno. - Zar vi to niste
primijetili? Što se pak tiče oca Parkera, čini se da je očito podbacio u svojoj
dužnosti. Molim vas, uvjerite me da su Elizabeti poznati barem vjeronaučne osnove i
Očenaš.
- Svakako jesu, gospođo - reče Kat. - Žao mi je ako sam u tom pogledu bila
nemarna, istinski mi je žao. Iskreno sam vjerovala da ju je kapelan u to u potpunosti
uputio.
- Ne baš u potpunosti, bojim se - dometne Marija. - Kada se vratite kući, hitno
morate razgovarati s njim. U međuvremenu, moj će joj kapelan podrobno
protumačiti sve što bi trebala znati. Elizabeta nema majke i ja se osjećam
odgovornom za nju. Odlučna sam pripaziti na to da ne skrene s pravoga puta. Za
sada vam predlažem da neko vrijeme pripazite na njezine redovite molitve, radi
dobrobiti njezine duše.
- Da, gospođo - krotko reče Kat spustivši se u dubok naklon. No, pošto Marija
iziđe iz Elizabetine sobe, Kat, vjerujući da do Boga ne vodi samo jedan put te
imajući za to jutro u vidu nešto jako važno, tek kratko zadrži Elizabetu u obavljanju
pobožnosti i već nakon četvrt sata oslobodi svoju nemirnu pitomicu od klečanja na
klecalu.
- Mislim da ćemo se danas pozabaviti jednom poviješću - reče joj - poviješću o
svecima, s obzirom na to da je danas nedjelja. Ispripovjedit ću vam povijest o svetoj
Uršuli jer ta svetica za vas ima posebno značenje. Vidite, rođeni ste u djevičanskoj
odaji u Greenwichu čiji su zidovi urešeni tapiserijama koje prikazuju povijest o
svetoj Uršuli i njezinih jedanaest tisuća djevica.
Elizabeta se smjesti do Katinih nogu. Voljela je priče. Kat je ovu priču bila
odabrala s posebnom svrhom.
- Sveta Ursula bila je britanska kraljevna i otac je za nju bio ugovorio brak -
započe - ali ona je željela ostati djevica pa su joj otac i zaručnik pristali ostaviti rok
od tri godine da uživa u svojemu djevičanstvu.
- Što je djevica? - upita Elizabeta.
- Neudana, čista i kreposna gospa - objasni joj Kat. - I tako je sveta Ursula to
vrijeme provela ploveći preko sedam mora u društvu još deset plemenitih djevica, a
svaka je od njih sa sobom bila povela tisuću djevojaka.
- Mora da je to bio vrlo nakrcan brod! - primijeti Elizabeta. Kat se osmjehne.
- Doista mora da je bilo tako. Ali, nakon hodočašća u Rim i mnogobrojnih
pustolovina, jaki su vjetrovi njihov brod uz rijeku Rajnu odnijeli sve do Kölna u
Njemačkoj, gdje su tada živjeli opaki pogani koji nisu vjerovali u Boga. Vidjevši da
su sveta Ursula i jedanaest tisuća djevica u njezinoj pratnji kršćanke, pokušali su ih
natjerati da se odreknu svoje vjere, a kada su to odbile, sve su ih pogubili.
Elizabeta je načas šutjela, prisjećajući se da je već čula te riječi.
- Sve su ih pogubili? - upita nakon nekoliko trenutaka, za kojih joj misli odlutaše
drugamo.
- Sve. - Kat zastane. - Nakon nekoliko stotina godina kosti su im pronađene i
Crkva ih je sve proglasila sveticama.
- Kako... - drhtavim će glasom Elizabeta - kako su ih pogubili? Kat se pripremala
na ovaj trenutak. Bolje je, rasuđivala je, da Elizabeta ovo dozna od nje nego od
nekoga tko vjeruje u krivnju Ane Boleyn.
- Jednu po jednu natjerali su ih da kleknu, a potom im glave odsjekli mačem.
- Strašno - reklo je dijete.
- Ah, vjerujem da nisu ništa osjetile. Sve je bilo vrlo brzo - uvjeravala ju je Kat.
Elizabeta podigne tragično izobličeno lice prema odgojiteljici. Kat joj pomiluje
kosu i zagleda joj se u tamne oči.
- Jesu li tako... jesu li tako postupili i s mojom majkom? - upita djevojčica.
- Da, dijete moje - reče Kat, još je uvijek milujući po kosi. Jadnica, vrlo je hrabro
umrla. A vjerojatno nije ni osjetila bol jer je sve bilo gotovo u tren oka.
Elizabeta opet zašuti.
- Počinila je neka zlodjela - promrmlja tihim glasom.
- Ne, nije! - čvrsto reče Kat. - Govorilo se da je bila nevjerna kralju i da je
snovala urotu za njegovo umorstvo. Ali, sigurna sam da su te optužbe izmislili
njezini neprijatelji kako bi je se riješili pa su lukavo izgradili slučaj protiv nje tako da
vaš otac kralj povjeruje u to.
 - Tko su bili oni? - upita Elizabeta. Prava je mudrica, pomisli Kat.
- Ljudi koji su se u to vrijeme motali oko kralja.
Kat nije kanila spomenuti ime glavnoga tajnika Cromwella jer je Cromwell još
uvijek bio kraljev glavni savjetnik i već se bojala da je rekla previše.
- I govorili su istinu?
Elizabeti je već, uglavnom zahvaljujući gospi Bryan i gospi Mariji, bilo usađeno
načelo da uvijek treba govoriti istinu.
Kat je znala da mora biti vrlo oprezna: što god sada kaže bit će ključno za
Elizabetin budući mir i dobro, ali to joj mora reći na takav način da ne zvuči kao
pokuda, za slučaj da dijete to ikada nekome ponovi.
- Velika je porota bila uvjerena da govore istinu - reče - a najviši plemići
kraljevstva proglasili su kraljicu Anu krivom. No, bilo je i mnogo drugih koji su
tvrdili kako je sve to samo izlika za njezino uklanjanje.
Sve je ovo bilo točno i nitko to nije mogao osporiti.
Elizabeta, međutim, još uvijek nije bila zadovoljna.
- Vi, znači, mislite da moja majka nije počinila rečena zlodjela? - ustrajala je.
- Tako mi Bog pomogao, mislim da nije - šapne Kat. - Ali, naći ću se u strašnoj
nevolji ako vi ikada ikome ponovite moje riječi. Gospo moja, vaša je majka bila
nedužna, u to sam uvjerena. Nemojte to nikada zaboraviti.
- Neću - svečano izjavi Elizabeta. - No, ako je bila nedužna, onda je bilo
pogrešno pogubiti je.
- Kadšto, dijete moje, i nedužni moraju umrijeti, a kraljevi, koji imaju moć nad
životom i smrću, moraju se suočiti s teškim izborom. Sigurna sam da se Njegovoj
Milosti vašemu ocu u ono vrijeme činilo kako ispravno postupa. Ne smijete ga
kriviti.
- O, da mu bar mogu reći koliko je pogriješio - reče strastveno Elizabeta, ali se
onda, ugledavši prestrašen izraz Katina lica, požuri umiriti je. - Obećavam da neću
ništa reći, uistinu neću.
- Blagoslovljeni bili, dijete moje dahne Kat. - Hajde, idemo se igrati loptom.
Sigurna sam da smo molitvama posvetili dovoljno vremena!
- Vaše Veličanstvo - izjavi carev poklisar Chapuys, blag čovjek crnih obrva i
šiljate brade - gospa Elizabeta vrlo je lijepa. Na čast Vašemu Veličanstvu.
- Hmm - zagunđa kralj kojega su mučili bolovi u nozi: gnojna se upala
pogoršavala i znao je da će je uskoro morati dati očistiti. Doista nesnosno za čovjeka
kakav je on - čovjeka koji je blistao na turnirima i isticao se u svakom sportu - da
bude ograničen u zatvoren prostor zbog sve veće nemoći pa mu je ćud zbog toga
bivala sve opakija. Isto se tako naglo debljao, što ga je još više usporavalo pa je,
otkako mu je ona vještica nabila rogove i dovela u pitanje njegovu muškost, počeo
pretjerivati za stolom, a jednako bi postupio i u ložnici, samo da je za to bio
sposoban. A još ga je uvijek peklo i to što ga je kao prosca odbacila mlada milanska
vojvotkinja čiji ga je zavodljivi portret potaknuo da odbaci žalobno ruho i zatraži
njezinu ruku.
- Recite Njegovu Veličanstvu - drsko je rekla mlada vjetropirka - da bih mu, kada
bih imala dvije glave, jednu rado stavila na raspolaganje.
Kako se samo usudila! Zar on nije najbolja prilika za udaju u cijeloj Europi? Ma,
nevažno. Ima i drugih kneginjica. Možda bi trebao u obzir uzeti onu... kako li se
zove... Klevsku?
- Nikada nisam vidio tako napredno dijete - govorio je Chapuys.
Henrik je gledao preko dvorane prema mjestu gdje se njegova mlada kći dražesno
vrtjela oko sebe i klanjala u kolu, uviđajući istinitost poklisarovih riječi. Sve je
upućivalo na to da će Elizabeta izrasti u lijepu i duhovitu djevojku: nije uzalud bila
njegova kći, kao i Anina, nerado je priznavao. Već su se u ovoj ranoj dobi kod nje
pokazivale majčina taština i sklonost očijukanju, kao i sposobnost da svakoga očara,
a one crne oči... Nikako nije uspijevao zaboraviti one zamamne crne oči, njegovo je
prokletstvo bilo da ih nikada ne zaboravi...
Jednoga dana, odlučno pomisli, morat će Elizabeti naći muža. Unatoč svemu
njezinu nezakonitom položaju, bit će dovoljno prosaca spremnih da sklope savez s
njezinim ocem. Do tada će im se njihati pred nosom kao mrkva - vrlo lijepa mrkva -
koja će se u dogledno vrijeme, pretpostavljao je, pokazati popriličnim izazovom za
bilo kojeg muškarca.
To je pitanje, međutim, za sada valjalo odložiti jer su Henrika previše zaokupljali
ženidbeni pregovori i otkriće još jednoga izdajničkog legla. Nakon uskrsnoga
svetkovanja Elizabeta se s Marijom vratila u Hunsdon, gdje ju je polusestra ponovo
stala primoravati na dolično vladanje i pribivanje službi Božjoj. Zamarao ju je strogi
način života koji joj se nametao jer joj se činilo da je stalno na koljenima ili s iglom
u ruci. Kako li je samo mrzila šivanje! Kakve li dosade!
Kat je obuzdavala njezin buntovni duh, ali je isto tako i podilazila njezinoj
razmaženosti potajno joj u sobu za učenje donoseći ušećereno voće, čitajući joj
očaravajuće priče, hihoćući zajedno s njom zbog smiješnih lakrdija i napuhanih
dužnosnika, ali svejedno joj namećući blage vidove stege.
Učenje s Kat očaravalo je Elizabetu. Uskoro otkrije da voli učiti i pokaže se
revnom učenicom. Svakodnevno je ustajala rano i puna vedrine, brzo izmolila
molitve i doručkovala kako bi mogla pohitati u sobu za učenje i naučiti što više o
velikome svijetu koji ju je privlačio širom se otvarajući pred njom.
Kat ju je brojeve učila uz pomoć računaljke i zadavala joj lakše zadatke koje je
valjalo riješiti.
- Ako imam pet trešanja i dvije pojedem, koliko će mi trešanja ostati?
Elizabeta je brojila na prste.
- Tri! - brzo reče.
- Dobro - nasmiješi se Kat koje se dojmila djetetova sposobnost.
Kat ju je učila pisati, tjerajući je da ispisuje redove i redove slova u vježbenicu.
Uskoro je Elizabeta znala napisati vlastito ime, a nakon toga je bilo samo pitanje
vremena kada će početi sastavljati jednostavne rečenice.
Kat joj je pripovijedala priče o kraljevima i kraljicama od kojih je potekla, a
Elizabeta je osobito voljela slušati o Vilimu Osvajaču i bitki kod Hastingsa te kraljici
Filipi koja se uspješno založila za stanovnike grada Calaisa, ali joj je najdraža bila
priča o Henriku Sedmome, njezinu djedu, koji je pobijedio opakoga Rikarda
Grbavca u bitki kod Boswortha i tako postao kralj iz Tudorove kuće. Elizabeta bi
zadrhtala slušajući kako je Rikard dao u Toweru umoriti svoje mlade nećake i
kraljeviće te je bila mišljenja da ga je snašla sudbina kakvu je u potpunosti zaslužio.
Kako li se samo divila svojemu djedu pobjedniku! Jednoga dana Kat na stolu
razmota zemljovid.
- Ovdje je prikazano Britansko otočje - reče. - Ovaj je dio Engleska, ovo je Wales,
a ovo Irska. Vaš otac kralj vlada nad svime.
- A što je ovaj dio? - upita Elizabeta pokazujući mjesto na vrhu zemljovida.
Uvijek je predviđala nastavak poučavanja.
- Škotska, a tu vlada vas rođak, kralj Jakov Peti. Na drugoj strani, preko mora...
pogledajte ovamo, ovo je Engleski kanal... nalazi se Francuska, a vaš je otac po
pravu krvi i francuski kralj.
- Moj je otac moćan vladar! - oduševljeno će Elizabeta. Sljedeći prikaz što joj ga
je Kat pokazala prikazivao je nebo, s planetima koji se okreću oko Zemlje, a bio je tu
još jedan prikaz s veselo obojenim znakovima zodijaka.
- Pogledajte, ovo je vaša natalna karta, gospo Elizabeta - reče Kat. - Vi ste
Djevica. Pametna, ali skromna i, dakako, čedna,
- Djevica - ponovi Elizabeta. - Znači li to da sam djevica, kao što je bila sveta
Ursula?
- Blagoslovi Bože, dijete, za sada jeste, sve dok se ne udate - smiješeći se
odgovori Kat.
- Hoćete reći da ne mogu biti djevica kad se udam? - zbuni se djevojčica.
- Uvijek ćete biti Djevica jer ste rođeni pod tim znakom. No, kada se uda,
djevojka prestaje biti djevica.
Zašto? - ustraje Elizabeta.
 - Zato što je njezina nevinost nešto što mora prepustiti mužu - odgovori Kat, ne
želeći se previše upuštati u pojedinosti.
Elizabeti, koja je pamtila priču o Strpljivoj Grizeldi, uopće se nije milila pomisao
da se u bilo kojem pogledu mora prepustiti mužu. Već je bila odlučila da će, kada
odraste, sve činiti onako kako njoj bude po volji i da nikome neće dopustiti da joj
zapovijeda.
Elizabeta je bila na vrhuncu sreće tijekom satova plesa. S lakoćom je naučila
otmjene korake ronde, saltarella, alletnande i basse dance, umjela se kretati polako i
dostojanstveno u svečanoj pavani i pokazivati silnu energiju u divljem branim i
gigueu, vješto udarajući nogom o pod, poskakujući i okrećući se kao vihor.
- Bravo! - uzvikivao je učitelj plesa, a Kat je pljeskala diveći se Elizabetinoj
ljupkosti, ali se ujedno i podsjećajući na to da joj valja obuzdavati djetetovu taštinu
jer Elizabeti ništa nije bilo draže doli se razmetati svojim umijećem. No, nikada nije
doista uspjela u tome jer je već bila potpala pod utjecaj djevojčičine živahne dražesti,
a uostalom - rekla bi sama sebi svaki put kada bi Elizabeta zanemarda njezine
slabašne opomene da se stalno samoj sebi ne divi u zrcalu - kraljevoj je kćeri
potrebno stanovito samopouzdanje, pogotovo ako na plećima mora nositi teret
nezakonitosti.
Jahanje je bilo još jedna vještina u kojoj se Elizabeta isticala. Brzo je svladala
jahanje na prvom konjiću i uznapredovala do poslušna jahaćega konja. Uz pratnju
nekolicine konjušara i Kat koja je jahala uz nju, svaki je dan na konju obilazila
perivoje u Hunsdonu, Hatfieldu, Hertfordu, Enfieldu, Elsyngeu i Ashridgeu,
dvorcima u kojima je provodila djetinjstvo, naizmjence boraveći u svakome od njih i
odlazeći iz njih kada bi na red došlo temeljito čišćenje. Isto je tako s Kat rado
odlazila u duge ranojutarnje šetnje po svježem zraku, bez obzira na vrijeme,
pokušavajući korak uskladiti s odgojiteljičinim kada je bilo studeno pa su morale
ubrzati hod da se zagriju.
Poslijepodneva su obično bila posvećena učenju jezika.
- Za kraljevu je kćer važno znati razne jezike kako bi mogla razgovarati sa
stranim vladarima i poklisarima - rekla joj je Kat.
Blagoslivljala je svojega naprednog oca koji ju je svojedobno poučavao
francuskome, talijanskome, španjolskome i nizozemskome, tako da je sada bila u
stanju osnovno znanje o tim jezicima prenijeti svojoj vrlo sposobnoj učenici.
Elizabeta je brzo učila - imala je dara za to - pa su njih dvije doskora mogle na tim
jezicima voditi jednostavne razgovore.
Jednoga dana Elizabeta naiđe na jednu od sluškinja koja je, čisteći sobu za
učenje, pjevala neku pjesmu na čudnom i živahnom jeziku.
- Što to pjevaš? - upitala je pjevačicu, ženu kose svijetle poput slame i očiju
modrih kao različak, koja klecne brzo se spustivši u naklon.
- Staru velšku baladu, gospo - odgovori ugodnim, pjevuckavim glasom. - Zove se
Carol Llygoden yn y Felin: Miš u mlinu.
- Zvuči veselo - reče Elizabeta. - Hoćeš li me naučiti da je pjevam?
Oh, ne znam, gospo - zamuca žena. - Moram obavljati svoj posao.
- Moraš me slušati - uznosito reče Elizabeta. - Ja sam kraljeva kći.
- Da, gospo, dakako, gospo - promrmlja žena. - Sigurna sam da je to onda u redu.
- Naravno da jest! - reče Elizabeta. - Zar ne, ti si Blanche?
- Blanche Parry, ako vam je po volji, gospo.
- Sjest ćemo ovdje.
Elizabeta je odvuče do klupice kraj prozora i Blanche, isprva s oklijevanjem, a
potom sa sve većim samopouzdanjem, stade Elizabetu učiti pjevati pjesmu, redak po
redak, sve dok je dijete nije savršeno naučilo.
- Sad je idem otpjevati Kat! - uzvikne Elizabeta i požuri pred Kat se pohvaliti
savršenim izgovorom velškoga.
- Naučila sam novu pjesmu - objavi. - Sad ću vam je otpjevati. Kat sjedne na
klupu i odloži pletivo.
- Slušajte - uputi je dijete pa, bez i najmanje pogreške, jasnim i čistim glasom
otpjeva velšku božićnu pjesmu. Kada je završila, Kat zaplješće od udivljenja.
- Otkuda ste to naučili? - upita zapanjeno.
- Od Blanche Parry - reče Elizabeta. - Hoću od nje naučiti još velškoga.
- To će biti silno primjereno - izjasni se Kat. - Vaš djed, kralj Henrik Sedmi, bio je
napola Velšanin i potjecao je od drevnih velških vladara. Rođenje u Walesu, u
Pembrokeu, a ime Tudor, ime vaše kuće, također je velško. Pobrinut ću se da se
Blanche svaki tjedan oslobodi drugih poslova kako bi vas mogla učiti velški.
Blanche nije bila posebno dobra učiteljica, ali je Elizabeta uz nju naučila pjevati i
recitirati raznorazne pjesme te njihovo značenje, a u Blanche se tijekom tih sati što
su ih njih dvije provodile zajedno rodila silna odanost prema živahnoj mladoj
gospodarici koja se toliko zanimala za povijest i predaje njezina pokorenog naroda i
koja je prema njoj bila tako prijateljski raspoložena i ljubazna.
Onoga dana kada joj Elizabeta darova crvenu vrpcu za koju je mislila da će lijepo
izgledati u Blanchinoj kosi, ženu svlada takvo ganuće da je jedva bila u stanju
govoriti, a kada joj se glas vrati, pade pred Elizabetom na koljena.
- Najradije bih da vam mogu zauvijek služiti, gospo, tako mi Bog pomogao -
gorljivo izjavi.
Elizabeta se nasmiješi: Blancbino ju je ponašanje silno zadovoljavalo.
- Pobrinut ću se za to! - reče. - Morate ostati uz mene.
- I hoću, to vam obećavam! - uzvikne Velšanka.
 4. 1539.

ada su šestogodišnja Elizabeta i njezina mala pratnja za božićne blagdane stigli

K u dvorac Whitehall, ondje je bilo mnoštvo ljudi. Sve je bilo ispunjeno sretnim
iščekivanjem čiji razlog nisu bile isključivo predstojeće svetkovine.
- Jedva čekam da upoznam novu maćehu - izjavi Elizabeta dok su za glavnim
komornikom išli prema odajama što su bile pripravljene za nju i s čijih se prozora
pružao vidik na široku Temzu koja je vijugavo tekla nizvodno prema Londonu.
- Eh, gospo, morat ćete se strpjeti jer je, prema onome što sam čuo, ona još uvijek
u Calaisu gdje čeka povoljan vjetar - rekla je Kat otvarajući putnu škrinju.
- Toliko je mnogo gospi na dvoru! - divila se Elizabeta bogatim haljinama,
draguljima ukrašenim kapicama, istančanome dojmu što su ga te žene ostavljale.
- Vaš otac kralj vjerojatno ih je pozvao u čast novoj kraljici - objasni Kat vadeći
iz škrinje košuljice i spavaćice. - Jamčim vam da je već neke od njih odredio za
pripadnice njezina kućanstva.
- Kažu da je jako lijepa - reče Elizabeta. - Nadam se i da je ljubazna.
- Sigurna sam da će biti takva - osmjehne se Kat.
Kralj je, dočekavši mlađu kćer u prijestolnoj dvorani, bio u dobru raspoloženju.
- Pozdrav, gospo Bessy! Vaša je sestra Marija već ovdje, a vaš brat kraljević stiže
sutra.
- Jako mi je drago zbog toga, gospodine - reče Elizabeta, oduševljena što je opet
uz oca. - Jedva čekam da dođe. Ne viđam ga često, ali stalno mislim na njega. A
napravila sam mu još jednu košulju.
Lice joj poprimi kiseo izraz, a kralj Henrik se osmjehne.
- Siguran sam da će dobro izgledati u njoj, koliko god da je za vas bio velik napor
načiniti je!
- Ali, gospodine... - prosvjedovala je Elizabeta.
- Ma, dajte. Sjećam se koliko mi je, dok sam bio dječak, bilo nepodnošljivo
sjediti u zatvorenome i nešto črčkati, umjesto da vježbam bacanje koplja ili gađanje
iz luka. Poslije, kad sam postao kralj, na mene se svalilo breme državnih poslova, a
ja sam samo htio poći u lov...
Zašuti, prisjećajući se predivnih davnih dana kadaje i u sedlu i u ložnici bio kao
mladi bog, kada se svijet činio punim obećanja, a Kate i on uzajamno se voljeli.
Biloje to prije nego što mu je život uništilo „veliko pitanje”7 Sada je Kate već četiri
godine mrtva, a isto tako i Ana, Bog je prokleo, pa potom i Jane..., a on je debeo, star
muškarac koji se sprema po četvrti put oženiti kako bi osigurao veći broj nasljednika
svojemu kraljevstvu i nada se da će pronaći ljubav bar samo još jednom prije nego
što ga vječnost pozove k sebi.
- Nas smo dvoje od iste vrste, Bessy - kazao je žalosno. - Obavljamo svoju
dužnost zanemarujući svoje najveće želje.
Elizabeta ustrepće čuvši te riječi.
- Trudim se biti nalik na vas, gospodine - reče ona predano.
Henrik promotri vatrenu djevojčicu plamene kose, rođenu iz njegove očajničke
požude za njezinom majkom i začetu prije njihova braka.
- Vi i jeste nalik na mene - reče.
Doista, bila mu je tako slična da je bilo nesporno kako je njegova kći, iako je bilo
i onih koji su izražavali sumnju u to, s obzirom na ono što se poslije dokazalo protiv
Ane. No, Elizabeta je puno toga naslijedila od njega, a također i od majke, bolje
rečeno, najbolje majčine osobine: to mu je bivalo sve očitije svaki put kad bi je
vidio. Imala je Aninu pamet, smisao za humor, snažan značaj, zamamne oči... Kako
su ga te oči omadijale! Je li ga doista prevarila sa svim onim muškarcima? Morao je
u to vjerovati. Ipak, sumnje su ga još uvijek mučile. Zar se nikada neće osloboditi
Ane Boleyn?
No, Ane više nema. Ovo pred njime stoji njezina kći, koju je on glavom lišio
majke. Dakako, potpuno opravdano: imao je pravo onako postupiti, potpuno pravo.
A sada će se taj nedostatak ionako ispraviti.
Hoće li vam biti po volji pozdraviti novu maćehu? - upita kćer.
- Oh, da, gospodine. Čujem da je vrlo lijepa.
- Tako mi kažu. Gospodar Cromwell kaže da ljepotom nadmašuje i Sunce i
Mjesec, a majstor Holbein načinio je za mene njezinu sliku.
Iz njedara izvadi okruglu kutijicu od sjajne bjelokosti, izrezbarenu u obliku ruže
koja tek što nije procvala pa s nje podigne poklopac kako bi djetetu pokazao što se
unutra skriva. Bila je to slika žene očiju zasjenjenih nježnim vjeđama i bijelih obraza
urešenih blagim rumenilom, a na crvenim joj je usnama lebdio nagovještaj osmijeha.
- Kako je samo lijepa! - uzvikne Elizabeta, pomislivši da kneginja doista izgleda
nježno i ljubazno.
Henrik je zurio u minijaturu.
- Ana - dahne. - Ana Klevska. Neka Bog ubrza njezin dolazak!
Sutradan gospa Marija povede Elizabetu u posjet bratu, kraljeviću Eduardu,
ozbiljnome dvogodišnjaku kojega nađoše kako sjedi na podu u svojoj bogato
opremljenoj dječjoj sobi, okružen raznim igračkama, kao što su drvene kocke,
minijaturni drveni bodež i štit, zlatna zvečka, zvrk, drveni konjić, a usto i zgodna
bijela pudlica koja je, sjećala se Elizabeta, nekoć pripadala njegovoj majci, kraljici
Jane. Njegova dadilja, gospodarica Penn, neprivlačna žena s bijelom pregačom
prebačenom preko golublje sive haljine, ustane kada kraljevske kćeri uđoše u
prostoriju i sagne glavu.
Elizabeta se nisko pokloni pred kraljevićem koji podigne pogled i upre u nju
ledeno modre oči. Ispod široka oboda šešira s perom izvirivali su vrlo svijetli
pramenovi, okrugli su mu obrazi bili rumeni, usta crvena poput trešnje, a brada
šiljata i odlučna. Gospodarica Penn podigne ga u krilo.
- Poželite dobrodošlicu svojim sestrama, gospi Mariji i gospi Elizabeti - uputi ga.
- Dobro mi došle, gospo Marija i gospo Lisbeth tepalo je dijete. Nije se
osmjehivalo.
- Donijela sam vam dar, brate - reče Elizabeta pružajući mu sitno prošivenu
košulju od tanka platna. Eduard ispruži debelu ručicu i od nje uzme košulju, na tren
je prouči, a onda izgubi svako zanimanje za nju i predade je dadilji.
- Sigurna sam da će u njoj lijepo izgledati, gospo - nasmiješi se gospodarica Penn.
- Smijem li ga malo držati? - upita Elizabeta pa sjedne pokraj dadilje raširivši
skute. Dadilja pažljivo podigne dijete i ono se zadovoljno smjesti u Elizabetinu
naručju.
- Moj gospodar i kraljević sve je teži - reče djevojčica uživajući u toploj blizini
malenoga tijela što se privijalo uz nju. - Zar ne, brate?
On podigne čeličnomodre oči prema njoj. Kroz njih ju je promatrao njihov
zajednički otac.
- Zar mi se nećete ni nasmiješiti?
Od njega dobi samo slabašan odgovor.
- Uskoro će mu se vratiti dar govora, gospo - predviđala je dadilja.
Nježno, Elizabeta poškaklja kraljevića ispod pazuha. On poskoči u njezinu
naručju i glasno se nasmije.
- Dobro vam ide s njim, gospo - primijeti gospodarica Penn. - On je ozbiljan
dječak i rijetko se smiješi.
Eduard je sada ozareno gledao Elizabetu, a ona mu je uzvraćala osmijeh saginjući
se k njemu kako bi nosom protrljala njegov.
- Smijem li ga sada ja malo držati? - upita Marija.
Dadilja joj predade Eduarda i Marija ga posadi sebi na koljeno, pjevušeći mu,
mazeći ga i čvrsto ga stežući uza se. Dječačić je to nakratko podnosio, a potom se, na
njezino očito razočaranje, poče otimati. Potom otrči prema igračkama, dohvati
drvenoga konjića pa pojuri po sobi, progoneći zamišljenu divljač.
 - Kada stigne kraljica - reče Elizabeta - nadam se da ćemo svi zajedno živjeti na
dvoru.
Marija se doimala nesigurnom.
- Moramo pričekati da čujemo volju našega oca i nove maćehe - reče.
Upravo u tom trenu pred njima zastane Eduard.
- Poklonite se! - bahato zacvrkuće.
Sestre ga pogledaše iznenađeno i s oklijevanjem.
- Poklonite se! - ponovi. - Ja ću biti kralj, kao i otac! Marija i Elizabeta ustadoše
susprežući osmijeh pa se duboko pokloniše pred njim.
- Ustanite - zapovjedi im, savršeno oponašajući kralja Henrika. Sestre se
pokoriše. - Sada možete ići - reče Eduard. Gospođa Penn odmahivala je glavom nad
njegovim drskim samopouzdanjem.
Na odlasku Elizabeta iz džepa izvadi prilično ljepljiv komad marcipana i utisne
ga dadilji u ruku.
- Dajte ovo kraljeviću - prošapće.
Božić je prošao u vrtlogu svečanosti i u općemu željnom iščekivanju nove
kraljice. Novogodišnje je svetkovanje bilo u punom jeku: velika dvorana u
Whitehallu bila je prepuna svijeta, svijeće su treperile, oganj plamsao na velikome
ognjištu, psi se otimali oko dobačenih zalogaja, a sluge s krčazima obilazile dvoranu
puneći pehare do vrha. Elizabeta je silno uživala. Gospodar Bezakonja zahtijevao je
kaznu za nju pa joj je zapovjedio da poljubi desetoricu najpristahje gospode u
dvorani. Svi su se, a među njima i njezin otac, grohotom smijali kada je najprije
odabrala jednoga muškarca, pa drugoga te im, čvrsto zatvorenih očiju, svakome
ponudila napućene usnice. Na kraju od smijeha više nije mogla ni disati pa je morala
odustati od igre da malo predahne, držeći se za bolne slabine sve dok nije opet došla
do daha.
- A što je sa mnom? - s tobožnjom ogorčenošću vikne kralj. - Zar ja nisam ovdje
najpristahji muškarac?
Elizabeta, još uvijek bez daha, pritrči k njemu i utisne mu u usta dugačak cjelov.
Dvorani su pljeskali i odobravali.
- Svakako jeste, gospodine! - zamuca.
Upravo u tome trenu uđe teklić u kraljevskoj odori i prišapne Elizabetinu ocu
nešto na uho. Henrik se široko osmjehne, uspravi se u punoj visini i podigne ruku
zahtijevajući tišinu.
- Vehka vijest, gospe i gospodo! Kneginja Ana Klevska živa i zdrava stigla je u
naše kraljevstvo i sada se nalazi u Rochesteru. Što kažete? Hoćemo li čekati na
službeni prijam prije nego što ugledamo nevjestu ili da odmah odjašemo u
Rochester, pod krinkom vatrena udvarača te osvojimo njezinu ljubav?
Društvo, zajapureno od vina, na sav se glas složi s ovim drugim naumom pa se
Elizabeta uskoro nade usred mnoštva okupljena u dvorištu što se mahanjem
opraštalo od kralja i osmorice gospode u njegovoj pratnji.
- Krzno, sir Anthony! Moj dar za kneginju! Jeste li se sjetili ponijeti ga?! - vikne
Henrik podižući se u sedlo i umatajući se u samurovinu.
- Ovdje je, sir - nasmiješi se sir Anthony Browne.
Kralj se široko osmjehne, nabije šešir čvrsto na glavu i domahne okupljenim
dvoranima.
- Vrlo brzo opet ćemo vas vidjeti, a onda ćemo do Greenwicha na svadbu.
Zbogom!
- Bog neka bude uz Vašu Milost! - dovikivali su gospoda i gospe, a Elizabeta
začu nekoga kako mrmlja: - Samo idi, stari jarce!
- Mogu li i ja s vama? - naglo uzvikne kada kralj okrene konja.
- Ne večeras, Bessy! Idem udvarati jednoj gospi, a djevojčice pri tome mogu
samo smetati! - veselo joj odvrati otac, a potom uz topot kopita i na čelu svojih
pratilaca prođe kroz glavna vrata dvorca.
 5. 1540. - 1541.

itko nije znao kada će se kralj vratiti pa glavni komornik objavi da će se

N proslava Nove godine nastaviti kako je predviđeno, ali bez njega. Elizabeta je
veći dio dana provela s Kat u svojoj odaji, gdje su obje klečale pred ognjištem i
označavale darove koje će te večeri podijeliti.
Bilo je kasno poslijepodne i vani se već bilo smračilo, kad najednom Elizabeta
stavi ruku na usta.
- Zaboravila sam! Obećala sam gospi Mariji da ću joj se pridružiti u kapelici za
večernju - usklikne.
- Ne brinite - reče Kat pogledavši na pješčani sat. - Ako požurimo, nećemo
zakasniti.
Potom potraži Elizabetin plašt i rukavice, pomogne joj odjenuti se, a onda je
zavojitim stubištem otprati do dvorišta. Kapelica se nalazila preko puta i kroz
prozore od šarena stakla nazirao se sjaj svijeća. Marija je sigurno već bila ondje u
molitvi.
Elizabeta začuje topot kopita po tvrdom tlu. Ona i Kat povukoše se propustiti
konjanike. Kroz glavna vrata prođoše kaskajući, a Elizabeta zadrhti od radosti što joj
se otac kralj, na kraju krajeva, vraća na vrijeme za večernju zabavu. Prvo od radosti,
a potom od zbunjenosti, jer se otac nije doimao poput sretna zaručnika. Doista, lice
mu je bilo ukočeno od bijesa, a nju kao da uopće nije primjećivao. Sav natmuren,
teško sjaše s konja, a potom zabrza prema svojim odajama, dok su ga njegovi
pratitelji, predavši konje stajskim momcima, slijedili na sigurnoj udaljenosti
obješenih lica.
Elizabeta i Kat zaprepašteno se pogledaše.
- Zašto otac izgleda tako zlovoljno? - upita Elizabeta.
- Nikakav mi razlog ne pada na pamet - odgovori Kat. - Požurite, gospo, zakasnit
ćemo u kapelicu.
Marija, već na koljenima, kratko ih i prijekorno pogleda dok su žurno ulazile, a
potom se mirno vrati molitvi. Elizabeti je bilo teško usredotočiti se i mehanički je
odgovarala. Zašto je otac izgledao onako strahovito ljut?
Zazebe je od strepnje. Do sada je već bila naučila da se, kada se otac rasrdi,
događaju loše stvari. Njegov gnjev ulijeva daleko veći strah nego gnjev drugih
muškaraca jer on ima moć nad životom i smrću. Ljudi su zbog toga čak i umirali...
Primakne se bliže Kat i uhvati je za ruku.
 Henrik se mrštio zauzimajući mjesto na uzvišenju za gozbu. Samo je sjedio,
onako ogroman u haljetku ukrašenom draguljima, na proćelavoj, prosijedoj glavi
kočio mu se šešir s perjanicom, očito se ljuteći i suženih očiju pogledom prelazeći po
dvoranima. U dvoranije bilo tiho: umjesto uobičajenog šuma razgovora čuo je
suzdržan kašalj, povremeno šmrcanje, prigušen šapat. Promatrao je kćeri što su s
drugoga kraja velikog stola gledale u nj očiju punih tjeskobe. I one su, baš kao i on,
bile iznevjerene. Očekivale su novu maćehu, a on suprugu koju bi mogao voljeti.
Činilo mu se da će se rasprsnuti od bijesa.
Gdje je ona hulja od Cromwella? Trebao bi biti ovdje! Ah, evo ga, sam osmijeh i
ljubaznost, ulazi u dvoranu poslije svojega suverena. No, njegova je neučtivost sada
od svega najmanje važna, pomisli Henrik.
Cromwellu se oči susretoše s kraljevima, a osmijeh mu zadrhti i nestane. Dvorani
zadržaše dah, gledajući čas jednog čas drugog. Elizabeta, kojoj je malo toga
promicalo, najednom shvati da je gospodar Cromwell na neki način uvrijedio oca.
Znači, to je razlog kraljevu lošem raspoloženju. Stvari su počinjale dobivati smisao.
- Nedostajali ste nam kad smo se vratili, glavni tajnice - prijeteći reče Henrik,
napetim glasom.
- Molim Vaše Veličanstvo da mi oprosti - glatko odgovori Cromwell. - Odijevao
sam se za gozbu. Do prije jednoga sata nisam ni znao da se Vaše Veličanstvo vratilo.
- Vratili smo se, glavni tajnice, jer nije bilo razloga da ostanemo u Rochesteru.
Kraljev je glas bio poput leda.
- Želi li Vaše Veličanstvo time reći da kneginje Ane tamo nije bilo? - upita
Cromwell.
Cijeli je dvor proždirao svaku riječ.
- Oh, bila je tamo, glavni tajnice, bila je tamo.
- To je olakšanje, sir - brzo će Cromwell. - A kako se Vašemu Veličanstvu
svidjela kraljica?
Kralj se prijeteći nagne naprijed.
- Uopće mi se nije svidjela. Nije mi se svidjela! - Posljednje riječi ispljune
naglašavajući svaku od njih. - Uopće ne izgleda onako dobro kako ste mi tvrdili i vi i
ostali. A da sam znao ono što sada znam, ne bi ona nikada ni zakoračila u ovo
kraljevstvo!
Zavali se u stolac, doimajući se poput lava koji se sprema navaliti na plijen.
- Kako da to riješimo, gospodaru Cromwelle? Kako da to riješimo?
Cromwell je izgledao kao čovjek kojega je netko upravo opalio šakom.
- Sir, ugovor je potpisan i potvrđen. Tu bi moglo biti teškoća... - Pogledavši
gospodaru u lice, brzo dometne: - Ali, sve ću pomno provjeriti i vidjeti postoji li
način da se to razriješi.
- Bolje vam je da ga nađete - reče kralj. - Uvukli ste me u ovu stupicu pa me iz
nje imate i izvući!
Kada Cromwell pobježe iz dvorane poput išibana psa, Henrik kimne sviračima pa
oni zasviraše, a dvorani s olakšanjem nastaviše razgovor prigušenim glasom.
Elizabeta se osjećala nelagodno. Ovo nije bilo sretno novogodišnje slavlje kakvo je
očekivala i sada se bojala da na kraju krajeva i neće dobiti novu maćehu. A nije tomu
uspijevala shvatiti razlog jer je kneginja Ana na slici izgledala tako ljupko. Što se to
ocu kod nje nije svidjelo?
Uto primijeti da kralj nešto gunđa obraćajući se vojvodi od Norfolka koji je sjedio
lijevo od njega.
- Siromašni se ljudi mogu oženiti ženom po vlastitom izboru - tužio se Henrik - a
vladari moraju prihvatiti ono što im drugi izaberu. U koga da se muškarac pouzda?
- Vaše je Veličanstvo bilo loše obaviješteno - primijeti vojvoda, suosjećajno
odmahujući glavom. - U to nema sumnje.
- Doista je tako - žalosno se složi Henrik. - No, zar mi zbog toga o vratu mora biti
taj jaram? Kakvo je rješenje za to?
- Moramo se nadati da će ga gospodar Cromwell pronaći, sir - umirivao ga je
vojvoda.
Elizabeta se iznenadi vidjevši kako mu se tanke usne iskrivljuju u kradomičan
osmijeh.
Sutradan se dvor premjesti u Greenwich, bez obzira na činjenicu da sada više
nitko nije znao hoće li se kraljevsko vjenčanje ondje održati ih neće. Kralj je
prethodne večeri rano napustio gozbu i odonda ga nitko nije vidio, a glavni se tajnik
Cromwell negdje skrivao.
Prije odlaska Elizabeta pođe u oproštajni posjet bratu Eduardu koji je uskoro
imao krenuti prema zamku Hertfordu. Tijekom proteklih dana vidjela ga je nekoliko
puta pa ju je sada prepoznavao i s oduševljenjem dočekivao.
- Lisbeth! - vrisnuo bi kad god bi ušla u sobu i raširenih ruku pritrčao zagrliti je.
U pojedinim je prigodama umio biti bahat, ali je isto tako bio slatko dijete i njoj je
srce bilo prepuno ljubavi prema njemu.
Njegova se pratilja duboko nakloni. Elizabeta zastane. Bila je to je gospa Bryan.
- Gospo Elizabeta, budite nam dobrodošli - reče ona pribrano.
- Zahvaljujem vam - ukočeno kimne Elizabeta. Još je uvijek osjećala bol zbog
toga što ju je bivša odgojiteljica iznevjerila. - Došla sam vidjeti svojega gospodara i
kraljevića.
Gospa Bryan shvati razlog njezine hladnoće.
 - Poslat ću gospodaricu Penn - reče i povuče se.
- Odlazim u Greenwich - reče Elizabeta Eduardu, držeći ga na krilu. - Došla sam
oprostiti se. Moram požuriti. Dao Bog da se uskoro ponovno sretnemo, slatki brate. I
Bog vas čuvao do tada.
Cjelov, naklon i više je nije bilo. Nije vidjela suzu što je dječačiću potekla niz
obraz čim su se za njom zatvorila vrata.
- Kraljevo je vjenčanje određeno za sutra - uzbuđeno reče Kat ušavši u
Elizabetinu sobu. - Čula sam razgovore dvorana.
- Hoću li ići i ja? - upita Elizabeta podigavši pogled s knjige. - Mogla bih odjenuti
novu modru haljinu.
- Nisam sigurna, gospo - nesigurno odvrati Kat. - Morate čekati poziv.
- Nadam se da ću ga primiti - odvrati djevojčica. - Sutra je Bogojavljenje. Bit će
slavlja i zabave. Toliko želim biti ondje!
Čekala je, sva ustreptala. Sati su prolazili, a ništa se ne dogodi: kralj ne posla po
nju.
Elizabeta je bila gorko razočarana otkrivši, sutradan kasno prijepodne, da je
vjenčanje već obavljeno, u sklopu privatnoga obreda u kapehci.
- Ne brinite se zbog toga - reče joj Kat - dobro je to što ste večeras pozvani da se
pridružite Njegovu Veličanstvu u prijestolnoj dvorani. Bit će tu žive slike pa ples i
uobičajena gozba prigodom bogojavljenske noći.
Elizabeta zaplješće od radosti. To joj je bilo najdraže...
- Modru haljinu, mislim - reče Kat sa smiješkom.
Kralj, ozaren od vrhunskoga vina, sjedio je mršteći se na predstavljače živih slika
koji su uznemireno prikazivali priču o tome kako Himenej, bog svadbe, blagoslivlja
vjenčanje Orfeja i Euridike želeći da im brak bude plodan. Mlade djevojke iz dobrih
obitelji u lepršavim bijelim haljinama pjevale su svadbenu pjesmu i izvijale tijelom
izvodeći zamršene plesne pokrete.
Elizabeta je mislila da su izvođači predivni, a pjesma prekrasna, ali ju je jednako
zanimala i nova kraljica koja je ukočeno sjedila uz kralja, uglata lica namještena u
osmijeh kojijoj se nije ogledao u očima što su ih zastirale teške vjeđe. Baš i ne
nalikuje na svoju sliku, pomisli Elizabeta, a njezina inozemna njemačka haljina
užasno je neugledna i nedostaje joj dugačka povlaka koja se na dvoru smatra
obvezom. Još je gori od toga, gori od dubokoga, grlenog glasa kojim ju je Ana
prethodnoga dana pozdravila prilikom upoznavanja, bio neugodan miris neoprane
posteljine i ustajale ribe koji je kneginju pratio kamo god pošla. Ipak, činila se
dovoljno prijateljski raspoloženom i naklonjenom novim pastorkama pa Elizabeta
zaključi da će to zanemariti, pitajući se jedino što će o tome reći njezin otac, poznat
kao gadljiv muškarac.
On se pak zacijelo nije doimao zadovoljnim novom nevjestom pa je ta nesretna
gospa sada izgledala jednostavno užasnuta, i to s razlogom, jer je Henrik, posljednjih
dana ionako napet do krajnjih granica, konačno odbacio svako pristojno ponašanje, a
nitko nije ni najmanje sumnjao u to da je vrlo loše raspoložen. Suprotno uobičajenoj
navici, nije nijednom zapljeskao izvođačima pa su oni stoga silom prilika predstavu
prikazivali pred šutljivim dvorom.
Himenej se sada obraćao Njegovu Veličanstvu, podsjećajući ga na radosti koje ga
očekuju u bračnoj postelji. Elizabeta nije razumijevala puno od onoga što je govorio,
ali se otac nije činilo pretjerano zadovoljnim: zapravo, nije izgledao nimalo radosno.
Kada je prikazivanje živih slika završilo i izvođači s olakšanjem pobjegli iz
dvorane, Will Somers, kraljev lakrdijaš, pokuša podići raspoloženje zbijajući šale, ali
Henrik je i dalje sjedio lica mrka poput olujna neba i stisnutih očiju. Somers
nepromišljeno odluči iskoristiti povlašteni položaj dvorske lude.
- Sprječavamo li mi tebe u nečemu, Harry? Hajde, stari moj, kreni, ništa ne
odgađaj! Odvedi svoju slatku nevjestu u postelju i prihvati se posla!
Kralj udari šakom po stolu tako da svi poskočiše.
- Dosta! - zareža. - Drži jezik za zubima, ludo. Sjeti se da su ovdje kraljica i
brojne gospe.
Zamahom ruke otjera Somersa i još jednom dade znak glazbenicima.
- Svirajte! - zapovjedi.
Započe glazba, poletna i popraćena živahnim udaranjem bubnja. Henrik prijekim
okom promotri dvorane.
- Što je s vama? - drekne. - Hajde, hajde, brzo na ples!
Nekolicina gospode hitro poskoči, nakloni se pred svojim gospama pa ih povede
do prostora za ples. Elizabeta je nogom tapkala u ritmu glazbe, moleći se da je netko
pozove na ples, kad ugleda kralja koji se okrenuo prema kraljici, sa zlobnim sjajem u
oku.
- Hoćete li mi učiniti čast, gospođo? - upita.
Kraljica Ana zbunjeno se osvrne prema prevoditeljici, dostojanstvenoj njemačkoj
matroni što je stajala uz nju, tražeći tumačenje.
- Gospođo, kralj želi da zaplešete s njime - s neodobravanjem se namršti matrona,
kao da je riječ o najneobičnijem i najnećudorednijem zahtjevu. Henrik sijevne očima
na nju.
Ani se lice snuždi i ona tihim glasom nešto reče prevoditeljici.
- Vaše Veličanstvo, kraljica ne pleše - kreposno objavi gospa. - U Kleveu ne
običavamo plesati.
 - Tako mi Boga, plesat će! - začu Elizabeta bijesne očeve riječi. - Maknite mi tog
zmaja ispred očiju!
Kada ženu, unatoč njezinim prosvjedima, ispratiše iz dvorane, kralj se okrene k
Ani.
- Hajde! - zapovjedi, i sam listajući.
Ovo nije trebalo prevoditi. Kraljica ustane i dopusti mu da je povede. Istina, nije
umjela plesati i dvorani su zadržavali dah dok je posrtala, griješila u koracima te
naposljetku svom težinom kralju nagazila na prste. On se trgne, ali ništa ne reče,
nego se nastavi hramajući kretati po prostoru za ples. Napokon se ples primakne
neugodnom završetku, a nevjestu, svu rumenu u licu, kralj povede natrag na mjesto.
- Sada ćemo se povući - najavi, a cijeli se dvor podigne na noge. Anu ispratiše
njezine gospe, a kralj i njegova pratnja pođoše za njima. Dok su izlazili, Elizabeta
začuje kralja kako mrmlja vojvodi od Norfolka: - Kažem vam, milorde, da ne moram
udovoljiti svijetu i kraljevstvu, ne bih ovo što noćas moram učiniti učinio nizašto na
svijetu! - Potom teška koraka ode iz dvorane.
Nakon toga Kat pospanu Elizabetu žurno otpravi u postelju, iz straha da do nje ne
dopru daljnji nepristojni razgovori i nagađanja među dvoranima.
Elizabeta je u životu vidjela puno pisama što su ih bili napisali odrasli pa je znala
kako treba postupiti. Umoči gusje pero u crnilo te urednim, djetinjim rukopisom
stade polako i pomno pisati.
Dopustite mi da Vam ovim pismom iskažem silno poštovanje koje osjećam prema
vama kao kraljici te svu svoju poslušnost kao prema majci. Premlada sam i preslaba
da bih mogla učiniti više doli Vam poslati čestitke na početku Vašega sretnog braka.
Nadam se da će Vaše Veličanstvo prema meni pokazati jednako toliko dobrohotnosti
koliko ja iskazujem žara služiti Vam.
Ovo dobro zvuči, pomisli, a moglo bi kraljicu Anu potaknuti na to da je opet
pozove na dvor. Uživala je u boravku u Hertfordu, tome ugodnom dvorcu od crvene
opeke smještenu na obalama rijeke Lee, kao i u društvu svojega malog brata, jer je
bilo rijetko da zajedno borave na jednome mjestu, ali u njoj je oduvijek tinjala želja
da živi na dvoru i očajnički je čeznula za time da se onamo vrati.
Uto u sobu za učenje ude Kat.
- Što to pišete, gospo? - stade se raspitivati.
- Pismo kraljici - uznosito odgovori Elizabeta.
- Kraljici? - zapanji se Kat. - Dopustite da pogledam. Pažljivo pročitao pismo, i to
dvaput.
- Nisam sigurna da biste ga trebali poslati - reče. Elizabeta je izgledala potišteno.
- Toliko želim otići na dvor - kaza sa žaljenjem. - Molim vas, Kat. Kat se na tren
zamisli.
- Onda dobro - reče nevoljko. - Pretpostavljam da u njemu nema ničega što bi
moglo izazvati nevolje. Zapečatite ga pa ću se pobrinuti da se pošalje.
Nekoliko sljedećih dana Elizabeta provede u uzbuđenome očekivanju povratka na
dvor. Jedva je čekala na to da opet sudjeluje u gozbama, u zabavama, na priliku da
odjene lijepe haljine, a da je lordovi i gospe hvale i dive joj se. Bila je odlučna, bez
obzira na sve neugodne mirise, steći ljubav kraljice Ane koja će sigurno kod kralja
upotrijebiti svoj utjecaj da Elizabeta dobije vlastite odaje na dvoru. To bi bilo
prekrasno!
Tim je veći udarac predstavljalo ono što se dogodilo.
- Dobili ste pismo od glavnoga tajnika Cromwella - najavi Kat ulazeći u njezinu
sobu. Elizabeta uzbuđeno skoči, a onda se pribere jer je Katino lice bilo ozbiljno.
- Što kaže? - uzvikne djevojčica.
- Ne znam kako da vam to kažem, dijete moje - reče Kat, a glas joj je zvučao
neuobičajeno potreseno. - Piše: Od kralja mi je naloženo da vam poručim kako ne
želi ni čuti za Vaš dolazak na dvor da biste služili kraljici, a imam Vam reći i to kako
se Vaša majka toliko razlikovala od ove žene da Vam je bolje to ne željeti.
Elizabeta najednom brizne u glasan plač, na što se Kat zaprepasti jer je djevojčica
inače bila vrlo staložena i suzdržana.
- Što to znači? - jecala je.
- Ne bih ja to preozbiljno shvaćala - umirivala ju je Kat. - Ovo je teško vrijeme za
Njegovo Veličanstvo. Prema svim izvješćima, kralj nije sretan s kraljicom.
- Ali što znači to da mi se majka toliko razlikovala od te žene pa mi je bolje da i
ne želim biti uz nju? - Elizabeti presahnuše suze, ali su joj se na licu još uvijek čitale
žalost i zbunjenost.
Kat sjedne pokraj nje za stol i odmakne vježbenicu, uzme djetetove ruke u svoje i
čvrsto ih stisne.
- Elizabeto, vaša je majka bila vrlo dražesna žena. Nije bila li jepa, ali su je
muškarci smatrali privlačnom. Vaš otac kralj sedam joj je godina udvarao, po čemu
možete zaključiti koliko ga je očarala. A isticala se u svemu. Sve što je činila, činila
je s velikom dražešću - plesala, pjevala, vezla, pisala pjesme, svirala na lutnji i
virginalu8 a što se tiče pameti i duhovitosti, u tome je prednjačila. Bila je vitka,
staložena i uvijek otmjeno odjevena jer je umjela s haljinama i znala s malim puno
postići. Silno joj nalikujete. To se već vidi.
Elizabeta se slabašno nasmiješi, pohlepno upijajući ove podatke o majci. Nije
prije znala sve ove pojedinosti, a ipak su joj na neki čudan način bile poznate.
Sjećala se samo sjajno odjevene žene, namirisane ružinom vodicom, koja je zajedno
s njom trčala hodnikom ili ispod brade vezivala vrpce biserjem izvezene kapice. Bilo
je i drugih slika, nejasnih i manje utješnih, ali su one sada bile izvan granica njezina
sjećanja, bez obzira na to koliko ih je jako pokušavala prizvati. Te su uspomene bile
sve što joj je ostalo od majke, ali sada ih je mogla dopuniti ovim što joj je otkrila
Kat.
- Kralj je u pravu nastavi Kat. - Kraljica Ana silno se razlikuje od vaše majke. Ni
na koji način ne bi se mogla nadati da će se uklopiti u kraljeve ideale o ženstvenosti,
Bog neka joj bude na pomoći. Dakle, moj je dojam da kralj sebe silno sažalijeva što
se oženio tom gospom. Nikada to ne bi priznao, ali se vjerojatno sjeća koliko ga je
privlačila vaša majka, a tko zna, možda čak i žali što ju je dao smaknuti. Ne vjerujem
da će ikada neku drugu voljeti onoliko koliko je volio nju.
Ona potapša Elizabetinu ruku.
- To je gotovo sigurno razlog njegovim riječima da ne biste trebali željeti biti uz
kraljicu. Naziv „ova žena” nije laskav, a čini se kako bi volio da se ne zbližite s
njome.
- No, moglo bi značiti i to da je kraljica Ana dobra, a da je moja majka bila loša
žena pa zato ne želi da budem uz nju... zato što nisam toga dostojna.
- Nakon ovoga pisma baš i ne mislim da je tako - reče Kat. - Milena, znala sam da
će vas pismo povrijediti, ali mislim da ono odražava nezadovoljstvo vašega oca.
Nemojte mu pridavati previše važnosti. Dođite, imam vam nešto pokazati.
Kat ustane i povede radoznalu Elizabetu uza stube što su vodile iz njezine sobe i
zavojito se uspinjale sve do tavana. Ondje se nalazilo nekoliko međusobno
povezanih prostorija, prašnjavih i neiskorištenih. Prve dvije u koje su ušle bile su
prazne, ali treća je bila ispunjena predmetima što su ih bili odbacili nekadašnji
stanovnici hertfordskoga zamka. Na jednoj su staroj klupici ležala dva otrcana
jastuka s izvezenim majmunskim i leptirskim likovima, boja izblijedjelih od starosti.
Izlizana tapiserija i nagorjeli sag smotani su ležali na podu. Bilo je tu starih škrinja,
slomljinih stolaca, dijelova ulubljena oklopa, a na jednom je klinu visio čudnovat
dvorogi ukras za glavu prekriven paučinom. Elizabeta posegne za njim. Vidjela je da
je nekoć bio izrađen od fine tkanine.
- Ne dirajte to - upozori je Kat. - Prljavo je, a vjerojatno će se na dodir i raspasti.
- Nikada nisam vidjela takav ukras za glavu - reče Elizabeta.
- Vrlo je star - reče Kat. - Iz davnih vremena. Vidjela sam slične ukrase na
kipovima u crkvama. Mnogi su vaši preci nekoć ovdje živjeli pa je možda pripadao
nekome od njihovih žena. U stvari, većina tih predmeta vjerojatno je u ovom ili
onom trenutku bila u kraljevskom posjedu.
Ogledavala se na sve strane.
- Nije mi jasno zašto netko već jednom ne raščisti ovo mjesto. Bila sam ovdje
samo jednom, kadaje sir John htio tu nešto pohraniti. Pretpostavljam da nisam
trebala, ali sam malo pronjuškala i pronašla nešto vrlo zanimljivo.
Uputi se do mjesta gdje je na zid bilo naslonjeno mnoštvo slika u okvirima.
Elizabeta pođe za njom, goreći od znatiželje, a Kat poče pregledavati slike. Prva je
prikazivala muškarca u oklopu i bila je potamnjela od starosti, druga je bila portret
zgodne mlade žene u smeđoj baršunastoj haljini, s kapicom na glavi i bogatim
ovratnikom: imala je zlatnu kosu, okruglo lice i sramežljiv izraz.
- Tko je to? - upita Elizabeta.
- Pokojna kraljica Katarina, majka gospe Marije. Mora da je ovo naslikano još
dok je bila djevojka, prije nego što joj je ljepota izblijedjela, a ona dobila na težini.
Elizabeta i protiv volje osjeti sažaljenje prema toj zgodnoj djevojci. Znala je kako
je njezin otac otpustio prvu suprugu i zbog njezine je tvrdoglavosti protjerao s dvora.
Dakako, bezuvjetno je imao pravo na to, ali svejedno je bilo dirljivo vidjeti sliku
mlade žene koja mora da je svojedobno bila oduševljena time što će postati
njegovom kraljicom, a čiji se život na kraju pretvorio u tugu.
- Nisam vam htjela pokazati to - reče Kat izvlačeći između slika drvenu ploču bez
okvira - nego ovo. Ovo je vaša majka, kraljica Ana.
Podigla je veliki portret tamnokose žene veselih, zamamnih očiju, visokih
jagodica i nasmiješenih usana. Bila je odjevena u nisko izrezanu crnu haljinu urešenu
biserjem, vrpcom i krznom. Biserima joj je bio izvezen i rub francuske kapice, a
biserna joj se niska ovijala i oko vitkoga vrata. Isto je tako nosila draguljima urešen
privjesak u obliku slova B. Na ispucaloj tamnozelenoj podlozi bile su zlatom
ispisane latinske riječi ANNA BOLINA UXOR HENRI OCTA9
Elizabeta je udivljeno zurila. Dakle, ovo je majka. Nikada nije vidjela njezinu
sliku, samo se nejasno sjećala njezina lika i često se pitala kako je izgledala.
- Ova je slika dobro prikazuje - reče Kat. - Vidjela sam je nekoliko puta.
Elizabetu zapanji sličnost između žene na slici i nje same. Crne oči, jagodice,
šiljata brada, usta. Ona je gotovo pljunuta Ana Boleyn, shvati. Samo je crvena kosa
obilježava kao Tudorovu. A Kat joj je rekla da i u svakome drugom pogledu nalikuje
na majku. Umije dobro plesati, kao što je umjela i Ana, a već je ovladala i sviranjem
na lutnji i virginalu: učitelj glazbe rekao joj je da je nadarena. Ana je bila vješta i
ručnome radu i voljela je lijepu odjeću, a držanjejoj je bilo skladno. Bila je pametna,
a i Elizabeta je o sebi znala da je pametna. Promatrajući portret, shvati da napokon
zna tko je.
- Mogu li dobiti ovu sliku? - upita.
- Oh, ne znam - reče Kat koja se počinjala pitati je li bilo mudro ovo joj pokazati.
- Zašto ne? Nitko je drugi ne želi. Kat se na časak zabrinuto zamisli.
 - Pa, ako biste je držali dobro skrivenu, valjda biste je smjeli uzeti - reče. - No,
nitko je ne smije vidjeti.
Elizabeta zgrabi prljavo staro oslikano platno i omota ga oko portreta. Potom
žurno niza stube pođe za Kat, sve do svoje ložnice, gdje sliku zagura iza postelje.
- Nitko je tamo neće naći - reče.
- Neće - složi se Kat. - Ova postelja već godinama nije pomicana. Vjerojatno je i
sastavljena u ovoj sobi.
Poslije toga Elizabeta je tijekom nekoga vremena svake noći ustajala iz postelje i
promatrala majčinu sliku pa je domalo napamet znala svaku pojedinost na njoj.
- Onaj privjesak koji majka na portretu nosi oko vrata... - reče ona jednoga dana
Kat. - Znate li što se dogodilo s njime?
- Ne - odgovori Kat. - Sve su njezine stvari nestale. Nakon što je proglašena
krivom za veleizdaju, kralj ih je dao zaplijeniti. Ne znam što je učinio s njima.
Elizabeta se ražalosti. Voljela bi imati nešto što je pripadalo majci. Makar samo
za uspomenu, samo da može dotaknuti nešto što je nekoć bilo Anino.
Završivši s učenjem, Elizabeta dohvati slamnati šešir i istrči na kolovoško sunce.
Veliki je hertfordski perivoj ležao pred njom, zelen i zlatan na vrućini, a ona je
koračala ravno naprijed, odlučan mali lik u kremastoj ljetnoj haljini. Kat ju je
promatrala s prozora sobe za učenje, diveći se brzini kojom odrasta njezina pitomica.
- Gotovo joj je sedam godina - promrmlja zamišljeno - a kao da joj je dvadeset!
Kada se opet okrenula prema stolu i počela slagati knjige na hrpu, uđe sir John
Shelton. Očito je bio u žurbi.
- U dvorištu je kraljevski glasnik. Upravo mu odvode konja. Moramo sići.
Kat žurno ubaci gusja pera u držač, popravi haljinu i pođe za upraviteljem.
Elizabeta je upravo bila sjela u hladovinu svojega omiljenog hrasta i zagrizla prvi
zalogaj jabuke koju je ponijela sa sobom, kad ugleda Kat kako trči prema njoj i
mahnito joj domahuje.
- Dođite, gospo! Stigla je važna vijest s dvora!
Elizabeta skoči na noge, umalo se ugušivši komadom jabuke u ustima pa potrči
prema kući.
- Kakva vijest? - uzvikne.
- To se ne može ukratko prepričati! - reče Kat, stavljajući joj ruku oko ramena i
kroz otvorena je vrata požurujući u veliku dvoranu.
Ondje je stajao sir John pružajući glasniku pehar s pivom. Sir John se nakloni:
dijete ga je gledalo bez daha.
- Gospo Elizabeta, primili smo važne vijesti. Kao prvo, kraljev brak s kneginjom
Anom Klevskom razriješen je nakon otkrića da je ona prethodno bila obećana
drugome pa stoga nije bila slobodna udati se.
- Oh, jadna gospa! - uzvikne Elizabeta sažalno, ali sir John odmahne glavom.
- Nema potrebe za sažaljenjem, uvjeravam vas - reče. - Njegovo je Veličanstvo s
kneginjom sklopilo vrlo velikodušan sporazum. Dodijelio joj je lijep prihod, kao i
dvorac Richmond, zamak Hever i vlastelinstvo Bletchingly, a odsada se ima nazivati
kraljevom najdražom sestrom.
- Prema onome što smo čuli, vrlo je zadovoljna tim sporazumom - upade Kat -
tako da nema razloga za zabrinutost.
Glasnik se cerekao:
- Po svemu sudeći, kralj nije bio nimalo polaskan njezinom živom željom da
prihvati ono što joj je on ponudio.
- Hvala vam - oštro reče sir John. - Možete ići. U kuhinji vas čeka dodatno
osvježenje. Ja ću ostatak vijesti prenijeti gospi Elizabeti.
Čovjek skine šešir s glave i iziđe.
Elizabeti vidljivo lakne, ali joj se uši naćuliše na sir Johnove riječi.
- Kakvih još vijesti ima, upravitelju? - upita. Sir John dade Kat znak glavom.
- Moramo vam reći da se vaš otac kralj oženio drugom ženom - reče odgojiteljica.
- Imate novu maćehu.
- Drugom ženom? - ponovi Elizabeta, na brzinu računajući. - To je sve skupa pet
supruga!
- Hm, siguran sam da se Njegovo Veličanstvo ne bi s time složilo, gospo -
usprotivi se sir John. - Nova kraljica Katarina njegova je druga zakonita supruga,
nakon kraljice Jane. Bilo bi dobro da to ne zaboravite.
- Zar niste zadovoljni što imate novu maćehu... zakonitu maćehu? - upade Kat
spazivši Elizabetin pokunjen izgled.
- Tko je ta nova maćeha? - upita djevojčica.
- Katarina Howard - reče Kat. - Nećakinja vojvode od Norfolka, a time i vaša
rođakinja, jer joj je otac bio brat vaše bake s majčine strane. Kažu da je vrlo lijepa, a
svakako je vrlo mlada.
- Kada ču je upoznati? - htjela je znati Elizabeta. - Hoćemo li ići na dvor?
- Ne još - reče joj sir John. - No, tu stižemo do posljednje vijesti. Kneginja Ana
pokazala je zanimanje za vas i pitala kralja smijete li je posjetiti, a on je pristao.
Pošla je razgledati svoja nova imanja, a sada se nalazi u zamku Heveru u Kentu. Vi
ćete sutra otputovati onamo na nekoliko dana, a Kat će ići s vama.
- Kako je to ljubazno od kneginje! - uzvikne Elizabeta, iznenađena i oduševljena.
Zamak Hever neće biti isto što i dvor, ali će barem značiti dobrodošlu promjenu
okoline. A moglo bi biti i plesa i zabave...
Sir John ozareno je promatrao Elizabetu.
- Pođite i spremite se za put - reče.
Elizabeta pohita iz sobe, unaprijed razmišljajući koju će odjeću ponijeti u Hever.
Nikada nije bila tamo, čak za to mjesto nije bila ni čula, ali je bila sigurna da će
kneginja Ana u zamku urediti lijepo kućanstvo.
Sir John nije mislio na to da ga ona još uvijek može čuti u trenu kada se okrenuo
prema Kat i zapitao je:
- Je li pametno pustiti je da ode onamo? Ona ništa ne zna o tome mjestu, sir Johne
- čula je Katin odgovor. - A zašto i ne bi tamo išla? Jednom mora doznati sve o
majci.
Sir John zagunđa i više ništa ne reče, ali je Elizabeta ćutjela neobično uzbuđenje
što odlazi u kuću koja je na neki način povezana s njezinom majkom. To je budući
posjet činilo još uzbudljivijim.
Kada se mala konjička povorka uspela na vrh brežuljka, odande se pružao pogled
na zamak, nalik na meku kamenu gomilu smještenu usred bujne zelene doline.
Elizabeta podbode konja, žudno iščekujući početak radosnoga boravka, svjesna da je
počasna gošća i da svojim dolaskom iskazuje naklonost svojoj gostoprimki.
- Kako da kneginju Anu oslovljavam sada kada više nije kraljica? - upita ona Kat.
- Vaša Visosti, pretpostavljam - reče Kat, razmišljajući o tome kako se izmišljanje
naslova za bivše kraljice počinje pretvarati u novu razbibrigu. Prva kraljica Katarina
postala je kraljevna udova, a Elizabetina je majka ostala bez kraljevskog položaja i
otišla na stratište kao obična gospa Ana Boleyn.
S dvojicom naoružanih pratilaca što su jahali za njima i trima pratiljama,
Elizabeta i njezina odgojiteljica uz topot kopita prijeđoše preko pokretnog mosta i
nađoše se u dvorištu zamka. Tu je na otvorenim vratima stajala kneginja Klevska, a
iza nje članovi njezina kućanstva. Kada se Elizabeta približila, ona se spusti u dubok
naklon. Elizabeta primijeti da na sebi ima zelenu haljinu po engleskoj modi, a kada
sjaha i pridiže bivšu maćehu, lakne joj osjetivši da je jedini miris što lebdi oko nje
slabašan ružin dašak pomiješan s daškom klinčića. Bit će da je kneginja prihvatila
nečiji savjet!
- Dobro mi došli, gospo Elizabeta! - smiješila se Ana. - Vrlo je ljubazno od
Njegova Veličanstva što vam je dopustio doći ovamo.
Govorila je zastajkujući, ali je očito puno vremena provodila u učenju engleskoga
jezika.
Elizabeta kraljevski prikloni glavu i dopusti kneginji da je povede u zamak. U
dvorani su na stolovima na nogarima bili posluženi narezano hladno meso, mesne
pite i prhki kolači punjeni kremom od jaja te mnoštvo ušećerenoga voća, od čega je
djevojčici dolazila voda na usta.
- Imamo i jedno jelo iz Klevea! - ponosno objavi Ana kada nešto kasnije sjedoše
za povišeni stol, s Elizabetom na počasnome mjestu. Na Anin znak glavom, istupiše
dvojica sluga. Jedan je točio vino, a drugi nosio pladanj nakrcan nečim što je
izgledalo poput zelenkasto-bijele hrpe.
- Što je to? - znatiželjno upita Elizabeta.
- Kiseli kupus - reče Ana. - Kupus sa solju, vinom i smrekinjama.
Na drugi znak glavom sluga stavi obilnu količinu toga jela na Elizabetin tanjur.
Elizabeta ga okusi.
- Izvrsno! - prosudi ona, uživajući u kiselom okusu. Princeza se ozari. Kat je,
promatrajući ih obje, bila oduševljena obećavajućim početkom ovoga posjeta.
Čim su zašle u dugačku galeriju, Elizabeta ugleda portret.
- To je moja majka! - uzvikne, a onda stavi ruku na usta, shvativši što je rekla.
Već je odavno bila shvatila da se ime njezine majke nikada ne smije javno
spomenuti. No, tu je pred njom bio portret vrlo sličan onome kojije sakrila u svojoj
sobi, samo što je na ovome kraljica Ana držala u ruci ružu, a preko čela imala zlatnu
mrežicu te izgledala mlade i ljepše nego na onoj drugoj slici.
Kneginja se snuždi.
- Trebala sam misliti na to! - uzvikne. - Namjeravala sam dati skloniti tu sliku, ali
bilo je toliko posla oko priprema...
Kat joj priskoči u pomoć.
- Sve je u redu, Vaša Visosti. Gospa Elizabeta već je vidjela slike koje prikazuju
njezinu majku. Mislim kako je važno da dozna nešto o njoj.
- Oh, da - suosjećajno reče kneginja. - Jadno dijete. I ta jadna žena. - Ona zadrhti.
- Zbog toga i želim učiniti nešto za gospu Elizabetu. Sad joj više ne mogu biti majka,
ali joj mogu biti prijateljica.
- Dobrota Vaše Visosti bit će prihvaćena s dubokom zahvalnošću - reče Kat i
dvije žene razmijeniše poglede pune međusobnoga razumijevanja.
Elizabeta se zagleda u sliku, jedva svjesna njihovih riječi. Žalila je što ne može
sliku imati samo za sebe.
- Tako lijepo izgleda - reče.
- Slika je vjerno prikazuje - reče Kat.
- Bilo mi je drago kad sam je ovdje pronašla - reče Ana. - Na dvoru je nitko i ne
spominje.
 - Previše se boje kralja - tiho reče Kat. Kneginja obzirno uhvati Elizabetu za ruku.
- Dođite. Imam vam još nešto pokazati.
Povede djevojčicu niz galeriju dojedne spavaonice. Tuje stajala prekrasna postelja
od hrastovine, s engleskim grbom urezanim u zamršenoj rezbariji.
- Rekli su mi da je to postelja vaše majke - reče. Elizabeti poskoči srce.
- Zašto se nalazi ovdje? - upita.
- Ovo je bio dom vaše majke - objasni Kat. - Djetinjstvo je provela ovdje, a vaš
joj je otac ovamo dolazio udvarati. Ali, nije to prihvaćala: dugi niz godina ostavljala
ga je bez odgovora.
- Ali on je bio kralj! - Elizabetu je ovo zaprepastilo, no istodobno je se i dojmilo.
- Da, bio je kralj, ali je, kadaje od vaše majke zatražio da mu bude izabrana
gospa, time nju postavio iznad sebe, štujući je poput lika na oltaru, da se tako
izrazim. Ona je bila gospodarica njegova srca, osoba u čijim je rukama ležala
njegova sreća. Uvijek je tako u igri ljubavi - reče Kat.
- Nije tako u Kleveu - s gorčinom dometne kneginja. - Tamo se djevojka uvijek
udaje za muškarca kojeg joj odabere otac.
- I ovdje je takav običaj - reče Kat. - No, kralj je već bio oženjen. Nije mogao
zatražiti od gospe da mu bude supruga pa je zatražio da mu bude gospodaricom.
- Gospodaricom? - upita Elizabeta prelazeći prstima preko rezbarije: mora da je
tu nekoć počivala majčina glava.
- Da vlada njegovim srcem - reče Kat, samo napola govoreći istinu10 - Kao što
sam ja vaša učiteljica pa vas usmjeravam.
- I ona je odbila? Bila je, kako se to kaže, hrabra žena! - izjavi Ana.
I Elizabeta se zadivi. Mora da je majka bila izvanredna žena: kakvu li je snagu
pokazala, kakvu odvažnost! - Je li je moj otac sve to vrijeme jako volio? - upita. Kat
časkom zašuti, razmišljajući o odgovoru.
- Da, jest. Ni na koju drugu nije mislio. Samoga je sebe postavio za poglavara
Engleske crkve tako da se može njome oženiti pa ju je naposljetku i osvojio.
Nakon toga je, dakako, sve pošlo po krivu pa Kat odluči odvratiti Elizabetu od
daljnjih pitanja.
- Da pođemo do vaše spavaonice? - reče.
- Ah, da. Pođimo ovuda - Ana brzo shvati mig.
- Zar ne mogu spavati ovdje? - upita Elizabeta.
Znala je da će se osjećati bliže majci ako bude spavala u njezinoj postelji.
- Mislim da je to ložnica kneginje Ane - reče nesigurno Kat.
- Sve je u redu - ljubazno reče kneginja. Gospa Elizabeta može spavati ovdje.
Naložit ću tako.
Ozareno svrne oči na djevojčicu, a ona joj uzvrati zahvalnim pogledom.
- A sada vam želim pokazati prekrasne vrtove! - izjavi Ana.
Kad god bi poslije toga došla u Hever, Elizabeta bi naišla na nešto što ju je
podsjećalo na majku. Uspomena na nju nalazila se u svakoj sobi, na svakoj vrtnoj
stazi, u svakoj sjenici. Velik dio predmeta što su pripadali obitelji Boleyn uklonili su
kraljevi službenici, ali je nešto ipak preostalo, primjerice, majčina postelja i portret.
Ta kome bi, mislila je Kat, trebali takvi podsjetnici na palu kraljicu? Ipak, čak i u
zamku lišenom njezinih stvari, bilo je lako zamisliti Anu u Heveru.
- Jeste li ikada bili ovdje dok... dok je ona ovdje živjela? - upita Elizabeta Kat dok
su toga prvog poslijepodneva šetale veličanstvenim vrtovima.
- Jednom - prisjeti se Kat. - Tada je sve ovdje bilo u velikom sjaju. Pamtim da
sam nazočila velikoj svetkovini kojom se proslavljala dodjela plemićkoga naslova
vašemu djedu, sir Thomasu Boleynu, kada ga je kralj proglasio lordom Rochfordom.
Bilo je tu plesa i pantomimičara pod maskama, a vaša je majka bila u središtu
pozornosti. Mladići su se otvoreno natjecali za njezinu naklonost.
Čuvši ovo, Elizabeta se oduševi. Kako je krasno kada si tako omiljen, kada ti se
ljudi dive.
- Je li ona lijepo izgledala? Recite mi što je imala na sebi - potakne odgojiteljicu.
- Bila je odjevena u haljinu od tamnomodre svile, s biserima oko vrata, a kosa joj
je bila raspuštena. Vrlo duga i vrlo tamna, a sjećam se i da je blještala od sitnih
upletenih dragulja. I često se smijala...
Kat tužno odmahne glavom, prisjećajući se da je Ana u kasnijim godinama imala
vrlo malo razloga za smijeh.
- Kad odrastem bit ću kao ona! - objavi Elizabeta. - Bit ću lijepa i nosit ću svilene
haljine i dragulje u kosi!
Kat se osmjehne. Svakim je danom sve više voljela svoju taštu pitomicu, njezin
živahni značaj i odlučno lišce.
Elizabeta se zaustavi berući poljsko cvijeće. Nebo je blistalo, zlatno i zamagljeno
od kasnoga poslijepodnevnog sunca, a puhao je blag povjetarac. Kat na trenutak
zastane uživajući u miru i ljepoti toga mjesta.
- Hajde, mlada gospo - reče naposljetku. - Kneginja Ana uskoro će se probuditi
nakon poslijepodnevnog odmora pa se moramo urediti za večeru.
Elizabeta je ležala u majčinoj postelji. Zavjese su bile navučene, a svijeća utrnuta.
Soba je bila mračna, ali u polumraku je mogla razabrati obrise stolaca, klecala i
škrinje za odjeću što su se nizali duž zidova, a na klinuje visjela njezina kremasta
haljina, iščetkana i spremna da je sutradan ujutro odjene. U daljini tišinu razbije huk
sove.
Djevojčica nije uspijevala zaspati. Nepoznata soba, čudna kuća, uzbudljiva
otkrića i ono što je tijekom dana doznala - sve ju je to uznemirilo pa, bez obzira na to
koliko je čvrsto stiskala oči ili u sebi ponavljala molitve, kao da je prošlo stotinu
godina prije nego što je konačno zaspala, a i onda je spavala na mahove ili se barem
tako činilo.
Nije bila sigurna što ju je trgnulo iza sna. Vjerojatno studen, jer se probudila
drhteći. Potom postade svjesna da nije sama. U dnu njezine postelje stajala je tamna
sjena.
- Kat? - prošapće.
Ali lik ništa ne odgovori niti se pomakne. Lice mu je bilo u sjeni, cijelo mu je
tijelo prikrivala tmina, no izgledao je kao žena, a Elizabeta, uz prve drhtaje nelagode,
osjeti kako je ta žena promatra. Osjeti ubod straha.
- Kat?
Odgojiteljičino je ime izgovorila naglašenije nego inače, prikupljajući posteljinu
oko sebe i uplašenim očima izvirujući preko ruba plahte. Tamni je lik još uvijek bio
tamo, ali je bio previše vitak za Kat, shvati Elizabeta. Počinjala se pitati ne poigrava
li se to tama s njome ili je posrijedi sjenka što je baca neki komad pokućstva pa čak i
sama postelja, kad lik najednom ispruži ruke prema njoj. Ta je dirljiva kretnja bila
puna preklinjanja, čežnje, kao ijoš nečega, nečega što nije bilo nimalo zastrašujuće,
nego iznenađujuće utješno.
Zapanjena, Elizabeta odagna san iz očiju. Kada ih ponovno otvori, nikakva lika
više nije bilo. Soba je bila prazna.
Srce joj je uplašeno tuklo. Je li sanjala? Ili je onaj lik uistinu bio ovdje? Dakako
da jest, osjetila je studen, probudio ju je osjećaj studeni, još i prije negoli je
primijetila taj lik. Čudno, ali više joj nije bilo hladno. Soba je sada bila ugodno topla:
na kraju krajeva, bio je kolovoz.
Ležala je i razmišljala.
- Majko? - prošapće, kušajući na jeziku slatku i nepoznatu riječ. Neminovan je
zaključak, jedini u koji je željela vjerovati, bio da je sjenka Ane Boleyn došla u
njezinu sobu. No, odgovora nije bilo.
Elizabeta svoje iskustvo ne spomenu ni Kat ni kneginji. Na hladnome dnevnom
svjetlu ionako joj se sve činilo kao san ili kao nešto što je samo zamislila. Čak i ako
to jest bio majčin duh, u što je sada sumnjala, sigurno joj je došao poručiti koliko ju
je Ana voljela za života, a vjerojatno je još uvijek voli i na onome svijetu. Lik se više
nije pojavljivao, a do kraja njezina boravka u Heveru ruje se dogodilo ništa loše, što
je sve samo išlo u prilog ovakvu zaključku. Dani su letjeli, ona je dobro spavala pa je
trenutak kada joj se uz naklon valjalo oprostiti od kneginje Ane stigao i prebrzo.
 - Morate opet doći - reče joj gospa. - Vaš mi je posjet pričinio veliko
zadovoljstvo. Nadam se da ćete o meni misliti kao o prijateljici.
- Hoću - gorljivo izjavi Elizabeta ispruživši ruku.
Ana to, međutim, zanemari. Sagne se, privuče djevojčicu u topao zagrljaj i
poljubi je.
- Vratite se uskoro! - reče.
Elizabeta je Anu Klevsku ponovno vidjela tek za Novu godinu, kada su 1541.
obje bile pozvane sudjelovati u svetkovinama u Hampton Courtu.
- Napokon ću upoznati novu maćehu! - uzvikivala je Elizabeta, uzbuđeno plešući
naokolo po spavaonici. - Moram dobiti novu haljinu! Molim vas, Kat, mogu li dobiti
novu haljinu?
Kat pošalje po krojača.
- Bože, što ste narasli, gospo Elizabeta - reče on uzimajući joj mjere.
- Sada mi je sedam godina - objasni mu Elizabeta. - Zar nisam visoka za svoju
dob?
- Doista jeste - reče krojač susprežući osmijeh. - I vrlo lijepi, ako to smijem
kazati.
- Smijete - reče mu ona kraljevski. - Idem na dvor pa mi morate sašiti posebnu
haljinu.
- Gospo, kada je završim, zasjenit ćete sve ostale gospe! - reče joj pa pozva
pomoćnike. Elizabeta zine od udivljenja pred balama raskošnih tkanina što su se
odmatale pred njom.
- Moramo paziti na trošak - zabrinuto reče Kat. - Odobren mi je stanovit iznos za
razne troškove... koji u prošlosti nije bio dostupan.
Potom iskrivi lice prisjećajući se onoga što je čula o junačkim naporima gospe
Bryan da sastavi kraj s krajem u tjednima nakon pada Ane Boleyn, kada se činilo da
je kralj potpuno zaboravio na mlađu kćer. Poslije se, međutim, pokazao prilično
velikodušnim.
Krojač se nakloni. Bio mu je poznat Elizabetin neizvjestan položaj.
- Što mislite o ovome, gospodarice Champer nowne? Pokaže joj tamnozeleni taft
protkan zlatnim koncem. Cijena koju je naveo bila je razumna.
- Izgledat će zanosno uz crvenu kosu gospe Elizabete - reče.
- Ovoje prekrasno! - poviče Elizabeta, molećivo gledajući u Kat.
- Dobro - reče Kat. - Ovo jest posebna prigoda.
I tako Elizabeta u Hampton Court stiže s veličanstvenom haljinom spremljenom u
prtljazi, zajedno s darovima koje je sama mukotrpno i nevoljko izvezla za oca,
sestru, brata i novu maćehu.
Čim ude u odaje koje joj bijahu dodijeljene, u posjet joj dođe gospa Marija.
- Dobro došli, sestro!
Osmjehne se primijetivši da je Elizabeta od njihova posljednjega susreta porasla i
izgubila bucmasti dječji izgled. Djevojka koja se pred njom spuštala u naklon doista
se vrlo otmjeno držala i iz nje je izbijao novostečeni ponos. Ipak, ona je, na kraju
krajeva, još uvijek vrlo mlada, podsjeti se Marija, pa će joj sada, kadaje došla na
dvor, biti potrebna ćudoredna zaštita.
Dok je Kat raspremala prtljagu i slagala Elizabetinu opremu, Marija je sjedila na
klupici uz prozor i slušala sestrine novosti koje su se uglavnom odnosile na učenje i
štence te nešto što je zvučalo kao govorkanje među služinčadi.
- A bila sam i u Heveru, u posjetu Ani Klevskoj - reče Elizabeta.
- U Heveru? - ponovi Marija sva u čudu pa pogleda Kat.
- Kneginja je tada ondje boravila, gospođo, pa se to činilo najprikladnijim.
Marija više ništa ne reče, ali joj se tanke usnice stisnuše. Kadšto je sumnjala u
Katinu mudrost. Što se Elizabeti bude manje govorilo o onoj njezinoj bezvrijednoj
majci, to bolje.
- Jeste li se već sreli s našom novom maćehom, sestro? - upita Elizabeta.
- Jesam - oprezno reče Marija. - Njezino Veličanstvo veseli se što će se upoznati s
vama.
- Je li lijepa? - htjela je znati Elizabeta.
- Zgodna je - reče Marija. - Poslije ću vas odvesti da je vidite. Obećala je da će
poslati po nas. U međuvremenu se morate presvući, a onda možemo poći u
kraljevsku kapelu na večernjicu.
Opet molitve, pomisli Elizabeta. Marija i njezine stalne molitve! Elizabeta je
izmolila jutarnju molitvu i ne vidi potrebe da se opet moli. No, poslušno otrpi da je
Kat odjene u drugu po redu najbolju haljinu, onu od grimiznoga damasta, te da je
Marija duž beskrajnih hodnika odvede do kapelice.
Kraljičina je odaja bila blistavo osvijetljena bezbrojnim svijećama zabodenim u
razgranate zidne držače, a vatra je pucketala na ognjištu. U kutu su tiho svirali
glazbenici. Kada se Elizabeta i Marija s poštovanjem pokloniše, iz jata gospi
okupljenih u sobi izdvoji se sićušni lik i priđe k njima.
- Ustanite, gospo Marija, gospo Elizabeta - začuje se djetinji glas.
Elizabeta pred sobom ugleda punašnu nisku ženicu, vrlo mladu, u bogatim
haljinama preplavljenu draguljima. Nova je kraljica imala kestenjastu kosu, ohole oči
zastrte teškim vjeđama, pune i napućene usnice, a u naručju je držala najslađe štene
na svijetu.
 - Dobro mi došle - reče pružajući im ruku na poljubac te usput umalo ispustivši
štene.
- Gospa Elizabeta čezne za time da vas upozna, gospođo - reče Marija.
Koliko god da je Marija bila niska, bila je viša od Katarine Howard, a izgledala
je, pomisli Elizabeta, i mnogo starije. Kako je čudno kada si stariji od vlastite
maćehe!
- Vrlo ste lijepi, Elizabeta - reče kraljica. Vidjela je kako dijete zirka prema
štenetu. - Želite li je uzeti u ruke? - upita pa spusti toplo, krzneno tjelešce u
Elizabetino naručje. Elizabeta opazi kako im se kneginja Ana smješka.
- Baš smo se spremale vježbati neke plesne korake - reče Katarina. - Mogle biste
nam se obje pridružiti. Gospe, molim vas! La Mourisque!
Elizabeta žurno spusti štene na pod. Žene načiniše dva kruga, a glazbenici
zasviraše živahan napjev. Netko Elizabeti u ruku gurne par kastanjeta i ona se
odjednom nađe usred plesa, poskakujući najprije u jednom, a potom u drugom
smjeru te se svaki put sastajući s drugom plesačicom. U tim se trenucima morala
zavrtjeti oko sebe i udariti kastanjetama. Sve je to bilo silno zabavno pa nikako nije
shvaćala zašto ih njezina sestra, kad god bi je u gužvi uspjela opaziti, gleda tako
prijekorno. Mala se kraljica sretno smijala, s užitkom trčkarajući naokolo, a gospe su
nevjerojatno uživale, kad se otvoriše vrata i sluge najaviše kralja.
Plesačice se spustiše u dubok naklon, a suknje im se raširiše po tlu, kada u sobu,
šepajući i teško se oslanjajući o štap, uđe pozamašan i visok lik u golemu krznenom
ogrtaču. Elizabeta se uplaši ugledavši ga tako stara i bolesna, onoga njezina moćnog
oca koji joj se uvijek činio nepobjedivim. No, bio je u oduševljenu raspoloženju.
Uspravite se, moje gospe! - reče domahnuvši im rukom da ustanu i krenuvši
ravno prema kraljici. - Kako je danas moja slatka Kate? - upita, sagnuvši se i
poljubivši je ravno u usta. Očima ju je proždirao.
- Dobro sam, gospodine - odgovori ona - ali još sam sretnija zbog toga što vas
vidim.
Elizabeta, čekajući da je otac zamijeti, pomisli kako kraljičine riječi ne zvuče
posve iskreno, a uoči i da Marija gleda Katarinu s loše prikrivenim neodobravanjem.
Henrik, posjednički je obujmivsi rukom, povede mlađahnu suprugu prema dvama
svečanim stolcima na povišenu mjestu. Elizabeta ih je promatrala kako sjedaju, a
potom vidje kako je otac posegnuo rukom i stao milovati kraljicu, zadržavajući prste
na njezinu obrazu, grlu, bujnim grudima koje je nisko izrezan gornji dio haljine
otkrivao gotovo do bradavica... Pokraj nje, Marija se ukoči.
Katarina se sagne prema kralju i nešto mu reče. On se nasmiješi i poškaklja je
pod bradom, na što ona zahihoće. Odjednom, primijetivši kćeri kako stoje i čekaju,
on makne ruku s kraljičinih grudi i pozva ih k sebi. Marija stupi u sredinu prostorije i
duboko se nakloni, a Elizabeta se povede za njezinim primjerom.
- Bog vas obje blagoslovio, kćeri moje - reče Henrik. - Obje ste nam dobrodošle
na dvor. Za večeras su predviđene sjajne zabave u kojima sam siguran da ćete
uživati. A naša kraljica - prisno se nasmiješi Katarini - jedva čeka da se s vama,
Elizabeto, bolje upozna.
Katarina se ukočeno osmjehivala, ali bilo je jasno da je nestrpljiva pozabaviti se
nečim drugim. Elizabeta brzo shvati da se njezina nova maćeha zapravo uopće ne
zanima za nju, a predmnijevala je da i Marija isto osjeća.
Ali, Marija se nije dala izazvati da to prizna. Kad su sestre sutradan u Marijinoj
sobi sjele za šahovsku ploču, Elizabeta se usudi iznijeti svoje mišljenje.
- Ne mislim da naša maćeha previše mari za nas - izjavi.
- Silno je mlada - reče Marija. - Mora naučiti još puno o tome kako se kraljica
treba ponašati.
- Sinoć nijednom nije obratila pažnju na mene - reče Elizabeta. - Pokušala sam
uhvatiti njezin pogled, ali ona uopće nije gledala u mojemu smjeru. Samo je htjela
plesati i kočoperiti se.
- Puno je ljudi zahtijevalo njezinu pozornost - reče Marija.
- Ali ja sam kraljeva kći! - nato će Elizabeta. - Važna sam osoba i ona me nije
smjela zapostaviti.
- Možda i jeste važna osoba, ali morate se naučiti poniznosti - prijekorno će
Marija. - Sestro, sigurna sam da će kraljica poslati po nas i provesti s nama neko
vrijeme.
- Ona se vama ne sviđa, zar ne? - ustrajala je Elizabeta.
- Nisam to rekla, sestro - oštro će Marija. - Jedva je poznajem. No, ona je iz dobre
katoličke obitelji. Radije bih nju imala za kraljicu nego neku ženu koju bi nam doveli
vjerski reformatori, kao što je kneginja Ana.
- Meni se kneginja Ana sviđa! - reče Elizabeta. - Sinoć je dugo sjedila uz mene, a
donijela mi je i lijep poklon. - Podiže draguljima ukrašen pomander11 što joj je visio
za pojasom i ponovno ga s udivljenjem promotri. - I uživala sam gledajući je kako
pleše s kraljicom. Mislim da je otac trebao ostati u braku s njome.
- Pst! - prosikće Marija. - Ne smijete to govoriti. Upast ćete u nevolju. A ako
kraljicu maknete tamo kamo ste naumili, pojest ću vam je! Usredotočite se!
 6. 1541. - 1542.

oljela bih da smo za Božić mogli poći na dvor - gunđala je Elizabeta,

V nabadajući komad pečene veprovine i bez puno zanimanja promatrajući
pelivane. - Cijele godine gotovo da nismo bili ondje.
- Nije bilo moguće, gospo - reče sir John Shelton.
Elizabeti ne promakne pogled što ga razmijeniše on i Kat. Nešto se zbivalo i ona
je bila odlučna otkriti što. Barem će joj život postati malo zanimljiviji. Promatranje
gomile prostaka što skakuću po hatfildskom dvorištu nije ni izdaleka primamljivo
kao veličanstvene dvorske zabave pa se slomila od razočaranja kada očekivani poziv
nije stigao. Već je bio Badnjak i znala je da ga više nema smisla očekivati.
- Otac je bolestan, zar ne? - upita najednom obrativši se Kat. Odgojiteljičino je
priprosto lice, rumeno u svjetlu baklji, izgledalo smeteno.
- Ne, gospo, on je dobro, kako vjerujem - reče ona. - Nismo čuli ništa suprotno
tomu.
- No, nešto nije u redu - ustrajala je Elizabeta, tjerana snažnom slutnjom. - Zašto
ovoga Božića ne idem na dvor, a prošle sam godine išla? Jesam li na neki način
uvrijedila kralja?
- Nipošto - reče Kat. To nema nikakve veze s vama, dijete moje.
- Dakle, ipak nešto nije u redu - nije popuštala Elizabeta. Kat se okrene sir Johnu.
- Morat ću joj reći - promrmlja.
- Čekajte - opomene je on. - Nismo dobili nikakve upute.
- Ne - tiho reče Kat. - Kralju su druge stvari na pameti.
- Kakve stvari? - upita Elizabeta koja je željno slušala.
- Dođite sa mnom - reče Kat. Sir John je odmahivao glavom. - Je li to pametno? -
upita.
Kat se namršti na njega i odlučno usmjeri Elizabetu prema otvorenim vratima
dvorca. Ponekad čovjek mora uzeti stvari u svoje ruke. Ako bude čekala naloge s
dvora, možda će ih čekati dovijeka.

* * *

Kat posjedne Elizabetu na klupu u velikoj dvorani koja je bila prazna. Svi su bili
vani uživajući u zabavi i pečenju s ražnja. Plamen krijesa bacao je skakutavo svjetlo
na visoke prozore razdijeljene stupićima.
Kat i sama sjedne uz svoju pitomicu.
- U pravu ste, Elizabeta - reče ona - nešto se dogodilo, a kada vam kažem o čemu
je riječ, shvatit ćete zašto u ovom trenutku ne možete poći na dvor.
Elizabeta osjeti napetost. Znala je, otac je bolestan ili ozlijeđen, a možda čak i na
samrti. Pripremi se na loše vijesti i iznenadi se kada Kat reče:
- U pitanju je kraljica.
- Kraljica? Je li bolesna?
- Ne, dijete, pala je u nemilost. Zapravo, još gore od toga. Nalazi se u kućnom
pritvoru u Sionskoj opatiji zbog svojih loših postupaka.
- Što je učinila?
Elizabeta se nejasno sjećala odjeka jednoga sličnog razgovora, vođenog prije
mnogo mjeseci, čije je pojedinosti vrijeme bilo zamaglilo.
- Bila je nevjerna kralju s dvojicom gospode. Pa, teško da bi ih se moglo nazvati
gospodom, s obzirom na ponašanje. Razumijete li što hoću reći?
- Dopustila... dopustila im je da je poljube? - nesigurno upita Elizabeta,
prisjećajući se oca kako ljubi i miluje mladu suprugu.
- Ne samp to - reče Kat. - Ima puno toga što se može dogoditi između muškarca i
djevojke, više nego što ste ikada i sanjali, nevini i zaštićeni kao što jeste, dijete moje.
Glas joj je zvučao trunčicu sjetno, a isto tako i tužno.
- Muškarci se - nastavi Kat pažljivo birajući riječi - rađaju s kopljem, a žene s
rascjepom. Znate, tamo dolje.
Elizabeta shvati na što Kat misli pa pocrveni, a odgojiteljica nepokolebljivo
nastavi.
- Da bi se napravilo dijete, koplje mora ući u rascijepljeni dio, ali je takav čin
dopušten samo u braku. No, kraljica je, kažu, to učinila izvan braka i time je izdala
vašega oca kralja kojemu je trebala biti vjerna.
- Pa kako je mogla?
Elizabeta otvori usta i raširi oči. Bilo je već dovoljno loše zamišljati muškarce i
žene kako rade nešto tako neobično kada se vjenčaju, a još gore da to žele činiti s
drugima. A što se tiče toga da je njezin otac to činio s kraljicom, i sama je pomisao
na to bila sablažnjiva! Dakako, Elizabeta je imala samo najopćenitiju predodžbu o
tome što je Kat doista mislila, ali sve joj je to zvučalo prilično zastrašujuće i vrlo
nečedno.
- I učinila je to s dvojicom gospode? - upita dijete. Bojim se da jest - reče Kat.
- Istodobno? - htjela je znati Elizabeta.
 - Oslobodi Bože, ne! - uzvikne Kat. - To je osobna stvar. Uvijek!
- I zbog toga je u kućnom pritvoru? - plašljivo upita Elizabeta. - Što to znači?
- Da nije u tamnici, nego je zatočena u svojim odajama - objasni Kat.
- Hoće li dugo ostati tamo?
- Dok kralj ne odluči što će biti s njom - polako izgovori Kat.
- Mislite... neće joj valjda odsjeći glavu? - upita Elizabeta sitnim glasićem.
Sva je drhtala.
- Vjere mi, ne znam - iskreno reče Kat. - Moramo se moliti za nju.
Elizabetin se hitri um nije zaustavljao.
- Ovi kraljičini grijesi... - reče ona nakon nekoliko trenutaka. - Je li to isto što je
učinila i moja majka i time zaslužila smrt?
- To je bilo izneseno kao optužba protiv nje, da - odgovori polako Kat. - Ali ja u
to ne vjerujem, a ne biste trebali ni vi. Uvjerena sam da je bila nedužna.
- No, moj je otac vjerovao da nije - reče Elizabeta.
- Oh, bez brige, protiv nje su izgradili uvjerljiv slučaj. Mnogi su ljudi vjerovali da
su te optužbe istinite. Međutim, ona se odvažno branila na suđenju pa su čak i njezini
neprijatelji, kao što sam vam rekla, naposljetku govorili kako je to bila samo izlika
da je se makne. Ali, vaš otac kralj nije stajao iza toga, u to čvrsto vjerujem. To je
smislio gospodar Cromwell, Bog mu dao duši lako, kako bi uklonio i nju i sve
njezine pristalice jer su mu stajali na putu.
- Bio je to zao čovjek! - prasne Elizabeta.
Bilo joj je drago čuti, nakon raskida kraljeva braka s Klevskom, da je i glavni
tajnik završio na stratištu, pod optužbom za krivovjerje.
- Jest, ali je za to i platio - reče Kat. - Napravio je kobnu pogrešku kada je
kneginju Anu doveo u Englesku i tako se otvoreno izložio zlobi svojih neprijatelja.
- Dobio je što je zaslužio - strogo reče djevojčica. - Ubio mi je majku.
- Nemojte razmišljati o tome - ljubazno reče Kat. - To će vam samo škoditi.
Molite se za kraljicu kad god budete mogli, kao i za pokoj majčine duše. I za
Thomasa Cromwella, jer je to vaša kršćanska dužnost. U međuvremenu, uživajmo u
Božiću. Život je prekratak za potištenost!
- Bojim se da vam moram priopćiti ružne vijesti, Elizabeta - iznenada reče Kat.
Bilo je hladno jutro u veljači pa su stol u sobi za učenje privukle bliže ognjištu:
Elizabeta je sada sjedila ondje vježbajući pisanje kosih slova gusjim perom. Kat joj
se u posljednjih sat vremena činila neobično tihom, ali je pretpostavljala da se
odgojiteljica silno usredotočila na provjeru njezine zadaće iz matematike.
Elizabeta podigne pogled. Srcoliko joj je lišce bilo upitno, prestrašeno, a Kat
odvažno nastavi:
- Kraljici je jučer ujutro odrubljena glava - tiho reče. - Odlukom Parlamenta
proglašena je krivom za veleizdaju i osuđena na smrt.
Elizabeta nije uspijevala progovoriti. Nikako nije mogla prihvatiti činjenicu da
više nema one punašne i zgodne mlade žene koja je hihotala dok ju je kralj milovao
po grudima, da je ona privlačna glava grubo odvojena od vrata. To mora da je bila
bol, brza i oštra, a bilo je i mnogo krvi. Mogla je zamisliti strah mlade kraljice,
njezine kolebljive korake dok se približavala stratistu, njezin užas kad je kleknula
iščekujući spuštanje sjekire. Elizabeta zadrhti. Bilo joj je kao da su joj opet smaknuli
majku, kao da su opet smaknuli Anu Boleyn.
Osjećala je kako joj se želudac diže u grlo. Iznenada ustane, pokrije usta rukama i
otrči u nužnik, gdje povraćajući izbaci doručak u kameni otvor. Potom ostade stajati
dršćući, pokušavajući se pribrati: takvu je nađe zabrinuta Kat.
- Psst, dušice - umirivala je svoju očajnu pitomicu, privlačeći je u topao zagrljaj.
Elizabeta je pokuša odgurnuti, ne želeći da Kat vidi kako gubi vlast nad sobom,
ali je tuga i užas preplaviše pa, zaboravljajući da je velika djevojka od osam godina i
prestara da plače kao malo dijete, potraži utočište na odgojiteljičinu ramenu i
zaplače. Držeći u naručju djevojčicu koja je jecala i drhtala, Kat osjeti njezinu
nepodnošljivu bol i suzajoj klizne niz obraz.

* * *

Nakon toga ime Katarine Howard više se nije spominjalo. Ni Kat ni Elizabeta nisu se
htjele izložiti opasnosti od ponavljanja ovoga bolnog prizora. Svjesna koliko je
njezinu pitomicu morala duboko potresti spoznaja o sudbini pokojne kraljice, Kat je
Elizabetu od morbidnih misli o smrti nastojala odvratiti veselim pričama, igrom
skrivača pa čak gađanjem snježnim grudama kada je vrijeme bilo dovoljno hladno.
Grijale su pecivo na vatri, kuglale se u galeriji i pjevale razne pjesme, a Elizabeta je
njihovo pjevanje pratila na lutnji ili virginalu.
- Sviranje vam tako dobro ide - hvalilaju je Kat. - Zapravo, u svakom se pogledu
pokazujete tako sposobnom učenicom da se bojim kako više nema puno toga čemu
bih vas ja mogla naučiti. Mislim, dijete moje, da vam je došlo vrijeme za pravoga
učitelja.
- Ali, ja volim učiti s vama - prosvjedovala je Elizabeta.
- I ja volim učiti s vama - reče Kat - ali iscrpila sam slabe zalihe svojega znanja.
Moram vam reći da sam pisala Njegovu Veličanstvu zamolivši ga da vam dopusti
učiti zajedno s kraljevićem.
- To ste učinili? - oduševi se Elizabeta. Njezina je žeđ za učenjem bila neutaživa,
a velika je bila i želja da što više vremena provede s bratom kojega je i odveć rijetko
viđala. - Hoću li ići na dvor?
Kat se nasmiješi.
- Ne, mlada gospo, nego ćete odlaziti u Ashridge ili Enfield, kad god kraljević
ondje bude boravio. Njega sada očekuju osnove pa će za vas oboje biti zgodno da
ponekad imate zajedničke satove.
Elizabeta se tomu silno radovala pa je narednih nekoliko tjedana provela u
grozničavu iščekivanju, čeznući za očevim odgovorom na Katinu zamolbu.
- Zašto mu treba toliko dugo da dade svoj pristanak? - gunđala je.
- Pretpostavljam da u ovom trenu ima puno toga o čemu mora razmišljati -
odgovori Kat.
Nije ponovila Elizabeti ono što je doznala iz pisma svoje sestre Joan, kojajc bila
udana za sir Anthonyja Dennyja, jednog od kraljevih komornika, pa je povjerila Kat
da je Njegovo Veličanstvo zapalo u duboku utučenost i da ga muče bolovi u bolesnoj
nozi. Kat je, prema tome, znala da ne može očekivati brz odgovor. I doista, pismo je
stiglo tek u svibnju.
- Dobre vijesti! Idući tjedan imate poći u Ashridge i započeti s učenjem - sva
sretna reče Kat ushićenoj Elizabeti. - Pod jednim uvjetom. Morate dobro paziti s kim
dolazite u dodir prije posjeta kraljeviću, a ako budete izloženi bilo kakvoj zarazi,
morate ostati kod kuće.
- Da, da, svakako - složi se Elizabeta, jedva je slušajući. - Mora da mi otac pridaje
veliku važnost kada sam zaslužila učiti zajedno s kraljevićem.
- Dakako da vam pridaje važnost! - nasmije se Kat. - Pa vi ste mu kći.
- I dobit ću nove haljine! - zacvrkuće Elizabeta izvodeći okretan, radostan plesni
korak.
- Stanite malo! - smijuckala se Kat. - Idete na satove, a ne na zabavu!
- Ali, moram se tamo pojaviti u punom sjaju - uporno će djevojčica, diveći se
svojim vitkim rukama.
- Doista, čovjek koji se vama oženi morat će biti silno bogat! - podsmjehne se
Kat.
- Ja ću biti bogata - reče Elizabeta. - Ja sam kraljeva kći. I neću se udavati.
- Dakako da hoćete - reče Kat odmahujući glavom. - Sve se plemenite djevojke
udaju. Ženina je dužnost udati se i imati djecu. Za to nas je Bog stvorio.
- Zašto se onda vi niste udali, Kat? - nestašno upita Elizabeta.
- Nekoć sam imala zaručnika - reče odgojiteljica, trunčicu sjetno. - Odabrao mi ga
je otac. Bio je dobar mladić, ali je umro. Sada mi je otac previše star i nemoćan da bi
mi našao supruga, a ovdje nemam mnogo prilike nekoga susresti, no još se uvijek
nadam da ću se jednoga dana udati.
- Ako se to dogodi, ne smijete me ostaviti - izjavi Elizabeta. - Vaš suprug mora
doći živjeti s nama.
- Reći ću mu - nasmiješi se Kat. - Čim ga upoznam.
Elizabeta je ležala u postelji, potpuno budna, zureći u žeravicu koja je gasnula.
Nije shvaćala zašto joj toliko smeta svaki razgovor o braku što bi ga povela Kat.
Vjerojatno je to u vezi s onim odvratnim stvarima o kojima joj je Kat govorila prije
nekoliko tjedana, stvarima koje ljudi čine u braku, a koje je Katarina Howard učinila
s onom dvojicom opake gospode. Stvarima za koje su njezinu majku optužili da ih je
činila s muškarcem koji joj nije bio muž.
Pokušala je zamisliti što je Kat mislila kada je rekla da se muškarci rađaju s
kopljem, ali mogla se sjetiti samo čudnoga sićušnog privjeska što ga je nazrela dok
su njezinu bratu u najranijoj dobi mijenjali pelenice. Je li to ono što muškarac mora
staviti u ono mjesto tamo dolje, mjesto koje se ne smije spominjati, da bi napravio
dijete? Smiješno, ta je stvarčica za to premala, a Elizabeta je uostalom bila
neopozivo sigurna kako ne želi da bilo koji muškarac s njom čini nešto tako grubo.
Izlaz je, dakako, u tome da se nikada ne uda. No, što ako joj otac odabere muža, kao
što se dogodilo s Kat? Bi li se usudila proturječiti kralju?
Usudila bi se, pomisli prkosno. Nije ju u svemu tome odbijala samo nedoličnost.
Bilo je tu još nečega, mračnijeg i zlokobnijeg, nečega povezanog s užasom što ga je
u njoj izazivalo smaknuće kraljice Katarine, kao i majčino. Obje su umrle zbog
istoga ružnog čina, a bio je tu još jedan razlog za strah: ta nije li kraljica Jane umrla
nakon porođaja? Dijete je posljedica činjenice da je muškarac onu svoju šiljatu
stvarčicu stavio u vas. Dakle, ako dopustite muškarcu da vam to učini ili - još gore -
ako vas on na to prisili, mogli biste umrijeti, ovako ili onako. Nepodnošljivo je na to
i pomišljati.
- Ne - odluči Elizabeta, prevrćući se i čvrsto zatvarajući oči - nikada se neću
udati.
Elizabeta je bila zadivljena promjenom svojega brata kraljevića. Nestalo je
bucmasto dijete koje je posljednji put vidjela - kada ono? - prije osamnaest mjeseci,
a zamijenio ga je vitak petogodišnjak koji, doduše, još nije nosio hlače, ali se vrlo
muževno držao u baršunastom haljetku s dugačkim skutima.12
- Budite mi dobrodošli, sestro - reče joj svečano, starmalo naginjući glavu kada se
Elizabeta pred njime spustila u dubok naklon. - Smijem li vam predstaviti doktora
Coxea, našega učitelja?
Mršav, sredovječan čovjek buljava izgleda, odjeven u crnu svećeničku halju i s
kapicom na glavi, klanjajući se stupi naprijed.
- Gospo Elizabeta, ovo je za mene posebna povlastica - reče. - Čuo sam
izvanredna izvješća o vašim sposobnostima i ne dvojim da ćete na svojega brata
kraljevića imati blagotvoran utjecaj.
Sjedoše za stol pretrpan knjigama, komadima pergamenta, perima i tintarnicama.
- Mislim da ćete otkriti kako se mene ne trebate bojati - reče im doktor Coxe. -
Učenje bi trebalo biti užitak, a batinama utjerivati učenicima znanje u glavu nije
način na koji radim, iako znam da se mnogi učitelji toga drže, pogotovo u našim
školama. Ne, vaše milosti, više volim mrkvu nego batinu. Zajedno ćemo se otisnuti u
predivnu pustolovinu.
Elizabeta je uživala u satovima jer je učenje trajalo dulje i bilo teže nego kada je
učila s Kat, a onaje uživala u izazovima. Doktor Coxe bio je dobar lingvist i pod
njegovim se vodstvom njezino poznavanje stranih jezika poboljšalo. Doskora je
čitala jednostavne latinske tekstove i prevodila kraće francuske pjesme. Posebno ju
je očaravao vjeronauk jer je za doktora Coxea taj predmet bio poseban izvor
nadahnuća.
- Na nebo dolazimo kroz vjeru u Isusa Krista - izjavljivao je. - Samo nam je to
potrebno za spas. Morate ga ljubiti svim srcem svojim i vjerovati u njega kao u
svojega Spasitelja.
Eduard kimne, ozbiljna izraza srcolikog lica.
- Moja odgojiteljica kaže da moramo činiti dobra djela kako bismo dospjeli na
nebo - reče Elizabeta. - I siromasima davati milostinju ili posjećivati bolesne.
- Silno poučno - reče učitelj - ali ne i nužno za naš spas. Samo nas vjera može
spasiti.
Elizabeta nije bila posve sigurna što on pod time misli, a bila je sigurna da to ne
zna ni Eduard jer je sjedio izgledajući poprilično izgubljeno, ali doktora Coxea toliko
je bila ponijela snaga vlastitih argumenata da to nije primjećivao. Međutim, nakon
toga se počela truditi sve jače ljubiti Boga. To joj je, međutim, bilo teško jer je
zapravo najviše voljela oca i Kat.
Drugom prilikom doktor Coxe otvori veliku, prekrasno uvezanu knjigu koju je
donio na sat.
- Ovo je Biblija, po prvi put službeno objavljena na engleskom jeziku, a na
naslovnoj stranici prikazan je vaš otac kralj kako Božju riječ predstavlja puku i
svećenstvu.
Djeca sa strahopoštovanjem pogledaše sliku. Doktor Coxe pobožno prelista
nekoliko stranica te im naglas pročita priču o Adamu i Evi.
- To je - zaključi - priča o čovjekovu padu.
- Kako je zmija izgledala? - plašljivo upita Eduard.
- Kao velika zelena guja! - reče Elizabeta s nestašnim pogledom u očima.
 - Vaše milosti, zmija je bila vrag glavom, poslan da tako prerušen zavede ženu.
Eva je po vlastitoj slobodnoj volji odlučila ne poslušati Gospodina pa su zbog
njezine slabosti ona i Adam istjerani iz raja.
- Ja se ne bih dala zavesti - živo reče Elizabeta.
- Ne biste, gospo - reče doktor Coxe - ali vi ste neuobičajen slučaj svojega spola
jer je dobro poznato da su žene općenito slabi i bespomoćni stvorovi koji, poput Eve,
mogu muškarca navesti na grijeh.
- Ja nisam ni slaba ni bespomoćna! - pomalo ogorčeno izjavi Elizabeta.
- Nikada se takvo što ne bih usudio reći, gospo - glasno je prosvjedovao doktor
Coxe. - No, razlozi što je Bog muškarca postavio iznad žene i dao mu vlast nad njom
općenito su jaki. Svemu je tome uzrok grijeh naše pramajke Eve.
Katarina Howard bila je slaba, pomisli Elizabeta. Ali, slušala je o drugim ženama
koje su bile jaka značaja. Recimo, Kleopatra. Hrabra sveta Katarina koja se
usprotivila poganskome rimskom caru i prihvatila okrutnu smrt? Pa Izabela
Kastiljska koja je vodila vojsku u bitku protiv maurskih neznabožaca i sve ih
pobijedila. Danas ima još puno takvih žena, predmnijevala je, koje bi se pokazale
kao nesavladive, samo kad bi za to dobile priliku, pa se pitala zašto li je Bog
muškarcima odredio da budu jači spol. Zar zbog toga što je Eva Adama navela na
grijeh?
- To je vjerojatno izmišljena priča - reče ona, zaprepastivši tim riječima i sebe i
doktora Coxea.
- Nebesa, dijete, vi u pitanje dovodite Sveto pismo? - uzvikne učitelj. - To se ne
smije! Dakako da tu ništa nije izmišljeno.
- No, kako Bog može ženu načiniti od rebra? - upita Elizabeta, odlučna dokazati
svoj stav.
Bog može učiniti sve što mu se prohtije - namršti se doktor.
- A vama bi valjalo obratiti pažnju na ono što kažu mudrije i iskusnije glave nego
što je vaša. Bog je ženu, u svoj njezinoj nesavršenosti, stvorio zato da muškarcu služi
i da ga sluša. Tako je svijet načinjen. A sada ćemo čitati priču o Potopu.
- Djevojke su glupe - samodopadno reče Eduard, a Elizabeta mu bez oklijevanja
isplazi jezik.
- Dosta! - zagrmi doktor Coxe. - Ovako se kraljevska djeca ne ponašaju.
- Da, ne ponašaju se tako, sestro - strogo reče dječak. - Ipak sam ja kraljević.
- Onda biste trebali biti dovoljno mudri i znati da djevojke nisu glupe - uzvrati mu
Elizabeta, a Eduard se snuždi.
- Priča o Potopu, molim vas - podsjeti ih doktor Coxe.
- Žalim svojega brata - reče Elizabeta dok ju je Kat spremala u postelju. - Tako je
ozbiljan. Nema smisla za zabavu. Znate, jedva da se ikada nasmiješi.
- Siroti dječačić, bojim se da mu je svijest o tome da će jednoga dana biti kralj
prevelik teret primijeti Kat.
- U pravu ste - reče Elizabeta.
- Sigurna sam da se gospa Bryan i gospodarica Penn trude oko njega najbolje što
mogu - umirivalaju je Kat.
- Istina, ali ga odasvuda okružuje ceremonijal, a to mu ostavlja malo slobode.
Ljudi oko njega stalno mu govore da veličanstvenošću mora nasljedovati oca.
Elizabeta je relativnu slobodu koju je uživala uspoređivala u mislima sa strogim
protokolom kojim joj je bio okružen brat, a jednostavnu sklonost između nje i Kat s
formalnošću i poštovanjem s kojima su se prema Eduardu odnosili njegovi dvorani.
- Kralj, dakako, ima za to svoje razloge, ali siroto je dijete uistinu pretjerano
zaštićeno - mislila je Kat.
- Ima prijatelje s kojima se može igrati i učiti. U njegovu je kućanstvu nekoliko
dječaka dobra roda, uključujući i Barnabyja Fitzpatricka. Barnaby je dobar dečko.
Elizabeti je mladi Irac bio silno drag. Bio je stariji od svojega gospodara i
privlačan kao i svi njegovi sunarodnjaci, a Elizabeta je na satovima rado sjedila uz
njega i dičila se svojom nadarenošću. Kada ih doktor Coxe nije gledao, Barnaby ju je
ispod stola znao golicati, vragolasto se osmjehujući pod neposlušnim tamnim
kovrčama. Eduard se, primijetila je, rijetko uključivao u bilo kakve vragolije, nego je
ozbiljno i marljivo punu pozornost posvećivao učenju, mršteći se kada bi ostali
zbijali nestašluke.
- Hajdemo se igrati, brate - pozove ga Elizabeta jednoga dana kada im je učitelj
dao slobodno poslijepodne.
- Radije bih čitao knjigu - odvrati Eduard.
Bio je rano naučio čitati i za svoju je dob sjajno napredovao, primjećivala je
Elizabeta.
- Knjigu možete čitati bilo kada - mamila ga je. - Vani je toplo pa bismo se mogli
utrkivati po perivoju.
- Izvrsna zamisao, gospo! - nasmiješi se Barnaby. - Kako bi bilo da vas učim
mačevanju, gospodine?
Eduard odmahne svijetlom glavom.
- Moj otac kralj to ne bi dopustio - tužno reče. - To bi bilo previše opasno. Mogao
bih se ozlijediti ili biti ubijen, a onda bi on ostao bez nasljednika.
- Svaki se gospodin mora naučiti mačevati - reče Barnaby.
- Mogli biste mene naučiti da se mačujem - predloži Elizabeta, a oči su joj se
krijesile.
 Barnaby se zasmijucka.
- Vas, djevojku? Ispričavam se, gospo, ali to ne bi bilo dolično.
- Dovraga s doličnošću! - zločesto mu uzvrati Elizabeta. - Hajde, idemo se
mačevati!
Djeca otrče u perivoj, a Eduardove dadilje na pristojnoj udaljenosti pođoše za
njima. Barnaby odnekud izvuče dva mača za vježbanje i stade Elizabetu učiti kako
zauzeti ispravan stav - stopala okrenuti prema van, jednom se rukom osloniti o bok, a
drugom pred sobom držati oružje. Potom joj pokaže kako valja napadati, parirati i
izvoditi finte. Elizabeti se sva ta vježba učini uzbudljivom i veselom te u njoj pokaže
zavidnu vještinu. Eduard je čeznutljivo promatrao.
- Da se bar i ja mogu okušati u tome - sjetno reče.
- Pa možete, gospodine! - reče Barnaby.
- Zađimo iza onih stabala - predloži Elizabeta. - Tamo nas nitko neće vidjeti.
Kratkim pokretom glave pokaže prema Eduardovim dadiljama koje su ih izdaleka
zabrinuto promatrale.
- To! - složi se Eduard, s više živosti nego što ju je ikada u njega vidjela.
Kada su se tako sklonili od nepoželjnih pogleda, Barnaby ponovi vježbu, ovaj put
s kraljevićem kao učenikom.
- Garde! - uzvikne dječačić kada mu je Barnaby diplomatski prepustio inicijativu
i borba započe.
- Bravo! - vikne Elizabeta, pljesnuvši rukama.
Eduardovo se bljedoputo lice zarumenje od užitka. Poigravao je po travi, nasrtao i
sjekao mačem po zraku. Svi su se tako dobro zabavljali da nisu ni primijetili kako im
se približavaju gospodarica Penn i njezine pomoćnice.
- Stanite! - zagrmi gospa. - Što vam pada na pamet? Hoćete li da svi završimo u
Toweru?
Djeca se ukipe na mjestu.
- Žao mi je, gospodarice Penn - otegnuto reče Barnaby. - Nisam mislio ništa loše.
Samo smo se malo zabavljali.
- Moj brat kraljević morao bi se naučiti mačevati - prkosno reče Elizabeta.
Eduard ne reče ništa, nego u dadilju upre leden pogled, ali ona se napravi da to ne
primjećuje.
- Sve u svoje vrijeme i kako kralj odredi - reče gospodarica Penn. - Njegova
Visost još nije obukla ni prve hlače. A vi, gospodaru i kraljeviću, vrlo dobro znate da
se ne smijete izlagati opasnosti. Kada dođe vrijeme da se učite mačevanju, poučavat
će vas iskusan mačevalac koji će paziti na vašu sigurnost.
 Elizabeta se namršti, a Barnaby otvori usta prosvjedovati, ali ga brzo ušutkaše
riječi što ih dadilja uputi namrgođenome Eduardu:
- Bili ste neposlušni, gospodine, a bojim se da će Barnaby za to ispaštati.
Barnaby muklo zastenje.
 7. 1543.

večana je zelena haljina bila teška zbog raskošnih rukava i duge povlake, a
S biserjem opšiven rub širokoga četvrtastog vratnog izreza neugodno joj se
urezivao u kožu na vitkim ramenima, ali Elizabeta je bila odlučna sve to zanemariti
jer je toga dana bila jedna od glavnih počasnih gostiju na očevu vjenčanju.
Pokraj nje je u pozlaćenom sjaju blagdanske niše u kraljevskoj kapelici u
Hampton Courtu stajala gospa Marija promatrajući ceremoniju sa svečanim izrazom
lica. Haljina joj je bila od zlatastoga damasta s bogatim ukrasnim rukavima od
grimiznoga baršuna. Poput nje, i svi prisutni lordovi i gospe bijahu veličanstveno
odjeveni te, slijedeći kraljev primjer, u vedromu, prazničnom raspoloženju.
Elizabeta je promatrala nadbiskupa Cranmera kako nevjestinu tanku ruku stavlja
u očevu divovsku šapu i proglašava kraljevski par mužem i ženom. Katarinu Parr
bila je vidjela tek nekoliko puta, ali joj se neizmjerno svidjela i bilo joj je drago što
ćejoj postati najnovijom maćehom.
Kralj se okrene prema okupljenoj pastvi, a sreća i likovanje jasno su mu se vidjeli
na licu te novu suprugu između dvorana što su se klanjali provede do gornje galerije,
odande kroz svečane dvorane sve do kraljevskih odaja, a uzvanici, uz šale i smijeh,
pođoše za njima. Uz put kojim se kretala povorka stajali su pripadnici dvora i
kraljeva kućanstva, svi se gurajući kako bi vidjeli novu kraljicu.
Nije lijepa sama po sebi, razmišljala je Elizabeta gledajući nasmijanu Katarinu
kako kraljevski kima glavom lijevo i desno, ali ima zgodno lice uokvireno
crvenkastosmeđom kosom, a ponašanje joj je nježno i dostojanstveno.
- Vrlo je dobro obrazovana - bila joj je rekla Kat kada se pročulo da se kralj
sprema oženiti Katarinu.
- Meni je nje žao - bilo je Elizabetino mišljenje. - Udati se za dvojicu staraca,
jednog za drugim, meni bi to bilo grozno.
- Čula sam da je bila manje žena, a više njegovateljica - primijeti Kat.
Predmnijevam, mislila je, da je i kralj čuo za to pa je sličnu ulogu u budućnosti
predvidio za nju. Henrikovo se zdravlje, naime, od smaknuća Katarine Howard
stalno pogoršavalo. Čak su mu se i u vjenčanome ruhu ispod finih bijelih čarapa
vidjele zamotane potkoljenice pune čireva, primjećivalo se kada bi se lecnuo od boli
dok je šepao uokolo po prostoriji oslanjajući se o štap, a u crvenoj su mu se bradi
mogle prebrojiti bijele vlasi. Također se bio i udebljao pa su se na dvoru potajno
zbijale šale o tome da u njegov haljetak mogu stati trojica muškaraca.
 Elizabeta je mrzila to slušati, nije mogla podnijeti pomisao na to da joj je otac
smrtan. On je veliki Harry, vladar svojega kraljevstva, vrhovni crkveni poglavar i
branitelj vjere, a potreban je Engleskoj. Potreban je njoj. Uskoro će mu biti bolje,
mora mu biti bolje.
Pomoći će mu kraljica Katarina, bila je sigurna u to. Katarina je dobra žena,
ljubazna žena, nije mogao bolje odabrati.
- Barem nije praznoglava djevojka kao njezina prethodnica - rekla je Marija
prilikom nedavnog posjeta Hatfieldu. - Iako se bojim da u vezi s religijom ima neke
sumnjive poglede.
- Ta gospa doista ljubi evanđelje - rekao je u hertfordskoj sobi za učenje doktor
Coxe. - Bit će prijateljica svima koji priželjkuju da se Crkva reformira iznutra.
- Gospe koje je izabrala za svoje kućanstvo sve su istoga uvjerenja - šmrcne
Marija. - Budite vrlo oprezni, Elizabeta. Ne smijete se zaraziti takvim razmišljanjem.
- Ništa bolje ne biste mogli učiniti doli nju uzeti kao uzor - rekao je doktor Coxe
Elizabeti. - Ona će vas voditi u skladu s dobrim načelima.
Elizabeta odluči da će se ravnati prema vlastitoj prosudbi. Katarina Parr već je
bila pokazala majčinsko zanimanje za nju, pozvavši je na dvor čim je vjenčanje
najavljeno. Mnogo je mjeseci prošlo otkako je Elizabeta bila ondje pa je bila
ushićena kada su je, odmah po dolasku, odveli budućoj maćehi.
- Gospo Elizabeta! - uzvikne gospa udova Latimer, kako se tada nazivala,
spustivši se u naklon pun poštovanja, a potom objema ispruženim rukama uhvati
Elizabetine pa bez prenemaganja poljubi djevojku.
Dobro došh na dvor! - reče joj toplo. - Čast mi je upoznati vas, gospo Elizabeta.
Nasmiješi se gospi Mariji koja je sjedila uz nju kadaje Elizabeta ušla u sobu.
Djevojčica primijeti da sobu ispunja opojni miris ljetnoga cvijeća raspoređena u
loncima i posudama po svim odajama. Očito, gospa Latimer voli cvijeće. Primijeti i
Katarinine krasne baršunaste cipele, izvezene zlatom, što su joj provirivale ispod
ruba svilene grimizne haljine.
Marija, iako je do sada uvijek iznosila prigovore na njezin račun, sada se - na
Elizabetino iznenađenje - smješkala Katarini, otvoreno joj pokazujući prijateljstvo.
- Gospa Latimer upravo me podsjetila na to da je njezina majka nekoć služila
mojoj - reče ona.
- Bila je odana kraljici Katarini - reče gospa Latimer. - Međutim, to je bio prije
mnogo godina, gospo Elizabeta, a vi i gospa Marija pretrpjele ste u životu velike
nevolje. Moja je iskrena nada da ćete me obje smatrati briznom maćehom koja je
spremna učiniti vam svaku uslugu koju uzmogne.
Elizabeta se zaprepasti vidjevši kako se Marijine oči pune suzama te kako se
sestra iznenada nagnula i zagrlila Katarinu.
- Sigurna sam da ćemo postati dobre prijateljice - izjavi Marija.
- A vi, Elizabeta? - reče Katarina ispruživši ruku. - Još uvijek ste dijete pa vam je
potrebna majčinska ljubav i vodstvo. Znam da vam je odgojiteljica vrsna Katherine
Champernowne, ali se nadam da ćete o meni misliti kao o majci i doći k meni ako
zatrebate bilo kakvu pomoć ili savjet. Pomoći vam, bit će mi zadovoljstvo, a ne
dužnost.
- Hoću, gospođo - gorljivo i sa sjajem u očima reče Elizabeta.
Kada se gosti okupiše, bi poslužena sjajna gozba, a Elizabeta se pobrine da se
domogne slatkiša i ušećerenoga voća koliko god ih je mogla pojesti jer su odrasli bili
previše zaokupljeni vinom i razgovorom da bi primijetili malu proždrljivicu kako se
prejeda.
Kralj i nova kraljica kružili su među gostima i sve ih redom pozdravljali.
Moje čestitke, sir - govorio mu je lord Hertford. - Vaše Veličanstvo vrlo je sretan
čovjek.
Udvorno se nakloni pred Katarinom. Elizabeta sa zanimanjem pogleda bivšega
kraljeva šurjaka, muškarca trijezna izgleda i mršava lica, velika nosa i guste
crvenkaste brade, koji je i nakon smrti kraljice Jane, svoje sestre, uspio ostati u
blizini prijestolja samim time što je mladome kraljeviću bio ujak i čovjek stanovite
političke dovitljivosti.
- Doista to jesmo, milorde! - lupne ga Henrik po leđima, namigujući Katarini. -
Bilo je vrijeme da opet nađem ženu, kako radi kraljevstva, tako i da mi bude utjeha u
starosti.
- To je samo prolazna slabost, gospodine - nasmiješi se Katarina pa, kada se kralj
ozareno i široko osmjehne, nastavi: - Kako nam je kraljević, lorde Hertforde?
- Moj je nećak u dobru zdravlju, gospođo, i izvrstan je u učenju. Utješno je znati
da je naposljetku dobio i briznu maćehu.
Voljela bih da je mogao doći na dvor - reče ona. - Gospodine, zar ga ne bismo
mogli dovesti ovamo? Uostalom, sestre su mu ovdje.
Kralj odmahne glavom.
- Malo je toga što vam mogu odbiti, Kate - reče joj - ali kraljevićevo mi zdravlje
mora biti na prvome mjestu. Dvor, kao što znate, može biti leglo zaraze, a ako bi on
bio izložen tome... Odveć je strašno i razmišljati o tome što bi se moglo dogoditi, a
samo njegov život stoji između mojega života i građanskoga rata.
- Dakako, gospodine, ne bih htjela navaljivati - žurno se složi ona.
- No, ako u dogledno vrijeme nas dvoje dobijemo sina, Kate - nastavi Henrik, a
oči mu se pohotljivo stisnuše - onda se ne bih morao tako zaštitnički postavljati
spram Eduardove sigurnosti.
- Molit ću se za to, gospodaru - mirno ga je uvjeravala Katarina, nimalo se ne
zarumenjevši.
- Samo se vi molite - promrmlja John Dudley, vikont od Lislea, stojeći u blizini i
obraćajući se gospi Margaret Douglas, Henrikovoj nećakinji, a Elizabeta je iza
njihovih leđa, potajice posežući za još kojom kandiranom šljivom, mogla čuti svaku
riječ, - Da to postigne, trebat će joj pravo pravcato čudo!
Pridruži im se Ana Klevska, koja je na vjenčanje pozvana u svojstvu kraljeve
najdraže sestre.
- Gospo Margaret, milorde Lisle - pozdravi ih, a potom baci pogled prema
mladencima.
- Krasan je teret ova gospođa preuzela na sebe - promrmlja.
- Prema onome što sam čula - tihim glasom reče gospa Margaret - naša bi se nova
kraljica bila voljela udati za nekoga drugog.
- Za Hertfordova mlađega brata, sir Thomasa Seymoura - priklopi Dudley.
- Zbilja? Pa, doista je vrlo pristao - primijeti Ana, a Elizabeta se s time složi;
često ga je viđala na dvoru.
- On je ništanja - osmjehne se gospa Margaret - a prema svim izvješćima, ona se
bila zaljubila u njega. Međutim, kralj, dobri moj ujak, poslao ga je odavde. Čujem da
je otišao u Bruxelles.
- Po prikladnome diplomatskom poslu - dometne Dudley. - Neko ga vrijeme
nećemo viđati, to vam jamčim.
- Nego, čula sam - šapne Ana - da je ova gospa, kada joj je kralj predložio brak,
rekla da bi mu radije bila ljubavnica nego supruga.
- Može li joj se to zamjeriti? - upita Margaret Douglas. - Sjetite se Ane Boleyn i
Katarine Howard! I onoga što je meni učinio. Dvaput sam bila u Toweru, i to samo
zato što sam se dvaput zaljubila u muškarce koji njemu nisu bili po volji.
Elizabeta, besramno prisluškujući ovaj fascinantni razgovor, osjeti nelagodu čuvši
da je nova kraljica prije bila zaljubljena u drugoga muškarca. Očajnički je željela
upozoriti Katarinu da se pripazi jer strašne stvari mogu snaći gospu koja se uda za
kralja, ali voli nekoga drugog ili je pak samo optuže za to. Sama je Elizabeta, više od
većine ljudi, imala dobar razlog to znati.
Osim toga, čuvši o kaznama dosuđenim Margareti Douglas, na svoj je užas
počinjala shvaćati da, ako i kada za to dođe vrijeme, možda na kraju krajeva i neće
baš uspješno prkositi ocu u vezi sa svojom udajom. Ta ju je pomisao zabrinjavala -
pa to je gospa Elizabeta! - vikne kneginja od Klevea primijetivši Elizabetu u njihovoj
blizini i djevojčica se najednom nađe u njezinu srdačnom zagrljaju, zbog čega se
odmah osjeti nešto bolje. Dudley dobaci oprezan pogled gospi Margaret i mala se
skupina rasprši, a kneginja povede dijete natrag do stola krcata hranom. Ali, slatkiši
kojima ju je Ana nudila nekako su bili izgubili slast.
Kasnije, dok joj je Kat pomagala pri svlačenju, Elizabeta ponovi odgojiteljici što
je čula.
- Dobro da ih nije čuo kralj - primijeti Kat tjeskobna izraza lica - inače bi se
gospa Margaret možda i treći put našla u Toweru!
- Mislite li da je to istina, da je kraljica bila zaljubljena u Thomasa Seymoura
prije nego što ju je moj otac zaprosio? - upita Elizabeta sjedajući tako da joj Kat
može iščetkati kosu.
- Bilo je riječi o tome - odgovori Kat - ali to je možda bilo samo dvorsko
govorkanje, a u govorkanju se puno toga iskrivljuje. Po svemu sudeći, ona je vašemu
ocu jako sklona.
- Pa, meni je drago što se oženio njome - reče Elizabeta. - Mislim da će biti vrlo
dobra kraljica. I nježna i ljubazna maćeha. Uvijek sam sanjala upravo o takvoj
maćehi.
Kat nije uspijevala suzbiti ubod ljubomore. U svakome je pogledu ona Elizabeti
bila majka, već je dugi niz godina bila zapravo središtem njezina svijeta. Mislila je
da taj položaj ništa ne može poljuljati. Istina, bilo joj je drago što je nova kraljica
tako blagonaklona prema njezinoj pitomici, ali je isto tako u sebi strahovala da bi joj
se Katarina Parr mogla pokazati suparnicom u pogledu Elizabetine privrženosti. Ni
njemačka kneginja ni ona praznoglava djevojka, Katarina Howard, nisu se činile
tolikom prijetnjom Katinu položaju kao ova dražesna udovica i njezina vrlo iskrena
briga za djevojčinu dobrobit, kao i njezina moć da Elizabeti priskrbi svako dobro
koje bude mogla.
No, Kat je bila odlučna osigurati svoje mjesto u Elizabetinu životu, mjesto koje
joj neće preoteti nitko - pa čak ni engleska kraljica.
- Imam vam reći nešto za što mislim da će vam se svidjeti, Elizabeta - reče
kraljica. - Obratila sam se kralju i on je pristao da ubuduće dobijete stalan smještaj
na dvoru, kao što ga ima gospa Marija. A složio se i s time da vas obje imenuje
mojim glavnim družbenicama.
- Oh, gospođo! - ushićeno uzvikne Elizabeta koja je novoj maćehi već bila silno
sklona, a sada je imalajoš više razloga osjećati se njezinom dužnicom. - Tako sam
vam zahvalna! Sigurna sam da ne zaslužujem toliku ljubaznost.
- Koješta! Znala sam da ćete biti zadovoljni - nasmiješi se Katarina, a potom
ustraje Elizabeti sama pokazati njezine nove odaje.
- Odmah su do mojih, a imaju i pogled na rijeku - reče joj, pošavši pred njom niz
galeriju - kao i odaje koje ćete dobiti u Whitehallu. Već sam izdala naloge za to.
- Vaše Veličanstvo tako je ljubazno prema meni - uzvikne Elizabeta, gotovo
poskočivši od radosti. - Jedva čekam da dođem ovamo, da budem s vama... tako sam
dugo uzdisala za takvom srećom. A ove su prostorije jako lijepe.
Zadivljenim je pogledom prelazila preko živopisnih tapiserija i turskih sagova, po
ulaštenome izrezbarenom pokućstvu i svijetlim zavjesama. Sve ovo za nju!
- Zatražila sam da vam se stol smjesti u udubljenje ispod prozora - reče kraljica. -
Tako ćete imati najbolje svjetlo za učenje.
- Ne mogu vam dovoljno zahvaliti, gospođo.
Kat, koja se već bila smjestila i sada je odjeću pospremala na mjesto, osjeti nalet
suza kada Elizabeta, iako nikada nije bila dijete koje pokazuje naklonost, pritrči
maćehi pa je spontano zagrli i poljubi.
- Obećavam - reče djevojčica - da nećete imati razloga ikada se požaliti na mene i
da ću vam ustrajno pokazivati poslušnost i poštovanje.
- Ne sumnjam u to - osmjehne se kraljica. - Sada ćete pomoći u sređivanju svojih
stvari, a potom ćete mi se nakon objeda pridružiti u mojoj primaćoj odaji.
Kraljica poljubi pastorku u oba obraza, a potom, ljubazno kimnuvši prema Kat,
nestade.
- Dođite i sjednite uz mene - zazove kraljica Elizabetu i ova klekne do njezinih
nogu. - Ostavite nas, molim vas, gospodarice Champernowne - zapovjedi pa ih Kat
ukočeno napusti. - Uistinu ste vrlo lijepi, znate, s tom vašom izrazitom puti - reče
Elizabetina maćeha. - Morat ćemo vam naručiti nove haljine, budući da ćete od sada
živjeti na dvoru.
- Oh, to bi bilo divno! - dahne djevojčica.
- Sutra ćemo to učiniti - reče Katarina. - Sada želim s vama razgovarati o vašem
obrazovanju. Kralj i ja primijetili smo koliko ste pametna i bistra djevojka. Stoga
mora da ste i sami svjesni kako nema više puno toga čemu bi vas gospodarica
Champernowne, koliko god bila obrazovana, mogla naučiti. Kralj mi kaže da ste
zajedno s bratom slušali neke njegove satove, ali sada, kada odrastate, a i boravit
ćete na dvoru, prikladno je i dolično da dobijete vlastitoga učitelja. Vaš vam otac, u
svojoj velikoj mudrosti, želi pružiti svaku priliku da postanete uzor kreposne
ženstvenosti i ures kuće Tudorove pa mi je, imajući to na umu, povjerio da se
raspitam o nekome pogodnom da vas poučava. Sretna sam što vam mogu reći da sam
našla takva čovjeka. Ime mu je William Grindal i slavan je grecist.
- Grecist? Hoćete reći da ću učiti grčki, gospođo? - uzvikne Elizabeta.
- I još puno toga - objasni joj kraljica tapšući je po glavi.
- Gorim od nestrpljivosti! - željno izjavi dijete. - Ne mogu dočekati da počnemo.
 Sjedokosi William Grindal više nije bio mlad, ali je bio vrlo učen i imao je tih i
miran nastup. Prvoga je dana izvukao raspored sati i predao ga svojoj učenici.
- Ako je po volji Vašoj Milosti, jezike ćemo proučavati u jutarnjim satima, kada
um najviše pamti - počeo je smirenim, autoritativnim glasom. - Već znate ponešto
latinski, francuski, talijanski i španjolski, koliko razumijem.
- I malo velški, gospodine - prekine ga Elizabeta.
- Svakako. Zanimljivo. Vrlo dobro. Pa, dakako, i dalje ćete učiti te jezike, a
također ćete naučiti i grčki jer je važan za proučavanje Novoga zavjeta i djela
drevnih pisaca kao što su Sofoklove tragedije i Izokratovi govori. Tako ćete steći
sposobnost da sami postanete velika govornica.
- Nadam se da vas neću razočarati, gospodine - reče Elizabeta ponizno.
Ovo je bilo sve ono čemu se nadala, a i više od toga pa nije mogla prestati
blagoslivljati oca i maćehu što su joj to omogućili.
- Tijekom tri sata svakoga poslijepodneva čitat ćemo povijest - nastavi meštar
Grindal. - Dobro je usvojiti takvu naviku. Kroz proučavanje povijesti više
doznajemo o vlastitoj civilizaciji. Onda ćemo razmatrati antičku i suvremenu
filozofiju. A, dakako, s gospodaricom Champernowne morate vježbati krasopis i
baviti se ručnim radom. Veliki stručnjak Battista Castiglione dolazit će dva puta
tjedno poučavati vas talijanskome jeziku, a shvatio sam da kraljica nije zaposlila
samo novoga učitelja glazbe uz kojega ćete poboljšati umijeće sviranje na lutnji,
virginalu i violi, nego i - tu uzdahne - učitelja plesa, jer je takva taština ovoga svijeta,
ali ako ćete biti uresom velikaških dvorova, morate naučiti kako vam se valja
ponašati. Njezino Veličanstvo želi da svakodnevno izlazite na zrak, da redovito idete
u šetnje i na jahanje, u čemu mi kaže da ćete uživati. Oh, kralj posebno zahtijeva da
dobijete pouku o korištenju samostrijela. Misli da biste se možda željeli okušati i u
strijeljanju iz luka, s obzirom na to da ste tako dobri u mačevanju. - Ovo je bilo
popraćeno iskrivljenim osmijehom. - Ali, nije na meni da propitujem mudrost
Njegova Veličanstva - dometne Grindal.
- Meni bi se to silno svidjelo! - uzbuđeno mu objasni Elizabeta.

* * *

Kat naizgled staloženo primi vijest o imenovanju meštra Grindala, ali u sebi je
kiptjela od bijesa. Znači, njezin je udio u poučavanju sada sveden na krasopis i ručni
rad? Očito, polagano je gubila ulogu odgojiteljice, a nije bilo ničega što je u vezi s
time mogla učiniti. Kao iskrena žena, priznavala je samoj sebi da doista nema više
puno toga čemu bi mogla samostalno poučiti Elizabetu, a ipak se osjećala
omalovaženom i povrijeđenom.
 Naravno, znala je koga za sve ovo treba kriviti. Bio je to još jedan urez na rovašu
na kojemu je bilježila zamjerke suparnici u borbi za Elizabetinu naklonost.
Kada Elizabeta za Eduardov šesti rođendan dođe u Ashridge, zapanji se vidjevši
da joj brat više ne nosi duge suknje, nego hlače.
- Krasan je izbor ovoga muškog ruha što ga imate na sebi, brate! - pohvali
dječaka koji je stajao pred njom, raširenih nogu, oslanjajući se jednom rukom o bok,
a drugom se hvatajući za balčak bodeža, u potpunosti izgledajući kao minijaturna
očeva slika i prilika. Kada mu se ona nakloni, on zauzvrat skine šešir urešen perom.
- Zahvaljujem vam, slatka sestro - odgovori. - Bilo je krajnje vrijeme da odbacim
one glupave suknje.
Doktor Coxe priđe pozdraviti Elizabetu.
- Njegova Visost sada izgleda kao pravi pravcati kraljević - smiješeći se izjavi.
- Doktor Coxe sada mi je odgojitelj - ponosno objasni Eduard. - Od danas više
neću biti pod ženskom skrbi. Gospa Bryan i gospodarica Penn već su otišle.
Govorio je bez strasti, kao da je riječ o nečemu nevažnome, kakav je, primjerice,
razgovor o vremenu. Elizabeta pokuša zamisliti kako bi se osjećala da nju napusti
njezina voljena Kat. Bratova ju je hladnoća zbunjivala.
- Zar niste tužni? - upita. - Te su se gospe brinule za vas od rođenja. Bolno će
vam nedostajati.
- Za prestolonasljednika nije prikladno da bude predmetom bapske vladavine -
oholo reče Eduard, očito ponavljajući riječi koje je vjerojatno čuo nekoliko puta
posljednjih nekoliko dana i odbacujući daljnju raspravu. - Dođite i upoznajte mladu
gospodu koju mi je otac dodijelio da zajedno sa mnom uče i budu mi drugovi u igri.
Okrenuo se prema nekolicini mlađahnih dječaka što su čekali poredani u vrstu,
sve velmože po rođenju, pa ih jednoga za drugim predstavi Elizabeti.
- Henry Brandon, sin vojvode od Suffolka... Henry, lord Hastings...
Svaki se dječak nisko klanjao kako je Elizabeta napredovala duž vrste.
- Robert Dudley, sin vikont od Lislea.
Elizabetine se oči susretoše sa smionim pogledom i ona u mladome drzniku
prepozna srodnu dušu. Robert Dudley otprilike je njezine dobi, nagađala je, a tamne
puti kao u kakva Talijana i lisičjeg lica nalikuje na Ciganina ili satira i u očima mu
titra nestašna iskra. Naklon što ga je pred njom izveo bio je gotovo uvredljivo
pretjeran i zacijelo smišljen kako bi privukao njezinu pozornost.
Na ovoga ću morati pripaziti, pomisli Elizabeta. A rado bih ga naučila pristojnom
ponašanju...
Kako je Eduardu bio rođendan, toga dana nije bilo učenja. Umjesto toga,
kraljeviću se imala ispuniti dugo priželjkivana želja. Kralj mu je odobrio da službeno
započne s vježbom u mačevanju i usvajanju jahačkih vještina. Odlažući haljetke i
ispitujući vrhove mačeva za vježbanje, momci su uzbuđeno raspravljali i o jednome i
o drugome.
- Gospo Elizabeta, molim vas, izvolite sjesti - pozove je doktor Coxe, pokazujući
na visok izrezbaren stolac postavljen na povišenu mjestu, a za sebe privukavši
klupicu da se smjesti pokraj nje.
- Odavde ćemo imati dobar pogled na njihovu vježbu.
- Zar ću ja samo gledati? - pomalo ogorčeno upita Elizabeta. - Ovaj ovdje
Barnaby zna da mogu rukovati mačem jednako dobro kao i bilo koji momak. On me
tomu naučio.
Barnaby Fitzpatrick, čuvši njezine riječi, široko se osmjehne.
- Živa istina, gospodine. Gospa Elizabeta mogla bi nas sve posramiti.
- Djevojka pa da se mačuje? - upita Robert Dudley, zlobno podigavši obrvu.
- Bezobrazni ste, gospodine - reče mu oholo Elizabeta. - Očito ću vam morati
pokazati. Učitelju mačevanja, smijem li biti protivnica ovome gospodinu?
Robert razjapi usta, a ona mu se slatko osmjehne.
- Borit ćemo se da odlučimo tko se bolje mačuje, momak ili djevojka - izjavi.
- No, Vaša se Milost ne može mačevati u tim dugim suknjama - reče Barnaby. -
Gospodar Robert bit će u prednosti.
- Pa neka! - nasmije se Elizabeta, a Robertu se obrazi zajapuriše od neugode.
- Zar baš moram, gospodine? - obrati se on doktoru Coxeu.
- Ne možemo proturječiti gospi, pogotovo ne kraljevoj kćeri - uz zadovoljan mu
osmijeh objasni učitelj. Bit će dobro za uobraženog momčića ako pretrpi malo
poniženja.
Kada i druga mlada gospoda odabraše svoje protivnike, učitelj svima pokaže
ispravan stav i nekoliko stručnih udaraca.
- Postoje dvije vrste mačevalaca. Duelist će se oslanjati na svoje vještine s
rapirom - objasni im - a sportaš će pobjedu postići radom nogu. Morate se unaprijed
odlučiti, gospodo... i vi, gospo!
- Borit ću se kao duelist - svjetlucavih očiju izjavi Elizabeta.
- Onda i ja moram isto odabrati - preko volje promrmlja Robert.
- Garde! - uzvikne ona i nasrne na njega.
Zatečen bez priprave, jer nije uistinu vjerovao u njezino hvastanje, Robert
nespremno dočeka njezin napad pa korakne unatrag i sudari se s mladim lordom
Hastingsom.
- Branite se! - vikne pribirući se, ali Elizabeta mu se odlučno odupre, a nakon
nekoliko časaka učitelj ih, vidjevši da borba postaje opasno vatrena, pozove da se
zaustave.
- Dobar početak, Vaša Milosti! - vikne, ozareno pohvalivši kraljevića koji se
također pokazao dobrim u borbi.
Kada se poslije toga preko volje povukoše na povišenje, Robert, ne bojeći se više
da bi mogao biti poražen od obične djevojke, udvorno reče:
- Dobro ste se iskazali, gospo.
Pogledavši postrance tamnokosa momka, Elizabeta se iznenadi spazivši divljenje
na njegovu licu.
- Imala sam dostojna protivnika, gospodine - odgovori. Dokazavši se, mogla je
sebi dopustiti velikodušnost.
Često je viđala Roberta Dudleyja tijekom toga tjedna koliko je trajao njezin
posjet jer joj je bilo dopušteno da se kraljeviću i njegovim sudrugovima pridruži i za
trajanja nastave. Robert u sobi za učenje baš i nije blistao.
- Zašto bih morao učiti grčki? - gunđao je, iskor istivši privremenu odsutnost
doktora Coxea i odloživši pero.
- Tako da možete biti humanist i proučavati djela starih pisaca - objasni mu
Eduard.
- Radije bih bio vani i jahao - reče Robert koji je strastveno volio konje.
- Mogu to razumjeti jer i ja volim jahanje - reče Elizabeta - ali isto tako volim i
učiti, pogotovo povijest i jezike.
- Za vas je to u redu, gospo, jer ste djevojka i niste obvezni naučiti sve ono što
treba naučiti jedan mladi gospodin - reče Robert, trunčicu snishodljivo.
- Uvjeravam vas, gospodaru Roberte, da učim sve što i vi! - žestoko odvrati
Elizabeta.
- Što, proučavate zemljopis, državničko umijeće i klasike? - upita Robert.
- I još puno više od toga - ponosno mu reče. - I volim svaki časak koji tako
provedem.
- Kako to možete voljeti? - zastenje on.
- Pssst! - prosikće Henry Brandon. - Cut će nas doktor Coxe.
- On se otišao popisati - izvještačeno se zasmijucka Hastings. - Uz vaše
oproštenje, gospo.
Elizabeta se smješkala. Voljela je slušati dječake dok brbljaju tako bez
ustručavanja.
- No, sestro, vi nećete biti engleski kralj - istakne Eduard. - Zašto biste takvo što
učili ako ćete se, kada odrastete, jednostavno udati i imati djecu, kao i sve druge
djevojke.
- Neću! - vatreno vikne Elizabeta. - Nikada se neću udati!
- O, da, hoćete - spokojno reče kraljević.
- Pričekajte pa ćete vidjeti! - izazivala ga je sestra.
- Ako otac tako zapovjedi, morat ćete mu se pokoriti - reče joj brat samodopadno.
- To ćemo još vidjeti! - srčano će ona.
- Volio bih vas vidjeti kako mu prkosite - reče Robert, a momci se nasmijaše.
- Glavu bi vam dao skinuti! - vikne mladi Henry Brandon, a potom se začudi
kada najednom zavlada muk.
Petnaest opreznih pari očiju s nelagodom pogleda prema crvenokosoj djevojčici
što je namrštena sjedila na kraju dugačkoga stola.
- Sve je u redu - reče Elizabeta, brzo se pribirući. - Zar ne bi bilo bolje da se
vratimo na posao? Mislim da čujem korake doktora Coxea.
- Jeste li ono ozbiljno mislili, gospo Elizabeta? - upita Robert Dudley, hvatajući
korak s Elizabetom kada je u Ashridgeu u rano jutro krenula na brzu šetnju kroz
šumu, vodeći za sobom Blanche Parry. Bilo je studeno i dah im se maglio u zraku.
Bio je to posljednji dan njezina posjeta.
- Što to, gospodaru Roberte? - uzvrati Elizabeta.
- Ono što ste jučer rekli, da se nikada nećete udavati. - Oči mu neočekivano
bijahu pune razumijevanja. - Biste li se zbilja odbili pokoriti kralju ako bi vam to
naredio?
- Ozbiljno sam mislila - reče ona. - Odbila bih. Otac me voli. Ne bi me silio.
Robert se doimao kao netko tko baš i nije siguran u to.
- Možda vas želi udati za kakva visokorođenoga kraljevića ili lorda, i to zato što
bi to njemu koristilo. Tada to ne biste mogli odbiti.
- Odbila bih, čak i da me obeća samome caru - odvrati ona žestoko. - Mrzila bih
živjeti u braku.
- Moj otac kaže da nam je dužnost stupiti u brak - reče joj Robert. - Veli da on sve
naše brakove dogovara iz lukavosti ili iz koristi.
- Sve brakove? - upita Elizabeta.
- Imam mnogo braće i sestara, neki su i stariji od mene - objasni Robert. -
Pretpostavljam da ću se i ja jednoga dana morati oženiti. Ali, ne tako skoro, tek mi je
deset godina.
- I meni - reče Elizabeta.
- Pa, za dvije godine - upozori je on - bit ćete spremni za udaju.
- Ne, ako se mene bude pitalo - hrabro odvrati ona.
 - Zašto se toliko bojite? - upita Robert.
- Neću vam reći - odgovori ona.
- Primijetio sam da ste se uzrujali kada je onaj glupan od Henryja Brandona
počeo zbijati šale o kralju i skidanju glave odvaži se on. Mislim da znam zašto.
Mojemu je djedu odrubljena glava. Moj otac kaže da svaka velika obitelj među
precima ima ponekog veleizdajnika.
- Moja majka, kraljica Ana, nije počinila veleizdaju - reče Elizabeta.
- Baš kao ni moj djed - dočeka Robert. - No, pridonio je vlastitoj neomiljenosti
razrezavši visoke poreze u korist kralja Henrika Sedmog, a vaš je otac, kada je stupio
na prijestolje, htio da ga puk voli pa je mojega djeda dao pogubiti. Oh, ne brinite -
dometne, vidjevši joj izraz na licu - ne zamjeram to ni vama ni kralju.
- Nadam se da ne zamjerate - odvrati ona, a potom su neko vrijeme šutke šetali.
- Čini se da onda imamo nešto zajedničko - reče Elizabeta naposljetku.
- I ne samo to - nasmiješi se Robert. - Vi volite jahanje.
- Obožavam ga - odvrati ona.
- Hoćemo li zajedno izjahati? - predloži joj on.
- Da! - raspoloženo uzvikne Elizabeta. - Hajdemo odmah! Okrenuvši se oko sebe,
potrči prema konjušnici, a Robert ju je slijedio u stopu.
 8. 1544.

ivot na dvoru bio je upravo onoliko prekrasan i uzbudljiv koliko je Elizabeta i

Ž očekivala. Šaren, užurban i bučan, sve ono što život u dvorcima u kojima je
odrastala nije bio, a najvrednija je bila povlastica što se nalazi u očevoj blizini. On je
bio središte ne samo njezina svijeta nego i svijeta svih drugih - golem, moćan i
veličanstven. Sve se okretalo oko njega, a iz njega je tekla beskrajna rijeka zaštite i
naklonosti. Elizabeta se naviknula na gomile niolitelja koji su se neprestano okupljali
po galerijama i svečanim odajama, svaki od njih tražeći od kralja, prilikom njegova
svakodnevnoga odlaska u kapelicu, položaj ili unapređenje ili pak samo riječ ili znak
glavom.
Kao kraljeva kći, i sama je bila okružena udvornošću i laskanjem. Dvorani su se
trudili zadobiti njezinu naklonost, klanjajući joj se do zemlje kuda god bi prolazila.
Uživala je u opojnom osjećaju vlastite važnosti, kao osoba koja je, unatoč svojemu
nezakonitom podrijetlu, o sebi uvijek čvrsto vjerovala dajest važna. Ipak, bila je već
dovoljno stara da nasluti tamniju stranu života na dvoru, neiskrenost, pakosne
spletke, himbu, napetost i zavist. A isto tako i strah... koji se često mogao gotovo
opipati. Kako i ne bi kada je kraljevo nezadovoljstvo moglo značiti tamnicu, propast
pa čak i smrt?
No, Elizabeta radije nije razmišljala o tim stranama dvorskoga života jer ju je to
previše uznemiravalo. Srećom, bilo je puno sjajnih zabava, primjerice, prvi Božić što
ga je Katarina dočekala kao kraljica, a koji je bio prekrasan baš kao što je Elizabeta i
očekivala, s raskošnim svetkovinama u Hampton Courtu i zabavama u kojima je
toliko uživala, a njezinu je maćehu oduševila platnena kapica koju je Elizabeta bila
mukotrpno izvezla za nju.
Ali sljedeće, to jest 1544. godine, kralja je bolesna noga oborila u postelju.
- Mogu li vidjeti oca? - upita Elizabeta Katarinu Parr. - Zabrinuta sam za njegovo
zdravlje.
- Za sada ne - reče rastreseno kraljica, slažući i preslagujući cvijeće koje je
voljela. Nije dovoljno dobro da bi primao posjete.
- Hoće li mu biti bolje? - zabrinuto se raspitivala djevojčica, a Katarina se s
naporom pribere.
- Da, naravno da hoće - žustro odvrati, pokazujući više pouzdanja nego što ga je
doista osjećala. - Pričekajte koji dan pa ćete ga onda možda vidjeti.
Katarina održi riječ, ali kada, nakon tjedan dana, Elizabeti naposljetku dopustiše
ući u kraljevu sobu, užasne je pogled na Henrika tako sijeda i izmučena bolovima,
noge u debelim zavojima podignute na podnožak. Njegov je izgled snažno prizivao
izglede za to da bi čak mogao i umrijeti, ali ona je zazirala od te nedopustive misli,
ne želeći ni zamišljati svijet bez oca. Zacijelo se, bez njega da o svemu odlučuje, ni
dani ni noći više ne bi nizali jedni za drugima! On ne može umrijeti, on ne smije
umrijeti! To je nemoguće.
Trudeći se ne nabrati nos zbog sladunjava zadaha u sobi, spusti se u najdublji
mogući naklon.
- Ustanite, kćeri - reče kralj. - Žao mi je što sam vas držao daleko od sebe. Nisam
htio da me vidite dok mi ne bude bolje.
Teško se pomakne u naslonjaču, trgnuvši se kada ga bol propara duž cijeloga
lista.
- Kost je probila kožu - reče joj, mršteći se. - To me silno muči otkako sam imao
prokletu nesreću da prije mnogo godina padnem s konja. A da bi stvari bile još gore,
oni me prokleti liječnici tjeraju da se ograničim na jednostavna jela. Kažu da sam se
previše udebljao. Mislite li i vi tako, Bessy?
- Nikada, sir - reče ona. - Nikada ne bih išla tako daleko.
- Upravo sam to i ja rekao tim lupežima, da idu predaleko! Hah! Ti dokazuješ
dajabuka ne pada daleko od stabla, eh, Bessy!
Elizabeta se nasmiješi. Voljela je kada ju je otac nazivao Bessy i smijao se
zajedno s njom. Tada se osjećala sigurnom u njegovu ljubav i bila ispunjena
blagoslovljenim osjećajem pouzdanja i sreće.
- Nemate se zbog čega brinuti - reče joj on. - Za nekoliko ću dana biti kao nov,
zdrav kao dren. Sada sjedite na taj stolac i pričajte mi što ste u posljednje vrijeme
učili.
- Proučavala sam Cicerona - ponosno reče Elizabeta.
- Appetitus rationi pareat, umijete li to prevesti? - upita kralj.
- Da, gospodine. Požuda neka se pokorava razumu.
- To je dobra maksima - reče on, pomislivši kako ju je korisno mogao primijeniti
na sebe u vrijeme kada je udvarao njezinoj majci ne razmišljajući o posljedicama
svoje neobuzdane strasti. Oh, ali onda je bio mladi, jak i muževan, a sam je sebe
smatrao nepobjedivim. Sada sam, žalosno pomisli, olupina od čovjeka, ostario prije
vremena. Neka me Bog održi na životu dok mi sin ne odraste.
- Saepe ne utile quidem est scire quid futurum sit - žalosno izgovori, a Elizabeta
ga nesigurno pogleda.
- Trebam li i to prevesti, gospodine? - odvaži se napokon.
- Da, da - reče on, uspjevši se osmjehnuti.
 - Često - reče ona, pažljivo birajući riječi - nije ni korisno znati što će biti.
- I to je istina - primijeti kralj - i to žalosno prikladna. Mudro je razmišljao taj
Ciceron.
- Jedna mi se njegova izreka posebno sviđa - objasni Elizabeta. - Semper eadem,
uvijek ista13 Nadam se da će sa mnom uvijek biti tako, da ću biti nepromjenjiva u
svojoj ljubavi i dužnosti prema vama, gospodine, prema kraljici i prema kraljeviću,
svojemu bratu.
- Drago mi je vidjeti da ste tako poslušno dijete - reče Henrik, teško ispruživši
ruku ukrašenu prstenjem i potapšavši je po ramenu, - Silno me se dojmio vaš dar
kraljici. Jednoga dana morate i meni izraditi takvu noćnu kapicu.
Kralj zločesto zatrepće očima.
- Oh, gospodine, nisam vas namjeravala zanemariti! - uzbuđeno je prosvjedovala
Elizabeta. - Samo sam željela iskazati odanost Njezinu Veličanstvu koja je prema
meni bilo tako dobra.
- Samo se šalim, Bessy! - široko se smijao Henrik, a stisnute su mu modre oči,
utonule u masnim naborima, treperile. - Dakako da ste to zato učinili i ja to
pozdravljam jer znam koliko mrzite ručni rad!
Začuje se lagan udarac po vratima.
- Uđite, Kate! - pozove kralj.
Vrata se otvoriše i uđe kraljica, noseći pokrivenu srebrnu zdjelu.
- Malo kuhanog piva s kruhom14 gospodine, da vas dovedem u iskušenje - rekla
je stavivši zdjelu na stolić pokraj kraljeva naslonjača i pruživši kralju srebrnu žličicu
s likom apostola na dršku.
- Dobra ste vi supruga, Kate - nasmije se, pohlepno žlicom grabeći komadiće
namočena kruha.
- Što je to, gospodine? - upita Elizabeta kojoj je od mirisa bila došla voda na usta.
- Zar nikada niste kušali kuhano pivo, Bessy? - upita kralj pružajući joj žlicu. - To
vam je kao puding od kruha s voćem. Evo, kušajte malo.
- Tako je ukusno - kaza njegova kći, oduševljena što tako prisno jede iz iste zdjele
s ocem koji je obično jeo uz mnogo pompe.
Uzmite još jednu žlicu - ponudi joj kralj.
- Vi biste to trebali pojesti, gospodine, kako biste povratili snagu - reče Katarina,
graciozno prešavši na drugu stranu sobe zagladiti posteljni prekrivač i protresti
jastuke.
- Vidite kako mi zapovijeda, Bessy - turobno reče Henrik. - Vaša dobra maćeha
zaboravlja tko sam ja.
 - Oh, gospodine, nikada mi nije bila namjera... - uzvikne Katarina.
- Znam, Kate - široko se osmjehne kralj. - Smirite se, samo sam se šalio. Sada mi
pomozite, htio bih malo leći. Elizabeta, možete dovršiti puding.
Pruži joj zdjelu i pokuša se sam podići iz naslonjača, čvrsto se uhvativši za
naslone za ruke kako ne bi zateturao.
- Ne ide - zadašće, zavalivši se ponovno u naslonjač - nemam snage.
- Hoću li pozvati vaše komornike, sir? - upita kraljica, na čijem se licu čitala
zabrinutost.
- Ne, Kate, nemojte ih uznemiravati. Radije ću ostati ovdje nego da me vide
ovako slaba. Elizabeta, možete ići. Prionite uz Cicerona, bit će vam višestruko
uzvraćeno.
Elizabeta proguta ostatak kuhanog piva, duboko se nakloni i iziđe iz sobe.
- Mislim da ćemo imati razloga ponositi se tom mladom gospom - reče Henrik
Katarini kada se vrata zatvoriše. - Još će od nje postati učenjak!
Katarina se nasmiješi i pruži mu pehar s vinom.
- A i Marija je nastavi on - prilično prilagodljiva ovih dana. Pripitomili ste je,
Kate.
- Ako se smijem usuditi reći, gospodine, ono što treba Mariji jest suprug. Kada
biste imali na limu nekoga za nju... Njoj je već dvadeset osam godina pa čezne za
brakom i djecom.
Henrik se namršti.
- Razmišljao sam o tome. Bilo je tu razgovora i pregovora... bojim se da joj je
nezakonito podrijetlo prepreka da se uda za nekoga kraljevske krvi, a za sada ne
vidim dvorana kojemu bih iskazao milost da mu dam njezinu ruku. No, imat ću to na
umu.
- Vaše se Veličanstvo, kao i uvijek, silno brine za svoju djecu - primijeti Katarina,
sjedajući pokraj njega na stolac i uzimajući u ruke iglu i konac.
- Htio sam nasamo razgovarati s vama, Kate - reče on osorno i uz neuobičajeno
kolebanje. - Donijet će se novi nasljedni zakon kojim će se u obzir uzeti naš brak i
još neka druga pitanja. Moji su savjetnici mislili da je to preporučljivo učiniti.
Nije joj rekao kako ga požuruju da se pobrine za nasljedne odredbe iz straha da bi
kraljević mogao podleći nekoj dječjoj bolesti, kao što se događa s brojnom djecom.
Misle da neće dugo živjeti, pomisli, iako se ne usuđuju izraziti tu zabrinutost jer se
predviđanje kraljeve smrti sada smatra veleizdajom.
Henrik duboko uzdahne. Ono što je imao reći Katarini bilo je krajnje
ponižavajuće priznanje za nekoga poput njega, ali to se moralo reći.
- Zakon obuhvaća mogućnost da naša veza bude blagoslovljena potomstvom -
reče. - Htio bih vas uvjeriti da se ne morate bojati takvih očekivanja s moje strane.
Nisam se do sada baš iskazao kao suprug, a predmnijevam da će i dalje biti tako.
Katarini se oči ispune suzama. Nije joj bilo teško pogoditi koliko ga stoji kazati
takvo što.
- Dakako da neće, gospodine - požuri umiriti ga. - Bolesni ste i niste nimalo kao
inače. A ako vaš oporavak potraje dulje nego što se predviđa, onda dobro, uistinu
sam sretna i zadovoljna i ovako kako nam je sada.
Kralj joj se žalosno nasmiješi i potapše je po ruci.
- Nikada nisam imao suprugu koja bi mojemu srcu bila draža od vas, Kate - tiho
reče. - Vi ste svjetlo mojih očiju, oslonac mojoj starosti. I ja i moja djeca moramo
vam biti zahvalni za puno toga. A nedvojbeno će vam biti po volji čuti da će, kada
ovaj novi zakon stupi na snagu, Marija i Elizabeta biti ponovno uvrštene u nasljedni
red... nakon Eduarda.
Kraljičine se ugodne crte lica ozariše radošću.
- Oh, gospodine, zasigurno shvaćate što će to značiti i za jednu i za drugu.
Henrik, skromno uživajući u njezinu odobravanju, nastavi:
- Namjera mi je da prijestolje prijeđe u ruke nasljedniku od moje krvi, a ne
škotskoj kraljici, unuci moje sestre Margarete. Nju kanim udati za Eduarda i u tome
me neće spriječiti ni svi Škoti od Jedburgha do Invernessa. Škotska će postati mojom
i dvije će se krune ujediniti.
- Zar to neće značiti rat? - upita Katarina.
- Možda - mračno reče Henrik. - Ali, o tome ćemo razmišljati kada za to dođe
vrijeme. U međuvremenu, namjera mi je da moje kćeri dobiju pravo naslijediti me,
kada na koju dođe red, i to nakon Eduarda, a nakon njih da to pravo dobiju
nasljednici moje sestre Marije, Brandonovi i Greyevi. No, do toga nikada neće doći.
Eduard će se oženiti i izroditi djecu, a čak ću možda i Mariji naći muža.
Nasmiješi se supruzi.
- A isto tako i Elizabeti, ako me Bog tako dugo očuva na životu.
- Elizabeta svakome tko je želi slušati tvrdi kako se nikada neće udavati -
povjerljivo će Katarina.
Henrik se smijuckao.
- Djevojačka čednost, eh? Vrlo dolično. Već će za koju godinu promijeniti
mišljenje, samo dok je zasvrbi na onome mjestu!
- Sir! - usklikne njegova supruga porumenjevši. - Sramite se! Nego, ozbiljno,
gospodaru, mislim da je odlučna u vezi s tim pitanjem.
- Onda ću joj ja razbiti tu odlučnost - nasmije se kralj. Premlada je da bi donosila
odluke o takvim pitanjima. Treba joj vremena da to preraste. Brak je prirodno stanje
za ženu. Samo pričekajte dok ne sretne krepka muškarca o kakvome mašta!
Kraljica se nasmiješi.
- Što se tiče kćeri Vašega Veličanstva - reče - znači li njihov povratak u nasljedni
red da će im se priznati zakonito podrijetlo?
Henrik se namršti.
- Ne, Kate. To bi značilo dirnuti u zmijsko leglo, budite sigurni. Obje su plod
nezakonite veze i ono što sam već učinio neću poništiti. Ipak, ja sam kralj pa, ako mi
se prohtije nataknuti noćnu kapicu na vrh motke i proglasiti tu motku svojim
nasljednikom, mogu to učiniti. Tako i svoje nezakonite kćeri mogu uvrstiti u
nasljedni red.
- Mudrost je Vašega Veličanstva, kao i uvijek, besprijekorna - polaska mu
Katarina.
Henrik se zavali u naslonjač, uvjeren da je odabrao najbolje moguće rješenje.
- Opet ću biti uvrštena u nasljedni red? - Elizabeta je od čuda i radosti do te mjere
ostala bez riječi da se ocu zaboravila obratiti naslovom koji mu je pripadao kao
kralju. On je iskoristio prigodu da njoj i Mariji priopći dobre vijesti na posebnoj
večeri priređenoj u njegovoj primaćoj odaji, samo u nazočnosti kraljice i nadbiskupa
Cranmera. Stol je raspremljen, sluge su se povukle pa su svi zajedno uživali u
slatkim oblandama zalijevajući ih začinjenim vinom poznatima kao hipokras15
Marijine su oči bile prepune suza. Promatrajući obje sestre, kraljici Katarini činilo
se da bi od radosti i sama mogla zaplakati.
- Da - velikodušno odvrati kralj - ali tek nakon Eduarda i njegovih nasljednika.
Onda, Marija, na red dolazite vi i vaši nasljednici, a nakon vas Elizabeta.
- I moji nasljednici, sir? - upita Elizabeta.
- Dakako. No, pronosi se glas, mlada Bessy, da nemate namjere uzeti supruga pa
tako najvjerojatnije i nećete imati nikakvih nasljednika - namigne joj kralj.
- Tako je, gospodine - kaza Elizabeta ozbiljna lica.
U posljednje je vrijeme, sada kada ju je još samo osamnaest mjeseci dijelilo od
dobi za udaju, puno više razmišljala o braku, a čak i nešto više o njegovu vidu koji se
odnosio na koplje i rascjep i koji joj je zadavao popriličnu brigu, ali joj se još uvijek
činilo da bračno stanje nema nikakvih prednosti u odnosu na sve ostalo i da se protiv
njega doista može reći puno toga.
- Hmm - promrmlja Henrik čupkajući bradu. - Vidjet ćemo kada za to dođe
vrijeme.
Činilo mu se kako će jednoga dana, a taj se dan sve više bližio, Elizabetine tek
propupale draži muškarce obarati s nogu. Već je sada umjela dobro očijukati, baš kao
što je znala i Ana, Bog je prokleo. Ana... Tada je bio mlad i u punoj muškoj snazi. A
ona ga je prezrivo odbacila. Sve te godine protraćene i ispunjene čežnjom...
Najednom se pribere. Sada je u braku s Kate i mora zaboraviti Anu. Godinama već
pokušava zaboraviti Anu. Dobro mu se raspoloženje bilo raspršilo.
Kraljica i nadbiskup trudili su se prikriti osmijeh. Marija je izgledala zabrinuto,
pokušavajući prihvatiti ovu važnu vijest i jedva se usuđujući postaviti pitanje koje joj
je plamtjelo u mislima.
- Sir - poče nemirno, a glas joj je zvučao kao kriještanje. - Znači li to da Vaše
Veličanstvo namjerava nas dvije proglasiti zakonitima?
- Jao, ne mogu to učiniti, kćeri - odgovori kralj - jer nikada nisam bio zakonito
vjenčan s vašom, kao ni s Elizabetinom majkom, kao što može potvrditi ovdje
prisutna njegova milost od Canterburyja.
Cranmer smjesta prihvati:
- Doista, Vaše Visočanstvo. Brak kao što je bio vaš s pokojnom kraljevnom
udovom Sveto pismo izričito zabranjuje... Levitski zakonik, glava osamnaesta, stih...
- Da, da, sve to već znamo - prekine ga kralj.
- A što se tiče majke gospe Elizabete - zabrza Cranmer - tu je, dakako, u pitanju
krvno srodstvo uzrokovano... ovaj... ranijim odnosima Vašega Veličanstva s
njezinom sestrom.
- Doista - s nelagodom ga presiječe Henrik. - Dakle, kćeri moje, jasan vam je vaš
položaj.
- Da, sir - rekoše sestre uglas, obje izgledajući nelagodno i nesretno, iako je u
Elizabetinu oku iskrilo pitanje.
- Oprostite, gospodine - reče nedužno - mislila sam da sam proglašena
nezakonitom zato što je moja majka, kraljica Ana, pogubljena zbog veleizdaje.
Marija prigušeno dahne, na Katarininu se licu ukaže užas, a Cranmer je izgledao
kao da bi radije bio negdje drugdje. Nitko se tijekom osam dugih godina nikada nije
pred kraljem usudio spomenuti ime Ane Boleyn, a još manje njezino smaknuće.
Henrikov je neumoljivi pogled počivao na mlađoj kćeri.
- Uistinu ste to mislili, Elizabeta? Zar vam nitko nije drugačije objasnio?
- Ne, gospodine.
- Pa, netko je bio jako nemaran - mračno primijeti on. - Trebali biste znati da
moja veza s vašom majkom nije bila pravi brak i razvrgnuta jejoš i prije njezine
smrti. To je razlog zašto ste proglašeni nezakonitom.
No, da moja majka nije počinila veleizdaju, gospodine, vi biste sigurno ostali s
njom u braku? - s drskom se pronicavošću raspitivala Elizabeta.
Znala je da zalazi na nesigurno tlo, ali se zbog uspomene na majku i nepravde za
koju je bila sigurna da joj je učinjena osjećala obveznom tako postupiti. Otac joj na
to pitanje odgovori na sebi svojstven način.
- Dosta! - udari Henrik šakom po stolu tako da svi poskočiše.
Vaša je majka bila izdajnica - zareži on. - Prevarila me s petoricom muškaraca, od
kojih je jedan bio njezin vlastiti brat, čujete li vi mene? I snovala je moju smrt!
Mislite li da sam i dalje trebao ostati u braku s njom?
- Gospodine - nemirno se odvaži kraljica uhvativši ga za rukav - djevojčica je sva
jadna...
Iz Elizabetinih očiju lile su zaprepaštene suze.
- Kakva drugo i može biti - zaurla on - uz majku kakvu je imala!
- Nije bila takva! - vikne Elizabeta zaboravljajući na svaku obzirnost.
Henrik prestane bjesnjeti i zagleda se u nju. Marija naglo ustane, pokloni se
klecnuvši i tiho istrči iz sobe, gotovo jecajući. Nadbiskup je bio sklopio ruke kao da
se moli i pognuo glavu. Katarina je promatrala ojađenu Elizabetu: lice joj je bilo
blijedo, a obrazi vlažni.
- Što ste rekli? - tiho je pitao kralj. Glas mu je zvučao prijeteći.
- Gospodine, znam da mi je majka bila nedužna - zamuca Elizabeta.
- A tko vam je to rekao?
- Čula sam to od mnogih ljudi... od služinčadi... od raznih gospi - slaže
djevojčica, usrdno se nadajući da njezin otac neće posumnjati u Kat.
- Onda ste pogrešno čuli! - odlučno drekne kralj. Modre mu oči bijahu hladne kao
led, ali Elizabeta je i dalje opasno ustrajala.
- Čula sam da se govori kako je gospodar Cromwell iskoristio priliku da se nje
riješi, gospodine, i kako je smislio tako čvrste optužbe da ste vi morali povjerovati u
njih.
Ovo je barem zvučalo diplomatski.
- To je bestidna glupost - zareza Henrik. - Zar sam ja lutka da se drugi sa mnom
poigravaju? Ta je žena bila kriva kao grijeh. Dobro sam je poznavao, nemojte to
nikada zaboraviti.
- Ne vjerujem u to! Bila je nedužna! - jaukne Elizabeta, ponovo briznuvši u
glasan plač.
Katarina joj htjede pristupiti, ali je kraljeva čvrsta ruka na ramenu zadrži na
mjestu.
- Moramo vam dati dovoljno vremena da o ovome razmislite - prijeteći odredi
kralj. - Zbog drskosti ćete biti protjerani s dvora. Sutra ćete s gospodaricom
Champernowne poći u Hatfield i neće vam biti dopušteno vratiti se sve dok ispravno
ne sagledate istinu. Razumijete li?
 Elizabeta je lila suze, a tijelo su joj potresali drhtavi jecaji. - Jeste li me čuli?! -
zagrmi njezin otac.
- Da, gospodine - promrmlja ona.
- Sada idite! - naredi joj, a ona pobježe iz sobe.
Gospodaru moj - odvaži se Katarina iste večeri, kada su ostali sami sjedeći uz
ognjište u ložnici. - Oprostite mi što se miješam, ali smijem li se zauzeti za gospu
Elizabetu?
Henrik zagunđa gledajući je prijekim okom. Još se uvijek ljutio, prekinuvši
večeru čim je Elizabeta izišla. Nadbiskup se zahvalno oprostio, a kraljica je ostala
smirujući živce uz velik pehar rajnskoga vina. Kralj je pijuckao u tišini, turobno
zureći u lelujave plamenove.
- Ne znam što biste mogli reći u njezinu obranu, Kate - srdito će on. - Usudila se
proturječiti mi, dovesti u pitanje moju pravičnost.
- Sir, smijem li biti iskrena s vama? - zamoli Katarina.
- Da? - mrzovoljno odvrati kralj. - Govorite, na sunce s tim. Katarina duboko
udahne.
- Ona je dijete, sir, i sigurno joj je teško pomiriti se s onim što se dogodilo
njezinoj majci, koliko god to bilo pravično. Slušala je govorkanje među služinčadi i
u njega povjerovala. Ne možete je kriviti zbog toga što o vlastitoj majci želi misliti
sve najbolje.
- Ah, Kate, ako o vlastitoj majci misli sve najbolje, onda o meni, svojemu ocu,
sigurno misli sve najgore. Vjerujte mi, s punim sam pravom...
- Dakako da jeste, sir, to zna cijeli svijet. Ona, međutim, želi misliti da ste bili
zavedeni, ali da ste postupili u dobroj vjeri.
Stisnutih očiju, Henrik je promatrao suprugu.
- Hoćete li time reći da me ona smatra budalom, Kate?
- Ne, sir, ne daj Bože. Kao što ste i sami rekli, dobro ste poznavali njezinu majku.
Jasno je da su optužbe bile potpuno vjerodostojne.
- Sada ste otišli predaleko, Kate - optuži je kralj mršteći se. Žalosno je da me
vlastita kći i vlastita supruga optužuju da sam nedužnu ženu poslao na stratište.
Kažem vam, bila je kriva. A vi se usuđujete preispitivati moju pravičnost!
- Ni govora, sir! - vikne Katarina. - Nisam rekla da vjerujem u njezinu nedužnost,
nego da u to vjeruje desetogodišnja djevojčica. I molim vas da u obzir uzmete
njezinu mladost, kao i činjenicu da govorimo o njezinoj majci.
- Svejedno, mora iz toga izvući pouku - oštro izjavi kralj. - Tu se više nema o
čemu raspravljati.
Katarina se snuždi. Zavalila se u stolac i poigravala praznim peharom,
razmišljajući o tome da ga ponovo napuni.
- Vi hoćete biti ljubazni, Kate - Henrikov glas postade nježniji. - No, petljate se u
stvari koje vas se ne tiču. Oh, dođite - reče umorno, vidjevši izraz na njezinu licu. -
Vi ste ljubazna i nježna duša, draga moja, to znam. Vječni ste mirotvorac. Kažem
vam, Elizabeti neće nimalo škoditi da malo ostane u Hatfieldu i razmisli o svojemu
nečuvenom ponašanju. Bez obzira na to što sam joj otac, mora naučiti kako se jedino
smije obraćati suverenu, kao i da mu nikada ne smije proturječiti i propitkivati
njegove odluke.
- Da, sir - slabašno se osmjehne Katarina i posegne za vrčem punim vina.
Vozeći se zamrznutom cestom prema Hatfieldu, Elizabeta se truckala u kočiji,
zajedno s Kat koja je smrknuto sjedila uz nju.
- Voljela bih da nam je kralj ostavio više vremena za pripreme - jadikovala je Kat
trčkarajući kroz Elizabetine odaje i strogo tjerajući sluškinje da spreme za put
djevojčicu i njezine stvari. - Trebalo je za put spremiti sve vaše ruho, kuća neće biti
prozračena, a kladim se da će u njoj biti ledeno jer ondje tjednima nitko nije palio
vatru.
Elizabeta je bila previše obuzeta tugom i jadom da bi brinula o svemu tome.
Otjerana s dvora, otjerana... te su joj strahotne riječi odzvanjale u glavi. Jedva je i
primjećivala ledene zapuhe što su udarali po kožnim zastorima na kočiji. Nikako nije
uspijevala zaboraviti kraljevu izjavu, i to ne samo one oštre riječi kojima ju je otjerao
s dvora. Bio je nepokolebljiv u pogledu majčine krivnje, a što je još gore, optuživao
je Anu da ga je prevarila s petoricom muškaraca od koji je jedan - o, sablazni! - bio
njezin vlastiti brat. Ona do tada nije bila ništa čula o tome, pretpostavljajući zapravo
da je Ana u svojemu zlodjelu imala tek jednoga sudionika. No, vlastiti brat? Je li
moguće da je to istina? Bilo joj je mučno već pri samoj pomisli na to. Zacijelo je bilo
silno, silno grešno upustiti se u taj čin s vlastitim bratom? Već je bilo dovoljno loše
to učiniti s četvoricom drugih muškaraca. Zar je Ana bila toliko izopačena? U
pogledu njezine krivnje, otac je bio nepokolebljiv.
Činilo se da bi se pažljivo izgrađena slika o majci kojoj je nanesena nepravda
svaki čas mogla srušiti kao kula od karata. Bilo je to više nego što je bila u stanju
podnijeti pa odjednom shvati da se više ne može suzdržavati.
- Kat - reče okrenuvši ispaćeno lice prema odgojiteljici. - Kralj kaže da ga je moja
majka prevarila s petoricom muškaraca, od kojih je jedan bio njezin vlastiti brat.
Glas joj utihne... Ne smije nastaviti jer se više neće moći obuzdati.
Kat vidje očaj i jad u Elizabetinim očima. Do sada joj je bilo poznato samo to da
je njezina pitomica uvrijedila kralja pa joj je naloženo da se u nemilosti vrati u
Hatfield: lord Hertford poslan je da to sa žaljenjem potvrdi. Više od ovoga Kat nije
bila sposobna izvući iz Elizabete čija su usta bila čvrsto stisnuta, a nije bilo vremena
da potraži kraljicu, čak da je to i htjela učiniti.
No, sada se sve počinjalo razjašnjavati. Utješno rukom obgrli djevojčina mršava
ramena.
- Smirite se, dijete moje. To su navodna nedjela za koja je vaša majka optužena.
No, kao što sam vam već rekla, čvrsto vjerujem da to nije istina.
- Upravo sam to i ja rekla ocu! - uzvikne Elizabeta.
- Što ste učinili? - zgrozi se Kat.
- Rekla sam mu da je bila nedužna - objasni Elizabeta. - Nisam rekla da ste mi to
vi ispričali. Pitao me gdje sam to čula, a ja sam odgovorila da sam čula govorkanje
među služinčadi.
Kat se zavali u sjedalo. Srce joj je udaralo kao da će iskočiti iz grudi i drhtala je
cijelim tijelom.
- Gospode Bože, naći ću se u strašnoj nevolji ako kralj dozna da sam vam ja rekla
kako vamje majka bila nedužna - dahne ona.
- To znam - reče Elizabeta kako bi je umirila. - Pobrinula sam se da vas zaštitim.
Nije me dalje ispitivao pa mislim da ste sigurni. No, moram znati što se dogodilo,
Kat. Moram.
Dobro, ali nikada ne smijete ponoviti ovo što ću vam sada reći - upozori je Kat.
Osim ako ne želite novu odgojiteljicu. Nije se šalila.
- Uvjeravam vas da ne želim - obeća Elizabeta. Kat se malo opusti.
- Vaša je majka optužena za vezu s petoricom muškaraca, to je istina - započe - a
jedan je od njih bio i njezin brat, lord Rochford. Dokaze protiv njega iznijela je
njegova supruga. On nju nikada nije voho, a ona je bila odvratno ljubomorna zbog
njegove prirodne ljubavi prema sestri. Moje je uvjerenje da je to učinila iz pakosti, i
to pošto joj je gospodar Cromwell ponudio mito. Dakako, poslije se, kada je sve bilo
gotovo, držala vrlo velikodušno. Svi su ostali optuženi muškarci, osim jednoga, bih
kraljevi komornici, a peti je bio Mark Smeaton, dvorski glazbenik. Mogu vam reći
da je to izazvalo veliku sablazan. Ljudi su se pitali kako je kraljica mogla pasti tako
nisko, ali ona ga je, dakako, jedva poznavala, a i inače je bila previše ponosna da bi
se toliko ponizila. Vjerujte mi, razgovarala sam s onima koji su je poznavali.
- Vi, znači, mislite da je gospa Rochford lagala? - upita Elizabeta, moleći se da
dobije nedvojben odgovor.
- Doista tako mislim - mračno reče Kat. - Bila je užasna žena. Podržala je
Katarinu Howard u njezinu prijestupu i pogubljena je zbog njezinih muka.
- Pogubljena? - zaprepašteno ponovi Elizabeta.
- Da, neposredno poslije svoje mlađahne gospodarice. Gospa Kochford je
poludjela tijekom istrage pa je kralj morao izdati poseban parlamentarni zakon koji
dopušta izvršenje smrtne kazne nad luđacima. Ali, kažu da je umno bila posve
zdrava kada se popela na stratište. Ja kažem da je dobila ono što je debelo zaslužila
zbog lažnoga svjedočenja protiv svojegajadnog muža i vaše majke.
- Zar nije i s time u vezi izbila velika sablazan? - htjela je znati Elizabeta. - Hoću
reći, u vezi s onim za što je gospa Rochford optužila moju majku.
Nije se mogla natjerati da to drukčije kaže.
- Gledajte, neki su se ljudi pretvarali da su šokirani, ali mislim da je većini bilo
jednostavno teško povjerovati u to. Gospodar Cromwell kao da se hvatao bilo čega
za što je mislio da će mu poslužiti da se otarasi kraljice Ane. Što se tiče optužbe da je
snovala kraljevo umorstvo, to je krajnja besmislica. Nije bila, kako bih to rekla... nije
bila posebno omiljena, a bez kralja koji bi je štitio, neprijatelji na dvoru brzo bi joj
došli glave. Zašto bi se onda željela riješiti vlastitoga zaštitnika? Bila bi to prava
ludost, a ona nije bila budala.
- Dakle, mislite da je bila nedužna u pogledu svake optužbe? - poticala ju je
Elizabeta.
- Da, gospo, mislim - izjavi Kat. - Četvorica optuženih muškaraca sve do kraja
zaklinjali su se u njezinu, kao i u vlastitu nedužnost. Samo je Mark Smeaton priznao,
ali sigurna sam da je to bilo pod mukama.
- Pod mukama? - s jezom uzvikne Elizabeta. Znala je što to znači.
Kat zastane. Elizabeta je još uvijek vrlo mlada. Je li spremna čuti sve krvave
pojedinosti o onome što se - kako se vjerovalo - zbilo u kući gospodara Cromwella?
- Gospodar Cromwell bacio ga je na muke - reče oprezno. - Kažu da je bol bila
tako jaka da bi rekao bilo što samo da ga prestanu mučiti.
- Što su mu učinili? - razrogači Elizabeta oči od užasa.
- Stavili su mu preko očiju uže puno čvorova i sve jače ga zatezali - objasni joj
Kat, nadajući se da će želudac njezine pitomice to moći podnijeti.
- Oh, jadan stvor - kaza Elizabeta osjetivši laganu mučninu. - Nije ni čudo što je
progovorio. I ja bih progovorila.
- Vaša je majka na suđenju pred Bogom izjavila da je nedužna - nastavi Kat. - Što
da vam još kažem? Jednostavno su iskoristili priliku da je se riješe. Gospodar
Cromwell imao je za to, pretpostavljam, svoje razloge, ali ja o njima ništa ne znam.
No, Elizabeta, vi nikada ne smijete posumnjati u to da vam je majka bila dobra žena i
da vas je silno voljela. Čuvajte spomen na nju, dijete moje, ali to naučite prikrivati.
Govoriti o njoj kako ste vi govorili pred kraljem bilo je nepromišljeno i opasno pa
sada za to plaćamo cijenu. No, ne zaboravite, naša je kazna mogla biti i daleko teža.
- Neću zaboraviti, draga Kat, to vam obećavam - reče Elizabeta, osjećajući kako
ju je sve ovo uvelike obodrilo. - Nikada neću spominjati majčino ime ni pred kime
osim pred vama.
- Gospo, stigao je glasnik! Ima nešto za vas!
Kada je stiglo kraljičino pismo, ljeto je bilo u punom jeku, a kralj je,
zanemarujući svoju slabost i bolesnu nogu, bio otišao u Boulognu boriti se s
Francuzima. Elizabeta je elanima iščekivala vijesti pa je, kada je glasnik ujahao u
hatfildsko dvorište, a ona čula Katino dozivanje, štrcala niza stube što je brže mogla i
zgrabila pergamentni svitak što joj ga je čovjek jednostavno pružio.
Sada je već nekoliko dugih mjeseci čamila u izgnanstvu. Kat je kraljici slala
povoljna izvješća o njoj naglašavajući njezinu poslušnost, a Katarina se zalagala za
nju, ali od kralja nije bilo ni riječi o ukidanju kazne.
Elizabeti se činilo da će uvenuti, a izgon joj je postajao nepodnošljiv. Bez očeve
naklonosti, nije bila u stanju živjeti.
Dala sam sve od sebe, reče sama sebi. Svim sam snagama prionula uz učenje,
meštar Grindal kaže da ne zna nikoga tko bi bio tako dobro obrazovan, a trudim se
besprijekorno ponašati. Zašto onda od oca nema ni riječi? Zar me više ne ljubi?
Jesam li zauvijek izgubila njegovu ljubav?
Život joj je, zasjenjen njegovim nezadovoljstvom, bio pust, bez utjehe. Kao da je
bila lišena sunca.
Kat je primijetila njezinu potištenost, vidjela ju je kako pokunjeno sjedi kraj
prozora i petama udara po drvenoj oplati.
- Hajde reče joj žustro. - Prestanite tratiti vrijeme. Ako nemate što drugo raditi,
uzmite kakvu knjigu.
Elizabeta je pogleda žalobnim očima.
- Ne gledajte u mene! - ogorčeno uzvikne Kat. - Sami ste to skrivili, dijete moje.
Možda ćete iz toga naučiti da ubuduće ne budete tako nepromišljeni i pred kraljem
ne govorite sve što mislite. Pametniji od vas nisu se lako izvukli kada su tako
postupili pa možete biti samo zahvalni što smo obje ovdje na sigurnom, a nismo
završile u Tower u.
- Da pišem ocu i molim ga za oproštenje? - upita Elizabeta. - Onda će me možda
pozvati k sebi i sve će se srediti. Toliko želim da se sve sredi.
- Čekajte pravi trenutak - posavjetuje ju Kat. - Otac vam je u Francuskoj i zauzet
je ratom. Pričekajte njegov povratak. Možda će onda biti drukčije raspoložen,
pogotovo ako mu Bog podari značajne pobjede.
Ali, Elizabeta je bila previše utonula u vlastiti jad da bi poslušala takvu utjehu.
Naposljetku, ne mogavši to više podnijeti, sjedne za stol i sastavi pismo maćehi,
objašnjavajući da se ne usuđuje pisati ocu i moleći Katarinu da se još jednom
zauzme za nju.
 „Izgnanstvo mi silno teško pada”, pisala je. „Zahvaljujem vam za sva
posredovanja u moju korist te vas preklinjem da od Njegova Veličanstva još samo
jednom izmolite slatki blagoslov za njegovu poniznu kćer...” Pročita što je napisala,
a potom dometne: „... i kažete mu kako molim Boga da mu pošalje potpunu pobjedu
nad neprijateljima, i to uskoro, tako da se Vaše Visočanstvo i ja možemo zajedno
radovati njegovu sretnom povratku.”
Sada, danima poslije toga, prsti su joj drhtali dok je odmotavala pergamentni
svitak što ga je bila primila kao odgovor. Na njemu je bio kraljičin pečat. Kat je
stajala uz nju, a Elizabeta očima hitro preletje poruku, jedva se usuđujući nadati.
- Popustio je! - ushićeno vikne. - Otac je popustio i rekao da smijem otići u
Hampton Court kako bih kraljici pravila društvo. Znala sam da će mi kraljica biti
sklona. Upravo njoj moram zahvaliti za ovo, u to sam sigurna! Oh, tako mi je
laknulo i tako sam sretna!
Kat je zagrli, skrivajući svoju razočaranost što je bolje mogla. Tijekom ovih
nekoliko posve ispunjenih mjeseci, Elizabeta je opet pripadala samo njoj. Sada će je
ponovno morati dijeliti s uljezom, naime, s kraljicom - jer je Kat tako gledala na
Katarinu Parr. A opet, nije mogla ne radovati se tomu što će se Elizabeta vratiti u
očevu milost i što je gotovo s ovim tjeskobnim tjednima provedenim u izgnanstvu.

* * *

Povratak na dvor nije bio onako radostan kako je Elizabeta očekivala. Katarina je
dočeka toplo i raširenih ruku, ali oči boje lješnjaka bijahu joj zamućene brigom.
Kralj joj je bio povjerio da za njegove odsutnosti upravlja kraljevstvom, a sada se
našla suočena s opasnošću smrtonosnijom od francuskih snaga s kojima se on
sukobljavao.
- U Londonu vlada kuga - uplašeno reče. - Moramo napustiti Hampton i otići u
Enfield, a kraljevića ćemo povesti sa sobom, i to najžurnije.
Enfield je bio dvorac koji je Elizabeta dobro poznavala jer je ondje boravila u
nekoliko navrata. Barem će ovoga puta tamo biti i dvor.
Dok su se ona i Kat spremale, u njezinu sobu ude gospa Marija. Elizabeta
primijeti da se Marija drži neobično kruto i ravnodušno. Nakon dugih tjedana
odvojenosti zapažala je kod sestre gotovo nevidljive promjene kojih prije nije bila
svjesna. Marija je izgledala starije: oko očiju su joj se javljale tanke bore i činila se
pomalo blijedom unatoč sjajnoj odjeći.
Sestre se zagrliše.
- Drago mi je što vas opet vidim na dvoru - reče Marija. - Vjerujem da vas je ovo
protjerivanje naučilo smotrenosti i mudrosti.
 Stav joj je bio blago prijekoran.
Elizabeta nije htjela razgovarati o razlogu zbog kojegje otjerana s dvora. Bilo je
najbolje to pitanje ostaviti po strani.
- Nadam se, sestro - tiho reče.
Kada je Kat izišla, naručja puna košulja i čarapa, Marija se smjesti u jedinom
naslonjaču u sobi. Činilo joj se da neke stvari svakako mora reći.
- Nikako ne uspijevam zaboraviti ono što ste rekli našemu kraljevskom ocu -
započe.
Elizabeta je začuđeno pogleda.
- Nije istina da je vaša majka bila nedužna - žestoko reče Marija, a riječi su samo
kuljale iz nje. - Nimalo ne dvojim da je bila kriva za sve za što su je optužili. Bila je
nemilosrdna žena i mnoge je ljude povrijedila, među njima mene i moju mučenicu
majku. Bila je sposobna izigrati kralja, uvjeravam vas. Savjetujem vam, sestro:
zaboravite da ste ikada imali majku kao što je bila ona.
Elizabeta u Marijinu glasu osjeti prizvuk opsesivne uvrijeđenosti. Instinktivno
shvati kako ne bi bilo mudro izazivati sestru i dalje raspravljati s njome.
- Oprostite mi, sestro, ali čula sam drukčije - jednostavno reče.
- Onda ste pogrešno čuli - odvrati Marija prodornim glasom. - Ta je žena bila zla.
Neprestance je poticala kralja da mene i moju majku pošalje na stratište. Još dok ste
bili malo dijete, poslala me da vam služim, a onima koji su me nadzirali zapovjedila
je da me šibaju jer sam samo obično kopile. Kako takvu osobu možete smatrati
nedužnom?
- Silno mi je žao zbog vaših nevolja, sestro - šaptom će Elizabeta, svjesna kako je
sada potrebnije da se sa sestrom ophodi diplomatski negoli braniti majku. - Za njih
nisam ja kriva niti sam to željela.
- Kako ste mogli misliti da je nedužna? - ustrajala je Marija. Tanke joj usne
bijahu stisnute od ogorčenja. Elizabeta je nikada prije nije vidjela takvu, tako
vatrenu, tako strastvenu.
- Čula sam neke stvari - odgovori, a potom mrvicu prkosnije dometne: - Ne
smatraju baš svi moju majku krivom.
- Tko vam je to rekao? - zahtijevala je Marija.
- Zaboravila sam - čvrsto odvrati Elizabeta.
- Oh, pametni ste vi - uzvikne Marija. - Nalik ste na nju, izvrćete riječi. Ali, ona
nije bila tako suzdržana. Cijeli je svijet znao za njezine opačine: nije ih se ni trudila
prikriti.
- Sestro, ne osjećam mržnju prema vama - požuri Elizabeta uvjeriti je. - Uvijek se
spominjem vaše dobrote prema meni.
 - Možda ijest tako, ali svejedno ste njezina kći - reče Marija. Elizabeta se nije
pouzdavala u sebe da će biti sposobna mirno odgovoriti pa priđe prozoru i ostade
ondje gledajući van, leđima okrenuta Mariji. Odjednom shvati da joj sestra jeca pa,
kada se okrenula, vidje kako je Marija zarila lice u ruke.
- Oprostite mi, sestro! - uzvikne starija djevojka. - Neljubazno je od mene što
svoju povrijeđenost iskaljujem na vama. Vi ste još dijete i vlastita vas
nepromišljenost još mora mnogočemu naučiti.
Elizabeta pohita k uplakanoj sestri i zagrli je. Novootkrivena sreća bila je
preskupo plaćena da bi se ugrozila svađom između njih dvije.
- Sve je u redu, Marija - umirivala ju je. - Opraštam vam. I vjerujte mi, vlastita
me nepromišljenost nečemu naučila. Nisam imala nikakvih zlih nakana, uvjeravam
vas.
Nećemo više govoriti ni o vašoj ni o mojoj majci - reče Marija. - Bolje nam je,
ako želimo ostati prijateljice, taj predmet ostaviti na miru. A vjerujte mi, ja sam vam
prijateljica i nadam se da ćete slijediti moje vodstvo.
Rekavši to, u ushitu naklonosti ponovno zagrli Elizabetu.
Vrativši se u sobu i našavši ih tako, Kat se zagleda u njih. Marija žurno rupčićem
obriše oči i oprosti se, ne želeći da je osoba iz nižega staleža vidi kako plače.
Hitajući prema sigurnosti vlastitih odaja, shvati kolika joj zbrka vlada u umu. Kako
se mogla tako nepromišljeno i okrutno ponijeti prema nedužnom djetetu? Nije se
smjela iskaliti na Elizabeti zbog vlastitih unutarnjih jada i bespomoćnosti. Ali, je li
njezina sestra doista tako nedužna kao što se čini? Je li ta popustljiva prostodušnost
iskrena ili hinjena? Na kraju krajeva, Ana Boleyn umjela se i te kako dobro
pretvarati pa zašto joj Elizabeta u tome ne bi bila nalik? I na koga još nalikuje?
Nalikuje li ono lice što ga je načas ugledala iz profila, kada se djevojčica sagnula da
je zagrli, i kralju, a ne samo Ani? Ili je slika i prilika Marka Smeatona? U Marijinoj
grozničavoj mašti, hranjenoj gorčinom tijekom tolikih godina, to je pitanje ostajalo
bez odgovora.
Vratio se! Otac je stigao kući, u Englesku, uz radosno klicanje svojih podanika jer
se vratio kao pobjednik koji je osvojio Boulognu.
- Akobogda, upravo se vraćaju dani veličine ovoga kraljevstva, a ovaj će trijumf
biti prvi od mnogih - vatreno je govorila kraljica dok su na kralja čekali u zamku
Leedsu do kojega se na konju brzo moglo stići iz Dovera. Dobro je znala što pobjeda
nad starim suparnikom mora značiti ostarjelome kralju.
- Amen - odvrati Marija. - Bit će da nam se Bog sigurno smiješi jer je i kuga
jenjala, što nam daje još više razloga za radost.
Odjevene u najljepše haljine, kraljeve su kćeri stajale iza kraljice i mladoga
kraljevića pod lukom na glavnome ulazu u zamak, promatrajući šarenu konjičku
povorku što se približavala uz lepršanje stjegova. Iako se od njega očekivalo da se
pokaže u punome dostojanstvu, u šeširu s perjanicom i u grimiznome satenskom
ruhu, Eduard, kojemu je bilo gotovo sedam godina, zapravo je skakutao od
uzbuđenja, a nasmiješena se kraljica suzdržavala od toga da ga obuzdava.
Elizabeta je znala da kraljici Katarini ima zahvaliti za to što se i sama našla tu na
taj radosni dan. Kakvu li je samo promjenu ta mila gospa unijela u njihov život! Ali,
unatoč maćehinoj smirenosti i njezinoj utješnoj prisutnosti, srce joj je mahnito
udaralo. Kako će je otac dočekati?
Tada dođe kralj, s teškoćom sjaše s konja, krupan i veličanstven u raskošnome
ruhu, kočoperan zbog uspjeha, pa stegne suprugu u medvjeđi zagrljaj.
- Tako ste se sjajno pokazali, gospodine! - uzvikne ona.
- Nedostajali ste mi, draga! - nejasno promrmlja on, utisnuvši joj cjelov na usne. -
A vi, djeco moja... kako samo sjajno izgledate.
Eduard se nakloni, a Marija i Elizabeta klecnuše kada im se otac obrati.
- Drago mi je što vidim Vaše Veličanstvo u tako dobru zdravlju - reče mu Marija
dok ju je pridizao, a on je poljubi u čelo.
- I vi vrlo dobro izgledate, kćeri - reče.
Potom dođe red na Elizabetu. Stigao je trenutak za kojim je čeznula i od kojega je
strahovala pa ona klekne pred kralja i nisko pogne glavu. Kralj joj stavi prst ispod
brade i podigne joj lice prema svojemu.
- A vi, Bessy, je li i vama drago što vidite svog oca? - zapita, a izraz mu je bio
neproničan.
- Više nego što bih to ikada mogla izreći, gospodine - odgovori ona iz punoga
srca. - Toliko se ponosim što imam takva oca. Bila je to čudesna pobjeda.
Kralj se nasmiješi: bilo mu je ugodno uživati u pohvalama ženske čeljadi,
pogotovo te vatrene djevojke koja mu je toliko nalikovala. No, još nije bio spreman
pustiti Elizabetu da se samo tako izvuče. Lice mu ponovo poprimi ravnodušan izraz.
- Vjerujem da ste sada došli k pameti - promrmlja.
- O, da, gospodine - reče ona gorljivo. - Duboko žalim što sam uvrijedila Vaše
Veličanstvo.
- Onda više nećemo govoriti o tome - izjavi on velikodušno pa je s ljubavlju
pridiže i poljubi. Elizabetu obuze opojan osjećaj olakšanja. Prihvatio je njezin
povratak u svoju posebnu milost i čaša sreće za nju se opet napunila.

* * *

- Gospo Marija, očaran sam što vas susrećem - smješkao se sir Thomas Seymour
kada se s njom u galeriji našao licem u lice. Izvede kićen naklon i blještavo se
osmjehne, otkrivajući vrlo bijele zube.
Marija je jasno vidjela da joj on samo laska, ali to ju je svejedno dirnulo. Doista
je bio vrlo pristao: tamnih, podrugljivih očiju, punih usana, podrezane brade,
istaknutih jagodica. Pravi muškarac, pomisli ona, visok i mišićav. U jednome
vrtoglavom trenutku pokuša zamisliti kako bi izgledalo kada bi takav muškarac
vodio ljubav s njome, ali ne uspije u tome, a srce joj stade snažno udarati.
- Zadovoljstvo vas je opet vidjeti na dvoru, gospodine - odvrati ona, a obrazi joj
se od smetenosti zažare.
To rumenilo ne promakne sir Thomasu. Evo djevice zrele da se ubere, pomisli, ali
ne pokaže ništa od toga, nego joj je i dalje iskazivao doličnu udvornost.
- Vjerujem da je Vaša Milost u dobru zdravlju - nastavi.
- Vrlo sam dobro, gospodine, zahvaljujem - reče ona, natjeravši se krenuti dalje.
Nije se usuđivala razmijeniti više od nekoliko kratkih šaljivih riječi s tim čovjekom
kojega je bio glas da je veliki ženskar.
- Kako li ga je kraljica ikada mogla voljeti? - zapita se kao prava čistunica, ali u
srcu je, kao i u čeznutljivu tijelu, znala odgovor.
- Sir Thomas Seymour vratio se na dvor - reče Henrik, prividno nehajno,
vrebajući na Katarininu reakciju.
- Vjerujem da je uspješno obavio svoju zadaću - reče ona, ni pogledom ni
kretnjom ne pokazujući da joj ta vijest išta znači. Potajno joj je, međutim, srce ipak
nešto brže udaralo. Ne smije misliti o tome čovjeku. On joj je zauvijek zabranjen.
Mora ljubiti supruga: to joj je sveta dužnost. A ona Henrika ljubi, to može po istini
reći. Samo što nije zaljubljena u njega.
- Dobro ju je izvršio reče kralj, još uvijek je promatrajući. - Sada imamo novu
dužnost za njega. Bit će proglašen visokim admiralom.
Još jedna dužnost koja će ga držati podalje od dvora, pomisli Katarina. I od mene.
- Nemam ni najmanje sumnje u to da će on ispuniti velika očekivanja Vašega
Veličanstva - reče naglas.
Henrik kimne, očito zadovoljan.
Sir Thomas Seymour nisko se pokloni pred kraljem i kraljicom, odmah pošto je
primio vijest o svojemu promaknuću. Katarini se učini da izgleda poletnije nego
ikada.
- Silno sam počašćen, sir - izjavi on.
- Služite nam na otvorenome moru onako dobro kao što ste nam služili u
poklisarskom svojstvu pa ćete nam dati povoda da vas obaspemo i daljnjim
počastima - reče Henrik pružajući mu ruku na poljubac, dajući tako do znanja da je
prijam okončan.
Sada je bio red na Katarinu. Od kratkoga se dodira Thomasovih usana na ruci sva
naježila, ali pogled joj ostade čvrst i ona prikloni glavu onoliko kraljevski koliko je
mogla, i previše svjesna koliko je pomno motri suprug što je uz nju sjedio na
prijestolju.
- Sretno, sir Thomase - reče, upijajući očima njegovo voljeno lice, ali ne
usuđujući se predugo ga gledati.
- Vaša Veličanstva!
Ponovno se nakloni, unatraške se udalji od povišenja i ode. Katarini se u grudima
olakšanje miješalo s čežnjom. Mislila je da ju je zaljubljenost prošla: sada je znala da
nije tako, ali je još jednom riješila prigušiti je i izvršiti svoju dužnost. Potrebna je
Henriku. Od povratka iz Francuske postao je starac: bio se upustio u previše toga i
sada je plaćao cijenu, a s nogama mu je bilo gore nego ikada. Grozno je zaudaralo
kada mu je mijenjala zavoje, ali pazila je da nikada ne ustukne ili pokaže gađenje.
Već je sama bolest bila dovoljno ponižavajuća za Henrika čije je junaštvo u viteškim
borbama i ostalim nadmetanjima nekoć bilo legendarno. No, gledajući ga sada, bilo
je teško povjerovati u to. Neprestana bol činila ga je teškim pa čak i opasnim, ali ona
je sebi govorila kako mu život nije bio lagan i pamtila je kako se, kao suprug, prema
njoj uvijek odnosio ljubazno i s puno pažnje. Nije se željela udati za njega, željela je
Toma, ludo i strasno, ali s druge joj je strane to na neočekivan način bilo
nadoknađeno. Ljubav se javlja u mnogim vidovima, što je nju iznenadilo. Nikada ne
bi mogao iznevjeriti Henrika, to je znala.
- Ovo je - jednoga dana uz osmijeh reče meštar Grindal ulazeći u sobu za učenje
u pratnji tridesetogodišnjaka ugodna lica - meštar Roger Ascham, moj bivši mentor i
nas najveći grecist.
- Oh, meštre Aschame! Čula sam o vašoj slavi - usklikne Elizabeta ustajući u
odgovor na njegov naklon. - Više ste nam nego dobrodošli.
Roger Ascham s divljenjem je pogleda. Dakle, ova visoka, otmjena mlada gospa,
plamenocrvene kose i ozbiljna, srcolika lica, to je kraljevna čija je erudicija već
nadaleko poznata i razglašena među učenjacima diljem zemlje pa čak i na
sveučilištima.
- Uistinu je čast upoznati vas, gospo - reče.
- Meštar Ascham pridružio se kraljevićevim učiteljima kako bi pomogao doktoru
Coxeu i doktoru Chekeu - objasni Grindal.
- Imam čast toga plemenitog dječaka učiti krasopisu - dometne Ascham - ali sam
ovamo zapravo došao vlastitim očima vidjeti ovaj čudesni uzor obrazovanosti. Ako
biste me počastili povlasticom da vidim bar dio vašega izvrsnog rada, gospo, učinili
biste me najsretnijim čovjekom na svijetu!
 Elizabeta se sva sretna grijala na plamenu njegova divljenja pa mu rado pokaže
svoje grčke i latinske prijevode, svoje komentare o Svetome pismu i klasicima,
povijesna djela koja upravo čita, čak i uzorke svojega veza. Ascham je sve gutao
očima, divio se svemu do najsitnijih pojedinosti, propitkivao njezino znanje, a potom
je proglasio najboljim znalcem kojega je ikada sreo.
- Smijem li zapitati koliko vam je godina, gospo? - raspitivao se.
- Jedanaest - odvrati mu Elizabeta.
- Onda, gospo, bez ustručavanja izjavljujem da ste nevjerojatno... da, nevjerojatno
pametni za svoju dob. Tako ste... tako ste britka uma. Nikada nisam upoznao žensku
osobu koja brže shvaća ili bolje pamti. Pokazujete mušku sposobnost da se
usredotočite. Nastavite li kako ste započeli, u obrazovanosti ćete se izjednačiti s
muškarcima.
Elizabeta je bila izvan sebe od sreće što čuje takve pohvale. Nije patila od lažne
skromnosti i shvaćala je da je velik znalac: doktor Coxe i meštar Grindal to su joj
često govorili. No, doznati da je briljantnom smatra netko toliko slavan kao što je
meštar Ascham ispuni je takvim ushitom da bi ga najradije bila poljubila.
 9. 1545.

likar je bio Flamanac; Elizabeta mu nije zapamtila neobično ime. Postavio je

S stalak u prijestolnoj dvorani, a ona je gledala kako slaže crtaći ugljen i kredu.
Danas je trebao raditi na kraljevićevu liku, a bio je prisutan i kralj kako bi mogao
provjeriti hoće li sinovljevo držanje biti u dovoljnoj mjeri kraljevsko. Sjeo je na
prijestolje ispod svečane nebnice, a iza njega se na bogato izvezenome stražnjem
zastoru kočio engleski grb.
- Eduarde, dođite i stanite pokraj mene - zapovjedi Henrik. - Ovdje. - Smjesti
sedmogodišnjaka sebi zdesna i sam mu razbaruši perjanicu na šeširu. - Ruku ovako
stavite na bodež - upućivao ga je.
- Da, gospodine - poslušno odvrati Eduard na svoj hladni, formalni način. Ovo je
za njega bio velik dan i bio je svjestan potrebe da držanjem i kraljevskim
ponašanjem oponaša uzvišenoga oca.
- Sada ostanite tako - naredi kralj, a potom se podiže iz naslonjača i ode u svoje
odaje. Sinčić ostade vrlo mirno stajati, zureći ravno preda se, dok je umjetnik
skicirao njegov portret.
Marija je Elizabeti i Eduardu bila objasnila da će slikar, kada ih dovrši, sve likove
ukomponirati u zajedničku sliku.
- To će biti službeni državni portret koji će prikazivati našega oca i njegove
nasljednike - ponosno je najavila - i visjet će u galeriji u Hampton Courtu.
Elizabeta je bila oduševljena što će i ona biti u to uključena - sada je to, dakako,
njezino pravo - pa se s divljenjem ogledavala u ulaštenome srebrnom zrcalu. Novo
ruho od zlatnoga damasta vrlo dobro izgleda, pomisli. U takvoj odjeći nitko ne može
posumnjati u njezinu važnost ili kraljevski položaj. A kapica od crvenoga baršuna i
rukavi baš su u krasnoj protuteži s...
- Sestro! - Marija je zvučala ogorčeno. - Prestanite s tim sanjarenjem. Kraljica mi
je zapovjedda da vas nakratko pozovem k njoj prije poziranja. Pronaći ćeteje u
njezinoj primaćoj odaji.
Elizabeta pohita onoliko brzo koliko joj je to dopuštala dugačka svečana povlaka.
Katarinu nade kako sjedi za stolom na kojemu je pred njom ležala otvorena oslikana
drvena kutija za nakit.
- Elizabeta! - osmjehne joj se. - Htjela sam vas vidjeti kada se potpuno odjenete
za poziranje slikaru. - S divljenjem odmjeri pastorku. - Vrlo lijepo izgledate - izjavi
kad je Elizabeta šepireći se stala pred nju, a potoni zastade. - Ima još jedan razlog za
to što sam vas pozvala reče. - Htjela sam da dobijete ovo.
I pruži joj tanak zlatni lančić s kojega je nešto visjelo. Primivši ga, Elizabeta vidje
da je u pitanju fino iskovano slovo A.
- Pripadao je vašoj majci - reče kraljica. - Priliči da ga vi nosite.
- Ali moj otac kralj...
- Ovo je između nas dvije - čvrsto je prekine Katarina. - Našla sam ga među
nakitom što sam ga naslijedila od svojih prethodnica. Ja ga nikada ne bih mogla
nositi pa s pravom treba pripasti vama.
- Gospođo, od svega vam srca zahvaljujem - reče Elizabeta ljubeći maćehu. To je
bilo nešto što je oduvijek željela, prava uspomena na majku.
Zakopča lančić oko vrata, svjesna da je posljednje tijelo s kojim je možda bio u
dodiru bilo Anino. Toliko je bila zanesena darom da joj je trebao časak prije nego što
je primijetila da kraljica na sebi nema svečanu dvorsku odjeću, nego samo
jednostavnu haljinu od zelene svile s uspravnim ovratnikom i pojasom ukrašenim
draguljima.
- Zar ćete to nositi na slici, gospođo? - iznenađeno zapita. - Ja neću biti na toj slici
- reče Katarina.
- Nećete? - zapanjeno ponovi Elizabeta.
- Ne - staloženo će kraljica. - Ta će slika prikazivati dinastiju Tudor, kao i lik
kraljice Jane koja je kralju rodila nasljednika.
- Ali, vi morate biti na njoj! - strastveno je ustrajala Elizabeta. - Nezamislivo je da
budete izostavljeni.
- Budite mirni, ja sam zadovoljna - iskreno reče Katarina. - Kralj me uvjeravao da
u tome nema nikakve namjere za omalovažavanjem niti sam ja išta slično pomišljala.
I onaj je izvrsni umjetnik, majstor John, prošle godine naslikao moj portret, tako da
sada baš i nema potrebe za još jednim.
Elizabeta iziđe iz sobe misleći o tome kako će biti ćudno vidjeti pokojnu Jane
Seymour na kraljičinu mjestu na slici, kao da je još uvijek živa i da je doživjela
sinovljevo odrastanje. Kakvu li moć ima njezin otac! Gotovo kao da pokojnu
suprugu uskrsava iz groba - ta može se poigravati s vremenom poput kakva
čarobnjaka ili boga!
Ipak, kada je slika napokon dovršena i izložena, Elizabetu i njezinu sestru Mariju
nije zbunjivao samo lik Jane Seymour.
Naravno, kompozicijom je dominirao sam kralj, veličanstveno gledajući s
prijestolja, jednu ruku položivši na rame sinu što je stajao do njegova koljena. Pokraj
njih dvojice, na stolcu je skromno sjedila kraljica Jane, jezovito stvarna i živa.
Eduard, neprirodno pribran za dijete svojih godina, promatrao je njezin lik.
Elizabeta se pitala kako ga doživljava: nikada nije govorio o majci, dakako, ta nije ju
ni poznavao, a sada nije davao nikakva znaka da je dirnut našavši se licem u lice s
njezinom slikom.
Marija se, međutim, mrštila. Na slici su svečana nebnica, prijestolje na bogatome
turskom sagu i tri središnja lika bili smješteni između dva para bogato ukrašenih
stupova. Kraj stupova su, s vanjske strane, stajale kraljeve kćeri. Marija je
predmnijevala da ih je otac obje dao prikazati s druge strane stupova kako bi na taj
način bile odvojene od zakonitoga nasljednika koji je zauzimao počasno mjesto uz
oca i kako bi se svatko tko pogleda tu sliku podsjetio da kralj, iako ih je vratio u
nasljedni red, kćeri još uvijek smatra nezakonitima: smještaj izvan čarobnoga
unutarnjeg kruga proglašavao je svijetu njihovo nisko podrijetlo i odvajao ih od
kralja i njegova zakonitoga nasljednika. Za Mariju je ova simbolika bila opasna i
ponižavajuća, ali za Elizabetu, koja se divila bogatim pojedinostima i vlastitome
vjernom prikazu, prvome svojemu ikada naslikanom portretu, bila je to jednostavno
prekrasna slika.
Kralj je stajao zagledan u sliku, zadovoljan djelom što ga je bio naručio. Napokon
je prikazana dinastija Tudor tako da je mogu vidjeti svi budući naraštaji. Potom se
nagnuo naprijed, provjeravajući svaki pojedini lik, sve dok mu se pogled ne zadrži
na mladoj kćeri. Oči mu se stisnuše.
Elizabeta zadrži dah. Primijetio je. Molila se da se to ne dogodi, nadala se da će
mu ta sitnica promaknuti. Znala je da nije trebala staviti taj privjesak, ali je osjećala
da bi, učini li to, svijetu proglasila kako je ponosna na to što je kći Ane Boleyn pa ga
je za poziranje hrabro objesila oko vrata. Poslije je odmah zažalila zbog toga poriva
pa je pokušala naći slikara i zamoliti ga da na skici to ispravi. No, on je već bio
otišao, a ona nije znala kamo.
Na svoje veliko olakšanje, odmah je vidjela da se slovo A previše jasno ne
ocrtava na dovršenoj slici. Molila je Boga da ga otac ne primijeti. Počela je drhtati.
Henrik se okrene i nasmiješi joj se. Lijepo ste ovdje prikazani, Bessy! - izusti.
Iza njegovih se leđa oči kraljice Katarine susretoše s Elizabetinima.
- Vid Njegova Veličanstva više nije onakav kakav je nekada bio - prišapne joj
kraljica. - Budite zahvalni na tome, vi budalasta djevojko!
Toga je ljeta Elizabeta, koja se sada bližila dvanaestoj godini i postajala sve
svjesnija igre što se odvija među spolovima, počela primjećivati da njezina voljena
odgojiteljica sve više vremena provodi s dvoraninom johnom Astleyjem. U početku
nije puno razmišljala o tome, ali onda je shvatila da je Katin korak živahniji, obrazi
rumeniji, a ponašanje vedrije u dane kada bi gospodar Astley u vrtovima naišao na
njih dvije, gotovo kao slučajno. Ovi su susreti postajali sve češći pa je Elizabeta na
kraju posumnjala da ih prati s nekim ciljem.
 Ali s kojim? Zašto bi on išao za Kat, iako se ona time činila vrlo zadovoljnom i
prilično rado to prihvaćala? Možda zato što su rođaci, a oboje i u rodu s
Boleynovima. To bi moglo biti objašnjenje.
Elizabeti se John Astley sviđao. Topao, srdačan čovjek koji je uvijek za nju imao
vrlo ljubaznu riječ, što nije bilo nimalo povezano s činjenicom da je kraljeva kći, jer
je primijetila da je takav i sa svom drugom djecom.
- Zdravo, mali moj žuti šeboju! - uzviknuo bi kad god bi se susreh, ublažujući tu
prisnost dubokim naklonom. A prema Kat je bio utjelovljena obzirnost.
Je li vam ovdje prevruće? - zabrinuto bi zapitao ako bi sunce nemilosrdno padalo
na klupu koju bi izabrale. - Dopustite mi da vam ponesem knjige - ustrajao bi. -
Dopustite mi da vam donesem nešto za piće, to bi mi bilo zadovoljstvo - znao je
izjaviti.
Kat je uživala u svoj toj njegovoj pažnji, iako se ona uvijek pretvarala da joj
gospodar Astley zapravo znači laganu gnjavažu.
- Opet on - rekla bi uzdišući, dok su ga gledale kako se približava, predvidljiv kao
svitanje.
- Jeste li zaljubljeni u gospodara Astleyja? - upita Elizabeta našavši se nasamo s
Kat.
To zacijelo nije bilo moguće, Kat je prestara za takve stvari. Nebesa, pa već joj je
četrdeset pet godina!
- Što vam pada na pamet?! - uzvikne Kat, porumenjevši od bijesa. - Zgodna je
osoba i to je sve. Pridružit će se vašem kućanstvu, kako bi gospodaru Parryju
pomagao u vođenju računa.
Thomas Parry, daleki rođak Blanche Parry, bio je Elizabetin rizničar, punašan,
ugodan čovjek kojemu ništa nije bilo draže nego s Kat razmjenjivati najnovija
govorkanja.
John Astley nije radio s Tomom Parryjem dulje od dva tjedna prije nego što je
Kat jednoga poslijepodneva u sobi za učenje sjela uz Elizabetu i rekla da joj ima
nešto važno priopćiti.
- Iako to na vas ne bi trebalo previše utjecati, gospo - reče. - Vidite, gospodar
Astley i ja kanimo se vjenčati.
- Vjenčati? - uzvikne Elizabeta. - Ali...
- Znam, gospo, ne morate mi to ni reći, mislite da sam prestara za to. Dopustite
mi da vam kažem, drago dijete: nitko nije prestat za sreću. Nitko mi nikada nije
ovako udvarao dok sam bila mlada pa sada, kada imam priliku napokon upoznati
istinsko bračno blaženstvo, objeručke ću je prihvatiti!
Nisu se mogli pogrešno shvatiti radost u njezinim očima ni njezin glas. Možda
četrdeset pet godina, na kraju krajeva, i nije prevelika starost za brak, razmišljala je
Elizabeta... Ali, onda osjeti ubod straha.
- Nadam se kako ovo ne znači da ćete me ikada napustiti - oštro reče. - Ne bih to
mogla odobriti ako namjeravate otići odavde.
- Ne uznemirujte se - umirivala ju je Kat hvatajući je za ruku. - Gospodar Astley
će meni i gospodaru Parryju pomoći u vođenju vašega kućanstva.
- Oh, tako mi je laknulo! - usklikne Elizabeta.
- Znate da vas nikada ne bih mogla napustiti - gorljivo izjavi Kat. - Nipošto, čak
ni da moju ruku zatraži sam kralj!
To u Elizabete izazove nezadrživo hihotanje.
- Ovo je silno zločesto! - dahne ona. - Kako vam nešto takvo pada na pamet!
Kat zahihoće.
- Kralj je pristao da se vjenčamo u kraljevskoj kapelici, a kapelan se s time složio
- uzbuđeno nastavi. - Ostalo nam je još samo dobiti blagoslov vašega gospodstva.
Elizabeta se kočoperila. Voljela je podsjećanje na vlastitu važnost, a isto je tako
voljela i dajoj ljudi budu zahvalni.
- Sve dok obećavate da ćete ostati uz mene, Kat, dajem vam svoj blagoslov -
rekla je ljubazno. - I pod uvjetom da vam budem djeveruša!
- Dakako! - uzvikne Kat, izvan sebe od sreće.
- A dobit ću i novu haljinu - podsjeti je Elizabeta.
- Naravno! - oduševi se Kat. - A i ja. Na kraju krajeva, ja sam mladenka!
Ponovno se glasno nasmiju.
Tako je Elizabeta, odjevena u kremastu haljinu izvezenu grimiznim i zelenim
cvjetovima, koračala iza Kat prilikom njezina vjenčanja, uz zvuk gajdi i šalmaja što
su veselo najavljivali mladenkin dolazak.
 10. 1546.

akon prvoga dana godine 1546. vrijeme za smijeh ne potraje dugo.

N Elizabeta, iako s uzbuđenjem iščekujući dvorske svetkovine, srećom nije
bila zaboravila načiniti poseban dar za oca te joj je poslije zbog toga bilo silno drago.
Henrik je pregledao njezine otmjene prijevode - na latinski, francuski i talijanski -
kraljičine nabožne knjige što je pod naslovom Molitve i tužaljke jedne grešnice imala
uskoro biti objavljena i bio je vidno ganut. Njegova je kći sav ovaj trud uložila radi
njega, a mora da je sate i sate provela u radu na tom daru.
- Zahvaljujem vam, Bessy - reče glasom prepunim ganuća podižući izblijedjele i
vlažne modre oči prema njezinima. Dovraga, u starosti postaje sentimentalan,
previše ga je lako ganuti do suza. No, on i nije zdrav čovjek, pomisli zlovoljno, nego
je sve skloniji trenucima slabosti.
- Bi li Vaše Veličanstvo željelo kartati primero?16 - gorljivo je predlagala
Elizabeta. Otac joj je u posljednje vrijeme bio silno ostario i izgledao je bolesno:
mrzila je to vidjeti i svim se silama trudila izvući ga iz melankoličnoga raspoloženja.
- Ta igra dugo traje - neodlučno reče Marija koja je stajala pokraj njih - pa bi se
otac mogao umoriti.
- Ionako sam sve vrijeme umoran - tužno prizna Henrik. - Toliko vremena tratim
na spavanje. A vrijeme je od svega najteže nadoknaditi jer se to zapravo nikada ne
može učiniti. Reći ću vam što ćemo, kćeri moje: ja ću sada malo odspavati, a kasnije
ćete mi se vas dvije pridružiti za partiju tavle.
Nekoliko dana poslije, kralj se zatvori u svoje odaje pa čak i kraljica dobi zabranu
ulaska.
- Drago mi je što ćete opet zajedno sa mnom slušati nastavu, sestro - rekao je
Eduard.
- Samo nakratko, dok messire Belmaine bude boravio u Engleskoj - reče
Elizabeta, pristojno sjedajući za stol u sobi za učenje u Ashridgeu.
Iznenadila se otkrivši koliko je sretna zbog povratka u poznati dvorac u kojem je
provela djetinjstvo i zbog odlaska s dvora. Očevo neizvjesno zdravstveno stanje
pretvorilo je dvor u dosadno i prijeteće mjesto, a ona je postala svjesna loših, iako
prikrivenih stremljenja, različitih frakcija u borbi za vlast, ljudi željnih da kralj
sastavi oporuku i umre, kao što lešinari jedva čekaju da se bogato pogoste truplom.
Nije mogla podnijeti život uz ta loše zatomljena iščekivanja.
 Eduard ju je promatrao sa zanimanjem. Bilo mu je istinski drago što je vidi: bila
je živahno društvo, nimalo nalik na sestru Mariju koja je vječito prebirala krunicu ili
ga zaklinjala na krepost. Kao da je to trebalo posebno spominjati! Uz budne učitelje
kao što su bili njegovi, nije imao drugog izbora nego biti čestit.
- Čujem da se dopisujete s meštrom Ascbamom - kaza zavidno Eduard dok su
čekali da stigne novi francuski učitelj.
- Bio mi je mentor gotovo godinu dana - objasni mu Elizabeta. - Iz Cambridgea
mi piše pisma puna života. Kada opet dođem, ponijet ću nekoliko da vam ih
pokažem.
- Lijepo je što ste ovdje u Ashridgeu - reče Eduard. - Koliko ćete ostati?
- Tri mjeseca - reče Elizabeta, zabrinuta zbog onoga što bi se moglo dogoditi za
njezine tako duge odsutnosti s dvora. Ali, nije bilo dovoljno vremena da se nad time
zamisli jer uto u sobu za učenje užurbano uđe messire Belmaine, zbog stroge crne
hahe nalikujući na pravu pravcatu vranu. Pozdravi ih oboje s poštovanjem, a onda
počne na stolu sređivati knjige i pera.
- Ova je kuća nekada bila samostan, n’estce pas? - upita čovječuljak ogledavajući
se.
- Prije nego što ga je moj otac kralj raspustio, da - objasni mu Eduard.
- Ah, velik je čovjek taj kralj Henrik - oduševljeno će Belmaine. Uto se pojavi
Eduardov učitelj, doktor John Cheke.
- Imate li sve što vam je potrebno? - upita Francuza.
- Ne bih mogao očekivati topliju dobrodošlicu - odvrati mu Belmaine.
- Morate kraljeviću pripovijedati o svojim putovanjima u Švicarsku - reče Cheke,
a Elizabeta primijeti da se obojica muškaraca uzajamno značajno pogledavaju.
- To će mi biti zadovoljstvo - kaza Belmaine.
- Vi se, znači, divite mojemu ocu? - upita ga Eduard nakon Chekeova odlaska.
- Uistinu mu se divim, moj gospodaru i kraljeviću. On je veliki crkveni
reformator.
- Meštar Cheke nada se da će moj otac provesti daljnje reforme - reče Eduard.
Svi se za to molimo - gorljivo odgovori Belmaine. Pripovijedajte nam o
Švicarskoj, gospodine - uskoči Elizabeta, odlučna da se više ne da zanemarivati.
- Ah, Švicarska - uzdahne Belmaine. - To je kolijevka prave vjere.
- Doista?
- Susreo sam tamo puno Božjih izabranika i upoznao se s mnogim mudrim
naukom nastavi Belmaine.
- Tko su Božji izabranici? - htio je znati Eduard.
 - Oni koje je Bog odabrao da budu spašeni.
- Zacijelo ćemo, ako iskreno vjerujemo i slijedimo riječ Božju, svi biti spašeni -
reče Elizabeta, onako kako su nju učili i kako je čvrsto vjerovala.
- Oprostite mi, madame, ali samo one duše na koje se proteže milost Božja mogu
postati Božjim izabranicima.
- Znači, neki su ljudi predodređeni za spasenje bez obzira na to što čine? - ustraje
ona. - Meni to nema smisla.
- Putevi su Božji nedokučivi - primijeti Belmaine.
- Kako čovjek zna da je jedan od izabranih? - upita Eduard. Učitelj na trenutak
porazmisli.
- Možda postane svjestan da se Bog posebno trudi kako bi ga izvukao iz duhovne
apatije kojoj smo svi skloni - objasni.
- Znam da je Bog tako postupio sa mnom objavi Eduard.
- Brate, kako to možete znati? - oštro upita Elizabeta. - Kako bilo tko od nas u
ovom životu može znati hoće li otići u nebo?
- Mora da sam jedan od Božjih izabranika - ustrajao je Eduard - ako preda mnom
stoji zadaća da naslijedim oca i stanem na čelo Engleske crkve.
- Engleska je crkva katolička istakne Elizabeta - a ako se ne varam, messire
Belmaine, ovaj nauk koji vi propovijedate isti je kao i nauk Jeana Calvina iz Ženeve,
zar ne?
- Znate za gospodara Calvina? - Belmainea se ovo očito dojmilo,
- Učitelj mi je nešto govorio o njegovim učenjima - otkrije Elizabeta. - No,
moram vas upozoriti, gospodine, da se ta učenja u ovom kraljevstvu smatraju
krivovjerjem pa vam stoga savjetujem da pripazite na svoj jezik.
Slatka sestro, valjda ni vi ni ja nećemo ovoga gospodina prijaviti zbog krivovjerja
- prosvjedovao je Eduard. - Baš sam uživao u našoj raspravi. Ove su mi zamisli vrlo
privlačne.
- I meni se rasprava učinila zanimljivom - reče Elizabeta - ali bi bilo mudrije to
pitanje ostaviti na miru. Ovo nije Švicarska.
- Zahvaljujem vam na vašoj mudrosti, madame - mirno reče Belmaine. - Bismo li
sada prešli na učenje? Došao sam ovamo kako bih vam pomogao poboljšati vaš
francuski pa mislim da bismo trebali početi kratkim razgovorom... o vremenu, jer se
o tome u Engleskoj rado razgovara, a ostali su predmeti, ovaj, zabranjeni, zar ne? -
smješkao se vragolasto.
Ljetni mjeseci brzo prodoše, ne donijevši sa sobom loših vijesti pa uskoro dođe
vrijeme da se Elizabeta vrati na dvor, a da Eduard pođe u Hertford. Kat, koja je
uživala u mirnome boravku u Ashridgeu, potišteno je pripremala stvari za put. Nije
se željela vratiti na dvor: tijekom tri godine otkako se kralj oženio Katarinom Parr,
ljubomora što ju je Kat osjećala prema kraljici nije popustila.
I Eduard je bio potišten: bio se naviknuo na sestrino društvo i uživao je u
zdravome uzajamnom nadmetanju. Kada se na dan polaska Elizabeta ujutro susrela s
njime na glavnim vratima, izgledao je tako žalosno da se, odbacujući protokol,
sagnula i poljubila ga u obraz.
Boreći se obuzdati suze zbog kojih bi radije umro nego ih pusti da mu kliznu niz
lice, Eduard je uhvati za ruku.
- Mrzim odlazak iz kuće gdje smo bili tako sretni, najdraža sestro - reče joj. -
Pišite mi, molim vas. Ništa mi ne bi bilo ugodnije nego primiti pismo od vas. A moj
mi komornik kaže da ću vas, ako našu zemlju mimoiđe kuga, smjeti posjetiti na
dvoru.
- To bi bilo divno reče Elizabeta. - Pisat ću vam, obećavam. Zbogom, dragi brate.
Bog neka vas čuva.
Elizabetu, čim je stigla u dvorac Whitehall, smjesta primi kraljica koja joj se učini
blijedom i iscrpljenom. U odajama Katarine Parr vladalo je suzdržano raspoloženje,
kao da njezine gospe koračaju oprezno, bojeći se da ne načine i najmanji sušanj.
- Toliko ste mi nedostajali, gospođo - reče Elizabeta uspravivši se iz naklona.
- vjerujte mi, i vi ste meni nedostajali, Elizabeta - reče Katarina. Njezine su oči
boje lješnjaka bile umorne, kao da nije spavala, a bila je i izgubila na težini: grimizna
damastna haljina visjela je oko nje. - Ne mogu vam reći koliko mi je drago što vas
vidim.
Nešto nije u redu, nasluti Elizabeta. - Jeste li dobro, gospođo? - upita.
- Vrlo dobro - čvrsto odvrati Katarina, iako joj se u glasu čuo prizvuk krhkosti.
Očito joj se nije kanila povjeriti, ali Elizabeta je bila odlučna doznati istinu.
Potraži gospu Jane Grey, svoju rođakinju, koja se na dvoru odgajala pod
kraljičinim pokroviteljstvom. Jane, obična crvenokosa djevojčica s pjegicama na licu
kojoj je bilo tek osam godina pa je stoga bila znatno mlađa od nje, inače ne bi
zasluživala puno Elizabetine pozornosti, ali bila je nevjerojatno bistra i pronicava pa
je vjerojatno znala što se događa.
Elizabeta naiđe na Jane u kraljičinu vrtu, kamo su kraljičine gospe dolazile na
svjež zrak.
- Dođite prošetati sa mnom, rođakinjo - zapovjedi joj.
Jane poslušno pođe u korak s njom jer je osjećala veliko strahopoštovanje prema
Elizabeti pa se njih dvije uskoro nađoše daleko od radoznalih ušiju. Isprva su
razgovarale o učenju i obiteljskim pitanjima, ali Elizabeta je uskoro došla na ono što
ju je zanimalo.
 - Je li kraljica bolesna? - upita. - Ne izgleda kao inače.
Jane se kradomice ogleda. Ozbiljno joj je lišće odavalo zabrinutost.
- Ovdje su se događale neke ružne stvari, ali sada je sve bolje - reče tajanstveno.
- Što se dogodilo? - upita Elizabeta.
- Jeste li čuli za spaljivanje Ane Askew, protestantske krivovjerke? - tihim glasom
upita Jane. Elizabeta kimne, zadrhtavši.
- E pa, kraljicu su njezini neprijatelji također pokušali optužiti za krivovjerje, a
kažu da su ona i njezine gospe prijateljevale s gospodaricom Askew.
Jane se plašljivo ogledavala. Nikoga nije bilo u blizini: malo podalje žene su se
smijale i svirale na lutnji.
- Molim vas, ovo nemojte nikome ponoviti, gospo Elizabeta. Vidite, kraljica je
uvrijedila kralja... raspravljala je s njime o vjeri. Bila sam tamo i sve sam čula. Rekla
mu je što od njega traži dužnost...
Elizabeti se obrve podigoše uvis. Nije mogla zamisliti da bi se itko usudio njezina
oca poučavati o vjeri, a još manje pritom proći nekažnjeno.
- Da, bilo je to budalasto od nje - reče Jane primijetivši izraz na rođakinjinu licu. -
No, mislim da su je zanijela vlastita uvjerenja. I biskup Gardiner ju je čuo. Požalio se
na nju kralju. Sljedeće što smo čuli bilo je da su u njezine odaje došli vojnici i
pretražili ih.
- Zbog čega su ih pretražili? - upita Elizabeta.
- Zbog knjiga - promrmlja Jane, izgledajući prestrašeno. - Zabranjenih knjiga.
- Oh, ne! Vjerujem da nisu ništa pronašli? - užasne se Elizabeta. Bilo je
nezamislivo da bi itko mogao dragu kraljicu Katarinu osumnjičiti za krivovjerje...
Posljedice bi mogle biti strašne. Njezin se svijet rušio.
- Ništa nisu pronašli - duboko uzdahne Jane. - Mislim da je imala nekih knjiga, ali
ih se riješila kada je Ana Askew bačena u Tower. Mučili su Anu Askew, znate, ne bi
li je natjerali da progovori. Moja majka kaže kako su očekivali od nje da će
spomenuti kraljičino ime.
- Tko to?
- Lord kancelar Wriothesley i sir Richard Rich.
Elizabeta ih je obojicu poznavala: zajedno s biskupom Gardinerom pripadali su
katoličkoj stranci. A čula je i kako je lord kancelar, pošto je krvnik rekao da je
dovoljno - dovoljno, dalje sam vrtio ručicu rastezača.
- Ali, ona nije odala kraljicu - rekla je Jane.
- Je li bilo ičega što se moglo odati? - oštro je pitala Elizabeta.
Jane je pogleda i jedva primjetno kimne.
 - Mislim da jest - šapne. - Obećajte mi da to nikome nikada nećete reći, ali mislim
da je kraljica u potaji protestantkinja!
Elizabetu ovo tek donekle iznenadi. Katarina, obično tako smotrena, znala se
odati pokojom riječju ili nagovještajem.
- Tako ništa nisu uspjeli dokazati protiv nje - nastavi Jane - ali su svejedno
nagovorili kralja da potpiše nalog za njezino uhićenje.
Elizabeta se zaprepasti. Pokušali su srušiti kraljicu! Nije ni znala da je bila u
tolikoj opasnosti da izgubi još jednu maćehu, i to na najstrašniji mogući način: kazna
za krivovjerje bila je smrt na lomači.
Jane se odjednom uzbudi.
- No, onda je jednome od kraljevih savjetnika u hodniku ispao nalog za uhićenje,
a ja sam ga pronašla! - slavodobitno reče.
- Pronašli ste nalog?
- Da. Nije li to bila prava sreća? Nisam znala što da učinim s tim nalogom pa sam
ga odnijela kraljici.
- I što se dogodilo? - Elizabeta je jedva čekala doznati. Jane zadrhti sjećajući se
što se zbilo.
- Počela je plakati i vrištati! Sve smo se prestravile jer nikako s time nije
prestajala. Moglo je se čuti po cijelom dvorcu. Čuo ju je i kralj pa je došao i upitao je
što nije u redu.
- Što je rekao? - prekine je Elizabeta.
- Pa, kraljica je njemu rekla kako se boji da ga je uvrijedila raspravljajući s njime.
Rekla mu je kako je to učinila zato da mu um odvrati od bolova u bolesnoj nozi i
zato što se nadala da će nešto naučiti od njegove mudrosti. A on je nato rekao:
‘Znači, tako je to bilo, dušo? Onda među nama opet vlada savršena sloga.’
Elizabeta je zajedno s rođakinjom proživljavala taj trenutak, zamišljajući
Katarinin užas i strah, kao i koliko joj je laknulo kada se sretno izmirila s kraljem.
- Sutradan se - nastavi Jane - kraljica osjećala znatno bolje pa nas je kralj sve
pozvao da sjedimo s njim u vrtu. Vladalo je silno veselje, kao da se ništa nije
dogodilo, a onda se iznenada pojavio lord kancelar s mnoštvom vojnika. Sve smo
pomislile da će kraljica svejedno biti uhićena, a ja sam se jako uplašila. Ali, kralj je
ustao i počeo vikati na lorda kancelara, govoreći mu da je zvijer i budala. Kancelar je
jednostavno pobjegao, a vojnici su potrčali za njim. Na kraju smo se svi smijali, iako
nam u početku nije bilo do smijeha.
- Otac je najvjerojatnije potpisao nalog za njezino uhićenje - razmišljala je
Elizabeta, gotovo kao za sebe. - Ali, sigurno nikada ne bi otišao tako daleko da
kraljicu optuži za krivovjerje. On je ljubi. Čula sam ga kako govori da nikada nije
imao ženu ugodniju njegovu srcu. No, imala je sreće što ga je prije vidjela i založila
se za vlastiti slučaj.
Za razliku od jadne Katarine Howard, pomisli, ili od njezine majke. Da je njima
dvjema bilo dopušteno pred kraljem iznijeti svoju obranu, bi li danas bile na životu?
Otjera tu misao od sebe.
- Sigurna sam kako moj otac previše ljubi kraljicu a da bi je pustio umrijeti
strašnom smrću - nastavi Elizabeta s više samopouzdanja nego što ga je osjećala; na
kraju krajeva, kralj je dao odrubiti glavu već dvjema suprugama. - Sigurna sam da je
to učinio kako bi je iskušao. Ne mogu vjerovati da joj je ozbiljno kanio nanijeti zlo.
- Zahvaljujem Bogu što je ona još uvijek s nama - gorljivo reče Jane. - Silno je
ljubazna prema meni.
- I prema meni - reče Elizabeta. - Zahvalna sam vam što ste mi ovo ispričali.
Obećavam da to nikome neću ponoviti. A sada bismo se trebale pridružiti ostalima.
Elizabeta i Katarina Parr šetale su kraljičinim vrtom koji se koso spuštao prema
obali Temze. Iza njih je na blagome svjetlu kasnopopodnevnoga sunca blistao veliki
dvorac Hampton Court izgrađen od crvene opeke. Njihove su družbenice išle malo
iza njih, uz puno smijeha dobacujući lopticu svojim psićima.
- Kralj se danas previše loše osjeća da bi izišao na zrak - povjeri joj Katarina. -
Odmara se u ložnici. Prijam za francuskog admirala bio je, bojim se, previše za
njega.
- Hoće li otac umrijeti? - upita iznenada Elizabeta, očiju punih straha.
- Svi ćemo jednoga dana umrijeti - reče kraljica - a znate da se kraljevu smrt ne
smije predviđati. No, silno sam zabrinuta za njegovo zdravlje, a znam da se i on
brine jer je govorio o savjetnicima koje će imenovati da vladaju umjesto njegova
maloljetnoga nasljednika, budući da je kraljević još dijete, ali to, molim vas, zadržite
za sebe. To su sve novi ljudi, ljudi koje je kralj uzdignuo na visoke položaje: Edward
Seymour, lord od Hertforda, nadbiskup Cranmer, John Dudley, vikont od Lislea... -
nabrajala je.
- Nitko od njih ne pripada katoličkoj stranci - iznenađeno primijeti Elizabeta.
- Vrlo dobro opažate za svoje godine - s odobravanjem reče kraljica. - Doista, sve
su to ljudi koji priželjkuju reformu Engleske crkve. Neki će - oklijevala je - možda
poći i dalje od toga...
- Mislite, sve nas preobratiti u protestante? - u čudu upita Elizabeta.
- Pitam se, bi li to bilo baš tako loše? - promrmlja Katarina spuštajući glas. - Čak
može biti da Njegovo Veličanstvo u svojoj mudrosti i predviđa kako će se to jednoga
dana dogoditi.
- Ali, kralj spaljuje protestantske krivovjerce! - uzvikne Elizabeta.
 - Spaljuje i katolike, zato što priznaju papu - podsjeti je maćeha. - Katolička
stranka biskupa Gardinera sada je u nemilosti, a kralj sluša reformiste na dvoru koje
predvodi lord Hertford. Otuda ovakav izbor ljudi za Regentsko vijeće.
Kraljica krene naprijed po popločanoj stazi uz kuglanu.
- Za mnoge se ljude, pretpostavljam, nova vjera pretvorila u put prema spasenju -
reče tiho. - Zar je pravo da se ljudi klanjaju svetačkim idolima ili da im kod našega
Gospodina trebaju zagovornici? Može li se vjerovati u to da se tijekom mise događa
čudo? Moramo steći opravdanje i postići spasenje jedino kroz vjeru.
To je ono što kaže meštar Grindal, a i meštar Ascham - reče polako Elizabeta. - I
sama u to vjerujem pa nisam previše iznenađena što čujem da i vi to govorite,
gospođo. No, već mi je neko vrijeme poznato da su takvi stavovi krivovjerni pa stoga
svoje mišljenje zadržavam za sebe. Često se pitam zašto se toliko raspravlja o tome
na koji način ljudi mogu postići spasenje. Svatko to treba sam za sebe otkriti čitajući
Sveto pismo.
- Ah, Elizabeta, vama je tek trinaest godina i tako ste bezazleni - primijeti
kraljica. - Na ovome svijetu morate biti ovakvi ili onakvi, ne možete sami odabrati
načelo svoje vjere.
- Ah, ali kako da znamo koji je pravi put?! - vikne Elizabeta. - Možda moj otac u
svojoj mudrosti može vidjeti na koju stranu okreće vjetar ili može predvidjeti zlatno
doba u kojem svatko mora biti slobodan postupati po vlastitoj savjesti.
Katarina odmahne glavom.
- Takva bi snošljivost ugrozila našu besmrtnu dušu - reče ozbiljno. - Može
postojati samo jedan pravi put do spasenja.
- Ali svi štujemo istoga Boga! - izjavi Elizabeta, naglo se okrenuvši licem prema
maćehi. - Zar je važno kako to činimo? Tako dugo dok živimo pobožnim životom i
pridržavamo se deset zapovijedi, pojedinosti su nebitne.
- Tako nebitne da su muškarci i žene spremni za njih gorjeti na lomači suho
promrmlja Katarina. - Nikada to ne zaboravite. Snošljivost kao riječ ne postoji u
njihovu rječniku, kao ni u mojemu, a ni u rječniku ijednoga kršćanina koji ispravno
razmišlja. Elizabeta, obratite pozornost: spas vaše duše mora vam biti glavno pitanje
u životu. Nemojte sebi dopustiti da u ime snošljivosti padnete u zabludu. Samo jedan
put može voditi do Krista. Mislite na to.
- Hoću, gospođo - izjavi Elizabeta provukavši ruku ispod kraljičine. - Sretna sam
što vas imam za vodiča. No, dajte da dalje razgovaramo kada opet budemo nasamo
jer čujem kako nas sustižu.
Sagne se, pokupi loptu s tla i dobaci je svojim družbenicama.
Elizabeta je, odjevena u jahaće odijelo, sjedila na konju pokraj Marije i
promatrala oca kako pokušava uzjahati. Čak i uz potporanj koji su mu podigli za tu
svrhu, bio je to za njega mučan i težak napor.
- Krvi mi Božje! - urlao je. - Nekoć davno mogao sam se vinuti u sedlo, a sada
jedva uspijevam staviti nogu u stremen.
Zaškripi zubima i pokuša ponovno. Kćeri mu se zabrinuto zgledaše. Kraljica, već
na konju, pokušavala je smiriti svojega nestrpljivog konja i činila se uznemirenom.
- Nipošto ne bi smio poći u lov - šapne Marija. - Nije dobro.
- Ne usuđuje se odustati - primijeti Elizabeta. Mariju oduševi njezina pronicavost.
- Da, pravo kažete. Pretpostavljam kako se boji da, ako se prepusti vlastitoj
nemoći, isto tako može i leći u postelju i iz nje nikada više ne ustati.
- Ne govorite tako - oštro reče Elizabeta.
Marija stisne usne. I ona se bojala: u što će se svijet pretvoriti kada im oca više ne
bude?
Kralja su na koncu posjeli u sedlo, a njegova je malena jahačka družina i sama
uzjahivala na konje. Potom konjička povorka krene, ostavljajući za sobom ugodno
maleno vlastelinstvo u Chobharau i idući prema Guildfordu, gdje su sljedeće večeri
imali noćiti u bivšemu dominikanskom samostanu koji je kralj nedavno bio pretvorio
u zgodno kraljevsko konačište.
Ali, napredovali su sporo, a Elizabeta je, jašući za ocem, mogla vidjeti i zašto:
bilo je očito da svaki konjski trzaj za njega predstavlja agoniju. Stoga se nije
iznenadila kada joj, odmah po dolasku u Guildford, priđe Marija i reče da se odustaje
od odlaska u lov.
- Povući ćemo se u dvorac Windsor - reče - tako da otac može otpočinuti. Kažu
da se prehladio, ali ja u to ne vjerujem.
- Mogu li ga vidjeti? - zabrinuto upita Elizabeta.
- Nitko mu ne smije ni blizu - reče joj Marija. - Preklinjala sam i kraljicu, ali su
čak i njoj liječnici zabranili pristup u njegovu sobu.
Elizabeta je zurila u nju.
- Onda mora da je jako bolestan - šapne.
- Moramo se moliti za njega - odvrati Marija. - Hajde, sestro, pođite sa mnom do
kapelice.
Zajedno kleknuše pred oltarnu pregradu, gdje su nekoć bijeli fratri slavili misu.
Marija podigne oči zaneseno zaklinjući nijemi Djevičin lik što je krasio oltar, a
Elizabeta se potrudi moliti jednako pobožno kao i njezina sestra, ali su je neprestano
opsjedale uznemirujuće slike. Mislila je na veličanstvenoga oca, sada bolesna, u
bolovima i nemoćna u postelji, prepuštena na milost i nemilost kraljevskim
liječnicima, kao i njihovu često odbojnom i bolnom, ali rijetko uspješnom liječenju.
Mislila je i na nestrpljive plemiće, slavohlepne reformiste gladne vlasti, ljude koji će
se radovati kraljevoj smrti. Sam taj pojam natjera joj vruće suze na oči pa zarije lice
u ruke ne bi li prikrila činjenicu da plače.

* * *

Henrik je vrlo dobro znao, iako mu se to nitko nije usuđivao reći, da su mu dani
odbrojeni. Nije se zavaravao i bio je svjestan kako su lijekovi što mu ih liječnici
propisuju beskorisni te da se više ne može učiniti ništa kako bi se odgodilo
neizbježno. Nije se bojao, zapravoje bio zadovoljan što odlazi: toliko je toga što mu
je pružalo ugodu u životu sada bilo izvan njegovih mogućnosti, a to nije mogao
podnijeti. Bilo je važno samo to da Eduardov dolazak na prijestolje protekne glatko i
da se prepredeni Hertford ne uzdigne nad ostale plemiće što ih je kralj imenovao u
Regentsko vijeće. Vlast, čvrsto je bio odlučio, mora biti podijeljena. Što se pak tiče
njihovih vjerskih uvjerenja, ni tu se nije zavaravao. Znao je u kojem se smjeru
okreće javno mnijenje. Pa, neka reformatori dobiju svoje vođe. On neće biti ovdje da
to vidi.
Na vratima se začuje tiho kucanje i kraljica proviri u sobu.
- Kako se osjećate, gospodaru? Mogu li vam što donijeti? Uspije mu slabašno joj
se osmjehnuti. Bila je dobra žena, a on joj nije bio naročit suprug. Nedvojbeno će se,
pošto on napusti ovaj svijet, udati za Toma Seymoura. Pa, sretno joj bilo. Zaslužila je
pravoga muškarca u postelji: on pak ne bi mogao naći odan iju suprugu ili
njegovateljicu, ali to je uglavnom bilo sve što se događalo između njih dvoje. No,
neka bude proklet ako dopusti da se ona ništarija od Seymoura nađe u blizini
Regentskoga vijeća.
- Čašu vina, molim vas, Kate - reče, zadovoljan što je može jednostavno gledati
kako se kreće po prostoriji udovoljavajući njegovu zahtjevu. Vrlo dotjerano izgleda u
toj grimiznoj haljini. Misli da on ništa ne zna o njezinu tajnom prelasku na
luteransku vjeru, razmišljao je. Pa, neka joj bude. Neka ih sve voda nosi. Kate,
Hertforda, nadbiskupa Cranmera, Johna Dudleyja, Coxea, Chekea, Aschama... sve
sami krivovjerci. Dobro će poslužiti pod novom vladavinom. Ali, još ne... ne još.
- Bit će ovo tužan Božić, Kate - reče uzimajući od nje pehar. - Neće biti
pretjerano zabavno za vas i moju djecu dok ja ovako ležim, a svi oko mene hodaju
na prstima kao da sam već umro.
Katarina se lecne.
- Ne, dušo, samo se šalim - uvjeravao ju je Henrik, a potom uzdahne. - Najradije
bih dvor zatvorio za posjetitelje. Ove godine neće biti slavlja.
- Ja ću vam praviti društvo, supruže moj - reče ona tapšući ga po ruci. - Imat
ćemo vlastito tiho slavlje. Moći ćete me pobijediti u kartama, kao i obično...
- Ne, Katarina - presiječe je Henrik. - Sutra ćete vi, Marija i Elizabeta poći u
Greenwich i proslaviti Božić kako valja. Eduard može otputovati u Ashridge. Ne
želim da se druži s mnoštvom ljudi. Mogao bi se razboljeti, uza sve ove zimske
prehlade koje posvuda vladaju.
- Gospodaru moj - pobuni se kraljica - radije bih ostala uz vas.
- Samo dok ne prođu blagdani - reče joj on. - Ne, nema rasprave! To je moja
volja, a vi ste dužni slušati me. Sada pođite i spremite se. Rado bih malo odspavao.
Djecu ću vidjeti prije polaska.
Stajali su pred njim, dvije vitke djevojke i dječak. Plod, pomisli, njegovih šest
brakova. Na tren mu se pričini kao da se na njihovu mjestu nalaze Katarina, Ana i
Jane: pobožna Katarina, sa svojom nepokolebljivom, teško podnošljivom
pobožnošću, vještica, s onim svojim podrugljivim, zamamnim osmijehom te slatka,
blijeda Jane koja je dala sve od sebe da mu daruje nasljednika.
Slike izblijedješe. Luta u mislima, shvati. Ponekad mu se činilo kao da se prošlost
i sadašnjost stapaju u jedno. Opet otvori oči i ugleda Mariju s onim istim nevoljnim i
dirljivim izrazom lica kakav je imala njezina majka, nedokučivu Elizabetu koja ga
oprezno promatra i svjetlokosoga blijedog dječaka, svojega sina. Iznenada shvati
kako možda nikoga od njih više nikada neće vidjeti.
- Priđite, Eduarde - zapovjedi kralj.
Dječak istupi, bez puno želje da se približi postelji. Nikada još nije vidio oca da
tako leži i bio je očito zaprepašten prizorom - kao i zbog vonja u sobi.
- Za Božić ćete poći u Ashridge - reče mu Henrik. - Pretpostavljam da će doktor
Coxe i doktor Cheke za blagdane smisliti neke igre za vas. Budite dobar dečko i
proveselite se... to je moja želja.
- Da, gospodine - krotko odgovori Eduard. Izraz njegova lica bio je sve samo ne
veseo.
Henrik dade kćerima znak da se približe.
- Vi ćete s kraljicom poći u Greenwich - reče promuklim glasom.
- Ne! - uzvikne Elizabeta prije nego što je uspjela promisliti o tome.
- Molim vas, gospodine - zamuca Marija - dajte da ostanemo uz vas.
Njezin otac odmahne glavom.
- Ovo nije mjesto za vas, kćeri moje, a osim toga, moram počivati. Nije mi bilo
dobro, kao što znate. Pozvat ću vas natrag kada se oporavim, ne bojte se.
Elizabeta se ipak bojala. Shvaćala je da joj je otac teško bolestan i da možda
nikada neće ozdraviti: sva je prilika da ga možda više nikada neće vidjeti. Ali, to nije
smjela reći jer se predviđati kraljevu smrt smatralo veleizdajom. Umjesto toga
klekne zajedno s bratom i sestrom kako bi primila njegov blagoslov.
- Neka vas Bog sve čuva i štiti - svečano će Henrik. - Slijedite Božju riječ i svima
budite uzor vrline. Sada zbogom i želim vam sigurno putovanje.
Eduard se formalno nakloni, Marija klecnuvši spusti glavu, moleći se da Henrik
ne primijeti njezine suze, ali Elizabeta hrabro korakne naprijed, nagne se nad
bolesnim tijelom što je ležalo na postelji pa nježno poljubi oca u čelo.
- Stalno ću se moliti da vam Bog uskoro vrati zdravlje, gospodine - reče.
Henrik podigne pogled prema njoj. Modre su mu oči bile suzne.
- Brinite se za svojega malog brata - promrmlja - i za svoju dobru maćehu.
Potom im svima mahne da se udalje.
 11. 1547.

lizabeta je kroz visoke prozore s rešetkama promatrala brodove na Temzi i

E daleke šiljate tornjiće nad Londonom nalik na ukočene sive prste uprte u olovno
siječanjsko nebo. Potom se vrati knjizi, potajno grickajući komad pozlaćena
marcipana preostala odbogojavljenske noći.17 Kada uđe meštar Grindal, ona brzo
proguta slasticu.
- Gospođo, morate smjesta krenuti u Enfield - reče joj on.
- Enfield? - ponovi Elizabeta. - Zašto?
- Razlog mi nije priopćen - reče učitelj. - Ali, pretpostavljam kako ste opet
pozvani da učite zajedno s kraljevićem. Gospodarica Astley već se dala na
prikupljanje vaših stvari.
Elizabeti zalupa srce. Čemu žurba? Znači li to da je ocu bolje i da se život vraća u
uobičajene okvire? Zacijelo je kralj, da je na samrti, ne bi slao odavde.
Dugotrajno je putovanje provela zbunjena i uzdrhtala. Kat je, sjedeći u kolima uz
nju, osjećala njezinu unutarnju napetost i bila dovoljno pametna da ništa ne ispituje,
nego se trudila voditi neobvezan razgovor.
Bit će mi drago sjesti uz dobru vatru kada stignemo - govorila je. - Volim Enfield.
Možda to i jest malena kuća, ali je topla i lijepo uređena. Tamo će nam biti ugodno.
Elizabeta se slabašno smiješila.
Kada stigoše, bilo je kasno poslijepodne i već gotovo mračno. Baklje su im,
divlje plamsajući na vjetru, osvjetljavale put do kuće. Jedva što je Elizabeta ušla u
veliku dvoranu, kad se, na njezino iznenađenje, iz polumraka pojavi kraljevićev
komornik i zamoli je da se smjesta uputi u prijestolnu dvoranu.
- Zar je Njegova Visost moj brat već ovdje? - upita, posumnjavši kako poziv da
dođe ovamo nema nikakve veze s učenjem.
- Stigao je danas nešto ranije, gospođo - obavijesti je komornik. Elizabetin se
predosjećaj pojača i ona se zatekne kako dršće.
Odlučno se prisili na smirenost pa zbaci ogrtač, popravi kapicu, zagladi skute i
odmjerenim se korakom zaputi u prijestolnu dvoranu, visoko podigavši bradu.
Ondje je pokraj praznoga prijestolja na povišenju stajao kraljević, izgledajući
jednako smeteno kako se ona osjećala, a uz njega njegov ujak lord Hertford. Još su
dvojica gospode - članovi Kraljevskoga vijeća, pretpostavi ona - bila u dvorani, kao i
nekolicina kućnih dužnosnika i sluga.
 Kada se Elizabeta pokloni kraljeviću, lord Hertford i dvojica gospode nakloniše
se pred njom.
- Dobro nam došli, gospo Elizabeta - tiho reče Hertford. Koračajući prema
povišenju, Elizabeta se, sada duboko ustrašena, hrabro pripremala na najgore.
Grofu poskoči Adamova jabučica i on pročisti grlo.
- Dopala me teška dužnost da vam oboma prenesem vijest o smrti vašega oca
kralja - reče, lica ukočena od tuge.
Onda padne na koljena.
- Sir, dopustite mi da vam prvi iskažem poštovanje i prisegnem na vjernost
njegovu nasljedniku, kralju Eduardu Šestome. Kralj je mrtav, živio kralj!
Rekavši to, uhvati Eduardovu ruku i poljubi je.
Umjesto odgovora, dječak brizne u plač. Elizabeta, zapanjeno ostavši bez riječi,
jedva je shvaćala užasnu vijest, ali bratova je bol bila i te kako vidljiva pa ona bez
puno premišljanja ovije ruke oko njega i bespomoćno zaplače. Pri pogledu na
uplakanu djecu, čak i sluge počeše šmrcati i brisati oči, a lord Hertford proguta slinu
i stade brzo treptati.
Više nikada neće vidjeti oca, shvati Elizabeta, nikada više neće čuti onaj snažni,
zapovjednički glas ili ushićeno uzdrhtati kad je otac nazove Bessy. Svijet više nikada
neće biti isti. Bilo je to preteško podnijeti. Suzama je natapala rame Eduardove
tunike: kao da su izvirale iz bezdana zdenca, a ona ih nije mogla zaustaviti. Nema
majke, nema oca, sad je siroče. Prizivala je oca onako kako je nekoć davno prizivala
majku... Osjećala je da joj se srce kida.
Eduardje žalostivo plakao, žešće nego ikada u životu. Hertford se, promatrajući
njega i sestru, zabrine.
- Smirite se, sir, gospođo - bodrio ih je, ali kada se njih dvoje i ne obazreše na nj,
odvaži se pa rukama obujmi njihova ustreptala tijela i zadrži ih tako sve dok se ne
umire.
Naposljetku se Eduard otrgne i zakorači prema praznome prijestolju. Na tren se
ozbiljno zagleda u njega, obraza još uvijek vlažnih od suza, a potom polako sjedne
na nj, pokazavši pritom veliko dostojanstvo za devetogodišnjaka. Elizabeta rupčićem
obriše nos, na tren ga promotri, a potom se pribere. Brat joj je sada engleski kralj. Ne
smije zaboraviti iskazivati mu poštovanje. Još uvijek drhteći od navale vlastitoga
jada, spusti se u dubok naklon.
Odjednom joj padne na pamet da je u njezinu životu nastupila još jedna, samo
tananija promjena. Eduardje sada kralj, a ona je njegova podanica. Život im više
nikada neće biti isti.
Drugi dio: kraljeva sestra
 12. 1547.

akon Henrikove je smrti, osjećala je Elizabeta, s njezinim djetinjstvom

N završeno i sada mora početi voditi računa o sebi u čudnom i prijetećem svijetu
odraslih osoba. Znala je da će, bez Henrika koji se brine o njezinoj dobrobiti, biti
prepuštena sama sebi jer je pretpostavljala da neće imati pretjerano veliku ulogu u
naumima Seymourovih, a da će, u žurbi da se preuzme nadzor nad mladim kraljem i
vladavinom, i ona i sestra Marija uskoro biti potisnute u pozadinu.
Ne može se osloniti na kraljicu, shvati. Katarina nije pokojnome monarhu izrodila
sinove pa stoga u javnim poslovima neće imati daljnjega utjecaja. Osim toga,
Katarina sada vjerojatno žaluje pa ne treba očekivati da će se baviti Elizabetinim
nevoljama. Ne, mora se osloniti na sebe i upotrijebiti vlastitu pamet kako bi
preživjela.
Nakon te odluke okrene se unutarnjemu miru koji donosi molitva. Pokojnom će
ocu, shvati, s pronicavošću rođenom iz propupale zrelosti, njezine molitve biti
potrebne.
Pošto su se lordovi iz Vijeća zakleli na vjernost kralju Eduardu, lord Hertford,
zanemarivši želje svojega mrtvoga gospodara i postavivši se na čelo Vijeća, nije
gubio vrijeme, nego stade obavljati pripreme za odlazak u London kako bi se sve
moglo dogovoriti za pogreb pokojnoga kralja i krunidbu novoga.
- Zar neću i ja poći, milorde? - upita Elizabeta Hertforda, ali on odmahne glavom.
- Žalim, gospo, ali Njegovo je pokojno Veličanstvo izričito zatražilo da nitko od
njegove djece ne nazoči njegovu posljednjem ispraćaju. A kako kralj nije oženjen,
prisutnost žena na krunidbi ne bi bila primjerena. Žao mi je.
Elizabeta osjeti kako u njoj raste ljutnja. Tko je ovaj čovjek, potekao od laktaške
Seymourove krvi, da sada svime upravlja umjesto oca?
- Pa što mi je onda činiti, gospodine? - raspitivala se.
- Zasad ostanite ovdje, s gospođom Astley. Poslat ću vam poruku nakon kraljeve
krunidbe.
Osjećaj izigranosti nabuja u Elizabeti i ona stisne šake. Da ne nazoči ni očevu
pogrebu? Uvijek spremne suze navriješe joj na oči. Grof joj uputi pogled
razumijevanja i velikodušno izvuče pergament na kojemu se njihao veliki državni
pečat.
- Ovo je posljednja volja vašega oca, gospo - reče joj - i njome vam je ostavljeno
tri tisuće funta. To vas čini imućnom ženom, jednako bogatom kao i ma koji velikaš.
Imam vam kazati i to da ćete, kada se udate, primiti na ime toga iznos od deset tisuća
funta. Osjećam da vas, međutim, moram upozoriti kako ćete, udate li se bez
odobrenja i suglasnosti Vijeća, biti isključeni iz prestolonasljednoga reda, kao da ste
umrli. Isto vrijedi i za vašu sestru, gospu Mariju.
- Nemam želje za udajom - izjavi Elizabeta, očito nimalo dirnuta tom srećom. -
Voljela bih, međutim, pratiti brata na dvor.
- Bojim se da to neće biti moguće - obavijesti je grof. - Barem dok se kralj ne
oženi. I dalje ćete živjeti u Hatfieldu, Ashridgeu i ostalim uobičajenim
rezidencijama.
- Ali, kraljica je još uvijek na dvoru - reče Elizabeta.
- Ne zadugo. U ovom je trenutku, dakako, u koroti, ali je već dala na znanje kako
se kani povući na neki od svojih udovičkih posjeda. I nju je kralj ostavio dobro
opskrbljenu.
Elizabeta se okrene u stranu. Posljedice očeve smrti bile su još gore nego što je
predviđala. Sada je, istina, bogata, ali kakve joj koristi od bogatstva ako ne smije
poći na dvor, nego je ostavljena da trune tu u Enfieldu? Nije se mogla dolično
oprostiti od oca čak ni na sprovodu.
Prostrijeli Hertforda kraljevskim pogledom i zauzvrat sa zadovoljstvom primijeti
kako je poniknuo pred njezinim očima. Viđala je oca kako postupa na taj način pa je
malo razveseli svijest o tome da je naslijedila nešto od njegove veličanstvene volje i
držanja. To znači biti kraljevska osoba, pomisli, ta tajanstvena moć pred kojom drugi
dršću, a mogla bi se pokazati korisnom u budućnosti. No, od kakve je koristi privid
moći ako nema stvarne podloge? Kada se sve dobro pogleda, bila ona kraljeva kći di
ne bila, samo je bespomoćno mlado siroče, bez drugoga izbora doli činiti što joj se
kaže.
- Što da učinim s tim? - uzvikivala je kada ju je samo Kat mogla čuti. - Treća sam
po redu gospa u zemlji, a oni od mene očekuju da postanem pustinjakinja!
- Zašto ne razgovarate s kraljem? - predloži Kat. - Uvijek ste mu bili silno dragi, a
njegova bi riječ mogla odnijeti prevagu.
Elizabeta razmisli o tome.
- Možda si u pravu, Kat - reče. - Hoću. Poći ću k njemu i razgovarati s njim.
- Gospo Elizabeta, to zbilja nije prilično - reče joj lord Hertford ustobočivši se na
vratima što su vodila u kraljevske odaje.
- Želim vidjeti svojega brata kralja - reče mu ona hladno, glasom koji ne trpi
pogovora. Bez ikakve se dvojbe jasno vidi da je prava kći svojega oca, pomisli grof:
lakše će biti ako joj popusti. Bio je u braku s najgoropadnijom svađalicom u zemlji
pa je odavno naučio da, kada su žene u pitanju, popustljivost život čini mirnijim.
 Elizabeta brata, sjajno odjevena u žalobno ruho ukrašeno gagatom, zatekne kako
sjedi za stolom pomno ispisujući kićeni potpis Eduard R. na gomilu dokumenata
službenog izgleda. Pogleda je i kimne joj glavom kada se spustila na koljena.
- Smijete ustati, sestro - velikodušno joj reče.
- Nadam se da nalazim Vaše Veličanstvo u nešto boljemu raspoloženju - reče ona.
- U boljem sam raspoloženju, hvala - odgovori on. - A što se vas tiče, draga moja
sestro, siguran sam kako nema velike potrebe da ja tješim vas jer, zahvaljujući svojoj
učenosti i pobožnosti, znate kako valja prihvatiti Božju volju. Vidim da, kao i ja, već
možete na smrt našega oca misliti s mirom u umu.
- Trudim se postići taj mir, sir - odgovori Elizabeta. - Podsjećam samu sebe da
sam ponosna što sam njegova kći.
- Jedno nas mora tješiti - odgovori dječak s prijetvornom pobožnošću
nevjerojatnom za svoje godine - naime, to da je on sada na nebu i da je iz ovog
bijednoga svijeta prešao u sretno i vječno blaženstvo.
Na ove riječi Elizabeta osjeti kako je suze opet bockaju pod kapcima, ali
Eduardovo lice ostade ravnodušno.
- Jeste li nešto željeli od mene, sestro? - upita je on. - Ili ste mi samo došli
ponuditi riječi utjehe?
- Vaše Veličanstvo, preklinjem vas, dajte da dođem na dvor! - zamoli Elizabeta. -
Nemojte dopustiti da me ostave ovdje, odsječenu od života koji je za mene važan.
Eduard se namršti.
- Dakako da morate doći na dvor - reče. - Međutim, ne još. Pričekajte do moje
krunidbe, a potom ću poslati po vas. Neću vas zaboraviti. Uvijek ste mi bili dragi.
Krunidba dođe i prođe, a Elizabeta je u nadi čekala u Enfieldu, ali obećani poziv,
kako od kralja, tako ni od lorda Hertforda, nije stigao. No, zato stiže pismo od
Katarine Parr.
- Pismo od kraljice! - uzvikne Elizabeta slomivši pečat i željno preletjevši
pogledom preko otmjenih nakošenih slova. - Moli me da dođem živjeti s njom u
Chelsea! Kaže da se i Vijeće složilo s time! Oh, Kat!
Elizabetine su oči sjale prvi put u nekoliko tjedana i Kat se tomu mogla jedino
radovati. Srce joj je, međutim, klonulo. Teško da je za nju moglo biti gore vijesti jer
je mislila da je priča s njezinom suparnicom završena. Ali, bila je u zabludi, u teškoj
zabludi, a kao posljedica toga izgledi za odlazak u kraljičino novo boravište bili su
joj nepoželjni. Ipak, prisili lice na osmijeh.
- Oduševljena sam zbog vas - reče.
- Njezina je Milost posebno zapovjedila da vi vodite moje kućanstvo - nastavi
uzbuđeno Elizabeta. - A s nama mogu ići meštar Grindal, kao, dakako, i gospodar
Astley!
- Polaskana sam - reče Kat, tek s tračkom ironije.
- Oh, tako sam zadovoljna! - žapjevucka Elizabeta. Bit će mi beskrajno veselje
boraviti uz kraljicu. Ta, nije li se prema meni ponijela poput majke?
Kat proguta pljuvačku.
- Ne dvojim da će vam biti potpora u ovom trenutku - reče nevoljko, a Elizabeta
je bila previše zaokupljena drugim mislima da bi primijetila njezinu ogorčenost.
- Istinu govoreći, čeznula sam za time da je vidim - prizna Elizabeta, sjedne na
klupu s naslonom i raširi vitke prste na širokim crnim skutima žalobne haljine,
odsutno se diveći tom dojmu.
- Kaže h kraljica kada joj se imamo pridružiti? - upita Kat.
- Očekuje da će se u ožujku smjestiti u Chelseaju pa će mi onda poslati poruku.
Oh, osjećam se bolje već na samu pomisao o tome, draga Kat! Kraljičin odlazak u
Chelsea objašnjava zašto ne mogu živjeti na dvoru.
- Oh, ne - reče odgojiteljica - to ne bi bilo prilično. Nijedna gospa neće boraviti
na dvoru sve dok se kralj ne oženi, a to se neće dogoditi još nekoliko godina, to vam
jamčim.
- Moramo se spremiti! - uzbuđeno reče Elizabeta. Ukočena izraza lica, Kat
pozove slugu i zapovjedi mu da pođe u potkrovlje po putne škrinje gospe Elizabete.
Admiral se vratio. Tek što su vijesti o smrti kralja Henrika došle do njega, smješta
je pohitao kući u Englesku prigrabiti udio u moći i bogatu plijenu koji će sada biti na
dohvat poduzetnim ljudima.
Kraljica je, još uvijek u osami kojom su se obilježavali prvi dani kraljevskoga
udovištva, čula za njegov povratak i srce joj je poskočilo od radosti i opojnoga
iščekivanja. Nije gubio vrijeme, već se vratio po nju! Čim prođe prvi mjesec korote,
poslat će joj poruku, znala je to!
Lord Hertford, koji se užurbano trudio učvrstiti svoju premoć u Vijeću, zastenje
kada se njegov brat pojavi u Whitehallu, razmetljivo ušavši u dvoranu u kojoj je
zasjedalo Vijeće, kao da mu to mjesto pripada.
- Nede! - uzvikne Tom bučnim, prodornim glasom, pljesnuvši grofa po ramenu. -
Dobro je biti kod kuće. Došao sam što sam prije mogao.
- Dobro došli, Tome - odgovori Hertford, na silu hineći zadovoljstvo, istodobno
se pokušavajući iskobeljati iz bratova medvjeđeg zagrljaja. - Nisam vas očekivao...
- Zar ste mislili da ću se držati podalje kada sam ovdje potreban? - upita ga Tom.
- Rekli su mi da se sastavlja Regentsko vijeće pa sam došao zauzeti mjesto u njemu.
Hertford je bio zbunjen. Da je njegova supruga Ana bila tu, odlučno bi pokazala
Tomu gdje mu je mjesto u vezi s tim, ali Ane nije bilo, a on je mrzio sukobe ili
neugodnosti.
- Žao mi je što vam moram reći da vas pokojni kralj nije imenovao u Vijeće,
Tome - reče nevoljko.
- Što? - zagrmi Tom. - Ja sam ujak novoga kralja, baš kao i vi i imam pravo biti u
Vijeću.
- Bojim se da su svi lordovi već imenovani i da su prisegnuli kao članovi Vijeća -
reče Hertford, navlačeći na lice izraz kao da žali zbog toga.
- Ne prihvaćam ne kao odgovor! - prasne Tom. - Nemate pravo isključiti me.
- Odluka je Vijeća konačna, brate, i ja to ne mogu promijeniti - objašnjavao je
Hertford, obuzdavajući vlastitu ćud.
Tom stisne šake i unese se bratu u lice.
- Mislite da ćete me zadržati što dalje od vlasti - prosikće - a to dolazi od vas jer
ste oduvijek bili ljubomorni na mene. Nemojte se zavaravati, znam tko stoji iza
mojega isključenja. No, upozoravam vas, dobit ću zasluženi udio u upravljanju ovim
kraljevstvom pa makar morao pribjeći umorstvu ili veleizdaji da to postignem.
- Takve isprazne i nesmotrene prijetnje neće vam donijeti dobra - odvrati Hertford
uzmaknuvši. - Pri sastavljanju Vijeća samo smo slijedili želje pokojnoga kralja.
Njega krivite što vas nije imenovao.
- Oh, pametno vam je to, skrivati se iza staroga Harryja - ispljune njegov brat,
opako se cereći. - No, požalit ćete zbog svojih spletaka kada ja steknem moć koja će
mi u ovoj zemlji s pravom pripadati, veću nego što ste ikada mogli i sanjati, a kada je
steknem, onda se čuvajte, brate. Vaša će glava prva pasti.
- Uzrujani ste, Tome, to je jedino opravdanje koje za vas nalazim - reče Hertford.
- U ime milosrđa, zaboravit ću što ste rekli, ali polako uviđam da je Njegovo
pokojno Veličanstvo pokazalo veliku mudrost kada vas nije imenovalo u Vijeće.
Ovome su kraljevstvu potrebne hladnije glave od vaše. Razmislite o tome.
- Oh, zahvaljujući vama, imam puno toga za razmišljanje! - otpovrne admiral.
- Vratio se ujak Thomas? - ponovi mladi kralj.
Da, sir, i traži prijam - reče lord Hertford - ali rekao sam mu da ste zauzeti
državnim poslovima.
- Neka uđe - naredi dječak.
- Vaše Veličanstvo, to ne bi bilo mudro - upozori ga ujak. - On je budalasta osoba,
a vi nemate vremena da ga gubite na njega.
- Zar ja nisam kralj, ujače? - ogorčeno će Eduard. - Ne smijem li sam odlučivati
ni o tome koga ću primiti u audijenciju?
- Kada dođe vrijeme za to, sir - blago reče Hertford. - Za sada je Vaše
Veličanstvo, iako mudro za svoje godine, još uvijek dijete i valja mu se oslanjati na
savjet onih koji su mudriji i iskusniji od njega.
- Ja sam kralj! - razdraženo prasne Eduard.
- A ja sam, sir, na čelu Vijeća što ga je ustanovio kralj Henrik, neprežaljeni
pokojni otac Vašega Veličanstva, sa zadaćom da upravlja ovim kraljevstvom do
vašega punoljetstva. Vaš bi otac želio da se oslonite na moju prosudbu. Bojim se da
ću morati ustrajati na vašoj suradnji.
Eduard se ozlovolji. Biti kralj nije bilo ni blizu onako zabavno kako je nekoć
pretpostavljao. Očekivao je da će biti poput oca, kojega su se svi bojali i pokoravali
mu se, ali našao se sputan svim vrstama pravila i ograničenja. Morao je učiti još
marljivije nego prije, nije smio zanemarivati bogoslužje, nego je morao pokazivati
krepost i pobožnost kakve se očekuju od nekoga koga podanici pozdravljaju kao
novoga Davida ili Samuela, morao se držati podalje čak i od vlastitih prijatelja i
nikada ne zaboraviti tko je: nije smio ugroziti život borbom na kakvu viteškom
turniru jer je opstojnost kraljevstva ovisila o njegovu opstanku. Uvijek mora imati na
umu sliku svojega veličanstvenog oca i nastojati mu nalikovati u svakom pogledu. A
sada, kako se čini, nije mogao nekome odobriti ni prijam osim ako za to najprije ne
dobije dopuštenje od Vijeća, bolje rečeno - od ujaka Hertforda.
- Prepustit ću vas vašim knjigama, sir - reče mu ujak, ulagivački se klanjajući i
natraške izlazeći iz odaje. Eduard se namršti.
Admiral je bjesnio, ali plodni su mu um sve više obuzimali različiti naumi.
Slavohleplje je tinjalo u njemu: ako se ne može obogatiti u dvorskoj službi ili pod
kraljevim pokroviteljstvom, onda će, odluči, sklopiti probitačan brak. Bilo mu je
potpuno jasno da su dvije kraljeve neudane sestre najpoželjnija prilika u zemlji. Brak
s kraljevom sestrom donio bi mu prestiž, moć i bogatstvo, a svakako bi bio pljuska
onoj lasici od njegova brata.
Ali, koju sestru odabrati? Nije morao o tome puno razmišljati. Marija možda i jest
sljedeća moguća nasljednica, ali neizvjesna kruna teško da može nadoknaditi
činjenicu kako je riječ o osušenoj usidjelici koja vjerojatno očajnički čezne za
muškarcem u postelji, a njemu, uostalom, u tom pogledu ne bi vjerojatno uopće bila
zanimljiva.
Ne, morat će to biti Elizabeta. Sada joj je trinaest, u dobije za sklapanje braka, a
navodno je duhovita i zgodna, iako je već neko vrijeme nije vidio na dvoru. Oženit
će se Elizabetom. Pri pomisli na razonodu u postelji s takvom mladom nevjestom,
kćerkom kralja Harryja i one izazovne namiguše Ane Boleyn, osjećao je drhtaj u
slabinama.
Ali, kako pristupiti ovom pitanju? Možda da pošalje pismo samoj mladoj gospi
kojoj će zacijelo laskati pažnja tako iskusna muškarca? Možda bi ga trebalo poslati,
nezapečaćeno, njezinoj odgojiteljici, uz popratnu poruku. To će biti prikladnije.
 Kat je zurila u pismo. Srećom je bila sama u sobi koju je dijelila sa suprugom,
čisteći njegovu i svoju odjeću, kada joj ga je glasnik donio.
Ponovno pročita pismo. Molim vas da mi date do znanja, pisao je admiral
Elizabeti, imam li biti najsretniji ili najjadniji od svih ljudi na svijetu. Kakve li
drzovitosti! Kako se usuđuje takvo nešto i pomisliti? A što je s njegovim
nekadašnjim udvaranjem bivšoj kraljici koja će biti slobodna udati se za njega pošto
protekne dolična godina korote?
Ipak, kada se dobro promisli, admiral je krasan predstavnik muškoga roda,
odvažan, vatren, šarmantan i hrabar. Većina bi žena bila presretna da ga dobije za
muža, čak i uza svu njegovu taštinu i naglost. Ali, Elizabeta ne pripada toj većini.
Ona je kraljevska kći i njezin će brak biti državno pitanje, a morat će ga odobriti
Vijeće. Povrh svega, često govori kako se i ne želi udati.
Ipak, on je bio vrlo poželjna prilika. Zajedno bi on i Elizabeta bili lijep, duhovit
par. Bio je upravo onakav muškarac kakva je Kat priželjkivala za Elizabetu. Istinu
govoreći, i sama je Kat bila pomalo zaljubljena u njega, i to već dugo. John Astley
bio je dobar, ljubazan muž, to se nije moglo zanijekati, ali nije imao moć izazvati
treperenje Katina srca kako je to uspijevalo sir Thomasu. Dakako, sir Thomas nikada
ne bi Kat pogledao na taj način, prestara je ona za to, ali bilo bi uzbudljivo živjeti u
neposrednoj blizini takva muškarca. A oženi li se gospom Elizabetom, doista će
živjeti u Katinoj neposrednoj blizini i ona će ga moći izdaleka obožavati, sretna zbog
spoznaje da njezina draga Elizabeta uživa s njime u stvarnosti. Oh, bila bi to vrlo
poželjna prilika!
Uzdahnuvši, Kat neodlučno sjedne na postelju, razmišljajući hoće li pismo
pokazati Elizabeti ili će sama odgovoriti na nj. Na kraju, razboritost pobijedi pa ona,
s perom u ruci, sjedne za stol i obavijesti admirala da, ako želi nastaviti s udvaranjem
gospi Elizabeti, najprije za to mora dobiti dopuštenje Vijeća.
- Ne - smjesta reče lord Hertford.
- Ali, zašto? - glasno je prosvjedovao admiral, pogledom premjeravajući
neprijateljske lica članova Vijeća.
- Zato što je gospa Elizabeta jedna od najboljih ženidbenih prilika u Europi, kao i
vrijedan politički dobitak - objasni njegov brat. - Jednoga ćemo dana, u ne tako
dalekoj budućnosti, željeti za nju dogovoriti probitačan brak.
- Ona je od kraljevske krvi i ne može pripasti običnom vitezu - istakne John
Dudley, čovjek bikovske grade, namrštivši tamne obrve. - Pa čak i ako je on kraljev
ujak. Valjda to uviđate, pobogu.
- Zaboravite je, sir Thomase - meko reče nadbiskup Cranmer.
- Zacijelo postoje mnoge mlade gospe čijim će obiteljima biti drago ući u vezu sa
Seymourima. Moći ćete birati, siguran sam u to.
 Admiral im svima dobaci mračan pogled pa se, skupivši ostatke svojega
dostojanstva, nakloni i izjuri iz sobe.
Elizabeta raspečati pismo koje joj je Kat pružila, pročita ga i zagleda se u ispisane
riječi, rastrgana između bijesa zbog čovjekove smjelosti i uzrujana uzbuđenja.
Glasnik je, predajući joj pismo, rekao Kat da je njegov gospodar poslušao njezin
savjet i postupio kako je zatražila. Nije rekao je li se Vijeće suglasilo s tom vezom,
ali sir Thomas valjda, razmišljala je Kat, ne bi bio toliko nepromišljen da pristupi
Elizabeti bez toga odobrenja?
- Admiral prosi moju ruku - reče Elizabeta.
Katino srce poskoči, ali se ona prisili na oprez.
- Kaže li da je Vijeće odobrilo njegovo udvaranje? - upita. Elizabeta ponovno
očima preleti stranicu.
- Ne!
- Znači da trebamo pretpostaviti kako ga je odobrilo? - pitala se Kat.
- Možemo pretpostaviti što god nam padne na pamet - reče Elizabeta - ja se neću
udati za njega. Ni moja dob ni moja sklonost ne dopuštaju mi razmišljanje o braku.
- Trinaest vam je godina - istakne Kat. - Djevojke mlade od vas već su sretno
udane. A admiral je tako krasan muškarac i čovjek velike hrabrosti. Zar ćete pustiti
da vam promakne ovakva prilika?
- Da - tvrdoglavo reče Elizabeta. - Odlučila sam da se nikada neću udati.
Međutim, napisat ću mu ljubazno pismo i odbiti ga uz izgovor da mi treba najmanje
dvije godine dok ožalujem oca prije nego što uopće počnem razmišljati o braku.
Neće tako dugo čekati na mene.
- Gospo, oprostite mi, ali vi ste glupača! - pobuni se Kat.
- Radij e ću biti neudana glupača nego udana veleizdajnica - otpovrne Elizabeta. -
Nemamo dokaza da je taj gospodin od Vijeća dobio blagoslov za svoju prosidbu, a
osim toga, uživam u svojemu djevičanskom položaju i namjeravam ga zadržati.
Kat bespomoćno odmahnu glavom.
- Neprirodno je što se ne želite udati. Svaka djevojka želi muža pa zašto ga ne
biste željeli i vi? A ako se bojite bračne postelje, tja, uvjeravam vas, previše se buke
diže oko toga. Nema tu ničega zbog čega bi se trebalo brinuti.
- Rekla sam da se ne želim udati! - plane Elizabeta, a tamne joj oči sijevnuše
bijesom. Po ćudi je bila slika i prilika svojega oca. - Zašto mi ne vjerujete? Zar
mislite da samu sebe ne poznajem?
- Vrlo ste mladi - priklopi Kat - i s vremenom ćete, vjerujte mi, promijeniti
mišljenje! Poslušajte riječi žene koja je starija i mudrija od vas. Udajte se za
admirala, poželjnijega supruga teško ćete naći.
 - Ne - kroz stisnute zube reče Elizabeta.
Ovo ju je pitanje uznemirilo i pobudilo u njoj sve stare bojazni: činilo joj se da
nikada neće moći prihvatiti brak. Nije znala zašto, ali i sama pomisao na to ispunjala
ju je svojevrsnim užasom...
Dopustite mi, lorde admirale, da Vam iskreno kažem kako se, iako otklanjam
sreću da Vam u sadašnjem trenutku postanem ženom, nikada neću prestati zanimati
za sve što bi Vaše zasluge moglo okruniti slavom i kako ću uvijek osjećati najveće
zadovoljstvo da Vam budem službenicom i dobrom prijateljicom.
- Krvi mi Božje! - zaurla admiral zgužvavši pismo u čvrstu lopticu. - Zar sam
osuđen na to da uvijek ostanem osujećen u svojim željama?
- Što je bilo, sine moj? - upita stara gospa Seymour, došavši vidjeti zbog čega se
diže tolika vika.
- Ona me odbila! - promrmlja njezin sin. - Mala me frigidna namiguša odbila.
- Koja mala frigidna namiguša, dragi? - upita njegova majka.
- Gospa Elizabeta - zareži on.
- Pa, sine moj, u prvom se redu niste ni trebali ogledati za njom - prekori ga
iznenađena gospa Seymour. - Nije ona za vas, a mogli ste i znati da će vas odbiti.
Ona je vrlo razborita mlada gospa.
Ona uzdahne.
- Uvijek ste bih nagli, Tome. Radije promislite prije nego što se u nešto upustite.
Nađite si dobru plemenitašicu, dragi, suprugu s dobrim mirazom pa se smirite. Treba
vam brak s pristojnom, pouzdanom ženom. I to u pravo vrijeme.
- Da, gospođo majko reče admiral uzdahnuvši i zakolutavši očima.
Sluga, čovjek po imenu John Fowler, priđe ukloniti kraljev tanjur sa stola.
- Dar od admirala, sire - promrmlja, utisnuvši u Eduardovu ruku kesu punu
kovana novca, svejednako držeći na oku doktora Chekea koji je sjedio na
suprotnome kraju sobe i ispravljao dječakove prijevode. Eduard zahvalno podigne
pogled.
- Vrlo ljubazno od ujaka - reče. - Volio bih da mu to mogu nekako uzvratiti.
Fowler se pretvarao da razmišlja. Sir, siguran sam da biste mogli - reče,
ponavljajući riječi koje je prije uvježbao. - Gospodin admiral kaže da je čuo kako se
ljudi čude što se još nije oženio. Osobno, želi se oženiti, čuo sam nebrojeno puta
kako to kaže, ali još uvijek nije našao prikladnu nevjestu. Bi li Vaše Veličanstvo bilo
zadovoljno ako se on oženi?
- Da, bio bih silno zadovoljan - odgovori kralj.
- Bi li mu Vaša Milost voljela predložiti suprugu? - zapita Fowler.
 Polaskan što se traži njegov sud o tako odraslome pitanju, Eduard razmisli
nekoliko časaka.
- Kako bi bilo da uzme gospu Anu Klevsku? - reče naposljetku. - Ne, čekajte...
volio bih da se admiral oženi mojom sestrom Marijom i promijeni njezine stavove.
Moja je želja da ona prihvati istinsku protestantsku vjeru, kako su to dužni učiniti svi
odani podanici.
- Prenijet ću svojemu gospodaru preporuku Vaše Milosti - klanjajući se odvrati
Fowler. - Bit će Vašoj Milosti zahvalan na savjetu.
Eduard kimne, osjećajući se velikodušno.

* * *

- Opet ne - reče Hertford - i to zbog istoga razloga. Gledajte, brate, ni jedan se od nas
dvojice nije rodio biti kralj ni zato da se oženi kraljevom kćeri. Obojica trebamo
hvaliti Boga i biti zadovoljni onim što imamo, a ne se preuzetno pokušavati probiti u
društvu. Pouzdano znam da gospa Marija nikad ne bi pristala na takav brak.
- Kako to možete znati? - otpovrne admiral. - Gledajte, sve što tražim jest
suglasnost Vijeća za taj brak, a ja ću je onda osvajati na svoj način.
- Zar nisam rekao ne? - gotovo vikne Hertford. - Upozoravam vas, nemojte dalje
ustrajati na tome.
- Vidim, brate, da mi niste prijatelj - podsmjehne se Tom - i da ste odlučni
osujetiti me na svakom koraku. No, prije ću vas vidjeti u paklu nego što ću popustiti
pred vašom zlobom!
- Vaše Veličanstvo, prenio sam admiralu vaše mudre prijedloge o tome kime bi se
trebao oženiti - oprezno reče Fowler, potajno stavljajući još jednu kesu sa zlatnicima
kraj kraljeva tanjura. - No, on kaže da postoji žena koja mu je draža od gospe Ane i
gospe Marije. Što bi Vaše Veličanstvo reklo na brak između njega i kraljice?
- Odobrio bih to - izjavi dječak bez oklijevanja. - S vremenom, dakako. Moja je
draga maćeha tek nedavno obudovjela.
Njegovo ravnodušno lice nije odavalo nikakvu bol pri spomenu nedavnoga
gubitka.
- Reći ću to admiralu, sir - obeća Fowler.
Kraljica Katarina stajala je raširenih ruku na velikome ulaznom trijemu dvorca
Chelsea. Ostavši udovicom tek prije šest tjedana, odjevena u sumornu žalobnu
haljinu i s kapicom od crnoga satena vezanom ljubičastim baršunastim vrpcama na
glavi, izgledala je prilično raspoloženo i bila očito oduševljena dočekujući pastorku.
- Gospo Elizabeta! Kako ste mi nedostajali! - uzvikne povukavši djevojku u mek,
slatko mirisan zagrljaj. - A i vi ste mi, gospođo Astley, silno dobrodošli. Izvolite ući.
Povede ih u prostranu kuću od crvene opeke, kroz dvoranu s gredama na stropu
pa uz veliko svečano stubište do privatnih odaja, gdje uvede Elizabetu u raskošno
opremljen niz prostorija opremljenom skupocjenim tapiserijama, skupim sagovima i
krasnim pokućstvom. Zdjele pune sunovrata bile su postavljene po hrastovim
stolovima i škrinjama, a rešetkasti su prozori bili zastrti svijetlozelenim baršunastim
zastorima.
- Gospodin i gospođa Astley bit će smješteni u donjim odajama - reče kraljica -
koje su spiralnim stubištem povezane s vašima.
Kat se trudila izgledati zahvalno, ali bila je tako bolesna od ljubomore da je jedva
podnosila pogled na Katarinu.
- Gospođo, tako sam vam zahvalna za trud koji ste u sve ovo uložili i na ovim
krasnim odajama reče oduševljeno Elizabeta ljubeći maćehu.
- Bilo mi je zadovoljstvo - toplo joj reče Katarina. - Sada ću vas ostaviti da se
smjestite.
Ostavši u prekrasnim odajama sama s odgojiteljicom, Elizabeta zapleše od
radosti.
- Zar nemamo sreće, Kat? Oh, ponovno se osjećam sretnom! - uzvikne. -
Sretnijom nego što sam se osjećala već dugo vremena.
Kat se borila obuzdati vlastite osjećaje.
- Molim se da i dalje ostanete sretni - reče vedro, odlučivši jednom i za svagda
suzbiti neprijateljstvo prema Katarini Parr.
Kasnije, za objedom koja je poslužen u kraljičinoj primaćoj odaji, a na kojemu su
se za stolom našle samo Elizabeta i gospa Herbert, Katarinina sestra, jela se riba u
pikantnom umaku, a nakon toga Elizabetine omiljene slastice: kandirano voće i prhki
kolači punjeni kremom od jaja, a razgovaralo se o posljednjim vijestima s dvora.
Elizabetu oduševi što se prema njoj ophode kao prema zreloj osobi, dopuštajući joj
da se pridruži razgovoru među odraslima i iznese svoje mišljenje.
- Čujem da je lord Hertford imenovan lordom protektorom - reče kraljica.
- Bolje rečeno, sam je sebe postavio za lorda protektora - dometne gospa Herbert
posluživši se solju. - No, dakako, sada ga više i ne bi trebalo oslovljavati kao lorda
Hertforda, zar ne?
- Ispričavam se, Elizabeta. Sada je imenovan vojvodom od Somerseta - objasni
kraljica zbunjenoj djevojci. - Mnogi su promaknuti prihkom kraljeve krunidbe i
dobili su visoke naslove. John Dudley sada je grof od Warwicka, a sir Thomas
Seymour postao je lord Seymour od Sudeleyja.
Osmijeh joj se na tren pokoleba. Nije ju pokušao vidjeti nitije poslao poruku. Nije
mogla suzbiti razočaranje. No, dakako, još je prerano - ne želi joj se nametati u
koroti, kao ni dovesti u pitanje njezinu čast, a on je pravičan čovjek, očito sposoban
za veliku obzirnost. Ipak, kada bi tek mogla na njega baciti pogled... ih primiti kratku
poruku... Srce joj je bilo ispunjeno čežnjom: tako ga već dugo čeka.
- Predivno je vidjeti kako se reformirana vjera naposljetku otvoreno prihvaća -
reče gospa Herbert. - Sjećate li se kako smo skrivali Bibliju na engleskome i živjeli u
strahu da nas ne otkriju?
- Nemojte me ni podsjećati na to - zadršće Katarina. - Zamalo sam zbog nje i
umrla. Elizabeta, jeste li sretni što je Engleska sada protestantska kraljevina?
- Sretna sam, gospođo. - Elizabetin je osmijeh bio iskren. - Za mene je to istinski
put do spasenja, način na koji sam odgojena, iako toga u početku nisam bila svjesna.
No, bojim se da će stavljanje katoličke mise izvan zakona prouzročiti veliku tugu
mojoj sestri Mariji.
Razmišljala je o tome kako već odavno nije vidjela Mariju.
- Gospa Marija morat će se pokoriti kao i svi drugi - reče oštro gospa Herbert. -
Ne može raditi protiv kraljeve volje.
- Vrlo je pobožna - odvrati Elizabeta.
- Ali, na krivom je putu - dometne kraljica slažući svoj ubrus.
- Uistinu, žalim zbog nje, iako znam kako je treba navesti da uvidi svoju zabludu.
- Bi li je Vijeće možda moglo ostaviti na miru? - pitala se Elizabeta. - Na kraju
krajeva, ne može počiniti mnogo štete bude li svoju vjeru obdržavala u tajnosti.
- Nikada je ne podcjenjujte - upozori Katarina. - Uživa prijateljstvo cara, svojega
rođaka, a on je zaštitnik katoličke vjere u Europi. Moćan je vladar pa, ako poželi,
može povesti vojsku na Englesku i prisiliti nas da opet prihvatimo rimokatoličku
vjeru. Srećom, silno je zauzet nastojanjem da istjera Turke sa svojih posjeda.
- Ne vjerujem da bi moja sestra poželjela pozvati ma kojega stranog napadača da
navali na naše kraljevstvo - reče Elizabeta.
- Previše je odana našemu bratu kralju, a i silno ga voli. Uostalom, doista želi
samo supruga i djecu. Ne zanima se za politiku.
- Možda i ne zanima - reče gospa Herbert - ali sumnjam da će joj i dalje biti
dopušteno prisustvovati vlastitoj misi. Uostalom, to će uskoro biti i protuzakonito.
- Moramo se moliti za nju - reče Katarina. - A sada, budući da smo završili s
jelom, možda malo glazbe prije nego što se povučemo. Elizabeta, hoćete li nam malo
zasvirati na lutnji?
Bilo je to u svibnju, jednoga petka predvečer, a Elizabeta i Kat uživale su, nakon
neuobičajeno hladnoga proljeća, u prvome toplom razdoblju te godine, sjedeći pod
trešnjom i sunčajući se u prekrasnim vrtovima što su se pružali sve do Temze.
Elizabeta odloži knjigu koju je čitala: Obranu dobrih žena sir Thomasa Elyota, koja
se, unatoč svoj privlačnosti činila prilično suhoparnim štivom na takav prekrasan
dan. Kapica je ležala pokraj nje na travi, a ona se baš pitala hoće li probuditi Kat
koja je tiho hrkala, kad uoči kraljicu kako izlazi iz kuće i hita u suprotnome smjeru,
prolazeći između ograđenih cvjetnih gredica i nestajući iza bujne živice što je
presijecala vrt. Bilo je nečega u Katarininu odlučnome koraku što je Elizabeti
govorilo da je kraljica nekamo krenula po prilično važnome poslu.
Nije više mislila na to sve dok treće večeri poslije toga, razodjenuvši se da pođe u
postelju i utrnuvši svijeću, nije zastala uz prozor promatrajući noćno nebo i
prisjećajući se onoga što joj je otac davno govorio o zvijezdama. Puno ih je te noći
bilo vidljivo, a bio je gotovo pun mjesec. Elizabeta otvori jedno krilo i omiriše svjež,
mirisan zrak, puteno ga udišući.
Odjednom se ispod nje na stazi pojavi kraljica, koračajući odlučno u istome
smjeru kao i prije tri dana. Elizabetu još više zapanji činjenica da je Katarina bila
odbacila žalobno ruho i da sada na sebi ima lijepu haljinu svjetlije nijanse -
neodredive na mjesečini - vrlo duboka, četvrtasta izreza oko vrata.
Kraljica joj načas nestade iz vida, ali Elizabeta ostade na prozoru, i dalje motreći.
Njezina budnost uskoro bi nagrađena jer se kraljica ne zadrža ondje kamo je otišla,
nego se pomoli između drveća u društvu osobe koja je Aedvojbeno bila muškarac.
Visok muškarac odlučna koraka. Oboje su govorili tihim glasom, a čak su se i
prigušeno smijali približavajući se kući. Elizabeta zapanjeno prepozna Thomasa
Seymoura, odnedavno lorda od Sudeleyja, čovjeka koji je nedavno njoj bio predložio
brak pa je poprilično sablazni kada ga vidje kako je jednom rukom zagrlio Katarinu
oko ramena i privukao je k sebi, a zatim se sagnuo i poljubio je ravno u usta.
Nešto se u tom trenutku uskomeša u Elizabeti, nešto što nije bilo povezano samo
sa zaprepaštenjem što svjedoči toj posve neočekivanoj i vrlo prisnoj kretnji. Nije
vidjela Katarinino lice, ali na mjesečini je mogla razabrati kako se tijelom privija uz
admirala pokretom dragovoljna prepuštanja. Možda je to bio razlog ili pak možda
vješt način na kojije muškarac ukrao poljubac ženi, no Elizabeta iznenada shvati što
znači željeti muškarca, a tome se znanju pridruži sumoran osjećaj gubitka - sve to
moglo je pripadati njoj, samo da je bila dovoljno pametna i prihvatila Katin savjet.
Neočekivana, nepoznata vrelina u trbuhu i u stidnim dijelovima bila je
neodoljiva. Propupale su joj grudi bridjele. Koliko god bila mlada, odgovor svojega
tijela prepoznade kao žudnju. Spozna da je bez daha i sva drhtava, a između nogu
osjeti čudnu vlažnost. Kada spusti pogled, vidje krv kako iz nje kaplje po podu.
Iako ju je pogled na to zaprepastio, znala je što je posrijedi, očekivala je mjesečno
krvarenje još otkako joj je Kat prošle godine objasnila sve o tome. Ipak, svejedno se
užasnula, a umorni se um poigravao njome. Žudnja... i krv. To joj se dvoje
neraskidivo povezalo u svijesti jer se, zahvaljujući nekoj čudnoj podudarnosti, jedno
pojavilo zajedno s drugim.
Nije, međutim, bilo u pitanju samo to: bilo je tu i uspomena, nesretnih uspomena.
Muškarac i žena možda žele jedno drugo, ali ishod je toga često dijete, rođeno u
izljevu krvave tekućine - znala je to jer je čula da se o tome govori. A neke žene od
toga i umiru. Njezina vlastita baka Elizabeta od Yorka, kao i njezina maćeha Jane
Seymour - obje su preminule od posljedica porođaja. A žudnja može dovesti i do
drukčijih oblika smrti. Njezin je otac želio njezinu majku, a majka je doživjela krvav
kraj, kao i Katarina Howard, još jedna žrtva žudnje, nezakonite u njezinu slučaju. I
sada, ona, Elizabeta, kao i svaka žena, svakoga mjeseca mora krvariti, a kada bi se
upustila u to da zadovolji vlastitu žudnju - Kat je bila vrlo jasna u tom pogledu - tom
bi prilikom opet bilo krvi, a i boli, bar prvom prigodom. Od same pomisli na to
osjećala je silnu studen.
No, zar ona nije riješila da se nikada neće udati? Ako se ne uda, izbjeći će
suočavanje s krvavim muškim prodorom ili krvavim porođajem, ili nečim još gorim.
Ali tada će morati zaboraviti i na sve izglede da upozna slatku i dirljivu nježnost
kakvoj je upravo svjedočila između kraljice i admirala, a koju je sama, u svojoj
nevinosti, mogla samo zamišljati. To je možda mala cijena za sigurnost, razmišljala
je, kada je onaj kratkotrajni trenutak uzbuđenja prošao i više nije imao snage
uzburkatijoj misli. Pribravši se, zadivi se kako joj je bilo lako utonuti u sanjarenje.
Sada se mora pozabaviti važnijim praktičnim pitanjima.
Ono je dvoje ispod njezina prozora otišlo i vrt je ostao prazan. Negdje hukne
sova. Neće zaboraviti ono što je maločas vidjela, neće izdati ženu koja je bila njezina
ljubazna dobrotvorka i neće se zamarati mislima o tome što je moglo biti. Naguravši
rub spavaće košulje između nogu, bosonoga požuri do škrinje u ložnici potražiti
komade platna što ih je Kat bila priprermla za ovakav slučaj.
Narednih je noći Elizabeta opet viđala ljubavnike, otprilike u isto vrijeme, kako
idu putem prema kući. Oprezna pretraga po vrtovima odade joj kako kraljica pušta
admirala da uđe kroz vratašca u zidu. Povremeno bi ga Elizabeta čula kako odlazi u
sitne sate. U tim je prigodama bio sam i brzao prema vratima.
Nikome nije govorila o tome. To se, mislila je, žestoko želeći zaštititi Katarinu,
nikoga ne tiče doli samo njih dvoje.
No, i Kat je gledala kroz prozor pa je, više upoznata s takvim stvarima od
Elizabete, donijela vlastite zaključke. Kraljica bi svakako trebala voditi više brige o
vlastitoj časti! Kako se može odavati takvome lakomislenu ponašanju tako brzo
nakon smrti kralja Henrika, i to s čovjekom po položaju toliko ispod nje? I kako se
usuđuje zabavljati sa sir Thomasom Seymourom kojega je Kat namijenila Elizabeti?
Je li to samo ljubakanje? Ili nešto od daleko veće važnosti? U svakom bi slučaju
posljedice za sve koji su u to umiješani mogle biti ozbiljne, a to će zasigurno
okončati Katine naume u vezi s njezinom pitomicom.
Katine dobre odluke odmah odoše u vjetar. Bolesna od ljubomore, zamišljala je
sebe kako kraljici u lice govori sve što, zna ili kako je kod Elizabete optužuje zbog
toga pa čak i kako o njezinu sramotnome vladanju izvješćuje Vijeće. No, dakako,
razmišljala je, ova ljubavna veza ne može zadugo ostati tajnom. Već je bila čula
govorkanje među služinčadi - u velikome je kućanstvu bilo nemoguće išta zadržati u
tajnosti. Razotkrivanje će uskoro uslijediti, to je izvjesno. Kat ništa ne mora činiti. I
bolje je tako.
Dva dana poslije toga, putem prema spremištu s posteljinom, Kat uspije čuti
završetak promrmljanoga razgovora između dviju kraljičinih sobarica i zaprepasti se
zbog onoga što je čula.
- Pazi što ti kažem, vjenčali su se prošli tjedan! - reče jedna od njih. - Ja sam im
pripremila postelju i vidjela dokaze o tome.
- Ma nemoj mi reći! - dahne druga.
- Tko se to vjenčao? - upita Kat ulazeći u spremište.
- Ovaj... ne poznajete ili, gospođo Astley - zamuca prva žena, očito prestrašena.
Ona i njezina družica pokupiše svoje zavežljaje i žustro iziđoše.
Katino je srce mahnito lupalo. Zacijelo su govorile o kraljici. Bila je uvjerena u
to. Vjenčala se? S lordom od Sudeleyja? Kako su se usudili, a stari kralj nije u grobu
ni četiri mjeseca? Oh, bit će to sablazan golemih razmjera! A ona, Kat, najvećim će
dijelom tome pridonijeti.
Kat je bila uzela u običaj povremeno odlaziti u London kako bi u St. Paul’s
Churchyardu kupovala knjige za Elizabetu i razgledavala nakit što se prodavao u
lijepim zlatarnicama u Cheapsideu. Ponekad je išla kolima, a u drugim prilikama
pješice, prateći vijugavi riječni tok. Jednom prigodom baš se vraćala kroz St. James
Park, kad slučajno susretne admirale.
- Eh, zar to nije naša ključarica! - pozdravi je on nestašno, ali osjećala je kako je
njegove oči podmuklo motre. Jedino je ona bila upoznata s njegovim potajnim
stremljenjima u pogledu njezine mlade gospodarice: sluti li on da je u posljednje
vrijeme čula govorkanje o njemu i kraljici?
- Dobar dan, lorde admirale - reče mu, ne obazirući se na njegov podsmijeh i
spuštajući na klupu košaricu koju je nosila.
- Prekrasan dan, gospođo Astley. Upravo dolazim iz palače - reče on pa pokaza
na crvene opeka palače St. James iza njih.
- Trebalo mi je malo zraka. Odaje lorda protektora pomalo su pregrijane!
Snuždeno se smješkao. Kat ga odluči natjerati da mu bude još više vruće.
 - Očekivala sam da ću vas vidjeti u Chelseaju, gospodine - reče. - Mislila sam da
ćete nastaviti s udvaranjem gospi Elizabeti.
- Ah, to - reče on izgledajući kao da mu je neugodno.
- Čula sam da se posvuda govori kako ćete gospu Elizabetu uzeti za suprugu -
oporo nastavi ona, iako ništa takvo nije bila čula.
- Ne - smeteno odvrati on. - Neću gubiti život zbog supruge. Obratio sam se
Vijeću, ali to ne može biti. - On stiša glas. Po vjerit ću vam tajnu: zaručio sam se s
kraljicom.
Kat je jedva zadržavala ljutnju.
- S raznih strana, međutim, čujem da ste otišli i dalje od zaruka pa ste se već i
vjenčali! - uzvrati.
Admiral se osmjehne, ali u očima mu se još uvijek čitao oprez.
- Ne obazirite se na naklapanja, gospođo Astley - reče joj, a potom se nakloni i
ode, vraćajući se velikim koracima prema palači.
Kat ostade stajati zureći za njim, kuhajući u sebi, bolno svjesna da su sve njezine
nade za Elizabetu izgubljene.
Elizabeta se, pozvana u kraljičinu primaću odaju, iznenadi kada ondje zateče
admirala kako stoji iza Katarine koja ustade sa stolca i poljupcem u obraz pozdravi
pokćerku.
- Moram vam nešto priznati - reče bez daljnjeg uvoda. - Udala sam se za
admirala.
- Udali ste se za admirala? - dahne Elizabeta.
- Da, draga moja - reče mirno Katarina, posegne za rukom svojega novog supruga
i predano se zagleda u njega.
On joj uzvrati osmijeh, otkrivši bijele zube iza punih usana. Uistinu je vrlo
pristao, pomisli Elizabeta. Ne mogu ga kriviti što se drugdje ogledao za suprugom.
Ja sam ga odbila...
- Kada sam jučer otišla u posjet kralju, sve sam mu rekla i zamolila ga za
oproštenje što sam se ponovno udala bez dopuštenja - nastavi Katarina. - Primio je to
ljubazno i obećao da će nam javno dati svoj blagoslov.
- Moj brat, lord protektor, nije to jednako prihvatio namršteno reče admiral. -
Bijesan je na nas. Odnosno, bolje rečeno, bijesna je ona njegova žena. Upravo je
shvatila da će morati dati prednost supruzi svojega prezrenog djevera pa je silno
uvrijeđena i uznemirena.
On se naceri.
- Nadam se da ćete i vi biti jednako ljubazni prema nama kao i vaš brat kralj,
Elizabeta - reče kraljica s molećivim prizvukom u glasu.
 - Vjere mi, ne znam što da kažem, osim da mi je drago zbog vaše sreće - odvrati
Elizabeta.
Bila je to istina - bilo joj je drago jer je po sjaju u Katarininim očima i blagom
rumenilu na njezinim obrazima shvatila da joj je maćeha doista sretna, ali sve je to
bilo prerano, taj brak, gotovo nepristojno prerano. Zar kraljica nije tek nedavno
obudovjela i ne bi li trebala žalovati za pokojnim kraljem?
- Bojim se da smo izazvali strašnu sablazan što smo se vjenčali tako brzo nakon
smrti vašega oca - reče Katarina, sva rumena u licu. - Mnogi su me na dvoru
poprijeko gledali, uvjeravam vas. Nije to bilo ugodno iskustvo. A lord protektor
ukazao mi je, poprilično grubo, na činjenicu da, ako se pokaže da tako brzo nakon
kraljeve smrti očekujem dijete, nitko neće moći biti siguran čije je ono pa će time biti
dovedeno u pitanje zakonito nasljeđivanje, a i sam kraljevski naslov. No, mi se
nismo vjenčali sve do početka svibnja, tako da njegovi izračuni proizlaze iz zlobe, a
ne iz logike.
- Mislila sam da udovice moraju čekati godinu dana prije nego što se smiju
ponovo udati, gospođo - reče Elizabeta, ne mogavši se zaustaviti. - Možda bi bilo
bolje da ste udaju odgodili do tada.
- Da sam imala vremena tako dugo čekati, vjeruj mi, bila bih to učinila -
strastveno se zaklinjala Katarina. - No, više nisam mlada, već mi je trideset pet,
Elizabeta, a žudim za djetetom dok to još uvijek mogu. Ne bih htjela da pomislite
kako je ovaj brak proistekao iz neke nagle strasti. Kao što je istina da je Bog na
nebu, bila sam u potpunosti sklona tomu još dok sam svojedobno imala slobodu
udati se... prije nego što je prevagu odnijela viša sila. A uz sve dužno poštovanje
prema vašemu ocu, dijete, koji je meni bio dobar gospodar, ugrabila sam ovu priliku
da budem sretna pa mogu samo reći: Bog je to čudesno smislio!
Lice joj je bilo ozareno, radost opipljiva. Elizabeta se nasmiješi. Ni za sav svijet
ne bi željela kraljici pokvariti sreću. Nagne se i opet poljubi Katarinu.
- Imate i moj blagoslov, gospođo, a i vi, milorde.
Promatrajući je, Tom je mislio kako sve više nalikuje na majku. Osim crvene
kose i nosa koje je dugovala starom Harryju, bila je slika i prilika Ane Boleyn. Dajte
joj godinu ili dvije i muškarci će sliniti za njom.
On nježno spusti pogled prema Katarini: ispod očiju vidjele su joj se slabašne
bore. Maločas je rekla istinu: doista više nije mlada. No, još uvijek je lijepa, supruga
mu je i u dobru i u zlu i on je ljubi. Doista je ljubi.
Elizabeta je mislila da je svaka sablazan prošla, sve dok ne primi Marijino pismo.
Morate smjesta doći k meni i boraviti ovdje u Hunsdonu, zapovijedala je njezina
sestra, i morate shvatiti hitnu potrebu da se bez odlaganja maknete iz toga
kućanstva. Ogorčena sam što doznajem kako se tijelo kralja našega oca još nije
pošteno ni ohladilo, a već se tako besramno sramoti. Međutim, kako ne želim
uvrijediti kraljicu koja je bila ljubazna prema meni, morate u vezi s ovim pitanjem
Vašega odlaska upotrijebiti mnogo takta, tako da se ne pokažete nezahvalnom. No,
ne smijete sebi dopustiti da i dalje ostanete izloženi takvoj pokvarenosti ni to da se
čini kako je opravdavate.
- Što da radim, Kat? - zaplače Elizabeta. - Ne želim otići. Ovdje sam silno sretna.
Volim kraljicu koja mi je iskazala toliko ljubavi, a drag mi je i admiral. Kako da ih
napustim?
- Mislim da bi bilo dobro poslušati gospu Mariju - potakne je Kat, zahvalna zbog
neočekivane saveznice. - Moram vam priznati svoje bojazni od časa kada ste mi
priopćili da ste blagoslovili ovaj brak. Elizabeta, vaš otac kralj tek je nedavno
preminuo: morate vidjeti da je ovo, u najmanju ruku, loše odabran trenutak.
Elizabeta je izgledala neodlučno.
- Da, prerano je - suglasi se. - Nisam tako mislila. No, osim činjenice da nisu
pričekali dok ne prođe pristojno vrijeme, kraljica i admiral zakonito su vjenčani. Nije
to isto kao da žive u grijehu, a ja sam ovdje tako sretna i ne mislim ništa reći protiv
njihova braka. Uistinu, želim im dobro pa ću se suprotstaviti sestri i to joj reći. Vrlo
obzirno, dakako.
- Je li to pametno? - zapita Kat. - Samo razmišljam o vašem ugledu, razumijete.
Ne osuđujem kraljicu i admirala.
- Draga Kat - nasmiješi joj se Elizabeta, zagrlivši je jednom rukom. - Uvijek
mislite o mojoj dobrobiti. Razumijem vašu zabrinutost, ali vam kažem da je suvišna.
Večeras ću pisati sestri. Neću joj sve reći, nego samo to da je ovdje sa mnom sve u
redu, da stvari ne stoje baš onako kako ih ona vidi i da ću pričekati dok ne vidim na
što će sve to izići. Zar to nije najbolje? Uostalom, ni Marija ni ja nemamo nikakve
moći promijeniti ono što se već dogodilo. Moramo na najbolji način prihvatiti ono
što ne možemo popraviti.
- Izvrsno - reče Kat, shvaćajući da je poražena i pokušavajući suzbiti neugodan
predosjećaj.
- Otkako se admiral ovamo uselio, ovo je postala puno sretnija kuća - reče
Elizabeta kraljici.
Isprva se bojala da će sve to izgledati kao da je zmija provalila u raj, ali nakon
dva tjedna što ih je provela upoznajući se s novim očuhom i osjećajući povoljan
utjecaj što ih je on ostavljao u životu svih ukućana, njezine se brige raspršiše.
- Život je uzbudljiviji, često se smijemo...
- I puni smo radosti! - završi Katarina. - Vjere mi, nikada kraja veselju. Svaki se
dan čini kao blagdan. A ja se od toga nikada neću umoriti.
 - Svi vrlo pohvalno govore o admiralu, gospođo - reče Elizabeta. - Prema svima
je ljubazan, nimalo snishodljiv, čak ni prema najnižem sluzi. Svi ga vole.
Kraljica se osmjehne. Zajedno su prijateljski sjedile za stolom ispod breskve na
tratini nad rijekom, uživajući u svježem zraku. Boravak na svježem zraku, izjavila je
Katarina, njezin je omiljeni način blagovanja pa je zapovjedila da se priredi prava
gozba: stol je bio nakrcan srebrnim tanjurima punim piletine, divljači, raznih pašteta,
graška i ribe, uz Elizabeti omiljeno ušećereno voće. Ispod stabala, na pristojnoj
udaljenosti, sjedio je glazbenik tiho svirajući lutnju. Blagi je povjetarac pirkao, težak
od mirisa što ga je širilo dvije stotine grmova damašćanske ruže. Elizabetu je
obuzimalo blaženstvo. Život je bio hjep, a ona je već shvaćala da svijest o sreći
upravo u trenu kada je čovjek osjeća, a ne samo u prisjećanju, znači biti doista
sretan.
Brak je Katarini činio dobro: sva je bila ozarena i uživala je u razgovoru o
svojemu pristalom suprugu.
- Rekla sam mu - upravo je govorila - da će, ako kani svakoga dana smišljati nove
užitke i zabave, vidjeti kako se neke druge stvari kvare. - No, nije zbog toga
izgledala previše zabrinuta. - Nevažno, zar ne? Ovaj je život kratak i treba ga što
bolje iskoristiti. Priznajem da je milord prilično neposlušan i ni izdaleka pobožan
kao što bi trebao biti. Čudno, uvijek ima neki hitan posao kojim se mora pozabaviti
upravo u vrijeme kada nedjeljom treba poći na jutarnju službu u kapelici, ali shvatila
sam da slijedi samo vlastita pravila.
Žalosno se namršti, no oči su joj poigravale.
- A za vas je dobro da u životu imate očinski lik, Elizabeta - nastavi posegnuvši
za djevojčinom rukom i potapšavši je. - Pravi skrbnik koji će se brinuti o vašoj
dobrobiti.
- Drago mi je što je tako - reče joj Elizabeta, a onda ugleda spomenutoga skrbnika
kako dolazi iz kuće, dugim koracima grabeći po stazi, blistava osmijeha.
- Dobar dan, Vaša Milosti, moje gospe! - vikne, prenaglašeno se klanjajući. -
Možda biste izgladnjelu čovjeku udijelile pileće krilce?
- Mislim da smo sve pojele - nestašno će Katarina.
- Sram vas bilo! - reče joj on. - Obje ćete se jako udebljati!
- Evo, gospodine - reče Elizabeta pružajući mu pladanj. - Njezina se Milost samo
šali.
- Uživate li, gospo Elizabeta? - upita admiral usmjerivši na nju izražajan pogled i
blistav osmijeh. Srce joj poče brže udarati, a nisko u utrobi opet joj se javi onaj čudni
osjećaj propadanja. Uistinu je vrlo privlačan muškarac...
Potom se pribere.
 - Ne mogu vjerovati ovolikoj sreći, milorde - odvrati. - Trebala bih žalovati za
svojim jadnim ocem, ali mi Njezina Milost nalaže da budem sretna, a vi i ona za
mene ste ovo mjesto pretvorili u pravi pravcati raj.
Thomas je časkom promotri, diveći se njezinu kraljevskom stavu i načinu na koji
je držala glavu, a isto tako opažajući pod uskim opršnjakom njezine propupale grudi.
- To mi je drago - odgovori joj, a onda se okrenu k svojoj ženi. - Sutra ponovno
idem na dvor, Kate, pozvati brata na odgovornost što je svojoj grabežljivoj ženi dao
kraljičine dragulje.
- Ti dragulji po pravu pripadaju meni, sve dok se kralj ne oženi - reče Katarina. -
Molim vas, budite ustrajni. Ne možemo mu dopustiti da se izvuče iz toga.
Thomas se nagne i poljubi je u usta. Elizabeta skrene pogled, ne shvaćajući zašto
joj pogled na njih uzrokuje takvu bol.
Malo-pomalo, Elizabeti je postalo jasno da joj je admiral sve važniji. Postajala je
sve svjesnija njegove prisutnosti, u kući, za stolom, u vrtu ili u kapelici - u onim
rijetkim prigodama kada bi onamo došao. Često bi samu sebe zatekla kako ga
kradomice prati pogledom, primjećujući njegove fino oblikovane crte lica, tamne
vragolaste oči, ravan nos i gustu tamnu bradu. Nije se mogla zasititi pogleda na
njega.
Pružalo joj se mnoštvo prilika da se prepusti ovoj igrijer je admirala, iako je danju
često odlazio na dvor, teglenica u večernjim satima vraćala u Chelsea, na vrijeme da
sa svojom novom obitelju sjedne za večeru. Njegovo je ponašanje prema Elizabeti
uvijek bilo pretjerano udvorno, a volio ju je i zadirkivati, jer bi uvijek progutala
mamac. Ipak se tijekom tih prvih tjedana činilo kako je potpuno zaboravio na to da
joj je svojedobno predložio brak.
Kako je vrijeme prolazilo, sve je češće u sebi osjećala čežnju za time da ga vidi.
Privlačila ju je njegova savršena tjelesna pojava, kao i njegova blistava osoba.
Jednoga jutra, rano se probudivši, pogleda kroz prozor i vidje ga kako se s teniskog
igrališta vraća prema kući18 odjeven samo u kratke hlače i čarape, prebacivši bijeli
ručnik preko golih ramena. Kosa mu je bila vlažna od znoja, što je značilo da je igra
vjerojatno bila žestoka. Jedan pogled na njegova široka mišićava prsa, lagano
prekriven tamnim kovrčama i Elizabeta se osjeti izgubljenom. Nikada do tada nije
vidjela nikoga tako ugodna oku, tako skladan spoj svih udova i crta lica. Kakav li je
to muškarac!
Znala je, dakako, da su muškarci drukčije građeni od žena, a mogla je tek
nagađati kako izgleda nag muškarac jer je jedina muška osoba koju je ikada vidjela
nagu bio njezin brat, i to kao malo dijete. No, uza svu predivnu zanesenost i
grozničave maštarije, osjećala je i krivnju jer je on bio kraljičin suprug, a ona je
voljela kraljicu i nije ju željela povrijediti. Ipak, u sanjarenju zacijelo nema nikakva
zla, zar ne?
U velikoj dvorani na zid je obješen novi admiralov portret koji ga je izvrsno
prikazivao. Kat jednoga dana zatekne Elizabetu kako zaneseno zuri u sliku i smjesta
shvati što je posrijedi. Krasan muškarac, zar ne? - reče. Elizabeta poskoči.
- Doista - složi se ona, pomalo bez daha.
- Kraljica je sretna žena - nastavi Kat. - Ali nikada nemojte zaboraviti da ste vi
bih njegov prvi izbor. Ako se ne varam, malo ste zaluđeni njime, zar ne? - reče i
upitno se nasmiješi svojoj pitomici.
Elizabeta pocrveni i ništa ne odgovori, sve vrijeme sjetno pogledavajući portret.
Umjetnik je admirala naslikao kao da je živ.
- Ah, Kat, samu sebe ne razumijem - reče naposljetku. - Znate da sam dugo bila
odlučna kako se nikada neću udati. No, bili ste u pravu: više nisam toliko sigurna u
to. Čini mi se da je ljubav između muškarca i žene nešto što možda ne bi trebalo
odbaciti. Trebala sam vas poslušati jer sada znam da bi se u braku s muškarcem kao
što je admiral moje mišljenje sigurno pokolebalo.
- Pa, za to je sada prekasno - odlučno reče Kat. - Ne možete ni naslutiti koliko ja
gorko žalim što do toga nije došlo jer biste vi i on bili lijep par, a jamčim vam da
nećete tako lako naći toliko vatrena zaručnika. No, on je sada u braku s kraljicom i vi
o njemu na taj način više ne smijete razmišljati.
- Tako je pristao i privlačan, ne mogu drugo nego misliti o njemu - šapne
Elizabeta.
- Već ćete vi prijeći preko toga - osorno reče Kat. - Mlade djevojke često razviju
naklonost prema starijemu muškarcu, osobito prema nekome tko tako dobro izgleda
kao naš admiral. Takva je zanesenost bezopasna i beznačajna, iako znam da se vama
sada čini kao nešto od presudne važnosti. No, on je za vas zabranjeno voće, dijete, pa
ga izbacite iz glave.
No, Elizabeta u tome nije uspijevala. Admiral je bio uz nju kamo god bi pošla.
Čak je i neupućeni meštar Grindal primijetio da na nastavi nije pažljiva kao prije. U
misli su joj, nepozvani, dolazili primamljivi, ali neodređeni prizori u kojima se ona i
admiral nalaze zajedno u postelji, a on obavlja onaj tajanstveni čin što joj ga je Kat,
rumena u licu, svojedobno opisala sve do najsitnijih pojedinosti. A kada bi pokušala
zamisliti kako bi se osjećala da takav muškarac na taj način vodi ljubav s njome, srce
bi joj počelo udarati, a dlanovi bi joj se oznojili.
Nije mogla prestati misliti o njemu.
Kat se popela pokraj muža u postelju i utrnula svijeću. Kao i obično, John Astley
se nagne nad nju i poljubi je prije nego što će se zavaliti na pernate jastuke. Kat
odahne. Večeras neće morati obavljati svoje bračne dužnosti. Nikako joj nije bilo
jasno što muškarci vide u tome. Za nju je to bilo nešto neugodno i zbrkano, a u
svakom slučaju posve nepotrebno jer je dob za rađanje već bila iza nje. Ipak, voljela
je muža koji je umnogome bio ljubazan i dobar čovjek.
- Kat - rekao je John u tami - nešto me zabrinjava. Nešto što se odnosi na gospu
Elizabetu.
Kat se zaprepasti. - O čemu to govorite?
- Promatram je već neko vrijeme - objasni John - i primijetio sam da, kad god se
spomene admiral, postaje vrlo pozorna i prestane raditi sve čime se u tom trenu bavi
kako bi slušala. Kada ga kraljica hvali, neprimjereno je zadovoljna, a danas sam je,
kada mu je netko spomenuo ime, vidio kako rumeni. Mislim da biste trebali pripaziti
jer se bojim da ona potajno osjeća naklonost prema njemu.
- Glupost! - oporo reče Kat koju je njegova pronicavost natjerala na obranu. - On
je privlačan muškarac, a ona je u dobi kada se takve stvari primjećuju. To je potpuno
bezazleno pa čak i ako krije neke romantične osjećaje prema njemu, ona nikada ne bi
učinila ništa što bi povrijedilo kraljicu.
- Ona možda ne bi, ali što je s njim? - John je zvučao uznemireno. - Razmislite o
tome, Kat. Vidio sam ga kako je gleda i taj mi se pogled nije učinio baš bezazlenim.
Morate razgovarati s njom, upozoriti je. Pomislite samo, ako bi ikada bilo ma čega
nedoličnog između admirala i gospe Elizabete, oboje bi bili krivi za veleizdaju.
Veleizdaju, pazite što vam kažem!
- Ne bi se on tako budalasto ponio - rekla je Kat.
- Puno je ljudi postupilo budalasto zbog zgodne djevojke - prekine je John. -
Mogu li vas podsjetiti na to kakva je kazna za veleizdaju. Njega bi objesili, privezali
konjima za repove i raščetvorili, iako će mu zbog ranga vjerojatno samo odrubiti
glavu. A nju čeka odsijecanje glave ili lomača.
- Nikada se to ne bi usudili učiniti... ona je kraljeva sestra - zaprepašteno uzvrati
Kat.
- Dvjema je kraljicama već odrubljena glava, i to ne tako davno - podsjeti je John.
- Njezina je majka bila jedna od njih.
- Kažem vam, u tome nema ničega - ustrajala je Kat nakon kraće stanke. - To je
bezazlena zanesenost, ništa više.
- Iskreno se nadam da ste u pravu - reče John s uzdahom. - No, za slučaj da nije
tako, držite oči otvorene, a ako uočite nešto što vas zbunjuje, bilo što, stanite tome na
kraj.
- Admiral je nikada ne bi iskoristio - reče ljutito Kat. On je častan čovjek i njezin
skrbnik, sve dok je ona pod njegovim krovom. Ne mogu vjerovati da bi spao na
takvo što.
- I vas je očarao, ha? - kiselo zapita John.
 - Oh, koještarije i besmislice! - nije popuštala Kat.
- Vjere mi, suprugo, imate previše povjerenja u ljude - primijeti John, a potom se,
nemirnih očiju, okrenu licem prema njoj. - Kao vaš suprug, zapovijedam vam da
budete oprezni. Inače bismo svi mogli završiti u Toweru.
Kat ništa ne reče. Nije vjerovala da bi do toga ikada moglo doći.
Elizabeta je jednoga jutra upravo završavala s odijevanjem, kad se otvoriše vrata i
na njima se pojavi admiral, otmjen u svojemu tamnozelenom odijelu.
- Milorde! - usplahireno uzvikne Kat. - Molim vas, preklinjem vas da kucate prije
ulaska. Gospa je mogla biti nespremna primiti vas.
- Dobro jutro, Elizabeta - osmjehne se Thomas ne obazirući se na odgojiteljicu,
tapšajući po ramenu njezinu zbunjenu pitomicu.
- Dobro jutro, milorde - odgovori Elizabeta kojoj se obrazi zarumenješe od užitka
što ga vidi.
- Jesu li vaše služavke budne? - upita on pokazujući prema sobi u kojoj su spavale
sobarice. - Ako nisu, otići ću tamo i probuditi ih! U ovom kućanstvu ne možemo
trpjeti lijenost.
- Budne su, milorde - žurno reče Kat. - Čula sam kako su ustale prije nekoliko
minuta. Smijem li pitati zašto ste ovdje?
- Eh, došao sam gospi Elizabeti poželjeti dobro jutro - reče on, široko se
osmjehujući. - Zar čovjek ne smije pokazati malo ljubaznosti prema vlastitoj
pastorci?
Kat je izgledala nezadovoljno.
- Dobro jutro, milorde - reče mu hladno Elizabeta, ali obrazi su joj plamtjeli.
- Vjerujem da ste dobro, gospo? - nasmiješi se on i kinine. - Dižete li se uvijek
ovako rano?
- Da, gospodine - reče ona.
- Sjajno. I meni je rano dizanje važna stvar! Svakoga jutra! Nešto u njegovu
glasu, kao i svjetlucanje u oku, natjera Kat rumenilo u lice. Vraški čovjek! Srećom je
Elizabeta bila previše nedužna da bi razumjela na što on misli.
- Drago mi je što vidim da ste dobro i želim vam ugodan dan, moje gospe - reče
on, nakloni se i ode.
- Eh! - dahne Kat. - Ovo je bilo silno neprilično!
- Mislim da se samo htio našaliti - reče Elizabeta kojoj je srce mahnito udaralo.
- Bolje mu je da više ne dolazi - uzrujano otpovrne Kat, iako joj je bilo toplo pri
srcu kad je vidjela kako joj se pitomica sva ozarila od sreće.
- Sigurna sam da neće - odvrati Elizabeta, ali bilo joj je teško tomu se ne nadati.
 Dva dana poslije toga, admiral se vrati, upavši Elizabeti u ložnicu baš kada je
djevojka na glavu stavljala francusku kapicu. Dobro je odabrao vrijeme, ušavši
upravo u trenutku kada je Kat bila pošla u potragu za praljom.
- Dobro jutro, gospo - reče uz širok osmijeh i lagano lupnuvši Elizabetu po
stražnjici. - Kako je danas moja pastorka?
Na dodir njegova dlana, osjetivši ga čak i kroz debelu tkaninu teških damastnih
skuta, Elizabeta oćutje trnce i stade se boriti da ih obuzda. Trnci joj se javiše negdje
duboko u utrobi, a potom se proširiše prema dolje, gdje se pretvoriše u već odavno
poznat i bolan grč među nogama. Je li mu to bila namjera, da je tako uzbudi?
- Dobro sam, gospodine - reče, jedva uspijevajući ovladati vlastitim glasom. -
Oprostite mi, moram poći u sobu za učenje. Meštar Grindal me čeka.
- Dobro, dobro - ozari se admiral. - Drago mi je vidjeti da ste tako željni učenja.
- Volim učiti, kao što znate - reče mu Elizabeta. - A sada me ispričajte.
Potom gotovo pobježe kroz vrata.
Elizabeta se protezala među plahtama. Kroz razmaknute zastore oko postelje
vidjela je da je u sobi još uvijek polumrak. Zora još nije bila u potpunosti svanula pa
joj se pružala prilika još nekoliko časaka uživati u postelji. Pospano, okrene se na
drugu stranu.
Odjednom se zastori razmaknuše i admiral se, pogubno naočit i nasmijan,
odozgor zagleda u nju.
- Još ste u postelji? - uzvikne. - Dobro jutro, gospo... vrijeme je da ustanete!
- Gospodine, ne biste smjeli biti ovdje! - uznemireno ga prekori ona. - Gospođa
Astley još nije stigla.
- Što znači da zanemaruje svoju dužnost! - otpovrne on široko se osmjehujući. -
Hajde, ustanite! - reče pa povuče pokrivače s nje, ostavljajući joj vitko tijelo izloženo
u tankoj batistenoj košulji. Elizabeta dahne.
- Da vas poškakljam? - vikne on, mičući prstima kao da će je svaki čas dotaknuti.
- Morate otići, gospodine! - reče mu ona, povlačeći se sve više u postelju.
- Otići ću tek kada vidim da ste na nogama - odgovori joj on. - Hajde! Ne gubite
vrijeme!
Nevoljko, Elizabeta oko nogu čedno prikupi skute noćne košulje i sklizne na
suprotnu stranu. Potom proviri kroz zastore oko postelje, svjesna da je njegovo
ponašanje silno neprilično i znajući da ga mora zaustaviti u tome.
- Ustala sam, milorde. Molim vas da sada odete.
U tom trenutku uđe Kat, utjelovljenje pospanosti u širokoj spavaćici i noćnoj
kapici urešenoj vrpcama, užasnutim pogledom obuhvativši prizor.
 - Milorde! Ne biste smjeli biti ovdje! - uzvikne ona.
- Naprotiv, kraljica me je zamolila da poželim dobro jutro gospi Elizabeti prije
nego što pođem u dvor - glatko slaže admiral.
- Ali, ona nije odjevena, to se ne priliči! - prosvjedovala je Kat.
- Dakako da se priliči. Ona je još dijete, gospođo Astley, a ja sam joj očuh i samo
se šalim s njome.
Mirnim ju je pogledom izazivao da mu proturječi.
- Neka bude tako, gospodine - reče Kat sumnjičavo. - No, ubuduće bih vam bila
zahvalna kad biste pričekali dok se gospa Elizabeta odjene.
Admiral ne obrati pozornost na nju.
- Pozdravljam vas, Elizabeta - reče klanjajući se. - Jedva čekam da se večeras
vidimo. Sada moram krenuti. Teglenica će me čekati, ali plima neće.
Elizabetini su obrazi bili izrazito rumeni.
Čim je admiral otišao, potrči do zrcala i pomno promotri svoj odraz u uglačanoj
srebrnoj površini. Srećom je svjetlo u sobi bilo slabo, ali još je uvijek mogla
razabrati tamni vrh bradavice pod tananom tkaninom noćne košulje, a nije li se to
vidio i nagovještaj stidnih dlačica? Koliki je dio njezina tijela on uspio promotriti?
Drhtala je, razdirana između stida i uzbuđenja. Nazvao ju je djetetom, ali
vjerojatnoje i previše jasno vidio da to više nije. Dok je navlačila na sebe jutarnju
haljinu od baršuna, uđe Kat.
- Ako ponovo dođe, morate me odmah pozvati! - naredi. - Što bi ljudi rekli kad bi
se pročulo da vam admiral zalazi u ložnicu, a vi ste ovako razodjeveni?
- On misli da sam ja još dijete, a očito ovako zamišlja nestašne šale - reče
Elizabeta, samo napola vjerujući u to, a svejedno se razvratno nadajući da admiral o
njoj ne misli kao o djetetu.
- Nestašne šale! - namršti se Kat. - Ima više vrsta nestašnih šala! Samo vi mene
pozovite ako on ponovno dođe.
Te se večeri Elizabeta pobrine jutarnju haljinu odložiti na stolac odmah pokraj
postelje tako da je može dohvatiti za slučaj da joj admiral sutradan ujutro opet uleti u
sobu. A Kat, rastrgana između sumnje i iščekivanja, obeća da će ustati ranije i biti u
njezinoj sobi još prije zore. Za svaki slučaj.
No, on ne dođe sutradan ujutro ni jutro nakon toga. Elizabeta se poče opuštati, ali
je isto tako bila i neobjašnjivo razočarana. Pomisao na admirala u njezinoj ložnici
dok je ona tek napola odjevena bila je uzbudljiva i nije mogla odoljeti žudnji koja se
budila u njoj. Ali, to je bilo pogrešno, znala je da je pogrešno. On je kraljičin suprug
i ona to nikada ne smije zaboraviti.
- Probudite se, gospo! Na noge, na noge!
 - Gospodine, preklinjem vas! - čuo se molećivi Katin glas.
- Prestani kukati, ženo. Samo dolazim provjeriti ustaje li moja pastorka na
vrijeme i kasni li na satove. Kraljica zna da sam ovdje.
- Moja gospa nikada ne kasni, gospodine, pa za tim nema potrebe. Stvarno
moram ustrajati...
Zastori se razmaknuše. Zgodno se lice nadvi nad Elizabetu koja se instinktivno
stisne ispod pokrivača. Da se usudi posegnuti za jutarnjom haljinom? Učini joj se da
je stolac vrlo daleko.
- A kako se danas osjeća mlada gospa? - upita Thomas. - Ne mislite li da je
vrijeme da se počnete spremati? Već je gotovo pet sati.
Elizabeta mu je baš kanila odgovoriti, kad on iznenada povuče pokrivače s nje,
nagne se naprijed i lupne je po stražnjici. Trgnuvši se, tijelo je oda, a ni njezinu
mučitelju ni njezinoj dadilji ne promakne drhtaj koji prostruji kroz nju ni kratki
ekstatični dahtaj.
Kat se brzo pokrene.
- Vaš ogrtač, gospo - reče ona pograbivši jutarnju haljinu i pruživši je Elizabeti. -
A sada, milorde, biste li bili tako ljubazni da izidete, tako da gospa Elizabeta može
imati malo mira.
Admiral načas kao da htjede prosvjedovati, ali onda se predomisli. Bez riječi se
nakloni i napusti odaju.
- Večeras ćemo zaključati vrata! - odlučno izjavi Kat. Ovo više nije bila samo
šala.
Ključ se okrene u bravi.
- Što... - zbunjeno započe Kat.
Vrata se otvoriše, a na njima se opet pojavi admiral. Ovaj je put Elizabeta sjedila
na rubu postelje, obuvajući čarape, a vitka su joj bedra bila izložena njegovu
pogledu. Ona brzo spusti noćnu košulju.
- Milorde! - uzvikne Kat, odlučna stati na kraj tim jutarnjim posjetima. - Vrata su
bila zaključana!
- Doista jesu - veselo odvrati on. - Ali, vidite, gospođo Astley, dao sam načiniti
ključeve svih prostorija u kući, za svoje vlastite potrebe, a kako sam ja ovdje
gospodar, vjerujem da se slažete kako mi nitko ne bi smio priječiti ulazak ni u jednu
od njih?
- Ne priječimo vam ulazak ovamo, gospodine, samo vas molimo, i to ponovno, da
svoj dolazak odgodite dok se gospa Elizabeta odjene. To zacijelo nije prevelik
zahtjev.
- Umirite se, gospođo Astley. Samo sam, kao i obično, došao svojoj pastorci
poželjeti dobro jutro. Nisam time mislio ništa zlo. Elizabeta to zna, zar ne, gospo?
Elizabeta se molila da on pogledom ne može prodrijeti kroz deblju platnenu
noćnu košulju koju je sada nosila.
- Da, milorde - reče rastreseno. - No, više bih voljela da ste došli kasnije.
- Doista? - upitao on podrugljivo, a oči su mu vragolasto svjetlucale. - Naravno,
učinit ću ono što znam da je draže Vašoj Milosti.
Elizabeta osjeti vrućinu kako joj preplavljuje lice. Ovo nije bila bezazlena igra.
On zna, shvati, zna kako se ona osjeća u vezi s njime i to u potpunosti iskorištava.
Ali zašto, pitala se. Pa on voli kraljicu, zar ne? Ili je sve vrijeme zapravo volio nju,
Elizabetu? Srce joj poskoči na tu pomisao.
Kasnije istoga dana, Elizabeta primi pisamce od admirala. Bilo je kratko, ali ona
zbog njega zadršće.
Ako još uvijek budete u postelji kada u jutarnjim satima dođem k vama, prebacit
ću vas preko stolca i izlupati onako kako zaslužujete! Dakako, samo se šalim, ali
otac s vremena na vrijeme treba kćer podsjetiti na njezinu dužnost.
I Kat je primila pisamce.
- Oh, drzovita li čovjeka! - uzvikne.
- Što vama piše? - upita Elizabeta kojoj je srce još uvijek mahnito udaralo.
- Pita me... oh, sram bilo tog pokvarenjaka... je li se moja velika stražnjica, kako
kaže, išta smanjila ili nije!
- Baš nepristojno! - uzvikne Elizabeta. - Kako čudno što piše o tome.
- Znam zašto je to napisao - reče Kat. - Neki sam dan govorila kraljici o tome da
moram manje jesti jer sam ojačala u bokovima, a on me čuo i dometnuo kako voli
žene velikih stražnjica. Njezina se Milost samo nasmijala, ali ja sam mu rekla da ne
bi smio tako govoriti pred gospama. Ovo je - mahne ona pisamcem njegova osveta.
Oh, opaka li momka!
Elizabeta je svoje pisamce bila zgužvala, sakrivši ga u znojnoj ruci.
Jeste li i vi dobili pisamce? - upita Kat.
- Ne - slaže Elizabeta.
Nije se mogla suočiti s Katinom reakcijom ili se izložiti opasnosti da odgojiteljica
takvo pisamce pokaže kraljici.
U Seymour Placeu, admiralovoj krasnoj londonskoj kući, kamo su se preselili
zbog čišćenja dvorca Chelsea, Kat se počela doista brinuti zbog njegova ponašanja.
Jutarnji su posjeti, kako se činilo, prestali, na njezino veliko olakšanje.
- Hvala Bogu, admiral je prestao s tim svojim besmislicama - rekla je ona
Elizabeti.
 Elizabeta ništa ne reče.
A onda se nenadano, jednoga jutra, Thomas pojavi u njezinoj ložnici, odjeven tek
u noćnu košulju ispod koje su mu izvirivale gole noge u papučama. Elizabeta, već na
nogama i odjevena, začuđeno podiže oči s knjige kojuje čitala, zaprepaštena što ga
vidi. Lice joj smjesta pocrvenje jer je admiralova noćna košulja bila tek labavo
vezana i lagano rastvorena. Žurno, ona ponikne pogledom.
Kat se, vidjevši ono što je i Elizabeta vidjela, okomi na admirala poput anđela
osvetnika.
- Sramite se, gospodine! Neprilično je tako nedolično odjeven ući u djevičinu
odaju!
Admiral se čvršće omota noćnom košuljom. Na licu mu se ocrtavala ljutnja zbog
Katina ispada.
- Moram ustrajati na tome da smjesta odete, gospodine! - nastavljala je ona, ne
dajući se smesti. - Moje je paziti na ugled gospe Elizabete.
Bez ijedne riječi, admiral iziđe iz sobe i zalupi vrata za sobom. U noćnoj se
košulji vise nije pojavljivao.
Ipak, nije odustajao. Nakon povratka u Chelsea, opet je počeo dolaziti svakoga
jutra.
- Pa neće valjda doći još ranije? - uzvikne Elizabeta koja je bila uzela u običaj
ustati prije svitanja kako bi se odjenula i spremila prije nego što admiral stigne. -
Ako ovako nastavi, mogu lijepo i cijelu noć ostati na nogama!
Sada su sobarice već počinjale među sobom govorkati, a i ostala je kućna
služinčad primjećivala da se nešto zbiva: Kat je u kuhinji već bila načula neke
bestidne glasine, a nekoliko je kraljičinih gospi vrlo glasno izražavalo mišljenje o
Katinu neuspjehu da spriječi admirala u njegovu ludovanju. Kat je to povrijedilo jer
je mnoštvo puta pokušala učiniti upravo to, iako uzaludno: on je bio gospodar u kući
i jednostavno je nije htio slušati. Ničim ga nije uspijevala odvratiti.
A onda se jednoga jutra Elizabeta probudi i ugleda admirala kako se nadvija nad
nju i široko osmjehuje s jasnom namjerom.
- Poljubac, slatka moja djevojčice! - zahtijevao je, napućivši usne u iščekivanju.
- Ne! - uzvikne Kat izišavši iz susjedne sobe i približivši se postelji. - Molim vas,
gospodine, odlazite, kako vas nije stid!
- Da odem? - tobože bijesno zagunda on. - Ne! Najprije moram dobiti poljubac od
svoje pastorke, dobra ženo, pa ću tek onda otići.
Kat nije popuštala.
- Oprostite mi, gospodine, ali moje je zaštititi ugled gospe Elizabete - ustrajala je.
- Morate znati da zbog ovih jutarnjih posjeta služinčad o njoj govori ružne stvari, a
isto tako i o vama, milorde!
Admiral se namršti.
- Govore ružne stvari, ha? Duše mi, odučit ću ja njih od govorkanja. Čut će oni
mene! Moje namjere nisu zle i ja neću odustati. Naprotiv, izvijestit ću svojega brata,
lorda protektora, o tim klevetama. A onda će biti zabavnih posljedica, to vam
jamčim.
Pošto admiral ode, u bijesu zalupivši vratima, Kat ostade drhteći. Sve je ovo bilo
otišlo predaleko, a znala je da je krivnja za to donekle i na njoj. Ipak, pokušala je
prekinuti te jutarnje nestašne igre, pokušala je zaustaviti admiralovu neobuzdanost.
Duboko je u sebi, međutim, bila svjesna da se dovoljno ne trudi, da izvlači posredno
zadovoljstvo iz onoga što se zbiva između njega i Elizabete. Oduševljavala se videći
zadovoljstvo na Elizabetinu lice, promatrajući je kako rumeni na bučne milordove
izazove i napasajući oči na naočitome ništariji dok se razmetao svojim čarima. I tako
je ona, Kat, prešutno ohrabrivala admirala, pretvarajući se sama pred sobom kako joj
njezin niži položaj onemogućuje svaki otpor njegovim napadima.
Sada se više ne smije zavaravati. Ovo se mora zaustaviti ili će Elizabetin ugled
biti izgubljen, a čak će joj i život biti u opasnosti. Njezina će draga mlada gospa
dospjeti na loš glas, a govorkanje će, šireći se naokolo, nešto što je u biti bezopasno
pretvoriti u nešto strašno. Ljudi će možda pomisliti i da je Elizabeta poticala
admirala...
Nešto je, međutim, Kat svakako mogla učiniti: mogla je o svemu obavijestiti
kraljicu.
- Eh, gospođo Astley, ovo je ugodno iznenađenje.
Kraljica Katarina podigne pogled s pisma što ga je pisala i osmjehne se. Bila joj
je dobro poznata odgojiteljičina ljubomora, iako je znala da je neutemeljena.
Zapravo, prema jadnoj je ženi osjećala sažaljenje.
- Vaša Milosti, voljela bih s vama razgovarati o jednome vrlo osjetljivom pitanju -
reče Kat.
Katarina odloži pero i ustane.
- Sjednite, molim vas - reče, i sama zauzimajući mjesto na klupici te dajući Kat
znak da joj se pridruži. Kat ukočeno sjedne.
- Onda - reče Katarina zabrinuto. - O čemu je riječ?
- Vaša Milosti, oprostite mi, riječ je o lordu admiralu - neodlučno počne Kat. -
Sve je to, dakako bezazleno i admiral nema loših namjera, to znam, ali on gotovo
svakodnevno dolazi u spavaonicu gospe Elizabete poželjeti joj dobro jutro, a
ponekad zna doći i kada je ona još uvijek u postelji pa je škaklja ih je u igri lupne po
stražnjici, onako kako bi netko lupnuo dijete. Međutim, gospođo, ona više nije dijete,
a služinčad govorka. Pokušala sam mu objasniti da je to neprilično, to što se tako
zabavlja s odraslom četrnaestogodišnjakinjom, ali me nije htio slušati. Umjesto toga,
naljutio se i zaprijetio da će se lordu protektoru požaliti zbog kleveta.
Katarina se brzo pribere. Katine su je riječi uznemirile. Je li to sve bilo baš tako
bezazleno kako Kat tvrdi? Dakako da je bilo, posrijedi je bila tek neizmjerna
Tomova samodopadnost. Mora u to vjerovati i ne sumnjati u njegove pobude.
Uistinu, nema nikakva drugog razloga za sumnju: prema njoj je pažljiv i nježan kao i
uvijek, ako ne i više od toga. Obrazi joj se zažare od blagoga rumenila kada se
prisjeti kako je prethodne noći vodio ljubav s njom.
- Ne uznemirujte se, gospođo Astley - reče mirno. - Ja se na to neću obazirati, a
tako biste trebali učiniti i vi. Znam da milord misli samo dobro, čak ako pomalo
nespretno postupa te da neće učiniti ništa što bi ugrozilo ugled gospe Elizabete.
- Razumijem što mi govorite, gospođo, ali ti posjeti, koliko god bili bezazleni, ne
smiju se dalje dopuštati - pobuni se Kat. - Ljudi govorkaju.
- Mislim da znam kako ćemo tome stati na kraj - nasmiješi se Katarina. - Osobno
ću pratiti admirala kad god bude ujutro dolazio u ložnicu gospe Elizabete. Hoće li
vam onda duša biti mirna?
- Silno sam vam zahvalna, gospođo - kaza Kat, bijesna na samu sebe što tako
reagira na Katarinin šarm.
Svejedno, nakon ovoga joj je laknulo. Dokle god kraljica bude prisutna, neće
moći biti sumnje ni u što neprilično. Njezina je gospa spašena.
Bili su prešli u Hanworth, jedno od imanja kraljice udove, da malo promijene
okolinu. Elizabetu je oduševilo kada je otkrila da je taj posjed nekoć pripadao
njezinoj majci.
- Svi ti medaljoni od terakote koje vidite postavljeni su radi nje - objašnjavala je
kraljica dok su šetale po prekrasnim vrtovima, zaustavljajući se kako bi se divile
pticama u ptičarniku ili brale jagode s prepunih gredica blizu voćnjaka.
- Sviđaju mi se te antikne pojedinosti - ushićeno će Elizabeta.
- Upravitelj mi je objasnio da je vaš otac kuću preuredio u tome stilu kako bi
ugodio vašoj majci - reče joj Katarina, a djevojčine oči zasjaše.
- Ovo je lijepo mjesto - dahne. - Vama mogu reći, gospođo, da ovdje osjećam
majčinu blizinu. Voljela bih da sam je bolje poznavala. Jedva je se i sjećam. Jeste li
se vi ikada susreli s njome?
- Ne osobno jer sam rijetko dolazila na dvor prije nego što sam se udala za kralja,
ali sam je vidjela prilikom njezine krunidbe kojoj sam nazočila zajedno sa svojim
drugim suprugom, lordom Latimerom - sjećala se Katarina. - Bila je trudna...
očekivala je vas i izvrsno je izgledala u bogatoj bijeloj haljini. Pamtim da joj je kosa
bila vrlo duga... toliko duga da je na njoj mogla sjediti.
Katarina se suzdrži i ne spomenu uvredljive podsmijehe pojedinih promatrača
koji su smatrali sablažnjivim da se žena u tako visokoj trudnoći ujavnosti pojavljuje
u bijelim haljinama i raspuštene kose, što je bio znak djevičanstva. Nitije rekla
Elizabeti da je tek malo njih klicalo Ani Boleyn koja nikada nije bila omiljena.
- Voljela bih da samje mogla vidjeti - sjetno reče Elizabeta. - Jao, tako je tužno
biti siroče i nemati ni majku ni oca.
- Nijedno od njih ne bi htjelo da tugujete - reče Katarina. - Život ide dalje, znate, i
sve se nečim nadoknađuje. Ne možemo se stalno vraćati u prošlost.
- Bojim se da je u tome moj grijeh - prizna Elizabeta s podrugljivim osmijehom.
- Ne mislite li da ste već dovoljno dugo u koroti? - nježno upita kraljica
promatrajući Elizabetinu crnu haljinu. - Korota je na dvoru okončana već prije
nekoliko tjedana. Šest je mjeseci prošlo od kraljeve smrti.
- Ja sam mu kći - reče Elizabeta. - Samo želim odati počast spomenu na njega.
- Onda sigurno loše mislite o meni - žalosno odvrati Katarina, pogledavajući na
svoju žutu haljinu.
- Nikada ne bih mogla loše misliti o vama, draga gospođo! - prosvjedovala je
Elizabeta. - Sretna sam zbog vas. No, osobno želim malo dulje biti u koroti.
- Poštujem vaše želje - uvjeravala ju je maćeha - ali vi ste mladi i lijepi, a mladost
ne bi trebalo sputavati tmurnim bojama. Nitko vas neće kriviti ako odložite crne
haljine.
- Promislit ću o tome - obeća Elizabeta.
Budući da je kraljica ustrajno zahtijevala da prati admirala pri jutarnjim
posjetima, njegovi su se odlasci u pastorkinu sobu prorijedili. U Hanworthu,
međutim, njih dvoje jednoga dana stigoše k Elizabeti u nestašnu raspoloženju i
nađoše je još uvijek u postelji.
- Hajdemo je škakljati! - uzvikne admiral.
Katarina se sagne i uz smijeh lagano poškaklja vitko bijelo stopalo koje je virilo
ispod pokrivača. Thomas, međutim, nastupi odvažnije i usmjeri se na pazuha i rebra
svoje žrtve.
- Vaša Milosti! Milorde! Molim vas, prekinite s time! - vikala je Kat dok je
Elizabeta ležala bespomoćno se grčeći i čvrsto se držeći za trbuh.
- Smirite se, gospođo Astley, to je tek zabava! - vikne admiral. - Pogledajte samo
kako uživa!
- Mislim da je ovo dovoljno - reče Katarina, još uvijek se bez daha smijući. -
Učinite kako kaže gospođa Astley, Tome, i prekinite s time!
Tom prestane mučiti Elizabetu, ali se sagne i za oproštaj je lupne po stražnjici.
Katarina se namršti, ali ništa ne reče.
- Mislim da ćemo danas u vrtovima malo uživati na svježem zraku najavi
admiral. - Gospo Elizabeta, vjerujem da ćete nam se pridružiti.
Elizabeta se uspravi u postelji, a dugi joj se crveni uvojci rasuše po ramenima.
- Da, milorde, ako mi obećate da me vise nećete škakljati reče prkosno, a rumeno
joj se lice iskrivi od tobožnje ljutnje.
- Dogovoreno! - nasmije se Thomas. - I odjenite onu crnu haljinu koju ste jučer
nosili. Tako vam dobro pristaje.
- Tome! - prijekorno promrmlja kraljica. Kat uhvati pogled što ga supružnici
razmijeniše. Zar to admiral nešto smjera?
- Dođite, ljubavi - reče kraljica - vidjet ćemo se s gospom Elizabetom pošto završi
s učenjem.
Potom oboje odoše.
Pita od divljači bila je odlična, mislila je Elizabeta tapkajući usta ubrusom. Pred
njom su na stolu ležali ostaci jela, a nad glavom su joj stabla tiho uzdisala na
povjetarcu. Posluga je bila otpravljena i u vrtu su ostali samo njih troje - ona, kraljica
i admiral.
- Malo rajnskoga vina, gospo? - ponudi admiral supruzi.
- Hvala, milorde - odvrati ona.
Kraljica se bila zavalila u stolcu, uživajući u toplini sunca na licu i sanjivo
gledajući preko stola u supruga dok joj je punio čašu.
- Nemojte zaspati! - zapovjedi joj on, a oči mu nestašno bljesnuše. - Mislio sam
kako bismo se sve troje mogli igrati lovice, da potrošimo ovu silnu hranu što su je
pripremili naši kuhari.
- Lovice? - ponovi Katarina. - Prevruće je za to. Kasnije.
- Koješta! - odvrati Thomas.
- Ob, da, molim vas! - uzvikne Elizabeta. Malo je toga vise voljela od brzoga
kretanja na svježem zraku. - Mogu li ja loviti?
- Naravno, gospo. Vaša je želja moja zapovijed! - kićeno reče admiral. - Dođite,
Kate, ne budite lijeni! Na noge, brzo! Ovo ima biti posebna igra, zar ste zaboravili?
- Oh, dobro - nasmiješi se kraljica i ustane. - Ali, ne dopustite da igra postane
previše razuzdana.
Elizabeta ode i sakrije se u maloj sjenici okruženoj stablima. Polako izbrojivši do
dvadeset, iziđe odande i ogleda se. Nazire li se to kroz živicu komadić grimiza? I
kraljica i admiral bili su odjeveni u grimizno ruho. Na vrhovima prstiju krenu u tome
smjeru.
 - Imam vas! - uzvikne Thomas, pojavivši se iza nje i čvrsto je zgrabivši za ruke. -
Kate! Ja ulovio sam je!
Kraljica se hihoćući pojavi iza vodoskoka.
- Ali, ja sam trebala loviti vas! - prosvjedovala je Elizabeta otimajući se.
- Ah, ovo je novi oblik te igre koji sam ja smislio - priopći joj admiral. - Vidite,
gospo Elizabeta, dojadilo mi je gledati vas u toj sumornoj crnoj haljini, a i Njezina se
Milost slaže sa mnom kako vam je vrijeme da odjenete nešto što će bolje pristajati
mladoj gospi vaše dobi i položaja.
- Milorde, to se vas nimalo ne tiče - reče Elizabeta što je odlučnije mogla, malo
ogorčena zbog njegove smjelosti, a svejedno drhteći od uzbuđenja što osjeća njegovo
tijelo kako se privija uz njezino. Nešto ju je čudno i tvrdo pritiskalo u visini struka.
- Tiče me se jer sam vaš skrbnik - reče on i ona na vratu osjeti njegov vrući dah. -
A sada, Kate, čvrsto je držite dok se ja ne pobrinem da je više nikada nitko ne vidi u
ovoj čudovišnoj strahoti.
Kraljica, još uvijek se smijući, uhvati Elizabetu za ruke i čvrsto je zadrža, a
admiral odnekuda izvuče velike škare i baci se na rezanje i paranje njezine haljine.
Ona im se isprva pokuša oduprijeti i oteti iz stiska, ali onda se uplaši da bi se mogla
nabosti ili porezati na škare pa se prepusti admiralu da s njome čini što hoće, mirno
stojeći, rastrgana između smijeha i suza, bespomoćno hihoćući, baš kao i kraljica.
Uskoro su skuti, ili ono što je od njih preostalo, visjeli oko nje u dronjcima, rukavi su
joj bih razrezani na komade, a gornji dio haljine bio je rasparan po šavovima. Shvati
da se nalazi izvan svoje spavaće sobe, a da na sebi ima tek košulju, podsuknju i
steznik.
Od smetenosti udari u hihot, a i njezini su mučitelji bili izvan sebe od veselja.
- Ovo je sjajna igra! - uzvikne admiral.
Dok je i dalje navaljivao na gornji dio njezine haljine, prsti mu se nađoše opasno
blizu Elizabetine lijeve dojke. Vidjevši to, kraljica se iznenada prestane smijati.
- Mislim da je sada dosta - zadihano izjavi. - Prestanite sada, milorde! Jadno
dijete, gotovo je naga! Nisam mislila da ćete se ovako zanijeti.
Ispusti Elizabetine ruke i napola u šali odgurne supruga od nje.
- Morate milordu oprostiti na neobuzdanosti - kaza Elizabeti - i gledati to s dobre
strane, dijete moje, jer nam se oboma čini kako je krajnje vrijeme da skinete korotu.
Pomislili smo da će vam biti lakše ako sve pretvorimo u igru, a ovdje smo poprilično
na osami pa nas nitko ne može vidjeti. Recite gospođi Astley da ću vam umjesto ove
haljine dati načiniti drugu, ljepšu, a isto tako i podsuknju... ova se poderala.
Elizabeta kimne, svjesna admiralovih očiju što su se zadržavale na niskome
vratnom izrezu njezine košulje.
 - Zahvaljujem vam, gospođo - reče nesigurno, a onda se okrene i ode s onoliko
dostojanstva koliko ga je mogla skupiti. Iza nje na šljunku ostadoše ležati trakovi
crne tkanine.
- Vaša Milosti, moram prosvjedovati!
Uvrijeđena gospođa Astley stajala je pred kraljicom drhteći od bijesa.
- Haljina je izrezana na više od stotinu komada! A gospa Elizabeta morala je cijeli
put do kuće proći samo u donjem rublju. Uistinu, gospođo, već je dovoljno loše što
joj je milord škarama izrezao haljinu, ali Elizabeta mi kaže da ste i vi sudjelovali u
svemu tome čvrsto je držeći. Zbilja, gospođo, ne znam što da vam kažem...
- Bila je to samo bezopasna zabava, gospođo Astley - smirivala ju je kraljica. -
Možda smo otišli malo dalje nego što smo bili nakanili, a ako je tako, zbog toga mi
je žao. Ponudila sam da ću joj dati načiniti novu haljinu.
- To je bilo žalobno ruho - ožalošćeno reče Kat, opasno izgledajući kao da je na
rubu suza. - Nosila ga je u spomen na pokojnoga kralja, vašega supruga.
Katarini se ne svidje ton kojim je Kat to rekla. Zvučalo je kao prijekor, bila je u to
sigurna. A možda ga, pomisli umorno, i zaslužuje.
- Milordu i meni činilo se da to dijete već predugo nosi crninu, dulje nego što je
potrebno - osjeti se dužnom objasniti. - Upravo je zato milord i smislio ovaj nestašni
napad na njezino žalobno ruho. Želio je gospi Elizabeti pokazati da život ide dalje i
da ne smije tratiti mladost noseći sumornu odjeću. To je sve. Ako smo uvrijedili nju
ili vas, uistinu mi je žao.
Kat šmrcne. Ako se kraljica i dala prevariti, njoj se to neće dogoditi.
- Ove neslane šale moraju prestati, gospođo - čvrsto reče.
- Obećavam vam da ću se pobrinuti za to - uvjeravala ju je Katarina.
Imala je neugodan osjećaj da je bilo neprimjereno ponašati se onako kako je ona
to učinila, iako je Tom svojedobno sve bio prikazao kao bezopasno. Ukratko, stidjela
se same sebe. Morala je biti na oprezu i truditi se obuzdati njegovu jogunastu
samovolju, a ne ići mu na ruku, jer ju je to i dovelo do toga da dragovoljno odbaci
svaki osjećaj pristojnosti. Zapravo, zbog cijele je epizode osjećala izrazitu
nelagodu...

* * *

- Gospo Elizabeta, stigla je vaša rođakinja gospa Jane Grey - reče kraljica ovijajući
ruku oko ramena bogato odjevenoj djevojčici čija je crvena kosa bila toliko nalik
Elizabetinoj. No, dok je Elizabeta već bila mlada djevojka, visoka, vitka, svijetle puti
i samouvjerena, devetogodišnja je Jane bila sićušna i tanahna, oprezna izraza na licu
prekrivenu gomilom sunčevih pjegica.
 - Budite mi dobrodošli, rođakinjo - pozdravi Elizabeta mlađu djevojku pruživši
joj ruku, a onda je najednom poljubi u oba obraza.
- Gospa Jane će živjeti s nama jer ju je admiral uzeo za štićenicu - objasni
Katarina. - Jane je, dakako, premlada za zajedničku nastavu s vama pa će imati svoje
učitelje.
Okrene se prema djevojčici i pomiluje ju po obrazu.
- Nadam se da ćete biti sretni ovdje, Jane - reče toplo, a Jane je pogleda s
odanošću šteneta prema gospodaru.
- Možda biste mogli Jane malo provesti po kući, Elizabeta - predloži Katarina.
- Dakako. Dođite, Jane. Ne, čekajte da vam prvo nešto pokažem.
Elizabeta dohvati knjigu koju je do tada čitala. Bila je to zbirka talijanske poezije
koju joj je bio poslao meštar Ascham.
- Meštar Ascham redovito se dopisuje sa mnom - reče ponosno.
- Glasoviti meštar Ascham? - kao jeka ponovi Jane koja je i sama, dobro je znala
Elizabeta, bila strastveno željna učenja. - Zavidim vam, rođakinjo.
- Možda ćete ga jednom imati prilike sresti - velikodušno reče Elizabeta,
uživajući u Janinu divljenju.
Vodeći svoju mladu sljedbenicu iz sobe u sobu, nalazila je veliko zadovoljstvo u
pokazivanju vlastitoga znanja i trudila se ostaviti što bolji dojam.
- Zašto vas je admiral uzeo za štićenicu? - upita ona Jane.
- Obećao je mojemu ocu da će za mene ugovoriti sjajan brak - objasni Jane.
- S kime? - htjela je znati Elizabeta.
- To mi još nisu rekli - kaza Jane - a meni zbilja nije previše stalo do toga. Samo
sam sretna što živim pod kraljičinim krovom.
Elizabeta je od kraljice Katarine bila čula da Janini roditelji ne mare puno za kćer.
Žalila ju je i shvaćala zašto je zahvalna na tome što je postala admiralovom
štićenicom.
- Pitam se koga li admiral ima na umu - naglas reče. - Sjajna prilika! Mogao bi to
biti jedan od sinova lorda protektora.
- Ja se radije uopće ne bih udavala - reče Jane. - Voljela bih živjeti na miru uz
knjige i učitelje.
- I ja sam nekoć tako osjećala - povjeri joj Elizabeta, razmišljajući o admiralu i
ćuteći poznati drhtaj uzbuđenja. - No, sada više nisam tako sigurna u to, a čini mi se
da se puno toga može reći u prilog ljubavi dobra muškarca. Možda ćete i vi, mlada
moja rođakinjo, s vremenom uvidjeti da ste se predomislili.
- Predomislila se ja ili ne, morat ću učiniti ono što mi roditelji nalože - žalosno
reče Jane.
- Eh, to je još daleko - tješila ju je Elizabeta. - Svašta se može dogoditi u narednih
nekoliko godina. Stoga vrijeme provedeno u kraljičinu kućanstvu iskoristimo
najbolje što možemo.
Jane je bila zanesena Elizabetom i poče je pratiti poput odana psa. Elizabeta je
pak uživala razmetati se pred mladom djevojkom, prikazujući se onoliko iskusnom
koliko se usuđivala, a kada bi se našle nasamo, zaklinjala se u velike stvari iz čistoga
užitka da vidi Janinu reakciju, zbog čega se onda osjećala vrlo smjelom i odraslom.
Jane bi užasnuto zahihotala i pokrila lice rukama.
- Da vas tkogod čuje, za ovo bi vas išibali - upozoravala je rođakinju.
- Krvi mi Božje, nikada se to ne bi usudili! - reče Elizabeta. - Nikoga u ovoj kući
ne šibaju. Sve je ovdje posvećeno sreći i zadovoljstvu.
- Uistinu, čini mi se kao da sam u raju - reče Jane. - Kod kuće su me često šibali.
Roditelji su mi vrlo strogi.
- Ovdje vas nitko neće šibati - ponovno reče Elizabeta. - A sada, bi li vas
zanimalo razgledati moju odjeću? Kraljica mi je nedavno kupila novu haljinu.
- Sve se više smračuje - primijeti meštar Grindal. - Mislim da ću zapaliti još jednu
svijeću.
Elizabeta je kroz prozor sobe za učenje zurila u jesenski sumrak. Bio je studeni,
večer se sada brzo spuštala pa čak ni pucketava vatra u žeravniku nije mogla
odagnati studen u zraku. Ponovno nagne glavu nad ulomkom iz Tacita što ga je
prevodila na francuski.
- Mislim da bismo sada trebali završiti - rekao je Grindal. - Uskoro će večera.
- Ja ću samo dovršiti ovaj ulomak - objasni mu Elizabeta ne podigavši pogled
kada on iziđe iz sobe. Nekoliko časaka poslije toga, odloži pero.
Bilo joj je drago ostati malo nasamo s mislima koje su joj se cijeloga dana
komešale u glavi. Otprije nekoliko tjedana, zapravo, od trenutka kada se Kat požalila
zbog onoga slučaja s haljinom, admiral i kraljica odustali su od posjeta u jutarnjim
satima. Umjesto toga, razmjenjivala je s njima pozdrave za stolom, dok bi
doručkovali nakon jutarnje molitve. Tako je bilo pravo i dolično, objasnila joj je Kat.
Iskreno, nedostajalo joj je uzbuđenje što ga je admiral izazivao dolascima u
njezinu sobu, očekivanje da se on pojavi i opojni osjećaji potaknuti njegovim očitim
divljenjem. Još se uvijek ogledala za njim kad god bi ga u kući negdje srela, a ništa
joj nije bilo draže negoli napasati oči na nehajnim crtama njegova lica ili uživati u
njegovoj životnosti. Silno je slatka bila muka biti uz njega, a u isti mah biti sputana
granicama pristojnosti i društvene konvencije.
Je li to ljubav, pitala se. Ljubav o kojoj pišu pjesnici? Nije znala odgovor na to.
Admiral se prema njoj nije ponašao kao vatreni udvarač, obožavajući je izdaleka i
oplakujući činjenicu što je ona toliko iznad njega pa ga stoga nikada neće udostojati
svoje ljubavi. Od ljubavnika se očekivalo da se tako ponašaju, barem u romansama
koje je čitala. Ne, prilazio joj je smiono i pretjerano prisno, a upravo se tome, ako je
htjela biti iskrena prema sebi, kod njega divila. Zapravo, od njegove su je izravnosti
prolazili drhtaji. No, je li to nagoviještalo ljubav?
Često ga je znala uhvatiti kako je gleda, često bi osjetila njegovu ruku na svojoj
mišici ili oko struka, tako reći nehajno, prilikom svakodnevnih životnih događaja.
Naravno, sumnjala je da bi između njih dvoje ikada moglo biti nešto više od toga jer
je on s kraljicom bio u sretnom braku.
Ili je bar tako ona mislila. Sve do danas.
Umotavši se u debeo plašt, bila je krenula u uobičajenu usamljenu jutarnju šetnju
po vrtovima, žustro koračajući kroz ledenu maglu duž mrazom obrubljenih staza
zasjenjenih ogoljelim drvećem. Tada ju je presreo on, a grešna mu se nakana čitala u
očima. Je li znao da će naići na nju, pitala se poslije. Nije bila nikakva tajna da ona
voli izići na zrak prije nego što počne s učenjem.
Naklonio joj se, kao i uvijek poštujući protokol, i skinuo s glave smiješno velik
šešir s perjanicom.
- Gospo Elizabeta! Tako mi svega, obrazi su vam se krasno zarumenjeli od ove
studeni!
- Od kretanja, milorde - oprezno odgovori, odbijajući njegove udvorne riječi i
pomišljajući kako bi Kat sigurno udarila kap da zna kako su njih dvoje sami zajedno
i bez koga drugog u blizini. - Svakodnevna zdrava i duga šetnja sigurno će vam
goditi.
- Meni samo vi možete goditi - reče on, na njezin užas što se miješao s radošću,
pa joj bez okolišanja pristupi, uhvati je rukama oko struka i privuče k sebi. - Vjere
mi, nikada me nijedna žena nije toliko uzbuđivala. Ne mogu više podnositi ovo
pretvaranje.
- Milorde! - otrgne se Elizabeta od njega, u nastojanju da se odupre podmuklim
reakcijama vlastitoga tijela i svojim osjećajima. - Vi takve stvari ne smijete govoriti,
a ja ih ne smijem slušati. Vi ste oženjen čovjek, a ja moram misliti na svoj ugled.
Ono što vi smjerate čista je mahnitost.
- Slatka mahnitost! - dahne Thomas, bespomoćno ispruživši ruke. - Gospo,
izgaram od žudnje za vama. Ne mogu misliti ni na što drugo doli na vas.
- Šutite, gospodine! - očajno mu zapovjedi Elizabeta. - To je pogrešno.
Tim je riječima jednako uvjeravala sebe koliko i njega.
- Pogrešno bi bilo to nijekati - odvrati on pograbivši je za ramena i čvrsto joj se
zagledavši u oči. - Ljubim vas - reče. - Ne pretvarajte se da to niste shvatili. Možda
po godinama i jeste dijete, ali slutim da ste po mudrosti stari kao svijet kada treba
omađijati pripadnike suprotnoga spola.
- Molim vas, gospodine - očajnički je preklinjala Elizabeta odgurujući od sebe
njegove ruke. - Ne zaboravite da imate suprugu, gospu od koje nigdje nema
ljubaznije. Nju ne bih povrijedila ni za što na svijetu, a i vi ste joj se zakleli na
vjernost.
- Ona o tome ne mora ništa znati - osmjehne se admiral. - Bit ćemo diskretni.
Nemojte se pretvarati da me ne želite. U očima vam vidim želju, jasno kao dan.
- Ono što ja želim nije važno! - uzvikne Elizabeta, osjetivši kako joj naviru suze i
okrenuvši se poći. Ali, onje uhvati za ruku i opet je okrene prema sebi.
Imat ću vas reče, a oči su mu bile tamne i odlučne - imat ću vas pa makar zbog
toga morao završiti u paklu i vječno ondje gorjeti u vatri. A vi ćete onda doznati
koliko je važno ono što nas veže.
- Ne, gospodine, nećete! - reče Elizabeta s daleko većom čvrstinom nego što ju je
osjećala.
- Vidjet ćemo, draga moja kraljevno - odvrati admiral ispustivši njezinu ruku. -
Tko li je ono rekao da želi živjeti i umrijeti kao djevica? Baš mi se tako ne čini!
- Oh, odvratni ste, milorde! - reče ona pa praćena njegovim smijehom što se
razlijegao za njom, potrči natrag u kuću.
S jednoga od gornjih prozora gledala ih je kraljica, drhtava srca. Cijelome je
prizoru svjedočila izdaleka, gledajući supruga i pastorku, nalik na sićušne lutke, kako
se kreću jedno prema drugome pa se razdvajaju, a onda opet sastaju, pri čemu
njegove kretnje odaju žudnju, a njezine ukazuju na unutarnji sukob. A potom je
djevojka, posve jasno, pobjegla.
Katarina sjedne na postelju. Imala je nekih sumnji, ali ih je bila potisnula.
Gospođa Astley također je bila sumnjičava, no ona je, neka joj Bog oprosti, to bila
odbacila kao neosnovano. Sada je znala.
Ta ju je spoznaja tištala kao kamen, mrveći pod sobom sve što joj je bilo
dragocjeno u životu. Poželje plakati, vrištati, ali shvati da je obuzima strahovito
mrtvilo, da čak nije u stanju ni glavu podići. Što da učini? Što može učiniti? Što se
usuđuje učiniti?
Navika, stečena tijekom dugih godina, da potrebama drugih ljudi daje prednost
pred svojima, priteče joj u pomoć. Jasna joj je bila njezina dužnost. Mora zaštititi
kraljevsko dijete koje joj je povjereno na skrb.
Mora se suprotstaviti vlastitome suprugu.
Tom uđe u odaju i odbaci na klupu plašt i šešir. Primijeti suprugu kako neobično
mirno sjedi na postelji. Nešto ga na njezinu licu uznemiri.
- Osjećate li se dobro, Kate? - zabrinuto upita.
- Tjelesno sam dobro, čini mi se - polako odvrati ona, podižući k njemu tužne,
prijekorne oči. - U srcu, bojim se da nisam tako sigurna. Što ste u vrtu radili s
gospom Elizabetom?
- S gospom Elizabetom? - ponovi Tom, pokušavajući dobiti na vremenu i
nastojeći smisliti vjerodostojno objašnjenje.
Katarina je napeto promatrala njegovo lice.
- Eh, dušo - reče sjedajući pokraj nje i hvatajući je za ruku - nema potrebe da se
srdite. Kada sam je sreo, vidio sam da je gospa Elizabeta zbog nečega silno ojađena
pa sam zatražio da mi povjeri svoje brige. To je sve. Zar mislite da joj nisam trebao
ponuditi malo očinske utjehe?
Katarina bi najviše voljela da od olakšanja može opustiti ramena. Da mu se usudi
vjerovati? To joj je bilo silno potrebno. Možda ga je, na kraju krajeva, nepravedno
osudila, misleći da joj je nevjeran, a on je vjerojatno samo pokušavao biti ljubazan, a
uvijek je rado dodirivao sugovornika.
- Zbog čega je bila ojađena? - upita. - Sinoć se činila dobro raspoloženom.
- Bojim se da je u pitanju muškarac - reče admiral, brzo se domislivši.
- Muškarac? Tko bi se to sebi drznuo dopustiti? - ljutito uzvikne Katarina.
- Nažalost, ne znam, jer mi to nije htjela reći - odgovori Tom. - No, vidio sam ga
svojim očima. Vidio sam ih zajedno.
- Kada? - zahtijevala je Katarina, duboko potresena.
- Znate onaj mah prozor koji gleda na dugu galeriju? Odande sam ih promatrao.
Grlili su se, a ona mu je, nažalost, ruke ovijala oko vrata.
- Grlili su se? I nikada mi to niste rekli? - zaprepasti se ona. - Tome, ja sam joj
skrbnica.
Ah, Kate, tada nisam znao da je to Elizabeta. Isprva mi se učinilo da možda i jest,
ali djevojčino lice nisam vidio, samo crvenu kosu i tamni plašt kojim je bila ogrnuta.
Potom sam se sjetio one crvenokose sluškinjice iz vaših odaja pa sam pretpostavio
da je ona u pitanju. Tek mi je sada Elizabeta priznala istinu.
Nemoguće da je sve to izmislio, pomisli Katarina. Ne bi se to usudio učiniti. Ovo
je previše ozbiljno.
- Strašno - kaza. - Je li vam rekla tko je taj muškarac?
- Nažalost, nije - reče Tom, sada već lakše dišući. - Pokušao sam je na svakojake
načine navesti na priznanje, ali je to uporno odbijala.
- A koliko je daleko otišla ta veza? - htjela je znati Katarina. Ne dalje od toga,
uvjeravala me. Zapravo, gospodin joj je prestao iskazivati naklonost i zbog toga je
bila onako ojađena.
- Moram poslati po gospođu Astley - reče kraljica pa ustane.
Odgojiteljičino je lice odavalo krajnju zaprepaštenost.
- Vjere mi, Vaša Milosti, ništa nisam znala o tome - nesretno izjavi.
- Čini mi se da ni vi ni ja nismo bile dovoljno na oprezu - reče Katarina. - No, da
je došlo čak do ovoga! Molim Boga da djevojka govori istinu i da je doista iz svega
toga izišla neokaljana kao što tvrdi.
Razgovarat ću s njom, gospođo, i to smjesta.
- Molim vas, učinite tako. I molim vas, kažite joj kako zahtijevam da oda ime te
nevjerojatne hulje.
- Oh, hoću, gospođo, ništa se ne bojte. - Kat je bila gotovo izvan sebe. - Pa ipak,
tko bi to mogao biti? U blizinu ove kuće ne dolazi nitko osim slugu, a ona se sigurno
ne bi tako nisko spustila? Tako nam preostaje samo meštar Grindal, a on je star i suh
kao trilca. Ne mogu ga zamisliti kako se bavi požudnim mislima.
- Muškarac je - kiselo primijeti kraljica - pa ga stoga ne možemo isključiti. No,
malo je vjerojatno, slažem se.
- Dopustite mi da razgovaram s njome, gospođo - reče Kat. - Smjesta ću je
potražiti.
Kad je odgojiteljica otišla, Katarina se još uvijek osjećala uznemireno. Što god da
se dogodilo u vrtu, nije slutilo na dobro ni za koga od njih. Ipak, ako Elizabeta
porekne bilo kakvu vezu s tajanstvenim udvaračem, a ispostavi se da je zbilja bilo
nečega između nje i Toma, onda bi znanje o tome da je Katarina upućena u ono što
se dogodilo u vrtu moglo u djevojci probuditi makar i zakasnjelu svijest o tome da
takvo što mora prestati.
Uistinu, Katarina nije znala koja je mogućnost više zaprepašćuje: pomisao da je
Elizabetin ugled ugrozio netko iz njezina kućanstva, sa svim posljedicama koje iz
toga proizlaze, ili pak činjenica da joj je Tom lagao kako bi prikrio vlastite zle
namjere prema djevojci.
- Gospo - reče Kat, pojavivši se na vratima sobe za učenje.
Elizabeta i njezin učitelj podigoše pogled s knjige. Grindal se čudio zašto mu
odgojiteljica dobacuje tako čudne poglede.
- Molim vas za oproštenje, meštre Grindale, ali biste li na trenutak mogli ispričati
gospu Elizabetu?
- Naravno, gospođo Astley - odgovori on, nadajući se nekakvu objašnjenju, ali
uzaludno.
Elizabeta zbunjeno ustane i pođe za Kat u spavaonicu. Što nije u redu? Kat je
rijetko prekidala nastavu - Elizabeta se nije mogla sjetiti kada se to posljednji put
dogodilo. Potom se sjeti admirala i događaja u vrtu, i srce joj klone. Sve se otkrilo!
Zatvorivši vrata, Kat upravi neumoljive oči u nju.
- Upravo sam bila kod kraljice - reče. - Kazala mi je nešto što me uvelike
uznemirilo.
Elizabeta zaječi u sebi. Ovo je slutilo čak i na gore nego što je očekivala.
- Što vam je rekla? upita, hineći nedužnost.
- Da ste vi ispričali admiralu kako se viđate s nekim muškarcem. - Ja? - zapanji se
Elizabeta. - Nikada mu takvo što nisam rekla. Izgledala je istinski zaprepašteno.
- Kraljica kaže da ste viđeni kako se s njime grlite na galeriji. Sam vas je admiral
vidio.
U Elizabetinu umu zatitra iskra razumijevanja.
- To niječem jer nije istina! - strastveno izjavi Elizabeta. - Kada sam ja to
admiralu navodno spomenula tog muškarca?
- Jutros u vrtu, kaže Njezina Milost. Vidjela vas je kroz prozor dok ste admiralu
govorili o tome. Admiral tvrdi da ste bili vrlo uzrujani jer je taj čovjek izgubio
zanimanje za vas.
- Shvaćam - reče Elizabeta.
Da, doista je shvaćala: sve je sada imalo smisla. U njoj se probudi ogorčen bijes
na admirala koji ju je lažno optužio i navukao na nju sve ove nevolje samo kako bi
spasio vlastitu kožu. Kukavički, bezobzirno... više nego što je mogla podnijeti.
Brizne u gorak plač.
- Elizabeta, recite mi istinu - zahtijevala je Kat. - Je li ikada postojao takav
muškarac?
- Ne - jecala je djevojka. - Nikada.
- No, susreli ste se s milordom u vrtu?
- Da. Prišao mi je tijekom šetnje. Nisam se s njime dogovorila da se ondje
nađemo.
Šmrcne i stane pipati po džepovima tražeći rupčić. Sada je na Kat bio red da
ugleda svjetlo. - I u pravu sam kad mislim da njegovo ponašanje prema vama nije
bilo dolično brizljiva skrbnika? - blago upita Elizabetu.
- Čvrsto me zgrabio. Pokušavala sam ga odgurnuti, ali bio je neumoljiv. Rekao mi
je da me ljubi.
Cijela priča bi ispričana, isprekidana gutanjem daha i jecajima. Kat je sjedila,
obuzeta sve uzburkanijim osjećajima, pokušavajući sve povezati.
- Čini mi se - reče naposljetku, kada Elizabeta zapade u plačnu šutnju - da je
kraljici istina poznata pa je sama izmislila priču o tajnom ljubavniku kako bih ja što
budnije pratila admiralove postupke.
- Mislite da je to izmislila kraljica, a ne admiral? zapanjeno upita Elizabeta, želeći
vjerovati u to.
- Da. Čini mi se, kada bolje promislim o tome, da se uopće nije suočila s njim.
Vjerojatno se boji da će čuti nešto što ne želi.
- Što ćete joj reći? - upita Elizabeta. - Ako joj kažete da nikakav muškarac nije u
pitanju, pogodit će istinu i to će je silno povrijediti.
Reći ću joj da ste pogrešno prosudili kako stvari stoje. Pomislili ste, dakako
pogrešno, da vam se admiral želi približiti pa ste izmislili priču ne biste li ga od toga
odvratili. Slaba izlika, ali ne puno slabija od svega ostalog. Reći ću da se stidite što
ste ga pogrešno procijenih i da zbog toga silno žalite.
- Izvrsno - reče Elizabeta. - Ako to može kraljicu poštedjeti bilo kakve boli,
pristajem na to.
- Pogledajte me, Elizabeta - reče Katarina pa Elizabeta podigne oči. - Je li istina
što mi kaže gospođa Astley?
- Da, gospođo - tihim će glasom Elizabeta. - Žao mi je zbog toga što sam tako
pogrešno prosudila milorda. Kunem se da nikakav muškarac nije u pitanju. Pitajte
moje služavke govorim li istinu: nemam prilike ni za kakvo očijukanje jer sam
rijetko sama i one vide sve što radim. Jedini muškarci s kojima dolazim u dodir jesu
sluge, meštar Grindal i lord admiral.
Katarina još uvijek nije bila do kraja uvjerena: objašnjenje je zvučalo previše
nategnuto, a ona ruje bila sposobna prigušiti svoje sumnje. Zbog vlastitoga
unutarnjeg straha nije se, međutim, usuđivala ustrajati na tom pitanju.
- Bojim se da sam učinila nažao vama i admiralu - rekla je Elizabeta.
- Nemate se čega bojati - odvrati kraljica, trudeći se pošteno postupiti - ni s moje
ni s milordove strane. Sve je oprošteno i zaboravljeno. A imam za vas i dobru vijest:
za Božić ćete poći na dvor. Tako je naložio vaš brat kralj.
Crte Elizabetina lica s olakšanjem se opustiše u osmijeh. Prijetvorni izgled
nestade.
- To je doista predivna vijest, gospođo! Hoćete li poći i vi i admiral?
- Nažalost, ne - reče ukočeno Katarina. - Budući da je supruga lorda protektora
prisvojila dragulje koji po pravu pripadaju meni i o meni izrekla neke uvredljive
riječi, zavjetovala sam se da više nikada neću otići onamo. No, ne bojte se, proveselit
ćemo se u Chelseaju, gdje ćete biti u društvu sestre Marije.
- To mi je drago čuti - reče Elizabeta. - Nisam je vidjela otkako nam je otac umro.
Kao ni brata.
 Zastane i pogleda maćehu. - Jeste li mi uistinu oprostili, gospođo? - upita. Nije
mogla uživati u odlasku na dvor ako taj odlazak bude zamračen oblakom Katarinina
nezadovoljstva. - Jesam - s napetim će smiješkom kraljica.
Nakon Elizabetina odlaska, Katarina, još uvijek uznemirena, ponovno pošalje po
gospođu Astley.
- Sve je riješeno - reče joj - ali... oh, to je vjerojatno besmisleno... glavom mi se
vrzma glupa pomisao da milord u ovoj stvari nije bio posve nedužan. Muškarci su
takvi, znate...
Tu s nelagodom zastane.
Kat ništa ne reče i Katarina se zapita zna li odgojiteljica o svemu i nešto više.
- To se ne smije nastaviti - reče ona. - Sigurna sam da dajem maha glupim
izmišljotinama i da za moju zabrinutost nema osnove. Ali, Elizabeta je moja
odgovornost, gospođo Astley, pa moram biti oprezna. Tražim od vas da budete budni
i da, tako reći, pazite na gospu Elizabetu i lorda admirala. - Stidljivo se nasmiješi. -
Znate kakav je milord... uživa u bezazlenu očijukanju, kao i svi muškarci. Ne bih
voljela da se to pogrešno protumači.
- Naravno, gospođo - reče Kat, prilično uživajući u kraljičinoj neugodi. Vrlo ću
budno paziti, na to možete računati.
Hampton Court bio je jednako veličanstven i napučen kao i uvijek, ali Elizabeta
se zaprepasti otkrivši da se dvor dramatično promijenio od vremena kralja Henrika.
Sve se činilo otrcanije, lošije uređeno, ako je bilo suditi po zamrljanoj livreji momka
koji im je preuzeo konje i po kuhinjskoj služinčadi koja je užinajući brbljala po
dvorištu. Osim toga, kako će tek poslije otkriti, na dvoru nije bilo žena, samo
muškarci koji su se bavili državnim poslovima.
Podno svečanoga stubišta na glavnome ulazu dočeka je lord protektor: izgledao je
stariji, ozbiljniji i daleko manje pristao od brata. Mora da ga pritišće, pomisli ona,
breme odgovornosti što ga nosi njegova služba. Nedostajao mu je i admiralov šarm:
umjesto da je obaspe pohvalama, podvrgnuo ju je, ni časa ne časeći, dugačkom
predavanju o protokolima do kojih Njegovo Veličanstvo posebno drži. Kako će sve
to zapamtiti, nije znala.
Uspravivši se, prisjeti se da je kraljeva sestra i druga u redu nasljeđivanja. Neće
se dati zastrašiti ovim novoizmišljenim formalnostima! Ta samo se sprema
pozdraviti svojega mlađeg brata, a onaje njegova slatka sestra Suzdržanost, kako ju
je volio nazivati.
Somerset je provede kroz veličanstvenu veliku dvoranu gdje su sluge za objed
postavljali stolove na drvenim nogarima, a potom do sobička u kojemu je gorjela
vatra i na stolu čekalo osvježenje. Već je bila ovdje, davno, sjeti se, kada je dolazila
na dvor u posjet ocu. Pristupiše joj paževi preuzeti njezin putni ogrtač, Kat i njezine
pratilje uštrčaše se oko nje, popravljajući joj skute, šireći joj dugu svečanu povlaku i
namještajući joj francusku kapicu.
Sada je bila spremna. Vojvoda je čekao da je otprati do velike odaje u kojoj se
guralo mnoštvo dvorana, a uz zidove su na dužnosti stajali stražari i plaćenici.
Gomila se razdvoji pred njima dok su se primicali nasuprotnim vratima što su vodila
- toga se dobro sjećala - u samu prijestolnu dvoranu.
- Njegovo je Veličanstvo u svojoj primaćoj odaji - objasni Somerset. - Očekuje
društvo Vaše Milosti za objedom.
- Jedva čekam vidjeti Njegovo Veličanstvo - reče mu Elizabeta. - Bit će mi čast
objedovati s njime.
Bila je svjesna zavidnih pogleda lijepo odjevenih lordova u prijestolnoj dvorani
koji su pratili njezin prolazak kroz vrata unutarnjeg svetišta, to jest osobnih kraljevih
odaja, a onda se naglo zaustavi.
Kralj je na prijestolju sjedio za prepunim stolom podignutim na povišenje. Iznad
glave mu je blistao engleski kraljevski grb, izvezen zlatnim koncem na bogatoj
svečanoj nebnici. Niže za stolom, dalje od nebnice, sjedila je gospa Marija koja se
ljubazno nasmiješi kada Elizabeta uđe.
Eduard je ravnodušno promatrao Elizabetu. Prema uputama koje je primila, ona
se spusti na jedno koljeno i prikloni glavu, a potom ustane, načini tri koraka pa opet
klanjajući se pade na jedno koljeno. Još tri puta ponovi ovaj iskaz poštovanja prije
nego što se našla pred kraljevskim povišenjem, pitajući se što je dovelo do nastanka
ovako strahovite udaljenosti između nje i brata.
- Dobro mi došli, najdraža sestro - piskavo će Eduard visokim, oholim glasom. -
Molim vas, sjednite. - Naznači mjesto podalje od nebnice, na suprotnom kraju od
onoga na kojem je sjedila Marija. Nije bilo stolaca, samo klupe s jastucima.
Elizabeta podigne obrve. Stvari su se promijenile od očevih dana: njegov dvor
nikada nije bio tako formalan niti su se kraljevi važni gosti tako ponižavali. Kao da
je Eduard želio naglasiti njezin i Marijin nezakonit položaj.
Potrudivši se što je bolje mogla zanemariti uvredu, ali pitajući se je li to djelo
lorda protektora, izvedeno s namjerom da je podsjeti tko u rukama drži vlast, sjedne
za stol sa svim dostojanstvom što ga je uspjela prikupiti.
- Vjerujem da ste u dobru zdravlju, slatka sestro Suzdržanosti - raspitivao se
Eduard.
- Nikada bolje, Vaše Veličanstvo - reče mu ona.
- Radujem se što vidim da tako dobro izgledate - reče Marija, gotovo vičući kako
bi je se čulo s drugoga kraja stola.
- I ja se radujem, sestro, što vas opet vidim nakon toliko vremena - povikom joj
odgovori Elizabeta, toplo se smiješeći. - Kako ste sa zdravljem?
- Istinu govoreći, nisam baš dobro - uzdahne Marija. - Često me muči loše
zdravlje, a to se još i pogoršava u zimskim nijesecima.
Jadna Marija. Elizabeta je već bila primijetila koliko joj je sestra ostarjela od
posljednjega susreta. Dakako, Marija mora da je sada već prešla tridesetu pa je i to
djelomično razlogom njezine bljedunjavosti, ali joj je kraljica Katarina bila povjerila
da Mariju muče mnoge boljetice i da se s mjesečnicama pati kao duša u čistilištu.
- Molila sam se Blaženoj Djevici ne bi li se zauzela za mene - rekla je Marija,
pomalo prkosno gledajući kralja.
Eduard se namršti, pri tome silno nalikujući na oca kada bi se oneraspoložio.
- Čudim se što gubite vrijeme na te papinske koještarije, sestro - zapiskuta s
negodovanjem.
- Gospodine, ovo je vjersko pitanje jedno od onih o kojima s vama moram
raspraviti - reče Marija.
Eduard se ukoči, a usnice mu se buntovno stisnuše.
- Naš je otac, Bog mu dao duši lako, ovo kraljevstvo ostavio u dobru stanju i miru
- neustrašivo nastavi Marija - no bojim se da se lord protektor i njegova vladavina
svim silama trude promicati krivovjerje i nerede uvođenjem ovih novosmišljenih
protestantskih vidova bogoslužja. Čujem da se u crkvama umjesto latinskoga rabi
engleski, da se više ne smiju štovati svete slike i relikvije, da su ukinuti zakoni protiv
krivovjerja, a tu je i sablažnjiva vijest o tome da se zabranjuje i sama misa. Sir,
osjećam se potaknutom prosvjedovati. Ne smije se dopustiti da se takvo što događa.
Eduard svrne hladne oči na nju.
- Zapanjen sam vašom brigom, sestro - reče. - Ove su promjene provedene po
mojoj volji, a većina ih podanika, meni odanih podanika, odobrava.
- Sir - strasno uzvikne Marija - s dužnim poštovanjem, vi ste ipak još dijete, a
dijete nije sposobno za zrelu prosudbu u vjerskim pitanjima. Preklinjem vas, slušajte
one koji su stariji i mudriji od vas. Što je s nama koji smo godinama vjerno slijedili
pravu vjeru pa moramo ići na misu kako bismo udovoljili svojoj savjesti? Katolička
vjera postoji od vremena kada je sam naš Gospodin hodio ovom zemljom i
utemeljena je na njegovu autoritetu. Tko ste vi da se usuđujete potkopati taj
autoritet?
Sada je već bila otišla predaleko. Izraz lica mladoga kralja bio je leden.
- Ne smijete osporavati moj autoritet - reče on. - To bi značilo veleizdaju.
Upozoravam vas, sestro. Ne bih vas želio progoniti i dopustit ću vam da u miru
obdržavate svoju vjeru, ali ni vi ne smijete preispitivati moje zakonite odluke. Da ne
bude zabune, papinski sam nauk odlučio iskorijeniti.
 Nastane neugodna tišina kada Marija obori glavu, boreći se zadržati jezik za
zubima. Elizabeta shvati kako želi da joj brat i sestra budu, svatko sa svoje strane,
malo manje nepopustljivi. Zašto jedno drugome ne puste da na svoj način štuje Boga
i pomire se s time? Kakva smisla ima sve to ponavljanje o ljudskoj duši? Nikada
neće jedno drugo uvjeriti...
Eduard svrne strog pogled na Elizabetu.
- A vi, draga sestro, kako vi stojite u vezi s vjerskim pitanjima?
- Slušam Božju riječ i kraljevu zapovijed - odgovori ona krotko, ali iskreno.
Eduard zadovoljno kimne.
Vidjevši da je Marija promatra s neskrivenim užasom u očima, Elizabeta spusti
pogled na tanjur i vilicom nabode komad govedine. Bilo je vrijeme za promjenu
predmeta razgovora.
- Hoće li biti kakvih zabava tijekom blagdana, sir? - upita brata.
Bilo je zabava, ali su bile pravo razočaranje. Jedna je krabulja prikazivala papu
kao razvratnog nitkova - na Marijino jedva prikriveno ogorčenje - a pojavilo se i
nekoliko pelivana. Osim toga dvorani su se zabavljali prežderavanjem, opijanjem i
kockanjem, a dječak kralj samo je sjedio na svojemu povišenom mjestu i gledao ih.
Elizabeta shvati da bi najradije pošla kući.
- Što se to dogodilo s dvorom? - upita ona Mariju dok su jedne večeri prolazile
dugačkom galerijom. Elizabeta se upravo bila istrgnula iz zagrljaja nekoga pijanog
baruna koji je bio previše omamljen pićem da bi je prepoznao. - Sve se iskvarilo i
nimalo ne nalikuje onomu što je bilo dok nam je otac bio živ. A zabava je nikakva.
- Doista - promrmlja Marija, s drhtajem se prisjetivši svetogrdnoga prikaza pape
koji bludniči s redovnicama. - Nema na dvoru kraljice pa nema ni žena zbog kojih bi
muškarci inače obuzdavali svoje ponašanje. A nema ni novca. Rat s Francuskom
ispraznio je riznicu. Ovo je kraljevstvo na rubu stečaja!
- Uistinu, jedva čekam odlazak odavde - prizna Elizabeta. - Ja koja sam uvijek
željela doći na dvor.
Mene ne muči toliko stanje u kojem se nalazi dvor koliko opasne gluposti kojima
se zarazio naš jadni brat - promrmlja Marija. - Preklinjem vas, sestro, pazite na svoju
dušu. Nemojte pasti pod utjecaj tih krivovjeraca.
Elizabeta čedno pogne glavu, ali svoje mišljenje zadrži za sebe. Nije htjela
povrijediti sestru.
- Zahvaljujem vam na brizi, Marija - reče. - Ne bojte se, slijedit ću riječ Božju.
Iz Marijina je pogleda izbijala hladnoća.
- Pitam se, sestro, kako vi tumačite riječ Božju - odvrati ona.
- Slijedim Isusa Krista, kao što bi i svaki dobar kršćanin trebao činiti - tiho reče
Elizabeta, ali Mariju to ozlojedi.
- Kao što sam već u prošlosti imala prilike primijetiti, pametni ste - reče s
gorčinom. - Dobro se pretvarate. Ali Bog poznaje naše srce: njega se ne može
prevariti.
Bile su stigle do vrata Marijine odaje. Marija ih otvori i bez ijedne riječi nestane
iza njih.
- Laku noć, sestro - reče Elizabeta obraćajući se praznini.
 13. 1548.

lizabeti lakne kada se vratila u Chelsea i vidjela maćehu kako čeka da je

E pozdravi, ali kada je iz kočije skočila na snijegom pokriveno tlo, opazi da je
kraljičino lice ozbiljno.
- Ima nekih tužnih vijesti - reče Katarina zagrlivši i poljubivši pastorku. - Umro je
Grindal. Za Božić je, kao i obično, otišao k sestri, ali je u tom okrugu izbila kuga.
Razbolio se i u roku nekoliko sati preminuo.
Njezina dobroćudnog, ljubaznog učitelja, toga dobrog, učenog čovjeka više nema.
Pridružio se svojim precima bez ikakva prethodnog upozorenja. Elizabeta osjeti kako
je oči peku od suza.
- Duboko žalim zbog toga - reče tiho.
- Uđite - nježno će kraljica. - Moramo se ugrijati. Admiral nas čeka u mojoj
primaćoj odaji. Rekao mi je kako jedva čeka vidjeti vas. Kako je Njegova Kraljevska
Milost?
Oboje su bili ljubazni prema njoj, i kraljica i admiral. Posjedoše je pokraj vatre i
ponudiše je s malo hipokrasa što se pušio i slatkim oblandama. Elizabete se iznova
dojmi admiralova nehajna privlačnost, ali u svojoj se tuzi ograđivala od toga, a on je
ionako izigravao odanoga supruga. Misli su joj bile zaokupljene uspomenama na
jadnoga Grindala kojega više nikada neće vidjeti.
Tko će joj sada biti učitelj, pitala se dok je te noći tonula u san.
- Gospo Elizabeta, stiglo je pismo za vas reče Kat, upavši u ložnicu gdje je
njezina pitomica posljednjih nekoliko dana neraspoloženo ležala. Elizabeta se
pridigne na jastucima, spusti knjigu i prelomi pečat.
- Od meštra Aschama! - reče, odmah se osjećajući bolje. - Želi me posjetiti. Ovo
je napisano prije dva dana... Kat, mogao bi stići svaki čas!
Iskoči iz postelje ne obazirući se na Katine prosvjede, zaljulja se časkom na
nogama, a potom uze prekapati po škrinji u potrazi za odjećom.
- Gospo, samo polako! - uzvikne Kat.
- Dobro sam, bolje mi je - reče joj Elizabeta. - Samo mi nađite zelenu haljinu,
hoćete li? Onu s krznom.
Kasnije istoga dana, bas kako je Elizabeta bila i predvidjela, pristigne Roger
Ascham i ona ga dočeka raširenih ruku.
- Kraljica i admiral su u Londonu, meštre Aschame, tako da ćete se morati
zadovoljiti mnome kao domaćicom! - veselo mu reče.
- Ne bih mogao ni zamisliti ugodniju čast, gospođo - Ascham toplo odgovori s
priprostim jorkširskim naglaskom.
Nakon što ih je Kat poslužila vinom, zajedno sjedoše u zimsku primaću sobu gdje
je u ognjištu gorjela velika vatra i stadoše raspravljati o Aschamovoj nedavno
objavljenoj knjizi o streličarstvu, a potom i o predmetima koje je proučavala
Elizabeta.
- No, dosta o meni - reče ona naposljetku. - Niste došli ovamo kako biste sa
mnom razgovarali o mojim skromnim proučavanjima, meštre Aschame. Što vas
dovodi u Chelsea?
Grubo učenjakovo lice nabora žalostan osmijeh.
- Čuo sam da ste ostali bez učitelja, gospođo, pa sam vam došao ponuditi svoje
skromne usluge.
Elizabeta se oduševi.
- Bilo bi to na moje najveće zadovoljstvo - izjavi.
- Meni bi pak bila čast poučavati osobu koja je toliko poznata po obrazovanosti -
reče Ascham.
Elizabeta je znala da je iskren i da to nije tek isprazno laskanje.
- A meni bi bila čast imati tako poznata i cijenjena učitelja - odgovori ona. -
Sigurna sam da će i kraljica to odobriti. Pisat ću joj danas i objasniti joj da kanim
prihvatiti vas, meštre Aschame, i nikoga drugog.
- Naravno, morat ćete se pokoriti prosudbi svoje skrbnice - dopuštao je Ascham.
- Svakako mi je to namjera, pod uvjetom da se ona složi s mojim izborom! -
odvrati Elizabeta smiješeći se. - Ako treba, sama ću otići u London uvjeriti je u to! A
vi, meštre Aschame, vratite se na svoje sveučilište u Cambridgeu i zatražite dopust
kako biste se mogli pridružiti kraljičinu kućanstvu.
- Jeste li sigurni u uspjeh, gospo? - zamišljeno upita Ascham.
- Nikada ne sumnjam u uspjeh! - objasni mu Elizabeta.
- Mnogo je to posla - sumnjičavo primijeti Kat promatrajući hrpe knjiga na stolu
za učenje. Roger Ascham se nasmiješi.
- Nipošto, gospođo - odgovori. - Dugo ćemo se ovim baviti. Uskoro ćete vidjeti
da ja ne vjerujem u bubanje. Ako ulijete previše pića u pehar, najveći će se dio izliti
preko ruba.
Kat zadovoljno kinine.
Satovi s meštrom Aschamom bili su radost za Elizabetu. Bila je presretna kadaje
otkrila da je njegov omiljeni latinski pisac Ciceron. Voljela je čitati pisma što ih je
Ascham primao od širokoga kruga europskih intelektualaca s kojima se dopisivao.
Treperila je od sreće zbog njegovih pohvala njezina znanja latinskoga i grčkoga te
poznavanja klasika.
- Čitate više grčkoga svaki dan nego što većina crkvenih doktora pročita u
cijelome tjednu! - rekao joj je.
Prijepodneva su provodili u društvu sa Sofoklom i Izokratom, poslijepodneva u
borbi s Livijem i Ciceronom ih pak proučavajući teologiju. Kada bi završili s
učenjem, učitelj i njegova učenica često su se prepuštali zajedničkoj strasti prema
jahanju i lovu, brzo kasajući po poljima izvan dvorca, bez obzira na to je li vani sjalo
sunce ili pak kišilo ili sniježilo. U večernjim je satima Elizabeta vježbala na lutnji ili
virginalu - Katarina Parr joj je predala lijepo izrađena glazbala koja su nekoć
pripadala njezinoj majci i na sebi nosila bijeloga sokola kao Anin amblem. Ubrajala
su se među najcjenjenije predmete što ih je Elizabeta posjedovala, zajedno s Aninim
portretom koji je sada neskriveno visio u njezinoj spavaonici te s privjeskom u
njezinu kovčežiću za nakit.
Elizabeta uskoro primijeti da meštar Ascham često pažljivo proučava njezinu
odjeću.
- Što to gledate, gospodine? - upita ga jednoga dana, vidjevši kako mu se čelo
blago naboralo dok je promatrao njezinu haljinu od ružičastoga svilenog damasta i
skupe zlatne lance koje je na dar dobila od kraljice.
- Smijem li otvoreno govoriti, gospo? - upita on.
- Dakako - složi se ona.
- Pobožne protestantske djevojke obično nose jednostavnu odjeću - reče učitelj.
Elizabeta spusti pogled na svoju haljinu. Odjednom joj se vlastita odjeća učini
ekstravagantnom - srebrni donji rukavi, draguljima urešen pojas, biserjem opšiven
vratni izrez. I pet prstena na vitkim prstima... Osjeti se neugodno. Pade joj na pamet
da pobožna mala Jane Grey uvijek radije nosi crnu odjeću, nimalo načičkanu
nakitom, iako dolazi iz bogate obitelji. A i kraljica Katarina u posljednje je vrijeme
počela nositi zagasitije boje, unatoč skupoj tkanini, te manje nakita. Što li meštar
Ascham misli o njoj, Elizabeti, još uvijek nakinđurenoj svom tom gizdom? Bilo joj
je silno stalo do njegova dobroga mišljenja.
- Čekajte! - naglo reče i odjuri u svoju sobu. - Gdje mi je crna baršunasta haljina?
- upita zapanjenu Kat.
- Zašto, gospo, zar je netko umro? - preplašeno uzvikne odgojiteljica.
- Ne. Samo sam se opametila, zahvaljujući meštru Aschamu. Žene koje slijede
riječ Božju moraju se odijevati jednostavno i skromno.
I već je trgala sa sebe ogrlicu i prstenje.
 Kat odmahne glavom. Mladi su skloni hirovima i neobičnim zamislima, to je
znala. Jednostavno se ne isplati raspravljati s Elizabetom kada bi zapala u neko svoje
odlučno raspoloženje. Bolje je udovoljiti njezinim prohtjevima nego izazivati kakav
bijesan ispad. Zamišljeno dohvati crnu haljinu s klina u sobi za odijevanje, pomogne
Elizabeti da se presvuče i sveže joj vrpce na leđima.
Kada se Elizabeta opet pojavila u sobi za učenje, meštar Ascham bio je nagrađen
pogledom na njezin izmijenjeni lik, a ujedno i nemalo iznenađen. U strogoj, ali
otmjenoj crnoj haljini, s niskim neukrašenim i četvrtastim vratnim izrezom, tijesno
pripijenoj u gornjem dijelu, a sa širokim skutima, crvene kose raspuštene po
ramenima, Elizabeta se činila savršenim uzorom pobožne protestantske djevojke - i
uznemirujuće zavodljivom.
Uhvati ga kako upire pogled u nju.
- Izgledam li sada dovoljno pobožno, meštre Aschame? - upita.
- Doista izgledate, gospo - odgovori on. - Kao savršen uzor kreposti.
- Da - reče ona, sa stidom razmišljajući o tome kako je u posljednje vrijeme bila u
iskušenju skrenuti s puta kreposti. Ne može se izgledati na jedan način, a iznutra biti
drukčiji. Ozbiljno je mislila dometnuvši: - Odlučna sam ubuduće se ne samo
suzdržano odijevati nego i voditi suzdržan život te obuzdavati sva bezbožna
uzbuđenja i želje koje bi me mogle spopasti.
Nije ni slutila koliko će brzo njezina nova odluka biti stavljena na kušnju.
- Eh, gospo Elizabeta - reče admiral susrevši se s njome na stubama - vi ste slika i
prilika savršenstva!
Oči mu razbludno odlutaše do njezinih djelomično otkrivenih grudi.
- Hvala, milorde - odgovori ona, uživajući u njegovu otvorenome divljenju, ali
ipak želeći da je pusti proći, svjesna da se ne usuđuje dugo ostati nasamo s njime iz
straha da će odati svoj unutarnji nemir.
Ludilo je - jer sigurno nije razumno ovako se osjećati, reče sama sebi - još uvijek
bilo u njoj, hraneći se redovitim susretima s ljubljenim čovjekom, radujući se
pogledu na nj i zvuku njegova glasa. Od onoga susreta u vrtu koji je zamalo završio
katastrofom, admiral se držao podalje, nije više ujutro dolazio u njezinu ložnicu.
Ipak je Elizabeta, unatoč tomu što je sada izigravao odana kraljičina supruga, po
pogledima punim pritajene strasti koje joj je upućivao, bila svjesna da on još uvijek
izgara za njome - baš kao što je i ona, unatoč svojoj odluci, Bog joj bio na pomoći,
još uvijek izgarala za njime.
Thomas podigne ruku i nježno joj dotakne kosu. Njegov je dodir bio poput udara
na njezina osjetila pa ona nagonski zgrabi ruku i odgurne je od sebe.
Čeznutljivo je zurio u nju, ništa ne govoreći - a i ne morajući ništa reći - pa ona
shvati da se mora oteti tome pogledu i nastaviti svojim putem. Ali, nije to bila u
stanju: stajala je ondje, kao prikovana za stubu, tek trenutak predugo.
Katarina Parr, brzajući u mekim cipelama niza stube, zatekne ih tako kako stoje,
bez riječi zureći jedno u drugo, i njezina pojava naglo prekine čaroliju.
- Hej, Kate - promuca admiral pribirući se. - Je li sve u redu? - oštro upita
kraljica.
- Da, gospođo - šapne Elizabeta, nakloni se i pobjegne uza stube.
- Dakako da je sve u redu - reče Tom mirnim glasom. Katarina se dugo i oštro
zagleda u supruga, a potom nastavi svojim putem.
Malo-pomalo, Elizabeta počne primjećivati da kraljica prema njoj više ne
pokazuje raniju toplinu. Katarina nije tražila njezino društvo onako često kao prije, a
kada su sjedile zajedno za stolom ili za njezinih redovitih posjeta sobi za učenje,
kamo je dolazila provjeriti Elizabetin rad, bila je uljudna, čak i ljubazna. No ovih
dana joj se u očima nije ogledao osmijeh, nego oprez. Katarina je izgledala umorno i
iscrpljeno, a njezina radosnoga raspoloženja više nije bilo.
Thomas Parry, Elizabetin rizničar, spomene to jednoga dana u ožujku, kada se
uvečer došao pridružiti Kat i Elizabeti da u zimskom salonu zajedno popiju čašicu
prije spavanja. Elizabeti se sviđao debeljuškasti Velšanin: volio je galamiti, ali je bio
ljubazan poput kakva strica i njoj krajnje odan.
- Moram priznati da sam zabrinut za kraljicu - reče on. - Uopće ne izgleda dobro.
Elizabeta, koja je sjedila za stolom, podigne pogled s knjige.
- To sam i ja primijetila - reče Kat.
- Čini se dalekom i zamišljenom nastavi Parry a jutros se u konjušnici vrlo oštro
obratila admiralu. Kao da se iz nekog razloga silno srdi na njega.
Elizabeta se nije mogla suzdržati. Morala je progovoriti. Inače bi puknula. Nije
više mogla sama nositi taj teret.
- Mislim da znam koji je tome razlog - reče. Kat i Parry okrenu se prema njoj.
- Bojim se da je razlog u tome što admiral mene previše ljubi i to već dugo traje -
prizna ona. - A kraljica je zbog toga ljubomorna.
- Ne vjerujem u to! - uzvikne zaprepašteno Parry.
- Kako vi to znate, Elizabeta? - upita Kat, pomno promatrajući svoju pitomicu.
- Admiral mi je rekao da me ljubi. Onoga dana u vrtu. Mislim da kraljica zna za
to.
Obrazi su joj gorjeli.
- Rekao vam je da vas ljubi? - ponovi Kat.
- Vjere mi, Kat, nisam ništa učinila da ga ohrabrim. Pobjegla sam od njega što
sam brže mogla.
- Je li vas na bilo koji način dodirivao? - htjela je znati Kat.
- Pokušao je jednom ili dvaput, ali sam ga ja svaki put odgurnula - objasni joj
Elizabeta.
Pa to je i bila istina, zar ne?
- Onda niste učinili ništa vrijedno prijekora - reče Kat s olakšanjem.
Oh, ali jesam, pomisli Elizabeta. Poželjela sam ga. Zgriješila sam s njime u
mislima, a mogla sam i djelom, samo da sam imala prilike za to. U srcu je znala da
bi se njezina odlučnost da ostane djevicom, čime se toliko hvali sala, lako raspala u
prah suočena s admiralovim zavodljivim šarmom.
- Pa, iznenadili ste me! - primijeti gospodar Parry. - Nikada to ne bih pomislio o
admiralu.
- Dugo se zanimao za gospu Elizabetu - otkrije mu Kat. - Čak je zaprosio i
njezinu ruku nakon smrti kralja Henrika, ali se Vijeće tomu suprotstavilo pa se
umjesto njome oženio kraljicom.
- I vi mislite da je kraljici poznato njegovo zanimanje za vas, gospo? - upita Parry
Elizabetu.
- Bojim se da je tako - reče ona odmahujući glavom. - Voljela bih da je drukčije.
No, što da radim?
- Ništa, osim da pazite na svoje vladanje i da admirala ni na koji način ne
ohrabrujete - upozori je Kat, zabrinuta da bi stvari mogle izmaknuti njezinu nadzoru:
admiral možda i jest privlačan muškarac, to se ne može osporiti, ali na njoj leži
odgovornost da gospu Elizabetu zaštiti od zla, a imala je neugodan osjećaj da i nju
samu, zbog ranije nemarnosti, djelomice treba kriviti za ovo što se sada događa.
- Nikada ne bih učinila ništa što bi povrijedilo kraljicu ih meni naškodilo -
uvjeravala ju je Elizabeta.
Admiral je ustao s prvim svjetlom zore i krenuo pogledati kuju koja se
prethodnoga dana oštenila. Bio je Elizabeti obećao jedno štene pa će se, tako mu
Boga, pobrinuti da joj pribavi najbolje. Naravno, i Katarina će dobiti svoje štene -
leglo je obećavalo.
U zraku se osjećala studen pa se on vrati u svoje odaje odjenuti topliji haljetak.
Pomisli da će usput pogledati i kako mu je supruga - nije bila dobro u posljednje
vrijeme. Neka neodređena boljetica, od one vrste kakvima su žene, čini se, sklone -
nije se pomučio pomnije se raspitati. Što god da je posrijedi, bio je siguran da će
odmor i krepka hrana to izliječiti.
No, kada je ušao u njihovu ložnicu, začuje zvuk kao da se netko guši. Ustrašivši
se, pronađe Katarinu, još uvijek u noćnoj košulji, kako povraća u neku posudu.
 - Ljubavi moja! - uzvikne. - Pojma nisam imao... Obujmi joj drhtava ramena i s
čela ukloni vlažne uvojke. Kada grčevi prestadoše, Katarina obriše usta ručnikom i
klone na postelju. Tom sjedne pokraj nje, a lice mu je bilo utjelovljenje zabrinutosti.
- Nije to ništa - reče ona, slabašno se smiješeći. - Sve je u redu.
- Moramo pozvati liječnika - ustraje on.
- Ne, Tome, ne treba mi liječnik. Vidite, već mi je tjedan dana svakoga jutra
mučno, a mjesečnica mi je izostala. Sigurno vam je jasno što to znači. Očekujem
dijete.
- Oh, ljubavi moja! - uzvikne Tom i zagrli je. - Ovo je predivna vijest. Dijete... sin
i nasljednik, nadam se! Ne mogu vjerovati!
- Uvjeravam vas da ja mogu! - iskrivi Katarina lice. - No, presretna sam. Nikada
nisam mislila da ću u ovim godinama biti ovako blagoslovljena. Dugo sam se molila
da postanem majka, a dobri je Bog sada našao za shodno uslišati mi molitve.
- Kao i moje - dometne Tom. - Molio sam se da dobijem sina.
- Možda će biti djevojčica - podsjeti ga Katarina.
- Svejedno, bit ću najponosniji otac na svijetu! Samo da se vi bez neprilika
porodite, Kate, i da dijete bude zdravo. Moramo dobro voditi brigu o vama. Morat
ćete se odmarati, dobro jesti i ne brinuti se ni zbog čega.
- Vidim da mi neće trebati ni primalja, uz vas i vašu brigu o meni, milorde! -
nasmije se ona, a potomjoj osmijeh izbhjedi. - Da budem iskrena, malo sam
uplašena. Trideset šest mi je godina, a to je visoka dob za prvo dijete.
- Ne bojte se, draga, pozvat ćemo najbolje primalje i liječnike koji se mogu naći -
obeća Tom. - Odmah ću ovo objaviti i poslati pisma svim našim prijateljima.
- Kako god budete htjeli - osmjehne se Katarina, prigušujući svaku bojazan. No,
ima još nešto... nešto što me muči.
- Što to, ljubavi moja? - svakako ju je htio umiriti Tom. Ona duboko udahne.
- Među nama je sve u redu, zar ne, Tome? U posljednje sam se vrijeme bojala da
se možda udaljavamo jedno od drugoga.
- Besmislica! - izjavi on. - Ja ne osjećam nikakvo udaljavanje. To je tek trudnička
ćudljivost, za to jamčim.
- Dakako - suglasi se ona s neizmjernim olakšanjem.
Sve je to samo njezina mašta. Ništa nije pošlo po zlu. Njezine su bojazni
neosnovane. Nijedan suprug koji trči za suknjama ne bi mogao s toliko ljubavi kao
Tom dočekati vijest o tome da će njih dvoje uskoro postati roditelji.
- Vi se odmarajte - reče joj on - a ja ću poći i objaviti vijest. - Potom veselo
dometne: - Kako ćemo ga nazvati?
 - Thomas, dakako! - vragolasto se nasmiješi ona. Ili Katarina!
Mučnine se nesmanjenom žestinom nastaviše i tijekom sljedećega mjeseca pa je
stoga kraljica svakoga jutra dokasna ostajala u postelji, oporavljajući se od
povraćanja.
Tako je admiral dobio priliku provesti svoje nečasne nakane. Ne hajući za
posljedice, izjedan požudom i čežnjom, uzdajući se u svoj šarm i sposobnost
uvjeravanja, stade sada toliko gorljivo salijetati vlastitu pastorku stasalu za udaju da
je, oduvijek sklon staviti sve na kocku, vjerovao kako će dobiti ono što želi i proći
nekažnjeno.
Tako se dogodi da Elizabeta, dok se jednoga proljetnog dana rano ujutro izvlačila
iz postelje, začuje ključ u bravi. Kat se još nije bila pojavila, a Thomasu se na licu,
kada je vidio da je sama, čitalo likovanje.
- Milorde - zausti ona prosvjedovati navlačeći na sebe baršunastu jutarnju haljinu.
- Pssst! - stišavao ju je on držeći prst na ustima. - Htio bih nasamo razgovarati s
vama.
Elizabetu ovo u isti mah zaprepasti i uzbudi.
- Što biste mi imali reći a da ne može malo pričekati? - prigovori mu, bojeći se da
je posrijedi nešto što on nema pravo kazati...
On u trenu prijeđe preko sobe i zastane pred njom, preblizu da bi se osjećala
lagodno.
- Elizabeta - promrmlja - već dugo čeznem za ovim razgovorom. Ozbiljno sam
mislio ono što sam vam rekao prije svih ovih tjedana. Ljubim vas. - Zagrli je, čvrsto
je obujmivši rukama, pa joj počne šaptati govoreći u njezinu kosu. - Želim vas... i ta
me želja razdire.
- Gospodine! - slabašno je prosvjedovala, znajući da bi ga trebala odgurnuti, ali
ujedno i otkrivajući koliko je divna njegova blizina, da joj ne može odoljeti. - Molim
vas...
Osjećala je vlastito tijelo, to izdajničko tijelo, kako mu odgovara. Uhvati je
drhtavica. Osjetivši to, Thomas joj nagnu glavu unatrag i nježno je poljubi u usta.
Dodir je njegovih usana bio puten, neodoljiv...
- Ah, i vi to želite - smijuckao se. Potom je poljubi strastvenije, jezikom joj
pritišćući zube i prisiljavajući ih da se razdvoje. Elizabeta osjeti kako je duboko
iznutra preplavljuje neka toplina, prekrasna klonulost koja ju je činila nesposobnom
da mu se odupre. Admiralove joj ruke drhtavo kliznuše niz leđa, načas joj se
poigravajući na struku, a potom smiono prijeđoše preko bokova. Od njegova dodira
kroz baršunastu jutarnju haljinu i tanki batist noćne košulje u isti ju je mah
obuzimala groza i milina. Glasić mudrosti zavapi podsjećajući je da bi smjesta
trebala sve to prekinuti, ali odmah se utopi u snažnim valovima osjećaja koji ga
preplaviše. Odgovarala mu je na poljubac i dopuštala njegovu jeziku da joj uporno
prodire u usta.
- Jeste li budni, gospo? - začuje se Katin glas iz susjedne sobe prizivajući
Elizabetu k svijesti. Naglo, admiral je pusti i ostade stajati pred njom, zadihan i s
divljenjem je gledajući.
- Moram otići - reče šapćući - ali ću se vratiti, ne bojte se. Tek što je on tiho
zatvorio vrata za sobom, Kat upade u sobu donoseći odjeću za Elizabetu. Djevojka
se nadala da joj odgojiteljica neće primijetiti porumenjelo lice i smućen izraz na
njemu te joj se brzo okrene leđima, žurno se naginjući nad umivaonik i hladnom
vlažnom krpicom brišući vruće obraze.
Sve opet počinje ispočetka, pomisli. Imala je tako dobre namjere, ali nije
predvidjela učinak što će ga admiral imati na njezina čula i emocije. Iskreno, nije
znala kako će prikupiti dovoljno snage da mu odoli.
- Dobro jutro, gospo Elizabeta, gospođo Astley!
Kat se užasnuto zagleda u admirala kada ovaj sutradan ujutro bane u Elizabetinu
ložnicu, baš kada je djevojka završila s odijevanjem.
- Što vam je, gospođo Astley? Izgledate kao da vam je netko upravo prešao preko
groba - zadirkivao ju je Thomas.
- Milorde, ovo je silno neprilično! - naglasi odgojiteljica. - Gospa je još uvijek
mogla biti u postelji.
- Gospođo Astley, već smo raščistili te prigovore - reče strpljivo admiral,
primjećujući da ga Elizabeta promatra s neskrivenom zahvalnošću.
- Da, gospodine, a onda ste vi prestali dolaziti ovamo i svojim posjetima vrijeđati
gospinu čednost. Ne shvaćam zašto ste opet ovdje. To je neprilično!
- Molim vas, recite mi što je pogrešno u tome da očuh svojoj pastorci dođe
poželjeti dobro jutro? - svisoka je upita admiral.
- Uz dužno poštovanje, gospodine, zna li kraljica da ste ovdje?
- odvaži se upitati Kat.
- Dakako da zna - reče on, ali prijetvorni je pogled u njegovim očima ukazivao na
laž.
- Onda ću porazgovarati s njome - odvrati Kat, a admiral u sebi zastenje.
- Nikako, nemojte je uznemiravati, nije joj dobro - hitro kaza.
- Vidjet ću je poslijepodne. Uvijek se bolje osjeća u poslijepodnevnim satima -
prkosno reče Kat. - Ako ona bude zadovoljna zbog vaših jutarnjih dolazaka ovamo,
bit ću i ja. No, moram ustrajati na tome da budem prisutna.
Admiral joj uputi mrk pogled pa se okrene na peti, ostavljajući Elizabetu s boli u
grudima.
- Da, znala sam za to - reče oštro Katarina. Uživala je u mirnome popodnevnom
odmoru u salonu i nimalo joj se nije mililo vidjeti Kat kako stoji pred njom, pitajući
je zna li da je admiral ponovno počeo ujutro dolaziti u posjet gospi Elizabeti.
Nije znala ništa o tome, a vijest ju je u isti mah i uznemirila i ražalostila, iako to
nije kanila otkriti odgojiteljici.
- Znači da imam pretpostaviti kako se ovi posjeti odvijaju uz odobrenje Vaše
Milosti? - ustrajala je Kat.
- Upravo tako, gospođo Astley - razdražljivo odgovori Katarina. - Iako mislim da
bi bilo mudro, radi doličnosti, kada biste im osobno nazočili. Milord bi to vjerojatno
i sam želio.
- Izvrsno, gospođo - reče Kat. - Potrudit ću se uvijek biti ondje.
Elizabeta odluta do obala Temze, do mjesta gdje je voda blago oplakivala niski
kameni zid kraj pristaništa. Ondje je bila zavezana admiralova teglenica: dugo se nije
vraćao iz Londona. Dani se sada zbilja vuku, primijeti, promatrajući zalazak sunca
na ružičasto-zlatnome nebu. Uskoro će se morati vratiti u dvorac na večeru, ali ne
još. Najprije će uživati u ovim ukradenim trenucima samoće. Raspoloženje u kući
bilo je napeto. Između admirala i kraljice koja je još uvijek patila zbog tegoba što ih
sa sobom nosi rana trudnoća, vladala je hladnoća: Katarina se, ako ništa drugo, a ono
hladnije odnosila prema Elizabeti, Kat je bila budna poput majke sokoliće, a
Elizabeta je i predobro osjećala žar što je tinjao u admiralovim očima uprtim u nju,
kao i uzbuđenje što bi nabujalo u njoj svaki put kada bi joj admiral došao poželjeti
dobro jutro.
Kat je sada već vjerojatno traži: kao da se ovih dana bojala ispustiti Elizabetu iz
vida. No, Elizabeta nije mislila da bi Kat pješice došla ovako daleko - Kat je u
posljednje vrijeme postala još punašnija pa je često ostajala bez daha, a osim toga,
obala je bila skrivena visokom živicom pa će na kratko vrijeme imati mira.
Tako ju je admiral zatekao na obali rijeke i opet je uzeo u naručje, a ona se pripila
uz njega kao da je to nešto najispravnije i najprirodnije na svijetu. Nije mogla
odoljeti.
- Elizabeta! - dahtao je admiral između poljubaca. - Za mene je ovo mučenje!
- Ovo je pogrešno - slomljeno je mrmljala, ali je njezino tijelo govorilo drukčije.
- Prava ljubav nikada ne može biti pogrešna - reče on tiho.
- Ali kraljica... - slabašno je prosvjedovala.
- Kraljica nikada neće doznati obeća on. Ne bib je htio povrijediti, pogotovo ne u
ovome trenutku.
Aluzija na Katarinino stanje izazove u Elizabetinim grudima ubod ljubomore. U
mislima ga vidje kako vodi ljubav sa suprugom, kako je ostavlja trudnom... Od toga
prizora ostane bez daha. Kako li je samo ona, Elizabeta, žudjela za time da može tu
zabranjenu radost doživjeti s njime. Da je bar svojedobno prihvatila njegovu
prosidbu, ne bi danas bila u ovome nesretnom položaju. Nije pošteno.
Rukama je čvrsto stegnuvši oko struka, admiral ju je ljubio po vratu.
- Moram vas vidjeti nasamo - nerazgovijetno je mrmljao.
- To ne može biti - začu Elizabeta svoj odgovor. Ali to mora biti, uzvikne joj srce.
Ne može više izdržati ovu potrebu za njime.
- U nedjelju - reče on tiho. - Rijetko odlazim u kapelicu na jutarnju službu pa
kraljica neće opaziti moj izostanak. Izgovorite se da ste bolesni... recite da ste dobili
mjesečnicu i da vas boli trbuh. Nitko neće posumnjati u nas. I riješite se onoga zmaja
koji motri na vas. Tako ću moći doći k vama da nam nitko ne smeta.
Elizabetu na ove riječi potrese drhtaj ispunjen strahom. Sigurno neće pristati na
ovo? Zna da je to pogrešno. Ali, tijelo joj je gorjelo od čežnje i nije mogla odoljeti.
- Recite mi da smijem doći! - zahtijevao je on, jače je stegnuvši, a tamne su je oči
probadale.
- Smijete doći - prošapće ona pa se otrgne i potrči prema dvorcu, a dugačka joj je
kosa lepršala za njom poput bakrene bujice.
Neće to učiniti. Učinit će, neće se moći suzdržati. Ne, neće moći. Lomila se, slaba
joj se savjest borila sa žarkom žudnjom. Urođeni zdrav razum kao da ju je napustio:
nije više bila sposobna samu sebe urazumiti. U srcu je znala da će dobiti ono što želi.

* * *

- Mislim da danas još neko vrijeme neću ustati - reče Elizabeta iz dubine postelje. -
Ne osjećam se dobro.
- Što se dogodilo? - raspitivala se Kat, gurnuvši glavu između zavjesa.
- Imam gadnu glavobolju - reče Elizabeta. Mislila je da joj je bolje ne izgovarati
se na mjesečnicu: Kat bi je brzo razotkrila jer bi primijetila da nema krvavih komada
platna.
Kat joj opipa čelo.
- Bar nemate groznicu.
- Ne, to je samo jaka glavobolja - iskrivi Elizabeta lice, nadajući se da se doima
uvjerljivo.
- Želite li da sjedim uz vas? - upita odgojiteljica.
- Ne, želim samo spavati. Nemojte zbog mene propustiti službu Božju - reče joj
Elizabeta.
 - Onda dobro... otpočinite malo - reče Kat umirujući je pa opet navuče zavjese.
Još se malo zadrži pripremajući odjeću koju će Elizabeta odjenuti, a potom se vrata
zatvore i ona ode. Elizabeta ispusti dug uzdah olakšanja, izbroji do deset pa skoči iz
postelje, ispljuska lice s malo ružine vodice i iščetka kosu. Nije se usuđivala umjesto
obične satenske noćne košulje odjenuti vezenu jer će se Kat sigurno pitati zašto je to
učinila, a nije smjela učiniti ništa što bi moglo potaknuti njezine sumnje.
Kada je admiral zakucao na vrata, već se bila spremila i sjedila je na stolcu, u
jutarnjoj haljini od crnoga baršuna koju je bila odjenula preko tanke noćne košulje.
Nevjerojatno izgleda, s tom plamenom, valovitom kosom raspuštenom po ramenima,
pomisli on. Istina, nije bila konvencionalno lijepa, tankih usnica i nedvojbeno
kukasta nosa, ali oči su joj, kao i u njezine majke, bile pametne i izazovne, a visoko,
vitko tijelo krajnje poželjno. Kao dodatna pikanterija, uza sve je to bila i kraljevska
kći, a to je Thomasovoj požudi prema njoj davalo još više poticaja.
Promatrala ga je kako stoji i gleda je odozgor, zamišljenih i žarkih tamnih očiju.
Potom se najednom nade na koljenima pokraj nje, uzimajući je naručje i usnama
nježno pritišćući njezine. Bila je gotovo izgubljena, još jasno ne znajući koliko mu
daleko namjerava dopustiti da ode.
Dušo - promrmlja prešavšijoj nosom preko uha, a potom ponovno potraživši
njezine usne. - Oh, kako vas želim.
Nije bila u stanju odgovoriti. Ako je ovaj osjećaj bio ljubav, nije znala kako ga
izraziti glasom. Nije se mogla oduprijeti ni kada ju je podigao u naručje, kao da nije
teža od perca, pa je odnio do postelje, nježno je položivši među razgrnute plahte.
Potom se našao pokraj nje, lice mu je bilo blizu njezina, ruke se uporno zavlačile pod
baršunastu haljinu i milovale joj tijelo kroz tanku tkaninu noćne košulje. Osjećaj je
bio izvanredan i ona mu je zbog toga sve čvršće ovijala ruke oko vrata.
Prvi znak za uzbunu osjeti kada joj on iznenada raspara noćnu košulju, otkrivši
tako malene, istaknute dojke te ih poče strastveno ljubiti i milovati prije nego što će
rukama kliznuti dalje niz njezino tijelo, ohrabrujući se na smjelije milovanje. Od
osjeta što su ih njegovi prsti u njoj pobuđivali obuzimala ju je milina, ali to
odjednom prestade, ostavljajući je da očajnički čezne za nastavkom. Bio je prebrz za
nju, petljajući s vezicama na nakitnjaku, sve joj vrijeme teško dišući tik uz lice i
šapćući riječi koje je jedva razabirala. Potom joj žurno zadigne noćnu košulju,
izloživši joj bedra i stražnjicu naglom udaru hladnoga jutarnjeg zraka. Osvijestivši se
i najednom, iako sa zakašnjenjem, shvativši kako je na najboljem putu počiniti ne
samo grijeh nego i veleizdaju, Elizabeta ga pokuša odgurnuti, ali shvati da se njezina
slaba djevojačka snaga ne može oduprijeti njegovoj uspaljenoj muškosti. Slijep za
njezino otimanje, Thomas je već bio na njoj, koljenima joj razmičući noge, a potom
se, onako krupan, svom silinom počeo zabadati u nju. Bolje bila silna i nije
uspijevala suzdržati glasne krikove. No, činilo se da admiral to ne primjećuje, nego
se samo trsio i trsio, postajući sve zahtjevniji u svojoj strasti. Najednom se nape, sav
zadihan, a potom nastavi istim zahtjevnim ritmom, samo još brže, još oštrije, sve dok
u nizu grčeva ne postiže vrhunac, prije nego što će najednom klonuti u jednome
vlažnom, skliskom pokretu, ostavljajući Elizabetu svu raskidanu bolovima, zgroženu
zbog spoznaje o tome što je s njome maločas učinjeno, a u čemu je i sama
sudjelovala.
Kada se admiral prevalio na nju, naoko ostavši bez daha od silnoga napora, ona
se uplaši da mu nije dobro i mahnito se stade pitati što da učini. Ne smije dopustiti da
ih otkriju! Kakvu bi to samo pomutnju izazvalo! Ipak, nije ga mogla ni pomaknuti -
svom je težinom ležao na njoj.
Milorde! šapne uspaničenim glasom. - Probudite se! Oh, molim vas, probudite se!
Umjesto odgovora, on otvori oči i razvratnički joj namigne.
- Pa, kraljevno, jesi li uživala? - lijeno zapita.
Elizabeti sve to nije bilo nikakav užitak. Zapravo, osjećala se ranjenom, i tjelesno
i duševno. Očekuje li se od žena da uživaju u snošaju? Pa kako da uživa kada je to
tako nedostojanstveno i neuredno, a ona se nakon svega osjeća čudno nezadovoljeno
i potpuno bešćutno? Ukratko, osjeća se zloupotrijebljenom, zloupotrijebljenom radi
zadovoljenja muškarčeve nezakonite požude. Nije tu bilo ljubavi kao uzvišenoga
osjećaja koji će posvetiti taj čin.
Umjesto toga, u njoj je postojala tek užasna svijest o strahoti onoga što se upravo
dogodilo. Krivnja je preplavi: počinila je neoprostivu izdaju prema ljubaznoj maćehi.
Čim se admiral skotrljao s nje i izvrnuo na leđa, ona drhtavim prstima brzo povuče
na sebe poderanu noćnu košulju. Baš je pokušavala pokriti grudi njezinim rastrganim
ostacima, kad se admiral osloni na lakat, obgrli je drugom rukom i poče je vrhom
nosa draškati po vratu.
U tom trenutku otvoriše se vrata i na pragu se ukaže zaprepaštena kraljica
Katarina.
Elizabeta nikada nikoga nije vidjela da se tako brzo kreće. Admiral skoči s
postelje, prebaci pokrivač preko nje i počne petljati s vezicama na nakitnjaku. Ona je
pak bila potpuno obamrla, osjećajući se neugodnije nego ikada prije u životu, a
kraljicu se uopće nije usuđivala pogledati u oči. Nitko ne izusti ni riječ: samo strašan,
dugotrajan muk. Odjednom Katarina iščezne, a admiral pojuri za njom zazivajući je
imenom.
- Njezino Veličanstvo bilo bi vam zahvalno, gospođo Astley, ako biste joj se
smjesta izvoljeli pridružiti - reče družbenica zadržavajući ravnodušnost na licu.
Vrativši se iz kapelice, Kat je upravo odlagala molitvenik. Sada se zagleda u
Elizabetu koja je sjedila na stolcu pokraj vatre i čitala. Što bi sada moglo biti
posrijedi? - upita je.
 Elizabeti su riječi plesale pred očima pa samo odmahne glavom, hineći neznanje.
Znala je, sa sve većom malodušnošću, da će njezino nedolično ponašanje uskoro biti
razotkriveno, ali se nije mogla natjerati na to da se povjeri odgojiteljici bojeći se
oluje koju bi to izazvalo te je takvo priznanje odlučila odgađati što je dulje moguće.
Sve se vrijeme pitajući o čemu je riječ, Kat pohita u kraljičine odaje, a ondje je
odmah uvedoše pred kraljicu. Katarinu nađe samu, kako korača gore-dolje po sobi,
upala lica i s podočnjacima.
- Vaše Veličanstvo - pokloni se Kat.
Kraljica je ne zamoli da sjedne, kako je to inače činila. Umjesto toga, pusti je da
stoji, a ni sama ne sjedne. Očito je bila silno uznemirena.
- Gospođo Astley, kada sam vas zamolila da ovdje vodite kućanstvo gospe
Elizabete, imala sam puno povjerenje u vas i podrazumijevalo se da se pouzdajem u
vašu čestitost - započe Katarina, jedva potiskujući gnjev. - No, sada otkrivam da su
to povjerenje i pouzdanje bili krajnje neosnovani.
- Gospođo, bez obzira na...
- Saslušat ćete me do kraja, gospođo Astley - prekine je kraljica - Prije manje od
pola sata pronašla sam svojega supruga u postelji s gospom Elizabetom, i to u
njezinoj spavaonici. Oboje nedolično razodjevene.
Katine ruke poletješe k ustima prigušiti užasnuti jauk.
- Razgovarala sam s milordom i on je, dakako, sama skrušenost, ali se zaklinje da
se među njima nije dogodilo ništa posebno, što je bar jedna malena milost na kojoj
vjerojatno možemo zahvaliti Bogu. Ipak, ostavljajući po strani njegovu izdaju i moje
nezadovoljstvo, pomislite na ozbiljnost samoga pitanja. - U glas joj se uvuče
napetost. - Elizabeta je druga u prestolonasljednom redu, kao i maloljetna djevojka
pod mojom zaštitom. Njezin će brak biti državno pitanje, a dobro znate da oženiti se
njome bez dopuštenja Vijeća, a kamoli se s njome upuštati u ovakvu slobodu, za
svakoga znači veleizdajnički čin. Ako javno pokažem svoj bijes, na što imam svako
pravo, takva će nas sablazan vjerojatno sve uništiti.
Njezin očajnički pogled počivao je na Kat: kao da je bila na rubu da se raspadne.
- Vas držim odgovornom za sve ovo, gospođo Astley. Istina, Elizabeta se
sramotno ponijela i na taj način pokazala izrazitu nezahvalnost prema ljubaznosti
koju sam joj ukazivala tijekom svih ovih godina. Reći da sam njome silno
nezadovoljna, bilo bi preblago. No, na vama je, gospođo Astley... na vama je bila
odgovornost da je kreposno odgojite, a očito ste podbacili u svojoj dužnosti, kako
prema Elizabeti, tako i prema meni!
Kat se ne uspije suzdržati, nego brizne u plač. Užasnulo ju je ono što joj je
kraljica upravo ispripovjedila, srdila se na Elizabetu i bila duboko povrijeđena time
što je djevojka dopustila da se ovakvo što dogodi nakon svega o čemu je s njome
razgovarala. Što je sve ovo držala u tajnosti i samu Kat dovela u opasnost...
- Vjerujte mi, gospođo, pokušavala sam spriječiti admiralove posjete, a i vas sam
upozorila, čega se sigurno sjećate - žestoko je prosvjedovala. - No, vi ste to
zanemarili. Uza sve to, trudila sam se uvijek biti prisutna kad bi milord ujutro
navratio u djevojčinu ložnicu. Danas mi je, međutim, rekla da se ne osjeća dobro, a
doista se tako i činilo pa sam je ostavila u postelji. Za njezino nedolično ponašanje
ne mogu ja snositi krivnju. Prije će biti da neoprostivim valja smatrati postupak lorda
admirala jer je Elizabeta tek nevino četrnaestogodišnje djevojče, dok je on iskusan
svjetski čovjek.
Dosta! vrisne kraljica, a lice joj plane. - Možda je krivnja na svima nama. Pitanje
je što ćemo učiniti u vezi s tim? Jasno je da Elizabeta ne može ostati ovdje. Ne želim
je u ovoj kući ni časka više nego što je nužno. Ali kamo da je pošaljem? U koga se
možemo pouzdati?
Katin je um ubrzano radio, iz sve snage tražeći rješenje. Koliko god bila
povrijeđena i ogorčena, svejedno je pred očima imala potrebu svoju pitomicu skloniti
na sigurno. Kraljica je bila u pravu: Elizabeta ne može ostati ovdje. Admiral je
previše opasan, a Katarina previše neprijateljski raspoložena. Elizabeta ne smije pod
njihovim krovom ostati ni trena dulje nego što bude potrebno.
- Moja sestra Joan u braku je sa sir Anthonyjem Dennyjem - reče naposljetku Kat.
Kraljica će ga dobro znati jer je bio glavni komornik kralja Henrika i stajao je uz
njegovu samrtnu postelju.
- U Cheshuntu imaju ladanje. Znani da bi moja sestra s radošću dočekala mene i
gospu Elizabetu te da se možemo osloniti na njezinu šutnju.
Katarina prestane koračati po sobi i naposljetku sjedne. Na trenutak se zamisli.
- To uistinu zvuči kao razumno rješenje, ako su Dennyjevi spremni priskočiti u
pomoć. Smjesta ću im pisati i pitati ih može li Elizabeta boraviti kod njih.
- Izvrsno, gospođo - promrmlja Kat, još uvijek osjećajući ubod kraljičinih
prijekora i žalosteći se zbog njihove nepravednosti.
- Možete ići, gospođo Astley - kratko joj reče Katarina.
Jedva što je Kat izišla, kraljica osjeti mučninu pa potrči do umivaonika gdje joj se
suze pomiješaše s onim što je povratila, a potom jecajući klone na koljena dok joj se
srce kidalo.
- Recite mi istinu! - u bijesu vrisne Kat zalupivši vratima za sobom. - Što se
dogodilo između vas i admirala?
Elizabeta se poče tresti. Nikada još nije vidjela Kat toliko srditu.
- Ništa posebno - promuca.
Pa to je zapravo i bila istina: za nju to svakako nije bilo ništa posebno. Ipak, znala
je da time nije odgovorila na Katino pitanje.
- Koliko je to daleko išlo? - pitala je Kat. Elizabeta je oklijevala. - Ne predaleko -
odgovori.
Katine se oči stisnu. - Što vam je učinio? - ustraje odgojiteljica.
- Samo me zagrlio i poljubio - promrmlja Elizabeta.
- Čula sam da su mu vezice na nakitnjaku bile odriješene - mrgodno reče Kat. - Je
li vam pokazao svoju golotinju?
- Ne - odgovori Elizabeta, žarko porumenjevši, a glas joj je bio gotovo nečujan.
- Očekujete li od mene da vjerujem kako ste bili zajedno u postelji, napola
razodjeveni, a da se pri tome nije dogodilo ništa osim zagrljaja i poljubaca?
- Ništa se drugo nije dogodilo, uvjeravam vas - slaže Elizabeta.
- Pa, nadam se da je to istina - napola u nevjerici reče Kat. - Jest - reče Elizabeta,
sada malo odlučnije.
- Razumijete li o čemu govorim? - zabrinuto upita Kat koja je još uvijek imala
osjećaj da joj pitomica nešto krije.
- Razumijem - reče djevojka, ali nije bila sposobna pogledati je u oči.
- Onda ste se sretno izvukli - reče joj je Kat. - I to za dlaku, pazite što vam velim.
Uopće ne mogu shvatiti što vas je obuzelo da admirala pustite u spavaonicu kada ja
nisam uz vas. To je bio vrhunac ludosti, zapravo otvoren poziv. Ako se ovo pročuje,
ugled će vam biti upropašten. Čujete li me?
- Čujem - promrmlja Elizabeta. - Ali, admiral je bio prilično uporan i nikako mu
se nisam uspijevala oduprijeti. Da kraljica nije ušla... - Glas joj utihne, bilo je već
previše laži.
- Onda zahvalimo nebesima što je kraljica ušla u sobu - pobožno izjavi Kat. -
Imam osjećaj da ovdje više nećemo viđati admirala.
- To će svakako biti olakšanje - reče Elizabeta, a to je i ozbiljno mislila. Koliko
god joj očuh bio pristao i šarmantan, a usto i uvjerljiv, ipak joj je ukrao nevinost,
jedino što se nikada ne može vratiti. Još se nije bila posve pomirila s tom mišlju.
Njezin očuh, čovjek kojemu je zadaća trebala biti da je zaštiti od takvih stvari, nije
joj samo oduzeo djevičanstvo, nego ju je učinio i sudionicom u vlastitome preljubu.
A njemu se usto sve to činilo tako nevažnim...
Pa, što je, tu je. Ničemu ne služi zbog toga žaliti i prolijevati suze. Nekako će
naći snage da sve ovo ostavi za sobom. Većje slutila da se sretno izvukla. Admiral
jednostavno nije bio toga vrijedan...

* * *
Kraljica i admiral bili su otišli u London. Ni jedno od njih nije željelo biti u
Chelseaju, a Katarina je znala da treba provesti neko vrijeme nasamo sa suprugom
kako bi pokušala premostiti jaz između njih dvoje i ponovno ga pridobiti. Nekoliko
su dana bili odsutni, a kada se vratiše, Elizabeta primi poziv da se pojavi pred
kraljicom.
Uopće nije znala kako će se pojaviti pred maćehinim licem, znajući da se podlo
ponijela prema njoj. No, Katarina Parr nastupila je odrješito i neposredno, i sama
shvativši da je četrnaestogodišnja djevojka teško mogla odoljeti snazi i šarmu
četrdesetogodišnjeg muškarca. Zapravo, razmišljala je, Elizabeta je bila žrtva
Tomove požude jednako kao i ona sama.
- Valja vam napustiti ovu kuću - reče ona djevojci što je, sva rumena u licu,
stajala pred njom. - Boravit ćete kod sir Anthonyja i gospe Denny, koji mi u svojemu
pismu kažu da ste im dobrodošli. Gospa Denny sestra je gospođe Astley, kao što
znate, a čula sam da je Cheshunt ugodno mjesto. Sigurna sam da ćete tamo biti puno
sretniji. Meštar Ascham poći će s vama.
- Da, gospođo - krotko reče Elizabeta.
- Sigurna sam da vas ne moram podsjećati koliko ste se glupo izložili sablazni.
Ne šaljem vas, međutim, odavde zato da bih vas zbog toga kaznila, nego radi vaše
sigurnosti. - Oči su joj bile tamne od boli: koliko li je samo mrzila što mora, pa
makar i neizravno, priznati daju je izdao vlastiti i nekoć ljubljeni suprug.
- Gospođo, doista se bojim za svoj dobar glas - zabrinuto reče Elizabeta. -
Preklinjem vas, molim vas, recite mi jeste li o meni čuli kakva govorkanja.
- Nisam ništa čula - uvjeri je Katarina, smekšavši se pred iskrenom djevojčinom
zabrinutošću. - Niti će, mislim, biti ikakvih govorkanja, jer smo sve tako obzirno
riješili. Ako išta čujem, obavijestit ću vas ili gospođu Astley.
- Bili ste prema meni i više nego ljubazni, gospođo - reče Elizabeta. - Vjerujte mi,
duboko žalim što sam vas uvrijedila. Snujem li vam pisati iz Cheshunta?
- Smijete - pristane Katarina, ne pouzdajući se u sebe da kaže štogod više. Voljela
je Elizabetu kao kćer pa je sada bila silno zbunjena u pogledu svojih osjećaja prema
njoj. Promatrajući djevojku kako se klanja i izlazi iz sobe, oćuti neobičan osjećaj
gubitka.
Kočija je stajala pred kućom. Konjušari i nosači utovariše Elizabetinu prtljagu i
razne predmete na teretna kola i tovarne mazge, a Kat namjesti jastuke u kočiji i
ukrca košaru s hranom kako na putovanju ne bi trpjele zbog nedostatka udobnosti.
Kraljica Katarina, okružena družbenicama, stajala je na stubama velikoga trijema;
trudnoća se kod nje baš počinjala pokazivati pa je nekoliko posljednjih dana bila
prisiljena otpuštati vrpce haljine. Uz nju je, izgledajući posve napušteno, stajala
gospa Jane Grey, očito tužna što se mora oprostiti s Elizabetom kojoj se toliko divila.
 - Zašto nas morate napustiti, rođakinjo? - pitalo je dijete.
- Pozvane smo u dom sestre gospođe Astley - okolišajući joj reče Elizabeta.
- Kada ću vas opet vidjeti? - čeznutljivo će Jane.
- Uskoro, uskoro, nedvojbeno - prekine je Elizabeta. Previše ju je bolno pogađala
misao da napušta mjesto gdje je svojedobno, i to ne tako davno, bila toliko sretna a
da bi marila za mlađahnu rođakinju.
Laknulo joj je što admirala nema nigdje na vidiku: ne bi se mogla suočiti s njime,
u to je bila sigurna, a da nekim slučajnim pogledom ih kretnjom ne oda što se
dogodilo među njima.
Promatrajući osamljeni lik u zelenoj jahaćoj haljini i gizdavu kapu s perom, i
kraljica se osjećala tužnom. Tužnom zbog toga što je podbacila u dužnosti prema
svojoj kraljevskoj pastorci, tužnom zbog pomisli da gubi nekoga kome je bila poput
majke. Ipak, bilo joj je teško oprostiti djevojci ono što je učinila.
Međutim, mora biti pravedna. Elizabeta je, na kraju krajeva, tek nešto više od
djeteta. Impulzivno iskorači, nježno uhvati pastorku za ruke i poljubi je u oba obraza.
- Bog vas je obdario divnim svojstvima - reče joj. - Uvijek ih njegujte i trudite se
poboljšati ih. Bog bio s vama.
- Is vama, gospođo - odgovori Elizabeta, a suze joj navru na oči. - Molim se da
vam pošalje lagan porođaj kada za to dođe vrijeme.
- Pišite mi - reče Katarina.
- Hoću - obeća Elizabeta.
- Elizabeta - dometne kraljica - upozorit ću vas čujem li da se o vama loše govori.
- Zahvaljujem vam, gospođo - odvrati joj pastorka koju je previše stezalo u grlu
da bi mogla potpunije izraziti dužnu zahvalnost. Potom se uspne u kočiju pokraj Kat
pa ih konji nesmiljeno odvukoše prema sjeveru, slijedeći cestu prema Hertfordshireu.
Cheshunt je bio veliko, impozantno zdanje, okruženo opkopom i podignuto oko
prostranoga dvorišta. Kada se kočija zaustavila, sir Anthony Denny i njegova
supruga Joan na pokretnome mostu dočekaše i pozdraviše Elizabetu. Sir Anthony bio
je visok i tamnokos, duge nakostriješene brade, promućurnih očiju s teškim vjedama
i tužna izraza lica, a njegova je supruga, nekada Joan Champernowne, bila mlada i
ljepša inačica sestre Kat, tamnokosa i ugodna izgleda.
- Gospo Elizabeta, budite nam dobrodošli - reče sir Anthony, duboko se
naklonivši. Lice mu ni na koji način nije odavalo da zna razlog zbog kojega je ona
tu.
- Zahvaljujem vam na gostoprimstvu, sir Anthony - reče Elizabeta, pokušavajući
prikriti neugodu.
Koliko im je kraljica Katarina povjerila u vezi s njome? O tome može samo
nagađati. Osmjehnula se što je dražesnije mogla na naklon što joj ga je uputila gospa
Denny, a potom sestru Kat pozdravila toplim zagrljajem.
- Meštre Aschame, i vi nam budite dobrodošli! - izjavi sir Anthony, krepko se
rukovavši s učiteljem. - Ovu kuću obilježava velika ljubav prema učenju.
- Glas vas je o tome pretekao, sir Anthony - pohvali ga Ascham. - Uistinu, gospo
Elizabeta, za svoj dom niste mogli odabrati bolje mjesto... ovaj učeni gospodin
strastveno se zanima za novu znanost, a usto je i veliki ljubitelj Božje riječi.
Njihov se domaćin skromno nasmiješi.
- Izvolite ući - pozove ih i povede u otmjenu dvoranu s drvenim stropnim
gredama. Iza uzvišenja, jedna su vrata vodila do privatnih odaja pa Elizabetu
zavojitim stubištem otpratiše do niza odaja s pogledom na šumu s druge strane
opkopa. Bio je tu salon sa širokim kamenim kaminom, izrezbarenim stolcima i
klupama te velik stol prekriven turskim sagom, spavaća soba s velikom posteljom s
nebnicom opremljena zamamnim bijelim plahtama, debeljuškastim jastucima
punjenim gusjim perjem te bogatim baršunastim prekrivačem, kao i dodatne sobe za
gospodina i gospođu Astley, meštra Aschama i ostalu Elizabetinu osobnu poslugu.
Vrlo je ugodno, zahvaljujem vam - reče Elizabeta svojim domaćinima, ali u srcu
je već žalila za Chelseajem i svojom svijetlom, zračnom sobom s pogledom na
čarobne vrtove. Oh, kako je čeznula za povratkom onamo...Upravo sada vjerojatno
sjede za večerom. Nije mogla podnijeti pomisao da više nije dio toga svijeta i da mu
vjerojatno više nikada neće pripadati. Nakon svega što se među njima dogodilo bilo
bi nemoguće vratiti se na nekadašnji nehajni odnos prema admiralu, a sama je
osjećala preveliku krivnju da bi sjela za stol s kraljicom, znajući da je zgriješila s
njezinim suprugom...
Prva večera u Cheshuntu bila je prigoda za poticajan razgovor i jednostavne, ali
dobro pripremljene jestvine. Sir Anthony i meštar Ascham, sve više primjećujući
Elizabetinu neraspoloženost, svojski su se trudili i nju uključiti u rasprave o
znanstvenim predmetima, a Kat i njezina sestra vrlo su živahno razmjenjivale
novosti. U bilo kojim drugim okolnostima, Elizabeta bi uživala u jelu, ali ovaj joj put
lakne kada sluge raspreme stol i bi izmoljena posljednja zahvalnica. Tada se izvuče
na umor od putovanja i pobježe u svoje odaje.
Kasnije te večeri, dok je vadila knjige iz kovčega i slagala ih na policu, k njoj u
salon dođe meštar Ascham.
- Smrkava se - reče stavljajući još jednu upaljenu svijeću na stol. - Drago mi je
vidjeti da ćete sve uspješno srediti, gospo. Sutra možemo početi sa satovima.
- Bit će mi drago - odvrati Elizabeta.
- Naviknut ćete se na boravak ovdje - blago reče Ascham.
- Zar je moja žalost tako očita? - upita Elizabeta.
 - Očajnički - reče on, snuždeno se smiješeći.
- Znate li zašto sam ovdje, meštre Aschame?
Morala ga je to pitati, morala je znati. Uostalom, gotovo svakodnevno boravit će
u njegovu društvu.
- Kraljica mi je objasnila nešto o tome - otkrije joj on. - Potrudila mi se reći kako
ste veći grijeh podnijeli nego što ste ga sami počinili.
Njegova blagost kao da ju je pozivala na ispovijed.
- Ponijela sam se vrlo nepromišljeno - prizna Elizabeta. - Ne mogu to sama o sebi
povjerovati.
- Svi imamo svoje slabosti - reče joj Ascham. - Ta samo smo ljudi. A mnoga se
mlada djevojka ponijela nepromišljeno suočena s pristalom ništarijom.
- Usuđujete se tako govoriti o admiralu? - iznenađeno zapita ona.
- Usuđujem se reći istinu. Uostalom, to je ono što većina ljudi misli o njemu. On
je ništarija i u ovom slučaju snosi daleko veću krivnju nego vi. - Ascham je
pokušavao prikriti bijes. - Namjerno vas je doveo u takav položaj i zloupotrijebio. Ni
jedan pristojan muškarac ne bi učinio takvo što.
Elizabeta se zapita zašto osjeća potrebu ustati u admiralovu obranu. Mrzila je
kada bi čula da se o njemu tako govori, iako je znala da joj Ascham misli samo
dobro, kao i da je u pravu. Znači li to da još uvijek voli Thomasa, i nakon onoga što
joj je učinio? Nije mogla zaboraviti vlastitu umiješanost: bez obzira na to što joj je
učitelj govorio, znala je da djelomice mora kriviti i sebe. Svjesna svega toga, još
uvijek je mogla s nježnošću pomišljati na svojega zavodnika.
- I ja sam pogriješila - reče - i još uvijek me muči savjest kad god pomislim na to
kako sam se ružno ponijela prema kraljici. Shvaćam da je, poslavši me od sebe,
postupila najbolje što je mogla. Pa, iako bih dala sve da se mogu vratiti onamo, znam
da sam ovdje zbog vlastite pogreške.
- Morate se prestati kažnjavati zbog toga i iznova se suočiti sa životom -
posavjetuje je Ascham. - Gospođa Astley bi vam rekla isto, u to ni najmanje ne
dvojim.
- Pokušat ću - obeća Elizabeta. - Zatražila sam oproštenje od Boga, sada se
moram nadati ljudskome praštanju. Pisat ću kraljici kao što sam joj obećala.
- Dobila sam pismo od gospe Elizabete - reče Katarina, polako spuštajući
odebljalo tijelo na pojastučeni stolac.
- Doista, ljubavi? - reče admiral nehajnim tonom. Elizabetino se imejedva i
spominjalo od njezina odlaska.
- Da. Zahvaljuje mi za ljubaznost koju sam joj ukazala i kaže da je na odlasku
bila ispunjena tugom, znajući da se zbog trudnoće ne osjećam dobro. Također mi
zahvaljuje na ponudi da ču je upozoriti ako čujem kako se loše govorka o njoj... iako
za to ne bi trebalo biti nikakva razloga, moram reći...
Na njezin oštar ton, admiral se trgne.
- Dalje kaže kako se nada da sam tako prijateljski postupila jer i dalje imam dobro
mišljenje o njoj. - Zašuti i na tren porazmisli.
- Razlog, doduše, nije toliko bio u prijateljstvu koliko u uvjerenju da unaprijed
upozoren vrijedi za dvojicu. Naime, kada bi iz toga proizišla bilo kakva sablazan...
Ne dovrši, a u glasu joj se osjećala gorčina.
- Silno žalim zbog svega, Kate - reče admiral, kako mu se činilo, već po tisućiti
put. Zar ga nikada neće prestati podsjećati na taj grijeh?
Njegova se supruga vrati pismu.
- Završava izjavom o tome da zahvaljuje Bogu što joj je priskrbio takve prijatelje
te izražava želju da meni Bog podari dug život. Potpisala se kao ponizna kći Vaše
Visosti. - Ona spusti pismo na stol. - Evo, možete ga i sami pročitati.
Tada ustane pa polako i umorno krenu prema vratima.
- Kate! - zazove je on. - Želim da se povučemo u zamak Sudeley. Nikada još
nismo bili tamo, a mislim kako bi bilo prikladno da se naše dijete rodi u glavnome
sjedištu moje barunije.
Katarina se okrene i zagleda u nj. Lice joj je bilo ukočeno, suzdržano.
- Rado - reče. - Ovdje ima i previše ružnih uspomena.
- Neka to za nas bude novi početak - nesigurno će on, iščekujući njezinu reakciju.
- Možda - reče ona i iziđe iz prostorije.
Elizabeta otvori prvo pismo. Bila je to kratka poruka u kojoj je kraljica pokćerki
zahvaljivala na ljubaznim riječima i uvjeravala je u svoje prijateljstvo. Srce joj
poskoči - nije od Katarine tražila takvu velikodušnost niti ju je očekivala.
Potom otvori i drugo pismo. Pisao joj je i admiral! Željno preleti tu jednu jedinu
stranicu. Bio je kratak. Raspitivao se o njezinu zdravlju i priopćavao da kraljica silno
uživa u boravku u Sudeleyju te da nestrpljivo iščekuje djetetovo rođenje u kolovozu,
od čega ih sada dijeli još samo nekoliko tjedana. Elizabeti zastane dah kada pročita
dio u kojemu joj je objašnjavao da je za ono što se dogodilo odlučio svu krivnju
preuzeti na sebe, a ohrabri je njegova izjava da će, bude li za to potrebe, prisegnuti u
njezinu nevinost. Molite Boga da do toga nikada ne dođe! Završavao je rekavši kako
je, kao glava obitelji, odlučan pobrinuti se za nju i da, ako joj može učiniti bilo
kakvu uslugu, to treba samo zatražiti.
Je li ovo prikriveni pokušaj da među njima ponovno oživi vezu? Ili je došao k
pameti i odlučio, baš kao i ona, cijelu tu žalosnu epizodu ostaviti za sobom i ubuduće
se prema njoj časno ponašati? Čak i sada, unatoč svemu, Elizabeta nije mogla
potisnuti drhtaj uzbuđenja pri pomisli na mogućnost da bi posrijedi moglo biti ono
prvo, iako je bila bolno svjesna da to što joj je napisao svakako nije ljubavno pismo.
Usprkos svemu, bila je odlučna ne ohrabrivati ga.
Otpiše mu, poslavši mu uljudnu poruku koja bi mogla izdržati svaku provjeru,
zahvalivši mu na pismu i dobrim vijestima o kraljici te ga zamolivši da joj učini sitnu
uslugu i pošalje joj knjigu koju je bila zaboravila u Chelseaju.
Prodoše tjedni bez ikakva odgovora, tjedni tijekom kojih je već bila počela
smatrati izvjesnim da je pogrešno protumačila njegov potez, kad stiže pisamce
prepuno isprika zbog toga što nije uspio pronaći knjigu koju je zatražila i uvjeravanja
da tom propustu uzrok nije nedostatak dobre volje ili prijateljstva. Ovo je već malo
pretjerano, pomisli ona, no tako tipično za njega pa mu otpiše objasnivši mu da nema
potrebe u toj mjeri opravdavati svoje postupke. „Nisam osoba koja prijateljstvo
uskraćuje zbog sitnica niti ga zbog sitnica poklanja”, zaključila je svoju poruku.
Potom, želeći izbjeći svako daljnje zbližavanje te mu jasno dati do znanja kako je
među njima sa svakom prisnošću jednom zauvijek završeno, dometne: „Molim vas
da Njezinoj Kraljevskoj Visosti prenesete izraze moje ponizne zahvalnosti, a vas i
vaše poslove preporučujem Božjim rukama.”
Laknulo joj je što je ova veza ponovo uspostavljena. To je ukazivalo na
mogućnost da se sve donekle sredilo i da cijela ta žalosna epizoda polako pada u
zaborav. Usuđivala se nadati da joj je kraljica oprostila i da će se njih dvije jednoga
dana pomiriti. Što se pak ticalo admirala, bila je odlučila u potpunosti ga zaboraviti i
nikada, ni riječju ni kretnjom, odati da joj je ikada išta značio. U međuvremenu,
njezin će se život u Cheshuntu nastaviti svakodnevnim tijekom - satovi, šetnje,
obroci i oštrouman razgovor s ljubaznim domaćinima. Sve u svemu, razmišljala je,
prilično se glatko izvukla.
U stvarnosti, uopće se nije glatko izvukla. Bila je u Cheshuntu tek mjesec dana
kad se jednoga jutra u lipnju probudila s osjećajem gadne mučnine. Povraćajući u
noćnu posudu, pitala se nije li tijekom prijašnjega dana pojela nešto što joj je
naškodilo.
Kada se isto dogodilo i. sljedećega jutra, još uvijek je vjerovala da je posrijedi
trovanje hranom. No, kada se povraćanje ponovilo i trećega jutra zaredom, sa sve
većom se malodušnošću počela pitati je li uzrok nešto zbog čega bi se morala jače
zabrinuti. Do četvrtog se dana već počela bojati da je Bog možda doista kažnjava za
njezin preveliki grijeh, a petoga je jutra, duboko u srcu i sa smrtonosnom sigurnošću,
znala da su njezini strahovi i te kako utemeljeni. Na kraju krajeva, ni četiri mjeseca
prije vidjela je u istome stanju Katarinu Parr. Mora se suočiti s činjenicama, reče
sama sebi pokušavajući zanemariti ledeni srh što bi joj prošao kralježnicom svaki put
kada bi na to pomislila, što je više-manje stalno činila: zatrudnjela je s admiralom i
nosi njegovo dijete.
 Mjesečnice su joj bile započele tek lani i još se nisu ustalile. Znalo se dogoditi da
prođu dva mjeseca pa i dulje a da se kod nje ne pojavi ni kap krvi. Stoga nije držala
čudnim što je sve od travnja prošla bez krvarenja. U posljednjih je nekoliko mjeseci
patila od gadnih glavobolja pa čak i migrena, tako da nije bilo ničega neobičnog u
činjenici da se u posljednje vrijeme takvo stanje pogoršalo. Pripisivala je to jakoj
napetosti zbog svega što se s njome zbivalo u posljednje vrijeme.
A ni činjenici da joj uski steznik sada sapinje grudi nije pridavala nikakve
važnosti: u posljednje je vrijeme nešto bolje jela pa je malo dobila na težini - ili je
bar tako mislila.
Što da učini? Radije će umrijeti nego ikome povjeriti tu tajnu. Pa ipak, govorio
joj je zdrav razum, nekome će se morati povjeriti. Ne živi u zapećku pa će ljudi
uskoro početi primjećivati njezino stanje. Na posljedice se nije usuđivala ni
pomisliti: samo su je podilazili hladni srsi. Ne, ne može se sama nositi s time. Mora
potražiti pomoć.
Prožme je užas. Neće se moći suočiti s Katinom reakcijom, a kamoli s reakcijom
Dennyjevih. Hoće li netko obavijestiti admirala? Još gore, hoće li reći kraljici? A
može li se ona i dalje pouzdavati u Katarininu šutnju? Ako se ovo pročuje, sablazan
će za nju značiti propast. Znala je da se ne smije udati bez pristanka Vijeća. Što će
učiniti ako se dozna da očekuje admiralovo kopile? Za njega bi to značilo Tower ili
nešto još gore od toga. A za nju? Hoće li se na njihovo izvanbračno bludničenje
gledati kao na čin veleizdaje? Već je slutila zatočenost među zidovima Towera,
osjećala željeznu oštricu sjekire kako joj se zasijeca u vrat, vidjela plamenove kako
joj halapljivo pucketaju pod nogama...
Činilo joj se da se soba luđački okreće, bilojoj je kao da sve oko sebe gleda kroz
mračni tunel. Osjećala je zastrašujuće kuckanje u glavi, a srce joj je žestoko udaralo,
koljena drhtala i ruke se znojile. Umrijet će, i to istoga trena, to joj je bilojasno.
- Oh! - prestravljeno zaplače. - Upomoć!
Kat dotrči i zatekne je kako stoji, sva blijeda i drhtava, uz posudu punu izdajničke
bljuvotine na prozorskoj dasci. Tada i nju uhvati panika. Već je i prije bila
sumnjičava: tjednima nije vidjela ni jedan krvavi komad platna, ali je - Bog neka joj
oprosti - samu sebe uvjeravala da to možda ništa ne znači. Uostalom, Elizabeta joj je
dala riječ da se između nje i admirala nije dogodilo ništa. No, sada je morala
pogledati istini u oči, a pred očima joj se ukazaše i Tower, podzemna tamnica, uže te
- užas nad užasima - plamen lomače.
Što ovo znači? - ona će prodornim glasom. - Dah ste mi riječ!
Elizabeta pokuša progovoriti, ali bezuspješno. Obuzeo ju je silan strah. Panika je
popuštala, ali su iscrpljenost i drhtavica ostale.
- Odgovorite mi! - užurbano prosikće Kat. - Jeste li trudni?
 Djevojka samo nijemo kimne, očiju tamnih od užasa,
- Kada vam je bila posljednja mjesečnica? - htjela je znati Kat. Elizabeta teško
uzdahne.
- Odmah nakon Uskrsa, mislim - šapne.
- Početkom travnja - prisjeti se Kat - sada je već kraj lipnja. Kada ste... Kada je
admiral?...
Nije bila u stanju izgovoriti riječi koje su samo uvećavale njezinu krivnju.
- Početkom svibnja - reče Elizabeta i zaplače. - Pokušala sam ga zaustaviti, ali je
bio ustrajan, a ja sam ga toliko voljela!
Sada je već gorko jecala.
- Zaboravite to. Znači, tome sada već ima gotovo dva mjeseca - računala je Kat,
tražeći utočište u oštrini. - Ima li još kakvih znakova? je li vam mokrenje učestalije?
Jesu li vam grudi nabrekle?
- Da - šmrcne Elizabeta.
Onda, Bog nam bio na pomoć, mora da ste trudni - reče Kat, i sama na rubu suza.
- Što vam je bilo da mu to dopustite? Upozoravala sam vas da se nikada s njime ne
viđate nasamo.
- Voljela sam ga! - provali iz Elizabete. - Nisam mu mogla odoljeti. Oh, što da
radim?
- Sam Bog to zna - odgovori Kat. - Dajte da razmislim. - Načas zastane teško
uzdišući. - Morat ću reći sestri. Nemam izbora.
- Što je rekla? - zabrinuto upita Elizabeta čim se Kat vratila u sobu.
Kat uzdahne i teško se spusti na klupicu.
- Zaprepastila se, dakako, i to s punim pravom. I nije htjela ništa poduzeti bez
suprugova odobrenja. Pozvala je sir Anthonyja i sve mu ispričala.
Elizabeta pogne glavu. Voljela je Dennyjeve koji su se prema njoj pokazali kao
ljubazni, velikodušni domaćini te joj je bilo stalo do njihova dobrog mišljenja. No,
sada će je, posve opravdano, prezirati...
- Kakvo poniženje - govorila je Kat. - Kako me sir Anthony samo pogledao... -
Došlo joj je da zajauče. - Želi vas vidjeti... smjesta.
Elizabeta sa strepnjom ude u salon. Gospa Denny, koja je do tada sjedila uz
ognjište, sada ustane i klecne, a potom ponovno ukočeno sjedne na stolac. Sir
Anthony, leđima okrenut vatri i bolna izraza na licu, nakloni se, a potom upre oči u
neku točku iznad Elizabetine glave, kao da ne može podnijeti pogled na nju.
- Gospo Elizabeta - reče kruto - duboko me potresla vijest o vašemu stanju. Da
neka sluškinja u ovoj kući tako zgriješi, smjesta bih je otpustio. No, ne zaboravljam
dugogodišnju vjernost kruni, kao i uspomeni na vašega pokojnog oca, kralja
Henrika. Njemu za ljubav, priteći ću vam u pomoć u ovoj nevolji.
- Zahvaljujem vam - zamuca Elizabeta, koje se kosne njegovo hladno držanje. -
Ne zaslužujem takvu ljubaznost.
- To je tek dužnost - odvrati on, i dalje ledenim tonom. - Ostat ćete ovdje sve do
djetetova rođenja. Dok god se vaše stanje bude moglo prikriti, smjet ćete nam se
pridružiti za stolom i odlaziti u šetnju vrtovima i u perivoju, iako bih volio da se od
kuće ne udaljavate više od jedne milje. Poslije ćete, dakako, morati ostati u svojim
odajama. Razglasit ćemo da ste se razboljeti, što manje ulazeći u pojedinosti. Dvorit
će vas osobno Kat. Nitko drugi ne mora doznati istinu.
- Tako sam vam zahvalna - šapne Elizabeta. - Ali, što će biti s djetetom?
- Naći ćemo mu dojilju na jednomu mojemu norfolškom vlastelinstvu, a potom ga
povjeriti kakvoj pouzdanoj obitelji. Reći ćemo da je nahoče, ostavljeno u crkvenom
trijemu. Nitko neće nikada otkriti njegovo pravo podrijetlo.
- A vi ćete svakako morati zaboraviti na njega, gospo - dometne njegova supruga.
- Hoću - obeća Elizabeta. Osjećala je slabost i ponovno joj je prijetila mučnina.
No, barem je bila spašena - za sada, u svakom slučaju, te ako se sve bude odvijalo
kako je zamišljeno.
Nije mogla povjerovati da je moguće osjećati takvu mučninu. Svakoga bi jutra,
čim bi se probudila, doslovce morala trčati do umivaonika. Jedino što joj je
pomagalo bilo je pojesti nešto mesa ili ribe, ali teško da je u osam sati ujutro mogla
Kat poslati u kuhinju po takvo što jer bi posluga mogla početi sumnjati. Stoga je
samo trpjela.
- Pokušajte s jabukom poticala ju je Kat. - Joan kaže da je njoj to pomagalo.
No, Elizabeta jabuku nije mogla ni pogledati. Odgrizla bi zalogaj pa bi ga
ispljunula.
Jesti za stolom bilo je mučenje. Umirala bi od gladi, ali tek što bi okusila jelo,
izgubila bi svaku želju za time da išta proguta pa bi samo sjedila prebirući po hrani
na tanjuru dok svi ostali ne bi završili. Vino je imalo neobičan okus po kovini pa je
uspijevala otpiti tek nekoliko gutljaja.
Mučio ju je i umor kojemu se nije mogla othrvati. Ponekad bi stojeći zamalo
zaspala. Za sada se mogla slobodno kretati po kući i njezinoj okolici, ali je vrijeme
većinom provodila odmarajući se u postelji i krajnje iscrpljena. Živjela je u strahu od
porođajnih bolova koji je čekaju, prisjećajući se svih priča o porođajnome užasu koje
je čula. Nikada nije točno shvatila kroz što prolaze trudne žene pa je neprestano
sama sebi obećavala da se, čak i u nekim sretnijim okolnostima, više nikada neće
izložiti opasnosti da zatrudni.
 U jeku ljeta stiže vijest da se kraljica razboljela: toplina je loše djelovala na nju u
poodmaklome stupnju trudnoće i mučile su je teške glavobolje. Elizabeta je s
težinom u srcu čitala posljednje admiralovo pismo.
- Jadna žena, molim se za njezin oporavak - reče ona Kat. - Pala je u postelju
nakon napadaja nesvjestice.
Kat se još uvijek ljutila na Elizabetu, ali se malo-pomalo smekšavala.
- Moram priznati, imala sam loš predosjećaj čim sam čula da očekuje dijete -
reče, odmahujući glavom. - Trideset šest godina kasna je dob za prvo dijete.
- Nadam se da će sve biti u redu - zabrinuto reče Elizabeta, misleći na kušnju koja
je i nju čekala.
- To je u Božjim rukama - izjavi Kat - pa se samo možemo moliti dajoj Bog
udijeli sretan porođaj.
- Ja se svakodnevno za to i molim - gorljivo reče Elizabeta.
Sada i sama trudna, bila je bolno svjesna koliko je duboko povrijedila kraljicu i
koliku je nepravdu nanijela ženi koja je prema njoj bila toliko ljubazna i toliko joj
dobra učinila pa je to željela na svaki mogući način popraviti.
K njoj dođe Roger Ascham koji ništa nije znao o njezinoj trudnoći.
- S dopuštenjem Vaše Milosti, volio bih poći u posjet prijateljima u Cambridgeu -
reče.
Elizabetu to potišti. Bilo je dogovoreno da će, kada zaprijeti opasnost da njezino
stanje postane očito i ona se povuče u spavaonicu hineći bolest - hineći, s nevjericom
je mislila Elizabeta - meštar Ascham poći u Cambridge i ondje nastaviti poučavati.
Uz njega je toliko napredovala da je on bio naumio u jesen se zauvijek vratiti na
sveučilište. Stoga i ne bi puno značilo ako ode mjesec ili nešto više prije toga.
Odjednom, međutim, poželi da on ostane uz nju. Bio je ljubazan i nije znao ništa
o njezinu stanju pa se još uvijek prema njoj odnosio s poštovanjem i uvažavanjem -
za razliku od Kat i Dennyjevih koji su bili neugodno svjesni njezina pada u grijeh.
Kat je prema njoj bila oštra, njezini domaćini suzdržani i nepopustljivi.
- Nemojte otići - žalostivo mu reče. Ascham je iznenađeno pogleda.
- Što nije u redu, gospo? - zapita.
Kraljica je bolesna i bojim se za nju - reče mu Elizabeta, već na rubu suza. -
Treba mi utjeha koju mi pruža vaša prisutnost.
Učitelj se zapanji. Sve do tada smatrao je gospu Elizabetu jakom, samodostatnom
osobom. No, sada je plakala i naslijepo pipkala tražeći rupčić koji nije imala uza se.
On joj pruži svoj, a potom se, dok je tapkala oči, odvaži zagrliti je oko nježnih
ramena. U sebi pak uzdahne.
- Dakako da neću otići - reče joj, iako nevoljko. - No, i sami znate da je moj
posao ovdje gotovo završen. Znate da vam moje usluge neće još dugo trebati, a ja
imam posla na Cambridgeu.
- Znam - reče Elizabeta. - Ipak, unatoč svemu tome, nadala sam se da ćete ostati
kao moj učitelj i prijatelj, jer se u svemu oslanjam na vas.
Aschamu klone srce. Koliko god joj se divio i koliko god mu bila draga,
Cambridge ga je privlačio, a počinjao se bojati da mu Elizabeta više nikada neće
dopustiti povratak onamo.
Blago joj reče: - Želio bih nastaviti istraživanja koja sam prekinuo kada sam ušao
u vašu službu, gospo. Ali, ne bojte se. Ostat ću još neko vrijeme i odložiti odlazak.
- Vi ste mi istinski prijatelj - reče mu Elizabeta.
Početkom kolovoza već se osjećala puno bolje. Jedina je nevolja bila u tome što
joj je trbuh počeo rasti. Šiljati prednji ukras haljine koji je morala nositi što god dulje
bude mogla svakim joj je danom postao sve više tijesan i neudoban. Uskoro će se
morati zatvoriti u svoje odaje jer se neće još dugo moći pretvarati. Nije joj se činilo
poštenim da mora tako skrovito živjeti dok se njezin sudionik u zločinu, posve
nesvjestan njezine nevolje, slobodno kreće kamo god mu se prohtije.
No, barem je admiralovo sljedeće pismo donijelo utješne vijesti.
- Bolje joj je! Kraljici je bolje! - uzvikne Elizabeta, gotovo plešući po spavaonici
gdje je Kat odlagala plahte u škrinju pod prozorom.
- Hvala budi Bogu! - reče odgojiteljica, zanemarujući strelicu nekadašnje
ljubomore. - To mi je drago čuti.
- Osim toga - s likovanjem nastavi Elizabeta - milord kaže da joj nedostaje moje
društvo. Oh, Kat, mislite li da to znači kako će nas možda jednoga dana pozvati u
Sudeley? Ne još, dakako - žurno dometne.
- Ne bih ja za sada razmišljala o tome - upozori je Kat. - Osim toga, Njezina
Milost imat će mnoštvo drugih briga. Uskoro će se zatvoriti u ložnicu očekujući
porođaj, a potom će se morati brinuti o djetetu.
- Da, hoće - sjetno reče Elizabeta, ali njezino uzbuđenje zbog vijesti da nedostaje
kraljici uskoro opet izbije na površinu, kao neočekivana radost u njezinu skršenom
svijetu. Opet dohvati pismo i ponovno ga pročita, samo kako bi se uvjerila da ne
sanja. - Admiral piše kako je djetešce vrlo živahno i tako često udara nožicama da
kraljica noću ne može spavati. Otpisat ću mu i zamoliti ga da me obavještava o tome
kako se njegovo dijete ponaša! Znate, Kat, kladim se da bismo, da kojim slučajem
možemo nazočiti djetetovu rođenju, vidjele kako to malo stvorenje dobiva batine
zbog svih nevolja koje je priredilo kraljici!
Bila je izvan sebe od oduševljenja. Sve će na kraju ispasti dobro, kao što se
molila da se dogodi - znala je to!
 - Gospodin nam bio na pomoći, ovdje je vojvotkinja od Somerseta! - cvilila je
Kat uletjevši u Elizabetinu spavaonicu.
- Znači li to da je moja tajna otkrivena? - prošapće Elizabeta pomislivši na
najgore.
- Mislim da nije, hvala nebesima - odvrati Kat - ali je ta krasna gospa nanjušila
nekakvu sablazan pa nedvojbeno dolazi kako bi zadovoljila znatiželju. - Glas joj je
bio opor. - Želi vas vidjeti.
- Pa, ne može... Ne usuđujem se... - užasne se Elizabeta. Malo je vjerojatno,
bojala se, da će njezino stanje promaknuti vojvotkinjinu orlovskom pogledu.
- Nemate izbora - reče joj Kat. - Ustanite i odjenite se. - Kada Elizabeta nevoljko
prevuče spavaćicu preko glave, ona promotri lagano zaokruženo tijelo svoje
pitomice. - Nema druge, morat ću vas čvrsto utegnuti - reče joj okrenuvši se potražiti
čistu košulju.
Kada se Elizabeta pojavila u velikom salonu, u ružičastoj je haljini od damasta
izgledala jednako vitko kao i uvijek, a nabrekli joj je trbuh bio ravan ispod krutoga
steznika. Jadno se osjećala tako utegnuta, a u glavi joj se vrtjelo od napora da plitko
diše i drži se uspravno, u isti mah visoko podižući ramena i uvlačeći trbuh.
Vojvotkinja joj priđe pa je pred njom morala klecnuti.
- Gospo Elizabeta, radujem se što vas vidim u dobru zdravlju - reče joj prodornim
glasom. - Lord protektor šalje vam pozdrave.
- Dobro mi došli, gospođo - suzdržano reče Elizabeta, oprezno sjedajući na stolac
pokraj kamina s kojega je sir Anthony bio ustao. - Što vas dovodi u Cheshunt?
- Došla sam vidjeti svoju staru prijateljicu, gospu Denny, a i kako bih se raspitala
o vašemu zdravlju, gospo. Govorka se da se loše osjećate.
- Ljetna prehlada - reče Elizabeta nehajno, primjećujući da je njezinim
domaćinima očevidno izrazito neugodno. - Sada mi je bolje, zahvaljujem vam.
- I to ne samo u jednom pogledu, kako doznajem - složi se vojvotkinja. - Svakako
vam je daleko bolje nego u kraljičinu kućanstvu.
- Molim da mi oprostite, gospođo - nakostriješi se Elizabeta - ali Njezino je
Veličanstvo bilo vrlo dobro prema meni.
- Nisam ni govorila o Njezinu Veličanstvu - reče gospa Somerset, svojim tonom
dajući na znanje kako je Njezino Veličanstvo nedvojbeno bilo odgovorno za
raspuštenost na koju su se glasine odnosile. Nadaleko je i naširoko bila poznata
rasprava što su je ona i kraljica vodile o tome koja od njih dviju treba imati prednost
na dvoru i nositi kraljičine dragulje.
- Ne znam na što Vaša Milost misli - nedužno reče Elizabeta. Mislim da znate,
gospo čvrsto odvrati vojvotkinja. - A ja kažem da ste vrlo mudro postupili došavši
ovamo. Ili ste na to bili prisiljeni?
Raspoloženje u sobi postane napeto. Elizabeta je bjesnjela zbog tolike drskosti.
Bjesnjela je, ali se istodobno i plašila. Kakve li su glasine doprle do vojvotkinje?
- Pozvala sam u posjet sestru, gospođu Astley, a gospi Elizabeti bilo je drago što
nas može počastiti svojom nazočnošću - reče gospa Denny, mrvicu prebrzo.
- A ovdje mi je ukazana sjajna dobrodošlica - dometne Elizabeta. - Cheshunt je
krasna kuća.
- Teško da je tako krasna kao Chelsea ili Sudeley - oštro otpovrne vojvotkinja
Anne.
- Ah, no, s djetetom na putu, kraljica se lako umarala, a ja joj nisam htjela biti na
teret - reče Elizabeta, osjećajući se kao da se upušta u oružanu borbu. - Njezino mi
Veličanstvo redovito piše, a očekujem da ću je opet vidjeti nakon poroda.
Uvidjevši da je pobijeđena, vojvotkinja se povuče. Osim ako nije htjela, otvoreno
vrijeđajući njihovu kraljevsku gošću, dovesti svoje domaćine u neugodan položaj,
nije smjela nastaviti pa se razgovor vrati na dvorska govorkanja i sjaj Somerset
Housea.
Unatoč povjetarcu koji je pirkao kroz otvorene prozore, Elizabeti je bilo vruće.
Ruke su joj bile ljepljive, a potočići znoja curili su joj niz vrat. Okrutno zategnut
steznik bio je nepodnošljiv i čeznula je za time da ga zbaci sa sebe i nesputano se
ispruži na postelji. Soba se zamrači, a uljudno ćaskanje kao da je dolazilo iz sve veće
daljine... Ona se zanjiše na stolcu.
- Gospo! - Kat joj priskoči i stade je tresti. - Je li vam dobro? Elizabeta dođe k
sebi, nesigurna u to što se maločas dogodilo s njom pa se bez razumijevanje zagleda
u odgojiteljicu. Krv joj je bubnjala u sljepoočicama i jedva je mogla disati.
- Vruće mi je - prošapće i odjednom se obeznanjena svali na pod. Bacivši se za
njom, Kat padne na koljena, presretna što izdajničke znakove trudnoće na ispruženu
tijelu od vojvotkinjina sokolova oka i njezine hinjene briznosti zaklanjaju široke
suknje.
- Malo vina, sir Anthony! - zapovjedi, uzimajući stvari u svoje ruke.
Sir Anthony požuri poslušati je, a njegova supruga odnese pehar do Kat. Kat je u
međuvremenu bila podigla Elizabetu u sjedeći položaj i laknulo joj je vidjevši da
dolazi k svijesti.
- Popijte ovo - promrmlja primaknuvši pehar djevojčinim usnama. - Evo, je li
vam sada bolje?
- To su te godine - uslužno pripomene gospa Denny. - Oko petnaeste sam i sama
često padala u nesvijest. Evo, dopustite mi da vam pomognem - reče pa pomogne
Kat podignuti Elizabetu na noge.
 S vašim dopuštenjem, Vaša Milosti, odvest ću je u postelju - reče Kat pa izvede
pitomicu kroz vrata, izišavši iz salona s iskrenim uzdahom olakšanja. Stisnutih očiju
promatrajući njihov odlazak, vojvotkinja je u sebi jadikovala zbog nedostatka
čvrstine u današnjih mladih djevojaka...
Istoga mjeseca Elizabeta primi pismo od gospodina Williama Cerila, tajnika
protektora Somerseta. Pisao joj je da je imenovan njezinim nadglednikom kako bi joj
pomogao u upravljanju posjedima što ih joj je otac ostavio u miraz. Ton mu je bio
uljudan i pun poštovanja.
Ona pođe k sir Anthonyju i pokaže mu pismo.
- Jeste li čuli za toga Williama Cecila? - upita ga, nadajući se da će se domaćin
malo smekšati u odnosu na nju. Još uvijek je bio beziznimno uljudan, ali hladan u
ophođenju, kao da je jedva u stanju zatomiti negodovanje.
Sir Anthony uzme pismo i pročita ga.
- Poznajem ga - reče. - Pametan mlad čovjek, jedna od dvorskih zvijezda u
usponu. Sretni ste, gospođo, što ste ga dobili za nadglednika. Njegova pamet i
domišljatost doista su dojmljivi.
Vrati joj pismo, svečano se nakloni i iziđe. Elizabeta uzdahne - hoće li on ikada
popustiti ili joj oprostiti? a potom ponovno pogleda pismo Williama Cecila.
Ako Vam ikada budem mogao učiniti bilo kakvu uslugu, ne ustručavajte se
zapovjediti mi, pisao je. Jednoga dana, pomisli Elizabeta, mogla bi ga i uhvatiti za
riječ. U međuvremenu mu otpise, s toplinom i zahvalnošću: Nadam se da ću Vam
jednoga dana moći osobno zahvaliti za marnost s kojom vodite moje poslove.
Doskora se upustiše u prijateljsku prepisku i brzo uspostavivši trajan odnos.
Elizabeta otkrije da je bilo točno ono što joj je rekao sir Anthony: Cecilov je um bio
nevjerojatan, a imao je dara zaći ravno u bit pitanja i pronaći najbolje, odnosno
svakako najpragmatičnije rješenje. Ipak, osim tih nedvojbenih sposobnosti, osjećala
je i naklonost i nepokolebljivu odanost prema njoj osobno, a u ovom ju je trenutku to
neizmjerno radovalo.
Prvi je tjedan u rujnu bio topao. Elizabeta je sada strogo boravila u svojim
odajama i dani su joj se teško vukli jer se bila dala nagovoriti da meštru Aschamu
dopusti povratak u Cambridge, a već ju je zamaralo isključivo Katino društvo.
Željela je izići i nečim se baviti, ali to je jednostavno bilo nemoguće. Tako je sjedila,
čitala, tu i tamo nešto prevodila i općenito svojim prigovorima dovodila Kat do
ludila.
- Tako se dosađujem - počela je gunđati jedne večeri.
- Onda nađite nešto čime ćete se zaposliti - prasne Kat. - Dokone ruke đavo
upošljava, ne zaboravite.
 - Što da radim? - zastenje Elizabeta.
- Recimo, završite ono odijelce što ste ga započeli vesti za kraljičino dijete -
predloži Kat.
Elizabeta razmisli o tome.
- Izvrsno - uzdahne. - Ali, prvo moram otići obaviti nuždu. Našavši se nasamo i
zadigavši skute, zbuni se zapazivši krvave mrlje na bijeloj podsuknji i čarapama.
Lagano uznemirena, pograbi komad tkanine i njime se potapka po stidnim
dijelovima. I na tkanini se pokaže krv. Elizabeti zastane dah. Što bi to moglo značiti?
Naguravši drugi komad platna između nogu, teško iziđe iz nužnika i vikne: -
Kat... upomoć, krvarim!
- Krvarite? - javi se odgojiteljica. - Oh, Gospode mili! Gle, dijete, ne uzrujavajte
se. Pođite i ležite u postelju. Idem po sestru.
Do trenutka kada je stigla gospa Denny već su bili počeli grčevi - tupa,
nemilosrdna, opetovana bol u Elizabetinu trbuhu i križima. Djevojka je ležala i trljala
se po tim mjestima, tiho stenjući.
- Bojim se da joj prijeti pobačaj - reče gospa Denny. Elizabeta nije znala treba li
se radovati ili plakati zbog toga.
- Treba nam pomoć - reče Kat. - Ona je druga u prestolonasljednom redu. Ne
možemo se izložiti opasnosti da nastrada. Već je u petom mjesecu i ovo joj možda
neće biti lako.
Elizabeta opet zastenje, ovoga put glasnije. U roku nekoliko minuta bolje poče
razdirati, postade oštra pa se ona strahovito uplaši.
- Ne smijemo dopustiti da se dozna za njezino stanje - podsjeti gospa Denny
sestru. - Čekajte... Znam što ćemo.
Ženi koju u ponoć uvedoše u djevojčinu spavaonicu oči su bile vezane, ali do tada
je Elizabeti već bilo previše slabo da bi primijetila išta od toga. Bolovi su sada bili
oštri, probadajući je poput noža u donjem dijelu trbuha, a leđa, trbuh, stražnjica i
stidni dijelovi gorjeli su joj od njih i sva joj je sila krvi curila iz utrobe. Bila je
iscrpljena, grozničava, ispaćena od mučnine i zbunjena.
Nakon što joj je sir Anthony skinuo povez s očiju, odvratio pogled od postelje i
nestao kroz vrata podsjetivši ih da mu pozvone kada se bude mogao vratiti, babica
zaškilji pri svjetlu vatre, shvati da se nalazi u otmjenoj vlastelinskoj kući - iako samo
nebo zna u čijoj - te dopusti da je do postelje dovede lijepo odjevena gospa koja je tu
očito bila glavna. Na postelji je ležala mlada djevojka, vrlo svjetloputa, očito pri
kraju prijevremenog porođaja. Sredovječna žena s tjeskobom u očima sjedila je uz
nju.
Babica nije gubila vrijeme; dičila se svojim ugledom, iako je sumnjala da će joj
itko ikada odati priznanje za noćašnji posao.
Odgrnuvši okrvavljenu plahtu s djevojke, razmakne joj bedra pa se dobro i dugo
zagleda u ono što je ležalo između njih.
- Je li pobacila? - tiho upita starija žena. Djevojka je teško disala, nesvjesna ičega
oko sebe.
- Da - kimne babica. - Imate li platna?
Kat joj pruži komad platna. Babica se posluži njime da pokupi krvave ugruške i
jadno mrtvo ljudsko stvorenjce što se prerano rodilo. Potom zatraži vode i ručnike te
se pobrine za mladu majku koja se sada od iscrpljenosti bila obeznanila.
Kada je Elizabeta, tako očišćena, mirno zaspala, žene pozvoniše i sir Anthony se
vrati.
- Gdje je? - upita.
- Mrtvo je - reče Kat bezizražajnim glasom. Pruži mu maleni smotuljak, umotan u
platno. On ga razmota i načas se zagleda u zgužvano, ljubičasto lišće.
- Je li rođeno mrtvo? - upita, bešćutna lica. Kat kimne.
- Onda mu ne trebaju naše molitve - reče smrknuto sir Anthony pa bez ijedne
riječi baci izgubljeno unuče kralja Henrika u vatru. Sve žene dahnuše od užasa i
negodovanja, ali on se i ne obazre na njih. Ponovno stavi ogorčenoj babici povez na
oči i izgura je iz sobe, ostavljajući suprugu i Kat da u očaju stoje držeći ruke na
ustima i promatraju kako plamen uništava dokaze o Elizabetinu grijehu, dok je
djevojka i dalje drijemala, a soba se ispunjala groznim smradom pečenoga mesa.
Osjećaj olakšanja bio je nevjerojatan. Mogla se nositi s tupom boli i krvarenjem
što su se svakim danom smirivali; to nije bilo ništa prema onome što je prošla. Bio je
tu i pokoji ubod tuge, ali nije dugo trajao. Važno je bilo jedino to da se izbavila iz
nevolje. Bogu se učinilo primjerenim kazniti je, ali se tada nekim čudom njegov
gnjev ublažio. Nepromišljeno je, to je sada shvaćala, bila u svakom pogledu dovela u
opasnost vlastiti život. Mogla je umrijeti pri porodu djeteta kojeg je izgubila. Mogla
je isto tako završiti u Toweru ili još gore od toga...
Nikada više, zavjetova se, neće staviti ugled na kocku, a kamoli dopustiti bilo
kojemu muškarcu da s njom postane toliko prisan da joj napravi dijete. Cijelo je
iskustvo bilo u svakome smislu užasno pa za svoj spas nije mogla Bogu dovoljno
zahvaliti.
- I ne znate koliko ste sreće imali - rekla joj je Kat odmahujući glavom i
promatrajući je dok je ležala u postelji, blijeda i iscrpljena nakon muka koje je
prošla.
Oh, znam, znam, pomisli Elizabeta.
- Nikada neću moći Bogu dovoljno zahvaliti na tome - reče. Nije žalovala za
mrtvim djetetom, nije čak ni pomislila zapitati što se dogodilo s njegovim mrtvim
tjelešcem.
- Svima govorimo da vas je nenadano uhvatila groznica - objasni joj Kat, žlicom
joj u usta ulijevajući malo krepke juhe. - Uskoro ćete biti na nogama i snijet ćete se
kretati.
Taj se dan brzo približavao. Elizabeta je sada ustajala iz postelje tijekom
poslijepodnevnih sati i sjedila na stolcu pokraj prozora. Vraćalo joj se uobičajeno
dobro raspoloženje. Život će se uskoro nastaviti uobičajenim tijekom i o ovome
nitko nikada ništa neće doznati.
Naravno, imala je na raspolaganju dovoljno vremena da razmišlja o vlastitome
položaju.
- Otpočetka sam bila u pravu - reče ona Kat. - Nikada se neću udati. Ne bih mogla
ponovo proći kroz ovakvo nešto.
- Budalaštine! - odvrati Kat. - Mnoge žene prolaze kroz to i žive kako bi donijele
na svijet gomilu zdrave djece. Neprirodno je za djevojku ostati neudana. Prijeći ćete
vi preko toga, pazite što vam velim.
- Hoću, prijeći ću preko toga - reče odlučno Elizabeta - ali sada sam više nego
ikada uvjerena u prednosti toga da se ne udam.
Kat uzdabne. - To sada kažete, ali ćete se možda predomisliti kada se pojavi
kakav drugi pristao muškarac.
- Ne mislim tako. - Elizabetino je lice bilo kruto. - Nikada neću dopustiti da me
ljubav zaslijepi i oduzme mi zdrav razum i pamet. Mora da me bilo uhvatilo ludilo.
- Kažu da ljubav i jest oblik ludila - zamišljeno će Kat - a u vašem slučaju to je
vjerojatno bilo upravo tako.
- Ubuduće ću biti oprezna - uvjeravala ju je Elizabeta. - I dalje ću nositi ozbiljnu
odjeću i biti kreposna protestantska djevica.
Katine obrve poskočiše. - Djevica više nikada ne možete biti - reče suho
odgojiteljica.
- Ne, ali svijet mora tako misliti - reče Elizabeta, lecnuvši se u sebi. - Nikada
nikome neću dati povoda da posumnja u to. Dobila sam drugu priliku i neću je uludo
potratiti. Sepirit ću se svojim djevičanstvom onako kako se druge žene šepire svojim
čarima i ubuduće ću živjeti pobožnim životom. Nitko neće nikada imati razloga
baciti ljagu na moj ugled.
- Pa, došli ste k pameti - s divljenjem reče Kat. - Iskreno mi je laknulo što to
čujem. Ali, što je s admiralom i vašim osjećajima prema njemu?
- Ljubila sam admirala - prizna Elizabeta. - Bila sam luda za njim i potpuno
mahnita, a kraljici sam učinila veliku nepravdu, neka mi Bog oprosti. Valjda ga još
uvijek ljubim... ne mogu drukčije, ali ne na isti način. Moja se ljubav sada prekalila
zahvaljujući oprezu i razumu. Uz Božju pomoć, možda ću ga i zaboraviti.
Polako ustane sa stolca oslanjajući se o naslone za ruke: noge joj još uvijek nisu
bile dovoljno snažne za hodanje.
- Mislim da ću časkom otpočinuti - reče, ali joj tada pogled privuče naglo
komešanje u dvorištu ispod prozora pa, pogledavši onamo, spazi konjanika
prekrivena putnom prašinom kako skače s konja i užurbano ulazi u kuću.
- Na sebi ima kraljičinu livreju! Mislite li da dolazi sa sretnim vijestima? - obrati
se Elizabeta Kat koja je virkala preko njezina ramena.
- Poći ću dolje i raspitati se - reče Kat hitajući prema vratima. - Vi samo legnite.
Elizabeta je ležala uspoređujući vlastito iskustvo s kraljičinim i pitajući se kakav
bi osjećaj bio roditi silno željeno i voljeno dijete. Uto odjednom Kat, ozbiljna lica,
uleti u sobu.
- Vijest je loša, bojim se, gospo! Tragična. Kraljica je donijela na svijet kćer, ali
se poslije razboljela od groznice. Umrla je, Bog joj dao duši lako.
- Umrla?! - Elizabetin krik žalosno odjekne ložnicom. Nije mogla povjerovati u
to. Jadna kraljica Katarina koja joj je bila draga poput majke. Pomisli kako neće
moći podnijeti još i ovu tugu, povrh krivnje i svega ostalog što se događalo u
posljednje vrijeme. Osjećajući se krajnje ucviljenom, brizne u glasan plač.
Kat se smjesta nađe uz nju, držeći je u zagrljaju.
- Pst, pst, milena. Kat je ovdje. Kat će uvijek biti uz vas, ako Bog to dopusti.
Koliko god bila zaprepaštena tragedijom, nije mogla potisnuti opasan osjećaj
likovanja što je bujao u njoj otkako je doznala za smrt žene u kojoj je oduvijek
gledala suparnicu u borbi za Elizabetinu naklonost. Sada Katarine više nema i Kat
više nikada neće trpjeti onaj malodušni osjećaj ljubomore i iznevjerenosti što ga je
kraljičina ljubav prema pastorci izazivala u njoj.
- Nije se mučila - reče Kat. - Umrla je posve kršćanskom smrću i sahranjena je u
kapelici u Sudeleyju. Gospa Jane Grey bila je glavna žalobnica.
Elizabeta se nije obazirala na nju. Kat je pusti da se isplače, milujući joj vlažne
crvene uvojke na sljepoočicama.
- Jadna Jane - reče poslije Elizabeta, sada već nešto mirnije. - Zaboravila sam na
nju. Što će biti s njom?
- Pa, ne može ostati pod admiralovim krovom - primijeti Kat. - To ne bi priličilo.
Očekujem da će je poslati kući.
- Žao mi je zbog toga - reče Elizabeta. - Bila je sretna uz kraljicu baš kao i ja.
Suze su ponovno navirale.
- Ima još nešto - brzo reče Kat. - Mislim da biste trebali znati kako je admiral
osobno poslao ovoga glasnika, i to posebno zato da vama donese vijesti, gospo. -
Ona duboko udabne. - Je li vam palo na pamet, Elizabeta, da je njegovo lordstvo
koje je željelo postati vašim suprugom nakon smrti pokojnoga kralja, a voli vas i divi
vam se, opet slobodan čovjek?
Elizabeta je preneraženo pogleda. Izraz njezina lica bio je nečitljiv.
- Sada ga možete dobiti, ako hoćete - reče Kat uz ohrabrujući smiješak. - Pošto
prođe dolično vrijeme korote, naravno. On bi se radije bio oženio vama, da je imao
priliku, nego kraljicom. A s obzirom na sve što se dogodilo, možda bi se i morao
vama oženiti. Uzeo vam je djevičanstvo pa bi bilo pravo da od vas načini poštenu
ženu.
Djevojka na postelji nije odgovarala. Šutnja potraje. Kat spazi kako se Elizabeti
vrat i lice oblijevaju rumenilom.
- Ne - reče Elizabeta.
- Da! - uzbuđeno uzvikne Kat. - Da, gospo. Nećete poreći da i vi to želite,
pogotovo ako tako odobre lord protektor i Vijeće. U stanovitom smislu već ste i
udani za admirala, a kada kralj uvidi da upravo to želite, dat će svoj pristanak,
sigurna sam. Sve te gluposti kako se ne želite udati! Ljubite admirala, i sami ste to
priznali! Vrlo se ružno ponio kao muškarac, ali bi vam bio vrlo dobar suprug.
Već ih je vidjela zajedno, tako lijep par, kako radosno koračaju prolazom kroz
crkvu, dobro se zabavljaju u postelji te sjede na čelu stola okruženi sve većom
obitelji sastavljenom od kerubinski dražesne djece. A ona, Kat, uz njih uživa u
svemu tome, vodi im kućanstvo, izdaleka napasa oči na admiralu...
- Udajte se za nj, šarmantan je i naočit muškarac! - nastavi ona. - Vi i on dobro
pristajete jedno uz drugo, to u srcu i sami znate. A on je važan čovjek u kraljevstvu,
predodređen za velike stvari. Bio bi predivan suprug, prikladna prilika za vas.
Duboko je u duši znala da upravo to želi i Elizabeta, čak i ako djevojka toga sama
nije svjesna.
- Ne mogu to podržati pa čak ni razmišljati o tome. Ne samo zbog nedavne
kraljičine smrti... tako sam odlučila - čvrsto izjavi Elizabeta.
- Shvaćam vas - popusti Kat, obuzdavajući se. - Ali, kada prođe dolično
razdoblje, ako admiral pokaže zanimanje za vas, kladim se da ćete misliti posve
drukčije.
- Ne - opet reče Elizabeta. Kat promijeni taktiku.
- Glasnik je rekao da je u ovom trenu milord najžalosniji i najtužniji čovjek na
svijetu - odade ona djevojci. - Bila bi prava ljubaznost pismom mu izraziti sućut.
- Teško mogu povjerovati da mu je kraljičina smrt zadala toliku bol - šmrcne
Elizabeta, a glas joj je bio prepun sarkazma. - Ne mogu vjerovati da ju je tako
duboko ljubio. Ne, neću mu poslati nikakvu riječ utjehe jer njemu utjeha i nije
potrebna. A užasavam se toga da bi on mogao pomisliti kako ga proganjam. To je
posljednje što bih učinila.
- Znači, ne očekujete da ćete se udati za njega? - ustrajala je Kat.
- Ne - po treći put reče Elizabeta.
Ali Kat još uvijek nije vjerovala da ona to ozbiljno misli.
Do listopada se Elizabeta bila već u potpunosti oporavila od pobačaja i sve je bilo
dogovoreno za njezin odlazak iz Cheshunta.
- Kralj vam je na raspolaganje stavio Hatfield House, gospođo - obavijesti je sir
Anthony, malo manje ukočeno nego što je za nj bilo uobičajeno, jer mu je laknulo
što će se napokon osloboditi neželjene gošće. Elizabetina prisutnost u njegovoj kući
nije mu donijela ništa osim nevolja, a kraljevna je ovdje već i predugo boravila. Ipak,
uvijek je bio postojan u udvornosti prema njoj.
I Elizabeti je laknulo što se boravak u Cheshuntu primiče kraju - zapravo,
najradije nikada vise ne bi vidjela tu kuću niti bi se podsjećala na muke kojeje ondje
pretrpjela. A bit će lijepo vratiti se u staru kuću koju poznaje još iz djetinjstva, kao
gospodarica u vlastitome kućanstvu, slobodna poći kamo god joj se prohtije. Korak
joj je bio lagan dok je hitala kroz svoje odaje, pjevušeći i prikupljajući svoje stvari da
ih Kat složi u velike putne škrinje. Kat je, naravno, bila tužna što se oprašta od
sestre, ali je i njoj već bilo dosta Cheshunta i blagoslivljala je dan kada su krenuli,
truckajući se u kočiji, dok su im sir Anthony i gospa Denny s trijema mahali, iako
trunčicu previše oduševljeno.
- Drago mi je što sam opet sa svima vama - obrati se Elizabeta pripadnicima
svojega kućanstva što su se bih okupili u velikoj dvorani kako bi je dočekali. U
Cheshunt je bila povela samo nekolicinu posluge, dok su drugi neko vrijeme ostali u
Chelseaju, a potom došli u Hatfield sve pripremiti. - Vjerujem da su se admiral i
pokojna kraljica dobro brinuli o vama.
Je li joj se to učinilo ili je uočila nekoliko kradomičnih podsmijeha, razmijenjenih
šapata i prikrivenu zluradost među svojim ljudima? Nije bila sigurna u to, ali joj
svejedno malo zasmeta. Pa valjda se ništa nije pročulo o onome što se dogodilo
između nje i admirala?
Ali, bilo se pročulo. Njezine su dvorkinje, one koje su bile u Chelseaju,
neprestano gledale u nju upućenim, uznemirujućim pogledom, od kojega su joj
obrazi gorjeli. Naravno, sjetit će se bučnih jutarnjih šala u njezinoj spavaonici;
njezine su sobarice tome u više navrata svjedočile, a služinčadi ništa nije draže
negoli raspravljati o osobnim stvarima svojih gospodara. Pa, morat će se pouzdati u
to da se zbog njihove odanosti puko naklapanje neće pretvoriti u nešto zlokobnije.
Barem je samo šačica pouzdanih osoba znala za njezinu trudnoću, a na njih se moglo
osloniti da nikada neće progovoriti.
Kada je, kasnije toga dana, užurbano ušla u kuhinju, Kat se i sama zbuni
posvjedočivši naklapanju dvojice kuhinjskih pomoćnika.
- Kažu da je admiral bio sam s njom u spavaonici, i to više nego jednom! -
govorio je jedan od njih.
- Kladim se da znam čime su se zabavljah! - zlobno će drugi. - Igrali su se one
životinje koja ima dvoja leđa!
- A o čemu to vas dvojica zapravo govorite?! - drekne Kat, oborivši se na njih kao
anđeo osvetnik. Oba se dječaka uplašiše.
- Na sunce s tim! - navaljivala je ona.
- Samo govorkanje, gospojo. Nismo ništa loše mislili - ispričavao se prvi mladić.
- Govorkanje o gospi Elizabeti? - htjela je znati Kat. Momci su izgledali kao da
im je neugodno. No, onda se uplete jedna od kuharica.
- Možda bi bilo dobro da znate, gospođo Astl’ey, kako se već dugo ni o čemu
drugome i ne govori... Žao mi je što to kažem.
- Onda moramo tomu stati na kraj! - uzvikne Kat užasnuto. - Razgovarat ću s
komornikom i upraviteljem. Takvo ogovaranje nezasluženo narušava gospin ugled, a
one koji ga šire može dovesti u ozbiljnu nevolju.
Komornik i upravitelj pozvani su u salon na razgovor s odgojiteljicom. Elizabetu
je, bila je odlučila Kat, bolje iz svega ovoga izostaviti.
- To je kao da naredite plimi da se povuče - bespomoćno primijeti upravitelj. -
Nisam iznenađen što služinčad govorka, s obzirom na ono što sam i sam čuo.
- To je krenulo od žena iz spavaonice gospe Elizabete - objasni komornik. - Očito
su se silno sablaznile nad onim čemu su ondje svjedočile... iako ne tvrdim da znam
ima li u tome išta istine. Žene, dakako, jednostavno ne mogu šutjeti i sada cijelo
kućanstvo bruji o tome.
- Morate im zapovjediti da prestanu - gnjevno naredi Kat. - Zaprijetite im
otpuštanjem ili kakvom god drugom kaznom, ali obuzdajte imjezik.
- Dobro, gospođo Astley - reče komornik pa on i upravitelj odoše odmahujući
glavom.
Elizabeta je vidjela da joj je služinčad pokunjena, a nagađala je i zašto. Slutila je
da ljudi još uvijek između sebe šapuću o njoj, a znala je uhvatiti i pokoji bestidan
cerek. Obilazeći po kući, bila je svjesna da su svi pogledi uprti u nju i da je
predmetom mnogih prikrivenih nagađanja. Zbog toga je bila još odlučnija ljudima ne
pružiti nikakva povoda za daljnje ogovaranje. Poče se odijevati strože nego ikada, u
crne haljine visoka ovratnika i bez ikakva uresa, osim što je oko vrata kao privjesak
nosila majčin inicijal i za pojas prikopčan minijaturni molitvenik. Pokazivala je
sklonost običnim kapicama s čednim crnim velom te je posvuda koračala oborena
pogleda i ruku kreposno sklopljenih sprijeda u struku. Mnogo je vremena provodila
na koljenima u kapelici.
- Znam način na koji možete zaustaviti govorkanja - reče joj Kat jedne večeri dok
su sjedile uz rasplamsalu vatru. - Udajte se za admirala.
- Ne - odvrati Elizabeta.
- Kladim se da ćete pjevati drukčiju pjesmu kada ga vidite - lukavo se nasmiješi
Kat. - Uskoro će vam se početi udvarati... pazite što vam velim.
- Iskreno se nadam da neće - reče zaprepašteno Elizabeta. - Bilo bi prerano.
- Sjetite se da nije gubio vrijeme ni kada je zaprosio kraljicu - podsjeti je Kat.
- Otkrit će da sam ja tvrđega kova - namršteno reče Elizabeta.
- Saslušajte me, gospo, molim vas - ustraje Kat, pribjegavajući očajničkim
mjerama. - Vaš je pokojni otac kralj Henrik, blažen mu bio spomen, želio da se udate
admirala.
Elizabeta je zurila u nju.
- Moj je otac to želio? Ali, nije imao dobro mišljenje o njemu... čula sam da se
tako govori.
Kat je počinjala žaliti zbog svoje laži.
- Samo zato što mu je admiral bio suparnik kod Katarine Parr - reče.
- Sigurno je bilo još toga - odgovori Elizabeta. - Čula sam da mu je otac odbio
dopustiti službu u Regentskome vijeću. Da se nije pouzdavao u njega.
I bio je u pravu, pomisli.
- Pa, možda sam ja nešto pogrešno shvatila - nadmeno će Kat - iako znam što sam
čula. Bio je dovoljno dobar za kraljicu pa zašto ne bi bio i za vas? Zašto biste toliko
okolišali udati se za njega? To bi bilo dobro za vas, pogotovo sada. Kraljicaje umrla,
Bog joj dao duši lako, pa više nemate moćne zaštite. Kao suprug, admiral bi se
savršeno uklopio u ulogu zaštitnika.
- Ne! - ponovi Elizabeta, ovoga puta oštrije pa se okrene na drugu stranu, jasno
pokazujući da se o tome više neće govoriti.
Ali Kat nije tako lako odustajala. U svakoj bi prilici veličala admiralovu
privlačnost i vršila pritisak na Elizabetu da ga prihvatiti kao prosca.
- Pa, još mi nije ni pristupio - reče djevojka.
- Oh, hoće, samo ako za to dobije priliku - uvjeravala ju je Kat, unaprijed
uživajući u predviđenim čarima života u kućanstvu novovjenčanoga para, gdje će
ona svime upravljati, naslađivati se njihovom uzajamnom ljubavlju, podizati njihovu
djecu, tkati tajne maštarije o admiralu te ostarjeli poštovana, čašćena i potrebna.
 Elizabeta je žalila što uza se nema još nekoga kome bi se mogla obratiti za savjet,
ali u kući nije bilo nikoga drugog. Zapita se bi li se mogla povjeriti Williamu Cecilu,
no onda bolje promisli o tome jer bi on, kao tajnik lorda protektora, možda smatrao
svojom dužnošću obavijestiti gospodara o onome što se sprema. Kat je bila u pravu:
doista joj je potreban zaštitnik, kao oklop protiv svih govorkanja i njezina duboko
usađena straha da bi istina o njoj mogla izići na vidjelo. A s admiralom se dobro
slagala - i predobro, pomisli uz neželjen drhtaj zbog nikada zaboravljena užitka - no
to sada u potpunosti pripada prošlosti. Smatrala ga je nevjerojatno privlačnim
muškarcem, kao i izvanredno zabavnim društvom. S obzirom na njezin nezakoniti
položaj, on bi bio dobra prilika, možda i najbolja kojoj bi se mogla nadati, jer su svi
dosadašnji pregovori za sklapanje braka s plemićem kraljevske krvi pali u vodu zbog
njezine nezakonitosti. S druge strane, sada je druga u prestolonasljednom redu i
uživa viši položaj od admirala pa on ne bi samo tako mogao zaprositi njezinu ruku.
Dakako, tu je i opasnost da će svaki drugi suprug otkriti kako nije djevica i možda
njezin grijeh izložiti pred cijelim svijetom. No opet, uda li se za Thomasa Seymoura,
ponovno se izlaže opasnosti i jadima trudnoće i poroda, a takvi su je izgledi
užasavali. Što da učini? Danonoćno se mučila mislima o tome.
- Malo sam razmišljala o admiralu - reče ona jednoga dana Kat dok su sjedile za
večerom. Zapravo, posljednjih tjedana jedva da je mislila o čemu drugome.
- I što ste smislili? - upita Kat, ne posve nehajno kao što je kanila, jer je jedva
uspijevala zatomiti uzbuđenje.
- Da bih se možda mogla udati za njega ako me zaprosi - oprezno reče Elizabeta.
- Možda, kažem. To će ovisiti o nekoliko stvari. Za početak, od njega nema nikakvih
naznaka da se želi oženiti mnome.
- Oh, bit će ih - zacvrkuće Kat, nabadajući nožem komad pečene svinjetine. - On
vas i te kako ljubi, znam to. I on je najviši neoženjeni plemić u ovoj zemlji.
- Možda i govorite istinu - odvrati zamišljeno Elizabeta. - No, iako bi me on sam
možda i htio uzeti za ženu, mislim da se Vijeće neće suglasiti s time, jer Vijećem
upravlja lord protektor, a njime pak upravlja njegova supruga koja mrzi admirala
zbog toga što se bio oženio kraljicom. Neće mu dopustiti da se oženi kraljevom
sestrom i tako se još više uzdigne.
Kat se snuždi. O tome nije razmišljala.
- Možda ste u pravu - reče nevoljko.
- A bilo bi previše opasno vjenčati se bez dopuštenja Vijeća, kao što su učinili
admiral i kraljica - istakne Elizabeta. - Kraljica nije bila kraljevske krvi. Ja jesam.
- Mogli biste čekati dok kralj ne bude proglašen punoljetnim pa onda od njega
zatražiti dopuštenje - optimistično predloži Kat.
Elizabeta odloži ubrus i iskapi pehar.
 - Kat, njemu je tek jedanaest. Morali bismo čekati najmanje četiri godine. Možete
li zamisliti admirala da toliko čeka? Ne, njemu su potrebni sinovi koji će ga
naslijediti pa će se time morati uskoro pozabaviti.
Ona uzdahne. - Čak i da zatraži moju ruku, ne vidim kako bi brak između nas
dvoje ikada bio moguć.
- Mora postojati način - reče odlučno Kat. Nije kanila dopustiti da joj išta zamrači
svijetlu budućnost.
Elizabeta je drhtavo stajala promatrajući zapečaćeno pismo što ga je držala u ruci.
U pogledu rukopisa nije bilo zabune.
- Pa, zar ga nećete otvoriti? - potakne je.Kat.
Bile su same u Elizabetinoj spavaonici i bilo je malo vjerojatno da će ih itko
ometati.
Drhtavim prstima djevojka raskine pečat i razmota papir. Riječi, ispisane crnom
tintom i kićenim rukopisom, zaplesaše joj pred očima pa joj je trebao časak da
razabere njihov smisao.
Nije bilo riječi o ljubavi, samo službeni pozdrav.
Za kraljevne je prikladno da se udaju, a bolje je da to bude na području
kraljevstva nego u nekoj stranoj zemlji. Pa zašto seja, čovjek kojega je uzdigao Vaš
otac kralj, ne bih smio oženiti Vama? Ako biste mi učinili čast dajući mi svoju ruku,
bio bih najsretniji živi čovjek. S nestrpljenjem očekujem Vaš odgovor.
Na kraju je stajao još kićeniji potpis.
- Moli me da se udam za njega - reče Elizabeta naposljetku, ravnomjerno dišući
da bi smirila lupanje srca.
- Što sam vam rekla?! - s likovanjem uzvikne Kat. - Morate mu što prije
odgovoriti.
Elizabeta je prestravljeno pogleda.
- Odgovoriti? Jeste li poludjeli? - odvrati. - Neće biti nikakva odgovora. Ne želim
se pokazati previše nestrpljivom, a osim toga, on se najprije trebao obratiti Vijeću
prije nego što će meni predložiti brak.
- Kako znamo da nije? - upita Kat.
- Bilo bi glupo pretpostaviti da jest! - odvrati Elizabeta.
- Onda, što ćete učiniti? - upita Kat, u panici da će joj najdraže zamisli propasti.
- Ništa - reče Elizabeta. - Draga Kat, znam da to želite radi mene i, otvoreno
govoreći, mislim da to i sama želim, ali ako se admiral dovoljno oduševljeno zanima
za mene, moja ga šutnja neće odvratiti. Pazite što vam velim, neće odustati!
Elizabeta je ležala prevrćući se po postelji, ponovno se hrvajući s istom
nemogućom dvojbom. Još uvijek se sjećala slatkoga užitka i uzbuđenja što ih je
admiralova prisutnost u njoj izazivala, žudeći za time da ih opet osjeti, ali u umu joj
je svježije bilo sjećanje na strah i bol, krvavi pobačaj, kao i pomisao na Tower i
stratište što su se uzdizali nad njom poput sablasne prijetnje.
U braku s admiralom, međutim - valjano blagoslovljenom braku - možda bi
drukčije razmišljala. No, bi li čak i to imalo moć iz njezina uma odagnati užase koji
su sada za nju povezani s brakom i trudnoćom? Usuđuje li se to staviti na kocku?
William Cecil pisao joj je s dvora. U njegovu je pismu bilo puno toga o politici i
društvenim govorkanjima, ali Elizabetin pogled smjesta privukoše njegove riječi o
admiralu.
Njegovo je slavohleplje svima jasno vidljivo, pisao je Cecil, očito tek usputno. Po
mojemu je mišljenju on neumjeren čovjek koji će na kraju loše završiti.
Je li ovo svojevrsno upozorenje, pitala se Elizabeta. No, otkuda bi Cecil znao što
se događa? Osim ako, dakako - ne dao Bog! - admiral nije bio neoprezan pa su se
proširile glasine. Ona zadrhti, a potom žurno dohvati pero.
Što se tiče admirala, napiše, i to nakon nekoliko redaka namjerno posvećenih
odgovorima na druga pitanja u Cecilovu pismu, uvijek sam ga smatrala
nepromišljenim i sklonim budalastim maštarijama.
Tako, pomisli. Ovo bi trebalo okončati svako nagađanje i govorkanje.
- Za Božić odlazimo na dvor! - uzbuđeno najavi Elizabeta. - Moj brat kralj poslao
nam je poziv. Uistinu, bojala sam se da me Njegovo Veličanstvo zaboravilo jer toliko
tjedana nisam od njega primila ni riječi.
- To je predivna vijest, gospo! - oduševljeno će Kat.
- Ali, nećemo biti smješteni u Whitehallu jer to ne bi bilo dolično, piše on. On
nije oženjen pa na dvoru nema žena. Moramo odsjesti u Durham Houseu na
Strandu... otac mi ga je ostavio, sjećate se, - Elizabeta je gotovo poskakivala od
ushićenja. - Oh, kako će biti dobro opet poći u London! Nadam se da će i sestra
Marija biti na dvoru jer mi u posljednje vrijeme silno nedostaje.
- Ali Durham House već godinama zjapi prazan - reče Kat. - Trebat će ga u
najmanju ruku očistiti i prozračiti.
- Onda pošaljimo gospodara Parryja s nekoliko sluga kako bi se osiguralo da sve
bude pripravljeno kako treba - predloži Elizabeta.
- Dobra zamisao - složi se Kat. Pitala se hoće li i admiral biti na dvoru za Božić.

* * *

- Žalim, gospo, ali lord protektor dao je u Durham House smjestiti kovnicu novca -
potreseno reče Thomas Parry, izgledajući skršeno. Elizabeta ga je poznavala kao
čestita, poštena čovjeka, čak iako je volio u sve pomalo zabadati nos, ali je isto tako
bio i plah. Sumnjala je da je iole prosvjedovao zbog prisvajanja njezina vlasništva.
- Je li njegovu lordstvu bilo poznato da Durham House pripada meni? -
propitkivala ga je.
- Oh, ne, gospo - reče Parry uvijajući šeširić u rukama. - Nije ništa znao o tome.
Silno se ispričava i moli Vašu Milost za oproštenje. Žali, međutim, što će morati
tražiti vaše razumijevanje za još neko vrijeme jer se kovnica ne može lako preseliti,
posebice ne u božićno vrijeme.
- O tome se ne treba brinuti - reče Elizabeta. - Pronaći ću smještaj negdje drugdje.
Ali gdje, zapita se. I odmah joj misli - kako se to često događalo tih dana -
odlutaše na admirala, a potomjoj na pamet pade...
- Pitat ćemo mojega dragog očuha admirala može li nam kako pomoći! -
vragolasto izjavi.
Kat, sjedeći s pletivom uz vatru, podigne pogled u oduševljenu iznenađenju.
- Gospodaru Parry, molim vas, vratite se na dvor i pitajte admirala zna li za kakvu
kuću koju bih mogla koristiti tijekom posjeta Londonu - nastavi Elizabeta.
- Dobro, gospođo - promrmlja Parry, ne uživajući u izgledu za još jedno
putovanje do Londona po hladnoći i kiši, i to usred prosinca.
- Gospodaru Parry! - uzvikne admiral, pljesnuvši Velšanina po ramenu i
usmjerivši ga prema toplini ognjišta. - Budite mi dobrodošli. Skinite taj vlažni
ogrtač. Fowler u! Ručnik za gospodara Parryja, i to brzo!
Njegov čovjek se hitro udalji.
Parry se ogledavao oko sebe. Dvorski stan u kojemu se bio smjestio admiral
gledao je na željeznosivu Temzu. Bio je to, naravno, jedan od boljih stanovajer je
milord brat lorda protektora i kraljev ujak pa je imao i vlastiti nužnik. Na komodi su
bih izloženi srebrni pladanj i portret pokojne kraljice Jane, admiralove sestre, koja je
na njemu blistala u zlatnome damastu. Parryju se nije baš činila ljepoticom - bila je
previše bljedunjava za njegov ukus.
Admiral ga posluži čašom vina i pozva ga da sjedne.
- Što mogu učiniti za vas, gospodaru Parry? - zapita.
- Dolazim od gospe Elizabete - izjavi Parry.
- Ah! - Bijeli zubi bljesnuše u širokom osmijehu. - Čekao sam na vijesti od nje.
Vjerujem da je dobro.
- Posve se oporavila - reče Parry. - Dugo se nije osjećala dobro. Groznica, znate.
- Bilo mi je žao to čuti - reče admiral postajući lagano nestrpljiv. Kada će Parry
prijeći na stvar?
 - Njezina će Milost za Božić doći na dvor - reče mu Velšanin.
- Durham House, gdje se imala smjestiti, zauzeo je lord protektor i ondje smjestio
kovnicu novca. Gospa me poslala da pitam vaše lordstvo zna li možda kakvo mjesto
gdje bi se u Londonu mogla smjestiti.
Pametna mala drznica, pomisli Seymour. Ovo je, znači, njezin odgovor na moje
pismo: molba za pomoć. Sama se ni na što ne obvezuje i drži me u neizvjesnosti.
Morao se diviti toj lukavosti.
- Gospodaru Parry - govorljivo reče - moja kuća, Seymour Place, sa svim
pokućstvom i opremom za kućanstvo stoji gospi Elizabeti na raspolaganju kad god
joj ustreba.
To je vrlo velikodušna ponuda, milorde - izjavi Parry kojega se to silno dojmilo.
- Uvijek sam gajio posebnu naklonost prema gospi Elizabeti - reče admiral. -
Pokojnaje kraljica, Bog joj dao duši lako, imala o njoj vrlo visoko mišljenje.
On uzdahne.
Parry se lagano namršti. Ako u glasinama ima istine, njegov srdačni domaćin
doista gaji posebnu naklonost prema Elizabeti - i previše posebnu.
- Silno bih je želio ponovno vidjeti - reče Seymour. - Možda bih je, kada sljedeći
put bude u Ashridgeu, mogao posjetiti jer su i moji posjedi u blizini.
- Siguran sam da bi Njezina Milost rado primila vaše lordstvo - reče mu Parry.
- Kada dođe na dvor - nastavi admiral - smijem li predložiti da zamoli suprugu
lorda protektora za pomoć pri povratu kuće u Londonu. Tu joj je kuću, zar ne,
ostavio pokojni kralj?
- Oh, da - potvrdi Parry.
- Koje su joj zemlje još dodijeljene? - htio je znati admiral. Parry ih ukratko
nabroji.
- Je h kralj Eduard potvrdio njezino pravo na njih? - ustrajao je njegov domaćin.
- Još nije odgovori Parry, pitajući se kamo sve to vodi.
- Onda, mali savjet - reče povjerljivo admiral. - Njezina Milost također može
zamoliti vojvotkinju od Somerseta da joj pomogne u zamjeni tih zemalja za posjede
u jugozapadnoj Engleskoj, u blizini mojega dvorca Sudeleyja. I sam ću dometnuti
koju dobru riječ u njezinu korist. Nego, koliko gospa Elizabeta ima služinčadi?
Ovo počinje nalikovati na saslušanje, učini se Parryju dok je brzo računao u glavi.
- Desetero - reče.
- A koliko troši na izdatke za kućanstvo?
- Njezina je Milost brizljiva s novcem, milorde. Osobno vodim njezine račune. -
Pa spomenu nekoliko brojki.
 - Ah, mislim da bih i u to mogao unijeti neka poboljšanja - samouvjereno reče
admiral. - Uspijevam na koječemu uštedjeti u vlastitome kućanstvu, a bio bih sretan
da vam mogu prenijeti svoje iskustvo, ako će to kako pomoći.
- Polaskan sam što je vaše lordstvo spremno udostojati se da mi pomogne -
iskreno reče Parry.
- Možda bih trebao reći da unaprijed razmišljam o vremenu kada će se naša dva
kućanstva možda ujediniti - otkrije admiral namignuvši.
Parry razabere što je kazao i suglasi se s njim. Po njegovu shvaćanju, mlada
gospa ne bi mogla bolje učiniti nego se u braku združiti s admiralom, očito istinskim
plemenitašem, bez obzira na sve što se o njemu govori.
Kada mu konj zakaska prema lukom nadsvođenom prolazu ispod ulazne kule u
Hatfieldu, Parry ugleda gospu Elizabetu kako umotana u krznom podstavljen plašt sa
psima prolazi kroz perivoj.
- Gospo! - vikne zaustavljajući se pa sjaši. Elizabeta mu domahne i ubrza korak
idući prema njemu, dok su joj psi lajali oko skuta.
- Sretna li susreta, gospodaru Parry! Jeste li vidjeli admirala? - upita ona.
- Da... i bio je silno uslužan. Kaže da vam je Seymour House na raspolaganju kad
god vam ustreba.
- Neobično ljubazno od njega! - uzvikne Elizabeta pljesnuvši rukama. Obrazi su
joj bili rumeni, i to ne samo od studeni ili ubrzana hoda. - Zahvalit ću mu pismom.
- Njegovo lordstvo nije govorilo samo o smještaju - reče Parry. Elizabeta je zurila
u njega, pomalo bez daha.
- Nego? - upita.
- Raspitivao se o vašim imanjima i rashodima... poslije ću vam sve objasniti. No,
na kraju je rekao da je samo pitanje vremena kada će se vaša dva kućanstva ujediniti.
Shvaćate li što je time mislio reći, gospođo?
- Znam da se admiral želi mnome oženiti - reče ona, sretna što se može povjeriti
Parryju čija su odanost i privrženost bile neupitne.
- Uistinu, gospo, ne biste mogli dobiti bolju ponudu - uvjeravao ju je Velšanin. -
Milord je vrlo ljubazan i obazriv gospodin, a na srcu mu je vaša istinska dobrobit. Po
mojemu skromnom mišljenju, to bi za vas bio dobar brak, ako se Vijeće s time
suglasi, dakako.
Elizabetino se držanje neznatno promijeni.
- Ako se Vijeće s time suglasi - hladno reče. - Kada na to dođe red, učinit ću
onako kako me Bog naputi.
Okrene se i pođe malo dalje putem, trljajući ruke da ih zagrije. Znala je da se
koleba u svojoj odlučnosti i nije mogla samu sebe razumjeti. Ljubi admirala, zar ne?
Svakako uživa u njegovu divljenju i voli s njime očijukati. A njegova joj je prosidba
jednako toliko polaskala koliko ju je i uznemirila. Ipak, kad god joj se valja obećati,
otkriva da to ne može učiniti. Čas se zagrije za nj, a čas ohladi prema njemu. To joj
se nije činilo smislenim. Možda su užasne posljedice onoga njihova jednoga jedinog
snošaja imale na nju štetniji utjecaj nego što je mislila. Ili je u pitanju bilo to što je u
srcu znala da se taj brak nikada neće imati prilike sklopiti - da se izlaže opasnosti čak
i razmišljajući o tome?
Jedva je čekala čuti admiralov odgovor na njezin zahtjev. Ipak, čim joj je Parry
ukazao na prednosti braka između njih dvoje, njezina je uzbuđenja nestalo i
zamijenio ga je strah - da, točno to, strah. I dašak ljutnje, jer je počinjala sumnjati
kako je admiral naveo Parryja da je potakne na prihvaćanje njegove prošnje.
Parry je još uvijek stajao ondje gdje ga je ostavila, zgrbivši se pod plaštem. Ona
se vrati do njega.
- Tko ti je naredio da mi kažeš da prihvatim admiralovu bračnu ponudu? - htjela
je znati.
- Pa, nitko, gospo - odgovori Parry. - Samo sam stekao dojam da bi milord bio za
vas dobar muž. Nakane su mu ozbiljne, znate. Čak je predložio da posjede koje ste
dobili u miraz zamijenite za drugo zemljište koje leži blizu njegovih u jugozapadnoj
Engleskoj.
- Zar uistinu! ogorčeno uzvikne Elizabeta. - Što znači takav prijedlog? Zar moju
ruku prosi samo zato da bi svoju položio na moj posjed?
- Ne znam, gospo - zbunjeno je prosvjedovao Parry - ali siguran sam da on iznad
svega vas želi za suprugu.
- Što je još rekao? - sumnjičavo upita Elizabeta. Predložio je da se uteknete
supruzi lorda protektora radi pomoći u zamjeni posjeda i povratka Durham Housea -
nevoljko se odvaži Parry.
- Neću se truditi da steknem naklonost te nesnosne žene - bi jesno će Elizabeta. -
Kada sljedeći put vidite admirala, možete mu reći da ne želim imati ništa s njom. A
sada mislim da biste trebali poći do gospođe Astley i ispripovjediti joj sve o svojemu
susretu s admiralom jer ne želim znati nešto što ona ne bi znala. Neću imati mira dok
joj sve ovo ne ispripovjedite.
Nitko, razmišljala je kada se ukoreni Parry ponovo uspeo na konja i odjahao,
nikada ne smije imati povoda optužiti je za potajne dogovore s admiralom, i to
posredstvom vlastitoga rizničara.
Elizabeta se vrati u kuću i ondje zatekne Williama Cecila kako je čeka s nekim
spisima koje joj je donio na potpis.
- Nisam mogao odoljeti prilici da vam ih osobno dostavim, gospo - reče joj on uz
naklon. - Dugo vas želim upoznati.
 Plavokosi plemenitaš rašljaste brade, oštrih izražajnih očiju i velika kukasta nosa
ostavi dubok dojam na Elizabetu. Iz njega su isijavale čestitost i snaga. Nagonski
osjeti da se može pouzdati u nj. A za to dobije dokaz kasnije istoga dana kada se,
nedugo prije nego što će on poći, odvažila pred njime dotaknuti pitanja o admiralu.
- Trebam vaš savjet, gospodaru Cecile - reče mu dok su zajedno prolazili
dugačkom galerijom diveći se portretima što su ondje visjeli. Cecil pričeka da ona
nastavi. - Sjetit ćete se da smo se u pismima usputno osvrnuli i na lorda admirala.
Nedavno mi je ponudio pomoć u zamjeni imanja koja sam dobila u miraz za neke
druge zemlje. - Nije spominjala da se te druge zemlje nalaze bhzu Sudeleyja. - A i
gospodaru Parryju ponudio se pomoći u uvođenju nekih ušteda u mojemu kućanstvu.
Cecil, koji je o admiralu bio čuo puno toga što mu se nije sviđalo, kao i uvredljive
glasine koje su ništarijino ime povezivale s Elizabetinim, u svemu tome odmah
nanjuši nešto sumnjivo. Protektor je glasine bio odbacio kao puko govorkanje, ali je
Cecil osobno sumnjao da je Elizabetin dobar glas na neki način doista bio ugrožen
paje bio odlučan zaštititi je. Ako se nešto dogodi kralju Eduardu - Bože oslobodi! -
onda je Elizabeta protestantska nada u budućnost, a zbog togaje on, Cecil, bio
spreman za nju, ako treba, i život dati.
- Smijem li vam ponuditi mali savjet, gospo? - upita. - Ne dopustite admiralu da
vam se miješa u novčane poslove. To ne bi bilo pametno. Sudim da on nije osoba na
koju bi se trebalo oslanjati.
Elizabeta je časkom šutjela.
- Zašto to kažete? - stade ga propitkivati.
- Radim za njegova brata - osmjehne se Cecil. - On ga poznaje bolje nego itko
drugi, a još mu nije povjerio nikakvu političku dužnost. Kao ni vaš cijenjeni otac,
kralj Henrik. Tko sam ja da dovodim u pitanje mudrost dvojice tako uglednih
državnika?
Elizabeta će oprezno:
- Ipak, čini se da je admiral u središtu raznih poslova.
- On voli misliti da je tako - odvrati Cecil - ali njegova je veličina u velikoj mjeri
tek u njegovoj glavi. Ne bi se bilo pametno previše splesti s njime, gospo.
Uvjeravam vas, govorim isključivo za vaše dobro.
- Zahvaljujem vam na savjetu - s olakšanjem reče Elizabeta, a ipak malo
ražalošćeno.
Kada je William Cecil otišao, ona se izgovori na glavobolju i rano ode u postelju,
osjećajući potrebu o svemu razmisliti. Bila je umorna od svega: od kolebljivih
čuvstava, od smišljanja strategije kojom će osigurati dozvolu za brak, od svih
spletaka i skrivanja. A sada se još pokazalo da admiral nije onakav kakvim se čini.
 Ostavi se toga, pomisli. Prepusti sve Bogu i Vijeću. Za admirala se može udati
samo uz suglasnost Vijeća, to je sada jasno shvaćala. Pa neka se admiral obrati
Vijeću i neka ono odluči o njezinoj sudbini. Ako odgovor bude nepovoljan, ona tome
neće prkositi. Pošto je jednom izbjegla opasnosti, i to nedavno, nema namjeru
ponovo se izlagati tome.

* * *

Sredinom prosinca Kat doputuje u London kako bi nadgledala uređenje Seymour

Housea za Elizabetin boravak. Tu naiđe na gospu Tyrwhit, daleku rođakinju kraljice
Katarine. Kat smjesta osjeti odbojnost prema toj ženi, sredovječnoj matroni kisela
lica, koja je stalno nabirala nos kao da osjeća nekakav zadah, a bila je i nepodnošljiv
snob.
- Tko ste vi? - oholo je ispitivala Kat pošto joj najaviše odgojiteljicu.
- Odgojiteljica gospe Elizabete - nakostriješi se Kat - i došla sam se pobrinuti da
sve bude spremno za nju.
- O, da, sjećam vas se. Pa, ja uskoro odlazim. Moj je suprug na dvoru, tako da
sam pozvana provesti Božić s vojvotkinjom u Somerset Houseu. - Pomno promotri
Kat, skupivši svijetloplave oči. - Jamačno znate što se govorka o gospi Elizabeti i
admiralu? - upita.
Odmah na oprezu, Kat oštro upita: - Što se govorka? Da je brak na vidiku - reče
joj gospa Tyrwhit. - Zadržao je u kućanstvu družbenice pokojne kraljice pa ljudi
zaključuju da je to učinio radi gospe Elizabete. Puno se govori o tome da će joj se
uskoro početi udvarati.
- Puka besmislica, obično naklapanje - čvrstim glasom izjavi Kat, iako se u sebi
radovala ovome dobrodošlom dokazu o admiralovim namjerama. - Ona se ne može
udati bez pristanka Vijeća.
- Točno - naglasi gospa Tyrwhit. - No, priča se i o tajnome dogovoru... vjerojatno
su i to samo glasine, kao što ste rekli. No, mislila sam da biste, kao njezina
odgojiteljica, trebali znati o čemu se šuška, tako da možete biti na oprezu.
- Zahvaljujem vam - promrmlja Kat kroz stisnute zube.
Od svega joj srca lakne kada gospa Tyrwhit dva dana kasnije spremi svoje torbe i
ode iz kuće, a potom se, samo nekoliko sati nakon toga, užasne primivši poziv da
dođe u Somerset House.
Ondje ju je, u raskošnoj prostoriji s izrezbarenim stupovima i kasetiranim
stropom punim zlatnih ukrasa, čekala vojvotkinja Anne, granitna lica, bahata i
iznimno ljutita.
- Čujem stvari koje me uvelike brinu - poče oholo, ostavivši Kat da stoji pred
njom. - Neukusno govorkanje koje se i na dvoru i u gradu širi o gospi Elizabeti i
admiralu.
Kat osjeti ubod straha. Tko je progovorio? Još važnije, što je rekao?
- Kakvo govorkanje? - zapita.
- Da se on pretjerano zbližio s njome dok je bila u kraljičinu kućanstvu. Da ste vi
to ohrabrivali...
- To nije točno, gospođo! - ogorčeno je prekine Kat.
- Šutite! - zagrmi vojvotkinja. - Još nisam dovršila. Rekla sam da ste ohrabrivali
to zbližavanje tako što se niste dovoljno potrudili da ga prekinete. Poričete li to?
- Zabrinula sam se i otišla kraljici zatražiti njezinu pomoć - prosvjedovala je Kat.
- Ali ona to nije shvatila kao nešto ozbiljno, a ne biste to tako shvatili ni vi, gospođo,
jer je sve bilo bezazleno.
Oprostio mi Bog ovu laž, pomoli se.
- Gospođo Astley - prosikće vojvotkinja - mogu vam reći da ima puno ljudi koji
to shvaćaju kao nešto ozbiljno. Služinčad govorka, a ishod je toga da je gospa
Elizabeta, sestra samoga kralja, postala predmetom općeg ogovaranja. Priča se da ste
nju i admirala ostavili same u njezinoj spavaonici.
Jednom ili dvaput dogodilo se da admiral dođe rano ujutro, a ja nisam ni znala da
je ondje, no nije nimalo hajao za moje molbe da s time prestane - braneći se objasni
Kat. - Onda sam otišla na razgovor s kraljicom.
Ali vojvotkinja je bila neumoljiva.
- Čula sam malo drukčiju priču. Čini mi se očitim, gospođo Astley, da vi niste
vrijedni biti odgojiteljicom kraljevskoj kćeri!
- prosikće. - Odlučila sam postaviti nekoga drugog na to mjesto. Sada idite,
vrijeđa me i pogled na vas.
Kat se okrene, očiju zamagljenih suzama od bijesa i srama pa gotovo potrči
udaljiti se od vojvotkinje, znajući da ta strahovita žena, kao supruga lorda protektora,
doista ima moć maknuti je s njezina mjesta. Drhtala je zbog te nepravednosti, kao i
od straha da će vojvotkinja provesti svoju prijetnju. Nije mogla podnijeti pomisao da
se odvoji od Elizabete, koja joj je bila kao rođena kći i u samome središtu njezina
postojanja.
Još je gora od tih izgleda, međutim, bila spoznaja da se svi nalaze u opasnosti.
Ako se ikada pročuje makar i nagovještaj o onome što se doista dogodilo, njihovi će
neprijatelji - a vojvotkinja je zasigurno među njima - udariti. Tada ih čeka Tower,
stratište, i to bez ikakve milosti.
Vrativši se u Seymour House, Kat zanemari služinčad koja je od nje tražila upute.
Bila je previše uznemirena sve ih saslušati i razdirala ju je silna potreba da se vrati u
Hatfield. Ako se uspije ondje utvrditi, iracionalno je mislila, mogla bi preduhitriti
propast što im prijeti. Elizabeta nikada, znala je to, ne bi pristala ostati bez žene koja
joj je od najranijega djetinjstva bila poput majke.
Pograbivši nekoliko stvarčica, potrpa ih u torbu i vikne konjušarima da upregnu
konje u kočiju. Potom požuri iz kuće.
Putem prema sjeveru imala je vremena razmišljati. Uvidje da je pogrešno
postupila potičući Elizabetu da se uda za admirala. Nikada se nije trebala miješati u
tako opasna pitanja. Istina, trebala se pokazati čvršćom u Chelseaju, ali za tu je
neodlučnost imala svojih razloga - koliko god joj se nevjerojatnim sada činili, jer je
bila bolno svjesna da je ljubomori prema kraljici i vlastitoj zaljubljenosti u admirala
dopustila da joj utječu na prosudbu. A kada je pokušala prekinuti te ludorije, već je
bilo prekasno. Možda je čak i neizravno odgovorna za Elizabetin pad u grijeh.
Vojvotkinja je u pravu, nije podobna brinuti se o kraljevskoj kćeri - a vojvotkinja,
dakako, ne zna ni pola priče. Nitko to nikada i ne smije doznati, zavjetuje se Kat. No,
što je s Dennyjevima? Hoće li oni nešto odati? A babica? Ipak, zašto bi itko od njih
to učinio ako nitko ništa ne posumnja, ako nitko ne bude postavljao pitanja. Čak i
ako dođu u iskušenje nešto odati, zbog prikrivanja istine izlažu se javnoj osudi ili
nečemu još gorem. Elizabetina je tajna skrivena, zauvijek skrivena, bila je sigurna u
to.
- Brzo ste se vratili - reče Elizabeta, zagrlivši Kat. Potom ugleda odgojiteljičino
lice. Izgledala je... uznemireno, opsjednuto. - Što se dogodilo, draga Kat?
- O vama i admiralu govorka se po Londonu - izlane Kat. Elizabeta problijedi, -
Što se govorka?
- Nagađa se o vašemu braku - reče joj Kat. - On je kraljičine družbenice
nepromišljeno zadržao u svojemu kućanstvu... da služe vama kada mu postanete
suprugom, kako se govori. Bojim se da je admiral bio vrlo nesmotren.
- Jeste li čuli išta drugo? - upita Elizabeta. Uplašene joj se oči susretoše s
Katinima.
- Ne, ništa više od toga - žustro reče Kat. - Ali, ono što sam čula uvjerilo me u to
kako sada nije vrijeme da razmišljate o braku s admiralom. Nedvojbeno, takvo što
neće biti moguće sve do kraljeva punoljetstva. Jasno je kao dan da lord protektor i
Vijeće nikada neće pristati da se udate za milorda. Prema tome, dijete moje, bit će
bolje da i ne pomišljate na taj brak, s obzirom na njegovu malu vjerojatnost.
Elizabeta se malo opusti.
- Ne bojte se, Kat - reče. - Već sam i sama došla do toga zaključka. Dugo sam i
ozbiljno razmišljala o tome i svjesna sam svega onoga što je sada na kocki.
- Zahvaljujem Bogu na vašemu zdravom razumu - reče Kat, osjećajući se nešto
mirnijom.
 - Ne brinite, držat ću se svoje odluke - uvjeravala ju je djevojka. Da, ali hoću li i
ja u tome uspjeti, pitala se Kat. A toliko sam to željela radi vas. Radi svih nas.
- Možda bi bilo razborito da na kraju krajeva i ne pođemo u London - reče
Elizabeta. - Dajmo glasinama vremena da se slegnu. Ako ostanem ovdje u Hatfieldu,
neudana i živeći kreposnim životom, to bi svima trebalo pokazati koliko su lažna ta
govorkanja.
- Mislim da bi tako moglo biti najbolje - suglasi se Kat.
- Znači, sada se osjećate bolje kada smo se u tome složile, draga moja
odgojiteljice? - upita Elizabeta.
- Nešto sam spokojmja - slaže Kat.
Svakoga časa, svakoga dana mogao bi doći nalog o njezinu otpuštanju. Nije imala
srca reći to Elizabeti. A ujedno se nadala i molila da to nikada ne bude ni primorana
učiniti, da vojvotkinja popusti i prištedi joj tešku bol zbog rastanka s voljenom
pitomicom.
 14. 1549.

večer uoči Bogojavljenja Kat Astley i Thomas Parry sjedili su uz vatru zajedno
U ispijajući vrč medovine. - Pitam se kada će admiral nastaviti s udvaranjem -
reče Parry. - Primijetio sam da se on i Njezina Milost silno dobro razumiju.
- I te kako dobro to znam - odgovori Kat - ali se više ne usuđujem govoriti o
tome. - Uz zastajkivanje i jad, objasni sve o vojvotkinjinoj prijetnji. - Svejedno -
dometne - osjećam veliku naklonost prema admiralu koji je prema meni uvijek bio
silno dobar, a i najuznositiji je plemenitaš, morat ćete se s time složiti, pa mi je bilo
drago kada sam doznala da želi gospu Elizabetu za ženu. - Oči joj se zališe suzama. -
Od svih muškaraca na svijetu želim da njemu bude žena! - zajeca ona zarivši lice u
ruke. - Sigurna sam da bi Vijeće mogao nagovoriti na pristanak, samo kada bi
pokušao.
Parry nespretno pruži ruku i potapša njezinu.
- I vas je zanijelo zgodno lice, Kat - reče joj, iako ne neljubazno. - Ne, pustite me
da dovršim. Nisam više baš toliko siguran u admirala. Predugo se u svemu ovome
nećkao, a to i jest razlog zbog kojega ljudi govorkaju. Zahvaljujući njegovu
oklijevanju, okaljan je ugled gospe Elizabete. Neki dan čuo sam od nekoga da je i sa
svojom sirotom suprugom postupao okrutno i nepošteno.
- Pih! Pih! - uzvikne Kat. - Znam ga bolje nego vi ili oni koji govore loše o
njemu. Znam da se želi oženiti gospom Elizabetom, a i ona to dobro zna. On je
odista ljubi, i to već dugo. Moram vam reći da je kraljica bila ljubomorna zbog
admiralove naklonosti prema mojoj gospodarici. Povjerila mi je da ih je našla u
zagrljaju. Zbog toga je Elizabeta i poslana u Cheshunt.
Parry razjapi usta.
- Znači, glasine su istinite? - upita vidno zaprepašten. - Bilo je neprimjerene
bliskosti između njih dvoje?
Vidjevši njegovu reakciju, Kat se zgrozi zbog toga što je previše odala. Zalila je
što nije radije pregrizla jezik: znala je da će ovo biti uzrokom njezine propasti.
- Ne mogu ništa više reći - kaza razdražljivo. - Drugi ću vam put više pričati o
tome. Thomase, morate mi obećati da nikada nikome nećete ponoviti ovo što sam
vam rekla.
- Neću - reče Parry. - Znate da neću.
- Obećajte mi! - navaljivala je Kat.
 - Ništa neću reći - ponovi on.
- Recite obećavam - zamoli ona.
- Dobro, obećavam da neću nikome ponoviti ovo što ste mi rekli - izjavi Parry.
- To je dobro - reče mu ona - jer ako se to pročuje, Njezina će Milost biti zauvijek
obeščašćena i posve upropaštena.
- Radije bih dao da me divlji konji rastrgnu - uvjeravao ju je Parry.
Admiral je stajao pred bratom, kipteći od ljutnje. Kako ga se Ned samo usuđuje
pozvati kao kakva neposlušna školarca? Protektor je bio kratak i odmah je prešao na
stvar.
- Kažu mi da ste govorili o tome kako se spremate u Ashridge, u posjet gospi
Elizabeti - reče optužujućim glasom.
- Zar je postalo protuzakonito posjećivati vlastitu pastorku? - podrugljivo će
admiral.
- Govori se i kako se nadate oženiti njome - hladno reče Ned. Seymour se
neveselo nasmije.
- Ja? Da se ja oženim kćeri staroga Harryja? Sigurno mislite da sam budala.
- Budala koja zadržava družbenice pokojne supruge eda bi mogle služiti novoj
nevjesti. Budala koja se raspitivala o imutku gospe Elizabete. Budala koja je, ako
ima istine u glasinama, još za kraljičina života jurila za tom djevojkom. Da
nastavim?
- Slabo vam priliči, zaštitnice cijele Engleske, baviti se običnim govorkanjima -
odvrati admiral. - A sve ovo samo to i jest: govorkanje.
- Često, dragi brate, nema dima bez vatre - podsjeti ga Somerset. Potom mu
držanje postane ledeno. - Upozoravam vas, Tome, ako joj se približite, poslat ću vas
ravno u Tower.
- To bih volio vidjeti - odvrati mu Tom, a potom ljutita koraka iziđe iz sobe. -
Prije toga vidjet ću vas u paklu!
- Bože oslobodi! Admiral je u Toweru! - vikne Kat, pretrčavši kroz Elizabetine
odaje kao da je gone svi vrazi.
- Ne! zamuca Elizabeta, skočivši na noge i problijedjevši od prepasti. Upravo je
radila na nekom prijevodu s meštrom Aschamom koji se nedavno vratio iz
Cambridgea na njezin zahtjev da s njome nastavi pouku te vijest očito potrese i
njega.
- Od koga ste to čuli? - upita on Kat.
- Od Johna, mojega supruga - reče ona bez daha. - Bio je u Londonu zbog nekoga
posla pa je ondje čuo da se šuška o tome. Ljudi ni o čemu drugome i ne govore. Čim
je čuo cijelu priču, pojurio je ovamo što je brže mogao. Oh, što će biti s nama?
 Nije mogla prikriti očaj.
- Što se dogodilo? - navaljivao je Ascham.
- Čini se da je admiral bio upetljan u zavjeru protiv lorda protektora, u vrlo
opasan i glup pothvat, prema onome što sam čula. Ali, to nije sve. Prije tri noći
provalio je u kraljevu ložnicu u Hampton Courtu, s bogzna kakvim zlim nakanama.
- Pa kako se uspio probiti pokraj straže? - prekine je Ascham.
- Priča se da je imao krivotvoren ključ vrata kraljevskoga vrta. Ali, kraljev je pas,
dobar pas čuvar, glasno zalajao pa je, prije nego što je tjelesna straža dotrčala,
admiral iz pištolja pucao na psa i ubio ga. Uhitili su ga pod optužbom za pokušaj
kraljeva umorstva.
- To je besmisleno - primijeti Ascham. - Da je htio uzurpirati bratovo mjesto kao
lord protektor, sigurno bi kralja želio sačuvati na životu. Osim ako, dakako, nije bio
naumio oženiti gospu Mariju i zasjesti na prijestolje. Ali ona je katolkinja, tako da je
to malo vjerojatno.
Dok su njih dvoje razgovarali, Elizabeta je šutke sjedila, očajnički pokušavajući
shvatiti te vijesti i razmisliti koliko bi to moglo utjecati na nju. Istodobno, bila je
svjesna velike praznine koja će u njoj nastati zbog tuge za admiralom. Naime, ako se
ove optužbe pokažu istinitima, muškarac koji joj je trebao postati suprugom mrtav je
čovjek. Zacijelo bi trebala biti u strahu za njega, udarati se u grudi i plakati dok joj
srce ne prepukne. Međutim, nije. Odjednom, u svjetlu toga što se upravo dogodilo,
vidje ga kao nepromišljena, plitka čovjeka koji nije mario ni za što i ni za koga doli
za sebe i koji joj je donio samo nevolje. Odjednom spozna da su njezini osjećaji
prema njemu tek puka zanesenost.
Sada se još bojala isključivo za sebe samu jer, ako budu ispitivali admirala, kao
što će zasigurno učiniti - da se i ne spominju oni koji su ga dobro poznavali - njezino
bi ime moglo biti povučeno u glib zajedno s njegovim. A bilo je jasno da je u
njegovim spletkama bilo daleko više toga nego što je ona ikada sumnjala.
- Nije se namjeravao oženiti gospom Marijom - reče ona. - Kanio je uzeti mene.
Mislila sam da je to zato što me ljubi. - Glas joj se slomi. - A sada vidim da je kroz
taj brak snovao veću izdaju.
Kat je s ljubavlju zagrli, ali Elizabeta se nije dala utješiti.
- Ispitivat će nas - reče tmurno. - Moramo se pripraviti za to.
- Možda i ne dođe do toga - reče Ascham, bez puno uvjerenja.
- Bojim se da hoće - ustrajala je Elizabeta. - Svi moramo ostati čvrsti i ništa ne
priznati.
Sutradan, upravo dok su prolazile velikom dvoranom, Elizabeta i Kat začuše
topot brojnih kopita. Nakon nekoliko časaka, na njihovo čuđenje, kroz glavna vrata
uletje Thomas Parry, tamnocrven u licu i s naherenim šeširićem.
- Da se bar nikada nisam ni rodio, sada smo svi propali! - vikne kršeći ruke. - Ovo
vam mogu vratiti, gospo! - Rekavši to, strgne s vrata rizničarski lanac, skine s prsta
prsten pečatnjak pa oboje baci na pod i jurne prema stubama što su vodile u sobu u
kojoj je boravio zajedno sa suprugom. Elizabeta je zinuvši zurila za njim, a Kat
pritisne rukom usta i stade cmizdriti.
Gotovo se smjesta potom na otvorenim vratima pojavi skupina lijepo odjevene
gospode. Elizabeta, pribravši se, u njima prepozna članove Vijeća. Na čelu im je bio
William Paulet, lord St. John, veliki upravitelj kraljeva kućanstva, a iza njega je
dolazio... Oh, ne, pomisli ona. Lice joj se vidljivo smrkne kada ugleda sir Anthonyja
Dennyja, onako ukočena u mračnoj crnini: njega se bojala više nego ikoga drugog.
Uz njega je bio sir Robert Tyrwhit, suprug rođakinje pokojne kraljice o kojoj je Kat
svojedobno tako prezirno govorila - Kat koja je sada u nijemome užasu piljila u
posjetitelje.
Prisjetivši se svojega položaja, Elizabeta se uspravi u punoj visini i staloženo
sklopi ruke u struku. Sa zakašnjenjem, članovi Vijeća nakloniše se.
- Gospodo, budite mi pozdravljeni - reče ona, trudeći se da joj glas ostane miran.
- Čemu dugujem zadovoljstvo zbog vašega posjeta?
- Vaša Milosti, bojim se da ima malo zadovoljstva u zadaći koja nam predstoji -
reče lord Paulet, pomno je motreći. - Čuli ste, vjerujem, da je admiral u Toweru pod
optužbom za veleizdaju. Naša je žalosna dužnost ispitati sve koji su s njime imali
bilo kakva posla. Moramo Vašu Milost zamoliti za suradnju jer su neki od tih ljudi
članovi vašega kućanstva.
- Moja vam je kuća na raspolaganju reče mu Elizabeta. - Hoćete li štogod
prezalogajiti prije nego što počnete?
- Zahvaljujem vam, gospođo, ali već smo se zaustavih u svratištu uz cestu.
Moramo početi što je prije moguće, i to od razgovora s Vašom Milošću. Mogu li sir
Robert i sir Anthony negdje nasamo razgovarati s vama?
- Soba za učenje sada je prazna - reče mu Elizabeta koju je hrabrost sve više
ostavljala. - Gospođa Astley će se pobrinuti da nam nitko ne smeta.
- Volio bih u međuvremenu osobno ispitati gospođu Astley - objasni Paulet. -
Poveli smo sa sobom stražu koja će se potruditi da nas nitko ne prekida.
Elizabeti zalupa srce. Straža? Oštro pogleda Kat, kao da odgojiteljici želi uliti
snagu za šutnju, ali činilo se da se Kat sledila od straha.
- Izvolite se poslužiti salonom - reče Pauletu.
- Gospo - reče sir Anthony, pokazujući joj da ispred njega i sir Roberta krene
prema sobi za učenje. - Molim vas, pođite naprijed.
 Elizabeta se okrene prema stubama, diveći se što je noge još uvijek drže.
Sjedeći za stolom pred prozorom razdijeljenim stupićima, nadala se da izgleda
kao slika i prilika mladenačke nevinosti u skromnoj haljini od plava baršuna - ta
plava je boja djevičanstva! - raspletenih bakrenih pletenica jer raspuštena kosa neće
ukazati samo na njezin kraljevski položaj, nego i na djevojaštvo. Denny i Tyrwhit -
čovjek nalik na lasicu, mršava i nenasmijana lica, umotan u krzno - zauzeše stolce
sučelice njoj. Koliko Tyrwhit zna, pitala se. Je li je Denny već odao? Ako je tako,
čemu sva ova lakrdija?
- Recite nam nešto o svojemu odnosu s admiralom - bez uvoda reče Denny.
- Bio mi je ljubazan očuh dok sam boravila u kraljičinu kućanstvu - reče ona.
- Previše ljubazan, ako ima istine u glasinama - odvrati sir Anthony, netremice
zureći u nju. - Čuo sam kako vas je naveo da se upustite u neprilično ponašanja.
Elizabeta se natjera na smiješak.
- Admiral ima čudan smisao za humor - reče ona. - Uvijek se volio šaliti. Ja sam
bila tek dijete, a on je sa mnom zbijao šale.
- Navodno su te šale izmaknule nadzoru - reče Denny.
- Da, to je mislila i gospođa Astley, pogrešno, naravno, ali vidite, ona se prema
meni oduvijek odnosila previše zaštitnički. - Suho se nasmije. - Čak se požalila i
kraljici, ali Njezina Milost mudro tome nije pridavala previše pažnje. Znala je da su
te šale tek bezopasna razonoda, bez ikakve zle namjere. Čak nam se i sama ponekada
znala pridružiti.
- Shvaćam - reče sir Anthony, koji je o tome znao puno više, ali je pazio da ne
kaže ništa nezgodno. Mijenjajući predmet razgovora, upita: - Je li vam admiral ikada
predložio brak?
- U jednom mi je pismu to predložio, krajem prošle godine. Nisam mu
odgovorila. Čekala sam da se obrati Vijeću. Sa svoje sam strane odlučila u svemu se
ravnati prema odlukama Vijeća.
- Je li ikada razgovarao s vama o svrgavanju lorda protektora? - upita Denny.
- Nikada - reče Elizabeta.
- Kada vam je predložio brak - javi se Tyrwhit - je li vam ikada dao naslutiti da
vas misli učiniti kraljicom?
Elizabetin je izraz bio prikladno začuđen.
- Ne - reče ona.
- Mislim da znate više nego što ste nam voljni reći - ustrajno će Tyrwhit.
- U zabludi ste, gospodine - prosvjedovala je Elizabeta. - Rekla sam vam što
znam, a odgovorit ću i na sva druga vaša pitanja najbolje što budem mogla.
 - Roberte, molim vas, dopustite mi da nastavim ovu početnu istragu - reče Denny.
- Vrijeme leti, a treba ispitati i gospodara Parryja.
Sir Robert ustane stru žuči stolcem po podu.
- Dakako - reče. - Gospo...
Nakloni se i iziđe iz sobe. Vrata se za njim uz škljocaj zatvore.
- A sada, gospođo - reče sir Anthony okrenuvsi se Elizabeti - vi ija moramo nešto
raspraviti.
Elizabeta je šutjela. Tišinu je još više naglašavalo pucketanje cjepanice na
ognjištu.
- Uvjeravam vas da vas nisam odao - reče joj on, meškoljeći se na stolcu. - Ako
itko otkrije što se doista dogodilo u Cheshuntu, reći ću da sam bio ondje i da se sva
vaša bolest svodila na povremene napade groznice. Osim mene, istinu znaju još
jedino moja supruga, gospođa Astley i babica koja se pobrinula za vas. Mislim da od
babice ne prijeti nikakva opasnost... u kuću je dovedena s povezom na očima. Moja
će žena govoriti onako kako je ja uputim. Preostaje samo gospođa Astley. Ako ona
išta prizna, odbacit ću to kao besmislicu i ustvrditi da je pod ispitivanjem sišla s uma
pa počela izmišljati. Bio sam, na kraju krajeva, u to vrijeme u Cheshuntu i moj će
iskaz imati veću težinu od njezina.
- Zašto me pokrivate, sir Anthony? - zaprepašteno upita Elizabeta.
On je ozbiljno pogleda.
- Gospo, iako iz dubine duše ne odobravam grijeh koji ste počinili, služio sam
vašemu ocu i služim vašemu bratu. Vjeran sam Tudorovoj kući, a i uvjereni sam
protestant, kao i vi. Vi ste kći kralja Henrika i, zadesi li kakvo zlo kralja Eduarda, oni
koji slijede Božju riječ gledat će u vas kao čuvaricu i hraniteljicu prave vjere u
našemu kraljevstvu. Stoga neću reći ništa što bi vas moglo dovesti u opasnost. Za
svoju subraću u Vijeću ne mogu odgovarati.
Neki će željeti vašu propast... To su, bojim se, oni koji ne vide dalje od nosa.
Znači, sada je sve do vas. Morat ćete se snaći najbolje što možete.
Elizabeti se srce ispuni zahvalnošću. U tom pristojnom i nepopustljivom
odvjetniku nikada ne bi očekivala takva nepokolebljiva saveznika.
- Nikada vam neću moći dovoljno zahvaliti - reče, klonuvši od olakšanja. - I
nadam se da o meni nemate previše ružno mišljenje. Bilo mi je tek četrnaest godina i
bila sam neiskusna u svjetovnim običajima.
- Kriviti treba one koji su se starali o vama - ozbiljno reče sir Anthony. - A sada
se moram vratiti u London. Ne zavaravajte se, još niste izvan opasnosti. Poslužite se
svim svojim zdravim razumom da joj izmaknete. Želim vam svako dobro.
Ustane i nakloni se, još uvijek se u njezinoj prisutnosti držeći kruto i nezgrapno, a
potom ode prije svakoga njezina daljnjeg zahvaljivanja.
Kada se Elizabeta vrati u svoje odaje, ondje ne nade nikoga osim dviju djevojaka
koje su izgledale prilično prestrašeno, a uz njih je bila i Blanche Parry.
- Tražila sam vas, gospo - reče joj na svoj pjevuckavi velški način. - Svi su
pozvani da se pojave u velikoj dvorani.
- Onda je najbolje da siđemo - reče joj Elizabeta.
Sir Robert Tyrwhit bio je sazvao na okup cijelo kućanstvo. Trseći se ostati mirna,
Elizabeta sjedne na povišeno mjesto, a kada u prostoriju užurbano uđoše i posljednji
zaostali članovi kućanstva, Tyrwhit stade kraj nje i obrati se ostalima.
- Imam vam reći da je lord admiral otpremljen u Tower pod optužbom za
veleizdaju - poče prodornim glasom. - Kovao je zavjeru s ciljem da sruši lorda
protektora, svojega brata, snovao spletke s nakanom da svoju štićenicu, gospu Jane
Grey, uda za kralja, a kao najgnusnije od svega, bio je naumio ovdje prisutnu gospu
Elizabetu uzeti za suprugu i preko nje prigrabiti kraljevsku vlast.
Začuše se uzdasi i žamor zbog zaprepaštenja i negodovanja. Sir Robert podigne
ruku.
- Svi prisutni bit će ispitani. Ako ništa ne znate o ovim osjetljivim pitanjima,
nemate se čega bojati. No, među vama ima i takvih koji su nepromišljeno postupali.
Gospođa Astley i gospodar Parry uhićeni su i pod paskom sir Anthonyja Dennyja
odvedeni u London na ispitivanje.
Elizabeta se lecne, užasnuvši se na tu vijest, a potom se, iako je bila na rubu suza,
prisili na prividnu ravnodušnost.
- Za njihove je odsutnosti - nastavi Tyrwhit - Vijeće zadužilo mene, sir Roberta
Tyrwhita, za skrb o kućanstvu gospe Elizabete. Od sada ćete sve naloge primati od
mene. To je sve. Možete se vratiti svojim zadaćama.
Kada se služinčad raspršila u raznim smjerovima, plašljivo mrmljajući o onome
što su maločas čuli, sir Robert okrene se Elizabeti.
- Sa žaljenjem vas moram obavijestiti, gospođo, da su gospođa Astley i gospodar
Parry otpremljeni u Tower - reče joj tihim glasom. Elizabeta nije bila u stanju izustiti
ni riječi. Zarivši lice u ruke i pustivši suze da joj teku između prstiju, dugo ostade
tiho plačući dok je sir Robert bešćutno stajao pokraj nje.
- Molim vas, pustite ih na slobodu, njih su dvoje nedužni baš kao i ja - zajeca ona
naposljetku.
- Bojim se da to ne mogu učiniti - odgovori on a njihova se nedužnost, baš kao i
vaša, tek treba dokazati.
- Vjerovala sam da se dokazuje krivnja - oštro reče Elizabeta tapkajući oči
rupčićem. - Jesu li išta priznali?
 - Mislim da biste trebali otpočinuti, gospođo - reče Tyrwhit, ne obazirući se na
njezino pitanje. Opet ću razgovarati s vama kada se primirite.
Nevoljko, Elizabeta ustane.
- Pobrinite se za svoju gospodaricu - naredi Tyrwhit obraćajući se Blanche Parry
koja se zadržavala u blizini.
- Sada odlazim - reče lord Paulet navlačeći rukavice. Slažete li se s time da
ostanete ovdje kao osoba zadužena za istragu?
- Da, milorde - kimne Tyrwhit.
- Dajte sve od sebe kako biste prikupili još dokaza o izdaji: ne dvojim da ćete ih
ovdje naći. Lord protektor želi neoboriv slučaj prije nego što mu brat završi na
gubilištu.
- Koliko daleko da idem u pritisku na gospu Elizabetu? - htio je znati Tyrwhit.
- Koliko god hoćete. Pustite je neka se neko vrijeme znoji - posavjetuje ga Paulet.
- Ostavite je dan-dva na miru, dajte joj vremena da razmisli. Siguran sam da nam
ima puno toga ispričati.
- A ako samu sebe optuži? Ona je ipak sestra Njegova Veličanstva...
- Ovisi. Ako prizna pretpostavljenu nećudorednost ili čak dogovore o braku, onda
je nagovorite da krivnju svali na ono dvoje, Astleyjevu i Parryja. No, otkrijete li
dokaze o tome da je sudjelovala u admiralovoj veleizdaji, onda neka pravda ide
svojim tijekom. Vijeće neće imati drugoga izbora doli provesti zakon, ako pravdi ima
biti udovoljeno.
Sir Robert se mršteći cupkao za bradu.
- A kazna?
- Smrt odsijecanjem glave ili spaljivanjem - mračno odgovori Paulet.

* * *

Elizabeta se očajnički pokušavala usredotočiti na knjige, ali bila je svjesna toga da

nedaleko od nje, jedno po jedno, ispituju njezine ljude. Služinčad koja ju je dvorila
bila je suzdržana, uzrujana i očevidno se bojala s njome razgovarati. Kao da je samo
Blanche Parry, draga, vjerna Blanche, i dalje rado ostajala u njezinu društvu. Blanche
je bila uz nju cijela dva protekla dana, spavajući na slamarici u njezinoj sobi,
donoseći joj obroke i služeći joj kao sobarica. Dakako, Blanche nije bila Kat - nitko
nije mogao zamijeniti Kat koja joj je nedostajala i za koju se strahovito bojala - ali
njezina juje prisutnost ipak smirivala.
Čudno, ali sir Robert nije ju ponovo pozvao radi ispitivanja. Od njihova
razgovora u velikoj dvorani nije ga ni vidjela. Vrijeme je provodila u svojim
odajama, proživljavajući sitnice iz svakodnevnoga života i svaki čas očekujući da je
on pozove preda se, ali od njega nije bilo ni glasa. To ju je zabrinjavalo. Samo je iz
razgovora s njime mogla bar otprilike naslutiti što je tko rekao o njoj, a to je
očajnički željela doznati. Zasigurno bi je, akoje itko išta rekao protiv nje, on o tome
ispitivao. Sigurno i hoće. Izjedalo ju je što ne zna što se događa.
Na kraju više nije mogla podnositi neizvjesnost.
- Pođite do sir Roberta - naredi ona Blanche - i recite mu da sam se sjetila nekih
pojedinosti koje sam zaboravila reći sir Anthonyju Dennyju. Požurite.
Sat poslije, netko joj pokuca na vrata i uđe sir Robert. Elizabeta ostane sjediti i
samo mu kraljevski kimne.
- Imate mi nešto reći, gospođo? - upita on.
- Da - reče ona. - Prisjetila sam se da sam admiralu napisala nekoliko pisama u
vezi sa svakodnevnim pitanjima. U jednome sam tražila pomoć pri povratku Durham
Housea iz ruku lorda protektora. A onda sam se sjetila da je gospođa Astley, dok je
bila u Londonu, čula govorkanje o tome kako se admiral nada da će se mnome
oženiti pa mu je stoga pisala tražeći od njega da mi, iz straha od sumnje, ne dolazi u
posjet.
- Je li to sve, gospo? - razdražljivo upita Tyr whit. - Mislim da biste mi sigurno
mogli ispričati još toga.
- Uistinu, gospodine, ničemu se drugome ne mogu domisliti - nedužno ree
Elizabeta.
- Gospođo, pomislite na svoju čast i na opasnost koja bi mogla proizići iz vašega
odbijanja da nam otkrijete važne podatke. Vi ste tek podanica i obvezuju vas zakoni
ovoga kraljevstva. Znamo da se admiral ponio nečasno prema vama i da se gospođa
Astley nije posebno trudila kako bi ga u tome spriječila... štoviše, čini se da ga je čak
i hrabrila. Kakva li je to spletkarica! Gledajte, gospođo, ako budete s nama otvoreni
u vezi s time što se dogodilo, nikakva krivnja neće pasti na vas. Sve će se zlo i
sramota pripisati gospođi Astley i gospodaru Parryju. Njegovo Veličanstvo i Vijeće
uzet će u obzir vašu mladost pa će biti milosrdni.
- Gospođa Astley i gospodar Parry nisu učinili ništa zlo ni sramotno - čvrsto
odvrati Elizabeta, odlučna zaštititi odgojiteljicu i rizničara. - Neću ih lažno optužiti
samo vama za volju.
- Gospođo, vidim vam na licu da snosite dio krivnje - izazivao ju je Tyr whit.
- Onda mora da vam nešto nije u redu s vidom, gospodine - srčano odvrati
Elizabeta. - Nemam vam što priznati jer se i nema što priznati.
- Ali, između vas i admirala postojao je tajni sporazum da ćete se vjenčati? -
ustraje sir Robert, ne obazirući se na podsmijeh.
 - Nikada nije bilo nikakva sporazuma - izjavi Elizabeta. - Je li vam gospođa
Astley predlagala da ozbiljno razmotrite takav brak?
- Ne - slaže Elizabeta. - A ja nikada i ne bih razmatrala brak ni s kim bez izričita
pristanka Njegova Veličanstva i Vijeća niti bi gospođa Astley ili gospodar Parry
očekivali od mene da se bez takve suglasnosti udam za admirala.
Sir Robert ju je gledao kako sjedi pred njim, prisebna i smirena. Oh, pametna si
ti, pomisli. Ipak, na kraju se nećeš izvući.
- Pa, drugi put ćemo o ovome više razgovarati - reče, pripremivši se otići. -
Astleyjevu i Parryja ispituju u Toweru, čak i sada dok mi ovako razgovaramo pa
nema sumnje da ćemo, kada se sljedeći put vidimo, imati raspraviti o koječemu.
- Sumnjam u to, gospodine - prkosno izjavi Elizabeta.
Sutradan, sir Robert ponovno dođe. Izluđivalo ju je što ništa ne spominje o tome
je li dobio kakav glas iz Towera. Elizabeta je živjela u strahovitoj neizvjesnosti,
pitajući se što se događa u tome tornju koji je bio na tako zlu glasu. Osobno nikada
nije bila u Toweru pa ga je mogla samo zamišljati, ali znajući što se ondje dogodilo s
njezinom majkom i Katarinom Howard, uvijek je o njoj mislila kao o strašnome
mjestu gdje se gasi život i primjenjuje strahovito mučenje. Admiral sada tamo čami,
a ona je cijelu prošlu noć ležala budna pitajući se što se događa s njezinom dragom
Kat i čestitim gospodarom Parryjem... Bojala se da njihovi ispitivači neće biti nježni
u načinu ispitivanja. Dršće li jadna Kat u kakvoj vlažnoj samici? Nije mogla ni
misliti o tome. Suočena s ovom opasnošću, jedino je tako mogla sačuvati trijeznu
glavu.
Sir Robert, nepozvan, sjedne za stol. Elizabeta polako zaklopi knjigu.
- Hajde, gospođo, s istinom na sunce - reče joj on. - Priznajte da ste pristali udati
se za admirala.
- Ne mogu priznati nešto što nikada nisam učinila - odgovori ona.
- On, čini se, misli da ste to bili voljni učiniti - pokuša Tyrwhit.
- Uvijek je živio u toj nadi - reče ona. - Nisam ga ohrabrivala.
- No, razmatrali ste tu mogućnost.
- Razgovarala sam o tome s gospodarom Parryjem i gospođom Astley nakon što
se Parry vratio iz Londona gdje se vidio s admiralom, ali samo kao o mogućnosti.
- Svejedno, obratili ste admiralu i zamolili ga da vam ustupi kuću u Londonu.
- On mi je očuh - reče Elizabeta. Moju je kuću bio zauzeo njegov brat, lord
protektor. Nisam znala kome bih se obratila da mi pomogne pronaći smještaj. Samo
sam htjela biti u blizini kako bih za Božić mogla otići u posjet svojemu bratu i kralju.
- Hm - promrmlja Tyrwhit. - Zbilja ste dosjetljivi.
- Moram biti kada vi izvrćete sve što vam kažem - otpovrne ona.
 - Samo vam pokušavam pomoći - reče on. - Mladi ste. Nitko vas neće kriviti za
nepromišljeno ponašanje. Cilj nam je dokazati admiralovu krivnju.
- Onda ćete morati pitati nekoga drugog jer ja s time nisam povezana - izjavi
Elizabeta.
Bilo je prošlo već tjedan dana, a ona se nije slomila pod pritiskom ispitivanja niti
je iznevjerila odgojiteljicu i rizničara. Ipak, nije znala što je tko o njoj rekao u
Toweru, ali činjenica da sir Robert stalno ponavlja ista pitanja pružala joj je nadu da
ni Kat ni Parry nisu previše toga odali.
Sir Robert je postajao sve razdraženiji; bilo je jasno da on doista vjeruje kako ona
nešto prikriva. Danas je izgledao rastrojeno i ozlojeđeno.
- Znate li što se govori o vama? - upita. - Govori se da se i vi nalazite u Toweru
jer nosite admiralovo dijete.
- Kako se itko to usuđuje reći! - uzvikne Elizabeta planuvši od zaprepaštenosti.
Ovo je bilo preblizu istini da bi mogla ostati mirna. - To su sramotne klevete!
Žalostilo ju je što itko misli loše o njoj.
- Pa, ako nam ne kažete istinu, ljudi će doći do svakojakih ishitrenih zaključaka -
reče Tyrwhit.
- Rekla sam vam istinu - bijesno će Elizabeta. Umjesto odgovora, on izvadi pismo
iz džepa.
- Ovo vam pismo šalje lord protektor. U njemu vas, kao vaš usrdni prijatelj,
poziva da otkrijete sve što znate.
- Što sam ja već i učinila - odvrati ona. - No, svejedno zahvaljujem milordu na
brizi. Da budem iskrena, više me zabrinjava ljaga koja se baca na moju čast u
govorkanjima što se pronose jer su to sramotne klevete. Pisat ću njegovu lordstvu i
zatražiti da javno proglasi kako su ove priče obična, opaka laž o sestri samoga
Njegova Veličanstva! Molim vas, sir Roberte, pitajte protektora bih li se smjela
pojaviti na dvoru, tako da svima mogu pokazati da ne nosim ničije dijete.
- Prenijet ću vaš zahtjev lordu protektoru - reče Tyrwhit - ali on će ga razmotriti s
više sklonosti priznate li kako ste se vi i gospođa Astley bile dogovorile da se udate
za admirala.
Elizabeta uzdahne.
- Kako da to priznam? Nas dvije nikada nismo dogovorile takvo što, a gospođa
Astley nikada me ne bi mogla nagovoriti da se i za koga udam bez suglasnosti
Njegova Kraljevskog Veličanstva i Vijeća. Sir Roberte, tvrdim vam to po svojoj
savjesti koju, baš kao ni vlastitu dušu, ni za što ne bih željela dovesti u opasnost zbog
laži.
Tyrwhit, kojega se ovo i protiv volje dojmilo, nakratko odustane. No, i dalje se
vraćao, dan za danom, iskušavajući svaku taktiku kojoj se domislio - uvjeravanje,
zstrašivanje, prijetnje – samo kako bi Elizabetu naveo na priznanje. I svakoga bi
dana otkrio da ga to nikamo ne vodi.
Sve do dana kada iz Towera stigne veliki svitak sa zapisanim iskazima. Tada mu
se nasmiješi sreća.
Kada je sljedeći put ušao u njezinu sobu, sir Robert je očevidno likovao.
Pročitajte ovo, gospo reče joj gotovo ljubazno, spuštajući pergament pred nju.
Elizabeta uze čitati. Bili su to iskazi dobiveni od Kat i gospodara Parryja, a na
njima su bili njihovi potpisi - ispisani drhtavom rukom, odajući njihov nemir i strah.
Srce joj zalupa i ona osjeti slabost. Bili su otkrili sve što se svojedobno događalo:
jutarnje vragolije, sa svim sramotnim pojedinostima, admiralovo besramno
proganjanje, rezanje Elizabetine haljine, kraljičin susret s njih dvoje u škakljivu
položaju, Elizabetin izgon iz kuće te - u novije vrijeme - admiralov naum da se
njome oženi. Bogu budi hvala, nije bilo ni spomena o njezinu izgubljenome djetetu,
ali i ovo je bilo više nego dovoljno da joj uništi ugled. Obrazi joj planuše od stida.
Poželi da se može rastočiti u ništavilo. Nije mogla doći do daha.
- Prljave stvarčice, zar ne, gospo? - primijeti sir Robert koji ju je sve vrijeme
pomno motrio.
Elizabeti se povrati glas.
- Kao što ste rekli, milorde, bila sam mlada i pod utjecajem umješne ništarije.
- Čak i u tom slučaju, morali ste misliti na svoju čast - okomi se on na nju. - U
vašim žilama teče kraljevska krv.
- To znam, gospodine, i mislila sam na to, u okviru svoje moći. Admiralovi su
postupci bili prljavi, a ne moji. Nisam počinila nikakvu veleizdaju. Ovdje nema
ničega čime bi me se moglo teretiti jer nikada nisam kovala nikakvih zavjera niti sam
pristala udati se za admirala. A ni gospođa Astley nije počinila nikakav zločin.
Možda je bila glupa i nepromišljena, no to je sve.
- Oh, bistri ste vi, gospođo - izjavi Tyrwhit kojega je izluđivalo njezino
izmotavanje. - No, reći ću vam ovo: oduvijek sam smatrao da nam vi i gospođa
Astley imate još nešto priznati, da nam niste rekle sve što znate. Što se pak tiče
gospodara Parryja, on je bezvrijedan beskičmenjak, obična slamnata lutka. Od njega
ćemo svakako čuti još puno toga.
Slamnata lutka, da, ogorčeno je razmišljala Elizabeta, prisjećajući se večeri kada
se Parry zaklinjao kako bi radije dao da ga divlji konji rastrgnu nego da je oda. Ipak,
u srcu ga zapravo nije mogla osuditi. Znala je koliko mu je bilo teško dati takvo
obećanje, a onda ga zbog straha prekršiti.
- Kako ga se usuđujete klevetati! - bijesno otpovrne Elizabeta. - Ne smijem ni
pomisliti kako su to priznanje izvukli iz njega.
- Uvjeravam vas da nije bio potreban veliki pritisak - reče Tyrwhit. - On i
gospođa Astley proveli su tek kratko vrijeme u samicama, a onda su ih suočili jedno
s drugim. Oh, kako su samo govorili! I opet će govoriti, zapamtite što vam velim.
Svi pjevate istu pjesmu, ali očito je da vi dajete glavni ton. No, i vi ćete uskoro
promijeniti pjesmu.
Elizabeta ga prostrijeli pogledom. Nije mogla iz uma odagnati sliku vjerne
odgojiteljice i rizničara, utamničenih u hladnoj, mračnoj samici.
- Zahtijevat ću od vas da i sami napišete iskaz - reče joj sir Robert. - Sutra ću doći
po njega.
Elizabeta ponovo pročita što je napisala. Većinom se tu samo potvrđivalo isto ono
što su rekli Astleyjeva i Parry. Priznat će samo da je znala kako se admiral želi
njome oženiti i da se o njima dvoma govorkalo. Izjavila je kako su glasine o tome da
nosi admiralovo dijete lažne i zatražila da se to javno pobije. Tako! U svemu nije
bilo ničega čime bi se ikoga moglo teretiti. Uobičajeno kićenim potezom potpiše se
na dnu, podigne pogled prema sir Robertu i slatko mu se nasmiješi, znajući da je,
unatoč svemu, pobijedila.
Kada on, poprijeko je pogledavši, ode, Elizabeta ponovo napiše pismo lordu
protektoru moleći ga da učini sve što je u njegovoj moći kako bi očuvao njezin ugled
i dobro ime. Zaklinjem Vas, milorde, da moju nedužnost javno proglasite, poticala ga
je.
Tek joj je nakon četiri pisma napisana u tome smislu Somerset odgovorio
uvjeravajući je da će izdati proglas u kojemu će objaviti da su te glasine laž. I upravo
je u tome trenutku prestalo nemilosrdno ispitivanje.
- Je li vaša istraga završena, sir Roberte? - vragolasto je pitala Elizabeta naletjevši
u vrtovima na svojega mučitelja i njegovu prezira vrijednu suprugu. Bilo je svježe,
sunčano jutro, a ona je bila krenula u uobičajenu žustru šetnju.
- Nemam uputa za nastavak jer je lord protektor zadovoljan dokazima o vašoj
nedužnosti - odgovori on ukočeno.
Izrazom lica pokazivao je da, unatoč zadovoljstvu lorda protektora, on to
zadovoljstvo sigurno ne dijeli, ali suzdrži se od daljnjih primjedaba.
Elizabetu ispuni osjećaj sveobuhvatnoga olakšanja. Sada je sigurna. Njezina je
tajna sigurna. No, u tom je olakšanju bilo primjesa tjeskobe.
- Što je s mojom odgojiteljicom i rizničarom? Zar nisu i oni nedužni? - oštro
upita.
- Oni će za sada ostati u Toweru - objasni joj sir Robert, podižući ruku da stiša
njezin prosvjed. - Ne brinite se, udobno su smješteni. Ali, bit ću s vama otvoren, ni
jedno od njih nije prikladno za povratak u vašu službu. Umjesto toga, a po nalogu
Vijeća, moja će supruga ubuduće zauzeti mjesto vaše odgojiteljice.
Elizabeta je u nevjerici zurila u umišljenu ženu pokraj njega koja joj se sada sa
zakašnjenjem nakloni. Sjećala se gospe Tyrwhit iz kućanstva Katarine Parr i znala je
da joj se nikada nije sviđala. Gospa Tyrwhit bila je među onima koji su, što je
admiralovo ljubavno zanimanje za Elizabetu više jačalo, sve više osuđivali djevojku.
A nedvojbeno je svjedočila kraljičinoj tuzi zbog te veze. Stoga se nije činilo
vjerojatnim da će sada s blagošću gledati na Elizabetu, a njezin ledeni pogled nije
pokazivao nimalo topline, nego je bio pun otvorena neprijateljstva.
- Uz vaše oproštenje, gospođo, ali, supruže moj, nemam nikakve želje služiti ovoj
mladoj gospi - osmjeli se gospa Tyrwhit.
- Žao mi je, Beth, ali Vijeće je tako naložilo. - Sir Robert se okrene Elizabeti. -
Nadam se da ćete to sa zahvalnošću prihvatiti, gospo.
Elizabeta se izbezumi. - Moja je odgojiteljica gospođa Astley! - uzvikne. - Ni ona
ni ja nismo ništa učinile da bi Vijeće trebalo zahtijevati da se to promijeni.
Ogorčena, gospa Tyrwhit zajedljivo otpovrne: - S obzirom na to da vam je
gospođa Astley bila odgojiteljica, ne morate se stidjeti što na njezino mjesto dolazi
poštena žena!
- Ne želim drugu odgojiteljicu! - zajauče Elizabeta briznuvši u plač i potrčavši
natrag prema kući. Stigavši onamo, zaključa se u spavaonicu, baci se na postelju i
napokon dade maha nezaustavljivim suzama. Ostade tako cijeli dan i cijelu noć,
odbijajući hranu i piće, oplakujući gubitak drage Kat.
Sutradan se pojavi blijeda i crvenih očiju te potraži sir Roberta.
- Moram vam reći, gospodine - obrati mu se drhtavim glasom - da se svakako
nadam kako će mi se vratiti nekadašnja odgojiteljica.
- Zanimljiva je ta ljubav koju osjećate za nju - naruga se Tyrwhit. - Uistinu, kada
bi se mene pitalo, dobili biste dvije nove odgojiteljice, jer se čini da vam ih je bar
toliko potrebno.
- Ne zanima me što vi mislite - reče mu Elizabeta. - Pisala sam lordu protektoru i
izrazila svoje zaprepaštenje što mi je vaša supruga dodijeljena za odgojiteljicu jer će
se zbog toga govoriti kako i zaslužujem takvu osobu zbog svojega raskalašenog
ponašanja, što je vrlo nepošteno. - Oči joj se opet ispuniše suzama. - Još sam jednom
zatražila od njega da javno proglasi moju nedužnost jer to još uvijek nije učinio.
- Želim vam uspjeha u takvim zahtjevima - zaključi Tyrwhit razgovor i sagne se
nad svoje papire.
Optužuje ju za drskost prema njemu! Protektor je očito bio izgubio sve obzire
prema njoj te je ustrajao dajoj se gospa Tyrwhit dodijeli kao odgojiteljica. I sada je ta
žena bila tu, smještajući svoje stvari u Katine škrinje, prisvajajući Katinu sobu, a
jadni je gospodar Astley snuždeno prenio ženinu svojinu u sobičak u sjevernome
krilu.
Elizabeta ustanovi da je noć jedino vrijeme kada može biti sama. Čak bi i tada
gospa Tyrwhit zaključala njezina vrata i spavala u sobi ispred njezine, ne žureći se
pridružiti mužu u bračnoj postelji. Elizabeti je zapravo bilo teško uopće i zamisliti
njih dvoje kako obavljaju bračne dužnosti!
Nadzor koji je bila smislila gospa Tyrwhit bio je nemilosrdan i Elizabeta je patila
zbog ugnjetavanja što ga je ta žena provodila nad njom, zatočivši je tijekom
beskrajnih sati u sobi za učenje i tjerajućije da duge večeri provodi u šivanju. Kako li
je to mrzila! Sviranje na lutnji ili virginalu bilo je zabranjeno, baš kao i ples i jahanje
perivojem. Elizabeta je mislila da će se ugušiti od dosade.
Čak je i meštra Aschama jedila stalna nazočnost gospe Tyrwhit na njihovim
satovima.
- Takvi su moji nalozi - rekla bi mu kada bi ustvrdio kako nema potrebe da ostane
uz njih.
Već je prisutnost gospe Tyrwhit u njezinu životu bila dovoljno teška, ali Elizabeta
se usto neprestano brinula zbog Kat koja joj je strahovito nedostajala. Nitko joj nije
ništa govorio o tome što se događa u vanjskome svijetu, a ona je žarko željela
doznati postupa li se loše s Kat ili se na nju vrši pritisak da još štogod oda. Već se
jednom bila slomila pod pritiskom. Kao najgore od svega, nije bilo nikoga kome bi
se mogla povjeriti. Meštra Aschama stalno su nadzirali, i to tako pomno da mu se
nije usuđivala ni krišom gurnuti kakvu poruku, a nije mogla pisati ni sir Williamu
Cecilu, jer je bilo nemoguće prokrijumčariti ikakvo pismo.
Molila je i molila sir Roberta da se u njezino ime založi za Katinu slobodu, ali on
je to opetovano odbijao. Počinjala se pitati koliko ćejoš biti u stanju podnositi takav
život. Mjesečnice su joj prestale, počele su je mučiti strahovite glavobolje, a bilo je i
dana kada se osjećala tako uzrujanom da nije mogla ustati iz postelje.
Onda početkom ožujka dođe dan - mlado je zeleno lišće upravo bilo izbilo na
stablima - kada sir Robert jošjednom sazva Elizabetu i njezino kućanstvo u veliku
dvoranu.
- Bivšega je admirala - objavi - Parlament proglasio krivim za veleizdaju te će mu
biti oduzeti život i sva dobra.
Elizabeta je mirno sjedila na povišenome mjestu, duboko dišući, pokušavajući
ukrotiti srce koje je udaralo. Proglašenje krivnje, znala je, predstoji smaknuću.
Admiral će umrijeti, posve sigurno kao što iza dana dolazi noć. Muškarac koji je prvi
probudio njezina osjetila, koji se bučno šalio s njome, poljubio je i nakratko se s
njome združio u najprisnijemu mogućem zagrljaju, uskoro će postati hrana za crve.
Poželi zaplakati zbog njega, ali sve su oči bile na njoj i nijednom kretnjom nije
smjela odati koliko je ta vijest pogađa. A činilo joj se i dajoj nije do suza; dapače,
žalila je što ne osjeća ništa posebno. Samo strahovitu prepast, kao i žaljenje, ali to je
žaljenja bilo usmjereno najviše na nju samu. Kako li je glupa bila!
Sada su se već svi razilazili, ali gospa Tyrwhit, kao i uvijek, ostade stajati iza nje
dok Elizabeta ne ustane kako bi se vratila u svoje odaje, spuštenih ramena i
malodušna.
- Pa, takvo ga je što i očekivalo - izrazi gospa svoje mišljenje kada zajedno
stigoše do sobe za učenje. - Drugo nije ni zaslužio.
- Možda, da su mu sposobnosti bile priznate i dobro usmjerene, ne bi bio prisiljen
pribjeći veleizdaji kako bi ostvario svoje težnje - suprotstavi joj se Elizabeta. - Nije
bilo ni pravedno ni pošteno da jedan brat ima svu moć, a drugi ništa.
- Svakome po zaslugama - primijeti gospa Tyrwhit. - Cijeloga je života bio
nitkov. Posebice prema svojoj jadnoj supruzi.
Nije bilo moguće prečuti otrov u njezinu tonu.
- Prema meni je uvijek bio ljubazan - reče Elizabeta, pitajući se zašto se osjeća
ponukanom braniti admirala. Možda zbog toga što osjeća potrebu obraniti vlastite
postupke?
- Da, znamo sve o tome! otpovrne odgojiteljica.
- Namjerno pogrešno tumačite moje riječi - optuži je Elizabeta.
- Nema isprike koju biste mogli naći za njega - reče prezirno gospa Tyrwhit.
To je točno, nevoljko pomisli Elizabeta.
Te noći nije mogla zaspati, nego se bez prestanka okretala i prevrtala zbog
mučnih misli. Za početak, strahovala je za Kat jer, ako se admiral sada smatra krivim
za veleizdaju, ne bi li Kat mogla biti osuđena kao sudionica? I što će se onda
dogoditi s njome? Nije visoka roda, tako da bi se odrubljivanje glave za nju možda
moglo činiti predobrim. Znači, preostaje spaljivanje na lomači, sudbina predviđena
za veleizdajnice. Pomislivši na to, Elizabeta jaukne i zarije lice u jastuk tako da je
nitko ne čuje.
Konačno zaspi, ali u snu je dočeka užasna noćna mora u kojoj su pred njom,
izbačena kroz usta samoga pakla, plutala tijela što su se grčila u agoniji dok su po
njima lizali vatreni plamenovi. Tri su iscerene, odsječene glave visjele svaka iznad
krvava, rastrgana vrata. Dvije su bile ženske i u njima, na svoj užas, Elizabeta
prepozna Katarinu Howard, mrtvački blijeda lica zbog nepodnošljive vrućine, a u
drugu se nije usuđivala pogledati, ali shvati da je to njezina majka. A treća... U snu je
bila prisiljena otvoriti oči pa je vidjela privlačno admiralovo lice kako joj bez riječi
nešto kazuje, pružajući preda se spaljene ruke...
 S vriskom se probudi, a potom zagrize u plahtu. Povratak u stvarnost bio je
gotovo jednako loš kao i noćna mora koju je maločas proživjela. Ležala je
osluškujući, ali iz susjedne je sobe dopiralo hrkanje gospe Tyrwhit. Malo se opusti:
žena je nije čula. Onda zaplače... Zaplače za admiralom koji ju je volio tjelesnom
ljubavlju i u njoj zapalio vatru svojim poljupcima; zaplače za mlađahnom kraljicom
Katarinom koja je puteno zgriješila i prekršila bračne zavjete; zaplače za majkom
čije je ljubavi bila okrutno lišena, a koja je bila optužena za najgnusnije zločine.
Svi osuđeni na smrt zbog uživanja u ukradenoj ljubavi, zbog predavanja
najslađemu od životnih užitaka. Bića, puna vitalnosti i života, sposobna za uzbuđenje
i strast, otkrila su koliko je malen korak od tople izgužvane postelje do pada pod
hladnom sjekirom i groba. Elizabeta je sumnjala da bi ikada bila ponovno sposobna
prepustiti se žudnji bez straha od kobnih posljedica, da bi se ikada mogla ponovno
prepustiti muškarcu bez sjećanja na ovo troje i njihovu sudbinu.
- Imam obavijesti za vas, gospođo - priopći joj sir Robert nekoliko dana poslije. -
Astleyjeva i Parry pušteni su iz Towera.
- Oh, to je dobra vijest! - uzvikne Elizabeta. Barem malo svjetla u trenutačnome
mraku. - Kada ću ih opet vidjeti? Vraćaju li se ovamo?
Sir Robertu kao da je bilo neugodno.
- Bojim se da Vijeće to neće dopustiti.
- Pisat ću lordu protektoru - prkosno reče Elizabeta.
- To vam nije pametno - upozori je on.
- Vidjet ćemo - odgovori ona.
Kada je kroz prozor ugledala konjanika, ponada se da joj donosi odgovor vojvode
od Somerseta. Ali kada sir Robert uđe u njezinu sobu, po ozbiljnu izrazu njegova lica
shvati da joj donosi daleko važnije vijesti.
Ne skidajući očiju s njezina lica, on joj prenese vijest, dok su gospa Tyrwhit i
meštar Ascham stajali uz nju i isto je tako promatrali.
- Gospođo, teška mi je dužnost obavijestiti vas da je admiral jučer pogubljen na
Tower Hillu.
Načas zavlada tajac.
- Bog mu dao duši lako - jednostavno reče Elizabeta, ni riječju ni izrazom lica ne
odajući unutarnji nemir.
- Uzdam se da nije previše patio - tiho reče Ascham.
- Biskup Latimer izvješćuje da je umro ružno... opasno i užasno, kako kaže. Bog
ga je očito napustio.
Elizabeta je slutila kako Tyrwhit to govori u nadi da će je izazvati ne bi li
izgovorila štogod nepromišljeno i neoprezno. - Je li išta rekao o gospi Elizabeti? -
upita gospa Tyrwhit. Dobro ju je poučio, pomisli Elizabeta.
- Napisao je posljednju poruku, ugrebavši je u cipelu vrhom vezice, ali to je
shvaćeno kao nedopustivo pa je poruka uništena - reče njezin suprug. - Glup
postupak neposredno prije izlaska pred Božji sud. - On odmahne glavom. - Njegovu
sudbinu prepuštam Bogu, ali svakako je bio pokvaren čovjek i dobro je što ga se
kraljevstvo riješilo.
Elizabeta im okrene leđa i kroz prozor se zagleda u snijegom prekrivene vrtove.
- Bio je čovjek velike pameti i slabe prosudbe - reče tiho, znajući da svi paze na
svaku njezinu riječ.
Pa, ovo je sve što će o tome reći, koliko god se povrijeđenom i zbunjenom
osjećala. Jedno je naučila iz cijele ove tužne i opasne priče, a to je da se u budućnosti
mora držati vlastitoga rasuđivanja i nikada ne odavati prave osjećaje. Bila je to
surova pouka za petnaestogodišnjakinju.
Treći dio: Kraljičina sestra
 15. 1553.

ada visoka mlada žena povuče zavjese i otvori prozor, kroz nj prodriješe
K sunčeve zrake dajući platneni sjaj njezinoj valovitoj, do struka dugoj kosi. Lice
joj je bilo blijedo, držanje dostojanstveno. Strogo krojena crna haljina isticala je
vitkost njezina lika, ali visoki ovratnik podstavljen tananim bijelim platnom i
nedostatak svakoga uresa upućivali su na čednost i čistoću. Bilo je u njoj neke
ozbiljnosti koja ju je činila starijom od devetnaest godina koliko je imala, a ipak je u
njoj bilo i nečega koketnog. Trebalo je samo pogledati pokrete njezinih nježnih ruku
i način na koji je duge bijele prste tašto prislanjala na crno sukno od kojega joj je bila
sašivena haljina kako bi što vise došli do izražaja.
Priđe stolu i dohvati pismo, a inteligentno joj se lice iskrivi dok ga je čitala, i to
već po treći put. Zacijelo neće moći poći u lov sve dok se ovime ne pozabavi ili
barem ne odluči kako će to učiniti. Ali, kako da postupi?
Već nekoliko godina nije bila u ovako teškoj dvojbi. Sjeti se vremena kada se bila
suočila sa sličnom opasnošću. Imala je sreće što se toliko lako izvukla, znala je, ali
malo je nedostajalo. Zadrhti pomislivši na to kako joj je ugled zamalo bio uništen.
Čak kada je već mislila da je sigurna, pojavila se ona babica sa svojom užasnom
pričom i Elizabeta je pomislila da će se sve razotkriti. Srećom, ljudi su ženinu priču
većinom odbacivali kao nategnutu, a ni babica, dakako, nije bila sigurna je li osoba
koju je porodila doista bila gospa Elizabeta. Sve je zvučalo posve izmišljeno.
Elizabetu je, međutim, mučilo puno toga, a to nisu bile samo mukotrpne tjeskobe.
Mjesečnice su joj se vratile, ali su bile znatno bolnije nego prije. Stalno su joj
prokletstvo bile migrene, bolovi u trbuhu i žutica. Te boljetice često su je prisiljavale
da legne u postelju. Naposljetku joj je postalo toliko loše da joj je lord protektor
poslao kraljeva liječnika. Zahvaljujući njegovoj ljubaznoj briznosti, polako se
oporavila, iako je sumnjala da će joj zdravlje ikada biti onako dobro kao prije.
Na kraju su sramotno govorkanje i mrski šapat zamrli, a Elizabeta je cijelu tu
strašnu priču odlučno ostavila za sobom, riješena opovrgnuti sve glasine i ponašati se
tako da se s njezinim imenom više nikada ne uzmogne povezati nikakva sablazan. A
u tome je i uspjela, o čemu je svjedočila jednostavna odjeća kakva priliči kreposnoj
protestantskoj djevojci, odricanje od nakita, pobožni odlasci u kapelicu, štedljiv
način na koji je živjela te poštovanje što ga je sada uživala na dvoru i diljem
kraljevstva. Njezin ju je brat kralj ljubio: opet je bila njegova slatka sestra
Suzdržanost. Redovito se s njome dopisivao i željno iščekivao njezine posjete, iako
je i dalje, u rijetkim prilikama kada im je bilo dopušteno biti zajedno, ustrajao na
najstrožoj formalnosti, a kad god bi je pozvao, ona bi na dvor otišla sjajno
opremljena, kao velikaška, što je i bila. Jedini joj je užitak bila glazba, nešto bez
čega nije mogla živjeti pa nikada ne bi pustila da prođe dan a da nekoliko sati ne
provede svirajući na glazbalima ili s dobrodošlicom dočekujući glazbenike u
svojemu domu.
U sobu uleti Kat, nešto starija Kat, nakon boravka u Toweru mrvicu ukočemjih
zglobova, no opet čvrsto držeći u rukama uzde Elizabetina kućanstva. Pošto je pred
Vijećem obećala da svojoj pitomici više nikada neće spominjati nikakve bračne
zamisli, Kat se krajem toga strašnog ljeta vratila Elizabeti, iako se do tada između
Elizabete i gospe Tyrwhit već bilo razvilo nevoljko uzajamno poštovanje. Upravo je
gospa Tyrwhit, sklona prikupljanju poslovica, podsjetila Elizabetu na Ciceronovu
izreku Semper eadem pa ju je ona sada isticala kao svoje geslo, prisjećajući se onoga
davnog razgovora s ocem, čiju je uspomenu toliko cijenila. No, gospa Tyrwhit
nikada ne bi mogla zamijeniti Kat. Elizabeta nije zaboravila njihov blagoslovljeni i
radosni ponovni susret, prilikom kojega su obje plakale jedna drugoj na ramenu, ne
obazirući se na društveni položaj ili etiketu...
- Što nije u redu? - upita Kat, sklanjajući sa stola tanjure i pribor za jelo. Iako je
pismo bilo stiglo još sinoć, Elizabeta o tome nikome nije ništa rekla.
- Mislim da mi se sprema jedna od uobičajenih glavobolja - reče Elizabeta
presavijajući papir i stavljajući ga u džep. Te su glavobolje, često toliko teške da
zbog njih nije vidjela čitati, bile ostavština onoga drugog doba. No, ovaj je put hinila.
- Mogu li vam što pripraviti? - Kat se zabrinula. - Uvarak od povratića?
- Ne, hvala. Mislim da ću malo otpočinuti.
Elizabeta pođe u ložnicu i legne u postelju. Potom se sjeti da su, kada bi patila od
migrene, zavjese uvijek morale biti navučene pa ustane i navuče ih prije nego što će
ponovno leći i izvući pismo iz džepa. U ovom slučaju, glava ju je imala zbog čega
zaboljeti.
Pismo je bilo od Johna Dudleyja, vojvode od Northumberlanda i lorda
predsjednika Vijeća, čovjeka koji je sada vladao Engleskom u ime
petnaestogodišnjega kralja. Northumberland je četiri godine prije toga bio zbacio
Somerseta i otprilike nakon dvije godine poslao ga na stratište.
- Ima neke pravde u tome - rekla je tada Kat. - Uostalom, Somerset je dao
pogubiti vlastitoga brata. Pravda je spora, ali dostižna.
Kat je rijetko spominjala admirala, a kada bi ga i spomenula, bilo je to s tugom.
Bila je više nego očito zanesena tim muškarcem, ali Elizabeta je nije krivila. Admiral
je imao dara natjerati žene da podlegnu njegovu šarmu. I njezini su osjećaji prema
njemu još uvijek bili zbrkani. Sada je bila sigurna da ga nikada nije istinski ljubila.
Vjerojatno je bila samo zaluđena, obmanuta pažnjom koju joj je ukazivao stariji
zavodnik, onako privlačan i iskusan. Čak je i sada, prisjećajući se njegove tamnopute
pristalosti, još uvijek znala osjetiti uzbuđenje u srcu - uzbuđenje ublaženo tugom i...
da, ljutnjom... jer joj je Thomas Seymour svojim glupim spletkarenjem prouzročio
tek nevolju i bol. Gotovo je i sama posrnula zajedno s njime, prilikom njegova
dramatičnog pada, jer je zbog mladenačke zaluđenosti umalo bila umiješana u
njegovu nepromišljenu hlepnju za moći. No, on je za to platio, i to skupo, pa se
nadala da je na kraju našao mir.
Još bi uvijek zadrhtala kad god bi pomislila na krhkost svojega tadašnjeg
položaja. No, čini se, da bi i sada opet mogla biti u opasnosti. Nije joj se sviđao niti
je imala povjerenja u Northumberlanda, hladna, bezobzirna čovjeka, beskrupulozna i
pohlepna za vlašću. Njegov preziran odnos prema njoj, u onim rijetkim prilikama
kada bi došla na dvor, navodio ju je na sumnju da je on smatra osobom od vrlo male
važnosti. Imao je nadzor nad mladim kraljem, a preko njega i nad zemljom - nije
imao vremena za kraljeve nezakonite sestre. Jedino čemu se divila kod
Northumberlanda bila je njegova nepokolebljiva protestantska vjera. Nije bilo dvojbe
da će tu vjeru braniti do smrti.
I njezin je brat kralj bio takav. Novi Jošija - tako su ga zvali, a to je bila istina.
Bio je revan u vjeri i grub prema sestri Mariji, stalno s njome u nesuglasicama zbog
nezakonitoga služenja mise u njezinu kućanstvu. Marija je, pronosio se glas, čak bila
pokušala pobjeći iz kraljevstva. Da nije bilo prijetnji od njezina rođaka cara,
najmoćnijega kršćanskog vladara, doista bi bila u silnoj opasnosti. Elizabeta se
uvijek trudila ne upletati u taj beskonačni prijepor.
Ipak, Eduard je tih dana ostavljao Mariju na miru. Taj je čudni dječak, previše
mudar za svoje godine, pobolijevao. Sve je počelo prošle godine s vrućicom koju su
mnogi pripisivali ospicama ili blagome obliku velikih boginja, ali odonda je kraljevo
zdravlje bilo nepopravljivo narušeno. Nije ga se vidjelo u javnosti već mjesecima pa
se pronosio glas da boluje od smrtonosne sušice.
Posljednjih je tjedana Elizabeta neprestano preklinjala da joj dopuste posjetiti ga,
ali je Northumberland uporno odbijao njezine zamolbe, ne obazirući se na djevojčine
ogorčene prosvjede.
- Ne bi mi bilo krivo, ali Mariji je dopustio posjetiti kralja - požalila se ona Kat, a
potom pohitala Northumberlandu poslati još jedno ljutito pismo, zahtijevajući da vidi
brata. I opet ju je vojvoda odbio, uz niz isprika, na njezinu sve veću žalost.
Naposljetku je na konju odlučno krenula iz Hatfielda prema Londonu, no vojvodini
su je ljudi presreli na cesti i naredili joj da se vrati. Osjećajući se izigranom, ljutita je
slala Eduardu pismo za pismom, ali bez ikakva odgovora.
Njezine su sumnje rasle. Ako u glasinama ima istine i kralj je doista na samrti,
čemu ova tajnovitost? Kao da Northumberland nešto snuje, pronicavo je razmišljala.
Onda je u svibnju stigla vijest da je vojvoda sina Guildforda oženio gospu Jane Grey
pa su u Elizabetinoj promućurnoj glavi počela zvoniti zvona za uzbunu.
- Tako je Dudleyjevu krv povezao s kraljevskom - ljutito je rekla razgovarajući s
Kat. - Nemam povjerenja u njegove namjere. Ona je bila zaručena za Somersetova
sina.
- Ne razumijem zašto vas to toliko brine - zbunjeno je rekla Kat, misleći da se
Elizabeta brine zbog sitnica. - Pa valjda vojvoda može sina oženiti po svojoj volji?
Elizabeta ozlojeđeno odmahne glavom na Katinu primjedbu i uzdahne.
- A njemu je po volji bilo da lorda Guildforda oženi djevojkom u nasljednome
redu za prijestolje - objasni.
- Pa zar nije sljedeća na redu gospa Marija, a onda vi? - reče Kat. - Vaš je otac
natjerao Parlament da o tome izglasa zakon i unio odgovarajuću odredbu u svoju
oporuku.
Da, a tko dolazi poslije nas? Nasljednici očeve sestre Marije. To znači vojvotkinja
od Suffolka i njezina kći, gospa Jane.
- Ali gospa Marija i vi dolazite na red prije nje - zbunjeno reče Kat.
- A obje smo kopilad i po zakonu, strogo govoreći, ne možemo biti nasljednice.
Samo taj parlamentarni zakon, djelo našega oca, stoji između nas i Suffolkove kuće.
- Elizabeta je ustala i počela koračati gore-dolje. - Kraljeva oporuka nema zakonsku
snagu, a parlamentarni se zakon može ukinuti. Nadam se da griješim, ali se bojim da
vojvoda u rukavu skriva neki zlokoban naum.
Kat razjapi usta.
- Ne bi se valjda usudio?
- Vidjet ćemo - mračno reče Elizabeta. - Od njega me ništa ne bi iznenadilo.
Pismo je potvrdilo njezine najgore sumnje. Northumberland ju je pozivao na
dvor, tvrdeći da kralju nije dobro i da želi vidjeti svoju najdražu sestru. Kako čudno,
pomisli ona. Bolestan je već mjesecima, a do sada su me silom sprječavali da ga
vidim. Čemu sada ovaj poziv?
Je li Eduard doista na samrti? Je li pitao za nju, nadajući se kako će na vrijeme
stići k njemu da se zauvijek oproste? Ako je to slučaj, mora poći k njemu, k svojemu
jadnom bratu. Uistinu, srce ju je boljelo zbog njega, tuga ju je izjedala. Toliko
obećavati, a onda biti sveden na ovo, i to još tako mlad - bilo je nepodnošljivo i
misliti o tome.
No, pretpostavimo da je to zamka koju joj je postavio Northumberland. Još uvijek
je mislila kako je silno čudno što je, nakon što joj je mjesecima priječio vidjeti
bolesnoga kralja, vojvoda sada poziva k njegovoj postelji pa je u tome osjećala miris
opasnosti. Oh, što učiniti?
 Kat ude u sobu pa, vidjevši da je Elizabeta budna, tiho priđe i sjedne, položivši
joj hladnu ruku na čelo.
- Nemate groznicu, hvala nebesima. Kako se sada osjećate, janje moje?
- Ne baš najbolje - promrmlja Elizabeta skrivajući Northumberlandovo pismo
ispod skuta i gužvajući ga u ruci.
- Je li vam to zasmetalo očima? - upita Kat. - Naime, stiglo je jedno pismo za vas.
Evo.
Izvuče presavijeni papir zapečaćen običnim voskom i bez traga ikakva pečata.
Elizabeta se uspravi na postelji i otvori pismo. Samo nekoliko riječi ispisanih
velikim slovima preko cijele stranice: Ako vam je život mio, ni po koju cijenu ne idite
na dvor. Potpisa nije bilo, a rukopis joj je bio nepoznat. Ili možda i nije?
- Od koga je? - pitala je Kat, ali Elizabeta se na to i ne obazre.
- Kat, možete li mi dodati onaj kovčežić... da, taj na škrinji - pokaže ona.
Namrštivši se, Kat dohvati kovčežić i stavi ga na postelju. Oslanjajući se na lakat,
Elizabeta prelista sve papire u njemu, a potom ih izvuče nekoliko pa ih usporedi s
pisamcem što ga je upravo primila.
- Kao što sam i mislila - promrmlja.
William Cecil prilično se dobro potrudio prikriti svoj rukopis - dovoljno dobro da
zavara većinu ljudi, ali ne i nju. Sličnosti je bilo previše, ali to je možda bilo i
namjerno.
- Oh, moja glava - zastenje ona, stavi sve papire natrag u kovčežić, zaključa ga i
udari se šakom po čelu. - Možete li mi donijeti malo makova sirupa, molim. Moram
odspavati.
- Naravno - uvjeri je Kat, a potom zastane. - Što je bilo u pismu? I što ste radili s
onim drugim papirima?
- Ma, ništa - uzdahne Elizabeta. - Samo sam provjeravala nešto što mi je
svojedobno napisao gospodar Cecil. Dosadni poslovi u vezi s imanjima. Baš mi to
sada treba.
Da bi ovo uspjelo, mislila je, morat će u neznanju držati čak i Kat - osobito
brbljavu Kat.
Kada ju je Kat te večeri došla pogledati, Elizabeta se bacala i prevrtala po postelji
žaleći se na jake bolove u glavi i trbuhu.
- Pozovite liječnika - bezumno je stenjala.
Kada je liječnik stigao, čela namrštena od brige, izvela je pred njim, kako joj se
činilo, vrlo uvjerljivu predstavu.
- Ljetna groznica, gospo - objavi on pregledavši joj mokraću i opipavši bilo. -
Poremećaj tjelesnih sokova uzrokovan vrućinom.
 Gomila budalaština, pomisli ona i nakratko se zapita zaslužuje li taj čovjek svoju
plaću. No, razmišljala je, bit će joj od pomoći, čak ako i jest nesposoban.
Malo uzdahne i prinese ruku čelu.
- Hoćete li mi napisati potvrdu o tome? - zlovoljno upita. - Vidite, pozvana sam
kralju i toliko sam ga htjela poći vidjeti, ali... - Glas joj utihne. Htjela bih da zna
kako postoji jak razlog za moj nedolazak, pogotovo jer ni njemu samome nije dobro.
- Oh, ne, Vaša Milost ne smije se ni približiti kralju - posavjetuje ju hječnik. -
Sudeći prema izvješćima koje sam čuo o njegovu stanju, to nijednome od vas dvoje
ne bi donijelo nikakva dobra. Odmah ću napisati potvrdu.
Liječnik se okrene i stade prekapati po torbi.
- Bit ćete tako ljubazni i otpremiti je umjesto mene? - umiljavala mu se Elizabeta.
- Dakako, gospo - reče on črčkajući.
Elizabeta se zavali na jastuke, zadovoljna što je na neko vrijeme odložila
opasnost.
Devetoga dana mjeseca srpnja Elizabeta od Northumberlanda primi još jedno
pismo. Kat joj ga donese dok je u zamračenoj spavaonici ležala u bolesničkoj
postelji.
- Što kaže vojvoda? zapita slabašnim glasom. Kat slomi pečat i brzo preleti
stranicu.
- Oh, Bože moj! - reče prigušenim glasom. - Kralj je umro, Bog mu dao duši
lako.
- Umro? - ponovi Elizabeta. - Od čega?
- Sušica mu je udarila na pluća - šapne Kat. - Glasine su bile istinite.
Elizabeta smjesta požali što se držala podalje od dvora. Brat joj je umirao, bila
mu je potrebna, a nje nije bilo uza nj. Mislimajoj proletješe slike debeljuškasta, tek
prohodala djeteta što odrješito stišće zlatnu zvečku, ozbiljna djeteta marljivo
zadubljena u knjige i molitve, mladoga vladara što poput simbola sjedi na prijestolju.
Njezin mlađi brat, nada njihove kuće. Kako bi im otac danas plakao.
Suzama je natapala jastuk pokušavajući zamisliti bratove patnje tijekom njegovih
posljednjih dana. Kat je sjedila uz nju uklanjajući joj kosu sa sljepoočica i rupčićem
tapkajući vlastite oči.
Na kraju se Elizabeta počne pitati što će ta tragedija značiti za nju. Je li joj sestra
Marija već proglašena kraljicom, kao što je bilo njezino zakonsko pravo? I je li ona
osobno sada sljedeća nasljednica?
Otrgnuvši se boli, ponovo pročita vojvodino pismo.
- Nešto mi se ovdje ne sviđa - promrmlja. Piše u žurbi, kaže, kako bi me
obavijestio o kraljevoj smrti, a smrt je nastupila šestoga, dakle, prije tri dana. Prije tri
dana, Kat. - Elizabeta se uspravi u postelji. - Zašto mu je trebalo toliko dugo da me
obavijesti?
- Nedvojbeno je bio silno zauzet - nesigurno reče Kat. - Valja obaviti puno toga.
A mora i sve pripremiti za novu kraljicu, vašu sestru.
- Je li i nju obavijestio sa zakašnjenjem? upita se Elizabeta. - Sigurno njezino
ustoličenje ne očekuje s radošću. Zadao joj je puno jada i tijekom ovih godina
mnogo se puta s njom sukobio zbog vjere. Sumnjam da će biti pretjerano sklona to
mu oprostiti. A onda ćemo vidjeti što će se dogoditi s našim vojvodom!
Kat je zurila u nju. Elizabetin naizgled neosnovan strah polako je dobivao smisao.
Odjednom, odgojiteljica shvati zašto je njezina mlada gospodarica odlučila leći u
postelju.
Sljedeće je vijesti donio Parry iz jedne gostionice u Hatfieldu, a još su više
pozivale na uzbunu. Marija nije u Londonu niti je proglašena kraljicom, nego se
nalazi u Norfolku, gdje, ako je bilo vjerovati glasinama, podiže vojsku. Kada je to
čula, Elizabeti se boljetica smjesta vrati te ona odluči ostati u postelji dok ne dozna
štogod više o tome.
Njezin mir naruši dolazak izaslanstva što ga je bilo poslalo Vijeće. Uzbunivši se,
ona ih odbije primiti.
- Ne osjećam se dobro! - izjavi.
- Gospo, oni ne odustaju uplašeno ju je preklinjala Kat. Znajući da joj nema
druge, Elizabeta se zavuče pod pokrivače, uštipne se za obraze ne bi li im dala
iscrpljen, grozničav izgled pa se ispruži u postelji. Lordovi s poštovanjem uđoše u
njezinu ložnicu, trudeći se oči priviknuti na polumrak. Doličnosti radi, Kat ostane
stajati uz Elizabetino uzglavlje.
- Žao nam je što vas nalazimo u tako lošem zdravlju, gospo - blagim glasom reče
sir William Petre, državni tajnik, gledajući prema postelji. - Volio bih da ova zadaća
može pričekati, ali se bojim da je stvar žurna.
- Slušam vas - slabašno reče Elizabeta.
- Lord Northumberland zabrinut je zbog smjene na prijestolju. Engleska ne želi
katoličku kraljicu. Govorim o vašoj sestri, gospi Mariji, razumijete. Pokrenuto je i
pitanje nezakonitosti. - Petre uzrujano proguta pljuvačku. - Imam vam priopćiti kako
je volja i želja pokojnoga kralja bila da kruna pripadne njegovoj rođakinji, gospi Jane
Grey, koja je zakonita podrijetla i nepokolebljiva protestantkinja.
Elizabeta se ražesti. Mala Jane Grey da bude kraljica? To nitko neće dopustiti.
Narod to neće prihvatiti. Ni sama Jane to sigurno neće prihvatiti. Kralj doista mora
da zbog bolesti nije bio pri sebi - ih mu je Northumberland to podmetnuo.
- Parlament je kao prvu prestolonasljednicu odredio moju sestru, a potom mene -
podsjeti Elizabeta lordove, govoreći tihim glasom radi što jačeg dojma i susprežući
bijes. - Gospa Jane dolazi poslije nas, kao i njezina majka, gospa Suffolk.
- S dužnim poštovanjem, Vaša Milosti - nastavi Petre - pravno gledano, gospa
Marija, kao i vi sami, nezakonite ste kćeri, a kralj Eduard odbacio je vaše pravo na
prijestolje u odredbi što ju je potpisao na smrtnoj postelji, a koja će uskoro biti
uključena u parlamentarni zakon.
- Što znači da još nije pravovaljana - istakne Elizabeta.
- Istina - složi se lord Paulet. - A to i jest razlog za naš dolazak. Vojvoda vam nudi
milijun kruna da se odreknete prava na prijestolje.
Elizabeta odoli porivu da se uspravi u postelji i zavrišti na njih. Podli lupeži,
htjela je viknuti. Nećete kćeri kralja Harryja lišiti njihovih prava! No, obuzda svoju
ćud.
- Mito? - suho upita.
- Poticaj - Paulet predloži blaži izraz.
- Zovite to kako hoćete, ne mogu prihvatiti - reče Elizabeta. - Je li slično mito
ponuđeno i mojoj sestri?
- Još nije - uzrujano se nakašlja Petre.
- Onda se prvo morate sporazumjeti s gospom Marijom, za čijega života nemam
prava ni naslova kojega bih se mogla odreći.
Posegnuvši za rupčićem, uz silno prenemaganje obriše čelo. Lordovi se nesigurno
zgledaše.
- Jeste li sigurni da vas ne možemo nagovoriti, gospođo? - ustrajao je Paulet.
- Posve sigurna - reče čvrsto Elizabeta. - A sada, gospodo, iscrpili ste me i snaga
mi je pri kraju. Moram se odmoriti. Molim vas, ostavite me na miru i budite mi
pozdravljeni.
Odmahujući glavom, lordovi iziđoše iz sobe. Isprativši ih, Kat se vrati.
- Otišli su - reče glasom u kojemu se čulo olakšanje.
- Kladim se da će se vratiti - predviđala je Elizabeta. Navaljivat će sve dok ne
popustim.
- Nisam baš sigurna - odvrati Kat. - Nisu se činili pretjerano odlučnima. Čula sam
da nešto govore o tome kako se najprije treba pozabaviti gospom Marijom. Nije mi
se svidjelo kako to zvuči.
Elizabeta osjeti ubod straha.
- Ni meni - reče. - Kada se pozabave gospom Marijom, zacijelo će se morati
pozabaviti i mnome. Moramo biti na oprezu. Mislim, Kat, da je vrijeme za još jedno
pogoršanje mojega zdravstvenog stanja.
 Te se večeri na Elizabetinim vratima začu užurbano kucanje.
- To sam ja, gospodar Parry, s važnim vijestima!
Kat odloži pletivo i pohrli pustiti ga unutra, a Elizabeta, koja je sjedila u postelji i
čitala, čvršće ovije šal oko sebe.
- Gospa Jane Grey u Londonu je proglašena kraljicom! - bez daha uzvikne Parry.
- Doznao sam to od trgovca koji se putem prema sjeveru zaustavio u gostionici.
Svečano je otišla u Tower i ondje čeka krunidbu.
- Kako se samo usuđuju?! - vikne Elizabeta planuvši od ogorčenja. Osjećala je
silnu potrebu zaštititi Jane, za koju je bila sigurna da je protiv volje uvučena u sve to.
Tiha Jane koja je samo htjela da je svi ostave na miru kako bi se mogla baviti
knjigama i učenjem. - Posve je jasno da je Northumberland oženio sina sirotom Jane
zato da ih može oboje posjesti na prijestolje kao svoje marionete. Osjetio je moć i
sadaje se više ne želi odreći. To je ludost! Znam da engleski narod to neće prihvatiti.
Ne može se narodu nasilno nametnuti vladara.
- Mnogi mrmljaju protiv toga - reče joj Parry. - Bilo je nešto odobravanja u
Toweru, ali ljudi su većinom ljuti. Gospu Jane ne poznaju, a vole gospu Mariju.
- Pa, to je već nešto - mrko reče Elizabeta. - A kakve su vijesti o gospi Mariji?
- Vjerojatno je još uvijek u Norfolku, gospođo. Pozvana je na dvor, ali se čini da
ju je netko upozorio i odvratio od toga, jer je najednom pobjegla na svoja imanja u
istočnim grofovijama.
Je li Cecil i Mariji poslao poruku, pitala se Elizabeta. Bilo bi to čudno, nakon svih
ovih godina što je nju uvjeravao da na prijestolju podržava protestantskoga vladara.
No, možda je to bio netko drugi. Ili se možda njegova hvalevrijedna načela protežu
na zakonitoga nasljednika, bez obzira na njegovu vjeru.
- Što ćemo učiniti? - žalostivo je pitao Parry.
- Ništa - odlučno reče Elizabeta. - Pritajit ćemo se ovdje... ja ću se čak pritajiti u
postelji i čekati daljnje događaje. To mi se čini najsigurnijim.

* * *

Uslijedi nekoliko tjeskobnih dana tijekom kojih nije bilo nikakvih vijesti. Elizabetu
je očajnički zanimalo što se događa pa je svakodnevno slala Parryja u seosku
gostionicu da vidi može li doznati kakva govorkanja, ali mještani nisu imali ništa
dodati onome što je on već prije čuo.
John Astley bio je mišljenja da Vijeće ima previše drugih briga a da bi se u ovom
trenutku brinulo o Elizabeti.
- Možda ste i u pravu - reče oprezno Elizabeta. Astleyjevi i gospodar Parry
okupili su se u njezinoj spavaonici radi dogovora: oni su bili jedini članovi kućanstva
koji su znali da je njezina bolest diplomatske naravi. - A ja nemam namjeru na sebe
privlačiti pozornost.
- Što dalje - reče Parry - to je vjerojatnije da gospa Marija nastoji izbjeći susret s
Vijećem. Ta, da su je uhvatili, već bismo čuli za to.
- Doista - oprezno reče Elizabeta. - Ali, nemojmo još pripremati ražanj.
- U selu se govori da se mnoštvo ljudi okuplja pod stijegom gospe Marije -
izvijesti je sutradan gospodar Astley. - Ne znam je li to istina, ali moglo bi biti
nečega u tome. Elizabeta obuzda navalu optimizma.
- Molite se za sretan ishod! - poticala ih je. - Sve je sada u Božjim rukama.
Prošlo je tek nešto više od tjedan dana otkako je gospa Jane proglašena kraljicom
kad Kat žurno uđe u Elizabetinu primaću odaju, a za petama joj suprug i gospodar
Parry.
- Gospa Marija proglašena je kraljicom! - uzvikne. Elizabeta skoči sa stolca, a
osmijeh joj se proširi preko lica. Nije moglo biti bolje vijesti!
- U Londonu? - uzbuđeno upita.
- Da, i u svim grofovijama! Jutros je o tome pročitan proglas u Hertfordu.
Čuvši ovo, Elizabeta se oduševi. Pravi je prestolonasljedni red ponovo
uspostavljen, a ona se sama našla u njemu kao sljedeća nasljednica. Prožme je silna
toplina prema sestri koja je vlastitom hrabrošću i pribranošću to omogućila. A bila je
neizmjerno zahvalna i Bogu čija je ruka pomogla ovu borbu za istinu i pravdu.
- Cijela je zemlja pristala uz kraljicu Mariju! - izjavi Parry. Northumberland je
uhvaćen... uhićenje u Cambridgeu nakon što je vojska napustila njega i njegove
sinove. Sada je u Toweru, a njegova je sudbina gotovo izvjesna.
- Tamo je i Jane koja je nezakonito prisvojila vlast - dometne John Astley. - Iako
je upitno hoće li zbog izdaje biti kažnjena smrću.
- Jako je mlada - reče Elizabeta, prizivajući pred oči sliku nježne crvenokose
djevojčice koju je posljednji put vidjela u Chelseaju i prisjećajući se kako se i sama
nepromišljeno ponašala kada je bila u Janeinoj dobi. Osjeti sažaljenje zbog jadne i
nedužne Jane koja je drugima poslužila kao oruđe te je i protiv volje navedena na
izdaju pa će to sada možda skupo platiti.
Kladim se da nije imala nikakva izbora i da je sve bilo Northumberlandovo djelo
- dometne Kat. - Zapravo bi on trebao za sve platiti, a ne ona jadna djevojka.
Znam da će moja sestra biti milosrdna - reče Elizabeta. - Ima nježno srce, osobito
kada su u pitanju djeca, a Jane nije puno više od djeteta. - Zastane na tren. - Kraljica
Marija. Dobro zvuči, ali čini se čudnim da bi žena mogla vladati.
- Doista - uzbuđeno primijeti Astley - a i neprirodnim, da žena ima vlast nad
muškarcima.
- Po mojemu iskustvu, to je slučaj s mnogim ženama - suho progunđa Parry.
- Siguran sam da će se prepustiti vodstvu svojih savjetnika - reče Astley. - Ženina
je uloga slušati i služiti.
- Ne, ako to može izbjeći - vragolasto promrmlja Elizabeta. Muškarci se namršte.
- Kraljica će se, dakako, udati - reče Kat. - Mora se udati jer treba sina koji će je
naslijediti.
- Nije li za to malo prekasno? - upita njezin suprug. - Njezinu je Veličanstvu
trideset sedam godina, što je visoka dob za rađanje djece.
- Što vi znate o tome - otpovrne mu supruga. - Barem mora pokušati.
- Udaja će imati još jednu prednost - primijeti Parry. - Suprug će joj pružiti
vodstvo i umjesto nje donositi odluke.
- To bi samo po sebi moglo značiti nevolje - zamišljeno izjavi Elizabeta. - Ako se
uda za stranoga vladara, on bi se mogao previše miješati u poslove našega
kraljevstva. A ako se pak uda za Engleza, njegova vladavina može izazvati zavist i
dovesti do stvaranja stranaka. I razmislite: kao kraljica, ona će imati vlast nad svojim
podanicima, ali kako će to izmiriti s poslušnošću što je supruga duguje suprugu koji
je njezin gospodar i vladar? Na to je pitanje nemoguće odgovoriti.
- Doista je tako - odvrati Parry kojega se dojmila Elizabetina jasna logičnost.
- Bit će joj potrebna sva umnost koju ima da to riješi - reče Elizabeta. - Ali, ono
što daleko više brine i mene i mnoge od nas jest pitanje što čeka Protestantsku crkvu
u našem kraljevstvu. Kraljica je, kao što svi znamo, nepokolebljiva katolkinja.
- Je li previše nadati se da bi vjersku snošljivost mogla proširiti i na pripadnike
nove vjere? - upita Parry. - Uostalom, i sama je ovih godina bila pod stalnim
pritiskom zbog pridržavanja vlastite vjere.
- Moja je sestra kruta u svojim stavovima - reče Elizabeta. - Ipak, na prijestolje se
popela na valu općenarodnog odobravanja. Sigurno će htjeti sačuvati naklonost
protestantskih podanika.
- Ili će možda to odobravanje shvatiti kao povjerenje da Englesku vrati staroj
vjeri - istakne John Astley.
- Promućurni ste, gospodine - primijeti Elizabeta. - Pa, uskoro ćemo to doznati, a
moramo se moliti za sretan ishod. Sa svoje strane, postupat ću oprezno, a i sve vas
pozivam da tako učinite. Možda će u ovom pitanju biti potrebno zadovoljiti obje
strane. A sada, ako ćete me ispričati, moram pisati Njezinu Veličanstvu i čestitati
kraljici na sretnome stupanju na prijestolje. Potom moramo poći u London kako
bismo je pozdravili, i to bez odgode. Stoga požurite i sve pripremite! Bez obzira na
sva razmatranja, ovo je radostan dan!
 Kraljevska im se konjička povorka upravo pojavila na vidiku pa Elizabeta, koja je
čekala na cesti prema Wansteadu, podbode konja. Za njom krenuše njezine
družbenice i dvije stotine konjanika, svi odjeveni u tudorsku zeleno-bijelu livreju.
Znala je da izgleda veličanstveno u sedlu, uspravno se držeći u čistoj bijeloj haljini
od damasta, crvenih uvojaka raspuštenih na ramena.
Već pet godina nije vidjela Mariju. Njezina je sestra veći dio Eduardove
vladavine provela gotovo zatočena na ladanju, bijući s kraljem i Vijećem beskonačne
bitke u vezi s vjerom. Elizabeta je očekivala da će izgledati starije - Marija je
naposljetku sada već bila sredovječna, ali bila je posve nespremna za prizor
kraljičina prerano izborana lica.
Isprva je doživjela samo dojam veličajnosti. Marija je uvijek bila sklona
raskošnim haljinama, ali danas je izgledala uistinu veličanstveno. Haljina joj je bila
od ljubičasta baršuna, plašt grimizan i podstavljen hermelinom, a ona sama blistala je
pod draguljima. Kao djevica i kraljica, crvenu je kosu nosila raspuštenu po
ramenima, ali izbliza se vidjelo da je nježno prošarana sijedim vlasima. Lice joj se -
s prodornim i opreznim očima pod teškim čelom, širokim nosom i tankim, stisnutim
usnicama - na okrutnome kolovoškom suncu doimalo izmoždeno i umorno.
No, nije bilo vremena za razmišljanje o promjeni u sestrinu izgledu. Kraljicu je
valjalo pozdraviti, i to s odgovarajućim poštovanjem. Izvivši se u ljupkom pokretu,
Elizabeta sjaše s konja, a potom pognute glave klekne na prašnjavu cestu.
- Sestro! - usklikne Marija dubokim, grubim glasom pa i sama sjaše i pohita
prema Elizabeti. Uhvativši je za ruke, podigne je, zagrli i poljubi, a nije ispuštala
njezinu ruku ni dok joj se obraćala.
Silno mi je zadovoljstvo vidjeti vas - reče, smiješeći se s istinskom toplinom. -
Oduševljena sam što ste mi došli u susret.
- Radujem se slavnome stupanju Vašega Veličanstva na prijestolje i velikoj sreći -
uzvrati joj Elizabeta osmijeh. - Nitko nije sretniji od mene što ste odnijeli pobjedu
nad svojim neprijateljima.
Marija je bila toliko ushićena općim odobravanjem kojim je pozdravljena njezina
pobjeda da je bila spremna oprostiti svima osim najgorim neprijateljima. U tome
širokogrudnom i milosrdnom raspoloženju bila je spremna zatvoriti oči nad
Elizabetinim nesretnim vjerskim stavovima i sablazni otprije četiri godine povezanoj
s njezinim imenom - budući da je i sama iskusila šarm iste one ništarije, bila je
sklona vjerovati da je Elizabeta podnijela veći grijeh nego što ga je sama počinila te
potisnuti uznemirujuće sumnje o podrijetlu mlade žene. Ništa ne smije ugroziti ove
dane opojnoga veselja. Svejedno, kada je krenula dalje pozdraviti i izljubiti gospođu
Astley i ostale žene iz Elizabetine pratnje, među kojima su mnoge bile plemenitaške
što su im se pridružile putem, nije mogla ne primijetiti kako pokraj ozarene,
jednostavno odjevene devetnaestogodišnje sestre sama izgleda staro, iscrpljeno i
pretjerano nakićeno. Nije željela da je podanici vide u tom svjetlu jer je bila svjesna
da je svi moraju doživljavati ne samo kao zdravljem i snagom doraslu velikoj zadaći
što joj predstoji nego i kao sjajan ulov na bračnome tržištu, sposobnu izroditi
nasljednike neophodne za nastavak katoličke vladavine.
Rame uz rame - Marija je, unatoč svojim sumnjama, na tome ustrajala - sestre
ujahaše u London na čelu velike povorke, a pred njima je išao samo grof od
Arundela noseći sjajni mač. Kod Aldgatea ih dočeka gradonačelnik, nisko se
poklonivši i predavši kraljici gradsko žezlo uz riječi odanosti i dobrodošlice. Marija
mu vrati žezlo uz srdačne zahvale za njegovu vjernost i poštovanje. Potom odjeknuše
trube i dugačka konjička povorka polako krene naprijed, kroz ulice prepune sretnih,
razdraganih ljudi koji su mahali, pljeskali i plakali od radosti. Po kućama su bili
izvješeni stjegovi i plamenci te cvjetni ukrasi, a svugdje su se mogli vidjeti natpisi s
riječima Voxpopuli, vox Dei - glas naroda, glas Božji.
- Bože, čuvaj kraljicu! - vikali su građani. - Bože, čuvaj kćer velikoga Harryja!
- Isuse, čuvaj Njezinu Milost! - A tu i tamo, usred radosne graje, Elizabeta je čula
kako se naglas izvikuje i njezino ime. To je, dakako, bilo posve prirodno: dok
kraljica ne rodi dijete, ona je sljedeća u prestolonasljednom redu, narodna nada u
budućnost. Oduševi se tim pozdravima, uživajući u odobravanju - nečemu vrlo
nestalnome, toga je bila svjesna, ali nečemu što se marljivo osvaja i njeguje.
U daljini, topovi na pristaništu kraj Towera zagrmješe na pozdrav. S Elizabetine
je lijeve strane Marija kimala i dražesnom kretnjom podizala ruku zahvaljujući puku
na pozdravima. Iza njih je jahala gospa Ana Klevska, deblja nego što je bila kadaju
je Elizabeta posljednji put vidjela, s oduševljenjem mašući gomili. Potom su dolazile
visoke plemkinje engleskoga kraljevstva, lordovi i gospoda, strani poklisari i članovi
kraljevskoga kućanstva - sve u svemu, više od tisuću ljudi.
Malo-pomalo stigoše do pokretnoga mosta što je vodio do velikih vrata Towera
gdje je kraljica imala boraviti naredna dva tjedna. Tu je topovska paljba bila doista
zaglušna pa su se u njoj izgubile riječi kojima je stotinu dobro oribane djece
izražavalo odanost u čast kraljici. Marija se sa zahvalnošću nasmiješi, potom nastavi
preko mosta i ude u tvrđavu, a sestra nevoljko pođe za njom.
Kada se veliko zdanje moćnoga Towera nadvilo nad njom, Elizabeta doživi
užasan strah. Nikada prije nije bila tu, a ni sada nije htjela ući. Da, znala je da je to
prvenstveno kraljevska palača, ali budući da je ovdje dvjema kraljicama odrubljena
glava, Tower je stekao zlokoban ugled. Zadrhti pomislivši na to kako joj se majka
morala osjećati stigavši ovamo onoga davnog svibanjskog poslijepodneva, optužena
za veleizdaju. Naravno, Ana nije došla u trijumfu kroz glavna vrata, nego kroz
Vodena vrata, kamo je izdajnike dovozila teglenica. Tako joj bila ispričala Kat.
 Sada se ne smije baviti Aninom sudbinom, reče sama sebi. Ovo je sretna, radosna
prigoda koju ne smiju zasjeniti sumorne misli. Ipak, nije mogla ne zapitati se dopire
li sve ovo klicanje do mjesta gdje je zatočena žalosna mala Jane Grey. Jadna
djevojka mora da se trese od straha na pomisao što bi se s njome moglo dogoditi,
iako je Elizabeta znala, jer joj je Marija tako rekla, da je kraljica riješena biti
milosrdna.
Prostor iza zidina Towera bio je prepun gledalaca, ali Elizabetin pogled privuče
četvero zatvorenika koji kleknuše na travnjak u blizini ulaza. Sve ih je poznavala.
Najistaknutiji je među njima bio vojvoda od Norfolka, osamdesetogodišnji katolik,
kojega je još Henrik VIII. bio optužio za veleizdaju, ali je izbjegao stratište jer je
kralj umro prije nego što mu je stigao potpisati smrtnu presudu, a sve je vrijeme
Eduardove vladavine proveo u Toweru. Bio je tu i Stephen Gardiner, biskup od
Winchestera, kojega je Marija svojedobno zamrzila zato što je podupro poništenje
majčina braka, ali Gardiner, još jedan nepokolebljivi katolik, pokazao je hrabrost
oduprijevši se vjerskoj reformi protektora Somerseta pa je stoga završio u tamnici.
Iza njega je klečala Somersetova udovica, nekoć ponosna vojvotkinja Anne, stara
kraljičina prijateljica - ovdje je zatvorena nakon suprugova smaknuća. I naposljetku,
Edward Courtenay, mladić u čijim je žilama tekla kraljevska krv Plantageneta koji su
nekoć bili engleski kraljevi: bio je zatočenik od samoga djetinjstva, kada je njegova
obitelj došla u sukob s kraljem Henrikom.
Četvero zatvorenika, još uvijek klečeći, podigne ruke i zamoli kraljicu za milost.
Mariji se oči ispune suzama.
- Ovo su moji zatočenici - izjavi. - Moraju se pustiti na slobodu.
Onda sjaše i priđe im, redom ih podižući i grleći. Kada zatočenici radosno
pristupiše svojim rođacima i prijateljima, kraljica i njezina pratnja nastaviše do
palače uz Bijeli toranj, gdje će Marija imati prilike opustiti se prije nego što se upusti
u tešku zadaću kraljevanja.
Dok je tako jahala za Marijom obuzdavajući snježnobijeloga rasnoga konja,
Elizabeti oči i nehotice odlutaše prema istoku i kapelici svetoga Petra u Okovima.
Ondje leže majčini posmrtni ostaci - na brzinu pokopani u kovčegu za strijele, bila
joj je rekla Kat, jer onoga strašnog dana prije sedamnaest godina nije bilo nikakvih
drugih odredaba. A ispred kapelice travnjak, bezazlen i miran na blistavu suncu.
Upravo je ondje bilo postavljeno stratište...
Elizabeta brzo trgne glavu na drugu stranu ne mogavši više podnijeti taj prizor.
Ubuduće će izbjegavati ovo mjesto, obeća sama sebi. Srećom su kraljevske odaje
bile okrenute prema rijeci tako da više neće morati prolaziti tim putem.
Elizabeti, koja je očekivala da će kraljica imati sjajan dvor kao i njihov otac,
naredni tjedni doniješe stanovito razočaranje. Riznica je bila gotovo ispražnjena pa si
Marija nije mogla priuštiti rasipnost, ali ustrajala je na ceremonijalnosti i bila je
sretna kada bi se mogla prepustiti ljubavi prema glazbi, plesu i drami.
- Ljudi to očekuju od mene - reče ona Elizabeti. - Vole razmetanje i
veličanstvenost. Zbog toga je naš otac i bio toliko omiljen. Ali, ja nemam sredstava
za onakve predstave kakve je on priređivao, a kao neudana gospa, moram biti
oprezna i paziti na doličnost.
Doista mi nedostaju žive slike iz očevih dana - požali se Elizabeta Kat nakon još
jednoga prikazanja što ga je odgledala. - No, kraljica kaže da nema novca za
rasipanje na takve ekstravagancije. Barem ćemo sljedeći tjedan gledati Pijevca
Hvalisavca19 Vidjela sam izvedbu na bratovu dvoru i taj komad uistinu vrijedi
pogledati. Nisam se mogla prestati smijati neprestanim zabunama između likova.
- Kraljici nikada ne uzmanjka novaca kada se valja raskošno odjenuti - primijeti
Kat prihvaćajući se četkanja Elizabetine kose.
- Po mojemu mišljenju, pretjeruje u odijevanju i kićenju - reče Elizabeta. -
Prečesto mijenja haljine i nosi previše dragulja. To je katolički ukus, dakako.
Bila je svjesna da se njezino jednostavno ruho ističe kao otvorena potvrda njezina
navodnoga djevičanstva i protestantske vjere među paunskom razmetljivošću ostalih
gospi na dvoru.
- Pa, doista izgleda kao kraljica, što i jest - reče Kat. - To se od nje i očekuje.
- Ljudi bi je voljeli bez obzira na izgled - primijeti Elizabeta - makar i samo zato
što je očeva kći i od istinske Tudorove loze. A tu će ljubav zadržati zahvaljujući
svojoj milosrdnosti. Večeras mi je rekla da će samo Northumberland biti kažnjen
smrću zbog posljednje zavjere. Poštedjet će gospu Jane, iako će je zadržati u Toweru.
Smještena je u kući glavnoga tamničara gdje uživa punu udobnost.
- Ima sreće - reče Kat. - Nadam se da kraljica, za vlastito dobro, nije pretjerano
milosrdna.
- Teško da je mogla pogubiti cijelo Vijeće - mračno se osmjehne Elizabeta. - Svi
su bili upetljani u to. Ali, njoj su ti iskusni državnici, svi manje-više hulje, potrebni
da joj pomognu u vladanju. Stoga ih je sve pomilovala.
- Ima dobro srce - reče Kat a drago mi je što je, kako se čini, prema vama
blagonaklona.
Marija je o tome pružila mnoštvo dokaza. Kad god bi se pojavila u javnosti, što se
često događalo prvih tjedana njezine vladavine, ustrajala je na tome da Elizabeta
bude uz nju na počasnome mjestu i beziznimno ju je držala za ruku. Ponekad je bilo
prilično očito da je klicanje podjednako upućeno Elizabeti koliko i kraljici, ali ako je
Marija to i primijetila, ničime se nije odavala. Između dviju sestara vladao je potpuni
sklad - sve do treće nedjelje u kolovozu.
 Tjedan prije toga, prema kraljičinoj odredbi, u kapelici svetoga Ivana Evanđelista
u Bijelome tornju prvi se put od doba kralja Henrika služila nedjeljna misa. Marija se
pojavila sa suzama u očima, zahvalna što je napokon slobodna opet otvoreno
ispovijedati svoju vjeru i zadovoljna što na službi Božjoj vidi tolike dvorane. Ipak,
žalostilo ju je što među njima ne vidi vlastitu sestru.
Sljedeće subote, dok su zajedno sjedile na počasnome uzvišenju pijuckajući vino
nakon vrlo zabavne večeri provedene u prijestolnoj dvorani uz predstavu Pijevca
Hvalisavca, Marija se okrene Elizabeti.
- Toliko bi me usrećilo ako biste sa mnom sutra pošli na misu - reče.
Elizabeta pokaže očitu nelagodu.
- Vaša Milosti, bojim se da to ne mogu učiniti. Pripadnica sam reformirane vjere.
Prstima dotakne zlatnu knjižicu o pojasu: sadržavala je gorljivu protestantsku
molitvu što ju je na samrtnoj postelji bio sastavio njihov brat. I Marija je bila dobila
sličnu zlatnu knjižicu, ali je se nije udostojala nositi. Umjesto toga, iako je dopustila
da se Eduard sahrani prema reformiranome obredu, zapovjedila je da se u njezinoj
kapelici za nj služi misa zadušnica.
Marija se namršti.
- Sestro, bojim se da ste odgojeni u zabludi. Previše mi je stalo do vas da bih vam
dopustila živjeti u krivovjerju. Zar nećete pokazati malo naklonosti i pridružiti mi se
u molitvi?
- Doista bih vam voljela odgovoriti da hoću, gospođo - reče Elizabeta očito
potresena. - Žalosti me što se u vezi s tim pitanjem ne mogu složiti s Vašim
Veličanstvom.
- I mene to žalosti - reče Marija. - Vi ste moja nasljednica, a nezamislivo je da me
naslijedi osoba koja pripada reformiranoj vjeri.
- Smijem li, uz dužno poštovanje, podsjetiti Vaše Veličanstvo pod kolikim je
pritiskom samo bilo da se odrekne svoje vjere za vladavine našega brata? - zapita
Elizabeta. - Slijedili ste svoju savjest i ostali čvrsti. Prošavši sve to, zar ne možete
cijeniti moj stav?
- Da, ali moja je vjera prava vjera i bila sam u pravu što sam je branila - izjavi
Marija. - Najveća mi je želja svoj narod ponovno uključiti u katoličku pastvu.
Upravo mi je zato, vjerujem, Bog i poslao pobjedu. Moja je zadaća biti oruđe kroz
koje će se izvršiti njegova volja.
Oči su joj sjale i Elizabeta prepozna žar koji je Mariju priječio prihvatiti bilo
kakve poglede osim vlastitih, žar zbog kojega je mogla postati opasno nesnošljiva.
- Dakle, vidite - reče kraljica posegnuvši za Elizabetinom rukom i stisnuvši je - za
mene je silno važno da barem prisustvujete misi. Tko zna, možda ćete iz toga čak i
izvući neku duhovnu korist? Bog će vam možda preobratiti srce.
- Jao, gospođo, što da kažem? - odvrati Elizabeta. - Posljednje što želim jest
uvrijediti vas, ali svoju vjeru ne mogu izdati. Marijino držanje postane hladnije.
- Hoćete li barem razmisliti o tome? - ustraje ona.
- Hoću - obeća Elizabeta, ražalostivši se zbog razmimoilaženja sa sestrom. - A
sada, gospođo, molim vas, dopustite mi da se povučem. Obećavam da ću se moliti
Bogu da me vodi.
Marija kimne, ali bez osmijeha.
- Laku noć, sestro - reče.
Elizabeta se nisko pokloni i iziđe iz sobe dok su se lordovi i gospe pri gibali pred
njom.
Simon Renard, novi španjolski poklisar, promatrao je odlazak mlade žene. Stajao
je iza kraljičina stolca, a kada je Elizabeta otišla, nagne se naprijed, siguran da će ga
Marija saslušati. Kao predstavnik njezina voljenoga zavičaja i nepokolebljivi katolik,
blagi i pametnije Renard - pristao i iskusan diplomat i spletkar - šarmom uskoro
prokrčio put do kraljičina povjerenja. Već je bila počela od njega tražiti savjete čak i
prije nego od vlastitih savjetnika.
- Veličanstvo - reče on tiho. - Oprostite mi, ali nisam mogao ne čuti vaš razgovor
s gospom Elizabetom.
Marija se okrenu prema njemu, očito uzrujana Elizabetinim odgovorom na njezin
zahtjev.
- Bojim se za njezinu dušu, Simone - reče.
- Ne vjerujte joj - odgovori on. - Umije očarati ljude i dobro zna kako će njima
manipulirati.
- Čini se prilično iskrenom u svojim uvjerenjima - reče Marija. - Naravno, od
mladosti je iskvarena, a majka joj je bila krivovjerka, no mislim da je u ovom slučaju
vodi istinska savjesnost.
- Gospođo - strpljivo će Renard - vi ste sama dobrota, previše ste dobri da biste
kod drugih vidjeli ikakvu manu. Znate li zašto vaša sestra ne želi ići na misu? Nema
to nikakve veze sa savješću, siguran sam, nego sa željom da se na nju gleda kao na
protestantsku nasljednicu, nadu onih koji bi Vaše Veličanstvo rado spriječili u svetoj
dužnosti.
- Ne, prijatelju moj, ne mogu to povjerovati o njoj. Tijekom ovih tjedana pokazala
je krajnju odanost i potporu.
- Razmislite malo - ustraje Renard. - Odjeća koju ona nosi... zar to nije
protestantsko ruho? Da, jednostavna je, ali je ona nosi radi dojma, a budući da su sve
ostale gospe odjevene kao velikašice, ističe se među njima. Zar vam nije palo na
pamet da je to namjerno? Vrlo je pametna vaša sestra. Ako vam smijem ponuditi
ponizan savjet, naredite joj da ode na misu. Vi ste kraljica i onaje obvezna pokoriti
vam se.
Marija odmahne glavom.
- Nesklona sam tomu da je ograničujem. Na kraju krajeva, to je stvar savjesti.
Radije bih je nježno primamila, tako da k pravoj vjeri pristupi vlastitom slobodnom
voljom.
Renard uzdahne. Gospođo, molit ću se da vam ona uzvrati toliku ljubaznost.
Oprostite okorjelu ciniku što se boji da će to biti uzaludno.
- Vidjet ćemo - reče mu Marija s uzdahom. - Molit ću se za sretan ishod.
Naredne subote Elizabeta primi poziv da dođe u kraljičinu primaću odaju.
Znajući što će se od nje zahtijevati i nesretna nakon tjedna tijekom kojega su odnosi
između nje i Marije bila nešto manje topli nego do tada, sa strepnjom ode onamo.
Ali, Marija se nasmiješi i podigne je iz naklona, pokazujući joj tako nekadašnju
naklonost.
- Žao mi je što nisam imala puno vremena za vas - započne.
- Većinu sam vremena provela s Vijećem. Treba pribivati nevjerojatnom broju
državnih poslova i raspravljati o mnoštvu važnih pitanja.
Približi se klecalu što je stajalo pokraj prozora i podigne pogled prema
ukrašenome raspelu obješenu o zid iznad njega.
- Jedva sam našla vremena čak i za uobičajene molitve, ali Bog će me razumjeti,
u to ne dvojim. Uostalom, nešto od toga ticalo se i njega.
Okrene se, kraljevski lik u grimiznoj svili i zlatnoj tkanini,
- Upravo o vjeri i želim razgovarati s vama. Jeste li razmislili o mojemu zahtjevu?
- Samo sam o tome i razmišljala, gospođo - teška joj srca odvrati Elizabeta.
- Sve što tražim od vas jest da me pratite na misu - reče kraljica.
- Vaša je odsutnost zamijećena. Ima onih koji bi htjeli da vam to naredim, ali više
bih voljela da dođete svojom slobodnom voljom.
- Jao, gospođo, savjest mi to ne može dopustiti - izjavi Elizabeta, izgledajući
istinski potreseno.
- Sestro - Marija će strogo - znam da su za vladavine našega brata mnogi bih
prisiljeni na krivovjerje. Vi ste bili u osjetljivoj dobi, premladi da shvatite zabludu.
Ne, saslušajte me do kraja – utiša ona Elizabetin prosvjed podignutim prstom. -
Moram vam reći da sam odlučila obnoviti služenje mise i pokajničku Englesku
vratiti u podložnost Rimu. Međutim, nije mi namjera savjest mojih podanika na
nešto siliti ili tjerati. Nadam se da će ih možda k istini privesti sam Bog djelujući
preko učenih i kreposnih propovjednika. Pa ću, ako se i vi slažete s time, u tu svrhu
dovesti dobroga crkvenog učitelja da vas pouči tako da možete spoznati istinu o
katoličkoj vjeri.
Elizabeta osjeti da je uhvaćena u zamku. Nije to mogla prihvatiti. Čak i zanemari
li se savjest, ljudije moraju poznavati kao pobornicu reformirane vjere. Ipak, bila je
bolno svjesna da, ako želi zadržati kraljičinu ljubav i dobru volju, mora pristati
barem na pouku. No, već je i sama pomisao za nju bila prokletstvo.
- Ne mogu - reče naposljetku. Oprostite mi, gospođo.
- Razočarala sam se u vama - reče joj Marija i okrene se u stranu.
To se razočaranje uskoro počelo pokazivati i u javnosti. U svečanim prigodama
Elizabeta više nije stajala uz kraljicu, nije se s njome držala za ruku, nije se ljubazno
grlila. A ljudi poput Renarda, koji su voljeli Mariju i nisu vjerovali Elizabeti,
potrudiše se da razlog za raskid uskoro postane općepoznat. Sama u sobi s Kat,
Elizabeta je plakala.
- Bila sam tako sretna - jecala je. - Sretna što sam se naposljetku vratila na dvor i
što uživam kraljičinu naklonost i ljubav puka. A sada me ona dovela u ovaj
nepodnošljivi položaj, prikazuje me se kao njezinu nepnjateljicu, iako sam joj uvijek
htjela samo dobro.
Šmrcne, brišući rupčićem nos.
- Zašto ne biste jednostavno otišli na misu? - predloži Kat. - Učinite to reda radi.
Kraljica će biti oduševljena, a vi ćete opet biti u njezinoj milosti.
- A usto i prijetvorna? - upita Elizabeta koju je to pogodilo. - Kada se jednom
počnem pretvarati, morat ću s time i nastaviti. A što je s onima koji ne budu htjeli
dovesti u pitanje svoju vjeru? Što će oni misliti o meni? Jeste li čuli da su
prosvjedovali u Londonu, a netko je bacio bodež na svećenika koji je poslan služiti
misu u Svetom Pavlu? Mnogi ljudi gorko zamjeraju zbog uvedenih promjena. Ja sam
im jedina nada u budućnost pa će, ako budem viđena kako odlazim na misu, izgubiti
i tu nadu.
Začuje se lagano kucanje na vratima i u sobu uđe Blanche Parry.
- Gospo, ovdje je francuski poklisar i moli da ga primite - reče. Podigavši obrve,
Elizabeta ustane, obriše oči rupčićem i pohrli do zrcala. Ne, poklisar neće vidjeti da
je plakala. Popravi francusku kapicu, uštipne se za obraze, zagladi crne skute i
odmakne se bolje promotriti.
- Ovo će biti zanimljivo - promrmlja otvarajući vrata što su vodila u prednju sobu.
Kada se pojavila, visoka i dostojanstvena u haljini od crna damasta, poklisar
Antoine de Noailles kićeno se nakloni. Promatrajući ga na dvoru tijekom nekoliko
proteklih tjedana, Elizabeta je zaključila da je bistar i lukav te da njezinoj sestri nije
prijatelj. Zapravo, svojedobno je podržao Northumberlanda u nastojanju da Jane
Grey učini kraljicom.
- Dobro mi došli - reče pružajući ruku prema njemu. - Čemu dugujem
zadovoljstvo za ovaj posjet?
- Gospođo, milostivo je od takve izvrsne i krasne mlade gospe kao što ste vi što
pristaje primiti me - izjavi de Noailles.
Zubi mu bljesnuše kroz uredno potkresanu bradu kada mu se tamno, mrzovoljno
lice iskrivi u osmijeh. Elizabeta je umjela prepoznati laskanje, ali svejedno se njime
oduševljavala pa to dražesno dade do znanja blago podigavši kutove usana.
- Doprlo mi je do ušiju da se pitanje vjere postavilo kao mač između Njezina
Veličanstva i vas - glatko nastavi izaslanik. - To je vrijedno žaljenja. Nevolja je u
tome što je kraljica, iako po naravi sklona snošljivosti, pod utjecajem Španjolaca, a
vi znate kako Španjolci umiju biti zagrižljivi kada je riječ o vjerskim pitanjima.
Inkviziciju ne moram ni spominjati...
Elizabeta opet prikrije osmijeh. Nije bila tajna da se Francuzi i Španjolci, dva
velika europska takmaca što se otimaju za vlast, od svega srca mrze i da se iz petnih
žila trude jedni druge izigrati u nastojanju da osiguraju englesko prijateljstvo.
Zapravo su upravo zbog toga engleski kraljevi već desetljećima igrali pametnu igru,
ponašajući se kao mali David između dvojice velikih Gohjata - Francuske i
Španjolske, sklapajući saveze i raskidajući ih kako bi obuzdali moć tih dviju silnih
katoličkih kraljevina. De Noaillesov napadni manevar teško da je bio neočekivan.
Elizabeta pričeka da nastavi.
- Moj kralj želi da vas uvjerim u njegovo prijateljstvo - nastavi Francuz. - Ima u
Francuskoj ljudi koji radije ne bi na engleskome prijestolju vidjeli kraljicu koju
obiteljske veze razumljivo navode na to da ljubazno gleda na Španjolce i njihove
postupke ma kako oni bili odbojni nama ostalima. A siguran sam da i vi sami,
madame, svoj položaj nalazite vrlo teškim. Bude li Francuska stajala iza vas, bit ćete
jači.
Što joj taj čovjek predlaže? Da se uz francusku potporu postavi kao suparnica
vlastitoj sestri? Tako glupa ipak neće biti.
- Zahvalite svojemu gospodaru na ljubaznosti - naglas reče Elizabeta. - Ako mi to
ikada ustreba, budite uvjereni da ću mu se obratiti.
- Možda će vam to ustrebati i prije nego što mislite, s obzirom na otrov što ga
monsieur Renard kap po kap ulijeva u kraljičine uši - reče de Noailles. - Madame,
mladi ste i lijepi. Puk vas voli.
Ljubav što je osjeća prema kraljici uskoro će ispariti kada ga ona počne
prisiljavati da prihvati katoličku vjeru. Tada će Francuska biti spremna stati na vašu
stranu.
 - Nije li i vaš kralj katolik? - bezazleno zapita Elizabeta.
- Jest, ali ne želi vidjeti Englesku u savezu sa Španjolskom izjavi de Noailles,
otkrivajući čelik pod udvornom vanjštinom.
- Imat ću to na umu, poklisaru - reče Elizabeta, ponovo pružajući ruku u znak da
je razgovor završio.
- Budite pažljivi - upozori je Kat nakon poklisarova odlaska.
- Ovo je zapravo poticaj na veleizdaju.
- Zar uistinu? - vragolasto upita Elizabeta. - Meni se učinilo kao uvjeravanje u
francusku potporu u mojoj razmirici s kraljicom u pogledu mise. A i nisam se ni na
što obvezala.
- Gospođo - ustrajao je Renard - ne dajte se zavarati. Onaj pokvareni de Noailles
namjerno njeguje prijateljstvo s gospom Elizabetom ne bi li je naveo da vam se
suprotstavi. Viđam ih zajedno po cijelome dvoru. Nerazdvojni su kao prst i nokat.
- Ne mogu vjerovati da mi vlastita sestra ne bi bila odana - reče potišteno Marija.
- Pokazala se takvom u vezi s misom - istakne Renard. - Ona je krivovjerka i kuje
zavjere s vašim neprijateljima. Njezina je omiljenost prijetnja vašoj sigurnosti.
- Moj me narod voli! - zaprepašteno uzvikne Marija. - To je besmisleno.
- Ah, ali koliko će trajati ta ljubav kada prođe ovaj ushit? - upita Renard. Svaka
vladavina u nekom trenutku postaje neomiljena. To je priroda vlasti... ne možete
očekivati odobravanje naroda u svemu što činite. A u prikrajku, sa željom da vam
naškodi, čeka vaša sestra, pametna, slavohlepna i podmukla.
Marija se zavali u stolcu i uzdahne.
- Moram priznati - umorno dopusti - da, unatoč ljubaznom ponašanju prema njoj i
činjenici da sam pokušala za nju osjećati ono što bi sestra i trebala osjećati, ne mogu
voljeti Elizabetu ni imati povjerenja u nju. Nikako ne mogu zaboraviti da je ona kći
očeve priležnice, žene koja je mojoj majci otela očevu naklonost. Svaki put kada je
pogledam vidim Anu Boleyn i sjećam se jada što mi ga je ta žena prouzročila. Je li
moje nepovjerenje i negodovanje ishod mojega umišljanja ili Elizabeta za mene
doista znači prijetnju?
- Trebali biste se pouzdati u vlastiti predosjećaj, gospođo - s uvjerenjem reče
Renard.
- Prihvatit ću vaš savjet, dragi prijatelju - uvjeri ga kraljica.
Sada su boravili u dvorcu Richmondu i kraljica je bila javno proglasila nakanu o
povratku na staru vjeru, kao i odlučnost da podanike neće siliti na pristanak na to.
Međutim, protestantskim je svećenicima propovijedanje zabranjeno, što je mnoge
potaknulo na prkos kraljičinu proglasu pa su se uskoro našli u tamnici. Nadbiskup
Cranmer, koji je svojedobno proglasio nevaljanim brak između Marijine majke i
kralja Henrika, bio je među njima. Bilo je žestokih prosvjeda u Londonu, a mnogi su
protestanti smatrali kako bi bilo mudro pobjeći u inozemstvo.
Bilo je puno govora o kraljičinoj udaji. Dvorom se pronosio glas o tome da
Marija razmišlja o španjolskome kraljeviću Filipu, sinu cara Karla V. i jednome od
najvatrenijih pobornika katoličanstva u Europi.
- Englezi to nikada neće prihvatiti - reče Elizabeta zabrinutome de Noaillesu dok
su zajedno šetali uz Temzu kraj Richmonda. - Ne toliko zbog toga što je katolik,
koliko zbog toga što je stranac.
- Takav će brak biti trajna nevolja za cijelo kršćanstvo - reče žestoko de Noailles.
- Ali, srećom, to nije jedina mogućnost koja se razmatra. Biskup Gardiner tjera
kraljicu da se uda za kardinala Polea.
Elizabeta se zagleda u njega.
- Pa zar on neće biti novi nadbiskup od Canterburyja? I sigurno se zavjetovao na
celibat?
Poklisar slegne ramenima.
- Papa će im tu, siguran sam, vrlo rado izići u susret. Kardinal bi bio izvrstan
izbor jer mu u žilama teče kraljevska krv Plantageneta.
- Sumnjam da će pristati - reče Elizabeta. - Čula sam kako je kardinal glavom
savjetovao kraljici da ostane neudana. Meni se to čini najsigurnijim izborom, ali se
bojim da ona na to nikada neće pristati.
- Priželjkuje da je naslijedi katolik - podsjeti je de Noailles. - Što se tiče
mogućega supruga za nju, tu je i Edward Courtenay kojega je Njezino Veličanstvo
oslobodilo iz Towera. Dolazi iz moćne katoličke obitelji i od stare je kraljevske loze.
- Pa njemu je tek dvadeset sedam godina! - primijeti Elizabeta.
- Isto koliko i španjolskome kraljeviću, mislim - ubaci poklisar.
- A u Toweru je bio zatvoren godinama. Kažu da više čak ne umije ni jahati.
- Može to ponovno naučiti. Dobro je obrazovan, iznimno pristao i pokazuje
prirodnu uljuđenost.
Elizabeta se prisjeti visokog i zgodnog mladića kojega je viđala na dvoru. Za
njezin je ukus izgledao malčice bezlično, ne onako tamnoputo i poletno kao... Ona se
uspravi; bila je samu sebe uvježbala da više ne misli na admirala.
- Previše je bezazlen i ne zna ništa o dvoru i društvu - svisoka izjavi.
- Biskupu Gardineru je po volji - primijeti de Noailles.
- To nije nikakva preporuka! - nasmije se Elizabeta, ali zapravo je znala da tu
nema mjesta smijehu jer je tvrdokorni katolički biskup sada imao velik utjecaj na
kraljicu.
 - Dakako - promrmlja de Noailles snizivši glas - vi biste se mogli udati za
Courtenayja. Bio bi to brak po mjeri našega vremena: združivanje Tudorove krvi s
Plantagenetovom, protestantske s katoličkom.
Elizabeta ga hladno pogleda, potpuno svjesna što on kani nagovijestiti.
- Nemam namjeru udavati se - objasni mu. Poklisar se s nevjericom zagleda u
nju.
- Mislim da se šalite sa mnom - reče.
- Nikada nisam bila ozbiljnija! - otpovrne Elizabeta i žustro ode ostavivši
zapanjenoga de Noaillesa.
Elizabeta potraži Williama Cecila u čije se savjete sve više pouzdavala i pronađe
ga u njegovu stanu gdje je sluzi pomagao smjestiti stvari u staru pohabanu putnu
škrinju.
- Ostavljate dvor, Williame? - oštro upita.
Cecilu se, kada se okrenuo prema njoj, na licu čitala pomirenost sa sudbinom.
- Da, gospo. Za mene ovdje više nema mjesta. Moji su protestantski pogledi i
predobro poznati, a pamti se i da sam služio bivšega vladara.
- No, meni ćete, nadam se, i dalje služiti? - odvrati Elizabeta.
- Dakako, gospođo. To će mi biti zadovoljstvo - nasmiješi se Cecil. - Zapravo,
danas poslijepodne odlazim u Hatfield dogovoriti popravak dimnjakâ.
- Radujem se što to čujem - reče mu je Elizabeta. - Neki su od njih gadno napukli.
- Rekao sam vašemu upravitelju da smjesta otpočne s radovima, gospođo, ali se
bojim da je on to odgodio.
- A ja nisam bila tamo da ga potičem! - nasmiješi se Elizabeta.
- U svakom slučaju, Williame, nisam došla razgovarati o dimnjacima. Trebam vaš
savjet. Francuski mi poklisar predlaže da se udam za Edwarda Courtenayja.
Cecil podigne obrve.
- Mislio sam da kraljica ima neke namjere u tome smislu.
- Ima - reče Elizabeta, rastreseno podigavši i složivši jednu košulju. - Zašto ga
onda de Noailles predlaže meni?
Cecil se namršti.
- Bojim se da tome može biti samo jedan razlog. Gospo, to nije tek pokušaj da se
za vas nađe suprug. Meni to miriše na veleizdaju!
- I meni - odgovori Elizabeta. - Ipak, ne želim se odreći prijateljstva i
blagonaklonosti francuskoga kralja. Jednostavno sam rekla da se ne želim udavati.
- Pametno - odobri joj Cecil. - Nikada se ne valja obvezivati.
- To i ne kanim - nasmiješi se ona. - Jeste li čuli da je i kardinal Pole u utrci za
brak s kraljicom?
- Kardinal Pole? Izvrsno će si međusobno odgovarati - zahihoće William. - Cijele
će noći provoditi u molitvama!
Okrenu se k njoj, a osmijeh mu izblijedi.
- Taj Edward Courtenay - reče. - Nije on za vas.
- Mislite da bih ga htjela? - otpovrnc Elizabeta kriveći lice.
- Ni na trenutak - reče Cecil, široko se osmjehujući. - Samo zapamtite moj savjet i
postupajte oprezno. Poigravate se s veleizdajom ako ikada ma čime pokažete da
odobravate takvu ponudu.
- Pripazit ću, dragi prijatelju - uvjeravala ga je Elizabeta.
- Gospo Elizabeta! Courtenay se otmjeno nakloni pred njom. Sreli su se na stazi
prema voćnjaku, došavši iz suprotnih smjerova. Elizabeta je uživala u dugoj šetnji po
jarkome suncu, a pratile su je Kat, sada vrlo kočoperna u novoj ulozi glavne pratilje i
družbenice kraljičine nasljednice, te jato djevojaka koje su joj bile dodijeljene u
službu.
- Lorde Edwarde - osmjehne se Elizabeta. Nije bio prvi put da je Courtenay
presreće. - Nadam se da vas nalazim u dobru zdravlju.
- Zdravlje Vaše Milosti puno je dragocjenije - odgovori on. Brzo se učio
udvornosti nakon tolikih godina provedenih u Toweru.
- Odmah se bolje osjećam kada vidim vaše lordstvo - uzvrati mu ona kompliment.
Uistinu je bio ugodan mladić, koliko god se činio da ima manje godina nego što ih je
doista imao.
- Onda se, gospo, nadam da će vam biti po volji čuti kako mi je kraljica milostivo
pristala vratiti devonsku grofoviju.
Očito je jedva čekao da joj to kaže. Elizabeta ga nestašno pogleda.
- Ako ima istine u glasinama, milorde, ima za vas na umu i puno viši položaj.
Courtenayjevo je lice odavalo želju za skrovitošću. Ponudi joj ruku i povede malo
dalje stazom kako ih njezine pratilje ne bi čule.
- Smijem li otvoreno govoriti, gospođo? - upita. Elizabeta kimne.
- Dakako.
- Monsieur de Noailles rekao mi je da se Njezina Kraljevska Milost opredijelila
za brak sa španjolskim kraljevićem - povjeri joj on.
- Monsieur de Noailles malo se zaletio - osmjehne se Elizabeta. - Mislim da još
ništa nije utvrđeno. Kraljica porumeni svaki put kad joj se spomene brak i njezini
savjetnici ne mogu je navesti na daljnji razgovor o tome. Znam to zato što sam čula
njihovo gunđanje.
 - Ah, ali ne znamo ono o čemu se razgovara u tajnosti - ustraje Courtenay. -
Vjerujem da poklisar ima brojne uhode i da zna štošta što mi ne znamo.
- Moguće, milorde - reče Elizabeta, mrvicu preoštro. - Meni je važna samo sreća
Njezina Veličanstva.
- Mislim da je njoj osobita želja udati se za kraljevića Filipa - izjavi Courtenay. -
Što se pak mene tiče... moje srce okrenuto je drugamo.
- Smije li se znati gospino ime? - u šali se raspitivala Elizabeta.
- Riječ je o vama - dahne on, zaljubljeno je gledajući. Elizabeta se pretvarala da
ju je obuzela djevojačka zbunjenost.
- Ah, milorde - ona će, skrivajući rukom obraz - ne znam kako da vam
odgovorim... Polaskana sam, uvjeravam vas, ali mi treba vremena da to prihvatim.
Zbilja mi to nije bilo ni na kraj pameti.
- Nadam se da me ne smatrate drskim - zabrine se Courtenay.
- Ne, samo... samo sam iznenađena - glupavo se smješkala Elizabeta.
- Mislim da nam kraljica neće uskratiti dopuštenje - vedro joj reče on.
- Kakvo dopuštenje? - upita Elizabeta.
- Da se vjenčamo - reče on, sav ozaren od želje.
Jadni momčić, pomisli ona, mora da je još uvijek nevin budući da je tijekom svih
tih godina bio pod ključem. No, da se uda za nj?
- Nemojmo još razmišljati o tome - žurno ga posavjetuje. - Moram sve ovo dobro
odvagnuti. Bila sam odlučila, vidite, živjeti samačkim životom.
- Ima puno jakih razloga za naš brak - ustraje Courtenay. - Oboje smo kraljevske
krvi pa smo položajem gotovo ravnopravni, odgovaramo si po dobi, a ja sam, gospo,
u vas zaljubljen.
Elizabeta se okrene prikriti osmijeh. Jadni glupan, nema pojma što znači biti
zaljubljen. Za njega je to tek dvorski protokol. Ali, iza ovoga stoji još nešto,
pretpostavljala je.
- Je li taj brak predložio monsieur de Noailles? - upita.
- Da, upravo me on ohrabrio da se upustim u udvaranje - bezazleno odvrati
mladić. - Rekao je da će naša veza naići na potporu kralja Henrika.
- Doista bi bilo tako - reče Elizabeta. - Međutim, koliko god da me ljubite, a zbog
toga sam polaskana, mislim da bismo trebali malo pričekati i staviti na kušnju svoje
uzajamne osjećaje.
- Nadam se da nećete biti okrutni - požali se Courtenay.
- Nikada ne bih mogla biti neljubazna prema tako vatrenome udvaraču - reče mu
Elizabeta. - A sada, milorde, moramo okončati razgovor jer se bliži doba objeda i ja
moram poći spremiti se. Zbogom.
Ispruži ruku, a Courtenay je, spustivši se užurbano na jedno koljeno, uhvati i
poljubi.
- Što je sve to značilo? - upita Kat, sumnjičavo promatrajući njegov odlazak.
- Oh, još jedna prosidba među mnogima! - nasmije se Elizabeta. - Nažalost, ovo
je ozbiljan slučaj, zahvaljujući spletkarenju francuskoga poklisara.
- Nadam se da ste ga odbili i otjerali po kratkom postupku! - ljutne se Kat.
- Malo sam ugađala njegovoj mašti - nestašno joj reče Elizabeta. - Rekla sam mu
da ću misliti na njega i odvratila ga od žurbe da zatraži kraljičin blagoslov.
Uostalom, on je navodno njezin udvarač. Ništa iz toga ne može proizići, uvjeravam
vas.
Courtenay je očito bio u središtu pozornosti. Svi su očekivali da će se kraljica
udati za njega.
Elizabetini prijatelji nisu govorili ni o čemu drugome pa je njezina primaća odaja
postala mjesto za razmjenu govorkanja.
- Dvorani se okupljaju oko njega, željni njegova pokroviteljstva - reče Parry. -
Spuštaju se na koljeno kada mu se obraćaju. Zamislite!
- Plemići ga podmićuju bogatim darovima - ubaci John Astley. - Lord od
Pembrokea nedavno mu je darovao krasne konje.
- Kakva mu korist od njih kada još uvijek nije vješt jahanju? - podsmjehne se
Elizabeta.
- Vješt je jahanju kada je riječ o ženama, kako se čuje - promrmlja Kat.
- Što ste to rekli? - Elizabeta povuče Kat preda se. Kat se zagleda u gospodara
Parryja koji pocrvenje.
- Molim vas za oproštenje, gospo, ali po cijelome se dvoru šuška da grof
izgubljeno vrijeme nadoknađuje u bordelima Southwarka.
Elizabeta se nasmiješi.
- Kladim se da kraljica o tome ništa ne zna - reče.
- Nadam se da je dovoljno pametan i oprezan - reče Astley. - Zbilja, taj je čovjek
nesnosan s tom svojom uznositošću i šepirenjem. Već se hvasta sjajnim ruhom koje
će odjenuti za krunidbu.
Elizabeti izblijedi osmijeh na licu. Toliko o njegovoj ljubavi prema meni, pomisli
ona. Nije ništa osjećala za Courtenayja, ali njegov otvoreni trud da se oženi
kraljicom zasigurno je bio dokaz kako su njegove izjave pokraj rijeke bile isključivo
koristoljubive. To je iznenadi i zaboli. Kako li je uvredljivo kada se s tobom netko
tako poigrava!
 - Kraljica mu je darovala prsten koji je pripadao kralju Henriku - reče Kat. -
Vrijedan šesnaest tisuća kruna.
- Zvuči kao da ozbiljno razmišlja o udaji za njega - bilo je mišljenje njezina
supruga.
- Moja sestra ne bi mogla biti tako glupa - izjavi Elizabeta sa stanovitom
gorčinom. - On je plitak i isprazan, a ona će uskoro prozreti njegovo laskanje.
Sama te noći u ložnici, još uvijek osjećajući bol zbog prevrtljivosti Courtenayjeva
srca, Elizabeta se promatrala u zrcalu, tražeći melem za ranjenu taštinu. Dakako,
Marija je kraljica i puno sjajnija ženidbena prilika od tek pretpostavljene
prestolonasljednice. No, kako je Courtenay mogao Mariju uspoređivati s njom? Lice
koje joj je tako ustrajno uzvraćalo pogled bilo je daleko mladolikije i ljepše od
kraljičina te svakako prekrasna nagrada za svakoga muškarca... Ali ne i za
Courtenayja, smrknuto pomisli. Čuvat će se za nekoga daleko boljega od njega...
Ako, naime, ikada uspije naći muškarca dostojna njezina društvenog položaja i
njezine ljubavi, muškarca radi kojega će biti spremna odreći se vlastite slobode,
muškarca koji bi bio sposoban uvjeriti je da je brak vrijedan rizika...
- Gospo Elizabeta! - Courtenay skine šešir i nisko se pokloni. Dvorani na galeriji
zurili su u njih.
- Sretna li susreta, milorde, napokon - oštro će Elizabeta, zaustavivši se da ga
oholo osmotri. - No-no! Naslušala sam se uznemirujućih glasova o tome da ste svoju
ljubav poklonili drugoj osobi čije se ime ne usuđujem izgovoriti.
Courtenay je bio dovoljno pristojan da pokaže zbunjenost.
- Ne obraćajte pažnju na glasine, gospođo. Moje srce pripada vama i uvijek će
vam pripadati.
- Ah, ali pripada li vama moje? - tiho odgovori ona, vragolasto se osmjehnuvši, a
potom nastavi svojim putem, ostavivši ga da zbunjeno i glupo bulji za njom.
Kraljica Marija zagleda se u portret mladića u otmjenoj crnoj odjeći kojemu je
muževan stav - ruka oslonjena na bok - lijepo isticao vitak stas i mišićave noge u
svilenim čarapama. Filip Španjolski imao je tamnosmeđu kosu, velike, osjećajne oči,
ravan nos, vrlo pune crvene usne pod svijetlosmeđim brkovima te isturenu
habsburšku čeljust koju kratka, uredno podrezana brada nije mogla potpuno prikriti.
Što zapravo jednu osobu privlači drugoj? Samo izgled ili tjelesne osobine ili pak
ono malo značaja što se otkriva na nečijem licu? Zašto je Mariji, čija se osjetila još
nikada nisu probudila pod muškim dodirom, iako je gajila romantične snove o
brojnim udvaračima, bio dovoljan tek jedan pogled na Filipa da osjeti kako joj se
utroba topi? U njezinim je očima on bio prekrasan, utjelovljenje svega što je
poželjno u muškome liku. A kada ga se, nakon toga prvog pogleda, dobrano
nagledala, bila je izgubljena,
 Renard je pomno motrio kraljicu. Njezina je reakcija na portret bila očevidna, a i
snažnija nego što je predviđao.
- Gospođo? - blagim će glasom. Marija se pribere i ozareno nasmiješi.
- Da, Simone, sviđa mi se ovo što vidim - reče.
- To je najbolja ženidbena prilika u kršćanskome svijetu - istakne Renard. - On je
nasljednik velikoga carstva koje obuhvaća velik dio Europe, a proteže se čak do
Amerike. Poznat je po mudru rasuđivanju, zdravu razumu, pouzdanoj vještini u
vladanju i umjerenosti.
- Promatrajući ga, u sve to nimalo ne sumnjam - reče Marija - ali oprostite mi na
jednom pitanju. Moji poslanici u vašoj zemlji šalju mi i drukčija izvješća, izvješća
koja kažu da je hladan i okrutan.
Renard potišteno odmahne glavom.
- Njih su u zabludu doveli kraljevićevi neprijatelji - izjavi. - Nije on hladan.
Ljubio je pokojnu suprugu, a kada je umrla pri porodu, to ga je teško pogodilo.
Sve odonda Filip je živio s ljubavnicom, ali Renard se suzdrži spomenuti to
Mariji. Takvi su slučajevi bili vrijedni žaljenja, ali ne i neobični. Tako je svijet
načinjen: velikaši se žene iz dužnosti, a u postelju s ljubavnicom odlaze iz
zadovoljstva.
- Što se pak tiče okrutnosti, gospođo, jedino mogu pretpostaviti da je vaš poklisar
pripadnik nove vjere pa se našao povrijeđenim zbog slučajeva velikoga čina vjere
kojima kraljević ponekad pribiva.
Marija je često slušala o primjerima čina vjere - autos-da-fé, tako su se nazivali -
dugim vjerskim ceremonijama što ih je priređivala španjolska inkvizicija, a prilikom
kojih su se brojni krivovjerci i posrnuli obraćenici poticali na odricanje i pokoru: oni
koji bi to odbili bili bi osuđeni i izručeni predstavnicima svjetovne vlasti da ih stave
na muke i odmah nakon toga spale na lomači.
- Kao dobra kći Crkve, Vaše Veličanstvo zna da je takva kazna za krivovjerca
posljednja prilika za spasenje - nastavi Renard. - Dakle, daleko od toga da bude
okrutno, Njegovo se Visočanstvo pokazuje vrlo milosrdnim u revnome zalaganju za
inkviziciju.
- Dakako - složi se Marija. - I on će mi biti baš onakva pomoć kakvu trebam da
uvjerim ovo u beznađe utonulo kraljevstvo na povratak pravoj vjeri. Ipak, još se
zbog nečega ustežem.
- Recite mi što je posrijedi - ohrabri je Renard. Kraljičini se obrazi obliše laganim
rumenilom.
- Kraljeviću je tek dvadeset šest godina, a meni trideset sedam. Možda će mu se
učiniti da je za mene premlad.
 Renard se prezirno nasmije.
- Razlika je u godinama sitnica, gospođo. Njegovo je Visočanstvo udovac sa
sedmogodišnjim sinom! A jednako nestrpljivo priželjkuje taj brak kao i vi. Dovoljna
je jedna vaša riječ.
- Ne znam... - Marija je zvučala nesigurno i zbunjeno. - Vjerujte mi, sklona sam
tom braku, ali bojim se kako će na to gledati moje Vijeće. Svjesna sam da mnogi
potajno još uvijek nisu odustali od krivovjernih uvjerenja, a ima i mnogo takvih koji
će mi zamjeriti što za supruga uzimam stranoga kraljevića. Englezi su vrlo
uskogrudni, Simone, i sumnjičavi prema strancima. Neki su od njih čak uvjereni da
Francuzi imaju repove!
- Pa, to mogu zamisliti! - smijuckao se on. - Ali, savjetovao bih vam da to pitanje
obzirno načnete.
- Ne mogu ga uopće nikako načeti - odvrati Marija čije se rumenilo pojača. - Ne
mogu se upustiti u razgovor o tako osjetljivu pitanju s toliko gospode.
- Onda ću ja zamoliti svojega gospodara i cara da im uputi pismo - umiri je
Renard, pitajući se kako će se pobogu Filip snaći kada dođe do prisnijih trenutaka. -
Bit će taktičan i susretljiv, budite uvjereni u to.
- Nisam sigurna... - opet će Marija. - Sve je ovo previše... previše...
- Čega se zapravo bojite? - tiho je upita Renard, gledajući je s razumijevanjem.
- Samoga braka - prizna Marija, jedva ga se usuđujući pogledati u oči. - Nikada
nisam osjetila ono što se naziva ljubavlju niti sam ikada gajila pohotne misli. Moj
otac kralj Henrik nalazio mi je brojne prosce, ali od toga nikada ništa nije bilo, a po
istini govoreći, prije i nisam previše mislila o braku, sve dok se Bogu nije svidjelo da
me uzdigne do prijestolja. Uvjeravam vas, kao privatna osoba, nikada to ne bih
poželjela. Ali... Svrne oči na portret i ondje ih zadrži. - Zbog toga i moram sve to
prepustiti caru kojega shvaćam kao oca.
- Razumijem, gospođo - očinski reče Renard. - Moj će gospođar učiniti kako vi
želite.
Blijeda u licu i uzrujana, Elizabeta ude u dvoranu u kojoj je zasjedalo Vijeće,
dobro znajući zašto je onamo pozvana. Duž suprotne strane stola sjedili su
tvrdokorni, utjecajni ljudi, od kojihje mnoge dobro poznavala. Neki su bili
nepokolebljivi katolici, neki su se rado vratili staroj vjeri, a treći su joj se pak, znala
je, priklanjali tek reda radi, ali svi su željeli zadržati svoje mjesto, što je i bio razlog
zbog kojega su sada bili spremni okomiti se na nju.
Pošto se spustila na stolac sučelice svima njima, biskup Gardiner, lord kancelar,
skupivši guste obrve nad velikim nosom, namršteno se okrenu prema njoj.
- Gospođo, valja vam znati da Njezino Veličanstvo pokazuje sve manje
snošljivosti prema onima koji ustraju u krivovjerju - otpoče - a posebno se ljuti zbog
vašega odbijanja da nazočite misi.
- Gospođo lordovi, shvatila sam da je Njezino Veličanstvo jasno dalo do znanja
kako neće ni na što siliti svoje podanike ili ih tjerati da postupaju protivno svojoj
savjesti - izjavi Elizabeta, odlučna ne pokolebati se.
To je stav za koji se opredijelila dok Parlament s time u vezi ne donese odluku -
prizna Gardiner. - Ali, isto se tako nada i da će njezini podanici, a iznad svega
njezina nasljednica, prigrliti pravu vjeru jednako gorljivo kao i ona.
- Shvatili smo da je kraljica u nekoliko navrata od vas zatražila da zajedno s
njome pribivate misi, ali ste to odbili - okomi se na nju stari vojvoda od Norfolka,
njezin praujak. Starost mu nije ublažila ratobornu narav.
- Odbila sam vodena svojom savješću - usprotivi se Elizabeta - a ako Njezina
Kraljevska Milost ustraje na prisili svojih podanika na poslušnost, zašto je onda
izdala proglase koji navode na drukčije uvjerenje?
Čim je to izrekla, poželi pregristi vlastiti jezik. U ljutnji je dopustila da je napusti
uobičajeni oprez i zacijelo je otišla predaleko. Ipak, rekla je samo istinu. Kakav je
drugi odgovor mogla dati?
Lordovima se smrkne lice. Neki su međusobno nešto mrmljali.
- Ovo je nepristojan i neučtiv odgovor - reče Gardiner stroga lica - i ovo vam
Vijeće upućuje ukor zbog zanemarivanja kraljičinih želja, i to ne samo u vezi s
misom nego i zbog opetovana ustručavanja da uzvratite na njezine časne zahtjeve o
odbacivanju jednostavne odjeće i odijevanju u prikladnije ruho.
- Zar je sada postao zločin odijevati se suzdržano i skromno? - suho uzvrati
Elizabeta. - Oprostite mi, to nisam znala.
- Dobro znate zbog čega nosite takvu odjeću, a to nema nikakve veze sa
skromnošću. Postupate tako da bi vas protestanti prepoznali kao svoju pobornicu
koja prezirno prkosi kraljici.
Elizabeta duboko udahne. Koliki god bijes osjećala, neće joj biti od koristi ako se
i dalje bude suprotstavljala tim neprijateljski raspoloženim ljudima.
- Voljela bih vidjeti kraljicu i sama joj sve objasniti - reče. - Molim vas, zatražite
od nje da me primi.
Marija ju je pustila da dva dana čeka prije nego što će je pozvati da se pojavi pred
njom u dugoj galeriji u Richmondu. Do tada je Elizabeta imala dovoljno vremena
razmisliti o svojemu položaju i porazgovarati s Kat.
- Bojim se da je kompromis neumitan - reče joj. - Koliko god želim da protestanti
na mene gledaju kao na prijateljicu, ne usuđujem se izložiti kraljičinu gnjevu
otvorenim pristajanjem uz svoju vjeru.
 - Nema smisla da se dovodite u opasnost - složi se Kat. - Kraljica je u početku
obećavala vjersku snošljivost, ali čini se da sada pjeva drukčiju pjesmu, a stvari se
mogu samo pogoršati ako ima istine u tome da će se vjenčati s kraljevićem Filipom.
Gospe mi, živimo u pogubnim vremenima.
- Doista je tako - odvrati Elizabeta, a srce joj klone pri pomisli na predstojeći
sukob.
- Ne vjerujte joj! - upozoravao je Renard, očiju blistavih od treperava svjetla
svijeća.
Mariju zbuni žestina njegova glasa.
- To mi je sestra - reče polako - i do sada se pokazala odanom. Samo se u vezi s
vjerom nismo sporazumjele.
- U tome i jest njezina izdaja! - izjavi Renard. - Onaj smutljivac od francuskoga
poklisara potiče otpadnike i krivovjerce u suprotstavljanju potpori mojega gospodara
i cara te u protivljenju udaji Vašega Veličanstva za kraljevića Filipa. Gospa Elizabeta
u savezu je s njim, u to sam siguran. Čak sam čuo da se govori kako sada papisti
kraljuju, ali će gospa Elizabeta to sve s vremenom srediti.
- Ne mogu u to povjerovati - reče Marija, zabrinuto se poigravajući prstenjem na
prstima.
- Ne podcjenjujte je, gospođo - upozori je poklisar. - Očito se priklanja novoj
vjeri zato da bi privukla krivovjerce i pridobila ih da je podrže.
Marija ustane i priđe rešetkastom prozoru. Dolje se pružalo prazno i široko,
mjesečinom obasjano dvorište. Većina je ljudi u palači sada već u postelji, ali znala
je da sama neće noćas dobro spavati jer će joj um mučiti ovo pitanje u vezi sa
sestrom.
- Imate li dokaza da ona spletkari protiv mene? - upita.
- Još ne - prizna Renard. - Dakako, možda je pogrešno sumnjičim, ali bolje je
spriječiti nego liječiti. Ona je lukava i podmukla, a sposobna je i svakoga očarati. Po
mojemu mišljenju, gospođo, tako je opasna da biste je smjesta trebali poslati u
Tower ili u najmanju ruku maknuti s dvora jer je njezina prisutnost nedvojbena
prijetnja sigurnosti Vašega Veličanstva.
Marija je zurila u njega.
- Doista mislite da mi želi zlo? Renard slegne ramenima.
- Slavohlepna je. Možda su je drugi nagovorili na neke opasne naume ili ih
možda netko drugi poduzima u njezino ime.
Priznajem da sam se i sama bavila sličnim razmišljanjima - reče Marija. - Teško
mi je povjerovati da bi ona išla tako daleko, ali ne sumnjam u to da ima drugih koji
se neće ustručavati uzdignuti je na moje mjesto, samo ako uzmognu. No, bez ikakvih
dokaza, ne mogu vlastitu sestru poslati u Tower. Ne, neću to učiniti. Ona počne
koračati amo-tamo.
- Sve će se riješiti pristane li preobratiti se na pravu vjeru. To je moja iskrena
želja. To je i nužno jer onaje prestolonasljednica.
- Sve dok Vaše Veličanstvo ne dobije sina - blagim će glasom Renard.
Marija pocrveni.
- Kada se to dogodi, neću se više morati bojati sestre - primijeti. - No, za sada
moram dati sve od sebe da je privedem našoj pastvi i obeshrabrim njezine
krivovjerne pristalice. Sutra ću je primiti. Zatražila je prijam jer je očito zabrinuta za
svoj položaj. Ja ću to iskoristiti kao svoju prednost.
Elizabeta se baci na koljena pred kraljicom. Dugo se pripremala za ovaj susret, a
sada, kada je došao trenutak, nije mogla zaustaviti drhtanje i bila je na rubu suza:
zbog toga što se to dogodilo upravo na njezin dvadeseti rođendan i što ove godine
nije bilo nikakve proslave, osjećala se još gore. Nazočnost carskoga poklisara,
mračnoga, prijetećeg baziliska iza Marijina stolca, utjerivala joj je još veći strah.
- Onda, sestro - reče Marija, bez osmijeha na licu i oprezna pogleda - obje znamo
zašto sam poslala po vas.
Elizabeti srce još jače klone. Nije joj bilo teško prizvati suze.
- I predobro vidim da Vaše Veličanstvo nije baš raspoloženo prema meni -
zamuca ona - a ne mogu se sjetiti drugoga razloga tomu osim vjere. Ipak, molim
Vaše Veličanstvo da mi zbog toga oprosti jer sam odgojena kao protestantkinja i
nikada me nitko nije poučavao staroj vjeri.
Potrudi se dobiti na vremenu, rekla je samoj sebi.
- Ponizno molim Vaše Veličanstvo - nastavi ona - da mi dogovori pouku kod
nekoga učenog čovjeka i da odredi koje knjige trebam pročitati, tako da sama vidim
dopušta li mi savjest da to prihvatim.
Marijino lice zasja od radosne nade, ali Renard je upitnim pogledom podozrivo
promatrao Elizabetu. Ni najmanje nije dvojila u to da jasno prozire njezinu
neiskrenost.
- Od svega sam srca zahvalna što to čujem - reče kraljica. - Dobit ćete
odgovarajuću pouku, to vam obećavam.
- Zahvaljujem vam, gospođo - promrmlja Elizabeta pognuvši glavu.
- Najveća mi je želja da vi prihvatite pravu vjeru - reče joj Marija. - Uvjeravam
vas, sestro, da bi vas, kada biste samo došli na misu, vjera sigurno prožela. Moja je
volja da sutra pribivate službi u čast proslave rođenja Blažene Djevice Marije.
Elizabeta odluči pribjeći toliko puta iskušanoj izlici. Položi ruke na struk i na lice
navuče paćenički izraz.
 - Jao, gospođo, bojim se da se ne osjećam dobro. Muče me strahoviti bolovi u
trbuhu.
I Marija i Renard se namršte.
- Bilo vam je dovoljno dobro da dođete ovamo i branite svoj slučaj - reče čvrsto
Marija. - Boga se ne smije odbacivati izlika ma. Očekujem da ću vas ondje vidjeti.
Kad je Elizabeta nevoljko izišla iz svojih odaja, a Kat i njezine pratilje za njom,
zaprepasti se vidjevši znatiželjne dvorane nanizane duž galerije kojom se išlo u
kapelicu. Već je bilo dovoljno loše što mora otići na misu, još i gore što će svi za to
doznati, a neki od onih koji su je promatrali s razočaranjem i neodobravanjem u
očima bih su pripadnici nove vjere.
- Kat, toliko me boli želudac - na sav glas reče, trudeći se da izgleda patnički i
lagano teturajući. - Oh, oh.
Još je uvijek uzdisala kada primijeti približavanje kraljičine povorke pa lagano
jaukne spuštajući se u naklon na vratima kapelice.
- Dobro jutro, sestro - reče Marija pridižući je. - Vjerujem da se jutros osjećate
bolje.
- Ne, gospođo - zastenje Elizabeta. - Bolesna sam. Marija je izgledala ozlojeđeno.
- Osjećat ćete se bolje kada dobijete duhovno osvježenje - žustro reče i uđe u
kapelicu. Elizabeta se jednom rukom očajnički uhvati za trbuh, a drugom u prolazu
povuče za rukav Susan Clarencieux, kraljičinu glavnu dvorsku damu.
- Molim vas, Susan, protrljajte me po trbuhu, ja ne mogu - stenjala je.
Gospođa Clarencieux se zagleda u nju, posve svjesna igre koju je Elizabeta
igrala.
- Gospođo, moramo zauzeti mjesta jer misa samo što nije započela - prosikće ona,
malo se povukavši, tako da Elizabeta može krenuti ispred nje.
Shvativši kako nema nikakve mogućnosti umaknuti, Elizabeta polako ode na
svoje mjesto, namjerno se poigravajući sićušnom zlatnom knjižicom koju je nosila o
pojasu, knjižicom u kojoj se nalazila i molitva što ju je napisao njezin brat Eduard i
moleći se da oni koji su istoga uvjerenja kao i pokojni kralj shvate tu kretnju kao
znak da ona ostaje nepokolebljiva u svojoj vjeri.
Dakako, nije pristupila ispovijedi pa nije mogla ni primiti kruh i vino, a kada je
svećenik podigao hostiju, zatvorila je oči i sagnula glavu kao u molitvi. No, to je bilo
dovoljno da udovolji kraljici koja je poslije toplo zagrli te joj daruje skup dijamant,
broš od rubina i krunicu od koralja. Krunicu Elizabeta gurne duboko u ladicu,
odlučna nikada je ne nositi. A sljedeće se nedjelje i ne pojavi na misi.
- Ona se pretvara, gospođo, kako bi bolje igrala vlastitu igru! - grmio je lord
kancelar Gardiner.
 - Sada se pokazuje u pravom svjetlu - dometne Renard. - Gospođo, vi hranite
zmiju u njedrima, kao što sam vas već upozorio!
Marija pošalje po Elizabetu.
- Molim vas, sestro, govorite slobodno - potakne je. - Morate reći vjerujete li
čvrsto u ono u što su katolici oduvijek vjerovali o svetome sakramentu: da u trenutku
posvećenja on postaje stvarno tijelo i krv našega Gospodina.
Elizabeta problijedi pa proguta pljuvačku, svjesna da je Gardiner i Renard motre
poput jastrebova spremnih baciti se na plijen i sluteći opasnost u kojoj će se naći
dade li pogrešan odgovor. Mora po svaku cijenu zadržati Marijinu naklonost jer o
tome ovisi puno toga.
- Gospođo, uvidjela sam zabludu u svojemu shvaćanju - tiho reče - i kanila sam
javno izjaviti da sam pribivala misi zato što me na to potaknula savjest te da sam
onamo pošla svojom slobodnom voljom.
Marija se osmjehne i naglo je zagrli.
- Obradovali ste mi srce tim riječima - reče. - O, kako dršćete! Nemate razloga za
to, sestro. Sve je u redu.
- Bojala sam se da sam nečim ozlovoljila Vaše Veličanstvo - reče Elizabeta.
- To je prošlo - toplo reče Marija.
Promatrajući Elizabetu kako odlazi, Renard je jedva suzdržavao ogorčenje.
- Ona nas sve obmanjuje - reče on kraljici. - Na vaše pitanje uopće nije dala
izravan odgovor.
- I laže o svojemu obraćenju - režao je Gardiner. Marija je izgledala potreseno.
- Još uvijek tako mislite, dragi moji prijatelji? - upita.
- Bojim se da je tako, gospođo - odgovori Renard. - Ona je licemjerna. Jednoga
dana nema pojma o katoličkoj vjeri, a sutradan shvaća da je bila u zabludi. Pametna
je, ali ne baš toliko. A Vaše Veličanstvo, oprostite mi, odveć je lakovjerno i odveć
spremno o svakome misliti sve najbolje.
Biskup Gardiner sporazumno zagunđa.
- Muči me pomisao da će, ako umrem prije nego što rodim sina, moje prijestolje
prijeći u ruke osobe čija su uvjerenja tako sumnjiva - polako reče Marija, opet se
poigravajući prstenjem na prstima. - Doista, bio bi to pretežak teret za moju savjest
kada bih dopustila Elizabeti da me naslijedi ako ste vi u pravu i ona na misu dolazi
samo zbog licemjerja. To bi bila prava nesreća za moje kraljevstvo.
Utone u kraljevski naslonjač, a stare sumnje o Elizabeti izrone na površinu
njezina uznemirenog uma.
- Ona je, na kraju krajeva, kći osobe za čiji ste dobar glas možda i čuli - ironično
primijeti. - Osobe koja je doživjela pravednu kaznu.
 - Previše je naslijedila od značaja te gospe da bi bila dobra kraljica - primijeti
Gardiner. - Priznajem da sam nekoć bio zanesen majčinim površnim čarima, ali na
vrijeme sam progledao.
Marija ga, međutim, nije slušala. Hrvala se s posebnom bojazni što joj je tijekom
dugih godina bujala u grudima, a u posljednje joj je vrijeme bila uzrokom mnogih
besanih noći. Sada se, uza sve druge goruće brige u vezi s Elizabetom, više nije
mogla suzdržavati.
- Moram vam reći kako sumnjam da je ona dijete mojega oca - izleti joj
najednom, čime i samu sebe iznenadi, jer nikada u životu nije to ni pred kime naglas
izrekla.
Gardiner i Renard zapanjeno se zagledaju u nju.
- Saslušajte me do kraja - reče im, pomalo bez daha zbog vlastite iskrenosti. - Već
sam prije mnogo godina, odmah nakon priležničina pada, čula da se govori kako
Elizabeta nalikuje Marku Smeatonu, sviraču lutnje optuženome za zločinačke veze s
tom ženom. Više je od jedne osobe primijetilo da mu dijete nalikuje licem i
držanjem. Ako je to istina, onda mi ona uopće nije sestra, a još manje zakonita
nasljednica mojega prijestolja.
- I ja sam čuo kako se o tome šuška, ali se bojim da je to nažalost bilo samo
zlonamjerno govorkanje - reče biskup. - Vidio sam onoga glupog Smeatona i nisam
uočio nikakve sličnosti. A ona izgleda baš kao pokojni otac Vašega Veličanstva, zar
se ne slažete s time?
- Žao mi je što i ja to ne mogu tako vidjeti - reče Marija.
- Očinstvo je nemoguće dokazati ili pobiti, stoga vam savjetujem da se u to ne
upuštate, gospođo - ustvrdi Renard. - Nikada nisam vidio kralja Henrika ni Smeatona
pa ne mogu ništa tvrditi, ali ove se sumnje zasnivaju samo na glasinama. Nema
dokaza, nema ničega čvrstoga na temelju čega bi se nju moglo razbaštiniti.
- To me i muči - reče Marija. - Svejedno, moje sumnje zbog toga nisu ublažene.
- Najbolje je rješenje - reče Gardiner, uvijek poslovan i praktičan - za Vaše
Veličanstvo da se što prije uda i na svijet donese nasljednika. Courtenay je spreman i
voljan, stoga, gospođo, što čekate?
Marija se lecne na tu bezobzirnost i još jače pocrveni. Prisjećala se tajnih izvješća
što ih je primila u vezi s Courtenayjevim izletima u londonske bordele.
- Premlad je - reče odbacujući taj prijedlog.
- I u savezu je s francuskim poklisarom koji snuje brak između njega i gospe
Elizabete - dometne Renard. - U tom se smislu, kao i u svakome drugom, nje treba
uvelike bojati, jer je bacila oko na Courtenayja, u to ne sumnjajte. Isto se tako bojim
da bi, ako ga odbijete, gospođo, Courtenayjevi prijatelji mogli naumiti da vas ugroze,
a ustoliče Elizabetu, uz Courtenayja kao njezina supruga.
- Mislim da pogrešno procjenjujete Courtenayja - usprotivi se Gardiner. - On nije
dovoljno oštrouman smisliti takvu zavjeru.
- To me i brine - reče Renard. - Lako će pasti pod tuđi utjecaj. Previše ste skloni
tome momku, gospodine biskupe.
- Mnogo smo godina zajedno proveli u Toweru - ukočeno reče Gardiner.
- Bojim se da vam to zamagljuje prosudbu - prezirno otpovrne Renard. - Ne,
gospođo - nastavi on odlučno, ne dopuštajući ogorčenome biskupu odgovoriti -
morate se udati, a španjolski kraljević željno iščekuje vaš odgovor.
- Engleski ga narod nikada neće prihvatiti kao gospodara - naprasito će Gardiner,
odlučan dokazati svoj stav. - Courtenay je bolji kandidat.
- Ne - reče Marija. - Dosta, gospodo. Ovo je pitanje previše osjetljivo. Morat ću
se pomoliti Bogu za vodstvo.
Čim se vrata zatvoriše, Gardiner se okrenu Renardu.
- Kraljica je žena i sve je ovo previše za nju - reče on očajavajući.
- Upravo se zbog toga i mora udati, i to uskoro, tako da može uživati korist od
suprugove mudrosti i vodstva - istakne Renard.
- I izroditi djecu - dometne Gardiner. - To će gospi Elizabeti pomrsiti račune!
Njezino bi se Veličanstvo trebalo udati za Courtenayja.
- Kraljević Filip bio bi bolja prilika - suprotstavi mu se Renard.
Na dan Marijine krunidbe Elizabetu je mučila migrena. Uhvatila ju je dok se s
Anom Klevskom što se smiješila i klanjala vozila u kočiji odmah iza kraljičine pa je
gomili mahala kroz zasljepljujuću maglu sastavljenu od isprekidanih crta, a do
trenutka kada se našla na počasnome mjestu u Westminsterskoj opatiji jedna joj je
strana glave već bila u stisku divlje agonije te je samo čeznula za time da legne u
postelju u zamračenoj sobi i čelo osvježi hladnom vodom. Uzvišena glazba, latinski
napjevi i zaglušni zvuk trube za nju su bili prava muka, kao i sjaj stotina upaljenih
svijeća. Glavu je morala spustiti i sklopiti oči, tako da od sjajnoga obreda nije vidjela
gotovo ništa do povremena bljeska vlastitih skuta od bi jela damasta raširenih na
modrome sagu kojim je bio zastrt pod u crkvi i bogato obuvenih nogu što su
pripadale ljudima koji su u povorci prolazili mimo nje. Samo je jednom podigla
bolne oči, i to zato da vidi krunu nad sestrinim čelom. Iznenadi je zanos na Marijinu
licu...
Poslije je s kraljicom i kneginjom Anom morala sjesti za visok i stol u
Westminsterskoj dvorani gdje se održavala veličanstvena krunidbena gozba. Trgne se
kada kraljičin prvak na viteškome konju uz bučan topot ujaše u dvoranu i po
svojemu običaju izazove ma koga da Njezinu Veličanstvu ospori kraljevski naslov.
Od pogleda na hranu osjeti mučninu i sve što je mogla progutati bilo je nekoliko
gutljaja vina.
Satima poslije toga, pospremivši stolnjake i uklonivši stolove, sluge poslužiše
goste hipokrasom i slatkim oblandama, a kraljica poče obilaziti po dvorani primajući
čestitke. Elizabeta bolnu glavu osloni o studeni kamen na dovratku, a potom se,
ulizički se smješkajući, iznenada kraj nje stvori de Noailles.
- Nadam se da nalazim vaše gospodstvo u dobru zdravlju - klanjajući se reče.
- Vjere mi, ova mi je plemićka kruna preteška - požali se Elizabeta trljajući vruće
čelo. Renard je, primijeti, taj nejasno zlokoban lik uobičajeno odjeven u crno, kružio
negdje u blizini.
- Imajte strpljenja, gospođo - posavjetuje ju de Noailles. - Ova će vam mala kruna
uskoro donijeti veću.
- Ne razumijem vas - glasno mu odvrati, ali Renard je već bio otišao. Što li će
sada izvijestiti o meni, zapita se ona.
William Cecil tih joj je dana rijetko dolazio u posjet jer više nije bio omiljen na
dvoru pa se bojao da ne ugrozi i njezin ugled, ali jednoga dana, jašući kroz perivoj
oko Richmonda, Elizabeti uoči poznat lik kako joj se približava na konju.
- Mislio sam da ću vas naći ovdje, gospo! - dovikne joj on u znak pozdrava. -
Pohitao sam da vas upozorim. Sigurno ste već čuli vijesti iz Parlamenta.
- Znam da se Engleska službeno vratila katoličanstvu - reče Elizabeta zategnuvši
uzde i ogledavši se. Njezina je pratnja još bila daleko.
- Da - mrko će on. - Sada je zabranjeno prigovarati misi ili posjedovati molitvenik
na narodnom jeziku. U Londonu vladaju nemiri i što mislite da se događa?
Uništavaju se crkve i napadaju svećenici.
- Uskoro će za nas postati preopasno pridržavati se vlastite vjere - zadrhti
Elizabeta.
- Mnogi su pobjegh u inozemstvo - reče joj Cecil. - Vjerojatno su mudro
postupili.
Još ga je nešto mučilo. Čitala mu je to na licu.
- Što vas uznemiruje, stari moj prijatelju? - pozva ga da se izjasni. Sviđala mu se
njezina izravnost.
- Nešto što vam imam priopćiti - uzdahne on. - Morate znati da je brak vašega oca
s kraljicom Katarinom, majkom Njezina Veličanstva, Parlament proglasio valjanim:
zahvaljujući tome, kraljica je zakonito dijete...
- ... a ja sam još uvijek kopile - gorko se nasmije Elizabeta. -
Hoću h onda biti i razbaštinjena? Cecil ne odgovori odmah.
- Ne, Parlament se ne bi s time složio, ali kraljica se raspitivala bi li to bilo
moguće - reče joj. - Mislio sam da biste to trebali znati. Moramo poznavati svoga
neprijatelja... razborito je tako postupiti.20
- Znači, još uvijek se ne pouzdaje u mene - reče Elizabeta, potresena ovim
vijestima. Zar je Marija doista toliko mrzi? Nije to prije bila shvatila.
- Teško da je možete kriviti za to - primijeti Cecil. - Zna, jednako kao i vi, da na
misu odlazite preko volje, a da se u srcu pridržavate svoje vjere. Želi da je naslijedi
osoba katoličke vjere i zbog toga bi vas rado razbaštinila.
- Što da učinim? - upita ga Elizabeta.
- Nastojte dobiti na vremenu - odvrati Cecil. - Nemojte učiniti ni jedan pogrešan
korak. I dalje idite na misu. Bog će imati razumijevanja.
Kada su toga dana zajedno sjele za večeru u kraljičinoj primaćoj sobi, Marija se
nagne prema Elizabeti i utisne joj u ruku zamotuljak ovijen svilom.
- Za vas - reče, a oči joj zasvjetlucaše.
- Zahvaljujem vam, gospođo - odvrati Elizabeta, iznenađena i zadovoljna zbog
tog očitog znaka milosti. - Vrlo ljubazno od Vašega Veličanstva.
Osmijeh joj izblijedi kada je otvorila sićušni zlatni diptih i u njemu ugledala
minijature kralja Henrika i kraljice Katarine.
- Ima ušicu i lančić tako da ga možete nositi o pojasu - reče Marija, pomno je
promatrajući.
- Ponizno vam zahvaljujem - natjera se Elizabeta izgovoriti. Da je svoje likovanje
udarila na velika zvona, Marija joj ne bi mogla jasnije dati do znanja što ovime misli.
Naime, ako je Katarinin brak s njihovim ocem bio zakonit, onda Ana Boleyn uopće
nije bila s njime u braku. Tu je poruku prenosio ovaj dar. Poruku kojom se potvrđuje
i naglašava Elizabetino kopilanstvo. A od nje se još očekuje da to nosi i time
naglašava svoj okaljani položaj.
Nikada, pomisli. Ovo će se u ladici pridružiti krunici od koralja.
Renard dohvati ponuđeni stolčić i zahvalno sjedne kraj žeravnika u Marijinoj
sobici za molitvu čiji su zidovi bili prekriveni oblogama što su oponašale draperije.
Kasna je večer i kraljica se čini umornom, pomisli on, gotovo je nestala u
izrezbarenome hrastovu stolcu.
- Moj gospodar car volio bi doznati odgovor na prosidbu svojega sina - reče joj
blagim glasom. - Pisao je Vijeću Vašega Veličanstva, ali nije primio odgovor. Bojim
se da postaje nestrpljiv.
Marija časak pošuti. Razmišljala je o pristalome muškarca na portretu, muškarcu
zbog kojega joj je srce podrhtavalo u djevičanskim grudima, muškarcu koji će joj
pomoći u velikoj zadaći - povratku Engleske pod okrilje Rima, a ujedno je bila i
zabrinuta znajući da on nikada ne bi mogao ljubiti ostarjelu djevicu kakva je ona.
 - Zahvaljujem caru koji mi nudi bolju priliku nego što je zaslužujem - reče
naposljetku. - Nisam, međutim, sigurna hoće li moji podanici za kralja prihvatiti
stranoga kraljevića, a još uvijek ne znam hoće li Vijeće dati pristanak za taj brak. A
bojim se i da će kraljević, uza sve ostale brige i odgovornosti u inozemstvu, u
Engleskoj provoditi malo vremena, a ja teško da bih na dulje vrijeme mogla ostaviti
kraljevstvo. I znam kako postoji bojazan da će i nas uplesti u ratove koje vodi. Osim
toga, znam da smo o tome već razgovarali... njemu je tek dvadeset šest godina.
Dvadesetšestogodišnjega muškarca - nastavi porumenjevši, ali odlučna u namjeri da
sve do kraja razjasni vjerojatno zanima tjelesna ljubav, a to nije moja želja, ne u ovoj
životnoj dobi. Nikada se nisam bavila mislima o ljubavi. Dakle, vidite, nikako se ne
mogu brzo odlučiti.
Renard joj podari najdobroćudniji mogući osmijeh.
- Gospođo, saslušajte me do kraja. Kraljević Filip tako je divan, tako krepostan,
razborit i skroman da se kod ljudskoga stvora to čini pravim čudom - razmetljivo
izjavi. - Daleko od toga da bude mlad i zaljubljiv, Njegovo je Visočanstvo kraljević
smirena i postojana značaja. Ako Vaše Veličanstvo prihvati njegovu prosidbu, on će
vas osloboditi muke i truda koji su prije muški posao negoli ženska briga. Njegovo je
Visočanstvo velik vladar kojemu bi se vaše kraljevstvo moglo obratiti za zaštitu i
pomoć. Vaše će Veličanstvo dobro postupiti povede li računa o svojim neprijateljima:
krivovjercima i nezadovoljnicima u svojemu kraljevstvu, Francuzima i gospi
Elizabeti. Svi bi oni ustali protiv vas, samo kada bi za to imali sredstva.
Marija iskoristi priliku da spretno promijeni temu.
- Sretna sam što vas mogu izvijestiti da gospa Elizabeta više nema sredstava,
barem u jednom pogledu - objasni Renardu. - Razgovarala sam prošli tjedan s
Courtenayjem i on mi je povjerio kako nikada nije imao želje oženiti se njome jer je
prevelika krivovjerka. Objasnila sam mu da na mene nikada ne bi mogao ni
pomišljati, što ga je, bojim se, malo povrijedilo pa sam mu ponudila pronaći
prikladnu katolkinju kojom bi se mogao zaručiti, ali on je to odbio. Nadam se da će
otići iz zemlje i to sam mu jasno stavila do znanja. U kraljevstvu samo stvara
nevolje, a sada kada sam ga odbila, može ih i više izazvati. Pogledajte - pruži ona
Renardu snop pamfleta.
- Ovo je nečuveno! - uzvikne on, na brzinu ih pregledavši i pročitavši uvredljive i
opscene tvrdnje o Filipovu ćudoređu koje su dijelom bile odveć bliske stvarnosti da
bi se osjećao ugodno, a koje su se nedvojbeno temeljile na podacima što ih je
ljubazno priskrbio onaj štakor od francuskoga poklisara.
Renard se žurno pribere.
- Ovome je isključiva svrha ocrniti ime kraljevića Filipa, šoo bi za Courtenayja
bila prednost. Ne obazirite se nimalo na to, gospođo, jer nijedna od tih kleveta nije
istinita. - Pogladi se po bradi. - Više me brine Courtenayjeva tvrdnja da se ne želi
oženiti gospom Elizabetom. Ne vjerujem u to. Naglašeno mu pokazuje naklonost i
često boravi u njegovu društvu. Vidim njihovo prijateljstvo kao prijetnju Vašemu
Veličanstvu.
- Razmišljala sam o mogućem rješenju - odjednom reče Marija. - Elizabeti treba
izvan zemlje naći supruga katolika. To će obuzdati njezine ambicije.
Dan je bio svjež i vedar, a Elizabetu je razdragao vjetar što je strujao mimo nje i
nosio joj dugu kosu dok je u lovu podbadala konja. Ispred nje je jahala kraljica,
okružena omiljenim dvoranima, a uvijek prisutni Renard galopirao je uz nju. Začuše
se divlji povici kada lovci ugledaše i okružiše plijen, a potom svi zauzdaše konje
kada Marija sjaše kako bi jelenu zadala smrtonosni udarac.
Elizabeta je sjedila u sedlu i ravnodušno promatrala kako krv brizga iz grla
prestravljenoga jelena. Kada životinji srce prestade kucati, a dvorani počeše klicati,
iznenada shvati da je jahač kraj nje Courtenay. Činilo se da je ne primjećuje pa ga
ona lagano dotaknu po ruci.
- Gospođo - kimne joj on, uljudno i službeno, a potom se okrene na drugu stranu.
Elizabeta nije ni mrvicu marila za Courtenayja, zapravo, prezirala je tu kočopernu
budalu, ali je uživala u očijukanju s njime i bila spremna nestašno pothranjivati
glasine o njima dvoma, ako ništa drugo, a ono da ozlovolji carskoga poklisara. No,
vrag neka je odnese ako bude trpjela ovako neuljudno ponašanje nekoć vatrenoga
udvarača.
- Zašto smo tako suzdržani, milorde? - ona će izazivački.
- Ne smiju me vidjeti s vama, gospođo. Promatraju nas - reče on ukočeno,
pogledavši prema Renardu.
- Tjednima su nas promatrali - otpovrne ona. - Prije vam to nikada nije smetalo,
čak i kada su nas lajavi jezici već bili vjenčali!
- Moje nade nikada nisu išle tako daleko - promrmlja on.
- Priča se da ste se nadali i većemu, ali ste bili odbijeni - tiho reče Elizabeta. -
Uistinu, milorde, previše ste prevrtljivi i okrutni prema osobi koju ste navodno
ljubili.
On svrne na nju pogled, a gledao ju je kao da je prezire.
- Jesam li ikada rekao da vas ljubim, gospođo? Zaboravio sam. Možda se s vama
poigrala vaša mašta jer ja nemam nikakve namjere združiti se s krivovjerkom ili s
osobom koja je u tako velikoj kraljičinoj nemilosti. Cijenim svoje mjesto u svijetu. A
sada me ispričajte.
Njegove riječi padoše poput pljuske. Elizabeta ostane bez riječi, zatečeno
promatrajući Courtenayja kako se na konju udaljava. Odjednom poželi biti daleko od
svega, daleko od spletaka, himbi, glasina, sumnji i sveprisutnoga osjećaja pogibelji
koja joj prijeti. Njezin položaj na dvoru postaje sve opasniji, shvaćala je, ali isto joj
je tako bilo i zasljepljujuće jasno da više ne uživa poštovanje visokih dužnosnika. Da
nije tako, Courtenay se nikada ne bi usudio prema njoj ponašati ovako uvredljivo.
Iznenadaje, došavši niotkuda, obuzme čežnja za mirom i spokojem u Hatfieldu.
Poželi se vratiti onamo zajedno s Kat, Aschamom i Parryjem, još jednom utonuti u
taj poznati i obični život. Dok su svi jahali natrag prema palači, ona naglo primakne
konja uz kraljičina.
- Vaše Veličanstvo, mogu li dobiti dopuštenje da se povučem s dvora? - žalostivo
upita.
Marija se namršti.
- Zašto? - upita.
- Umorna sam od dvora, gospođo, i želim živjeti u vlastitome domu.
- Ne - reče kraljica. - Ne mogu to dopustiti.
- Ali gospođo...
- Rekla sam ne! - vikne Marija. - I ni riječi više o tome. Obeshrabrena, Elizabeta
se povuče.
- Što je to bilo, gospođo? - raspitivao se Renard postrance se nagnuvši u sedlu
prema kraljici.
- Želi dopuštenje da se povuče u Hatfield - stisnutih mu usana reče Marija. - Zar
ona uistinu misli kako je mogu pustiti da ode? Kada se jednom nade ondje, imat će
slobodne ruke kovati zavjere protiv mene. Ne, hoću da bude ovdje, gdje je mogu
držati na oku.
- Vrlo mudro, gospođo - reče Renard. - Vidio sam je u razgovoru s Courtenayjem.
Uvjeren sam da s njime i monsieurom de Noaillesom spletkari protiv Vašega
Veličanstva. Opet vas molim, gospođo, pošaljite je u Tower gdje vam više neće
predstavljati prijetnju.
- Ne - reče Marija tvrdoglavo. - Više je volim zadržati ovdje. A ako Courtenay s
njome nešto snuje, uskoro će to ispričati majci jer joj sada sve povjerava. A njegova
će majka onda to ispričati meni jer smo nas dvije već godinama u prijateljstvu.
Moramo samo sjediti i čekati.
- Kraljica se zaručila! - javi Kat Elizabeti zatekavši je kako usamljena sjedi u
spavaonici i veze korice za knjigu. - Udat će se za španjolskoga kraljevića! Po
cijelom se dvoru priča o tome. Elizabeta skoči na noge, zaboravljajući na vez.
- Napokon se odlučila. Nadala sam se da će ga odbiti. Nimalo nije sumnjala u to
da Marija čini kobnu pogrešku.
- Kao i mnogi drugi, ako čovjek drži uši otvorene i sluša ono što se okolo mrmlja
- reče Kat.
- Uistinu, bojim se za naše kraljevstvo - reče Elizabeta uvjereno. - Taj će vladar u
Englesku dovesti inkviziciju. Nije prijatelj protestantima. A mogao hi ovu
osiromašenu zemlju uvući i u one svoje pogubne Habsburške ratove. Puk to zacijelo
neće otrpjeti.

* * *

Puk to i nije htio otrpjeti. Izbili su neredi. Ne žele Španjolca za kralja ni vidjeti kako
Engleska postaje tek jedan od carskih posjeda. Ovaj će Filip, bojali su se, vladati
oštro i nemilosrdno, ta zar nisu svi Španjolci takvi? Tko nije čuo stravične priče o
njegovim zvjerstvima i krvavome postupku s krivovjercima? Kraljica mora da je
luda što uopće razmišlja o tome braku.
Ali, kad je jednom dala riječ oklijevajući, gotovo s mukom - kraljica se
neraskidivo obvezala.
- U potpunosti ću ljubiti kraljevića i pokoravati mu se - zavjetovala se pred
Renardom. - Neću činiti ništa protiv njegove volje, a ako bude želio na sebe preuzeti
vladavinu u mojem kraljevstvu, neću ga u tome sprječavati.
- Ništa ne smije stati na put ovom velikom savezu - ustrajao je Renard. - No, tu je
još uvijek gospa Elizabeta. Bojim se da ona predstavlja najveću prijetnju. Ona je
vaša nasljednica, njezino je krivovjerje poznato pa će oni koji se protive ovome
braku možda htjeti nju postaviti na vaše mjesto. Gospođo, morate je onemogućiti,
bilo tako da je pošaljete u Tower ili tako dajoj iskažete poštovanje kao
prestolonasljednici, uza svu ljubaznost i počasti. Tako biste možda mogli osigurati
njezinu odanost i potporu, ali u to sumnjam. On odmahne glavom. - Radije bih se
opredijelio za Tower.
- Ne mogu je baciti u tamnicu - izjavi Marija. - To bi bilo nepravedno jer za to
nemam osnove. No, postaje mi sve teže prema njoj pokazivati prijateljstvo. Ne mogu
joj vjerovati niti mogu zaboraviti uvrede koje je njezina majka nanijela mojoj, Bog
joj dao duši lako. Ipak, za sada ću radije dopustiti da stvari ostanu kakve jesu, uz
dodatno ograničenje da svatko tko zatraži da je posjeti na dvoru prvo mora dobiti
moje dopuštenje. Time bi se trebalo stati na kraj zlonamjernosti monsieum de
Noaillesa.
Mrzeći samu sebe, Elizabeta je koračala galerijom prema kapelici. Opet je bila
nedjelja i ona je nevoljko išla na misu. Na vratima ju je čekala kraljica, a njezine su
pratilje stajale iza nje. Kada se Elizabeta približi, Marija ne obrati pažnju na nju.
Umjesto toga, okrene se svojim rođakinjama, vojvotkinji od Suffolka i grofici od
Lennoxa, pa im dade znak da odmah za njom pođu do kraljevske klupe.
 Elizabeta ostane stajati kao kip, zbunjena i ponižena. Ovo je javna uvreda. Ona je
prestolonasljednica i druga žena u zemlji, jedina kojoj je dano pravo ući u kapelicu
odmah nakon Njezina Veličanstva, ima prednost pred svima ostalima. Ali, Marija je
ovim pogubnim postupkom dovela u sumnju njezin položaj i osramotila je pred
prisutnim dvoranima. Stajali su, skrivajući rukom podsmijeh, šapćući i buljeći. To se
ne može trpjeti.
Sve je Elizabeti govorilo, i ovaj put, da je u opasnosti i da treba otići s dvora čim
uzmogne. Nakon mise, potraži sestru i klekne pred njom. Ponovno zamoli za
dopuštenje da se povuče na svoje imanje. Marija joj ga ponovno uskrati.
Kada Elizabeta vidje ozbiljno lice Williama Cecila koji ju je čekao u njezinoj
primaćoj odaji jednoga jutra u studenome, znala je da joj donosi lošu vijest.
- Dobio sam dopuštenje da vas vidim pod izgovorom da je riječ o vašemu imanju
- objasni joj. - Ali, zapravo sam vam došao reći da su gospa Jane Grey i njezin
suprug izvedeni pred sud i osuđeni.
- Pa njoj je tek šesnaest godina! - uzvikne zaprepašteno Elizabeta. - Mlađaje od
mene. Mislila sam da će kraljica biti milosrdna.
- Oh, mislim da i jest takva - uvjeri je Cecil - ali ne može to pokazati u javnosti.
Od svojih veza ovdje na dvoru čujem da je suđenje bilo tek formalnost kojom će se
odobrovoljiti španjolski poklisar koji želi da se Jane pogubi, a vama, gospođo, nije
prijatelj, kao što sigurno znate.
Elizabeta osjeti slabost i paniku. Srce joj stade lupati, a dlanovi joj se oznojiše.
- Onda ne misle zbilja smaknuti Jane?
- Sumnjam - odvrati Cecil. - Kažu mi da je kraljica namjerava ostaviti u Toweru
sve dok ona sama ne rodi nasljednika. Gospodar Renard nije previše sretan zbog
toga, ali se govori da je kraljica odlučna poštedjeti djevojku. Uostalom, ona i nije
željela krunu, silom joj je nametnuta. Dakle, nije izdajnica. Ne, Njezino Veličanstvo
ne mora se bojati gospe Jane. Drugi snuju naume u njezino ime, jer se ta budalasta
mlada gospa, za razliku od vas, gospođo, još uvijek trudi pokazati da je
nepokolebljiva protestantkinja. Dakle, još uvijek može postojati žarište neke druge
urote s ciljem da se nju ustoliči kao kraljicu. Mnogi se ljute zbog ugovorenoga
španjolskog braka pa će se sigurno naći više odjedne usijane glave spremne staviti
život na kocku i javno je podržati.
- Znači, još uvijek nije izvan opasnosti - reče Elizabeta, a srce joj je udaralo u
grudima. - A nisam ni ja, Williame! I ja bih mogla biti u žarištu protestantske urote.
Nisam pretjerano gorljivo prihvatila rimsku vjeru i jasno sam stavila do znanja da na
misu odlazim pod prisilom. Ako, dakle, kraljica može na smrt osuditi
šesnaestogodišnjakinju koja je njezino meso i krv, onda može osuditi i mene. A nešto
mi govori da će, ako je Renard pridobije, tako i postupiti.
 - Smirite se, gospođo - umirivao ju je Cecil, nesigurno joj ovivši ruku oko
drhtavih ramena. - Većina vjeruje da Jane neće umrijeti. Njezin je život izvan
opasnosti. Iako se neki zalažu za njezinu smrt, kraljica je milosrdna i pravedna
vladarka.
- Molim se da budete u pravu - reče mu Elizabeta, očiju zamućenih od straha.
Znala je da se više ne može osloniti na kraljičinu naklonost i milosrdnu narav.
Odjednom joj se svijet oko nje učini još opasnijim mjestom.
Čim je ušla u svoje odaje, Elizabeta ugleda pismo što ga je netko bio gurnuo
ispod vrata. Oprezno, sagne se podignuti ga.
- Što je to? - upita Kat ušavši za njom u sobu, lica prepuna znatiželje.
- Ne znam - odgovori Elizabeta, srca teška od slutnje. Oprezno, kao da je pismo
otrovano, prelomi pečatni vosak bez ikakvih oznaka.
Potpis u dnu kratke poruke iza koje su slijedile riječi „Za ljubav Božju, spalite
ovo!” bio joj je nepoznat.
- Poruka od sir Thomasa Wyatta - reče. - Tvrdi da mi piše iz ljubavi prema
kraljici i našemu engleskom kraljevstvu. Želi spriječiti španjolski brak jer je putovao
po Španjolskoj i vidio što je tamo učinila inkvizicija.
- Sir Thomas Wyatt? - prekine je Kat. - Bio je jedan pjesnik po imenu sir Thomas
Wyatt. Njegova je obitelj bila bliska s vašom majkom: njegova ju je sestra pratila do
stratišta. Govorilo se i o tome da je taj pjesnik svojedobno bio zaljubljen u vašu
majku i suparnik kralju Henriku u nastojanju da stekne njezinu ljubav.
- Pročitala sam neke od njegovih pjesama - reče Elizabeta. – Mnogo je pisao o
ljubavi. Jesu li te pjesme napisane za moju majku?
- Vjerujem da neke od njih jesu - reče joj Kat. - Najvjerojatnije je bilo tako jer
nakon njezine smrti više nisu kružile po dvoru. Ovo mora da je njegov sin.
- Šteta što nije naslijedio očevu rječitost - primijeti Elizabeta. - Ovo je nezgrapno
sročeno. - Preleti pismo očima. Kaže da na visokom mjestu ima prijatelje koji se, ako
je nužno, zalažu i za upotrebu sile kako bi se kraljicu spriječilo u udaji za kraljevića
Filipa. Imenom spominje Courtenayja, monsieum de Noaillesa...
- To me ne bi začudilo - odvrati Kat.
- Kaže da kraljici ne misli nikakvo zlo, da su on i njegovi prijatelji svi pobožni
katolici, ali i engleski rodoljubi. Traži moju potporu.
- Nemojte mu je dati! - uzvikne Kat.
- Mislite li da sam glupa? - odvrati Elizabeta. - Već sam ionako dovoljno u
nevolji, a ovo su opasna vremena. Spalit ću poruku i zaboraviti da sam je ikada
primila. Zapravo... - dometne počevši koračati amo-tamo i uzbuđeno kršeći ruke -
predviđam još mnogo zlih namjera. Mislim da će mi podalje od dvora biti puno
sigurnije živjeti. Moram otići odavde. Idem sada kraljici ponovno je zamoliti za
dopuštenje da se povučem u neku od svojih kuća.
Marija je sa sumnjom promatrala sestru koja je klečala pred njom.
- Zašto želite napustiti dvor? - oštro upita.
- Čeznem za mirom na ladanju, Vaše Veličanstvo - postojanim glasom odvrati
Elizabeta. - Umorna sam od ovdašnjega stalnoga života pred očima javnosti. Voljela
bih nastaviti učenje u miru i zadovoljstvu. Uistinu, drugo u životu i ne tražim.
Marija ostane šutke sjediti, razmatrajući u glavi njezinu zamolbu. Treba li pustiti
Elizabetu da ode? Znači li djevojka uistinu opasnost za nju, kako ustrajno ponavlja
Renard? Ili je iskrena u želji da vodi povučeniji život? Istinu govoreći, Marija bi bila
sretna da joj može vidjeti leđa, biti pošteđena pogleda na taj stalni trn u vlastitome
oku, trn čija je blistava mladost u takvoj suprotnosti njezinu izblijedjelom izgledu i
čije je upitno podrijetlo u njoj izazivalo svu silu briga.
Odjednom više nije bila u stanju podnijeti pogled na Elizabetu. Sestra joj je
prouzročila samo nevolje i bit će sretna da je se riješi.
- Izvrsno - reče joj hladno. - Možete poći u Ashridge, kao što želite. Ali,
upozoravam vas, vaša je sadašnja igra poznata. Ako odbijete slijediti put dužnosti i
ustrajete u prijateljevanju s Francuzima i krivovjercima... ne, nemojte mi proturječiti,
znam što ste smjerali... gorko ćete se kajati.
- Gospođo - zaprepašteno uzvikne Elizabeta - nikada nisam tražila francusko
prijateljstvo niti sam se povezivala s krivovjercima. Ja sam istinska i blagonaklona
podanica Vaše Milosti. Nikada ne bih kovala zavjeru protiv vas, nikada. Pobožna
sam katolkinja i u Ashridge ću povesti svećenike kako bih mogla uživati u utjesi
koju pruža misa.
- Čula sam da ste se tajno sastajali s monsieurom de Noaillesom - optuži je
Marija.
- Tko god je to rekao Vašemu Veličanstvu, ne želi mi dobro - pobuni se Elizabeta.
- To nije točno. Uvijek sam s njime razgovarala ondje gdje su nas svi mogli vidjeti.
Marija se nije činila uvjerenom.
- Gospođo nastavi Elizabeta najponiznije vam zahvaljujem što ste mi dopustili da
se povučem s dvora. Uvjeravam vas da ću, dok budem boravila u Ashridgeu, činiti
sve što je u mojoj moći da vam ugodim i zaslužim vašu naklonost.
- Hm - reče kraljica. - Možete ići. Želim vam sretan put. Čim je Elizabeta ustala
iz klečećeg položaja i naklonila se pri izlasku iz sobe, Marija povuče u stranu
zavjesu iza koji su se krila vrata sobe za molitvu u koju se bio sklonio Renard.
Izgledao je zabrinuto.
- Vaše Veličanstvo, bojim se da ste postupili previše popustljivo s gospom
Elizabetom. Trebalo ju je zadržati ovdje, da vam bude na oku.
- Ne želim je ovdje - čvrsto odvrati Marija.
- Nije vas valjda zavarala svojom glumom? - namršti se Renard.
- Nije - uvjeri ga Marija. - Kao i vi, dragi prijatelju, vjerujem da će ona biti uzrok
velikome zlu ako se s njome ne obračunam. Ali, nema dokaza, a savjest mi neće
dopustiti da bez ikakvih do kaza poduzmem nešto protiv nje.
- Dat ćete je nadzirati? - ustraje poklisar, lica prepuna briga.
- Naravno. Dat ću postaviti ubode u njezino kućanstvo - reče kraljica. - Ništa se
ne bojte.
- Izvrstan naum, gospođo - Renard će malo se opustivši. - A kako ona ne bi ništa
posumnjala, smijem li predložiti da se Vaše Veličanstvo od nje oprosti u
sestrinskome raspoloženju?
Marija uzdahne.
- Pretpostavljam da ću morati - reče ona. - Ipak, teško mogu vjerovati da mi je
ona sestra. Nije više ono slatko, ljupko dijete koje sam toliko voljela dok je otac bio
živ. Bojim se da su je taština, krivovjerje i slavohlepnost promijenili. Više ne mogu
misliti o njoj kao o dragoj sestri, nego je doživljavam kao guju u njedrima.

* * *

- Majko Božja, daj mi snage da sklopim ovaj brak - molila se Marija. - Učini me
dobrom suprugom, kao što si i ti bila, i zagovaraj me kod svojega Sina da me
blagoslovi djecom.
Suze joj navriješe na oči dok je sebe zamišljala kako - napokon - drži dijete u
naručju.
Bila je sama u sobi za molitvu, klečeći na klecalu i tako zadubljena u molitvu da
nije ni primijetila polagano otvaranje vrata iza svojih leđa ni mek šum nogu što
uzmiču. Međutim, čula je udarac i osjetila vonj još i prije nego što se okrenula i
vidjela mrtva psa kako leži na rogožini, omlitavjelih čeljusti i izbuljenih očiju.
Ruka joj poleti do usta prigušiti vrisak, ali kad vidje kako je jadno pseto
osakaćeno, zajeca od straha. Glava mu je bila ostrižena u tonzuru, kao u svećenika,
uši razrezane po dužini, a uže čvrsto stegnuto oko vrata, kao jasan dokaz da je
zadavljen.
To je bilo upozorenje, i to ozbiljno, koje možda prethodi daljnjem nasilju. Marija
nije nimalo sumnjala da je pas ubačen u sobu u znak prosvjeda zbog predstojećega
braka. Potrči do vrata i pogleda van, ali već je bilo prekasno. Nigdje nikoga. U
njezinu velikome kućanstvu nije bilo nade da će se pronaći krivac.
 Jecajući, ona pohita potražiti Renarda.

* * *

Elizabeta primijeti da kraljica izgleda blijedo i ispijeno - nimalo poput sretne

zaručnice koja će se uskoro udati. Ponašanje joj se, međutim, nije slagalo s
izgledom. Bilo je toplije nego uobičajeno.
- Ustanite, sestro - reče. - Bog vas čuvao na putovanju. Elizabeta ostane na
koljenima. Potaknuta Marijinim ljubaznijim ponašanjem, osjeti se obodrena uputiti
joj zamolbu.
- Vaše Veličanstvo - reče - molim vas da ne vjerujete nikome tko u mojoj
odsutnosti bude o meni širio ružne glasine, a ako čujete kakva lažna i zlonamjerna
izvješća, molim vas da mi učinite čast i o tome me obavijestite kako bih dobila
priliku dokazati da su to klevete.
Bilo je toliko iskrenosti na njezinu licu i u njezinu glasu da se Marija zbuni.
- Učinit ću kao što tražite - žustro reče, samu sebe prezirući što svojoj pametnoj
sestri dopušta da je prevari. - A prije nego što odete, imam za vas novogodišnje
darove.
Od jedne pratilje preuze toplu kapuljaču od samurovine i dvije krasne biserne
niske pa ih predade Elizabeti. Oči im se na tren susretoše, a potom Marija skrene
pogled.
- Najponiznije zahvaljujem Vašemu Veličanstvu na ovim prekrasnim darovima -
reče Elizabeta, iskreno dirnuta.
Marija se nagne prema njoj i kratko je zagrli.
- Pođite s Bogom - reče.

* * *

Prosinački je vjetar bio leden, a putovanje prema sjeveru naporno, ali Elizabeta se,
sjedeći u drmusavoj kočiji, osjećala donekle zaštićenom zbog sestrina ljubaznoga
pozdrava i neočekivanih darova. Na tome mora dalje graditi, zaključi, sve sigurnija u
uspjeh, pa kada se približiše Ashridgeu, pozva teklića i naredi mu da odjaše natrag u
Whitehall.

* * *

- Ona traži pluvijale, misnice, kaleže i druge ukrase za svoju kapelicu - zamišljeno
reče Marija Renardu.
 - Gospođo - opomene je on - ne dajte se prevariti. Samo vas misli uljuljkati u
osjećaj lažne sigurnosti. Poznajem ja njezine smicalice.
- Znači, još uvijek mislite da je prijetvorna? - upita Marija. - A ja sam se nadala
da je doista privedena istini.
- Vaše je Veličanstvo odveć puno dobrote da bi povjerovalo i u što lose o drugima
- zaprede Renard - ali ne možete si priuštiti da popustite u budnosti. Ona je neiskrena
i ovo je samo njezino izrugivanje Bogu.
- Ipak, ako ima i najmanjega izgleda da je iskrena, moram joj poslati ono što traži
- izjavi Marija. - Na kraju krajeva, to je namijenjeno za Božju službu.
Unatoč ledenome vremenu i Katinim prosvjedima, Elizabeta je odlazila u
uobičajene jutarnje šetnje. Umotana u debeo ogrtač i glave pokrivene novom
kapuljačom od samurovine, u čizmama i rukavicama da se zaštiti od studeni,
koračala je kroz park, razbacujući nogama prljavu bljuzgavicu punu istrula lišća. Kat
se, teško dišući, mučila zadržati korak s njome.
- Vjere mi, gospo, dajte da se vratimo - molila je. - Uopće ne osjećam prste, tako
su mi ledeni.
- Uskoro - obeća Elizabeta. - Ali prije toga moram vam nešto pokazati.
Krene prema zaklonu među stablima što su se dizala pred njima.
- Ne može li to pričekati dok se vratimo u kuću? - žalostivo upita Kat.
- Ne. Promatraju nas - reče tiho Elizabeta.
- Promatraju nas? - ponovi Kat.
- Da. Zar ste mislili da će me kraljica ovdje ostaviti da bez nadzora kujem zavjere
protiv nje... kako to ona strahuje?
- Pa vi to nikada ne biste učinili! - uzvikne Kat.
- Ne, ne bih - nepokolebljivo potvrdi Elizabeta. - Ali, drugi bi to mogli učiniti
umjesto mene. Pogledajte...
Ona tutne komad papira u Katine ruke. - Još jedno pismo od našega prijatelja
Wyatta - promrmlja. Od pogleda iz kuće sada su ih štitila čvrsta stabla starih
hrastova. Kat pročita pismo.
- Ovo je veleizdaja! - dahne, a iz lica joj nestane boje.
- Znam - reče Elizabeta. - Žele da se udam za Courtenayja, i to radi čega? Zato da
bi se tako združila Plantagenetova i Tudorova kraljevska krv i nas dvoje zasjeli na
prijestolje. Toliko o Wyattovoj tvrdnji kako ne misli naškoditi mojoj sestri.
- No, četiri vojske spremne za pohod na London?! - zaprepašteno uzvikne Kat.
- Pssst! - prosikće Elizabeta, uzrujano se ogledavajući. Nije bilo nikoga, tek šuma
okovana mrazom i goli kosturi stabala.
 - Treba upozoriti kraljicu! - navaljivala je Kat.
- A tko će to učiniti? - upita Elizabeta. - Ja? I kako ću objasniti odakle mi ovi
podaci? Morala bih pokazati pismo u kojemu me Wyatt pita hoću li ih voditi, rame
uz rame s Courtenayjem. Izgledat će kao da sam ih i do sada ohrabrivala, a to će
onome liscu Renardu pružiti izgovor da kraljicu potakne na obračun sa mnom kao s
izdajnicom. Ne, Kat, već sam to prošla, ne zaboravite, i to s... s...
Nije mogla izgovoriti admiralovo ime. Bio je mrtav gotovo pet godina, a sjećanje
na njega i na opasnost u kojoj se bila našla još uvijek joj je obilježavalo dušu. Kat je
suosjećajno zurila u nju. I sama se svega predobro sjećala. I sama je bila u Toweru.
- Ne - reče Elizabeta pribravši se - neću se ni na koji način uključivati u to.
Uništit ću ovo pismo i sve zadržati za sebe. Spletke protiv vladara dovode do gadnih
posljedica. Moji bi se neprijatelji veselili da me vide osuđenu za veleizdaju. Nemam
namjere pružiti im to zadovoljstvo.
Pohita naprijed, ostavivši za sobom Kat koja ju je s mukom sustizala.
- Ne, ništa ne mogu dokazati protiv mene - govorila je Elizabeta - ali opasnost još
nije minula. Među ovim urotnicima koje Wyatt poimence navodi nalazi se i sir James
Pickering za kojega sam mislila da mi je pravi prijatelj. Prije manje od dva mjeseca
došao je potajno k meni i pitao me kako gledam na očekivani brak sa Španjolskom.
Bio je silno uporan. Ali, nisam se dala navući da išta kažem, Kat. Onda je tu i sir
James Crofts, još jedna osoba koja u posljednje vrijeme prema meni pokazuje veliku
naklonost.
Sada su već zalazile dublje u šumu. U predstojećim ću tjednima morati biti silno
oprezna - nastavi Elizabeta. - Pozvat ću u kuću neke zakupce, neka se potajno
naoružaju i dođu me štititi.
- Od koga? - upita Kat.
- Od sudbine! - žustro joj odvrati Elizabeta, a potom se iznenada zaustavi i
zagleda u stariju ženu. - Sigurno vam je hladno, draga Kat - primijeti. - Trebale
bismo se vratiti.
- Mislila sam da nikada nećete primijetiti - zahvalno promrmlja Kat. - Smrzavam
se, ali sam i posve potresena kada samo pomislim na tu zavjeru.
- Vi o tome ništa ne znate - reče joj čvrsto Elizabeta. - Kao ni ja. Naša je sigurnost
u našoj šutnji.
Približavale su se otvorenom području. Elizabeta se iznenada zaustavi i stavi prst
na usta.
- Slušajte! - prošapće.
Kat naćuli uši. Isprva je čula samo vjetar koji je njihao granje nad njihovim
glavama i povremeni ptičji krik. Onda začuje zvuk nalik na skriveni odjek koraka po
paprati, i to nedaleko od njih. Užasnute joj se oči susretnu s Elizabetinima u kojima
se čitao oprez.
- Netko nas uhodi? - nečujno reče Kat.
- Sigurno - odvrati Elizabeta uz mrk osmijeh. - Eto, opet se čuje. Ali, nas nitko
nije čuo. Bile smo s druge strane, a naš nevidljivi uhoda dolazi iz suprotnoga smjera.
Prekasno, bojim se! - neveselo se nasmije.
- Tko prisluškuje, samo o sebi loše čuje - reče naglas. - Zamislite, Kat, uhoditi
gospu i njezinu pratilju! Očito su vrpce i čipka postale pitanje od državne važnosti?
Vragolasta pogleda u očima, Elizabeta zbaci kapuljaču s glave i stade grabiti
prema kući, pustivši da duga crvena kosa leprša za njom. Daleko iza nje promatrač
među stablima ostade lupkajući nogom.
 16. 1554.

ila su prošla već tri tjedna od skidanja božićnih ukrasa kada je sir James Crofts
B stigao u Ashridge. - Ne mogu ga vidjeti - reče Elizabeta. - Ne osjećam se dobro.
Nije lagala. Već je nekoliko dana patila od nadutosti i groznice. a zglobovi su je
strahovito boljeli. Liječnik je utvrdio upalu bubrega i propisao joj mirovanje pa je
stoga ležala u postelji, uzrujano ječala zbog svojega stanja i bezvoljno pokušavala
čitati knjigu. Posljednje što joj je sada trebalo bilo je upetljavati se u mahnite i opake
spletke Thomasa Wyatta i njegovih prijatelja.
Odvojene od svijeta kako zbog lošega vremena, tako i zbog k raljičine odlučnosti
da sestri ne dade priliku za urotu s neprijateljima Krune, Elizabeta i Kat sve su
nestrpljivije očekivale vijesti o tome što se događa na dvoru i u vanjskome svijetu.
Nije bilo nikakvih novosti o tome je li određen dan za kraljičinu udaju, kao ni -
srećom! - o ustancima ili zavjerama. Elizabeta se počinjala pitati je li cijela urota bila
tek Wyattova izmišljotina. No, sada ju je u velikome salonu čekao jedan od
poimence navedenih urotnika.
- Kaže da je hitno, gospo - zabrinuto reče Kat.
- Recite mu da sam bolesna - prasne Elizabeta. - Ne, pričekajte. Moram doznati
što se događa. Recite mu da ću sići čim se osvježim.
Rekavši to, nesigurno pokuša ustati iz postelje, a potom brzo sjedne jer joj se
zavrtjelo u glavi. Trebalo joj je nekoliko časaka prije nego što je uspjela ustati i
pripremiti se.
- Pođite sa mnom - reče ona Kat. - Trebam svjedoka. Jedan pogled na neuredan
izgled njezina posjetitelja upozori je da nije riječ o običnome posjetu.
- Budite mi pozdravljeni, sir James - reče i upitno ga pogleda.
- Gospođo, nemam puno vremena - reče on žurno. - Bračni je ugovor sa
Španjolskom potpisan i narod se buni protiv njega Vijeće je poslalo vojnike da
razbiju pobunu u Exeteru. Naš je naum još uvijek isti, ali Courtenay nas je izdao, a
kraljica doznala za naše namjere.
- Naše namjere? - hladno ponovi Elizabeta.
- Sir Thomas Wyatt rekao nam je da se vi s njima slažete, gospođo.
- Ni s čim se ja ne slažem, gospodine! - prasne Elizabeta. Znala je da po svaku
cijenu mora ostati izvan ove zavjere ili bi je ona mogla stajati glave.
- Oprostite mi, gospođo, ali meni je stavljeno do znanja da ste uz nas.
 Crofts je izgledao uplašeno i zbunjeno.
- A tko vam je to stavio do znanja? - htjela je znati Elizabeta.
- Wyatt osobno, gospođo. On čak i sada diže na ustanak ljude u Kentu jer smo
početak morali odgoditi. S nama je i vojvoda od Suffolka, a ja sam na putu prema
velškoj granici da ondje potražim potporu. Doista, moram požuriti jer vrijeme nije uz
nas.
Elizabeta je zurila u njega kipteći od bijesa. Kakve li uobraženosti!
- Jeste li svjesni da je ovo što ste vi naumili veleizdaja? - upita ga, strašna u
svojemu gnjevu baš kao što joj je bio i otac. - Je li vam palo na pamet da dolaskom
ovamo ugrožavate mene, baš kao i sebe? Vaša suluda hrabrost prelazi sve granice!
- Došao sam u najboljoj vjeri kako bih vas upozorio - prigovori Crofts. -
Courtenay im je rekao da ste uz nas.
- Što je rekao?! - užasnuto uzvikne Elizabeta, primjećujući da se Katino lice
ukočilo od užasa.
- Priznao je da se kanio oženiti vama i da Vaša Milost nije... ovaj... imala ništa
protiv - posramljeno joj objasni Crofts.
- Nikada nisam pristala! - uzrujano izjavi ona. - Nije imao pravo upletati me u to
jer nikada nisam rekla da ću se udati za njega. A vjernost, sir James, dugujete
kraljici, ne meni.
- Gospo - pobuni se on - doista mi je na srcu vaše dobro. Wyatt me poslao da vas
potaknem na odlazak u vašu kuću u Donningtonu jer je ona čvrsto utvrđena. Ondje
ćete biti sigurniji. Vjerujte mi, gospođo, vaša sigurnost dragocjena je za svakoga
istinskog Engleza.
- Ne idem ja nikamo - odrješito izjavi Elizabeta. Bolesna sam. Ne, ne pokušavajte
me nagovoriti - reče podižući ruku da spriječi njegovo neslaganje. - Ja sam kraljičina
odana podanica Zapovijedam vam da istoga časa odete. Ne želim izdajicu pod
svojim krovom.
Progutavši pljuvačku, Crofts se hitro nakloni i pobjegne. Nekoliko časaka potom
začuje se topot konjskih kopita što se gubio u daljini. Iscrpljena, tjelesno i duševno,
ona klone na tlo i nasloni bolnu glavu na hladnu žbuku zida. Misli su joj navirale,
osjećaji se komešah. Sve će se doznati - Marijine će se uhode za to pobrinuti - doznat
će se da ju je Crofts posjetio. A hoće li se objelodaniti i njezin odgovor? Hoće li se
na Kat gledati kao na nepristranu svjedokinju? Ne bi li Elizabeta, i to istoga trena,
trebala sestri napisati izvješće o tome što se dogodilo?
Ne, ne usuđuje se. Uvijek je najbolje ništa ne poduzimati. Već i činjenica daju je
sir James Crofts posjetio sama po sebi baca sumnju na nju. U svakom slučaju,
kraljica već zna što se zbiva.
 Wyatt je - taj čovjek bez obraza! - poslao sir Williama Saintlowa kao glasnika s
porukom za Elizabetu.
- Moli me da se, radi vlastite sigurnosti, držim što dalje od Londona - reče ona
Kat. - Radi vlastite sigurnosti! Trebao je na to misliti kada me upleo u svoje spletke.
Pa, na ovo će dobiti odgovor.
Potom se vrati u salon gdje ju je sir William čekao. On je pogleda s nadom.
- Molim vas da sir Thomasu zahvalite na brizi - reče Elizabeta - ali recite mu da
ću postupiti onako kako budem držalu prikladnim.
Pokunjen, sir William žurno ode.

* * *

Uslijediše tri dana ispunjena čekanjem, propitkivanjem i brigom. Napetost je utjecala

na Elizabetu koja opet leže u postelju.
- Stiglo je pismo od kraljice - uzrujano joj javi Kat, četvrtoga je jutra budeći iz
nemirna sna. Elizabeta se s mukom uspravi.
- Što kaže? - promrmlja trudeći se otvoriti ga.
Bila je to zapovijed da se pripremi za povratak na dvor čim za to dobije poziv. I
to, objašnjavala je Marija, radi njezine sigurnosti.
- Barem mi kaže da će moja nazočnost ondje biti silno srdačno dočekana - reče
Elizabeta. - A da me doista sumnjiči za izdaju, ne bi mi sve ovo poslala. No, jasno je
što time misli. Ne vjeruje mi i hoće me držati na oku. I želi izravan odgovor.
Nakon toga pade natrag u postelju.
- Uistinu, Kat, osjećam se tako loše da nikamo ne mogu poći - jaukne, podigavši
ruku kako bi zaštitila oči od svjetla i na taj način olakšala bol u glavi. - Zapravo,
povrh svega ostalog, mislim da me hvata prehlada. Boli me grlo i osjećam sve jaču
drhtavicu.
Kat pritisne hladnu, punašnu ruku na Elizabetino čelo.
- Gorite, gospo - izjavi. - Bila bi ludost ustati iz postelje, a kamoli putovati po
ovome vremenu. To bi za vas bila smrt.
- Kraljica će misliti da hinim bolest - zastenje Elizabeta.
- Govorit ćete samo istinu - reče Kat. - Neka, ako hoće, pošalje svoje liječnike...
oni će to potvrditi.
- Doista nemam izbora - odgovori Elizabeta. - Hoćete li pisati umjesto mene?
- Ne vjerujem joj - reče Marija pružajući pismo Renardu. - Jasno je da je upletena
u ovu zavjeru. Zgražam se nad njezinim ponašanjem.
- Biskup Gardiner misli da je spletkarila i s Francuzima - reče Renard.
 - To me ne bi iznenadilo - kiselo primijeti Marija. - Vjere mi, ne mogu vjerovati
da mi je doista sestra. Nijedna prava sestra ne bi bila tako lažljiva - reče pa krene
dalje niz galeriju, kršeći ruke. Odjednom se nađe licem u lice s Elizabetinim
portretom u ružičastoj haljini, naslikanim prije nekoliko godina. Mlado je lice
oprezno gledalo u nju.
- Skinite ovo! - naglo reče. - Ne mogu više podnijeti pogled na nju,
- Donosim vijesti iz Londona! - najavi Parry. Na navaljivanje zabrinute Kat, bio
je odjahao nekoliko milja do najbliže gostionice i uspio se vratiti bez ikakvih
problema.
- Ispričajte mi! - zahtijevala je Kat još i prije nego što je otresao ogrtač od snijega.
- Wyatt i njegovi prijatelji proglašeni su izdajnicima. Među njima je i vojvoda od
Suffolka... javno je podržao svoju kćer kao kraljicu Jane.
- Budala nad budalama! - vikne Kat. - Prošli je put imao sreće i spasio glavu.
- Ne brinem se ja za njegovu glavu - reče Parry - nego za tu malu jadnicu.
Zatvorenaje u Toweru i nema s time nikakve veze.
- Jasno je da je nedužna - istakne Kat. - Kraljica to zasigurno zna.
- Nedužna ili ne, kraljevske je krvi i uvijek će biti onih koji će je htjeti istaknuti
kao protestantsku suparnicu kraljici. Kao što su događaji u posljednje vrijeme i
pokazali - odmahivao je Parry glavom.
- Kraljica je milosrdna - ustrajala je Kat. - Neće nanijeti nikakvo zlo nedužnoj
djevojčici.
- Drugi bi je mogli prisiliti na to - upozori je Parry. - Tako se bar govori. A to nije
sve. Vojvoda od Norfolka poslan je s vojskom u Kent da se pozabavi Wyattom i
njegovim ljudima. To je ozbiljno, gospođo Astley.
- Ispričat ču to našoj gospodarici - drhteći reče Kat. - Oh, kakvih li žalosnih
vijesti. Bojim se da smo u strašnoj opasnosti.
Prođe još nekoliko dana ispunjenih brigom, zloslutnih zbog nedostatka novosti, a
Elizabetino se stanje nije popravljalo. Slabost u tijelu, međutim, bila je ništavna u
usporedbi s groznicom zbog tjeskobe u njezinu srcu. Postelja joj je bila postala
utočište, sklonište pred pogubnim vanjskim svijetom. Začahurivši se među plahtama,
mogla je vjerovati da je podjednako sigurna i od kraljice i od izdajnika. Ali,
početkom veljače, konjanička se družina približi nadomak Ashridgeu.
- Oh, Bože moj! - krikne Kat i rukom pokrije usta u trenu kad je provirila kroz
prozor i prepoznala trojicu članova Krunskoga vijeća i dvojicu kraljevskih liječnika.
Obuzeta mahnitim strahom, pohita do Elizabetina uzglavlja i probudi gospodaricu.
- Stiglo je... izaslanstvo iz Vijeća, gospo. Bože, smiluj nam se! - zadihano reče.
Elizabeta zatrepće, isprva ne shvaćajući. Potom se u trenu probudi, a u glavi joj je
lelujalo i srce joj je udaralo. Soba se pred njom silovito njihala i nekoliko se časaka
nije htjela smiriti, krv joj je tukla u sljepoočicama.
- Jutarnju haljinu - zapovjedi slabim glasom. - Pomozi mi da je navučem.
Kat dohvati crnu baršunastu haljinu i odjene Elizabetu. Potom poravna posteljinu
oko nje i rukom joj namjesti kosu na vitkim ramenima prije nego što će zagladiti
skute i polako se otputiti dolje, trudeći se ostati hrabra.
Upravitelj donese vino, a Elizabetin komornik njime posluži posjetitelje. Trojica
članova Vijeća izgledala su smrknuto i odrjšito, a liječnička su lica bila ozbiljna.
Lord William Howard, Elizabetin rođak, progovori prvi.
- Gospođo Astley, došli smo u posjet gospi Elizabeti da provjerimo osjeća li se
dovoljno dobro za put u London.
- Zašto? - uzvikne Kat, ne uspjevši se suzdržati.
- Njezino je kraljevsko Veličanstvo tako zapovjedilo - obavijesti je lord William. -
Molim, odvedite nas k njoj.
- U postelji je i jako je bolesna - objasni mu Kat uzdrhtala srca.
- Svejedno, imamo zapovijed da je vidimo - ustraje on.
- Dobro - reče Kat i stisne usnice, shvaćajući da je daljnja rasprava uzaludna. -
Izvolite ovuda.
Kada svi uđoše u njezinu ložnicu, Elizabeta se pretvarala da drijema i ponašala se
kao da su je posjetitelji probudili.
- Gospodo - slabašno promrmlja. - Oprostite mi... Ovo je neočekivana čast.
Ne obazirući se na njezine riječi, lord William zagleda se ravno iznad njezine
glave, usmjerivši oči na njezin grb izvezen na nebnici.
- Gospođo, dolazimo po kraljičinoj zapovijedi da utvrdimo je li Vaša Milost
onoliko bolesna koliko nas se uvjerava - reče joj.
- To i sami možete vidjeti - promrmlja ona.
Njezino bljedilo izgleda dovoljno uvjerljivo, pomisli lord William, ali puno se
toga, dakako, može postići pametnim korištenjem ličila.
- Volja je Njezina Veličanstva da pođete s nama u London obavijesti je sir Edward
Hastings. - Kraljica je poslala ovdje prisutne liječnike Wendyja i Owena da odluče je
li vam dovoljno dobro da putujete.
Elizabeta uhvati drhtavica.
- Kao što vidite, bolesna sam - reče ona. - Voljela bih znati zašto mi Njezino
Veličanstvo zapovijeda da pođem u London.
- To je u vezi s posljednjom pobunom - reče joj Howard. - Želi da uz nju budete
na sigurnome.
 - Pobunom? - ponovi Elizabeta. - Kakvom pobunom?
- Zar niste čuli? Izdajnik Wyatt, sa sedam tisuća ljudi, prije samo tjedan dana
ušao je u London i osvojio bi grad da nije bilo hrabrosti Njezina Veličanstva kraljice
koja je otišla u gradsku vijećnicu i hrabrim se govorom, koji sam i sam čuo, obratila
građanima Londona i pridobila ih za sebe.
- Bilo je to pravo nadahnuće - dometne sir Edward. - Kao da je kralj Harry
ponovo među nama. Njezino Veličanstvo nikada nije u većoj mjeri bilo kći svojega
oca.
- Tako je, iako s teškoćama, pobuna ugušena - nastavi Howard. - Bogu budi
hvala, kraljica je na sigurnome, kao i cijelo njezino Vijeće, a izdajnik Wyatt nalazi se
u Toweru, zajedno s ostalim urotnicima.
A gospa Jane koju su pobunjenici proglasili kraljicom osuđena je na smrt - oglasi
se treći član Vijeća, sir George Cornwallis, čije je lice uvijek zadržavalo strog izraz.
- Osuđena na smrt? - kreštavo zazvuči Elizabetin šapat. Ledeni joj srsi prođoše
kralježnicom. Učini joj se da će se onesvijestiti. U njezinu umu nije bilo ni najmanje
sumnje da je u Londonu čeka sudbina slična sudbini jadne Jane, a očito je isto mislila
i Kat jer dobra žena brizne u glasan plač.
- Tako je zahtijevao car - reče lord William. - Upozorio je Njezino Veličanstvo da
kraljević Filip nikada neće kročiti u Englesku sve dokje gospa Jane na životu jer bi
previše strahovao za svoj život i za sigurnost prijestolja Njezina Veličanstva.
- Ali, kraljica je bila spremna pokazati se milosrdnom prema gospi Jane -
drhtavim glasom reče Elizabeta.
- Na tragu nedavnih događaja, ne može si to priuštiti odgovori lord William.
Osumnjičenoj mladoj ženi pred sobom nije kanio govoriiti o tome kolikoje
njezina sestra patila potpisujući smrtnu presudu, kako je, dapače, poduzimala sve što
je mogla da se izbjegne njezina provedba. Čak je i sada, znao je to, pokušavala
nagovoriti Jane da se preobrati na katoličku vjeru i tako spasi život.
Elizabetu je užas toliko izjedao da nije bila u stanju dalje govoriti.
- Imamo nalog da vas, ako ste sposobni putovati, otpratimo natrag u London pa
makar to značilo da vas moramo odnijeti na dvor u kraljičinoj vlastitoj nosiljci koju
je Njezino Veličanstvo u tu svrhu poslalo - objasni joj Howard.
- Moja gospa nije sposobna ustati iz postelje, a kamoli putovati - pobuni se Kat,
očiju crvenih od suza.
- Na nama je da o tome odlučimo, gospodarice - reče doktor Owen. - Kraljica nas
je odredila da pregledamo gospu Elizabetu i utvrdimo narav njezine bolesti. A sada,
gospodo, ako biste izvoljeli izići, siguran sam da će gospođa Astley pripremiti gospu
za pregled.
 Tijekom pregleda, Elizabeta je ležala mlitavo i bezvoljno. Marija ju je, bila je u to
sigurna, dala pregledati samo zato bi spriječila njezinu smrt na putu u London: kada
bi se to dogodilo, na kraljicu bi mogla pasti optužba da je ruke okaljala sestrinom
krvlju. Ali, kada se Elizabeta jednom nađe u glavnom gradu, sigurno zatvorena među
zidinama Towera, kada je izvedu pred sud i osude, Marija će mirne duše moći činiti s
njome što je volja, a svijet će joj možda samo pljeskati zbog toga što se riješila
izdajnice.
Takav je strah obuzimao Elizabetu pri pomisli na ovu strašnu sudbinu da je na
svojemu tijelu jedva i osjetila ruke dvojice liječnika što su je nježno dodirivale kroz
tanku batistenu košulju, a nije marila ni što se morala pomokriti u posudu tako da
njih dvojica mogu pregledati njezinu mokraću koju su ulili u visoku staklenu bocu,
što su joj izmjerili bilo, primijetili njezinu bljedoću i raspravljali o tome kojemu je
od četiriju sokova u njezinu tijelu ravnoteža poremećena.
- Dršće, ali joj je temperatura malo povišena - rekao je doktor Owen.
- U tjelesnim sokovima prevladava voda, slažete li se s time? - glasila je
dijagnoza koju je postavio doktor Wendy.
- Svakako. Ali, među nama rečeno... - Povuče subrata podalje od postelje i stiša
glas. - Većina njezinih simptoma proizlazi iz straha od pravedne kazne. Da, pomalo
se loše osjeća, ali se isto tako i pretvara. Nema razloga da ne pođe s nama u London.
Kat je zabrinuto promatrala njihova lica. Nije joj se sviđalo ono što je na njima
vidjela.
- Dakle - reče doktor Owen približivši se postelji. - U tjelesnim vam sokovima
prevladava voda, gospo, što onda utječe na bubrege, ali nema razloga za brigu.
Prema našemu mišljenju, ako se poslužite nosiljkom koju vam je Njezino
Veličanstvo tako ljubazno poslalo, svakako ste sposobni za putovanje.
Elizabeta se užasnuto zagleda u njega.
- Ne! - molećivo uzvikne. - Nije mi dovoljno dobro. - Onda se zaustavi. - Dakako
da bih, kao i u svemu drugomu, voljela poslušati Njezinu Kraljevsku Milost i
pokoriti se njezinim nalozima. Isto sam tako voljna i otputovati, ali ne još. Moja je
slabost, bojim se, tolika da neću moći izdržati putovanje a da ne ugrozim vlastiti
život. Preklinjem vas, gospodo, smilujte se i odobrite mi nekoliko dana da još malo
povratim snagu.
Doktor Owen se namršti.
- Kod vas nema nikakve ozbiljne boljetice, gospođo reče joj.
- Zašto se onda tako loše osjećam? - upita ona.
- Smijem li ukazati na pretpostavku da uzrok vašoj bolesti nije u tijelu, nego u
umu? - odgovori on blagim glasom.
 - Bolovi i tegobe stvarni su - odvrati mu ona. - A drhtavica nikako ne prestaje. -
Njezino je stanje samo djelomično bilo uzrokom drhtavice, to je znala, ali joj se
nekako nerazumno nametala misao da, odgađajući odlazak iz sigurnosti Ashridgea,
spašava vlastiti život. Tko zna, za nekoliko bi dana istina mogla malo više izići na
vidjelo - zatočenike u Toweru ispituju sve ovo vrijeme, zar ne? - pa će kraljica jasno
uvidjeti njezinu nedužnost.
- Posavjetovat ću se s njihovim lordstvima - reče doktor Owen pa on i doktor
Wendy iziđoše.
Čim se vrata zatvoriše, Kat pohrli k Elizabeti i stade je njihati u naručju.
- Neću im dopustiti da vas odvedu! - žestoko izjavi.
- Bojim se da ih nećete moći spriječiti u tome - šmrcne Elizabeta. Glava ju je
boljela kao da će se rasprsnuti.
Ostadoše u čvrstu zagrljaju, uzajamno se tješeći što su bolje mogle, sve dok se ne
vrati lord William.
- Čuli smo liječničko mišljenje, gospođo - ukočeno reče, opet odvraćajući oči u
stranu. - Treba prestati s izlikama. Za tri dana morate biti spremni za put.
Kada joj doniješe vijest o tome da je pala Janina glava, Marija osjeti gorčinu žuči
u grlu, zatetura u sobi za molitvu i pade na koljena pred kipom nasmiješene Majke
Božje.
- U što sam se to pretvorila? - zastenje zarivši glavu u ruke. - Počela sam s
obećanjem da ću biti milosrdna vladarica, a sada sam došla do toga da prolijevam
nedužnu krv, i to vlastitu krv! Oh, Bože, smiluj se meni, jadnoj i bijednoj grešnici!
Nečija je ruka lagano dotakne po ramenu pa ona okrene uplakano lice i ugleda
suosjećajne Renardove oči kako je promatraju.
- Oprostite mi na smetnji, gospođo - reče poklisar. - Vidio sam kako vam je sve
ovo bolno. Ali, to je nužnost. Ipak, čak ni sada još uvijek niste sigurni na prijestolju.
Još dvije glave moraju pasti prije nego što upoznate pravu smirenost. Vaše
Veličanstvo zna o kome govorim.
- O Courtenayju - progutavši reče Marija - i o...
- Gospi Elizabeti - tiho će on. - To su dvije osobe koje će najvjerojatnije izazvati
nevolje u vašemu kraljevstvu. Bih ste jaki kada je trebalo ukloniti gospu Jane. Sada
ponovno budite jaki. Riješite se te prijetnje jednom za svagda. A kada to dvoje
izdajnika nestane, nećete se više morati bojati za krunu.
Biskup Gardiner stajao je na vratima, osluškujući.
- Njegova ekscelencija mudro zbori, gospođo - dometne on. - Odsijecajući
bolesne udove, pokazat ćete milosrđe prema cijeloj državnoj zajednici.
Na Mariji se vidjela tjeskoba. Jedno je dati pogubiti rođakinju, mislila je ona, a
nešto posve drugo narediti sestrinu smrt. Dakako, ako joj je Elizabeta doista sestra.
Voljela bih da mogu vjerovati da ona to nije, pomisli ogorčeno.
- Wyatta se mora strogo ispitati - reče Gardiner. - Slutim da nam on može otkriti
puno toga o umiješanosti gospe Elizabete u zavjeru.
- Dat ću takav nalog - nesigurnim glasom reče Marija, znajući što će to značiti za
Wyatta. - A što je s Courtenayjem? Je li progovorio?
- Nekoliko je puta ispitivan, ali od toga nikakve koristi - odvrati joj Gardiner. -
Mislim da on vrlo malo zna. Nema dovoljno pameti išta zatajiti, jadni glupan.
- Što je s ostalim pobunjenicima? - upita Renard. - Običnim pojedincima, mislim?
- Gospođo, ne smijete pokazati slabost u ovom ključnom trenutku - upozori je
Gardiner, a ptičje mu se lice namršti od zabrinutosti.
- Nekolicinu treba objesiti, u Londonu i u Kentu, kao opomenu svakome tko bi
pomislio urotiti se protiv nas - reče odlučno kraljica, svjesna da će, pokaže li i
najmanju sklonost milosrđu, njezini savjetnici to pripisati ženskoj slabosti. -
Ostalima će biti dopušteno vratiti se kućama. - Oštro pogleda Gardinera i Renarda. -
Uzdam se da će ishod svega ovog krvoprolića biti čvršća uspostava moje vladavine i
zaključivanje veze s kraljevićem Filipom.
- Tako je Bog htio, gospođo - reče Gardiner.
- Njegovo se Visočanstvo čak i sada sprema za dolazak u Englesku - uvjeravao ju
je Renard.
- Onda su ove oštre mjere opravdane - polako će Marija. - Bog doista djeluje
tajanstvenim putevima, gospodo, ali na kraju ćemo, sigurna sam u to, vidjeti njegovu
Crkvu ponovo dolično uspostavljenu u Engleskoj i pravu vjeru u potpunosti
obnovljenu.
- Amen - reče Gardiner.
Umotana u širok plašt, s kapuljačom od samurovine na glavi i oslonjena o Katinu
ruku, Elizabeta nesigurnim korakom siđe u veliku dvoranu, zadrhtavši pred zapuhom
hladna zraka koji je obavi kada se približila otvorenom trijemu. Osjećala se slabom i
malaksalom, a teško je obuzdavala nehotične srhe što bi joj potresli tijelo svaki put
kada bi sa strahom u srcu pomislila na ono što joj sigurno predstoji.
Lordovi iz Vijeća, tmurni u crnome ruhu, čekali su kraj nosiljke, nepomična i
stroga lica. Kada se spustila niz stube, Elizabeti popuste koljena i samo se uz Katinu
pomoć uspjela zadržati na nogama. Za početak, nijedan od muškaraca se ne pomakne
pomoći joj - samo su stajali i gledali. Naposljetku, sir George nevoljko istupi i
pomogne Elizabeti ući u nosiljku. Napola obeznanjena, ona gotovo padne na
baršunaste jastuke. Kada oko nje čvrsto navukoše kožne zastore kako bi je zaklonili
od pogleda izvana i mala povorka krene, obuze je užas, krv joj udari u glavu, srce joj
zalupa, dlanovi se oznojiše, a utroba se pretvori u vodu. Umrijet će, ovdje i sada,
znala je to, a od te je pomisli prožme još jača panika.
Kat je užasnuto promatrala kako se Elizabetino tijelo najednom potreslo u
snažnome grču i skupilo u fetalni položaj. Nije bilo suza: bilo je jasno da djevojka ne
može ni progovoriti.
- Gospa je bolesna! - vikne odgojiteljica.
Nosiljka uspori i zastane, a razdraženi lord William proviri kroz zastore. Ali,
odmah i sam spazi da je Elizabeta u lošem stanju pa požuri posavjetovati se s
drugom dvojicom suputnika.
- Ne želim da umre dok je pod našom paskom - promrmlja. - Kako bilo da bilo,
ona je još uvijek prestolonasljednica i kći kralja Henrika. A da kraljica slučajno sutra
umre...
- Veleizdaja je govoriti o kraljičinoj smrti - podsjeti ga Cornwallis.
- Da, ali moramo se suočiti s činjenicama. Ako ta mlada gospa postane kraljicom,
što je itekako moguće jer Njezino Veličanstvo više nije mlado i nije u najboljem
zdravlju, onda teško možemo očekivati da će dobrohotno gledati na one koji se s
njome nisu ljubazno ophodili. A ona ovo očito ne hini. Pođite i sami se uvjerite.
- Vjerovat ćemo vašoj riječi - reče sir Edward. - I slažem se, moramo se s njome
brizljivo ophoditi. Prelazit ćemo desetak kilometara na dan. To joj ne bi trebalo
previše iscrpiti snagu.
- Krivim liječnike - reče namršteno Howard. - Rekli su nam da joj je dovoljno
dobro i da može na put, a onda su odmaglili na trag na dvor. A gle s čime se mi sada
moramo nositi.
On pokaže glavom prema nosiljci. Elizabeta je bila provirila kroz zastore i snažno
povraćala, a onaj zmaj od njezine dadilje držao ju je oko ramena i suosjećajno
kvocao. Bljuvotina se cijedila postrance niz nosiljku. Muškarci se s gađenjem
okrenu.
Sporo su napredovali. Elizabeta je ležala ukočeno i beživotno, lica otečena i bez
boje, očajnički stežući ruke, a svakih bi nekoliko kilometara Kat povikala na
povorku da se zaustavi jer se njezinoj mlađoj gospodarici opet diže želudac. Na
mjestima gdje bi potražili prenoćište - u pouzdanim svratištima ili u kućama ljudi
koji su bili dokazali svoju odanost kraljici - lordovi iz Vijeća morali su Elizabetu
prenijeti do postelje, toliko je bila slaba. Užas ju je smlavio, užas i stvarna tjelesna
bol, tako da je jedva mogla u želucu zadržati nekoliko gutljaja vina ili prokuhane
vode. Naočigled je mršavjela, mutne su joj oči ispod teških kapaka zurile iznad
visokih jagodica na ispijenu licu, a lopatice su joj se bolno isticale iznad duboka
četvrtasta izreza na gornjemu dijelu haljine.
Srećom, sada su se već bližili Londonu.
 - Nemamo još puno - uzajamno su se uvjeravali članovi Vijeća.
- Molite se Bogu da živa stigne onamo - gorljivo će Howard.
- Vjere mi, strah me je za njezin život - prizna sir Edward. - Lošega je zdravlja.
- Nikada nisam manje uživao u službenoj dužnosti - primijeti Cornwallis.
- Pitam se, ima li kakvih vijesti o gospi Jane? - promrmlja Elizabeta Kat dok su u
zasebnoj odaji svratišta na Velikoj sjevernoj cesti sjedile za objedom - odnosno
točnije, premećući jelo po tanjuru jer Elizabeta nije bila u stanju ništa pojesti, a i
jedva se uspravno držala za stolom. Kat je izgledala nesretno. Nadala se da Elizabeta
neće postaviti to pitanje.
Elizabeta baci pogled na njezino lice i gotovo se onesvijesti. Užas je probode
poput noža.
- Mrtva je - reče. - Ne morate mi ni reći.
- Čula sam njihova lordstva kako govore o tome - reče joj Kat. - U lošem stanju u
kakvom ste bili mislila sam kako je bolje još vam ne govoriti o tome.
- Ne mogu vjerovati da je moja sestra otišla toliko daleko i naredila njezinu smrt -
zadrhtavši šapne Elizabeta. - Obećala je da će biti milosrdna.
Pomisli na sirotu malu rođakinju čiji je jedini grijeh bio što se rodila s
Tudorovom krvi u žilama. Bilo je strašno i pomisliti da je ta vedra mlada djevojka
mrtva, da je usmrćena na tako okrutan način, a nije još bila navršila ni osamnaestu.
- Događaji su se, bojim se, urotili protiv kraljičinih dobrih nakana - žalosno
primijeti Kat.
- Kao i protiv mene - dometne Elizabeta, glasa punoga straha. - Jesam li sada ja
na redu?
- Vi niste počinili veleizdaju - istakne Kat.
- Kao ni Jane - reče Elizabeta. - Jane je bila tek oruđe u rukama nemilosrdnih
budalaša koji su se u njezino ime digli na ustanak. Kao što su pobunili i u moje. Ja
sam za Mariju jednaka opasnost kao što je bila Jane i zbog toga se i bojim za svoj
vrat.
Ponovno je poče obuzimati uznemirenost. Kat je zgrabi za ruku.
- Smirite se - opomene je. - Jane su proglasili kraljicom, a ona je prihvatila krunu
iako je znala da na to nema pravo. Vaš se slučaj razlikuje od njezina. Nemojte se
predati strahu. Protiv nje je bilo dovoljno dokaza, a protiv vas nema nijednoga.
Držite se toga.
- Morat ću - zadrhtavši reče Elizabeta.

* * *
Uskoro stigoše do Highgatea, sela na sjevernim visovima odakle se pružao pogled na
London. Kada se još malo približiše odredištu, Elizabeta nekako uspije u sebi
pronaći snage da se suoči s onime što je pred njom, kao i odlučnost da nadmudri
svoje neprijatelje. Osjećala se malo bolje. Te je noći, lijepo smještena u udobnoj
spavaonici kuće stanovitoga gospodina Cholmleyja, čovjeka koji je kraljici revno
služio, a sa svojom nesretnom gošćom postupao viteški, čak uspjela i pojesti malo
juhe.
Ujutro joj je bilo još bolje. Boja joj se vraćala u obraze i nije toliko posrtala kada
bi morala načiniti onih nekoliko koraka da stigne do nužnika. Kada se, međutim,
pogledala u zrcalu, zamijetila je da joj je lice još uvijek pomalo natečeno, a želudac
joj je i dalje bio lagano nadut. Ali sve to, zaključi, možda ima i neku prednost. S
početkom povratka tjelesne snage, u njoj je ponovno nabujala i nada. U srcu se
osjećala jačom: pripremala se za bitku.
Uputno je, činilo se - a to joj neće biti teško, s obzirom na to da je još bila daleko
od potpuna oporavka - održavati privid bolesti. Danas će ući u London i znala je da
će, uspije li osvojiti naklonost puka, time ojačati svoj položaj. Na kraju krajeva, ona
je prestolonasljednica, mlada prestolonasljednica protestantske vjere, koja i te kako
može potaknuti maštu svih onih građana koji su se bunili i prosvjedovali protiv
Marijinih katoličkih reformi. A nije napravila nikakvo zlo, nije počinila nikakvu
izdaju. Nitko protiv nje ne može ništa dokazati.
- Nosit ću bijelu damastnu haljinu - reče ona Kat. - Bez nakita. I malo boraksa i
paste od bjelanjka da mi koža bude bjelja. Želim da ljudi vide koliko sam propala i
od bolesti.
Oslanjajući se na Katinu ruku, izgledala je poput duha dok je tegobno koračala
prema nosiljci što ju je čekala.
- Neka zastori ostanu razvučeni - zapovjedi. - Grozničava sam i treba mi malo
zraka.
- Je li to mudro? - upita lord William. - Vaša Milost treba biti na toplome.
- Želim da ostanu razvučeni - čvrsto reče Elizabeta, a na licu joj je bio izraz koji
nije dopuštao prigovora. Bila je odlučna dopustiti da je puk vidi.
- Dobro, gospođo - suglasi se Howard. - U Whitehall! - vikne i povorka krene
prema Highgate Hillu.
Elizabeti srce zalupa od olakšanja. Do tada se bojala da će je odvesti ravno u
Tower i nije znala kako će se suočiti s time. Umjesto toga ide u Whitehall gdje bi
mogla dobiti priliku da svoj slučaj zastupa osobno pred kraljicom. Nije još sve
izgubljeno. Dok su je nosili kroz uske ulice Westminstera i dok je na mnogim
znatiželjnim licima što su provirivala u nosiljku vidjela prepoznavanje, divljenje,
nadu i naklonost, osjeti samopouzdanje. Preživjet će, kao što je preživjela i sablazan
s admiralom: u to je bila uvjerena.
Dodijeljen joj je smještaj odvojen od ostatka dvora, a pred ulazom su stajala
dvojica nepokolebljivih stražara koji su prekrižili koplja iza njezinih leđa čim je
prošla kroz vrata.
- Znači li to da sam sada zatočenica? - upita Elizabeta lorda Williama uznositim
tonom od kojega su odudarale samo njezine uplašene oči.
- Morate ostati u svojim odajama - reče joj on.
- Nisam učinila ništa čime bih zaslužila ovakvo ophođenje - pobuni se ona. -
Želim vidjeti svoju sestru kraljicu. Preklinjem vas, lorde Williame, zatražite prijam u
moje ime.
- Žao mi je, ali to neće biti moguće - reče joj on ukočeno. - Njezino vas
Veličanstvo neće vidjeti prije nego što vas Vijeće ne ispita u vezi s vašim nedavnim
postupcima.
Elizabeti se opet učini da će se onesvijestiti. Dugo putovanje, prolazak kroz
dvorac, uzbuđenja nakon dolaska, kao i njezina slabost, sveju je to iscrpilo. Čim je
lord William sa zahvalnošću otišao, ona klone na klupicu i zaplače.
Ma, dajte, gospo, ove sobe i nisu tako loše reče Kat, pokušavajući stvoriti
nekakav privid normalnosti usred predstojeće tragedije.
Bilo je to točno: na zidovima su visjele dvije male lijepe tapiserije i nekoliko
slika, a u stražnjoj sobi nalazila se lijepa postelja od hrastovine ukrašena bogatim
pokrivačem i baršunastim zavjesama. Bile su tu i slamarice za Kat i Blanche, a u
jednom je kutu stajalo klecalo ukrašeno srebrnim raspelom, dok su u prednjoj
prostoriji na stolu bih posluženi hladna piletina i vino. Odaje su imale vlastiti nužnik
u zavjesom zaklonjenoj niši u zidu, a prozori razdijeljeni stupićima gledali su na vrt.
Blanche Parry već je praznila škrinje u kojima se nalazila Elizabetina odjeća.
- Zašto malo ne legnete, gospo? - predloži Elizabeti.
- Mislim da hoću - umorno pristane Elizabeta, otpivši gutljaj vina. Sada ionako
nije mogla učiniti ništa više, sve dok je Vijeće ne pozove pa se onda može i potruditi
da joj bude što udobnije.
Ipak, nije ležala ni deset minuta na postelji kad iznad glave najednom začuje
nekakvo zveketanje i lupu.
- Dobri Bože, što je to? - zagunđa. - Hoću spavati.
Kat, koja je sjedila na stolcu uz vatru i šila, podigne pogled. Buka se nastavi, a
potom se prostorija nakon nekoga vremena postupno poče puniti intenzivnim
mirisom ribe.
- Krvi mi Božje! - opsuje Elizabeta. - Što se tamo gore događa Kat se namršti.
- Da pođem pogledati? - upita. - Mogla bih pitati naše stražare.
 Pođe do vanjskih vrata i otvori ih. Dvojica muškaraca koji su ondje stajali
sumnjičavo je pogledaše.
- Bez brige, ne pokušavamo pobjeći! - kiselo im reče Kat. - Samo me zanima tko
je smješten u odajama iznad nas.
Jedan od dvojice stražara zbunjeno je čupkao bradu, a drugi se na tren zamisli pa
reče:
- Grofica od Lennoxa, gospodarice.
Kat je poznavala groficu od Lennoxa, bivšu gospu Margaret Douglas, nećakinju
kralja Henrika i rođakinju sadašnje kraljice. Duhovita i slavohlepna žena, u prošlosti
je izazvala mnogobrojne nevolje svojim nezakonitim ljubavnim pustolovinama i
stalnim spletkama. Bila je bliska kraljici Mariji i nepokolebljiva katolkinja, a time i
nimalo prijateljski raspoložena prema Elizabeti.
- Zar se to grofica prihvatila kuhanja? - zajedljivo upita Kat. - Kao da tamo gore
ima cijelu kuhinju.
- Da, jedna od prostorija prošloga je tjedna preinačena - objasni joj stražar
zagrijavajući se za prijateljski raspoloženu ženu čudna smisla za humor. - Ta je gospa
tako važna da ima vlastitu kuhinju i kuhare. Nagađa se - on rukom pokaže dug nos -
da će biti imenovana kraljičinom nasljednicom.
Drugi se stražar namršti i čovjek odjednom shvati s kime razgovara.
- Kraljičina je nasljednica gospa Elizabeta - izjavi Kat.
- Samo ponavljam što sam čuo - ispričavao se stražar. Potom se uspravi, izravna
koplje i zagleda se ravno preda se. Kat požuri natrag k Elizabeti i izvijesti je o
onome što je čula o grofici i njezinoj kuhinji. Ništa ne reče o glasinama koje je
spominjao stražar: Elizabeta je već imala dovoljno drugih briga. Kat se molila da u
tome što je čula nema istine.
- Grofica me mrzi - primijeti Elizabeta. - Kladim se da je znala za moj dolazak pa
je ovo namjerno učinila, samo kako bi me uzrujala. Samo Bog zna kako ćemo bar
malo odspavati.
- Pa ne mogu valjda kuhati cijelu noć! - uvjeravala ju je Kat. Ali, mogli su: kao da
je grofica imala neutaživ tek i više-manje stalno tražila nešto za jelo. Nakon tri dana
ispunjena bukom i mirisima, Elizabeta je sa sigurnošću znala da je ispravno
pretpostavila i da je cilj svega ovoga njezina uznemirenost. Uzevši u obzir bolest,
razne strahove i strku na katu iznad sebe, teško da se mogla osjećati gore. Ali, bila je
u krivu.
Gospođo - ljutito uzdahne Renard. Kakav još dokaz o njezinoj umiješanosti u
pobunu treba Vašemu Veličanstvu? Izdajnik Wyatt priznao je da mu je odgovarala na
poruke, prijepisi pisama koje vam je slala pronađeni su u torbi francuskoga
poklisara, a sigurno je kako je sve ovo poduzeto da bi se nju dovelo na prijestolje.
Ako ne iskoristite ovu priliku da je kaznite, nikada nećete biti sigurni!
Marija prestane hodati gore-dolje i nesretno se zagleda u nj.
- Nije počinila nikakav očit čin veleizdaje - reče - a naš zakon ne predviđa
pogubljenje onih osoba koje su tek pristale uz veleizdaju. Svejedno, ne mogu a da se
s vama ne suglasim. Sve dok mi je sestra živa, nema nade za mir u mojemu
kraljevstvu. Kako je vrijeme pokazalo, njezin je značaj upravo onakav kakav sam
oduvijek vjerovala da jest.
Glas joj je bio gorak.
- Onda je optužite za veleizdaju, gospođo! - poticao ju je Renard.
- Ne - bila je nepopustljiva Marija. - U ovom trenutku ne bi bilo uputno pokrenuti
postupak protiv nje. Moji savjetnici strahuju da bi to moglo dovesti do još jedne
pobune. Omiljena je među pukom, znate. - Prezirno šmrcne. - Ali ja sam uvjerena u
njezinu krivnju. Sve što nam treba jest dokaz pa sam u tu svrhu odredila da je Vijeće
ispita.
- Mudra odluka, gospođo - s odobravanjem se nasmiješi Renard. - I to takva, a u
to nimalo ne sumnjam, koja će nam pružiti rješenje ovoga problema.
Elizabeta je kamena lica stajala pred ognjištem kada lord kancelar Gardiner i
osamnaestorica ostalih članova Krunskoga vijeća uđoše u njezinu sobu.
- Gospođo - započe Gardiner, strogo skupivši crne obrve - uvjerljivo smo
obaviješteni da ste imali udjela u posljednjoj pobuni pa nam je Njezino Veličanstvo
zapovjedilo da otkrijemo istinu.
Elizabeta se spokojno suoči s njime.
- Nedužna sam u pogledu te optužbe - izjavi. - Nikada nisam poduzimala ništa
protiv kraljice. Odana sam podanica i sestra Njezina Veličanstva.
- Izdajnik Wyatt nam je za ispitivanja u Toweru rekao da ste mu slali poruke -
reče sir William Paget.
Elizabeta dopusti sebi da se suho osmjehne.
- Mogu zamisliti kakav je vid poprimilo to ispitivanje - reče - jer on inače ne bi
izmislio takve neistine.
- Poričete li da ste prijepise svojih pisama slali francuskome poklisaru? - grubo će
sir George Cornwallis.
- Poričem. Ali, kakve to veze uopće ima s pobunom? - pitala je Elizabeta, iskreno
zbunjena.
- Pokazuje da ste s njime u dosluhu. Pomagao vam je u dogovaranju braka s
Courtenayjem. Pobunjenici bi svrgnuli Njezino Veličanstvo, a vas i Courtenayja
postavili na kraljičino mjesto.
 Elizabetin bijes bukne.
- Nikada nisam rekla da ću se udati za Courtenayja zagunđa ona. - Što se tiče
ostaloga, nisam bila upletena ni u kakvu zavjeru, ma koliko se pretpostavljalo da
jesam.
- Lažete - optuži je Gardiner. - Nemojte vjerovati da ćete nas prevariti svojom
himbom. Opominjem vas, gospođo, ako ne priznate krivnju i ne prepustite se
kraljičinoj milosti, ispaštat ćete najtežu moguću kaznu.
Koliko god bila prestrašena, Elizabeta nije odstupala.
- Nisam učinila ništa što bi mi se moglo predbaciti - ustraje ona. - Ne mogu tražiti
milost za pogrešku koju nisam počinila. Zar to zahtijevate od mene?
Članovi Vijeća neodlučno se zgledaše. Neki su od njih bih na mukama: mislili su
da kraljica neće još dugo živjeti nakon sklapanja braka i da će Elizabeta uskoro
postati njihova vladarica. Prema tome, nisu bili skloni tomu da je uvrijede.
- Samo se licem u lice moram naći sa svojom sestrom kraljicom da je uvjerim u
svoju nevinost - izjavi Elizabeta. - Još vas jednom molim da u moje ime od nje
zatražite prijam.
- To ne dolazi u obzir - žustro reče Gardiner, znajući kako bi Marija reagirala na
takav zahtjev. - Kraljica uskoro treba otputovati u Oxford, a njezina je volja da vas se
odvede u Tower gdje će se sve ovo dodatno raspraviti i ispitati.
Njegove je riječi pogodiše kao pljuska u lice. Tower... Otići će u Tower, mjesto
kojega se oduvijek bojala, kao zatvorenica osumnjičena za veleizdaju. Baš kao i
njezina majka, prije toliko godina. Ana Boleyn nije odande izišla živa, nego je
proživjela mučno zatočeništvo i suočila se s užasnom smrću. Što bi drugo moglo
značiti njezino zatvaranje doli sličnu sudbinu? U Marijinu odbijanju da je vidi i
odlasku u Oxford predosjećala je nešto zloslutno. Njezina je sudbina već odlučena, u
to je bila sigurna. Ova su ispitivanja trebala poslužiti tek kao izlika. Pogledajmo što
se dogodilo s Jane Grey. Zar Janino smaknuće nije bilo tek predigra za njezino?
Od straha što ju je izjedao ostala je gotovo bez riječi, ali očajnički se borila protiv
toga, znajući da se mora obraniti. Mora učiniti nešto kako bi izbjegla strašnu sudbinu
koja joj se sprema. Unatoč drhtanju, opet uspije progovoriti.
- Boga pozivam za svjedoka - prisegne obraćajući se lordovima - i poričem bilo
kakvu povezanost s izdajnikom Wyattom. Posve sam nedužna, zaklinjem se, a
uzdam se u to da će se Njezino Veličanstvo pokazati dovoljno milosrdnim te me neće
poslati na tako zloglasno i žalobno mjesto.
Riječi joj se pretopiše u jecaj.
- Takve su kraljičine zapovijedi - mrko će Gardiner idući natraške prema vratima,
a ostali se lordovi brže-bolje nakloniše i iziđoše za njim. Neki su od njih, primijeti
Elizabeta, kape i šešire bih zadržali spuštene nisko na oči. Zar se toliko stide, pitala
se. Ili ne žele da ih prepoznam? Kako drzovito ne otkriti glavu u mojoj nazočnosti,
nazočnosti prestolonasljednice!
Ali, onda joj pade na pamet da možda neće još dugo biti prestolonasljednicom, da
će možda doskora biti tek optužena kao izdajnica kojoj će se oduzeti život, naslovi i
dobra. Tada je napusti hrabrost i ona klone na tlo.
Četiri sata poslije, i dalje je tako ležala žalostivo jecajući, a izbezumljena Kat nije
bila sposobna utješiti je, kada se vratiše četvorica lordova.
- Imamo nalog da raspustimo svu služinčad Vaše Milosti osim gospođe Astley i
gospodarice Parry - priopći joj Cornwallis.
- Znači, očekuje se da se sama brinem za sebe? - žalosno uzvikne Elizabeta.
- Ne, gospođo, vašu ćemo služinčad zamijeniti osobama koje su dokazano vjerne
Njezinu Veličanstvu obavijesti je on. Na njegove riječi u sobu uđe šestero
jednostavno odjevenih muškaraca i žena turobnih lica. - Oni će ujutro poći s vama u
Tower.
Elizabeta nije bila u stanju odgovoriti.
Bilo je kasno i silno se smračilo. Kat, koja još nije uspjela smiriti vlastitu
drhtavicu, predloži da se zapale svijeće, ali Elizabeta, i dalje zgrčena na tlu, odmahne
glavom. Potom, oko ponoći, polumračnu sobu osvijetle treperava svjetla izvana. U
strahu, Elizabeta ustane, istegne obamrle udove i odšepa do prozora, provirivši u vrt.
Ondje su stajali redovi i redovi vojnika u bijelim ogrtačima. Sve to kako bi se
stražarilo nad djevojkom bez obrane, gorko pomisli.
- Dođite u postelju - pozove je Kat. - Sutra će vam trebati sva snaga koju možete
skupiti.
Kat je jedina shvaćala prepast u Elizabetinu srcu. I snažni bi se muškarci uplašili
kada bi ih poslali u Tower, a ovoj je djevojci majka ondje umrla nasilnom smrću. Za
Elizabetu je bila prava muka kada je morala onamo otići u vrijeme sestrina radosnog
dočeka. Koliko li će to za nju još gore biti sutra?
- Mislite da mogu spavati? - upita Elizabeta izbezumljenih očiju.
- Samo otpočinite, preklinjem vas - zamoli je Kat. Ležala je posve budna,
nadajući se snu, ali san joj nije dolazio na oči, kao što se i bojala da će se dogoditi.
Nije mogla spriječiti um da krene pogibeljnim putevima, prizivajući sliku stratišta,
krvnikova panja, sjekire... Hoće li i njoj odsjeći glavu mačem, kao što su učinili
njezinoj majci? Zamišljala je kako će to izgledati - prijeći tih posljednjih nekoliko
koraka do smrti, znati da će se za nekoliko časaka suočiti s vječnošću. Oduvijek se
bojala da, prijeđe li jednom prag Towera kao zatvorenica, odande nikada neće izići
živa. Noćas se mora moliti za vlastitu dušu jer će gotovo sigurno sutra poći onamo.
 Kada su ujutro došli po nju, oči su joj bile upale, a pogled izgubljen. U strogoj
crnoj haljini i s kapicom na glavi bila je nalik utvari. Prezrela je ukrase koji su tih
dana bili uobičajenim dijelom njezina ruha, misleći da zbog njih izgleda tašto i
svjetovno: jednostavna će odjeća istaknuti njezinu mladost, nedužnost i čistoću -
dakako, nitko nije znao da u vezi s posljednjim nema pravo na sućut.
Toga su jutra po nju došla dvojica: markiz od Winchestera i grof od Sussexa,
obojica važni plemići i njezini prijatelji u sretnijim vremenima. Sada im je držanje
bilo ozbiljno i poslovno, ali činilo joj se da u njihovu ponašanju opaža stanovitu
nevoljkost.
- Gospođo, došli smo vas odvesti u Tower - reče joj Winchester, a nju na njegove
riječi, koliko god ih očekivala, prožme studen.
- Teglenica je spremna - reče joj Sussex - pa morate bez odgode krenuti, gospo,
jer plima nikoga ne čeka.
- Smijem li pitati za što me se optužuje? - reče Elizabeta. Dvojica lordova
razmijeniše poglede, a Winchester proguta pljuvačku.
- Nema nikakve optužbe protiv vas, gospođo - priopći joj on. - Vodimo vas
onamo radi ispitivanja.
- Nedužna sam! - uzvikne Elizabeta čiju je tjeskobu bilo potresno gledati. Dvojica
muškaraca problijedješe, zbunjeni i smeteni pred ženskim suzama. - Molim vas,
dobri moji lordovi, pričekajmo sljedeću plimu. Nisam spremna...
- Gospođo, ne možemo to učiniti - sav jadan reče Sussex.
- Onda mi dopustite da vidim kraljicu i zastupam u svoj slučaj - preklinjala ih je
ona.
- Kraljica vas neće htjeti vidjeti, kao što su vam rekli podsjeti je Winchester.
- Onda mi barem dopustite da joj pišem - molila ih je Eliza beta, očajnički želeći
odgoditi neizbježni trenutak odlaska. Ako samo uspije postići da propuste ovu plimu,
to će joj osigurati još jedan blagoslovljeni dan na slobodi.
- To vam ne mogu dopustiti - reče Winchester.
- Samo malo - promrmlja Sussex povukavši markiza za rukav pa se njih dvojica
skloniše u stražnju sobu, ostavljajući Elizabetu da iščekuje bez daha.
- Možda bismo trebali pristati na ono što traži - reče Sussex.
- To će joj vjerojatno više štetiti nego koristiti - razmišljao je Winchester.
- Milorde - podsjeti ga Sussex - ne zaboravite da imamo posla s gospom koja bi
nam jednoga dana mogla postati kraljicom. Hoćemo li se usuditi odbiti joj ovaj
zahtjev? To bi nam se dugoročno moglo osvetiti.
Winchester načas razmisli.
 - Možda ste tu uhvatili krmaču za pravo uho21 - suglasi se potom. - Neka joj piše.
Kada se vratiše u prednju sobu, Sussex pade na koljena pred zaprepaštenom
Elizabetom. - Dobit ćete slobodu da napiše to što mislite - reče joj - a ja ću, kao
pošten čovjek, predati vaše pismo kraljici i moliti za odgovor, kakav god on bio.
Elizabeta nije mogla u dovoljnoj mjeri izraziti svoju zahvalnost. Bilo je veliko
olakšanje znati da ima barem jednoga prijatelja u Vijeću, a to joj je pružalo tračak
nade.
- Ako ikada budem u prilici iskazati vam kakvu milost, gospodo moja, ne
oklijevajte je tražiti od mene - reče im, a potom sjedne napisati najvažnije pismo što
ga je ikada odaslala.
Znajući da se bori za vlastiti život, otvori srce. Podsjeti Mariju na njezino
obećanje o tome kako je nikada neće osuditi a da najprije ne posluša što ima reći u
svoju obranu. Usprotivi se tome što je šalju u Tower bez opravdana razloga jer to ne
zaslužuje. Pred Bogom prisegne da nikada nije kovala zavjere, dogovarala se s
nekime niti je podržavala išta što bi kraljici moglo naškoditi. Zamoli da smije osobno
iznijeti svoj slučaj pred Marijom prije nego što bude odvedena u Tower.
„Ne osuđujte me pred svima prije nego što se dozna istina”, molila je, a rukopis
joj je postajao sve neuredniji što je pero dalje letjelo preko stranica i njezin se očaj
pojačavao. Čak je spomenula i admirala, tvrdeći kako on ne bi otišao u smrt da mu je
bilo dopušteno u svoju obranu govoriti pred vlastitim bratom, lordom protektorom.
„Molim Boga da pogrešna uvjerenost ne suprotstavi jednu sestru drugoj”, izjavila je.
Ponizno i na koljenima, kako se izrazila, traži tek prijam kod Marije. „Nedužna sam
u pogledu bilo kakve izdaje”, tvrdila je, ,,i uz ovu ću svoju istinu stajati sve do
smrti”, zaključila je na kraju.
Napokon dovrši pismo. Nije bilo pretjerano uredno jer je precrtavala rečenice i tu
i tamo dodavala riječi u mahnitoj odlučnosti da odagna strahovitu sudbinu. Onda joj
nešto padne na pamet. Posljednja je rečenica završavala na vrhu nove stranice. Kada
joj pismo više ne bude u rukama, neprijatelji bi mogli krivotvoriti njezin rukopis i
dodati što god im se prohtije na ostatku stranice. Ali, neće im pružiti priliku za to.
Ponovno dohvativši pero, preko loga praznog dijela poprijeko povuče nekoliko
debelih crta. Posve. pri dnu napiše: „Ponizno molim tek jednu riječ kao odgovor od
Vas. Najvjernija podanica Vaše Visosti, koja je to bila od samoga početka i to će
ostati do kraja.” Nakon toga, potpiše se imenom, s uobičajenom otmjenom kićenošću
pa se uspravi na stolcu od loživši pero. Dala je sve od sebe - sada je sve u Božjim
rukama.
- Jeste li završili, gospođo?
Winchester i Sussex čekali su pomalo nestrpljivo.
- Jesam, gospodo - reče im Elizabeta.
 - Pa, plimu smo propustili - uzdahne Winchester. - Rijeka će sada biti tako niska
da bi bilo opasno pokušati proći pokraj Londonskoga mosta. Stupovi su opasno
blizu.
- Sljedeća povoljna plima bit će oko ponoći - priopći im Sussex.
- Mislim da gospu Elizabetu ne bismo trebali nikamo voditi pod okriljem mraka -
rekao je Winchester. - Nekim bi blesanima moglo pasti na pamet da je pokušaju
spasiti. Bolje je pričekati do sutra ujutro.
- To bi bilo puno mudrije - suglasi se Sussex. - Sutra je Cvjetnica pa se možemo
prevesti dok svi budu u crkvi. Na taj ćemo način izbjeći opasnost od prosvjeda u
njezino ime.
On se okrene prema Elizabeti čije je lice pokazivalo najdublje razočaranje. Htjela
je da ljudi vide kako je vode u Tower, htjela je da izraze svoje nezadovoljstvo. Mora
se doznati za njezin položaj, inače neće doći do prosvjeda.
- Odnijet ću sada vaše pismo kraljici - reče Sussex.
Sussex od straha ustukne pred kraljičinim bijesom. Marija ga nije htjela ni
pogledati.
- Zbog ovoga ste odgodili izvršenje mojih naloga? - vikne. - Dopustili ste da vas
prevari ta lukava i podmukla djevojka?
- Vaše Veličanstvo, tako nas je silno žalostivo molila - reče joj on. - Odbio bi je
samo netko kome je srce od kamena.
Prekasno shvati što je rekao: da je vjerojatno Marijino srce upravo takvo. Kraljica
se mračno mrštila.
- U očevo se vrijeme takvo što nikada ne bi dopustilo - presiječe ga ona. - Voljela
bih da nam se vrati pa makar samo na mjesec dana, tako da svima vama, mojim
navodnim savjetnicima, očita bukvicu kakvu zaslužujete! Sada idite i pazite da ne
bude daljnjega kašnjenja.
Elizabeta pogleda kroz prozor. Turobno nedjeljno jutro, uz olovno nebo i kišnu
prijetnju, zrcalilo je njezino očajničko raspoloženje. Više nema načina da postigne
odgodu. Vrlo će brzo doći po nju. Kako li se njezina majka ponašala onoga
sudbonosnog dana kada su je odveli u Tower? Kat je govorila o njezinoj hrabrosti,
ali i o tome kako je divlje zapadala čas u suze, a čas opet u smijeh. Elizabeta je znala
da je i sama opasno blizu takvoj histeriji. Mora biti hrabra i sjetiti se da je kraljevska
kći - kao i da je nedužna.
- Gospođo, vrijeme je - reče Winchester otvorivši vrata njezine sobe. - Moramo
požuriti.
Elizabeta ispravi ramena i duboko udahne.
Neka se vrši volja Božja - reče. - Ako mi nema druge, moram se zadovoljiti i
time.
Okruženu stražom, povedoše je, zajedno s Kat i kraljevskom služinčadi, niza
stube pa van u vrtove. Kišaje šibala tako jako da se Elizabetin baršunasti plašt, crna
haljina i kapuljača brzo smočiše. Dok su između urednih cvjetnjaka i mimo
vodoskoka hitali prema rijeci, Elizabeta je ustrajno gledala u prozore dvorca,
očajnički se nadajući da će negdje uočiti kraljicu i privući njezinu pozornost. Ali,
Marija kao da nije bila sklona gledati kako odvode njezinu zatvorenicu.
Nepravednost svega toga duboko pogodi Elizabetu.
- Silno se čudim plemićima u našemu kraljevstvu - izjavi, optuživački gledajući
Winchestera i Sussexa - koji krotko podnese moj odlazak u sužanjstvo, a i sam Bog
zna što me još čeka, jer ja to ne znam.
Sussex prigne glavu prema njoj.
- Nije malen broj članova Vijeća koji žale zbog vaše nevolje, gospo - promrmlja
tiho. - Osobno žalim što sam dočekao ovaj dan.
Elizabeta se zagleda u nj, podigavši obrve od čuđenja, ali nije bilo vremena za
odgovor jer su bili stigli do pristaništa gdje je čekala teglenica. Smjestiše je u
zaklonjeni dio, zajedno s lordovima i pratnjom pa se, čim se svi smjestiše na
pojastučenim klupama i pošto se spustiše zastori, veslači mokri od kiše odgurnuše od
obale i teglenica krene nizvodno. Temza je bila uzburkana, a Kat je očito bilo
mučno. Elizabeta je obično uživala u nepredvidljivosti plovila i gibanju morskih
mijena, ali danas, na ovaj strašni dan, dok se teglenica ljuljala i poskakivala na
snažnoj struji, i njoj pozli.
Odjednom, udari se valova pojačaše, a brodica zaplovi unatrag i stade ponirati u
vodu. Izvana se začuše ljutiti povici.
- Mora da se približavamo mostu - s nelagodom reče Winchester pa ustane,
zatetura i nesigurna koraka iziđe iz zaklonjenoga dijela. Čim je nestao, brodica kao
da se odjednom podiže uvis, zalebdje u zraku, a onda sunu nadolje. U zaklonjenom
se dijelu moglo čuti zapljuskivanje vode preko pramca teglenice i psovke veslača
dok je kapetan izvikivao zapovijedi. Kat je cviljela od straha, a čak se Elizabeta
počela bojati da će potonuti. Oluja ih je bespomoćne bacala amo-tamo i u svakom su
se trenutku mogli sudariti s nekim od golemih stupova na kojima je počivao
Londonski most.
- Okreći natrag! - čula je Sussexov povik.
- Ne, kreni prema obali - naređivao je Winchester.
- Prekasno! - zaurla kapetan. - Sjednite!
Ne mogavši više podnositi neizvjesnost i strah, Elizabeta provuče glavu kroz
zastore. Naleti kiše udariše joj u lice. Nad glavom joj se nadvijao most, taman i
prijeteći, a ispod nje su se valjali nemilosrdni valovi. Brodica je bila opasno blizu
stupovima, svaki je čas mogla naletjeti na njih, a oni se svi skupa utopiti. Ali tada ih
naglo zahvati silovita struja i plovilo se u trenu pojavi s druge strane mosta gdje je
voda, iako uzburkana, bila mirnija. Začuše se uzvici olakšanja i zahvalno zazivanje
Gospe, a potom veslači iznova zaveslaše u postojanom ritmu.
No, sada se pred njima nadvijao Tower, visok i prijeteći. Sa sve većom stravom
Elizabeta je promatrala odbojnu kamenu tvrđavu kako se približava i vidjela topove
na pristaništu pred njom - iste one što su svojedobno označili majčinu smrt. Bijeli se
toranj uzdizao iza golemih vanjskih zidova, a ispod njih nalazio se vodeni prolaz,
teška, okovana drvena vrata koja su se uz škripu polako otvarala da u Tower
propuste najnoviju zatočenicu. Nju.
Ovako joj je i majka došla ovamo. I još je uvijek ovdje, kosti joj trunu ispod tla u
kapelici.
Teglenica se polako okretala prema vratima. U panici i još uvijek drhteći od
mučnoga straha zbog toga što su umalo udarili o most, Elizabeta odjednom ustane i
naglo otvori vrata zaklonjenoga dijela. Lordovi se zagledaše u njezine divlje oči i
drhtave usne.
- Molim vas, gospodo, dopustite mi ući kroz neka druga vrata, a ne ova! - očajno
uzvikne. - Znam da su mnogi kroz njih ušli, ali nikada nisu izišli.
Winchester i Sussex sućutno je pogledaše znajući da joj ne mogu pomoći u
njezinu jadu. Ona još jednom pokuša.
- Nije prikladno za kraljevsku osobu da uđe kroz takva vrata - pobuni se. - Neću
ovuda ući!
- Nemate izbora, gospođo - reče joj Winchester.
Elizabeta je stajala zureći preda se, čvrsto se držeći za kvaku na vratima kako bi
se smirila, a kiša joj se u potočićima slijevala niz lice. Bila je slika i prilika bijede,
vlažne kose prilijepljene uz sljepoočice, ramena poraženo klonulih i u promočenoj
odjeći. Markiz, udvoran muškarac, sažali se nad njom.
- Evo, gospođo, uzmite moj ogrtač - ponudi joj, raširivši ga i pruživši njoj, ali ona
ga odgurne.
- Ne! - zajeca. - Ostavite me na miru.
Gotovo su bili stigli do Vodenih vrata. Tu je na skrivenim stubama stajao sir John
Bridges, zapovjednik Towera, stamen muškarac široka lica i očinskoga nastupa, kako
bi dočekao zatočenicu. Iza njega bila su se poredala, čvrsto i bešćutno, šestorica
čuvara.
Brodica udari o pristanište, podigoše se vesla, a oko stupića uskoro bijaše
zavezano uže. Winchester i Sussex skoče na obalu, nogama raspršujući vodu što se
bila razlila po kamenim pločama.
 - Dođite, gospo - pozove je Sussex.
Elizabeta ostane prkosno stajati na vratima zaklonjenoga dijela. Bila je odlučila
da se neće maknuti odande, da je ništa neće natjerati s tog posljednjeg sigurnog
utočišta.
- Ne, gospodo, nemam namjere smočiti cipele - reče zadrhtavši pa sijevne očima
na zapovjednika i njegove ljude.
- Gospođo, u kraljičino vam ime zapovijedam da iziđete na obalu! - uzvikne
Winchester nadglasavajući vjetar. - Tomu se morate pokoriti.
Polako, nevoljko, Elizabeta se, hvatajući ravnotežu, probije prolazom između
veslača i neodlučno stupi nogom na pristanište.
- Ovdje se, kao zatvorenica, iskrcava najodanija podanica što je ikada stupila na
ove stube! - objavi jaka, ali drhtava glasa, Pred tobom, o Bože, ovo kazujem,
nemajući drugoga prijatelja do tebe. Gospodine, nikada nisam mislila da ću ovamo
stići kao zatočenica.
Glas joj se opet slomi kada se primakne stubama. Pogleda ljude što su je čekali
tražeći od njih da se sažale nad njom.
- Sve vas molim, dobri i dragi prijatelji, budite mi svjedocima da ovamo ne
ulazim kao izdajnica, nego kao žena najodanija Njezinu Veličanstvu što je danas ima
među živima, a kao takva prihvatit ću i smrt!
Bila je sada blizu tomu da se sruši, a suze su joj se na grozničavim obrazima
miješale s kapima kiše. Neki od čuvara impulzivno istupiše i baciše se na koljena
pred njom. - Bog čuvao Vašu Milost! - vikali su. Zapovjednik se namršti i grubim
glasom izda zapovijed pa oni koji su bili istupili brzo ustadoše i postiđeno se vratiše
na mjesto.
- Gospođo, morate poći sa mnom - reče sir John Bridges. Elizabetu sada doista
ostavi hrabrost. Umrijet će ovdje, znala je to. Ta je sudbina bila toliko užasna, da nije
bila sposobna načiniti više ni korak. Noge je više nisu držale i ona klone na mokre
stube, dok su joj silni drhtaji potresali tijelo.
- Bilo bi bolje da se sklonite s kiše, gospođo - blago reče sir John posegnuvši
rukom prema njoj.
- Bolje mi je ovdje nego na drugome, još gorem mjestu! - zavapi ona, ne
obraćajući pozornost na nj. - Ta sam Bog zna kamo ćete me odvesti!
- Ne morate se ničega bojati - uvjeravao ju je on. - Bit ćete smješteni u dvorcu
gdje su za vas već pripravljene odaje.
- Je li tamo bila smještena i moja majka? - zajeca Elizabeta.
- Vjerujem da jest, gospođo - reče joj on.
- Ne mogu poći tamo - reče ona. - Za mene bi to bilo pravo mučenje.
 - To su najudobnije prostorije koje ovdje imamo na raspolaganju, a odgovaraju
visokome položaju Vaše Milosti - strpljivo reče Bridges.
- Mogu biti udobne koliko god hoćete - okomi se ona na njega - ali za moju su
majku značile ulaz na stratište!
Njezina se pratnja iskrcavala s teglenice. Uznemirena lica, Kat htjede pristupiti k
Elizabeti, ali je zaustavi sir Johnova kretnja. Jedan od njezinih paževa brizne u plač.
Smrknuto, optužujući, ona podigne pogled prema njemu. Mladić se zacrveni i
rukavom obriše oči.
- Zahvaljujem Bogu što znam da je istina o meni takva da nitko nema razloga
plakati za mnom - izjavi Elizabeta.
- Onda u tome morate naći utjehu, gospođo - reče sir John, još jednom joj
ponudivši ruku. - Hajde, sklonimo se na toplije mjesto. Zapalili smo vatru za vas.
Ona ga pogleda, skupljajući hrabrost poći s njim, a potom polako ustane. Vješt u
ophođenju s muškarcima i ženama što su se suočavali sa zatočeništvom, mučenjem
ili smrću - prije manje od mjesec dana bio je na stratište ispratio Jane Grey, i to s
velikim žaljenjem - zapovjednik zavuče njezinu ruku pod svoju i polako je povede
stubama.
Malena se povorka kretala kroz vanjsko dvorište na putu do kraljevskoga dvorca,
skupa drevnih zdanja što su se nalazila između Bijeloga tornja i rijeke Temze.
Ovamo sir John doprati svoju zatočenicu provevši je kroz naizgled beskrajan niz
soba i galerija, sve dok ne stigoše do kraljičinih odaja i prostorija što su bile
pripremljene za Elizabetu - velike primaće sobe, ložnice i nužnika.
Elizabetu zaprepasti sjaj toga prostora, iako se očito godinama nije koristio:
neprovjetren, osjećao se zadah, plijesni, kao da je prašini bilo dopušteno da se
nakupi, a tu i tamo vidjele su se mrlje od vlage. No, frizovi klasičnih motiva bili su
prekrasni, kao i podne pločice zamršena uzorka i pozlaćene ukrasne letvice na
stropovima. Pokućstva je bilo malo i očito nije bio onaj što je nekoć krasio sobe, ali
bio je dobro ulašten i primjeren svrsi.
- Gospođa Astley i gospodarica Parry mogu ostati s vama, gospođo - reče sir
John. - Ostala će vaša služinčad biti smještena u prizemlju. Čuvari će ih propuštati
prema potrebi.
- Zahvaljujem vam, gospodine šapne Elizabeta, gledajući ga dok je birao ključ na
teškome kolutu što ga je držao u ruci. Lordovi se nakloniše i iziđoše za njim. Kada se
taj ključ s užasnom konačnošću okrene u bravi, Sussex najednom zavapi:
- Pripazimo, gospodo, da ne prekoračimo svoje ovlasti - upozori on ostale. - Ovo
je kći našega pokojnog kralja i gospodara, a isto tako i kraljičina sestra. Postupajmo s
njom tako da za to budemo sposobni odgovarati u budućnosti jer je pravedan
postupak uvijek najbolji način.
 - Milord pravo zbori - tiho reče Bridges.
- Da - suglasi se Winchester. - Ne izvršavajte prestrogo svoju dužnost, lorde
zapovjednice.
Ostavši nasamo s Kat i Blanche, Elizabeta stade bezvoljno pregledavati
dodijeljene joj odaje. Prvo što je učinila bilo je pokušati otvoriti vrata na suprotnome
kraju ložnice, ali vrata su, dakako, bila zaključana. Pitala se kamo vode. Ako su ove
dvije prostorije bile primaća odaja i ložnica Ane Boleyn, što se činilo vjerojatnim,
očito su joj na raspolaganju stajale i druge odaje. Jesu li se krile iza tih vrata? U
mislima dočara slike prašnjavih i ogoljelih prostorija, izblijedjela sjaja, ukrašenih tek
paučinom i mrljama od plijesni.
- Moja je majka boravila ovdje - šapne ona obraćajući se Kat. Kat je zagrli
jednom rukom, vidno uzrujana događajima toga dana.
- Da, janje moje, barem prije suđenja. Gospa Lee, koja je bila uz nju u Toweru,
rekla mi je da je nakon toga prebačena u zapovjednikov stan. Znači da vjerojatno
nije dugo boravila ovdje.
- Ukrasi su vrlo lijepi - primijeti Elizabeta.
- Nikakvo čudo - reče Kat. - Ove su odaje priređene za njezina krunidbu, tri
godine prije. Kada je došla ovamo kao zatočenica, rekla je da je to za nju odveć
dobro.
- Za mene je dovoljno dobro odvrati Elizabeta kojoj se vratio dio staroga duha.
Približi se prozoru na kojemu su krila bila zabravljena. Prozor je gledao na
dvorište okruženo zidinama i rijeku iza njih.
- Zar misle da ću pokušati pobjeći kroz prozor? - upita Elizabeta, uzaludno
pokušavajući otvoriti jedno krilo. - Visoko je.
- Očito se ne žele izlagati opasnosti - primijeti Kat. - Zatvorenici su i prije bježali.
Ima mnogo priča o tome.
- Više me brine što nema svježega zraka - promrmlja Elizabeta. - Ove su sobe
zagušljive, treba ih prozračiti. Požalit ću se sir Johnu.
Ponovno se ogleda, promatrajući zidove, golu žbuku ispod modro-zlatnoga friza,
pucketavu vatru u kamenom ognjištu, čvrst hrastov stol i klupe pa pokuša zamisliti
kako je prostorija izgledala u vrijeme majčina trijumfa.
Mjesto na kojem se našla izazivalo je drhtavicu u njoj. Kao da joj neka sablast
stoji za leđima. Bilo je iznenađujuće lako tražiti uspomene na majku u bujnom i
zelenom raju Hevera, Anina nekadašnjega doma, ali ovdje, gdje joj se majka susrela
sa svojom sudbinom, i samo je kamenje govorilo o tragediji i propasti.
- Ne sviđa mi se ovdje - reče ona Kat. - Zar je kraljica pomislila da će mi uvećati
muke ako me zatvori baš na ovome mjestu?
 - Ni meni se posebno ne sviđa - suglasi se Kat - ali ne zaboravite da nam je moglo
biti i puno gore. Mogli ste biti zatočeni u podzemnoj tamnici.

* * *

Prva je noć bila užasna, barem u početku. Ležeći u mraku, strahovito svjesna toga
gdje se nalazi, Elizabeta je u mašti prizivala najstrašnije slike sudbine koja je
najvjerojatnije očekuje, a kada je zaspala nemirnim snom, sanjala je bol, krv i smrt, i
to tako stvarno da se trgnula iz sna, znojna i zadihana od straha. Bilo je silno
olakšanje čuti tiho Katino hrkanje i jednolično Blanchino disanje jer su obje žene
drijemale na pomoćnim ležajevima na podu.
Upravo tada postade svjesnom još nečije prisutnosti u sobi, prisutnosti što se
jedva zamjećivala u mutnome sjaju žeravice što je tinjala na ognjištu. U dnu postelje
stajala je, tamna i nepomična, neka žena, bar po obličju, žena s francuskom kapicom
nalik na svetokrug, a lice joj je bilo u polutami.
Čudno je bilo što se nije osjećala uplašenom, čak i kadaje shvatila da lik pred
njom nije od ovoga svijeta. Zapravo, prepoznala ga je i misli joj poletješe natrag u
Hever, vratiše se na onaj posjet kneginji Ani, prije toliko godina, kada joj se - u to je
bila sigurna - ovaj isti hk ukazao na sličan način. Tada se osjetila utješenom, a tako
se osjećala i sada pa će do svojega smrtnog časa vjerovati da joj je to njezina majka
Ana došla pružiti utjehu i snagu usred muka. Ana, jedina osoba koja bi mogla
razumjeti Elizabetinu patnju. Ljubavne veze, razmišljala je želeći da Anina sjenka
ostane još malo uz nju, mora da su jače od smrti.
- Gospođo majko? - šapne. Riječi joj zazvuče čudno u vlastitim ustima. Lik se
nije micao, ali ona osjeti svojevrsno prepoznavanje ili mu se, bolje rečeno, ponada, a
potom prikaza poče blijedjeti, sve dok ne iščezne pa se Elizabeta zapita je li sve to
samo sanjala. No, osjećaj utješenosti i osnaženosti zbog obnovljene hrabrosti bio je
jak u njoj. Znala je da će joj dati sposobnost da se suoči s onime što je čeka.

* * *

Sir John se u pogledu prozora pokaže susretljivim, odmah poslavši ljude da odbrave
prozorska krila. Bio je nepokolebljivo udvoran i pun poštovanja te je, ni časa ne
časeći, pozvao Elizabetu da svakodnevno večera s njime u njegovu stanu. Koliko
god je bila za hvalna na tome što svake večeri pod pratnjom odlazi kroz dvorac do
njegove udobne kuće, ti su joj posjeti bili i prava muka jer je kuća gledala na Tower
Green, gdje je još uvijek stajalo - prijeteći i zlokobno - stratište podignuto za
smaknuće Jane Grey.
Zašto još nije uklonjeno, s velikom se strepnjom pitala Elizabeta. Zbog toga što
se očekivalo da će ponovo poslužiti? I hoće li ona biti sljedeća žrtva? Zar su toliko
sigurni da će joj dokazati krivnju?
Već se druge večeri, uz pečenu jarebicu i pirjane šljive, nije mogla suzdržati,
negoje o tome upitala sir Johna.
- Nisam primio nikakvih naloga - reče joj on. - Kako se kraljičina udaja za
španjolskoga kraljevića ubrzano bliži, siguran sam da su Njezinu Veličanstvu važnije
stvari na umu od odredaba da se ovo stratište ukloni.
Elizabeta se nadala da je u pravu. Ipak, nije se mogla osloboditi strašnoga
uvjerenja da stratište još stoji na tome mjestu samo radi nje pa bi zadrhtala svaki put
kad bi vidjela tu strahotu.
Zapovjednikov je stan sam po sebi u njoj izazivao tugu i jad. Nikada nije
zaboravljala, uživajući u ukusnim jelima i u pametnome razgovoru sa sir Johnom i
gospom Bridges, da se posljednji čin majčine tragedije odigrao upravo u sobama
iznad njezine glave. Kad god bi se približila kući, vidjela je rešetkaste prozore i bila
bolno svjesna činjenice da su ti prozori okrenuti ravno prema Tower Greenu. Ako je
u sebi našla snage pogledati onamo, Ana je imala prilike promatrati kako se za nju
podiže stratište.
- Od gospe Lee sam čula da su ih tesari, podižući stratište, tih posljednjih noći
držali budnima lupanjem čekića i udarcima bradvi - ispričala joj je Kat.
Sve od dolaska u Tower Kat joj se nije bas rado povjeravala u vezi s Anom jer
nije htjela povećavati Elizabetine jade: sve je trebalo izvlačiti iz nje. Elizabeta je ipak
osjećala kako mora doznati istinu o majčinoj sudbini, da će joj to na neki način dati
hrabrosti da se ogleda s ovime što se njoj sada događa.
Zapravo, vrlo se malo toga događalo. Nitko je iz Vijeća nije ispitivao, nitko nije
dolazio. Elizabeta se pitala pokušavaju li je slomiti izlažući je agoniji neizvjesnosti.
Pa, gorko je mislila, to ih neće dovesti nikamo. Nedužna sam danas kao što sam bila
i onoga dana kada sam ovamo stigla.
Ali, je li doista nedužna, zapitala se šećući zidinama, što je bila povlastica koju su
joj odobrili kao razbibrigu, a njoj je predstavljala gotovo jednako teško iskušenje kao
i posjeti zapovjednikovu stanu jer je sa zidina mogla vidjeti rijeku prepunu brodova i
ljude što su bezbrizno uživali u slobodi. Gledajući u daljinu i hodajući u pratnji pet
družbenica, na čemu je sir John ustrajao, pitala se je li počinila veleizdaju ne
obavijestivši kraljicu o pismima koja je primila od Wyatta. Je li dobro učinila što ih
je zanemarila? No, što je mogla učiniti? Samo bi bila optužena za urotu s njime:
činjenica da joj je on uopće pisao bila je dovoljan dokaz za optužbu. Stoga, da,
postupila je najbolje što je mogla. Je li to bilo i ispravno, bilo je drugo pitanje.
Sada se već bila primirila. Prvih je nekoliko dana u Toweru često plakala i
bjesnjela, ali postupno je postalo jasno kako se njezinim neprijateljima ne žuri
poslati je u smrt pa se počela osjećati jačom. Isto je tako i bolje jela: služavkama je
bilo dopušteno izići i kupiti hranu za nju te je same pripraviti.
- To znači manju opasnost od otrova - s turobnim je humorom rekla odgojiteljici,
ali zapravo nije mislila da će je se itko pokušati riješiti na kakav prikriven način.
Zapravo, osim nedostatka slobode i sveprisutnoga straba od onoga što bi se moglo
dogoditi, not joj je bio prilično ugodan. Sve do dolaska sir Johna Gagea, upravitelja
Towera.
Dopustili ste joj da iziđe na zidine? - ponavljao je upravitelj, vidno uznemiren.
Sir John Bridges s negodovanjem promotri upravitelja. Gage se uvijek kruto
pridržavao pravila.
- Zato da može izići na svježi zrak, gospodine - objasni.
- Ne mogu to dopustiti - izjavi Gage. - To mora prestati. A primijetio sam i da su
joj prozori otvoreni. Tko je to dopustio?
- Ja - reče Bridges, mrvicu prkosno. - Bila je bolesna. Kaže da ]oj treba svježega
zraka.
- Besmislica! - tvrdoglavo izjavi upravitelj. - Sve to ugađanje mora prestati. Ona
je zatočenica kao i svatko drugi.
Zatočenicima plemenita roda obično se dopuštaju neke povlastice - ustraje
zapovjednik.
- Ona nije obična zatočenica! - drekne Gage. - Ona je kraljičina sestra i menije
zapovjeđeno da strogo pazim na nju. Ne smije ni s kim stupiti u vezu, čujete li me...
ni ići u šetnju zidinama ili se naginjati kroz prozor kako bi privukla pozornost.
- Ona ne... - zausti Bridges.
I ne smije pisati nikakva pisma - prekine ga Gage. - Nadam se da joj niste dali
pribor za pisanje i papir?
- Nisam vidio nikakva zla u tome - odgovori zapovjednik nakostriješivši se.
- Za Boga miloga, čovječe! Osumnjičenaje za veleizdaju. Ako se odavde upusti u
kovanje zavjera, naše će glave biti u opasnosti. Morate joj to oduzeti. Pobrinite se za
to!

* * *

Elizabeti je gotovo bilo žao sir Johna dok je stajao pred njom, zbunjen i očito
nezadovoljan, objašnjavajući joj da će izgubiti povlastice koje je do tada imala.
- Upravitelj je dobio zapovijedi, bojim se - reče joj on. - Ne mogu im se
suprotstavljati, onoliko koliko bih volio.
- Razumijem - reče ona mirno, ali srce joj klone.
 Nije mogla povjerovati da nova strogoća proizlazi isključivo iz zabrinutosti sir
Johna Gagea i njegove odlučnosti da pravila tumači što je strože moguće. Bila je
uvjerena da za to postoji neki zlokobniji razlog. Do sada su već ispitali ostale, u to je
bila sigurna. Što im je rekao Courtenay, taj glupavi beskičmenjak? Nešto protiv nje?
Je li ovo oduzimanje povlastica tek uvod u nešto mnogo gore?
Promatrala je sir Johna kako skuplja njezin papir i pera.
- Sada sam uistinu zatočenica - reče.
- Učinit ću što mogu za vas, gospođo - uvjeravao ju je. Kada je otišao, Elizabeta
potisne suze. Kako će provoditi duge dane bez šetnje, bez prilike za proučavanje
knjiga? A ugušit će se uz zatvorene prozore.
Okrene se ključ u vratima i u sobu uđe Kat, zadihana i uspuhana.
- Kakve li drskosti! - bjesnjela je, tamnocrvena u licu. - Vojnici na glavnim
vratima natjerali su nas da im predamo hranu koju smo kupili na tržnici. Iz
sigurnosnih razloga, rekli su. Iz sigurnosnih razloga, ma nemoj! Ti su prostaci i
lupeži sve zadržali za sebe, kladim se.
Elizabeta ustane, a njezin se strah pretoči u bijes. Kako se usuđuju!
- Pođite smjesta sir Johnu Gageu, recite mu da vas ja šaljem - zapovjedi - i
požalite se u moje ime.
- Reći ću ja njemu sve što treba! - zaprijeti Kat.
Skupivši svu hrabrost, ostane odlučna i kada se našla pred strogim upraviteljevim
pogledom.
Nemojte se mrštiti na mene, ženo! - drekne on. Kat slegne ramenima.
To rade vaši ljudi - reče odvažno.
- Tako mi Boga, za vašu bih vas drskost mogao zatvoriti negdje gdje nećete
vidjeti ni sunca ni mjeseca! - zaprijeti on.
- Mogu li se onda pozvati na vašu vitešku udvornost? - lukavo upita Kat
potiskujući bijes. - Gospa Elizabeta strahuje da će je netko otrovati. Zato mi, njezina
posluga, izlazimo kako bismo za nju kupili i pripravili hranu. Mora dobro jesti kako
bi joj se povratilo zdravlje. Hoćete li joj čak i to uskratiti?
Upravitelj se nakratko zamisli.
- Dobro - reče naposljetku. - Ali, ako netko uz hranu pokuša prokrijumčariti i
nekakvu poruku, s njime će se oštro postupiti.
- Zbilja nas držite za budale? - otpovrne Kat. - Mi želimo spasiti svoju
gospodaricu, a ne povećati opasnost koja joj prijeti. No, svejedno vam zahvaljujem i
na ovim sitnim ljubaznostima.
Tako su služavke i dalje kupovale hranu, kao i inače, samo što Elizabeta nije bila
u stanju jesti, toliko se bojala.
 - Odnesite to - znala je reći dok bi Kat donosila zdjelu za zdjelom punu slasnih
jela zamamna mirisa ne bi li je dovela u napast.
- Morate jesti da sačuvate zdravlje! - Kat bi se pokušala prepirati, ali Elizabeta bi
samo odmahnula.
- Kakva smisla ima sačuvati zdravlje kada će me ionako uskoro poslati na
stratište? - jaukne.
Stroži postupak uništio joj je duh.
- To ne znate! - uzvikne Kat. - Nemojte ni razmišljati o tome. Da su kanili
postupiti u tome smislu, do sada bi to već učinili.
- Prikupljaju dokaze - jednoličnim glasom reče Elizabeta. - Traže način da me
osude. Stratište podignuto za gospu Jane još uvijek stoji. Sada sam ja na redu, kažem
vam.
U glasu joj se začuje histerija.
- Priberite se! - zapovjedi joj Kat.
Ali, Elizabeta to nije bila u stanju. Nekih se dana jedva uspijevala izvući iz
postelje, koliko je bila potištena i uplašena.
Što će se dogoditi sa mnom, neprestano se pitala. Kada će doći po mene? Od
svakoga bi udarca po vratima zadrhtala od užasa. Svakodnevno je osluškivala hoće li
čuti strahoviti proglas na stratištu. U očaju, nije mogla misliti ni na što drugo doli na
to kako će se osjećati dok bude prolazila onih nekoliko kratkih koraka, spuštala se na
koljena u slamu, dok joj budu povezivali oči... A onda udarac, hladni čelik što
zasijeca njezin vrat. Hoće li bol biti velika? Ili će sve biti gotovo prije nego što ona
išta i shvati?
Sjekira joj se ukazivala golemom u njezinu bunilu, kako u snu tako i najavi. Bila
je čula užasne priče o traljavim pogubljenjima i te su je priče sada progonile. Za
očeva kraljevanja, stara gospa Salisbury završila je zbog veleizdaje na stratištu, gdje
ju je izmesario neiskusan krvnik. Bilo je priča o ljudima koji su pretrpjeli nekoliko
udaraca sjekirom prije nego što im se glava odvojila od tijela. Zamišljala je
pjenušanje krvi u grlu, nerazumljivu agoniju, svijest o smrtnoj rani, kao u pogođene
životinje.
No, čekaj! Njezina je majka bila pošteđena sjekire, zar ne? Otac je u Francusku
poslao po vještoga rukovaoca mačem. Čak i na samrti, Ane je dobila najbolje. Blažu,
bržu smrt. Da, tako je. Zamolit će kraljicu da joj dopusti umrijeti od mača. Sada je
još mogla samo o tome razmišljati.
Stanjila se i ublijedjela. Oči su joj bile zamagljene, izmučene. Kat i Blanche
tjeskobno su je pogledavale, bojeći se da će im pred očima nestati. I sir John Bridges
primijeti njezino stanje jer je svakodnevno dolazio raspitati se o njezinu zdravlju.
Znao je da slabo jede jer se sada već danima ispričavala i nije mu se pridruživala uz
objed.
- Pati zbog toga što je zatvorena u ovim sobama bez svježega zraka - upozori on
upravitelja. - Gospodine, bojim se da će se razboljeti ako joj ne pomognete.
Sir John Gage se namršti.
- Zapovijed je zapovijed - izjavi.
- Da, ali hoće li vam kraljica zahvaliti ako joj sestra umre dok je pod vašom
skrbi? - istakne Bridges.
Gage je morao priznati da neće.
- Dobro onda. Može šetati starim kraljičinim odajama. Dajte ih otvoriti. Ali,
pripazite, prozori moraju ostati zatvoreni.
Sir John odmahne glavom. To nije dovoljno, znao je, ali ipak je nešto.
Elizabeta je, ošamućena od pomanjkanja hrane i nespavanja, promatrala
zapovjednika kako otključava vrata ložnice. Kao što je očekivala, gornje su
prostorije bile prekrivene prašinom i obavijene paučinom. Zrak je bio težak, ustajao
pa od njega zakašljuca.
Pa nije majka valjda boravila ovdje? Ove tmurne sobe već desetljećima nisu
obnavljane. Nisu se dičile frizovima ni svježom bojom, a ni pozlaćenim stropovima.
Umjesto toga, zidovi su bili prekriveni izblijedjelim i ispucalim oblicima što su, u
modroj boji i cinoberu, prikazivali drevne kraljeve i anđele, a napukle, izblijedjele
podne pločice bile su oslikane leopardima i heraldičkim ljiljanima. Tu i tamo ležala
je pokoja slomljena klupčica, pohabana stara škrinja, ali inače su prostorije bile gole.
Prozori su bili prekriveni debelim slojem prljavštine pa uopće nije bilo smisla
pokušati gledati kroz njih. Kat nabere nos: ovo je mjesto vonjalo po mrtvilu.
- Treba mi svježega zraka, a ne vlage i truleži - s gorčinom reče Elizabeta
zapovjedniku. - Ovdje jedva mogu disati. Vratimo se, molim vas.
Kada se zatvoriše vrata što su vodila u opustjele sobe, ona pode i baci se na
postelju.
Bez svježega zraka, sigurno ću umrijeti - zajeca.
- Učinit ću što budem mogao - reče joj Bridges.
- Uz moju kuću postoji vrt ograđen zidovima - reče joj vrativši se ni pola sata
kasnije. - Sir John Gage dao je dopuštenje da odlazite onamo kad god to bude
zgodno, pod uvjetom da vrata ostanu zaključana, a jedan naoružani stražar stalno
bude uz vas.
Elizabeta se na ovu vijest osjeti donekle ohrabrenom. Bi li se zbilja itko ovoliko
brinuo za njezino zdravlje i udobnost da kraljica zahtijeva njezinu smrt?
Bilo je veliko zadovoljstvo već samo sjediti u vrtu i uživati u slabome suncu
skoroga proljeća. Jednostavni užici... to je najbolje, a ona ih nikada nije cijenila
toliko kao sada. Živopisne nijanse ranoga cvijeća, zeleni pupovi na stablima, bilje
koje raste i probija se kroz tamnu zemlju. Novije život bujao, a s njime je rasla i
nada.
Jedno se lišće pojavi nad vratima. Zatvorski se čuvar, obiteljski čovjek koji je
potajno suosjećao s nesretnom kraljevnom ostavljenom pod njegovim nadzorom,
naceri.
- A to si ti, derište malo! - reče on.
Dječačić, otprilike petogodišnjak, nasmije se, a potom nastavi promatrati drugu
osobu u vrtu. Elizabeta se odvaži na osmijeh.
- On je sin čuvara odjeće - reče joj stražar. - Ti si, Adame, je l’ tako? A ovo mu je
sestra. Dobar dan, Susanna.
Drugo bucmasto lice, uokvireno plavim uvojcima, proviri kroz rešetke. Nasmiješi
se, a Elizabeta uoči šupljine između mliječnih zuba. Uzvrati osmijeh i mahne. Dijete
nestane. Nekoliko se časaka poslije vrati i debeljuškasta se ručica, čvrsto stežući
nekoliko tek ubranih cvjetova, provuče kroz vrata.
- Smijem h? - upita Elizabeta čuvara. Na njegov znak glavom, hitro prijeđe preko
trave i milostivo prihvati ponuđenu kiticu.
- Kako se zoveš? - upita dječak.
- Elizabeta - reče ona.
- Gospa Elizabeta? - zapita on u čudu.
- Ti znaš tko sam? - zaprepašteno upita ona.
- Gospođa koju su zatvorili - reče on. - Moj otac i majka kažu da vas treba pustiti
na slobodu.
Čuvar se skrušeno nasmiješi.
- Ne bih na tvom mjestu to posvuda govorio, mladiću - reče on dječaku, a potom
se okrene Elizabeti. - Dječja usta.
- Doista - suglasi se ona.
Bilo joj je lakše pri srcu nego ikada u posljednjih nekoliko tjedana. Bilo je krasno
čuti da neki ljudi vjeruju u njezinu nedužnost i suosjećaju s njezinom patnjom.
- Što obični ljudi govore o meni? - usudi se upitati čuvara.
- Pa... - Ogleda se provjeriti može li ih itko čuti. - Ne bih vam ovo smio govoriti,
gospo, ali čuo sam mnoge koji kažu kako je sramota da kći kralja Harryja sjedi
zaključana u Toweru. Svi su uvjereni u vašu nedužnost. Ljudi vas vole, a mnogo ih
mrmlja protiv onih koji su vas ovamo strpali.
- Zahvaljujem vam - šapne Elizabeta, očiju punih suza. - Donijeli ste mi veliku
utjehu.
Kraljica sigurno neće pomišljati na to da ide protivno javnome mišljenju i osuditi
je na smrt. Nijedan monarh ne bi bio tako nepromišljen...
Sutradan je sjedila u vrtu, a i djeca su opet bila ondje: dva para očiju virila su
iznad vrata.
- Gospo! - zacvrkuće jedno dijete. - Ovo je za vas! Susannaje gurala ruku kroz
rešetke, pružajućijoj nešto. Bio je to sićušan svežanj ključeva. Elizabeta se morala
nasmijati.
- Vjerujem da sir John Gage neće imati nikakva prigovora ako prihvatim ovo.
Nasmiješi se veselome čuvaru pa se sagne pomilovati djetetovu glavicu.
- Dijete joj je dalo ključeve? - bjesnio je Gage.
- Lažne ključeve, gospodine - reče čuvar, žaleći što je ikada spomenuo taj dar
zapovjedniku koji se, dakako, osjećao dužnim o tome izvijestiti svojega nadređenog.
- I posve bezopasne - dometne Bridges.
- Ovaj put, možda - promrmlja Gage. - Ali, tu bi djecu netko mogao iskoristiti da
gospi Elizabeti prokrijumčari kakvu poruku. Meni je zapovjeđeno da spriječim
njezinu vezu s bilo kime, za slučaj da snuje daljnju izdaju.
- Samo držite djecu na oku - reče Bridges čuvaru.
A ako joj pokušaju išta predati, za to ćete mi odgovarati! - zapovjedi oštrooki
upravitelj.
Bila je to zgodna kitica, složena od nježnoga proljetnog cvijeća i nespretno
vezana vrpcom. Mladi se Adam nakloni predajući je Elizabeti koja mu se upravo
spremala uzvratiti naklon kad joj je čuvar ote iz ruke.
- Naredbe, gospođo - reče, a ponašanje mu je bilo daleko manje prijateljsko nego
do tada. - Hej, ti!
Njegov mu se sudrug, koji je držao stražu s druge strane vrtnoga zida, odazove na
poziv. - Da?
- Odvedi dečka upravitelju i odnesi mu ovo.
Predade mu cvijeće. Djeca smjesta zavapiše, a Elizabeta je užasnuto gledala kako
čuvar odvlači prestravljenoga Adama, unatoč njegovu otimanju i prosvjedima.
- Baš uživate u mučenju nedužnih žena i djece? - okomi se na čuvare, izvan sebe
od bijesa. Ali oni nisu obraćali pozornost na nju, ostavljajući je da se trese od bijesa.
Onaj koji se ranije pokazivao kao prijatelj samo je ravnodušno stajao pokraj glavnih
vrata, zureći ravno preda se.
Dovučen pred sir Johna Gagea, dječak je stajao nijem od prepasti.
- Tko ti je dao ovo cvijeće? - zareži Gage.
 - N-nitko, gospodine. Sami smo ga ubrali - prošapće Adam. - Je li netko od tebe
zatražio da u kiticu sakriješ tajnu poruku?
- Ne - iznenađeno odgovori Adam.
- Mislim na zatvorenika Courtenayja? Je li vam on dao poruku za gospu
Elizabetu?
- Ne, gospodine, uvjeravam vas, gospodine. Dijete je izgledalo potpuno zbunjeno.
Sir John mrko ga pogleda.
- Bio si jako zločest, nisi smio gospi Elizabeti nositi darove. To nije dopušteno.
Upozoravam te, mali, ako se usudiš opet razgovarati s njom, dat ću te pošteno išibati.
Je li ti to jasno?
- Da - zakriješti izbezumljeni nevaljalac.
Sutradan je bilo lijepo vrijeme pa Elizabeta opet pođe u vrt. Dok je, zadubljena u
knjigu, ležala pod stablom, prekine je nekakav pokret na vratima i natjera da podigne
pogled. Čuvar je grickao užinu, komad kruha s kriškom sira i saginjao se za vrčem
piva. Adam je stajao nekoliko koraka udaljen od vrata.
- Gospodarice, žao mi je, ali sada vam vise ne smijem donositi cvijeće - tiho reče,
a potom, na njezino zaprepaštenje, pobježe. Više nikada nije vidjela tu djecu.
- Gospođo, pozvani ste pred Vijeće - priopći joj zapovjednik. - Očekuju vas u
donjoj dvorani.
Elizabetu uhvati drhtavica. Dugi dani šutnje bili su joj ulili nadu da protiv nje nije
pronađen nikakav dokaz. Sada je ta nada iščeznula. Došlo je vrijeme da se posluži
umnim sposobnostima koje ima kako bi spasila vlastitu kožu. Nikada se nije osjećala
usamljenijom.
Članovi Vijeća sjedili su za hrastovim stolom na nogarima. Biskup Gardiner, lord
kancelar, u sredini. Svi su bez smiješka zurili u nju kada je ušla, uzdignute glave,
ruku čedno sklopljenih u struku pa pošla prema stolcu koji je bio postavljen za nju da
se ondje suoči sa svojim ispitivačima.
Gardiner je važno šuškao papirima i poput jastreba upirao pogled u nju.
- Gospo Elizabeta, ovdje smo zato da vas ispitamo u vezi s razgovorom što ste ga
u Ashridgeu vodili sa sir Jamesom Croftsom koji je od vas zatražio da se preselite u
svoju kuću u Donningtonu. Zašto je to zahtijevao od vas?
- U moju kuću u Donningtonu? - ponovi Elizabeta nastojeći dobiti na vremenu. -
Imam toliko kuća, milorde, da se ove ne mogu prisjetiti pa vjerojatno nikada nisam
tamo otišla.
- Sir James Crofts vam je rekao da je ta kuća bolje utvrđena nego Ashridge. Onda
ste, čini se, znali za njezino postojanje - otpovrne Gardiner.
Elizabeta se pretvarala da razmišlja.
 - Ah, da, ta kuća. Morate mi oprostiti, gospodo, nikada nisam bila ondje i
zaboravila sam da mi je sir James savjetovao odlazak onamo.
Članovi Vijeća razmijeniše ogorčene poglede.
- Dovedite Croftsa - umorno reče Gardiner.
Elizabeta se zagleda u zatočenika kada ga stražari uvedoše u dvoranu. Kada ga je
posljednji put vidjela, sir James bio je pristao muškarac, ali sada su mu fine crte lica
bile izbrazdane tjeskobnim borama, a ruke su mu se tresle. Na poticaj svojih
tamničara, ispriča što se dogodilo u Ashridgeu, ništa ne izostavivši. Elizabeta se
potrudi pribrati.
- Shvatila sam to kao da ste zabrinuti za moju sigurnost - pobuni se. - I očito
nisam poslušala vaš savjet. - Okrene se prema članovima Vijeća. - Gospodo, ništa se
više nije dogodilo između mene i ovoga čovjeka. Gubimo vrijeme, i vi i ja, jer vam
malo toga mogu reći o njemu, kao i o bilo kome drugome tko je ovdje zatočen u vezi
s ovim slučajem.
Ona ustane.
- Gospodo, kanite li ispitati svakoga zatvorenika kako biste mene uhvatili u
klopku? Jer, ako je tako, mišljenja sam da mi nanosite veliku nepravdu. Ako su ti
zatvorenici učinili kakvo zlo i uvrijedili Njezino Veličanstvo, onda neka za to
prikladno i odgovaraju. Ali, molim vas, nemojte mene povezivati s takvim ljudima.
Ja nisam izdajnica, kao što biste i trebali znati!
Gardiner se ne obazre na njezine riječi.
- Znači, ne sjećate se da vam je sir James predložio odlazak u Donnington? -
ustrajao je.
- Sada se sjećam - prizna ona. - Ali, što je loše u tome? Zar ne smijem u svakom
trenutku, gospodo, otići u bilo koju od svojih kuća?
Neki se članovi Vijeća nelagodno promeškolje. Drugi su razmjenjivali nemirne
poglede.
Lorde biskupe, čini mi se da je sve ovo besmisleno - reče Sussex. - Ne zaboravite,
ova je gospa naša prestolonasljednica...
Upozorenje u njegovu glasu bilo je jasno da jasnije ne može biti.
Grof od Arundela ustane, zaobiđe stol i pade na koljena pred zaprepaštenom
Elizabetom.
- Gospođo, uvjeravam vas da žalimo što smo vas uznemiravali nepotrebnim
pitanjima - reče.
- Gospodo, podrobno ste me ispitali - reče Elizabeta - ali uvjerena sam da nećete
činiti ništa više nego što je u skladu s Božjom voljom pa ga molim da vam svima
oprosti.
 Gardiner je zurio u nju, diveći se načinu na koji je ispitivanje pametno uspjela
okrenuti u svoju korist. Kraljica, znao je, neće biti zadovoljna.
- Nema više ničega čime bismo se ovdje mogli pozabaviti - odrješito reče svojoj
subraći. Možete se vratiti u svoje odaje, gospođo.
- Mislite, u svoju tamnicu živo priklopi Elizabeta, ushićena zbog načina na koji je
završio razgovor.
Potom se okrene, uzdignute brade, pa žustro prođe mimo lordova koji su joj se
klanjali.
- Očekivao sam, gospođo, da ću čuti kako su gospa Elizabeta i Courtenay
pogubljeni - reče Renard ozbiljna lica.
- Još uvijek se ništa ne može dokazati.
Marijin je glas odavao uznemirenost.
- Onda zbog toga žalim, a isto tako žali i moj gospodar car - reče joj on. - Car
zna, baš kao i Vaše Veličanstvo, da će se, sve dok to dvoje izdajnika budu na životu,
uvijek kovati zavjere da ih se ustoliči na prijestolju te da bi bilo posve pravedno
kazniti ih jer je općepoznato da su krivi i da zaslužuju smrt.
- Ali to nije javno dokazano! - prekine ga Marija.
- Što je vrijedno žaljenja, gospođo... za vas, kao i za vaše kraljevstvo.
Marija mu je u glasu čula zlokoban prizvuk.
- Znate koliko sam se trudio u vezi s ovim brakom - nastavi Renard. - Shvatit
ćete, dakle, da mi je bolno priopćiti vam kako je carevo mišljenje da će, sve dok
gospa Elizabeta bude na životu, kraljeviću Filipu biti vrlo teško u ovoj zemlji
zajamčiti sigurnost. U danim okolnostima, prema tome, ne mogu Njegovu
Visočanstvu preporučiti da dođe u Englesku dok god se ne poduzmu svi nužni koraci
kako bi se osiguralo otklanjanje svake opasnosti za njega.
Suočena s nepodnošljivom mogućnošću da joj se u dim rasplinu najdraži snovi,
Marija ne uspije zadržati suze. Uzdisala je od jada, poniženo svjesna da to nije
ponašanje kakvo poslanici očekuju od vladarice.
- Radije bih da se nikada nisam ni rodila nego da se kakvo zlo dogodi Njegovu
Veličanstvu! - jecala je. - Uvjeravam vas, naći će se dokazi, a njima će se dvoma
suditi prije nego što kraljević stigne.
- Mojemu će gospodaru laknuti kada to čuje - hladno reče Renard.
Članovi Krunskoga vijeća raspravljali su, namrštena čela i u napetu raspoloženju.
- Ali, što da učinimo s gospom Elizabetom? - govorio je Winchester. - Njezina
krivnja nije utvrđena i protiv nje nema nikakvih dokaza.
- Upravo tako - u zboru odjekne nekoliko glasova, među njima Sussexov i
Arundelov.
 - Ne tako brzo, gospodo - zaustavi ih Gardiner. - Moramo voditi brigu o
kraljičinoj sigurnosti, kao i o sigurnosti ovoga kraljevstva, a da bismo to dvoje
zaštitili, gospu Elizabetu treba poslati na stratište.
Prolomi se glasno neodobravanje.
- Ona je prestolonasljednica!
- Nedužna je!
- Protiv nje nema dokaza!
- Pogledajmo u budućnost - potakne ih Sussex. - Ona bi nam mogla postati i
kraljicom. Njezino je Veličanstvo lošega zdravstvenog stanja, udaje se u poznoj dobi,
a porođaj je za ženu opasan i u najboljim godinama. Pomislite što bi se moglo
dogoditi ako, pošto pogubimo gospu Elizabetu, umre i kraljica? Naći ćemo se usred
građanskoga rata između suparničkih pretendenata na prijestolje.
- Francuzi bi istaknuli zahtjev u ime škotske kraljice, supruge svojega
prestolonasljednika - upozori Arundel. - I to, kladim se, silom, ako bude potrebno. I
gdje ćemo onda biti? Pod vlašću Francuske i Skotske.
- To ne dolazi u obzir! - uzvikne Sussex izražavajući zajednički bijes. - No, jedina
bi druga mogućnost bile sestre gospe Jane Grey, koje su nam potpuna nepoznanica.
Ne, kažem vam.,. oslobodite gospu Elizabetu jer protiv nje nema nikakvih dokaza,
čak ni nakon najstrožega ispitivanja pobunjenika.
- Vi ste budale - zareži Gardiner, - Sve nas je nadmudrila. Uopće ne sumnjam da
je do guše bila u posljednjoj pobuni, ali je pametno prikrila sve tragove. Ja kažem,
smaknimo je.
Sir William Paget se namršti.
- Milorde, moguće je da ne znate kako se kraljica, koja inače dijeli vaše mišljenje,
u vezi s tim pitanjem nedavno posavjetovala s glavnim sucima u ovoj zemlji, a oni su
joj objasnili kako nema dokaza kojim bi se opravdala osuda. Dokaza uopće nema,
gospodo, dokazi nisu samo nedovoljni. Treba je osloboditi i vratiti joj prijašnji
položaj i čast.
- Ne - reče Gardiner. - To će joj samo pružiti mogućnost da ponovno kuje
kojekakve zavjere. Akoje baš moramo osloboditi, barem se dogovorimo da ćemo je
razbaštiniti.
- Što će nas vratiti na pitanje prvenstva nasljeđivanja prijestolja - suprotstavi mu
se Paget.
- Kraljica još može roditi zdravoga sina i nasljednika - ustrajao je Gardiner.
- Da, ili umrijeti na porođaju, što je vjerojatnije. Ostali članovi Vijeća zažamoriše
u znak da se slažu.
- Najbolji bi način bio - izjavi Paget - osloboditi gospu Elizabetu, a potom je udati
u inozemstvo, za kojega prijateljskog katoličkog vladara. Na taj način možemo
udovoljiti i kraljici i caru jer će se time osigurati katoličko nasljeđe.
Lordovi kimnuše u znak slaganja.
- Tako je, tako je odazvaše se u zboru.
- Obavijestit ću kraljicu o našoj odluci - kiselo reče Gardiner.
- No, sumnjam da će joj se ta odoka svidjeti!
Sjedeći na kamenoj klupi u vrtu, Elizabeta podigne pogled prema visokom
tamnom liku što joj je zaklonio sunčevo svjetlo. Na šetnici koja je preko zidina
vodila do Garden Towera stajao je mladić. Vrlo pristao mladić koji je odozgor s
divljenjem gledao u nju.
- Gospo Elizabeta - reče udvorno se klanjajući. - Lord Robert Dudley vama na
uslugu. Vaša me Visost nedvojbeno zaboravila. Nekoć smo se kao djeca igrali i
slušali zajedničkog učitelja.
- Dobro se sjećam toga, lorde Roberte nasmiješi se Elizabeta, sretna što vidi
prijateljsko lice i oduševljena što to lice pripada tako privlačnu udvaraču. -
Pobijedila sam vas u mačevanju!
Lord Robert široko se osmjehne.
- Rumenim se kada me se na to podsjeća - skrušeno reče.
- Što radite na tim zidinama? - upita Elizabeta.
- Dopušteno mi je povremeno dolaziti ovamo kako bih se razgibao - reče on i
opet se veličanstveno osmjehne.
Bilo je teško povjerovati da je onaj kočoperni dječak izrastao u tamnog Adonisa
što sada stoji iznad nje, a silueta mu se ocrtava na nebu. On se pomakne i sunčevo
mu svjetlo obasja lice, naglašavajući njegove nehajne crte i ponosan izraz. Izgledao
je poput Cigana - oduvijek je crnokose i tamnopute muškarce nalazila privlačnijima
od nezanimljivih plavokosih ljudi poput Courtenayja koji su izgledali kao da im u
žilama teče mlijeko, a ne krv. I admiral je bio tamnokos...
- Žao mi je zbog vaših nedaća, gospo - dovikne joj on odozgor. - I ja sam ovdje u
zatvoru. Razumijem kako se osjećate.
Dakako, on je ovdje već mjesecima, prisjeti se ona. Bioje podržao
Northumberlanda, svojega oca, pri ustoličenju Jane Grey pa sada plaća cijenu za
veleizdaju. Čula je da je bio osuđen na smrt, kao i otac. Mora da je još uvijek u
žalosti za ocem, pitajući se hoće h i sam završiti na stratištu.
Ipak, ponašanje mu je bilo vedro. Vedro i smiono. U muškaraca se divila
smionosti. Njegov duh, kao i izgled, podsjećali su je na admirala čije je ponašanje
bilo jednako smiono, čak pretjerano smiono... na admirala koji sada obezglavljen leži
i trune pokopan u kapelici nedaleko odatle. Nadala se da pristaloga lorda Roberta
neće snaći slična sudbina. Možda je posrijedi privlačnost od koje se osjeća kao da se
iznutra rastapa, način na koji joj se smiješi... Uzvrati mu smion osmijeh, nesvjesno
uloživši u njega vlastitu zavodljivost.
Robertu se pak činilo da bi mu se ova gospa mogla silno svidjeti. Nije lijepa, da
budemo pošteni, ali ima u njoj neke očite privlačnosti, potisnute dinamičnosti.
Duhovita i tjelesno zamamna, predstavljala je pravi izazov. On je bio mlad muškarac
koji uživa u izazovima i slutio je da bi u tom pogledu jedno drugome mogli biti
ravni.
Elizabeta letimice pogleda čuvara koji ih je namršteno promatrao.
- Ne smijem s vama razgovarati, milorde - reče.
- Dakako, gospo, razumijem - reče on. - Ali ako vam ikada ustrebam, a bude u
mojoj moći da vam pomognem, samo morate zatražiti.
Još se jednom hitro nakloni i nestane joj iz vida.
Nepromišljeno obećanje, pomisli ona nasmiješeno, uzevši u obzir da je osuđen za
veleizdaju. A ipak se nekako nije činilo baš tako nemogućim da bi ga mogao ispuniti.
Oko njega je lebdjela nekakva odlučnost, upornost, slavohleplje. Bio je ovdje toliko
dugo da je moralo biti neke nade da će izbjeći sjekiru. Tower sigurno ne može
zauvijek zadržati takvu osobu.
Žao mi je, Simone, ali moje Vijeće ni u kojem slučaju ne želi dati suglasnost za
Elizabetino pogubljenje - objašnjavala je Marija Renardu, jedva ga se usuđujući
pogledati u oči. - Protiv nje nema nikakvih dokaza, a nije ni vjerojatno da će ikakav
novi dokaz izići na vidjelo. A u svjetlu onoga što je jutros na stratištu izjavio izdajnik
Wyatt, ne usuđujem se nastaviti postupak protiv nje.
- Vaše je Veličanstvo bolje obaviješteno od mene - reče Renard. - Što je to izjavio
Wyatt?
- Izjavio je da ni Elizabetu ni Courtenayja nije zanimao njegov ustanak - reče
Marija. - Ljudi će se većinom složiti da čovjek koji se suočava s Božjim sudom neće
lagati, ali ja se ne ubrajam među njih. Ne mogu vjerovati da pobunjenici ne bi stupili
u vezu s mojom sestrom, osim ako nisu bili sigurni u njezinu potporu.
- Slažem se, gospođo - reče Renard - ali unatoč nedostatku dokaza, moramo biti
pragmatični. Ne možete joj dopustiti da se izvuče.
- To i ne želim - brzo će Marija. - Ipak, ne smijem nedužnu osobu držati u
Toweru. Moji je savjetnici žele udati u inozemstvo, ali s obzirom na to da je još
uvijek pod sumnjom za veleizdaju, to bi, bojim se, bio preopasan postupak. Ne,
ponovno ću se posavjetovati s njima. Ali, jedno moram znati, Simone. Hoće li car
sada pristati na kraljevićev dolazak?
- Car će shvatiti vaš težak položaj, gospođo, i prihvatiti da Vaše Veličanstvo ne
može pribjeći samovladi kako bi postiglo svoje ciljeve. Odlučio se za praktičan
pristup pa piše kako je savez između naših dvaju kraljevstava toliko važan da se
ničemu ne snuje dopustiti tome stati na put. Imam vam reći da se kraljević upravo u
ovom trenutku priprema za polazak. Uskoro će biti ovdje.
Mariji oči zasjaše od radosti.
- Hvaljen bio Bog! Moje su molitve uslišane! - uzvikne.
- Znate da je protiv ovoga braka bilo prosvjeda u Londonu? - blago upita Renard.
- To je sređeno - oštro će Marija, a osmijeh joj iščezne. - Neki od mojih podanika,
bojim se, ne znaju što je dobro za njih. Ostali se, drago mi je što to mogu reći, raduju
radi mene, kao i radi Engleske.
- Kao i ja, gospođo - nasmiješi se Renard - a i Njegovo Visočanstvo. Čujem da je
nestrpljiv kao ženik.
Nadao se da zvuči uvjerljivo. Mariju oblije tamno rumenilo,
- Vjerujem da kod mene neće naći nikakve mane - skromno reče.
Gledajući njezino blijedo, umorno lice i mršavo tijelo bez grudi, Renard se umalo
rasplače nad njom.

* * *

Nema opravdanja za to da gospa Elizabeta i dalje ostane u Toweru! - reče Sussex,

jedva skrivajući bijes. - Dopustite joj da se vrati na dvor, gospođo.
Marija, sjedeći u pojastučenom naslonjaču na čelu stola, pogledom smiri i njega i
ostale koji su se spremali podržati ga na sav glas.
- Ne bi bilo časno, a sigurno ni razumno ponovno primiti moju sestru na dvor -
reče. - Moja je volja da ona ostane u kućnom pritvoru, i to na nekom sigurnom
mjestu izvan grada, gdje će moći hiti pod nadzorom.
Savjetnici nisu držali uputnim upuštati se u raspravu s kraljicom jer je bilo jasno
da je Marija donijela konačnu odluku. Samo se Gardiner činio zadovoljnim.
- Je li Vaše Veličanstvo razmotrilo gdje bi to bilo? - upita Arundel.
- Kanila sam vas pitati, gospođo, ima li među vama tkogod spreman preuzeti
nadzor nad njom - s nadom reče kraljica.
Zavlada dugotrajni, smrtni muk. Potom ustane sir Henry Bedingfield.
- Bit će mi čast preuzeti tu odgovornost, gospođo - izjavi. Marija ga sa
zahvalnošću pogleda. Poznavala ga je kao odana čovjeka, savjesna i pouzdana,
obdarena krutim osjećajem dužnosti. Nemaštovita, ali neumorna u obavljanju posla.
Ne bi ga zapravo bila ni primijetila da nije bilo jedne pojedinosti: otac mu je bio
tamničar njezine majke tijekom njezinih posljednjih godina, a i on se slijepo držao
pravila. Uz potporu koju mu je pružao očev primjer, sir Henry bio je idealan i očit
izbor.
- Čini se da se spremnost za skrb o gospama kraljevske krvi uobičajila u vašoj
obitelji, sir Henry - reče mu sa smiješkom.
Čovječuljkova se prsa naduše od ponosa i on joj se viteški nakloni.
- Za mene će biti povlastica što vam mogu tako služiti, gospođo - odgovori
visoka, drhtava glasa.
Čisto sumnjam da će mojoj sestri poći za rukom na vas primijeniti svoje
smicalice, gospodine - reče mu kraljica. - Vi nećete popustiti pred njezinim hirovima,
u to sam sigurna.
- Nikada! - gorljivo odvrati sir Henry. - Iako se bojim da to neće biti laka zadaća.
Ne, neće, mislili su ostali članovi Vijeća, zahvalno ga gledajući, sretni što ih je
mimoišla ta neželjena odgovornost.
- Odlučila sam da će gospa Elizabeta biti smještena u starome dvorcu
Woodstocku u Oxfordshireu - reče Marija. - Otpratit ćete je onamo čim to bude
zgodno.
Čuvši topot brojnih koraka koji joj se činio sve bližim, Elizabeta pohita do
prozora. U dvorištu ugleda vojnike kako se svrstavaju, red za redom, a pred njima,
obojicu na konju, sir Johna Bridgesa i sir Henryja Bedingfielda kojega je iz viđenja
donekle poznavala: bila je sigurna da je član Vijeća.
Duša joj se ispuni užasom. Nije mogla doći do daha. Eto, došli su po nju. Smrt joj
je neizbježna!
- Kat! - uzvikne u panici. Kat dotrči.
Je li uklonjeno stratište postavljeno za Jane Grey?
- Ne znam - odvrati Kat.
- Da, uklonili su ga - upadne Blanche koja ih je sa strane slušala. - Jučer su ga
rastavili.
Elizabeti zastane dah.
- Zašto mi to niste rekle? - dahne.
Tada joj opet padoše na ura moguće opasnosti što bi je mogle zadesiti.
- Pogledajte! - pokaže im na dvorište.
Kat i Blanche zagledaju se u vojničke redove.
- Došli su po mene - zavapi Elizabeta gotovo histerično pa strah ledenim prstima
stegne Katino srce.
Kada konačno najaviše sir Henryja Bedingfielda, Kat je držala Elizabetu u
naručju, odlučna zaštititi je od bilo čega što bi je moglo čekati.
 Sir Henry se nakloni. Elizabeta je jedva disala. Milostiva gospo - započe on
visokoparno. - Došao sam vas otpratiti na ugodnije mjesto, u kraljevski dvorac
Woodstock. Ondje ću se, po nalogu Njezina Veličanstva, ja brinuti za nadzor nad
vama.
Znači, ne očekuje ju stratište, grozničavo pomisli Elizabeta. Namislili su je skriti
negdje u provinciji i na taj je se način riješiti. Morat će biti na oprezu - pehar može
biti otrovan, jastuk može ugušiti... Ako je se ne mogu osloboditi na pošten način,
učinit će to podmuklim sredstvima. Zbog toga su ovoga beznačajnog, što znači i
potrošivog čovjeka izabrali za njezina čuvara.
Ako bi vam bilo povjereno i da me potajno umorite, biste li se pobrinuli i da se taj
nalog provede? - izazivački će Elizabeta, u očaju proisteklom iz panike.
Sir Henry razjapi usta: bio je očito zaprepašten.
- Posve sigurno ne bih - izjavi nakostriješivši se. - Ja sam častan čovjek. A
Njezino Veličanstvo, u to možete biti uvjereni, nikada se ne bi spustilo tako nisko.
Ona je čestita osoba. Čak vam je dala vojnike za pratnju da vas zaštite od katoličkih
napada. Moram vas upozoriti da je, kao posljedica nedavne pobune, raspoloženje još
uvijek uzburkano.
- Nemojte se zavaravati, sir Henry - odvrati Elizabeta. - Vojnici su ovdje kako bi
se protestante spriječilo da me izbave.
- I to je istina - prizna on staloženo. - A sada naredite ženama da se spreme,
gospođo. Ne želim odgađati odlazak. Zapovijed je zapovijed.
Tu će rečenicu Elizabeta mnogo puta čuti tijekom narednih mjeseci, tako da će joj
dolaziti da zavrišti kad god je sir Henry bude izgovorio. Za sada ga, međutim, nije
mogla točno procijeniti, a ni on nju pa su se tako ograničavali na blago čarkanje. Da
njihov odnos nikada neće biti jednostavan, postalo je jasno čim je teglenica koja će
ih odvesti do Richmonda, prve postaje na njihovu putu, odmaknula od Towera,
njegova zapovjednika i okupljenih čuvara što su promatrali taj odlazak. Sir John se
nisko poklonio Elizabeti uvjeravajući je u svoje prijateljstvo. Na svu sreću, onoga
tiranina od upravitelja nigdje nije bilo na vidiku. Kukavica i nasilnik!
Bedingfield je prijevoz svoje zatvorenice bio nakanio izvesti što je tajmje moguće
pa se užasnuo vidjevši duž riječnih obala nanizane gomile ljudi.
- Što će svi oni ovdje? - pitao je u nevjerici. - Tko im je rekao za vaš današnji
dolazak?
- Otkud ja to znam? - odvrati mu Elizabeta, dobrohotno kimajući glavom na sve
strane i uživajući u povicima odobravanja oduševljenih promatrača.
- Netko mora da ih je obavijestio - uzrujavao se sir Henry, - Spustimo zastore!
- Nemoguće, treba mi zraka! - pobuni se Elizabeta. - Osjećam se kao da ću se
onesvijestiti!
- Danas je vrlo toplo - uslužno dometne Kat. Doista, za travanj je bilo
neuobičajeno vruće. Sir Henryju je bilo jasno da je poražen.
- Onda dobro - popusti - ali ne smijete puku uzvraćatii pozdrave.
Elizabeta se krotko suglasi s time pa samo ostane sjediti, kimajući glavom i
smiješeći se. Sir Henry je sumnjičavo pogleda.
- Trebali biste čedno oboriti oči - reče joj.
- Jesu li i to kraljičini nalozi? - izazivački ga upita, ostavljajući ga bez riječi i
očajnički se trudeći da s lica izbriše samodopadan osmijeh.
Najednom se začuje zaglušna topovska paljba.
- Oh, Bože moj, što je to? - Bedingfield tako hitro skoči na noge da se teglenica
opasno zaljulja.
Elizabeta se smijala.
- To se čuje iz Steelyarda - objasni mu22 - Mislim da to njemački trgovci ispaljuju
pozdrave u moju čast.
Sir Henry se uvrijedi.
- Dobri Bože, kako se samo usuđuju? Prokleti protestanti, sigurno ih je cijela
gomila. Ovo nije zamišljeno kao trijumf, gospođo. Ne zaboravite da ste još uvijek
zatočenica.
- Sumnjam da ćete mi ikada dopustiti da to zaboravim - zajedljivo odgovori
Elizabeta.
Ovo neće ostati bez posljedica, u to sam siguran - uzrujano će on. - Kraljica će se
razljutiti.
Elizabetino se vedro raspoloženje u trenu rasprši. Jasno joj se ukaže što bi se
moglo dogoditi: Mariju bi ove demonstracije mogle uvjeriti u to da Elizabeta znači
čak i veću prijetnju za njezino prijestolje nego što je do tada mislila pa bi mogla
zaključiti da je sve ovo ipak previše. Marija bi mogla potpisati njezinu smrtnu
presudu...
- Spustimo zastore - naglo naredi obraćajući se Kat.

* * *

Bilo je čudno ponovno se naći u dvorcu Richmondu, gdje je nekada uživala u

dvorskome životu, u sretnome neznanju o tome što joj budućnost sprema. Dakako,
nakon što je dva mjeseca provela u Toweru, bilo je ugodno boraviti u primjerenijoj
okolini, ali Elizabetu bi još uvijek znao uhvatiti strah kada bi pomislila na sve što se
s njome moglo dogoditi. Usprkos svem sir Henryjevu uvjeravanju, još uvijek se
mogao naći ubojica koji će se potajno obračunati s njom. To bi se moglo dogoditi
svakoga trena, pogotovo nakon onoga što se zbilo na današnji dan...
Kada joj je srdačni lord Williams, koji je putovao s njima kao sir Henryjev
zamjenik, poslije večere poželio laku noć, ona ga grčevito zgrabi za rukav.
- Molite se za mene - molećivo mu reče, s divljim strahom u očima - jer mislim
da ću noćas umrijeti.
On je sućutno pogleda. Jadnica, toliko je propatila, i to nezasluženo, po njegovu
uvjerenju.
- Ne morate se ničega bojati, gospo - pokušaje umiriti, a iz njega je zračila
iskrenost. - Uz mene ste sigurni.
Elizabeta svejedno nije mogla zaspati. Unatoč Bedingfieldovim i Williamsovim
uvjeravanjima - a bila je sigurna da je riječ o dvojici časnih ljudi - život joj je možda
ipak bio u opasnosti. Pogledajmo samo što se za vladavine zloga kralja Rikarda
dogodilo u Toweru s onom dvojicom jadnih kraljevića. Nestali su i nikada ih više
nitko nije vidio, a pronosio se glas da su ta jadna nedužna djeca ugušena na
spavanju. I ona bi mogla nestati, ako njezini neprijatelji uspiju u svojim namjerama,
a ako budu dovoljno odlučni, ni Bedingfieldova ni Williamsova budnost neće je
uspjeti zaštititi.
Tako se teška srca ujutro uspela u nosiljku koja je čekala na nju.
- Malo je otrcana srdito se požali Kat. - Zar ne možete za moju gospodaricu naći
ništa bolje, sir Henry?
- Žao mi je, ali ne mogu - reče joj on vinuvši se u sedlo. - Hajde, požurite.
Naprijed!
Ista se priča ponavljala u svakom gradu i selu kroz koje su prolazili. Vijest je o
njezinu dolasku letjela pred njima pa su je, na sir Henryjev očaj, ljudi svugdje
očekivali prizivajući blagoslov na njezino ime, bacajući cvijeće na njezinu nosiljku i
oduševljeno kličući pri njezinu prolasku.
- Bog blagoslovio Elizabetu! - vikali su. - Živjela naša kraljevna!
Vojnik koji je jahao uz nosiljku prigne se u sedlu. Vole vas, gospo! - izjavi
oduševljeno.
Elizabeta ga upitno pogleda: iskustvo ju je poučilo da se prijatelji neočekivano
mogu svugdje naći, čak i među tamničarima.
Tada shvati da bi joj ljubav i odanost puka mogle pomoći izbjeći propast. Nikada
joj se prije moć javnoga mišljenja nije tako jasno ukazala i ona spozna, a to je silno
osokoli, da bi se prihvaćanje u narodu moglo pokazati njezinim najjačim oružjem.
Upotrijebit će ga što bolje bude mogla, obeća sama sebi.
- Recite im da me vode kao ovcu na klanje - reče, a vojnik poruku potajice
prenese skupini ljudi što su stajali pred nekom krčmom. Kada se to proču, odjeknuše
povici: - Sramota! - i glasno negodovanje. Sir Henry, čuvši to, nikako nije shvaćao
toliki narodni gnjev pa podbode konja ne bi li se povorka što brže udaljila, ali
Elizabeta se sada osjećala ohrabrenom i nešto mirnijom.
U Windsoru su odsjeli u udobnoj dekanovoj kući, gdje se s Elizabetom ophodilo
sa najvećom uljudnošću. U jutarnjim su se satima, kada je odlazila, duž ulica nizale
gomile, a dok su jahali kroz Eton, studenti su bacali kape uvis i vikali: Vivat
Elizabeta!
Viuat! Vivat! Dugo nam poživjela Elizabeta! - Suze joj navriješe na oči kada je to
čula. Do tada uopće nije shvaćala da uživa toliku odanost.
Sir Henryja je sve to duboko žalostilo i zabrinjavalo. Sada su u svakom selu u
Elizabetinu čast zvonila crkvena zvona, a dobri su seljani prilazili donoseći darove -
kolače, voće ili cvijeće.
- Tko god se upusti u zvonjavu, osudit ću ga na klade! - proglašavao je izmučeni
Bedingfield, ali čim bi se maknuo s puta, prekršitelje su oslobađali. - A vi, gospođo,
ne smijete prihvatiti ništa od svih tih darova.
Brinuo se da u darovima ne bude skrivena kakva poruka. Nikad se ne zna što bi
francuskome poklisaru još moglo pasti na pamet!
Ali puk se nije obazirao na sir Henryjeve zabrane. Ubacivali su joj ponude u
nosiljku ili bi ih gurnuli u ruke služinčadi, sve dok se Elizabeta nije našla zatrpana
darovima.
- Neka Bog čuva Vašu Milost! - uzvikivali su seljani.
- Ti ljudi očito nimalo ne mare za vjerska pitanja - Bedingfield se bijesno požali
lordu Williamsu.
- Ne možete kazniti svakoga tko pokazuje naklonost prema gospi Elizabeti -
objasni mu Williams, potajno zadovoljan iskazima narodnog oduševljenja.
- Ne, ali bih to i te kako želio - promrsi sir Henry.
Lord Williams je također bio malo uznemiren. Ako je puk toliko odan Elizabeti,
bit će najbolje ophoditi se s njome s poštovanjem. Stoga, kada treće noći stigoše na
vlastelinstvo u Rycoteu, u njezinu čast priredi veliku gozbu, potajno poslavši
susjedima poruku da mu se tom prigodom pridruže.
- Ne pretjerujemo li malo? - prezirno reče Bedingfield promatrajući prostrt stol i
počasno mjesto odmah uz domaćina, kao i mnogobrojne uzvanike. - Zar ste
zaboravili da je gospa Elizabeta kraljičina zatočenica?
- A isto tako i njezina nasljednica - uzvrati Williams - pa ni to ne bi bilo loše
zapamtiti.
Sir Henry odustane od daljnje rasprave: jednostavno je sjeo, držeći se ukočeno
tijekom večere, poput duha na gozbi, ne uspijevajući uživati u ukusnoj hrani ili
iskričavom razgovoru. Elizabeta je, međutim, u potpunosti iskoristila priliku, veselo
razgovarajući s gostima i halapljivo se naslađujući izvrsnim jelima. Za nju je ovo bio
i prekratak bijeg od zastrašujuće stvarnosti njezina položaja.
- Predivno sam počašćena - reče ona na kraju večeri lordu Williamsu. -
Zahvaljujem vam i žalim što i dalje ne idete s nama.
Sutradan su imali bez njega nastaviti za Woodstock. Williams u njezinu glasu
začuje prizvuk straha.
- Uvjeren sam da će na kraju za Vašu Milost sve dobro ispasti - reče joj - i da se
nepotrebno uznemirujete. Ne zaboravite, ako vam budem mogao učiniti ikakvu
uslugu, bit ću sretan da mi je povjerite.
- Utješno je znati da nećete biti daleko od mene - odgovori Elizabeta.
Čak se i na glavnom ulazu u Woodstock okupila gomila, razdraženo primijeti sir
Henry. Hvala Bogu, gotovo su bili stigli do odredišta.
Elizabeta proviri iz nosiljke kada se vrata za njima zatvoriše i ispruži vrat kako bi
bolje vidjela. Nikada do tada nije bila u Woodstocku jer je njezin otac još početkom
svoje vladavine bio prestao dolaziti ovamo. Gledajući preda se, vidjela je i zašto:
stari srednjovjekovni dvorac ležao je, mrk i oronuo, sjeverno od ostataka opkopa.
Kada mu se približiše, vidje i ruševne i ispucale zidove, razbijene prozore, korov i
nasrtljive puzavice. Idealna pozornica za umorstvo.
- Zar ću ovdje boraviti?! - uzvikne očajno. Sir Henry uspori konja i pričeka
njezinu nosiljku.
- Ne, gospođo, u dvorcu se ne može stanovati. Za vas je smještaj pripravljen u
ulaznoj kuli.
Dvorac je toliko užasnuo Elizabetu da ulaznu kulu nije ni primijetila. Činila se
starom koliko i dvorac, ali je očito bila u boljem stanju.
- Čini mi se premalenim - primijeti razdražljivo, a doista je i bilo tako.
Ondje su bile samo četiri prostorije, dvije na katu i dvije u prizemlju. Nikada nije
živjela u tako skučenom prostoru.
- Gdje će se smjestiti moja služinčad? - htjela je znati Elizabeta.
- Morat će pronaći smještaj u selu - objasni joj Bedingfield, i sam užasnut zbog
života što ga je očekivao uz tako tešku i nepredvidljivu zatočenicu.
- To uopće nije prikladno - priopći mu ona.
- Zapovijed je zapovijed - odvrati on strogo. - Gospodarica Parry može stanovati
s vama da se brine za vaše osobne potrebe.
- A što je s gospođom Astley? - uzvikne Elizabeta, a na njezinu se i Katinu licu
zrcalila jednaka nevjerica.
 - Njoj je zabranjeno ostati ovdje - objasni joj sir Henry. Obje žene u nevjerici
dahnuše.
- Ne mogu se odijeliti od nje - naglasi Elizabeta.
- Zapovijed je zapovijed - odgovori Bedingfield. - Jedino gospodarica Parry smije
ostati uz vas. Gospođa Astley mora se smjestiti negdje drugdje.
- Smije h me posjećivati? - oštro upita Elizabeta.
- Bojim se da ne smije, gospođo. Zapovijed je...
- Pisat ću kraljici! - prekine ga Elizabeta.
- Žao mi je, ali to neće biti moguće - objasni joj Bedingfield. Zapovijed je takva
da ne smijete ni pisati ni primati pisma. Međutim, osobno ću izvijestiti Vijeće o vašoj
pritužbi. A sada, gospođo Astley, moram vas zamoliti da odete. Kat zagrli Elizabetu i
u suzama se oprosti od nje.
- Nemam riječi - zajeca. Toliko smo toga prošle zajedno... Preživjele smo Tower...
A sada se moramo ovako okrutno rastati!
Elizabeta se odvoji od Kat, čvrsto je uhvati za ruke i pogleda je u oči.
Držite se! - posavjetuje ju, treptanjem suzbijajući vlastite suze.
Nađite smještaj negdje u selu, a meni će biti utjeha što znam da ste u blizini. Uz
Božju pomoć, uskoro ću se osloboditi svih lažnih optužbi, a onda ćemo opet biti
zajedno. Budite hrabri!
Kat kimne, šmrcne i obriše oči. Elizabeta je promatrala njezin odlazak, popraćen
tihim plačem, a potom dopusti sir Henryju da je odvede na kat, gdjeje imala živjeti u
zatočeništvu. Kritičkim je okom prelazila po novoj okolini. Bilo je očito kako je
uložen silan trud u to da se pruži stanovita udobnost osobi njezina društvenog
položaja. U ložnici je visjela tapiserija, toliko stara da je vjerojatno spašena iz
staroga dvorca, ali jako lijepa. Bio je tu i ormar za suđe od hrastovine u kojem je bilo
izloženo nekoliko srebrnih predmeta te velika postelja s nebnicom. Barem je
pokućstvo bilo dobro odabrano: prepoznala je ponešto iz Hatfielda, a jedan dio mora
da joj je priskrbila kraljica.
- Pogledajte strop, gospo - uzvikne Blanche Parry koja je išla za njom. - Tko zna
kada je to načinjeno.
Zasvođenije strop prednje prostorije bio obojen modro i ukrašen zlatnim
zvijezdama, onako kako je to bilo omiljeno u prethodnome stoljeću. Po zidovima su
bile ovješene oslikane draperije zaklanjajući golu žbuku, ali unatoč vatri na ognjištu i
svibanjskome suncu, u sobi je bilo ledeno jer su prozori bih uski i postavljeni duboko
u debelim kamenim zidovima, jedina je prednost ovoga turobnog mjesta, bar što se
ticalo Elizabete, bila u tome da praktički nigdje nije bilo nikakva skrovišta koje bi
ubojica mogao iskoristiti.
 Blanche je počela raspremati prtljagu, a sir Henry uzvrtio se na sve strane,
zveckajući ključevima i iskušavajući ili u svakim vratima, sve se više uzrujavajući.
- Tri brave nisu ispravne - požali se on dvojici stražara što su kao pratnja išli za
njim. - Provjerite može li se u njima okrenuti ključ.
- Ne ide - rekoše mu obojica nakon dugotrajnog zveketanja ključevima, i to uz
svu silu psovki.
- Pozovite bravara - naprasitim glasom naredi sir Henry. - I dovedite još dvojicu
stražara.
- Nemam nikakve namjere bježati, sir Henry - oštro mu reče Elizabeta, sve
vrijeme nazočna njihovu razgovoru.
- Zapovijed je zapovijed - objasni joj on. - A možda bi bilo dobro da odmah sve
do kraja razjasnimo, gospođo, ako biste bili tako dobri i na tren sjeli.
Pokazavši joj da se smjesti na jedini stolac u sobi, sam pak odluči uspravno stati
pred nju, osjećajući da će tako povećati vlastiti autoritet. Bilo mu je krajnje nesnosno
ćutjeti makar i neznatno strahopoštovanje pred tom vitkom, neposlušnom... štoviše
opasnom djevojkom.
- Kraljica je odredila da se prema vama ima ophoditi na dobar i častan način koji
će biti u suglasnosti s njezinom čašću i njezinim kraljevskim položajem - objavi
pomalo nabusito. - Osim s gospodaricom Parry, ni s kime ne smijete razgovarati bez
moje nazočnosti. Možete šetati vrtovima ili voćnjakom, ali samo u mojoj pratilji.
Thomas Parry i dalje će se brinuti za vaše novčane poslove: obaviješten sam da je
stigao prije nas, ali je otišao potražiti smještaj u Bull Innu, iako se bojim da bi se to
mjesto moglo pokazati čudesno pogodnim za izazivanje nevolja, c-c-c...
- Nevolja? - ponovi Elizabeta.
- Govorkanja! - uzrujano će sir Henry. - Kao i mogućnost da bi ga izdajnici ondje
mogli potražiti. Nikada se ne zna tko vreba iza ugla. Morat ću ga držati na oku.
- Parry je dostojan svakoga povjerenja - reče Elizabeta.
- Toliko dostojan povjerenja da su on i ona Astleyjeva, koliko se sjećam, a nema
tome dugo, završili u Toweru - podsjeti je Bedingfield. - Ne, jasno vidim potrebu da
se nad svime bdije. A na vašu ćemo ostalu služinčad motriti i sve ib pretraživati kako
tko-god ne bi pokušao unijeti kakvu poruku pa stoga, gospođo, i ne pomišljajte na
bilo kakvo stupanje u vezu sa svojim prijateljima.
Ton mu je bio omalovažavajući.
- A sada o odredbama u vezi sa životom u vašemu kućanstvu. Pri objedu vam je
zabranjeno sjediti pod nebnicom.
To mi je najmanja briga na ovome mjestu kojeje i Bog zaboravio, pomisli
Elizabeta.
 - Rublje za pranje pretraživat će vam se kako bi se provjerilo nema li u njemu
kakvih skrivenih poruka - nastavi sir Henry. - Svaka knjiga koju budete htjeli čitati
najprije se mora podvrgnuti mojemu odobrenju. A ako budete imali kakvih zahtjeva,
ti se zahtjevi moraju proslijediti Vijeću.
- A disati? Hoću li smjeti disati? - podsmješljivo će Elizabeta. Bedingfield se ne
obazre na njezino izazivanje.
- Uskoro će večera - reče. - Nadam se da ćete me počastiti svojim društvom.
- Prilično sam umorna - reče mu ona - a nisam pretjerano gladna. Mislim da ću
rano poći na počinak.
Uostalom, što se drugo ovdje i moglo činiti?
- Želim neke od svojih knjiga - reče Elizabeta Bedingfieldu. - Cicerona, svoju
englesku Bibliju i Psalme na latinskome.
Sir Henry uznemiri se pitajući se kakvih li se pogubnih utjecaja može naći u
takvim knjigama. Pretpostavljao je da su psalmi u redu, ali nije imao pojma o
Ciceronu, tko god to bio, a što se tiče engleske Biblije...
- Sumnjam da bi Njezino Veličanstvo odobrilo englesku Bibliju - reče. - Psalme
možete dobiti.
Elizabeta bijesno izjuri iz sobe.
- Trebam još sluškinja da me dvore - zahtijevala je ona.
- To nije dopušteno. Jedna vam sluškinja mora dostajati. Zapovijed je zapovijed.
- Želim učitelja, tako da mogu vježbati strane jezike - bio je njezin sljedeći
zahtjev. - Bojim se da sam u posljednje vrijeme zapustila jezike.
- Vijeće na to nikada neće pristati - reče sir Henry.
- Ne biste li se vi mogli založiti za to? - pakosno upita ona.
- To uopće ne dolazi u obzir - objasni joj on. - Sve osobe koje dolaze u vezu s
vama moraju se provjeriti. Zapovijed je zapovijed.
- Trebaju mi pero i tinta - reče ona. - Htjela bih pisati Vijeću.
- Prenijet ću dalje vaš zahtjev - odgovori Bedingfield.
- Nema potrebe toliko čekati - objasni mu ona. - Možete pročitati što sam napisala
prije nego što se pismo pošalje.
- Gospođo, nevjerojatno me zbunjujete svojim neprestanim zahtjevima - prizna
on utučeno. - Bojim se da na ovo ne mogu pristati.
- Ne morate mi ni reći... zapovijed je zapovijed! - iskrivi ona lice.
- Niste pošteni. Zar biste htjeli da ne poslušam zapovijed koju sam dobio? -
izazivački će on.
- Htjela bih da upotrijebite razum koji vam je Bog dao! od vrati ona. - Barem mi
dopustite poslati poruku mojoj sestri kraljici. Samo kratku poruku, molim.
- Zapovijed je zapovijed - ponovi on.
- Vi ste običan papagaj! - vrisne ona razdraženo, zaboravljajući na pristojnost.
- Gospođo, molim vas, budite strpljivi sa mnom. Osobno nisam u mogućnosti
uslišati vam želje ih ih odbiti. O svemu se mora izvijestiti Vijeće. Vjerujte mi, učinit
ću za Vašu Milost što god budem mogao.
Nakon nekoliko prvih tjedana, u Elizabeti se rasprši osjećaj da je u opasnosti.
Nije bilo užasa, samo beskrajna dosada i jednoličnost. Ni s dvora nije bilo vijesti:
Bedingfield je odbijao razgovor o tome što se zbiva u vanjskom svijetu pa nije bilo
mogućnosti da se dozna je li određen datum za kraljičine vjenčanje ili je vjenčanje
čak već i obavljeno. Nije bilo ni pisama jer joj nije bilo dopušteno ni slati ih ni
primati: posebno su joj nedostajale Cecilove poruke i njegov promućurni uvid u
pojedine događaje.
Njezin je najgori neprijatelj bio osjećaj nemoći, a jedini užitak u zanovijetanju
Bedingfieldu. Kako je u njoj blijedio strah za vlastiti život, bivala je sve ogorčenijom
zbog toga što je drže u zatočeništvu unatoč nedostatku bilo kakvih dokaza. Budući
da se nije mogla pobuniti ni pred kraljicom ni pred Vijećem, zagorčavala je život
njihovu oruđu, nesretnome sir Henryju. On je pak bio odlučan doslovce se držati
primljenih zapovijedi te je ostajao nedirnut njezinim hirovima i izljevima bijesa.
Izblijedjela je čak i njezina uobičajena sklonost šetnjama vrlom, iako joj je to
pružalo bar neki predah tijekom dugačkih dana, ali mjere sigurnosti na kojima je
ustrajao sir Henry bacale su je u očaj. Jednoga dana, promatrajući ga kako strpljivo
otključava i zaključava šestora vrata za redom, izgubila je živce i stala vrištati na
njega.
- Vi tamničaru! Sve to činite samo zato da biste me mučili! Dakako, bila je to
nepoštena optužba, ali bila je previše ljuta da bi marila za to. Sir Henry, pogođen
njezinim ispadom, pade pred nju na koljena.
- Gospođo, ja sam ovdje vama na službu, a kraljica me odredila da se brinem o
vama i štitim vas od svake nesreće. Nadam se da ćete priznati kako sam se kao čuvar
ljubazno ponašao i da sam vam ukazivao odgovarajuću pažnju.
Pred njegovom ozbiljnošću nestade Elizabetine ljutnje.
- Mir s vama, dobri čovječe - umorno reče. - Postajem umorna od zatočeništva.
Mlada sam, želim živjeti u svijetu, uživati u njegovim ljepotama, a ne biti ovdje
zatvorena uz tolika pravila i ograničenja. Zar ne razumijete? Ili ste zaboravili kakav
je osjećaj kada čovjek pršti od energije i želje za životom?
Sir Henry, koji nikada nije osjetio to što mu je ona opisivala, nije znao kako joj
odgovoriti.
 - Savjetujem vam da budete strpljivi - zamoli on.
Strpljiva? Kako itko može biti strpljiv kada je nepravedno kažnjen
zatočeništvom?
Dokono, zagleda se kroz prozor, u želji da svi ti sati već jednom prođu, da njezinu
zatočeništvu dođe kraj. Najgore je u svemu bilo to što ju je njegova dugotrajnost na
neki način proglašavala krivom, jednako jasno kao da se proglas o tome čita na
svakome trgu. Shvaćala je, dakako, zašto se Marija s takvim nepovjerenjem odnosi
prema njoj, ali u Engleskoj postoje zakoni, a zakoni su tu da štite nedužne. Ili se bar
tako njoj činilo. Da se bar može na pet minuta, samo na pet minuta, naći s Marijom i
založiti se za svoj slučaj.
Po stoti put suočena s nepravednošću svojega zatočenja, skine prsten s prsta pa
oštrim rubom dijamanta na njemu stade kićenim rukopisom urezivati riječi u debelo
staklo na prozoru.
,,U mene se silno sumnja, ali dokaza nigdje nema”, napiše, a potom doda:
„Zatočenica Elizabeta.” Sir Henry se namršti kada to vidje, ali ništa ne reče.
S ljetom joj se vrati i stara boljetica. Lice joj i tijelo natekoše, a osjećala se
grozničavo. Najgora je od svega bila crna utučenost što je poput mrtvačkoga pokrova
bila nalegla na njezin inače živahan duh.
Elizabeta pozove sir Henryja koji se sućutno zagleda u nju ispruženu u postelji.
- Želim da mi puste krv - reče ona slabašnim glasom. - Tijelo mi se mora očistiti
od loših tjelesnih sokova. Molim vas, pošalite po kraljičine liječnike, doktora Owena
i doktora Wendyja. Oni su me već liječili i u njih imam povjerenja.
Prenijet ću Vijeću vaš zahtjev - reče sir Henry, osjećajući se neugodno u njezinoj
blizini jer je u postelji bila odjevena tek u košuljicu pa požuri iz sobe.
- A ja dotle neka bolujem? - zaplače ona, razbjesnjevši se što on te svoje
paklenske zapovijedi stavlja prije njezina zdravlja, ali nije imala snage dalje
prosvjedovati. Osim toga, sir Henryje već bio pobjegao.
Poslije tjedan dana od Vijeća stiže nepovoljan odgovor, a uskoro nakon toga i
mjesni liječnik kojega je pozvao sir Henry.
- Radije ću umrijeti nego da me on liječi! - izjavi Elizabeta čiji se bijes pokaže
jačim od očite slabosti. - Ne kanim nepoznatome čovjeku dopustiti da dira moje
tijelo. Već vidim da ću sve morati prepustiti Bogu!
Rekavši to prekriži ruke na grudima, kao u molitvi, i ostade ležati poput
nadgrobnoga lika.
Natjeran u očaj, Bedingfield pohita napisati još jedno u naizgled beskonačnome
nizu pisama upućenih Vijeću. Do trenutka kada su stigli doktor Wendy i doktor
Owen, Elizabeti je doista bilo jako loše.
 - Treba joj smjesta pustiti krv - izjaviše njih dvojica zabrinuta lica.
Sir Henry je stajao uz njih dok su to obavljali, odvrativši oči kada je Elizabeta
odgrnula pokrivač i ranarniku prepustila vitko stopalo i gležanj, ali nije mu
promaknuo trijumfalni izraz na njezinu licu kada su se pojavili kraljičini liječnici,
izraz koji mu je pokazao da je u ovome krugu njihova beskonačnoga čarkanja
pobijedila ona.
A to nije bila jedina njezina pobjeda.
- Vijeće će udovoljiti vašim bezbrojnim zahtjevima da pišete Njezinu Veličanstvu
- suzdržano joj najavi Bedingfield došavši je pozdraviti jednoga jutra potkraj
mjeseca. - Donijet će vam papir i pribor za pisanje.
- Dobro - reče Elizabeta koja se sada već bila poprilično oporavila, odlučna
Mariji ukazati na to koliko je postupak prema njoj bio nepravedan. Kada su se papir,
pero i tinta našli pred njom, riječi joj strastveno potekoše preko stranica, u tančine
prenoseći njezino nezadovoljstvo i dajući glas njezinu bijesu i osujećenosti. Kada je
dovršila pismo, sir Henry ga pregleda i baci na stol.
- Ne možete ovo poslati, gospođo! - pobuni se. - Kraljica će se zasigurno
uvrijediti.
- Uvrijeđena sam ja! - vikne ona - što se sa mnom postupa kao s izdajnicom, bez
suđenja ili osude!
- Svejedno, ne možete ovo poslati. Svakako morate ublažiti to pismo.
Bio je nepopustljiv pa nije imala izbora nego nanovo napisati pismo. Sir Henry ga
pročita i kimne s odobravanjem.
- Ovo je puno bolje - reče i ode po pečatni vosak. Čim je izišao, Elizabeta brzo
zamijeni pisma, presavivši prvo na isti način kao i drugo. Vrativši se, sir Henry ga,
ništa ne sluteći, zapečati voskom i vlastitim pečatom.
Tragična izraza lica, Bedingfield stane pred Elizabetu.
- Ne razumijem - žalostivo reče. - Vijeće me ukorilo što sam vam dopustio da
kraljici pošaljete tako drzovito i nepristojno pismo. Ne razumijem. Pročitao sam to
pismo...
- Pročitali ste ga, sir Henry - slatko reče Elizabeta. - I ja sam ga na vaš zahtjev
ponovno napisala.
- Eh, da je u pitanju bilo prvo pismo - reče on još bih ovo i mogao razumjeti. Ali,
sada stvari stoje ovako: zabranjeno vam je ponovno pisati Njezinu Veličanstvu.
- Silno žalim zbog toga - reče Elizabeta, ne mareći puno za tu zabranu jer je
Mariji bila rekla ono što joj je htjela reći pa se zbog toga sada osjećala bolje. Mariju
je u bijes zacijelo natjerala nečista savjest, - Pretpostavljam da ipak smijem pisati
Vijeću?
 - O, ne - žurno reče sir Henry, - Siguran sam da misle kako vamje zabranjeno
pisati i kraljici i Vijeću.
- Piše li ovdje tako? - upita Elizabeta, pokazavši glavom na pismo u njegovim
rukama.
Bedingfield pogledom žurno preleti pismo. Ne, spominje se samo kraljica, ali se,
dakako, odnosi i na Vijeće.
- To je samo vaša pretpostavka! - ljutito ga optuži ona, - Ne možete me spriječiti
da pišem Vijeću bez posebnih uputa. Bit ću potpuno odsječena od svijeta ako to
učinite. Tako bih došla u lošiji položaj od najnižega zatvorenika u Newgateu!
- Žao mi je, gospođo, ali moram se držati duha, a ne slova primljenih zapovijedi -
ustraje sir Henry.
- Vidim da onda dalje moram živjeti bez ikakve ovozemaljske nade, u cijelosti se
oslanjajući na istinu u svojemu slučaju! - prasne Elizabeta briznuvši u gorak plač.
Nesposoban izići s njome na kraj dok je u takvu raspoloženju, sir Henry žurno
iziđe, ostavljajući Blanche Parry da tješi gospodaricu.
- Imam dobre vijesti za vas, gospođo - krotko joj reče Bedingfield četiri dana
poslije. - Kraljica glavom razjasnila je ovo pitanje. Smijete pisati Vijeću kad god to
poželite.
- Drago mi je zbog toga. Znala sam da griješite - reče mu Elizabeta.
Nadala se da je od neke koristi bio i njezin izljev gnjeva. Kraljica mora da je
uvjerena u njezinu nedužnost, inače bi je zadržala u Toweru. Ili je Marijajoš uvijek
drži u zatočeništvu nadajući se da će se pojaviti novi dokazi protiv nje? Ako je tako,
može zauvijek ostati ovdje... Mora se založiti za svoj slučaj!
Istoga jutra napiše pismo Vijeću, moleći za prijam kod kraljice. Usuđivala se
nadati da će joj zahtjev ovoga puta biti prihvaćen. No, dani su prolazili bez
odgovora.
Vijeće sada ima puno posla - objasni joj Bedingfield. - Tek je nekoliko dana do
kraljičine udaje. Članovima Vijeća toliko je toga na brizi.
- Zar je španjolski kraljević stigao u Englesku? - znatiželjno upita Elizabeta.
S jedne joj je strane bilo drago što je Marija napokon našla supruga, a drugim,
manje odanim dijelom svoje duše strahovala je da će Filip uskoro s njezinom
sestrom začeti nasljednika kop će Elizabeti oduzeti mjesto u nasljednome redu. Nije
znala kako će to podnijeti.
- Svaki ga dan očekuju - rečejoj sir Henry. - Možda je do sa da već i stigao.
Vrijeme je i dalje prolazilo. Još uvijek bez odgovora. Elizabeta se počinjala
uzrujavati.
- Svi su otišli u Winchester na vjenčanje - obavijesti je Bedingfield. - Vjerujem da
ćete odgovor primiti kada se vrate u London.
- Nemojte mi reći da će Vijeće u Winchesteru sjediti besposleno! - uzvrati
Elizabeta. - Ili se zabavljaju pletenjem cvjetnih vjenčića za djeveruše?
Ono što je stvarno željela bila je prilika za razgovor s Marijom, dok kraljica bude
još uvijek u euforičnu raspoloženju nakon sklapanja braka - tako će možda biti
nježnije sklona blagosti i samilosti. Ali, dvadeset peti srpnja, nadnevak određen za
kraljevsko vjenčanje, dođe i prođe, a ni danima poslije nije bilo pisma od Vijeća.
Tjeskoba je u Elizabeti izazivala mrgodnost i uvredljivost. Došla je do uvjerenja
da je Filip, španjolski katolik i poznati prijatelj strašne inkvizicije, Mariji dodatno
zatrovao dušu protiv nje. Što bi drugo i mogla pomisliti?
Ode na misu. Već se dugo trudila redovito pribivati bogoslužju nadajući se da će
to dobro izgledati u kraljičinim očima, ali sada, kada je kapelan poveo molitvu za
kraljicu Mariju i kralja Filipa, nije mogla natjerati usne da uobliče te riječi.
Bedingfield je to vidio i izvijestio Vijeće o njezinu propustu. Još jedna zamjerka
protiv nje.

* * *

Marija je ležala u postelji promatrajući ljetnu mjesečinu kako struji kroz otvoren
prozor. Kraj nje je ravnomjerno disao Filip - njezin Filip, njezin dragan, njezina
radost. Ovaj brak sigurno znači mnogostruke političke prednosti, ali njoj je osobno,
privatno, donio više nego što je ikada sanjala. Njezinje mladi, naočiti suprug bio
sama ljubaznost, u postelji i izvan nje, a njoj je poklanjao najobzirniju pažnju. Bioje
nježan s njome u prvoj bračnoj noći, beskrajno se strpljivo odnoseći prema njezinu
neiskustvu i djevojačkoj skromnosti. Bolje bila silna, ali ona ju je podnijela s
kraljevskom hrabrošću i sada je, nakon nekoliko tjedana, otkrivala da joj je puno
lakše izvršavati bračne dužnosti. Čak je počinjala pomalo i uživati, iako to Filipu,
dakako, nije mogla reći: nijedno od njih dvoje nikada nije spominjalo ono što se
među njima zbivalo u bračnoj postelji. Njezina je uloga, koliko je shvaćala, bila da
nepomično leži, podnese njegovu pažnju i moli se za nasljednika. Prilično se dobro,
činilo joj se, snalazila u tome. Samo da zatrudni, a onda taj stalni trn u njezinu oku,
njezina sestra Elizabeta - ako joj je ona, dakako, uopće i bila sestra - može lijepo
otići dođavola.
Ležeći uz nju, Filip se pretvarao da spava. Molio se da osušena usidjelica od
njegove supruge uskoro ostane u blagoslovljenome stanju tako da se može bez
grizodušja držati podalje od njezine postelje, a možda se, ako uspije za to pronaći
izliku, na neko vrijeme i vrati u Španjolsku. Mrzio je sve u Engleskoj, a znao je i da
njega mrze. Što se tiče nevjeste, učinio je sve što mu je otac savjetovao, ukazao joj
svaku pažnju, iako je morao zatvoriti oči i nevoljne slabine, kada je za to došao
trenutak, prisiljavati na napad na djevičansku tvrđavu: uspio je u tome razmišljajući
o svojoj prelijepoj ljubavnici u dalekome Madridu.
Pa, sada je to bilo obavljeno: naviknuo se na svoju bezazlenu, ljubaznu i pokornu
suprugu. Na kraju krajeva, u postelji su sve žene iste, osim što je ova mislila kako je
dolično ležati kruto i nepokretno dok se on trsio obaviti svoju dužnost. Srećom, na
engleskom je dvoru bilo mnogo žena, a mnoge od njih bile su spremne... Nije mu
dugo trebalo da odluta iz bračne postelje. Ipak, većinom je noći provodio uz nju,
trudeći se svim silama napraviti nasljednika i gutajući svaku odbojnost. Ovaj je brak
možda sklopljen na nebu, bar što se tiče budućnosti Engleske crkve i ostalih
političkih razloga, ali cijena što je on osobno plaća ipak je krajnje visoka. Da bude
iskren, mislio je, trebat će mu Božja pomoć da ispije tu čašu. Gospodine mili,
preklinjem te, neka što prije zatrudni, žarko se molio.
- Ponovno ću pisati Vijeću - izjavi Elizabeta u kolovozu, kada je kraljica tek
mjesec dana bila u braku.
- Pričekajte još malo - savjetovao joj je Bedingfield.
- Ne, čekanje mi je nepodnošljivo - prkosno će ona,
- Ne mogu vam to dopustiti - reče on.
- Krvi mi Božje! - plane ona. - Njihova bi se lordstva potajice nasmijala kada bi
se doznalo koliko ste savjesni! Preklinjem vas, molim vas, pišite Vijeću umjesto
mene. Zadužite njihove milosti da se kod Njezina Veličanstva zauzmu za mene i
razmotre moj nesretni slučaj jer na svoj zahtjev nisam dobila povoljan odgovor
kakvu sam se nadala.
- Dobro, pisat ću Vijeću - predajući se zastenje Bedingfield.
- A kada se već toga prihvaćate - reče Elizabeta kojoj se pri branost brzo vraćala -
zamolite ih da se kod kraljice iz čistoga sažaljenja zauzmu kako bi razmotrila moje
dugotrajno zatočeništvo... sada to traje već pet mjeseci, znate... pa ili neka me da de
optužiti zbog navodnoga zlodjela, tako da mogu odgovarati za svoje postupke ili
neka mi udijeli slobodu da se pojavim pred njom. Vjerujte mi, sir Henry, ne bih to
tražila kada ne bih znala da sam pred Bogom čista od krivnje.
Sir Henry se sada već bio naviknuo na Elizabetine ekstravagantne izjave, ali je,
kao čestit čovjek, počinjao sumnjati da su one plod osujećene nedužnosti, a ne opake
drzovitosti. Jednostavno rečeno, želio je Elizabeti da kraljicu uspije uvjeriti u svoju
nedužnost jer se već bio dobrano umorio od svojih odgovornosti i jedva je čekao
riješiti se štićenice koja mu je samo zadavala brige.
- Ako kraljica ne želi pristati vidjeti me - govorila je dalje Elizabeta - onda tražim
da se dopusti posjet izaslanstvu kraljičinih savjetnika, tako da pred njima mogu
braniti svoju nedužnost, a ne da mi se čini kako sam posve lišena svakoga utočišta na
ovome svijetu.
 - Nadam se da ću sve to upamtiti - reče sir Henry mireći se sa sudbinom. - Odmah
ću im pisati.
Bio je gotovo rujan kada je Elizabeta primila odgovor, u vidu pisma što ga je
sama Marija poslala Bedingfieldu.
- Kraljica se napokon oglasila - obavijesti je sir Henry. - Prijam ne dolazi u obzir.
Jednostavno rečeno, smatra vaše pritužbe čudnovatima. Shvatit ćete to, dakako, kako
želite, ali kaže kako se ne morate bojati da vas je zaboravila i da vaš slučaj stalno
ima na umu.
- Znam kakvu igru igra - polako reče Elizabeta. - Čeka da zatrudni prije odluke o
tome što će učiniti sa mnom. Tada ću joj biti manja prijetnja.
- Ne zaboravite da govorite o Njezinu Kraljevskom Veličanstvu - prijekorno će sir
Henry. - Morali biste pokazivati više poštovanja. Po mojemu skromnom shvaćanju,
ovo vam pismo donosi nadu i možda nagovješćuje bolju budućnost.
- Voljela bih da mogu povjerovati u to - sumnjičavo reče Elizabeta. - Znam samo
da sam ovdje već beskonačno dugo zatvorena, bez vidljiva svršetka i nade u slobodu.
Jedino zadovoljstvo nalazim u knjigama, a mnoge su mi od njih zabranjene. Sijevne
očima na njega. - Možda bih mogla dobiti primjerak poslanica svetoga Pavla, ako mi
već ne dopuštate čitati englesku Bibliju?
- Poslanice možete dobiti - objasni joj on - ali englesku Bibliju nikada. Vlast sada
protiv reformirane vjere nastupa oštrije nego ikada prije. Ne samo da bi posjedovanje
takve knjige bilo pogrešno nego bi bilo i silno opasno. Na vašem bih mjestu, gospo,
zaboravio da sam ikada posjedovao takvo što.
Vjeran svojoj riječi, uskoro joj donese poslanice svetoga Pavla na latinskome.
Tojoj je štivo pružalo utjehu pa je mnoge sate provodila prevodeći ih na razne jezike,
potom bi odložila pero, pitajući se zašto to uopće čini. Život joj se - pače, sama
njezina mladost - uludo tratio: mogla se zabavljati, živjeti ispunjenim životom, kao
ukras dvorova i privlačna mladoj gospodi. Umjesto toga, zazidana je u Woodstocku,
zatvorena poput svete Barbare u tornju.
Potištena, opet se okrene knjizi, tražeći od nje utjehu, pa nakon nekog vremena na
predlistu napiše: „Kolovoz. U mnogo navrata šećem ugodnim poljima Svetoga pisma
gdje berem dragocjeno bilje pojedinih izreka, tako da, okusivši njihovu slast, manje
uočavam gorčinu svojega bijednog života.” Potom spusti glavu na ruke i od
samosažaljenja zaplače vrućim suzama.
- Velika vijest, gospo! - najavi sir Henry jednoga jutra krajem ruj na. - Njezinoje
Veličanstvo u blagoslovljenome stanju! Engleska će dobiti nasljednika.
Elizabeta se zaprepasti. Ni na tren nije ozbiljno mislila da će Marija zatrudnjeti.
Bila je prestara, previše bolesna. Mislila je da joj je mjesto u nasljednome redu
sigurno, nedostižno, uzimala je to zdravo za gotovo i jedva čekala dan kada će se, po
Božjoj volji, okruniti za kraljicu i u ruke uzeti dobrobit kraljevstva i naroda - jer ih je
već shvaćala kao svoje. Ali, u oba je slučaja bila u krivu. Zar nije i to bila Božja
volja, ovaj obećani nasljednik rođen iz kraljičina tijela? A ako Bog u svojoj milosti
drži primjerenim Mariji poslati sina, kakva budućnost čeka nju, Elizabetu? Život u
zatočeništvu ili pak pod stalnom sumnjom? Brak s nekim pouzdanim plemenitašem
ili neznatnim vladarom, a onda niz djece, svake godine po jedno? Obje su je
mogućnosti užasavale. Najednom je vrlo jasno vidjela da će u budućnosti biti sigurna
jedino ako zasjedne na prijestolje.
Unatoč svojemu strahu, izvana se pokazivala mirnom. Svjesno se trudila ugoditi
Mariji: redovito je išla na misu, prestala je zahtjevima obasipati Vijeće pa je čak
smanjila i prohtjeve čija je žrtva bio sir Henry.
- Predivna vijest - reče naglas. - Molit ću se Bogu da Njezinu Veličanstvu udijeli
siguran porod i zdrava sina.
- Amen - odvrati sir Henry kojega se dojmio njezin odgovor. - A meni se čini,
gospo, da će kraljica, kada dobije sina, milostivije gledati na vas.
- Kada dobije sina - uzdahne Elizabeta. - A to će biti tek za nekoliko mjeseci!
- U svibnju, vjerujem - reče Bedingfield. - Nije to predugo. Ne spomene joj još
jedno moguće rješenje: činjenicu da Vijeće i Parlament raspravljaju o raznim
prihvatljivim stranim ženicima za nju. Prečesto su takvi prijedlozi završavali ni na
čemu pa nije imalo smisla uznemiravati je.
Bližio se Božić. Sir Henry je naručio dobavu raznoraznih ukusnih jela, služinčad
je dobila dopuštenje da ulaznu kulu okite vijencima od jelovih grana, ali Elizabeta se
bojala da će sve to biti jadno u usporedbi sa svečanim razdobljima u kojima je
uživala u prošlosti. Kakve će zabave prirediti? Čitanje poslanica svetoga Pavla? Na
pomisao o ozbiljnome Bedingfieldu koji odbacuje svako dostojanstvo i skakuće
naokolo kao Gospodar Bezakonja, gotovo se naglas nasmijala, iako je u srcu osjećala
gorčinu.
Ali, na božićno doba imala je pasti još gora sjenka. Samo nekoliko dana prije
Badnjaka dođe k njoj sir Henry, smrknuta lica.
- Gospođo, donosim vam vijest od presudne važnosti, a koja vam može naškoditi
ne budete li oprezni - reče joj.
Elizabeta odloži pero i zabrinuto ga pogleda, a drhtaj staroga straha prođe joj niz
kralježnicu.
- Prošloga je mjeseca, kao što sam vam priopćio, kardinal Pole postao nadbiskup
od Canterburyja, a Engleska je ponovo primljena u okrilje Rimske crkve - podsjeti je
on. - Sada je Parlament obnovio zakon protiv krivovjerja, što znači da se svi
osumnjičeni kao krivovjerci mogu podvrgnuti ispitivanju i, dokaže li im se krivnja,
spaliti na lomači.
 Elizabeta se namršti i lagano zadršće, a krv kao da joj se sledi u žilama.
- Pa kraljica je na početku vladavine obećala snošljivost! - uzvikne,
zaboravljajući svoju odluku da će ostati mirna.
- Vremena su se promijenila - reče žalosno sir Henry. - Njezino se Veličanstvo,
dobro to znam, tada nadalo da će se njezini podanici od vlastite volje vratiti
katoličkoj vjeri. Mnogi su tako i postupili, ali je bilo i puno onih koji nisu, nego su
prosvjedovali protiv novih zakona i izazivali nerede. Sada se kraljica nada sinu,
Engleska se izmirila s Rimom, a ona i kralj Filip žarko žele vidjeti kako se u ovom
kraljevstvu uspostavlja prava vjera. Gospo, ja pristajem uz tu vjeru, a pravi sam
Englez, ali se bojim da će se zbog toga novog zakona u našem kraljevstvu razmahati
progoni kakvi su već viđeni u Španjolskoj te da će se time i ovdje najaviti uvođenje
inkvizicije.
- Toga se točno i ja bojim - reče Elizabeta, zadivivši se što ona i sir Henry bar
jednom mogu biti jednodušni. - Vjerujte mi, ne bojim se za sebe, ta zašto bih se
bojala: izmirila sam se s rimskom vjerom i redovito idem na misu? Ali bojim se za
one kojima savjest ne dopušta prihvatiti tu vjeru. Uostalom, tko i može zaviriti u
ljudsku dušu? A kada već o tome govorimo, postoji samo jedan Isus Krist. Sve je
ostalo raspra oko sitnica.
- Sumnjam da bi se kraljica i kardinal Pole složili s vama, gospođo - reče sir
Henry. - Čak bi i takve riječi mogli protumačiti kao krivovjerje. Ali, ne brinite se,
neću ih nikome ponoviti. Vidio sam da vjerno pribivate misi.
- Lakše mi je što to čujem - reče mu Elizabeta progutavši strah.
- Samo vas želim upozoriti na to da svoje mišljenje o pitanjima vjere zadržite za
sebe - nastavi sir Henry. - Znam da ste većinom odgajani u reformiranoj vjeri pa sam
se bojao da biste, iz navike ili iz običaja, mogli slučajno pokazati kakvu povezanost s
time, što bi se moglo pogrešno shvatiti... ako bi doprlo do pogrešnih ušiju.
- Zahvaljujem vam na brizi za moju sigurnost - sa zahvalnošću mu odvrati
Elizabeta, ali onda ne uspije odoljeti: - Ovaj će mi put to dobro doći!
Čak se i sir Henry morao osmjehnuti na to.
 17. 1555.

paljivanja su počela - šaptala je Blanche Parry, zabrinuta izraza lica. - Čula sam
S kada je sir Henry pričao o čovjeku koji je spaljen u Smithfieldu, a ubrzo nakon
toga u Gloucesteru je na lomači završio biskup Hooper. Zvučalo je kao da je strašno
patio... nisam mogla ni slušati. Ob, gospo, kako itko može učiniti nešto tako okrutno
drugome ljudskom biću?
Elizabeta reče Blanche da sjedne pokraj nje na klupicu i uhvati je za ruke.
Čine to kako bi tim nesretnim jadnicima omogućili da još na ovome svijetu okuse
paklenu vatru, misleći kako će ih to u posljednjem trenu natjerati da se odreknu
zablude i tako spase dušu - objasni joj ozbiljno. - Ne misle da su okrutni, misle da to
čine u dobroj namjeri. Što je kratko vrijeme u ovozemaljskoj vatri prema vječnosti
provedenoj u ognju paklenom? To je njihova logika. Ipak, čini mi se da oni koji to
naređuju, a neću spominjati imena, zaboravljaju na milosrđe. Do tih je okrutnosti
zapravo doveo ovaj novi savez sa Španjolskom.
- Ne razumijem ja takve stvari - tužno će Blanche. - Znam samo da ne mogu
izbaciti iz glave ono što sam maloprije čula. Bilo je užasno!
- Poštedite me pojedinosti - brzo reče Elizabeta. I te kako ih dobro mogu
zamisliti.
Odjeci javnoga ogorčenja protiv spaljivanja uskoro stigoše i do Woodstocka.
- Puk je srdit - reče sir Henry. - Bilo je još nepotvrđenih prosvjeda i buntovnih
napisa protiv kraljice i Vijeća. Mnogi su počinitelji uhvaćeni i izloženi na sramnome
stupu.
Zemlja je izvan gradova bila u previranju, a sve je veći broj ljudi završavao na
lomaćci pa su se vijesti i glasine brzo pronosili. Između ostaloga, i užasne priče o
patnjama protestantskih mučenika, kako su ih sada nazivali.
- Nema sumnje da su mnogi od njih glupi, neuki ljudi - rećce sir Henry svojoj
zatočenici dok su zajedno sjedili za objedom. – Jedan nije umio izmoliti Očenaš,
drugi nije znao navesti sve sakramente ili sam bar tako čuo.
- Treba ih obrazovati, a ne progoniti reče Elizabeta. - Zar nitko nije ni pomislio na
to da ih o svemu pouči?
- Biskupi i kraljičini službenici revni su u vršenju dužnosti i žele da se to vidi -
objasni joj on. - Ne postavljaju previše pitanja. Dogodio se i jedan grozan slučaj u
Guernseyju... radije vam to ne bih ni ispričao.
 - Ispričajte mi - zapovjedi Elizabeta. Morala je to čuti. Unaprijed upozoren vrijedi
za dvojicu, pogotovo jer su mnogi ljudi znali za njezino nekada otvoreno
priklanjanje protestantizmu, a nedvojbeno ima i mnogih koji predmnijevaju ne koju
stranu još uvijek pretežu njezina istinska uvjerenja.
- Neka žena - stade pripovijedati sir Henry - svaki je čas očekivala dijete. Trudovi
su joj već počeli kada su je lancem privezali na lomaču, a dijete se rodilo baš kada su
liznuli plamenovi. Krvnik ga je bacio natrag u vatru.
Oh, Bože moj - reče Elizabeta. Iza njezinih leđa Blanche, koja je posluživala za
stolom, priguši užasnut jecaj.
- Svežnjevi pruća često su vlažni - nemilosrdno je nastavljao sir Henry - pa
lomača sporije gori. Daleko od toga da osuđuje kažnjene nesretnike, svjetina se buni
u njihovo ime i ljudi čine sve što mogu kako bi osokolili krivovjerce i pomogli im.
To odlazi toliko daleko da je Vijeće odredilo dodatne stražare pri svakome smaknuću
kako se to ne bi ponavljalo.
- Čini mi se kako spaljivanja samo potiču krivovjerje umjesto da ga suzbiju -
primijeti Elizabeta. - Neki bi mogli zaključiti da za reformiranu vjeru sigurno vrijedi
umrijeti.
- Čuo sam glasine... - reče sir Henry povjerljivo - iako je drugo pitanje koliko se
možemo oslanjati na mjesna govorkanja jer se te priče, dok dođu do nas, često
napuhuju... da se i biskup Gardiner užasnuo nad razmjerima tih progona pa je pozvao
kraljicu da primijeni blaži vid kažnjavanja, ali ona ne pristaje. A možda to i nije
istina.
A možda i jest, pomisli Elizabeta, prisjećajući se fanatičnoga sjaja u sestrinim
očima kad god bi Marija progovorila o vjeri, spominjući se njezina jednoumlja. Ipak,
sigurno je utjecaj kralja Filipa, njezina supruga, djelomice odgovoran za sva ova
spaljivanja. Kao da kraljica ropski sluša njegove upute ili je njime opijena. Zar je
toliko izgubila razum da je spremna izgubiti ljubav svojega naroda, a to je, znala je
Elizabeta, nešto najdragocjenije što vladar može imati?
Kasnije te večeri, nakon što je sir Henry otišao, a sa stola odneseno posude,
Blanche se vrati pomoći Elizabeti da se pripremi za odlazak u postelju.
- Nisam vam ovo prije mogla reći, gospo - reče joj ona - ali kada sam danas išla u
selo, stražar je poželio skoknuti na piće Kod Bika pa sam tamo, kada je izišao
pomokriti se, brzo razmijenila nekoliko riječi s gospodarom Parryjem. Rekao mi je
da vam kažem kako se sada cijelom zemljom širi mržnja prema kraljici, kako se
mnogi mole za loš završetak njezine trudnoće i kako ljudi na vas gledaju, gospo, kao
na izbaviteljicu.
Elizabeta se osjeti duboko ganutom i polaskanom: ukaže joj se tračak nade u to
da će se ljubav puka, koju joj je Marija bila nakratko oduzela, opet okrenuti k njoj i
nekako joj donijeti spas, unatoč očekivanome rođenju katoličkoga nasljednika. Ali
brzo prevlada njezin prirodni oprez.
- To nije bio mudar razgovor - reče prijekorno. - Nadam te da vas nitko nije čuo.
- Oh, nije, gospo - uvjeri je Blanche. - Bili smo sami na trijemu. Gospodar Parry
je pošao za mnom dok sam čekala stražara.
- Onda dobro - reče Elizabeta. - Kada bi se takvo što otvoreno ponovilo, svi
bismo zbog toga stradali. Znam da se mogu osloniti na vas da ćete držati jezik za
zubima.
- Obećavam da hoću - reče Blanche uzimajući u ruku četku za kosu.
- Moj dragi gospodaru i supruže - nježno reče Marija, nezgrapno ustajući sa
stolca kada Filip ude u njezinu odaju. - Zadovoljstvo mi je vidjeti vas ovdje.
Kralj se nakloni, pomislivši kako mu supruga izgleda blijedo i ispijeno:
nedvojbeno pati zbog tegoba koje donosi trudnoća i potresena je bukom koja se diže
zbog spaljivanja.
- Nadam se da vas nalazim u dobru zdravlju, gospođo - reče, uhvativšijoj ruku da
je poljubi.
- Još i boljemu kada vas vidim, moj gospodaru - odgovori mu ona, s obožavanjem
ga promatrajući.
- Došao sam vam priopćiti odluku koju sam donio - reče on.
- Odluku? - uzrujano odvrati Marija.
Ovo je podsjeti koliko ju je strahovito potreslo kada joj je Filip prvi put
spomenuo svoje namjere da napusti Englesku i pođe u Holandiju boriti se protiv
Francuza, sada kada je ostala trudna. Koliko ga je samo preklinjala i zalagala se za to
da ne ide. Pogled na nju dok se tako ponižava u njemu je izazivao samo gađenje, ni
na koji način ne dotaknuvši njegovo hladno srce. Ono što ga je navelo da se
predomisli bio je strah što ga je izrazilo Vijeće, strah da će bez njega kraljica svisnuti
i umrijeti.
- Odlučio sam ostati u Engleskoj sve dok se naš sin ne rodi - objasni on.
- Oh, to je radosna vijest! - uzvikne Marija blistavih očiju. I ne znate koliku mi
utjehu donosi vaša prisutnost. Učinili ste me najsretnijom ženom na svijetu!
Filip otrpje njezin zahvalni, pretjerani zagrljaj, a onda se oslobodi i sjede u stolac
na suprotnoj strani ognjišta.
- Htio sam razgovarati s vama o vašoj sestri i Courtenayju - reče. - Ova posljednja
francuska spletka da se njih dvoje vjenčaju... zabrinula me, iako ne bi mogla uspjeti.
U ovome kraljevstvu neće biti mira dok god se ne riješi pitanje ovo dvoje
pobunjenika.
- Što da učinim? - upita Marija, nerado se upuštajući u državna pitanja umjesto da
s Filipom razgovara o ljubavi.
- Pošaljite ih u progonstvo, i to nekamo gdje mogu biti pod nadzorom - reče Filip.
- Pošaljite Elizabetu u Bruxelles, gdje uhode mojega oca mogu paziti na nju, a
Courtenayja u Rim, gdje se možemo osloniti na budnost Njegove Svetosti.
- Svida mi se taj prijedlog - reče Marija zamišljeno. - Ali prognati Elizabetu sada,
u ovako osjetljivom trenutku, moglo bi izazvati još jednu pobunu. Moji uhode
izvješćuju o nezadovoljstvu u cijeloj zemlji.
Čelo joj se nabora. Čula je o ustanku u Elizabetinu korist, čula i žalila zbog toga,
ali se sa stvarnošću morala suočiti.
- Gardiner želi da joj oduzmete pravo na nasljeđivanje - reče Filip - ali objasnio
sam mu da bi, u tom slučaju, kada bi kakva kobna nezgoda snašla Vaše Veličanstvo,
francuski kralj podupro zahtjev svoje snahe, škotske kraljice, a posljednje što želim
vidjeti jest Engleska pod francuskom upravom. Moj otac ija izgubili bismo sve
prednosti koje smo stekli ovim brakom.
- Da ja umrem, izbio bi građanski rat, u to nema sumnje - turobno reče Marija. -
Krivovjerci bi stali na stranu gospe Elizabete. Jedini je lijek udati je za katoličkoga
vladara vjerna Vašoj Milosti. Bilo je govora o vojvodi od Savoje.
- Postojan kao stijena i odličan izbor - zamišljeno odvrati Filip, čupkajući zlatnu
bradicu. - Ali, prije nego što se donese ikakva odluka, htio bih upoznati vašu sestru.
Moram priznati, znatiželjan sam upoznati ženu koja je predmetom tolikih prijepora.
- Upoznati Elizabetu? - smućeno ponovi Marija.
Nije mogla podnijeti pomisao na to da će Filip njezin bljedunjavi izgled imati
prilike usporediti s mladošću i krepkošću njezine sestre: mogla je zamisliti Elizabetu
kako svoje smicalice primjenjuje na Filipu - o njegovoj je slabosti prema privlačnim
ženama, na svoju žalost, već bila i previše čula - a njega kako priklanja uho njezinoj
stvari.
- Ne - reče, nagonski i naglo, tako da je on u čudu pogleda.
- Zašto ne? - upita Filip. - Nećemo donositi nikakvu odluku o njezinoj budućnosti
sve do vašega porođaja, ali mi se čini da bi je trebalo vratiti na dvor, tako da je do
tada mogu držati na oku.
A, mislio je u sebi, bilo bi mudro uspostaviti dobar odnos s Elizabetom za slučaj
da možda jednom postane kraljica. Njezina će se zahvalnost zbog toga što ju je
izbavio iz zatočenja sigurno pokazati dobrom osnovom za takvu vezu.
- Ne želim je ovdje - reče Marija, sve se više uznemirujući. - Donosi nevolje gdje
god dođe.
- Prema riječima njezina tamničara, njezino je ponašanje u posljednje vrijeme
besprijekorno - podsjeti je Filip. - Redovito ide na misu i ponaša se kao dobra
katolkinja. Uz sina koji će nam se uskoro roditi, ona vam sada ne može značiti
nikakvu prijetnju, gospođo.
- Njezino obraćenje ima točno određenu svrhu - Marija će podrugljivo. - Ne
vjerujem da je i časak bilo iskreno.
Filip je pak mislio da bi, čak i kao prikrivena protestantkinja, Elizabeta uvijek
bila prihvatljivija od škotske kraljice Marije.
- Bedingfieldova izvješća govore drukčije - reče naglas. - Dajte, neka dođe na
dvor. Potrudit ću se da ne dobije mogućnost za stvaranje nevolja. Vi se nećete morati
suviše zabrinjavati oko nje.
- Dobro - nevoljko pristane Marija, osjećajući težinu u srcu. Sve su njezine slutnje
vrištale da će joj Elizabetin povratak donijeti samo nevolje, ali Filipu nije mogla
ništa odbiti.
- A Courtenay će otići u progonstvo - odluči Filip, kratko pogledom zatraživši
njezin pristanak.
- Da - suglasi se ona, naslonivši glavu na naslon stolca i sklopivši oči.
Neka se Filip pozabavi svime time. U pravuje: ona se ne treba zamarati takvim
stvarima. Ali Elizabeta ponovno na dvoru? Tu pomisao nije mogla podnijeti.
Opet je bio travanj i pupoljci su se zelenjeli na drveću. Elizabeta je sada,
zatvorena u Woodstocku, već bila provela gotovo godinu dana i dolazak proljeća
izazivao je u njoj strašan nemir. Bolno je čeznula za slobodom, za odlaskom s tog
odvratnog mjesta. A onda su joj, posve nenadano, molitve uslišane.
- Od kraljice sam dobio zapovijed da Vašu Visost otpratim na dvor - priopći joj
Bedingfield.
Elizabeta oduševljeno cikne, od radosti pljesnuvši rukama.
- Napokon! Napokon! - vikne. - Za to sam preklinjala Boga. Onda primijeti sir
Henryjevo lice koje je i dalje bilo ozbiljno. - I dalje ćete biti pod stražom, gospođo -
upozori je.
- Nije važno - zapjevuši ona, sve odvažnije. - Naposljetku ću dobiti priliku da
dokažem svoju nevinost, jednom i zauvijek!
Jedva je primjećivala snažan vjetar od kojega se nosiljka opasno njihala kada su,
ostavljajući Woodstock za sobom, krenuli prema Londonu. Bila je presretna što se
vratila u svijet, što diše drukčiji zrak. Silno je uživala gledajući kuće, sela i ljude,
boje proljetnoga cvijeća, mladu janjad na ispaši u poljima.
Ali onda udari vjetra toliko podivljaše da čak i Elizabetu uhvati strah. Nije mogla
podnositi žestoko lepršanje zastora na nosiljci pa ih je svezala, no sada je morala
trpjeti zapuhe vjetra po licu.
- Zar se ne možemo skloniti na nekom vlastelinstvu?! - dovikne ona Bedingfieldu
koji se borio sa svojim konjem sprječavajući ga da se propne.
- Ne, gospođo! - vikne on. - Dobio sam zapovijed da se zaustavljamo samo na
unaprijed određenim mjestima. Moramo dalje bez obzira na sve.
Nagli nalet vjetra otpuhne kroz prozor Elizabetinu kapicu, ostavivši joj kosu da
leprša jer su joj usput popadale i ukosnice, jedan od konjušara joj donese kapicu, ali
joj je u nosiljci bilo nemoguće urediti se pa se povorka nakratko zaustavi te Elizabeta
iskoči iz nosiljke, čučne iza živice u zaklon, žurno splete i podigne kosu, a kapicu
ponovno učvrsti ukosnicama.
- Vjerojatno izgledam kao strašilo! - bjesnjela je vrativši se u nosiljku. - Što bi
kraljica pomislila da me sada može vidjeti? Ozbiljno, sir Henry, mogli biste se bolje
brinuti o meni i pronaći nam pristojan zaklon od ove oluje!
- Zapovijed je zapovijed, gospođo - snuždeno ponovi on.
Glas o njezinu dolasku išao je pred Elizabetom, a ljudi su, baš kao i prije godinu
dana, prkoseći vjetru, hrlili prema cesti da je pozdrave i kliču joj. Posljednjega jutra,
kada su u Colnbrooku izlazili iz George Inna, razveseli se vidjevši veliku družinu
tamošnjih plemenitaša i zakupnika kako stoje čekajući da je vojnički pozdrave.
Htjela je prići pozdraviti se s njima i izraziti im zahvalnost, ali je sir Henry požuri da
se popne u nosiljku i natjera je spustiti zastore.
Malo-pomalo, približavali su se Hampton Courtu. Elizabeta je bila oduševljena
ponovno ugledavši poznati dvorac od crvene opeke kako se veličanstveno uzdiže na
obalama Temze. Kako li je samo čeznula za time da se vrati na dvor, a sada je uistinu
tu, spremna još jednom zauzeti pravo mjesto u svijetu.
Mislila je da će kroz unutarnje dvorište proći do velikoga svečanog stubišta što
vode u kraljevske odaje pa se zbuni otkrivši da ih usmjeravaju na ulaz u stražnjem
dijelu dvorca. Straža razmakne koplja, a nju provedoše kroz vrata nadsvođena lukom
pa uz zavojite stube do kraljevskih odaja.
Ondje je lord komornik čekao njezin dolazak. Nakloni joj se i objasni da su joj
dodijeljene odaje blizu odaja kralja Filipa i kardinala Polea.
- Služinčad koju ste doveli sa sobom može ostati s vama, gospođo - objasni - ali
vi niste slobodni napuštati ove odaje sve dok se ne dozna kraljičina volja.
To je bilo očito i po tome što su pred vratima stajala dvojica stražara s
helebardama.
Elizabeta se okrene prema sir Henryju koji je čekao malo dalje i čija je
odgovornost za nju sada bila pri kraju.
- Zbogom, tamničaru moj - vragolasto mu reče. - Ništa vam ne zamjeram.
Obavljali ste samo svoju dužnost. Ne sumnjam da vam je drago što ste se riješili te
odgovornosti.
 - Svemogući Bog zna da je ovo najradosnija vijest koju sam ikada čuo - sa žarom
će on. - Vjerujte mi, želim vam svako dobro, gospođo.
Elizabeta se sagne prema njemu i šapne mu na uho. - Ako ikada budem imala
vlast dati i oštro čuvati kakva zatvorenika, sir Henry, poslat ću po vas!
Zlobno mu se nasmiješi promatrajući ga kako odlazi s iskrenim olakšanjem, i to
nedvojbeno prema dvorani Krunskoga vijeća.
Onda se okrene i pođe u svoje odaje pa se ugodno iznenadi otkrivši da će uživati
u popriličnoj raskoši.
Blanche, kojoj je bilo dopušteno po volji dolaziti i odlaziti, uskoro uništi svaku
Elizabetinu nadu da će imati prilike založiti se kod Marije za svoj slučaj.
- Kraljica se povukla u svoje odaje u očekivanju porođaja, gospo - priopći ona
nezadovoljnoj gospodarici.
- Zašto sam onda ja ovdje? upita Elizabeta. - Sigurno me upravo kraljica željela
ispitati. Da je posrijedi bilo Vijeće, poslali bi izaslanstvo.
Sutradan popodne doista stigne izaslanstvo, na njezino veliko iznenađenje i
zabrinutost.
- Gospođo - uz naklon reče biskup Gardiner kraljica se povukla u svoju ložnicu
pa vas sada ne može primiti, ali uvjerena je da joj imate puno toga priznati. Ako
želite prijam, morate najprije sve reći nama. Uvjeravam vas da će, ako priznate,
Njezino Veličanstvo dobro postupati s vama. - Starac iznenada pade na koljena. -
Molim vas, pokorite se kraljici!
Ovome se Elizabeta nije nadala. Bila se vratila u silnoj nadi da će se uspješno
sastati sa sestrom. Zar je još uvijek osumnjičena za veleizdaju? Zar je njezin
povratak na dvor doista samo uvod u još jedan odlazak u mračni zagrljaj Towera? To
je nezamislivo. Mora ostati jaka i ne pokazati nikakav strah.
- Nedužna sam i stoga nemam što priznati - čvrsto izjavi. - Bolje mi je ležati u
tamnici zbog istine nego boraviti izvan zemlje uz sumnje moje vladarice. Popustim
li, priznat ću da sam zgriješila prema Njezinu Veličanstvu, što nikada nisam učinila,
a kraljica i kralj poslije toga steći će loše mišljenje o meni.
Uspravi se, ogorčena i ponosna. Lordovi stadoše mrmljati između sebe, pazeći da
je dodatno ne razbjesne.
- Prenijet ću vaše riječi Njezinu Veličanstvu - reče Gardiner podigavši se na noge.
- Kažem vam, gospođo - reče biskup - nije vjerojatno da ćemo išta više postići
kod gospe Elizabete.
Marija je počivala na postelji, ruku prekriženih na golemome okruglom trbuhu:
sada se namršti i pokuša uspraviti. Družbenice joj žurno priskoče u pomoć.
Čudim se da tako tvrdokorno ustraje u tvrdnji o svojoj nedužnosti - reče
ogorčeno. - Ali, ne smije biti puštena na slobodu dok ne prizna istinu. Ostat će ovdje
u kućnom pritvoru.
Kralj Filip, koji je do tada stajao pokraj prozora gledajući u vrt, priđe njezinoj
postelji.
- Pustite mene da razgovaram s njom - reče. - Silno bih je volio upoznati.
- Od toga ne bi bilo koristi, gospodaru - ljubomorno će Marija.
- Svejedno, ustrajem na tome - reče on nepopustljivo.
- O tome ja odlučujem - zamuca ona. - Ja sam kraljica, a ona je moja sestra.
- A ja sam vam muž - prkosno reče Filip. - I ja to naređujem. Modre su mu oči
bile ledene, lijepe, ali hladne.
- Dobro - popusti Marija, iako nevoljko. - Vidim da vas ne mogu odgovoriti.
- Moje najbolje ruho, Blanche - zapovjedi Elizabeta. - Tako je rekao lord
komornik. Kraljica mi zapovijeda da odjenem najbolje ruho i pripremim se za
kraljev dolazak. A i ja bih htjela izgledati najbolje što mogu jer puno toga ovisi o
ovom sastanku.
Filip je oženjen njezinom sestrom, ali je, znala je to, i iskusan i naočit
dvadesetosmogodišnji muškarac pa mora da je ne samo znatiželjan u njezinu
pogledu nego, ako glasine govore istinu, i osjetljiv na ženske draži. Mora se
prikladno odjenuti i pokazati mu se u svojemu najčarobnijem izdanju...
Malo je opreme imala sa sobom - velik dio njezine odjeće ostao je u Ashridgeu -
ali bila je ponijela jednu svečanu haljinu, spremivši je u nadi da će je jednoga dana
imati prilike nositi. Bila je od bijeloga damasta izvezena biserjem te nisko i
četvrtasto izrezana oko vrata, a široko krojena u ramenima: u njoj su joj se male
grudi i tanak struk isticali do savršenstva. Crvenu će kosu nositi raspuštenu, kao
kraljevska djevica.
Tako urešena, kada se kasno navečer otvoriše vrata i bi najavljen kraljev dolazak,
ona se klecnuvši spusti u najdublji mogući naklon. Dobro građen smeđokos
muškarac šiljate zlatne bradice stupi u sobu. Bio je puno niži nego što je očekivala,
imao je glasovitu isturenu habsburgovsku donju čeljust, oči su mu bile hladne, ali
svejedno ju je pristojno pozdravio i sam joj pomogao pridići se. Elizabeta mu se
nasmiješi i u tom se trenutku u onim hladnim očima zapali vatra pa je on s
odobravanjem pogleda, odmjeravajući je od glave do pete.
Bili su kralj i kraljevna, ali u tom su trenutku oboje bili svjesni da su prije svega
mladi muškarac i djevojka što su se našli nasamo. Elizabeta je tako dugo bila lišena
muškoga divljenja da je i nehotice odgovorila na udivljenu kraljevu pozornost. Srh
požude što joj je prostrujao slabinama bio je jednako neočekivan koliko i divan.
Trudila se, međutim, izvana ostati mirnom pa je čedno pognula glavu tako da joj
Filip ne može vidjeti trijumfu očima i rumenilo na licu.
- Dakle, vi ste gospa koja je prouzročila svu ovu pomutnju - uz jak naglasak reče
on na latinskome.
- To mi nikada nije bila namjera, Vaše Veličanstvo - istim mu jezikom rječito i
tečno odvrati ona. - Uvjeravam vas, riječ je tek o grdnoj kleveti iz usta mojih
neprijatelja. Nedužna sam u pogledu svega što se iznosi protiv mene.
On je stajao bez riječi, pomno je promatrajući. Ona se usudi na čas zirnuti ispod
trepavica, a potom se, uvidjevši da njezine riječi zahtijevaju dramatičnu potvrdu,
baci pred njim na koljena, pazeći da se dovoljno nagne naprijed te grudi uokvirene
niskim vratnim izrezom izloži njegovu pogledu onoliko koliko je bilo pristojno.
- Bog mi je svjedok, nikada nisam ni na koji način kanila naškoditi svojoj sestri i
kraljici! - uzvikne odmahnuvši glavom tako da joj plamenocrveni pramenovi
zalelujaše na ramenima. Ali, nitko mi ne vjeruje, a već dulje od godine dana živim u
groznoj spoznaji da svi misle loše o meni, a to je toliko nepravedno.
Suze koje su sada navirale bile su prave, ali ona ih obuzda. Nijedan se muškarac
ne osjeća ugodno uz uplakanu ženu, iako nagovještaj jada može raznježiti i najtvrđe
srce.
Gledajući u nju i diveći se razlici između njezine sestre i nje, Filip je shvaćao
zašto Marija nije željela da se on susretne s Elizabetom. Mlada žena što je klečala
pred njim bila je vitka i privlačna te je, ako zbog mršava lica i kukasta nosa i nije
bila konvencionalno lijepa, odisala neopisivom primamljivošću što je u njemu
pobuđivala najerotičnije misli. Kako bi samo izgledalo odvesti ovu djevojku u
postelju i činiti s njome sve što mu je šaptala njegova mašta? Sigurno nimalo nalik
na tešku muku koju je morao trpjeti na bračnom ležaju!
Je li doista tako nedužna kao što tvrdi? Nije to znao, a više mu, iskreno, i nije bilo
stalo do toga, nego je, ako ništa drugo, želio njezino prijateljstvo.
- Vjerujem vam, kraljevno - reče naposljetku. - Nemojte se više žalostiti.
Snažnim je rukama najednom uhvati za podlaktice i podigne je na noge. Na
njezino veliko olakšanje i u pravi čas: čuvši njegove riječi, morala je povjerovati da
će sve biti dobro pa je osjetila vrtoglavicu. Lagano se zanjihavši, zamalo izgubi
ravnotežu, a potom se uspravi i ljupko mu pade na grudi.
Između njih odmah prostruji drhtaj, drhtaj što ga je već jednom, prije tolikih
godina, upoznala s admiralom. Osjećaj prepoznavanja, osjećaj da se iznutra topi,
osjećaj žudnje potaknut tjelesnom blizinom - osjećaj kojemu nijedan drugi ne
nalikuje. U tome se trenu osjećala ponovno živom, veličanstveno živom i željenom.
Ipak, odmakne se od njega. On je bio kralj i oženjen njezinom sestrom. Nije
dolazilo u obzir da se između njih dvoje ikada išta dogodi, a racionalni dio uma
govorio joj je da joj treba biti drago zbog toga. Tijekom dugotrajne odvojenosti od
svijeta bila je otkrila da je za nju najvažnija u životu sloboda: sloboda dolaziti i
odlaziti po miloj volji, donositi vlastite odluke, a ne stalno se podvrgavati tuđoj volji.
Takve slobode nema u braku, zapravo, ni u kakvoj bliskoj vezi sa suprotnim spolom.
Bolje se zadovoljiti slatkim, nesmotrenim užitkom u očijukanju i udvaranju nego se
obvezati bilo kojem muškarcu. Voljela je da joj se dive, da je žele, da je snube - ali,
nikada nije htjela biti osvojena.
- Oprostite mi, gospodine - ispriča se ustuknuvši.
- Volio bih se s vama sprijateljiti - reče on.
- Vaše mi Veličanstvo iskazuje preveliku ljubaznost - odgovori ona. - Oprostite mi
što sam smućena. Ovih dana nisam navikla da me itko sluša i poštuje.
- Jednoga dana, nadam se, možda ćete imati priliku uzvratiti mi sličnim
prijateljstvom - reče tiho Filip, a napetost u njegovu glasu reče joj da time ne misli
samo na politiku.
- Ako ikada budem mogla biti na usluzi Vašoj Visosti, neću oklijevati - odgovori
Elizabeta i ponovo se nisko nakloni, osjećajući da je povukla dobar potez pridobivši
za sebe Filipa.

* * *

Kraljičino je dijete sada moglo svakoga trena doći na svijet. Početkom svibnja, bili
su rekli liječnici, ali kada je bez ikakva predznaka porođaja stigla sredina svibnja,
počeli su čupkati bradu i rekli da su nešto pogrešno izračunali te da će dijete sigurno
doći kasnije nego što se očekivalo.
Marija je ostajala strogo odvojena od svijeta, a u drugom dijelu palače i Elizabeta
se morala ograničiti na svoje odaje jer je još uvijek bila pod stražom. Međutim,
koliko god bila usamljena, mogla je osjetiti pritajenu napetost što je strujala
Hampton Courtom. Zahvaljujući Blanche koja je pohlepno pratila govorkanja, znala
je sve o tome kako strani poklisari čekaju na vijest o djetetovu rođenju da o tome
obavijeste svoju vladu, kako dvorani sklapaju oklade o tome kojega će spola biti
dijete i nagađaju o tome zašto se kraljica toliko zbunila u nadnevcima te o tome kako
kralj jedva čeka da mu se sin rodi živ i zdrav pa da pođe u rat. Njemu se svaki sat
odgode činio kao tisuću godina.
Ali, dani su prelazili u tjedne i već je blizu bio lipanj. Promatrajući suprugu, Filip
je bio siguran da joj se trbuh smanjio pa ga obuze strašna sumnja koju se nije
usuđivao izrećijer je Marija sada već bila zapala u takvu potištenost da je svu silu
provodila sklupčana na jastucima na podu i koljena privučenih do brade, jednostavno
zureći u zid. Pitao se kako žena u tako visokoj trudnoći uopće može zauzeti takav
položaj, ali svoje je strahove zadržavao za sebe. Počinjao je dvojiti u sretan ishod
trudnoće i čak nagađati kako mu supruga uopće i nije trudna, nego pati od neke
ženske boljetice. U tom bi slučaju od presudne važnosti bilo da se njezino
razmimoilaženje sa sestrom Elizabeta odmah izgladi, a da pri tome upravo on bude
zaslužan za pomirenje između njih dviju i Elizabetin povratak na odgovarajuće
mjesto u nasljednom redu.
Ipak, s Marijom se moralo postupati oprezno. Nije joj se smjelo dopustiti ni da
nasluti kako nešto nije u redu.
- Zašto ne biste poslali po Elizabetu? - nježno joj reče. - Uvjeravam vas da su vaši
strahovi u vezi s njome neutemeljeni i da vam ona želi samo dobro. Neka opet bude
u vašoj milosti. Ovom bi vam prilikom mogla biti potpora, a njezino bi vam društvo
moglo olakšati ovo mučno iščekivanje.
Elizabetino je društvo bilo posljednja stvar koju bi Marija poželjela u tom
trenutku i pretpostavljala je da se Elizabeta poslužila smicalicama kako bi kod Filipa
stvorila ovako sjajno mišljenje o njoj, ali bilo joj je stalo do toga da mu ugodi jer je
znala da će - na njezinu preveliku žalost - otići od nje odmah nakon ovoga
zakasnjelog porođaja, a htjela je biti sigurna da će imati razloga vratitijoj se.
- Ako je vama tako po volji, supruže moj, poslat ću po nju - pristane,
obuzdavajući zebnju.
- Dat ću da je pozovu - reče Filip uz jedan od svojih rijetkih osmijeha.
Elizabeta se zapanji i uplaši kada se u deset sati te večeri otvoriše vrata njezinih
odaja i na njima se pojavi Susan Clarencieux, Marijina glavna dvorska dama. Što bi
ovo moglo značiti, zapita se. Je li se kraljica porodila pa je Clarencieuxova, koja njoj
nikada nije bila prijateljica, došla ovamo priopćiti joj to i naslađivati se zbog njezina
pada?
- Došla sam po vas da vas otpratim do odaja Njezina Veličanstva - hladno reče
Clarencieuxova. - Želi vas vidjeti i od vas osobno čuti neke odgovore.
Elizabeta problijedi. Filipovo je uvjeravanje, znači, bilo preuranjeno. Marija je
još uvijek sumnjiči. Mora se uspješno i dovoljno opravdati, koliko god za to bila
nepripravljena, inače bi današnja noć mogla završiti loše za nju.
Sva uzdrhtala, okrene se Blanche Parry.
- Molite se za mene promrmlja - jer uistinu ne znam hoću li vas ikada ponovno
vidjeti.
Sva shrvana, Blanche se suznim očima zagleda u nju. Dvorska dama žustro
progovori.
- Nemate se čega bojati, u to sam sigurna. Kraljica je sklona milostivosti.
Predlažem vam da se za ovaj prijam odjenete u svoje najbolje ruho.
Kada se Elizabeta spremila - od zavodljive je bijele haljine odustala za ljubav
druge, od grimizna baršuna i visoka ovratnika - Clarencieuxova je, podigavši baklju
uvis, niza stube i kroz vrt obasjan mjesečinom povede do kraljičinih odaja. Ondje se
uputiše u kraljičinu primaću odaju, a kada ih pripustiše unutra, nađoše Mariju kako
sjedi na svečanome stolcu, potpuno sama i prosijede crvene kose raspuštene po
ramenima. Na sebi je imala široku haljinu ispod koje sejedva nazirao nabrekao trbuh,
izgledala je starije i vrlo iscrpljeno, a zbog dviju duboko urezanih bora kutovi usana
spuštali su joj se nadolje.
Bez osmijeha, pruži Elizabeti ruku na poljubac, ali ona se, svladana ganućem što
se napokon našla u Marijinoj blizini i vidjevši sestru u ovakvu stanju, baci na
koljena, neobuzdano plačući. Ovo je bila ona Marija koja joj je u djetinjstvu bila
poput druge majke, ovo je bila njezina kraljica kojoj duguje pokornost i vjernost, a
čiji su um otrovali Elizabetini neprijatelji. Moraju sve između sebe raščistiti, i to dok
još ima vremena, jer Marija izgleda staro i bolesno, a ne treba samo popraviti veze
srodstva i odanosti, nego se starija žena mora s naklonošću pobrinuti za djevojku
koja bi joj još uvijek mogla biti nasljednicom.
- Čuvao Bog Vaše Veličanstvo! - izusti kroz suze što su joj se slijevale niz lice. -
Što god da su vam rekli o meni, vidjet ćete da sam istinska podanica Vašega
Veličanstva!
Marija se okrene u stranu, teško dišući. Mahne Clarencieuxovoj da iziđe iz sobe i
ostavi ih nasamo uz treperavo svjetlo svijeća. Kada je progovorila, glas joj je bio
bremenit sarkazmom.
- Ne želite priznati krivnju, je li tako? Tvrdoglavo se držite svoje istine. Pa,
molim Boga da vam to i uspije.
Elizabeta osjeti ubod.
- Ako se to ne dogodi - odgovori žestoko - ne želim ni milost ni oprost od vaše
ruke.
- Znači - reče Marija, razočarana što Elizabeta odlučnije ne niječe krivnju -
budući da tako kruto ustrajete u vlastitoj istini i odbijate priznati ikakve pogreške,
time tvrdite da ste neosnovano kažnjeni?
- Vama, ako je po volji Vašemu Veličanstvu, tako ne smijem odgovoriti - krotko
odvrati Elizabeta.
- Ali, možete to reći drugima? - nastavi Marija.
- Ne, ako je po volji Vašemu Veličanstvu! - prosvjedovala je Elizabeta. -
Podnijela sam svoj teret i još ga moram nositi. Samo ponizno molim Vaše
Veličanstvo da o meni ima dobro mišljenje i da me smatra svojom istinskom
podanicom, ne samo od početka nego zauvijek, do kraja života.
Kraljica ništa ne reče. Umjesto toga ukočeno ustane i pođe do prozora. Jedno je
krilo bilo otvoreno i propuštalo unutra miomirisan noćni zrak, a blagi je povjetarac
njihao tapiseriju što je visjela pokraj prozora.
- Sam Bog zna govorite li istinu - promrmlja čvrsto upnjevši pogled u sestru.
- Boga i pozivam za svjedoka - odlučno će Elizabeta.
U tom joj trenutku lice obasja svjetlo svijeća i Marijajasno vidje kako se pred
njom ocrtava profil kralja Henrika, njihova zajedničkog oca. Nije bilo sumnje u to, ni
najmanje sumnje: bila je pljunuti otac. Kao dobra i poštena žena, shvati koliko je
veliku nepravdu svojim neutemeljenim sumnjama nanosila Elizabeti. Sada će joj,
Bogu budi hvala, biti tim lakše postupiti onako kako želi Filip.
Elizabeta se pitala zašto Marija tako zuri u nju, ali odjednom vidje nešto drugo
što je uznemiri. Kraljici se kućna haljina bila lagano rastvorila, otkrivajući tanku
noćnu košulju, no unatoč bliskom kraju trudnoće, nabrekli joj je trbuh bio jedva
vidljiv. Elizabetu to zbuni, ali nije imala vremena za daljnje nagađanje jer joj se
Marija hitro približi, ispruživši ruke i uhvativši njima Elizabetine kao kandžama.
- Želim vam vjerovati, sestro - reče vlažnih očiju. - Zbog rodbinske veze među
nama.
- Onda mi vjerujte, gospođo, jer nemate nikakva povoda za sumnju! - potakne je
Elizabeta. Nikada vas ne bih izdala niti bih vam poželjela nauditi, u to vas
uvjeravam.
- Tada smo ponovno u savršenom prijateljstvu - reče Marija, pokušavajući se
osmjehnuti. - Odmah ćete biti pušteni na slobodu i zauzet ćete svoje mjesto na dvoru.
Elizabeta ponovno pade na koljena i sa silnim žarom poljubi kraljičinu ruku.
- Nećete imati nikakva razloga sumnjati u mene, zaklinjem se! - obeća ona.
Kada je, razdragana srca, otišla u noć, iza tapiserije iziđe Filip.
Dirljiv prizor - primijeti. - Sada je na vašoj strani. Nema više potrebe da je se
bojite.
Pode do stola i natoči vina u pehar.
- Mislite da se u pretvaranju ne mogu mjeriti s najboljima od svojega roda? -
otpovrne Marija. - Da, opet je u mojoj milosti. Da, možda sam joj nanijela nepravdu.
Možda nije bila kriva koliko smo sumnjali. Ali da je se više ne bojim? Bojat ču je se
do svojega smrtnog dana!
Rekavši to, brizne u žestok, glasan plač.
- Onda je tim bolje da je imate na oku - hladno reče Filip, pijuckajući vino. - No,
ne zaboravite se prema njoj odnositi s poštovanjem, ako već ne s ljubavlju.
Marija ga snuždeno pogleda. Nije bila glupa: nije nimalo sumnjala u to da je
Elizabeta sada pod Filipovom zaštitom i da mu je na neki način možda važnija i od
same Marije. Nikakvo čudo, gorko pomisli, pa Elizabeta predstavlja budućnost.
Bože mili, molila se, kada će se roditi moj sin?
 Elizabeta nije bila sigurna kako se dalje ponašati. Stražara pred vratima više nije
bilo i lord komornik joj je rekao da može primati posjete, ali rijetko joj je tko dolazio
pa je držala mudrim za sada ostati u svojim odajama. Tako je bilo i bolje jer je, s
obzirom na produljeno očekivanje kraljičina porođaja, dvor već predugo boravio u
Hampton Courtu i dvorac je sada zaudarao od vonja prepunih nužnika i stotine
znojnih tijela. Prilikom malobrojnih izlazaka iz vlastitih odaja Elizabeta je svjedočila
tučnjavi i svađi između dvorana prisiljenih na boravak u takvome ozračju.
Sve je živjelo u neizvjesnosti, u iščekivanju kraljičina porođaja. Poslovi
kraljevstva bih su u zastoju, raspoloženje puka loše. Kralj se rijetko pojavljivao u
javnosti, toliko mu je bilo neugodno zbog beskonačnog odgađanja i šaputanja koje je
to odgađanje poticalo.
Lipanj dođe i prođe, u srpnju liječnici ponovno rekoše da su se zabunili u
nadnevcima. Izrazi na licima dvorana pokazivali su duboko nepovjerenje, primijetila
je Elizabeta. Okretali su se prema njoj u očekivanju i nadi. Iako u sebi ushićena, nije
na to obraćala pozornost - nije se usuđivala drugačije postupiti.
Jednoga dana pogleda kroz prozor i ugleda kraljicu u njezinu vrtu. Marija joj se
učini uobičajeno vitka kao i inače: tu očito nije bilo nikakva djeteta. Ipak, još se
uvijek tvrdilo da je rođenje neizbježno.
- Bilo bi to čudo! - primijeti Elizabeta obraćajući se Blanche koja joj je u
odsutnosti voljene Kat postala povjerenicom. Znala je da se u Blanche može
pouzdati jer joj je bila potpuno odana.
- To je sve u Božjim rukama - šapne Velšanka.
- Možda i jest - odgovori uvijek praktična Elizabeta - ali nastavak ove šarade po
mojemu je mišljenju smicalica da bi se narod držao u nadi, što znači i pod nadzorom.
- To ne može trajati vječno - reče Blanche.
- Ne, ne može - suglasi se Elizabeta. - Kraljica je sada trudna već jedanaest i pol
mjeseci.
- Je li bolesna? - upita Blanche.
- Mislim da nije - odvrati Elizabeta. - Uvjerena sam kako je toliko željela dijete
da je povjerovala u vlastitu trudnoću. Osim ako sve to nije laž, što ne mogu
prihvatiti. Moja je sestra previše časna žena.
- Kako bilo da bilo, nadam se da ćemo se uskoro maknuti odavde - reče Blanche.
- Uz ovu vrućinu i smrad, u dvorcu je neizdržljivo.
- Mislim da ćemo čuti objavu - glasilo je Elizabetino mišljenje. - Ovo ne može
više dugo trajati.
Trsila se suzbiti vlastito uzbuđenje: gubitak Marijinih nada značit će obnovu
njezinih.
 Nije bilo nikakve objave, samo joj je lord komornik objasnio tla kralj i kraljica,
zajedno s pratnjom, sada borave u kraljevskoj lovačkoj kući u Oatlandsu.
- Njezino Veličanstvo želi da vam kažem kako ste apsolutno slobodni poći kamo
god hoćete - priopći joj on.
Ponašanje mu je bilo daleko pokornije nego do tadajer je sada bilo gotovo sigurno
da kraljica neće roditi dijete, a dvorani, koji su na tu vijest reagirali sa žaljenjem ili
gađenjem, pokazivali su novo poštovanje prema Elizabeti kao vjerojatnoj
prestolonasljednici.
Može poći kamo god poželi? Srce joj poskoči od ushićenja jer je, čuvši te riječi,
shvatila da je napokon doista slobodna.
U kolovozu, kraljica je pozove u Greenwich da bude uz nju kada Filip otputuje u
Holandiju. Elizabeti je bilo drago što je Marija želi uza se, ali je razljuti što je
kraljica ustrajala u zahtjevu da dođe vodenim putem, a ne cestom.
Ne želi da ljudi pokazuju naklonost koju osjećaju prema meni, pomisli. A želi me
pod svojim nadzorom jer mi ne vjeruje.
Još je više povrijedi kada ugleda trošnu staru teglenicu koju je kraljica poslala po
nju. Bila je pokrpana i obojena, ali još je uvijek pružala žalostan prizor pa se povik -
Sramota! - opetovano čuo s riječne obale gdje su se, kao u prkos kraljičinoj
zapovijedi, okupile gomile običnoga puka čim se proširila vijest o Elizabetinu
dolasku.
U Greenwichu otkrije kako joj je sestra previše zauzeta da bi je primila. Zapravo,
Marija je pokušavala što bolje iskoristiti posljednje sate provedene s Filipom.
Vrijeme joj je i prebrzo prošlo, a kad je došao trenutak rastanka, nasamo je izrekla
bolno i plačno zbogom pa kamena lica stajala na vrhu velikoga stubišta, bespomoćno
ga gledajući kako se spušta po stubama, odlazi od nje i prolazi kroz velika vrata, na
putu do broda koji čeka da ga odvede u Flandriju. Sve dok joj nije nestao iz vida,
hrabro se držala, a kada to više nije mogla podnositi, povukla se u svoje odaje i
pohitala do prozora na galeriji, u očajničkoj želji da baci posljednji pogled na
svojega dragana. Pošavši za njom zajedno s ostalim dvorskim damama, Elizabetaje
promatrala sestru kako tjeskobno jeca mašući rupcem prema udaljenome liku na
brodu što je isplovljavao.
Nije dobro tako se potpuno i svim srcem predati muškarcu, pomisli. Muškarci ne
cijene ono što su stekli na lak način. Kada jednom nekoga uzljubiš, postaješ
podložna boli. Ona neće počiniti istu pogrešku kao njezina sestra, u to je bila
sigurna.
Nakon Filipova odlaska dvor postade tmurno mjesto. Kao da se sve zavilo u
korotu. Kao da odražavaju kraljičinu duboku tugu zbog istodobnoga gubitka nade da
će roditi dijete i muževa odlaska, njegovi su se stanovnici počeli odijevati u tamne
boje.
- Pretpostavljam da moram hodati uokolo u ovoj žalobnoj odjeći i izgledati poput
vrane - gunđala je Elizabeta podigavši uvis crnu baršunastu haljinu. - Čovjek bi
pomislio da nam je umro kralj.
- Pamtim vrijeme kada se Vaša Milost voljela oblačiti u crno - lukavo je podsjeti
Blanche.
- To je bilo za bratova kraljevanja - reče nemarno Elizabeta. - Sada smo svi dobri
katolici i moramo se odijevati u skladu s tom ulogom. Ali, moram reći kako ne
uživam u tome da izgledam kao kakva redovnica.
- Ne mislim da bi Vaša Milost uopće i mogla proći kao prava redovnica! -
hihotala je Blanche.
- Bila bih vrlo buntovna redovnica! - smijala se Elizabeta. - Svakako bih previše
jela!
Nije tih dana bilo puno prilike za smijeh. Povremeno bi Marija poslala po nju,
iako je bilo očito dajoj se ne mili Elizabetina prisutnost. Vrlo joj je jasno dala do
znanja kako joj ukazuje tu milost samo zato što je Filipova želja da tako postupi.
- Njegovo je Veličanstvo opet pisalo o vama - znala je reći. - Stalno vas
preporučuje mojoj brizi i zahtijeva da prema vama postupam kao milostiva vladarka.
Njezin je ton uvijek podrazumijevao da bi bez Filipovih poticaja odnosi između
njih dviju bili daleko manje srdačni.
I doista, kao što se Marija i bojala, pokazivalo se da joj je Elizabeta neprestano
trn u oku. Njezina mladost i jedva suzdržavana životnost same su po sebi bile
dovoljne da u starijoj ženi pobude ogorčenost, ali Marija se nadasve nije mogla
natjerati da se pouzda u sestru i uvijek je o njoj mislila sve najgore. Tada bi samu
sebe zbog toga prezrela i podsjetila se da je Elizabeta doista njezina vlastita krv i
meso te da je kao takvu mora voljeti. Ali, otkrivala je da joj je to tako teško, tako
silno teško.
- Ona me mrzi - rekla je Elizabeta Blanche. Kada se sastanemo, razmjenjujemo
ljubazne riječi i razgovaramo o vremenu. Znam da je ljubomorna na mene, makar
samo zato što uživam kraljevu naklonost. A i zato što sam njezina nasljednica. Mogu
to razumjeti, dakako: ta kome je drag vlastiti mrtvački pokrov?
- No, Vaša Milost svakodnevno s njome odlazi na misu - reče Blanche. - To mora
da je po volji Njezinu Veličanstvu.
- Oh, da, a čak sam i tri dana postila radi spasenja vlastite duše - podsjeti
Elizabeta, zadrhtavši pri spomenu na silnu glad koju je osjećala na kraju toga posta. -
Ipak, od toga nema puno koristi. Kraljicaje i dalje sumnjičava, kardinal Pole drži se
neprijateljski, a dvorani izbjegavaju moje društvo. No, na dvoru ipak imam jednoga
prijatelja. Meštar Ascham nedavno je imenovan kraljičinim latinskim tajnikom23 a
kraljicaje pristala da on svakoga tjedna smije neko vrijeme iskoristiti na moje
poučavanje. Toliko sam čeznula za intelektualnim poticaj em!
Bilo je divno opet vidjeti meštra Aschama, a po širokome osmijehu na njegovu
licu, kada se nakon naklona uspravio, bilo je jasno da je i on oduševljen prilikom
ponovno biti Elizabetinim učiteljem. No, uskoro postane očito da su njihove
sposobnosti sada podjednake i kako je on može naučiti vrlo malo toga.
- Zadivljen sam vašom učenošću.! - reče joj. - Prepuni ste znanja.
- To je čudo - odvrati mu ona - jer više od godinu dana nisam bila u mogućnosti i
dalje se baviti učenjem.
- Vaše je razumijevanje grčkoga bolje od mojega - toplo se oduševi njezin učitelj.
- A doista sam zaprepašten time kako ste dobro shvatili političke sukobe kod
Demostena. Osobno ih nikada nisam tako dobro razumio. Ja ću vas možda učiti
pojedine riječi, gospo, ali vi ćete meni objasniti njihov smisao!
Elizabeta ga je ozareno gledala, opijajući se njegovim pohvalama.
Njihovi sastanci nisu uvijek prolazili u tako dobru raspoloženju.
- Spalili su biskupe Latimera i Ridleyja - povjeri joj Ascham u listopadu, lica
prepuna tuge. - Dva najbolja uma u kraljevstvu.
- Pripazite, Rogere - opomene ga Elizabeta. - Ovdje čak i zidovi imaju uši. Vaše
bi se suosjećanje moglo pogrešno protumačiti kao krivovjerje.
On se nagne prema njoj.
- Što i ne bi bilo daleko od istine - promrmlja. - Izvana sam se prilagodio, ali srce
mi je još uvijek vezano za reformiranu vjeru. A i vaše, kladim se, gospođo.
- Pssst! - sikne Elizabeta. - Zbog vas će nas još oboje spaliti! Ja sam kraljičina
odana podanica i neću joj proturječiti ni u kojem pitanju.
- Odgovor bez odgovora - primijeti on.
- Sviđa mi se taj vaš izraz - osmjehne se ona. - Upamtit ću ga za buduću uporabu.
Osmijeh joj izblijedi.
- Jesu li mnogo trpjeli? Biskupi, mislim.
- Latimer je umro brzo - objasni joj on, - Čuo sam to od nekoga tko je bio ondje.
No, Ridley... njegova je agonija bila užasna. Trebalo je tri četvrt sata dok nije
izgorio.
Elizabeta zadršće.
- Cranmer će biti sljedeći - reče.
Cranmer, taj gorljivi protestant koji je njezinu ocu pomogao raskinuti s Rimom,
koji je njegov brak s Marijinom majkom proglasio ništavima, njezinu kćer
kopiletom. Neće biti milosti za Cranmera.
- Zapravo, čeznem za time da odem s dvora - uzrujano mu se povjeri Elizabeta. -
Sve je tako podmuklo i puno prijetnje. Spletke, himbenost... umorna sam od svega
toga. Osjećam da me ovdje samo trpe i bojim se da bih, zbog kakve loše izabrane
riječi ili djela, mogla brzo i opet pasti u nemilost ilijoš gore od toga...
Mislila je, znao je, na mučenike, na desetke hrabrih muškaraca i žena koji su
radije odabrali smrt u plamenu negoli se odrekli svoje vjere.
- Hrabro - promrmlja. - Puk vas voli. Otvoreno govori o vama kao o svojoj
spasiteljici, osobi koja će zaustaviti ove zvjerske progone i Španjolce poslati kući.
- Ja, s ovom svojom neznatnom moći? - s tužnim osmijehom upita Elizabeta.
- Jednoga dana - ispod glasa reče Ascham.
Nekoliko dana poslije toga, s kraljičinim blagoslovom - danim s previše hitrine da
bi to bilo laskavo jer je bilo očito kako je Marija drago da joj već jednom ugleda leđa
- Elizabeta se nade na putu za Hatfield, sretna što jaše na sjever i prema vlastitoj
kući. Kako li je samo puk trkom dolazio vidjeti je, izvikujući njezino ime i
dočekujući je klicanjem na cesti! Toliko je burno bilo to odobravanje, da se uplaši
neće li ono povrijediti kraljicu, a na nju se samu nepovoljno odraziti pa pošalje svoje
ljude među mnoštvo s uputama da ih smire i obuzdaju. Ipak, u svakoj su župi zvona
još uvijek zvonila najavljujući njezin dolazak, a ona nije mogla sakriti svoje
oduševljenje.
- U ovome ima neke nade za mene, nečega što me tješi, kao nešto što se
pojavljuje iz tamnog oblaka - reče ona Rogeru Aschamu koji je bio dobio dopuštenje
da je otprati u Hatfield i sada je jahao uz nju.
Ali, u njezinoj je sviti bila i nekolicina ljudi koji se nisu smiješili. Znala je o
kome je riječ: bili su to sluge koje joj je dodijelilo Vijeće - ukratko, uhode.
Primijetivši njihova ukočena lica, nagne se bliže Aschamu.
Budite uvjereni, Rogere, da ćemo i u osami Hatfielda morati paziti kako se
ponašamo. Nitko neće doći ili otići niti će išta biti izgovoreno ili učinjeno a da
kraljica za to ne dozna.
- Mislite? - namršti se on.
- Ja to znam! - nasmiješi se ona turobno, sagnuvši se prihvatiti kitu cvijeća od
djevojčice koja je pred nju izjurila iz gomile. - Pomno će me motriti pa će biti
najbolje da redovito idemo na ispovijed i nazočimo misi. Zar nije tako, Williame?
Ona pogleda vjernoga Cecila, svojega nadglednika, koji joj je bio došao u susret i
sada joj je jahao s druge strane. Bilo joj je drago opet ga vidjeti, toga pouzdanog
prijatelja koji joj je uvijek davao tako mudre savjete i pružao bezuvjetnu odanost.
- Uvijek bih Vašoj Milosti savjetovao da se prilagodi kraljičinim željama - reče. -
Stalno se molim za sigurnost Vaše Milosti.
- Kao i ja! - odvrati Elizabeta, široko se osmjehnuvši da im svima podigne
raspoloženje, a njih se dvojica nasmijaše.

* * *

U Hatfieldu ju je čekala Kat, draga Kat, koju je kraljica sada vratila u službu.
Elizabeta joj se baci u raširene ruke nimalo se ne obazirući na protokol i objema su
ženama obrazi bili obliveni suzama kada se napokon razdvojiše. Čekao ju je i
Thomas Parry, vraćen na dužnost njezina rizničara, nisko se klanjajući, sve dok ga
ona ne podigne i poljubi. Bilo je toliko toga o čemu je trebalo razgovarati,
nadoknaditi osamnaest mjeseci života svakoga od njih pa je toga dana večera,
poslužena u malome salonu, bila vesela prigoda u uskome krugu i na njoj su bili
samo Elizabeta i njezini najbliži prijatelji. Još uvijek su bili za stolom u sitne sate,
kada je žeravica počinjala trnuti, a u prostoriji je postajalo sve hladnije, iako su se svi
toliko smijali da to nisu ni primijetili.
Te je noći Blanche Parry drage volje prepustila svoje uobičajene dužnosti Kat
koja ih je obavljala već toliko godina.
- Tako je dobro što ste opet uz mene - po stoti je put rekla Elizabeta kada joj Kat
započe četkati dugu kosu.
Kat je bila znatno ostarjela i malo se udebljala.
- Ne mogu vam reći koliko ste mi nedostajali i koliko sam se bojala za vas -
povjeri joj Kat. - Bilo je trenutaka...
- Znam - prekine je Elizabeta zadrhtavši. - Nemojmo govoriti o tome. Bilo pa
prošlo. Sve što sada moram učiniti jest zadržati zdrav razum i ostati živa. Bog će se
pobrinuti za ostalo. Budućnost je u njegovim rukama.
Elizabeta nije u Hatfieldu bila ni tri tjedna kad k njoj žurno dođe Thomas Parry
čije je lice odavalo strah.
- Upravo sam se vratio s tržnice, gospo - reče. - Govori se... govori se o zavjeri s
ciljem da se ubije kraljica i Vaša Milost dovede na prijestolje.
- O zavjeri? - Elizabetu prožme studen.
- Da. I to ne samo jedna, ako je vjerovati glasinama. No, Vijeće je sve otkrilo.
Elizabetu uhvati drhtavica. Upletu li je u ove zavjere, neće dobiti drugu priliku, u
to je bila sigurna.
- Budale kukavičke! - vikne. - Kako se ti izdajnici usuđuju urotiti u moje ime?
Zar ne shvaćaju da me time dovode u najužasniju moguću opasnost?
Sada bi u svakome trenutku, shvati ona, kraljičini dužnosnici mogli doći po nju.
Mora ih preduhitriti: mora pisati i svečano ustvrditi svoju nedužnost. Požuri prema
stolu.
„Najodanija sam podanica Vašega Veličanstva”, vatreno je izjavljivala. „Nemam
ništa s tim izdajničkim zavjerama.”
Nije bilo odgovora. Nakon nekoliko tjedana provedenih u agoniji zbog
iščekivanja, Elizabeta shvati da ga nikada neće ni biti. Iz toga je mogla samo
zaključiti ili da protiv nje nema nikakvih dokaza ili da nijedan od članova Vijeća nije
spreman učiniti išta protiv nje.
 18. 1556.

Elizabeta je zurila u pismo s kojega se njihao kraljevski pečat. - Ne misli to valjda

ozbiljno! - uzvikne.
- Što kaže Njezino Veličanstvo? - upita Cecil podigavši pogled s papira na kojima
je radio. Rijetko ju je napuštao tih dana, gotovo je neprestano bio uz nju, nijejoj bio
samo nadglednik, nego ujedno i neslužbeni tajnik i savjetnik.
- Želi da se udam za Don Carlosa, sina kralja Filipa - reče mu ona, a na licu joj se
čitalo gađenje. - Njemu je tek deset godina, za ljubav Božju, grbav je, a usto i lud!
- Ali je dobar katolik - zajedljivo reče Cecil.
- Tako dobar katolik da muči djecu, sluge i životinje! - otpovrne Elizabeta. - Čula
sam da je jednom psu odgrizao testise.
Ushoda se po sobi, toliko ju je sve to ogorčilo.
- Ovo je kraljičina osveta! Već dugo to snuje. Želi da odem iz zemlje i sigurno
udana ostanem u Španjolskoj jer misli da joj onda više neću značiti nikakvu
opasnost. Pa, na to neću pristati, pisat ću joj i to joj objasniti. Ne može me prisiliti da
se udam za luđaka!
- Dobro rečeno! - osmjehne joj se Ascham s drugoga kraja stola.
- Ne želi se udati za njega - reče Marija kardinalu Poleu. - Tvrdi da je lud.
Pole se nakratko zamisli, ne znajući što odgovoriti, dok je kraljica čekala. Koliko
god bio dobar čovjek, njegovo razumijevanje političkih poslova nije bilo tako
pronicavo kao Gardinerovo. Nedostajao joj je Gardiner, mrtav već šest mjeseci, a još
joj je više nedostajao Filip. Već ga predugo nije bilo i ona je čeznula za njegovim
povratkom. On bi znao što da se učini s Elizabetom i treba li njezino navodno
sudioništvo u ovih nekoliko posljednjih zavjera shvatiti ozbiljno. Ali, Filipova su
pisma postajala sve rjeđa, a za Božić je iz Engleske povukao i posljednje pripadnike
svojega kućanstva. Mariji se to činilo zloslutnim, ali nije se usuđivala naglas izraziti
svoje bojazni kako se ne bi pretvorile u stvarnost. Što ako ga nikada više ne vidi?
Svisnut će i umrijeti, znala je to.
- Vaše Veličanstvo želi taj brak pod svaku cijenu? - reče Pole.
- Doista ga želim - reče ona. - Uklonim li sestru iz kraljevstva, riješit ću se
glavnoga uzroka svih ovih posljednjih nereda.
- Je li Vaše Veličanstvo razmotrilo mogućnost da bi naum o udaljavanju gospe
Elizabete iz našega kraljevstva mogao izazvati podizanje ustanaka u njezino ime? -
upita Pole. Znao je da se nevolja s kraljevnom mora riješiti, jer se to pokazivalo
smetnjom velikome cijelu obnove vjere u Engleskoj. Omiljena je, a ne može joj se
dokazati uvreda Veličanstva.
- Vrijeđa me njezino samo postojanje! - prodorno uzvikne Marija. - Kako da
znam da se ne uroti protiv mene? Njezino je ime u središtu svih tih suludih zavjera.
A tu je i onaj izdajnik, sir Henry Dudley, koji se pritajio u Francuskoj i podiže vojnu
silu s ciljem da me svrgne, a Francuzi ga podupiru. Njihov je cilj, u to uopće ne
sumnjam, dovesti moju sestru na prijestolje.
- I opet, nemamo nikakvih dokaza da je ona upetljana u to - istakne kardinal. - Iz
svojih je dosadašnjih iskustava valjda naučila da bi bilo krajnje glupo, dapače,
kobno, upletati se u bilo kakvu izdajničku zavjeru.
- Svejedno, ova njezina pobuna protiv braka s Don Carlosom... ne znači li to
možda da odbija otići u Španjolsku zato što se nada meni oteti prijestolje?
- To su puka nagađanja, gospođo, a i opet, nema dokaza za to. Polea su Marijine
opsesivne sumnje već počinjale zamarati.
- Bila je u Somerset Houseu do veljače, a upravo smo onda prvi put čuli za
djelovanje izdajnika Dudleyja - podsjeti ga Marija. - Želim da se ta kuća pretraži i da
se pregledaju svi spisi koji se ondje nađu. Još uvijek možemo pronaći nešto čime
ćemo je teretiti.
- Dobro, gospođo - uzdahne Pole. - Izdat ću takvu zapovijed. Ali, upozoravam
vas da bi na kraju sve to moglo ispasti prilično glupo.
- Izložit ću se toj opasnosti - odvrati Marija.
U svibnju kraljičini dužnosnici stigoše u Hatfield.
- Imamo nalog za uhićenje Katherine Astley - priopćiše zaprepaštenoj Elizabeti.
- Ne - prošapće ona.
Ovo je bilo jednako neočekivano koliko i strašno. Što se time najavljuje? Početak
neke nove nesreće? Zar kraljica nikada neće imati povjerenja u nju i u ljude koje ona
voli?
- Ne! - zavapi Kat.
- Kamo je vodite? Što je učinila? - htjela je znati Elizabeta.
- Imamo nalog da je odvedemo na ispitivanje u Tower - reče kapetan.
- Ali, zašto? - ustrajala je Elizabeta, čvrsto ovivši ruku oko uplakane Kat.
- Vijeće želi da je se ispita o nekim spisima nađenim u Somerset Houseu - priopći
joj on.
Spisima? ponovi Elizabeta.
- Ne znam ništa ni o kakvim spisima! - vrisne Kat. - Nisam ništa učinila!
 - Ne, ali se oni misle vama poslužiti kako bi mene uhvatili u zamku - promrmlja
Elizabeta. - Ne usuđuju me se napasti jer uživam kraljevu zaštitu, ali će to učiniti ako
nađu išta protiv mene. Pazite što govorite za slučaj da se to pogrešno protumači i
preinači u veleizdaju. Sjećaju se da ste jednom popustili pred ispitivanjem pa misle
da ćete to opet učiniti.
- Idemo! - naredi kapetan pa Kat, koja se očajnički osvrtala, odvukoše do nosiljke
koja je čekala na nju.
Spisi su očigledno bili samo povod. Koliko je Kat mogla razabrati, u njima nije
bilo ničega što bi optuživalo nju ili bilo koga drugog. Ali, bila je toliko potresena da
nije mogla ispravno razmišljati, a istražitelji su bih nemilosrdni u ispitivanju.
- Ponovno nam to objasnite. Jeste li vi ili gospa Elizabeta znali išta o zavjeri sir
Henryja Dudleyja?
- Ne! - prosvjedovala je Kat, kako joj se činilo, već po tisućiti put.
- Je li ijedna od vas bila u bilo kakvoj vezi s izdajnikom Dudleyjem?
- Nikada. Obje smo odane kraljici, a gospa Elizabeta osjeća silnu ljubav i odanost
prema Njezinoj Visosti. Da je mislila kako je moja vjernost manjkava, sigurna sam
da me više ne bi htjela vidjeti.
Nisu joj povjerovali - previše je naglašavala svoju i Elizabetinu nedužnost, činilo
se - pa se nakon nekoliko dana zatekla u tamnici Fleet, u društvu samo štakora i
miševa u vlažnoj, smrdljivoj ćeliji. Tu ju je obuzeo očaj. Ako s postarijom ženom
mogu tako postupati, kako li će daleko otići u slučaju njezine voljene gospe
Elizabete?
U Hatfieldu je pak Elizabeta živjela u agoniji neizvjesnosti, pitajući se kako
postupaju s Kat i moleći se za njezin povratak.
Njezine nade oživješe kada joj u lipnju stigoše u posjet lord Hastings i sir Francis
Englefield, obojica vjerni kraljičini savjetnici.
- Gospođo, dolazimo vam prenijeti kraljičine isprike zbog odvođenja vaše
službenice gospođe Astley - reče joj sir Francis. - Njezino je uhićenje, međutim, bilo
potrebno zato što se zbog njezina ponašanja Vaša Milost mogla naći izložena očitoj
opasnosti od sramote i propasti.
- Gospodo, što to govorite? - upita Elizabeta. - Gospođa Astley vjernaje kraljici
kao i ja osobno, a voli me toliko da dobro znam kako neće učiniti ništa što bi meni
naškodilo.
- To tek treba utvrditi, gospođo - reče Hastings - ali kao znak dobre volje Njezina
Veličanstva, donosimo vam ovaj dijamantni prsten, uz poruku kako Njezino
Veličanstvo zna da ćete biti tako mudri i razboriti pa nikada nećete poželjeti poduzeti
nešto na njezinu štetu.
 - Doista to nikada ne bih učinila - odlučno će Elizabeta. - Ali, zabrinuta sam za
svoju službenicu. Vjerujem da uživa dobar smještaj i hranu?
Dvojica muškaraca razmijeniše smetene poglede.
- Nemojte mi reći da je u tamnici! - prasne Elizabeta. - Pa, to ćemo odmah srediti.
Dat ću vam novac da se za nju plati bolji smještaj i za hranu koja će joj se slati. Sve
dok, dakako, ne bude puštena na slobodu, što bi trebalo biti smjesta jer nije učinila
ništa što bi joj se moglo predbaciti.
- Nadajmo se da će dokazati kako je čestita žena - pobožno reče Englefield.
- Na državi je da dokaže suprotno - podsjeti ga Elizabeta.
- Ne mogu izvući ništa iz te Astleyjeve - reče kardinal Pole. Marija se namršti.
- Nadala sam se da bi nam ona mogla biti od koristi - prizna. - Dakako, zapravo
bih najradije dala ispitati sestru, ali to nije moguće.
Ne bez Filipova pristanka, a Filip je očito padao na Elizabetine smicalice. Marija
ne bi ništa poduzela bez njegova odobrenja.
- Voljela bih je poslati u Tower, da se ne bojim odmazde - reče naglas. - Poslala
sam kralju teklića da zatražim njegov savjet.
Već unaprijed znamo kako će taj savjet glasiti, mislio je Pole. I bio je u pravu.
- Njegovo Veličanstvo želi da sestri pošaljem ljubaznu poruku - objasni mu
Marija tek nekoliko dana poslije. - Potiče me da se poslužim toplim i milostivim
izrazima kako bih joj pokazala da je ne zanemarujem i mrzim, nego ljubim i cijenim.
- Glas joj je bio pun gorčine. Da bar Filip toliko silno mari za njezine osjećaje. - I
kaže da bih je trebala pozvati na dvor.
- Razborit prijedlog - primijeti Pole. - Njegovo Veličanstvo pokazuje veliku
mudrost. Bolje je da gospa Elizabeta bude ovdje, gdje je možete držati na oku, nego
da slobodno priprema pobunu u Hatfieldu.
- Zahvaljujem Njezinu Veličanstvu na pozivu, ali žalim što me kućne dužnosti
priječe da ga prihvatim - reče Elizabeta kraljičinu glasniku. - Možda ću ponovno o
tome razmisliti kada se vrati moja službenica, gospođa Astley.
Bila je to smiona poruka pa ona poslije potraži Cecila i ispriča mu što je
odgovorila glasniku.
- Pitam se jesam li morala nastupiti tako izazivački - promrmlja.
- S obzirom na to da niste ništa loše učinili, imate svako pravo izraziti
negodovanje - reče joj Cecil. - Ništa se neće dokazati protiv gospođe Astley, dakako.
Pokrenut je postupak protiv nje zato što ga se nitko ne usuđuje pokrenuti protiv vas,
gospođo. To je više nego jasno. Stoga se smirite jer niste u opasnosti, baš kao ni vaša
dobra gospođa Astley.
- Pravo zborite - reče Elizabeta. - Da nema vaših mudrih savjeta, ne znam što bih
učinila.
Uslijedi dolazak postarijega sir Thomasa Popea, srdačnoga katoličkog
plemenitaša kojega je kraljica imenovala sestrinim upraviteljem.
- Nisam toliko glupa da ne shvaćam kako je ovdje da bi me držao na oku - reče
Elizabeta Cecilu. - Otkada meni treba upravitelj?
- On je ovdje i radi vaše zaštite - napomene joj Cecil. - Njegova će budnost
onemogućiti vaše neprijatelje da vas optuže za bilo kakvo podrivanje vlasti. Na
vašemu mjestu, gospođo, ja bih ga dočekao s dobrodošlicom.
- Poslušat ću vaš savjet, stari moj prijatelju - obeća Elizabeta.
Zajedno sa sir Thomasom Popeom došla je i obudovjela gospođa Cox koju je
kraljica bila poslala kao zamjenu za Kat. Slika i prilika ćudoredne čestitosti,
pobožna, trijezna i čedna, ali prijateljski raspoložena i blagonaklona. Ipak, Elizabeta
odbije dopustiti joj da obavlja Katine dužnosti.
- To će preuzeti Blanche Parry - priopći ona gospođi Cox. - Naviknule smo se
jedna na drugu, a ona mi je i prije dobro služila za odsutnosti gospođe Astley.
Gospođa Cox krotko kimne i duboko se nakloni, ali ostane neprestano prisutna u
Elizabetinu životu: tijekom objeda, u vrtovima, u galeriji, a jedne večeri i u salonu.
Elizabeta je hrabro podnosila njezinu prisutnost, prisjećajući se Cecilovih riječi o sir
Thomasu Popeu te ih primjenjujući i na gospođu Cox.
Sir Thomas joj je bio drag. Bio je učen čovjek, pravnik koji je osnovao koledž u
Oxfordu, živahna uma. Bio je zabavan sudrug za objedom, a kada bi se tu našao i
meštar Ašcham, razgovor bi postao poticajan i duhovit.
- Jeste li znali da sam nekoć prijateljevao sa sir Thomasom Moreom? - upita je on
jednom prilikom.
- Nisam - odvrati Elizabeta. - Znam samo da su se svi uskomešali kada ga je moj
otac, kralj Henrik, poslao na stratište.
Sir Thomas uzdahne.
- Bila je to šteta, bez obzira na kraljevo pravo da to učini. More je bio izvanredno
učen čovjek, vesela duha, a zalagao se i za žensko obrazovanje.
- Ah, onda mu mogu samo odobravati! - osmjehne se Elizabeta. Razgovarali su
neko vrijeme o sir Thomasovim zamislima o novome koledžu, za što se bio zagrijao.
- Hoćete U primati i žene? - izazivala ga je Elizabeta.
- Kakve li pomisli! - zahihoće on.
- Kada biste to učinili, gospa Elizabeta trebala bi biti među prvima! - dometne s
divljenjem Ascham.
- Onda ću morati vječito žaliti što me pravila sprječavaju da vas upišem, gospođo
- reče Pope viteški.
 Drugomje prigodom razgovor skrenuo na razne oblike zabave.
- Čujem da volite dramu - reče Elizabeti sir Thomas.
- Ništa mi nije draže od dobro priređenih živih slika ih dobra komada - reče mu
ona.
- Onda ćemo uz vaše dopuštenje ovdje postaviti jednu predstavu! - obeća on pa
tako Elizabeta i njezino kućanstvo dobiše priliku uživati u uzbudljivoj izvedbi
omiljenoga starog Fulgencija i Lukrecije i poznatoga staromodnog interludija
Veličajnost iz pera pjesnika Skeltona24
- Moj je otac često znao govoriti o ovome komadu - zahvalno reče Elizabeta
Popeu. - Volio je način na koji se u njemu politička zla suprotstavljaju političkim
vrlinama.
Sir Thomas se s odobravanjem nasmiješi.
- Sljedeći tjedan priredit ćemo žive slike - najavi joj. - Hoće li nam Vaša Milost
učiniti čast i sudjelovati u tome?
- Ništa mi ne bi bilo draže! - izjavi ona, prisjetivši se opojnih dana djetinjstva,
kada se oduševljavala živim slikama na dvoru.
Jedino što je bacalo sjenku na taj užitak bila je stalna briga zbog Katine
odsutnosti.
U srpnju, međutim, na red dođoše neka ozbiljnija pitanja nego što su žive slike.
- Od Vijeća sam dobio upute da Vašu Milost obavijestim o događaju koji izaziva
vrlo veliku uznemirenost - utučeno reče Elizabeti sir Thomas.
Elizabeta sjedne.
- Recite mi sve - oštro reče, pitajući se kakva je sad nova nevolja u pitanju.
- Učitelj po imenu Cleobury, iz Suffolk a, nedavno se počeo predstavljati kao
Edward Courtenay, grof od Devona - poče pripovijedati Pope. - U Huntingdonshireu
je natjerao svećenika da u crkvi objavi kako je kraljica umrla, a da su Vaša Milost i
vaš... oprostite mi, samo navodim što je ovdje napisano... ljubljeni suložnik, Edmund
Courtenay... pobogu, nije bio sposoban zapamtiti ni grofovo ime... sada kraljica i
kralj u našem kraljevstvu.
- To je nečuveno! - ljutito vikne Elizabeta. - Kako se taj čovjek usuđuje i
spomenuti me u takvoj kleveti!
- Da, doista - suglasi se sir Thomas. - Bit će vam stoga drago čuti da su i on i
svećenik uhićeni te da je tijekom ispitivanja jasno utvrđeno kako su djelovali
potpuno samostalno.
- Pa zašto je onda Vijeće našlo prikladnim mene upoznati s tim zlodjelom? - upita
Elizabeta. - To sa mnom nema nikakve veze!
 - Kažu da vas samo žele upoznati sa svim okolnostima kako bi postalo potpuno
razvidno koliko su ti ljudi daleko otišli u zloporabi imena Vaše Milosti.
- Uistinu - odvrati ona kako će se kraljica ikada pouzdati u mene ako se ovakvi
bezumnici budu tako bezobzirno i podmuklo razbacivali mojim imenom? Moram joj
pisati i dati joj do znanja da sam svjesna njezina položaja.
Ona je, naime, u potpunosti shvaćala zašto Marija u njoj vidi prijetnju. Čak ako
ona osobno i jest odana i iskrena, uvijek će biti onih koji će težiti kovanju zavjera u
njezino ime - to je sada postajalo sve jasnije. Ipak, zar to djelomice nije bila Marijina
krivnja? Da je omiljena kao vladarica i da nije pokrenula sva ona strašna spaljivanja
ili nametanje vlastite vjere, nitko ne bi imao potrebu buniti se ili dizati ustanak protiv
nje. Jedini način da se sačuva prijestolje jest osvojiti srce puka. Dakako, Elizabeta to
nije mogla reći kraljici, ali pokušala ju je, što je rječitije mogla, uvjeriti u vlastitu
odanost.
„Što god drugi iz zlobe tvrdili ili spletkarili”, pisala je, „dobro znam da Vaše
Veličanstvo mora sigurno znati kako sam prema Vama iskrena tako da, što više
magloviti oblaci budu zaklanjali svjetlo te iskrenosti, to će moje čestite misli jače
sjati i zasjenjivati njihovu skrivenu zlobu.”
Sve čemu se mogla nadati bilo je da će, budući da ona sada pokazuje
razumijevanje za Mariju i suosjećanje s njezinim položajem, Marija razumjeti nju i
suosjećati s položajem u kojemu se ona nalazi.
Elizabeta se toga kolovoza razboljela i pala u postelju pogođena žuticom i
teškoćama s disanjem. Nedostajala joj je Katina dobrodušna briga i teško je patila
zbog vrućine, nesposobna čitati ili se na bilo što usredotočiti dulje vrijeme. Željela je
što prije ozdraviti pa da može opet odlaziti na jahanje ili u duge šetnje koje je toliko
voljela.
Oporavljala se i još se uvijek ljutila što mora mirovati, kada k njoj u rujnu dođe
sir Thomas i obavijesti je o Courtenayjevoj smrti.
- Umro je u Padovi - priopći joj.
- Kako? - znatiželjno upita Elizabeta.
- Od groznice koja je uslijedila nakon pada - reče Pope.
- Bilo je tu možda i nešto više od toga - otkrije joj kasnije Cecil, kada su se na
nekoliko trenutaka našli nasamo. - Više je u pitanju bila ljudska pomoć nego Božja,
ili bar tako kažu. Govori se o otrovu i ubojicama. Njegova će smrt koristiti i
Engleskoj i Španjolskoj, a tako je zasigurno uklonjena opasnost od Plantagenetova
potomka koji zahtijeva pravo na prijestolje.
- I smišlja kako se oženiti mnome - dometne Elizabeta. - Mislite li da su te glasine
utemeljene? - U očima joj se čitala zabrinutost. - Naime, ako je tako, bojim se da ću
ja biti sljedeća.
 - Nikada se neće odvažiti na to - izjavi Cecil. - Ne dok ste pod zaštitom kralja
Filipa. On nema želje vidjeti škotsku kraljicu na engleskome prijestolju. To
Španjolskoj nimalo ne bi odgovaralo. Smirite, stoga, svoje strahove.
- Courtenay je bio neozbiljan i prilično beznačajan mladić - prisjećala se
Elizabeta, duboko dišući da smiri otežano disanje izazvano strahom. - Ne mogu se
pretvarati da mi nije laknulo što je umro, neka mi Gospodin oprosti. Već me počelo
zamarati da mi se ime toliko povezuje s njegovim. Bog se još jednom pokazao
pravednim.
Bog je ponovno pokazao svoju pravednost idućega mjeseca kada je Marija dala
Kat pustiti iz tamnice. Elizabeta ponovno raširenih ruku i s ljubavlju dočeka vjernu
odgojiteljicu pa opet jedna drugoj zaplakaše na ramenu, gorko žaleći za mjesecima
protraćenim u razdvojenosti i tjeskobi.
Očito, vjetar se opet počeo okretati i zlo ju je još jednom mimoišlo. A da kraljica
misli kako Elizabetu više nije potrebno držati pod nadzorom postalo je jasno kada je
sir Thomas Pope najavio svoj skori odlazak.
- Bit će mi žao što gubim tako dobra prijatelja reče mu ona iskreno.
- A ja vas, gospođo, nerado napuštam. Uživao sam u vremenu koje sam ovdje
proveo - odgovori on, duboko se klanjajući.
Potom se vine na konja i cestom otkasa natrag u London.
Gledajući ga kako odlazi, Elizabeta se zapita je li sada napokon slobodna od
spletaka i pogibli što su je okruživale i prijetile joj nekoliko posljednjih i teških
godina. Nekako nije mogla povjerovati u to.

* * *

- Kraljica me pozvala u London - u studenome reče ona Kat. - Moram doći svečano
odjevena jer ima sa mnom raspraviti važno pitanje.
Pitam se što li to može biti? - sumnjičavo će Kat.
- Možda želi razgovarati o nasljednom redu - glasilo je Elizabetino mišljenje. -
Kralja već dugo nema, a njezino je zdravlje toliko neizvjesno da se teško može
nadati prestolonasljedniku kojega će sama roditi.
- Pomolimo se da je napokon došla k pameti - sa žarom reče Kat. - Zaslužujete da
vam ukaže čast kao svojoj nasljednici. A ja ću se pobrinuti za to da na dvor odete
izgledajući u skladu s tom ulogom.
Uskoro su na postelji bile naslagane hrpe raskošnih tkanina i bogatih haljina, a
Elizabeta je prebirala po kovčežiću za nakit odabirući najbolje od svega.
- Pozvat ću svoje zakupce - izjavi. - Pratit će me dvije stotine plemenitaša, a svi
će nositi nove ogrtače od baršuna.
I tako, kraljevski odjevena u tamnozeleni baršun podstavljen vjeveričjim krznom
koji joj je savršeno isticao plamenocrvene uvojke, Elizabeta projaše kroz London,
klanjajući se lijevo i desno da puku zahvali na radosnome dočeku. U Whitehallu je
kraljica milostivo dočeka, podigavši je i poljubivši pa je povede u posebnu odaju
gdje su ih čekale slastice i hipokras.
Elizabeta se zaprepasti vidjevši kako je Marija prerano ostarjela i postala
melankolična. Zacijelo je bila preopterećena državnim brigama i pod udarom
neprestanih zavjera, ali Elizabeta je bila uvjerena da s time više veze ima kraljeva
odsutnost nego bilo što drugo. Marija je venula, to je bilo jasno, venula je već
petnaest mjeseci, a tome očigledno nije bilo kraja.
Čim su razmijenile izraze ljubaznosti, kraljica prijeđe na stvar.
- Njegovo vam je Veličanstvo pronašlo supruga - reče. Elizabeta je unezvijereno
zurila u nju.
- S obzirom na nedavne urote, od kojih ni za jednu, to znamo, niste vi bili krivi, i
njemu i meni se čini da bi za vas bilo najbolje udati se za nekoga pouzdanog
katoličkog vladara na kojega je moguće osloniti se da će biti vjeran i Engleskoj i
Španjolskoj. Takav je vojvoda od Savoje.
Elizabeta se zgrozi.
- Gospođo, ja općenito nisam nimalo sklona udaji - brzo reče. Marija se slabašno
osmjehne.
- Ni ja joj nisam bila sklona, sestro. I ja sam osjećala istu djevičansku nevoljkost,
ali kada je do toga ipak došlo, otkrila sam da su svi moji strahovi bili neutemeljeni.
Kad bi ti samo znala, pomisli Elizabeta, a naglas odvrati:
- Ne bojim se ja braka, gospođo. Nego, odlučila sam život proživjeti kao djevica i
neudana.
- No, to je neprirodno - prigovori Marija. - Svim je ženama potrebno ispunjenje
što ga donosi brak. Ne možete živjeti poput redovnice! A osim toga, ženske osobe
kraljevske krvi moraju se udati iz državnih razloga. Kralj i ja smo jako sretni...
Glas joj utihne i nije izgledala nimalo sretno.
Elizabeta je očajavala. Ideja o braku bila joj je odbojna iz nekoliko nezaobilaznih
razloga. Kada dođe na prijestolje - sada je u njezinoj glavi to postalo kada, a ne ako -
nije kanila dijeliti vlast sa suprugom: u njezinu će kraljevstvu biti samojedna
gospodarica, bez ikakva gospodara. Vidjela je nesretne posljedice sestrina braka i
nije željela da se i njoj dogodi isto. Osim toga, kako bi mogla, kao kraljica, spasiti
Englesku iz kandži Rima ako bude u braku s jednim od najvećih katoličkih vladara u
kršćanskome svijetu? A tu je bilo i obećanje koje je sama sebi dala, da se nikada
neće ponovno izložiti odlasku u postelju s muškarcem, uza sve užasne opasnosti od
trudnoće i smrti. Dičila se da je sada iznad želje za time. Tko se jednom opeče...
Ne može, neće se udati za vojvodu od Savoje!
- Ne mogu to prihvatiti! Radije ću umrijeti! - izletje joj, a onda, na vlastiti užas, i
zajeca. - Nisam zdrava osoba - pobuni se. - Vaše Veličanstvo ne zna sve o tome, ali
vas uvjeravam da su boljetice od kojih patim takve da me odvraćaju od bilo kakve
želje za suprugom.
Tako! Otišla je onoliko daleko koliko se usuđivala. Marija pogleda krepku,
zdravu sestru što joj je sjedila sučelice i načas ostade bez riječi.
- Boljetice? - ponovi. - Kakve boljetice?
- Ženske boljetice - kratko će Elizabeta.
Marija nesigurno posegne i dotakne sestrinu ruku.
- Sestra sam vam, a ne samo kraljica - kaza. Možete mi to reći, kao žena ženi.
- Ne mogu, previše se sramim - odvrati Elizabeta oborivši glavu kako bi Marija
pomislila da je porumenjela. - Dostatno je reći da sigurno znam kako nisam
sposobna za općenje s muškarcem. Molim vas stoga, gospođo, nemojte me tjerati na
taj brak.
Mariju ovo ponovno zbuni. Je li to još jedna Elizabetina smicalica? Može li joj
vjerovati?
- Žao mi je što to čujem - reče blagim glasom. - Možda se toj nevolji može kako
doskočiti. Jeste li se posavjetovali s liječnikom o tome?
- Ne treba mi hječnik da utvrdi nešto što znam da je tako! - izjavi Elizabeta. -
Preklinjem vas, gospođo, nemojte me dalje siliti. To je pitanje za mene i odviše
bolno.
Zvučala je doista uzrujano pa Marija zaključi kako bi bilo mudro na neko vrijeme
napustiti svaku raspravu o braku.
- Žao mi je vidjeti vas tako potresenu. Razgovarat ćemo više o tome neki drugi
dan - reče. - Ako se želite povući s dvora, dala sam za vas pripremiti Somerset
House,
- Zahvaljujem Vašemu Veličanstvu na ljubaznosti - reče Elizabeta obrisavši oči
rupčićem.
Potom se nakloni i sa zahvalnošću povuče, osjećajući olakšanje što je, bar za
sada, pitanje o braku odgođeno. U jednom se strašnom trenu pitala nije li previše
stavila na kocku i neće li Marija možda ustrajati na tome da je pregledaju kraljevski
liječnici ih skupina matrona pa će se sigurno otkriti kako ona uopće nije djevica, a
možda čak i, koliko je sama znala o tome, pronaći pokazatelji njezine minule
trudnoće. Ipak, zaključi da je opasnost od toga neznatna s obzirom na Marijinu
urođenu stidljivost i suzdržanost u vezi s takvim pitanjima. A Marija je bila i puna
razumijevanja, nije navaljivala. Na kraju krajeva, Elizabeta je dobila na vremenu, što
će joj biti dragocjeno da smisli što bi sljedeće učinila kako bi se izvukla od pristanka
na ovaj brak. No, koliko joj vremena ostaje?
Prema broju lordova i gospi koji su joj tijekom idućih nekoliko dana dolazili odati
počast u Somerset Houseu, Elizabeti je bilo jasno kako vjetar puše. Među njima je
bila i Frances Sidney, grofica od Sussexa, čiji je suprug uvijek bio prijatelj Elizabeti,
osobito u mračnim danima kada je bila zatočenica u Toweru. Frances je bila
upadljivo crvenokosa i izgledom tako slična Elizabeti da ih se gotovo moglo smatrati
blizankama. Elizabeta se tako spremno zagrije za nju da se njih dvije uskoro prisno
sprijateljiše, a grofičini posjeti postadoše česti i dugotrajni.
Elizabeta se pitala može li se pouzdati u novu prijateljicu. Pouzdanim je
članovima svojega kućanstva - Kat, Aschamu, Parryju, Cecilu i Blanche - bila rekla
kako strahuje da će je kraljica prisiliti na brak s vojvodom od Savoje i njihova ju je
reakcija u isti mah osokolila i uplašila.
- Morate se tome oduprijeti! - odlučno joj je rekao Cecil. - Kraljičino je zdravlje
lose, to ne može još dugo trajati. Dobri ljudi u ovoj zemlji ulažu povjerenje u vas i
očekuju da ćete ih izbaviti od ovih progona. Udaja za vojvodu bila bi recept za
katastrofu. Ako sve izlike propadnu, morat ćete pobjeći iz zemlje i biti spremni
vratiti se kada za to dođe vrijeme.
- Pobjeći iz zemlje?! - usklikne Elizabeta.
- William dobro govori - rekao je Ascham. - Ovo je mudar savjet i dobro biste
učinili da ga se držite.
- Kako? - upitala je ona.
- Francuski će poklisar biti presretan pomoći vam nasmiješio se Cecil. - Njegov
će kralj učiniti sve da poljulja ovu prošpanjolsku vladavinu.
- Ali, ne mogu mu izravno pristupiti - istaknula je Elizabeta. - Motri se svaki moj
pokret.
- A ja nemam nikakve važnosti - tmurno je rekao Cecil. - Ja sam kod kraljice i
Vijeća persona non grata, a na stranim sam dvorovima nepoznat.
- Mogla bih Monsieuru de Noaillesu napisati pismo - predložila je Elizabeta.
- Previše opasno - rekao je Cecil.
- Ono što vam treba, gospođo, jest odana i ugledna osoba koja bi mogla otići
poklisaru umjesto vas - zaključio je Roger Ascham.
- Nažalost, ne postoji nitko takav - odgovorila je ona. - U svakom slučaju, moram
o tome promisliti. Bit će to drastičan korak, napustiti kraljevstvo.
Toga je jutra, međutim, primila osobnu kraljičinu poruku u kojoj je kraljica
izražavala želju da joj Elizabeta bez odlaganja dade odgovor u vezi s udajom za
vojvodu. Nije bilo nikakve sumnje: na nju se vrsi pritisak da pristane na tu vezu.
I sada joj je u velikoj dvorani sučelice sjedila mlada grofica. Hoće li je se
Elizabeta usuditi zamoliti da posreduje kod francuskoga poklisara?
- Učinila bili sve što je u mojoj moći da vam pomognem! - izjavi grofica kada joj
je Elizabeta rekla da joj je potrebna usluga, i to od presudne važnosti.
- Najprije mi se morate zakleti da ćete sve što vam kažem čuvati kao tajnu -
ozbiljno će Elizabeta. - U pitanju je visoka politika, u sve je uključena i sama
kraljica, a vaše će vas upletanje donekle dovesti u opasnost. Ako vam je to
neprihvatljivo, onda nećemo više o tome govoriti.
- Draga gospođo, rekla sam da ću vam služiti u bilo kojoj stvari i čvrsto ostajem
pri tome! - strastveno izjavi Frances.
Elizabeti lakne.
- Onda, evo što želim da učinite - reče.
- Ne mogu na to pristati - reče de Noailles. - Gospi Elizabeti je mjesto ovdje i ona
ne bi smjela razmišljati o tako očajničkom koraku. Ne smije zaboraviti što je na
kocki.
- Ali, prisiljavaju je na ovaj brak! - prosvjedovala je grofica, lica bijela i
uznemirena pod tamnom kukuljicom plašta kojim se bila zaogrnula da je nitko ne
prepozna prilikom ovoga noćnog posjeta francuskome poklisaru.
- Nipošto ne smije napustiti Englesku! - odlučno reče poklisar.
- Mora kraljici objasniti da ne pristaje na taj brak.
- Tako je i učinila, ali kraljica vrši pritisak na nju.
- Onda joj se mora oduprijeti. Ne može je prisiliti na to.
- Mislim da ne razumijete, Monsieur. Za nju bi bilo opasno naljutiti kraljicu.
- A još opasnije pokušati pobjeći. Čak i ako uspije, dovest će u opasnost izglede
da se popne na prijestolje - bio je nepopustljiv de Noailles.
- Razočarala sam se u vama, gospodine - bodro uzvrati grofica. - Mislila sam
kako ću kod vas naići na spremnost da pomognete gospi u nevolji. No, ako mi vi
nećete pomoći, onda ću sama morati nešto učiniti. Sigurna sam da će vaš gospodar
kralj saslušati moj zahtjev ako mu ga osobno iznesem. Pružit će joj utočište.
Poklisar je zaprepašteno pogleda.
- Preklinjem vas, gospođo, ne činite to - zamoli je.
- Donijela sam odluku. Nećete me odgovoriti - odvrati mu ona.
Omotavši se plaštem, izjuri iz sobe, kradom prođe kroz vrata poklisarstva, ogleda
se lijevo i desno kako je nitko ne bi vidio i nestade u noći.
 - Zna li itko zašto je grofica od Sussexa poduzela odlazak u Francusku? - pitala je
kraljica svoje savjetnike koji su je većinom bezizražajno promatrali.
- Naše su spoznaje da se nedavno vratila iz te zemlje - dometne kardinal Pole. -
Čini se čudnim što je otišla onamo ne zatraživši prethodno provodno pismo od
Vašega Veličanstva. A i nema u Francuskoj nikakvih veza ni bilo kakva razloga za
odlazak onamo, što se sve čini čudnim.
- Vjerodostojno sam obaviještena da je prije odlaska često posjećivala gospu
Elizabetu - reče Marija. - Zbog toga i jesam tako nepovjerljiva.
- Hoćemo li je ispitati? - predloži lord Hastings.
- Već jesmo - reče mu Pole. - Tvrdi da je putovala isključivo u osobne svrhe, a na
pitanje o čemu je riječ, kao da nije mogla sa sigurnošću odgovoriti.
- Moj je savjet, gospođo, da je držite na oku - reče Paget. - Možda u tome njezinu
putovanju i nema ničega. Ali, kada je u pitanju gospa Elizabeta, nikad se ne zna.
Elizabeta je stajala uspravno pred Marijom. Kraljičina je soba bila hladna unatoč
zapaljenome žeravniku, a slabo je prosinačko svjetlo blijedjelo.
Pozvala sam vas ovamo da dobijem odgovor o tome hoćete li se udati za vojvodu
od Savoje - započe razgovor kraljica umatajući se u krzno.
Elizabeta padne na koljena. Oduprite se, rekli su, oduprite se svom snagom. To
joj je sada bila jedina mogućnost jer su i francuski poklisar i francuski kralj ustrajali
na njezinu ostanku u Engleskoj.
- Gospođo, ponizno vas molim da mi oprostite, ali ne mogu se udati za njega -
izjavi. - Vaše Veličanstvo zna zašto.
Kraljica blago porumeni.
- Takve se smetnje mogu otkloniti - reče odlučno. - Poslat ću vam svoje liječnike.
- Gospođo, ne, molim vas! - u panici uzvikne Elizabeta. Marija bijesno plane.
- Zašto mi se suprotstavljate na svakom koraku? - bolno zaječi. - Vi ste moja
nasljednica, ali mi se od vremena do vremena još uvijek čini da ste mi, tako mi Bog
pomogao, zapravo neprijateljica.
Ja sam najodanija prijateljica Vašega Veličanstva - žestoko je prosvjedovala
Elizabeta. - Moji osjećaji prema braku nemaju utjecaja na to.
- Vaša je udaja državno pitanje, ugovorena za dobrobit ovoga kraljevstva...
mojega kraljevstva! - istakne Marija. - Nemojte me izazivati u ovome najvažnijem
pogledu.
- Ali, gospođo...
- Dosta! - odreže Marija. - Znate da imam moć oduzeti vam pravo na prijestolje?
Ili vas otpraviti u Tower pa čak i poslati na stratište?
 Skupivši svu hrabrost, Elizabeta joj se suprotstavi.
- Mislim da obje znamo, gospođo, kako ni kralj ni Parlament ne bi potvrdili bilo
koju od tih odluka - tiho reče, drhteći zbog vlastite hrabrosti.
Marija je zurila u nju.
- Postajete previše drzoviti! - uzvikne. - Smijem li vas podsjetiti na to da ovaj
brak želi upravo kralj? Neće dobro prihvatiti činjenicu da ste se tome suprotstavili.
Upozoravam vas, sestro, ovo će i te kako uroditi posljedicama, a ako bude u mojoj
moći, odabrat ću drugu osobu da me naslijedi!
- Onda, gospođo, nimalo ne sumnjam da me vojvoda vise neće smatrati tako
poželjnom prilikom! - otpovrne Elizabeta.
- Napustit ćete dvor! - prasne Marija. I to smjesta! Ne mogu vas više očima
vidjeti.
- Onda ću, s vašim dopuštenjem, poći u Hatfield smireno reče Elizabeta.
Počinjala je osjećati vlastitu moć.
- Možete se nositi ravno u pakao, bar što se mene tiče - dobaci joj Marija. - A
možete biti i uvjereni da vas nikada neću odrediti svojom nasljednicom.
- Odredili vi mene ili ne, ja to jesam! - uzvrati Elizabeta, a potom ustane i uz
naklon iziđe iz sobe, ostavivši kraljicu nijemu od bijesa.
Filip se vraća u Englesku!
Marijino je srce prštalo od radosti i zahvalnosti dok se u kapelici pred kipom
Gospe s Djetetom spuštala na koljena. Vraća se k njoj, a članovi njegova kućanstva
putuju pred njim. Uskoro će se ponovno sresti i opet će uživati u blaženome
sjedinjenju što ga je Bog namijenio svim bračnim parovima. A uz volju Božju, još bi
moglo biti i izgleda za dijete, katoličkoga nasljednika koji će je naslijediti...
U svojoj radosti više nije bila sposobna osjećati ikakvu ogorčenost prema
Elizabeti, ostavljajući njihovu svađu odlučno za sobom te je doista sa zadovoljstvom
udovoljila Filipovu zahtjevu i sestru za božićne blagdane pozvala u Greenwich da
ondje zajedno čekaju njegov dolazak.
Elizabeta je s iznenađenjem podigla pogled prema Mariji kada ju je sestra, iz
Hatfielda je pozvavši k sebi, pozdravila i blagonaklono je obdarila krasnim srebrnim
predmetima.
- Nisam dostojna - promrmlja, zapanjena promjenom kraljičinih osjećaja.
- To možete zahvaliti Njegovu Veličanstvu - odgovori Marija, ali bez pravoga
sarkazma u glasu: govorila je kao zaljubljena žena čiji je dragan svaki čas imao
stići...
 19. 1557.

uy Gomez, Filipov dobar prijatelj i blizak savjetnik koji je nedavno bio stigao u
R Englesku, stajao je pred kraljicom.
- Vaše je Veličanstvo jamačno čulo da su Francuzi prekinuli primirje i napali
Douai - ozbiljno reče.
- Doista jesam - odgovori ona - i zatražila sam od Vijeća da se Engleska uključi u
rat kako bi podržala Španjolsku.
- Da, gospođo, ali dobili smo izvješće da su vaši savjetnici odbili dati pristanak na
to - optuživački reče Gomez, na ukočen, kastiljanski način, pogledom gotovo
sijevajući na nju.
To je točno - uzdahne ona. - Kažu da si Engleska ne može priuštiti rat, da se taj
rat nas ne tiče i da nismo vezani nikakvim ugovorom pružati vašemu kralju podršku
u ratovima. Ja sam im, dakako, objavila svoju volju.
- Smijem li podsjetiti Vaše Veličanstvo da je objava rata isključivo u vladarovoj
nadležnosti? - hladno upita Gomez.
- Bojim se to učiniti bez potpore Krunskoga vijeća - nećkala se Marija.
- Možda će Vaše Veličanstvo nešto poduzeti ako mu kažem kako mi je kralj
zapovjedio da vam kažem kako će njegov dolazak u Englesku ovisiti o vašemu
obećanju da ćete objaviti rat Francuskoj - smireno reče Gomez.
Marijin se oštar udisaj jasno čuo. Ovo je bilo okrutno, okrutno, ali čak ni sada
nije mogla kriviti Filipa. Izgubit ću ili kraljevstvo ili srce, mislila je kraljica. Ali, nije
imala izbora.
- Recite kralju da obećavam kako ću uvjeriti Vijeće da pristane na rat - reče
slabašno. - I molim vas, zamolite ga da se ne plaši doći ovamo!
Zvona su glasno zvonila, a dvor je en fête očekivao Filipov dolazak u Greenwich.
Elizabeta, iskrcavši se iz cvijećem urešene teglenice, vidje da je sestrino umorno lice
ozareno od očekivanja, primijeti njezinu uznemirenost dok se čekalo da se kralj
iskrca i uoči kako se Marija čvrsto uhvatila za njega, ne mogavši suzdržati suze. Filip
pak zadrži uobičajenu pribranost, ali kad je prišao Elizabeti da je podigne iz naklona,
promrmlja:
- Ne mislite kako sam ovamo došao samo zato da ovaj narod nagovorim na rat.
Došao sam i zato da zaključim vaš brak s vojvodom od Savoje pa nemojte ni
pomišljati na to da mi prkosite.
 Elizabeta pogne glavu, a obrazi su joj plamtjeli. Misli li on da će je na to
nagovoriti, sada kada joj je prijestolje na dohvat ruke?
Pa, otkrit će da se susreo sa sebi ravnim protivnikom. Bila je odlučna ne udati se
ni za vojvodu od Savoje ni za bilo koga drugoga.
Uz kralja i kraljicu jahala je prema Whitehallu, kroz ulice prepune razdraganih
građana, ali njihovi usklici nisu bih namijenjeni Mariji i Filipu. Osjećajući
nezadovoljstvo i ogorčenje kraljevskoga para, Elizabeta se nije usuđivala odgovoriti
na odobravanje puka. Na dvorskomeje prijmu bijesno stajala jer su, govorkalo se, u
Englesku bile došle kraljeve rođakinje, vojvotkinja od Parme i vojvotkinja od
Lorraine, da je otprate do Savoje i na vjenčanje s tamošnjim vojvodom.
Kada je predstaviše vojvotkinji od Lorraine, nekadašnjoj Kristini Danskoj, čija je
glasovita ljepota još uvijek bila vidljiva, Elizabeta nije mogla odoljeti a da je ne
podsjeti na njezinu mladenačku indiskreciju.
- Sigurna sam da se Vaša Milost sjeća kako mi je zamalo postala maćehom - reče
joj sa smiješkom. Sjetit ćete se da je moj otac, kralj Henrik, prosio vašu ruku.
Vojvotkinji se zarumenješe obrazi.
- U to sam vrijeme bila vrlo mlada, Visosti - reče. - Jesam li u pravu kada mislim
kako ste mu rekli da biste mu, kada biste imali dvije glave, jednu stavili na
raspolaganje? - zločesto upita Elizabeta. Dvorani se nasmijaše.
- Možda i jesam - odvrati vojvotkinja pokazujući nelagodu i razdražljivost.
- Umjesto toga, oženio se onom gospom ondje - reče Elizabeta pokazujući na
Anu Klevsku koja je stajala na drugom kraju prostorije i sada se već bila silno
udebljala. Ana je prilično bolesna, bila je čula, govorilo se o gnojnom čiru na prsima.
Potisnuvši drhtaj zbog zabrinutosti, Elizabeta se odjednom nagne tako da je samo
vojvotkinja može čuti.
- Radije bih umrla nego stupila u ovaj brak - reče tiho. Vojvotkinja je zbunjeno
pogleda, ali uto joj u pomoć priskoči kralj, podigavši njezinu ruku do usana i
poljubivši je.
- Vjerujem da vam je iskazana dobrodošlica, draga rođakinjo - reče, a oči mu se
upriješe u vojvotkinjine pa Elizabeta u tom trenutku shvati da među njima postoji i
druga veza, a ne samo srodnička.
Marija je, promatrajući s drugoga kraja prostorije, očito došla do istoga, za nju
tegobnog zaključka. Filipovu su dolasku prethodile glasine. Kako može u Englesku
dovoditi ljubavnicu i njome se ovako razmetati? I taj brak o kojemu su se svi
razgalamili - možda je de Noailles u pravu kada upozorava da je vojvoda od Savoje,
uza sav svoj visoki položaj, siromašan i zapravo lišen svega bogatstva?
Ljubomora prevlada: neće ona Filipu pomagati u njegovim naumima, ne kada se
ovako bezočno šepiri s tom svojom ljubavnicom.
Sutradan ujutro, Marija pozove Elizabetu i predloži joj da se vrati u Hatfield.
Najbolje je, reče, da joj sestra bude daleko od svih tih političkih spletaka. Potajno
pak nije htjela da Elizabeta svjedoči Filipovu koketiranju s onom bestidnicom od
njegove rođakinje. Da Elizabeta vidi tu izdaju, to nije mogla podnijeti!
- No, što ćemo s mojim brakom? - upita Elizabeta. - Shvatila sam da me
vojvotkinja došla odvesti u Savoju. Uistinu, gospođo, nisam shvaćala da je to tako
daleko stiglo. Preklinjem Vaše Veličanstvo...
- Ne bojte se - prekine je Marija. - Maknite se s dvora. Ne vraćajte se dok vas ne
pozovem. Nećete zbog toga imati nevolja.
Osjećajući krajnje olakšanje što se Marija najednom pokazala kao neočekivana
saveznica, Elizabeta otputuje, laka srca i uma oslobođena tjeskobe.

* * *

Filip je promatrao Mariju s neskrivenim gađenjem: bore što su ih na njezino lice bile
urezale briga i melankolija, mršavo tijelo, ravna prsa.
- Kažem vam, gospođo, ona mora doći na dvor! - zapovjednički će on
zanemarujući njezine prosvjede. - Ako je budem morao natjerati da uzme vojvodu od
Savoje za muža, i to ću učiniti.
Marija ga žalosno pogleda.
- Znate da je Vijeće protiv te veze - podsjeti ga. - A i ona sama to ne želi.
- Onda joj ponudite da ćete je priznati kao prestolonasljednicu u zamjenu za
pristanak na ovaj brak - predloži on.
- Čak i kada bi ona pristala, u što sumnjam, Vijeće se neće suglasiti s time, u to
sam sigurna. A ona se ne može udati bez dopuštenja Vijeća.
- Trebam li shvatiti da se i sami slažete s njima? - upita Filip, a oči mu se stisnu.
- Čula sam da je vojvoda siromašan, što znači da i nije tako dobra prilika kako
bismo željeli.
- Spreman je doći živjeti u Engleskoj - brzo reče Filip.
- Što će joj onda moći ponuditi? - upita Marija.
- Dobar je katolik i meni odan - odgovori Filip.
- To nije dovoljno - odrješito će Marija. - Nije dovoljno da se suprotstavim Vijeću
i zanemarim sestrine prigovore.
- Onda to znači da ćete se ogriješiti o dužnost koju imate prema meni, svojemu
suprugu, dužnost da mi budete poslušni - optuži je on.
- A što je s vašom dužnošću prema meni kao svojoj kraljici? - podsjeti ga Marija.
- Vi ste kraljičin suprug.
- A vi ste mi supruga! - žestoko se usprotivi Filip. - I kao takva, podložna mojoj
vlasti.
- Zaboravljate se - uzvikne Marija, opasno na rubu suza. - Ja sam vladarka u
ovome kraljevstvu i vlast nad svim podanicima u mojim je rukama. Sam Bog zna da
sam vam pokušavala u svemu udovoljiti, ali kadšto korist ovoga kraljevstva mora
biti na prvome mjestu. Ne mogu natjerati Elizabetu da se uda protiv svoje volje ni
protiv volje mojega naroda.
- Bah! - frkne Filip, Morate je natjerati da učini kako joj je naređeno. Ako cijenite
moju ljubav.
Prijetnja je bila i previše jasna. Slomljena srca, Marija dade Elizabetu pozvati iz
Hatfielda.
- Ne, gospođo, ne mogu pristati na to - reče Elizabeta žalosno, ali odlučno.
- Kada biste samo bolje razmislili... - nagovarala ju je Marija usprkos svim
svojim porivima.
- Gospođo! - žestoko uzvikne Elizabeta - uvjeravam vas, tako mi moje iskrenosti
i vjernosti, da u ovom trenutku ne kanim postupiti drukčije nego što sam vam već
izjavila... ne, čak i da mi svoju ruku ponudi najveći europski vladar!
- Onda moram reći kralju da odlučno odbijate - poraženo reče Marija. - Iako vas,
istini za volju, zbog toga ne krivim.
- Molim vas, učinite tako, gospođo - zamoli je Elizabeta.
- Vratite se u Hatfield - reče kraljica. - Ne znam kako će kralj postupiti, ali bit će
bolje za vas da ne budete ovdje.
Elizabeti nije trebalo dvaput reći. Kasnije toga istog mjeseca, kada joj Marija
neočekivano dođe u posjet u Hatfield i ni jednom riječju ne spomene udaju za
savojskoga vojvodu, kao ni ostale sporne predmete razgovora, Elizabeta zaključi da
je kraljica odnijela pobjedu nad mužem i da je to pitanje tiho palo u zaborav.
Tih nekoliko kratkih dana koliko je trajao posjet, sestre su napokon proživjele u
skladu. Elizabeta primi Mariju sa svim počastima i značajno se potrudi zabaviti je:
komad na latinskome, borba medvjeda sa psima, ples, sokolarenje, svirka na
virginalu koju je sama izvela i mnoge druge zabave. Najbiranija brana i najbolja
vina. Marijin užitak nije bio hinjen. Bilo je lijepo naći se daleko od dvora i uživati u
mirnome boravku na ladanju.
Elizabeta se nadala da će Marija reći nešto o tome kako će je priznati kao svoju
nasljednicu, ali kraljica nije pokretala takav razgovor. Previše ju je zaokupljao rat u
Francuskoj.
- Napokon sam uvjerila Vijeće da pošalje vojsku onamo - reče ona. - Ne mogu
manje učiniti za stvar svojega supruga.
To nije naša stvar, bijesno pomisli Elizabeta.
- Kralj će sam voditi vojsku - Marijin je glas bio pun tjeskobe.
- Opet odlazi iz Engleske? - iznenađeno upita Elizabeta, a potom požali što se nije
ugrizla za jezik: sestra joj je izgledala tako nesretno.
- Potreban je na kontinentu - reče Marija. - Čeka španjolsku flotu da dođe po
njega. - Uznemirene oči upravi na Elizabetu. - Molite se za njega, preklinjem vas -
potakne je. - Kao i za mene. Teško mi je kada je daleko od mene.
Elizabeta obeća da će tako učiniti. Uz toliko predviđene zabave, imale su malo
prilika za daljnji privatni razgovor, ali odnos među njima ostade srdačan, ako već ne
i topao, a posjetu i prerano dođe kraj.
Toga se posljednjeg jutra sestre izgrliše u dvorištu.
- Bog bio s vama, gospođo - reče Elizabeta kada dovedoše konja do povišenoga
potpornja s kojega će joj sestra uzjahati.
- Još vam jednom zahvaljujem na sjajnome gostoprimstvu - iz sedla joj dovikne
Marija. - Zbogom!
Kada se okrenula odjahati, Elizabeta i cijelo njezino kućanstvo spustiše se na
koljena. Posjet je prošao daleko bolje nego što se moglo očekivati, pomisli Elizabeta.

* * *

Na vratima kraljevske ložnice čulo se kucanje. Filip ustane iz postelje, navuče

baršunasti ogrtač da njime pokrije golotinju pa pode otvoriti. Čuo se kratak i
prigušen razgovor, a potom se kralj vrati supruzi.
- Flota je na vidiku! - uzvikne, a lice mu se razvedri obasjano sjajem svijeća. -
Moram se spremiti!
- Morate li tako skoro poći? - sa strahom u srcu šapne Marija.
U radosti je provodila posljednje noći, predavala mu se bez zadrške pa se umalo
uspjela uvjeriti da je, kada dođe trenutak odlaska, on neće napustiti.
- Vojska me čeka - reče joj on umivajući se vodom iz zlatnoga umivaonika
postavljena na hrastovoj škrinji.
Marija je vidjela da je Filip već daleko. Ostavit ću vam svojega ispovjednika -
reče joj - u nadi da će vas moći uvjeriti kako je bitno da se Elizabeta uda za vojvodu
od Savoje.
Mislila sam da smo završili raspravu o tome - reče potišteno Marija.
- Pa, razmislite ponovno - naredi on. - I razmislite o tome što bi se moglo
dogoditi s našim savezom ako ona po svojoj volji odabere supruga koji bi ovo
kraljevstvo možda mogao odvući u kaos!
Marija je šutjela. Nije bila sposobna izustiti ni riječi. Mogla je misliti samo na to
da je on ostavlja.
- Moram vam naglasiti potrebu za žurnošću - neumoljivo nastavi Filip. - Ako je
potrebno, brak se može sklopiti i u mojoj odsutnosti. A ima tu i još nešto.
Sva jadna, Marija podigne pogled. On se okrene prema njoj, vezujući hlače.
- Poželjno je, štoviše nužno, da Elizabetu imenujete svojom nasljednicom.
Ako Marija umre, htio je imati prijatelja na engleskome prijestolju kako bi se
savez očuvao, a bio je uvjeren da će Elizabetu moći čvrsto držati u šaci. Naravno,
postojala je i vrlo poželjna mogućnost da mu postane i nešto više od toga...
- Ne - reče Marija došavši do glasa i gorko žaleći što će posljednje riječi koje
upućuje Filipu biti izrečene u prkosu. - Možda mi i jest sestra i možda mi je danas
odana, ali rodila ju je žena koja je sramotno uvrijedila moju majku kraljicu i mene.
- To morate zaboraviti - nehajno joj reče Filip. - Morate riješiti pitanje
prestolonasljednika.
- Možda će to Bog riješiti umjesto mene - reče Marija, lagano porumenjevši. Bilo
što, samo da ga navede na povratak njoj...
- Ne možete računati na to - odgovori Filip, već pomalo gubeći strpljenje.
Bio je uvjeren kako je, unatoč svem njegovu nedavnome trudu u bračnoj postelji i
uz veliku kušnju koju su prošli, Marija prestara da zatrudni. Dovoljno je pogledati
ono što se posljednji put dogodilo!
Marija se, duboko povrijeđena, zavali na jastuke.
- Duboko žalim što vam ne mogu udovoljiti i Elizabetu imenovati svojom
nasljednicom - prizna - ali preispitala sam svoju savjest u vezi s tim pitanjem te
iskrena srca razmotrila svoje razloge, tako da znam kako sam u pravu jer se moja
savjest i dalje drži onoga čega se držala svih ovih godina. Elizabeta je u srcu
krivovjerka i ne želim joj ostaviti prijestolje.
- Silno sam nezadovoljan time - reče Filip olujna lica.
Još je uvijek bio ljut kada joj je, dva dana poslije toga, poželio zbogom na
pristaništu u Doveru. Kamena lica, po dužnosti joj je utisnuo poljubac u obraz, a
potom otišao do mostića i ukrcao se na palubu svojega broda. Dok je gledala kako ga
valovi odnose daleko od nje, Marija se hrabro borik sa suzama, uvjerena da ga vidi
posljednji put.
Na pismu je bio običan pečat. Bez krune. Elizabeta otvori pismo i ugodno se
iznenadi ugledavši potpis. Lord Robert Dudley. Znači, napokon su ga pustili iz
Towera.
Pisao joj je nudeći joj svoju službu. Prodao je nešto zemlje, objašnjavao je, i šalje
joj novac po posebnome glasniku, kao dokaz svoje odanosti. A da otkloni svaku
sumnju, bude li potrebno, spreman je za nju i umrijeti.
Ovo je čovjek koji jednim okom gleda u budućnost, s osmijehom reče ona sama
sebi. Muškarac čija odvažnost odgovara mojoj, nema sumnje. Prizove u sjećanje
njegov tamnoput izgled kao u kakva Talijana - Cigane moj, pomisli - ponosno
držanje i snažno, muževno tijelo pa osjeti kako se u njoj budi žudnja, ali brzo je
potisne. U njezinu položaju, požudne misli o muškarcima neće joj donijeti ništa
dobro. Može cijeniti divljenje i žar što ih lord Robert osjeća prema njoj i za njezinu
stvar, ali to je sve, mislila je Elizabeta. Ne želi ništa više od njega, s time je zauvijek
završila, a on je, na kraju krajeva, oženjen. I sama je nazočila njegovu vjenčanju, još
u bratovo vrijeme.
- Što znate o Robertu Dudleyju? - nehajno je upitala Cecila. Cecil je sumnjičavo
pogleda.
- Ništarija - reče nestašno. - Hrabar čovjek, ali nagao, dobar protestant... ili je bar
to bio, no rođeni spletkar. A otkako je izišao iz tamnice, čujem da je silno omiljen
među gospama. Zašto pitate?
- Dobila sam pismo od njega. Ona pruži list Cecilu.
- Gle, gle - smješkao se on. - Dobro je imati prijatelje.
- Mislim da će mi se sviđati prijateljstvo s lordom Robertom - koketno je
razmišljala Elizabeta, nesvjesno pritisnuvši pismo na grudi.
Cecil se zamisli.
- Čujem da se namislio sprijateljiti s članovima kraljeva kućanstva - reče. -
Mogao bi vam koristiti na mnogo načina. Njegujte to prijateljstvo. U čovjeka koji
prodaje zemlju radi vaše stvari, sigurno se možete pouzdati.
- Mislila sam da ste ga maločas nazvali ništarijom - zadirkivala ga je Elizabeta.
- Možda sam ga pogrešno procijenio - prizna Cecil. - Veleizdaju je, na kraju
krajeva, počinio davno. Možda je nakon vremena provedena u Toweru postao manje
brzoplet!
Elizabeta otpiše Dudleyju, zahvali mu na daru i želji da joj učini uslugu. To je
pismo bilo tek prvo od mnogih. Uskoro su se redovito dopisivali: on ju je obasipao
pohvalama i uvjeravanjima u svoju odanost, a njezin je pristup bio suzdržamji, ali je
mnogo obećavao - gradila je mostove preko kojih će jednoga dana poželjeti prijeći.
Naposljetku je njegova pisma počela iščekivati, oduševljavati se njegovim
ekstravagantnim komplimentima i uživati sastavljajući odgovore koji su mu pružali
mogućnost da ih shvati kako želi. Nema ničega lošeg u tome, uvjeravala se. Lagano
očijukanje koje joj je sumorne dane često činilo zanimljivijima.
 20. 1558.

ože pomozi, Calais je izgubljen! - vikao je Cecil u uzbuđenju koje je za nj bilo

B rijetko uletjevši u sobu gdje je Elizabeta pregledavala Parryjeve obračune.
- Izgubljen? - ponovi ona zaprepašteno.
- Pao je u ruke Francuzima početkom siječnja, nakon iznenadna napada - objasni
joj on.
- Ne mogu povjerovati u to - šapne ona potišteno. - Calais je u engleskim rukama
već više od dvjesto godina.
- Da, i to je bio posljednji bastion koji je u Francuskoj štitio naša područja -
dometne Cecil. - Njegov gubitak mora za kraljicu biti strašan udarac.
- Pa, ona i jest kriva za to! - izjavi Elizabeta. - Ona nas je i uplela u taj rat, samo
zato da bi udovoljila kralju, svojemu suprugu.
- Da, ljaga pada na nju - suglasi se on. - Morat će živjeti s time. A kladim se da
kralj nije podigao ni prst da spasi Calais.
- Zacijelo će Njezino Veličanstvo poslati vojsku da vrati Calais? - upita Parry.
- Nažalost, prijatelju moj, sumnjam da ovo kraljevstvo može snositi takav trošak -
odgovori Cecil. - Po svemu sudeći, riznica je ispražnjena. Zemlja nikada nije lošije
stajala u pogledu snage, novca, muškaraca i bogatstva. Zbog toga se stidim što sam
Englez.
- A spaljivanja se žurno nastavljaju - reče Elizabeta. - Svećenici vladaju svime.
Kraljevstvo je iscrpljeno, narodje uznemiren,
- Čak sam čuo da se kraljicu optužuje kao izdajnicu vlastite zemlje - otkrije im
Cecil.
- A sada još hara i gripa25 - dometne Parry. - Tek toliko da nam poveća nevolje.
Kladim se da ju je sam Bog poslao kako bi kraljicu kaznio za njezine grijehe.
- Ima li tome lijeka? - postavi Elizabeta retoričko pitanje.
- Ljudi gledaju u Vašu Milost - reče joj Parry.
- Moguće - žurno reče Cecil - ali ima i drugih novosti, a te vam se neće svidjeti,
gospo. Kraljica opet vjeruje da je blagoslovljena djetetom.
Elizabeta se užasnuto zagleda u nj, a potom brzo izračuna.
- Pa kralja nema već šest mjeseci!
- Moje veze na dvoru kažu da je Njezino Veličanstvo željelo biti sigurno prije bilo
kakve objave.
Elizabeta s nevjericom upita: Može li to stvarno biti istina? Ili je ona opet u
zabludi?
- Možda je vrijeme za posjet dvoru, gospođo - predloži Cecil.
Igla se hitro i točno zabadala i provlačila kroz platno. Napokon, napokon, sa
zadovoljstvom pomisli Elizabeta kada je prerezala konac i podigla uvis maleni
odjevni predmet, posljednji od opreme za novorođenče koju je žurno načinila kao
dar za kraljicu. Bio je to njezin povod za posjet dvoru.
Stigla je u veljači, u pratnji velike svite lordova i gospi, a Marija ju je opet
milostivo dočekala. Trbuh joj je očito bio nabujao ispod nezavezana prednjeg ukrasa
na haljini, ali izgledala je loše i iscrpljeno, a obrazi su joj bili upali.
- Vjerujem da nalazim Vaše Veličanstvo u dobru zdravlju? Konvencionalni je
ljubazni pozdrav zvučao pogrešno.
- Malo sam umorna - odvrati Marija - ali to se u mojemu stanju i očekuje. Sada ne
treba još dugo. Uskoro ću se povući u svoje odaje i čekati djetetovo rođenje.
- Molit ću se za sretan ishod i za Vaše Veličanstvo obeća Elizabeta pa pokaže
Mariji opremu za novorođenče, sićušnu bijelu odjeću, lijepo šivanu i vezenu.
Kraljica je bila ganuta, a dojmi je se i delikatna izrada.
- Od srca vam zahvaljujem - reče toplo - pogotovo zato što znam koliko mrzite
šivanje!
Razmijeniše osmijeh, pri čemu se Elizabeta trudila ne zuriti u sestrino propalo
lice.
- Ostat ćete ovdje sve do porođaja? - navaljivala je Marija.
- Zbog toga sam i došla, gospođo - reče Elizabeta.
Kao i da vidim hoće li uistinu biti ikakva porođaja, pomisli.
Nekoliko dana kasnije, početkom ožujka, Marija se zatvori u svoje odaje, samo u
društvu svojih družbenica i primalja, a cijeli je dvor zadržavao dah čekajući što će se
dogoditi.
Nije bilo nikakva djeteta. Iako je u sebi likovala, Elizabeta nije mogla podnijeti
da se suoči s kraljicom i posvjedoči njezinoj tuzi. Čekanje je trajalo dva mjeseca, dva
duga mjeseca, sve dok kraljica konačno nije izgubila svaku nadu. Sada je, utonula u
smrknutu utučenost, bolesna i grozničava, još rijetko izlazila iz svojih odaja.
- Ono što se mislilo da je dijete zapravo je bila vodena bolest - povjeri Elizabeti
grofica od Sussexa.
- Bojim se za Njezino Veličanstvo - reče Elizabeta. - Izgubila je sve što joj je bilo
važno. A sada se šapće da neće još dugo.
- Načinila je oporuku - povjeri joj Frances. - Tako mi kaže moj gospodar i suprug.
 - Je li mene imenovala za nasljednicu? - upita Elizabeta u kojoj se smjesta
probudi oprez.
- Ne, gospođo, nije. Još uvijek očekuje porođaj pa je kraljevstvo ostavila
nasljednicima od nje rođenima.
Elizabeta uzdahne. Morala bi to riješiti prije ili poslije, pogotovo sada, kada je s
njom toliko loše.
- Nije tako bolesna da se ne bi zanimala za sudbinu jadnih krivovjeraca -
promrmlja gospa Sussex. - Ovoga ih je tjedna u Smithfieldu sedmero spaljeno na
jednoj lomači. I to se nastavlja, bez kraja i konca.
- Možemo samo živjeti u nadi - reče Elizabeta, namjerno se dvosmisleno
izražavajući.
Ode u posjet kraljici i vidje da je utučena i bolesna, Elizabeta se sažali nad njom.
Potom je zamoli za dopuštenje da se povuče u vlastitu kuću.
- Pođite s Bogom - reče Marija ljubeći je.
- Nadam se da ću, kada se sljedeći put susretnemo, zateći Vaše Veličanstvo u
puno boljem zdravlju - odgovori Elizabeta i htjede se sagnuti u naklon, ali kraljevska
je sestra zaustavi položivši ruku na njezinu.
- Znam da je među nama bilo razmirica, sestro - reče - i da ima pitanja koja se
nikada ne mogu razriješiti. Ipak, cijenim vašu potporu u ovome silno teškom
trenutku - zastane boreći se protiv suza uvijek spremnih poteći - i najiskrenije se
molim da od sada nadalje možemo biti bolje prijateljice.
- To je i moja najiskrenija želja, gospođo - reče Elizabeta. Zagrliše se po
posljednji put - sestre i suparnice protiv kojih su se zvijezde bile urotile od samoga
početka.
Elizabeta je sada znala da ništa osim kraljičina života ne stoji između nje i
prijestolja. Stoga odluči iskoristiti mirno razdoblje da bi se u Hatfieldu pripravila za
veličajnu sudbinu što ju je očekivala. Mnoge je sate u tajnosti provodila s Cecilom,
kujući naume, sastavljajući popise s imenima ljudi koji će joj služiti i vraćajući se
svemu što je bila naučila sa svojim učiteljima, iz knjiga i iskustva, kako bi se
pripravila za tešku zadaću što je stajala pred njom.
Vojvoda od Ferije stiže joj u posjet u Hatfield, a bio ga je posebno u tu svrhu iz
Španjolske poslao Filip.
- Moj gospodar i kralj šalje vam po meni pozdrave, Vaša Visosti, kao i izraze
svoje dobre volje - reče vojvoda, duboko se klanjajući.
Oho, pomisli Elizabeta, nema više zastrašivanja u vezi s udajom za savojskoga
vojvodu ili bilo koga drugog. Glavu nisam mogla dignuti od pritiska da odaberem
supruga! Ovo je posve druga pjesma!
 Ondajoj odjednom sve postane jasno. Filip zna da će Marija doskora promijeniti
svijet, shvati. Pokušava svoje prijateljstvo protegnuti i na mene, kao prijateljstvo
između dvoje vladara. Naime, Filip, kao i ona sama, iščekuje krunu: zna se da mu je
otac na samrti pa će sam uskoro postati španjolski kralj.
- Moj gospodar želi da vas uvjerim u njegovo prijateljstvo - nastavi Feria - a nada
se da bi vam s vremenom mogao postati i vise od prijatelja.
Elizabeta podigne obrve. Što li joj to poklisar govori? Ne nudi joj se valjda Filip
za supruga, a supruga mu je još na životu i na prijestolju? Ipak, kako bi drukčije
mogla protumačiti značenje ove izjave? Time se sigurno objašnjava zašto se više ne
spominje mrsko ime vojvode savojskoga. No, da se uda za Filipa? Nikada!
- Recite svojemu kralju i gospodaru da mu poručujem kako mi je bilo drago
vidjeti Vašu Ekscelenciju te mu zahvaljujem na ljubaznosti i naklonosti prema meni -
reče naglas. - Spremna sam i voljna udovoljiti njegovim željama, ali to nije u mojoj
moći.
Feria još nije bio završio.
- Ima još jedno vrlo škakljivo pitanje kojega se moram dotaknuti, Visosti. Ako se
kojim sretnim slučajem ikada nađete na vlasti, moj gospodar traži jamstvo da ćete
ostati vjerni katoličkoj vjeri.
U Elizabeti se probudi oprez. -
- Kada ne bi bilo činjenice da sam uvjerena u njegove dobre namjere, prekorila
bih vašega gospodara što uopće postavlja takvo pitanje - nehajno reče. - Kraljica je
još uvijek živa... o, da tako bude još dugo!... pa veleizdaju počinja svaki podanik koji
predviđa njezinu smrt, stoga o tome ne mogu razgovarati.
Na Feriju, i protiv njegove volje, ovo ostavi dojam. Klanjajući se pri izlasku,
osjećao je zaprepaštenje zbog načina na koji mu je Elizabeta vješto odgovorila.
Bogme će ova gospa biti tvrd orah za njegova gospodara, a ujedno i za cijelu
Europu!
Kada se primakne jesen, Cecil se zabrine. Nije bilo dvojbe u to da je kraljica na
samrti, ali prema svim je izvješćimajoš uvijek odbijala imenovati nasljednika.
- Možda ćete se još morati i boriti za prijestolje! - upozori on Elizabetu.
Sa svojega imanja u Norfolku lord Robert pošalje joj žurno pismo u kojem joj
uglavnom napiše to isto, nudeći da, ako ustreba, podigne i svoje zakupce. Već se
dopisivao s prijateljima na Filipovu dvoru. - Kralj želi da ovo kraljevstvo bude u
rukama osobe koja uživa povjerenje Njegova Veličanstva - objašnjavao je Elizabeti. -
Ta osoba ste vi. Možete biti sigurni u njegovu potporu.
- Trenutak se bliži, Vaša Milosti - reče joj Cecil. - Pripravite se. Ovo ne može još
dugo trajati.
 Elizabeta na njegove riječi uzdršće od užitka. Ona će u pravom trenutku biti
spremna.
Ne znajući koliko im vremena još preostaje, Cecil i Thomas Parry žurno poslaše
pismo zapovjedniku posade u Berwicku, gradu na krajnjem sjeveru, a on se pak
obrati sjevernim velikašima i plemstvu s pozivom da pruže potporu Elizabeti.
- Deset tisuća ljudi spremno je stati iza njezina kraljevskoga položaja, naslova i
dostojanstva! - otpiše im zapovjednik samo nekoliko dana poslije.
Kako su se širile vijesti o kraljičinoj bolesti, počinjala su u Hatfield pristizati
pisma, pisma iz svih krajeva zemlje, od lordova, vitezova, plemenitaša, čak i od
maloposjednika, u kojima su svi oni uvjeravali Elizabetu u svoju nepokolebljivu
potporu i nudili joj da će je, ustreba li, poduprijeti i silom.
- Nikada neću zaboraviti ovu ljubaznost - sa suzama u očima reče Elizabeta
Cecilu, Kat i svima ostalima. - I uzvratit ču je, čim mi to vrijeme i moć dopuste.
Tada u Hatfield počeše stizati i dvorani, poput štakora što napuštaju brod koji
tone. Svi su dolazili pokloniti se zvijezdi u usponu i pridobiti njezinu naklonost.
Kada ih je, zahvalivši im na dobroj volji, zamolila da se vrate kraljici, u palaču St.
James, stadoše je moliti za dopuštenje da ostanu. Uskoro je kuća pucala po šavovima
od posjetitelja, a pridošlice su morali tražiti smještaj u selu. Ipak, i dalje su pristizali,
u neprekidnoj rijeci privrženika i koristoljubaca.
Za njima u studenome stigoše državni pismohranar i priglednik kraljevskoga
kućanstva koje je sama kraljica bila poslala Elizabeti. Ta se dva gospodina, ozbiljna
izgleda, duboko nakloniše. Na tren Elizabeta pomisli da su joj došli javiti kako je
postala kraljicom. Ali, nije bilo tako.
- Stanje Njezina Veličanstva brzo se pogoršava, Vaša Milosti - priopći joj državni
pismohranar. - Vijeće se svakodnevno moli za njezino ozdravljenje, ali uz malo
uspjeha. Uistinu je svima očito da ona neće još dugo živjeti pa su je, s obzirom na to,
lordovi uvjerili da dade stanovite izjave u vezi s nasljeđivanjem prijestolja. Gospođo,
svojom je nasljednicom imenovala vas, uz jedini zahtjev da zadržite pravu vjeru i
platite njezine dugove.
Elizabeta priđe prozoru i zagleda se prema perivoju, zapravo ga i ne videći. Eto,
uskoro će doći trenutak za koji se dugo pripremala. Za nekoliko dana bit će kraljica.
Njezinoj je velikoj borbi zamalo kraj. Nije to mogla u potpunosti povjerovati.
Onda se prisjeti Marijina uvjeta kojim se od nje zahtijeva da zadrži pravu vjeru.
Pa, to će i učiniti! Prihvatit će taj uvjet, čak i prisegnuti na to ako treba. Jer, Marija
nije navela na koju vjeru misli. Za sada će biti mudro praviti se nevjestom. Još jedan
odgovor bez odgovora!
- Ponizno prihvaćam naklonost Njezina Veličanstva - reče priklonivši glavu. -
Molim vas, lordovi, prenesite joj moje obećanje da ću, kada me Bog na to pozove,
učiniti sve što bude nužno za spas ovoga kraljevstva.
- Hoćemo - obeća priglednik. - A sada je, gospođo, još samo potrebno da Vijeće
potvrdi vaše pravo. Siguran sam da s time neće biti teškoća.
- U međuvremenu, molit ću se za to da se Njezinoj Kraljevskoj Milosti vrati
zdravlje - reče Elizabeta.
- To bi bilo čudo, gospođo - odgovori joj on, a pismohranar kimanjem žalosno
potvrdi da se slaže.
Sir Nicholas Throckmorton, jedan od vjernih prijatelja na dvoru, pošalje Elizabeti
kratku poruku. „Znat ćete, kada od mene primite sveti zalog, da je došao vaš čas”,
pisalo je u njoj. Obećanje u njegovim riječima podsjeti je na činjenicu koliko joj je
prijestolje sada blizu i ona ga blagoslovi što razmišlja toliko unaprijed.
Kada ga ugledam, znat ću, pomisli. I izvan svake ću sumnje znati da sam kraljica.
Vojvoda od Ferije, ne nalazeći nikakva razloga da se zadržava na dvoru i svjestan
gospodarova naloga da se njeguje prijateljstvo s Marijinom nasljednicom, još se
jednom zaputi u Hatfield, gdje ga Elizabeta pogosti objedom. Bio je iznenađen
novim ozračjem autoriteta što ju je obavijao, ali i zaprepašten što vidi dvorac pun
mladoga svijeta, dvorana i mnogih ljudi čiji su mu vjerski stavovi bili sumnjivi.
- Krivovjerci i izdajnici - promrmlja sebi u bradu. - Očiti koristoljupci! Baš su
mogli i pričekati da jadna kraljica ispusti posljednji dah.
Umišlja li on to ili se Elizabeta drži malo manje prijateljski nego prije? Nadao se
da je u zabludi jer joj je ponašanje bilo besprijekorno. Čestitala je Filipu na dugo
očekivanom ustoličenju na španjolskome prijestolju, blistala je tijekom objeda i
duhovitim razgovorom neprestano nasmijavala Feriju, ali u njezinoj se radosti
naziralo nešto krhko. Potom, kada raspremiše stol i na nj iznesoše hipokras i slastice,
ona se uozbilji.
- Željela bih da kralju Filipu prenesete izraze moje zahvalnosti za sve što je
učinio za mene - reče ona vojvodi - i kažete mu kako u budućnosti može računati na
moje prijateljstvo. Poručite mu i to da nikada neću biti prijateljica Francuzima, sve
dok Calais bude u njihovim rukama.
Je li iskrena? Feriji su njezine riječi zvučale previše glatko izrečene, previše
uvježbane. Slutio je da je tu na djelu velika umnost, umnost koju ni najmudriji ljudi
ne bi bili sposobni proniknuti. Ova žena možda naizgled puno obećava, ali u nju se
nikada ne treba u potpunosti pouzdati.
- Njegovo će Veličanstvo biti presretno što to čuje, gospođo - službeno reče, a
potom dometne, tako da ne bude nikakve zabune; - Uostalom, Vaša će Milost krunu
dugovati kralju Filipu jer je njegovo uvjeravanje kraljicu navelo na to da vas imenuje
svojom nasljednicom.
 - Nije baš tako, milorde! - uzvikne Elizabeta strastveno. - Neću krunu dugovati
njemu, nego privrženosti engleskoga naroda kojemu sam silno odana, a to u srcu zna
i sama kraljica. Vox Populi, vox Dei, zapamtite: glas naroda, glas Božji. - Vidjevši da
se uvrijedio, dometne: - Ali, naravno, zahvalna sam kralju na trudu što ga je uložio u
moju korist!
Feria je bio odlučan ustrajati:
- Njegovo Veličanstvo također vodi brigu i u vezi s vašom udajom, gospođo.
Elizabeta se osmjehne, zabacivši dugu kosu u koju je bila dala uplesti dijamante i
pritisne vitke prste na oba obraza.
- Znam za njegovu nekadašnju želju da se udam za vojvodu od Savoje, ali da
budem iskrena s vama, vidjela sam kako je moja sestra, sklopivši brak sa strancem,
izgubila naklonost svojega naroda pa vas molim da to ne smatrate uvredom, ali
sigurno ste i sami toga svjesni pa ćete cijeniti što ne želim počiniti istu pogrešku.
Zamijetivši njegovo potišteno lice - zar je doista kanio načeti razgovor o njezinoj
udaji za Filipa? - nagne se k njemu i uputi mu lukav pogled.
- Možda bih se - zahihoće - mogla udati za grofa od Arundela. Neprestano čezne
za mnom i zaljubljeno me gleda!26
Feria malo ustukne na ovu neozbiljnost. Kada mu je vidjela izraz lica, Elizabetin
osmijeh iščezne.
- Ne zamjerite mi, gospodine vojvodo, dobro mi čini malo se šaliti, a samo nebo
zna da u posljednjih nekoliko godina nisam imala puno prilike za šalu.
- Svjestan sam toga, Visosti - reče on tiho. Uslijedi stanka.
- Moj put do prijestolja nije bio lagan - naglas je razmišljala Elizabeta - a još i
nisam onamo stigla. Neću prijevremeno govoriti o blagoslovima koji me čekaju. No,
kada pomislim na sve što sam doživjela za ovoga kraljevanja, osjećam se silno
ogorčeno: ta većinom sam bila pod sumnjom za nešto, i to bez razloga, tako da znate,
pa čak i u smrtnoj opasnosti. Ne, nije mi bilo lako.
Oči su joj sijevale.
- Ali, imala sam sreće s prijateljima. Sa Cecilom, primjerice... njega sam vam
ranije predstavila. Već sam ga imenovala svojim tajnikom, zbog mudrosti i vjernosti.
- Mudar izbor - prizna Feria.
Sve sami krivovjerci i izdajnici, mislio je dok je Elizabeta nabrajala ljude koje je
bila izabrala u svoju službu. Istodobno nije mogao a da se ne divi njezinoj
pronicavosti i prodornoj domišljatosti. Točno je znala što radi i što želi: nimalo nije
sumnjao da će biti moćna vladarica. A bila je obdarena i tudorskim šarmom, kao i
tudorskom dvoličnošću. Bit će ista kao i otac, razmišljao je.
Kada se Marija nakratko probudila iz duge obamrlosti, pokraj nje je bila Susan
Clarencieux bdijući uz njezinu postelju. Oči vjerne žene bile su pune suza.
- Ne plačite za mnom - promrmlja kraljica. - Tamo kamo idem suze mi neće
trebati. A u snovima, tako živo, kao da vidim slutnju raja. Dječica, nalik na anđele,
sviraju mi slatku glazbu koja mi pruža nezemaljsku utjehu.
Svijest joj je lutala pa je vidjela djecu za kojom je čeznula, ali ih nikada nije
imala, djecu koju su njezine ruke bolno priželjkivale njihati.
Dođoše svećenici da uz njezinu postelju odsluže misu.
- Ovo mi je najveća utjeha - reče im, radosno primajući hostiju.
No, kasnije, dok je bezvoljno ležala na jastuku, navriješe joj suze.
- Plače za kraljem Filipom - rekoše družbenice.
- Ne - dopre iz postelje slab glas. - Ne samo zbog toga. Plačem zbog svojega
najvećeg gubitka. Kada umrem, naći ćete u mojem srcu upisanu riječ Calais.
Marijino se lice zgrči od boli.
Tijekom te duge jesenje noći osjećala je kako život istječe iz nje.
- Pošaljite poruku mojoj sestri Elizabeti - pozove družbenice, prikupljajući snagu
koja je sve više slabjela. - Potaknite je da čuva rimsku vjeru!
- Hoćemo, draga gospođo - obećaju one, a onda vidješe da je opet utonula u san.
A ljudi su i dalje dolazili u Hatfield. Veliku su sjevernu cestu miljama zakrčivali
konji, nosiljke i tovarne mazge jer su dvorani i drugi uglednici hrlili okupiti se oko
prestolonasljednice. A Elizabeta je, uza svu zahvalnost zbog njihova dolaska, bila
zaprepaštena što to vidi.
Kraljica je još uvijek živa, mislila je. Njoj su najprije obvezni. Međutim, ne, kao
da su svi to zaboravili: natječući se za naklonost buduće vladarice, ostavljali su
sadašnju gospodaricu da umre u samoći. Pa, tu ću pouku zapamtiti, sama sebi reče
Elizabeta. Kada na red dođe pitanje mojega nasljednika, sve do kraja neću otkriti
svoje namjere. Ostavit ću ih da nagađaju!
Čim je svanula zora, opet odslužiše misu tijekom koje je Marija jasnim glasom
odgovarala svećeniku. Pri podizanju hostije oni koji su bili uz nju vidješe kako je
zadrhtala pobožno prigibajući umornu glavu.
Nakon toga, kada se žene užurbaše uokolo uredujući ložnicu, kraljica zaspi. Ali,
kada malo poslije provjeriše, vidješe da se san produbio u smrt i da je ona, krotko
poput janjeta, prešla na drugi svijet.
Bio je oštar dan studenoga i puhao je hladan povjetarac, ali takvo što ni prije nije
smetalo Elizabeti. Odmah nakon doručka nade se na svježem zraku, koračajući kroz
hetfildski perivoj, osjećajući oduševljenje što bar jednom može biti sama i olakšanje
što je načas izmaknula iz kruga užurbanog, nestrpljivog kućanstva.
Nešto kasnije sjedila je pod velikim hrastom, umotana u teški plašt, čitajući Novi
zavjet na grčkome, kadli iz daljine začu zvuk konjskih kopita u galopu. Zvuk se sve
više primicao pa se napokon na putu kroz perivoj prema kući pojaviše tri jahača.
Elizabeta slegne ramenima i vrati se knjizi. Još trojica posjetilaca, nehajno pomisli.
Ali, tada postade očito da su je jahači ugledali jer okrenuše konje i pojahaše prema
njoj. Kada priđoše bliže, ona prepozna grofa od Arundela i grofa od Pembrokea kako
važno sjede u sedlu, a između njih dvojice Throckmortona, da, Throckmortona!
Srce joj zalupa kada je skočila na noge. Kucnuo je njezin čas, bila je sigurna u to i
učini joj se, dok je proživljavala te beskrajne konačne trenutke iščekivanja, da su je
sudbina i providnost cijeloga života pripremale za ovo, sačuvavši je živu i zdravu.
Sve nevolje, strahovi i prepreke koje su joj stajale na putu - nezakonito podrijetlo,
majčino smaknuće, nesigurno djetinjstvo, sablazan s admiralom, pogibli uzrokovane
vjerom i činjenicom da je preblizu prijestolju, zatočenje u Toweru i kasnije kućni
pritvor, Marijino nepovjerenje i nepoželjne nakane da je uda protiv njezine volje...
sve je to preživjela, i to radi ovoga. Što je drugo moglo biti posrijedi nego Božja
volja?
Lordovi sjašu i padnu na koljena u vlažnu travu pred Elizabetom.
- Kraljica je mrtva. Živjela kraljica! - viknu razdragano. Onda Throckmorton
ustane i utisne joj u ruku zalog što joj ga je bio obećao donijeti - Marijin krunidbeni
prsten.
Elizabeta htjede sve do neba kriknuti svoje zahvale, ali riječi joj nisu dolazile -
nije mogla govoriti, toliko su je bile svladale emocije. Bez daha klone na tlo, dok joj
je srce prštalo zahvalnošću.
- Gospodinovo je ovo djelo - izjavi kada joj se glas napokon vratio. - Kakvo čudo
u očima našim!
Potom, pribravši se, ustane i pruži muškarcima što su klečali pred njom - sada
svojim podanicima - ruku na poljubac pa im naredi da je otprate natrag do kuće:
koračala je kroz perivoj, uzdignute brade, ponosno zabacivši ramena, poput prave
pravcate kraljice. Ovo je moje kraljevstvo, pomisli, prelazeći pogledom po
prostranim travnjacima, dostojanstvenim visokim stablima, udaljenim kolibicama i
velikoj kući što se uzdizala pred njom - moja Engleska! I tako, u pratnji trojice
lordova što su išli za njom vodeći svaki svojega konja, stiže u Hatfield, s uživanjem
osluškujući odobravanje svojega naroda. A tu ju je u dvorištu, veličanstven na
bijelome bojnom konju, čekao lord Robert Dudley, skidajući s glave šešir ukrašen
perjanicom i nisko joj se klanjajući u sedlu, s toplim sjajem u očima.
 Autoričina bilješka

ripovijedajući ovu priču o najranijim godinama života Elizabete I., nastojala sam
P se, što je više moguće, držati poznatih činjenica. Većini likova i događaja u ovoj
knjizi temelj su povijesni zapisi, a velik dio dijaloga - iako mjestimice malo
moderniziranih - temelji se na stvarnim riječima ljudi koji su u to vrijeme živjeli
(ponekad stavljenih u usta drugome liku kako bi se jasnije iznijelo neko gledište).
Međutim, svejedno sam sebi dopustila stanovitu književničku slobodu pa pojedine
događaje tu i tamo sažela, pogotovo u kasnijim dijelovima knjige. Na primjer, nekih
sam se pitanja dotaknula samo u jednom razgovoru, a možda su za njih bila
relevantna dva ili tri takva razgovora, te sam izostavila jednu-dvije nevažne epizode
kako bih izbjegla ponavljanje, jer je riječ tek o odjeku prijašnjih zbivanja.
Neću se opravdavati zbog toga što sam, u dramske svrhe, u fabulu romana utkala
priču koja se protivi svim mojim povjesničarskim instinktima! U prošlosti sam u
mnogo navrata, u tisku, na predavanjima te na radiju i televiziji, objašnjavala zašto
čvrsto vjerujem da je Elizabeta E doista bila djevičanska kraljica, kao što je i tvrdila,
budući da povijesni dokazi to očigledno podržavaju. Ipak, nikada ne možemo sa
sigurnošću znati što se doista događa u privatnom životu neke osobe. Bilo je glasina,
a bilo je i legendi pa sam njih uzela kao osnovu za vrlo kontroverzan aspekt ovoga
romana, za Elizabetinu trudnoću. Kao povjesničarka, ne kažem da se to moglo
dogoditi, ali kao romanopisac, uživam u slobodi da tvrdoglavo zapitam: ,,A što ako
se dogodilo?”
Poznato je da su se godine 1548. počele širiti glasine o pobačaju i
mrtvorođenome Seymourovu djetetu. Zabilježeno je da se Elizabeta „prvi put
razboljela polovicom ljeta”, otprilike mjesec dana nakon dolaska u Cheshunt, a ta je
boljetica potrajala do kasne jeseni; za to vrijeme, prema riječima gospođe Astley,
Elizabeta se od kuće nije udaljavala više od jedne milje. Već i sam nedostatak
informacija o njezinoj bolesti može biti rezultat činjenice da je onima koji su se
trudili izbjeći skandal cilj bio nešto zataškati.
Govorkanje o Elizabeti i admiralu nastavilo se i tijekom 1549. Jane Dormer,
vojvotkinja od Ferije, prijateljica Marije Tudor te stoga ne i posve nepristrana -
mnogo se godina poslije prisjetila kako je tamošnju babicu usred noći posjetio
tajanstveni gospodin. Svezanih očiju, povezao ju je kočijom do vlastelinske kuće
koju nikada prije nije vidjela kako bi pomogla „vrlo svjetloputoj mladoj gospi” koja
je bila u trudovima. Čim se dijete rodilo, muškarac ga je na okrutan način i
„nedostojno zatro”. Babica nije šutjela pa se pronio glas o tome da je mlada žena ni
više ni manje nego Elizabeta, iako žena u to nije bila sigurna. To su izvori na koje
sam se oslonila u tome dijelu romana iako bih, kao povjesničarka, željela naglasiti da
nema pouzdanih dokaza ni o kakvu Elizabetinu spontanom pobačaju te da cijela ta
teorija počiva tek na glasinama i nagađanjima.
Svi se izvještaji o jutarnjim dolascima admirala Seymoura u Elizabetinu
spavaonicu i o šokantnoj epizodi prilikom koje joj je škarama na komade izrezao
haljinu temelje na činjenicama. No, dok sam pisala knjigu, upalo mi je u oči kako se
tradicionalno shvaćanje o Kat Astley, Elizabetinoj odgojiteljici, kao o zaštitničkom
majčinskom liku punom ljubavi jednostavno ne uklapa u ono što znamo o njezinu
ponašanju s obzirom na slučaj Thomasa Seymoura. Stoga sam u priču uplela i
podradnju o njezinim motivima, kojima se možda može objasniti što ju je nagnalo na
ponašanje kakvo je pokazala. Poznato je da je, odmah nakon smrti kraljice Katarine,
Kat počela na Elizabetu vršiti pritisak da se uda za Seymoura.
Marijine sumnje u pogledu Elizabetina podrijetla zabilježene su u povijesnim
zapisima, a za razliku od ove priče, nikada nisu riješene, kao ni njezini sve lošiji
odnosi s Elizabetom. Suvremenim čitateljima možda će se činiti da sam Elizabetu
kao dijete neopravdano prikazala kao prerano sazrelu. Neću se zbog toga opravdavati
jer je ona za svoje godine doista bila iznimno napredna, kao i nevjerojatno
inteligentna i oštroumna, a u ovom romanu njezina prerana zrelost uglavnom se
temelji na poznatoj rečenici koju je uputila svojemu upravitelju kada joj još nisu bile
ni tri godine: „Zašto sam za vas, upravitelju, do jučer bila kraljevna, a danas sam tek
gospa Elizabeta?” kao i na njezinim ranim pismima, kao što je ono u Petome
poglavlju, a i na mojim vlastitim iskustvima kao majke i nastavnice.
O Elizabetinu divljenju prema ocu i poštovanju prema uspomeni na njega također
ima mnogo svjedočanstava. Međutim, gotovo da nema dokaza o njezinim osjećajima
prema majci, nikakva načina da znamo je li ona vjerovala u nedužnost Ane Boleyn
ili nije. Pretpostavljam kako su ružne pojedinosti o majčinoj sudbini bile previše
strašne da bi se u cijelosti otkrile tako malenu djetetu te da ih je ona doznala tek
postupno. Isto tako ne znamo zbog čega je Henrik VIII. Elizabetu 1544. godine
protjerao s dvora - u romanu nudim verziju događaja kako sam ih zamislila.
Nadnaravni su prizori izmišljeni, ali se temelje na nečemu što je prije mnogo godina
doživjela moja majka.
Izdajnička vrata u cijelom romanu nazivam Vodenim vratima jer su naziv
„izdajnička” ta vrata dobila tek u 17. stoljeću. Nema povijesnih dokaza koji bi
podupirali dugogodišnju tradiciju o tome da su se Elizabeta i Robert Dudley susreli,
a možda i prvi put osjetili međusobnu privlačnost u vrijeme dok su oboje bili
zatočenici u Toweru, ali ja sam im upriličila jedan susret!
Elizabetina priča ima sve elemente velike drame: neizvjesnost, tragičnost,
intrigantnost i dinamičnost koje uzajamno povezuju snažne i živopisne likove. Izvori
kojima sam se služila previše su brojni da bih ih ovdje spominjala pa sve
zainteresirane čitatelje radije upućujem na opsežnu bibliografiju u mojim knjigama
Šest žena Henrika Osmog, Djeca Henrika Osmog i Život Elizabete Prve.
U prvom redu, pokušala sam ostati vjerna Elizabeti, najvećoj od svih kraljica, te
dočarati njezin lik od ranoga djetinjstva nadalje. Bila je doista nevjerojatna žena, a za
mene je bila čista radost još jednom pisati o njoj.
 Zahvale

ajprije želim izraziti silnu zahvalnost koju dugujem Anthonyju Whittomeu,

N uredniku u Hutchinsonu, zbog prijedloga za ovaj projekt i nadahnuća da s
obnovljenim zanosom opet pišem o Elizabeti, kao i na stručnim i mudrim
uredničkim sugestijama. Također bih voljela zahvaliti svojoj redaktorici, spisateljici
Kirsty Crawford u čijim sam knjigama toliko uživala te uredničkoj ekipi u
Hutchinsonu, Arrowu i Ballantineu, posebno Kate Elton, Jamesu Nightingaleu,
Mandy Greenfield i Shoni McCarthy.
Posebno želim reći hvala svojemu agentu Julianu Alexanderu koji mi je, kao i
uvijek, neprestano pružao neizmjernu potporu, a čiji su neprocjenjivo kreativni
prijedlozi utkani u ovaj roman. Voljela bih zahvaliti i Susanni Porter, mojoj urednici
u Ballantineu u Sjedinjenim Američkim Državama, za sav njezin entuzijazam i vrlo
korisne doprinose, kao i Lisi Barnes, mojemu američkom izdavaču.
Jeffu Cottendenu i Richardu Ogleu želim uputiti izraze zahvalnosti za izvanredan
ovitak kojim su opremili ovu knjigu. Također bih nakladničkoj ekipi u marketingu,
promidžbi i prodaji voljela zahvaliti na izvrsnom, ali često nepriznatom poslu koji
obavljaju.
Ne mogu odati dovoljno veliko priznanje povjesničarki Sarah Gristwood, autorici
romana Elizabeth and Leicester, za vrijeme koje je u svojemu prenatrpanom
rasporedu našla za čitanje mojega rukopisa i iznošenje profesionalnih i silno
vrijednih napomena. Također bih rado rekla najljepša hvala svim ostalim ljubaznim
ljudima koji su mi na razne načine pomagali i podržavali me tijekom pisanja knjige,
a posebno povjesničarki Tracy Borman koja trenutačno i sama proučava knjigu o
Elizabeti Prvoj, kao i, iako ne nekim posebnim redoslijedom, svojoj majci Doreen
Cullen, sinu Johnu Weiru i kćeri Kate Weir, sestrični Christine Armour, Johnu i Jo
Marston, Peteru i Karen Marston, Davidu i Catherine Marston, Samanthi Brown u
dobrotvornom društvu Historic Royal Palaces, Siobhan Clarke, Ann Morrice, Lezi
Mitchell, Lesley Ronaldson, Sarah Levine i Kathleen Carroll u Hampton Courtu,
Davidu Crothersu i Richardu Stubbingsu iz Kultureshocka, Alison Montgomerie i
Rogeru Englandu, Jean i Nicku Hubbardu, Richardu Foremanu, Ianu Franklinu,
Kerry Gill-Pryde, ocu Lukeu iz Svetoga Križa u Carshaltonu, Laurelu Josephu u
Whitehallu, Cheamu, Rogeru Katzu i Karin Scherer iz Hatchardsa, Garyju i Barbari
Leeds, Patriciji Macleod i Aniti Myatt iz knjižnice Sutton, Heather Macleod, Ianu
Robinsonu za internetski dizajn i upravljanje podacima, Shelley i Burnellu Tucker,
Jane Robins, Jessie Childs, Nicoli Tallis, Marthi Whittome, Christopheru Warwicku,
Kate Williams, Peteu Tayloru, Jo Young, Richardu McPaulu i Lindi Collins.
Posljednja hvala puna ljubavi upućena je, kao i uvijek, mojemu mužu Rankinu.
Bez tvoje stalne i odane potpore ove knjige ne bi ni bilo!
www.balkandownload.org
 Napomene

[←1] U nas se uobičajilo imena pojedinih povijesnih osoba, posebice vladara,

upotrebljavati u pohrvaćenome obliku pa sam se toga držala i u ovome prijevodu -
nap. prev.
[←2] Lik pijevca iz Chaucerove adaptacije francuskoga fabtioa Roman o liscu,
uvrštene u Canterburyjske priče - nap. prev.
[←3] Žuta je u to doba u Španjolskoj, odakle je potjecala Katarina Aragonska, prva
Henrikova žena, bila boja žalosti - nap. prev.
[←4] U izvorniku twelve Jays of Christmas ili dvanaest božićnih dana, razdoblje je
između Božića i Bogojavljenja - nap. prev.
[←5] U izvorniku Lord of Misrule - osoba kojoj je tijekom božićnih blagdana bila
zadaća nadgledati slavlje i voditi brigu o tome da se svi što bolje provesele, tako da
je proslava Božića, nasljedujući rimske Saturnalije, poprilično nalikovala današnjem
fašniku - nap. prev.
[←6] Ovo anonimno prozno djelo napisano na francuskome sredinom 14. stoljeća
povezuje tradiciju romana o Aleksandru Velikome s ciklusom arturijanskih legendi, a
sadržava prvu poznatu verziju o Trnoružici - nap. prev.
[←7] Kraljevo veliko pitanje - napori Henrika VIII. i njegovih savjetnika da od
rimskoga pape ishode dozvolu za razrješenje braka s Katarinom Aragonskom,
temeljem navoda iz Levitskoga zakonika i činjenice da je Katarina prije udaje za
Henrika bila zaručena za njegova starijeg brata - nap. prev.
[←8] Žičani instrument sličan čembalu, u to doba vrlo popularan u Engleskoj - nap.
prev.
[←9] Anna Solina uxor Henri(ci) Octa(vi) - Ana Boleyn, supruga Henrika VIII. -
nap. prev.
[←10] Engleska riječ mistress znači gospodarica, ali i ljubavnica, a isto tako i
učiteljica, kako se dalje spominje u tekstu - nap. prev.
[←11] Pomanderi - spremnici, najčešće u obliku kuglice, u kojima su se u srednjem
vijeku držali različite mirisne tvari za koje se vjerovalo da korisnika mogu zaštititi
od čestih epidemija - nap. prev.
[←12] Od sredine 16. stoljeća pa sve do kraja 19. ili početka 20. stoljeća dječaci su u
najmlađoj dobi nosili suknje ili haljine - nap. prev.
[←13] Ciceron ove riječi navodi u muškome rodu (semper idem - u vijek isti), kao
Ksantipinu izjavu o Sokratu; Elizabeta 1. u ovome ili je obliku uzela za svoje geslo -
nap. prev.
[←14] U izvorniku aleherry - pivo kojem su se, kada bi zavrelo, dodavali šećer,
začini, kao što je mulkatni oraščić, te na kraju i komadići prepržena kruha - nap.
prev.
[←15] Zaslađeno vino začinjeno cimetom, klinčićem i vanilijom, vrlo cijenjeno u
srednjem vijeku, ali i kasnije - nap. prev.
[←16] Kartaška igra koja se smatra pretečom pokera, a najvjerojatnije potječe iz
Španjolske ili Italije - nap. prev.
[←17] U doba Tudora u marcipan su se doista stavljali zlatni listići - nap. prev.
[←18] Jedan od autoričinih anakronizama: naziv tenis, kao i igra u svojemu
modernom obliku, potječe iz 19. stoljeća, a ovdje je posrijedi jeu de paume , igra iz
koje se tenis razvio - nap. prev.
[←19] U izvorniku Ralph Roister Bolster - prva komedija na engleskom jeziku kojoj
je autor Nicholas Udall - nap. prev.
[←20] Ovdje je, dakako, riječ o anakronizmu: Moramo poznavati svoga neprijatelja
citac je iz Sun Tzuova Umijeća ratovanja, djela s kojim se Europa prvi put upoznala
krajem 18. stoljeća, a na engleski je prevedeno tek početkom 20. stoljeća - nap. prev.
[←21] Tim je riječima Henrik VIII. prokomentirao Cranmerov udio u kraljevu
razvodu od Katarine Aragonske - nap. prev.
[←22] U Steelyardu (prema njem. Stalhof) nalazilo se glavno trgovačko sjedište
Hanzeatskog saveza u Londonu - nap. prev.
[←23] Tajnik čija je dužnost bila da za vladara obavlja prepisku na latinskome
jeziku - nap. prev.
[←24] Fulgencije i Lukreciia, djelo Henryja Medwalla, najstariji je sačuvani
engleski komad svjetovne tematike, a Veličajnost je moralitet, jedini sačuvan od triju
Skeltonovih kazališnih komada - nap. prev.
[←25] Još jedan anakronizam: riječ influenza (gripa) prvi je put kao oznaka za tu
bolest upotrijebljena u engleskom jeziku 1703. godine - nap. prev.
[←26] Godine 1558. grof od Arundela bio je Henry Fitz Alan kojemu je tada bilo 46
godina - nap. prev.
Sadržaj
Rodoslovno stablo kuće Tudor 4
Prvi dio: kraljeva kći 5
1. 1536. 6
2. 1537. 31
3. 1538. 40
4. 1539. 52
5. 1540. - 1541. 57
6. 1541. - 1542. 77
7. 1543. 88
8. 1544. 100
9. 1545. 120
10. 1546. 125
11. 1547. 137
Drugi dio: kraljeva sestra 139
12. 1547. 140
13. 1548. 187
14. 1549. 237
Treći dio: Kraljičina sestra 255
15. 1553. 256
16. 1554. 306
17. 1555. 364
19. 1557. 398
20. 1558. 405
Autoričina bilješka 414
Zahvale 417
Napomene 419