Professional Documents
Culture Documents
Poruke Patrijarha Pavla
Poruke Patrijarha Pavla
"Pozvani smo da činimo saglasno svome zvanju, onoliko koliko možemo i koliko nam
je Bog dao. Ni manje, ni više, a ono što mi ne uspemo da učinimo, to ostaje da učini
Gospod i nadopuni naše nedostatke."
Kad bismo samo ovu od mnogih poruka patrijarha Pavla upamtili, učinili bismo
život mnogo boljim i sebi i drugima. Ali, i učenje je proces. Ako mnoge jednostavne,
a mudre reči nismo dokučili za njegova života, nije kasno da ih se podsetimo, da ih
pamtimo i prenosimo.
PORUKE
- Kada bih bio poslednji Srbin, pristao bih da nestanem, a da ne bude zločina.
- Pristao bih da nestane ne samo velika nego i mala Srbija i svi Srbi sa mnom, a ne bih
pristao na neljudstvo i nečoveštvo.
- Kao Patrijarh srpski, svoje prvenstvo među jedinkama, a i svako prvenstvo među
ljudima, shvatam kao prvenstvo služenja, žrtve i krsta.
-Crkva ne odbija ni one koji misle da su nevernici, pogotovu kad i oni traže načina da
dođu u Patrijaršiju, svejedno iz kakvih namera. Uostalom, ja sam svešteno lice, a sveta
tajna sveštenstva ne pravi odbir koga ćete primiti i saslušati, ako ga neka muka vodi do
vas. A i grešnici su uglavnom veoma nesrećni ljudi, naročito kad
su prepuni sebe.
NAVIKE
Ustajao je vrlo rano, živeo u potpunosti po Jevanđelju i u skladu s onim što je govorio.
Nije koristio televizor, ni radio, niti je čitao novine, znajući da su „prilike takve da će ono
što je od važnosti doći i do njega”.
Umeo je sve sam da popravi, bilo da su to cipele, naočale, roletne. Sam je kuvao, šio i
nijedan fizički posao mu nije bio ni stran ni težak.
Kada je tek postavljen na tron patrijarha i kada se preselio sa Kosova u zgradu Patrijaršije
u Beogradu, još dugo su ga zaticali kako rano ujutro pere stepenište. Iako su mu govorili
da "ima ko to radi u Patrijaršiji", on je uzvraćao da je navikao i da mu nije teško.
Često bi iz Patrijaršije odlazio da se i ne javi, kako bi bez pratnje obavio sve što je
trebalo.
PROTIVIO SE
- skupim automobilima
- pušenju
- tarifama i cenovniku koje su sveštenici uspostavili za venčanja, sahrane, krštenja...
- kupovanju venaca i svakom pokazivanju bogatstva
NOVAC
Iako je za sobom gasio svetla, nije koristio grejalicu, išao pešice kud
god je mogao, za patrijarha Pavla moglo se reći da je štedljiv, ali
nikako i škrt.
Kao novinarka koja je, po prirodi posla često dolazila u Patrijaršiju, jednom prilikom sam
u kabinetu sekretara Njegove svetosti zatekla starijeg muškarca, prilično neugledno
obučenog, kako sedi na kanabetu.
Čekajući neko saopštenje SPC, i sama sam već dugo sedela pored tog čoveka i upitala ga:
"A koga Vi čekate?"
Rekao je: "Patrijarha čekam. On će mi pomoći, prijatelji smo iz detinjstva. Ja sam iz
Bosne, svi moji su već izbegli u Nemačku, ja bih kod sina ali nemam mogućnosti da
platim put."
Moram priznati, a i danas me stid kad se toga setim, pomislila sam "evo još jednog
pacijenta" jer je bilo mnogo onih koji su se tih ratnih godina lažno predstavljali. Čudila
me jedino smirenost i potpuna uverenost tog čoveka da će patrijarh sigurno doći. A tako
je i bilo.
Jedan naš kolega novinar, koji stanuje blizu Patrijaršije, često je u džepu jakne svoga sina
nalazio bombone. Znajući da mu ih nije kupio, pitao je sina odakle mu. Mališan je
odgovorio: "Dao mi moj drug Paja."
Posle nekog vremena ocu je već to postalo čudno jer nije mogao da se seti nijednog druga
svoga sina po imenu Paja, pa je upitao: "Koji ti je to drug?"
Dečak je ko iz topa odgovorio: "Pa naš patrijarh. Kad god prolazi pored parkića u kom se
mi igramo, on kupi bombone pa nam podeli. A mi ga volimo jer nam je drugar, pa
ga zovemo Paja."
Jednom drugom prilikom, u zimsko doba, deca su se igrala u blizini
Patrijaršije. Bio je izuzetno hladan i vetrovit dan, a patrijarh je
prolazeći tuda decu pozvao da se sklone od košave i uđu u
Patrijaršiju na sokić. Sva deca osim jednog dečaka pojurila su za
patrijarhom, samo se jedan zadržao na stepeništu ispred vrata.
Patrijarh ga je upitao zašto ne ulazi, a dečak je rekao: "Ja ne mogu,
nisam kršten."
Patrijarh mu je na to odgovorio: "Samo ti uđi, sinko. To su novotarije
da se deca krste kad se rode. Nekada su se momci krstili pred vojsku,
kad su zreli i znaju šta žele. Ako i ti to budeš hteo kad odrasteš, evo,
ja ću te krstiti. A sad uđi slobodno."
REKLI SU
Mitropolit Amfilohije: Čitavog života se potrudio da nikome ne zgazi na senku, da
nikoga ne optereti sobom, pa je sam pravio i svoje cipele, sam kuvao, sam šio svoju
mantiju. Čak i odeždu koju je pripremio kad dođe dan da se upokoji, šio je zajedno sa
jednom od sestara iz manastira Deviča. Njegova penzija ne verujem da je premašila
devet hiljada. To je on dobio na Kosovu i Metohiji i otkad je postao patrijarh ni dinara
više nije hteo da primi kao poglavar, od toga je svoje potrebe podmirivao.
Matija Bećković: Život je živeo kao da će mu svaki dan biti sudnji i govorio kao da će
mu svaka reč biti poslednja. Niko u bučnijem veku nije govorio tiše, a da se čuo dalje.
Niko nije govorio manje, a da je rekao više. Niko u bezočnije vreme nije duže i spokojnije
gledao istini pravo u oči. Niko se za svoju slavu nije grabio manje.
Dragomir Acović, član Krunskog veća: Patrijarh Pavle je bio jedan od onih neobičnih
ljudi, koji se kao božijom voljom stvore niotkuda i ozare vreme u kome žive.
Vuk Drašković: „Budimo ljudi, iako smo Srbi.“ Mnogi su se izrugivali ovim rečima
starog patrijarha, tobože zbog dvosmislenog sklopa rečenice, a istinski zbog toga što je
poručivao da nacija ne može biti kišobran za ničije nečoveštvo. Prezirao je grabež i
grabežljivce, kult raskoši i slavu koju donosi robovanje imetku i sili, jer se čovek sa tim
svime ne rađa niti išta od toga može sa sobom poneti u grob.
Kada je izabran, bio je jedini među episkopima koji istinski nije želeo da bude patrijarh.
"Ja se pokoravam vašem izboru i nadam se da će Gospod pomoći Crkvi svojoj da u meni
ne bude onaj koji će je uniziti", rekao je na hirotoniji u Sabornoj crkvi patrijarh Pavle.
Kada je umro, njegov narod je znao da je bio - jedan jedini, među svima najbolji.