1.

PREDRAG MALBAŠA: DUKLjA, ILIRI, SLOVENI,

CRNOGORCI
PREDRAG MALBAŠA: DUKLjA, ILIRI, SLOVENI, CRNOGORCI

Iz nedavno objavljene knjige arheologa Predraga Malbaše “Periferik”

donosimo tekstove u kojima se govori o rezultatima istraživanja
antičke Duklje, kao i vezama između starosjedjelačkih Ilira i pridošlih
Slovena

Ime grada vezano za moćne Dokleate

DUKLJA

Hic cineres, ubique nomen!

Ovdje pepeo, a ime svuda

Ostaci rimskog grada Doklee leže u neposrednoj blizini današnje Podgorice, u ravnici na
ušću Zete u Moraču. To je jedan zaravnjen plato oivičen sa tri strane rijekama Moračom,
Zetom i riječicom Širalijom. Jedini pristup gradu bio je sa istočne strane preko uzane,
lagane valovite zemlje. Na tom dijelu je i bila najveća potreba za jakim fortifikacionim
sistemom čiji su ostaci i danas najmoćniji.
U rimsko vrijeme ovaj grad je bio najznačajniji urbani centar na teritoriji Crne Gore, pa i
šire. Lociran je u neposrednoj blizini glavnog rimskog puta koji je od sjevernog Jadrana
išao obalom u pravcu Skadra i dalje. Prema antičkim izvorima i putopisnim kartama grad
nije bio na samom putu, pa se i ne pominje na putnim pravcima ovog regiona. Ostaci
rimskog puta koji su otkriveni na trasi prema Skadru nedvosmisleno pokazuju da je taj
put prolazio u neposrednoj blizini sa kojim je Doklea bila vezana regionalnim putem.
Razlozi zbog koji je Doklea, odnosno Duklja kako se danas naziva, podignuta nešto dalje
od glavnog puta, su strategijski. Kotlina oko ušća Zete u Moraču oduvijek je bila vrlo
prometna i značajna raskrsnica, a većina lokaliteta u njoj ne ispunjavaju sve zahtjeve za
utvrđene rimske gradove. Najpogodnije mjesto sa stanovišta rimskih pravila urbanizma
je baš ovo gdje je podignuta, jer ono obezbjeđuje solidnu vezu sa zaleđem koje je atar
Duklje, omogućava dovod vode i ima solidnu preglednost na veći dio kotline u kojoj je
smješten.
U antičkim izvorima pominje se relativno kasno, tek kod Ptolomeja kao grad u
unutrašnjosti pod imenom Doklea, a kod kasnijih pisaca pod imenom Dioklia, što mnogi
dovode u vezu sa imenom cara Dioklecijana, što se istorijski ne može dokazati. Pod istim
imenom je pominju i vizantijski pisci. U svakom slučaju ime grada je neposredno vezano
za moćno pleme Dokleata čiji je centar bio istoimeni grad veoma moćan i uređen po svim
pravilima rimskog urbanizma.
Osnivanje ovog grada se pripisuje vremenu kraja prvog i početkom drugog vijeka nove
ere u vrijeme dinastije Flavijevaca, najvjerovatnije u doba Vespazijana kada se osniva i
 najveći broj municipija na teritoriji rimske provincije Dalmacije, pa i šire. Na ove podatke
upućuju ne samo arheološki nalazi, već i istorijski pisani dokumenti. Duklja se nigdje ne
pominje kao kolonija, što je karakteristično za ranije periode, već isključivo kao
municipium i to iz doba Flavijevaca, što dokazuje da je u njihovo vrijeme i osnovana.
Prvi arheološki nalaz sa antičke Duklje objavljen je još 1873. godine i pobudio je pažnju
naučne javnosti i dao izvanredan podstrek za istraživanja ovog najznačajnijeg grada u
jugoistočnom dijelu rimske provincije Dalmacije. Nije ni do danas jasno kako se taj
objavljeni nalaz ,tzv. Podgorička čaša, kasnije našla u lenjingradskom Ermitažu gdje se i
danas nalazi. Arheološka istraživanja u Duklji se sa manjim prekidima nastavljaju sve do
1913. godine, i to uglavnom pod rukovodstvom stranih naučnika, Rovinskog, Movea,
Stikotija, Munroa i drugih.
Od Drugog svjetskog rata, pa sve do 1954. godine nijesu vršena nikakva iskopavanja. U
poslijeratnom periodu od 1954. do 1962. godine rađeno je na istraživanjima, ali više na
otkopavanju nekropole nego na otkopavanju arhitekture grada čiji brojni ostaci i danas
leže bez ikakvog reda razbacani po lokalitetu i zarasli u dosta nepristupačnu šikaru.
Nakon 30 godina pauze od 1995. do 1998. godine vršena su istraživanja u južnom
sektoru Duklje, kao i na prostoru velikih termi. Istraživanja na prostoru velikih termi
obavljena su i u dvije kampanje 2001. i 2002. godine u organizaciji Crnogorske
akademije nauka i umjetnosti i Centra za arheološka istraživanja Crne Gore.
Iako prirodno utvrđena sa tri strane, Duklja je bila opasana moćnim bedemima debljine
od 2 do 2,5 metara, sa kulama i grudobranima na najznačajnijim mjestima i utvrđenim
mostovima preko rijeka. Najmoćniji bedemi i kule nalazili su se na istočnoj strani.
Djelimična iskopavanja u unutrašnjosti grada pokazala su da se sredinom grada u pravcu
sjeverozapad-jugoistok pruža široka ulica, tzv. Via principalis oko koje su se ređali
najvažniji urbani objekti.
Na jednom kraju se nalazila gradska kapija, a nadalje se nailazi na ostatke hrama u čijoj
je blizini otkrivena carska statua sa medaljonom boginje Rome, pa se pretpostavlja da je
hram njoj bio i posvećen. U produžetku je veća palata sa striumom oko koga su druge
prostorije, sobe, kuhinje, kupatila sa bazenima za hladnu vodu, tzv. frigidariumi i za toplu
i mlaku tzv. kaldariumi i lakonikumi.
Nedaleko od ovog kompleksa su ostaci još jednog hrama pored koga je nađen dio
fasadne konstrukcije sa likom boginje Dijane.

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=300206
 

2.

Ćipur said:27-05-09 14:44
 .................................nastavak teksta
Voda doticala u grad sa izvora Cijevne

Nastavljajući dalje nailazi se na bogate i raskošne terme za muškarce i žene sa svim

pratećim objektima: za gimnastičke vježbe tzv. palestra, svlačionice, bazeni za hladnu,
toplu i mlaku vodu, bibliotekom i sobama za odmaranje. Sve prostorije su bile ukrašene
lijepim podnim mozaicima.
Preko puta ovih termi bio je Forum kvadratnog oblika sa gradskom bazilikom. Bazilika je
imala tri broda osvijetljena odozgo. U njoj je otkrivena i tzv. tribina, odnosno prostorija
sa nišom u kojoj su zasjedale sudije. U neposrednoj blizini bazilike je veći broj djelova
arhitektonske plastike, kapitela, ukrasnih greda, stubova i drugog materijala od čega je
znatan dio ranije raznesen. Snabdijevanje grada vodom vršeno je vodovodom koji je
najvjerovatnije bio doveden sa izvora Cijevne na kojem su pravcu ranije bili vidljivi
tragovi vodovoda čiji se ostaci mjestimično mogu vidjeti i danas. Iako je urbani areal
Duklje bio obuhvaćen bedemima i činio jedinstvenu cjelinu, ipak se u njemu raspoznaju
dvije insule (ostrva), zapadna s velikim javnim građevinama pred Via principalis, istočna
sa ranohrišćanskim hramovima. Centar grada se nalazio na Forumu s prostorijama oko
njega.
Nije posve utvrđeno ni kada je prestao da "živi" ovaj grad. Po većini naučnika to je moglo
biti u vrijeme doseljavanja Slovena krajem šestog i početkom sedmog vijeka, a po nekim
drugim grad je stradao do temelja u velikom zemljotresu koji je zadesio ove krajeve 518.
godine nove ere.
Kao prvi podatak o dukljanskoj metropoli, groblju, njenom položaju, oblicima i običajima
sahranjivanja, uzima se onaj koji je postavio francuski konzul Friko de Sent Mari 1879.
godine, kada je posjetio Duklju. U svom izvještaju on je pomenuo da se, pored građevina,
u okviru gradskih bedema, nalazi tridesetak tunela. U jednom od njih otkrio je ozidan
grob, pokriven opekama u kome su bila dva skeleta a od priloga - mač, staklena boca i
veliki stakleni tanjir. Vjerovatno da sa istog mjesta potiču i fragmenti staklenog tanjira sa
urezanim figurama, koji je pronađen 1882. godine.
Naredna iskopavanja, koja su vodili Pavle Rovinski (1890-1892) i Munro (1893), dala su
mnogobrojne podatke o Duklji, ali znatno više o samom gradu i urbanizmu nego o
njegovom stanovništvu i načinu života. Nesistematični i nekompletni podaci ovih
istraživanja, ipak su veoma značajni, i kao takvi poslužili su mnogim, a posebno Stikotiju,
da 1913. godine publikuje obimno i značajno djelo o Duklji.
Propuste prethodnih istraživanja ispraviće se tek istraživanjima poslije Drugog svjetskog
rata, odnosno od 1954. do 1962. godine. Ova istraživanja koristila su rezultate
prethodnih, uočila njihove propuste kada se i došlo do zaključaka da su najveći nedostaci
u proučavanju nekropola ovog velikog i značajnog rimskog grada. Sačinjeni plan o
iskopavanjima bio je baziran na tome da uz već poznata, iako nesistematična i ni do
danas završena istraživanja gradske arhitekture jedino istraživanja njegovih nekropola
mogu dati pravi odgovor na pitanja karaktera materijalne i duhovne kulture i ukupnih
društveno-ekonomskih odnosa, čime se, uz ranije rezultate, dobija kompleksna
arheološka građa na osnovu koje se uz konsultacije pisanih istorijskih izvora, ranijih
istraživanja samog lokaliteta i drugih na teritoriji Jugoslavije ili ostalim rimskim
provincijama istog perioda mogu izvesti osnovni naučni rezultati o većem broju
društveno-ekonomskih, socijalnih, kulturnih, vjerskih i etničkih problema.
Iskopavanja su vršena na tri sektora i to: reviziona, u sektoru grada, na zapadnoj
nekropoli i zadnjih godina na jugoistočnoj nekropoli koja je dala i najznačajnije rezultate.
Jugoistočna nekropola obuhvata prostor od oko 4000 kvadratnih metara i zauzima
najvišu od tri terase u predjelu Zagoriča, jugoistočno od grada Duklje, koji je podignut na
najnižoj terasi koja prati obale Morače, Zete i Širalije. Preko sve tri terase prolazio je put
koji je, po svoj prilici, sa najniže, bio nastavak izlaznog puta, ulice iz Duklje, a potom se
postepeno pеnjao uz ostale dvije, dijeleći nekropolu na dva dijela i prateći akvadukt u
pravcu jugoistok - sjeverozapad. Sve tri terase su, kao uostalom i cio ovaj kraj, nekadašnji
bazen Skadarskog jezera, prekriven debelim riječnim nanosom koji je u podlozi
pretvoren u čvrst konglomerat, a pri površini pokriven humusom debljine od 20
centimetara do 1,5 metara. Od ukupno 353 istražena groba na jugoistočnoj nekropoli,
227 ih je sa spaljenim pokojnicima, a 126 su skeletni, odnosno inhumirani. Za ova dva,
vrlo različita pogrebna rituala povezuje se i različiti oblici grobova. Dok pogrebni ritual,
određen u prvom redu religioznim momentom, zadire u srž kulture i time odražava
osnove koje je podređuju, oblici grobova - zavisni od tradicije, trenutne mode ili
socijalnog i ekonomskog položaja pokojnika - samo su ilustracija njenih pojedinačnih
osobenosti.

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=300270

Romanizacija u zaleđu bila je sporija i teža

Po broju i vrstama grobnih priloga, grobovi u Duklji se ne razlikuju od grobova u ostalim
nekropolama u balkanskim i podunavskim provincijama. Oni se, uglavnom, mogu
svrstati u dvije osnovne grupe: prilozi koji su zajedno sa pokojnikom stavljeni na lomaču
i gorjeli i prilozi koji su stavljeni u grob poslije prenošenja ostataka lomače.
Prvoj grupi pripadaju obično oni predmeti koji su bili lična svojina pokojnika, odnosno
onih koji su se u momentu spaljivanja nalazili na njemu (odjeća, nakit) ili uz njega
(bočice za miris, nešto od oružja).
Drugu grupu karakterišu predmeti koji su se koristili u svakodnevnom životu (čaše,
staklene i keramičke posude, muzički instrumenti, toaletni pribor, predmeti vezani za
zanimanje, kojim se pokojnik bavio i ratnička oprema). Ova raznolikost u prilozima
pokazuje da je uz zajednički ritual spaljivanja postojalo vjerovanje da pokojnik i poslije
smrti ima potrebe vezane za fizičku egzistenciju.
Na jugoistočnoj nekropoli Duklje najmnogobrojniji grobni prilozi su u grobovima
takozvane prve vrste, odnosno tipa. To su grobovi sa keramičkim urnama u koje su
polagani ostaci pokojnika sa lomače i potom spušteni u kružnu jamu sa popločanim
dnom i kamenim vijencem oko urne. Ovakvi grobovi su tipična rimska forma
sahranjivanja, a u Duklji se vezuju za brojne doseljenike. U njima se skoro redovno, uz
ostale priloge nalaze i rimski bronzani novčići na osnovu kojih se sa sigurnošću datiraju i
obično pripadaju prvom i drugom vijeku nove ere. Dosta su česte i staklene posude, čaše
koje su u grob stavljene poslije spaljivanja. Znatno je manje keramičkih posuda. Znatan
broj toaletnih staklenih pločica takođe je stavljen kao prilog, ali one su gorjele zajedno sa
pokojnikom i sa ostacima odlagane u urnu.
Prema sigurnim podacima sahranjivanje na jugoistočnoj nekropoli Duklje vršeno je u
vremenu od prvog do sredine četvrtog vijeka nove ere. Najstariji grobovi (prvi vijek)
često su raspoređeni u manjim ili višim ograđenim prostorima, takozvani spekularnim
konstrukcijama u kojima je moglo biti više postavljenih urni. Grobovi trećeg vijeka su u
pravilnim redovima na skoro pravilnom međusobnom rastojanju, dok se oni iz četvrtog
vijeka ukopavaju bez određenog reda, što je svakako posljedica promijenjenih etničkih i
socijalno-ekonomskih odnosa u ovom vijeku.
Osnovnu teškoću u ispitivanju porijekla rituala spaljivanja na jugoistočnoj nekropoli
Duklje a i na drugim nekropolama na našoj teritoriji, predstavlja vrlo slabo poznavanje
lokalne, predrimske kulture kao i nepoznavanje rimskih nekropola na kojima se može
pratiti prelaz od spaljivanja ka skeletnom sahranjivanju. Na osnovu do sada postignutih
rezultata istraživanja može se izvesti nekoliko opštih zaključka. Na najstarijim rimskim
nekropolama u cijeloj provinciji Dalmaciji javljaju se isključivo grobovi spaljenih
pokojnika a određena hronološka granica koja bi obilježavala prelaz sa spaljivanja ka
skeletnom sahranjivanju nije obilježena nekim poznatim događajem, istorijskom,
socijalnom ili nekom drugom pojavom.
Činjenica da grobovi spaljenih pokojnika predstavljaju osnovnu karakteristiku na svim
ranorimskim nekropolama u balkanskim provincijama ne može se tumačiti neposrednim
preuzimanjem pogrebnog rituala karakterističnog za rimsku kulturu u momentu njenog
prodiranja u ove oblasti, a isto tako ni kao produžena tradicija domorodačkog običaja
sahranjivanja, posebno na jugoistočnoj nekropoli Duklje gdje nijesu otkriveni grobovi iz
perioda osvajanja ilirske države oko 168. godine prije nove ere pa do Avgusta (kraj
prvog vijeka p.n. e).
Pogrebni ritual domorodačkog stanovništva prije rimskih osvajanja karakterišu grobovi
iz nekropola u Momišićima, Medunu i Gostilju, koji pokazuju da se tokom trećeg i drugog
vijeka prije nove ere, sahranjivanje vršilo skeletno i u ravnim grobovima ili pod kamenim
humkama. Teško je vjerovatno da su domoroci tokom prvog vijeka prije nove ere,
odnosno do vremena njihovog potpunog pokoravanja u vrijeme Avgusta, 35. godine prije
nove ere tako naglo promijenili način sahranjivanja. Ovo iz razloga što je prodor rimske
kulture od strane starosjedjelaca, naročito u oblastima udaljenim od vojnih i gradskih
centara, u prvim vjekovima imao stalan otpor a koji se najviše održavao u neprihvatanju
oblika duhovne kulture (običaji, kultovi, religija). Uz ovo tumačenje treba dodati i
činjenicu da se hronološki ne podudaraju običaji spaljivanja pokojnika na italskom tlu i
na području balkanskih provincija.
 
3.

Ćipur said:27-05-09 14:46
.....................nastavak teksta
Hronološka upoređenja na nekoliko najpoznatijih nekropola sa spaljenim pokojnicima
na teritoriji provincija Dalmacije, Panonije, Makedonije pokazuju dva termina
praktikovanja rituala spaljivanja: Jedan je u vrijeme između Hadrijana i Marka Aurelija
(117. do oko 180. godine nove ere) i drugi u doba Karakale i Aleksandra Severa (211. do
235. godine nove ere). Grupa nekropola na kojima se napušta spaljivanje sredinom
drugog vijeka vezuje se za zapadni dio Panonije i sjeverni priobalni dio provincije
Dalmacije. Nekropole na kojima se spaljivanje napušta u prvim decenijama trećeg vijeka
nalaze se u unutrašnjosti ovih provincija gdje je romanizacija išla sporije i teže, što je
svakako uticalo i na prihvatanje rituala spaljivanja. a i na njegovo napuštanje.

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=300374

Veza između Duklje i Martinićke gradine

Vrijeme između Hadrijana, Marka Aurelija i posljednjih Severa je prelomni period u

pogrebnom ritualu, odnosno u romanizaciji balkanskih provincija i obilježava završnu
fazu dugog procesa stabilizovanja rimske vlasti i kulture u ovim oblastima, što se na
nadgrobnim spomenicima jasno uočava iščezavanjem domorodačkih imena.
Svakako je karakteristično da se završna faza spaljivanja podudara, sa donošenjem tzv.
Karakainog edikta (Constitucio Antoniniana) o dodjeljivanju prava građanstva
stanovnicima provincija 212. godine nove ere, što je doprinijelo da se prevaziđu stalni
sukobi rimske i domorodačke kulture i tradicije. Donošenjem ovog edikta ostvaruje se
unutarprovincijske kulture posve nova klima koja uzrokuje skoro potpuno napuštanje
spaljivanja krajem drugog i početkom trećeg vijeka iako se u kolonijama i municipijima u
unutrašnjosti zadržava i do sredine trećeg vijeka.
Pogrebni ritual je u ovom periodu skup svih i brojnih elemenata od kojih zavisi suština i
sadržaj rimske kulture u provincijama, ali se ne može reći da je to i presudno za oblike
grobova koji su u prvom redu zavisni od lokalnih specifičnosti razvoja, etničke
pripadnosti, ekonomske moći i društvenog položaja pokojnika.
U većem broj varijanti oblika grobova spaljenih pokojnika izdvajaju se dva najosnovnija
tipa i to grobovi spaljenih pokojnika izdvojeni i isprani od gari i pepela s lomače i grobovi
u koje su prenijeti ostaci pokojnika zajedno sa garom i pepelom lomače. Prvi tip pored
grobne jame podrazumijeva i urnu u koju su ovi ostaci polagani. U drugom tipu ostaci
pokojnika su polagani direktno u grobnu jamu bez ikakve posude. Ova podjela nije samo
formalna, već je kroz ova dva sistema sahranjivanja izražen dijelom stav prema smrti i
zagrobnom životu, a dijelom ekonomsko-društveni položaj pokojnika. U prvom slučaju
pokojnik je pažljivo izolovan od svega materijalnog, od svega vezanog za njegovu fizičku
egzistenciju, tako da su njegovi ostaci u urni, pa i sam grob, samo simboli i uspomena
prošlog, dok duša, slobodna i nevezana, odlazi u daleki svijet mrtvih.
Kod druge grupe grobova ne postoji ova oštra granica između predsmrtne egzistencije i
zagrobnog života. Grob je i dalje glavno prebivalište pokojnika i obavezuje srodnike na
vršenje određenog kulta koji osigurava dalji život umrlog. Ekonomsko-društveni
momenat je od drugostepenog značaja koji utiče više na konstrukciju groba i brojnost
priloga a ne na sam način sahranjivanja. U grobovima spaljenih pokojnika, posebno u
grupi grobova prvog tipa, nađene su keramičke, staklene i kamene urne koje su polagane
u kružne ili elipsoidne jame i zasipane zemljom. Dosta često se više ovakvih grobnih
jama uokvirivalo većom zidnom konstrukcijom pravougaonog oblika od pritesanog
kamena zidanog sa malterom.
Među prilozima u ovim grobovima rijetko se stavljaju jeftini keramički primjerci već
najčešće, za to vrijeme, skupocjeni stakleni i drugi prilozi što govori da u grobove nije
ostavljeno piće ni hrana, već samo oni predmeti vezani za gozbe, vjerovatno sa željom da
se pokojniku "pruži mogućnost" boljeg i bezbrižnijeg uživanja u zagrobnom životu. Na
osnovu dobijenih podataka može se zaključiti da je ritual spaljivanja pokojnika na
području Dokleje preuzet iz rimske kulture, ali ne mehanički, već stoga što je dobro
odgovarao novonastaloj ekonomskoj i društvenoj situaciji u kojoj se na prelazu iz stare u
novu eru nalazilo domorodačko stanovništvo.

ILIRI, SLOVENI, CRNOGORCI

E pluribus unum!
Od mnogih (načinjeno) jedno!
(Natpis na grbu SAD)

Problematika identiteta Ilira i njihove kulture značajno je zaokupila pažnju istraživača iz

raznih naučnih disciplina tokom 20-og vijeka. Kvalitetnijem rasvjetljavanju ove teme u
mnogome je doprinio veliki broj arheoloških istraživanja na prostoru bivše Jugoslavije,
brojni naučni simpozijumi i posebno razvoj arheologije i izučavanje kulture Ilira u
Albaniji.
Zahvaljujući tome, danas se nesporno može tvrditi da ilirska kultura, kao i sami Iliri,
nijesu nestali sa istorijske scene ni dolaskom Rimljana u ove krajeve a ni seobom Slovena
već su oni nastavili živjeti sa nama i u nama, koji danas živimo na tlu što su ga u
praistorijsko i ranoistorijsko doba nastanjivala ova plemena.
Njihova prošlost i kultura sastavni su dio nacionalnih istorija Crnogoraca, Hrvata,
Slovenaca, djelimično Srba i Bošnjaka i razumije se najprije Albanaca, za koje se sa
sigurnošću može reći da je naučno ustanovljeno njihovo direktno porijeklo od najmanje
jednog ilirskog plemena.
Naše još uvijek skromno poznavanje Ilira, njihove kulture, jezika i prošlosti ima osnovu u
 dvije vrste izvora, pisanim tekstovima grčkih i rimskih pisaca i arheološkom materijalu.
Od samih Ilira nijesu ostali nikakvi pisani tragovi, a njihovi susjedi, Grci sa juga i Rimljani
sa zapada, pišući o njima uglavnom sa neprijateljskih pozicija sigurno su u svojim
tekstovima unosili i veliku količinu neobjektivnosti. Propašću antičkog svijeta i
promjenama nastalim seobama naroda, nestaju za jedan duži vremenski interval i pisci
koji se zanimaju za prošlost Ilira.
Ipak ilirsko ime nije zaboravljeno. Sa njim se počev od 12-og vijeka diče i slovenska
plemena, pa se do kraja 19-og vijeka u radovima Nićifora Dučića, Ljudevita Gaja i drugih
autora, provlači misao Mavra Orbinija da su Iliri govorili slovenskim jezikom.

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=300485
 

4.

Ćipur said:27-05-09 14:47
 .................................nastavak teksta
Neromanizovani Iliri i slovenski došljaci

Tokom 19-og vijeka počinju značajnija arheološka istraživanja materijalne kulture Ilira.
Na osnovu ovih materijalnih tragova, pokušava se riješiti niz otvorenih pitanja.
Za nauku su posebno zanimljiva pitanja: porijekla Ilira, njihovi odnosi sa Grcima i
Keltima, formiranje ilirske države, "stepen" njihove romanizacije u zavisnosti od kraja u
kojem su boravili i veoma značajno pitanje, ostavština Ilira i njihove materijalne kulture
kroz kulturu južnoslovenskih naroda i njihov doprinos u formiranju duhovne i
materijalne kulture Crnogoraca, kao i udio koji su Iliri imali u etnogenezi crnogorskog
naroda.
Arheologija i njeni rezultati upozoravaju na značajnu činjenicu da postoje velike razlike u
materijalnoj kulturi između pojedinih ilirskih plemena ili skupa plemena i da su prema
tome razlike postojale i u duhovnoj kulturi. Zato treba imati obzir da kulturni fenomen
ustanovljen u jednom ilirskom plemenu ili jednom kraju ne daje neko opšte ilirsko
značenje, mаda sličnosti definitivno postoje.
Takođe arheološka istraživanja, pokazuju da se pod pojmom Ilira moraju razumjeti,
mješovita, heterogena plemena, očito srodna, koja se nijesu potpuno stopila u jedan
entitet i nijesu morala imati isto porijeklo. Iz podataka antičkih pisaca i arheoloških
tragova na prostoru bivše Jugoslavije, raspoznajemo sedamdesetak ilirskih plemena.
Lokaciju ovih plemena lako je odrediti za ona razdoblja gdje su o njima ostali pisani
podaci. Tako prolazeći od juga ka sjeveru susrećemo, između ostalih Enhelejce, Piruste,
Albane, Labeate, Dokleate, Plereje, Ardijeje, Japode, Laburne, Histre i brojna druga ilirska
plemena.
Mada mnoge pojedinosti iz života Ilira, nakon dolaska Rimljana još uvijek nijesu dovoljno
poznate, analiza materijalne kulture i umjetnosti daje prilično jako svjetlo na neobično
zamršene i zanimljive – aspekte ilirsko-rimskog "ujedinjenja" u raznim područjima
života i u raznim predjelima ilirskih zemalja.
Samo površna analiza arheološke građe iz ovog doba otkriva da proces romanizacije nije
svuda tekao ravnomjerno. Dok su urbanizovana sjedišta na primorju ili unutrašnjosti
bila potpuno romanizirana, pa se u njima govorilo i pisalo latinskim jezikom i živjelo kao
u svakom velikom gradu Rimskog carstva, dotle je izvan tih središta situacija bila
potpuno drugačija.
Iliri premda podvrgnuti snažnom procesu akulturacije, nastavljaju u zabačenim
krajevima govoriti svojim narodnim jezikom, poštuju svoje bogove, pokopavaju mrtvace
na tradicionalni način, oblače svoju narodnu nošnju i djeci daju domaća imena.
Način na koji se vršilo uklapanje domaćeg stanovništva u život državne administracije,
vojske i života uopšte pokazuje da Rimljanima nije bilo stalo da lokalno stanovništvo u
potpunosti romaniziraju ili izvrše genocid u smislu odnarođivanja. Rimljani su za cilj
imali da u pokorenim kolonijama imaju mirne i radne stanovnike, hrabre vojnike,
spremne da braneći imperiju brane svoj dom i svoju porodicu. Ako su u tom smislu
pokoreni narodi vjerno služili Rimu, tada su Rimljani bili veoma tolerantni prema svim
manifestacijama starosjedjelačkih kultura. A Iliri su pripadali upravo onom narodu koji
kada je definitivno potpao pod vlast Rima, služio je vjerno njegovim interesima.
Koliki je stvarni udio Ilira u rimskoj kulturi, politici, vojsci i ekonomiji treba tek utvrditi,
ali je bez sumnje mnogo veći nego što se mislilo u prošlosti. Opštom svojinom kasnog
Rimskog carstva postali su između ostalog ljekovita bilja Ilirs Illyrica, brzi ratni brod
Liburna, nazvan po Liburnima koji su ga prvi sagradili, kao i široka bijela haljina velikih
rukava, dalmatica preuzeta i u hrišćanskoj religiji do danas.
Što se dogodilo sa neromaniziranim stanovništvom u toku dugih vjekova kasne antike i
ranog srednjeg vijeka, teško da će se ikad saznati. Osim toga donedavno nauka nije
pokazivala veće zanimanje da otkrije što se "stvarno" dogodilo sa neromaniziranim
stanovništvom, poslije seobe Slovena. A nije postojala ni želja da se u materijalnoj i
duhovnoj kulturi kasnijih civilizacija na Balkanu, otkriju ostaci kulture preistorijskih i
Ilira iz vremena Rimljana.
Odbijajući iz svoje prošlosti ilirsku komponentu i insistirajući samo na nesporno
dominantnom slovenstvu raniji istraživači su otvorili prostor albanskom nacionu da
slobodno prigrabi sebi i za sebe čitavu ilirsku kulturu, pa da čak pokuša iz nje crpjeti
prava za neke državne projekte. Ipak u zadnje vrijeme učinjeni su napori, prije svega
kombinacijom istorijskih izvora, rezultata arheologije, etnologije i lingvistike da se
pokušaju otkriti elementi ilirske kulture u današnjim kulturama na Balkanu i na osnovu
toga rasvjetliti uloga koju je neromanizirani ilirski supstrat imao u etnogenezi današnjih
balkanskih naroda.
Rezultati i zaključci do kojih je savremena nauka došla je u suštini fakat da narodi na
Balkanu neki više a neki manje ali svakako mnogo više nego što su to donedavno mislili i
željeli, imaju inkorporirane ne samo kulturne elemente starosjedjelačkog stanovništva
 nego i njega samog.
Pitanja odnosa Ilira i Slovena i pitanje odnosa starih Ilira i današnjih Albanaca iako su se
pojavila veoma rano i imaju veliko značenje, u svojoj biti su veoma različito koncipirana.

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=300601
 

5.

Ćipur said:27-05-09 15:46
........nastavak
Vodi li krsna slava porijeklo od Ilira?

Mnogi stručnjaci drže danas dokazanim da su Albanci jedini balkanski narod koji svoje
direktno porijeklo vodi od starih Ilira. Zaštićeni visokim i neprohodnim planinama, izvan
puteva kojim su se kretale vojske i varvarski narodi u vrijeme velikih seoba, prirodno
nadareni visokim natalitetom, vezani jakim i brojnim porodičnim odnosima i specifičnim
moralnim kriterijumima, ti posljednji ostaci Ilira sačuvali su veoma mnogo elemenata
duhovne i materijalne kulture svojih predaka.
Etnolozi su, pak, proučavajući vrlo bogatu albansku etnografsku građu, pronalazili u njoj
niz elemenata koji direktno potiču iz predistorijske ilirske baštine. Osobito su brojni
ilirski ostaci u narodnoj nošnji današnjih Albanaca, religioznoj simbolici, narodnom
plesu, antroponimiji, toponimiji i slično.
Uopšte se drži s pravom da je današnja bijela kapica, geleshe, direktnog porijekla od
slične kape koju su nosili Iliri. Takođe se lička, dalmatinska i crnogorska kapa mogu
staviti u vezu sa "njihovim prototipom" naglavkom koji su koristili Japodi. Ilirske su žene
sudeći prema prikazima na spomenicima iz rimskog doba glavu pokrivale maramom. Po
obliku kao ni po čemu drugom, ova marama nije se razlikovala od marame koja se u
mnogim djelovima Balkana nosi i danas kao dio ženske narodne nošnje.
Ovdje se svakako treba podsjetiti rimskog hroničara Varona, koji pripovijeda kako su
ilirske žene lako rađale. "Kada bi došlo vrijeme porođaja, udaljile bi se s posla u polju,
rodile bi bez ičije pomoći i odmah se vratile i nastavile sa radom, držeći dijete u naručju
kao da su ga našle a ne rodile."
Dok su napori stručnjaka koji se bave pitanjem, ilirsko-albanskih odnosa, usmjereni ka
identifikovanju što većeg broja činjenica koje potvrđuju kontinuitet Ilira i Albanaca, dotle
se za prostor Balkanskog poluostrva nastanjen Slovenima, proces sastoji u utvrđivanju
uloge starosjedilačkog stanovništva u formiranju današnjih slovenskih naroda, odnosno
formiranju njihovih kultura.
Danas se raspolaže sa čitavim nizom pouzdanih dokaza koji takvu ulogu osvjetljavaju, ali
smo još uvijek veoma daleko od cjelovitih studija o tom pitanju. Ovome su umnogome
doprinjeli veliki nacionalni projekti tokom 20. vijeka koji su zdušno zatirali sve
neslovenske tragove srpskog, hrvatskog i crnogorskog naroda.
Bez sumnje se može zaključiti da su Lika, Dalmacija i Duklja toponimi ilirskog porijekla.
Ti čak do današnjih dana preživjeli nazivi područja mogu imati mnogo dublje značenje
nego što se u prvi mah može pomisliti. Ta pojava više nego i jedna druga svjedoči o
miješanju starosjedilačkog življa sa slovenskim došljacima.
Takođe naučno ustanovljena heterogenost ilirskih plemena jednostavno upućuje na
zaključak da su i slovenske kulture izrasle na vrlo različitim kulturnim osnovama, koje su
u- mnogome uslovile različiti razvitak južnih Slovena u pojedinim krajevima.
Svakodnevni život slovenskih plemena ovisio je umnogome oo geografskih prilika u
kojima su ona živjela. Te su prilike bile veoma različite, od ostrva i primorja sa blagim
mediteranskim podnebljem preko plodnih nizina uz velike panonske rijeke pa do visokih
vrletnih planina Crne Gore i drugdje, na kojima su oštre i surove zime uslovile tamošnjim
stanovnicima način života i običaje. Prilagođavajući svoja naselja i svoje domove, odjeću i
obuću, svoj cjelokupni način života okolini koja ih je okruživala, Sloveni su vjekovima
živeći u različitim uslovima stvorili i različite običaje i vrlo različite mentalitete. Koliko
su geografski i klimatski uslovi bili sličniji toliko je sličnija bila etnografska baština i
obratno.
Tako je u slovenskoj kulturi, moguće utvrditi čitav niz elemenata ilirskog porijekla,
pokopavanje u jamama obloženim kamenjem, običaj tetoviranja a ima mišljenja da je i
krsna slava običaj ilirskog porijekla. Može se naslutiti da je i vrlo rasprostranjen kult
zmije ostavio mnoge tragove u brojnim manifestacijama tog kulta u slovenskoj mitologiji.
I u crnogorskoj kulturi moguće je utvrditi čitav niz elemenata ilirskog porijekla. Ilirski
ostaci u narodnoj kulturi, načinu pokopavanja mrtvaca, narodnoj nošnji i obući, jelu i
piću, društvenoj organizaciji, muzici, plesu, jeziku dovoljno su brojni da se iz njih može
zaključiti da su preci današnjih Crnogoraca, došavši u ove krajeve u šestom i sedmom
vijeku, zatekli u Prevalisu, prilično brojno starosjedilačko nepotpuno ili djelimično
romanizirano stanovništvo, prije svih potomke Dokleata i Labeata sa kojima su se tokom
vjekova asimilirali i tako u svom narodnom entitetu sačuvali ostatke starih Ilira.
Moglo bi se čak reći da je ovaj ilirski element imao veoma važnu ulogu u formiranju
moralnih, kulturnih, tjelesnih i psihičkih osobina crnogorskog naciona koji sada ovdje
živi. Ovaj proces umnogome je ubrzao primanje hrišćanstva, širenje pismenosti i
stvaranje Dukljanske države.
Predstavljanje Crnogoraca kao "najčistijeg" dijela srpskog naroda tokom 19. vijeka u
kontekstu stvaranja velike Južnoslovenske zajednice naivno i s ponosom je prihvaćeno.
Tim procesom je za dugi niz godina ugašena naučna potreba da se istraži i eventualno
rekonstruiše istorijska nit između ilirskog plemena Dokleata, antičke Duklje i
srednjovjekovne Dukljanske kraljevine.
http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=300694

(Kraj)
 
6.

Ćipur said:14-11-09 16:04
 "Pobjeda", Kultura - Subota, 14. novembar 2009. godine
MONOGRAFIJA „GRAD DUKLjA KROZ VJEKOVE” ZDRAVKA IVANOVIĆA
PREDSTAVLjENA U PODGORICI

Rad profesora Zdravka Ivanovića upozorava na neodložnu brigu nadležnih institucija za

zaštitu i stvaranje lokaliteta od višestruke koristi

Usponi i padovi antičkog grada

Podgorica - Monografija „Grad duklja kroz vjekove” prof. dr Zdravka Ivanovića

predstavljena je u multimedijalnoj sali KIC-a „Budo Tomović”. O kompleksnom djelu
govorili su prof. dr Radovan Bakić, prof. dr Đorđe Borozan i prof. dr Miroslav Doderović.
- Duklju, grad tragične sudbine, autor prikazuje kroz faze uspona i padova, pa sve do
njenih ruina, konstatujući da je ovaj rimski lokalitet i dalje arheološka tajna, te da priča o
njemu nema kraja, rekao je između ostalog prof. dr Radovan Bakić.
Polazeći od nespornog značaja Duklje jednog od najznačajnijih antičkih gradova
Zapadnog Balkana, koji zbog nezavršenih arheoloških istraživanja autor je mišljenja da
on krije mnoge istorijske i druge misterije. Možda za to što je prate mnoge tajne, Duklja
će i pored naučne znatiželje ovog autora i brojnih novih istraživača još dugo privlačiti
pažnju, konstatovao je prof. dr Đorđije Borozan.
Ovaj grad, kako je ocijenio, dugo čeka na svoj pravi tretman, jer bi njegova rekonstrukcija
značila i da milenijumska državnost i duhovnost Crne Gore stoji na temeljima antike i
kao takva ugrađuje sebe u zajednički dom evropskih naroda i država. Predani rad
profesora Ivanovića upozorava na neodložnu brigu nadležnih institucija za zaštitu i
stvaranje lokaliteta od višestruke koristi, smatra Borozan.
Monografija se sastoji od 14 poglavlja, ukazao je prof. dr Miroslav Doderović i istakao da
je lokalitet postao spomenik istorije, ali i spomenik istoriji. Naveo je i izuzetno važnu
konstataciju profesora Ivanovića da Duklja kao arheološki lokalitet zaslužuje da dobije
status arheološkog parka.
Monografija je objavljena u izdanju Geografskog instituta Filozofskog fakulteta u Nikšiću
u ediciji Regionalne studije.
O. U.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-14&id=174549
 

7.
Ćipur said:26-11-09 12:53
 Feljton iz "Vijesti", objavljen krajem avgusta i početkom septembra 2009.
AKADEMIK PAVLE MIJOVIĆ: ALATA – RIBNICA – PODGORICA (STANICA – NASELJE –
GRAD)

Arheološka istraživanja na podgoričkoj tvrđavi koja su pod rukovodstvom akademika

Pavla Mijovića izvedena u jesen 1963. godine pokazala su da na tom mjestu nema ostataka
utvrde iz predturskog doba

Kamen sa tvrđave odvlačio je ko je htio

Ostaci srednjovjekovne tvrđave na ušću Ribnice u Moraču, u centru Titograda, dosad

nisu bili predmet posebnog proučavanja. Ono malo podataka koji su se u izvorima mogli
o njoj naći korišćeno je u naučnoj literaturi uzgredno i fragmentarno, dok je u
popularnoj, kao što to često biva, s njima nevješto i neobjektivno postupano. Poslije
oslobođenja Podgorice od Turaka, 1879. godine, kamen sa tvrđave je odvlačio ko je htio
za građenje kuća u Staroj i Novoj Varoši. U tvrđavi i oko nje podignuti su stambeni
objekti, a preko nje je proveden pješački put ka starom mostu i vodenici na rijeci Ribnici.
Umjesto da budu jezgro novog urbanog sklopa, ova tvrđava i stari gradski aglomerat
postali su smetnja u generalnom planiranju Titograda i ruglo u njegovom centru. Pošto
se više nije mogla ostaviti u takvom stanju, riješeno je da se tvrđava povjeri arheolozima
na ispitivanje i da se zatim pristupi njenom uređenju. Tako je u jesen 1963. godine
najzad i došlo do prvih iskopavanja u naselju i gradu Ribnici.
(Ekipu kojom je rukovodio od strane Arheološkog instituta u Beogradu potpisani,
sačinjavali su: Olivera Velimirović i Rajka Vujošević, kustosi Zavičajnog muzeja u
Titogradu, inž.arh. Mirko Kovačević, stručni saradnik Arheološkog instituta, i Cvjetko
Bošković, stud. arhitekture. Na lokalitetu je u svojstvu konsultanta boravio i prof. Đurđe
Bošković, direktor Arheološkog instituta. Finansijska sredstva obezbijedili su Zavod za
zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, Zavičajni muzej i Skupština opštine Titograd.
Radovi su trajali od 23. septembra do 2. novembra 1963. godine. Sve arhitektonske
snimke izradio je M. Kovačeviić, a fotografske P. Mijović i M. Kovačević)

I. REZULTATI ARHEOLOŠKIH ISTRAŽ IVANJA:

Arheološko iskopavanje i proučavanje grada na Ribnici ili – kako je u naučnoj literaturi
poznat – grada Ribnice, omogućili su da se u ostacima ovoga kompleksa izdvoje tri
njegove starije faze: kao jedne od rimskih stanica na trgovačko-poštanskom putu između
Narone i Scodre, kao srednjovjekovnog naselja u kome je rođen Stevan Nemanja i kao
grada koji je podignut poslije pada Podgorice u ruke Turaka u drugoj polovini XV vijeka.
Materijalni ostaci iz prve faze neznatni su i uz to sporni, iz druge se uglavnom odnose na
najstarije djelove crkve Sv. Đorđa, dok se o Podgorici kao o utvrđenom gradu može
govoriti na osnovu ostataka in situ otprilike jedne petine njegove citadele, sačuvanog
mosta na Ribnici, Sahat-kule, dvije džamije, jedne od šest kula koje su štitile bedem oko
Varoši čiji se ni tragovi više ne raspoznaju, i donekle stare urbanističke varoške
aglomeracije iz XVI-XIX vijeka. Iskopavanja su vršena u tvrđavi, a manja sondiranja i
autopsije u okolini i na prilazima Titograda.
(Jednu osnovu grada Ribnice sa netačnim podacima objavio je A. Deroko, Srednjovekovni
gradovi u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, Beograd, 1950. Iskopavanja u crkvi Sv. Đorđa
radi konzervacije njenog istočnog dijela vršio je inž. arh. Jovan Nešković, ali rezultate još
nije objavio.)
Ono što svojim izgledom pruža danas titogradska tvrđava bio je snažni fortifikacioni
objakat u doba prelaza iz hladnog u vatreno naoružanje. Situiran je u ravnoj udolini na
uglu koji čini prostor između lijeve obale Morače, brdašca Ljubović i uzvisine Pobrežja
od koje počinje Ćemovsko polje. Imao je mnogougaonu osnovu, ali je uglavnom pokrivao
trougaonu površinu između obala koje su odronjavanjem odnijele i njegov jedan dio. U
toku svoje četiristogodišnje uloge u ratovanjima i borbama između Crnogoraca i Turaka
nekoliko puta je prepravljan, proširivan i ojačavan redutima na dijelu prema obalama,
dok su njegov jugoistočni bedem i kula, i danas sačuvani, ostali uglavnom neizmijenjeni.
Slojevi u njegovoj arhitektonskoj strukturi mogu se pratiti samo na dvjema polukružnim
kulama koje su pretrpjele adaptacije u toku evolucije upotrebe topova i drugog
artiljerijskog oružja. Zidovi bedema i kula sa kopnene strane deblji su od zidova naspram
rijeka, ali su zidovi kula iznad obala bili zadebljani kako bi mogli odoljeti topovskoj vatri.
S kopnene strane tvrđavu je štitio rov, koji je išao od obale Ribnice do obale Morače, a
odatle bedemi i kule po ivici lijevih obala rijeka i varoši.
Kasnije, u XVIII vijeku, istočno od varoških bedema nastalo je drugo predgrađe Mijećen
(Mil-ćen), bez odbrambenih zidova ali sa jakim kamenim kućama-kulama opasnim
visokim zidovima od kamena, što je sve takođe služilo odbrani varoši i tvrđave. Ali
sistem utvrđenja podgoričkog grada nije se na ovo ograničavao.

Nekadašnji sjaj na fotografiji iz 1880.

Kad je prema odlukama Berlinskog kongresa trebalo da se povuče turska vojska, 27.
januara 1879. godine, u sporazumu o predaji bili su naznačeni garnizoni ušančenih
logora Spuža i Podgorice i njihovih kula, Spuž, Kaputabija, Hamidija, Ploče, Serdar,
Avnija, Hifzija, Souk-sua, garnizoni Šefketije i Azizije i Čengel-kula; zatim garnizoni iz
kula koje leže duž Skala i logor na Malom brdu. Kao što se vidi, podgorički grad i njegova
citadela imali su funkciju velikog matičnog vojnog utvrđenja sa razgranatim sistemom
pomoćnih odbrambenih kula i ušančenih garnizona na prilazima duž Zete, Morače,
Ribnice i Cijevne i tvrđava na brdima prema Kučima, Piperima, Bjelopavlićima i
Lješkopolju. Otkad svi ovi ogranci podgoričkog vojnog sistema datiraju nije mogućno
utvrditi bez posebnih istraživanja, ali sudeći po zatečenim oblicima neki od njih su prošli
kroz duže faze prilagođavanja aktivnom i rezinstentnom dejstvu sve većih i
dalekometnijih teških oružja.
Izgleda da je grad imao šestougaonu osnovu, ali se ona sad ne može tačno rekonstruisati
zbog odsustva podataka sa odronjenog dijela bedema s kulom na lijevoj obali Ribnice i
do temelja razrušenog dijela zidova na mjestu gdje je sad kuća M. Đonovića.
Najvjerovatnije tada, južni dio bedema, koji nije sasvim dopirao do Morače, obuhvaćen je
jednim novim zidom čime je zatvoren jedan ugao između južne, polukružne kule i
Morače. U tvrđavu se ulazilo na jedna glavna vrata do kojih je vodio put preko rova,
vjerovatno preko kule nad Ribnicom, od koje se još poznaju tragovi maltera u temelju.
Druga manja vrata bila su na sredini bedema duž Morače i služila su da izlaz u donji dio
utvrđenja, redut pored obale. Odatle se još jednim malim prolazom saobraćalo sa donjim
dijelom obale i mostom. Na jednoj fotografiji, koju je snimio Kel Marubi, skadarski
fotograf, a koja je publikovana 1880. godine u kalendaru Orao (veliki ilustrovani
kalendar za 1880. godinu) predstavljen je izgled tvrđave sa suprotne obale Morače. Na
ovom snimku vide se u cjelini sačuvani svi zidovi tvrđave osim onog naspram Ribnice
koji je odronjen zajedno s pećinom nad kojom se uzdizao. Mjesto njega izrađen je niski
ozupčani grudobran, vjerovatno u vrijeme kad se bližio kraj duge turske vladavine ovim
gradom. Onako kako je predstavljena na Kerubijevom snimku, podgorička tvrđava je,
osim u djelovima gdje je porušena – nad Ribnicom i nad Moračom (usljed jedne
eksplozije skladišta municije) – zadržala sve bitne karakteristike koje je imala kroz
vjekove. Jedino su na izmaku njenog života prostori između zubaca na svim bedemima
zazidani, a na kulama, od kojih je južna bila pokrivena kupastim krovom, stavljene terase
za borbe. Pošto grad nije rušen topovima nego se predao bez borbe, vjerovatno bi i do
danas bila sačuvana njegova impozantna citadela da je nije stanovništvo Podgorice
koristilo kao majdan kamen za svoje građevine.
Unutrašnji prostor tvrđave imao je 75 m u pravcu istok-zapad i 45 m u pravcu sjever-jug.
Bio je ispunjen kasarnama i manjim kućama koje su služile za razne potrebe utvrđenja.
Kule su bile zatvorene s unutrašnje strane, osim južne koja je bila pod krovom. Na njih su
se borci peli stepenicama. Otprilike polovina gornje površine bedema bila je rezervisana
za prolaz-hodnike i rampe. Građene u vrijeme kad su prelazilo sa hladne na vatrenu
odbranu, kule su bile dosta visoke ali izgleda da kasnije nisu spuštane. One su i dalje, kad
je već bila u upotrebi i dalekometna artiljerija, zadržale svoju visinu, ali su njihovi otvori
za cijevi topova i pušaka prepravljeni u zavisnost od evoluiranja upotrebe tih oružja.
Nove, niže, obično devetougaone kule zidane su dalje od ove citadele. Jedna, Serdar-kula,
ispod Ljubovića, koja je jedina očuvana u Titogradu visinom nije prelazila nivo
jednospratnih varoških kuća i bedema, zbog čega je ostala neuočena.
Iako na ravnom terenu, jugoistočni bedem lako je izlomljen u jednom svom dijelu,
svakako iz fortifikacionih razloga. Takvu njegovu liniju prati rov, koji je otkopan u dužini
od 50 m na dijelu ispred bedema i središnje kule, ali je konstatovajn i na ivici obale
Ribnice. Njegova udaljenost od bedema je različita i varira između 6 i 10 m. Pošto je
iskopan u konglomerisanoj stjenovitoj podlozi, nije trebalo da bude podziđivan, ali je na
ivicama imao zupčaste zidove eskarpe iza koje je bio tajni prolaz za borbe, i
 kontraeskarpe, čija sačuvana visina dostiže na niskim mjestima i do 0,60 m. Na jednoj
staroj fotografiji podgoričke tvrđave ovi zidovi eskarpe i kontraeskarpe dostižu skoro do
polovine visine kule. Kosina eskarpe vremenom se smanjivala usljed dejstva vode jer,
iako na šljunkovitom terenu, rov je bio punjen vodom, što se moglo konstatovati po
tamnijoj boji zemlje, pri njegovom dnu.
 

8.

Ćipur said:26-11-09 12:55
Tvrđava je podignuta od kamena iz Duklje

I turski putopisac iz XVII vijeka, Evlija Čelebija, koji je u Podgoricu doputovao iz Skadra,
kaže da je grad bio okružen opkopom, a jedan docniji putnik, francuski konzul u Skadru
N. Heckard, piše da je i polovinom XIX vijeka, taj rov, širok 8 a dubok 3 m, pun vode samo
za vrijeme zime. Rov je nasut zemljom i šutom vjerovatno odmah posle oslobođenja
Podgorice.
Jugoistočni bedem, duži, deblji i impozantniji od ostalih, u pravoj liniji s unutrašnje
strane iznosi 72 m. Debljina njegovih zidova kreće se od 3,8 do 3,20 m, a na dijelu do
južne kule dostiže i do 3,80 m. Njegova najviša očuvana visina iznosi 9,15 m na
petougaonoj kuli, a na mjestu gdje sad vodi put na Ribnici očuvana je visina tek jednog
reda kamena u temelju. Prema Ribnici odvaljen je jedan njegov veliki dio iznad glavne
kapije i kule, koja je sudeći po tragovima maltera na pješčanoj podlozi bila polukružna.
Još se drži jedan njegov blok iako je jednom pukotinom ugrožen i sklon padu. Sa
spoljašne strane ovaj blok je podzidan, vjerovatno nedavno, suvomeđinom, a sa
unutrašnje strane, lice zida je palo. I na svom južnom kraku iznad površine terena
spoljašnje lice bedema je obrušeno, djelimično i za vrijeme posljednjeg rata kad je
Podgorica bila do temelja razrušena napadima iz vazduha. Sa unutrašnje strane ta
obrušavanja fasade su češća na cijeloj njenoj dužini. Naročito se u lošem stanju nalaze
gornje površine bedema, obrasle travom i izložene razaranju od strane obilnih
atmosferskih taloga.
Glavni ulaz je sačuvan u visini praga za koji je korišćen jedan kanelirani kasnoantički
stub iz Duklje. Osim ove, u bedemima i kulama nađeno je i drugih rimskih spolija, jedna
baš u neposrednoj blizini ovih vrata, u bedemu sa unutrašnje strane, a druga
upotrijebljena za stepenik kod sjeverne kule. Ako ne sav, ali po svoj prilici veći dio
kamena za zidanje podgoričke tvrđave donesen je iz Duklje. Kamenom sa njenih bedema,
kula, kuća, hramova, kupatila i dr. građena je dobrim dijelom i sva Podgorica budući da je
ova ruina njoj bila blizu a kamen koji je trebalo samo prenijeti slomljen. I konzul Heckard
misli da je podgorička tvrđava sagrađena od kamena donesenog sa ruševina antičke
Dokleje. Vrata su bila široka oko 2,70 m, imala su bez sumnje dovratnike od kakvog
dukljanskog stupca a u gornjem dijelu lučno završena, kao što je to redovna pojava na
svim staropodgoričkim kapijama iz ranijeg vremena. Za njihovu rekonstrukciju
nedostaje samo visina.
Velika petougaona jugoistočna kula podignuta je od istog materijala i istovremeno kad i
ovaj bedem. Njena je baza na unutrašnjem dijelu bedema šira nego na spoljašnjem, a i
otvor, koji je četvorougaonog oblika, nije sasvim pravilan. Spoljašnje strane kule iznose u
širinu 3,95, 4,14, 4,22 i 4,48 m, tj. sve su šire ukoliko se prate od kapije na jugu. U
gornjim djelovima ima tragova obrušavanja kamena i popravki, a sačuvan je i dio terase i
ostaci zubaca na sjevernoj i južnoj strani. U unutrašnjosti je iskopana do temelja i
konstatovano da se u nju dolazilo odozgo drvenim stepenicama preko dvije međuspratne
konstrukcije čiji se tragovi u zidu još raspoznaju. Na kulu i bedem pelo se iz tvrđave sa
dvoje kamenih stepeništa koja su počinjala na zajedničkoj platformi, nešto sjevernije od
centra kule. Stepeništa su bila uzana, svega 0,77 m, a za toliko, je i dio bedema i kule
između njih bio sužen. Moguće ih je u potpunosti rekonstruisati na osnovu dosad
očuvanih ostataka.
U unutrašnjosti kule nađena je jedna cistijerna, pravougaonog otvora, smještena u
istočni dio kule, ali s njenim zidovima ne leži u istoj ravni. Širim stranama orijentisana je
na sjever i na jug. Iskopana je u okonglomerisanoj stijeni pa ozidana do površine. Dublje
od 0,70 m nije iskopavana zbog opasnosti od kožnih infekcija i vode koja se u njoj
održava. I zbog svog položaja u unutrašnjosti ove kule, i zbog nešto drukčijeg materijala
od koga je građena, zaključio bih da je podizanje tvrđave nju zateklo na tom mjestu, a
pošto se već tu našla obuhvaćena je debelim masivom kule i na taj način postala tajna
cistijerna, dostupna samo onima koji su imali pravo pristupa u unutrašnjosti ove kule,
inače sa svih strana zatvorena. Neobični oblik ove kule sa tupim uglovima, odgovara već
epohi upotrebe vatrenog oružja. Tučena sa prilaza iz varoši, mogla je odbiti đulad pod
kosim uglom i na taj način njihovu udarnu snagu znatno smanjiti. Ovakve kule nastaju
svuda po zemljama Balkana gdje su došli Turci.

Pojava topova uslovila izmjenu oblika kula

Najbliže analogije nalazimo u sličnim kulama koje je imao Niš poslije definitivnog pada u
turske ruke 1454. godine. Na jednom italijanskom planu Niša iz XVI vijeka ucrtani su
bedemi kule ovog grada, prepravljeni ili ponovo izvođeni od strane osvajača. Kule su
raznih neobičnih oblika, a jedna na istočnom bedemu, u svemu kao ova titogradska. I
jedna turska kula na beogradskoj kalemegdanskoj tvrđavi, na zidu koji je išao od stare
kule – Nebojše kod Save takođe je petougaona, zatim su Turci i jednu četvorougaonu
kulu u Golupcu pretvorili u petougaonu, a iste takve petougaone kule vidimo i u gradu
Jeleču, koji su Turci zauzeli već sredinom XIV vijeka, pa u Petrusu kod Paraćina, koji je
1413. godine zauzeo sultan Musa i u Zvečanu, koji su Turci zauzeli poslije 1389. godine.
Na rastojanju od 18,70 m od ove kule u pravcu juga bedem se svom debljinom svoje
zidne mase lomi i čini jedan zupčasti ispad koji bi ličio na trougaonu kulu kad bi imao i
svoju treću, unutrašnju stranu. U stvari, ovo je pseudo-kula, ali po svojoj ulozi u odbrani
ne manje važna od drugih. Strane trougla, tačno prema istoku i prema jugu, jednake su
kad se gledaju spolja, po 8,83 m, ali je unutrašnja istočna strana ove kule (6,85) duža od
južne (4,40). Kako se vidi na Marubijevoj fotografiji, ova dva zida kule nadvisivala su
visinu bedema, tj. bila su na istom nivou kao i ostale otvorene kule, tako da je
posmatrana iz varoši ostavljala utisak prave kule. U stvari njena je funkcija na ovom
dugom zidu bedema bila od prvorazrednog značaja kad se uzme u obzir da baš prema
njoj gravitiraju pravci ulica na ovom dijelu varoši. Analogije ovakvim kulama takođe su
česte u vrijeme turskog osvajanja naših zemalja. Veoma slično rješenje imao je južni dio
grada Avale, koji su podigli Turci 1442. godine. Izlomljenih zidova sa zupčastim ispadima
u vidu kula ima i u beogradskoj tvrđavi kad je ona bila u turskim rukama, u Jelaču kod
Novog Pazara, koji su Turci zauzeli posljednjih godina XIV vijeka, u gradu Prizrenu, koji
su Turci tako reći potpuno prepravili, pošto su ga 1445. godine zauzeli, u Skoplju, čiji su
grad od 1391. godine Turci veoma mnogo izmijenili. Takva je i kula u gornjem gradu
Starog Bara, objekat br. 167, koji su Turci preuredili po osvojenju Bara 1571. godine. Bilo
da su na brdu ili u ravnici, ovakve kule imaju orijentalna svojstva fortifikacionog
graditeljstva iz XIV i XV vijeka, kad se usljed pojave topova počelo voditi računa o novoj
balističkoj teoriji. Ova je kula sačuvana samo u temeljima, nije imala otvora, i kako se vidi
na Kerubijevom snimku, njen ozupčani završetak bio je ispunjen zidom ispred banka za
borbe. Do njenog vrha vodile su stepenice, čiji su fragmenti sačuvani u temeljima.
Južna kula, koja je od ove udaljena 11,50 m, ima polukružnu osnovu i spolja i iznutra.
Zadebljana je na dijelu okrenutom prema varoši, kao što su to i trougaona i petougaona
kula. Na njoj se primjećuju tragovi većih prepravki, koje je doživjela u više vremenskih
razdoblja. Najstariji dio može se posmatrati s unutrašnje strane tvrđave, iz dvorišta kuće
M. Đonovića. Tu se dijametar njenog polukruga direktno nastavlja na pravac
jugoistočnog bedema, ali se u pravcu prema zapadu prekida jednim naspramnim zidom
bedema koji je išao na sjeverozapad, prema Morači. Ovaj bedem je potpuno uništen, čak
je okonglomerisana podloga terena ispod njegovih temelja spuštena do jednog metra
radi nivelisanja dvorišnog prostora. Njegov pravac pružanja konstatovan je na
fragmentu zida očuvanom na polukružnoj kuli. Sudeći po zazidanom otvoru na kuli i po
niskim elementima pravih zidova u temelju sa spoljašne strane, ona je u najstarijoj fazi
bila poligonalna. Možda je tada do njenog sjeveroistočnog zida bila jedna manja kapija
(široka 2 m), ali prije bi se moglo zaključiti da je ovaj otvor služio kao ulaz u kulu, koja je
tada bila svakako šira od današnje. Kasnije su ta vrata u većem dijelu ispunjena zidom, a
ostavljen je jedan manji prolaz. No ni tada se nije moglo ovim manjim prolazom doći u
unutrašnjost sadašnje kule, što znači da je ona dobila svoj spoljašni polukružni obim tek
pošto je i ovaj mali otvor zazidan. Tada su otvorena mala vrata, oko 1,20 m širine, sasvim
do zida bedema koji je išao ka sjeverozapadu. U posljednjoj stapi prepravki na njoj i ova
vrata su zazidana, kula je dobila drvenu tavanicu koja je morala biti snažna budući da je s
nje upao u unutrašnjost kule zatrpane šutom jedan veliki kapitel donesen iz Duklje, a koji
je služio kao sto u prostoriji kule pod krovom.
 
9.

Ćipur said:26-11-09 12:56
Najdeblji su bili zidovi prema varoši

U gornjem dijelu ova kula je prilično ruinirana, a zid bedema koji je od nje vodio više na
jug, prema Morači, podignut svakako radi pojačanja ostalih bedema i kuli, potpuno je
srušen na dijelu uz nju. Nećemo tražiti analogije ovoj polukružnoj kuli s obzirom na to da
je to oblik koji je ona dobila u toku mnogih prepravki, ali treba naglasiti da upravo Turci
zatečene i prvobitno izrađene četvorougaone kule, ako su one bile izložene snažnom
dejstvu vatre, najčešće mijenjaju u polukružne, čime se postiže veća odbojnost njenih
perimetralnih zidova. Takva je – da navedemo samo jedan primjer – južna kula na
Golupcu koji su Turci od četvorougaone zadebljanjem zidova pretvorili u polukružnu.
Bedem koji je od ove kule išao prema obali Morače i lomio se na odstojanju od oko 7,50
m, pa se odatle pružao prema sjeverozapadnoj kuli, nije sačuvan ni u temelju, ni u bilo
kakvom tragu na terenu dvorišta i kuće M. Đonovića. Prilikom građenja te kuće i
nivelisanja dvorišta sav kamen sa ovog bedema je povađen i ugrađen u novi objekat, a
teren spušten. Do rekonstrukcije na našem planu došlo se na osnovu ostatka zida tog
bedema na južnoj kuli, po pravcima kretanja tog zida i onog koji mu je sa sjeverozapadne
kule dolazio u susret i sjekao ga, i, najzda po podacima koje pruža Kerubijeva fotografija.
Ovaj je zid bio tanji od onih prema Varoši (oko 2 m), što je i razumljivo budući da je
ispred njega stajala Morača kao velika vodena prepreka.
Na dijelu ovog zida izvan dvorišta i kuće Đonovića, do sjeverozapadne kule, očuvanom u
dužini od 15,70 m sa unutrašnje strane, visokog i do jedan metar, pronađena su
sporedna gradska vrata (poterna), koja su služila i kao izlaz u redut ispred obale Morače
(sl. 18 i 19). Širina im je iznosila 1,60 m, a očuvan im je i prag i desetak stepenika koji su
se sa nivoa dvorišta tvrđave spuštali ka vratima. Ispred vrata je bio izgrađen jedan
petougaoni zid, koji je maskirao i zaklanjao ulaz, kako se to vidi i na Kerubijevom
snimku. Ovaj običaj maskiranja poterni čest je na Istoku, čak se zadržao i u arhitekturi
gradova iz novijeg doba u Egiptu, Palestini, Siriji, Turskoj i drugim zemljama sa
stanovništvom islamske vjeroispovijesti. U dvorcima na Zapadu, ukoliko su bili izgrađeni
na brdu, korišćena je kao prirodna prepreka i maska omanja stijena pred poternama koja
bi ostala nedirnuta. Od svih vrata vodila je staza naniže ka zupčastom ispadu na mjestu
gdje se zid ozupčenog reduta lomi i gdje je ostao sačuvan još jedan mali otvor za
spuštanje na put, koji je odatle išao na most i preko njega na desnu obalu Ribnice.
Sjevoerzapadna kula je okrugla sa zadebljanim zidovima (do 3 m) na dijelu prema obali i
ušću Ribnice. Ima tri zrakasta otvora sa duge puške vjerovatno tipa atquebuse, u
srednjem nivou. Iako nije do kraja istražena, može se konstatovati da je u najnižem nivou
i u vrijeme kad je prvobitno zidana imala drukčiji oblik od zatečenog. Tada je bila takođe
okrugla, ali bez otvora za puščanu cijev. Zatim je nasuta u visini jednog sprata. Pošto je u
posljednjoj fazi života imala široke otvore i grudobrane za topove na vrhu, i ovaj njen
unutrašnji nivo je zasut kamenjem i šutom, a ona je na vrhu pretvorena u prostranu
terasu. Ova kula imala je u svojoj drugoj fazi i jedan otvor prema unutrašnjosti tvrđave,
koji je zazidan prilikom ispunjavanja šutom najnižeg nivoa. Na njenu platformu pelo se
stepeništem koje je bilo umetnuto sa unutrašnje strane bedema prema Morači. U vrijeme
iz koga je prva fotografija titogradske tvrđave otvori za cijevi pušaka, kao uostalom i svi
drugi otvori na tvrđavi, čak i oni između zubaca, bili su zazidani. Ovakve kule susrećemo
često u našim srednjovjekovnim gradovima, naročito ako su imale pravougaonu osnovu,
a i inače na uglovima do 145 stepeni, kao na primjer u Borču, Bovanu, Ž upanjevcu, gradu
na Rudniku, Šapcu, Haramu kod Nove Palanke, Zemunu i dr. Ovaj tip su rado
upotrebljavali Turci jer je sa najviše sigurnosti štitio njihov perimetar od topovske vatre.
Od ove kule išao je jedan zid lijevom obalom Ribnice, ali on je srušen u najvećem dijelu
zajedno sa podlogom nad pećinom koju je u okonglomerisanoj masi iskopala rijeka. I po
najstarijoj fotografiji i po ostacima zida in situ može se konstatovati da je linija njegova
pružanja bila prilagođena toku rijeke. Tako, on se lomio odmah poslije 18,70 m od
okrugle kule, zatim vjerovatno išao odatle pravo do na petnaestak metara ispred
sjeveroistočne kule, gdje je još jednom bio prelomljen. Možda je na prelomima imao kule,
s obzirom na veću ugroženost tvrđave od strane preko desne obale Ribnice, ali to se ne
može više utvrditi.

Budni čuvar na straži skadarskog sandžakata

Na Kerubijevoj fotografiji vidi se kako je na mjesto ovog porušenog bedema podignut

niski grudobran sa zupcima, svakako sračunat na to da posluži zaklonu za topove. Ovo je
svakako moralo biti u posljednjoj fazi tvrđave, kada je već bilo ne samo korisno nego i
štetno držati topove na visokim kulama. Biće da je od tada i onaj dio zida eskarpe ispred
jugoistočnog bedema podignut nešto više nego što je bilo uobičajeno u srednjem vijeku i
da je služio baš za zaklon teških topova. Na obali prema Ribnici nalaze se fragmenti
bedema i kod ulaznih vrata, kao i kasnije podignutog grudobrana.
Na osnovu naše analize proizilazi da je ova tvrđava podignuta u vrijeme kada je vatreno
oružje već bilo u upotrebi, ali se ranije zatečeni oblici i sistemi utvrđivanja iz vremena
ratovanja hladnim oružjem i dalje zadržavaju. U toku nekoliko vjekova ona je
popravljena i adaptirana novim zahtjevima fortifikacije. Osim u polukružnoj i okrugloj
kuli, koje su pretrpjele najveće izmjene, do njih je došlo i na dijelu prema brdu Ljuboviću,
ka jugu. Kao što se i na planu vidi, ugao koji je ostao na potezu iza jugozapadne kule i
bedema prema Morači bio je prilično otkriven, a ako nije imao kulu na mjestu gdje se
bedem lomio, sad pod temeljem kuće M. Đonovića, i prilično ugrožen. Iz Kerubijeve
fotografije vidi se da je na tom mjestu bedem bio, kao kod trougaone kule, viši od ostalih
zidova grada. Da je taj zid, makar i sa nadvišenim dijelom na uglu, bio dovoljan da je
zaštiti i sa kopnene strane, vjerovatno se ne bi ukazala potreba da se od polukružne kule
nešto više u pravcu juga podigne još jedan bedem koji je išao pravo do Morače. Ovaj
 bedem je i po načinu zidanja i po debljini (do 2,30 m) drukčiji od ostalih prema Ribnici.
Ima dobro očuvanu strmu rampu u dužini od 10,50 m i nekoliko zubaca, odakle se
završava ravno dok se nad samom obalom Morače još jednom ne prelomi u pravcu
prema sjeveru, gdje prelazi u redut. Podizanjem ovog bedema na taj način ojačana je
tvrđava prema jugu, od zetskog pravca.
O popravkama podgoričke tvrđave naći će se i bez sumnje dosta podataka i u mletačkim i
u turskim arhivama, naročito iz doba borbi Crne Gore, Venecije i Turske u XVII vijeku. I
sad, kad još nisu istraženi svi arhivi, a pogotovu ne turski, zna se da je Podgorica u XVII i
XVIII vijeku bila ishodišna tačka svih turskih pohoda na Crnu Goru. U njoj su vršene
koncentracije ne samo vojske nego i oružja, jer je na granici prema Crnoj Gori ona bila
istovremeno i veliko vojno slagalište. U vezi s tim bilo je potrebno uoči ili poslije svakog
pohoda vršiti adaptacije i u njenoj tvrđavi i na kulama u njenoj okolini, kao i usavršavati
njen fortifikacioni sistem. Tako, prema vijestima koje je imao mletački providur Erico u
Kotoru godine 1692, kad je Podgorica postala središte Sulejman-pašinih operacija protiv
Crne Gore i mletačkih posjeda na našoj južnoj obali, u njoj su bile podignute dvije nove
kule. Povod za to bio je i događaj od značaja za Podgoricu - pad Meduna u ruke Kuča.
Možda su ove kule o kojima je riječ u Ericovom izvještaju bile poslije toga događaja
podignute baš u pravcu prema Kučima, ali iako još iz istorijskih izvora ne znamo, po
strukturi i po namjeni završenih djelova reklo bi se da je i na pomoćnom bedemu od
polukružne kule do Morače bilo prepravki upravo tih godina.
U unutrašnjosti grada nije sačuvano mnogo građevinskih objekata zato što je tvrđava
uvijek bila budni čuvar na straži skadarskog sandžakata, pa su stariji slojevi uništavani a
materijal upotrebljavan za nove građevine. Tako je to bilo iz vijeka u vijek, pa nije čudno
što je od nje veoma malo ostalo. Sonde koje su provedene radijalno preko centra tvrđave
obuhvatile su skoro sav njen unutrašnji prostor. Naknadno su vršena iskopavanja onih
djelova terena na kojima su bili otkriveni zidovi u sondama. Cio kompleks je spušten
bezmalo na nivo koji je imao u ranijim vjekovima. Ali pokazalo se da, kao što bedemi
tvrđave i kule počivaju na veoma plitkim temeljima – od 25 do 50 cm – i manje građevine
imaju sasvim siromašnu profilaciju. Osim jedne kuće kvadratnog oblika blizu
jugoistočnog bedema, sve su uglavnom grupisane u dijelu pred sjeverozapadnom kulom.
Tu su nađeni i stratigrafski slojevi koji govore bar o četiri stratuma, ali beznačajni
fragmenti keramike u njima nisu u stanju da nam pruže druge dokaze osim da oni, pa i ti
stratumi, nisu stariji od XIV vijeka.
 

10.

Ćipur said:26-11-09 12:57
Krak vodovoda išao je i do Stare varoši

Što se tiče kvadratne građevine, ona kao i cistijerna u kuli čini izuzetak. Prije svega zbog
svoje orijentacije, a onda zbog toga što su joj temelji dublji, i zbog nalaza keramike i
jednog fragmenta rimskog stakla između nje i bedema. Ovo staklo i keramika – jedan
fragment suda sa povrnutim vratom i nekoliko fragmenata sudova od pečene zemlje
ručne izrade, ukrašeni jamicama izdubljenim noktom – koji mogu biti datirani u širokom
rasponu od kasne antike do XI – XII vijeka, tj. mogu biti atribuirani u Rimu (staklo) i
Vizantiji i Slovenima (ostalim fragmenti). Njihov nalaz na ovom mjestu je bez sumnje
značajan jer govori o tome da je ovdje moglo biti naselje i u rimsko doba. Ako se ovome
doda da je u Podgorici u prošlom vijeku nađen stakleni sud iz V vijeka, ukrašen sižeom iz
legende o Joni koga guta kit, mišljenja mnogih istraživača rimske epohe da je na ušću
Ribnice u Moraču bila jedna od stanica na putu od Narone do Skodre – ovim nalazom sve
više imamo dokaza o postojanju nekog naselja ovdje i u tako rano doba. Ako ovim
nalazimo dodamo i otkriće rimskih vodovoda, koji su od Dinoše išli preko Ćemovskog
polja za Duklju, a među njima i jednog koji je od vrela Ribnice dolazio do podgoričke
Stare varoši (I.Novicki, Četiri rimska vodovoda u okolini Podgorice, Zetski glasnik br. 25-
26 i 29-30, za 1938. g. Širina ovog „Ribničkog“ vodovoda iznosi gore 23-26 cm, a dolje
12-16 cm), snaga argumenata o ranije izrečenim hipotezama u prilog postojanja naselja
na ovom mjestu sve je veća.
Mi ovim dokazima možemo dodati još jedan: nalaz keramičkih vodovodnih elemenata u
šutu, iza zida najstarije kuće u gradu i u putu ka mostu. Otkrivši vodovode, I. Novicki,
arheolog i profesor u Podgorici, konstatovao je da među njima postoji bitna razlika; tri
od njih su nesumnjivo rimska i po svojim razmjerama daleko veća od četvrtog,
„Ribničkog“, čija visina iznosi od 30-40 cm, širina gore od 23-26 cm a dolje od 12-16 cm.
Početak ovog vodovoda je blizu ruševina akvadukta Dukljanova Jaza na Ribnici.
Rekognoscirajući ga, ja sam ga snimio i utvrdio da ovaj vodovod leži sasvim blizu nivoa
Ribnice, veoma duboko ispod akvadukta. On je tako malih razmjera da se ne može
govoriti o tome da je služio za dovođenje vode jednom naselju. Zatim, on se u svemu
razlikuje od rimskih, pa i po tome što nije zasveden nego pokriven pločama, što je na
izvjesnim mjestima omalterisan bijelim malterom i što je otprilike istog prečnika kao i
keramički elementi od vodovoda koje smo našli u titogradskoj tvrđavi. Po svemu sudeći
ovi elementi nisu bili rimski, naprotiv, sve se čini da su ovakve upotrebljavali Turci, a mi
smo ih zbilja i našli u šutu i među građevinama koje su podigli Turci. Zato bih ja bio prije
mišljenja da je ovaj vodovod, za koji se pretpostavlja da je možda i prije dolaska Turaka
ovdje bio podignut, snabdijevao vodom neki objekat srednjovjekovnog naselja, ili
turskog grada.
Ali ovi nalazi, makoliko bili važni, nisu dovoljni da se ustanovi kakav je obim i karakter u
rimsko doba i u srednjem vijeku imalo to naselje. O pitanjima koja ti nalazi postavljaju i o
revidiranju nekih zastarjelih mišljenja u vezi s njima biće govora kasnije, a na ovom
mjestu treba istaći da je za čuđenje što u stratumima terena i ispod zidne mase bedema
nismo našli više građevinskih objekata i pokretnih predmeta, naročito ne iz vremena kad
je u Ribnici rođen Nemanja.
Titogradska tvrđava je prema svim analizama koje smo sproveli odjednom podignuta.
Njeni su temelji plitki, ali na sigurnom terenu, ukoliko ga ne potkopavaju rijeke.
Građevina je od lomljenog kamena, obilno potopljenog u krečni malter. Radi
ispravljavanja, a i radi ojačanja zidova, često je ispunjavana roštiljem od drvenih stega, a
na fasadama zidova još i sad se vide otvori za skele podignute prilikom građenja.
I sa tragovima razaranja, i sa iščupanim kamenom s lica zidova, i s napola očuvanim
kulama, ova tvrđava još uvijek impozantno izgleda, ali teže odolijeva iskušenjima u koja
je dovedena posljednjih devedeset godina nego svim burnim događajima kroz koje je
prošla za sva četiri vijeka svoje aktivne službe osvajaču.

II. IZ PROŠLOSTI NASELJA I GRADA – Zbog toga što svojevremeno nisu vršena
arheološka istraživanja u Staroj varoši i što se tu i sad arheološki ne kontrolišu
sondiranja novih građevina, saobraćajne i vodovodne mreže, ovaj se teren, osim dijela
koji zauzima citadela, može smatrati kao izgubljen za izučavanje starijih kultura.

Gdje su bile stanice na rimskom putu

Otkako su krajem prošlog vijeka počeli da se u nauci ozbiljno tretiraju problemi Duklje i
trgovačko-poštanskih stanica na putu od Skadra ka sjeveru, od kojih se za jednu
pretpostavljalo da je na ušću Ribnice u Moraču, stajalo je otvoreno pitanje utvrđivanja
najstarijeg arheološkog stratuma na području grada, ali su lokalni istoričari izvjesne
naučne pretpostavke o najranijem rimskom naselju doveli do aksioma, tako da je u
literaturi prodrlo kao već prihvaćeno mišljenje o njegovom prvobitnom nazivu
Birziminium. Rezultati iskopavanja koja su vršena na mjestu današnje citadele, kao i
rekognosciranja i manja sondiranja u okolini i na prilazima grada, dozvoljavaju da se
revidiraju neke ranije izrečene pretpostavke o ovom predmetu našeg interesovanja.
Pošto nema izgleda da će se u skoroj budućnosti bitno izmijeniti arsenal činjenica kojima
sad o ovome raspolaže arheologija, čini se da je pokretanje ovog pitanja aktuelno.
Glavni izvori za utvrđivanje ovoga puta bili su i ostali Itinerariun Antonini, nastao oko
300. godine, ali sačuvan u četrdesetak rukopisa iz kasnijeg vremena, zatim Tabula
Peutingeriana, iz VI vijeka, takođe nastala iz nekog ranijeg itinerara iz II vijeka, i, najzad,
djelo anonimnog ravenskog geografa, u sadašnjem obliku iz XI vijeka, ali i ono, kao i
prethodna dva, bez sumnje crpi podatke iz zajedničkog arhitipa, najviše iz Ptolemeja.
Značajan prilog ovim izvorima predstavljaju rimski miljokazi na traktu puta od Narone
do Skadra i rimski vodovodi izgrađeni za potrebe Duklje. Mnogi istraživači rimskih
puteva interesovali su se i za trasu kojom je išao ovaj put od Skadra do Narone, pa su
predlagali i svoja rješenja. Poslije njihovih radova o pitanju puta od Skadra do Anderbe
nije u domaćoj i stranoj naučnoj literaturi zabilježen ni jedan istraživački pokušaj, ali su
u njoj, kao što je napomenuto, doneseni definitivni zaključci. Pošto to zadire u predmet
našeg rada u vezi sa iskopavanjem u Titogradu, pokušaćemo da u kratkom osvrtu kritički
proslijedimo ova mišljenja.
Dio ovog puta između Scodre i Anderbe navedeni itinerari bilježe ovako:
It. Ant.: Andarba XVIII Sallunto XXVII, Alata X Birziminio XVIII Cinna XII Scodra;
Tab. Peut.; Sanderva VI Varis XI Sallunto XVIII Halata X Bersumno XVI Sinna XX Scobre;
 Georg. Rav.: atamen Dalmatiae plurimas fuisse civitates legimus, ex quibis aliquantas
designare volumus que ponuntur per litus maris, id est Bursumi, Aleta, Saluntum, Butua,
Decadaron itd., nastavljajući dalje obalom do Narone. A zatim odmah u istom poglavlju
još jednom: Item iuxta Bursumon est civitas que dicitur Medione, Anderba, Ausustis, itd.,
preko Foče i Zenice. Već je utvrđeno da je Ravenatis imao pred sobom primjerak
iskvarenog itinerara u kome se dio puta pored mora sjeverno od Skadra stopio s dijelom
puta dolinom Zete, zbog čega je i došlo do pogrešnog navođenja stanica Bursumon-Aleta-
Saluntum između Budve i Skadra.
Itinerari bilježe rastojanja između stanica u rimskim miljama, ali kako su one u njima
različito naznačene, obično su se razni pisci koristili onim podacima koji su najbolje
odgovarali njihovim pretpostavkama o mjestu gdje bi trebalo tražiti te stanice. Osim
Skadra i Narone iz izvora nije poznata nijedna druga stanica na dijelu puta između njih,
ali se proučavanjem utvrdio veliki broj njihovih ubikacija. Tako se za Andarbu (It. Ant.),
odnosno Sandervu (Tab. Peut.) uglavnom pretpostavlja da je bila u samome Nikšiću ili u
njegovoj okolini. Osim Tomascheka koji se koleba u ubiciranju kod Klobuka ili nešto
istočnije od Nikšića, Miller je stavlja kod Nikšića. Evans tvrđavu Onogošt na osnovu svoje
rekonstrukcije zamišlja kao rimski kastrum. On je, naime, dio gradskih bedema na brdu i
u podnožju Onogošta ocijenio kao rimski grad zbog toga što čine kvadratnu osnovu.
Našim rekognosciranjem prošle jeseni utvrđeno je, međutim, da je ta tobožnja kvadratna
osnova Onogošta sasvim proizvoljna. U stvari, Evans je za svoju rekonstrukciju osnove
uzeo zid gornje i naspramni zid donje tvrđave povezan sa dva upravna zida i kulama na
uglovima. Kad ne bi iz autopsije bilo jasno da je Onogošt sa zidinama na koje misli Evans
turski grad iz kraja XVII vijeka, dovoljno bi bilo ukazati na činjenicu koja potpuno
demantuje njegovo mišljenje da je nemoguće zamisliti rimski kastrum koji bi bio situiran
jednim dijelom svoje kvadratne osnove gore na brdu, a drugim dolje u podgrađu (I
Schrober se složio sa ovim mišljenjem Evansa, i šta više datirao Nikšićki kastel u
kasnoantičko doba i našao mu analogiju sa kvadratnom osnovom grada Vigu na Drimu,
između Skadra i Lješa, C. Praschniker-A. Schrober, Archaologische Forscungen in
Albanien und Montenegro, Wien, 1919).
 

11.

Ćipur said:26-11-09 12:58
 ......
Pojtingerova tabla vodič kroz prošlost

Dok se ne izvrše arheološka istraživanja u Onogoštu, gdje pod turskim slojem

nesumnjivo postoje ostaci ili Dukljaninovog Anagastuma ili srednjovjekovnog Onogošta i
u okolini Nikšića na mjestima Ozrinići, Moštanica i Gradina u Zavrhu, gdje su nađeni
bronzanodopska sjekira, suvi zid i novac, preciznija ubikacija Anderbe nije mogućna, ali
je sigurno da je bila, kako je gore rečeno, i kako pretpostavljaju Tomaschek, Evans,
Kiepert, Miller, Schrober i drugi, ili u Nikšiću ili u njegovoj neposrednoj okolini.
Peutingerova tabla (ili Pojtingerova tabla, prim. prir.) kao sljedeću stanicu ima Varis (u
nominativu vjerovatno Varae) na rastojanju od VI milja od Anderbe i XI milja od
Salluntuma, koji leži južnije. Antoninov itinerar ovu stanicu ispušta, ali bilježi između
Anderbe i Salluntuma približan zbir mp. – XVIII – koji je naveden u Tabuli od Anderbe
preko Varisa do Salluntuma (11+6=17), što je isto ako se uzme u obzir zaokruživanje
brojeva koje je u njemu konstatovano na više mjesta. P. Sticotti, K. Miller i Praschniker-
Schrober stavljaju svu stanicu kod mjesta Povije u Bjelopavlićima, tj. na mjesto nalaza
dva rimska miljokaza, na početku teškog planinskog puta prema Nikšiću. S njihovim
mišljenjem slažu se i novija, Vulić-Keune i B. Saria. Nalaz miljokaza i geografski položaj
ove stanice ispod Ostroške Ggrede čine da je lokacija stanice Varis na ovom mjestu
najmanje sporna. Iako nisu vršena arheološka iskopavanja koja bi to dokazala, Schrober
je kod Ostroga vidio i tragove rimskog puta. Zato mora otpasti kao neumjesno mišljenje
A.Mayera da nema nikakvih uporišta za ubikaciju posrednih stanica Salluntuma i Varae.
Salluntum se u Tabuli pominje dvaput: jednom ispred Sanderve, a drugi put iza Varae,
dok je u Antoninovom intineraru prvi put preskočen. Vulićevim otkrićem kastela Salthua
u Riječanima, sjeverno od Grahova, utvrđeno je da je Salthua onaj Salluntum koji se u
Tabuli nalazi ispred Anderbe a iza Leusina, i da je oblik ove stanice pogrešno pročitan pa
napisan kao Salluntum iza Varae. Ovu drugu stanicu, koju osim Tabule imaju i Itin. Ant. i
Georg. Rav., Schrober smješta u polju kod Danilovgrada, a njegovo mišljenje prihvataju i
Vulić-Keune, dok Miller misli da je to današnja ruina sjeverno od Danilovgrada kod Orje
Luke na rijeci Zeti. Do ubikacije Salluntuma u Danilovgradu ili u njegovoj okolini dolazi
se na osnovu podataka o udaljenosti u miljama od Anderbe do ove stanice koje u Itin. ant.
iznosi XVIII mp. a približno toliko ako se saberu milje na dijelu puta Sanderva-Varis-
Sallunto u Tab. Peut. (6+11=17). Izražena u kilometrima, ova rastojanja su mogućna. Od
Anderbe do Varisa put preko gorske kose zapadno od Ostroške Grede nije mogao biti
duži od 9 km, a odavde dolinom Zete do Danilovgrada takođe nije mogao više iznositi od
16,3 km, odnosno ova dionica od Nikšića ili njegove neposredne okoline odgovara
rastojanju od 25,1, odnosno 26,6 km. Pokušaj A. Mayera da rastojanje u Tabuli od VI
milja između Sanderva i Varisa popravi u VII, ili ono od XI između Varisa u Salluntuma u
XII, da bi dobio udaljenost koja odgovara varijanti ovoga puta u Itin. Ant. mislim nije
neophodan. Pozivajući se na Mommsena (CIL III, 290), koji je s pravom predložio da se
udaljenost u Tabuli od pogrešno napisanih XXII mp između Narone i ad turres, gdje je
očigledno dopisano jedno X, popravi u XII mp, budući da zbir ovog ispravljenog broja i
broja XIII između stanica ad turres i Dilunto (12+13=25) iznosi isto kao u Itin. Ant.(25),
on hoće i formalno da izjednači udaljenost u ova dva intinerara između Anderbe i
Salluntuma dodavanjem I pod pretekstom da je ispušteno, možda je i u ovom slučaju
korigiranje nepotrebno, budući da se razlika od jedne milje u njima može objasniti i na
drugi način, na primjer stvarnim skraćenjem udaljenosti ispravljanjem trase starog puta.
(Bilo bi najvjerovatnije identifikovati Salluntum sa velikim praistorijskim lokalitetom
Gradina, 3,5 km sjeverno od Spuža. Ovdje je konstatovan kompleksni arheološki objekat
sa bedemima visokim djelimično i po nekoliko metara, sa četvorougaonim kulama, sa
akropolom u gornjem i trobrodnom bazilikom u donjem dijelu gradine, sa ostacima
građevina i plastike suvremene dukljanskom arealu; cfr. Š. Mlakar, Terenska ispitivanja u
okolini Duklje, Starinar XI, 1961, 224, Iako bi na ovom lokalitetu sa stratumima od
praistorijskih do kasnoantičkih vremena i zbog blizine sadašnjim putevima pored Zete i
zbog položaja koji odgovara postojanju u itinerarima, trebalo tražiti Salluntum – na ovo
se ipak ne bih odlučio. Najprije zbog toga što je jasno konstatovana trasa puta desnom
obalom Zete. Uostalom, u okolini Duklje ima više praistorijskih i ilirsko-rimskih
lokaliteta – na brdu Trijebač, na Rogamskim stranama, Međeđoj glavi, Štedimu, Lisi,
Vučjoj glavici i drugim - što ne znači da u svakom od njih treba tražiti poštansku i
putničku stanicu na ovom putu.)

Tragovi rimskog puta naspram ušća Ribnice

Najviše dilema, zbog čega i cijelo pitanje ove trase puta raspravljamo, predstavlja
ubiciranje sljedeće tri stanice pred Skadrom: Alate, Birziminiuma i Cinne – jer jedna od
prve dvije treba da bude na mjestu gdje je nastalo naselje Ribnica, današnji Titograd.
Razlike u rastojanjima koja bilježe oba itinerara veće su nego u slučajevima koje smo
gore razmatrali, pa su zbog toga i teškoće oko ubiciranja ovih stanica bile veće, ali treba
reći da su i neke hipoteze u vezi s njima nepotrebno izrečene.
Oba itinerara slažu se da između Salluntuma i Alatea ima X mp, odnosno 14,8 km, koliko
otprilike ima i današnji pješački pravac između Malog i Veljeg brda ispod istočne strane,
preko sela Kolovoz (Daljam), koritom Trešanice i preko Tološkog polja i Momišićkog
polja do ušća Ribnice u Moraču. Stanicu Alatu najprije je Tomaschek veoma
neopredijeljeno stavio na putu od Narone ka Skadru, obrazlažući da se njen položaj ne
može tačno odrediti, pošto su rastojanja u itinerarima različito data, a natpisi na ovom
terenu nedostaju. Do ovakvog zaključka Tomaschek je došao zbog toga što je ubiciranje
ove i drugih stanica na ovoj trasi puta počeo od Skadra u pravcu Narone, pa su mu
rastojanja u miljama navedena obrnutim redom, ne iza stanica nego ispred njih.
Sabirajući milje u Tabuli od Skadra do Alate izračunao je da njihov broj iznosi XLVI, a
pošto na tom odstojanju nije mogao naći položaj koji bi odgovarao ovoj računici, odlučio
je da se ne upušta u preciznost. Prije njega Alatu stavlja Miller kod Donjih Komana, u
polju zapadno od Podgorice, a neki drugi u Gradac, u Lješanskoj nahiji.
Ispitivanja koja su u ovoj materiji početkom ovog vijeka vršili drugi naučnici pokazala su
svu zastarjelost zaključaka iz osamdesetih godina prošlog vijeka. Schrober, koji se
najsavjesnije zainteresovao ovim pitanjem, identifikovao je Alatu sa ondašnjom
Podgoricom. Već je Sticotti naspram ušća Ribnice u Moraču našao tragove rimskog puta
širokog 6 m, koji narod zove kolovoz, a sličan kolovoz usiječen u stenu, otkuda navodno i
istoimeni naziv sela Kolovoz, nalazi se na prevoju iz Lejškopolja u Bjelopavlićku ravnicu,
između Bužina i Veljeg brda. Zatim je Schrober našao miljokaz 1 km zapadno od sela
Momišići, jedan tumulus na po puta od Momišića do Tološa i ostatke rimskog puta
dolinom Trešanice, koje i danas postoje blizu vrela Mareza. Time je potpuno dokazano da
 put od Skadra preko Zete na Naronu nije išao na Duklju nego preko Lješkopolja, kako je i
Kiepert u svom atlasu nacrtao.
Nešto određenije od Tomascheka postupio je Patsch u ubiciranju Birziminiuma na putu
od Skadra do Narone, tvrdeći da ga treba tražiti po ovoj prilici u dolini Morače, nedaleko
do Podgorice. Povod za ovo mišljenje vidio je u nalazu jednog staklenog rimskog suda
nađenog u Podgorici, što dakako nije bilo dovoljno argumentovano s obzirom na to da i
sam misli da je ovaj sud u Podgorici mogao dospjeti iz susjedne Duklje. I ostali stariji
naučnici su vjerovatli da se Birziminium nalazi otprilike tu gdje ga je ostavio Patsch, a
Evans na mjesto stare tvrđave na ušću Ribnice. Schrober, odredivši položaj Alate na
mjesto ondašnje Podgorice, Birziminium stavlja u selo Vuksanlekići, oko 13 km na istok
od Titograda, što odgovara navodimo u oba itinerara o udaljenosti od X mp od Alate do
Birziminiuma. Za ovakvu ubikaciju Birziminiuma još ranije izjasnili su se Ippen i Kiepert,
ali je u novije vrijeme A. Mayer cijelo pitanje ovih stanica, a osobito Birziminiuma i
susjedne Cinne, ponovo pokrenuo, identifikujući prvu sa Podgoricom a drugu sa nekim
iščezlim naseljem na starom ušću rijeke Cijevne u Skadarsko jezero. Od njega su ovo
rješenje preuzeli istoričati u predratnoj Podgorici, pa se ono i danas u Titogradu smatra
ispravnim.
Mayer je, postupajući metodološki kao u prošlom vijeku Tomaschek, stanice tražio
obrnutim smjerom od Skadra do Narone, pa je i sve kombinacije u vezi s njihovim
lociranjem izveo spekulativnim putem, uglavnom oslanjajući se na ranije usvojene
primjedbe Evansa i drugih o potrebnim ispravkama u raznim prepisima itinerara,
usvajajući ih i onamo gdje to nije bilo potrebno. Zatim je proizvoljno protumačio izvjesne
navode iz Geogr Rav., a onda je lingvističkom metodom istraživanja naziva stanica
Birziminium i Cinna došao do svojih zaključaka koji se po mom mišljenju ne mogu
održati. Stariji naučnici, Evans, Tomaschek i Patsch za prvu stanicu do Skadra Cinnu,
pretpostavljaju da bi mogla ležati kod brda Hum, gdje su nađeni ostaci ilirsko-rimske
gradine, dok je Kiepert unio u svoju kartu južnije u oblast Koplika. Schrober, takođe,
misli da je Cinna bila kod Koplika, na desnoj obali potoka Proni-sat, na mjestu sadašnjeg
sela Gradec. Iznad tog sela, na brdu Kodra Maršenjt, on je našao ilirsko-rimsku gradinu
od koje je put išao preko spomenutog potoka i dalje na sjever.
 

12.

Ćipur said:26-11-09 12:59
 ....
Cijevna davno tekla direktno u jezero?

Dopuštajući i mogućnost slaganja s Evansom, po kome je ovaj put presijecao Hotski zaliv
kod sela Kozana, gdje su nađeni ostaci popločanog rimskog puta pod vodom, on ne
isključuje varijantu kojom se zaobilazi Hotski zaliv. Pošto je razdaljina u miljama različito
navedena, Evans je predložio da se XII mp u Itin. Ant. ispravi u XXII mp (32,5 km), što je
mnogo bliže broju XX u Tabuli (29,5 km). Uzimajući u obzir ovu ispravu i navod Tabule,
treba reći da rastojanje između Skadra i Cinne odgovara realnoj udaljenosti do sela
Gardec. Ali Schrober netačno prikazuje vazdušnu udaljenost ovog sela od Skadra kad
kaže da iznosi oko 18 km, a u stvari ona ima i preko 20 km, ako se drži pravca puta u
podnožju gora. Mayer ovu vazdušnu liniju vodi preko nekadašnje obale jezera prije
skretanja toka Drima kad ona nije bila poplavljena, zatim, po njemu, put izbija kod
Kozana a odatle preko Hotskog zaliva i jugozapadno od Vuksanlekića na staro korito
Cijevne u Skadarsko jezero, oko 6 km istočno od Plavnice. Odatle bi, po njemu, put išao
na Podgoricu, što odgovara udaljenosti u oba izvora od Cinne do Birziminiuma i
stvarnom rastojanju između dva navedena sadašnja mjesta (oko 20 km) (Što nije tačno
budući da ono u Itin. Ant. Iznosi XVIII mp, a u Tab. Peut. XVI mp (23,6 km)).
Ako još ovome dodamo njegovo tvrđenje da je ovim pobijeno nagađanje Ippena i
Schrobera, o tome da bi Vuksanlekić mogao biti Birziminium, bio bi iscrpljen pregled
njegovih hipoteza o položaju ovih stanica.
Ostaje nam da se upoznamo sa razlozima koji su Mayera tjerali da cijelo ovo pitanje vrati
na polaznu tačku i predloži nova rješenja. Osim neshvatanja uloge geografskih uslova u
izradi i održavanju rimskih puteva, što je njemu kao lingvisti moglo izbjeći pažnji, on je,
kako je već gore rečeno, proizvoljno interpretirao navod iz Geogr. Rav. o položaju
Birziminiuma. U poglavlju 4,16 Ravenatisa kaže se: „Item iuxta Burzumon est civitas que
dicitur Medione“. Svi se slažu da je Medione – Medun, a Burzumon – Birziminium, ali iz
toga Mayer izvlači zaključak da ovu stanicu treba smjestiti bliže Medunu nego što je
Vuksanelkić, pa predlaže da to bude stari podgorički grad čiji bi temelji po njemu mogli
biti rimski, a od koga je Medun udaljen 10 km, što su drugi istoričari iz Podgorice
odnosno Titograda protumačili kao da u Geogr. Rav. piše kako je Burzumon udaljen od
Meduna 10 km. Vidjeli smo da o rimskim temeljima titogradske tvrđave ne može biti
govora, iako je kamen sa Duklje korišćen za njeno garđenje, iako je u Podgorici nađen
stakleni sud iz V vijeka, a prilikom iskopavanja prošle jeseni i fragmenti stakla i keramike
koji se mogu datirati i tako rano. Medun je, istina, u vazdušnoj liniji bliži Titogradu nego
Vuksanlekiću, ali to nije razlog da se „iuxta“ u Ravenatu prevede kao „bliže“, nego „blizu“.
Ravenat dakle ne kaže koja je od stanica bliže Medunu, nego da mu je Birziminium blizu.
Kad se zna da iza Birziminiuma Ravenat na istom mjestu nabraja Anderbu, Ausustis,
Emanio, Sarsiteron, Bistue betus, Montebulsi – sve krupne stanice na trasi puta koji je
preko Foče i Zenice išao na sjever prema Sirmijumu – i da je na istom mjestu u njemu
pogrešno napisano da se Bursumun, Aleta, Saluntum nalaze na morskoj obali između
Skadra i Budve, trebalo je s njegovim tekstom operisati s više akribije.
Vidjeći valjda i sam nedovoljnu snagu svog argumenta i priznajući da je prevelika
udaljenost između Podgorice i starog ušća Cijevne, gdje smješta Cinnu, te predlaže da se
brojevi između ove stanice u Birziminiuma XVIII (Itin. Ant.) i XVI (Tabl. Peut.) promijene
u XIII, odnosno XII mp, on za ubiciranje Birziminiuma u Podgoricu nalazi podršku i u
imenu. Imenu Birziminium našao je Ribezzo u indoevropskom korijenu bherg'h „visok“,
a ovome pripadaju sanskr. brhant „jak“, „visok“; jerm. berj „visina“; galski
Admagetobriga, Are-brigium (= in monte situm), Brigiani, alpski narod (= monticolae),
Brigantes, Brigantia, danas Begenc u Voralbergu; germ. Burgund, najstarije ime za ostrvo
Bornholm, odakle ime naroda Burgundiones. Mayer iz ovog zaključuje da ime
Birziminium nikako ne odgovara Vuksanlekiću, selu u ravnici južno od Tuzi, ali vrlo
dobro pristaje „uzvisini“ na kojoj je grad Ribnica i „koja se u ravnom polju nadaleko vidi“.
Uz ovo dodaje još da bi i stari most na Ribnici u temeljima mogao biti rimski i da je
pronalazak uzanog vodovoda od izvora Ribnice do Podgorice siguran dokaz opstanka
naselja iz rimskog doba na mjestu današnjeg Titograda. Kad znamo da je on više godina
bio profesor podgoričke gimnazije i da je bio u Vuksanlekiću i vidio natpis, teško je
shvatiti kako je mogao titogradsku udolinu u kojoj je podignut grad Ribnica proglasiti
uzvisinom, a selo Vuksanlekić, koje leži i na obroncima brda visokog 176 m, situirati
samo u ravnicu.

Iščezlo naselje na bivšem ušću Cijevne

U novije vrijeme I. Popović, takođe lingvista, dosjetio se da bi naziv Birziminium u vezi sa

njegovim indo-evropskim korijenom bherg'h više odgovarao srpskom gorica, Gorica,
prema Podgorica. Naziv Gorica bi zaista odgovarao Birziminiumu kad bi na brdašcu sa
tim imenom ispod koga je nastala Podgorica bili nađeni ma kakvi ostaci starina iz
rimskog doba i kad ne bismo osim ovog brdašca sa istoimenim nazivom imali mnogo
drugih u neposrednoj okolini Titograda, kao na primjer momišićka Gorica, gorice po svoj
Crnoj Gori i na Skadarskom jezeru, a da i ne govorimo o mnogobrojnim goricama u
srednjovjekovnim izvorima.
Ribezovo tumačenje nastanka imena Birziminium u vezi sa nekim brdašcem na kome se
nalazilo bilo je dragocjen prilog rješenju problema. Da je Schrober bio upoznat s njim u
vrijeme kad je rekongnoscirao ovaj kraj, imali bismo ga možda odavno riješeno.
Jer on je otkrio, malo južnije od Vuksanlekića, na ulazu u malu Humsku dragu, rimsko-
ilirsku gradinu sličnu onima u Gradecu pod brdom Maršenjt i Kalaja Hotit kod Hotskog
hana u Pilotu. Gradina je situirana na glavici Samobor, koja ima nadmorsku visinu 83 m.
Našim ponovnim rekognosciranjem prošle jeseni pokazalo se da je tu u pitanju jedan od
najvećih i keramikom iz II-V vijeka najbogatijih lokaliteta u basenu Skadarskog jezera.
Samobor zatvara pristup u mirnu i pitomu dragu gdje je jaki izvor Vitoja, u stvari jedan
od ponora Cijevne. Možda je most preko uzanog ulaza u dragu između Samobora i Huma,
poznatog i u srednjem vijeku bio i u rimsko doba na istom mjestu. Tako je za osiguranje
ovoga puta na ulazu u mali Humski zaliv pogodnije brdašce Samobor nego veći i od
gorske kose Kaljturka, prevojem odsječeni Hum – prirodno je što je baš ovdje podignuto
utvrđenje, a ne recimo na visokom Humu čija etimologija naziva iako podsjeća na
značenje birziminium ipak nije s njim identična. (Riječ hum je slovenska, označava brdo,
često se nalazi u srednjovjekovnim izvorima kao oznaka toponima. U Ljetopisu popa
Dukljanina oblast Zahumljana nosi naziv koji je izveden iz ove riječi – Chelmaniana,
 Chelmania, 327, 330, 346 sq.).
Na Humu uostalom nije nađeno antičkih ostataka te i zbog toga Evansova identifikacija
Cinne sa Humom nije bila prihvaćena. Što Schrober, i pored znatne uloge u revidiranju
ranije pogrešno ubiciranih stanica i pored toga što je otkrio Samobor, griješi što ga nije
uzeo za stanicu Birziminium ima se pripisati vjerovatno snazi dokaza koja je na njega
djelovala zbog nalaza tri miljokaza na ulazu u Vuksanlekić i oko Tuzi, zatim nalaz
kolosijeka rimskog puta blizu sadašnjeg mosta na Cijevni kod Šabanovića. Ali upravo ovi
miljokazi i fragmenti puta i leže na pravcu puta od Samobora preko Vuksanlekića, Tuzi i
Šabanovića na ušću Ribnice, jer rimske stanice nisu situirane na mjestima gdje su nađeni
miljokazi, nego ispred ili iza njih bar za jednu milju. Birziminium, sa kojim treba
indentifikovati Samobor, jer je na brdu i jer odgovara rastojanjima u itinerarima, štitio je
dakle put preko Skadra ka Anderbi na jednom od najosjetljivijih mjesta, a uz to je bio na
takvom položaju koje je sa najviše prirodnih uslova garantovalo njegovu bezbjednost.
Otuda nam postaje jasno i to što Ravenski Geograf u stavu u kome se tvrdi da je Birzimon
blizu Meduna ne nabraja manje stanice na ovom putu – Alatu, Salluntum i Varis – iz čega
treba zaključiti da je Burzumon bio daleko veći i značajniji od Alate. Neznatni nalazi
rimskog stakla i keramike u Titogradu, za koje je mogućna pretpostavka da su doneseni
iz Duklje – što je sve od rimskih starina nađenih na ušću Ribnice u Moraču – upoređeni
sa velikim arheološkim bogatstvom Samobora, njegovim smještajem na odgovarajućem
odstojanju u itinerarima, s nalazima miljokaza odmah ispred ovog lokaliteta, u
Ćemovskom polju, Vuksanlekiću i Tuzima.
(Praschniker-Schrober, op, cit., 95; jedan je pred sjevernim ulazom u Vuksanlekić, 1,90 m
visok, 0,80 m širok; drugi oboren, na otprilike tri stotine koraka od Tuzi, treći na dvjesta
koraka istočno, između 8. i 9. kilometra od Titograda. Miljokaz koji sam snimio bio je isti
kao i ova dva. Sad je pred česmom na malom trgu u Tuzima. Pošto se ne nalazi u pravcu i
na odstojanju od 1 mp do prethodna dva, biće da je donesen i ovdje postavljen kao
ukras.)
Sve to govori u prilog tezi da se ima prije pomišljati na lociranje stanice Birziminium na
Samoboru, koji je brdo, gorica, a ne mjesto u ravnici, na ušću Cijevne u Skadarsko jezero
ili Ribnice u Moraču.
 

13.

Ćipur said:26-11-09 13:01
 .....
Antički spomenici u skadarskom priobalju

Ovdje treba pretresti jedan argument Mayera u vezi s ubiciranjem Cinne u iščezlom
naselju na bivšem ušću Cijevne. On je semantičkom analizom imena Cinna, čiji je oblik
Sinra u Tab. Peut, pogrešno prepisan sa izvornog iz Ptolemeja, došao do zaključka da je
Cinua metatezom postalo slovensko C nva naziv rijeke Cijevne i Ćemovskog polja, što je
prihvaćeno u nauci. Ali on iz ovoga izvlači dalje zaključke, da se na osnovu izvođenja
imena Cemva > Cijevna Cinna ima tražiti ili na izvoru ili na ušću rijeke Cijevne. Izvor
Cijevne u neprihodnim gorama Klimenata čini mu se predaleko na istok, pa se
opredjeljuju za njeno bivše ušće u blizini koga je nađen jedan rimski natpis. Posljednjih
godina u Donjem Gostilju nađena je ilirsko-grčka nekropola, a u ataru sela Mataguži dvije
grčke amfore, jedan lagymos i drugi predmeti koji svjedoče da je na ovoj obali
Skadarskog jezera postojalo znatno helinističko naselje.
(U Donjem Gostilju, Matagužima i vjerovatno svuda po sjevernoj obali Skadarskog jezera
od Plavnice do Humskog zaliva nalazi se osim ilirsko-grčkih još mnogo i rimskih
spomenika.)
Prije svega ne može se prihvatiti hipoteza da se ime naselja koje je bilo izvedeno iz imena
rijeke mora uvijek podudarati s položajem naselja na rijeci. Postoji bezbroj primjera tzv.
lutajuće toponomastike koji to demantuju i kad ne bi bilo dovoljno ubjedljivo da je
Mayerov pravac puta zaobilazan i nemoguć. Uostalom, položaj Cinne u sadašnjem selu
Gradec nije daleko od toka Cijevne, ali i to ne bi bilo od bogzna kakvog značaja da
arheološki nalaz i podaci iz itinerara ne pružaju ubjedljive dokaze o ubikacijama koje su
predložili drugi naučnici, i koje poslije svestranog istraživanja izvora i rekognosciranja
ostaju nepokolebane (Suprotno etimologiji naziva i bez navođenja ijednog razloga, G.
Škrivanić identifikuje Cinnu sa selom Helmica, srednjovjekovni „H'mel'nica“, oko 1315.
g.; cfr. Spomenik, SKA IV, 1890, 5). Iz tih razloga u zaključku o pitanju imena i karaktera
prvobitnog naselja na ušću Ribnice treba odbaciti Mayerovu hipotezu kao protivurječnu
izvorima, arheološkim nalazima i mišljenju većine naučnika koji su ovom pitanju prišli sa
najviše dokaza. Kako su najprije utvrdili Kiepert, Ippen i Schrober, i kako prozilazi iz
naših ispitivanja, najstarije ilirsko-rimsko naselje na ušću Ribnice bilo je jedna od stanica
– svakako manja od ostalih i možda neutvrđena zbog blizine Duklje – na putu Narona-
Scoddra. To je stanica Nalata u Tab. Peut., Alata u Itin. Ant., Aleta u Geogr. Rav.)
Fragmenti keramike o kojima je gore bilo riječi istina potvrđuju ranije izrečene
pretpostavke da je na teritoriji Titograda najstarije naselje produžilo život i u ranom
srednjem vijeku. K. Porfirogenit u 35. glavi svog Spisa o narodima kaže da su zemlju
Duklju porobili Avari, da je ona iza njih ostala pusta, ali da je za vrijeme cara Iraklija
ponovo naseljena kao i Hrvatska, Srbija, zemlja Zahumljana, Travunija i Konavli.
Promijenilo se samo iz osnove njeno stanovništvo, koje je odsad slovensko, ali čija
materijalna kultura, sudeći po ovoj keramici, može biti vizantijska i slovenska. Zatim
Porfirogenit kaže da se u Duklji nalaze tri velika naseljena grada: Gradac, Novigrad,
Lontodokla od kojih nije ni jedan identifikovan, pa su njihovi nazivi dali povoda mnogim
hipotezama, između ostalih i jednoj po kojoj je Lontodokla bila na mjestu stare
Podgorice. Ova pretpostavka, međutim, u direktnoj je suprotnosti s izvorom koji izričito
kaže da je Lontodokla u Porfirogenitovo doba bila kao i ostala dva grada – veliki
naseljeni grad, što nije u saglasnosti s činjenicom da na ušću Ribnice u Moraču ni u
rimsko, ni u vizantijsko, ni u rano srpsko srednjovjekovno doba nije nikad postojao takav
grad.
Iako je urbanizacija dukljanske države iz vremena njenih prvih slovenskih vladara bila
dostigla zavidan stepen, nema osnova tvrdnji da je Ribnica u kojoj se rodio Nemanja bila
grad.
(Godišnjak 1, 53; N. Škerović, op. Cit; 18. Već je i A. Lainović naveo neosnovana mišljenja
starijih istoričara, D. Milakovića o tome da je tobože stari grad u današnjem Titogradu
podigao u X vijeku dalmatinski kralj Tugomir (D. Milaković, Istorija Crne Gore, Pančevo,
b.d., 17-18.), nekakvu rukopisnu bilješku podgoričke crkve Sv. Đorđa prema kojoj u X
vijeku gospodar Gorske župe Marko podiže na obali Ribnice grad i pisanje P. A.
Rovinskog, Černogorija I, 355, po kome su u X vijeku srpski župani podigli ili možda
obnovili od Grka napuštene gradove Podgoricu, Ž abljak i Spuž, cit. po A. Lainović, Kratak
pogled, 11-12. Iako Lainović ne prihvata ove navode, ipak dozvoljava mogućnost da je u
XII vijeku bilo naselje ili utvrđeni grad na mjestu gdje je nekada bio Birziminium.)

Naziv Nemanjin grad nema istorijski temelj

Arheološka istraživanja na podgoričkoj tvrđavi koja su pod rukovodstvom akademika

Pavla Mijovića izvedena u jesen 1963. godine pokazala su da na tom mjestu nema
ostataka utvrde iz predturskog doba

Vjerodostojni izvori o mjestu Nemanjina rođenja takvi su da se ne mora pasti u

proizvoljno tvrđenje o tobožnjem gradskom karakteru ondašnje Ribnice. Najstariji izvor,
život sv. Simeona od sv. Save, oko 1208. godine, kaže da je Nemanja rođen u Zeti na
Ribnici što dovodi šta više u sumnju i naše vjerovanje da je prvobitno slovensko ime
ovog naselja bilo Ribnica. Izvjesno je da Sava ne zna ime tog naselja u kome se rodio
njegov otac; zna samo da se on rodio u Zeti, na rijeci Ribnici, bar tako proizilazi iz
upotrebe predloga na, koji isključuje pretpostavku o pomenu naselja Ribnice u ovom
najstarijem srpskom izvoru o njenom imenu. U drugom našem izvoru Ž ivotu sv. Simeona
od Stefana Prvovjenčanog, koji je napisan do 1216. godine, kaže se da se Nemanja rodio u
mjestu Ribnica, već tačnije se opredjeljuje karakter naselja Ribnice, ali od njega
doznajemo da je to „mjesto“, a ne grad. Zato su bile nepotrebne tvrdnje u vezi sa prvim
našim pisanim izvorima o Ribnici kao mjestu Nemanjina rođenja da je ono imalo gradski
karakter. Dosadašnji rezultati arheoloških iskopavanja u Titogradu ne ostavljaju ni
najmanju sumnju u potpuno odsustvo podataka koji bi to indicirali. Pod sadašnjim
ostacima tvrđave nema tragova nikakvog gradskog utvrđenja iz tog vremena, što je i
razumljivo budući da je Ribnica u doba Nemanjinog rođenja privremeno boravište
Zavide, koji je po povratku iz bjekstva u Zetu imao, stolno mjesto u Rasu.
(Izvori, kako je već odavno primijećeno, nigdje ne spominju imena Nemanjinih roditelja.
Da po Miroslavljevom jevanđelju ne znamo ime Miroslavljeva oca, ne bismo znali ni da je
on bio sin Zavide, a da Uroš I oko 1260. god., Spomenik III, 8, ne zove Miroslava stricem
svog oca Stefana Prvovjenčanog, ne bismo znali ni to da su Miroslav i Nemanja braća; cfr.
 K. Jireček, Istorija Srba I, Beograd, 1922, 189)
Iz tih razloga naziv „grad Ribnica“, koji je ušao u nauku, a koji samo zbog toga ovdje
zadržavamo, nije istorijski opravdan. Još manje se to može reći za naziv „Nemanjin
Grad“, pogotovo zbog toga što je on nastao u naše vrijeme.
(Poslije oslobođenja Podgorice od Turaka njenu tvrđavu počeli su sve češće nazivati
Stari grad. Između dva rata ulica u Novoj Varoši, na desnoj obali Ribnice, zvala se
Nemanjina riva ili Nemanjina obala. Tek poslije Drugog svjetskog rata počeo je da se za
ovu tvrđavu upotrebljava naziv Nemanjin grad, svakako u težnji da se održi tradicija u
vezi sa njom, po mjestu Nemanjina rođenja, što je možda razumljivo, ali nije tačno.)
Više se naselje Ribnica nigdje ne pominje u srpskim srednjovjekovnim spomenicama. Do
ovog zaključka se dolazi ako se kritički osvrnemo na način korišćenja izvora u onim
napisima gdje se to tvrdi. Tako, na primjer, J. Jovanović piše da je zetski feudarac
Ristislav sa feudima „oko Ribnice“ bio za vrijeme Uroša I posrednik u trgovini zmeđu
Dubrovnika i Kotora sa Raškom, i da se u doba cara Dušana „u okolini Ribnice“ feudalac
Nikola pobunio protiv Dušana i zaplijenio neki carski karavan iz Bara.
A. Lainović navodi da u jednom zapisu iz Moračkog manastira piše kako je jedan
feudalac, Dragomir, „iz okoline Ribnice“ pri kraju XIII vijeka dao ovom manastiru neke
feude. Da su ovi napisi propraćeni navodima iz kojih izvora su crpeni, što nisu, ipak se ne
bi smjelo zaključiti da se izraz „oko Ribnice“, „u okolini Ribnice“ i „iz okoline Ribnice“
odnose prije na naselje, kao što to ovi pisci čine, nego na rijeku Ribnicu. Činjenica je,
međutim, da se u svega dva vjerodostojna izvora, u biografijama Nemanjinim od Save i
Stefana Prvovjenčanog, pominje Ribnica, i to u prvom, po svemu sudeći kao rijeka, a u
drugom sigurno kao „mjesto“. Iako je mlađi izvor precizan u pogledu naziva mjesta, ne
treba zaključiti da je pisac prvog izvora, sv. Sava, bio manje obaviješten od drugog,
Stefana Prvovjenčanog, o mjestu rođenja njihova oca. Ja bih bio više sklon tumačenju da
je mjesto Ribnica, na rijeci Ribnici, gdje je rođen Nemanja, bilo zaista neznatno, ako je
takav naziv nosilo, mnogo manje važno i poznato od rijeke po kojoj ga prvi izvor navodi,
pa da se zbog toga drugi izvori svjedoči da je Nemanja rođen u Zeti na nekom mjestu koje
se nalazilo na rijeci Ribnici. Drugi izvor, dakle, zaključuje da je Ribnica „zvano“ mjesto
(„na mjeste rekomjem“) Nemanjina rođenja. Navode drugog izvora ne potvrđuje nijedan
dokument iz XIII vijeka, ni uopšte iz našeg srednjeg vijeka, dok se svi kasniji pomeni
Ribnice u srpskim izvorima odnose na nju kao na rijeku.
 

14.

Ćipur said:26-11-09 13:02
Podgorica vjerovatno bila trgovačka stanica

Kad Jiriček oprezno zaključuje: „Ribnica je kao naselje, po svoj prilici, isto što je docnije
Podgorica“, jasno je da on ne misli da je naselje Podgorica, koje se, po njegovom
mišljenju, nalazilo na mjestu gdje je docnije nastala Podgorica, produžilo da se javlja pod
tim svojim imenom i u vrijeme kad se javlja naziv Podgorica, kako ga ponekad
nepravilno interpretiraju.
Ako hoćemo da iz gornjih razmatranja i na osnovu čitanja arheoloških izvora izvučemo
zaključak, onda se može sa dosta sigurnosti reći da je u doba Nemanjina rođenja na
mjestu današnjeg Titograda bez sumnje bilo neko naselje, ali ono nije bilo ni grad, ni tako
znatno da bi se pod svojim imenom sačuvalo u vremenima koja su dolazila. Biće da se
tada zvalo Ribnica, svakako po istoimenoj rijeci, ali u to nismo sigurni. Sigurni smo,
međutim, da se to ime ne pominje više u izvorima XIII vijeka, pa ni docnije.
Pod novim imenom, Podgorica, naselje na ušću Ribnice u Moraču prvi put se javlja u
spomenicima kotorskog arhiva 1326. godine. U najstarijoj sačuvanoj kotorskoj knjizi
zapisano je ime nekog podgoričkog trgovca, Johanes de Podgorize. Zatim se pomeni
podgoričkih trgovaca češće pominju u XIV vijeku – godine 1330. možda isti Jannes de
Podgorice, godine 1337. Raian de Podgorize i njegov sin Bogdan kao i neki Radovan de
Podgorize. U povelji kojom car Dušan 2. maj 1355. godine daje Hilandaru razne
povlastice kaže se da Podgoričani ne daju carine na imanja u Zeti i na Morači. U Zetskim
pogodbama za predaju Mlečićima od 6. septembra 1455. godine pored velikog broja
naselja u Zeti, zatim Hota, Gruda, Kuča, Bjelopavlića, Pješivaca i dr. navedena je i
Podgorica (Podgoriza). Za sve vrijeme vladavine Balšića i Stefana Lazarevića u Zeti
Podgorica se ne pominje ni u jednom izvoru. Nemamo ni arheoloških spomenika iz
vremena nastanka ovog novog imena naselja na Ribnici, pa ne znamo kakav je urbani
izgled imala Podgorica u XIV i u prvoj polovini XV vijeka. Većina njenih pomena,
međutim, u vezi je sa trgovinom, transportom robe, carinama – dakle s privrednom
aktivnošću koja je karakteristična za trgovačke stanice u srednjem vijeku. Ja upravo i
mislim da je to bila Podgorica u to vrijeme. U nemanjićkoj i u balšićkoj državi ona nije
igrala ulogu ni grada oko koga bi se tukle vojske plemića, niti je bila mjesto diplomatskih
radnji, ni kulturnih, političkih ili kakvih drugih znatnijih društvenih manifestacija po
kojima bi bila zabilježena u izvorima. Njena burna istorija počinje tek u drugoj polovini
XV vijeka.
Malu građevinu skoro kvadratne osnove u cistijerni u istočnoj kuli, iako bez sumnje
podignute prije citadele, ne možemo, naravno, tretirati kao istorijsku građevinu – ni kao
dio arhitektonskog objekta u kome se rodio Nemanja, ni kao kuriju jednog od vojvoda iz
vremena kad je Zeta pripadala despotovini Stefana Lazarevića i Đurđa Brankovića.
Činjenica da je između ove građevine i jugiostičnog gradskog zida nađena keramika koja
se da opredijeliti i kao predslovenska i kao slovenska, još uvijek nije dovoljna da se
pomišlja na dvor ili neki drugi pomoćni objekat uz njega u kome je navodno živio
Nemanjin otac sa svojom porodicom.
Iako smješten u sredini ovog prostora, koji zauzima dominantan prostor na ušću Ribnice,
iako sa cistijernom kao važnim pratećim objektom neke veće kuće, iako sa keramičkim
fragmentima sudova koji su mogli biti u upotrebi i početkom XII vijeka, iako na kraju
znamo iz Nemanjinih biografija da je on ovdje rođen – ovi oskudni tragovi jednog malog
stambenog zdanja nisu dovoljni da ga proglasimo za kuću u kojoj je rođen i proveo svoju
mladost Nemanja.
Ali, s druge strane, kao što smo gore pokazali, ne treba očekivati da se u naselju Ribnica u
to vrijeme nalazio kakav veći dvorac, a najmanje dvorac u kome bi bio rođen Nemanja.
Najmlađi Zavidin sin rođen je u Ribnici i u njoj živio s ocem, koji nije nikada bio veliki
župan. Zavida, koji je takođe rođen u dukljanskom kraju, bio je šta više „ličnost inače
nepoznata“. Ne može se čak ubicirati ni crkva sv. Arhangela ovoga mjesta u kojoj je
Nemanja bio kršten u latinskoj vjeri, ako to nije bila ona pod Goricom, kasnije poznata
kao crkva sv. Đorđa. Arheološka iskopavanja u njoj tek su započeta, i kad ona budu
završena moći će se sa više sigurnosti odrediti njena prvobitna konfesionalna namjena.
Sve u svemu, dakle, mora se još polaziti od činjenice da su naša znanja o ovim pitanjima
oskudna i da ih arheološki materijal sa najnovijih iskopavanja bar za sada ne unapređuje
do onog stepena kad se mogu donositi definitivni zaključci.

Nema tragova utvrde iz predturskog doba

Slično je i sa pretpostavkom da ova građevina s cistijernom možda može biti

identifikovana kao curia jednog od despotovih vojvoda iz XV vijeka. Ne samo zbog toga
što nije takvih razmjera da bi mogla opravdati naziv koji je ipak s pretenzijama
zabilježila istorijska građa, nego i zbog nalaza keramičkih fragmenata, koji se ne mogu
datirati tako kasno – tri vijeka poslije života Nemanjina u Ribnici. Ne treba smetnuti s
uma da Podgorica nije bila stalno sjedište despotovih vojvoda nego je tu ulogu dijelila s
Barom. Čitavu jednu deceniju, od 1427. do 1437. godine, vojvoda Altoman, srodnik
velikog župana Altomana (N. Škerović, Podgorica, 20 pogrešno kaže da je ovaj Altoman
bio otac velikog župana Nikole Altomanovića; on je, međutim, bio srodnik velikog
župana; cfr K. Jireček) imao je sjedište u Baru, pa pošto despot Đurđe Branković uzme od
Mlečića Primorje, pominje se tek 1448. godine on kao njegov namjesnik u Podgorici. Prvi
put se curia u Podgorici pominje s Lamenta de foris Dubrovačkog arhiva, aprila 1448.
godine u jednom sporu koji se vodio 1445. godine. Tada je ta curia pripadala vojvodi
Komnenu, koji se 1444-45. ponovo javlja u Podgorici, ali uskoro njega je tu zamijenio
vojvoda Altoman, a curia se u gore pomenutoj bilješci vezuje uz njegovo ime. Vjerovatno
je i prvi despotov namjesnik poslije razgraničenja s Mlečićima imao svoj dvor u
Podgorici. U ugovoru između Srba i Mlečića od 12. avgusta 1423. godine potpisanog kod
manastira Srđa i Vakha na Bojani, zatim u Vučitrnskom ugovoru od 22. aprila 1426.
godine i u ugovoru u Drivostu od 11. novembra iste godine, tačno je bilo razgraničeno šta
u Zeti pripada despotovini a šta Mlečićima.
Sjeverno od grada Baleša, na rijeci Rivoli, koji je s ostalom teritorijom u oblasti
Skadarskog jezera i s gradovima Skadrom, u Ulcinju i Budvom držala Republika, nalazila
se oblast grada Meduna i plemena Pipera i Vasojevića, čije je sjedište bilo u Podgorici. U
toku dugogodišnjih borbi srpskih despota i Mlečića o balšićko nasljeđe u Zeti, Bar je,
osim kada je bio u mletačkim rukama, uvijek bio sjedište despotova predstavnika, a
 1440-41. godine čak i prijestonica Đurđa Brankovića. Godine 1442. Crnu Goru,
uključujući tu i Bar, zauzeo je Stefan Vukčić. Istina, Bar, Budvu i Drivost ubrzo od njega
oteše Mlečići, a sjeverne, gornje krajeve s Podgoricom i tvrđavom Medunom Stefan vrati
despotu, pošto se s njim izmirio. Jedan od Crnojevića koji se pominje kao vojvoda u
svojstvu saveznika Republike, Stefan, ugušio je pokret za oslobođenje od Mlečića koji je
bio izbio u ovim krajevima. U borbama sa tri despotove vojvode u Crnoj Gori Stefan
Crnojević i Mlečići odniješe pobjedu 1452. godine. I tada Stefan razvi mletačku zastavu
„posred Podgorice“, iako nije mogao iz susjednog Ž abljaka istisnuti despotove trupe.
U ovim borbama za balšićko nasljeđe u Zeti, Podgorica je dakle igrala vidnu ulogu, ali ne
u svojstvu utvrđenog grada kao što su to bili susjedni Ž abljak i Medun, nego kao civilno
sjedište despotovog vojvode. Rezultati dosadašnjih arheoloških ispitivanja pokazali su
zaista da iz tog vremena u Podgorici nema nikakvih tragova vojnog utvrđenja.
U istorijskim podacima pominje se jedna „curia“ despotovih vojvoda, a jedna jedina
građevina pronađena u dosadašnjim arheološkim iskopavanjima, podignuta bez sumnje
prije snažnih gradskih bedema i kula na ušću Ribnice u Moraču, ali još neutvrđene
hronologije u pogledu njene donje granice, sasvim neznatnih razmjera, bar za našu
predstavku o veličini dvorca podgoričkih vojvoda, sa prilozima uz njen jugoistočni zid
koji je antidatiraju veoma rano, čak mnogo ranije od vremena kad je naselje pomenuto u
istorijskim izvorima – ne može, po mom mišljenju, biti definisana kao određena
istorijska građevina ako se ne dođe do drugih podataka. No ona je s arheološkog gledišta
važna kao jedini, osim crkve Sv. Đorđa, dosad poznati ostatak materijalne kulture iz
vremena naše srednjovjekovne države na ovom mjestu.
Iako je poslije dolaska Mehmeda II na osmanlijski prijesto 1451. godine despotovina
uspostavljena kao vazalna država, i u Srbiji nastalo zatišje, borbe s Mlečićima u Zeti nisu
prestale. Despotov vojvoda Altoman u Podgorici, zatim vojvoda Miloš Biomužević,
zapovjednik grada Meduna, despotovi zastupnici na poluostrvu Luštici u Boki Kotorskoj,
Vuk Biomužević, po svoj prilici otac Milošev, i zetski mitropolit koji je poslije 1426.
godine imao rezidenciju u Budvi, zatim Stefan Crnojević do 1451. godine, kad je postao
mletački kapetan i vojvoda u gornjoj Zeti i okrenuo se zajedno s Mlečićima protiv
despotovih trupa, neprekidno su napadali i pustošili okolinu gradova koje su držali
Mlečići u Primorju.
 

15.

Ćipur said:26-11-09 13:03
 .........
Podgorica pala odmah po osvajanju Meduna

Prelaskom Stefanovim na stranu Republike, oni počeše da trpe jedan za drugim teške
poraze. Altoman, koji je imao 12 hiljada vojnika Srba i Turaka, u julu 1452. godine u
pravcu Primorja bi razbijen; Toma Kantakuzen, brat Jerine, žene despota Đurđa, koji je
takođe komandovao sa 15 hiljada vojnika među kojima je bilo i Turaka, bi potučen i
protjeran sve do Morače kod Podgorice. Vojvoda Miloš, zapovjednik Meduna, takođe
pretrpje težak poraz, iako mu je pošlo za rukom da zadrži Medun.
Turci su tada slobodno prolazili kroz sve despotove gradove i držali posade na putevima
za Bosnu i u Bosni. Već 1455. zauzimaju Medun, upravo „ključ obiju Zeta“ – amborum
xentorum clavem, najvažniju odbrambenu tačku Zete. Iako se u novembru 1453. godine
despotova vojska nalazila „u starom gnijezdu Crnojevića, gradu Ž abljaku“, iako je odavde
za vrijeme prve turske opsade Skadra 1474. godine Ivan Crnojević, koji je godinu ranije
bio uzdignut u red mletačkih plemića zbog velikih zasluga u njihovom ratu s Portom,
organizovao vrlo efikasne napade na Turke sa strane jezera i ovoj posljednjoj snažnoj
tvrđavi u basenu Skadarskog jezera bližio se kraj. Rumelijski bengler-beg, bivši bosanski
evnuh Sulejman, držao je u opsadi Skadar, a 1478. godine lično dođe pod njegove tvrde
zidine i poče da ih ruši topovima sultan Mehmed II. Tada je begler-beg Rumelije zauzeo i
Ivanovu prijestonicu a begler-beg Anadolije Drivost, koji je potpuno uništio. Samo se po
sebi razumije da je Podgorica kao neutvrđeno naselje bila već u rukama Turaka prije
pada Ž abljaka, najvjerovatnije neposredno po predaji Meduna, 1455. godine, jer već
1457. godine Turci su držali svu gornju Zetu, pa prema tome i Podgoricu. Ona se u većim
borbama ne pominje, po svoj prilici zbog toga što nije imala nikakav strategijski značaj i
što nije bila utvrđena. Tek kad su Turci zauzeli svu teritoriju gornje Zete, Podgorica je u
njihovim rukama postala najistureniji avanpost Skadra i jedna od ishodišnih tačaka u
borbama s Crnogorcima u toku nekoliko sljedećih vjekova.
Nekoliko izvora koji se odnose na utvrđivanje Podgorice približno se slažu u pogledu
hronologije. Najbliži događajima je odgovor mletačkog senata od 1. marta 1474. godine
na izvještaj Ivana Crnojevića koji je poslao u svojstvu mletačkog kapetana, a prema kome
Turci namjeravaju da obnove Podgoricu: „... tum etiam per nuntius suum, magnificus
Iuanus Cernoevich, capitaneus noster Xente, Turchorum reedificari omnino statuisse
Podgoriza locum in medio Xentae situm...“.
K. Jiriček je na osnovu podataka reedificari omnino napisao: „U godini 1474. Turci
sagradište u blizini (Duklje – prim. moja) tvrđavu Podgoricu (posluživši se pri tome i
ovim ruševinama) (dukljanskim – prim. moja) gdje je u XII v. stajalo mjesto Ribnica...“.
(K. Jireček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije, Sarajevo, 1951, 341. Očevidno da je
Jireček mislio kako su se Turci prtilikom građenja Podgorice koristili ruševinama Duklje
a ne Ribnice, što je uostalom potvrđeno nalazima kasnoantičkih fragmenata i spolija u
bedemima podgoričkog grada.)
U bilješkama mlađih srpskih ljetopisaca, koje Lj. Stojanović saopštava pod br. 775,
takođe se govori o građenju tvrđave u Podgorici: „1474-5. sazida car grad Podgoricu o
Zeti“ – pođe – hodi car Mehmed u Zetu (zemlju) – zetsku zemlju (i sazda) sagradi grad
Podgoricu; 1456-57. Sazida Hasan paša grad Podgoricu u Zeti. Osim Bjelopoljskog
ljetopisa, koji pripada IV grupi, svi ostali su iz III grupe. Za njih se zna da počinju od
1529. a završavaju se godinom 1698. Osnovni tekst koji svi slijede postao je oko 1460.
godine, a kasnije su razni prepisivači nezavisno popunjavali svoje. Prema tome, svi
pomeni o zidanju Podgorice u ovim ljetopisima mlađi su od osnovnog teksta, što je i
razumljivo, ali je važno istaći da je osnovni tekst mogao hronografski zabilježiti godinu
podizanja podgoričkog grada.
Najbliži ovom događaju, tj. podizanju grada, bio bi, prema Stojanovićevoj klasifikaciji,
Podgorički letopis, koji je pisan prije 1738. godine – dakle najviše 261. godinu poslije one
koja je u njemu navedena o zidanju Podgorice. Kao što se vidi, u pogledu godine građenja
Podgorice približno se slažu svi oni rukopisi. Najranije događaj stavlja Ostojićev – u
1456-57 – ali biće da je prepisivač pogriješio stavljajući brojnu vrijednost ksi (60)
umjesto nokoja (80). Otuda Ostojićev u datumu nije tačan, ali on jedini bilježi da je
podgorički grad sazidao Hasan-paša. Ostali se slažu u tome da je 1475-6 (Bjelopoljski),
odnosno 1476-77 car Mehmed došao u Zetu i sazidao Podgoricu.

Podgorička tvrđava započeta 1474. godine

Ako ovim izvorima dodamo i kazivanje Evlije Čelebije, turskog putopisca iz XVII vijeka,
po kome je sultan Mehmed-han podigao Podgoricu iste godine kad je osvojio Skadar da
ga „obezbijedi od arnautskih eškija i pokvarenih Mlečana“, konfrontacija izvora u
pogledu hronologije pokazuje da su Turci podgoričku tvrđavu 1474. godine, kako
pokazuju savremeni mletački izvori, počeli da podižu, a možda je i definitivno sagradili
1476. ili 1477. godine, kako tvrde naši mlađi letopisi, ili 1478. godine, kako kaže turski
putopisac iz XVII vijeka. Ovi podaci dovedeni u vezu s glavnim motivom turskog
ratovanja tih godini u Zeti – s njihovim naporima da zauzmu Skadar, koji je više od
osamdeset godina bio u mletačkom posjedu (1396. g. kad im ga je predao Đurđe
Stracimirović do 1478. kad su ga Mlečići predali Turcima) čine da logika događaja
postaje jasnija. Turci godine 1474. bezuspješno napadaju Skadar, ali se ne povlače i da bi
se oko Skadra osigurali sa strane gornje Zete i Ž abljaka, odakle su ih stalno napadale čete
Crnojevića, odluče da u Podgorici podignu tvrđavu i odatle ugroze glavnog mletačkog
saveznika. Događaji narednih godina pokazali su da je ova mjera bila veoma korisna po
njih, jer iako 1478. godine tučen topovima, Skadar su Turci dobili predajom a ne
osvajanjem.
Naša arheološko-arhitektonska analiza, kao što je gore već rečeno, globalno se slaže s
istorijskim podacima o podizanju podgoričke tvrđave. Ž ivot Podgorice pod Turcima ima
svoju četvorovjekovnu istoriju, tešku i krvavu za svu Crnu Goru. Zbog svog pogodnog
geografskog položaja na granici prema nemirnim i nepokornim plemenima, odlično
zaštićena jakom tvrđavom, ona postaje ambijent jedne druge materijalne i duhovne
kulture, koju su s Orijenta donijeli Turci u Crnu Goru. Od naselja koje je vjekovima imalo
obilježje živog raskršća na izvanredno važnim traktovima puteva od mjesta gdje je
započeto jedno poglavlje naše istorije, ali i gdje je prekinuta nit razvoja njegove
slovenske kulture – Podgorica postaje najizrazitiji primjer pograničnog grada na krajini
koji živi i koji raste u stalnim ratovanjima. U okrilju snažne tvrđave razvija se u relativno
 veću tursku varoš. Osim citadele tu varoš brane još i kule i veliki bedemi kojima je
opasana. Ne bi se moglo sasvim tačno odgovoriti na pitanje da li je ova varoš nastala kao
pratilac burnog života tvrđave, ili je tvrđava s bedemima svoj opstanak opravdala
zahvaljujući varoši.
(Koliko je nepravilan odnos bio prema njoj u navedenoj prošlosti zbog toga što je ona
tobože turska, tuđa našoj kulturi, i kao neka rak-rana u organizmu našeg naroda može se
navesti mnoštvo dokaza koji svjedoče upravo o tome da su takva shvatanja bile zablude.
Ona je zaista bila u turskim rukama moćno oružje borbe protiv našeg naroda, ali
Podgorica je zadugo bila najveća crnogorska varoš, sa oko 900 domova, većinom
hrišćanskih, kako nas o tome 1614. godine obavještava M. Bolica, Opis Skadarskog
sandžakata, Starine XII, 191. Demografski odnos domaćeg stanovništva prema turskom
izmijenio se tek kasnije, u XIX vijeku, godine 1858. francuski konzul u Skadru Nesquard
zabilježio je da u Podgorici od 950 domova ima 630 muslimanskih a 270 hrišćanskih.
No i u tako promijenjenom odnosu ne treba podgoričkoj varoši pripisivati isključivo
turski karakter. Da to nije bila, najbolje se vidi iz činjenice što je uoči predaje Podgorice
Crnogorcima 1879. godine, kad je imala oko 1500 domova, turskim vlastima jedva pošlo
za rukom da natjeraju oko četvrtinu podgoričkog muslimanskog stanovništva da
emigrira u Skadar, Drač, Kavaju, Elbasan i Tiranu. Od onda konfesionalne razlike nisu
više bile jedno od njenih obilježja.)
U svakom slučaju stara Podgorica je dio prošlosti naroda Crne Gore, a njeni ostaci –
ruinirana citadela, iskidani i skoro već upropašćeni urbani ansambl, Varoš i Mijećen,
stari most na Ribnici, Serdareva kula, Adži-pašina džamija, Sahat-kula i poneka još dobro
očuvana kuća iz XVI-XVIII vijeka predstavlja spomenike kulture. Oni zaslužuju da budu
pomno proučavani, zaštićeni kao objekti našeg kulturnog nasljeđa, regenerisani i
uklopljeni u tokove novog života glavnog grada Crne Gore.

(Kraj)
 

16.

Ćipur said:13-04-10 20:56
SJEĆANjE

Polje moje Ćemovsko

Plačem nad tobom, polje moje Ćemovsko. Donedavno si bilo idilično, divno, do unazad
samo tri-četiri decenije. Bilo si i ostalo ljepota moje mladosti, mog djetinjstva. Nalik na
Edenski vrt čovječanstva, o kojem čitamo u Bibliji.
Po tebi sam, od ranog djetinjstva, čuvao stada ovaca i goveda. Po Karabuškom polju,
Lazovoj ogradi, Balijačama... Hodio sam po tebi pješke od Botuna, Dajbaba, Zabjela do
Bjelastavice, Rakića kuća, Tuzi i Vuksanlekića. Ž ivio sam s tobom i slušao o tebi hiljade
priča i legendi. Ti si za mene uvijek bilo lijepo i prelijepo, i ostalo si mi u sjećanju kao
drago i bogato polje, iako si bilo i sušno i pjeskovito, i posno i ziratno, i prašnjivo i
vjetrovito. Ali, ipak, uvijek čisto, prijatno i lijepo kao Edenski vrt.
Našta li tek danas ličiš, jadno moje polje Ćemovsko! Sa svih strana si napadnuto,
razrovano, zatrovano, naruženo, poniženo i uvrijeđeno. Zajedno sa nama. Kako da danas
o tebi govorimo? Gdje su ona tvoja stada ovaca, goveda, konja, magaradi...? Gdje je
nestalo njihovo potomstvo? Gdje su ptice, zečevi, zmije? Mnogi stvorovi, kojima si bilo
stan. Gdje je tvoj opojni miris livada i cvijeća? Gdje su smokve i grožđe ispod Srštanske
gore? Gdje su sve tvoje ljepote, koje nam je Bog s tobom darovao?
Ah, kako to čudno biva i prolazi, nestaje. Ko o tebi danas brine, jadno moje Ćemovsko
polje? Nagrđeno moje polje. Ko te danas takvo voli? Misliš, oni koji su krivi za tvoj udes?
Pitaš li se gdje smo mi bili, zašto te nismo odbranili? Mi koji te toliko volimo, koji smo dio
tebe? Borili smo se, drago moje polje? Mi, Zećani, i drugi. Mnogo puta smo dizali bune i
ustanke da te sačuvamo, ali nismo uspjeli. I mi smo izranjavani. I mi smo zajedno sa
tobom poraženi. Pobjedu su odnijeli rušitelji. Oni su ti zatrovali vodu i zemlju, uništili ti
stada, razgrabili bogatstvo, unakazili ti lice. To su oni koji po tebi danas jure bijesnim
limuzinama. Koji ne znaju i ne mogu znati koliko si lijepo i vrijedno. Koji se po tebi nijesu
vozili u zaprežnim kolima, sa glavom zaronjenom u slami, među najslađim dinjama i
najmirišljavijim pipunima, što zetska zemlja rodi. Kojima se nije zmija pod uzglavljem u
volovskoj opustini pripitomljena ogrijala. Koji nijesu po tebi cijelog vijeka pješice hodili
do Podgorice, odbijajući prevoz vozom i automobilom. Jer im je to bio život i uživanje.
Tako, Ćemovsko polje moje mladosti. Bilo si ljepše i bolje od ovog današnjeg. Tvoje
današnje lice pripada njima. Ali, i oni neće dobiti bitku sa tobom! Jer, ti si vječito polje. Ti
si vječita ljepota. Nadživjećeš svoje dušmane, budi ubijeđeno!

Miodrag Marković, Golubovci, Zeta

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2010-04-13
 

Ćipur said:21-06-10 19:00
 Vijesti, 21. jun 2010.
POVODOM PRONALASKA VELIKE KOLIČINE ILIRSKOG NOVCA NA CARINAMA KOD
RISNA

Slobodan ČUKIĆ: Jesu li Belo i Balajos ista osoba

Nedavno otkriće 4.600 novčića ilirskog kralja Balajosa na lokalitetu Carine u Risnu
najbrojnije je pojedinačno otkriće tog tipa u Evropi, izjavio je poljski arheolog
Piotr Diček sa Varšavskog univerziteta.
Komentar je suvišan. Stvar je senzacionalna i dostojna naslovnica.
Doduše, treba znati da su Carine istinski arheološki dragulj i da je ovo samo jedno u nizu
važnih otkrića (tek će toga biti!) koje su u protekloj deceniji učinili poljski i crnogorski
arheolozi okupljeni oko projekta “Risinium – prijestonica kraljice Teute”.
Rukovodilac istraživanja na Carinama, Vilma Kovačević istakla je kako je ovim nalazom
potvrđeno da je Balajos imao u Risnu svoju kovnicu novca, a možda i svoj prijesto.
- Riječ je očigledno o ostavi novca, koja se u arheologiji vezuje za neku vanrednu situaciju
ili bijeg, dodala je naša arheološkinja iz Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture
iz Kotora.
Dobili smo dakle, snažan argument u razrješenju dileme oko lokacije Balajosove kovnice,
a moguće i prijestonice. Jer, novac, nađen u posudi sličnoj loncu, ubjedljivo svjedoči
ovremenu u kome se Rizon nalazio na vrhuncu ekonomske i političke moći.
Kakve su bile okolnosti koje su prethodile tom procvatu i ko je bio Balajos?

***

Rimski istoričar Tit Livije nas u svom djelu Ab urbe condita (Od osnivanja grada)
obavještava da su Rimljani, nakon što su porazili ilirskog kralja Gencija kod Skadra 168.
godine p.n.e, podijelili Ilirsku kraljevinu na tri dijela. Prvi dio obuhvatio je oblasti koje su
Rimljani odranije kontrolisali (od Teutinog poraza oko 229-228. p.n.e) a to je bilo
područje oko Dirahiona (Epidamnus, današnji Drač) i Apolonije sve do Lisosa (Lješa) na
prostoru današnje središnje Albanije. Drugo područje obuhvatilo je gradove koji su
otkazali lojalnost kralju Genciju prije odsudne bitke kod Skadra, poput Lisosa (Lješa),
Olciniuma, Akruviuma, Rizona i Daorsona. Treći dio obuhvatio je, kako Livije kaže - “sve
Labeate”.
Možemo samo da nagađamo što je Livije mislio sa ovim “svi Labeati”? Međutim, taj
neodređeni podatak postaje nam nešto jasniji nakon što se za pomoć obratimo drugom
istoričaru Apijanu (Aleksandrinac, pisao na grčkom). On je u svojoj Rimskoj istoriji
zabilježio (oslanjajući se na rimske analiste) da je Emilije Paulo, rimski vojskovođa koji je
porazio makedonskog kralja Perseja (u isto vrijeme kad i Lucije Anicije ilirskog kralja
Gencija) u skladu sa “tajnim uputama senata na svom povratku u Rim posebno posjetio
sedamdeset gradova koji su pripadali Genciju”.
Dragocjen podatak, nesumnjivo. Apijan nas obavještava o onome što je patriotski Tit
Livije slučajno ili namjerno propustio da spomene – da je postojao tajni plan sa najvišeg
mjesta o postupanju na okupiranom ilirskom području, odnosno plan o koordiniranoj
pljački koju treba sprovesti nad nelojalnim stanovnicima Ilirije. Rimljani očito nisu
sumnjali u ishod svog pohoda, a uputstva su u konkretnom slučaju primijenjena na 70
ilirskih gradova koji su do kraja ostali vjerni Genciju. Apijan opisuje kako su se žitelji
ovih naselja veoma uzbunili zbog rimskog prisustva, te kako im je Emilije Paulo “obećao
da će im oprostiti ono što su učinili ako mu predaju svo zlato i srebro koje imaju”.
“Kada su oni na to pristali, poslao je odred svoje vojske u svaki od tih gradova, odredivši
da svi zapovjednici djeluju istog dana i zapovijedivši da u zoru u svakome gradu objave
da stanovnici donesu svoj novac na tržnicu u roku od tri sata; kada oni to učine, neka
opljačkaju što je ostalo. Tako je Paulo opljačkao sedamdeset gradova u jednom satu”,
piše Apijan.

Ono što korespondira sa ovim opisom Paulove pljačke je Livijev opis Anicijevog
trijumfalnog prolaska kroz Rim. Svjetini je tom prilikom pored zarobljenog ilirskog
plemstva, pokazan i plijen iz Ilirije. Livije, koji ne pominje Paulovu pljačku, ovom je
prilikom precizan do u detalje. Dakle, Lucije Anicije, pobjednik nad Gencijem, je “u
trijumfu provezao mnoge vojničke zastave i drugi plijen i kraljevski namještaj, 27 ponda
zlata, 19 ponda srebra, 13.000 denara i 120.000 ilirskog srebrnog novca. Pred kolima su
vođeni kralj Gencije sa ženom i djecom i Karavancije, kraljev brat, te nekoliko ilirskih
plemića”. Ono što stanovništvu Rima nije moglo biti pokazano bili su 220 zaplijenjenih
ilirskih brodova (lembova), koji su po odluci senata predati drugim ilirskim plemenima,
rimskim saveznicima.
Krasan opis rimske vojne djelotvornosti. Ostaje dilema - da li je Anicije odnio u Rim samo
ono što je sam opljačkao ili je u plijen bilo uključeno i ono što je u onoj koordiniranoj
akciji opljačkao Emilije Paulo. Da li je dakle, pored plijena koji je kroz Rim pronio Lucije
Anicije, u prijestonicu Republike nezavisno stiglo i ono što je opljačkao Emilije Paulo. Da
li su samo jednom pljačkali nepokorne Ilire ili su to učinili dvaput?
Evo zadatka za naše istoričare i arheologe, koji bi mogao postati i paradigma u
crnogorskim školama o odnosu osvajača prema našem podneblju, bilo da su u pitanju
Rimljani ili moderniji porobljivači (uključujući i one mirnodopske koji nas danas
pljačkaju “institucionalno”).
Sada ćemo se posvetiti gradovima koji su napustili Gencija u ključnom momentu i
priklonili se Rimljanima. Osvajači su umjeli da im se oduže za ovaj izdajnički čin -
Rimljani su oslobodili plaćanja poreza Lisos, Olcinium, Akruvijum, Rizon i Daorson – ovi
gradovi su u narednim decenijama uživali manji ili veći stepen autonomije, o čemu
svjedoči i samostalno kovanje novca u Rizonu i Daorsonu. Ove okolnosti nas polako
dovode i do kralja Balajosa koji je kao rimski saveznik kovao novac nakon Gencijeve
propasti, odnosno rasparčavanja Ilirske kraljevine koja se, gle čuda, prostirala od
Neretve do Epira - budući da su Rimljani od 228. p.n.e. kontrolisali veliki dio današnje
albanske obale od Lješa do Apolonije, ispada da je ilirska država suštinski imala iste
gabarite kao i neke kasnije državne tvorevine. Državna preteča slovenske Duklje/Zete i
konačno Crne Gore, očito je mnogo starija od rimske Prevalitane, kako to listom drže naši
istoričari.
 

Ćipur said:21-06-10 19:01
 .... nastavak
Kako razumjeti Balajosevo bogatstvo? Blago koje je Lucije Anicije odnio u Rim jasno nam
govori da je ilirska država bila organizovana i bogata. Treba znati da su oko grada
Damastiona postojali bogati rudnici srebra (lokacija grada nepoznata). Zna se i da je
Gencije ubirao porez (Livije tvrdi da je porez koji su Rimljani nametnuli Labeatima bio
upola manji od Gencijevog). Otkriće Balajosevog novca na Carinama, kao “najveći
pojedinačni nalaz u Evropi”, ubjedljivo govori o ekonomskoj moći ilirskih prvaka i u
dobu nakon podjele ilirske države. Doduše, o Balajosu nema podataka ali je jasno da je
podržavao interese Rima koji je tada vodio teške bitke sa nepokornim Dalmatima –
vjerovatno je Rimljanima u tome pružao izdašnu pomoć. Odsustvo podataka o Balajosu
zapravo govori da za svoje vladavine nije učinio ništa “nedozvoljeno” zbog čega bi ga
rimski istoričari morali pominjati.
Može li se ipak nešto više reći o Balajosu?
Postoji stara dilema oko toga da li je stolovao na Farosu (Hvar) ili u Rizonu koji je šest-
sedam decenija ranije poslužio kao utočište kraljici Teuti. Ova je tamo utekla nakon
poraza u Prvom rimsko-ilirskom ratu 229-228. godine p.n.e. Balajosevi novčići su
pronađeni na obije lokacije, što je govorilo da je imao kovnice u oba mjesta. Razlika je u
tome što novci sa Hvara nemaju natpis sa titulom kralja, dok rizonski imaju. Nedavni
nalaz je samo učvrstio argumente u prilog Rizonu.
Osim Hvara i Rizona, Balajosevi novci nađeni su i u Daorsonu u dolini Neretve. Tamo je
nađeno 39 različitih novčića, od kojih 29 nosi Balajosev lik.
Osim Balajasevog kovanja novca, nema drugih tragova koji bi govorili o njegovoj
vladavini. Upravo je tu najveća enigma. Da li se možda ta vladavina odnosila na cijelo
područje onog trećeg dijela nekadašnje Ilirske kraljevine koji je obuhvatio Genciju
nelojalne gradove i njihovo zaleđe? Kako bilo, nesumnjivo je da je Balajoseva pozicija
višestruko ojačala nakon Gencijevog poraza.
U tom periodu novac su počeli da kuju i Lisos (Lješ) i Daorson. Kovali su ga i Labeati o
čemu svjedoče natpisi na novcu iz Gostilja.
Najinteresantnija je pretpostavka da bi Balajos mogao biti upravo onaj Belo (Bellus) koji
je, kako pominje Livije (44.31) odmah nakon poraza kod Skadra pregovarao sa Lucijem
Anicijem o Gencijevom položaju. Nakon što je dobio “tri dana za razmišljanje” Gencije je
vjerovatno preko istih pregovarača iznova uspostavio kontakt sa Anicijem ne bi li
izmolio oprost zbog izigravanja rimskog savezništva, ali mu u tome nije pomoglo ni
klečanje na koljenima.
S druge strane, poznata je politička dovitljivost ilirskih prvaka, poput Dimitrija
Hvaranina, koji je 229. p.n.e. u odsudnom momentu napustio Teutu, priklonio se Rimu i
glumio saveznika, sve do momenta dok se nijesu promijene političke i vojne prilike u
regionu, kada je prešao na stranu Makedonaca, rimskih neprijatelja. Sve su te igre bile
moguće zbog toga što su Rimljani tražili “lokalne partnere” za lakše ostvarenje svojih
osvajačkih planova. Da li je možda pomenuti pregovarač Belo, za koga Livije kaže da je
bio među vodećim prvacima u državi, prepoznao svoju političku šansu pa je, dok je
Gencije umišljao da Belo pregovara oko kraljevih interesa, iskoristio momenat da ponudi
svoje političke usluge Luciju Aniciju? S ovim je saglasna okolnost da se Balajos morao
nalaziti među važnijim plemenskim prvacima za Gencijeve vladavine, što pokreće i
pitanje njegove plemenske pripadnosti.

Ova se dilema opet, nadovezuje na pitanje o plemenskoj pripadnosti ilirskih dinasta -

Pleurata, Agrona, Teute, Pinesa, Skerdilaide i Gencija. Riječ je o mlađoj ilirskoj dinastičkoj
lozi koja počinje sredinom 3. vijeka p.n.e, zaslužnoj za uspon Ilirske kraljevine. U nauci se
smatra da ovi vladari potiču od ardijejskog plemstva.
Za Ardijeje je inače vezana nevjerovatna priča - ovo ratničko ilirsko pleme je početkom 3.
vijeka p.n.e. pod pritiskom Kelta potisnuto sa prostora središnje Bosne prema jugu.
Ardijeji su se potom spustili dolinom Neretve i izbili na more, a onda krenuli u pohod
jadranskom obalom, pokorili i ujedinili ilirska plemena na prostoru današnje Albanije i
Crne Gore, i uspostavili državu koja je bila vrlo organizovana. O jakoj centralnoj vlasti i
ekonomskoj moći svjedoči to što je Gencije kovao novac i ubirao porez. Podatak da su
ardijejski plemenski prvaci (Teuta) držali Rizon kao uporište, navodi nas na pomisao da
je i Balajos mogao pripadati ardijejskom plemićkom krugu. Ovu tezu međutim, oslabljuje
podatak da su se Ardijejci nakon Gencijevog poraza 168. p.n.e. našli pod snažnim udarom
Rimljana, te da su nakon tri decenije bili poraženi i deportovani u unutrašnjost gdje su u
narednom vijeku gotovo nestali.

Italijanski vojnici kopali na Carinama 1942.

Evo i podataka vezanih za Balajosa i lokalitet Carine koje navodi Stanko Roganović
(“Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore”): “... značajni i brojni su primjerci
numizmatičkih nalaza, u nauci poznati kao novac kralja Balajosa (...) pominju se u
literaturi prvi put 1883. godine od strane engleskog arheologa A. Evansa i austrijskog
arheologa H. Rihlija. Budući da je utvrđeno da je Risan imao svoju kovnicu, logično je da
su sa tog nalazišta (ostave) i nalazi ovog novca najbrojniji. (...) Najveći broj ranije
otkrivenog novca u Risnu je otuđen... Iako su na lokalitetu Carine (Risan) vršena brojna
arheološka istraživanja (prije I svjetskog rata i u međuratnom periodu), rezultati nijesu
nigdje objavljivani. U ljeto 1942. godine u Risnu su vršili iskopavanja (arheološka?)
italijanski vojnici i njihovi oficiri, ali se ne zna šta je bilo sa otkrivenim materijalom.
Pojedini istraživači ove materije konstatuju da se velike količine Balajosovog novca, tzv.
risanskog tipa, nalazi širom bivše Jugoslavije, kao i u mnogim svjetskim muzejima i
privatnim kolekcijama... Izuzetne i rijetke primjerke grčko-ilirskog srebrenog novca iz
risanske kovnice, sa likom i titulom kralja Balajosa, V. Vujačić u knjizi Novac ilirskog
kralja Balajosa izdvaja kao primjere izuzetnih umjetničkih dometa i visokog stepena
rezbarskog umijeća.
 

Ćipur said:14-07-10 19:02
 Vijesti, 13. jul 2010.
 OD ČETVRTKA 15. JULA U “VIJESTIMA” FELJTON PREDRAGA MALBAŠE I TIJANE
SAMARDŽ IĆ

“Stećci u Crnoj Gori”

Feljton arheologa Predraga Malbaše i istoričarke umjetnosti Tijane Samardžić prvi je

obuhvatan prikaz ovih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika na tlu Crne Gore. Autori
ističu potrebu daljeg istraživanja i zaštite stećaka kao unikatnog fenomena u evropskoj i
svjetskoj kulturi, te u vesi s tim ukazuju na inicijativu pokrenutu od strane Bosne i
Hercegovine da se stećci kao jedinstveni primjer ljudske kreacije upišu na Listu svjetske
kulturne baštine, što je već rezultiralo potpisivanjem Pisma namjere od strane četiri
države na čijoj se teritoriji stećci danas nalaze (BiH, Hrvatska, Crna Gora i Srbija).
Pomenuti akt se odnosi na uspostavljanje međuinstitucionalne saradnje na pripremi i
prezentaciji zajedničkog projekta "Nominacija stećaka-srednjovjekovnih nadgrobnih
spomenika za upis na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO", a inicijativa i sve
aktivnosti koje se u tom smislu podrazumijevaju trebalo bi da do septembra ove godine
rezultiraju uvrštavanjem stećaka na UNESKOVU tentativnuj listu svjetske baštine što bi
bio prethodni korak u čitavoj proceduri. U tom smislu, predstavnici institucija za zaštitu
kulturnog nasljeđa iz ove četiri države, formirali su administrativno tijelo za pripremu i
prezentaciju zajedničkog projekta izrade dokumenta “Nominacija stećaka -
srednjovekovnih nadgrobnih spomenika - za upis na listu svjetske kulturne baštine
Unesca”.
 

17.

Ćipur said:31-07-10 18:10
 Vijesti, 31. jul 2010.
STAV

Predrag Malbaša: Duklja ekspres

Kada je 1885. godine otvorena konačna trasa Orijent ekspresa, od Pariza do Istanbula
niko nije mogao da pretpostavi da će to ujedno biti i jedan od najslavnijih vozova u
istoriji željeznice. Nekoliko godina ranije, iz Pariza je preko Dubrovnika na Cetinje došao
i francuski konzul Prik de Sent Mari. On je na Duklji započeo prva ikada registrovana
arheološka istraživanja u Crnoj Gori i - 1879. godine svijet saznaje za postojanje
podgoričkog tanjira i antičkog grada Duklje. Nije mogao francuski konzul ni pretpostaviti
da će 70 godina kasnije preko ovog antičkog grada svoju istoriju započeti jedna za Crnu
Goru važna željeznička pruga Podgorica-Nikšić.
Prema Petogodišnjem planu razvoja Crne Gore od 1947. do 1952, željeznička pruga
trebalo je da pospješi navodnjavanje Bjelopavlićke ravnice i planirano isušenje
Skadarskog jezera. Crnogorska omladina se obavezala da će prugu izgraditi do 13. jula
1948. godine, odnosno samo 15 mjeseci od početka radova. Pored crnogorskih
omladinskih i frontovskih brigada, u ovom izuzetnom neimarskom poduhvatu
učestvovali su omladinci iz svih ex-jugoslovenskih republika, pa je pruga već tokom
izgradnje dobila svoj popularni naziv Omladinska pruga.

Obećanje je ispunjeno, pa je Omladinskom prugom 12. jula 1948. godine iz Nikšića

krenuo prvi voz prema Podgorici. Izgradnjom pruge u dužini od oko 500 metara koji je
trasiran preko samog grada Duklje, uništeni su otkriveni ostaci arhitekture, a
dekorativna kamena plastika sa lokaliteta je ugrađivana u nasip za šine. I ne samo to,
preduzeće Ž eljeznice Crne Gore postalo je vlasnik jedne četvrtine cjelokupnog antičkog
grada Duklje, odnosno 49.410 m2 od 245.132 m2 prostora površine obuhvaćenog
zidinama bedema.
Time je nastavljena nezavidna sudbina antičkog grada Duklje. Još od velikog zemljotresa
518. godine, ovaj antički grad vjekovima bilježi samo otimanje. Materijal sa Duklje prvo
je korišten za podizanje dviju bazilika u 6. vijeku, zatim nekoliko vjekova kasnije za
izgradnju krstoobrazne crkve, a nakon toga razvlačenje građevinskog i kasnije
arheološkog materijala, nastavljeno je praktično legalno sve do izgradnje željezničke
pruge Titograd – Nikšić 12. jula 1948. godine.
Upravo u to vrijeme Vlada Narodne Republike Crne Gore, 3. jula 1948. godine osniva
Zavod za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Narodne
Republike Crne Gore na Cetinju. U okviru poslova zaštite kulturno-istorijskih spomenika,
Zavod je 1956. godine svojim rješenjem proglasio antički grad Duklju za spomenik
kulture od nacionalnog značaja.

Bespomučno raznošenje arheološkog i razvlačenje građevinskog materijala u tom

trenutku je prekinuto, ali prolaskom željeznice preko Duklje “razvoj” ovog antičkog
grada više se nije mogao zaustaviti. Tako je arheološki lokalitet, odnosno antički grad
Duklja, u periodu do 1960. godine dobio trafo-stanicu i električnu struju, vodovod i
kanalizaciju, i na kraju asfaltni put, saobraćajnu petlju, osnovnu školu i telefonske linije.
Na Duklji su tako stvoreni uslovi za “naseljavanje stanovništva”, što je u konačnom
rezultiralo i izgradnjom novih stambenih objekata.
Veliki povratak arheologije na Duklji desio se krajem prošlog vijeka. U okviru realizacije
projekta “Arheološka istraživanja, konzervacija i prezentacija Duklje” čiji je nosilac bila
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti ponovo je skrenuta pažnja na stanje ovog
antičkog grada i brojne probleme u vezi sa njegovim očuvanjem.
U proces očuvanja antičkog grada zatim se aktivno uključila i Podgorička opština, kroz
internacionalni projekat Nova antička Duklja. Projektom su obuhvaćena nedestruktivna
geofizička snimanja cijele površine arheološkog lokaliteta, sondažna istraživanja i izrada
sistema vertikalne konzervacije.
Interesovanje evropske naučne javnosti za proučavanje ostataka antičkog grada Duklje
imalo je pozitivni efekat i na Vladu Crne Gore koja je septembra 2006. godine razmatrala
i usvojila Informaciju o stanju arheološkog lokaliteta Duklja.

U Izvještaju se zaključuje da je za adekvatan tretman Duklje primarno pitanje i

rješavanje imovinskih odnosa, kao i izrada cjelovitog projekta istraživanja, zaštite,
konzervacije i valorizacije. U tom cilju kao prethodna pitanja nametnula su se:
sveobuhvatno rekognosciranje lokaliteta, određivanja granica zaštićene okoline,
sprovođenje postupka eksproprijacije zemljišta koje se nalazi u privatnoj svojini i izrada
programa izmještanja svih objekata sa lokaliteta Duklja koji utiču na kompletiranje njene
urbanističke i arhitektonske strukture.
Ovim zaključcima je naruku išao i Prostorni plan Crne Gore do 2020. godine koji u dijelu
razvoja željezničke mreže otvara mogućnost izmještanja dijela trase pruge Nikšić-
Podgorica sa lokaliteta Duklja.
I upravo kada se kod svih državnih subjekata stvorila adekvatna svijest o kulturnoj i
istorijskoj vrijednosti lokaliteta Duklja, pojavila sa Ž eljeznica Crne Gore se zahtjevom
remonta pruge Podgorica–Nikšić koji je podrazmijevao prevashodno njenu
rekonstrukciju i elektrifikaciju. U cilju povećanja sigurnosti i bezbjednosti pruge i
smanjenja vremena putovanja, bilo je potrebno izvršti zamjenu kolosiječne rešetke,
elektrifikaciju, ugradnju savremene signalno-sigurnosne i telekomunikacione opreme i
uređaja na cijeloj dužini pruge, pa samim tim i na lokalitetu Duklja u dužini od preko 500
metara.

Neminovna moderenizacija željeznice odjednom je postala skoro nerješiva prepreka za

sve prethodne aktivnosti koje su išle u pravcu da se arheološki lokalitet Duklja valorizuje
u naučne, kulturne i turističke svrhe.
Kada je maja 2007. godine Republički zavod za zaštitu spomenika kulture dao saglasnost
na Glavni projekat remonta pruge, nekome se moglo učiniti da je kultura ponovo izgubila
bitku pred procesima modernizacije. Međutim, ovim rješenjem Ž eljeznici Crne Gore
zapravo je naloženo da najkasnije do 2017. godine sa lokaliteta Duklja ukloni kompletnu
prugu sa nasipom i stubovima. Ž eljeznica Crne Gore ovim rješenjem se takođe obavezuje
da u roku od 3 godine, odnosno 2010. godine sačini Idejni projekat izmještanja trase
pruge sa lokaliteta Duklja.
Iskustvo nam govori da se valorizaciji antičke Duklje nikada do sada nije pristupilo
dosljedno i do kraja. Sada su neophodne aktivnosti za zaštitu i valorizaciju ovog
arheološkog lokaliteta nagomilane i ogromne. Arheološko rekognosciranje, određivanje
zaštićene okoline, projekat istraživanja, konzervacije i prezentacije, rješavanje
imovinskih odnosa i postupak eksproprijacije zemljišta koje se nalazi u privatnoj svojini,
izmiještanja svih infrastrukturnih objekata koji utiču na urbanističku i arhitektonsku
cjelinu lokaliteta, konzervacija i prezentacija pokretnog arheološkog materijala i
osnovanje institucije koja će biti zadužena da sprovede ove aktivnosti danas djeluje kao
nemoguća misija.
 Ipak, možda nam za vjeru u realizaciji ovog poduhvata može poslužiti iskustvo slavnih i
sjajnih Omladinskih brigada iz 1947. godine. Njihov model javno datog obećanja,
vjerovanja u uspjeh i želja za ostvarenjem Petogodišnjeg plana uzdigli su ih na nivo
istinskih crnogorskih junaka. Njihovo svijetlo oružje nijesu bile sablje i kubure, već
lopate i krampovi, ali prije i iznad svega data riječ.

Autor je arheolog i predsjednik Fondacije za spomenike i lokalitete Crne Gore

 

18.

Ćipur said:30-08-10 19:18
 Vijesti, 30. avgust 2010.
ARHEOLOGIJA: NA SREDNJOVJEKOVNOJ NEKROPOLI KOD KAKNJA TRAGA SE ZA
OSTACIMA BOSANSKOG VLADARA

Tajna zgošćanskih stećaka

Na području sela Donja Zgošća kod Kaknja u središnjoj Bosni ponovno je otvorena
znamenita nekropola stećaka koji potiču iz XIV i XV vijeka, a dostupni podaci ukazuju da
bi na tom mjestu mogli biti pokopani posmrtni ostaci nekog od srednjovjekovnih
bosanskih vladara, potvrdili su nedavno u Sarajevu stručnjaci angažovani na ovom
projektu.
Kako je izjavila arheologinja Lidija Fekeža-Martinović s Filozofskog fakulteta u Sarajevu,
kod Donje Zgošće je otkriveno petnaest novih stećaka koji su bili zakopani pod
naslagama zemlje. Ona je pojasnila da je nekropola kod Donje Zgošće zapuštena još od
1891. godine, te da se sada sprovode radovi na otvoru dimenzija petnaest sa šest metara.
Misterija "Zgošćanskih stećaka" areheologe intrigira zbog činjenice da se na jednome od
njih, koji je od 1914. godine smješten u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu, nalazi natpis
na kojem se uz ostalo može pročitati i ime Dragiša te riječ ban. Stručnjaci sada
pokušavaju da ponovo dešifruju taj teško oštećeni natpis pomoću novih tehnologija
računarskog skeniranja.
Arheolozi su kod Donje Zgošće na mjestu gdje je stajao pomenuti stećak pronašli i tri
dobro očuvana kovčega, odnosno nešto za što se vjeruje da je porodična grobnica.

Kako je pojasnila Fekeža-Martinović, planirana je analiza uzoraka DNK-a iz pronađenih

ostataka kostura, koja će biti obavljena na sarajevskom Institutu za genetiku i
biotehnologiju.
Bosanskim stručnjacima će u tome pomagati i antropologinja i forenzičarka Eva
Klonovska koja već godinama učestvuje u forenzičkim pretragama masovnih grobnica u
BiH iz proteklog rata.
Otvaranje nekropole kod Donje Zgošće uslijedilo je u godini kada BiH zajedno s
Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom pokušava da osigura nominaciju stećaka za upis na
UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.
Na području ove četiri države postoji oko 69 hiljada stećaka od čega je oko 59 hiljada na
području BiH. U Hrvatskoj postoji 450 lokaliteta stećaka koji su već uvršteni na
nacionalnu listu kulturne baštine. Podsjećamo čitaoce da su o stećcima, kao i
međudržavnom projektu za upis stećaka na kulturnu baštinu UNESCO-a nedavno mogli u
“Vijestima” detaljno da se informišu zahvaljujući feljtonu arheologa Predraga Malbaše i
istoričarke umjetnosti Tijane Samardžić.

Ovom prilikom izvještavamo i da su stručnjaci Komisije za očuvanje nacionalnih

spomenika BiH nedavno iskopali mulj oko stećaka koji su pronađeni u ispražnjenom
jezeru Perućac, na lokalitetu kod sela Đurevići gdje se vrši ekshumacija, te da su te
srednjovjekovne nadgrobne spomenike pregledali u cjelini. Riječ je o tri stećka.
Prvobitno se procjenjivalo da su na toj lokaciji pronađena četiri srednjovjekovna
nadgrobna spomenika. Međutim, naknadno je utvrđeno da je četvrti objekt obični
kamen, koji je u potpunosti prekriven školjkama asocirao na stećak.
- Utvrdili smo da je riječ o dva sanduka s postoljem i jednom sljemenjaku. Jedan sanduk
je dekorisan dvostrukom spiralom, dok su na drugom urezani polumjesec i jabuka s
gornje strane sanduka. To su standardni motivi na ovim nadgrobnim spomenicima, ali su
vrlo dobro očuvani zbog dugogodišnje pokrivenosti muljem, kazao je član Komisije
Mirzah Fočo.
Potvrđeno je da su stećci zbog erozije tla skliznuli u rijeku Drinu. Fočo je istakao da će
početi proces dislokacije stećaka. Mnistarstvo obrane BiH već je pozitivno odgovorilo na
dopis Komisije te obećalo angažovanje jednog helikoptera, koji je dovoljan za izmještanje
sva tri stećka.

Nadgrobni spomenik Kulina bana?

U okviru feljtona o stećcima u Crnoj Gori, Predrag Malbaša i Tijana Samardžić posebno
su se osvrnuli na takozvani Zgošćanski stećak.
“Najpoznatiji i najčešće opisivani stećak je Zgošćanski stećak. On nema natpis, a zbog
izuzetne ukrašenosti neki istraživači smatraju da se radi o stećku Stjepana II
Kotromanića. Zgošćanski stećak se sada nalazi u Botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja
Bosne i Hercegovine u Sarajevu gdje ga je 1914. godine, istoričar Ćiro Truhelka prenio sa
lokaliteta Crkvine u blizini Zgošća kod Kaknja, gdje je pronađen.
Zgošćanski stećak, oblikovan je kao sljemenjak i bogato ukrašen brojnim ornamentima i
skulpturama, pa se smatra jednim od najljepših i u likovnom pogledu najvrjednijih
spomenika ove vrste. Po svemu sudeći obilježavao je grob nekog važnog
srednjovjekovnog velmože ili bana. Na njegovom pročelju je prikazan grad sa kapijama,
do njih dvije visoke kule, a na uglovima po dvije manje kule. Pred gradom sjedi "Ban" na
prijestolu, a do njega lijevo i desno stoje dva "dvorjanika". Na balkonu jedne kule sjedi
gospođa i gleda napolje. Ispod ove kompozicije su dvije ljudske figure koje pridržavaju
uzde odsedlanim konjima. Desna strana prikazuje u dva reda dva prizora: u gornjem
četiri mačem i kopljem okružena i oklopljena viteza jašu jedan za drugim na lijevo a u
donjem redu prikazan je lov u šumi.
Zbog svoje originalnosti Zgošćanski stećak je bio inspiracija mnogim arheolozima,
muzeolozima, istoričarima i drugim ekspertima koji su sa raznih aspekata analizirali
njegove motive. Dimitrije Sergejevski 1943. godine u Glasniku Hrvatskog državnog
muzeja u Sarajevu, u članku pod nazivom "Nekoliko neizdatih antičkih reliefa",
objašnjavajući lovačke prizore, zapazio da na sredini stećka kraj jednog stabla lovac
navaljuje lovačkim kopljem na krupnog vepra.
Ono što je neosporno jeste da se Zgošćanski stećak, koga neki arheolozi nazivaju i
"Stećkom Kulina bana" datira u drugu polovinu srednjeg vijeka kada je Bosna bila
najmoćnija. Odgovor ko je bio sahranjen ispod Zgošćanskog stećka pokušao je 1926.
godine dati i Đorđe Stratimirović koji u Glasniku Zemaljskog muzeja BiH konstatuje:
"Možemo znati i koga predstavljaju ona četiri lica što su i vajana na pročelju stećka. Muž i
dvije žene koji su išetali ispred grada, jesu ban Stefan sa ženom i kćerkom, udatom za
ugarskog kralja Lauša; a muž što gleda sa kule, to je sinovac i nasljednik Banov, Tvrtko".
Ovaj stećak težak je preko 14 tona, nema natpisa a isklesan je od smeđeg vapnenca koji
potiče sa nekog od lokalnih majdana. Obiluje dekorativnim ukrasima u vidu šestolisnih
rozeta u kružnim vijencima, bordura i traka stilizovanih biljaka kao što su palmete i
akantusi.”

K.V.

 Originally Posted by Ćipur 

OD ČETVRTKA 15. JULA U “VIJESTIMA” FELJTON PREDRAGA MALBAŠE I TIJANE
SAMARDŽ IĆ

“Stećci u Crnoj Gori”

Feljton arheologa Predraga Malbaše i istoričarke umjetnosti Tijane Samardžić prvi je

obuhvatan prikaz ovih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika na tlu Crne Gore. Autori
ističu potrebu daljeg istraživanja i zaštite stećaka kao unikatnog fenomena u evropskoj i
svjetskoj kulturi, te u vesi s tim ukazuju na inicijativu pokrenutu od strane Bosne i
Hercegovine da se stećci kao jedinstveni primjer ljudske kreacije upišu na Listu svjetske
kulturne baštine, što je već rezultiralo potpisivanjem Pisma namjere od strane četiri
države na čijoj se teritoriji stećci danas nalaze (BiH, Hrvatska, Crna Gora i Srbija).
Pomenuti akt se odnosi na uspostavljanje međuinstitucionalne saradnje na pripremi i
prezentaciji zajedničkog projekta "Nominacija stećaka-srednjovjekovnih nadgrobnih
spomenika za upis na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO", a inicijativa i sve
aktivnosti koje se u tom smislu podrazumijevaju trebalo bi da do septembra ove godine
rezultiraju uvrštavanjem stećaka na UNESKOVU tentativnuj listu svjetske baštine što bi
bio prethodni korak u čitavoj proceduri. U tom smislu, predstavnici institucija za zaštitu
kulturnog nasljeđa iz ove četiri države, formirali su administrativno tijelo za pripremu i
prezentaciju zajedničkog projekta izrade dokumenta “Nominacija stećaka
srednjovekovnih nadgrobnih spomenika - za upis na listu svjetske kulturne baštine
Unesca”

RIMSKI VODOVOD
Utvrđivanje trase antičkog kanala od Cijevne do Rogama
Rimski graditelji sagradili su između Cijevne i Duklje vodovodni sistem u dužini od 14
km, u okviru koga su postojala i dva akvadukta. O istraživanjima govori mr Mitra Cerović

mr arheolog, Mitra Cerović

09.09.2012.

Arheolozima je odavno poznato da su Rimljani na potezu između rijeke Cijevne i Duklje

izgradili vodovodni kanal, kao i da su u okviru tog poduhvata građeni i akvadukti.

Podgorica se time ubraja u neveliku grupu gradova koji se mogu podičiti okolnošću da
usred grada, (još uvijek pod zemljom), posjeduju ostatke ovakvog jednog značajnog
vodosistema.

Vodovodni kanal pripada trasi rimskog vodovoda koji je išao od izvorišta Cijevne, preko
Dinoše, pravcem Ribnice, gdje je akvaduktom prelazio preko Ribnice i dalje se pružao
prema Duklji

Djelovi rimskog kanala ukazali su se 2006. godine tokom radova na rekonstrukciji Ulice
španskih boraca na Koniku u Podgorici. Tada je stručna ekipa JU Muzeji i galerije
Podgorice, kojom je rukovodila mr Mitra Cerović obavila zaštitna arheološka istraživanja.

Pored toga, obavljena su i rekognosciranja trase rimskog vodovoda od izvorišta rijeke

Cijevne prema Ribnici. Na imanju porodice Paljušaj u selu Dinoša konstatovani su ostaci
dijela rimskog vodovodnog kanala. Isti je očišćen, snimljen i iscrtan.
Vodovodni kanal pripada trasi rimskog vodovoda koji je išao od izvorišta Cijevne, preko
Dinoše, pravcem Ribnice, gdje je akvaduktom prelazio preko Ribnice i dalje se pružao
prema Duklji.

Ovu trasu vodovodnog kanala pominje i Ivan Novicki (1938), navodeći da ih je bilo četiri,
od kojih su dva služila za snabdijevanje Doclee pitkom vodom. On pominje i tzv. Ribnički
vodovod, koji se naziva Dukljanov jaz, na Ribnici, koji počinje blizu ruševina akvadukta.

Navodi i da je bio pokriven slojem crvenkastog maltera. Otkriveni kanal u Ulici španskih
boraca, po konstrukciji, najviše odgovora upravo vodovodu koji Novicki naziva Ribnički i
Dukljanov jaz.

Pored toga utvrđeno je da se rimski vodovodni kanal pruža dalje Ulicom španskih boraca,
prema današnjem mostu na rijeci Ribnici. Ispod mosta uočeni su ostaci antičkih stubova,
pa je moguće da se akvadukt na Ribnici, koji pominje Novicki nalazio na tom mjestu.

Piero Sticotti, u knjizi “Rimski grad Doclea u Crnoj Gori”, daje podatke o rimskom
vodovodu i navodi da se ovaj grad snabdijevao vodom sa izvorišta rijeke Cijevne, koji se
odatle pružao podno padina Kakaricke gore, prelazio akvaduktom Ribnicu, dalje išao u
pravcu Doljana i Zagoriča prema Duklji.

Ostaci rimskog vodovoda na Koniku u Podgorici

Ovu trasu vodovodnog kanala pominje i Ivan Novicki (1938), navodeći da ih je bilo četiri,
od kojih su dva služila za snabdijevanje Doclee pitkom vodom. On pominje i tzv. Ribnički
vodovod, koji se naziva Dukljanov jaz, na Ribnici, koji počinje blizu ruševina akvadukta

Izračunao je da bi trasa vodovoda bila dužine oko 14 km. Sticotti pominje i jedan krak,
koji od pomenutog akvadukta na Ribnici ide dalje, niz Ribnicu, do Birziminiuma. Pravac
ovog kanala potrebno je provjeriti u budućim istraživanjima.

I. Novicki navodi da je visinska razlika između površine rijeke Cijevne, odnosno mjesta
gdje je počinjao kanal i same Doclee, iznosila 12 m, što bi omogućilo da voda kroz kanal
teče slobodnim padom (tj. uz regulisan pad).

Pomoću satelitskog snimka koji je urađen 2006. godine u okviru zaštitnih arheoloških
istraživanja rimskog vodovodnog kanala u Ulici španskih boraca, na Koniku, utvrđena je
visinska razlika između početka kanala na Cijevni i same Doclee.

Ona je znatno veća i kreće se oko 70 m, što bi značilo da je prosječan pad vode u kanalu
iznosio 0,5 % (vodovodni kanal sa padom 0,5% preporučuje se od strane rimskih
arhitekata koji su takođe radili i akvadukte).
Istraživanja rimskog vodovodnog kanala potrebno je nastaviti primjenom nove arheološke
metodologije, koristeći najmodernije uređaje kao što su: digitalna video kamera i foto-
aparat velike rezolucije i napredna kompjuterska tehnologija za satelitsko sninimanje, 2D
projektovanje i izrada 3D animacija, kao i snimanje najnovijim GPS ručnim uređajem, i
na taj način proširiti mogućnosti terenskog rada i prikupljanja arheoloških podataka i
povećavati obim saznanja o rimskom vodovodu.

Korišćenje nove arheološke metodologije za određivanje trase vodovoda antičke Duklje,

podrazumijeva obradu i interpretaciju satelitskih i aviosnimaka, kao i korišćenje vrhunskih
geodetskih uređaja (optičke i GPS stanice) za globalno satelitsko i zemaljsko
pozicioniranje.

Na ovaj način, svi podaci registrovani na samom terenu, postaju dio jedinstvene baze
podataka, što omogućava sagledavanje svakog novog rezultata u znatno širem
arheološkom kontekstu.

Rezultat primjene novih tehnologija na arheološkom lokalitetu kao što je ovaj, svakako je
sagledavanje jednog velikog prostora u relativno kratkom vremenskom periodu i to
nedestruktivnim metodama. Na osnovu dobijenih rezultata moguće je planiranje
arheoloških istraživanja sa velikom preciznošcu i efikasnošću.

Pored toga, zahvaljujući 2D i 3D analizama podataka, moguće je prepoznavanje i

definisanje arheoloških objekata prije samog iskopavanja. Na taj način dobija se potpunija
slika trase antičkog vodovoda sa tačnim koordinatama koje se kasnije mogu unijeti na
digitalizovanu mapu Podgorice i u plansku dokumentaciju. Time bi se omogućila zaštita
rimskog vodovoda od daljih devastacija.

Bijela linija označava pretpostavljenu trasu kanala od Cijevne do Duklje

Tokom zaštitnih arheoloških istraživanja rimskog vodovodnog kanala na području

Ribničkih vrela u 2006. godini, sačinjena je terenska arheološka dokumentacija, koja
pruža neophodnu naučnu osnovu za razmatranje ove problematike i osnovu za dalja
arheološka istraživanja.

Na osnovu navedenog, buduća arheološka istraživanja trase rimskog vodovoda najbolje je

otpočeti sondažnim istraživanjem, prostora oko same antičke Duklje, u blizini objekta
XIII.

Možda su postojala čak četiri kanala

Posebno treba arheološki istražiti prostor oko Duklje, gdje Sticotti pominje tragove
vodovoda, kao i akvadukta koji je služio kao most preko Morače

Buduća arheološka istraživanja rimskog vodovodnog kanala treba vršiti u cilju utvrđivanje
pravca vodovoda, od Cijevne do Duklje.

Pažnju treba usmjeriti na trasu od Ribnice prema Duklji. Posebno treba arheološki istražiti
prostor oko Duklje, gdje Sticotti pominje tragove vodovoda, kao i akvadukta koji je služio
kao most preko Morače.

Postojanje mosta sa akvaduktom on potkrepljuje činjenicom da se, na drugoj obali, kod

objekta XIII gradskih bedema, nalazilo utvrđenje u obliku tornja, napravljeno od kvadera,
koje je služilo kao odbrana za ulazak u grad, a istovremeno i kao rezervoar vode.

Rezultati ovih istraživanja bili bi dragocjeni za preciznu identifikaciju trase rimskog

vodovodnog kanala kojim je snadbijevana Doclea, koju pominju raniji istraživači, kao i da
se utvrdi da li se radi samo o jednom kanalu koji se pružao od Cijevne do Duklje.

Pored toga i da se provjere podaci koje navodi I. Novicki o postojanju četiri vodovoda, od
kojih su dva snabdijevala Duklju, treći nekadašnji Birsiminium u Podgorici, na ušću
Ribnice u Moraču, a četvrti vodovodni kanal služio je za vještačko navodnjavanje
zemljišta doline rijeke Cijevne.