SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET „VITEZ“ VITEZ

PRAVNI FAKULTET

STUDIJ I CIKLUSA, GODINA

SMJER: OPĆE PRAVO

MJENICA I ČEK
SEMINARSKI RAD

Travnik, septembar 2021.

 SVEUČILIŠTE / UNIVERZITET „VITEZ“ VITEZ

PRAVNI FAKULTET

STUDIJ I CIKLUSA - GODINA

SMJER: OPĆE PRAVO

MJENICA I ČEK
SEMINARSKI RAD

IZJAVA: Ja, Lejla Peco, studentica Sveučilišta/Univerziteta „Vitez“ u Vitezu,

Indeks broj 130 - 20/VN, odgovorno i uz moralnu i akademsku odgovornost
izjavljujem da sam ovaj rad izradila potpuno samostalno uz korištenje citirane
literature i pomoć profesora odnosno asistenta.

STUDENT: Lejla Peco

PREDMET:

PROFESOR:

ASISTENT:
SADRŽAJ:

1. UVOD.......................................................................................................................3
1.1. PREDMET I PROBLEM ISTRAŽIVANJA.....................................................3
1.2. CILJ I SVRHA ISTRAŽIVANJA.....................................................................3
1.3. HIPOTEZA ISTRAŽIVANJA...........................................................................4
1.4. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA...............................................................4
1.5. STRUKTURA ISTRAŽIVANJA......................................................................4
2. VRIJEDNOSNI PAPIRI...........................................................................................5
2.1. VRSTE VRIJEDNOSNIH PAPIRA..................................................................6
3. MJENICE.................................................................................................................8
3.1. POJAM I KARAKTERISTIKE MJENICE.......................................................8
3.2. BITNI I SPOREDNI ELEMENTI MJENICE.................................................10
3.3. VRSTE MJENICA...........................................................................................11
3.4. IZDAVANJE, AKCEPTIRANJE I DOSPJELOST MJENICA......................12
3.5. INDOSIRANJE MJENICE I MJENIČNO JAMSTVO...................................14
3.6. PODNOŠENJE MJENICE NA ISPLATU I ISPLATA MJENICA................15
4. ČEK........................................................................................................................16
4.1. POJAM I OSNOVNE KARAKTERISTIKE ČEKA.......................................17
4.2. VRSTE ČEKOVA...........................................................................................19
4.3. IZDAVANJE I PRIJENOS ČEKOVA............................................................20
ZAKLJUČAK.............................................................................................................22
LITERATURA...........................................................................................................23
1. UVOD

Vrijednosne papire kao pravni pojam moguće je odrediti kao ispravu, kao
pravni posao i kao stvar. Vrijednosni papiri predstavljaju dokument kojim se
dokazuje vlasništvo, odnosno određeno pravo u gospodarskom odnosu. Prema
pravnoj naravi koju imaju, vrijednosni papiri su jednostrani pravni poslovi kojima se
njihov izdavatelj obvezuje ispuniti određenu činidbu u njemu naznačenoj ovlaštenoj
osobi. Obveza iz vrijednosnog papira nastaje onda kada izdavatelj vrijednosni papir
preda njegovom korisniku. Takođe, vrijednosni papir je i stvar koja može biti objekat
stvarnih prava (npr. prava vlasništva i založnog prava).

Pod vrijednosnim papirima danas se smatraju dionice dioničkih društava,

industrijske i državne obveznice, investicijski certifikati o sudjelovanju u
investicijama i druge vrijednosnice kojima posluje berza. Na berzama se ne mogu i
ne bi smjeli pojaviti vrijednosni papiri firmi koje za njih nemaju pokriće u sredstvima
i imovini. Vrijednosni papiri se kupuju da bi se zaradilo na temelju dividende i
kamate ili na temelju njihove prodaje. U narednim poglavljima biti će obrađeni
mjenica i ček.

1.1. PREDMET I PROBLEM ISTRAŽIVANJA

Predmet istraživanja u seminarskom radu predstavljaju mjenica i ček kao

vrijednosni papiri. Smatraju se osnovnim vrijednosnim papirima koji se koriste u
platnom prometu. Iako je ček kao sredstvo plaćanja u platnom prometu izbačen iz
upotrebe, ipak će se pojasniti njegova funkcija te osnovne karakteristike. Problem
istraživanja u radu predstavlja namjena navedenih vrijednosnih papira te način
realizacije prava koja iz istih proizlaze.
1.2. CILJ I SVRHA ISTRAŽIVANJA

Cilj seminarskog rada je u najjednostavnijim crtama prikazati i objasniti

mjenice i čekove, osnovne vrijednosne papire koji se koriste u platnom prometu.
Svrha istraživanja jeste da se pojasni namjena navedenih vrijednosnih papira te
njihov značaj za platni promet u kojem se iste i koriste.

1.3. HIPOTEZA ISTRAŽIVANJA

Hipoteza istraživanja je slijedeća:

 Mjenica i ček su osnovni vrijednosni papiri koji svojim imateljima

omogućuju ostvarivanje određenih prava.
Da bi se mogla istražiti hipoteza rada, potrebno je prije svega dati odgovore na
slijedeća pitanje:

 Što je to mjenica?
 Koja prava može ostvariti imatelj mjenice?
 Što je to ček?
 U koju svrhu su se koristili čekovi.

1.4. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA

Prilikom pisanja seminarskog rada korištene su metode analize i sinteze te

metoda deskripcije i historijskih podataka. Takođe je korištena i tzv. „desk“ metoda
(metoda sekundarnih podataka). Metoda deskripcije korištena je za opisivanje
najbitnijih pojmova i činjenica vezanih za temu rada. Korištena je domaća i strana
stručna literatura.

1.5. STRUKTURA ISTRAŽIVANJA

Rad se sastoji od četiri poglavlja, te zaključka i popisa literature. Prvo je

uvodno poglavlje u kojem se definiraju predmet i problem istraživanja, pojašnjavaju
ciljevi i svrha istraživanja te postavlja hipoteza. Drugo poglavlje opisuje ukratko
vrijednosne papire i njihove podjele. Treće poglavlje detaljno govori o mjenicama, a
četvrto pojašnjava što su to čekovi i koja im je uloga. Zatim slijedi zaključak te popis
korištene literature.

2. VRIJEDNOSNI PAPIRI

Vrijednosni papiri se mogu definisati kao pismene isprave kojima se njihov

izdavatelj obvezuje da će ispuniti obavezu upisanu na toj ispravi njezinom zakonitom
imatelju. Vrijednosni papir je jednostrani pravni akt u obliku isprave ili
elektroničkoga zapisa koji ovlašteniku daje pravo na ostvarenje nekoga imovinskoga
prava, odnosno kojim se izdavatelj obvezuje ispuniti neku imovinskopravnu obvezu.

Svaki vrijednosni papir ima svoje karakteristike, a one su slijedeće1:

 vrijednosni papir je pisana isprava,

 vrijednosni papir sadrži pravo imovinske naravi,
 izdavatelj se obvezuje ispuniti pravo upisano u ispravi ne bilo kome,
već samo zakonitom imatelju,

1
Gorenc, V.: Osnove trgovačkog prava, Zagreb, 2003.
  pravo koje je upisano u ispravi ne može se ostvariti bez te isprave.

Isprava se smatra najvažnijim čimbenikom u prometu vrijednosnim papirima

jer pravo bez isprava uopšte ne može nastati, pravo se bez isprave ne može prenijeti
na drugoga i pravo se bez isprave ne može ostvariti. 2 U vrijednosne papire ubrajamo
slijedeće isprave:

 skladišnica,
 dionica,
 obveznica,
 blagajnički zapis,
 mjenica,
 ček itd.

U savremenom poslovanju u međunarodnom prometu važnije je imati

vrijednosni papir nego robu jer je upravo on predmet transakcije, a ne roba. Svaki
vrijednosni papir ima određene dijelove koje mora obavezno sadržavati. Ti dijelovi
su:

1. naznaka vrste vrijednosnog papira,

2. serijski i kontrolni broj vrijednosnog papira,
3. firmu, sjedište i adresu izdavatelja,
4. naznaku da vrijednosni papir glasi na donositelja ili na ime; u slučaju
da glasi na ime, vrijednosni papir sadrži firmu i sjedište pravnog lica
ili ime i prezime i jedinstveni matični broj građana,
5. opis prava i obveza koje sadrži vrijednosni papir, obveze izdavatelja i
način njihova ostvarenja,

2
Ibidem.
 6. mjesto i nadnevak izdavanja vrijednosnog papira,
7. potpise osoba koje su za to ovlaštene statutom izdavatelja.

2.1. VRSTE VRIJEDNOSNIH PAPIRA

U poslovnoj praksi i zakonima postoji veliki broj kriterija prema kojima se

sistematiziraju vrijednosni papiri. Podjelu vrijednosnih papira moguće je sagledati s
više aspekata. Različiti izvori navode i različite podjele, bilo sa stajališta financija
kao zasebne cjeline, stajališta Zakona o vrijednosnim papirima ili sa stajališta
računovodstva. Najčešće podjele su: prema sadržaju prava, prema načinu određivanja
imatelja, prema stepenu povezanosti i prema objektu.

Prema sadržaju prava vrijednosne papire možemo podijeliti na:

a) obveznopravne vrijednosne papire - neko pravo se odnosi na potraživanje u

novcu ili nekoj drugoj činidbi (npr. mjenica, ček),

b) stvarnopravne vrijednosne papire - predaja tih vrijednosnih papira zamjenjuje

one predmete koji su na tim papirima označeni (npr. teretnica, skladišnica)

c) korporacijske papire - dionice dioničkih društava kojima se stječu članska i

imovinska prava u tim društvima,

d) papire na zgoditke (npr. srećke državne lutrije).

Prema načinu određivanja imatelja prava iz vrijednosnih papira (na koga

vrijednosni papir može glasiti):
 a) na ime,

b) po naredbi,

c) na donositelja.

Prema stepenu povezanosti s temeljnim poslom vrijednosni papir i mogu biti:

a) apstraktni,

b) kauzalni.

Prema objektu (predmetu) u svezi s kojim nastaje vrijednosni papir:

a) novčani vrijednosni papiri,

b) robni vrijednosni papiri.

3. MJENICE

Mjenično pravo je skup prava i propisa o mjenici. Ono se u različitim

državama različito stvaralo, ali s obzirom da je mjenica prikladno sredstvo
međunarodne trgovine, uvidjelo se da primjena različitih regulativa na
mjeničnopravne odnose stvara problem. Zbog toga su se u 19. vijeku pojavili
pokušaji da se mjenično pravo izjednači. Nakon više pokušaja da se mjenično pravo
unificira, 1912. godine je u Haagu prihvaćen „Pravilnik jedinstvenih propisa i
konvencija“ kojim se države obvezuju da će navedeni Pravilnik uvesti u svojim
zemljama kao nacionalni zakon. To se smatralo značajnim napredkom, ali ne i
nužnim ostvarenjem pa se radom o unifikaciji pozabavila i „Liga naroda“ u Ženevi
koja je 1930. godine sazvala konferenciju koja je dovela do tri konvencije.
Najvažnija je konvencija o jedinstvenom Zakonu o mjenici koju su i mnoge države
prihvatile u svojim zakonodavstvima uz značajna odstupanja.

3.1. POJAM I KARAKTERISTIKE MJENICE

Mjenica je jedna od najstarijih kreditnih instrumenata kojim izdavatelj daje

bezuslovni pismeni nalog adresiran na drugu osobu-trasata da u određenom vremenu
i na određenom mjestu isplati iznos novca osobi označenoj u mjenici-remitentu ili
drugoj osobi po njegovoj naredbi.3 Njezinu upotrebu nalazimo u klasičnoj historiji, a
već u 4. vijeku p.n.e. Grci su upotrebljavali mjenice. Upotreba mjenice posebno
dolazi do izražaja u srednjem vijeku kada su trgovci na obalama Sredozemlja njome
osiguravali rizike i troškove prijenosa zlata, novca i drugih vrijednosti. U Engleskoj i
drugim zemljama Evrope susrećemo je u 17. vijeku od kada se sve više upotrebljava
i širi usporedno s razvojem banaka. Razvojem nacionalnih država i savremenog
kapitalističkog bankarstva uloga i značaj mjenice u komercijalnom i finansijskom

3
Amon, F. i saradnici: Osiguranje plaćanja – mjenica, ček, akreditiv, zadužnica, fiducija, RRiF-plus
d.o.o., Zagreb, 2002.
poslovanju raste i ona postaje vodeći vrijednosni papir i jedan od glavnih
instrumenata kratkoročnog kredita za održavanje normalnog toka reprodukcije.4

Savremenu ulogu kreditnog sredstva mjenica je dobila pojavom kapitalizma

tj. savremenog bankarstva. U privredi naše zemlje i zemalja u regionu nakon II.
svjetskog rata rijetko je bila u upotrebi, izuzev kao sredstvo plaćanja u
međunarodnim odnosima. Od početka 1976. godine ponovo se razvija i sada ima
višestruku uporabu.5 Mjenica omogućava prodavaocu da proda robu na kredit i da
eskontiranjem mjenice odmah dođe do novca koji koristi u proizvodnji, a kupcu da
kupi robu na kredit i time odgodi plaćanje do dospijeća mjenice što ubrzava
realizaciju proizvodnje. Uvođenjem mjenice na finansijsko tržište ona postaje roba
koja neprekidno cirkuliše i na taj način ubrzava kruženje novca i podmirenje potrebe
za novcem u proizvodnji.

Mjenica kao vrijednosni papir i mjenično – pravni poslovi imaju posebne

karakteristike. Upoznavanjem s tim karakteristikama upoznaju se specifičnosti
funkcije mjenice u platnom prometu, a karakteristike koje su specifične mjenici jesu:

a) Pismeni oblik mjenice - mjenica mora biti napisana tj. izrađena u pismenom
obliku i potpisana, jer pravo o mjenici ne priznaje usmenu mjenicu. Pismena
forma je određena zbog sigurnosti u odnosima iz mjenično – pravnih poslova.
Bez mjenice kao pismene isprave ne može se ostvariti naplata mjenične svote
i druga prava koja su u mjenici inkorporisana.

b) Apstraktnost mjeničnog pravnog posla - mjenica se izdaje u vezi s osnovnim

pravnim poslom.

4
Ibidem.
5
Gorenc, V.: Osnove trgovačkog prava, Zagreb, 2003.
 c) Solidarnost mjeničnih obveza - svi potpisnici mjenice odgovaraju solidarno
imatelju mjenice, osim onih koji su izričitom zabilježbom uz svoj potpis
isključili svoju odgovornost

d) Mjenična strogost - apstraktnost mjeničnog posla, kako smo pokazali u

prijašnjem tekstu, pokazuje mjeničnu strogost u materijalno-pravnom odnosu.
Navedena se strogost odražava najčešće na nepovoljan položaj mjeničnog
dužnika, a na povoljan položaj mjeničnog vjerovnika.

Osim navedenih karakteristika odnosno načela, kod mjenice postoje još neka
manje važna načela, a to su načelo inkorporacije, načelo neposrednosti, načelo
samostalnosti obveze mjeničnih dužnika i dr.

3.2. BITNI I SPOREDNI ELEMENTI MJENICE

Zakonom je propisano da trasirana mjenica mora sadržavati slijedeće bitne

elemente6:

a) Naznaku isprave da se radi o mjenici na jeziku na kojem je ona

sastavljena - osnovni razlog da se riječ mjenica unese u njene elemente
jest u tome da se naglasi upravo mjenična obveza, a ne neka druga.

b) Bezuslovan nalog da se isplati određeni iznos novca - izdavatelj mjenice

mora dati bezuslovnu uputu trasatu da imatelju mjenice odnosno po
njegovoj naredbi plati određenu svotu novca. Mjenica može glasiti samo
na određeni iznos. Svota se može označiti slovima ili brojem ili i slovima

6
Amon, F. i saradnici: Osiguranje plaćanja – mjenica, ček, akreditiv, zadužnica, fiducija, RRiF-plus
d.o.o., Zagreb, 2002.
 i brojem. Ukoliko se svota napisana brojem i svota napisana slovima ne
slaže, onda vrijedi svota napisana slovima.

c) Ime trasata – osobe koja treba da plati iznos novca označen u mjenici.
Trasat može biti fizička ili pravna osoba i njegovo ime treba biti na licu, a
ne na poleđini mjenice.

d) Ime remitenta – osobe kojoj se ili po čijoj se naredbi mora platiti

mjenična svota.

e) Mjesto i dan izdavanja mjenice – taj se element piše u gornjem lijevom

dijelu mjenice. Ako mjesto izdavanja mjenice nije označeno, smatra se da
je mjenica izdana u mjestu označenom pored trasatova potpisa.

f) Vrijeme dospijeća mjenice – ovaj element označava vrijeme kad

dospijeva obveza plaćanja mjenice.

g) Mjesto gdje se plaćanje treba izvršiti – označuje se na lijevoj prednjoj

strani mjenice ispod trasatova imena, firme odnosno naziva.

h) Potpis trasata – osobe koja je izdala mjenicu. Trasat može biti fizička ili
pravna osoba. Mjenicu može izdati i više trasat

Osim bitnih elemenata, mjenica sadrži i različite sporedne elemente koji

mogu biti slijedeći7:

7
Jurić, Đ.: Poslovanje s mjenicama, Poslovne finansije, RriF 12/2002
 a) Oznaka „solo“ - mjenica je izdana samo u jednom primjerku.

b) Oznaka „po naredbi“ – mjenica je po svojoj pravnoj naravi vrijednosni papir

po naredbi, pa se zato može prenositi indosamentom i kada nema te klauzule.

c) Oznaka o broju primjeraka mjenice - ako je mjenica izdana u više primjeraka

onda se na mjenici na svakom primjerku označava koji je to primjerak.

d) Valutna klauzula objašnjava zašto trasat predaje mjenicu remitentu.

e) Oznaka o izvještaju – ako trasat stavi na mjenicu oznaku „bez izvještaja“,

onda to znači da trasat ne treba čekati izvještaj od trasanta da bi akceptirao
mjenicu.

3.3. VRSTE MJENICA

U praksi postoji više vrsta mjenica koje se najčešće dijele prema načinu
izdanja i broju mjeničnih obveznika, prema bitnim elementima i prema načinu
dospijeća. Prema načinu na koji je mjenica izdana i prema broju mjeničnih obveznika
dijele se na8:

a) Trasirane mjenice - trasirana mjenica je takva mjenica kojom trasant –

izdavatelj mjenice nalaže trećoj osobi trasatu da prihvati mjeničnu
obvezu i da je po dospijeću plati osobi označenoj u mjenici – remitentu.

b) Vlastite mjenice - vlastita mjenica je takva vrsta mjenice u kojoj se sam

njen izdavatelj obvezuje da će u određeno vrijeme i na određenom mjestu
osobi imenovanoj na mjenici isplatiti označenu svotu novca. U toj
mjenici nema bezuslovnog naloga da se plati određena svota novca, te

8
Amon, F. i saradnici: Osiguranje plaćanja – mjenica, ček, akreditiv, zadužnica, fiducija, RRiF-plus
d.o.o., Zagreb, 2002.
 nema imena osobe koja treba platiti mjenicu, jer mjenicu plaća osoba
koja ju je izdala.

Prema bitnim elementima koje sadržava, mjenice se mogu podijeliti na

slijedeće vrste:

a) Bianco mjenice - bianco mjenica (bijela, nepotpuna) je takva mjenica koja

nema sve bitne dijelove. Ona prema tome nije mjenica, a takva isprava
postaje mjenicom kada se prema sporazumu strana naknadno ispune bitni
elementi – zato je i zovu budućom mjenicom.9

b) Nepotpune mjenice - nepotpunim se mjenicama smatraju one kojima

nedostaje jedan od bitnih dijelova mjenica (oznaka remitenta, potpis trasanta,
mjenična svota, i sl.)

c) Lažne mjenice - lažnom se mjenicom smatra svaka mjenica kod koje je neki
potpis mjeničnog obveznika falsifikovan.

Osim tih podjela postoje i slijedeće podjele:

a) Mjenica po viđenju

b) Mjenica na određeno vrijeme po viđenju

9
Gorenc, V.: Osnove trgovačkog prava, Zagreb, 2003.
 c) Mjenica na određeno vrijeme od dana izdanja

d) Mjenica na određeni dan

3.4. IZDAVANJE, AKCEPTIRANJE I DOSPJELOST MJENICA

Mjenicu izdaje i potpisuje trasant, a ista se najčešće izdaje na temelju

sporazuma s vjerovnikom ili na temelju sporazuma s dužnikom. Mjenica se izdaje u
pismenoj formi i mjenično pravo ne poznaje neformalnu mjenicu, jer bi ona slabila
sigurnost u mjenično-pravnim odnosima. Mjenica se po pravilu izdaje na mjeničnom
blanketu koji se sastoji iz dva dijela. Lijevi dio čini talon na kojemu je brojka iznosa
poreza koji se plaća prema visini mjenične svote. Desni dio služi za svod mjenice, tj.
na njemu se ispunjava mjenica. Izdavanjem trasirane mjenice od strane trasanta
zasniva se mjenični odnos. Potpisivanjem trasirane mjenice trasant postaje glavni
dužnik i to ostaje sve dok trasat ne akceptira mjenicu, odnosno dok ne da svoju
izjavu uz potpis na mjenici da prihvaća trasatov poziv da plati mjeničnu svotu.

Rok podnošenja mjenica na akceptiranje određuje trasant mjenice koji može

odriješiti da se mjenica podnosi na akcept prije određenog roka. Svaki indosant, tj.
svaki imatelj mjenice koji je indosiranjem prenio mjenicu na novog vjerovnika, može
narediti da se trasirana mjenica podnese na akceptiranje. 10 Imatelj mjenice može
mjenicu podnijeti na akceptiranje sve do dospjelosti mjenice. Posljednji dan
podnošenja na akceptiranje je dan prije dospijeća mjenice, jer se na dan dospijeća
može tražiti isplata mjenice.

10
Jurić, Đ.: Poslovanje s mjenicama, Poslovne finansije, RriF 12/2002
 Mjenica trasirana na određeno vrijeme po viđenju mora se podnijeti na
akceptiranje u roku jedne godine od dana izdanja, a na taj rok trasant može uticati.
Trasat akceptira mjenicu stavljanjem svog potpisa na mjenice. Najčešće se mjenica
akceptira stavljanjem potpisa trasata u donji desni ugao ispod potpisa trasanta, s
lijeve strane poprečno, ali ne preko mjeničnog teksta. Međutim, potpis trasanta može
biti na bilo kojem dijelu lica mjenice, s tim da uz potpis trasata bude oznaka
„priznajem“. Akcept mora biti bezuslovan ali ga trasat može ograničiti na jedan dio
mjenične svote te ukoliko trasat prihvati samo dio mjenične svote on tada ne
odgovara za isplatu cijele mjenične svote već samo za dio koji je akceptirao.

Mjenica dospijeva onako kako je u njoj naznačeno, a mora biti naznačeno na

jedan od četiri načina dospjelosti jer je dospjelost bitan element mjenice. Dospjelost
mjenica može se označiti na jedan od četiri načina11:

1. Po viđenju – mjenica po viđenju dospijeva čim se podnese na isplatu, a

mora se podnijeti u roku od jedne godine od dana izdavanja.

2. Na određeno vrijeme po viđenju – mjenica na određeno vrijeme po viđenju

dospijeva istekom naznačenog vremena koje počinje teći od dana
akceptiranja, a mora se podnijeti na akcept u roku od jedne godine od dana
izdavanja.

3. Na određeno vrijeme od dana izdavanja – mjenica na određeno vrijeme od

dana izdavanja dospijeva istekom naznačenog vremena.

4. Na određeni dan – mjenica na određeni dan dospijeva na naznačeni dan.

11
Ibidem.
3.5. INDOSIRANJE MJENICE I MJENIČNO JAMSTVO

Jedna od karakteristika mjenice koja ubrzava mjenični promet jeste

mogućnost njezine cirkulacije prijenosom preko indosamenta na treću pravnu ili
fizičku osobu. Mjenice se može prenositi na dva načina i to su indosament i cesija.
Svakim prijenosom stvara se novi mjenični vjerovnik i novi mjenični dužnik, a
sigurnost mjeničnog potraživanja je veća što je veći broj indosiranja jer svi mjenični
obveznici solidarno odgovaraju za obveze preuzete u mjenici. 12 Mjenični indosament
može biti:

a) Potpuni – kod kojeg se na poleđini mjenice označava novi vlasnik mjenice.

b) Nepotpuni – kad vlasnik mjenice indosant nije na poleđini označio osobu na

koju se prenosi mjenično pravo naplate.

Razlika između prijenosa cesijom i indosamentom je u tome što dužnik, kad

je mjenica prenesena cesijom, može novom vjerovniku staviti sve prigovore koje je
mogao staviti prijašnjem vjerovniku, a kad je prenesena indosamentom, ne može
staviti takve prigovore, osim ako je novi imatelj svjesno postupio na dužnikovu štetu.
Pod avalom se podrazumijeva mjenično–pravno jamstvo kojim se osigurava isplata
mjenica. Njima se povećava sigurnost isplate mjenica po dospijeću jer ukoliko
mjenicu ne plati mjenični dužnik za koga se daje aval, obvezno je plaća aval – jamac.
Aval se može izraziti izrazima kao npr. „per aval“, „kao avalist“, „kao jamac“... koji
se stavljaju na mjenicu uz ime avalista i njegov potpis.

12
Jurić, Đ.: Poslovanje s mjenicama, Poslovne finansije, RriF 12/2002
 Isplata mjenica može se osigurati avalom u cijelom iznosu ili samo za dio.
Aval se najčešće traži od banke ili poznate kreditno sposobne firme i osigurava
sudionicima u mjeničnom platnom prometu sigurnost i likvidnost plaćanja što je od
posebnog interesa u robnom i uslužnom prometu.

3.6. PODNOŠENJE MJENICE NA ISPLATU I ISPLATA MJENICA

Mjenicu podnosi na isplatu zakoniti imatelj mjenice – vjerovnik lično ili

preko opunomoćenika. Ako mjenica nije prenesena, onda je legitimirani imatelj
mjenice prvi vjerovnik. Mjenica se podnosi na isplatu trasatu, koji je i glavni dužnik
za isplatu mjenice. Mjenica plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme nakon
izdanja ili viđenja mora se podnijeti na isplatu bilo na dan plaćanja, bilo jednog od
dva radna dana koji dolaze odmah iza dana plaćanja. Ukoliko mjenica dospijeva za
praznik, njezina se isplata može zahtijevati tek slijedećeg radnog dana. Mjeničnu
svotu isplaćuje mjenični dužnik odnosno trasat kod trasirane, a trasant kod vlastite
mjenice.
4. ČEK

U platnom prometu ček je nekada zauzimao značajno i istaknuto mjesto. To

je jedan od najraširenijih i najčešćih instrumenata plaćanja u poslovanju s bankom.
Širokoj primjeni čeka u platnom prometu mnogo su pridonijeli strogi propisi
obuhvaćeni zakonima kojim je regulisano čekovno poslovanje. Oni osiguravaju čeku
sigurnost i brzu isplatu i stavljaju ga u rad najsigurnijeg instrumenta platnog prometa.
Međutim, iako ček, bolje rečeno isprave slične čeku, datiraju još iz antičkih zemalja,
morali su proći vijekovi da bi se ček razvio u ispravu kakvu poznaje savremeni platni
promet. Bez obzira što su čekovi izbačeni iz upotrebe, u nastavku ćemo definisati šta
je to ček, koje karakteristike je imao, te koje su vrste čekova bile u upotrebi.

Pismene isprave koje su talijanski trgovci u srednjem vijeku izdavali svojim

klijentima da bi mogli podignuti novac deponovan kod bankara u drugom mjestu još
nisu imale značajke čeka. Tek su belgijski i nizozemski trgovci u 16. vijeku izdavali
bankarima naloge za isplatu, a u 18. vijeku su bankari u Engleskoj počeli svojim
klijentima izdavati čekovne knjižice.13 Uvođenjem čeka u trgovinski platni promet
počelo se razvijati i čekovno pravo, i kao prvi oblik prava razvilo se nacionalno
čekovno pravo. Nacionalna zakonodavstva različito su regulisala mnoga pitanja
čekovnog prava, što je stvaralo teškoće u međunarodnom prometu. Zato se nastojalo
unificirati čekovno pravo. Potpuno jedinstvo pravnog regulisanja nije se ostvarilo ni
jedinstvenim čekovnim zakonom, ali su se ipak otklonile mnoge smetnje u
međunarodnoj upotrebi čeka jer su mnoge zemlje, i to evropske, izmijenile svoje
zakone o čeku.

Ček ima važnu funkciju u privredi. Pomoću njega se olakšava bezgotovinsko

plaćanje, jer trgovačka društva veoma često putem čeka raspolaže svojim sredstvima
koje imaju. Osim te najvažnije funkcije čeka postoje i druge prednosti čekovnog
prometa a to su:

 smanjuje se opasnost od prijenosa sredstava plaćanja,

 osigurava se dokaz o izvršnom plaćanju i dr.

4.1. POJAM I OSNOVNE KARAKTERISTIKE ČEKA

13
Gorenc, V.: Osnove trgovačkog prava, Zagreb, 2003.
 Ček je vrijednosni papir izdan u formi propisanoj zakonom kojim izdavatelj
ili trasant čeka nalaže trasatu – banci da iz njegova pokrića, odnosno njegovih
deponovanih novčanih sredstava isplati osobi – remitentu (zakonitom imaocu čeka)
određenu sumu novca. Ček se upotrebljava kao platežno sredstvo i može biti plativ
samo po viđenju. Njima se isključuje iz opticaja gotov novac i plaćanje se obavlja
bez upotrebe gotovine. U savremenim sistemima platnog prometa ček omogućuje
osjetno smanjenje troškova u platnom prometu, veliku brzinu u cirkulisanju novca i
veliku sigurnost u plaćanjima.

Za razliku od mjenice s kojom ček ima određene sličnosti, izdavatelj kod čeka
– trasant može biti samo osoba koja u momentu izdavanja čeka ima kod trasata
deponovana sredstva za isplatu čeka. Ta strogost koja je određena zakonom daje
čeku punu sigurnost u plaćanjima. Druga je karakteristika čeka u tome što trasat
čeka, može biti samo banka ili druga novčana institucija, što takođe pridonosi
sigurnosti plaćanja izvršnih čekova.

Zakon o čeku odrađuje šest bitnih sastojaka koje mora imati ček, a to su14:

a) Oznaka da je ček - naziv „ček“ mora biti napisan u samom tekstu

čekovne isprave. Ako je izdan na stranom jeziku on mora sadržavati
izraz koji na tom jeziku odgovara pojmu čeka jer obveznici čeka
trebaju znati da preuzimaju čekovnu obvezu, a ne neku drugu.
b) Bezuslovnu uputu da se plati određena svota novca iz trasatova
pokrića.
c) Ime trasata ili osobe koja mora platiti ček - trasat može biti samo
banka. Jedino ček koji je plativ izvan zemlje može se trasirati na
drugu osobu.
d) Mjesto gdje treba platiti - ako nije određeno mjesto plaćanja, onda kao
mjesto plaćanja vrijedi ono mjesto koje je označeno pored trasatova
imena ili naziva.
e) Mjesto, dan, mjesec i godina izdanja čeka - ako nije označeno mjesto
izdavanja čeka, po zakonu se smatra da je ček izdan u mjestu koje je
označeno pored trasatova imena ili naziva.
14
Gorenc, V.: Osnove trgovačkog prava, Zagreb, 2003.
 f) Potpis trasanta čeka - trasant izdavanjem čeka raspolaže svojim
sredstvima pa je razumljivo da mora biti njegov potpis na čeku.

Pored navedenih bitnih elemenata, ček sadrži i nebitne elemente koji trebaju
dopuniti ili izmijeniti određene odredbe koje se nalaze na čeku. Takvi nebitni
elementi čeka mogu biti15:

a) Klauzula o prenosivosti čeka „platite po naredbi“ koja daje ovlaštenje

vlasniku čeka – remitenta da ček slobodno prenosi na drugu osobu kojoj je
trasat čeka dužan isplatiti iznos naveden u čeku.

b) Klauzula o neprenosivosti čeka „ne po naredbi“ kojom se zabranjuje vlasniku

čeka da dalje prenosi ček.

c) Naziv remitenta ili korisnika čeka nije obaveza zbog toga što ček može glasiti
i na donosioca. Međutim, kada se želi isplatiti ček određenoj osobi tada se u
ček unosi tačan naziv i time osigurava isključivost isplate remitentu.

Ček se popunjava prema štampanom tekstu, čitljivo i jasno tintom ili

računarom. Čekom se može isplaćivati gotov novac bez ograničenja u visini
raspoloživih sredstava na žiroračunu izdavatelja čeka. Ako se iznos u brojevima ne
slaže sa iznosom napisanim slovima, isplaćuje se iznos koji je označen slovima
ukoliko ne postoji mogućnost pribavljanja novog, ispravnog čeka. Ček obavezno
potpisuju osobe koje su ovlaštene za raspolaganje sredstvima na žiroračunu ili
drugom računu. Nepopunjene čekove njihovi vlasnici moraju dobro čuvati pod
ključem i na sigurnom mjestu jer u slučaju krađe ili falsifikovanja čeka sami snose
materijalnu odgovornost za nastalu štetu.

15
Prohaska, Z.: Analiza vrijednosnih papira, Infoinvest, Zagreb, 1996.
4.2. VRSTE ČEKOVA

Unutarnji platni promet poznaje više vrsta čekova. Sve vrste imaju opšte
karakteristike čekovne isprave u skladu sa čekovnim pravom. Podjela čekova može
se izvršiti po različitim kriterijima od kojih su najčešće podjela po načinu
određivanja korisnika čeka i podjela prema obliku i namjeni čeka. Prema načinu
određivanja korisnika čeka razlikujemo slijedeće vrste čekova16:

 Ček na ime ili nominativni ček je svaki ček kod kojeg je korisnik čeka
– remitent, označen na samom čeku.
 Ček po naredbi je onaj ček u kojem je ispred imena remitenta
naznačeno, odnosno stavljena klauzula „po naredbi“ koja omogućuje
isplatu čeka osobi navedenoj u čeku ili nekoj drugoj osobi po njegovoj
naredbi.
 Ček na donosioca je ček koji glasi na osobu koja ga ima i takav se ček
podnosi trasatu na isplatu.

Prema obliku i namjeni čeka razlikujemo slijedeće vrste17:

 Gotovinski ček je takav ček kojim trasant izdaje trasatu nalog da iz

njegova pokrića isplati remitentu iznos naveden na čeku. Upotrebljava
se za podizanje gotovog novca sa čekovnih računa, a sastoji se od tri
dijela: talon, ček i izvještaj o isplati.
 Barirani ili precrtani ček je ček na temelju kojeg njegov korisnik ne
može sam neposredno naplatiti čekovni iznos nego to može učiniti
samo preko neke banke. Takav je ček s prednje strane dijagonalno
precrtan s dvije usporedne crte. Taj ček može precrtati izdavatelj ili
imatelj čeka, ali obično se kupuju već precrtani čekovi.
 Putnički ček je posebna vrsta čeka u međunarodnom platnom
prometu, a sadrži elemente kreditnog pisma i novčanice. Takvu vrstu
16
Prohaska, Z.: Analiza vrijednosnih papira, Infoinvest, Zagreb, 1996.
17
Gorenc, V.: Osnove trgovačkog prava, Zagreb, 2003.
 čekova izdaju banke i prodaju ih korisnicima.Vrijednost putničkog
čeka je obično tri mjeseca od dana kada kupac potpiše ček kao trasant.
 Obračunski ili virmanski ček je ček kojim trasant daje banci nalog da
na teret njegovog računa prijenosom doznači svotu naznačenu na čeku
u korist računa korisnika. Na takvim čekovima mora stajati klauzula
„samo za obračun“. Tako izdani obračunski čekovi ne mogu postati
gotovinski opozivom spomenute klauzule.
 Ograničeni (limitirani) i neograničeni (nelimitirani) čekovi:
a) Kod ograničenih ili limitiranih čekova banka unaprijed
određuje gornju granicu (limit) do koje se smije kretati svota
naznačena na čeku i odgovara za isplatu do te granice.
b) Neograničeni ili nelimitirani čekovi ne sadrže takvo
ograničenje pa banka odgovara za isplatu do visine pokrića što
ga trasant ima u momentu podnošenja čeka na isplatu.

4.3. IZDAVANJE I PRIJENOS ČEKOVA

Ček izdaje trasat i to samo ako ima pokriće kojim može raspolagati. S
obzirom da nema akcepta, trasant odgovara za isplatu. Ako trasat izda ček bez
pokrića, povlači za sobom posljedice kao što su18:

 Kazna za prekršaj i to novčana.

 Krivična odgovornost kojom se izdavatelj čeka bez pokrića kažnjava

zatvorom.

 Odgovornost za nadoknadu štete, prema čemu je izdavatelj čeka bez pokrića

dužan imaocu nadoknaditi potpunu štetu.

18
Prohaska, Z.: Analiza vrijednosnih papira, Infoinvest, Zagreb, 1996.
  Ček bez pokrića se ne isplaćuje ako za njega nema pokrića u banci.

Prema nekada važećem zakonu, vlasnik čeka – remitent mogao je prenijeti

sva prava čeka na drugu osobu. Prijenos čeka mogao se obaviti na tri načina, a to
su19:

1. Jednostavna predaja – prenosi se ček na donosioca.

2. Indosament – prenose se čekovi na ime i čekovi po naredbi. U tom
pogledu nema razlike između čeka na ime i čeka po naredbi jer je ček
vrijednosni papir po naredbi, pa ako glasi na ime prenosi se kao da je
izdan po naredbi. Ček se može indosirati na donosioca. Indosament na
donosioca vrijedi kao bjanko – indosament. Indosiranje čeka se može
izvršiti običnim bjanko prijenosom ili punim prijenosom. Obični
prijenos čeka obavlja se jednostavnim potpisivanjem remitenta na
poleđini, dok je za puni prijenos potrebno na poleđinu čeka staviti
odredbu.
3. Cesija – prenose se čekovi kod kojih je zabranjen prijenos
indosamentom. Ček koji i ma klauzulu „ne po naredbi“ (tzv. recta
ček), ne može se prenijeti instrumentom čekovnog prava
indosamentom, ali se može prenijeti cesijom, tj. opštim instrumentom
obveznog prava.

19
Ibidem.
ZAKLJUČAK

Vrijednosni papiri su isprave uz pomoć kojih vjerovnik ima pravo na naplatu

obveze koja je na ispravi naznačena, a tu obvezu mora ispuniti izdavatelj. Mjenice,
obveznice, zadužnice i dionice su vrijednosni papiri koji se najviše koriste u
preduzećima. Nekada su to bili čekovi, no oni su izbačeni iz uporabe. Ovisno o tome
radi li se o dioničkim društvima, društvima s ograničenom odgovornošću ili nekom
drugom obliku, to ima veliki uticaj na to koji vrijednosni papiri će biti najviše
zastupljeni unutar preduzeća.

Mjenica je vrijednosni papir koji ima obligacioni karakter i u platnom

prometu i gospodarskom sistemu ima značajnu funkciju kao kreditni instrument. To
je jednostrani i strogo formalni vrijednosni papir koji kada se jednom izda postaje
samostalan u platnom prometu. Nekada su čekovi bili najkorišteniji vrijednosni papir
kojim je izdavatelj davao nalog nekoj drugoj osobi da imatelju čeka isplati određenu
svotu novca. Ček je sličan mjenici, ali ipak imaju i određene razlike. Dok je mjenica
kreditno sredstvo, ček je sredstvo plaćanja; mjenica može glasiti na ime i po naredbi,
a ček može i na donositelja itd.

LITERATURA

1. Amon, F. i saradnici: Osiguranje plaćanja – mjenica, ček, akreditiv,

zadužnica, fiducija, RRiF-plus d.o.o., Zagreb, 2002.
2. Amon, F.: i saradnici: Mjenica i zadužnica i ostali načini podmirenja obaveza
u praktičnom korištenju, Poslovno savjetovanje d.o.o., Zagreb, 2004.
3. Gorenc, V.: Osnove trgovačkog prava, Zagreb, 2003.
4. Katunarić, A.: Banka – principi i praksa bankovnog poslovanja, Izdavačko
instruktivni biro, Zagreb, 1981.
5. Jurić, Đ.: Poslovanje s mjenicama, Poslovne finansije, RriF 12/2002
6. Prohaska, Z.: Analiza vrijednosnih papira, Infoinvest, Zagreb, 1996.