Fenomenologija i(li) tehnologija

U današnjem vremenu sve većeg globalnog rasta tržišta, urbanizacije, modernizacije, napretka
industrije i proizvodnje postavlja se pitanje : kako arhitektura može držati korak sa sve bržim
načinom života? Tehnologija nam je ponudila različite alate za rješavanje kompleksnih
arhitektonskih i inženjerskih problema, ali pritom je lišila arhitektonske objekte njihova
metafzičkog značenja. To je dovelo do stvaranja bezsadržajne arhitekture proizvoljnog oblika i
zavodljive forme. Konstanta takvih objekata otupljuje naša osjetila to jest dolazi do osjetilne
adaptacije. Naša osjetila nakon određenog vremena prilagođavaju se postojećima uvjetima i
podražajima iz vanjskog svijeta. Kako bi ponovno aktivirali naša osjetila, to jest doveli do
osjetilne rekuperacije moramo se poslužiti novim pristupom ili bar hibridnim pristupom.
Suvremeni način života doveo je do zanemarivanja naših osjetila, a samim time onemogućio
našu osjetilnu spoznaju onoga oko nas i uključenost u sadašnji trenutak. Današnja arhitektura
prvenstveno je određena osjetilom vida, stvaranjeem ugodne i zavodljive slike bez značaja.
Zvuk, miris , boja, toplina, hladnoća, zvuk većinom su zanemareni. Kako objediniti naizgled
oprečne pojmove, praksu i ideju, tehnologiju kao suvremeni projektantski alat i fenomenologiju
kao projektantsku namjeru?
Ako se vratimo stoljećima unatrag, u vrijeme antičke Grčke kada zanimanje arhitekta nije
službeno postojalo već je bilo u domeni velikih majstora graditelja možemo vidjeti međusobnu
povezanost tehnološkog i fenomenološkog pristupa. Na primjeru grčkog hrama možemo uočiti
korelaciju ta dva pristupa. Razvojem iz drvene konstrukcije i njene logike spajanja i prenošenja
opterećenja proizlazi nosiva konstrukcija hrama, a iz funkcije i uloge hrama u društvu pojavljuju
se razni dodatni elementi; razne optičke korekcije kako bi se hram doimao većim,
snažnijim,doslovno „božanskim“ , baza koja ga uzdiže i naglašava njegovu važnost, odnos
svijetlog trijema i tamne unutrašnjosti hrama. Početkom 20. stoljeća pojavaljuje se modernizam i
zajedno s njim velika industrija, standardizirana proizvodnja, izgradnja brojnih novih naselja i
gradova. Pojavljuje se arhitektura koji prvi puta povezujemo sa slikom, to jest razni katalozi,
časopisi, plakati, članci s novom formom „modernog skloništa za ljude“ pikazuju kako bi ljudi
trebali živjeti. U javnost je plasirana ideja kako izgleda takva zgrada,forma. Tada se pojavljuju
pojmovi koji definiraju tržište; učinkovitost, isplativost, dostupnost, brzina izgradnje... No tada i
dalje možemo pronaći kvalitetne primjere arhitekture koji objedinjuju ova dva pristupa; naprimjer
opus Frank Lloyd Wrighta, Aalvar Altoa, Le Corbusiera. Uzmimo u obzir prostorni sustav Adolfa
Loosa to jest takozvani raumplan. U odnosu s klasičnim modernističkim horizontalnim zoningom
i podjelom na etaže jednakih visina stvorio je složeni prostorni odnos prostorija različitih visina u
različitom vertikalnom međuodnosu. Visine prostorija i njihov međuodnos ovisio je o aktivnosti
koja se odvijala u prostoriji. Stvorio je novi prostorni i osjetilni fenomen unutar tradicionalnog
načina života. Takva arhitektura transcedentira iz sfere činjenica u sferu ideja.
Ubrzani razvoj industrije i tehnologije, novog društvenog ustroja i doveo je do stvaranja velikog
broja izgradnje veće ili manje kvalitete. Susrećemo se s novom bezsadržajnom, praktičnom,
trenutnom arhitekturom oslobođenu od bilo kakve ideje i uloge . Danas je to rezultiralo velikom
količinom građevina koje su posljedica profitabilnosti tržišta, što brže i jeftinije izgradnje i forme
koja udovoljava očima promatrača. Razvoj tehnologije nam je omogućio dostupnost ogromne
količine podatka informacija i tehnika gradnje, a pritom to nije doprinijelo napretku projektantske
misli i sposobnosti rukovanjem novim alatima. U razgovoru s Cecilom Balmondom, Toyo Ito
govori: „S druge strane, arhitektura je jako konvencionalan prostor u kojem smo nastavili živjeti
na gotovo isti način od davnina. Povrh toga, unatoč napretku u tehnologiji, arhitektura se i dalje
mora graditi osnovnim primitivnim metododma.“1 Takva arhitektura svodi se na racionalnu
konstrukciju i vanjsku proizvoljnu ovojnicu čija kvaliteta ovisi samo o sposobnosti arhitekta.
Povodom takve arhitekture slike Juhani Pallasmaa govori : „Arhitektonsko djelo nije ni serija
izoliranih projekcija na mrežnicu; ono se mora doživljavati u svojoj punoj i integriranoj
materijalnosti, svojoj tjelesnoj i duhovnoj suštini. Da, arhitektonsko djelo nudi ugodnost formi i
površine oblikovane za dodir oka, ali ono u sebi sadrži i integraciju fizičkih i duhovnih
konstrukcija, dajući našem doživljaju postojanja jaku koherentnost i značenje. Prava zgrada
pojačava i artikulira naš osjećaj gravitacije, horizontalnosti i vertikalnosti, onoga što je gore i
onoga što je dolje, materijalnosti kao I zagonetnosti svjetla i tišine.”2 Kao odgovor statičnoj,
ograničenoj i ideološki iscrpljenoj arhitekturi pojavljuje se novi, svježi pristup u projeketiranju.
Projektiranje pomoću algoritama ili takozvana parametricistička arhitektura omogućila je
stvaranje potpuno novih i neviđenih formi, konstrukcija i prostornih kvaliteta. Autori poput
Alejandra Zaera Poloa, Zahe Hadid i Patricka Schumachera ili Cecila Balmonda uspjeli su
iscrpnim istraživanjem i inovacijom obrnuti projektantski proces i pronaći nove odgovore na ista
pitanja. Ovakva arhitektura pobuđuje nove prostorne spoznaje i postavlja kritički diskurs prema
aktualnom stanju struke.
Današnji standardi nameću različite norme ekološke i energetske učinkovitosti, održivosti i
isplativosti. To sve dovodi do stvaranja umjetne klime koja dodatno potencira osjetilnu
umrtvljenost. Kako bi se u potpunosti raskinulo s postojećim tendecijama projektantskog
pristupa potrebno je preispitati početne parametre koje nam postavlja trenutna tehnologija.
Parametri poput umjetno grijanih i hlađenih prostora, vanjskih ovojnica, materijala koji se
koriste, prirodno i umjetno osvijetljenje, potrebna temperatura zatvorenih prostora,
elektromagnetsko zračenje, svjetlost, vlažnost i strujanje zraka i slično. Na tragu takvog pristupa
pojavio se arhitekt Philippe Rahm. Njegov opus prožet je održivošću, tehnologijom, fiziologijom,
meterologijom. Njegov rad temelji se na stvaranju prostora koji se prilagođava fiziološkim
potrebama čovjeka, slobodnom prostoru koji je određen osobom koja ga nastanjuje. Naša
osjetila ponovno su dovedena u primarnu funkciju. Napokon je postignut komprimis onog izvan
nas i unutar nas. Trijumf arhitekture nad brzinom života.
Objedinavanjem fenomenološkog i tehnološkog pristupa u projektiranju stvara se novo polje
percepcije svijeta kroz arhitekturu kao i pojedinca kroz arhitekturu. Tehnologija nam omogućava
široku rasprostranjenost, učinkovitost, održivost, a fenomenologija mogućnost aktivnog
uključivanja u prostor oko nas i pozicioniranja nas samih u praznom prostoru ideja. Aktualno
stanje arhitektonske prakse nije u povoljnom položaju uslijed stalnih pritiska od političkog
sustava i tržišta, ali znanstveni, teorijski,edukacijski i istraživački smjer nude veliki potencijal za
napredak i kritiku. Moramo stvoriti novi jezik koji će objediniti našu ubrzanu i tehnologiziranu
stvarnost i subjektivni univerzum pojedinca. Arhitektura mora ubrzati svoj ritam otkucaja prije
nego što postane samo dio povijesti. Ona mora biti i biti će stvaralačka snaga nove percepcije
svijeta i načina života.

Literatura :
1. Conversation: Cecil Balmond and Toyo Ito: Concerning Fluid Spaces A&U, no. 5 (404), May 2004, str 44-532.
2. Juhani Pallasmaa: Dodirivati svijet: Življeni svijet, vid i dodir (2007.) Neobjavljeno predavanje održano na konferenciji Sadašnjost
kao budućnost: naslijeđe, obrazovanje i umjetnosti, La Pedrera, Barcelona. 15.–17. ožujka 2007.