POJAM KREATIVNOSTI

Kreativnost je mentalni proces koji uključuju stvaranje novih ideja, pojmova, ili rješenja
problema, ili novih poveznica između postojećih ideja ili pojmova.

Sa znanstvenog pogleda, smatra se kako proizvodi kreativnih misli (ponekad zvanih

divergentnim mislima) sadrže originalnost i primjerenost. Alternativno i svakodnevno
mišljenje pojma kreativnosti jest jednostavno – stvaranje nečeg novog.

Iako intuitivno smatrana jednostavnim fenomenom, zapravo je veoma složena. Proučavana je,
među ostalima, od strane bihevioralne psihologije, socijalne psihologije, psihometrije,
kognitivne znanosti, umjetne inteligencije, filozofije, povijesti, ekonomije, gospodarstva i
poslodavstva. Istraživanja su pokrivala svakodnevnu kreativnost, izmimnu kreativnost, pa čak
i umjetnu kreativnost. Ne nalik većini fenomena u znanosti, ne postoji jedinstveno i
autoritativno gledište ili definicija kreativnosti. Ne nalik većini fenomena u psihologiji, ne
postoji standardizirana tehnika mjerenja kreativnosti.

Kreativnost se često pripisivala čudu, kognitivnim procesima, društvenoj okolini, osobnim

crtama i slučajnosti. Povezivana je s genijima, mentalnim poremećajima i humorom. Neki
smatraju kako je to osobina kojom se rađamo; ostali tvrde kako ju je moguće naučiti
korištenjem jednostavnih tehnika.

Iako obično povezivana s umjetnošću i književnošću, jednistven je dio inovativnosti i izuma

te važan dio poslova poput poslodavstva, ekonomije, građevinarstva, industrijskog dizajna,
znanosti i inžinjerstva.

Unatoč neopredijeljene i višeznačne naravi same kreativnosti (ili upravo zbog nje), čitave
industrije uzdignule su se iz potjere za kreativnim idejama i razvojem kreativnih tehnika. Ovaj
tajanstveni femonen, iako neporecivo važan i neprestano vidljiv, čini se da leži iznad dohvata
znanstvenih istraživanja.

HISTORIJA POJMA KREATIVNOST

Način na koji su različite zajednice i društva te narodi formulirali koncept kreativnosti

mijenjao se kroz povijest, kao i sam termin "kreativnosti".

Stari Grci, koji su vjerovali kako su muze izvor svake inspiracije, zapravo nisu imali termine
koji su odgovarali "stvaranju" ili "stvaraocu". Izraz "poiein" ("napraviti") bio je dostatan.
Jedina iznimka bila je poezija: pjesnik je stvarao nove stvari –– donoseći novi svijet u život
–– dok je umjetnik jednostavno imitirao.

U Rimu, grčko je gledište promijenjeno, i Horacije zapisuje kako se uz pjesnike i slikari imaju
privilegiju odvažiti na bilo što. Ne nalik grčkom jeziku, latinski je jezik imao termin za
"stvaranje" ("creatio"), i "stvaraoca", te dva izraza za glagol "napraviti" –– "facere" i
"creare".

Iako ni Grci ni Rimljani nisu imali riječi koje su izravno odgovarale današnjem terminu
kreativnosti, njihova likovna umjetnost, arhitektura, glazba, izumi i otkrića pružaju brojne
primjere koji u današnje vrijeme opisujemo kao kreativna djela. U to vrijeme, izraz genija
vjerojatno je bio najbliži termin kreativnim talentima koji su iznjedrili ovakva djela.
Temeljna promjena proizašla je u kršćanskom periodu: "creatio" postaje riječ koja opisuje
Božje "stvaralaštvo iz ništavila". Izraz "creatio" tako je poprimio drugačije značenje od izraza
"facere" ("napraviti"), i prestao se pridavati ljudskim aktivnostima. Drevni pogled kako
umjetnost nije domena kreativnosti ustrajao je u ovom periodu.

Do 18. stoljeća i doba prosvjetiteljstva, koncept kreativnosti počeo se česšće pojavljivati u

teoriji umjetnosti, te je povezivan s konceptom mašte.

Zapadnjački pogled na kreativnost izravno se suprotstavlja s istočnjačkim pogledom. U

hinduizmu, konfucionizmu, taoizmu i budizmu, stvaranje je u većini slučajeva smatrano
vrstom otkrića ili mimikrijom te ideja stvaralaštva iz "ništavila" nije imala mjesta u
navedenim filozofijama i religijama.

U kasnom devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću, vodeći matematičari i znanstvenicvi

poput Hermana von Helmholtza (1896.) i Henrija Poincaréa (1908) počeli su javno
raspravljati o svojim kreativnim procesima, te su ovi uvidi postali temeljem kreativnih
procesa pionirskih teoretičara poput Grahama Wallasa (1926) i Maxa Wertheimera (1945).
Ipak, prijašnja početna točka znanstvenih istraživanja kreativnosti, s gledišta ortodoksne
psihološke literature, smatra se Guilfordovo adresiranje Američkom psihološkom društvu, što
je pomoglo u populariziranju teme, i izazvalo veću pažnju znanstvenog pristupa u
konceptualiziranju kreativnosti i mjerenju njenih značenja kroz psihometrična testiranja.

KREATIVNE OSOBE

Ljudi jednostavno misle da su kreativni ili nisu, ali biti kreativan nije crno-bijela kategorija.
Svatko može biti kreativan u nekoj mjeri. Kreativnost nije misteriozna karakteristika šačice.
Osoba koja misli da nije kreativna je zapravo osoba koja ne koristi svoje kreativne
potencijale. Vrlo često definiraju se karakteristike ljudi koji se ističu kreativnošću. Neke od
njih su slijedeće:

Karakteristike kreativnih ljudi:

1. Kreativni ljudi su prije nadareni nego inteligentni. Natprosječna inteligencije nije uvjet
kreativnosti.
2. Kreativni ljudi imaju pozitivnu sliku sami o sebi: dobro se osjećaju u vlastitoj koži.
3. Kreativni ljudi su emocionalni, osjetljivi su na svijet oko sebe i na osjećaje drugih
ljudi.
4. Kreativni ljudi su originalni u svojim razmišljanjima.
5. Kreativni ljudi su zainteresirani za prirodu problema. Izazovni problemi iz motiviraju,
stimuliraju.
6. Kreativni ljudi suzdržavaju se od iznošenja mišljenja dok ne sakupe sve informacije o
problemu. Oni su prije skloni razmišljanju nego impulzivnosti.
7. Kreativni ljudi su često nekonformisti. Oni cijene svoju samostalnost i nemaju
izraženu potrebu biti pohvaljeni od grupe.
8. Kreativni ljudi vode bogat, skoro bizaran i fantastičan život. Oni su zapravo "ludi", jer
tako zadovoljavaju svoje kreativne potrebe.
9. Kreativni ljudi su fleksibilni i nisu skloni autoritetu. Kada su suočeni s problemom
odbacuju crno-bijela (kategorička) rješenja, traže ona siva.
 10. Kreativni ljudi su zainteresirani za značenje i utjecaj a ne za male detalje.
11. Kreativni ljudi toleriraju dvosmislenost i kompleksnost, te ne vole predvidljivost i red.
12. Kreativni ljudi imaju znatiželju mladih čak i kada pređu 70-te.

POVEĆANJE LIČNE KRATIVNOSTI

Nažalost, ljudi gube većinu svoje kreativnosti odrastajući. Studije pokazuje kako do 40-te
godine ljudi zadržavaju samo oko 2 posto kreativnosti koje su imali s 5 godina. Ključ za
poboljšanje vlastite kreativnosti je dopustiti kreativnim potencijalima da se razvijaju kroz
čitav život, nikada ih ne "zaključavati".

Jedan način kako postati kreativan je koncentrirati se, razmišljati odjednom samo o jednom
problemu i pokušati osmisliti što više različitih načina za rješavanje određenog problema. Pri
tome nije uopće bitno jesu li sva rješenja do kojih dođemo praktična. Naime, prvi korak
sastoji se u generiranju što većeg broja ideja. Evaluacija svake ideje obavlja se kasnije. U
proces generiranja ideja, da bi one bile kreativne, treba uključiti i vlastitu podsvjest. Podsvjest
se uključuje u proces donošenja odluka na način da se osoba potpuno opuštena prepusti
vlastitim razmišljanjima, odnosno da pusti "mozak na pašu". Pri tome se ne treba
obeshrabrivati što već prva ideja nije revolucionarna. Uobičajeno je da čovjeku padne na
pamet mnogo ideja prije nego što se dosjeti one prave, one koja odgovara situaciji. Nakon što
se dosjetimo najboljeg rješenja treba ga implementirati. Implementacija je ujedno i najteži
korak pri odlučivanju.

NJEGOVANJE KREATIVNOSTI

Daniel Pink, u svojoj knjizi A Whole New Mind, ponavljajući argumente predstavljene u 20.
stoljeću, raspravlja o ulasku u novo doba gdje kreativnost postaje od velike važnosti. U ovom
konceptualnom vremenu, njegovo je uvjerenje kako trebamo njegovati desno orijentirano
razmišljanje (kreativnost i emocije) iznad lijevo orijentiranog razmišljanja (logične i
analitičke misli).Nickerson je pružio sažetak različitih kreativnih aktivnosti koje su već
predstavljene. One uključuju pristupe koji su razvijeni od strane akademija i industrija:

1. Uspostavljanje namjere i svrhe,

2. Građenje osnovnih vještina,
3. Ohrabrivanje sakupljanja određenog znanja,
4. Stimuliranje i nagrađivanje znatiželje i istraživanja,
5. Gradnja motivacije (posebno intirinzične),
6. Ohrabrivanje samopouzdanja i spremnosti na preuzimanje rizika,
7. Usredotočenje na usavršavanje vještina i samokompetitivan duh,
8. Promicanje potpornih uvjerenja o kreativnosti,
9. Pružanje prilika na izbor i otkriće,
10. Razvijanje samoupravljačkih sposobnosti (metakognitivne vještine),
11. Poučavanje tehnikama i strategijama koje potiču kreativne izvedbe,
12. Pružanje osjećaja uravnoteženosti.

ODLUČIVANJE

Pojam odlučivanja
Odlučivanje je kognitivni proces koji se sastoji od prepoznavanja problema i biranja mogućih
rješenja koja vode do nekog željenog stanja. Odlučivanje je veoma odgovoran i težak posao
jer donošenje odluka za sobom nosi i način provođenja inih. Odlučivanje je proces koji traje
kraće ili duže vrijeme, u kojem se vrši izbor između najmanje dvije ili više mogućnosti da bi
se riješio problem zbog kojeg smo pokrenuli proces odlučivanja. Managersko poslovno
odlučivanje ovisi o razini managementa na kojoj se donosi odluka, pa tako u najzahtjevnije
spadaju strategijske i inovativne odluke, zatim slijede taktičke (adaptivne) odluke, a tek onda
operativne (rutinske) odluke.

OČEKIVANE I NEOČEKIVANE ODLUKE

Odlučivanje zahtijeva da se odvoji hitno od važnoga. Ako se to ne učini, provodi se previše

vremena rješavanju nevažna pitanja, a ne posvećuje se dovoljno pozornosti važnim
problemima. Dugoročne odluke traže sigurnost u konačni cilj: morate znati što želite postići.
Kada vam svrha bude jasna, moći ćete odlučiti što treba raditi. Pritom je presudno odlučiti da
se nešto učini, a ne dopustiti da se stvari događaju same od sebe, zbog oklijevanja ili
nedjelovanja. Odluke koje manageri svakodnevno moraju donositi dvojake su prirode; mogu
biti: očekivane i neočekivane.

Očekivane odluke su uglavnom odluke vezane uz preporuke za zapošljavanje novog

kandidata, odluke o nagrađivanju, preporuke za promaknuće, 0dobravanje zahtjeva za
godišnjim odmorom, odijeljivanje redovnih zadataka podređenima, različite odluke na
sastancima itd.

Neočekivane odluke mogu biti primjerice: iznenadni zahtjevi zaposlenih za slobodne dane,
zahtjevi za premještajem onih zaposlenih koji se ne slažu s nekime u organizacijskoj jedinici
u kojoj rade, iznenadni kvarovi opreme koja se koristi u procesu proizvodnje, odluke vezane
uz suzbijanje straha zaposlenih od novih tehnologija, novih strojeva i sl. (općenito straha od
promjena), iznenadna bolest ključnih radnika i sl.
Iako se čini da manageri lakše donose očekivane odluke jer imaju više vremena razmisliti o
njima, to ne znači da svi manageri njih lakše donose. Tako je na primjer odluka koga
zaposliti, iako očekivana, za mnoge managere vrlo teška.

FAZE DONOŠENJA ODLUKA

Postupak odlučivanja i donošenja odluka mora imati slijedeće faze:

1. identifikacija problema
2. definiranje ciljeva
3. donošenje preliminarne odluke
4. generiranje liste mogućih rješenja
5. evaluacija mogućih rješenja
6. odabir rješenja
7. provođenje odluke u praksi
8. praćenje izvršenja odluke

ELEMENTI KVALITETNOG ODLUČIVANJA

Za kvalitetno potrebno je spoznati potrebu za donošenjem odluke i biti svjestan vremenskog
limita koji postoji pri odlučivanju. Navedeni elementi su prirodni preduvjeti za donošenje
kvalitetnih odluka. Tako, na primjer, neki manageri odlučuju na licu mjesta, drugi beskonačno
dugo razmišljaju čak i kada se radi o sasvim jednostavim stvarima, a neki bježe od donošenja
odluka.
Manager koji misli da je brzo donošenja odluka odraz njegove efikasnosti nije svjestan
posljedica nepromišljenih odluka. Za podređene isto tako porazno kao i brzopleto donošenje
odluka je i obećanje managera da će razmisliti o nečemu i onda donijeti odluku.
Mnogi manageri obećavaju puno, a kasnije zaborave na potrebu donošenja odluke.

Osim nabrojanih tipova managera pri odlučivanju postoje i oni koji uvijek misle da nemaju
adekvatan broj informacija za donošenje odluke, oni koji se nepotrebno zabrinjavaju svaki
puta kada moraju donijeti odluku, oni koji kompliciraju čak i kada su najjednostavnije o dluke
u pitanju, te oni manageri koji sve odluke prepuštaju svojim nadređenima.
Svi navedeni tipovi managera su ili previše ili premalo zabrinuti za donošenje odluka, nisu
svjesni važnosti donošenja odluke i pokazuju malu zainteresiranost za vrijeme donošenja
odluke, pogotovo kada su odluke teške. Da bi odlučivanje bilo kvalitetno manageri moraju
biti zainteresirani za donošenje odluka i za njihove vremenske limite.Uspješni manageri
osjećaju i znaju kada situacija zahtijeva donošenje odluka. Isto tako, uspješni manageri razvili
su osjećaj za pravovremeno donošenje odluka. Oni znaju kvalitetno odlučivati.

PODIZANJE KVALITETE ODLUČIVANJA

Managerima stoje na raspolaganju dva načina uz pomoć kojih mogu poboljšati kvalitetu
donesenih odluka: Prvi način je korištenje koraka pri odlučivanju, a drugi način je grupno
donošenje odluka.
Da bi odluke bile kvalitetne uspješni manageri imaju razrađen pristup donošenja odluka koji
je sistematičan i logičan.
Manageri imaju razrađene korake koje slijede pri donošenju odluka:
1. Identifikacija problema
2. Identifikacija mogućih rješenja problema
3. Prikupljanje i obrađivanje činjenica
4. Evaluacija mogućih rješenja
5. Odabir i implementacija naboljeg rješenja
6. Feedback radi poboljšanja odlučivanja

INDIVIDUALNO I GRUPNO DONOŠENJE ODLUKA

Pojedinci u poduzećima donose odluke, bez obzira radilo se o odlukama na vrhu, ili odlukama
u okviru pojedinog radnog mjesta. Tako je svaki pojedinac redovito uključen u odlučivanje, tj.
pojedinac odabire između jedne ili više mogućnosti. Nedvojbeno je da su mnogi od ovih
izbora neizvjesne radnje koje se poduzimaju bez mnogo razmišljanja. Grupu ili skupinu čine
dva ili više interaktivnih međuovisnih pojedinaca koji su se udružili kako bi postigli određene
ciljeva.Komunikacijske interakcije u skupnoj odluci mogu povećati ili smanjiti kakvoću
odluke u usporedbi s odlukom koju bi donio pojedinac. Zato treba obratiti pažnju na
učinkovitost i efikasnost odlučivanja.No, poznata je i izreka da su dvije glave pametnije od
jedne. Postoje prednosti uključivanja grupe u donošenje odluka, ali isto tako grupno
odlučivanje ima i svojih mana.
Pozitivni aspekti grupnog donošenja odluka:
- Ukupno znanje grupe je veće od onoga pojedinca
- Grupa obično generira veći broj rješenja problema
- Participacija u odlučivanju povećava prihvaćanje odluke od strane članova grupe
- Grupa bolje razumije zašto postoji potreba za donošenjem odluke

Negativni aspekti grupnog donošenja odluka:

- Dulje traje proces donošenja odluka
- Opasnost od grupnog mišljenja
- Opasnost od dominacije od strane jednog člana grupe
- Pritisci za slaganjem obuzdavaju članove grupe
- Konkurencija između članova grupe postaje važnija od samog problema
- Tendencija prihvaćanja prvog prihvatljivog rješenja.

S obzirom na točnost, u prosjeku skupine donose bolje odluke od pojedinaca. To ne znači da

su sve skupne odluke bolje od odluka svih pojedinaca. Naime, one su bolje od onih koje bi
donio prosječni pojedinac u skupini, ali rijetko su bolje od učinaka najboljeg pojedinca.
Pojedinci su u prednosti po pitanju brzine donošenja odluka. Po pitanju kreativnosti skupine
su učinkovitije za poticanje inovativnih alternativa, npr. brainstorming.
Kod veličine skupine 5 je minimum, a 15 je maksimum pripadnika. Najučinkovitija se
smatraju grupe od 5 ili 7 pripadnika, jer su dovoljno velike da nema neriješenih odluka, da
pripadnici mogu mijenjati svoje odluke i da se mogu povući iz nelagodnih položaja, te da i
“mali” pripadnici mogu adekvatno sudjelovati u odlučivanju. Konačni kriterij učinkovitosti i
stupnja prihvaćanja koje postižu konačno rješenje. Skupne odluke će razviti rješenja koja će
biti šire prihvaćena zbog prisutnosti više ljudi. Grupno odlučivanje troši više vremena za
rješavanje istog problema, iako postoje iznimke. Skupine su općenito manje efikasne od
pojedinaca.