Professional Documents
Culture Documents
Zene U Bibliji
Zene U Bibliji
Zene U Bibliji
Posveta.................................................................................................8
Predgovor.............................................................................................9
i
Sadržaj
Sunamka, zena koja je kreativno razmisljala................................101
O piscu..............................................................................................205
ii
Uvod
Uvod
Eva. Prva žena. Jednaka muškarcu, od njega se razlikovala samo
seksualno. Iako je o njoj mnogo pisano, ovaj predmet još uvek nije
iscrpljen. Ona je majka svih žena.
Velika razlika koja postoji među ženama u ovoj knjizi nije pitanje
društvenog položaja. Nije bitno što je jedna od njih bogata, kao Carica
Savska ili siromašna kao udovica iz Isusovog doba, niti je bitno što je
jedna od njih vođa kao Marija, ili nepoštovana kao Samarićanka, nije
bitno da li je neudata ili je u braku. Ove stvari su nevažne. Stvarna
razlika među ovim Evinim kćerima je u tome da li jesu ili nisu
poznavale Boga. Dok saznaješ o svakoj od njih, javlja se centralno
pitanje: Koje mesto u njihovom životu zauzima Bog? Odgovor na to
pitanje odlučuje o sreći i korisnosti svake od njih. Ovo je motivacija
koja je pokreće da ide napred.
Ako je Bogu dato pravo mesto u životu, onda osoba postaje privlačna
na poseban i koristan način. Kada je On odsutan, ili kada mu nije dato
pravo mesto, onda je život bez pravog cilja − bez perspektive.
1
obnovljen način upoznajete sa Božjom Rečju.
Predlozi
Verujem, kao i mnogi drugi, da najplodonosnije diskusije nastaju onda
kada male grupe ljudi iznose ono što je Biblija njima lično govorila.
2. Pre nego što pokreneš grupu, treba da odlučiš koliko često ćete se
okupljati. Mnogi ljudi će možda oklevati da se predaju nečem potpuno
novom i to u neodređenom vremenskom periodu. Ovaj problem se
može rešiti ako unapred odlučiš da ćete se, na primer, okupljati četiri
do šest puta. Ako posle tog vremenskog perioda rešite da nastavite
2
dalje, dogovorite se o broju sastanaka.
3
3. Poučavaj tako što ćeš postavljati pitanja, umesto da daješ izjave.
Samo mali broj planinara voli da na vrh planine budu odneseni. Radost
uspinjanja prepusti njima samima. Nemoj samo ti da pričaš. Diskusiju
tako vodi da svaki član grupe može da učestvuje.
6. Moli za sebe i za svakog člana grupe. Moli da Hrist kroz svoju Reč
govori svakoj prisutnoj osobi. Moli da te Sveti Duh učini osetljivim na
potrebe drugih. Molitva rezultira entuzijazmom, a on je od suštinske
važnosti za uspeh vaše diskusije.
Primer
PREDLOZI ZA GRUPNU DISKUSIJU O EVI:
4
2. Unapred odredite da ćete se kao grupa ograničiti na odgovaranje
samo onih pitanja koja su data u biblijskoj studiji, ili pitanja koja su
blisko vezana za tu temu.
3. Neka se svaka diskusija vrti oko Biblije. Uvek pitaj: "šta Biblija kaže
o ovome?"
5
Ovu vrstu pitanja uputi celoj grupi, a ne samo jednoj određenoj osobi.
Ovo obezbeđuje otvorenu diskusiju u kojoj svi prisutni mogu da
učestvuju.
6
pravi kolosek: "Možda o ovome možemo razgovarati kasnije, posle
studije," ili, "hajde, ako se slažete, da se držimo teme našeg
proučavanja."
7
Posveta
Posveta
Ovu knjigu posvećujem mnogim mojim prijateljima širom sveta u okviru
organizacije Navigatori. Plan da napišem ovu knjigu sazrevao je kroz
kontakte koje sam imala sa mladim ženama. U njima sam uvidela istu
fasciniranost životima biblijskih žena koju sam sama posedovala.
Takođe sam zahvalna članovima mnogih grupa za proučavanje Biblije
u Holandiji koji su umesto mene proveravali pitanja za proučavanje
Biblije na kraju svakog poglavlja knjige.
Xin Karsen
8
Predgovor
Predgovor
Xin karsen je pripovedač. Iako ima mnogo studija o ženama u Bibliji,
nikada nisam pročitala nijednu praktičniju od knjige NJENO IME JE
ŽENA. Xin je uspela da stvarno oživi ove biblijske žene dok posmatrate
njihove postupke i efekte njihovih života. Ona vam pomaže da izvučete
ono što je danas značajno i što možete primeniti. Onima koji su
zainteresovani da otkriju više o svakoj ženi, ona obezbeđuje pitanja za
diskusiju na kraju svakog poglavlja.
Moja molitva je da ova knjiga bude kao seme koje će doneti mnogo
ploda.
***
9
Njeno ime je žena je tako dobar način za proučavanje biblijskih
karaktera. Mnogo puta u crkvi slušamo propovedi na neku temu ili o
nekom predmetu, ali ne slušamo često o stvarnim ljudima koji su se u
životu borili i tražili Boga... Ako uspemo da se postavimo u njihovu
situaciju, cela priča oživi. Baš to nam se desilo sa ovom knjigom.
***
***
10
Eva (Jeva), majka svih zivih
1. Mojsijeva 3:1−20 Ali zmija beše lukava mimo sve zveri poljske, koje
stvori Gospod Bog; pa reče ženi: je li istina da je Bog kazao da ne
jedete sa svakoga drveta u vrtu?
11
A žena reče zmiji: mi jedemo roda sa svakoga drveta u vrtu; samo roda
s onoga drveta usred vrta, kazao je Bog: ne jedite i ne dirajte u nj, da
ne umrete.
A zmija reče ženi: nećete vi umreti; nego zna Bog da će vam se u onaj
dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati
šta je dobro, šta li zlo.
I začuše glas Gospoda Boga, koji iđaše po vrtu kad zahladi; i sakri se
Adam i žena mu ispred Gospoda Boga među drveta u vrtu.
A on reče: čuh glas tvoj u vrtu, pa se poplaših, jer sam go, te se sakrih.
A Bog reče: ko ti kaza da si go? Da nisi jeo s onoga drveta što sam ti
zabranio da ne jedeš s njega?
12
I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između semena
tvojega i semena njezina; ono će ti na glavu stajati, a ti ćeš ga u petu
ujedati.
A ženi reče: tebi ću mnogo muke zadati kad zatrudniš, s mukama ćeš
decu rađati, i volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvojega, i on će ti
biti gospodar.
I Adam nadede ženi svojoj ime Eva, zato što je ona mati svema živima.
Ona je bila očarana svim što je videla − sve oko nje je bilo savršeno.
Priroda koju je gledala bila je nova i osvežavajuća. Vazduh koji je
udisala bio je čist i nezagađen. Voda koju je pila bila je bistra i blistava.
Sve životinje su živele u međusobnoj harmoniji.
Zašto, pitala se, nikada nisam primetila kako je posebno lepo drvo koje
se nalazi usred vrta? I zašto mi se odjednom čini da sva moja sreća
zavisi od toga da li ću pojesti njegov plod? Jesti nešto tako poželjno
može biti samo dobro.
13
Njena želja je bila probuđena. Ona nije primetila da je prevarena − da
je Božja Reč izvrnuta − da se pod sumnju stavila Božja ljubav.
Poput sotone, i Eva je izvrnula Božje Reči. Dodala je: "...ne dirajte u
nj..." onome što je Bog kazao, iako Bog o diranju nije ništa rekao.
Zatim je ublažila njegovo naglašavanje smrti tako što je izostavila reč
"ćete".
14
Od tada zlo se nije moglo zaustaviti. Ona se tako uplela u mreže
varalice, da više nije mogla da ih izbegne. Pojela je plod. Ali to nije bio
kraj. Žena koja je bila prevarena, postala je varalica. Eva je svog muža
uvukla i uplela u svoj greh. Bez prigovora je prihvatio plod koji mu je
nudila i pojeo ga.
Eva je bila stvorenje koje je Bog svojom rukom izvajao. Bila je stvorena
jednaka svom mužu. Jedina razlika među njima je bila polna. Ona je
bila jedinstvena.
Kao ljudsko biće, ona je, poput Adama, bila obdarena razumom i
razumevanjem. Zato mu je bila sagovornik. I poput njega, imala je ličnu
zajednicu sa svojim Stvoriteljem i od nje se očekivalo da mu bude
poslušna. Bog je učinio da je Eva, zajedno sa Adamom, bila odgovorna
za izvršenje istog zadataka. Na njen poseban određen način, ona je
trebala da pomogne da se ispuni i pokori zemlja. Imala je jedinstveno
zajedništvo sa svojim mužem. Svoj život je delila sa njim. Ona ga je
učinila celovitim. Njena fizička struktura mu je odgovarala, pa su
zajedno mogli da izvrše Božju zapovest da se množe.
Iako je stvorena posle Adama, Eva sigurno nije bila neka "naknadna,
zakasnela misao". Ona je bila deo osnovnog Božjeg plana isto koliko i
15
Adam. Ona nije mogla da funkcioniše bez njega, a ni on bez nje (1.
Korinćanima 11:11−12). U okviru njihovog braka, Eva je bila
podređena Adamu (Efescima 5:22−24). Bog je postavio Adama da nosi
i sprovodi vođstvo da bi se obezbedio društveni red, jer je Bog Bog
reda.
Kao muž i žena, Adam i Eva su formirali novo jezgro: par. Ovaj par se
odlikovao njihovim posebnim ličnostima. To nije bio zbir dva pojedinca,
nego potpuno novo jezgro, srž, biće. Božji je plan da supružnici žive u
potpunoj harmoniji − da se jedno sa drugim osećaju spokojno − jedno,
u vezi koja se održava uzajamnom ljubavlju i poštovanjem (Efescima
5:21).
16
Adama kojeg je smatrao odgovornim (Rimljanima 5:12, 14), s obzirom
da je Adam bio glava porodice. Iako je bio prisutan, Adam nije sprečio
Evu da ne počini greh. On se njoj, u stvari, pridružio. I nju je i okrivio.
"Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta te jedoh." Adam
je zvučao tako kao da je okrivljavao Boga što mu je podario Evu.
Eva je, takođe, krivicu prenela na nekog drugog. Okrivila je zmiju, iako,
da je bila iskrena prema sebi, morala bi priznati da je dobrovoljno
prihvatila ponudu zmije.
Božji sud koji je zatim usledio otkrio joj je katastrofalan uticaj koji je
imalo njeno delo. Bio je proklet ne samo Edenski vrt, nego celokupan
svet. Zemljište, koje je nekada bilo bez korova, sada će rađati trnje i
drač. Životinje su bile proklete. Spokojstvo životinjskog sveta nad kojim
su Adam i Eva zajedno vladali, bio je upropašten. Vuk i jagnje više nisu
mogli zajedno u miru da jedu. Jači je vladao nad slabijim. Divni raj u
kojem su mogli zauvek srećno da žive, jednim brzopletim propustom
postao je izgubljeni raj. Naređeno im je da ga brzo napuste, da ne bi
jeli sa drveta života, i tako bili primorani da kao grešnici zauvek žive (1.
Mojsijeva 3:22−23)
Iako Adam i Eva nisu trenutno umrli nakon greha u Edenskom vrtu,
kao posledica je nastupilo ustanovljavanje smrti. S druge strane,
17
postali su smrtna ljudska bića, podložna smrti.
Ona i Adam nisu bili jedini kažnjeni za greh učinjen protiv Gospoda.
Kazna za sotonu je bila mnogo veća. Rečeno joj je da će je uništiti
neko po imenu Emanuilo, koji će se roditi kao Evin potomak (Isaija
7:14). Da li se ona nadala, da li je očekivala da će dete u njenom
naručju biti Mesija?
Eva je bila kao živi prikaz vere − vere da čovek nikada ne može da
potone tako duboko da ne bi mogao da se vrati Bogu. I primer nade −
nade da Bog daje nove prilike, bez obzira na to koliko je veliki greh.
Eva je bila slomljena kada je Kain ubio njenog drugog sina. Shvatila je
da je na svet donela grešnog čoveka. On je bio ubica. Užasan
nastavak njenog čina u vrtu joj je postao još upečatljiviji i silniji. Ona je
smrt − duhovnu i fizičku − prenela na Adama, a on na svaku rođenu
osobu (Rimljanima 3:10−12, 23; 6:23a). Nijedno ljudsko biće više neće
živeti u nevinosti, kao što je jednom ona živela. Svaka osoba koja se
rodi, grešiće ne samo po izboru, nego i zbog unutrašnjeg poriva. Svako
će se susresti sa neprekidnom borbom između dobra i zla. Svi će zbog
18
greha biti odvojeni od Boga. Neće biti izuzetka.
Kao posledica Adamovog i Evinog greha, suze, žalost i patnja koju ljudi
doživljavaju nastaviće se sve do novog carstva (Otkrivenje 21:1, 4). A
do tog vremena, svako ljudsko biće će biti zaraženo i mučeno grehom.
Do tada, svaka osoba će bivati upozorena da ne sledi Evin primer (2.
Korinćanima 11:3). Jer Eva, majka svih živih, jeste zastrašujući primer.
Ona je žena koja je počinila greh i pustila greh u svet onda kada je
dopustila sotoni da je natera da posumnja u Božju Reč i njegovu
ljubav.
19
Eva, majka svih živih
(1. Mojsijeva 1:27, 28; 2:18, 20−25; 3:1−20)
Pitanja:
20
Sara, princeza cije je ime zablezeno s postovanjem
21
doba opet ću doći k tebi, a Sara će imati sina. A Sara udari u bah
govoreći: nisam se smejala. Jer se uplaši. Ali on reče: nije istina, nego
si se smejala.
1. Mojsijeva 21:1−13 "I Gospod pohodi Saru kao što beše rekao, i
učini Gospod Sari kao što beše kazao. Jer zatrudnje i rodi Sara
Avramu sina u starosti njegovoj u isto vreme kada kaza Gospod. I
Avram nadene ime sinu koji mu se rodi, kojega mu rodi Sara, Isak. I
obreza Avram sina svojega Isaka kad bi od osam dana, kao što mu
zapovedi Bog. A Avramu beše sto godina kad mu se rodi sin Isak. A
Sara reče: Bog mi učini smeh; ko god čuje, smejaće mi se. I reče: ko bi
rekao Avramu da će Sara dojiti decu? Ipak mu rodih sina u starosti
njegovoj.
A kad dete doraste da se odbije od sise, učini Avram veliku gozbu onaj
dan kad odbiše Isaka od sise. I Sara vide sina Agare Misirke, koja ga
rodi Avramu, gde se podsmeva; pa reče Avramu: oteraj ovu robinju sa
sinom njenim, jer sin ove robinje neće biti naslednik s mojim sinom, sa
Isakom. A to Avramu bi vrlo krivo radi sina njegova. Ali Bog reče
Avramu: Nemoj da ti je krivo radi deteta i radi robinje tvoje. što ti je god
kazala Sara, poslušaj; jer će ti se u Isaku seme prozvati. Ali ću i od
sina robinjina učiniti narod, jer je tvoje seme.
22
ona, žena od 89 godina, roditi dete! Sina. Nemoguće!
23
bila poslušna svome mužu i pouzdala se u Boga koji je njenom mužu
govorio.
Ali, trebalo je ponovo krenuti. Ovaj put na jugozapad. Ono malo njene
sigurnosti se srušilo. Tara, njihov otac je umro. Sara je bila Avramova
polusestra. To nije bilo ništa neobično, jer su prilike za stupanje u brak
u to vreme bile tako ograničene, pa je čovek često bračnog druga
morao da traži unutar najužeg porodičnog kruga. Smrt njihovog oca i
odsustvo rođaka koji su ostali u Haranu (1. Mojsijeva 24:4, 10; 27:43),
učinili su život još usamljenijim. Sa njima je putovao samo Lot, njihov
rođak.
Nije sve bilo lako. Poput Avrama, i ona je bila jaka ličnost sa dobro
razvijenim karakterom. Sve što je mogla činila je da bi se prilagodila
svom mužu i bila mu poslušna. Definitivno je imala sopstveno
mišljenje, ali je ipak mogla da se preda svom mužu zbog neke
unutrašnje slobode.
24
Otac svih vernika i njegova supruga su nesvesno pokazali kroz svoj
brak nagoveštaj Hristove zajednice sa njegovom budućom Crkvom
(Efescima 5:22−33).
U Egiptu nije bilo lako. Sara je bila vrlo lepa, pa se Avram plašio za
svoj život, smatrajući da da bi Egipćani mogli i da ga ubiju samo da bi
došli do nje. Zato joj je Avram rekao: "... kaži da si mi sestra... i ostaću
u životu..." (1. Mojsijeva 12:13). Iz straha je pobegao u laž. Uz sve to,
on jeste bio čovek koji je godinama verovao Bogu. Šta je sa njegovom
ljubavlju prema meni? Pitala se Sara.
25
Baš kao što je Avram i očekivao, njena lepota je bila zapažena. Na
kraju se obrela u faraonovom haremu. Avramov strah od smrti ne
samo da je ugrozio njenu čistotu, nego je ona smatrala da on postupa
ne obazirući se na obećanje za njihovo dete.
Ali to nije bio Božji plan. Bog je obećao da će sin koga začne Sara biti
naslednik. Obećanje o potomku je ostalo nepromenjeno i potvrđeno
zavetom (1. Mojsijeva 15:5−21). Iako je Bog ponavljao svoja obećanja,
bio je spor u njihovom ispunjavanju.
26
prilagodila običajima svoga vremena. Posle svega, ovakve stvari su se
često dešavale. Verovatno je mogla da zvanično odbrani svoj postupak
pozivajući se na bračni ugovor u kojem je svom mužu obećala sina. Ali
ovo što je učinila bilo je pogrešno, jer je bilo posledica nedostatka vere.
Šta je Avrama podstaklo da je posluša? To još uvek nije bilo jasno. Ali,
kao i Adam pre njega, on je ubrao gorki plod slušanja pogrešnih
predloga svoje žene (1. Mojsijeva 3:17). O, zašto je morao da je
posluša?
Ona je želela da dobije na vremenu. Niko nije znao da li je sve ovo kao
posledicu imalo u stvari gubljenje vremena. Ona je, međutim, znala da
27
se pre 13 godina Bog otkrio Avramu. Kako se Avram osećao u toku tog
vremena?
Avram je još uvek bio zauzet čekanjem gostiju, koji su iznenada došli
niotkuda i stali pred njega. U toku njihove posete, Sara je pomagala da
se spremi obrok. Kada je došlo vreme da se hrana servira, ona je
ostala u pozadini, što je bio istočnjački običaj, gde su u svetu dominirali
muškarci.
Gospodu? Gospodu?
28
Sam Gospod je sišao sa neba da bi govorio njoj, da bi joj lično potvrdio
obećanje: "Dogodine u ovo doba opet ću doći k tebi i Sara će žena
tvoja imati sina."
Po prvi put Bog je jasno naglasio da će obećani sin biti sin od Sare.
Kao dokaz za to, On im je promenio imena. Umesto Avram, "otac
uzvišenosti (veličine)", od sada njegovo ime će biti Avraam "otac
mnogih". Saraja (njeno dotadašnje ime) je promenjeno u Sara, što
znači "princeza". Gospod ne samo da je mislio da je dovoljno da
Avramu kaže da se vreme čekanja približilo kraju, nego je došao da to
kaže i Sari lično.
Sledeće godine, u vreme koje je Bog rekao, rođen je sin. Ime koje mu
je Bog dao, Isak, znači "onaj koji se smeje". Dok god su živeli, Isak je
svoje roditelje podsećao na činjenicu da su u svojoj neveri postavili
znak pitanja pored njegovog imena, koje je Bog promenio u znak
uzvika.
29
Posledica greške koju je Sara učinila kada je dozvolila da Agara
postane Avramova nevenčana žena, postala je veoma ozbiljna. Pošto
se Ismailo podsmevao Isaku na gozbi povodom odbijanja od dojenja,
Sara je navaljivala na Avrama da otera Agaru i Ismaila. U Avramovom
srcu je bila tuga, jer je i on patio zato što je sudelovao u grehu.
Međutim, Bog mu je rekao da posluša Saru. Tako je on Egipćanku sa
detetom otpustio. Bog je i njih voleo, što je istorija dokazala, ali se
potom razvila velika razlika između Ismailovih i Isakovih potomaka.
Sara je živela samo 37 godina posle Isakovog rođenja, pa nije videla
jad i bedu koja se stvorila između potomaka dva Avramova sina.
30
Da li je ovo mogla biti tajna Sarine spoljašnje lepote i vitalnosti? Petar
uzvisuje Saru radi njene unutrašnje lepote i sve žene izaziva da slede
njen primer. Jer Sara je zaista princeza među ženama.
31
Sara, princeza čije je ime zabeleženo s poštovanjem
(1. Mojsijeva 18:1−15; 21:1−13; Jevrejima 11:11; 1.
Petrova 3:6)
Pitanja:
32
Reveka, zena sa velikim potencijalom, ali...
Reveka, žena sa
velikim potencijalom, ali...
"Ko će naći vrsnu ženu, jer vredi više nego biser."
(Solomon, Priče 31:10)
Tada sluga uze deset kamila između kamila gospodara svojega da ide,
jer sve blago gospodara njegova beše pod njegovom rukom; i otišav,
dođe u Mesopotamiju do grada Nahorova. I pusti kamile da poležu iza
grada kod studenca predveče kada izlaze građanke da zahvataju
vode; i reče: Gospode Bože gospodara mojega Avrama, daj mi sreću
danas i učini gospodaru mojemu Avramu. Evo, ja ću stajati kod ovoga
studenca, a građanke će doći da zahvataju vode. Kojoj devojci rečem
33
nagni krčag svoj da se napijem, a ona reče: na pij, i kamile ću ti
napojiti; daj to da bude ona koju si namenio sluzi svojemu Isaku; i po
tome da poznam da si učinio milost gospodaru mojemu. I on još ne
izgovori, a to Reveka, kći Vatuila sina Mmelhe žene Nahora brata
Avramova, dođe s krčagom na ramenu. I beše vrlo lepa, još devojka,
još je čovek ne beše poznao. Ona siđe na izvor i natoči krčag, i pođe; a
sluga iskoči pred nju, i reče: daj mi da se napijem malo vode iz krčaga
tvojega. A ona reče: na, pij, gospodaru, i brže spusti krčag na ruku
svoju, i napoji ga. I kad ga napoji, reče: i kamilama ću tvojim naliti neka
se napiju. I brže izruči krčag svoj u pojilo, pa opet otrča na studenac da
nalije i nali svim kamilama njegovim. A čovek joj se divljaše, i ćutaše,
neće li poznati je li Gospod dao sreću putu njegovu ili nije. A kad se
kamile napiše, izvadi čovek zlatnu grivnu od po sikla i metnu joj oko
čela, i dve narukvice metnu joj na ruke od deset sikala zlata. I reče: čija
si kći? kaži mi. Ima li u kući oca tvojega mesta za nas da prenoćimo? A
ona mu reče: ja sam kći Vatuila sina Melšina, kojega rodi Nahoru. Još
reče: ima u nas mnogo slame i piće i mesta za noćište. Tada čovek
savivši se pokloni se Gospodu, i reče: blagosloven da je Gospod Bog
gospodara mojega Avrama, što ne ostavi milosti svoje i vere svoje
prema gospodaru mojem, i putem dovede me Gospod u dom rodbine
gospodara mojega.
34
ugleda kamile gde idu. I Reveka podigavši oči svoje ugleda Isaka, te
skoči s kamile, i reče sluzi: ko je onaj čovek što ide preko polja pred
nas? A sluga reče: ono je gospodar moj. I ona uze pokrivalo i pokri
lice. I pripovedi sluga Isaku sve što je svršio. I odvede je Isak u šator
sare matere svoje; i uze Reveku i ona mu posta žena i omilje mu. I
Isak se uteši za materom svojom.
Isak je bio mlad momak. Njegov otac, Avram, je sproveo sve pripreme
za venčanje − čak je izabrao i nevestu. Poslao je čoveka kome je
mogao poveriti ovu delikatnu dužnost − verovatno Elijezera, upravitelja
u njegovom domu (1. Mojsijeva 15:2−4) − da ode u Haran u
Mesopotamiju, gde je Avram pre živeo. Neki njegovi rođaci su još uvek
bili tamo. Činilo mu se da bi neko iz porodičnog kruga bio najbolja
garancija za skladnu bračnu vezu. Imali bi isto poreklo i uzajamno bi se
razumeli.
Iako je živeo u Hananu, Isaku nije bilo dozvoljeno da oženi ženu iz tog
kraja, jer su Hananke bile pod Božjim prokletstvom (1. Mojsijeva
9:22−27). Hananci su bili neznabošci, jer nisu obožavali Isakovog
Boga, pa bi ženidba sa nevernicom stvorila nejednak, nesrazmeran par
u Božjim očima (2. Korinćanima 6:14).
Avram koji je želeo ženu po Božjem izboru za svog sina, bio je ubeđen
da se brakovi sklapaju u nebu. Verovao je da je Bog lično
zainteresovan da združi dvoje ljudi. Posle svega, zar za Adama nije
stvorio posebnu ženu, neko sa kim je prvi čovek mogao da uživa u
optimumu sreće? (1. Mojsijeva 2:18)
35
Verovao je da je Bog i za Isaka izabrao ženu. Kao otac, on je svom
sinu mogao da da bogatstva, ali je samo Gospod mogao da mu da
razumnu ženu (Priče 19:14) − dobra žena je dar i blagoslov od
Gospoda (Priče 18:22).
36
to je bilo neophodno dobro zdravlje i fizička snaga. Žena koja treba da
bude sledeća u lancu mnoštva potomstva koje je Bog obećao Avramu,
trebalo je da bude snažna i zdrava.
Avramov sluga se molio tiho u sebi. Niko nije čuo njegovu molbu
upućenu Bogu. Tek što je završio molitvu, nešto unutar njega ga je
upozorilo da podigne pogled. Pred sobom je video devojku sa krčagom
na ramenu. Vitka. Mlada. Dok se približavala, sve je snažnije osećao
da je ona odgovor na njegovu molitvu. Bila je to Isakova nevesta!
37
pristala da napoji i njegove kamile. Dugo je potrajalo dok su životinje
utolile žeđ, ali se ipak to osećanje lakoće i sreće zadržalo kod nje.
Uspešno je završila taj naporni posao.
Kada je posao bio obavljen, dao joj je zlatne darove. Ona je bila
iznenađena što je za tako malu uslugu bila tako bogato nagrađena, ali
je uvidela, na osnovu ljudi koji su bili sa njim, da on jeste bio bogat
čovek.
38
Mojsije je kasnije preneo Božju zapovest da deca poštuju svoje
roditelje (5. Mojsijeva 5:16). Solomon je savetovao da se pre
preduzimanja akcija, čovek posavetuje (Priče 20:18). Ako roditelji i
savetodavci pozitivno reaguju na razmišljanje o braku, i ako se sa tog
početnog stanovišta, brak zasniva na Božjoj Reči i molitvi, onda, kao u
Revekinom i Isakovom slučaju, čovek može da donese zaključak da je
to pouzdano Božje vođstvo.
39
Isakova nevesta je Isaka verovatno podsetila na njegovu majku. Poput
Sare, i Reveka je bila inteligentna, energična, odlučna i vrlo lepa. Ona
je bila sve što je kod jedne žene mogao da poželi. Voleo je i ona je
volela njega.
40
Reveka, žena sa velikim potencijalom, ali...
(1. Mojsijeva 24:1−28, 58−67)
Pitanja:
41
Reveka mnogo sta uzima u svoje ruke (2)
A Reveka ču šta Isak reče sinu svojemu Isavu. I Isav otide u planinu da
ulovi lova i donese. A Reveka reče jakovu sinu svojemu govoreći: gle,
čuh oca tvojega gde besedi s Isavom bratom tvojim i reče: donesi mi
lova i zgotovi jelo da jedem, pa da te blagoslovim pred Gospodom dok
nisam umro. Nego sada, sine, poslušaj me što ću ti kazati. Idi sada k
stadu i donesi dva dobra jareta, da zgotovim ocu tvojemu jelo od njih,
kako rado jede. Pa ćeš uneti ocu da jede i da te blagoslovi dok nije
umro. A Jakov reče Reveki materi svojoj: ali je Isav brat moj rutav, a ja
sam gladak; može me opipati otac, pa će se osetiti da sam ga hteo
prevariti, te ću navući na se prokletstvo umesto blagoslova. A mati mu
reče: neka prokletstvo tvoje, sine, padne na mene; samo me poslušaj i
idi i donesi mi. Tada otišav uze i donese materi svojoj; a mati njegova
zgotovi jelo kako jeđaše rado otac njegov. Pa onda uze Reveka
najlepše haljine starijega sina svojega, koje bejahu u nje kod kuće, i
obuče Jakova mlađega sina svojega. I jarećim kožicama obloži mu
ruke i vrat gde beše gladak. I dade Jakovu sinu svojemu u ruke jelo i
hleb što zgotovi. A on k ocu svojemu i reče: oče. A on odgovori: evo
42
me; koji si ti, sine?
I Jakov reče ocu svojemu: ja, Isav tvoj prvenac; učinio sam kako si mi
rekao; digni se, posadi se da jedeš lova mojega, pa da me blagoslovi
duša tvoja. A Isak reče sinu svojemu: kad brže nađe, sine? A on reče:
Gospod Bog tvoj dade, te izađe preda me. Tada reče Isak Jakovu: hodi
bliže, sine, da te opipam jesi li sin moj Isav, ili ne. I pristupi Jakov k
Isaku ocu svojemu, a on ga opipa, pa reče: glas je Jakovljev, ali ruke
su Isavove. I ne pozna ga, jer mu ruke behu kao u Isava brata njegova
rutave; zato ga blagoslovi; i reče mu: jesi li ti sin moj Isav? A on
odgovori: ja sam. Tada reče: a ti daj sine, da jedem lova tvojega, pa da
te blagoslovi duša moja. I dade mu, te jede; pa mu donese i vina, te pi.
Potom Isak otac njegov reče mu: hodi, sine, celivaj me. I on pristupi i
celiva ga; a Isak oseti miris od haljina njegovih i blagoslovi ga govoreći:
gle, miris sina mojega kao miris od polja koje blagoslovi Gospod. Bog ti
dao rose nebeske, i dobre zemlje i pšenice i vina izobila! Narodi ti
služili i plemena ti se klanjala! Bio gospodar braći svojoj i klanjali ti se
sinovi matere tvoje! Proklet bio koji te usproklinje a blagosloven koji
tebe uzblagosilja!
A kad Isak blagoslovi Jakova, i Jakov otide ispred Isaka oca svojega, u
taj čas dođe Isav brat njegov iz lova.
43
A Isaku reče reveka: omrzao mi je život radi ovih Hetejaka. Ako se
Jakov oženi Hetejkom, kakvom između kćeri ove zemlje, da što mi
život?"
Jakov, mlađi, je bio slabije građen i lukav. On je ostajao kod kuće i bio
je majčin omiljeni sin.
44
Bogom u vezi sa svojim planom, iako je on dao jasna predviđanja i
proroštva o budućnosti.
45
jedan roditelj. Da li je to zbog sažetosti biblijskog izveštaja? Ili su njih
dvoje već razvijali naviku da ne razgovaraju o svojim razmišljanjima?
Da li je razborita, inteligentna Reveka ikada stvarno volela slabog
Isaka koji je bio mnogo stariji od nje? Da li se Isak ikada potrudio da
zadobije njenu ljubav? Da li je snažna ljubav prema njihovim sinovima
bila beg kojim se zamenilo nejedinstvo njihova dva srca? Ili su se
razdvojili jer su Božjoj Reči pripisivali različite vrednosti?
Brak koji Bog poredi sa vezom između Hrista i njegove Crkve, može
biti srećan jedino ako partneri uzajamno deluju. Iako su muškarac i
žena jednaki pred Bogom (1. Korinćanima 11:11, 12), oni oboje
poseduju različite odgovornosti unutar bračne veze. Muškarac je glava
(1. Korinćanima 11:3, 9). On je odgovoran za svoju ženu. On treba da
je voli i vodi na osnovu Božje Reči (Efescima 5:21−33). Treba da je
poštuje jer je slabija (1. Petrova 3:7). Žena mora da se prilagođava
mužu. Mora da mu bude poslušna, da sledi njegovo vođstvo.
Tajna ovog odnosa je Hrist. Brak je ono što Bog želi da bude kada se
oba partnera podređuju jedno drugom zbog svog poštovanja Hrista. U
okviru ovoga, partneri se uklapaju u Božji red stvaranja i doživljavaju
moguće lično ispunjenje. Kada se oboje pridržavaju ovih uslova, brak
funkcioniše kao srećno i kontsruktivno jedinstvo. Zatim on obezbeđuje
pravi dom i zaštitu za svakog člana porodice i postaje najvažniji
elemenat gradnje društva.
46
ostvarivao ispravno vođstvo na načIn koji je Bog očekivao?
Nažalost, Reveka je previše stvari uzela u svoje ruke. Ova žena koja je
jednom imala dovoljno vere da se pouzda u Boga kada je bila u pitanju
nepoznata budućnost, sada smatra da treba malo Bogu da pomogne.
Nedostajalo joj je pouzdanje da je večni Bog bio dovoljno silan da
ispuni obećanja koja je dao Jakovu, i to bez ljudske intervencije. Ona
nije iskoristila priliku da o ovome razgovara sa svojim mužem.
Propuštena je prilika da se u vremenu potrebe približe jedno drugom.
Ona je, bez oklevanja, odlučila da obmane muža i prevari Isava.
Situacija se brzo razvijala. Pre nego što je Isav ušao u očev šator sa
činijom pripremljenog mesa, Jakov je već bio ukrao njegov blagoslov.
Reveka je mislila da je pobedila, ali nije bila u pravu. Izgubila je. Njen
lukavi postupak je Isaku naneo veliku tugu. Njegovo ime je značilo
"onaj koji se smeje", ali više nije imao čemu da se smeje. I, čak i ako je
Isav nekada poštovao majku, više nije.
47
prevariti njegov tast (1. Mojsijeva 29:25), a onda i njegova sopstvena
deca (1. Mojsijeva 37:31−35). Isto tako, koliko puta se samo Jakov
zapitao da li je stvarno čovek od Boga blagosloven, jer njegova majka
nije dozvolila Bogu priliku da to dokaže. Ukradeni blagoslov je bio
sumnjiv posed.
Nakon što je uredila sve sa Jakovom, čovekom koji je tada imao više
od 40 godina, Reveka je otišla kod Isaka. Rekla je svome mužu:
Omrzao mi je život radi ovih Hetejki. Ako se Jakov oženi Hetejkom,
kakvom između kćeri ove zemlje, da što mi život?" Ovo što je rekla bilo
je istina. Isak i ona su pretrpeli mnogo žalosti zbog Isavovih brakova.
Ipak, ona ne iskazuje ni reč pokajanja za sve što je učinila.
48
Njen početak je bio dobar, ali joj je kraj bio razočaravajući, jer nije
čekala na Gospoda (Psalam 27:14; 37:34). Mnogo šta je uzela u svoje
ruke i nije dozvolila Gospodu da se bori za nju (5. Mojsijeva 1:30; 2.
Mojsijeva 14:13). Zaboravila je da oni koji veruju ne moraju da žure
(Isaija 28:16). Nije omogućila Bogu priliku da pokaže ono šta On može
i šta hoće da učini za one koji čekaju na njega (Isaija 64:4).
49
(2) Reveka mnogo šta uzima u svoje ruke
(1. Mojsijeva 27:1−30, 41−46)
Pitanja:
50
Petefrijeva supruga, zena upravljana seksom
Petefrijeva supruga,
žena upravljana seksom
"Na osnovu biblijskog mišljenja, dva ljudska bića koja su imala
seksualni odnos, nakon toga nikada više ne mogu biti isti. Više nikada
jedno prema drugome ne mogu da se ponašaju kao da nisu imali to
iskustvo. Ljudi koji su to doživeli, bivaju vezani jedno za drugo. Ovo
stvara vezu "jedno telo" sa svim što ona podrazumeva. (Volter Trobiš)
51
čoveka Jevrejina da nas sramoti; dođe k meni da legne sa mnom, a ja
povikah iza glasa; a on kada ču gde vičem, ostavi haljinu svoju kod
mene i pobeže i otide. I ona ostavi haljinu njegovu kod sebe dok mu
gospodar dođe kući. A tada mu reče ovako govoreći: sluga Jevrejin,
kojeg si nam doveo, dođe k meni da me osramoti; a ja povikah iza
glasa, te on ostaviv haljinu svoju kod mene pobeže.
52
Ali Josifov unutrašnji život je bio još izuzetniji od njegovog lepog
izgleda, jer je imao blizinu sa Gospodom i hodao je sa njim. Više puta
Bog je Josifu u snovima otkrivao njegovu budućnost. To je bio jedan od
razloga što su braća bila ljubomorna na njega. činilo im se da on na
njih gleda s prezirom, nadmeno. Kada su, potom, shvatili da njihov
otac Jakov najviše voli Josifa, njihov bes je kulminirao. Otarasili su ga
se tako što su ga prodali putujućim trgovcima.
Uskoro je postalo vrlo jasno da je Bog bio sa Josifom, i da je, gde god
da je Josif otišao, Božji blagoslov njega sledio. Zato je Petefrijeva kuća
bila blagoslovena − zbog Josifa. Odnos uzajamnog poštovanja i
uvažavanja je rastao između Josifa i njegovog gospodara. Kao
posledica toga, rasla je i Josifova odgovornost, sve dok, konačno, nije
bio zadužen za celo domaćinstvo.
Petefrijeva supruga, koja je na prvi pogled imala sve što jedna žena
može da poželi, bila je duševno prazna, žena koja nije imala svrhu ni
cilj. Imala je previše vremena. Bila je udata za čoveka kome je posao
značio sve. Iako Biblija ne spominje decu, ako ih je i bilo, o njima je
sigurno brinula dadilja.
Možda su njena osećanja bila povređena jer joj suprug nije pružao
onoliko pažnje koliko je ona želela. Život koji je isprazan teži za
ispunjenjem, a prazno srce žudi za zadovoljstvom. Petefrijeva supruga
je na kraju ispoljila želju koja je bila u njenom srcu.
53
zadovoljstvo. Nije znala da će osećanje kojim je bila obuzeta izazvati
samo strast, emocionalno uzbuđenje koje će nju samo istrošiti, ako
sam čin nije zasnovan na ljubavi i bračnoj sigurnosti.
54
koje uništava osobu koja mu se oda. Josif je ovo dobro znao, jer je
hodao sa Bogom. On je znao šta Stvoritelju nije bilo ugodno.
Bog je kasnije svom narodu dao zakon preko Mojsija, koji je zahtevao
da se preljuba kažnjava smrću (5. Mojsijeva 22:13−14, 20−22). Bog ne
želi da čoveku uskrati zadovoljstvo; On mu želi najveću i najbolju
sreću. On želi da čoveka zaštiti od uništenja koje uvek prati nemoral.
Bog ne može da dozvoli da se najveći zemaljski dar koji je dao,
degradira i obeščasti.
"Ako ko učini preljubu sa ženom, bezuman je, dušu svoju gubi ko tako
čini. Muke i ruga dopada, i sramota se njegova ne može izbrisati."
(Priče 6:32−33). Iako je Solomon ove reči napisao posle mnogo
godina, Josif je ovaj princip razumeo i primenio u situaciji sa
Petefrijevom ženom.
55
ne isključuju, niti odstranjuju Boga. Bog je i dalje bio sa njim, kao što je
bio i u Petefrijevom domu. Ponovo je Josif za sve oko sebe bio
blagoslov. Konačno je bio nagrađen za odanost Bogu i svom
gospodaru, pa mu je dato da upravlja nad celim Egiptom. Bio je drugi u
vladanju do Faraona, vladara Egipta. Postao je zaštitnik ljudi. Konačno
je, kada im je pretila glad, bio u stanju da spase i svoju braću koja su
ga izdala.
O njoj se ništa više nije čulo − ne zbog veličine njenog greha, nego
zato što nije pokazala da joj je žao, niti je molila za oproštaj. Nije imala
želju da upozna Boga, iako je On bio voljan da joj da radost i
zadovoljstvo u životu, jer je njen život dotakao Josifovom ličnošću.
56
Petefrijeva žena je dozvolila da njeno iskušenje preraste u greh, jer
ona nije obuzdavala svoje želje, nego im je dopustila da je zavedu i
odvuku u greh (Jakov 1:14−15). Ona nije imala želju da se popravi.
57
Petefrijeva supruga, žena upravljana seksom
(1. Mojsijeva 39:1−20; 1. Solunjanima 4:3−5)
Pitanja:
58
Marija, zena voda koja je sebe precenila
59
Nemoj da ova bude kao mrtvo dete, kojemu je meso pola trulo kad
izlazi iz utrobe matere svoje. I vapi Mojsije ka Gospodu govoreći: Bože,
molim ti se, isceli je. A Gospod odgovori Mojsiju: da joj je otac njezin
pljunuo u lice, ne bi li se stidela sedam dana? Neka bude odlučena
sedam dana izvan okola, a posle neka bude opet primljena. Tako bi
Marija odlučena izvan okola sedam dana; i narod ne pođe odande
dokle Marija ne bi opet primljena.
60
Ona nije samo bila sestra koja ih je pratila. Ona je bila njihov saradnik i
posedovala je odgovornosti u vođstvu. Mariju, neudatu ženu, Bog je
pozvao na izuzetan zadatak. Imala je privilegiju da bude prva žena
prorok − Božji govornik, izaslanik.
Ona je bila jaka žena. S lakoćom je sprovodila vođstvo. Ali, kao što je
61
često slučaj, ova vrlina je postala mana. Već je rečeno da okolnosti
pokazuju kakva je jedna osoba u svojoj suštini. Okolnost koja je otkrila
Marijin unutrašnji karakter, bio je drugi Mojsijev brak koji je sklopio sa
jednom Etiopljankom.
Mojsije, veliki vođa Izraelaca, je bio Marijin mlađi brat i ona je brinula o
njemu. Brinula je za to kakve će posledice ovaj brak imati na ceo
narod. U to vreme, obično je rodbina donosila odluke o nekom
budućem braku. Posmatrajući njenu zabrinutost sa ove tačke, njena
reakcija se čini ispravnom duhovnom reakcijom jedne zrele žene. Ali,
ona je bila daleko od toga.
Marija nije bila pokrenuta brigom za dobrobit naroda, ili Mojsija, nego
ljubomorom. Aron, najpovodljiviji od njih troje, nije uspeo da se odupre
svojoj dominantnoj sestri, pa joj se pridružio. Marija i Aron su zajedno
pokušali da poljuljaju i preotmu Mojsijev autoritet. Čineći to, ugrozili su
jedinstvo i budućnost celog naroda. Štaviše, pokušali su da spreče
direktno Božje otkrivenje. Umesto da misle i brinu o koristi svih, oni su
sebično razmišljali (Filipljanima 2:3−4).
62
Bog je čoveka stvorio da se daje drugima. Kada jedna osoba to čini,
tada doživljava najveću sreću. To obogaćuje i proširuje njegove vidike.
Ali čovekov život postaje siromašan i ograničen kada on želi samo
sebično da prima − kada je on u središtu svog razmišljanja, odnosno −
kada razmišlja samo o sebi.
63
Žena koja je godinama išla ispred mase naroda pevajući, koja je
izazivala druge žene da pevaju pesme slavljenja Bogu, isključena je sa
pozicije vođstva. Njen glas, koji je nekada tako melodično slavio Boga,
sada je promuklo vikao: "Nečist, nečist", kad god bi joj se neko
približio. Delovi njenog tela će postepeno postajati sve odvratniji, sve
dok na kraju ne počnu da otpadaju. Kroz život će ići obogaljena i
usamljena dok ne umre.
Marija je morala vrlo bolno da doživi kako je u Božjim očima bio veliki
njen greh. Sramota njenog postupka mogla je da se uporedi sa tim da
otac javno pljune u lice svom detetu. Zato je svoju kaznu morala da
podnosi javno, da bi svi mogli videti kako Bog kažnjava ljude koji o sebi
misle previsoko (Rimljanima 12:3). Marija, hrabra, aktivna žena, nije
našla reči kojima bi odgovorila na Božju kaznu.
64
Biblija ne beleži nikakve naknadne pobune. Da li je ovo iskustvo
uništilo Marijinu snagu i korist? Da li je izgubila dar proroštva? Biblija o
tome ne govori, ali navodi da je umrla pre nego što je njen narod ušao
u obećanu zemlju.
65
Marija, žena vođa koja je sebe precenila
(2. Mojsijeva 15:19−21; 4. Mojsijeva 12:1−15; 20:1)
Pitanja:
66
Rava, bludnica u galeriji heroja vere
Rava, bludnica
u galeriji heroja vere
"Račun jednog gostioničara iz doba Rimljana:
P.S.
Nema posebne cene za krevet; ta cena je uključena u poslednju
stavku.
Isus Navin 2:1−21 A Isus sin Navin posla iz Sitima potajno dve uhode
rekavši im: idite, vidite zemlju i Jerihon. I oni otidoše, i dođoše u kuću
jednoj kurvi, kojoj ime beše Rava, i počinuše onde. Ali bi javljeno caru
jerihonskom i kazano: evo, ljudi dođoše ovamo noćas između sinova
Izrailjevih da uhode zemlju. I posla car jerihonski k Ravi i poruči: izvedi
ljude koji su došli k tebi i ušli u tvoju kuću, jer su došli da uhode svu
zemlju. Ali žena uzevši ona dva čoveka, sakri ih; pa reče: jeste istina
da su ljudi došli k meni, ali ja ne znah odakle bejahu; i kad se vrata
zatvarahu u sumrak, ljudi izidoše; ne znam kuda odoše; idite brzo za
njima; stignućete ih; a ona ih beše izvela na krov i sakrila ih pod lan
netrven, koji beše razastrla po krovu. I ljudi pođoše za njima u poteru
put Jordana do broda; i vrata se zatvoriše kad iziđe potera za njima.
67
Oni pak još ne behu pospali, a ona dođe k njima na krov i reče im:
znam da vam je Gospod dao ovu zemlju, jer nas spopade strah od vas,
i prepali su se od vas vi koji žive u ovoj zemlji. Jer čusmo kako je
Gospod osušio pred vama Crveno more kad izidoste iz Misira, i šta ste
učinili od dva cara amorejska koji bejahu preko Jordana, od Siona i
Oga, koje pobiste. I kad to čusmo, rastopi se srce naše, i ni u kome
već nema junaštva od straha vašega; jer je Gospod, Bog vaš, Bog
gore na nebu i dole na zemlji. Nego sada zakunite mi se Gospodom da
ćete učiniti milost domu oca mojega, kao što ja vama učinih milost, i
dajte mi znak istiniti, da ćete sačuvati život mojemu ocu i mojoj materi i
mojoj braći i mojim sestrama i svima njihovim, i da ćete izbaviti duše
naše od smrti. A ljudi joj odgovoriše: mi ćemo izginuti za vas ako ne
izdate ove naše stvari i kad nam Gospod da ovu zemlju, učinićemo ti
milost i veru.
Tada ih ona spusti kroz prozor po konopcu; jer kuća njena beše na
zidu gradskom, i ona na zidu nastavaše. I reče im: idite u goru da ne
naiđe na vas potera, i onde se krijte tri dana dokle se ne vrati potera,
pa onda idite svojim putem. A ljudi joj rekoše: bićemo prosti od ove
tvoje zakletve kojom si nas zaklela; evo, kad dođemo u zemlju, veži
ovu vrpcu od skerleta na prozor kroz koji si nas spustila i skupi kod
sebe u tu kuću oca svojega i mater i braću i sav dom oca svojega. I ko
bi god izašao iz tvoje kuće, krv njegova neka bude na njegovu glavu, a
mi da nismo krivi; a ko god da bude s tobom u kući, krv njegova neka
dođe na naše glave, ako ga se ko rukom dotakne. Ali ako izdaš ovu
stvar našu, tada ćemo biti prosti od tvoje zakletve, kojom si nas
zaklela. A ona odgovori: kako rekoste, tako neka bude. Tada ih pusti, i
otidoše; i ona veza vrpcu od skerleta na prozor.
Isus Navin 6:22−25 A onoj dvojici što uhodiše zemlju reče Isus: idite u
kuću one žene kurve, i izvedite nju i sve što je njezino, kao što ste joj
se zakleli. I otišavši oni momci što uhodiše zemlju, izvedoše Ravu i oca
joj, i mater joj i braću joj i što god beše njezino, i sav rod njezin
izvedoše, i ostaviše ih iza okola Izrailjeva. A grad spališe ognjem i što
68
beše u njemu; samo srebro i zlato i posuđe od mjedi i od gvožđa
metnuše u riznicu doma Gospodnjeg. A Ravu kurvu i dom oca njezina i
sve što beše njezino ostavi u životu Isus, i ona osta među Izrailjcima
do danas jer sakri poslanike koje posla Isus da uhode Jerihon.
69
zidu i na mestu koje je bilo iznad ostalih kuća, pa nikakve radoznale oči
nisu mogle posmatrati šta se gore odigrava. Uhode će tu biti
bezbedne, ali samo kratko vreme.
70
Rava nije oklevala. Samo što su ljudi otišli iz njene kuće, ona je
spustila crvenu traku kroz svoj prozor. Htela je da bude apsolutno
sigurna da će njena kuća biti lako prepoznatljiva u odnosu na sve
ostale.
Bog voli kada ljudi − čak i neverni − ozbiljno shvate svoj zadatak. Isus
je to kasnije potvrdio kada je svojim učenicima rekao da su sinovi ovog
sveta, u svojoj generaciji, mudriji od sinova svetla (Luka 16:8).
Sedmoga dana, Izraelci su ponovo tiho hodali oko grada. Njihova lica
su delovala svečano. Napetost sa obe strane zidina je postajala
nepodnošljiva. Unutar zidina, ljudi su budućnost gledali očima punim
užasa i straha − osim ljudi u jednoj u kući. U Ravinom domu je bila
nada i pouzdanje. Ona je sklopila savez sa Božjim narodom, pa zato i
sa samim Bogom.
71
padnu (Jevrejima 11:30−31). I ta ista vera je učinila da jedan deo
zidina ostane uspravan − zid gde je bila Ravina kuća.
Obe strane su ispunile svoj deo dogovora. Rava je ispunila svoj deo, a
Bog je nagradio njenu veru. Njena vera u pobedu izraelskog Boga bila
je toliko jaka da je bila u stanju da ubedi svoje rođake da dođu kod nje.
Svako od njih je bio pošteđen.
Ravin životni portret je bio uprljan zbog nemorala koji je na nju bacao
ljagu. Ipak je taj lik zasvetleo primerom blistajuće vere − njena vera je
bila dovoljno snažna da je pokrene na delo. Ovo je bilo neophodno,
kaže Jakov, koji takođe piše o njoj (Jakov 2:25); jer ako vera ne izdrži
proveru, ako ostane bez dela, ona je beskorisna − mrtva. Unutrašnja
vera može da se prepozna jedino spoljašnjim delima.
Rava, poput Sare, heroj vere? Da! Jer Bog ne pravi razliku među
ljudima. Za njega ne postoje nemogući slučajevi. On opravdava
grešnike. Ali Ravina priča se ne završava tu. Pokoravanje Jerihona
obeležava samo početak, jer ona je sada pronašla Boga. Njen život je
počeo da cveta. Više nije čeznula za svojim prošlim zanimanjem;
postala je uzorna i poštena domaćica. Ona, žena iz neznabožaca,
živela je među Jevrejima, udala se za Izraelca Salmona i rodila dete.
Ako treba da procenjujemo koliko je bila uspešna kao majka, i ako to
činimo kroz njenog saosećajnog i mudrog sina Voza, Rutinog muža,
onda je ona bila izvrsna, jer je Ruta prabaka cara Davida (Matej 1:5 i
Knjiga o Ruti). Rava je postala majka u rodoslovu Isusa Hrista, Mesije,
što je privilegija na kojoj bi joj zavidela svaka Jevrejka.
72
Rava, bludnica u galeriji heroja vere
(Isus Navin 2:1−21; 6:22−25
Pitanja:
73
Fenina, zena koju je nadvladala ljubomora
Fenina, žena
koju je nadvladala ljubomora
"Vodeći autoriteti iz oblasti zdravstva su došli do zaključka da dublji
uzrok mnogih bolesti leži u emocionalnim reakcijama na život.
Produžena ogorčena mržnja može oštetiti mozak, i može dovesti do
nepravilnog rada srca, visokog krvnog pritiska i akutne slabe probave −
što je sve dovoljno da ubije čoveka." (Robert D. Foster)
Izreke 6:24 Da te čuvaju od zle žene, od jezika kojim laska žena tuđa.
74
Izreke 27:4 Jarost je nemilostiva, i gnev je plah; ali ko će odeleti
zavisti?
Sud Božji je bio blizu. Ilijev dom je izgubio uticaj a narod je bio na
pragu da bude opkoljen neprijateljem, Filistejcima.
Fenina je živela u to doba. Elkana, njen muž, je ima dve žene. Bog je
imao nameru da svaki čovek ima samo jednu ženu, a svaka žena
samo jednog muža (1. Mojsijeva 2:18, Matej 19:4−6, 1. Korinćanima
7:2). Ali, pošto je njegov narod otpao od Božje savršene zamisli, On se
pobrinuo za ove izuzetke, uglavnom zato da bi zaštitio prvorođenog
sina (5. Mojsijeva 21:15−17).
75
Kao što je i Elkana doživeo, svako ko odstupi od Božjeg plana, navlači
na sebe i na druge nevolju. Činjenica da je Fenina imala dete, dok
njegova druga žena Ana nije, još je samo dolivala ulje na vatru.
S druge strane, Elkanina druga žena je bila strašno opterećena tim što
nije imala decu. Na Anu nije uticao duh vremena u kome je živela. Bog
je bio u centru njenog razmišljanja, a njena dela su bila nadahnuta
verom. Bila je lepa i nežna. Elkana je jasno video razliku među svojim
ženama. Nije mogao da se osupre tome da više voli Anu nego Feninu.
Ali Feninu nije podsticao Anin primer. U stvari, njena reakcija je bila
suprotna. Ona se uzvisivala iznad Ane jer je imala decu − mnogo dece.
U njen um nije ulazila činjenica da je Bog bio taj koji joj je omogućio da
ih ima.
76
nedostatka poniznosti. Zavist brine samo za svoje interese, a ne i za
tuđe. Biblija strogo upozorava protiv ovoga (Filipljanima 2:3−4). Zavist
nije jedna od onih malih karakternih mana sa kojima Bog dopušta
čoveku da živi. On je stavlja na spisak onih greha koje društvo smatra
mnogo većim: preljuba, idolopoklonstvo, okultizam itd (Galatima
5:19−21).
77
Fenina, žena koju je nadvladala ljubomora
(1. Samuilova 1:1−8; Priče 6:24; 14:30; 27:4)
Pitanja:
78
Ana, zena koja je verovala u molitvu
79
I sutradan uraniše, i pokloniše se Gospodu, i vratiše se i dođoše kući
svojoj u Ramat. I Elkana pozna Anu ženu svoju, i Gospod se opomenu
nje. I kad bi vreme pošto Ana zatrudnje, rodi sina, i nadene mu ime
Samuilo, jer reče, isprosih ga u Gospoda. Potom pođe onaj čovek
Elkana sa svim domom svojim da primese Gospodu godišnju žrtvu i
zavet svoj. Ali Ana ne pođe, jer reče mužu svojemu: dokle odojim dete,
onda ću ga odvesti da iziđe pred Gospoda i ostane onde doveka. I
reče joj Elkana muž njezin: čini kako ti drago, ostani dokle ga ne odojiš;
samo da hoće Gospod ispuniti reč svoju. I tako žena osta; i dojaše sina
svojega dokle ga ne odoji.
80
Duh Sveti nije smatrao da je neophodno da se ovi podaci zabeleže. Ali
Biblija kaže da je Ana bila žena koja je očigledno imala pristup Bogu.
Put do Boga je bio otvoren na osnovu oproštenja od greha kroz žrtve
koje je njen muž, kao glava porodice, redovno prinosio Gospodu.
Elkana, želeći da uteši Anu, govorio joj je da je najviše voli. Zar joj
njegova ljubavi ne znači više nego deset sinova? Ona je bila srećna jer
joj je on tako izražavao ljubav, ali su joj ove reči, takođe, dale razlog da
razmišlja i da se oseća još usamljenije. Zar se Elkana više ne nada da
će ona imati dete?
81
stajala pred njim (1. Mojsijeva 32:1−2; Luka 2:13). On je bio Bog koji je
učinio mnoga čuda za izraelski narod.
Shvatajući to, Ana je pred Boga stavila veliku molbu. Ona ga nije
vređala tražeći malu uslugu. Čovek od multimilionera ne traži deset
para. Od tako velikog Boga čovek sigurno može očekivati ništa manje
nego čudo − pravo čudo.
Ana se nije nejasno molila. Ona je iznela određen zahtev: "Bože, želim
sina." Posle molitve, usledilo je njeno obećanje. "Onda ću ga ja dati
tebi za ceo njegov život, i britva neće preći preko njegove glave." Njen
sin, ako joj ga Bog podari, biće nazirej, čovek posvećen Bogu, čovek
koji neće piti vino i nikada se neće šišati (Sudije 13:3−5; Luka 1:15;
Amos 2:12).
Ana je, u stvari, govorila: "Bože, ti znaš da želim da imam dete, ali
koliko god da ga tražim za sebe, još više ga tražim za tebe". To je
moguće.
82
Da li je Anino srce plakalo samo radi sebe, ili je ona plakala i zbog
Božjeg i svog naroda? Da li je zbog toga njena molitva imala tako
dalekosežan uticaj? Da li je shvatala koji je njen deo koji može imati u
duhovnom rešenju problema njenog naroda? Moguće je, iako je ono
što je zapisano u Pismu suviše kratko da bi ukazalo na to.
Njegove reči su, takođe, otkrile da u to vreme pijani ljudi i loše žene
nisu bili naobična pojava u domu Božjem. Čak su i Ilijevi sinovi spavali
sa ženama koje su se skupljale na vratima šatora od sastanka (1.
Samuilova 2:22).
Sa ovim rečima u njeno srce je ušao mir Božji koji prati svaku vernu
molitvu (Filipljanima 4:6−7). Ona je svoje brige odnela Bogu i ostavila
ih u njegovim rukama.
83
Ana doživela. U njeno srce je ušla sigurnost da da je njena molitva
uslišena. Spolja gledano, promena je bila izvanredna − vratio joj se
apetit i njeno lice više nije odražavalo ni tračak tuge. Živela je svoju
veru, pouzdajući se u Boga na takav način da su i drugi ljudi to
primetili.
Nije prošlo dugo, a Božja Reč se ponovo čula u celom Izraelu (1.
Samuilova 4:10). Bog se otkrivao kroz Samuila, čak i dok je Samuilo
bio još dečak. Od Dana, daleko na severu, do Versaveje, skroz na
jugu, ljudi su znali da je Samuilo prorok postavljen od Boga (1.
Samuilova 3:19−21). Ljudi su se okrenuli od idola i počeli su da služe
Bogu. Kovčeg Gospodnji, koji su oteli Filisteji kao plen i obeščastili ga,
vraćen je (1. Samilova 6 i 7). Filisteji su sklopili mir sa Izraelcima, jer je
ruka Gospodnja bila podignuta protiv Filisteja svih dana Samuilovog
života. Ponovo su osvojeni gradovi koje su bili izgubili u ratovima.
Samo će večnost otkriti šta Izrael, kome je služio kao prorok, sveštenik
i sudija, kao i milioni onih koji su proučavali njegov život, duguju
Samuilovom životu i službi.
84
O, Ana, zar nisi bila srećna kada si videla rezultate molitve koja ti je
bila uslišena? I zar nisi bila privilegovana kao Sara i Reveka, da vidiš
kako tvoje dete igra takvu ulogu u istoriji?
Marija, Hristova majka, sigurno je bila pod uticajem Anine molitve kao i
njena dirljiva pesma hvale kada je veličala Boga (Luka 1:46−55). Ana
je divno provodila vreme u toku tog perioda kada je dete raslo od
uzrasta bebe do dečkića. Ali, to vreme je brzo prošlo. I čim je Samuilo
postao dečak, ona je ispunila svoje obećanje i vratila ga Bogu od kojeg
ga je primila. Od tada, viđala ga je samo jednom godišnje, kada su ona
i njen muž Elkana prinosili žrtve u Silu (1. Samuilova 2:19−21).
85
5. Želela je da se ispuni volja Božja i da se Njegovo carstvo uveća (1.
Jovanova 5:14−15).
86
Ana, žena koja je varovala u molitvu
(1. Samuilova 1:9−28. Vidi i sve stihove u poglavlju o
Fenini.)
Pitanja:
87
Carica od Sabe, zena koja je zelela da bude mudrija
Carica od Sabe,
žena koja je želela da bude mudrija
"Od prekjuče sam pozvana na zadatak tako težak da ga niko, ko makar
i na trenutak razmisli o njegovom značaju i težini, ne bi poželeo, ali isto
tako toliko divan da sve što mogu reći jeste − ko sam ja da sam tako
privilegovana da to radim." (Kraljica Julijana holandska)
88
A car Solomon dade carici Savskoj što god zaželje i zaiska osim onoga
što joj dade sam po mogućstvu cara Solomona. Potom ona otide i vrati
se u zemlju svoju sa slugama svojim.
Ali u svom srcu je znala da mora ići. Kod kuće u njenoj carskoj palati u
Sabi, ona je stalno slušala o Solomonu, izraelskom caru, o čoveku koji
je izgleda bio izuzetno bogat i neverovatno mudar. Njegova slava je
bila poznata po celom Istoku. Cela zemlja se savetovala sa
Solomonom, da bi čula mudrost koju je Bog stavio u njegovo srce (1.
Carevima 10:24). Mnogi carevi su ga posećivali i savetovali se sa njim.
Darovali su ga vrlo bogatim darovima (2. Dnevnika 9:22−24).
89
bogove − bogove mora, zemlje, rata, vina, dana i noći, ali oni nikada
nisu nijednom problemu dali rešenje. Da li će ovaj biti u stanju da to
učini?
Prava mudrost ide ruku pod ruku sa poniznošću. Carica od Sabe je bila
dovoljno ponizna da spoljašnjem svetu kaže da traga za nečim većim i
da nije zadovoljna svojim stanjem. Svako ko je video karavan koji
prolazi, znao je da je carica od Sabe na putu za Jerusalim da se
savetuje sa mudrim Solomonom.
90
nije bilo ravne. Solomon se isticao i izdigao iznad svih drugih careva.
Njegov narod je doživeo zlatno doba svoje istorije.
Solomonov život je bio slobodan jer su njegovi gresi bili oprošteni; ova
91
istina se zasnivala na onome što je Bog rekao da se čini. Prolivena krv
jednog nedužnog stvorenja garantovala je da on − krivac − može da
živi u potpunoj slobodi (3. Mojsijeva 17:11). Njegova zajednica sa
Bogom bila je izvor celokupne njegove mudrosti, shvatanja (Izreke 2:6;
9:10) i napretka (Izreke 10:22).
Carica je zavidela ljudima koji su služili ovog cara, onima nad kojima je
on imao vlast. Ona je priznala da mudrost treba ceniti iznad svega
ostaloga (Izreke 8:11). Najneobičnije je bilo to što je ona izjavila da je
Solomon dar Božje ljubavi Božjem narodu, da bi se narodom dobro
upravljalo.
92
je važno da se stvari u vezi sa Bogom bliže istražuju. Ona je dokazala
da je to duboko shvata kada je prihvatila mogućnost da nauči od nekog
drugog − od nekog mudrijeg od nje same (Efescima 5:16). On nije
samo slušala glasine o tome kako je car Solomon mudar čovek. Ona je
učinila sve što je mogla da ga ispita da bi otkrila izvor njegove mudrosti
(Izreke 2:1−6).
Njeno traganje bi bilo neuspeh ako nije pronašla Boga. Tada bi ona
bila tragična ličnost, a ne savršeni primer kakav jeste. Biblija na ova
pitanja ne odgovara direktno. Ali, možda odgovor možemo pronaći u
Isusovim rečima kojima je On stavlja iznad Judejaca. Navodeći je kao
primer nekim farisejima i književnicima u njegovom dobu. Zar ovo nije
dokaz da je ona naučila lekcije? Carica od Sabe je bila žena koja nije
štedela ni blaga, ni truda da bi postala mudrija.
93
Carica od Sabe, žena koja je želela da bude mudrija
(1. Carevima 10:1−10,13; Matej 12:42)
Pitanja:
94
Udovica iz Sarepte, zena koja je prihvatila izazov vere
Udovica iz Sarepte,
žena koja je prihvatila izazov vere
"Vera nije tek neki čin, nego niz postupaka. Ona je stav srca koji
održavamo, bespogovorna poslušnost. Vera mora imati božansku
garanciju na kojoj se zasniva, a pronalazi je u Božjim obećanjima."
(Osvald J. Sanders)
95
sam gost tako ucvilio umorivši joj sina? I pruživ se nad detetom tri puta
zavapi ka Gospodu govoreći: Gospode Bože moj, neka se povrati u
dete duša njegova. I Gospod usliši glas Ilijin, te se povrati u dete duša
njegova i ožive. A Ilija uzev dete, snese ga iz gornje kleti u kuću i dade
ga materi njegovoj, i reče Ilija: vidi, živ je tvoj sin. A žena reče Iliji: sada
znam da si čovek Božji i da je reč Gospodnja u tvojim ustima istina.
Ostalo joj je još samo malo brašna i ulja − tek toliko da pripremi
poslednji obrok za sebe i dete. Kada to pojedu, jedino mogu još da
čekaju smrt. Izašla je napolje da sakupi drva i da pripremi poslednji
obrok. Kada je došla na gradska vrata, ugledala je čoveka u dugačkoj,
mekanoj odeći pričvršćenoj kožnim kaišom. Nije ga poznavala jer je bio
stranac. Bio je to Ilija, prorok u Izraelu.
96
za mog sina i mene, da pojedemo, pa da umremo." Očekivala je da će
njena sumorna priča njega ubediti da ona, nažalost, ne može da ispuni
njegov zahtev. Ali, to se nije desilo, jer je on odgovorio: "Ne plaši se. Idi
i spremi obrok, kao što si nameravala, ali prvo spremi meni mali kolač i
donesi mi ga. Posle toga spremi za sebe i svog sina. Jer Gospod Bog
Izraelov obećava da se brašno iz zdele neće potrošiti i ulja iz krčaga
neće nestati sve dok Gospod ponovo ne pošalje kišu na zemlju."
Ona nikada pre nije imala ništa što se ne bi potrošilo. Lično nikada nije
imala ništa ni sa Bogom izraelskim. Iako je ovaj čovek govorio u ime
Gospodnje, šta je njoj garantovalo da ga je poslao Bog? Ona je bila
spremna da preuzme rizik, ali je morala da razmišlja o životu deteta −
njenog jedinog deteta.
Ovo čudo se ponavljalo mnogo dana. Iskustvo je bilo slično onome što
su Izraelci doživljavali u pustinji − Bog se stalno brinuo za njihov hleb
(2. Mojsijeva 16). Ovo je za njenu veru postao svakodnevni izazov.
Hrane je bilo tako oskudno, da nikada nije mogla da ostavi na stranu i
pouzda se u to. Mogla je jedino da se pouzda u Božje obećanje.
Tako, svakoga dana, jedan čin vere se tražio od nje, vere u reč koja joj
97
je bila izrečena. I svakoga dana su ona, njen sin i Ilija doživljavali čudo,
jer je svakoga dana bilo dovoljno za sve njih da jedu. Ovo se dešavalo
mnogo dana. Njena vera se ukotvila u Bogu.
A onda se desilo nešto što nije mogla da razume. Ilija je došao da živi
u njenom domu; koristio je sobu na spratu. Pisac Jevrejima poslanice
kaže da gostoljubiva osoba može da ugosti i anđele, a da toga ne bude
svesna (Jevrejima 13:2). To je bilo i njeno iskustvo. Anđeo smrti, koji je
užurbano radio u vreme gladi, nije zakucao na njena vrata i ona nije
postala njegova žrtva.
98
tako zarobljena iznenađenjem i tako šokirana, da nije mogla da shvati
da je Bog za nju činio nešto divno.
Kao rezultat ovog iskustva, ona je jasno pokazala svoju veru: "Sada
znam da si ti čovek Božji i da su reči koje govoriš istina." Nikada više
nije sumnjala u Božju Reč. Drugi ispit vere je bio mnogo teži od prvog,
ali ga je ona prošla, sazrela i obogatila duhovno.
Ova čuda se nisu desila u Izraelu. Zar među Božjim narodom nije
mogao da se nađe niko da pomogne Božjem ugroženom proroku,
nego među ovima koji su ga odbacili da bi služili Valu? Da li je Bog bio
primoran da traži pomoć izvan granica Izraela? U tom teškom periodu
istorije Božjeg naroda, Bog je održavao u životu svog slugu pomoću
neznabožačke žene, udovice koja je prihvatila izazov da poveruje u
Božju Reč.
99
Udovica iz Sarepte, žena koja je prihvatila izazov
vere
(1. Carevima 17:7−24)
Pitanja:
100
Sunamka, zena koja je kreativno razmisljala
Sunamka, žena
koja je kreativno razmišljala
I Jelisije uđe u kuću, i gle, dete mrtvo leži na njegovoj postelji. I ušav
zatvori se s detetom i pomoli se Gospodu. Potom stade na postelju i
leže na dete metnuv usta svoja na usta detetu, i oči svoje na oči
njegove, i dlanove svoje na njegove dlanove, i pruži se nad njim, te se
101
zagreja telo detetu. Potom usta, i pređe po kući jednom tamo i jednom
amo, potom otide opet i pruži se nad detetom. I kihnu dete sedam
puta, i otvori dete oči svoje. Tada dozva Gijezija i reče mu: zovi
Sunamku. I on je dozva, te dođe k njemu. I on joj reče: uzmi sina
svojega. I ona ušavši pade k nogama njegovim, i pokloni mu se do
zemlje, i uzevši sina svojega otide.
Sa nekoliko oštrih crta, Biblija opisuje njen lik − velika, bogata žena,
udata za starijeg muškarca, bez dece. Ime joj se ne spominje.
Nazvana je Sunaka po imenu svoga grada.
102
Ova žena je bila vrlo zainteresovana za svet oko sebe. Prvo je mislila
na druge ljude, pa tek onda na sebe. Ona je vrlo brižljivo posmatrala
svoju okolinu, pa je među mnogima koji su svakodnevno prolazili pored
njene kuće zapazila jednu izuzetnu osobu. S obzirom na to da je bila
gostoljubiva, pozvala ga je na ručak, jer je shvatila da je on stvarno bio
neobična osoba. Bio je to prorok Jelisije.
Zahvalna žena je odgovorila da ona nema nikakvu molbu, jer ima sve
što joj je potrebno. Gijezije koji je sve posmatrao, naknadno je svom
gospodaru ukazao na sledeće: "Ona nema sina, a muž joj je star."
103
Ali, kada je primila obećanje da će dobiti sina, nije se usudila da
poveruje u to. "Nemoj, gospodaru moj, čoveče Božji; nemoj da varaš
svoju sluškinju." Ali, nije bilo prevare. Bila je to stvarnost. Božanska
stvarnost! Godinu dana kasnije, rodila je sina.
Jednoga dana, kada je dečak imao tri ili četiri godine, pridružio se
svom ocu u poljima. Tu se razboleo i za nekoliko sati umro. Majka je
telo svog mrtvog sina stavila na prorokov krevet u sobi gde se on molio
i razmišljao. Videla je da postoji samo jedno moguće rešenje − Bog!
Pošto joj je Bog dao sina, On je bio i jedini koji joj je mogao pomoći.
Pojurila je kod njegovog predstavnika, Jelisije, koji je u to vreme bio na
Karmelu. Da li su njene misli lutate i ka drugom proroku, Iliji, koji je
takođe podigao dete iz mrtvih, dete udovice iz sarepte? Zar njegov duh
nije počivao na Jelisiji?
Kada su stigli kući, baš kao i pre toga Ilija, Jelisija se ispružio nad
sićušnim mrtvim telom i podigao ga iz mrtvih. Sunamka je po drugi put
dobila svoga sina. Prvi put ga je dobila na rođenju, a sada ga je dobila
104
iz mrtvih. Nije morala da priprema sahranu, pa je spremila gozbu!
Ovo nije bio jedini blagoslov darovan Sunamki. Kada je, posle nekoliko
godina, zemlji zapretila glad ona je na to na vreme bila upozorena od
strane proroka, pa se sa porodicom preselila i izbegla nevolju. Posle
nepunih sedam godina, vratila se u svoju zemlju. Za vreme njenog
odsustva, izgubila je kuću i polja. Molila je cara da joj to nadoknadi. On
ne samo da je to učinio, nego joj je dao i sav prihod sa polja! (2.
Carevima 8:1−6).
Zašto? Zato što je to bila žena čijeg je sina Jelisije podigao iz mrtvih i
zbog njenog doprinosa Carstvu Božjem.
105
Veseleilo ili Elijav, koji su uređivali šator od sastanka (2. Mojsijeva
31:1−11). Ona je Bogu služila u svome domu. Čineći to, ona je sa
zanimanja "domaćice" skinula "rutinu". Svoja materijalna dobra je
koristila za dobrobit drugih ljudi. Proučavanje njenog života otkriva da
Bog to nagrađuje.
106
Sunamka, žena koja je kreativno razmišljala
(2. Carevima 4:8−22, 32−37)
Pitanja:
107
Jevrejska sluskinja, devojka koja je govorila o Bogu
Jevrejska sluškinja,
devojka koja je govorila o Bogu
"Pitanje koje svaki muškarac treba da postavi nije šta bi radio za
Gospoda ako bi imao više novca, vremena ili obrazovanja, nego šta će
učiniti sa onim što ima. Nije bitno to ko si ti, ili šta imaš − nego da li te
Hrist kontroliše." (nepoznati autor)
I tako siđe, i zaroni u Jordan sedam puta po reči čoveka Božjeg, i telo
njegovo posta kao u maloga deteta, i očisti se.
Dela 1:8 Nego ćete primiti silu − kad Duh Sveti siđe na vas, i bićete
moji svedoci kako u Jerusalimu tako i po svoj Judeji, i Samariji, i sve do
kraja zemlje.
108
Godina 850. pre Hrista. Zvanično, u Izraelu je vladao mir. Međutim,
trupe sirijskog cara Ven−Adada su i dalje upadale u Izrael i hvatali
zarobljenike kao plen. Jednog dana su zarobili mladu jevrejku koja nije
imala više od 15 godina. Njeno ime nije zabeleženo u Bibliji. Možda je
to zato što je ono što je o njoj rečeno toliko impresivno, da je njeno ime
od drugorazredne važnosti.
Neman je već bio mrtav čovek. Njegova fizička smrt se mogla zbiti za
mnogo godina, ali realno, za njegovu ženu, njegovog gospodara,
kolege i za malu sluškinju, on više uskoro neće postojati. Ni car, ni
pobednički trofeji nisu mogli da spreče njegovo isterivanje iz društva.
Biće primoran da kao prosjak luta izvan gradskih zidina. Svako ko mu
se približi, moraće se upozoriti da se drži na odstojanju.
Ona nije bila ogorčena zbog ropstva u kojem se našla. Njena vera u
boga, koju je primila u roditeljskom domu, ju je čuvala od toga. Ona se
109
podredila svojim gospodarima, pa je čak imala i sažaljenja prema
njima. Oni su, prepoznavši to, imali poverenja u nju.
Samo nekoliko reči, ali sve se promenilo. Umesto sigurne smrti, javila
se mogućnost života! Njena gospodarica jer ove reči ozbiljno primila, a
gospodar je smatrao da su te reči dovoljno značajne da ih prenese
caru. Car je naredio trenutnu akciju. Čim je bilo moguće, Neman je bio
na putu, noseći mnoge darove i krećući u susret proroku Jelisiji u
Samariju.
Ništa više nije rečeno o mladoj devojci čiji je život opisan u dve
rečenice. Ipak, upadljivi su neki aspekti njenog života.
110
Skoro 900. godina kasnije, Isus je svojim učenicima rekao da treba da
svedoče o Njemu. Svedočiti znači reći drugima o ličnim iskustvima, o
tome što je neko video ili čuo (1. Jovanova 1:2−3). Da bi to sproveo,
čovek mora početi u "Jerusalimu". To znači − u svom okruženju. Ako je
neko spreman da to učini, Bog će upotrebiti reči. On ih blagosilja.
Čovek koji je spreman da svedoči na takav način, imaće prilike o
kojima nikada pre nije sanjao.
Nije mnogo rekla, ali ono što je rekla, otkrilo je njenu veru − veru koja
je iskušana stvarnošću i veru koja je služila ljudima oko nje. Zbog
njene vere, jedan život je promenjen. Beznačajnost male služavke i
nije bila tako beznačajna!
111
Jevrejska sluškinja, devojka koja je govorila o Bogu
(2. Carevima 5:1−5, 14,15; Dela 1:8)
Pitanja:
112
Jestira, carica koja je svoj zivot rizikovala zbog svog naroda
Jestira 4:1, 5−16 A Mardohej doznav sve šta bi, radre haljine svoje i
obuče se u kostrijet i posu se pepelom i pođe po gradu vičući iza glasa
gorko... Tada dozva Jestira Ataha dvoranina careva, kojega joj beše
dao da je služi, i zapovedi mu za Mardoheja da razbere šta mu je i
zašto. I otide Atah k Mardoheju na ulicu gradsku koja beše pred
vratima carevim. I Mardohej mu kaza sve što mu se dogodilo i za
srebro što je obrekao Aman dati u carevu riznicu za Judejce da ih
istrebi; i prepisi od zapovesti koja bi proglašena u Susanu da se
istrebe, dade mu da je pokaže Jestiri i javi, i da joj naruči da otide k
caru i da ga umilostivi i da ga moli za svoj narod.
113
poginućete; i ko zna nisi li za ovakvo vreme došla do carstva. Tada
reče Jestira da odgovore Mardoheju: Idi, skupi sve Judejce što se
nalaze u Susanu i postite za me, i ne jedite ni pijte za tri dana ni danju
ni noću; i ja ću sa svojim devojkama postiti takođe, pa ću onda otići k
caru, ako i nije po zakonu i ako poginem, neka poginem.
Jestira 7:1−6 I tako dođe car i Aman na obed carici Jestiri. I reče car
Jestiri opet drugi da napivši se vina: šta želiš, carice Jestiro? Daće ti se
i šta moliš. Ako je i do polovine carstva, biće. Tada odgovori carica
Jestira i reče: ako sam našla milost pred tobom, care, i ako je caru
ugodno, neka mi se pokloni život moj na moju želju i narod moj na
moju molbu. Jer smo prodani ja i moj narod da nas potru, pobiju i
istrebe. Da smo prodani da budemo sluge i sluškinje, mučala bih,
premda neprijatelj ne bi mogao naknaditi štetu caru. A car Asvir
progovori i reče carici Jestiri: ko je taj? I gde je taj koji se usudio tako
činiti? A Jestira reče: protivnik i neprijatelj ovaj je zlikovac Aman. A
Aman se uplaši od cara i od carice.
Jestira stupa na scenu nakon što je jedna druga žena, carica Astina,
nestala iz carskog života. Jestira je bila žena beskrajno bogatog
persijskog cara Asvira, koji je 475 godina pre Hrista vladao nad 127
114
pokrajina od Indije do Etiopije. Njegova zimska palata se nalazila u
Susanu, oko 400 kilometara istočno od Vavilona. Podovi i stubovi su joj
bili od mermera, visile su bele, zelene i plave zavese koje su se
pridržavale kanapima od finog lana. Carska porodica i njihovi gosti bi
se opružali na kaučima od zlata i srebra. U toku gozbi, pili su iz zlatnih
sudova od kojih nijedan nije bio isti.
"Idi svome mužu, caru i moli ga da spase tvoj narod," naredio joj je.
115
Tvoj narod! To je značilo da mora otkriti svoje judejsko poreklo. Kako
će car reagovati? Da li će misliti da ga je ona prevarila? Da li je on
mrzeo njenu rasu ako Aman i mnogi drugi?
Tu je bila još jedna prepreka. Nikom nije bilo dozvoljeno da izađe pred
cara a da nije pozvan, pa ni carica. Učiniti to značilo bi reskirati život.
Niko joj nije garantovao da je car voli kao i pre. Možda je druga žena
zauzela njeno mesto.
Jestira je rekla Mardoheju da nije bila pozvana kod cara već trideset
dana. Ali, on je bio nepopustljiv; govorio joj je da je ona jedina koja
može da interveniše: "Nemoj misliti da ćeš ti izbeći smrt. Nema veze
što si carica. Svaki Judejac će umreti, mladići i sedokosi starci. Ni žene
ni deca neće biti pošteđeni," rekao je. "Ako ti i dalje budeš ćutala, onda
će pomoć i oslobođenje Judejcima doći sa druge strane, a ti i dom
tvoga oca bićete uništeni. I ko zna, možda si do carstva došla baš zbog
ovoga?"
116
Jestira nije Božju poruku primila kroz reči postavljenog proroka koji
kaže: "Tako kaže Gospod." Nije imala nebesku viziju. Bila je vođena
rečima svoga rođaka. Božje voćstvo nije moglo biti nepovoljnije. Pa
ipak je Marodhejeve reči primila kao Božje.
117
odškrinuo vrata spasenja njenog naroda. Međutim, nije se uzalud
molila ni za mudrost. Osetila je da ovo baš nije bilo vreme ni mesto za
njenu preko potrebnu molbu. Njeno sagledavanje cele ove situacije
otkriva da je bila mudra i da je kontrolisala svoje emocije i da nije bila
od onih koje su donosile ishitrene odluke. Takođe, bila je žena koja je
vrlo praktično shvatala da put do muškog srca često ide preko
stomaka. Pozvala je cara na obed − sa Amanom.
U toku tog obroka, car je ponovo zapitao: "šta hoćeš? Daću ti." Jestira
je polako napredovala, korak po korak, čekajući na Boga. U svom srcu
je osećala da joj je još uvek potrebno vreme. Još nije došlo Božje
vreme. "Dođite i sutra zajedno," molila je. I pokazalo se da je to bilo
Božje vođstvo.
Ali nije samo život Jevreja visio o koncu, nego je u pitanju bilo i
blagostanje cara. Pojavila se posledica mnogo gora od gubitka sluga i
mnogo gora od lančane reakcije mržnje koja bi se javila protiv njega −
okrenuo bi se protiv Boga. Bog je ovaj narod zvao zenicom svoga oka
(5. Mojsijeva 32:10), i On ga je čuvao i štitio. Niko nije mogao da naudi
ovome narodu a da ne iskusi na sebi Božji gnev (Zaharija 2:8−9). Čak
ni car. Zato je ona želela da ga zaštiti. Njeno shvatanje i pristup su
118
izazvali carevo poštovanje. Uspešno ga je ubedila. "Ko je i gde je taj
čovek koji je u svom srcu naumio tako nešto?" bila je careva
preneražena reakcija.
Jestira je spasla ne samo svoj život, nego i živote celog svog naroda.
Novi zavet kaže da hrišćani treba da sjaje kao svetlost svetu, kao
sjajne zvezde u noći (Filipljanima 2:15). Jestira je bila takva zvezda,
što je i značenje njenog imena, "zvezda".
119
Radona vest je stigla pre datuma masovnog pokolja. Bog je to učinio.
Dan koji je Aman na kalendaru odredio da bude dan žalosti, postao je
dan radosti. Mnogi pripadnici drugih naroda prelazili su u Judejce, jer
su tako duboko bili impresionirani time što se desilo. Želeli su da budu
na Gospodnjoj strani.
Jestira je prokrčila put, njoj nepoznat, za Hristov dolazak. Kroz nju, Bog
je ukazao na to da je njegovo vođstvo dostupno Njegovim
sledbenicima pri donošenju odluka. Ove odluke treba da se zasnivaju
na Reči Božjoj (Jovan 14:21), da se ispituju kroz molitvu (Jakov 1:5) i
kroz savet drugih (Priče 15:22), da zavise od unutrašnje sigurnosti (1.
Jovanova 3:21) i vrata koja je otvorio Bog (Otkrivenje 3:7−8).
120
Jestira, carica koja je svoj život rizikovala radi
svoga naroda
(Jestira 4:1,5−16; 7:1−6; 8:15−17)
Pitanja:
121
Jovljeva supruga, zena koja je Bogu rekla ne
Jovljeva supruga,
žena koja je Bogu rekla ne
"Glavna čovekova krivica nisu njegovi gresi. Iskušenja su velika, a
snaga slaba. Glavna krivica čoveka je u tome da on svakog momenta
može da se okrene ka Bogu, ali to ne čini." (Fountains of Jewish
wisdom. Boenam, Rabbi and Buber)
Jov 1:1−3, 6−12 Beše čovek u zemlji Uzu po imenu Jov; i taj čovek
beše dobar i pravedan, i bojaše se Boga, i uklanjaše se od zla. I rodi
mu se sedam sinova i tri kćeri. I imaše stoke sedam tisuća ovaca i tri
tisuće kamila i pet stotina jarmova volova i pet stotina magarica, i
čeljadi veoma mnogo; i beše taj čovek najveći od svih ljudi na istoku...
A jedan dan dođoše sinovi Božji da stanu pred Gospodom, a među njih
dođe i sotona. I Gospod reče sotoni: otkuda ideš? A sotona odgovori
Gospodu i reče: prohodih zemlju i obilazih. I reče Gospod sotoni: jesi li
video slugu mojega Jova? Nema onakvoga čoveka na zemlji, dobra i
pravedna, koji se boji Boga i uklanja se od zla. A sotona odgovori
Gospodu i reče: eda li se uzalud Jov boji Boga? Nisi li ga ti ogradio i
kuću njegovu i sve što ima svuda u naokolo? Delo ruku njegovih
blagoslovio si, i stoka se njegova umnožila na zemlji. Ali pruži ruku
svoju i dotakni se svega što ima, psovaće te u oči. A Gospod reče
sotoni: evo, sve što ima neka je u tvojoj ruci; samo na njega ne diži
ruke svoje. I otide sotona od Gospoda.
Jov 2:1−10 Opet jedan dan dođoše sinovi Božji da stanu pred
Gospodom, a dođe i sotona među njih da stane pred Gospodom. I
Gospod reče sotoni: otkuda ideš? A sotona odgovori Gospodu i reče:
prohodih zemlju i obilazih. I reče Gospod sotoni: jesi li video slugu
122
mojega Jova? Nema onakvog čoveka na zemlji, dobra i pravedna, koji
se boji Boga i uklanja se od zla, i još se drži dobrote svoje, premda si
me nagovorio, te ga upropastih ni za šta. A sotona odgovori Gospodu i
reče: kožu za kožu, i sve što čovek ima daće za dušu svoju. Nego
pruži ruku svoju i dotakni se kostiju njegovih i mesa njegova, psovaće
te u oči. A Gospod reče sotoni: evo ti ga u ruke; ali mu dušu čuvaj. I
sotona otide od Gospoda, i udari Jova zlim prištem od pete do temena,
te on uze crep pa se strugaše i seđaše u pepelu. I reče mu žena:
hoćeš li se još držati dobrote svoje? Prokuni Boga, pa umri. A on joj
reče: govoriš kao luda žena; dobro smo primali od Boga, a zla zar
nećemo primati? Uz sve to ne sagreši Jov usnama svojim.
Jov 42:10−13 I Gospod povrati što beše uzeto Jovu pošto se pomoli
za prijatelje svoje; i umnoži Gospod Jovu dvojinom sve što beše imao.
I dođoše k njemu sva braća njegova i sve sestre njegove i svi pređašnji
znanci njegovi, i jedoše s njim u njegovoj kući i žaleći ga tešiše ga za
sve zlo što beše Gospod putio na njega, dadoše mu svaki po novac i
po grivnu zlatnu. I Gospod blagoslovi posljedak Jovljev više nego
početak, te imaše četrnaest tisuća ovaca, i šest tisuća kamila, i tisuću
jarmova volova i tisuću magarica. I imaše sedam sinova i tri kćeri.
Jov je bio čovek koji je voleo Boga. Sve što je znao o Bogu, bilo je ono
što su mu drugi rekli, ali i to je bilo dovoljno da mu Jov služi
123
posvećeno. Dubina Jovljevog duhovnog života uticala je na i bila je
uzrok tople porodične atmosfere. Njegov život je bio toliko prožet
posvećenošću Bogu i usmerenjem na Boga, da su toga bili svesni i
ljudi oko njega. Ljudi su govorili da je Jov bio pobožan čovek i da je
baš to bio razlog njegovog napretka. Temelj života Jovljeve žene bila je
pobožnost i napredak njenog muža i njeno domaćinstvo.
124
Sotona je u potpunosti uradio svoj posao, ali i dalje nije postigao cilj.
Iako je Jov, kao čovek sa Istoka, razderao svoju odeću, njegova vera
je ostala neuzdrmana. "Go sam izašao iz utrobe matere svoje, go ću
se i vratiti onamo. Gospod dade, Gospod uze; da je blagosloveno ime
Gospodnje," (Jov 1:21) rekao je Jov.
Ali, tada dolazi najveći udarac. Njegova žena se okrenula protiv njega.
Žena, za koju je Božja namera bila da podržava Jova u dobru i u zlu,
žena koja mu je bila potrebnija nego ikada, više nije bila uz njega.
Sotona je kroz nju zaigrao na poslednju kartu. "Zar se stvarno još uvek
držiš svoga poštenja?" pitala ga je ogorčeno. "Prokuni Boga i umri!"
Jovljeva vera je izdržala čak i ovu krizu. Prava situacija je možda bila
sakrivena od njega, ali on u Boga nije sumnjao. Bog je za njega bio
stvaran. Zato je bio u stanju da prihvati od njega i dobro i zlo. Njegov
125
život je bio sazidan na steni, pa iako su oluje neprekidno udarale, ta
stena neće posustati. Bio je to temelj koji traje zauvek.
Kao što se snaga korenja drveta proverava u oluji, tako oluje tuge i
žalosti i neobjašnjiva iskustva otkrivaju životni temelj čoveka. Jov je
imao čvrst temelj; njegova žena nije. Naravno, njena tuga je bila
strašna. Teško je razumeti njen gubitak. Ona se mogla održati jedino
da je svoj život utemeljila na istom čvrstom temelju, kao njen muž. Ali,
različite reakcije na priliku u kojoj su se našli, nisu bile posledica
različitog načina na koji su doživeli tugu, nego posledica temelja na
kome su se nalazili (Matej 7:24−27). Tako ona nije mogla da bude
podrška mužu u najtežem periodu njegovog života.
Jov više nije morao da se oslanja na iskustva drugih ljudi, jer je lično
sreo Boga. Ovo ga je vodilo u pokajanje i poniznost (Jov 42:6). Ove
dve osobine su neizbežne posledice susreta sa Bogom.
126
Jov je shvatio sebe i Boga. Razumeo je da je potreban Posrednik
između Boga i čoveka (Jov 9:32−35; 16:19). Ta patnja je imala
pozitivne posledica na njega. Otkrila je Jovu ono što nikada pre nije
znao. Poput Jakova, i on se rvao sa Bogom i nadvladao (1. Mojsijeva
32:28). rezultat je bio bogatiji i srećniji život.
127
Božje naručje. Ali njegova žena je u kritičnim trenucima svoga života
Bogu rekla ne. Zato ona nije dobar primer, koji bi trebalo slediti.
128
Jovljeva supruga, žena koja je Bogu rekla ne
(Jov 1:1−3, 6−12; 2:1−10; 42:10−13; Rimljanima 8:28)
Pitanja:
129
Marija, najprivilegovanija medu zenama
Marija,
najprivilegovanija među ženama
"Veliča duša moja Gospoda, i obradova se duh moj Bogu, mome
spasitelju; što pogleda na poniznost svoje služiteljke. Jer, gle, od sada
će me svi naraštaji smatrati blaženom." (Marija, Luka 1:46−48)
130
Duha je Svetoga. Ona će roditi sina i ti ćeš mu dati ime Isus, jer će on
spasti narod svoj od grehova njihovih. A sve ovo dogodilo se da se
ispuni što je Gospod rekao preko proroka koji kaže: "Gle, devojka će
začeti i rodiće sina, i nadenuće mu ime Emanuil", što prevedeno znači:
"Sa nama Bog". A kada se Josif probudi od sna, učini kako mu je
naredio anđeo Gospodnji, i uze ženu svoju. I ne poznavaše je dok ne
rodi sina, i dade mu ime Isus.
Luka 2:6−14 A kad su bili onde, dođe vreme da ona rodi, i rodi svoga
sina prvenca, te ga povi u pelene i metnu u jasle, jer za njih nije bilo
mesta u gostionici. A u istom tom kraju pastiri su noćivali pod vedrim
nebom stražareći kod svoga stada. I anđeo Gospodnji im pristupi i
slava Gospodnja ih obasja, te se uplašiše vrlo. Anđeo im pak reče: ne
bojte se; jer gle, javljam vam veliku radost koja će biti svemu narodu,
zato što vam se danas rodio Spasitelj u Davidovom gradu, koji je
Hristos Gospod. I ovo vam je znak; naći ćete dete povijeno u pelene
gde leži u jaslama. I odjednom se sa anđelom stvori mnoštvo nebeske
vojske hvaleći Boga i govoreći: slava Bogu na visini i na zemlji mir
među ljudima koji su po Božjoj volji.
131
"Ja sam sluškinja Gospodnja i učiniću sve što On želi", rekla je
zamuckujući, potpuno preplavljena i obuzeta porukom koju joj je anđeo
upravo doneo. U svojim mislima je pravila pregled onoga što joj je
rekao. Ona, Marija, postaće Mesijina majka! Iskupitelj koji je bio prvi
put obećan Adamu, a onda još jasnije Avramu, i o kome su govorili
mnogi proroci, doći će preko nje na ovaj svet.
Anđeo je počeo ovim rečima: "Ne plaši se, Marija, jer je Bog odlučio da
te blagoslovi." Onda joj je rekao kako će Duh Sveti u njoj učiniti to delo.
Njeno Dete će se zvati Sin Božji.
132
gledajući netremice u anđela koji je odlazio.
Ovo nije bio nepromišljen odgovor. Njen Sin, Onaj koga su upravo
najavili, izreći će skoro iste reči u Getsemanskom vrtu: "Ne moja volja,
nego tvoja neka bude." (Matej 26:39). U budućnosti, ona će imati
dovoljno mogućnosti da dokaže da je mislila upravo to što je rekla.
Međutim, u tom momentu, nije mogla predvideti posledice.
Pošto je on nju voleo, nije želeo da je javno optuži, jer da jeste, kao što
je Zakon to očekivao od njega, Marija bi bila osuđena na smrt. Zakon
je kazivao da ako Jevrejka mlada prevari svoga muža, i na dan udaje
ne bude devica, treba da se obavezno kamenuje (5. Mojsijeva
22:20−21).
133
Josif će takođe biti privilegovan jer će biti zemaljaski otac Detetu. One
će biti onaj ko će Detetu dati ime Isus. Za njega će biti čast da uči i
obrazuje Hrista, baš kao da je njegov sin. Josifova kuća će biti kuća u
kojoj će Sinu Božjem, za vreme zemaljskog života, biti najprijatnije. Za
Isusa će to biti jedini zemljaski dom.
134
Kada se rođenje Deteta približilo, cezar August je naredio da se po
narodu sprovede popis. Marija i Josif su krenuli na dug put od
Nazareta u Vitlejem u postojbinu cara Davida, njihovog pretka, da se
popišu. Kao što su očekivali, svaka krčma je bila puna. Vitlejem,
smešten na putu karavana od Jerusalima do Hevrona, bio je vrlo
zaposlen i užurban grad.
Dok su ona i Josif bili sami i usamljeni, desilo se čudo. Jako svetlo je
zasjalo u noći − svetlo sjajnije od dnevnog. Odjednom se velika vojska
anđela pojavila. "Slava na visini Bogu i na zemlji mir..." pevali su dok
su objavljivali rođenje Božjeg Sina, Spasitelja sveta.
Ona je tiho sedela neznajući tačno šta da kaže; njeno srce je sve ove
dragocene uspomene pamtilo.
135
Starčev govor je bio vođen Svetim Duhom. Marija i Josif se više nisu
pitali da li u naručju drže Sina Božjega.
Ana, stara proročica, koja je kao i Simeon provela veći deo svog života
u Božjem prisustvu, takođe je shvatila da je Dete obećani Mesija.
Nije dugo prošlo pre nego što je stigla prva tuga. Car Irod je poubijao
sve dečake do dve godine starosti u Vitlejemu, nadajući se da će ubiti
jevrejskog cara koga su objavili (Matej 2:13−16). Josif i njegova mala
porodica su pobegli, jer ih je Bog upozorio. Međutim, bili su prisiljeni da
na taj dugački put krenu kroz negostoljubivu pustinju Negev, zemlju
bez hrane i vode. Ono što je ovaj put ka Egiptu Mariji učinilo još težim,
bilo je saznanje da su mnoga deca pobijena zbog njenog Sina. U
mislima je čula krike nedužnih beba koje su brutalno pogubljene. Pošto
je tek i sama postala majka, lako se poistovećivala sa bolom majki koje
su izgubile decu. Majka Sina Božjega je uvidela da je velika radost
pomešana sa mnogim suzama.
136
Odrasli su uživali u suviše retkim susretima sa rođacima i prijateljima iz
daleka. Hodali su i razgovarali glasno ulicama. Deca su žamorila i
cvrkutala kao ptići dok su se veselo igrala. Bilo je vrlo lako da se ne
primeti kako neko od njih, u tom mnoštvu, nedostaje. Roditelji su
prirodno pretpostavljali da je dete u društvu sa drugom decom negde u
grupi.
Zato Josif i Marija nisu otkrili da Isus nije sa njima, sve dok nisu već bili
na zamornom putu ka kući. Nigde nisu mogli da ga nađu. Konačno,
teška srca, vratili su se u Jerusalim u potrazi za njim.
Njegovog oca? Ali Josif ga traži svuda zajedno sa majkom. Zar ona
nije shvatila da on govori o svom nebeskom Ocu?
137
Kada su se vratili u Nazaret, sve je izgledalo kao i pre − nepromenjeno.
Isus im je bio poslušan kao i pre. Ali, u Marijinom srcu se nešto desilo.
Ona je čuvala ovo sećanje zajedno sa svim ostalim u svom srcu. Bila
joj je data prilika da svoje majčinske želje podredi Božjoj volji.
Misli neke osobe određuju i njene postupke. Sledeći taj princip, Josif i
Marija su težili tome da svoj dom tako urede i da obezbede takvo
obrazovanje svojoj deci da deca mogu da se prilagođavaju Božjim
mislima. U tom domu u Nazaretu je bila prijateljska atmosfera. Bila je
prožeta duhom prave poniznosti i prirodne posvećenosti. Tu je vladao
duh koji je deci olakšavao da budu poslušni svojim roditeljima. Baš u
domu Josifa i Marije Isus se prvi put susreo sa Pismom. Njegova
majka je volela Božju Reč i to je za Isusa bio pravi primer.
138
Ljudi ga više nisu zvali tesarev sin. Sada je On bio tesar (Marko 6:3).
Marija nije bila uvredljiva, a ako joj je bilo neprijatno, nije to primetila.
"Učinite sve što vam kaže", rekla je slugama, jer je znala da je On Bog
i da može učiniti čudo.
139
stalno stavlja Bogu na raspolaganje.
Ona se nije trudila da je ignoriše, ili da sebi olakša. Poput Njega, i ona
je do poslednje kapi ispila gorku čašu patnje. Bila je uz njega do
poslednjeg momenta. Videla je agoniju i čula kako ga ismejavaju i
rugaju mu se.
Marija je stajala ispod krsta i trpela sa Njim. Ovo je bio deo majčinstva.
U njenoj glavi su još uvek odzvanjale reči: "Neka mi bude kako si
kazao." Izdržala je jedino zato što se potpuno predala Gospodu. Kako
se osećala − to je bilo u drugom planu.
140
Isus ju je video, pa iako je bio u smrtnoj agoniji, nije zaboravio da se
pobrine za nju. "Ženo, eto ti sina", čula ga je kako govori. Zatim je
rekao Jovanu, čoveku koga je na zemlji najviše voleo: "Eto ti majke."
(Jovan 19:26−27).
Iako je izgubila Sina, nije bila obuzeta svojim ličnim gubitkom, nego je
prihvatila da je njen zadatak u vezi sa Njim ispunjen.
141
Marija, najprivilegovanija među ženama
(Luka 1:26−38; Matej 1:18−25; Luka 2:6−14, 17−19,
33−35; Jovan 19:25−27)
Pitanja:
142
Jelisaveta, zena cvrstog karaktera i dobar zivotni saputnik
143
rečima koje će se ispuniti u svoje vreme.
Luka 1:24−25 A posle ovih dana zače njegova žena Jelisaveta i krila
se pet meseci govoreći: tako mi je učinio Gospod u vreme kada
pogleda na mene da ukloni moju sramotu među ljudima.
Luka 1:39−45 U one dane Marija usta i pohita u gorski kraj u jedan
Judin grad, pa uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Jelisavetu. Kada
Jelisaveta ču Marijin pozdrav, zaigra dete u njenoj utrobi, i napuni se
Duha Svetoga Jelisaveta, te povika iz glasa i reče: blagoslovena si
među ženama i blagosloven je plod utrobe tvoje. I otkud mi to da majka
moga Gospoda dođe k meni? Jer gle, kad glas tvoga pozdrava dođe
do mojih ušiju, zaigra dete od radosti u mojoj utrobi. I blažena je ona
koja je poverovala da će se ispuniti što joj je Gospod rekao.
O njoj niko nije ružno govorio. Ona nije samo pratila duhovno
stražarenje svog pobožnog muža, nego je nezavisno od njega razvila
duhovni život i bila je poštovana zbog svog ličnog zajedništva sa
Bogom.
144
majke koja je od tada donosila decu na svet, nadala se da će postati
Mesijina majka. Ipak je pretrpela isto poniženje kao i svaka druga
Jevrejka zato što je bila bez dece, jer je bila uskraćena za blagoslov u
deci.
Sada je već bila vrlo stara, a toliko željeno dete nije stiglo. Da li je još
uvek bila puna iščekivanja, čak i u ovom dobu? Ili se predala misli da
njene molitve nisu Bogu ugodne i da neće imati dece?
145
mirnoću će isterati bat dečjih nogu i njegovo glasno smejanje. Ali, Bog
je imao još neke dobre vesti.
Njihovo dete neće biti kao ostala deca. On će biti čovek posvećen
Bogu, čovek koji će pomoći da se njegov narod vrati Bogu. Isus će o
njemu svedočiti rečima da je najveći čovek koji je ikada živeo (Matej
11:11).
Dok većina ljudi na Zapadu jednostavno izabere lepo ime za dete, ili ga
nazovu po posebnom prijatelju, u Jelisavetinom društvu to nije bio
146
običaj. Jovanovo ime je bilo kao prodoran uzvik: "Bog je milostiv!" Sam
Bog je Jovanu dao ime. Niko mu nije mogao dati lepše ime.
Ali njen pravi razlog je bio Bog. Ona se divila čudu koje se događalo −
ne samo zato što je Bog ponovo dokazao da je specijalista za
nemoguće, nego i zbog njegove beskrajne vernosti.
Bog je za Zahariju i nju imao na umu vrlo posebnog sina, ali su zato
morali da čekaju na njegovo vreme. Njegovo vreme nije moglo doći pre
rođenja Gospoda Isusa Hrista koje samo što se nije desilo. Ona će na
svet doneti izuzetno dete, dete koje će u istoriji zauzeti posebno mesto.
Bila je stvarno blagoslovena.
147
Ona nije popustila pred pritiskom, nego je ostala odana svome mužu i
Bogu. Čvrsto i odlučno je rekla: "Zvaće se Jovan."
148
ovome. Nije čudo što su svi ljudi u brdovitom delu Judeje, koji su živeli
u njihovoj blizini, pričali o Jovanu i njegovim roditeljima. Ljudi su primali
k srcu ono što se dešavalo i govorili su: "Pogledaj to dete. čekaj i
videćeš šta će od njega biti. Božja ruka je na poseban način nad njim."
(Luka 1:65−66).
Bog može da upotrebi ovakvu ženu da učini divne stvari. Takva žena je
dobar životni saputnik.
149
Jelisaveta, žena čvrstog karaktera i dobar životni
saputnik
(Luka 1:5−20, 24−25, 39−45)
Pitanja:
150
Ana, zena koju nije unistilo slomljeno srce
Psalam 147:3 Isceljuje one koji su skrušena srca i leči tuge njihove.
151
Može li jedna osoba da umre zbog slomljenog srca?
Proroci su bili obični ljudi. Žene proroci su bile retke. Biblija spominje
mali broj − Marija, Devora, Hulda i Noadija iz Starog zaveta; a u
Novom zavetu imamo četiri kćeri evangeliste Filipa.
Bila je čast biti proročica. Žena koja, kao i muški prorok, govori Reč
Božju ljudima bila je izuzetno privilegovana. Ana je pripadala baš toj
grupi.
Udovice često zauzimaju ovaj stav: "Kada mi je muž umro, moj život se
zaustavio." Ana je zauzela sasvim drugačiji pogled na život. Nakon
velike nesreće u njenom životu, nije pobegla u izolaciju i
samosažaljenje. Svojim rođacima nije postala teret. Nije postala
usamljena žena kojoj život nema šta da ponudi, niti je postala osoba
koju su svi sažaljevali, ali kome niko nije mogao da pomogne.
152
A nije pobegla ni u prošlost. Ovo je jedna od najvećih opasnosti sa
kojima se udovice suočavaju, i samo one koje su poput Ane izgubile
životnog saputnika, znaju kako ovo može biti opasna pretnja za njihov
duhovni život.
Kada se slomi jedinstvo bračnog para, šta ostaje u jednoj osobi koja je
podeljena na dvoje. Čak i nakon relativno kratkog braka, onaj ko ostaje
nikada više nije isti kao pre. On ostaje samo polovina od prethodnog
para.
Ana je bila obuzeta Božjim delom ne samo u toku dana, nego i tokom
noći. Ipak, uprkos svim njenim aktivnostima, ona nije iz vida izgubila
ljude. Pravi život i hod sa Bogom nije samo introspektivan (usmeren na
samoispitivanje), nego je i usmeren i ka spolja. On se trudi da druge
usreći. Soren Kirkegard je jednom rekao: "Vrata sreće se otvaraju ka
spolja... prema drugima."
153
U Anino vreme, svet je bio u tami, mraku i bez nade. Narod je bio
ophrvan problemima. Mnogi su zato svesno ili nesvesno tražili
iskupljenje koje samo od Boga može doći − dolazak Mesije.
154
Ana, žena koju nije uništilo slomljeno srce
(Jeremija 49:11; Psalam 147:3; Luka 2:22−27, 36−38)
Pitanja:
155
Udovica, zena koja je umela da upravlja novcem
156
praznik.
Ali jedna žena se nije pridružila slavljenicima. Ona svoj novac nije
potrošila na namirnice, jer i nije imala mnogo − ali je tačno znala šta da
uradi sa tim što je imala. Koračala je pravo prema Hramu i tamo je, bez
ustezanja, svoja dva novčića stavila u kovčeg. Bogataši su se gurali i
stavljali velike svote novca u kovčeg − bio je to novac iz njihovog obilja.
Ona se, zatim, povukla neprimetno kako je i došla.
Neprimetno?
Ne, bar što se Isusa ticalo. On je bio u Hramu. Brojne su bile njegove
posete domu njegovog Oca. Za nekoliko dana, njega će zarobiti u vrtu
naspram trga ispred Hrama, tačno preko puta potoka Kidron. Zatim će
ga razapeti. Desiće se važne stvari. U stvari, desiće se najvažniji
događaj u istoriji. Pa ipak, On je imao vremena da primeti sirotu
udovicu koja daje svoja dva novčića.
Ali Isus je mislio da je njen dar vrlo važan, pa je pažnju svojih učenika
usmerio na nju. Rekao je: "Ova sirota udovica je u kutiju za priloge
stavila više nego svi drugi. Jer dok su drugi davali od suviška, ona,
tako siromašna, stavila je sve što je imala." Za Gospoda nije bilo važno
koliko je dala, nego koliko joj je ostalo. Njoj nije ostalo ništa. Isus je
gledao na to šta je novac predstavljao onome ko ga je davao. Za ovu
ženu, ta dva novčića su bila sve što je imala.
157
Za Boga, novac sam po sebi nema nikakvu vrednost. Pavle je napisao:
"Bog koji je stvorio svet i sve što je u njemu, kao gospodar neba i
zemlje ne stanuje u rukotvorenim hramovima, niti prima službe od
ljudskih ruku − kao da ima potrebu za čim, pošto sam daje svima život,
i dah, i sve." (Dela 17:24−25). Bog je zainteresovan za motive osobe
koja daje. On zna, da po svojoj prirodi, ljudi vole da se drže svoga
novca. Oni često zaboravljaju da samo Božjom milošću mogu da
zarade novac, pošto im On daje zdravlje i zdrav razum (Priče 10:22).
Često pogrešno misle: "Sa mojim novcem mogu da radim šta hoću."
Bog ne želi da ljudi daju zato što je njemu to potrebno. On samo želi da
taj novac upotrebe na pravi način. On zna da ako jedna osoba da od
onoga što ima, onda daje zato što voli Boga; zato što želi da sve deli
sa njim − čak i svoje imanje. Bog, tada, umnožava stvarnu vrednost
novca kao što umnožava hleb i ribu (Luka 9:12−17). Osoba koja sve
deli sa Bogom, otkriće da tako mnogo može da se učini sa onim što se
malo ima, kada Bog na to doda svoj blagoslov.
158
Da li je ova žena osetila da će Bog dati svoga Sina za ovaj svet? Bio je
to najveći čin ljubavi? Da li je to bio razlog što je ona htela da pokaže
svoju ljubav prema njemu kroz potpuno posvećivanje? Shvatala je da
davanje nije bilo isključiva privilegija bogatih. Siromašni ljudi mogu
imati istu priliku. Procenat koji siromašni daju od svojih primanja nije
manji od procenta koji daju bogati. Iako iznos novca biva manji,
procenat ostaje isti.
Šteta što se veo koji je prekrivao život ove žene uklonio na kratko. Bilo
bi zanimljivo znati kako se On, koga je dotakao njen posebni dar,
pobrinuo za nju. Zar nije kroz Solomona rekao: "Poštuj Gospoda
imanjem svojim, i prvinama od svega dohotka svojega. I biće pune
žitnice tvoje obilja i presipaće se vino iz kaca tvojih" (Filipljanima 4:17).
I zar nije kroz Malahijina usta obećao kišu blagoslova onome ko da
samo deseti deo svoga prihoda? (Malahija 3:10). Siromašna udovica
se nije zadovoljila time što će dati samo deo novca. Desetak je bio tako
mali čin posvećenosti Bogu. Htela je da da sto posto. Pošto Bog ne želi
nijednom čoveku da ostane dužan, ne postoje granice blagoslovima
koje je On mogao izliti na tu siromašnu ženu.
159
Udovica, žena koja je umela da upravlja novcem
(Marko 12:41−44; 2. Korinćanima 9:6−8)
Pitanja:
160
Marta iz Vitanije, zena koja je drugorazrednim stvarima dala prioritet
Jovan 11:17−27 Isus pak dođe i nađe ga kako je već četiri dana u
grobu. A Vitanija je bila blizu Jerusalima, oko petnaest stadija daleko. I
mnogi Judeji behu došli Marti i Mariji da ih teše za (njihovim) bratom.
Čim je Marta čula da Isus dolazi, iziđe mu u susret: a Marija je sedela
kod kuće. Tada Marta reče Isusu: Gospode, da si bio ovde, ne bi umro
moj brat. I sad znam da će ti Bog dati, ako ma šta zamoliš od Boga.
Reče joj Isus: vaskrsnuće tvoj brat. Marta mu reče: znam da će
vaskrsnuti prilikom vaskrsenja u poslednji dan. Reče joj Isus: ja sam
vaskrsenje i život: ko veruje u mene − živeće − ako i umre. I svaki, koji
živi i veruje u mene, neće umreti doveka: veruješ li to? Reče mu: da,
Gospode: ja sam uverena da si ti Hristos, Sin Božiji, koji treba da dođe
na svet.
161
Jovan 11:32−44 A kad Marija dođe na mesto gde je bio Isus, videvši
ga pade pred njegove noge, govoreći mu: Gospode, da si bio ovde, ne
bi umro moj brat. Kada je Isus video kako ona plače, i kako plaču
Judeji koji su došli s njom, uzbudi se jako u duši, uzruja se i reče: gde
ste ga stavili? Rekoše mu: Gospode, dođi i vidi. Isusu udariše suze.
Tada rekoše Judeji: gle, kako ga je voleo. A neki od njih rekoše: zar
nije mogao ovaj, koji je otvorio oči slepome, da učini da i ovaj ne umre?
Posetioci nisu bili nepoznati. Isus je bio dobar prijatelj Marte, njene
sestre Marije i brata Lazara. Ponekad bi kasno noću došao i ostao sa
njima u Vitaniji.
Marta je bila zahvalna što je njen Učitelj, koji nije imao gde da zakloni
svoju glavu (Matej 8:20), kod njih osećao kao kod kuće. Ona je bila
gostoljubiva i s ljubavlju je svoj dom otvarala drugima. Smatrala je
čašću što može da primi ove goste.
162
slabo snabdevena hranom. Ona je bila dovoljno bogata. Međutim, nju
je nerviralo što joj njena sestra Marija ne pomaže pri pripremanju.
Marta nije bila manje srećna od nje što je Isus došao kod njih, ali nije u
potpunosti uživala. Njene misli su stalno bile obuzete detaljima
drugorazrednih stvari. Zato joj je izmakla veličina ove prilike u kojoj se
nalazila. Bila je nervozna. Razdražena! I, kao i obično u ovakvoj
situaciji, okrivila je nekog drugog.
163
uradiš, čak i najsitnije detalje? Zar ne shvataš da ja ionako više volim
jednostavna jela? U mom Carstvu prednost se daje duhovnim
stvarima. Ispitaj se. Upoznaj svoje srce. Sagledaj stvari iz moje tačke
gledišta.
Mariji, nastavio je, nije potreban ukor, niti treba da se ispravlja. Tebi je
to potrebno. Ali sve ovo govorim zato što te volim (Jevrejima 12:5−6).
Stvari privremene vrednosti, brige za ovaj svet guše moju Reč (Marko
4:19) i zatamnjuju tvoj pogled na večne vrednosti. Marta, takođe, pazi
kada nekog drugog sudiš (Matej 7:1−2). Bože to ostavi meni (1.
Korinćanima 4:5). Ispitaj sebe i prosudi svoje srce (2. Korinćanima
13:5).
Ovo je bilo iznad njihovih očekivanja. Zato su sestre mnogo puta u toku
dana ponavljale: "Da je Gospod došao, Lazar ne bi umro."
Onda, kada je Lazar već četiri dana bio u grobu, a kuća puna prijatelja
koji su ih tešili, stigao je Isus. Marija, ophrvana žalošću, ostala je kod
kuće, ali Marta nije mogla protiv sebe. Kako da mirno sedi kod kuće,
kad Učitelj dolazi? Nemoguće! Izašla mu je u susret i ponovila ono što
su ona i Marija toliko puta veće rekle: "Ovo se, Gospode, ne bi desilo
164
da si ti bio ovde."
Ono što se zatim desilo, stvarno je bilo dirljivo. Marta je pozvala Mariju.
Ova je došla i pozdravila se sa Isusom. Videle su da je Isus duboko
potresen. Obistinile su se reči proka Isaije: "U svakoj tuzi njihovoj on
beše tužan." (Isaija 63:9).
Lazarove sestre i svi ostali koji su došli da žale, videli su to. Neko je
rekao: "Koliko ga je voleo". Drugi su kritički govorili: "Slepcu je otvorio
oči, zar ne? Pa zašto nije mogao da spreči da Lazar umre?"
165
A onda je na svetlo izašla Isusova patnja. On je patio ne samo u svojoj
smrti koja mu se približavala. U ovom svetom trenutku, kad je On
dokazao svoju pobedu nad smrću, Isus je patio u životu. On je to činio
svakog dana svog zemaljskog života. Trpeo je zbog nerazumevanja
ljudi (Marko 6:1−6). Trpeo je zbog neverstva svojih prijatelja (Luka 22:
39−45; Matej 26:31−35). Patio je i zbog Marte − zbog načina na koji je
trošila svoju snagu − i zbog toga kako je posredovala.
"Zar ti nisam rekao da ćeš videti slavu Božju ako veruješ?" odgovorio
je Isus.
Na njegov povik: "Lazare, izađi!" smrt je pustila svoj plen. Lazar je pred
njima stajao živ. Mogli su ga dodirnuti. Isus koga su okrivili da je
neosetljiv na žalost svojih prijatelja, sada je svoje prijateljstvo svojim
životom zapečatio sa ljudima iz Vitanije.
166
Isus je voleo Martu. On joj je ukazao čast pruživši joj svoje prijateljstvo.
167
Marta iz Vitanije, žena koja je drugorazrednim
stvarima dala prioritet
(Luka 10:38−42; Jovan 11:17−27, 32−44. Takođe
pogledaj i biblijske odeljke o Mariji iz Vitanije u
sledećem poglavlju.)
Pitanja
168
Marija iz Vitanije, zena koja je umela da izabere najbolje
Jovan 12:1−11 Šest dana pre Pashe dođe Isus u Vitaniju, gde je bio
Lazar koga je Isus vaskrsao iz mrtvih. Onde mu prirediše večeru, i
Marta je služila, a Lazar je bio jedan od onih koji su s njim ležali za
trpezom. Tada Marija uze litru pravog, skupocenog nardova mira,
pomaza Isusove noge, te mu otr noge svojom kosom: i kuća se napuni
mirisom od mira. A Juda Iskariotski, jedan od njegovih učenika, koji je
nameravao da ga izda, reče: zašto se ovo miro nije prodalo za tri
stotine dinara i to dalo siromasima? Ali ovo reče ne zato što se brinuo
za siromahe, nego što je bio lopov, kod njega je bila blagajna, te je
uzimao što se u nju stavljalo. No Isus reče: pusti je, neka sačuva to za
dan moga pogreba. Jer siromahe imate svagda sa sobom, a mene
nemate svagda. Tako doznaše mnogi Judeji da je onde, pa dođoše ne
samo radi Isusa, nego i da vide Lazara koga je vaskrsao iz mrtvih.
Prvosveštenici pak odlučiše da ubiju i Lazara, jer su mnogi Judeji
odlazili zbog njega i verovali u Isusa.
169
Jedva su je primetili kada je ušla u prostoriju. Pogledala je ljude koji su
bili okupljeni, a onda sela pored počasnog gosta. Jednostavnim
pokretom je uredila svoju dugačku haljinu u čijim je naborima bila
skrivena mala posuda. Divno − njen dolazak nije uznemirio ni
poremetio razgovor među gostima. Duboki muški glasovi su ispunjavali
prostoriju, kao i pre. Već je bila navikla da sedi pored Isusovih nogu, a
prisutni su je već viđali kako to čini (Luka 10:39).
170
kojima pre nije ni sanjala. Živela je u zajedništvu sa Hristom (1.
Korinćanima 1:9). Osećala je da je baš to bio ona svrha života na koju
je i pozvana. Prvi rezultat je bila glad za Božjom Rečju. Hleb − hrana
samo za telo − ne može da zadovolji ljudsko biće. Unutrašnji čovek
mora da se nahrani Božjom Rečju (Matej 4:4).
171
podigao Lazara iz mrtvih, potpisao je svoju smrtnu presudu.
Parfem je bio vrlo skup. Količina koju je ona imala u toj posudi iznosila
je ukupna godišnja primanja jednog radnika (Matej 20:2). Nard je bio
ulje koje se koristilo za balsamovanje. Ovo se koristi za pogreb, mislila
je. Ne! Potisnula je tu misao čim joj je došla na um. Živi, a ne mrtvi,
Gospod je onaj koji treba da primi njenu slavu. Vreme je da sada nešto
učini za njega.
172
Brzo je sprovela plan, kao da se plašila da je neko ne spreči u tome −
ili kao da joj nije još mnogo vremena ostalo.
Ali Isus je nije samo odbranio, nego i pohvalio: "Ona je učinila ono što
173
je mogla." (Marko 14:8).
Marija nije bila opet ukorena. Naprotiv, tog trenutka, Isus joj je podigao
spomenik od kamena ili bronze. " I zaista vam kažem: gde god se
uspropoveda evanđelje po svemu svetu, kazaće se i šta ona učini − za
sećanje na nju." (Marko 14:9).
174
Marija iz Vitanije, žena koja je umela da izabere
najbolje
(Jovan 12:1−11; Matej 26:13. Takođe pogledaj biblijske
odeljke u prethodnom poglavlju o Marti.)
Pitanja:
175
Samaricanka, zena koja je Isusu rekla da
Samarićanka,
žena koja je Isusu rekla da
"Hristos me je doveo do iskustva preplavljujuće stvarnosti... šta to
znači, ne može se rečima opisati u životu koji ne poznaje slobodu,
budućnost, radost i potpunu promenu." (Vilhelmina, bivša holandska
kraljica)
176
Isus: veruj mi, ženo, da ide čas kada se nećete moliti Ocu ni na ovoj
gori ni u Jerusalimu. Vi se molite onome što ne znate, mi se molimo
onome što znamo, jer spasenje dolazi od Judeja. Nego ide čas i već je
tu kada će se pravi bogomoljci moliti Ocu u duhu i istini: jer Bog želi
takve bogomoljce. Bog je duh, i koji mu se mole treba da se mole u
duhu i istini. Reče mu žena: znam da će doći Mesija, koji se zove
Hristos: kada on dođe, obavestiće nas o svemu. Reče joj Isus: ja sam
− koji govorim s tobom.
Dok je bila još daleko, videla je kako neki čovek sedi pored bunara.
Čak i sa te udaljenosti primetila je kako je obučen. Dok mu je prilazila,
po odeći i drugim obeležjima je zapazila da je Jevrejin. Pitala se šta li
je tog čoveka dovelo ovamo. Jevreji su imali tako duboko ukorenjenu
mržnju prema njihovom bratskom narodu Samarjanima, pa su
samarjane izbegavali po svaku cenu. Kada su putovali iz Judeje u
177
Galileju, obično su išli zaobilaznim putem. Govorili su: "Samarjani
nemaju deo u životu posle smrti." I "Onaj ko jede samarjanski hleb, je
kao čovek koji jede svinjetinu." Od toga ništa nije bilo odvratnije.
Zašto je, onda, ovaj čovek želeo da uspostavi kontakt sa njom − koja je
bila ne samo samarijanka, nego i žena?
178
Njegov odgovor je bio jednostavan, ali potpuno zbunjujući zahtev: "Idi,
pozovi muža, pa se vrati."
Muža, muža − ali ona nije imala zakonitog muža. Bilo je tako
zastrašujuće kada je ovaj čovek izrekao ove reči, posebno kada je
razgovor počeo dobro da napreduje. Bar što se muškaraca tiče, ona je
imala mnogo iskustva, ali ovom čoveku nije mogla da laže. "Nemam
muža," uzvratila je, "nisam udata".
Bilo je strašno. Zar pred ovim čovekom nije bilo tajni? Njen život je
pred njim izgledao kao otvorena knjiga (Jevrejima 4:13). Pa ipak, on je
nije ni prezirao, ni krivio. Baš čudno! Međutim, smatrao je da je ta
tamna mrlja u njenom životu − greh i ona je toga postala svesna. Dalje,
pokazao joj je da joj neće dati tu željenu živu vodu sve dok se taj greh
ne ukloni. Kao religiozna žena, bila je potpuno svesna zakona u vezi
sa preljubom. Međutim, ipak je do sada uspevala da opravda svoje
ponašanje.
Isus je tada istakao glavnu temu razgovora. Njega nije mogla da udalji i
odvrati od cilja zbog kojeg je i došao. U nekoliko reči joj je pokazao da
religija nije pitanje forme, nego sadržaja. Bog je tražio ljude koji su
179
celim srcem tragali za njim, koji su želeli da mu potpuno služe. Jedino
vredno u Božjim očima bila je vera. O tome joj je govorio. Nije govorio
kao da daje izjavu: "Zaista, zaista ti kažem..." kao što je učinio kada je
poučavao Nikodima (Jovan 3:5), nego je jednostavno pitao: "ženo,
veruj mi." željeni rezultat je bio isti − nanovo rođenje.
"Ja sam Mesija." Hristos nije bio neka daleka ličnost. Bio je od krvi i
mesa. Stajao je pred njom. Ono što nikome tako jasno nije rekao, njoj
je otkrio: "Ja sam Hristos."
U deliću sekunde, ona je sve to shvatila vrlo jasno. Ona je bila grešna,
užasna, odvratna. On je bio pun ljubavi i razumevanja − pun
opraštanja. Shvatila je da je baš iz tog razloga On nju tražio. Primila ga
je u srce. Rekla je "da" Isusu Hristu.
Kraljica Vilhelmina iz Holandije, još jedna žena koja je Isusu rekla da,
180
pred kraj svog života napisala je impresivnu autobiografiju pod
nazivom Lonely, But Not Alone (Usamljena ali ne sama). Knjigu je
završila onim što sama naziva otkrivenjem svoga života − istinom da
Hristos želi da uđe u srce čoveka i da njim upravlja. Njene poslednje
reči su iz Biblije: "Vidi, stojim na vratima i kucam; ako ko čuje moj glas i
otvori vrata, ućiću k njemu i ješću s njim − i on sa mnom." (Otkrivenje
3:20).
181
"Hajdete sa mnom," molila ih je, "upoznaćete čoveka koji zna moju
prošlost. Mora biti da je On Hristos."
Rekli su ženi: "Sada verujemo ne zbog onoga što si nam ti rekla, nego
zato što smo ga mi sami čuli. Lično smo se uverili da je On Spasitelj
sveta." To je bilo dobro. Hrist treba da je u centru pažnje, a ne žena.
Hristos treba da primi slavu. Ona je bila samo prst koji je pokazivao na
njega.
182
U Samariji je počeo veliki evanđeoski pokret. Bio je tako uspešan, da
je za dalju službu bio potreban jedan evangelista. Kada je Filip došao
da propoveda velikom mnoštvu, mnogi su se obratili Hristu. Ponovo je
u gradu bila radost, koja je kulminirala izlićem Duha Svetoga. Razlike
između Jevreja i Samarjana su zauvek bila ukinute. Evanđelje je došlo
na svet. Radosna vest se širila iz grada u grad. A zbog spremnosti ove
žene da sa drugima podeli ono što je saznala, evanđeoski pokret u
Samariji će zauvek biti dovođen u vezu sa ovom ženom.
183
Samarićanka, žena koja je Isusu rekla da
(Jovan 4:4−26, 39−42)
Pitanja:
184
Dorka, zena koja je volela Boga
Dorka,
žena koja je volela Boga
"Kada mlada žena stvarno prihvati da nije udata, onda postaje
slobodna, jer tako neudata svoje ženstvene osobine može da učini
korisnim za mnoge." (Dr Pol Turnijer)
Dela 9:36−42 U Jopi pak beše jedna učenica po imenu Tavita, što
prevedeno na grčki znači Dorka, Gazela; ova beše puna dobrih dela i
milostinja koje je činila. U one dane razbole se i umre; okupaše je i
metnuše u gornju sobu. A kako je Lida blizu Jope, učenici čuše da je
Petar u njoj i poslaše k njemu dva čoveka moleći: ne oklevaj da dođeš
do nas. A Petar usta i ode s njima. Kad dođe, odvedoše ga u gornju
sobu i pristupiše mu sve udovice plačući i pokazujući donje i gornje
haljine koje je Gazela radila dok je bila sa njima. Na to Petar izgna sve
napolje, kleče na kolena i pomoli se Bogu, pa okrenuvši se mrtvom telu
reče: Tavito, ustani. A ona otvori svoje oči i videvši Petra sede. Tada
joj on pruži ruku i podiže je. Zatim dozva svete i udovice i pokaza je
živu. Ovo se razglasi po svoj Jopi i mnogi poverovaše u Gospoda.
Rimljanima 12:4−8 Jer, kao što u jednom telu imamo mnogo udova, a
svi udovi nemaju isti posao, tako smo i mi mnogi jedno telo u Hristu, a
kao pojedinci mi smo jedan drugom udovi. A po blagodati, koja nam je
dana, imamo različite darove: ako je proroštvo − neka se slaže s
verom, ako je dar služenja − neka bude u služenju, ako je ko učitelj −
neka radi na poučavanju, ko ima dar utehe − neka teši, ko daje − neka
daje prosto, ko upravlja − neka bude revnostan, ko pokazuje milosrđe
− neka ga čini s radošću.
185
Jakov 1:27 Ovo je čista i neokaljana pobožnost pred Bogom i Ocem:
obilaziti siromašne i udovice u njihovim nevoljama i sebe držati
neopoganjena od sveta.
Dorka nije bila naročito upadljiva žena. Jedino što je dobro radila, bilo
je šivenje, a ko bi to smatrao izuzetnim? Mnoge žene su mogle toliko
da učine.
186
primanja. U to vreme nije bilo socijalnog osiguranja, ali ono i nije bilo
naročito potrebno, jer je Bog stalno govorio svome narodu da brine za
udovice i siročiće (2. Mojsijeva 22:22−24; 5. Mojsijeva 10:17−18). Ako
narod bude poslušan Božjim zapovestima, onda će udovice biti
zbrinute, a narod će uživati u izobilnim blagoslovima − to će biti
nagrada koju im je Bog obećao (5. Mojsijeva 14:29; 24:19).
Dorka je bila daleko ispred svog vremena. Njen život je bio ispunjen,
iako je radila sama, što je bilo jedinstveno za vreme u kome je živela.
Mnoge žene koje danas žive u Jafi, sigurno bi se rado menjale sa
njom. Dorka je šivenjem ispunjavala pravu potrebu. Za sebe je malo
tražila. Živela je za druge. To je bio razlog za njenu sreću. "Onaj ko želi
187
da bude srećan, treba da deli sreću. Sreća je rođena kao blizanac,"
Lord Bajron, engleski pesnik je kasnije rekao.
Neko se setio da je Petar radio u Lidi koja je bila udaljena samo deset
milja, pa su su brzo poslali dva čoveka da ga dovedu. Znali su da Petar
poseduje natprirodne moći. Zar nisu čuli da su bolesni ozdravljali samo
kada bi Petrova senka prešla preko njih? (Dela 5:15). Zar on i Jovan
nisu iscelili hromog čoveka? (Dela 3:1−10). Sve njihove nade su bile
usmerene na njega. Petar je odmah došao. U gornjoj sobi, gde je
mrtvo telo bilo položeno, Petra su okružile uplakane žene. Rekle su mu
kako im strašno Dorka nedostaje, kako je ovo za njih veliki gubitak.
Pokazivale su mu odeću koja im je ona sašila.
Biblija beleži sedam ljudi koji su vraćeni u život. Dorka je bila jedina
odrasla žena među njima. Vest o njenom vaskrsenju je postala vest
dana u Jopi. "Jesi li čuo?" pitali su ljudi jedan drugoga. "Dorka je
oživela! Petar je podigao iz mrtvih."
188
čudo, pa su slavili Boga, a ne Petra i Dorku. Kroz ove događaje, ljudi
su shvatili prazninu svoga života. Takođe su dobili želju da poveruju u
Isusa Hrista. Počeli su da uviđaju prave vrednosti u životu. Želeli su da
Bogu pripadaju kao i Dorka. Želeli su da postanu hrišćani, novi ljudi sa
novim pogledom na život.
189
Dorka, žena koja je volela Boga
(Dela 9:36−42; Rimljanima 12:4−8; Jakov 1:27)
Pitanja:
190
Lidija, poslovna zena koja je Bogu dala prvo mesto
191
značajna osoba. Upravljala je svojim poslom. Iz svog rodnog mesta, iz
Tijatire u Maloj Aziji, uvozila je purpurnu, vrlo skupu tkaninu koju su
nosili samo carevi i bogataši.
Nju, ipak, njen posao nije potpuno zaokupio, kao druge poslovne ljude.
Uprkos mnogim obavezama, ona je pronalazila vreme za stvari od
veće vrednosti i važnosti. Nije, poput mnogih njenim sugrađana, bila
zadovoljna u proslavljanju Apolona. Ona je obožavala jedinog pravog
Boga. Za njega je pronalazila vreme u svom poslovnom rasporedu.
Lidija je shvatala da joj je, kao poslovnoj ženi, bilo potrebno Božje
vođstvo baš zbog toga je sada bila na putu ka molitvenom sastanku.
U početku je Pavle imao drugi plan. Hteo je da ide u Vitiniju, ali Hristov
Duh ga je sprečio kroz viziju koju mu je jedne noći dao. Pavlu je bilo
jasno da je vrlo hitno da ode u Makedoniju (Dela 16:7−10). Tako se
Pavle našao u Filipima da bi govorio ženama.
192
izbavi ljude, da premosti jaz koji je greh stvorio između Boga i čoveka.
Rekao im je da verom u Isusa Hrista dobijamo izbavljenje, večni život i
novi smisao života (Dela 3:13−16; Rimljanima 8:1, 16−17). Lidija je
pažljivo i celim srcem slušala.
Seme Reči je palo na njeno srce, kao na pripremljeno tlo, (Luka 8:15) i
dovelo je do novog rođenja (1. Petrova 1:23). Pronašla je kariku koja je
u njenom iskustvu nedostajala − pronašla je ličnu veru u Isusa Hrista.
Lidija je postala hrišćanka. Za ovu energičnu ženu to je značilo da je o
ovome morala odmah otvoreno da svedoči. Želela je da svi znaju o
neizrecivoj sreći koja je bila u njoj. Krstila se. Ovim je bez reči rekla:
"Poistovećujem se sa smrću i vaskrsenjem Isusa Hrista (Rimljanima
6:3−5), i započinjem novi život."
193
Pavle se više nije pitao zašto je bio upućen u Makedoniju. Ljudi su
doživljavali nanovo rođenje. Bili su to prvi hrišćani u Evropi. Novi
kontinent se otvarao za evanđelje − preko Lidije.
194
doživeo (1. Mojsijeva 18:1−15; 19:1). I Lidija je ovo razumela, iako o
tome nije mnogo rečeno.
Od tada, Lidijina zarada nije bila sama sebi cilj, nego sredstvo za dalje
širenje evanđelja. Lidija je prodavala purpurne stvari i davala čast
Bogu. On je bio njen prvi prioritet. Ne samo da je zauzimala ključno
mesto u društvu, nego i geografski. Iz ovog trgovačKog grada vesti su
se brzo širile preko nekoliko međunarodnih putnih pravaca. Od tada su
Lidijin dom napuštale ne samo vreće sa purpurom, nego i evanđelje
koje se širilo civilizovanim svetom.
195
Lidija, poslovna žena koja je Bogu dala prvo mesto
(Dela 16:11−15, 40)
Pitanja:
196
Priskila, cenjeni saradnik u propovedanju evandelja
Dela 18:1−4 Posle toga (Pavle) napusti Atinu i dođe u Korint. Tu nađe
jednog Judejina po imenu Akilu, rodom iz Ponta, koji je sa svojom
ženom Priskilom nedavno bio došao iz Italije − zbog Klaudijeve
naredbe da svi Judeji napuste Rim. K njima dođe, pa pošto su se bavili
istim zanatom, osta kod njih i tu je radio. U svom zanatu izrađivali su
šatore. A svake subote raspravljao je u sinagogi i ubeđivao Judeje i
Grke.
Dela 18:18−20 Pavle pak osta ovde još mnogo dana, pa se onda
oprosti od braće i otplovi u Siriju, a s njim Priskila i Akila; u Kenhreji je
ošišao glavu, jer je imao zavet. A kad stigoše u Efes, ostavi ih onde te
sam uđe u sinagogu i obrati se Judejima. I kad su ga molili da ostane
što duže, nije pristao
197
Rimljanima 16:3−5 Pozdravite Prisku i Akilu, moje saradnike u Hristu
Isusu, koji su svoje vratove položili za moj život, kojima ne zahvaljujem
samo ja nego i sve crkve iz mnogobožaca, − i crkvu u njihovom domu.
Pozdravite mog dragog Epeneta, koji je prvenac iz Azije za Hrista.
Mnogo su ostavili iza sebe − svoje imanje − prijatelje. Ali, oni su bili
skladan par i njihov brak je još uvek bio netaknut. Njima nije bilo
potrebno upozorenje koje je Pavle naknadno napisao neučvršćenim
Korinćanima: "Ne vucite sa nevernicima jaram koji je za vas tuđ; jer
čega zajedničkog ima pravednost sa bezakonjem? ili kakvu zajednicu
ima svetlost sa tamom?" (2. Korinćanima 6:14).
Ovaj par je na poseban način postao jedno, jer su zajedno hodali u veri
(Amos 3:3).
198
I Priskila i Akvila su bili obučeni za jedno zanimanje. Čak su i bogati
Jevreji smatrali da njihova deca treba da imaju zanat. Ovo je
podržavala i jedna mudra izreka: "Onaj ko ne vidi da njegov sin uči
zanat, uči ga da bude lopov". I zar Isus iz Nazareta, tesar, nije dokazao
da je rad svojim rukama častan?
Njih dvoje su pravili šatore i njihov zanat je postao veza između njih i
Pavla, koji je takođe bio majstor za pravljenje šatora. Ne samo da su
radili zajedno, nego su i živeli zajedno. Pavle je dobro znao da se
najbolja obuka može sprovesti ako su zajedno dan za danom. Kao i
Isus, on je svoje buduće saradnike pažljivo izabrao (Marko 3:14).
199
koji prebiva u ljudskom srcu, bile su istine koje su im dale novu
dimenziju života.
Ona se nije povlačila zato što je bila žena, nego je govorila sa takvom
ljubavlju i taktom da je taj obrazovani i nadareni propovednik s radošću
prihvatio reči ovog para − a oni nisu bili obrazovani propovednici. To je
bilo najupadljivije kod Priskile − ona je zauzdavala svoju snažnu ličnost
dok je indirektno predvodila.
200
Da li su je baš zbog ovoga cenili ljudi koji sa kojima je sarađivala? Šta
je Apolo čuo od Priskile i njenog muža? Tačno ono što im je Pavle
rekao. Oni su po Pismu dokazali Apolu da je Isus obećani Mesija,
Hristos.
Ono čemu je Pavle naučIo Priskili − ili Prisku, kako je ona volela da je
zovu − i Akvilu, oni su zauzvrat preneli na Apola. On je takođe počeo
da to prenosi dalje − na ljude u Korintu! Tako su se Priskila i Akvila
umnožavali. Počeli su da donose duhovni plod. Oni su dotakli život i taj
život se rascvetao u učenika (1. Korinćanima 16:12), u koga su znali
da mogu imati poverenja da će propovedati istinu i potpuno evanđelje
drugima. Tako, dok je Pavle putovao Palestinom pre povratka u Malu
Aziju, i dok su Prikila i Akvila otvorili svoj dom u Efesu za izgradnju
crkve, Apolo je hranio hrišćane u Korintu. Božja Reč je brzo rasla, jer je
seme Reči (1. Petrova 1:23) palo na pripremljenu zemlju. Lično
sledbeništvo je proizvelo rast i novi život.
Posle izvesnog vremena, ovaj par više nije bio potreban u Efesu. Tu je
već bila uspostavljena crkva koja je mogla da nastavi njihovo delo. Bog
ih je pozvao da se vrate u Rim. Klaudije je bio umro. Ponovo je Akvilin i
Priskilin dom postao mesto okupljanja hrišćana, ovaj put u Rimu.
201
uzverovali u Isusa Hrista.
Vekovima nakon njene smrti, njen život danas otkriva ženama tajne
202
plodonosnog života i braka koji je koristan za objavljivanje evanđelja.
203
Priskila, cenjeni saradnik u propovedanju evanđelja
(Dela 18:1−4, 18−20, 24−26; Rimljanima 16:3−5; 1.
Korinćanima 16:19)
Pitanja:
204
O piscu
O piscu
205
Onima, koji imaju interes za Reč, dela i puteve Božije…
Nadamo se, da će ova i druge knjige ispuniti našu viziju i želje za vas:
206