1.

Bilješke o piscu

Nakon završenog fundamentalnog obrazovanja, Dostojevski se upisao na vojno-

inženjerski studij u Sankt Petersburgu. Tokom studija je pokazivao veliku
sklonost prema književnom radu. Tada je preveo djelo Onore de Balzaka
(Honore de Balzac) „Evgenija Grande“. Svoj početni književni rad pisao je pod
snažnim uticajem Gogolja (Nikolaj Vasiljevič Gogolj). Prvo djelo koje je objavio
bila je epistolarna pripovijest „Bijedni ljudi“. Kritika je sa oduševljenjem
pozdravila njegov početni rad. Pozitivne kritike najznačajnijeg ruskog kritičara u
to vrijeme, Visariona Bjelinskog, označila je početak velike i uspješne književne
karijere. O Dostojevskom se uveliko pričalo. Sa velikim zanimanjem i još većim
očekivanjem čekao se njegov sljedeći rad. Za vrijeme studija postao je jedan od
utopijskih socijalista. Na njihovom čelu bio je Butaševič-Petraševski. Godine
1846. Dostojevski je objavio vrlo upečatljiv roman „Dvojnik“. Junak ovog romana
je činovnik prikazan kao shizofrenik.

Nakon što je uspješno diplomirao na vojno-inženjerskom studiju u Sankt

Petersburgu, Dostojevski se posvetio aktivnom književnom radu. Bio je redovan
član književnog kluba čiji su članovi ideje usmjerili prema socijalnim reformama.
Budući da država nije odobravala njihove ideje, godine 1849. zabranjeno je javno
okupljanje književnog kluba utopijskih socijalista od strane carske policije, koja je
Dostojevskog i njegove drugove u zoru izvela na strijeljanje, zbog zavjere protiv
cara Rusije, Nikolaja I. Strijeljanje je obustavljeno, svi koji su očekivali smrt su
pomilovani, ali su osuđeni na izgnanstvo u Sibir. Carska vojska nije ni
namjeravala da ubije, nego da zaplaši i pokaže svoju moć nad Petraševskim i
njegovim sljedbenicima. Za vrijeme robije kod Dostojevskog dolazi do promjena
u njegovim ideološkim stavovima. Iako je od prije bio sklon hrišćanskom
misticizmu, njegov utopijski socijalizam je slijedio Šilerove (Schiller) idealističke
nazore, a nešto kasnije je na njih gledao sa velikom dozom podsmijeha. Poslije
sibirske robije u trajanju od četiri godine kod njega se javila glorifikacija carizma,
ruskoga pravoslavlja i nacionalizma. Nakon robije služio je kao vojnik u lošim
uslovima na prostoru azijskog dijela Rusije. U dugim godinama robije nije
napisao ni jedno djelo, ali mu je svakako ova kazna služila kao inspiracija za
pisanje mnogih njegovih kasnijih romana.

Prvo djelo koje je objavio po povratku u Sankt Petersburg su „Zapisi iz mrtvoga

doma“ u kome opisuje svoje ropstvo. Knjiga je sa velikim oduševljenjem
prihvaćena od strane kritike i čitalačke publike. Iako je na polju književnog rada
zablistao, uskoro su privatni problemi doprinijeli stagnaciji njegove karijere.
Dostojevski je imao nesređene bračne odnose sa suprugom koja je dugo
vremena bolovala od tuberkuloze, sa propratnim histeričnim napadima. Isto
tako, njegovo zdravstveno stanje nije išlo u prilog njegovoj karijeri pisca.
Simptomi epilepsije vremenom su se sve više pojačavali. Njegov kockarski hobi
je prerastao u kockarsku strast, a onda u potpunu opsesiju. Skoro sav novac koji
je zarađivao od prodaje romana trošio je na kockarske dugove. Njegova ovisnost
o kockanju kasnije mu je poslužila kao inspiracija za pisanje romana „Kockar“.
Dalje, zadesila ga je porodična tragedija. Umro mu je brat Mihajlo za koga je bio
jako vezan, a sa kojim je sarađivao i na profesionalnom planu. Zajedno su
uređivali novine. Nakon njegove smrti, Dostojevski je morao voditi brigu o svojoj
mnogobrojnoj porodici. Njegovi privatni problemi doveli su ga u težak položaj, a
samim tim trpila je i njegova profesionalna književna karijera. Godine 1861.
objavio je roman „Poraženi i uvrijeđeni“ koji je pokazivao vidljive zaostatke za
njegovim prijašnjim, a naročito budućim radovima. Na putovanje Evropom
krenuo je 1862. godine, gdje je proveo izvjestan period u Francuskoj, Njemačkoj,
Engleskoj i Italiji. U Engleskoj se susreo sa Bakunjinom (Mihail Bakunjin). Drugi
put se odlučio na evropsko putovanje sa svojom drugom suprugom Anom
Snjitkinom, koja je uveliko popravila njegov nesređeni porodični život i donijela
mu prijeko potreban mir. Ona ga je spasila od kockarske ovisnosti i rodila mu
djecu. U Rusiji i danas žive njihovi potomci i to u lošem materijalnom stanju. Car
Aleksandar II je pozvao Dostojevskog da u palači čita jednu od svojih knjiga.
Kako se car oduševio Dostojevskim, dugo vremena je vaspitavao carevog sina u
mnogim životnim sferama. Ovaj posao mu je poslužio kao odskočna daska u
karijeri, jer je tako upoznao mnoge uticajne osobe svoga vremena.
Dostojevski je djelo „Zapisi iz podzemlja“ objavio je 1864. godine , a napisao ga je
u obliku kratkog ispovjednog romana. U njemu je postavio obrazac i postupke u
pisanju svojih narednih, veoma uspješnih romana. Postavio je nove, inovativne
metode u pisanju. Bio je to snažan obračun sa raznim utopijskim stereotipima u
vidu niza esejističkih cjelina, sa pratećim dramatizovanim sokratovskim
dijalozima, kroz sveprisutni naboj skandala i strasti. Estetski doživljaj je doveden
u drugi plan, a primarno mjesto zauzela je funkcionalnost piščeve vizije. Napisao
je niz dijela u kojima je razvio tehniku struje svijesti. Takva su djela „Braća
Karamazovi“, „Mladić“, „Krotka“, i „Idiot“. Mjesto radnje njegovih romana
uglavnom je velegradsko podzemlje, gdje vlada tmurno raspoloženje. Često se u
njegovim djelima javljaju ubistva, razne vrste zločina, skandali, krađe i slično.
Čitaoca navodi na razmišljanje o mnogim pitanjima, kao što su na primjer:
ljudska patnja, zlo, postojanje ili nepostojanje više sile, odgovornost, sloboda,
smrtnost i besmrtnost, odnos Rusije i Zapada i mnoga druga. Po mnogim
kritičarima on je bio spiritualni pisac. Njegovi su likovi vođeni neprestanom
borbom dobra i zla. Književni likovi mu se kreću od božanskih bića, preko
najobičnijih ljudi, pa do najnižih animalnih likova koji u pojedinim trenucima
dosežu anđeoske visine, što dodatno začinjava djelo i čini ga itekako uzbudljivim.
Duhovna vitalnost junaka je temeljna odlika spiritualnog pisca kakav je bio
Dostojevski. U najveća djela Dostojevskog ubrajaju se sljedeći romani: „Zločin i
kazna“, roman objavljen 1866. godine i po mnogim kritičarima, sudeći prema
tehnici pisanja, je njegovo najbolje djelo; roman „Idiot“ koji je objavljen 1868.
godine, djelo koje nameće pitanje propasti neuslovnog dobra u sekularnom
svijetu; roman „Bjesovi“ koga je objavio 1872. godine, a koji je predstavljen u
duhu političkog romana kroz fabulu o grupi nihilističkih revolucionara; vaspitni
roman „Mladić“ koji je objavljen 1875. godine; roman „Braća Karamazovi“ koji je
objavljen 1881. godine, a koji je ujedno i njegovo najopsežnije djelo, sa snažnom
porukom nade u vječni život i sumom piščevih opsesivnih tema. Djela je pisao
kako bi zaradio novac. U oskudici je radio užurbano, a kako je ubrzano radio
tako se i razvijala njegova kreativnost. Kroz sumoran i siv ambijent uranjao je u
složen svijet emocija i misli svojih junaka. Opisi eksterijera, odnosno krajolika
skoro pa i ne postoje, dok je njegov enterijer oskudan i mračan. Opis enterijera
je usputan, iznose se samo najbitnije stavke, dok je sva pažnja usmjerena na
razvijanje fabule kroz psihološku analizu lika. Kroz književnost je prožimao
politiku, filozofiju, nauku i religiju. Stvarao je djela koja su bila uzorak moderne
umjetničke forme.
Pred kraj života Dostojevski je riješio većinu svojih privatnih problema, kao što
su na primjer materijalni problemi koji su ga pratili u stopu tokom života. Nije
uspio u naumu da napiše nastavak romana „Braća Karamazovi“, koga je
prvobitno zamišljao kao trilogiju, jer je smrt došla nenadano 02. februara 1881.
godine, kada je iskrvario poslije epileptičnog napada. Na njegovoj sahrani bilo je
prisutno oko 100 000 ljudi. Na nadgrobnom spomeniku Fjodora Dostojevskog
piše epigraf njegovog romana „Braća Karamazovi“, a izvorno rečenica iz
Jevanđelja po Jovanu: „Zaista, zaista vam kažem, ako zrno pšenično, padnuvši na
zemlju, ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, mnogo roda rodi“. Dostojevski
stoji na samom vrhu svjetskih pisaca zajedno sa Šekspirom, Tolstojem, Prustom
(Marcel Proust), Servantesom, Danteom (Dante Alighieri) i još par vrhovnih
pisaca. Ogroman je njegov uticaj na smjer svjetske književnosti i brojne pisce,
kao što su: Herman Hese (Hermann Hesse), Kafka (Franz Kafka), Marsel Prust i
mnoge druge. Posebno je doprinijeo razvoju egzistencijalizma i ekspresionizma
u književnosti. Muzej Fjodora Dostojevskog se nalazi u mjestu Vijtivci u kome se
naglasak stavlja na njegovu povezanost sa Ukrajinom.

2. Fabularni presjek
3. Tema i ideja

Tema.

Raskonljikovo ubistvo lihvarice Aljone Ivanove I psihicko stanje Raskonljikova prije I poslije
pocinjenog zlocina

Ideja

Drustvo ne bi trebalo dozvoliti da nijedan covjek ne dode u situaciju da pokusa rijesiti nepravde
izazvane socijalnom neuredenoscu jedne drzave .

Lose stvari nikada se ne mogu rijesiti zlocinom ili ubistvom ,to samo vodi u vecu propast kako
pojedinca tako I drustva opcenito

Svaki zlocin mora biti kaznjen a kazna opomena zanesenim ljudima da je to jedino isrpavno rjesenje
kao izlaz Iz nemoguće situacije .

1.Najveca kazna za covjekovo nedjelo jeste njegova savjest koja je gora od svake fizicke kazne I
najgoreg zatvora pa cak I onog u Sibiru.

4. Odlike realizma u djelu

Pripovijedac

realistički elementi – govor sredine, detaljno opisivanje eksterijera i interijera, utjecaj znanstvenosti,
kritika društva i okoline, pripovijedanje iz trećeg lica, zanimljiva i napeta fabula, želja za društvenim
prihvaćanjem i afirmacijom

5. Socijalno-psihološka karakterizacija likova

-Raskonljikov

Raskonljikova najbolje možemo shvatiti ako 2 lika u jednom.

Ponekad se ponaša na jedan način, a zatim odjednom na potpuno kontradiktoran način. Ove radnje
primoravaju čovjeka da ga smatra podijeljenom ličnošću ili dvostrukim karakterom(Kada je dao
katarino 20 kopejki odmah se zatim pokajao jer ce im opet sutra biti isto lose I bez tih kopejki). Kako
bi istaknuo ovaj dvostruki lik u Raskoljnikovu, Dostojevski je u romanu stvorio još dva lika koji
predstavljaju suprotne strane njegovog lika. Ti likovi su Sonya i Svidrigailov.

Svidrigailov predstavlja hladnu intelektualnu stranu koja naglašava samovolju. Svi postupci
Svidrigailova izvode se tako da mu pruže zadovoljstvo i stave ga iznad uobičajenog morala.
Ovo ne znači da je Svidrigailov intelektualac, već implicira da ne dozvoljava manjim ljudskim
postupcima, moralu ili zakonu da ga spriječe da ima svoj način. Tako, kako je Raskolnikov
zbog svojih teorija mogao izvršiti ubistvo, tako i Svidrigailov može silovati 15-godišnju nijemu
djevojku radi vlastitog zadovoljstva.
Raskoljnikovljeva intelektualna strana zamršeno je povezana s njegovom teorijom o
izvanrednom čovjeku. Da bi Raskoljnikov bio jedan od izvanrednih, mora biti sposoban
stajati sam, bez potrebe za ljudskim druženjem ili bez utjecaja tuđih postupaka. Ne smije se
oslanjati ni na koga i mora biti potpuno samodostatan. Kada vrši dobrotvorne radnje,
privremeno krši ovu intelektualnu stranu svoje prirode.
Druga strana Rođinog lika je topla, saosećajna strana. Radi bez posredničkog procesa
razmišljanja. Njegova prva i trenutna reakcija na bilo koju situaciju predstavlja ovaj aspekt
njegove ličnosti. Zbog toga će se često ponašati na topao, prijateljski, milosrdan ili human
način, a onda kad bude imao priliku intelektualno razmisliti o svojim postupcima, žali zbog
njih.
Radnje u romanu koje izgledaju čudne i kontradiktorne prije su rezultat dva aspekta
Raskoljnikovljeve ličnosti. Kad odbije dozvoliti Dunji da se uda za Luzhina, a zatim joj
trenutak kasnije kaže da se uda za koga god želi, ovaj preokret je primjer humane strane
koja ne želi da se njegova sestra žrtvuje kako bi mu pomogla, a zatim intelektualna strana
koja tvrdi da je ne smije se baviti beznačajnim problemima drugih.

Cilj ovog rada bio je prikazati i analizirati Raskoljnikovljevu patologiju koja se temelji na
teoriji o podjeli čovječanstva, odnosno očituje se u unutarnjem sukobu između dviju vrsta
ličnosti, od kojih jedna predstavlja submisivne, a druga predstavlja agresivne elemente.
Karakteristike submisivnih likova uključuju naivnost, poniznost, poslušnost, pravednost,
dobrotu, glupost i slijepo pokoravanje zakonima koje nameću agresivni likovi, a one
agresivnih likova inovativnost, ambicioznost, oholost, sebičnost, inteligenciju i pravo na
kršenje zakona. Sve te karakteristike submisivnih i agresivnih likova međusobno se
izmjenjuju u Raskoljnikovljevoj ličnosti, što posljedično dovodi do spomenute patologije.
Veza između unutarnjeg sukoba i teorije vidljiva je u činjenici da Raskoljnikova tijekom
cijelog romana muči pitanje vlastitog identiteta (Peace 76), a analiza protagonista te
submisivnih i agresivnih likova dovodi do zaključka da podjela čovječanstva na Napoleone i
uši zapravo simbolički predstavlja dvije strane Raskoljnikovljeve ličnosti. Njegovi snovi
također se temelje na teoriji o čovječanstvu, odnosno na pitanju identiteta, a njihova analiza
dovodi do zaključka da događaji koji prethode snu i slijede ga, kao i likovi koje Raskoljnikov
susreće prije sna, iznimno utječu na njegovu strukturu i tematiku. Raskoljnikovljev dualizam i
pitanje identiteta usko je povezano i s Raskoljnikovljevim ubojstvima. Naime, dvije žrtve,
Aljona Ivanovna i Lizaveta Ivanovna, predstavljaju dva pola Raskoljnikovljeve ličnosti (Peace
80), a nakon njihove smrti polarizacija je ponovno uspostavljena u likovima Sonje i
Svidrigajlova (84). Aljona i Svidrigajlov predstavljaju agresivne elemente, dok Lizaveta i Sonja
predstavljaju submisivne elemente, koji pak međusobno utječu na Raskoljnikovljeve
promjene osjećaja. Drugim riječima, submisivni elementi pobuđuju u Raskoljnikovu
agresivne osjećaje, dok agresivni elementi pobuđuju submisivne osjećaje. Također,
submisivnost i agresivnost povezuju se s religioznošću, koju predstavlja Sonja, i s
egzistencijalizmom, koji predstavlja Svidrigajlov.
-Sonja

Sonya u romanu funkcionira kao jedan aspekt Raskolnikovljevog lika, a također i kao "pasivno
iskupljujuća" figura. Ona je krotka i samopokorna figura. Njena je funkcija pomoći u otkupljenju
Raskolnikov, ali njezina otkupiteljska uloga je pasivna. To znači da ona malo čini na aktivan način
kako bi natjerala Raskolnikov da prizna ili mu promijeni način. Umjesto toga, jednostavno je
dostupna kad god je Raskoljnikov zatreba. Postavlja se pitanje kako se ona može iskupiti: Ona je
iskupljujuća jer kroz svoju patnju postaje za Raskolnikov simbol cijelog patničkog čovječanstva,
odnosno sva patnja čovječanstva predstavljena je u njenoj vlastitoj patnji. I svojom saosećajnom
prirodom i sposobnošću da voli, duboko dodiruje jednu stranu Raskoljnikovljevog karaktera. Njen
život je jednostavno iskustvo za postojanje.

Nitko nije manje sposoban za život prostitucije od Sonje, ali to je bio jedini način na koji je mogla
pomoći uzdržavati svoju porodicu. Postala je prostitutka, ali intenzivno osjeća degradaciju i sram
svoje profesije. No, uprkos ovoj profesiji, nikada nije izgubila kontakt s Bogom. Njena jednostavna
vjera u Boga dio je njene snage. Ona posjećuje crkvu koliko god je to moguće, ima misa za Lizavetu
Ivanovnu i ima osnovnu vjeru u dobrotu Božanske providnosti. Ona takođe odbija da odgovori na
pitanja koja joj je postavio Raskolnikov (to jest, ko će živeti ili umreti) govoreći "kako mogu znati
Božju volju?" Nikada nije mogla potvrditi svoju volju u mjeri u kojoj bi volja Božanske providnosti bila
dovedena u pitanje.

Raskolnikov u početku misli na nju kao na prijestupnicu, nekoga ko je prešao granicu između morala i
nemorala, baš kao i on. No, postoji krucijalna razlika između njihovih prijestupa koju Raskolnikov ne
želi priznati: ona griješi zbog drugih, dok on griješi samo zbog sebe.

-Dunja

Dunya je Raskoljnikovljeva sestra i dijeli mnoge njegove osobine. Ona je inteligentna, ponosna, lijepa
i snažne volje. Ali na većinu drugih načina, ona je upravo suprotna Raskolnikov. Dok je on samoživ,
okrutan i sklon intelektualizaciji, ona je požrtvovna, ljubazna i pokazuje beskrajno suosjećanje.
Odnos između Dunye i Raskolnikova uvijek se temelji na međusobnoj ljubavi i poštovanju, ali se
mijenja s jedne krajnosti emocija na drugu dok se Raskolnikov polako približava trenutku ispovijedi.
Na mnogo načina, Dunya je zrelija od svog brata: dok on postaje ljut i omamljuje se suočavajući se s
Luzhinom, ona ostaje samouvjerena i ima kontrolu, čak i kad postane jednako ljuta. Ona je najjači
ženski lik u romanu, niti slomljena siromaštvom niti plašljiva kao Sonya. Ako u Zločinu i kazni ima
junaka, ona je, zajedno s Razumikhinom, zasigurno jedan od njih, što njihov brak na kraju romana
čini posebno prikladnim.

-Razmuhin

-Marmeladov

Semjon Zaharič Marmeladov četvrti je submisivni lik u romanu. Bivši je činovnik, pijanac, otac Sonje
Marmeladove, odgovoran za siromaštvo svoje obitelji i na neki način odgovoran i za Sonjinu žutu
kartu. Raskoljnikov ga susreće nakon probnog odlaska k Aljoni. Kao tipični submisivni lik pokoran je,
poslušan i neambiciozan. Iako nekoliko dana prije prvog susreta s Raskoljnikovom dobije posao, zbog
svoje slabosti (alkohol) potroši posljednje novce i dobije otkaz, što još više gurne njegovu obitelj u
siromaštvo. Upravo je Marmeladov prva veza između Raskoljnikova i Sonje te glavni izvor podataka o
Sonjinom životu i žrtvovanju. Svrstava se, dakle, u one muške likove koji čitatelja izvješćuju o životu
ženskih likova, u ovom slučaju o Sonjinu i životu Katerine Ivanovne. Edward Wasiolek smatra
Marmeladova Raskoljnikovljevim dvojnikom (2006, 55)3 što je onda i razlog Raskoljnikovljeva
suosjećanja s Marmeladovom i interesa koji za njega pokazuje. U romanu se ta veza ističe: „Dešava
se da se sastanemo s ljudima koje i ne poznajemo i za koje se počinjemo zanimati od prvog pogleda,
nekako odjednom, iznenada, prije no što izustimo i jednu riječ. Baš ovakav dojam učinio je na
Raskoljnikova ovaj gost što je sjedio podalje i nalikovao na otpuštena činovnika“ (Dostojevski 15).
Wasiolek ih naziva dvojnicima upravo zato što ih društvo odbacuje i jer su obojica na neki način
mazohisti (2006, 55). Naime, Raskoljnikov nakon ubojstva želi da ga otkriju, ali se ne želi sam predati
te se radije muči i psihički uništava, dok, s druge strane, Marmeladov u potrazi za samopoštovanjem
povrjeđuje sebe i sve koje voli (55). Kako bi pridobio poštovanje i divljenje Katerine Ivanovne,
Marmeladov u početku pokušava pronaći posao i ostati trijezan, međutim, nakon njezine
nezainteresiranosti, odnosno manjka poštovanja za kojim on toliko žudi, odlučuje privući njezinu
pažnju krađom, pijanstvom i samouništenjem (55). Odnosno, Marmeladovljevim riječima: „I cijelu
godinu dana vršio sam svoju dužnost pošteno i sveto i nisam ni dirnuo ovo (on upre prstom u
staklenicu), jer sam osjećajan čovjek. Ali ni time nisam mogao da ugodim“ (Dostojevski 19). Ni
Katerina Ivanovna u takvoj situaciji puno ne pomaže jer umjesto da prihvati novi život još uvijek pati
za starim te frustracije iskaljuje na Marmeladovu. To priznaje sam Marmeladov u razgovoru s
Raskoljnikovom: „Potkraj ju je i tukao; ona mu to, doduše, nije opraštala, što u tančine znam i po
dokumentima, ali se još i danas sjeća njega sa suzama i mene kori njime, a ja to volim, volim, jer ona
bar u uobrazilji gleda svoju nekadašnju sreću“ (Dostojevski 19). 3 Dvojnik u bahtinovskom smislu,
kakvi nastaju zbog dominantnog principa „dvostranog osvetljavanja glavne teme“ (Bahtin 1967, 100),
kakvih je u ovom romanu mnogo. 20 Richard Peace pak tvrdi da Marmeladovljeva poniznost ima i
mračnu stranu. Naime, priznanje kao simboličan čin poniznosti submisivnih likova kod Marmeladova
postaje suptilno oružje agresivnosti (93). Drugim riječima, kod submisivnih likova priznanje je neka
vrsta olakšanja, dok je kod Marmeladova ono izljev agresivnosti. Razgovor između Raskoljnikova i
Marmeladova u krčmi zapravo je Marmeladovljevo priznanje, no zanimljivo je da Raskoljnikov i ostali
slušatelji pritom osjećaju nelagodu jer način na koji Marmeladov kazuje svoju priču podsjeća na
suptilan napad na njih (93) („Raskoljnikov ga je slušao pažljivo, ali patnički. Ljutio se što je svrnuo
ovamo“ [Dostojevski 23]). Peace još dodaje da Marmeladov zapravo nije ponizan, već je samo
karikatura poniznosti, za razliku od Sonje čija poniznost je iskrena (93). S njim je suglasan i Russel koji
– uzmemo li poput njega da je Marmeladovljeva smrt samoubojstvo – zaključuje da se Marmeladov
lišava života jer se ne želi uzdići iznad svoje lažne poniznosti koju tako lako i na sve strane pokazuje
(234).4 Drugim riječima, umjesto da prihvati krivnju za svoju nesreću, bira smrt i na taj način krivnju
prebacuje na druge. No, Russell zaključuje da čak ni smrt ne može izbaviti Marmeladova od agonije
koju proživljava u trenutku kada na smrtnoj postelji ugleda Sonju (234): „Neko je vrijeme gledao kćer
neobičnim pogledom, kao da je ne poznaje. A nije je još nikad vidio u ovakvoj odjeći. Iznenada je
prepozna, poniženu, ubijenu, nagizdanu, zastiđenu, kako ponizno čeka da i na nju dođe red da se
oprosti s ocem koji umire. Beskrajan mu se jad javi na licu. 'Sonja! Kćeri! Oprosti!'“ (Dostojevski 166).
Tada je prvi puta vidi kao prostitutku, shvaća da je njezina prostitucija njegova krivica, a njegova
poniznost i pokora prvi puta u životu postaju iskrene. Ukoliko je Marmeladov samoubojica, može ga
se smatrati Svidrigajlovljevim dvojnikom zato što obojica biraju smrt umjesto života (235). Kada pri
kraju života shvate vlastitu krivicu, umjesto da pokušaju ispraviti vlastite pogreške, radije počine
samoubojstvo. Marmeladovljev lik ima veliki utjecaj na Raskoljnikova. Kao prvo, Raskoljnikov koristi
Marmeladovljevu bijedu kao dokaz vlastite teorije (Rowe 291). Drugim riječima, Marmeladovljeva
tragična sudbina služi Raskoljnikovu kao opravdanje za ubojstvo. Naime, Raskoljnikov vjeruje da će
on i njegova obitelj završiti isto kao Marmeladov i njegova obitelj, stoga u ubojstvu vidi izlaz iz
tragične sudbine. Nadalje, Raskoljnikovljev mazohizam potječe upravo od Marmeladova. Slijedeći
Marmeladovljev primjer samouništenja, Raskoljnikov se tijekom cijelog romana psihički muči i
kažnjava u nadi da će mu grijesi biti oprošteni. Stoga zaključujemo da obojicu junaka karakterizira
velika želja za patnjom i samouništenjem (Beebe 156). Međutim, Marmeladovljeva smrt ima još veći
utjecaj na Raskoljnikova nego 4 Zanimljiva je u tom pogledu i podudarnost između načina na koji
stradava Marmeladov i slučaja kada na Raskoljnikova poslije prvoga sna naleti kočija. 21 njegova
patnja. Wasiolek zaključuje da krv Aljone Ivanovne i Marmeladova simbolizira smrt starih načela i
rađanje novih (1959, 134). Tokom romana Raskoljnikov samo dva puta biva uprljan krvlju: prvi put
Aljoninom prilikom ubojstva, a drugi put Marmeladovljevom tijekom prijenosa njegovog tijela u stan
Katerine Ivanovne (Wasiolek 1959, 134). Za Raskoljnikova krv je simbol smrti, ali i života, stoga
Aljoninu krv povezuje sa smrću vlastitih načela, a Marmeladovljevu s rađanjem novih načela (134).
Naime, nakon ubojstva Aljone Ivanovne Raskoljnikov polako počinje uviđati da ipak nije Napoleon i
njegova načela umiru. Krivnja koju osjeća zbog ubojstva vodi mislima o samoubojstvu. Prije
Marmeladovljevog samoubojstva Raskoljnikov na mostu i sam razmišlja o okončanju vlastitog života,
no nakon Marmeladovljeve smrti Raskoljnikov shvaća da smrt nije rješenje, pa umjesto smrti odabire
život: „Dosta je!“ izgovori on odlučno i svečano, „gubite se tlapnje, varava strašila, utvare!... Postoji
život! Zar ja ono maloprije nisam živio? Moj život nije ipak umro zajedno sa starom babom! Carstvo
joj nebesko bilo, pa – dosta je, majčice, vrijeme je smiriti se! Sada je carstvo razbora i svjetlosti! I...
volje, i snage... i da vidimo sada! Da se omjerimo sada!“ priklopi on ponosno, kao da se obraća nekoj
mračnoj sili i izaziva je. „A ja sam eno već voljan bio da živim na aršinu prostora!“ (Dostojevski 168-
169) Iz tog razloga zaključujemo da je Marmeladov, odnosno njegova smrt uzrok Raskoljnikovljevom
prvom koraku prema poniznosti i konačnom uskrsnuću.

-Svirglov

Odbacuje društvene norme, smatra da su moralne veze farsa i očigledno je potpuno iskren prema
sebi kada je u pitanju izopačenost njegovog karaktera, što se vidi kad on kori Rodyu da je licemjeran
u prizivanju svog nemorala Svidrigailovih zločina, dok je istodobno rastrgan iznutra skrivenim
vlastitim zločinima. Zaista, Svidrigailov igra imperativnu ulogu u Rodijinoj abdikaciji svog ciničnog
pogleda na svijet.

-Petrovič

Porfiry vjeruje da će, kada Raskolnikov pronađe svoje pravo ja, tada postati čovjek s
potencijalnom veličinom i čovjek koji može učiniti veliku uslugu za Rusiju. Da je imao ulogu
prosječnog policajca ili kriminalističkog istražitelja i da se brine samo o tome da odmah
uhvati kriminalca, Porfirije bi uhapsio Raskoljnikova vrlo rano u romanu. No, cilj Porfiryja nije
toliko vidjeti kriminalca zatvorenog iza rešetaka koliko pomoći u rehabilitaciji kriminalca i
učiniti ga korisnim članom društva. Stoga, u posljednjem intervjuu, Porfiry daje Raskolnikovu
još malo vremena da prizna, jer bi besplatno priznanje ublažilo kaznu.
6. Polarizacija likova na one koji su u dobru i one koji su u zlu.

Raskoljnikovljev dualizam i pitanje identiteta usko je povezano i s Raskoljnikovljevim ubojstvima.

Naime, dvije žrtve, Aljona Ivanovna i Lizaveta Ivanovna, predstavljaju dva pola Raskoljnikovljeve
ličnosti (Peace 80), a nakon njihove smrti polarizacija je ponovno uspostavljena u likovima Sonje i
Svidrigajlova (84). Aljona i Svidrigajlov predstavljaju agresivne elemente, dok Lizaveta i Sonja
predstavljaju submisivne elemente, koji pak međusobno utječu na Raskoljnikovljeve promjene
osjećaja. Drugim riječima, submisivni elementi pobuđuju u Raskoljnikovu agresivne osjećaje, dok
agresivni elementi pobuđuju submisivne osjećaje. Također, submisivnost i agresivnost povezuju se s
religioznošću, koju predstavlja Sonja, i s egzistencijalizmom, koji predstavlja Svidrigajlov.

7. Borba dobra i zla

Današnjem čitatelju zasigurno će biti poznata indijanska priča o borbi dvaju vukova unutar jednog
čovjeka, a pouka je te priče kako je važno kojeg se vuka hrani. To možemo dovesti u vezu s
Rakoljnikovljevom podijeljenom ličnošću i neodlučnošću jer se bori protiv sebe samoga, a to je bitka
u kojoj vanjski utjecaji mogu odigrati važnu ulogu, što je slučaj kod Raskoljnikova koji je izabrao put
slobode u zatvoru pod Sonjinim utjecajem, ali i kako bi se napokon riješio muka koje su ga razdirale
zbog ubojstva. Takve odluke nitko ne može donijeti za nas, već se sami, ali uz podršku drugih,
moramo nositi sa životom

8. Kazna i savijest

Najveca kazna Raskonljikovu je zapravo njegova savijest odmah nakon pocinjenog zlocina on pocinje
da sluzi tu kaznu cak I se I sam pita da li je ovo kasna za djelo. Ne moze da spava, sanja nocne more,
ne moze da misli pravo, na samo spominjanje ubistva on se onesvijesti , ne moze da prestane da
misli da li je nesto propustio.

9.Odnosi između likova

10. Religijska preobrazba glavnog lika

Iako je odrastao u porodici u kojoj se itekako praktikovala vjera ,Raskonljikov na pocetku romana
uopce nije religiozan,kada kaze da se moli za njega, prica o Lazaru,ali sve što se radnja više odvija on
počinje prihvatati religiju zbog Sonje .Potpuno prihvata religiju u Sibiru

Savršeni dokaz toga je biblijska priča o Lazaru koju Sonja neprestano čita. Naime, poistovjećuje se s
Lazarovim sestrama koje teško podnose bratovu patnju i željno očekuju čudo koje će ga izbaviti od
zla. Međutim, dok u priči Marta i Marija Magdalena uspijevaju svjedočiti čudu, što još više učvršćuje
njihovu vjeru, Sonja i dalje uzaludno čeka. Njezina vjera je čak stavljena na kušnju kada je Lužin
optuži za krađu (Blake 253). U tom trenutku Sonja mijenja svoj stav i ponašanje jer shvaća da je bez
obzira na njezinu pokornost i poslušnost nepravda neće zaobići (Blake 266). Tada shvaća da je
pokornost i čekanje čuda neće izbaviti iz bijede i odluči pomoći sama sebi. Sonjino obraćenje je
zapravo čudo koje je oduvijek čekala. Raskoljnikov također primjećuje Sonjinu promjenu, odnosno
Sonjino obraćenje. Naime, ranije je Sonja za njihovih razgovora uvijek bila tiha i pokoravala mu se,
dok sada dobiva glas i suprotstavlja mu se, što je vidljivo već u njihovom prvom razgovoru nakon
Lužinovih optužbi:

11. Kako Raskoljnikov dolazi do svoje teorije, u čemu je njezina bit?

Bit Raskonljikove teorije lezi u tome da se ljudi dijele na obicne I neobicne. Obicni ljudi moraju se
pokoravati zakonima koje donose “neobični “ ljudi, dok “neobični” ljudi imaju pravo kršiti te zakone
ukoliko oni donose dobrobit zajednici.

12. Slobodna interpretacija

Nihilizam (lat. nihil – ništa) je filozofski pogled koji poriče ili kojemu nedostaje vjerovanje da postoji bilo
kakav smisao života. Najčešće je predstavljen kao egzistencijalni nihilizam, koji tvrdi da život nema
objektivnog značenja, smisla ili intrinzične vrijednosti. Moralni nihilisti tvrde da moralnost ne postoji.
Nihilizam može biti predstavljen preko epistemoloških, ontoloških ili metafizičkih oblika, što znači da on
predstavlja tvrdnju da znanje nije moguće, ili da stvarnost zapravo ne postoji.

Uključivanje Dostojevskog u priču o Lazaru daje Raskolnikovu i Sonji model nade za njihove živote. U
kršćanskoj tradiciji, uskrsnuće Lazara od smrti najdublje je čudo koje je Isus učinio dok je bio na zemlji.
Sonya bi mogla prilagoditi priču svom životu kao obećanje da će slično čudo ispraviti njenu situaciju,
svojevrsnu smrt uzrokovanu njezinim siromaštvom i samopožrtvovanjem. Priča takođe ima dubok značaj
za skeptičnog Raskolnikova. Iako tvrdi da ne vjeruje u priču, ganut je time što bez sumnje odzvanja
njegovim osjećajem potpune otuđenosti od društva. Njegova smrt je bila smrt duše. Odvojen od onih koji
ga vole zbog vlastitog ponosa i strašne tajne, Raskoljnikov žudi za nekom vrstom šanse da počne iznova,
da bi, poput Lazara, uskrsnuo. I dalje je ponosan, ali njegov furnir superiornosti počinje pucati.

Priča o Lazaru služi i kao alegorijsko predviđanje koje predviđa povratak Raskoljnikova u čovječanstvo na
kraju romana. Unatoč uvjerenju da je ubijanje Aljone Ivanovne opravdano, Raskolnikov već osjeća svoju
krivicu i otuđenost na dubokom, gotovo fizičkom nivou. Na kraju ga tjera da prizna, ako ni zbog čega
drugog, osim da okonča sumnju i emocionalna previranja koja ga sada proganjaju. Njegovo konačno
priznanje i kasnije zatvaranje doveli su ga do nekog oblika iskupljenja.

onijina poniznost mnogo je dublja od sramote zbog toga što je prostitutka. Ona je pobožna kršćanka,
vjerujući da je njena sudbina čvrsto u Božjim rukama i vjeruje da je on pravedan, kako primjećuje
Raskolnikov, protiv svih dokaza koji govore suprotno. Sonjina vjera joj omogućava da nastavi preživljavati
i pomaže svojoj obitelji da preživi. Kontrast između Sonje i Raskoljnikova je upečatljiv, osvjetljavajući
dubinu Sonjine predanosti i samopožrtvovanja i plitkoću Raskoljnikovljevog ponosa. Raskolnikov pokušaj
da se uporedi sa Sonjom kao sagrešnicom pada u vodu, budući da se ona okrenula prostituciji samo iz
potrebe da pomogne svojoj porodici, i žali zbog svog grijeha, dok se Raskolnikov još nije pokajao za
ubistva, od kojih je prvo drhtavo zasnovana na utilitarističkim osnovama, a druga je čisto sebična.
Raskoljnikovljevo sljepilo za ove razlike pokazuje da je još daleko od priznanja svoje krivnje.

Svidrigajlov je ubojica, razvratnik, silovatelj. Strastveni je kockar i nemoralan čovjek. Portretiran je

ovako: „Čitav minut promatrao je njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepašćivalo. To je bilo
nekakvo čudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još
prilično guste plave kose. Oči je imao nekako previše plave, a pogled težak i ukočen. Bilo je nešto
strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobično mladolikom licu. Svidrigajlovljevo
odijelo bilo je kicoško, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman
prsten sa skupocjenim kamenom." Svidrigajlov je također podosta sličan Raskoljnikovu jer su oboje
počinili zločin, ali su opet savjesni i pomažu potrebitima – potkraj života smjestio je djecu Katerine
Ivanovne u dobro sirotište i dao je Sonji novca kako bi si priuštila bolji život. No za razliku od
Raskoljnikova, on nije vjerovao u iskupljenje grijeha patnjom pa mu predlaže da pobjegne u Ameriku,
a on će se osobno pobrinuti za troškove. Raskoljnikov to, naravno, odbija. Još jedan dokaz tomu je i
činjenica što je počinio samoubojstvo, ne mogavši živjeti s moralnim teretom na plećima (priviđala
mu se supruga Marfa Petrovna koju je navodno ubio). Raskoljnikov je kasnije rekao da je hrabar što
je imao snage ubiti se, no on je za razliku od Svidrigajlova još hrabriji jer je nastavio živjeti iskupljujući
grijehe. Bio je zaljubljen u Raskoljnikovljevu sestru Dunju koja je neko vrijeme radila za njegovu
suprugu kao guvernanta. Iako ju je nekoliko puta pokušao napastovati (dok je radila kao guvernanta i
jedanput u Petrogradu), uvijek je tvrdio da je u nju bio iskreno zaljubljen. Njezino odbijanje bilo je
dodatni razlog samoubojstvu. Ukratko, iako je bio negativna osoba, ubojica i silovatelj, tako je bio
uplašen i jadan. Svoje novce je davno prokockao, a živio je na suprugin račun pa je bojeći se kazne za
svoja djela kukavički oduzeo sebi život.