Teresa Medeiros Šarmantni Princ

Book as passion & BalkanDownload
1
TERESA MEDEIROS
Šarmantni
princ
2
PROLOG
Engleska, 1347.
Lady Willow od Bedlingtona cijeli je svoj život provela u

iščekivanju tog trenutka. Stojeći u dvorištu zamka, nestrpljivo se
premještala s noge na nogu, iskreno se nadajući da se od
uzbuđenja neće pomokriti u gaćice.
Njezina velika želja da dobije majku, nakon šest dugih
godina napokon će biti uslišana.
Kriomice je pogledala oca i čvrsto ga uhvatila za ruku.
Visok i samouvjeren, ogrnut crnim plaštem s podstavom od
grimizne svile, izgledao je poput kralja Edwarda. Istina, odjeća
mu je bila pomalo iznošena, korice mača izlizane. No snažan i
uspravan, s crvenkasto zlaćanom bradom, bio je uistinu naočit.
Malo zatim, trublje su najavile dolazak kočije njegove
buduće supruge.
– Oče? – prošaptala je, promatrajući kako se kočija u pratnji
vojnika na konjima uspinje uz brdo.
– Da, princezo? – upitao je, zagledavši se u nju visoko
podignutih obrva.
– Hoćeš li lady Blanche voljeti kao što si volio i moju
majku?
Čeznutljivo je uzdahnuo. – Nema te žene koju bih mogao
toliko voljeti – rekao je, kao da je pomiren sa sudbinom.
Pomiješanih osjećaja jače je stisnula njegovu ruku.
3
Osmjehnuo se i kratko joj namignuo. – No kralj će biti

zadovoljan što sam oženio uglednu udovicu poput Blanche.
Njezin suprug poginuo je u istoj bitki zbog koje više ne mogu
mačevati desnom rukom. Njoj treba ugledan plemić za supruga, a
meni ugledna i imućna supruga – rekao je i kratko joj promrsio
tamne uvojke. – Kralj joj je osigurao raskošan miraz... trbuščić ti
više neće kruliti od gladi i više nećemo morati prodati ni jedan
komad nakita tvoje majke. A i bez toga, godišnja zarada od drva
za građu iz njezinih šuma bila bi i više nego dostatna za nekoliko
godina života u izobilju.
Willow se zadovoljno osmjehnula jer se činilo da otac to
očekuje od nje, no pravo govoreći, nije marila za novac i život u
izobilju. Jedino čemu se nadala bilo je da Blanche priželjkuje biti
majkom male djevojčice poput nje, koja je svim srcem željela i
trebala majku. Ne bi izdržala mjesece očeva odsustva od kuće da
nije znala kako joj pokušava pronaći majku.
Iako mu to nikada nije rekla, Willow je žudjela za majkom.
Daleko od toga da nije bila sretna s njim. Jer jest. Voljela je biti
njegova mala djevojčica; uživala je kad bi ju nazivao svojom
malom princezom. Krpala je njegove iznošene hlače, korila ga
kad bi zimi izišao iz zamka bez ogrtača i prstićima otirala
kristaliće leda iz njegove guste brade. Nikada nije marila što u
varivu ima puno više povrća nego mesa. Mnogo važnije bilo joj je
zaspati u njegovu naručju dok bi joj čitao priče iz majčine Biblije,
jedine knjige za koju se zakleo da je neće nikada prodati.
Ipak, kad bi sjedila kraj kamina, u društvu sklupčanih pasa,
često bi čeznutljivo razmišljala kako bi voljela imati majku koja bi
je prije počinka češljala i pjevala joj uspavanke.
Zabrinuto se zagledala u oca. – Hoće li me lady Blanche
voljeti? – tiho je upitala.
4
– Naravno, mila – odvratio je. – Tko ne bi volio moju malu

princezu?
No, nije ju pogledao, a stisak njegove ruke postao je gotovo
bolan.
Smetena, rukom je poravnala nabore svoje vunene haljine.
Sama ju je sašila, tako što ju je prekrojila od majčine. Duge sate
provela je šivajući je uz svjetlost svijeća; oči su je pekle, prsti joj
natekli, no nije se obazirala na to. U želji da zadivi svoju buduću
majku, izvezla je i ruže uz rub četvrtastog izreza oko vrata. A
sada, unatoč udarima vjetra koji je mirisao na snijeg, bilo je joj je
draže drhturiti od hladnoće nego pokriti haljinu rubovima
iznošena ogrtača.
Primorala se ponosno podignuti bradu. Tata je zacijelo u
pravu, pomislila je. Tko je ne bi volio?
Ipak, promatrajući otmjenu kočiju kako se preko malog
mosta približava zamku, u pratnji dvanaestorice dostojanstvenih
vojnika, odjednom ju je preplavila panika. Što ako se njezin trud
pokaže uzaludnim? Što ako ju lady Blanche ne bude smatrala
dovoljno dobrom?
Malo potom, kočija se zaustavila u dvorištu. Gledajući je,
Willow je ostala bez daha. Bila je to uistinu raskošna kočija, sa
zastorima od damasta urešenim zlatovezom i pozlaćenih žbica na
kotačima. U nju je bilo upregnuto šest bijelih konja, s perjanicama
na glavama i zvončićima na uzdama.
– Lady Blanche ima za tebe jedno krasno iznenađenje – tiho
joj je rekao otac, kratko je pogledavši.
Jedan od lakaja hitro je prišao kočiji i širom otvorio vrata.
Prvo što je Willow ugledala bio je gležanj u predivnoj svilenoj
cipelici, široki rukav haljine obrubljen samurovinom i ledeno
plava kosa prekrivena srebrnom mrežicom.
5
Najzad, lady Blanche izronila je iz kočije, odjevena u svilu,

ljepša nego što bi Willow mogla ikada zamisliti.
Srce joj je poskočilo od sreće pri pomisli na sve što će njih
dvije zajedno činiti. Zabavljat će njezina oca veselim pjesmicama i
recitacijama tijekom dugih zimskih večeri. Presti niti ovčje vune
na preslici koja je od smrti njezine majke stajala zaboravljena u
kutu kraj kamina. Skupljati mirisno proljetno cvijeće i ljekovito
bilje s okolnih, jutarnjom rosom umivenih livada.
Kao opijena nesvjesno je zakoračila prema njoj, u želji da se
privije uz njezine bujne grudi. Trenutak potom, stala je kao
ukopana jer još nešto je izišlo je iz kočije, nešto za što je isprva
pomislila daje jedan od onih dugodlakih čupavih pasa koje dame
vole nositi posvuda sa sobom... no ne, bila je to djevojčica duge
blijedoplave grive i tamnih očiju koje su se ne baš prijateljski
zagledale u nju.
Willow je naglo ustuknula. Očito, lady Blanche nije trebala
kćer. Već je imala jednu. Štoviše, imala je i sina. Jer nakon
djevojčice, iz kočije je izišao i dječak bucmastih obraza i nogu koje
su izgledale poput dvije debele kobasice.
No, to nije bilo sve. Iz kočije je izišlo još jedno dijete. Pa još
jedno. I najzad, još jedno. Petero djece? Willow je jedva vjerovala
vlastitim očima. Svi su bili plavokosi na majku, no nijedno nije
djelovalo ni upola toliko ljupko i graciozno poput nje. Poput male
vučje družine skupili su se oko nje i u isti glas počeli zahtijevati
ovo i ono.
– Gladan sam!
– Piški mi se!
– Umrijet ću od žeđi!
– Zašto smo morali doći ovamo? Hoću kući!
6
Willowinim neugodnim iznenađenjima kao da nije bilo

kraja, jer najstariji dječak odjednom je pojurio prema njezinom
ocu. – Tata Rufus – uzviknuo je i bacio mu se oko vrata.
Djevojčica, za koju je Willow procijenila da je približno
njezine dobi, slijedila je bratov primjer. Ostala djeca objesila su se
njezinom ocu oko nogu.
Njihova majka bespomoćno je slegnula ramenima i široko
mu se osmjehnula. – Nedostajao si im, Rufuse – rekla je. – Jako su
te zavoljeli. Kao i ja.
Glas joj je bio primamljiv i sladak poput meda. Willow je
čeznutljivo uzdahnula i zagledala se u smotuljak koji je njezina
pomajka držala u rukama. Je li to poklon za nju? Onaj koji je
njezin otac spomenuo?
Rufus se nespretno nagnuo preko djece i poljubio Blanche u
obraz. – Nadam se da je putovanje bilo ugodno?
– Tješila me jedino pomisao na ono što me čeka na njegovu
kraju – odvratila je, gledajući ga ravno u oči.
Willow je strpljivo čekala da pomajka obrati pozornost na
nju, no to se nije dogodilo. Najzad, otac je bio taj koji je odvojio
pogled od njezinoga i široko joj se osmjehnuo. – Willow, rekao
sam ti da pomajka ima iznenađenje za tebe – rekao je. – Upravo si
dobila braću i sestre s kojima se možeš po cijele dane družiti. Više
ti neće trebati prijatelji iz mašte.
Djeca su naglo zašutjela i zagledala se u nju. Jedino
najmlađe mirno je nastavilo sisati palac. Svi do jednoga bili su
plavooki. Kosa im je bila plava i ravna, posve drugačija od
njezine, tamne i kovrčave.
I svi su, za razliku od nje, bili otmjeno odjeveni. Najstariji
dječak je čak imao pojas s koricama iz kojih je virila drška malog
mača optočena rubinima i smaragdima.
7
Želudac joj se stisnuo u čvor. Znala je što vide pred sobom.

Jadnicu odjevenu u prekrojenu haljinu pokojne majke, nevješto
urešenu vezom.
– Nikada nisam vidjela ovako crnu kosu – rekla je najstarija
djevojčica. – Je li se valjala u ugljenoj prašini?
Njezin brat podrugljivo se nasmijao. – Prije bih rekao, u
stajskom gnoju. I koža joj je hrapava i tamna.
Rufus se kratko namrštio. – Momče, neću dopustiti...
– Stefane, ne smiješ se rugati svojoj polusestri – rekla je
Blanche.
– Willow? Kakvo je to ime? – upitala je djevojčica i dalje
sumnjičavo zureći u nju. – Nije kršćansko. Je li pogansko?
Ime joj je zapravo bilo Wilhelmina, a nadimak Willow1 otac
joj je nadjenuo nakon što je kao mala djevojčica zaspala pod
vrbom, gdje su je nakon panične potrage pronašli sljedećeg jutra.
No Willow to nije stigla objasniti jer Blanche se nasmijala
tihim senzualnim glasom. – Ne brini, nema u njoj ničega
poganskog, Reanna. Majka joj je bila Francuskinja.
Glas joj je zvučao dobronamjerno, no oči su joj nakratko
pakosno bljesnule. Willow se nelagodno premjestila s noge na
nogu i oborila pogled.
– Naš otac poginuo je u ratu s Francuzima – ledenim
glasom rekao je Stefan i položio ruku na držak mača.
Willow se priljubila uz oca i povukla ga za rukav, u želji da
je zagrli. No to je bilo nemoguće, jer u naručju je držao dvoje
Blancheine djece. – Zaboga, Willow – mrzovoljno je izgovorio –
Imam samo dvije ruke!
Porumenjela je od srama i pokunjila se. Nikad dotad nije se
tako otresao na nju.
1
Willow, engl. – vrba (prim. prev.)
8
– Ne duri se, drago dijete – rekla je Blanche. – To je doista

ružno i nepristojno – dodala je i gurnula joj smotuljak u ruke. –
Evo ti nešto čime ćeš se zabaviti.
Njezin otac bespomoćno je slegnuo ramenima, no Blanche
ga je primila pod ruku i odlučno ga povela prema zamku.
Njezina djeca krenula su za njima. Reanna se kratko osvrnula i
plazila joj jezik.
Zapanjena, Willow je bez riječi zurila za njima. Tko zna
dokle bi tako stajala da se iz smotuljka nije začuo tihi plač. Hitro
provjerivši što je u njemu, na vlastiti užas shvatila je da gleda u
malenu plavokosu bebu. O, ne! Još jedno Blancheino dijete. I
povrh toga, upravo se pomokrilo i smočilo joj haljinu.
Vidjevši to, Blancheini pratioci prasnuli su u smijeh.
Na trenutak, malo je nedostajalo da i sama brizne u plač.
No bila je previše ponosna da bi si dopustila takvo što. Visoko je
podigla bradu i pogledom ošinula vojnike. – Što je smiješno? –
oštro je upitala. – Zar ne znate da se male bebe mogu pomokriti
po nekome?
Nastupila je mrtva tišina. Smijeh im je očito prisjeo. Polako,
Willow se okrenula i što je moguće dostojanstvenije, uputila se
prema zamku. Novi zavjet; Psalam 127.
Sinovi su Božji dar, plod utrobe njegova je nagrada.

Poput strelice u ruci ratnika, njegovi su sinovi.
Blago čovjeku koji njima napuni tobolac.
Novi zavjet; Psalam 127.
9
PRVO POGLAVLJE
Engleska, 1360.
Lord Bannor Smioni žurno je koračao polumračnim

hodnicima zamka. Znoj mu je kapao s čela, srce mu je lupalo
poput ratnog bubnja. Zamaknuo je za ugao, uvukao se u udubinu
zida, ispred prozora koji je gledao na vrt, oštro udahnuo, polako
ispustio zrak i osluhnuo prati li ga tko.
Nekoliko trenutaka vladala je blažena tišina, a tada su se
začuli koraci. Dakako, divljaci su krenuli u potragu za njim.
Nagonski, položio je ruku na držak mača, no tada se
prisjetio da se oružjem ne može boriti protiv njih. Bio je posve
bespomoćan.
Svatko tko se u zadnjih četrnaest godina borio s njim protiv
Francuza, bez imalo krzmanja posvjedočio bi da je izuzetno
hrabar i odvažan. A da su ga sada vidjeli, ne bi mogli vjerovati u
što se pretvorio. Jasno da ne bi, kad su se vlastitim očima uvjerili
da se bez ljestava može popeti na neprijateljske zidine, vješto
izbjegavajući slapove vrelog ulja. Vidjeli su i kako na plećima
svojega konja, pod kišom strijela neustrašivo juri bojnim poljem,
kako bi spasio ranjenog suborca. I kako je iz vlastita bedra
iščupao oštricu mača Francuza koji ga je ranio, a zatim ga probo
istim tim mačem. Na nemalo zadovoljstvo kralja Edvvarda, bio je
na glasu po tome što su se njegovi neprijatelji radije predavali
nego se upuštali u borbu s njim.
10
No nikad prije nije se suočio s tako strašnim i okrutnim

protivnicima, bez imalo milosti i kršćanskog suosjećanja.
Priljubio se uz zid i počeo moliti Boga da ga ne pronađu.
Uvijek je bio na njegovoj strani. Barem do njegova povratka iz
rata. Nakon toga, kao da mu je okrenuo leđa.
Jer, ni uz najbolju volju nije se mogao riješiti tih vragova.
Stalno su mu bili za petama.
Ipak, ovoga puta, imao je sreće, jer projurili su hodnikom i
ne opazivši ga. Oprezno se izvukao iz svojeg skloništa i požurio
hodnikom prema sjevernom tornju, iskreno se nadajući da ga
neće vidjeti. Jer ako ga dohvate...
Nažalost, malo potom do njegovih ušiju dopro je bojni
poklič kojeg se ni Lucifer ne bi posramio. Pakleni psi su ga
ugledali i pojurili za njim.
Potrčao je uz stube. No tek što je dohvatio kvaku masivnih
drvenih vrata, jedan od njegovih progonitelja uhvatio ga je za
gležanj. Srećom, ne dovoljno čvrsto jer uspio se izvući. Trenutak
potom uletio je u sobu, zalupio vratima za sobom i spustio zasun.
Kojeg li poniženja! On, lord Bannor Smioni, gospodar Elsinorea,
ratnik kojim se ponosila cijela Engleska i pred kojim su Francuzi
drhtali od straha, postao je zarobljenik u vlastitom zamku. Gore
od svega, njegovi uzničari bili su deriščad.
Njegova deriščad.
Zdvojno je odmahnuo glavom pa glasno kihnuo jer iz kose
mu je izletio oblak papra. Najzad, odlučno se uspravio i položio
ruku na držak mača. Ne, to neće tako ići, pomislio je i ledeno
hladnim pogledom zagledao se u vrata. Neće se predati bez
borbe. Nikada nije pa neće ni sad. Dovest će te male buntovnike u
red i jednom za svagda im dokazati da se ne mogu poigravati s
11
nekim poput njega. Odlučno je prišao prozoru, širom ga otvorio i

pozvao svog dobrog prijatelja i vazala neka se popne u kulu.
Zadihan, sir Hollis popeo se na vrh stuba pa na vlastito
nemalo čuđenje otkrio da su vrata zabravljena.
Trenutak je osluhnuo tišinu pa pokucao. – Gospodine?
– Jesi li sam? – oštrim šapatom upitao je Bannor.
Kratko je pogledao preko lijevog pa desnog ramena. –
Jesam.
Bannor je naglo otvorio vrata, uvukao ga unutra pa s
treskom zatvorio vrata i spustio zasun.
Jedva što se pribrao od iznenađenja, Hollis se ponovno
zapanjio kad je shvatio u kakvom je stanju njegov gospodar.
Stajao je uspravno, raširenih nogu i čvrsto stisnutih šaka. Duga
tamna kosa bila mu je raščupana, oči užarene. No više od svega
zapanjio ga je izgled njegove brade. Ili onoga što je ostalo od nje.
Oprezno mu se približio kako bi ju bolje osmotrio. Ne, nije
se prevario. Nagorjela je. Čak je i vonjala na dim.
– O, Bože! Je li vas tko napao? – zabrinuto je upitao i
osvrnuo se po prostoriji. – Zar imamo neprijatelje među zidinama
ovog zamka?
– O, da – mrzovoljno je odvratio Bannor. – Točnije, desetero
njih. Jezivo opakih i naoružanih oružjem jačim od bilo kojega...
dovitljivošću i prepredenošću.
– Desetero? – upitao je Hollis i kratko se namrštio. –
Govorite li možda o svojoj djeci?
Bannor se gorko nasmijao. – Djeci? To je previše laskavi
naziv za đavolje izdanke poput njih. Da se po Desmondovom
rođenju vlastitim očima nisam uvjerio da ima prste na nogama,
primorao bih te da provjeriš ima li papke.
12
Hollis je mudro prikrio osmijeh. – Rekao bih da su

pomalo... raspušteni. Ipak, to je posve normalno u toj životnoj
dobi.
– Raspušteni? Pakosni su i uživaju u tome! – uzviknuo je
Bannor pa sjeo za masivni pisaći stol i rukama snažno lupio po
površini, podigavši time oblak prašine s gomile papira. –
Dovraga i mir! Radije bih sto godina proveo u ratu s Francuzima
nego bio osuđen na život pod istim krovom s tim malim
razbojnicima.
Hollis je čeznutljivo uzdahnuo. Da Edward nije potpisao
mirovni sporazum, on i Bannor sada bi sjedili u šatoru kraj nekog
bojnog polja i slavili još jednu pobjedu. Nakon godina bliskog
ratnog drugarstva, našli su se u čudnom položaju vazala i
gospodara. Hollis nije bio siguran da je najbolje opremljen za
ulogu nadzornika velikog posjeda poput Elsinorea, dok Bannor
pritom izigrava skrbnog i popustljivog oca gomili razmažene
dječurlije.
U nadi da će time smiriti Bannora, Hollis je otpuhnuo
prašinu s pehara i natočio ga pivom iz glinenog vrča koji je stajao
na stolu. U slučaju da se to ne dogodi, i sebi je napunio pehar. –
Bili ste predugo odsutni od kuće, gospodine – rekao je. – Možda
jednostavno trebate biti malo stroži prema djeci.
– Ne razumiješ – prošaptao je Bannor, tonom kao da se
ispovijeda. – Problem je u tome što me se ne boje.
Hollis je morao sjesti i popiti nekoliko gutljaja kako bi
provario tu zapanjujuću izjavu. Trinaest godina borio se uz
Bannora i nikada nije susreo čovjeka koji ne bi premro od straha
kad bi Bannor čak i malo povisio ton. Najzad, tog jutra mladom
slugi zamalo je pladanj ispao iz ruku jer mu je Bannor pomalo
mrzovoljno poželio dobro jutro.
13
– Kako bilo, ne možete ostatak života provesti zaključani

ovdje – rekao je – natjerajte ih da vas se boje.
– Kako bih to, pobogu, mogao učiniti? Ne mogu ih baciti u
tamnicu ni lancima im svezati ruke i noge – odvratio je Bannor pa
ustao i počeo hodati amo-tamo po prostoriji. Trenutak potom, iz
dvorišta je doprla raskalašena vriska. Bannor je hitro prišao
prozoru pa zdvojno odmahnuo glavom i ispraznio pehar. – Eto, o
tome ti govorim – rekao je.
Hollis je također ispraznio pehar i prišao prozoru. Mary
Margaret, mali anđelak, lijevala je po travi ulje iz uljanice, a
njezine sestre trgale su udove sa svojih lutaka. Desmond i trojica
njegove braće, držali su najmlađeg za noge iznad zdenca.
– Desmonde – uzviknuo je Bannor. – Smjesta ga pustite!
Prije nego što je stigao promisliti o nezgodnom izboru riječi,
siroti dječak završio je zdencu. Jedan od slugu odmah je potrčao
izvući ga, a Desmond se mirno okrenuo i teatralno se naklonio
ocu. – Vaša želja moja je zapovijed, gospodine!
Bannor je ga je ošinuo pogledom pa duboko uzdahnuo i
svrnuo pogled na Hollisa. – To je prokletstvo ovoga doma –
promrmljao je. – Moj otac, a svi znamo kakav je bijedni gad bio,
posijao je sedamnaestero zakonite i trideset šestero nezakonite
djece. Dvoje kad je već bio gotovo na umoru. Čovjek bi pomislio
da obiteljski moto nije Pobijedi ili umri, nego Budi uspješan u
rasplođivanju.
Hollis je i predobro znao da je njegov gospodar jedno od te
nezakonite djece. Da od svoje sedamnaeste godine kralju nije
toliko puta dokazao odanost, vjerojatno bi ostao samo jedan od
vojnika u njegovoj službi, i kao takav, nikada ne bi dobio priliku
postati vlasnikom bogatog očevog posjeda. Elsinorea, koji je
preoteo bratu, najstarijem zakonitom nasljedniku, i to uz
14
blagoslov kralja i njegovu zdušnu potporu. Čim je njegov brat

čuo da se Bannor Smioni s gomilom vojnika sprema u osvajanje
Elsinorea, napustio je posjed i s ostalom braćom povukao se u
jedan od očevih zamaka na sjeveru.
Bannor je zdvojno odmahnuo glavom. – Bog me zacijelo
kažnjava zbog požude. To mi je jedina mana. Odolijevam
pretjeranoj srdžbi i opijanju i svemu ostalome, ali ne i požudi.
– Vaša djeca nisu kriva što su došla na svijet, gospodine.
Obje vaše žene su vas obožavale. Kad god bi se osjećale
uskraćene, usred noći uvlačile bi vam se u postelju zahtijevajući
da obavite bračnu dužnost – rekao je Hollis, pogledavši ga s
mješavinom suosjećanja i zavisti. – Žene vam očito ne mogu
odoljeti. Možda zbog tog vašeg ispijenog izraza lica.
Bannor je ponovno duboko uzdahnuo. – Ne smatram se
sretnikom zbog toga. Volio bih da sam više poput tebe.
Hollis je sebe držao prilično naočitim muškarcem, guste
smeđe kose i muževnog lica urešenog bradom i brkovima. Mrko
je pogledao Bannora pa shvatio da se šali i široko se osmjehnuo. –
Kako bilo, ženama ste privlačni – rekao je. – Tih desetero djece
moguće je tek početak. Najzad, tek su vam trideset dvije godine.
Ne bih se začudio kad biste i u sedamdeset petoj sijali djecu.
Bannor ga je zgroženo pogledao. – Ne dao mi Bog. Prije bih
se kastrirao.
Začulo se kucanje na vratima.
– Ne puštaj nikog unutra prije nego što se uvjeriš tko je –
rekao je Bannor, glasa izmijenjena panikom. – Desmond je
lukaviji od Crnoga princa – dometnuo je, misleći na sina kralja
Edvvarda koji je zarobio francuskog kralja u bitci kod Poitiersa. –
To bi mogla biti zamka.
Hollis je kratko kimnuo pa provjerio. – Fiona je, gospodaru.
15
Bannor je kratko kimnuo pa je Hollis pustio u sobu irsku

služavku, s bebom u naručju.
Bannor je svrnuo oči k nebu. – O, Bože. Nije valjda još
jedno?
– Bojim se da jest, gospodine – rekla je Fiona. – Ovo je već
drugo u dva tjedna. Djevojčica je. Pronašla sam je u košari pred
vratima.
– Je li uz nju ostavljena i kakva poruka?
– Nije, gospodine.
Bannor je ostao stajati kao ukopan ni metar dalje od Fione,
no Hollis nije mogao odoljeti znatiželji da pogleda bebu. Dakako,
radilo se o novorođenčetu.
– Ne može joj biti više od nekoliko tjedana – rekao je i
smeteno slegnuo ramenima. – Mora da ste s Edwardom bili u
Gaskonji kad...
Bannor je odlučio skratiti stvar. – Pronađi neku dojilju u
selu, Fiona. I reci svećeniku neka je dođe krstiti. Nadjenite joj ime.
Siroto dijete zaslužuje barem toliko – rekao je i podigao prst. – Ali
ne Margaret. Ili Mary. Već imamo tri Margaret, jednu Mary i
jednu Mary Margaret. To je i više nego dovoljno da čovjeku
pomuti um.
– Da, gospodine – rekla je Fiona pa tepanjem i ljuljuškanjem
počela umirivati rasplakano dijete. Čim je ponovno zaspalo,
Hollis ju je ispratio i zatvorio vrata za njom.
– Možda mojoj djeci nije potrebna čvrsta muška ruka –
zamišljeno je izgovorio Bannor. – Nego ženska. Žene umiju bolje
izaći na kraj s djecom.
– Fiona je žena – istaknuo je Hollis.
16
– Jest, ali ona je već u godinama – rekao je Bannor. –

Zapravo, ništa ne može zamijeniti nježan majčin dodir –
dometnuo je, s prizvukom čeznutljivosti u glasu.
Trenutak potom, lice mu je ponovno poprimilo uobičajeno
odlučan izraz, onakav kao kad se pripremao na bitku ili...
planirao neki drugi pakleni plan. – Mojoj djeci treba majka,
Hollise. Pronađi ju. Nitko to ne može učiniti bolje od tebe.
– Ja bih im trebao pronaći majku? – zapanjeno je upitao
Hollis. – Ženu kojom ćete se oženiti? Ali... sami biste ju trebali
odabrati.
Bannor je odlučno odmahnuo rukom. – Ne. To mora netko
drugi učiniti. Netko dovoljno mudar i prizemljen. Ja nisam takav
kad su žene u pitanju. Budem li si sam birao ženu, odabrat ću
ljepoticu raskošnih oblina poput Mary ili Margaret, i prije nego
što se uspijem pribrati, imat ću još nekoliko djece koja će mi
skakati po glavi – rekao je pa sjeo za pisaći stol, uzeo komad
papira i prihvatio se pisanja. – Odnijet ćeš ovo pismo Edwardu, u
Windsor. Trenutačno je tamo, nadgleda obnovu dvorca. Ako
udovolji mojoj zamolbi, steći ćeš ovlasti na temelju kojih ćeš mi
odabrati ženu, dogovoriti sve što je nužno s njezinom obitelji i
vjenčati se s njom.
– Želite da oženim vašu ženu? – u nevjerici je upitao Hollis.
Bannor ga je nestrpljivo pogledao. – To neće biti tvoja žena,
nego moja. Oženit ćeš ju u moje ime – rekao je pa zapečatio
pismo, ustao i gurnuo ga u Hollisove ruke. – Kad ju dovedeš
ovamo, sve će već biti riješeno. Naš brak smatrat će se valjano
sklopljenim uz Božji i kraljev blagoslov – objasnio je i potapšao
Hollisa po ramenu. – S povjerenjem ti prepuštam odluku o mojoj
budućnosti, dragi prijatelju. Treba biti mirna i pitoma ženica
majčinskog tipa, a ne zavodnica kojoj neću moći odoljeti.
17
Hollis je duboko uzdahnuo pa utaknuo pismo pod pojas.

Znao je da mu nema druge nego udovoljiti gospodarevoj želji.
Kad bi Bannor nešto odlučio, nije se predomišljao. – Budući da ste
na glasu kao jedan od ljudi koji su stekli veliku kraljevu
naklonost, vjerujem da ću vam s lakoćom pronaći ženu,
gospodine – rekao je.
Bannor je visoko podigao obrve. – Možda i ne tako lako –
odvratio je. – Dvaput sam već ostao udovac.
– Niste vi krivi za to, gospodine.
Bannor je ponovno prišao prozoru i ruku prekriženih na
leđima zagledao se u djecu koja su veselo skakutala po dvorištu.
– Nađi mi ženu koja će im biti dobra majka, Hollise – gotovo
nježno je promrmljao. – Koja će ih moći voljeti kao da su njezina.
Ganut, Hollis se bez riječi zagledao u najboljeg i najodanijeg
prijatelja kojega je ikada imao. Trenutak potom, spustio se na
koljeno pred njim i položio ruku na dršku svojeg mača. – Pronaći
ću je, gospodine – rekao je. – Kunem vam se vlastitim životom.
18
DRUGO POGLAVLJE
Bannor će ga ubiti.
Hollis se pognutih ramena i glave preplavljene crnim
mislima vukao kroz šumu vukući za sobom svog iscrpljenog
konja. Kako će umrijeti? Zaslužio je sporu i bolnu smrt. Bannor bi
mu ukazao preveliku milost kad bi ga jednostavno probo mačem.
Trebao bi ga polako kuhati u kotlu. Ili prepustiti štakorima da ga
u tamnici oglođu do kosti. Ako ne to, barem mu prirediti noćni
susret s koljačem pod crnom kukuljicom. Jest, zaslužio bi takvu
sudbinu. Možda bi mu čak trebao predložiti da njegovu glavu
nabije na stup unutar zidina, kao opomenu ostalim mladim
vitezovima da se ne laćaju posla koji nisu sposobni izvršiti.
– Gospodine? Čini se da smo zalutali – rekao je jedan od
dvojice njegovih pratilaca.
– Hodamo u krug – dodao je drugi.
– Jest – promrmljao je Hollis, još uvijek obuzet crnim
mislima. – Vrtimo se u krug. Našli smo se u bezizlaznoj situaciji.
Nema nam pomoći.
I puko koračanje postalo mu je preteško. Već više od dva
mjeseca tumarali su Engleskom u potrazi za odgovarajućom
mladenkom. I još ju nije pronašao, iako je posjetio sve
plemenitaše koji su imali kćeri za udaju.
Unatoč Bannorovim dvojbama, nije bilo plemenitaša koji
mu ne bi rado utrapio svoju kćer. No ili su bile previše lijepe ili
19
previše neugledne. Neke su bile premlade, neke prestare. O

nekima je pak stekao dojam da su razmažene ili lijene.
Zaista, pronaći Bannoru suprugu pokazalo se puno težim
zadatkom nego što bi ikada pomislio. Bilo je onih koje su bez
oklijevanja priznale kako im nije nimalo stalo do djece. I onih koje
su tvrdile da bi više od svega na svijetu željele podariti njegovu
gospodaru nekoliko sinova. A kad je napokon pomislio da je
pronašao pravu, uslijedilo je razočaranje. Radilo se o kćeri jednog
grofa, krupnoj djevojci bujnih grudi, ne osobito lijepoj ali veseloj.
A onda ga je usred večere ispod stola zgrabila za nogu i požudno
mu se zagledavši u oči, rekavši mu da bi se radije udala za njega.
Iste noći dao je petama vjetra, skupa sa svojim pratiocima.
Duboko je uzdahnuo i zagledao se u lišće pod svojim
nogama. Uskoro će biti pokriveno snijegom. Nema druge nego
vratiti se na Elsinore neobavljena posla. U tom slučaju, bilo bi mu
najbolje stati pred Bannora s vlastitom glavom pod rukom.
Odjednom, doprlo mu je do mozga što mu pratioci
pokušavaju reći. Naglo je stao i počešao se po bradi. Jest, zalutali
su. Već neko vrijeme hodali su u krug, ispod drevnih stabala
okrunjenih crvenkasto zlaćanim lišćem.
Začuvši zvonki smijeh, hitro se osvrnuo oko sebe. Njegovi
pratioci također.
– Možda su šumski duhovi, gospodine – tiho je rekao jedan
od njih.
– Ili vile – rekao je drugi i hitro se prekrižio.
– Da – složio se prvi. – Otimaju muškarce jer žele da ih
oplode svojim sjemenom.
Hollis se kratko nasmijao. – Ako nas otmu, raspalit će nas
nogom u stražnjicu i reći nam neka im dovedemo našeg
gospodara. Bannor je sposoban napraviti dovoljno djece za cijelo
20
njihovo vilinsko kraljevstvo – rekao je i spustivši se na koljeno,

razmaknuo grane visokog gustog grma.
Niže, u podnožju brežuljka, nalazila se mala tratina po kojoj
je jurilo dvoje plavokose djece. Dječak i djevojčica. Nedaleko od
njih, nekoliko mlađe djece sjedilo je na travi. Isprva, Hollis je
pomislio da su on i njegovi pratioci doista zalutali u vilinsko
kraljevstvo. No kad se dječak spotaknuo o korijen i počeo glasno
zavijati, shvatio je da se radi o običnim smrtnicima.
Trenutak potom, vitka žena dotrčala je do dječaka, pomogla
mu da ustane i nježno ga privila uz sebe. Iz te daljine, Hollis nije
mogao ocijeniti je li dovoljno stara da dječaku i njegovoj sestrici
bude majka ili se možda radi o njihovoj dadilji. Najzad je
zaključio da se vjerojatno radi o dadilji. Kosa joj je bila pokrivena
kapom boje hrđe, a preko haljine je nosila pregaču od grubog
platna, kakvu najčešće nose sluškinje.
No njezin izgled Hollisu je bio sporedan. Ono što ga je
privuklo, bio je način na koji je zagrlila dječaka. Zaštitnički ga je
privila uz grudi i pomilovala ga po glavi. Nije mogao čuti što mu
govori, no bio je i više nego siguran da je dječjem uhu to zvučalo
nježno i umirujuće.
Gledajući je, sinulo mu je da je možda od početka imao
pogrešan pristup. Najzad, Bannor nijednog trenutka nije rekao da
njegova buduća supruga mora biti plemenitog roda. To mu očito
nije bilo nimalo važno, u protivnom ne bi propustio takvo što
istaknuti. Jest, to bi moglo biti najbolje rješenje. Zdrava mlada
seljanka koja umije izaći na kraj s gomilom djece i koja je dovoljno
sramežljiva da bi se suprugu uvlačila u krevet.
Široko se osmjehnuo i svrnuo pogled na svoje pratioce.
Smeteno su zurili u njega. – Gospodine, je li sve u redu? –
oprezno je upitao jedan od njih. – Izgledate kao da ste vidjeli vilu.
21
– I bolje od toga – odvratio je. – Madonu.

Najradije bi uzjahao konja i smjesta se niz brežuljak sjurio
na tratinu, no nije želio prestrašiti djecu i djevojku koja ih je
čuvala. Mora da se u blizini nalazi selo ili zamak, zaključio je.
Kako bilo, netko će zacijelo znati gdje i s kim živi ta djevojka.
Nije mogao odoljeti prije odlaska još jednom ne proviriti
kroz granje. Dječak se u međuvremenu izvukao iz njezina naručja
i popeo se na stablo jabuke. Ona je stajala pod stablom, raširenih
ruku, očito u namjeri da ga prihvati ako padne. Nije djelovala
nimalo krhko ni slabašno. Bila je upravo savršena.
Hollis je zadovoljno uzdahnuo. Uz malo sreće, njegov
gospodar dobit će upravo onakvu ženu kakvu je priželjkivao.
– Ako smjesta ne siđeš, strest ću te sa stabla, bijedni mali

nevaljalče.
– Nećeš.
– Hoću.
– Nećeš – odbrusio je i napola trulom jabukom pogodio je u
čelo.
Vidjevši to, njegova sestra prasnula je u smijeh.
Ljutito je stisnula zube i rukama obuhvatila stablo. Istog
trenutka, Harold, njezin desetogodišnji brat, uplašeno je ciknuo i
počeo se spuštati. No netom što se spustio, spotaknuo se o
njezinu nogu i po drugi put tog dana našao se ispružen na zemlji.
Došlo joj je da počne čupati kosu od muke. Njegovo glasno
vrištanje dovodilo ju je do ludila. Položila je ruke na kukove i
zagledala se u njega, ne znajući bi li ga zadavila ili mu pomogla
da ustane.
22
No preduhitrio ju je i sam se podigao u sjedeći položaj. –

Podmetnula si mi nogu – viknuo je i ljutito napuhao rumene
obraščiće. – Reći ću tati!
– Nisam – mirno je odvratila Willow. – Sam si se spotaknuo
preko moje noge jer nisi gledao gdje ćeš stati.
Po običaju, osmogodišnja Gerta stala je na njegovu stranu.
– Jesi, podmetnula si mu nogu. Vidjela sam! Reći ću mami!
Za kaznu će te poslati u krevet bez večere.
Willow se leđima naslonila na drvo, prekrižila ruke na
prsima i zloslutno im se osmjehnula. – Iskreno se nadam da će to
učiniti – prijeteći tihim glasom je izgovorila. – Jer, budem li jako
gladna, mogla bih usred noći poći potražiti nešto za jelo – rekla je
pa uprla pogled u Haroldov okrugli trbuščić i vrhom jezika
oblizala red blistavo bijelih zuba. – Nešto mesnato, mekano i
slasno...
Harold je užasnuto vrisnuo pa skočio na noge i trkom se
uputio prema zamku. Gerta također, a manja djeca slijedila su ih
u stopu.
Willow je nekoliko trenutaka gledala za njima pa sjela pod
stablo, izvadila iz džepa pregače jednu od jabuka koje je sakupila
i zagrizla je. Bila je to jedna od rijetkih prilika kad je mogla
uživati u samoći. Već odavno je shvatila kako ne postoji način da
s braćom i sestrama izađe na kraj. Ne uz pomajku koja je
sustavno uništavala svaki njezin pokušaj da ih dovede u red.
Nakratko, prisjetila se kako je bila radosna kad je dobila
brata. Nakon što je tri godine dadiljala razmaženu pomajčinu
dječurliju, najzad je imala nekog svog. No Blanche je Haroldovo
rođenje iskoristila kako bi suprugu jasno stavila do znanja da je
ona, a ne Willowina majka, ispunila svoju svetu dužnost i
23
podarila mu nasljednika. Dakako, nikada ga na to nije prestala

podsjećati, pogotovo u Willowinoj prisutnosti.
Ponovno je zagrizla jabuku. U vrijeme kada je bio malo
dijete, Harold je bio dobar i drag, kao i troje djece koje je Blanche
rodila nakon njega. No čim je malo porastao, potpao je pod
utjecaj djece iz Blancheina prvog braka. Willow se nikad nije
uspjela zbližiti s njima. Ponor između njih bio je tako velik da ga
ni uz najbolju volju nije mogla premostiti.
Oni su bili krupni, ona vitka. Oni su bili plavokosi, ona
tamnokosa. Oni su imali bistro plave oči, ona sive poput olujna
neba. Njihovim venama tekla je hladna saksonska krv, njezinim
vruća, francuska. Njih su roditelji voljeli, pazili i mazili, a nju...
Jabuka joj je odjednom prisjela pa ju je ljutito odbacila. Nije
dugo bila očeva mala princeza. Od prvog trenutka Blanche se
trudila gurnuti je u zapećak, u korist svoje djece.
Isprva, Willow se nije željela predati. No kako bi se mogla
boriti s toliko Blancheine djece? Uvijek bi ju netko pretekao i prije
nje sjeo u očevo krilo. A kad bi je otac i privukao k sebi, Blanche
bi joj hitro položila ruku na rame i odvukla ga od njega.
– Prestara si za takvo što, mila – rekla bi, otrovno slađanim
glasom. – Pođi na kat vidjeti treba li Beatrix promijeniti pelenu.
Katkad bi se osvrnula i uhvatila očev žaljenjem preplavljen
pogled. Katkad bi u njegovim očima opazila odraz panike
jednake njezinoj. Zaustio bi da ju pozove k sebi, no Blancheina
djeca uvijek bi ga u tome spriječila, zahtijevajući njegovu
nepodijeljenu pozornost. Najzad, gomila neizgovorenih riječi
između njih pretvorila se u golemu tišinu, toliko gromoglasnu da
je više ništa nije moglo nadjačati.
Bilo je trenutaka kada je više od svega željela zaboraviti da
ju je ikada volio. Tada bi možda mogla prestati sanjariti kako će
24
jednoga dana između njih opet sve biti kao što je bilo. Duboko u
sebi čeznula je za time, čak i više nego za pukim satom slobode u
kojem bi se mogla posvetiti samo sebi.
Obuzeta tim gorkoslatkim mislima, zatvorila je oči i
oplovila u maštu. No ne, nije maštala o trenutku kada će
ponovno zadobiti očevu ljubav, nego o nečemu drugome.
O svojem princu, kako ga je nazvala još u vrijeme kada je
bila dovoljno mlada i naivna da vjeruje u bajke.
Kosa mu je bila tamna i glatka, čeljust čvrsta. Boja njegovih
očiju joj je od sporedne važnosti, no pogled mu je uvijek bio blag i
preplavljen ljubavlju. Volio je nju i samo nju, i voljet će je
zauvijek.
U trenucima kad bi maštala o njemu, činilo se kao da je
vrijeme prestalo teći. Mogla je čuti njegov šapat u šuštanju lišća i
osjetiti njegov dodir u milovanju povjetarca. Zamislila je kako
spušta malen poljubac na njezine usne i tko zna koliko dugo bi
još maštala o njemu da je prve kapi kiše nisu trgnule iz snatrenja.
Naglo je skočila i gurnula nekoliko neposlušnih kovrča pod
kapu. Možda je bila prestara da bi je Blanche kaznila odlaskom u
postelju bez večere, no to nije značilo da je neće kazniti na neki
drugi način. Zadnji put kad su se sukobile, zaprijetila je da će joj
odrezati kosu. Ugurala je nekoliko jabuka u džepove pregače i
trčećim korakom uputila se prema zamku o kojem je nekad
razmišljala kao o svojem domu.
Uletjela je u polumračnu kuhinju nekoliko trenutaka prije
nego što se spustio pljusak. Zaobišavši tanak mlaz koji se slijevao
iz pukotine na stropu, prišla je ognjištu i zagledala se u njega. I
pepeo u njemu već se ohladio. Očito, nitko se nije potrudio
ponovno upaliti vatru. Sudeći po tome i po praznom posuđu,
neće biti jedina koja će otići u krevet bez večere.
25
Blanche se pokazala previše rastrošnom i time svojeg

dragog supruga dovela u još gori položaj od onoga u kojem je bio
prije nego što ju je oženio. Golema svota novca za koju je računao
da je i više nego dovoljna za pokriće svih njihovih troškova, svela
se na ostatke jedva dostatne za život. Blanche je nemilice trošila
novac na krzna, dragulje i skupocjenu odjeću za svoju djecu. Ni
za što drugo nije osobito marila. Čak joj je bilo posve nevažno što
su vojnici njezina supruga napustili posjed i otišli u potragu za
boljim gospodarom.
Da joj nije uspjelo dvije najstarije kćeri – Reannu i Edwinu,
udati za bogate barune, postali bi žrtve kraljeva bijesa zbog
neplaćanja poreza. No baruni su platili sve njihove dugove. Što
su drugo mogli? Ako to ne bi učinili, morali bi do besvijesti trpjeti
scene Blancheinih kćeri.
Prije te njegove nesretne ženidbe, Willow i njezin otac bili
su siromašni, ali barem su imali jedno drugo. Sada im nije ostalo
ništa osim mora tuge i tišine između njih.
Popevši se na galeriju s koje se pružao pogled na veliku
dvoranu u prizemlju, žurno se uputila prema sobi koju je dijelila
sa sestrama. Dakako, željela je izbjeći susret s pomajkom. Ipak,
nije mogla odoljeti znatiželji da nakratko pogleda što se događa u
dvorani. Očekivala je vidjeti Harolda i Gertu kako ju tužakaju
ocu. Ali ne, ugledala je tri muškarca kako stoje pred njezinim
ocem, koji je sjedio u stolcu pod baldahinom. Bila je to jedna od
Blancheinih zamisli. Od prvog trenutka inzistirala je da na taj
način prima posjetitelje. Ona je sjedila kraj njega, na kićenoj
stoličici bez naslona, očito nesvjesna tragikomičnosti tog prizora.
Najzad, cijeli zamak bio je u stanju raspadanja i vonjao je na
vlagu.
26
Bilo je uistinu zanimljivo promatrati ih. On, prosijede

zamršene kose i ramena pognutih pod teretom dugova i brojnih
zahtjeva hirovite žene, i ona, nakićena draguljima i nosa visoko
podignuta poput neke ledene saksonske kraljice.
Muškarac koji je govorio bio je u odori nekog viteškog reda.
– Nije važno ako joj trenutačno ne možete dati miraz –
rekao je. – Moj gospodar dat će vam za nju visoku naknadu.
– Ne želim čuti za takvo što – odbrusio je Rufus. – To je
barbarski običaj.
– Koliko visoku? – upitala je Blanche i položila ruku na
Rufusovu.
Muškarac ju je kratko pogledao i osmjehnuo se ispod
brkova.
– Prilično visoku. Već ima kraljev blagoslov za ženidbu i
jako mu je stalo do uspješnog dogovora.
– Ali, jako nam je prirasla k srcu – rekla je Blanche prije
nego što je Rufus stigao izustiti i riječ.
Willow se rukama naslonila na ogradu. Zacijelo su
ugovarali brak najmlađe kćeri iz Blancheina prvog braka. Beatrix,
kojoj još nije bilo ni četrnaest godina! Mora da je Blanche doista
bila očajna, u protivnom ne bi razmišljala o mogućnosti prodaje
kćeri onome tko će joj za nju ponuditi najviše novca. Willow je
bila svjesna da bi trebala biti sretna što će se napokon riješiti te
male pakosnice. Nakon što joj je godinama pišala u cipele,
nastavila joj je pakostiti na niz drugih, znatno profinjenijih
načina. Ipak, na trenutak joj je pozavidjela na sreći. Kako god
bilo, mala drska zlobnica poput nje, neće joj nimalo nedostajati.
Otac je odmaknuo Blancheinu ruku i prodorno se zagledao
u viteza. – Ali, zašto vaš gospodar želi upravo nju? – sumnjičavo
je upitao.
27
Willow nije čula što je muškarac odgovorio jer netko ju je

zgrabio oko struka i liznuo joj vrat. Naravno, bio je to Stefan.
Naglo se okrenula i odgurnula ga od sebe. – Ne budeš li taj svoj
zmijski jezik držao u ustima, jamčim ti da ću ti ga iščupati –
ljutito je promrsila.
Nasmijao se i ironično podigao obrve. – Promijenila bi
mišljenje kad bih ga gurnuo u tvoja slađahna ustašca.
Stefan je izrastao u krupnog mišićavog momka, guste plave
kose. Sluškinje su njime zacijelo bile očarane, no što se Willow
tiče, u njemu nije vidjela ništa osim podlog gada kakav je bio od
prvog trenutka kad ga je upoznala.
– I slatke bobice mogu biti otrovne – upozorila ga je.
– Siguran sam da mi ne bi naškodila – rekao je i zagledao se
u ljude u dvorani. – Očito imaš jako visoko mišljenje o sebi.
Možda ne bi trebala. Neki muškarac upravo te pokušava kupiti
kao običnu seosku drolju.
Bila je previše zaprepaštena da bi se obazirala na tu uvredu.
– Mene? – upitala je, položivši ruku na grudi. – Ti ljudi su
došli isprositi... mene?
Stefan se naglo namrštio. – Nemoj se previše nadati. Moja
majka neće pristati dati te nekome drugome.
Jest, bila je to gorka istina. – Jasno da ne bi – hladno je
odvratila Willow. – U protivnom bi morala potražiti dadilju za
svoja derišta – dodala je i odlučno se uputila prema spavaćoj sobi.
Trenutak potom, Stefan joj je prepriječio put. – Neće te dati
drugome jer zna da te ja želim za sebe – rekao je.
Stala je kao ukopana. Bi li se Blanche usudila biti toliko
drska? Dakako da bi, pomislila je i pogledom ošinula Stefana. –
Trebao bi znati da me ne možeš imati – odbrusila je. – Istina,
28
nismo u krvnom srodstvu, ali ipak si mi brat. Kralj nikada ne bi

dopustio da se vjenčamo.
Čvrsto ju je uhvatio za ramena i promuklo se nasmijao. –
Tko kaže da bih te oženio? – ironično je upitao zagledavši se u nju
kao u komad sočnog mesa.
– Upozorila sam te da to ne činiš – tiho je izgovorila i
trenutak prije nego što je spojio usnice s njezinima, koljenom ga
snažno udarila u međunožje.
Srušio se na pod i bolno zajaukao.
Hitro se okrenula i produžila, obuzeta željom da što prije
pobjegne od njega. No kad je skrenula ulijevo, predomislila se.
Spavaća soba lako bi se mogla pretvoriti u zamku. Nagonski,
požurila je niz stube i stala u sjenu jednog od stupova velike
dvorane.
– To je jako puno novca, Rufuse – rekla je Blanche. – Više
nego što bi nas stajao porez za dvije godine.
– Ne želim ni čuti za to! Neću prodati vlastitu kćer!
Willow je mrak po na oči. Sve što je željela bilo je pobjeći od
maćehe i njezina najstarijeg sina. Naglo je izišla iz sjene i stala
nasred dvorane. – Zašto ne, oče? – upitala je. – Ne bi ti bilo prvi
put da si to učinio.
Njezin spektakularan ulazak na scenu Hollisa je prilično

zapanjio. U velikoj, slabo osvijetljenoj prostoriji nije ju mogao
dobro vidjeti, no pouzdano nije bila krotka i sramežljiva. Kapa joj
se spustila preko jednog oka, ramena su joj bila borbeno
podignuta. Tim bolje, pomislio je. Bit će savršeno sposobna izaći
na kraj s Bannorovom dječurlijom. Pravi anđeo, doista.
Jedva je vjerovao vlastitoj sreći. Ispostavilo se da nije seoska
cura nego kćer siromašnog baruna iz njegova prvog braka.
29
Budući da nije imala miraz, vjerojatno joj nije preostalo drugo

nego pomiriti se sa svojom tužnom sudbinom i pomišlju da će
dovijeka ostati usidjelica i živjeti na teret svoje obitelji. Bez imalo
dvojbe, bit će zahvalna supruga imućnom i moćnom muškarcu
poput Bannora. Što se pak njega tiče, budući da nije osobito
privlačna – upravo onako kako je i želio – neće ga dovoditi u
napast. Sve u svemu, čeka ih lijep i miran zajednički život.
Svrnuo je pogled na strop. Umjesto zastava, s greda su
visjele paukove mreže. Bit će presretna što odlazi odavde. Što
više, Bannora će smatrati svojim spasiocem. I prije nego što su
ušli u zamak, on i njegovi pratioci ostali su zatečeni stanjem
barunova posjeda. Voda u opkopu bila je prljava i ustajala;
ograda mostića mjestimice natrula, daske pune pukotina.
Unutrašnjost zamka bila je još gora. Krov je prokišnjavao i zrak je
zaudarao na vlagu. Sve je bilo prljavo i zapušteno. Novca za
poslugu očito nije bilo, u protivnom u kutovima dvorane ne bi
bilo pljesnivih oglodanih kosti, davno bačenih psima.
Čim se odlučnim korakom uputila prema ocu, on i njegovi
pratioci pomaknuli su se u stranu. Ako je Hollis očekivao da će ju
otac oštro ukoriti, prevario se. Ramena su mu se još više pognula
i činilo se da izbjegava njezin pogled.
– Ne bi trebala biti tu, drago dijete – tiho je izgovorio.
– Više nisam dijete, dragi oče. Da jesam ne bi s ovim
ljudima razgovarao o mojem vjenčanju.
Visoko je podigao prst. – Nije na tebi da se uplićeš u to.
– Itekako jest. Nisam rekla ni riječ kada si me prodao za
novac koji ti je Blanche donijela u miraz. Čak ni kad me pred
tvojim očima pretvorila u svoju sluškinju. No ovoga puta neću
šutjeti. Ne misliš li da bi mi trebao dopustiti da sama odaberem
svog budućeg gospodara? – u dahu je izgovorila i naglo se
30
okrenuvši prema Hollisu, pogledala ga ravno u oči. – Je li istina

to što ste rekli, gospodine? – upitala je. – Želi li me vaš gospodar
za suprugu?
Bio je prilično iznenađen njezinim dostojanstvenim
držanjem. Čak i ganut. Sudeći po tome što je upravo čuo, njezin
otac loše se ponio prema njoj. A umjesto da mu se pokori, imala je
hrabrosti istupiti i boriti se za svoje interese. – Da, gospođice –
rekao je. – Uistinu vas želi. I više nego što možete zamisliti –
dodao je, prisjetivši se čeznutljivog izraza Bannorova lica kad ga
je zamolio da njegovoj djeci pronađe majku.
Kratko je kimnula i visoko podigla bradu. – U tom slučaju
će me imati.
Hollis se široko osmjehnuo, Blanche zadovoljno nasmijala,
Rufus nezadovoljno uzdahnuo. Gore, na galeriji, Stefan je glasno
opsovao.
Djevojka je mirno odvezala pregaču i pustila je da padne na
pod. Jabuke su se rasule iz nje i otkoturale se po podu. Jedna do
Hollisove čizme, no nije se obazirao na to. Jer, bio je previše
zgranut time što je vidio. Umjesto neprivlačne djevojke pred njim
je stajala vitka ljepotica. Struk joj bio uzak, kukovi tek malo širi, a
grudi upravo zanosne – ni prevelike, ni premale. I to još nije bilo
sve.
Polako je skinula kapu, pustivši da joj se blistavi slap
tamnih kovrča raspe niz ramena. I zabljesnula ga osmijehom reda
biserno bijelih zubi.
Osmijeh na njegovom licu naglo je izblijedio.
Jedno je bilo sigurno.
Bannor će ga ubiti.
31
TREĆE POGLAVLJE
Malo šunke, gospo?

Svrnula je pogled s prozora kočije, na trenutak se zagledala
u komad mesa u Hollisovoj ruci i odlučno odmahnula glavom.
– Ne, hvala.
Vidjevši kako je razočarano slegnuo ramenima, gotovo se
predomislila. No bila je previše uzbuđena da bi mogla progutati i
zalogaj bilo čega. Ruke su joj podrhtavale, želudac joj se stisnuo u
čvor. Usto, bojala se da ne uprlja svoju lijepu novu haljinu.
Šutke je nastavio prekapati po košari s hranom, koju je
kupio u zadnjem selu kroz koje su prošli i za koju se činilo kao da
nema dna. Willow je poravnala nabore haljine, uživajući u
pomisli da se riješila brojnih dječjih ruku koje bi je uprljale. Znala
je da nije lijepa poput Reanne ili Beatrix. No ovako lijepo
odjevena i dotjerana, gotovo se mogla pretvarati da jest. Zadnji
put osjećala se tako sretno i uzbuđeno prije Blancheina dolaska u
Bedlington. A otada je sve krenulo naopako.
Shvativši ironiju situacije, nije se mogla ne osmjehnuti. Sada
je ona bila ta koja se vozila u raskošnoj kočiji sa šest upregnutih
konja i u pratnji vojnika u odorama s amblemom njihova
gospodara – krasnim crvenim jelenom koji je stajao nasred
zlatnog polja, uzdignut na stražnje noge. Ona je sada bila ta koja
je jurila u naručje muškarca koji ju je uzeo za suprugu.
Kako ne bi bila uzbuđena? Pokušavajući se koliko toliko
pribrati, ponovno se zagledala kroz prozor. Tu, na sjeveru, stabla
32
su bila viša, šume gušće. Nigdje nije bilo pitomih brežuljaka,

dokle god je pogled sezao mogle su se vidjeti visoke planine
vrhova prekrivenih snijegom.
– Smokvicu, gospo? – upitao je Hollis i pružio joj krasnu
mirisnu smokvu, iskreno se nadajući da joj neće moći odoljeti.
Uljudno mu se osmjehnula i odmahnula glavom.
Uzdahnuo je i vratio je u košaru. – Zakucat će moju glavu
iznad kamina u velikoj dvorani – promrmljao je i nastavio
prekapati po košari.
Willow ga je smeteno pogledala. Očito, razgovarao je sam
sa sobom.
Malo potom, počeli su se uspinjati na planinu. Prebacivši
preko glave kapuljaču krznom obrubljenog ogrtača, Willow se
dublje zavalila u sjedalo. Cijelim tijelom drhturila je od
uzbuđenja i iščekivanja.
Sve što je znala o muškarcu koji je postao njezin suprug,
bilo je da je velikodušan. Čim je vjenčanje dogovoreno, poslao je
po nju raskošnu kočiju s pratnjom. Usto joj je poslao i dvije
škrinje dupkom pune svilenih i baršunastih haljina, sve jednu
ljepšu od druge. Bilo je tu i dvanaest pari cipela od meke jelenje
kože, te nekoliko bočica skupih, egzotičnih parfema.
Vidjevši svu tu raskoš, Blanche je zamalo pozlilo. Najzad je
mrzovoljno zaključila da je trebala tražiti više novca za
mladenku. Stefan je izgledao kao da će iskočiti iz kože od
ljubomore.
Naduren, bez riječi je napustio dvoranu, a Beatrix je, zelena
od zavisti, kao mahnita potrčala na kat, urlajući kako se ona, a ne
Willow, trebala udati za tog muškarca.
Pogladila je krzneni obrub ogrtača i tužno se osmjehnula.
Da joj suprug nije poslao svu tu lijepu odjeću, pojavila se pred
33
njim sa zavežljajem obješenim o štap. Možda je mislio da je od

onih žena čiju ljubav treba kupovati poklonima. Ako je tako,
prevario se. Mogao ju je dobiti samo po cijenu vlastite odanosti.
– Kolačić?
– Ne – oštro je odvratila. – Nisam gladna i ne želim ništa
jesti.
Njezino ljubazno odbijanje bacilo ga je u očajanje. Tužno ju
je odmjerio od glave do pete pa zdvojno odmahnuo glavom.
Dakako, bila je svjesna da joj je haljina preširoka. Očito nije bila
predviđena za ženu vitku poput nje. Uz Blancheinu djecu uvijek
se osjećala žgoljavom. Stefan je često govorio da je tanka i
kvrgava poput vrbe. Sudeći po haljinama koje joj je poslao, lordu
Bannoru možda su draže žene raskošnih oblina. Onakve, kakva
će Beatrix uskoro postati.
Sirotica nije kriva što tako izgleda. Blanchein glas je tako
glasno odjeknuo u njezinu sjećanju, da se ne bi začudila da ju je
vidjela kako sjedi na krovu kočije, poput neke velike zloćudne
ptičurine.
Kratko se namrštila, uzela kolač iz Hollisove ruke i cijelog
ga ugurala u usta. Vidjevši kako se osmjehnuo, uzela je i smokvu
koju joj je odmah potom ponudio. No kad je iz košare izvadio
komad masne šunke, naglo je izgubila tek i odlučno odmahnula
glavom.
Prisjetivši se kako je s ocem stajala pred zamkom, čekajući
njegovu buduću suprugu, tuga ju je ponovno zgrabila za srce.
Hoće li me lady Blanche voljeti?
Naravno, mila. Tko ne bi volio moju malu princezu?
Naivna, kakva je tada bila, povjeravala je u to. No više nije
bila naivna. Ako je pogriješila što je pristala udati se za muškarca
kojeg nikada u životu nije vidjela niti je išta znala o njemu, gorko
34
će požaliti tu nepromišljenu odluku. Bila je to činjenica s kojom se

valjalo suočiti.
– Pričajte mi o lordu Bannoru – zamolila je Hollisa. – Rekli
ste mi da je u ratu postao glasovit po velikoj hrabrosti i
odvažnosti, i da je iskreno odan kralju i domovini. No, zašto je
nekome drugome prepustio da mu odabere suprugu? Ni uz
najbolju volju ne mogu to shvatiti.
– Jer je mudar – rekao je Hollis i gurnuo u usta komad
šunke.
Ukočila se. Što ako... hm, bilo bi to uistinu...
– Radi li se o tome da on možda... – tiho je započela pa
kratko pročistila grlo i još više snizila ton. – Da možda ne voli
žene, nego...
Hollis se zamalo ugušio komadićem šunke. – Ne, gospo –
rekao je, nakon što se pribrao od zaprepaštenja. – Nije to u
pitanju.
Njegov odgovor nije ju osobito utješio. – Je li u ratu ostao
bez nekog dijela tijela? Ruke ili noge? Možda oka? Ili... nosa? –
zabrinuto je upitala.
Hollis se kratko počešao po bradi, očito u namjeri da
prikrije osmijeh. – Uvjeravam vas da u vezi s tim nemate razloga
biti zabrinuti, gospo. Ima sve bitne dijelove tijela.
Kratko se namrštila pitajući se koje bi dijelove tijela
muškarci mogli smatrati bitnima. – Je li možda problem u
njegovoj naravi? – upitala je. – Je li nestrpljiv i neljubazan? Ili
nasilan? Sklon piću?
Hollis je odmahnuo glavom. – Ne, gospo. Ne pije, ne psuje i
nije nasilan.
35
Zavalila se u sjedalo i prekrižila ruke u krilu. – U redu –

rekla je. – Pretpostavljam da bi svaka žena bila zadovoljna takvim
suprugom.
Ipak, priželjkivala je više od toga. Puno više. Pomislivši na
princa o kojem je maštala, čeznutljivo je uzdahnula. Vjetar joj više
nikada neće donijeti odjek njegova smijeha. Niti će na usnicama
osjetiti njegov slatki poljubac. Došlo je vrijeme da zaboravi
djevojačke snove i zamijeni ih muškarcem od krvi i mesa, kože i
kosti. Zatvorila je oči i u mislima se oprostila od svojeg princa iz
mašte.
Bit će dobra supruga lordu Bannoru. Nije važno ako je star,
nemoćan, ružan ili osakaćen u borbi za kralja i domovinu. Bit će
dovoljno bude li joj vjeran i privržen. U tom slučaju bit će mu
zauvijek odana.
Ohrabrena tom odlukom, otvorila je oči. Barem je mislila da
jest. Jer kad je kroz prozor kočije ugledala zamak, bila je uvjerena
da sanja.
Bio je podignut na vrhu planine, iznad blistave rijeke Tyne.
Činilo se kao da plovi u oblacima. I bio je prelijep, posve različit
od ruševnog zamka njezina oca, s četiri ljupke kule i okružen
visokim kamenim zidom.
Sanja li? Tko bi osim nekog iz kraljevske obitelji mogao
živjeti u takvom zdanju?
Začuvši odgovor, na vlastito zaprepaštenje shvatila je da je
glasno izgovorila to pitanje.
– Vi, gospo – rekao je Hollis.
Zapanjeno se zagledala u njega.
Strpljivo se osmjehnuo. – Ovo veličanstveno zdanje je
Elsinore, a vi ste, gospo, njegova nova gospodarica.
36
***
– Kočija na vidiku! Kočija na vidiku!
Začuvši povik stražara s promatračnice, Bannor je široko
zijevnuo i kratko se protegnuo, no nije mu bilo ni na kraj pameti
ustati iz stolice. Prošlog tjedna Desmond se dvaput poslužio
istom smicalicom kako bi ga natjerao da izađe iz tornja. Prvi put,
poskliznuo se na komad maslaca ostavljen pred vratima i tresnuo
na stražnjicu. Srećom, jer mogao je slomiti vrat da je naglavačke
pao niz stube. Drugi put bio je oprezniji i pri silasku dobro
provjerio svaku stubu. No čim je sišao, velika svinja koju je Mary
Margaret namamila u dvorac uz pomoć šake žirova, zaletjela se u
njega i na veliku radost njegove dječurlije, oborila ga na pod.
Pretrpio je mnoge dugotrajne opsade tijekom obrane
kraljevih posjeda u Francuskoj, ali nijednu toliko dugu i napornu.
Otkad je Hollis otišao pronaći mu suprugu i majku njegovoj djeci,
većinu poslova obavljao je u kuli i izlazio iz nje samo noću, kad
su njegova djeca već spavala.
Jednom, pred zoru, ušao je u jednu od nekoliko njihovih
soba i pronašao nekoliko njih kako skutreni poput štenaca
spavaju u istom velikom krevetu. Mala plavokosa Mary
Margaret, s palcem uguranim u ružičasta ustašca, usnula je glave
naslonjene na rame njegova najstarijeg sina, Desmonda, dječaka
prćastog nosa i pjegavih obraza. Promatrajući ih, u nevjerici je
odmahnuo glavom. Izgledali su poput skupine anđela. Tko bi
ikada pomislio da su zapravo mali divljaci i vragolani?
Više od svega, mrzio je osjećati se bespomoćnim. To
jednostavno nije bilo u njegovoj naravi. Znao je sve o ratovanju i
ništa o odgajanju djece. Gomila kraljevih najboljih vojnika je bez
pogovora slušala i izvršavala njegova naređenja, ali ne i njegova
djeca, predvođena malim mršavim dječakom.
37
Sagnuo se i nježno ga pomilovao po zamršenoj kestenjastoj

kosi. Odjednom, Mary Margaret otvorila je oči.
– Oče? – pospano je prošaptala. – Jesi li to ti?
– Ne, mila – promrmljao je. – Sanjaš.
Zatvorila je oči, duboko uzdahnula i ponovno utonula u
san. Na vrhovima prstiju izišao je iz sobe i tiho zatvorio vrata.
Nijedan povik više nije dopro sa stražarnice. Bannor se
dublje zavalio u stolicu i spustio bradu na prsa, u nadi da će
uspjeti malo odrijemati. Noćima je poput duha lutao vlastitim
zamkom i svaka prilika za malo sna bila mu je dragocjena.
Začuvši glasno kucanje po vratima, naglo je ustao i
nagonski zgrabio mač.
– Gospodine – uzbuđeno je viknula Fiona. – Kočija s vašim
grbom uspinje se sjevernom cestom. Na manje je od milje odavde.
Vaša gospođa samo što nije stigla!
Njegova gospođa. Smeten, Bannor je polako odložio mač.
Otkad je Margaret umrla, prije šest godina, u njegovom životu
nije bilo žene koju bi itko mogao nazvati njegovom gospođom.
Stara dadilja ponovno je nestrpljivo pokucala. – Gospodine?
Otvorio je vrata i zagledao se u nju.
– Vaša gospođa dolazi – ponovila je, kvrgavim staračkim
prstima gužvajući pregaču. – Napokon!
Bannor je s naslona stolice zgrabio svoju kratku jaknu boje
burgundca, hitro je navukao preko košulje i velikim prstima
počeo nespretno zakopčavati gumbe od slonovače. Istinu
govoreći, bilo bi mu znatno draže navući oklop na sebe i poći u
bitku, nego pred svoju novu suprugu stati bez oklopa.
Čeznutljivo je pogledao svoj mač, svjestan kako će se ranjivo
osjećati bez njega.
38
– Jesu li se djeca već okupila kako bi dočekala svoju novu

majku? – upitao je.
– Da, gospodine. Svi do jednoga. Čak i najmlađi – odvratila
je Fiona i široko se osmjehnula, očito presretna što će dobiti novu
gospodaricu. Obožavala je prethodne dvije i njihova tragična
prerana smrt duboko ju je pogodila, kao i Bannora.
Stavio je lanac od pletena srebra oko kukova i prstima
pročešljao zamršenu kosu. – Vjerojatno bih trebao kratko
porazgovarati s njima prije njezina dolaska. Zapovjednik ne šalje
vojnike u bitku a da im se ne obrati s nekoliko riječi ohrabrenja i
uputa.
– Jest, sigurna sam da će ih to jako veseliti i puno im značiti,
gospodine – odvratila je Fiona.
Manje iskusan i oprezan čovjek još bi joj i povjerovao,

pomislio je Bannor kad je izišao iz zamka i u dvorištu ugledao
svoju djecu, poredanu kao vojnike, od najvišeg do najnižeg. Svi
do jednoga gledali su pred sebe i sudeći po njihovim prikrivenim
osmijesima, glumili poslušnost. Na kraju reda stajala je Fiona, s
dvije nedavno pristigle bebe u naručju.
Gledajući ih, Bannora je obuzeo nejasan osjećaj nelagode.
Desmondu, kolovođi, na ramenu je sjedila vrana s kukuljicom, a
iz ovratnika njegove tunike virio je rep neke životinje.
Bannor je zaključio da radije ne bi istraživao o kojoj se
životinji radi pa prekrižio ruke na leđima i pozorno se zagledao u
prljavi vrat mršavog plavokosog dječaka koji je stajao do
Desmonda. – Kada si se zadnji put okupao, Hammishe?
Dječak je počeo brojati dane na prste. – Prije manje od
četrnaest dana – rekao je. – No ja nisam Hammish – dometnuo je i
laktom munuo u rebra dječaka do sebe. – On je.
39
– Hm, da – promrmljao je Bannor i svrnuo pogled na

debeljuškastog dječaka ravne guste crvenkaste kose koja je
izgledala kao da na glavi nosi glineni lonac. – Dakle, ti si
Hammish?
– Da, gospodine.
– Nema potrebe da mi se tako obraćaš. Možeš jednostavno
reći: Da oče.
– Da, gospodine.
Bannor je umorno uzdahnuo i kratko protrljao čelo. Kako će
djecu predstaviti njihovoj budućoj majci, kad očito ne zna točno
kako se koje dijete zove? Nije mu bilo druge nego poslužiti se
lukavstvom. – Prije odlaska u bitku, imam običaj od svojih
vojnika tražiti da jedan po jedan glasno izgovore svoje ime. Biste
li i vi tako postupili?
Sve dječje glave okrenule su se desno, prema Desmondu.
Nehajno je slegnuo ramenima i udovoljio očevu zahtjevu. –
Desmond – glasno i jasno je izgovorio.
Ostali su postupili po uzoru na njega.
– Ennis!
– Mary!
– Hammish!
– Edward!
– Kell!
– Mary Margaret!
– Meg!
– Margery!
– Colm!
Fiona se široko osmjehnula. – A ova dva mala anđela
nazvali smo Peg i Mags – izvijestila je svojeg gospodara.
40
Bannor se kratko uštinuo za nos. Od samog pokušaja da

upamti njihova imena, zaboljela ga je glava. Bili su mu poput
hrpe stranaca. Grom i pakao, za njega i jesu bili stranci.
Usiljeno se osmjehnuo. – Jako dobro – pohvalio ih je. – Biste
li to još jednom ponovili?
– Kako da ne – ironično je promrmljao Desmond.
Bannor se naglo namrštio. – Što si rekao, momče?
– Rekao sam, naravno da hoćemo, oče – odvratio je
Desmond, osmjehnuvši mu se poput anđelka.
Prije nego što ga je Bannor stigao ukoriti zbog drskosti,
trublje su najavile dolazak kočije. Mostić se spustio uz zveket
lanaca, a krila kapije širom su se rastvorila. Uz grmljavinu
konjskih kopita, kočija je ušla u dvorište zamka.
Bannor se ugurao između Hammisha i Mary, odlučivši
suprugu dočekati stojeći sa svojom trupom. Čim se kočija
zaustavila nasuprot njih, poravnao je rubove jakne i pogladio
svježe obrijanu bradu. Još uvijek se nije navikao na redovito
brijanje, no s obzirom na činjenicu da ima djecu kakvu ima, znao
je da mu nema druge nego naviknuti se na to.
Premjestio s noge na nogu i hitro se prisjetio da on nije od
muškaraca koji se vrpolje od nelagode. Odjednom, na njegovo
nemalo zaprepaštenje, Fiona mu je gurnula u ruke najmlađe
dijete. Ne bi se više užasnuo ni da mu je u ruke gurnula nečiju
odrezanu glavu. Bilo je umotano u pokrivač i nije imao pojma
kako bi ga trebalo držati. Vidjevši kako je zbunjen, Fiona je
nježno namjestila dijete na njegovu podlakticu. – Nemate razloga
za strepnju, gospodine – rekla je. – Sve će biti u redu. Nema te
žene koja se ne bi raznježila i oduševila kad vidi visokog i
snažnog muškarca s malim djetetom u rukama. Neće vam moći
odoljeti.
41
Bannor je zaustio da joj kaže kako mu ne treba žena koja će

ga smatrati neodoljivim, no bilo je prekasno.
Jer mladi vojnik požurio je otvoriti vrata kočije.
42
ČETVRTO POGLAVLJE
Oklijevajući izići, Willow je uputila Hollisu dug nesiguran

pogled.
Zavalio se dublje u sjedalo. – Iziđite, draga moja – rekao je.
– Ja ću odmah za vama.
Duboko je udahnula kako bi prikupila hrabrost, pa spustila
glavu, tako da joj se lice gotovo i nije vidjelo od kapuljače i
oborena pogleda izišla iz kočije, čvrsto odlučivši da neće ni
trepnuti kad ugleda svojeg supruga, ma koliko bio ružan ili
unakažen.
Zagledala se u njegove noge pa polako podigla pogled do
njegova lica.
I po drugi put toga dana pomislila da sanja. I to san slađi i
ljepši od bilo kojeg ikada sanjanog. Jer ni u najluđoj mašti nije
mogla zamisliti muškarca poput ovoga koji je stajao pred njom.
Usnice su mu bile pune, čeljust čvrsta, koža preplanula od sunca,
a oči ponoćno plave, pogled miran, dubok i inteligentan.
Svilenkasta kosa dužine do ramena bila mu je prošarana
ponekom sijedom vlasi.
Nije bio vitak poput njezina princa iz mašte, nego širokih
ramena i mišićav. Po odlučnom izrazu njegova lica vidjelo se da
nije dječak nego iskusan muškarac koji ne odustaje dok od žene
ne dobije sve što želi.
Njezin muškarac.
43
Pomislivši to, naglo je porumenjela i spustila pogled na

njegova prsa. I tek tada, ugledala je da drži nešto u rukama. Dar
koji joj je namijenio za dobrodošlicu? Zacijelo da, i to nešto lijepo i
vrijedno kao znak njegove naklonosti.
Podigla je kapuljaču, pogledala ga ravno u oči i široko mu
se osmjehnula.
Gledajući pred sobom ljepoticu koja je postala njegova

žena, Bannora je preplavila jedna jedina strastvena želja.
Zelja da ubije Hollisa.
Da su mu ruke bile slobodne, što nisu, izvukao bi tog gada
iz kočije i za početak mu šakom razbio zube. No kako su stvari
stajale, mogao je samo užasnuto zuriti u svoju suprugu.
Oko čela je nosila tanki zlatni lanac, očito u namjeri da
njime ukroti oblak tamnih kovrča, no bez osobita učinka. Usne su
joj bile male i slatke, gornja malo veća od donje, savršeno
oblikovana za maleni ugriz prije poljupca. Imala je prekrasne
velike sive oči, okružene dugim tamnim trepavicama. No ono što
ga je ponajviše zateklo, bio je njezin pogled. Navikao je da ga
žene gledaju s obožavanjem, osobito u trenucima kad bi bile
pijane od užitka. No nijedna ga nikada nije gledala kao da u
njemu vidi svojeg spasitelja ili odgovor na sve svoje molitve. To
mu je laskalo, no ujedno ga i uznemiravalo.
Zaustio je da joj poželi dobrodošlicu.
No mala Mary Margaret ga je pretekla. – Jesi li ti moja
mama? – upitala ju je.
Zatvorio je usta.
Willow je polako spustila pogled na djevojčicu pa nekoliko
puta zatreptala, kao da pokušava shvatiti što se događa.
44
Desmond se odlučio umiješati. – Jasno da ona nije tvoja

mama – nadmeno je izgovorio. – Tvoja mama je mrtva.
Mary Margaret briznula je u plač.
Petogodišnja Meg potapšala ju je po ramenu. – Nemoj
plakati – drhtavim glasom je izgovorila, i sama na rubu suza. – Ti
si barem imala mamu. Margery, Colm i ja nismo je imali.
– Zato jer ste kopilad – veselo ju je izvijestio Edward. – Kao
i Peg i Mags.
Kell se razljutio i zaprijetio mu šakom. – Ne govori tako o
našim sestrama, budaletino.
– Nije sramota biti kopile – rekao je Hammish i povukao
oca za rukav. – I vi ste kopile, zar ne, gospodine?
– Da, sine, jesam – promrmljao je Bannor, promatrajući
kako se izraz lica njegove supruge mijenja iz zbunjenog u
užasnut. Polako, pogledom je okružila njegovu djecu i u nevjerici
odmahnula glavom.
Izgledala je kao da se probudila iz nekog lijepog sna. Ili,
kao da se našla usred noćne more.
Meg nije uspjela utješiti sestricu. Sad je već glasno jecala.
Margery i Colm, blizanci stari četiri godine, složno su joj se
pridružili. Bannor je imao osjećaj kao da se našao usred grčke
tragedije. Jest, u to se njegov život upravo pretvarao. Prije je
možda bio farsa, no sada se pretvarao u tragediju.
Kell je ljutito gurnuo Edwarda – Evo, vidiš što si napravio –
promrsio je. – Rasplakao si ih!
– Nisam – odbrusio je Edward i gurnuo njega. – Mary
Margaret je kriva za to. Da se nije rasplakala, ne bi se ni oni.
Počeli su pljuštati udarci i psovke. Dvanaestogodišnji Ennis,
visok i mršav dječak, pokušao ih je razdvojiti, ali uzalud.
Uznemirena, Desmondova vrana počela je mahnito mahati
45
krilima i graktati. Mala dlakava životinja spustila se niz nogavicu

Desmondovih hlača i pobjegla pod Meginu suknju, zbog čega je
Meg počela panično vrištati. Hammish je u cijeloj toj gunguli
primio nekoliko zalutalih udaraca, no stoički ih je podnio bez
uplitanja i ostao mirno stajati gdje i prije. Bannora je podsjetio na
njega, u vrijeme kad je bio mlad. Dijete koje je Fiona držala u
naručju, počelo je glasno plakati i koprcati se.
No ne i dijete koje je Bannor držao u naručju. Čudno, ali i
dalje je posve mirno spavalo, kao da se oko njega ništa ne
događa.
– Tišina – zagrmio je Bannor.
Prvi put od njegova povratka kući, djeca su ga bez
pogovora poslušala. Nastupila je mrtva tišina. Čak je i
Desmondova vrana prestala graktati.
Bannor se na trenutak zagledao u svoju suprugu. Izgledala
je kao da bi se mogla onesvijestiti. Što je ono Fiona rekla? Ah, da...
nema te žene koja se ne bi raznježila i oduševila kad vidi visokog i
snažnog muškarca s malim djetetom u rukama.
U nadi da će je raznježiti i oraspoložiti, gurnuo joj je dijete u
ruke. – Moja djeca i ja želimo vam dobrodošlicu u vaš novi dom –
u dahu je izgovorio.
Polako, podigla je rub pokrivača i zagledala se u malu
djetetovu glavicu.
Na Bannorovo razočaranje, pogled joj je bio hladan kao
jučerašnji pepeo. – Ne, hvala – rekla je i vratila dijete u njegove
ruke. – Sita sam toga – dodala je i hitro se okrenuvši, požurila u
kočiju i zalupila vratima za sobom.
Nekoliko trenutaka Bannor je smeteno zurio za njom. A
zatim je shvatio da topao osjećaj koji mu se polako spuštao od
trbuha prema preponama nema nikakve veze s požudnim
46
mislima o supruzi, nego s djetetom koje se meškoljilo u njegovom

naručju.
47
PETO POGLAVLJE
Willow je ukočeno sjedila u kočiji, ruku stisnutih u krilu i

pogleda uperena pred sebe. Nije se pomakla čak ni kad je njezin
suprug naglo otvorio vrata pa zgrabio Hollisa za ovratnik i
izvukao ga iz kočije. Ako je na temelju toga stekla dojam da bi
ona možda mogla biti sljedeća na redu, to se nije dogodilo. Po
svemu sudeći, njezinu suprugu nije nimalo smetalo ostaviti ju da
sama sjedi u kočiji, dokle god hoće.
Sama. Očito, takva joj je sudbina. Nikad posve sama, a ipak
uvijek sama. Duboko je uzdahnula i zamalo se ironično nasmijala
kad se prisjetila kako je bezbrižno prihvatila bračnu ponudu
muškarca o kojemu nije znala ama baš ništa. Muškaraca kojemu
je očito trebala kao i pomajci, zbog potpuno istog razloga.
Iako je vani vladala mrtva tišina, u glavi je još uvijek mogla
čuti dječje glasove.
– Jesi li ti moja mama?
– Jasno da ona nije tvoja mama. Tvoja mama je mrtva.
– Ti si barem imala mamu. Margery, Colm i ja nismo je imali.
– Zato jer ste kopilad.
Odmahnula je glavom, pokušavajući ih utišati. Nabrajajući
vrline svog gospodara, Hollis joj je očito propustio spomenuti da
je neka od znamenitih osvajanja ostvario na ljubavnom bojnom
polju.
Zaboga, koliko djece je posijao? Tucet? Možda i dva? Bila je
uistinu užasnuta kad je vidjela toliku djecu. Pribrala se tek kad joj
48
je gurnuo bebu u ruke, kao da očekuje da se rastopi od sreće i

oduševljeno ju privije na grudi. Nikada neće saznati da se
zapravo rastopila od sreće pri pogledu na njega i da bi najradije
njega privila na grudi. Jer kad ga je vidjela, doslovce je ostala bez
daha.
– I vi ste kopile, zar ne, gospodine?
– Da, sine, jesam.
Nakon tih riječi, sve joj je postalo savršeno jasno. On nije
bio princ s plemenitim namjerama, vođen željom da joj ponudi
svoje srce, nego svirepo čudovište koje je predvodilo vojsku
zločestih, loše odgojenih patuljaka. I zato mu je trebala žena. Ali
ne neka poput nje. Sudeći po užasnutom izrazu njegova lica kad
je spustila kapuljaču, bio je jednako gorko razočaran kao i ona.
– Gospo?
Willow se na trenutak ukočila pa kratko namrštila. To nije
bio muški glas. Ni dječji.
– Pripremila sam vam sobu. Biste li možda htjeli ući?
Podigla je zastor i pogledala kroz prozor. Pred kočijom je
stajala pogrbljena starica. Mrak je već pao i zahladilo je. Što će
sad? Ne može dovijeka ostati sjediti u kočiji. Niti može tražiti da
ju odvezu natrag u njezin dom. Tamo više nije bila dobrodošla.
Njezin otac ne bi se usudio stati na njezinu stranu i usprotiviti se
Blanche, a ona ne bi nikada pristala lordu Bannoru vratiti novac.
Vrati li se kući, Blanche će ju bez oklijevanja izbaciti čim
prijeđe prag i reći joj neka se vrati suprugu. Lordu Bannoru. Srce
joj je snažno zalupalo kad je pomislila na njega.
– Hajde, gospo – nagovarala ju je žena. – Nemate razloga
bojati se svojega supruga.
49
Willow je naglo otvorila vrata, izišla iz kočije i oprostila se

sa svojim snovima. Jer žena je bila u krivu. Pouzdano jest. Nije o
tome ni najmanje dvojila.
Dok su hodale širokim kamenom popločanim hodnikom,

starica je kratko pogledala Willow i uputila joj široki bezubi
osmijeh. – Stidite se, zar ne? – upitala je. – To je posve razumljivo.
Kad sam se udala za mojeg dragog Liama, pokoj njegovoj
pohotljivoj duši, trebalo mu je dva dana i tri boce piva kako bi me
nagovorio da mu se pridružim u krevetu. A budući da sam se
opila, mogla sam samo ležati na leđima, sa spavaćicom
prebačenom preko glave – objasnila je i kratko joj namignula. –
Nije da mu je to osobito smetalo.
Zamislivši kako ju Bannor obljubljuje mrtvu pijanu, Willow
je zgroženo odmahnula glavom i pošla za staricom uz zavojito
stubište osvijetljeno debelim svijećama poslaganim u udubine
kamenog zida.
– Ne možete zamjeriti muškarcu ako želi odmah kušati što
je oženio – nastavila je starica. – Ali ne brinite. Dobar je kao janje,
iako se priča da je sposoban čovjeku otkinuti glavu jednom
rukom.
Zamislivši kako Bannor obljubljuje njezino bezglavo tijelo,
Willow je zadrhtala od jeze.
– Ako ikoji muškarac zna kako ženi pružiti užitak, onda je
to pouzdano on.
– Sigurna sam da ima podosta prakse – suho je odvratila
Willow.
Fiona je zastala na odmorištu i kvrgavom rukom privukla
ju k sebi, kao da su djevojke koje dijele ljubavne tajne.
50
– Priča se da može oploditi ženu i ako joj se samo duboko

zagleda u oči – prošaptala je. – Jako je potentan.
Willow se zapanjeno zagledala u nju. – Potrudit ću se
gledati u pod kad se nađem u njegovoj blizini.
Starica se slatko nasmijala. – Lako je to reći, no mislite li da
će vam uspjeti? Previše je privlačan.
Willow to ni uz najbolju volju nije mogla poreći pa se bez
riječi nastavila uspinjati za njom. Po svemu sudeći, njezina soba
nalazila se u kuli. No ako je očekivala da se radi o maloj, oskudno
namještenoj ćeliji ili slamarici postavljenoj uz kolijevku nekog
njegovog djeteta, poput one na kojoj je spavala u Bedlingtonu,
prevarila se. Jer kad je ušla u sobu na vrhu kule, doslovce je
ostala bez daha.
Po dolasku u Bedlington, Blanche je prisvojila sve vrijedno
što Willowin otac još nije prodao. Skinula je tapiserije sa zidova
velike dvorane i njima uresila svoju sobu. Medovinu je pila iz
srebrnih kaleža koje je uzela iz kapelice. Kućnu haljinu vezala je
pojasom s ušivenim biserima, koji je pripadao Willowinoj majci.
S prolaskom vremena Willow je zaboravila što je raskoš. I
zato je ostala toliko zatečena kad je vidjela zidove prekrivene
purpurnom svilom, pod od norveškog bora i prekrasan kamin
iznad kojeg se nalazila polica s posudama punih mirisnog
egzotičnog bilja. Krevet je bio golem, s četiri stupa i baldahinom
od lana urešenog vezom. No ono što ju je uistinu očaralo, bio je
dvostruki polukružni prozor kroz koji se i danju i noću moglo
gledati u daljinu, bez potrebe otvaranja teških drvenih rebrenica.
Jer bio je ostakljen. Nešto tako rijetko i vrijedno Willow nikad
dotad nije vidjela i mislila je da nikada ni neće.
Soba je izgledala kao da je pripremljena za neku razmaženu
princezu. Ili voljenu ženu.
51
Vidjevši svoj odraz u prozorskom staklu, zamalo se glasno

nasmijala. Jedva je odoljela želji da se od veselja počne okretati
oko sebe.
– Nadam se da vam se sviđa, gospo – rekla je Fiona. – To je
bila soba lady Mary. A nakon nje, soba lady Margaret – objasnila
je i hitro se prekrižila. – Pokoj im duši.
Willowino oduševljenje naglo je splasnulo. – Tko su bile
njih dvije?
– Gospodarove bivše žene – rekla je Fiona i zdvojno
odmahnula glavom. – Obje su bile vrlo drage i dobre. Gospodar
je jako teško podnio njihovu smrt. Nije mogao prestati sebe
okrivljavati zbog toga.
– I trebao bi se osjećati krivim – ispod glasa promrmljala je
Willow, ni najmanje ne dvojeći da su umrle rađajući mu djecu.
Staričine riječi zasjenile su ljepotu te raskošno uređene sobe.
Ugođaj je naglo postao tmuran, kao u mrtvačnici.
Prerano propupala Beatrix katkad je s udanim sestrama
šaputala o muškarcima koji muževnost mjere brojem posijane
djece i kojima žene služe kao plodno polje za oranje i sjetvu.
Možda je lord Bannor jedan od takvih muškaraca, pomislila je
Willow. Možda ju nije oženio zato da bi bila robinja njegove
djece, nego njegove nezasitne požude.
Mora da joj je Fiona pročitala misli jer hitro ju je primila za
ruku i kratko je stisnula. – Ako vas uhvati želja da se sakrijete
pod krevet, prisjetite se mojih riječi. Budite uvjereni da lordu
Bannoru ne treba nekoliko boca piva da bi vas nagovorio da mu
se podate. Priča se da nema te žene koja bi mu mogla odoljeti.
– Toga se i bojim – prošaptala je Willow, no Fiona je već
izišla i zatvorila za sobom vrata.
52
Nije joj preostalo drugo nego u samoći pričekati svojeg

pohotnog supruga.
– Daj mi jedan dobar razlog zbog kojeg te ne bih sastavio sa

zemljom – već po petnaesti put promrsio je Bannor kroz čvrsto
stisnute zube, hodajući amo-tamo po svojoj sobi u sjevernoj kuli.
– Jedino ja vam mogu parirati u šahu – predložio je Hollis,
glasa puna nade.
– Pobijedio sam te u zadnjih jedanaest partija – ledenim
tonom odvratio je Bannor.
– Ali ne baš u pet poteza. Prilično ste se namučili.
– Puštao sam ti. Znao sam da te u bilo kojem trenutku
mogu pobijediti.
– Hvala vam na suosjećanju – potišteno je odvratio Hollis i
utonuo dublje u stolicu, kao da se nada da će se Bannor sažaliti
nad njim bude li djelovao dovoljno pokajnički.
– Poslao sam te da mi pronađeš majčinsku figuru za ženu,
neku krupnu i mirnu djevojku, a ti si mi doveo... doveo si mi...
Naglo je zastao i namrštio se, tražeći riječ kojom bi opisao
ljepoticu koja je izišla iz kočije. Zapravo, nije odmah shvatio da je
ljepotica. No kad je spustila kapuljaču s glave...
– Božicu – znatno blaže je rekao, prisjetivši se lijepih crta
njezina lica i njezine prekrasne kovrčave kose.
– Ne, nego Madonu – pobunio se Hollis. – Trebali ste je
vidjeti s njezinom braćom i sestrama. Onda biste znali koliko je
nježna i pažljiva. I odgovorna. Čim sam je ugledao, znao sam da
će srcem i dušem voljeti vašu djecu.
– Da, opazio sam – odbrusio je Bannor. – Zato sam se vratio
u zamak popišanih hlača i jakne. I to ne bilo koje, nego moje
najbolje jakne.
53
– Kad sam je prvi put ugledao, imala je pletenu kapu na

glavi. I široku pregaču s jabukama u džepovima.
Bannor se naglo okrenuo i pogledao ga kao da se pita je li
sišao s uma.
Hollis je slegnuo ramenima. – A kad sam napokon vidio
kako doista izgleda, bilo je prekasno. Jer vaša ponuda već je bila
prihvaćena. Zapravo, ona sama ju je prihvatila, protivno želji
njezina oca.
– A ti si na kraju odlučio postupiti u skladu s njezinom, a ne
mojom željom.
Budući da je to bio zaključak a ne pitanje, Hollis je odabrao
mudro šutjeti. Ipak, smatrao se nepravedno optuženim pa mu ni
uz najbolju volju nije uspjelo držati jezik za zubima. – I vi biste na
mojem mjestu isto tako postupili – promrmljao je.
Bannor mu je uputio dug pogled koji je govorio više od
riječi.
Hrabro ga je izdržao. – Da ste vidjeli kako se njezini odnose
prema njoj, sigurno biste postupili kao i ja. Grozno ju tretiraju.
Vlastitim očima uvjerio sam se u to dok smo čekali da formalnosti
oko potvrde braka budu obavljene. Pomajka ju jezivo
omalovažava i iživljava se nad njom. Koristi svaku priliku kako
bi ju ponizila. A njezin otac šutke prelazi preko toga. Braća i
sestre odnose se prema njoj kao prema sluškinji. I gore od toga,
kao da je njihova ropkinja. Nimalo je ne uvažavaju. Njezin
polubrat očito... – naglo je zašutio i ljutito odmahnuo glavom. –
Što da vam kažem? Ništarija je od čovjeka. Dno dna. Posvuda je
prati pogledom, čak se i ne trudi prikriti svoje prljave namjere.
Začuvši to, Bannor se toliko razljutio da je zamalo lupio
šakom o zid. Kako se itko može tako ružno odnositi prema
54
krhkom i nježnom stvorenju poput nje? Poželio je Rufusa od

Bedlingtona sastaviti sa zemljom. Spaliti mu imanje do temelja.
I slomiti svaku kost u tijelu njezinom polubratu, tom gadu.
Natjerao bi ga da požali i da ga na koljenima moli za milost. O da,
to bi bilo ono što bi učinio.
– Jesu li je tukli?
– Ne bih rekao. Ima modrice na duši, ne na tijelu. Duša joj je
ranjena, ali nisu joj uspjeli slomiti duh.
U stanje njezina duha, Bannor je stekao kratki uvid kad mu
je malenu Mags gurnula natrag u ruke i pred nosom mu zalupila
vratima kočije. Tijekom rata, navikao je da svi bez pogovora
izvršavaju njegova naređenja. Njezino odbijanje da postupi
prema njegovoj želji i očekivanjima toliko ga je zaprepastilo da joj
je poželio čestitati na odvažnosti. A onda ga je zaprepastilo što je
to poželio.
Trebao je poslušati svoj vojnički instinkt i dočekati je u
oklopu i s kacigom na glavi. Možda i sa štitom u rukama. Jest,
tako bi mu možda uspjelo zaštititi se od udarca koji je mu je
zadala njezina ljepota. I njezina pogleda koji ga je pogodio ravno
u srce.
Duboko je uzdahnuo i provukao prste kroz kosu. – S
povjerenjem sam ti prepustio da mi pronađeš ženu koja me neće
dovoditi u napast. Znamo kako to prije ili poslije završi, zar ne?
Ne želim više djece. Rekao sam ti to, a ipak si mi doveo ženu
zbog koje sada ne mogu misliti ni o čemu drugome nego o tome
što bih s njom radio u krevetu. Koliko dugo misliš da bih joj
mogao odoljeti? Četrnaest dana? Tjedan? Možda, samo jedan
dan?
Hollis se kratko zamislio pa veselo podigao kažiprst. –
Postoji rješenje – zadovoljno je uskliknuo. – Možda biste trebali
55
živjeti u celibatu. Siguran sam da bi vaša žrtva bila ugodna Bogu.

I da ćete time što ste tu siroticu spasili od jada, steći znatno veću
božju naklonost, nego da ste oženili neku krupnu brkatu
seljanku.
Bannor se rukama osloni o stol i prijeteći se zagleda u
prijatelja. – Možda bi ti trebao ugoditi Bogu zavjetom šutnje –
promrsio je. – Mogu ti pomoći pri tome. Ili radije ne bi ostao bez
jezika?
Hollis je čvrsto zatvorio usta.
Bannor se uspravio i prekrižio ruke na prsima. – Bojim se
da se šteta koju si počinio može popraviti na samo jedan način –
rekao je i uputio se prema vratima, no prije nego što je izišao,
bacio je kratak pogled kroz prozor kako bi provjerio jesu li sva
djeca otišla iz dvorišta. Jer, bilo im je vrijeme za večeru i spavanje.
– Kamo idete? – upitao je Hollis.
– Obavijestiti suprugu da se nažalost dogodila velika
pogreška i da moramo kralju uputiti zamolbu za poništenje
našega braka. Ne bude li došlo do konzumacije, vjerojatno će
nam udovoljiti.
Hollis je naglo ustao i junački se ustobočio pred njim, ne
mareći što mu glava jedva doseže do visine njegova ramena. – Ne
mogu podnijeti pomisao na jad i bijedu koja ju čeka ako se vrati
svojima – odlučno je izgovorio. – Ako ju vi ne želite, ja ću je uzeti
za ženu.
Bannor je pokušao zamisliti kako Hollis miluje njezinu
glatku kožu, kako provlači prste kroz njezine uvojke, kako ljubi
njezinu slatku gornju usnicu. Nije imao pojma što je tog trenutka
Hollis vidio u izrazu njegova lica, no što god da je bilo, djelovalo
je tako da se naglo povukao korak unatrag.
56
– Cijenim tvoju plemenitu namjeru, Hollise, no takvu žrtvu

ne bih mogao tražiti od tebe – sumorno je odvratio. – Ako se lady
Willow nakon poništenja našega braka ne bude htjela vratiti ocu,
osobno ću je otpratiti u samostan u Wayborneu. To je jedino
prikladno za ženu poput nje. Tamo će pronaći sigurno utočište.
Nije da mu se osobito sviđala pomisao da tako lijepa i
poželjna mlada dama bude primorana živjeti kao opatica, no to
mu je bilo draže nego prepustiti je nekom muškarcu.
Hollis je duboko uzdahnuo. – Ali u očima Boga, vaš brak je
već sklopljen – podsjetio ga je. – Sami ste to tražili. I sad kad je
sve riješeno, odlučili ste se povući. Smatrate li da je to u redu?
Bannor je na trenutak oklijevao. Znao je da je Hollis u pravu
i da nije u redu što se predomislio. Ali...
– Mogu se jedino nadati da će mi Bog oprostiti – najzad je
izgovorio pa odlučno otvorio vrata i izišao.
Willow nikada ne bi pomislila da bi joj moglo nedostajati

Haroldovo prenemaganje ili Beatrixino neprestano zanovijetanje.
No kružeći pogledom po tihoj praznoj sobi, osjećala se prilično
nelagodno. Prije je žudjela za mirom i tišinom – svaki takav
trenutak bio joj je dragocjen. A sada kada je napokon bila sama,
osjećala se zbunjeno i uplašeno.
Pogled na krevet samo je pojačao njezine strahove.
Prekrivač od samurovine bio je odmaknut, posteljina posuta
ružinim laticama. Sudeći po tome, lord Bannor nije imao namjeru
pričekati da se malo bolje upoznaju prije nego što se zbliže u
krevetu. Očito mu je stalo da joj što prije napravi dijete.
Svukla je ogrtač pa podigla ubrus sa srebrnog pladnja
ostavljenog na stolu. Na njemu je bio komad još tople mesne pite.
Zagrizla ga je pa pošla provjeriti što se krije u udubini zida
57
zastrtoj debelim zastorom. Ako je mislila da će tamo pronaći

noćnu posudu, prevarila se. Jer bio je to luksuzni nužnik.
Izgledao je poput trona s drvenom sjedalicom, a pod njim se
nalazilo usko ali duboko, mračno okno.
Uz zid nasuprot kreveta nalazio se ormarić s ornamentom
propetog jelena na vratima. Pojevši ostatak pite, pošla je
pogledati što se skriva u njemu.
Čudno što za amblem nije odabrao jelena u parenju,
pomislila je i otvorila vrata ormarića, napola iščekujući da će u
njemu pronaći kostur Bannorove zadnje supruge, no na
baršunom obloženoj polici stajao je samo srebrni češalj i spavaćica
od gotovo prozirne svile.
Nije mogla odoljeti da ju ne priljubi uz tijelo. Kratko je
zatvorila oči i zamislila mušku ruku kako je miluje...
Naglo se prenula, proklela svoju bujnu maštu, ispustila
spavaćicu i povukla se nekoliko koraka unatrag, kao da pokušava
pobjeći pred lordom Bannorom. No udarila je u podnožje kreveta
i pala nasred velikog i mekog, perjem punjenog madraca, upravo
u njegovu mirisnu zamku.
Bannorov odlučan korak postao je poprilično nesiguran kad

se zavojitim kamenim stubama uputio prema sjevernom tornju.
Strah koji je osjećao pri srazu sa svojom djecom bio je ništa u
usporedbi s panikom koja ga je obuzela pri pomisli na suočavanje
s ljepoticom koja je postala njegova supruga. Mnogo puta gledao
je smrti u oči a da nije ni trepnuo, a zbog predstojećeg susreta s
mladom vitkom djevojkom dlanovi su mu se oznojili i srce mu je
divljački lupalo.
Nije se toliko bojao nje, koliko sebe. Svaki put kad bi se
nakratko vratio kući iz rata, i kad bi se ovim istim stubama
58
penjao k jednoj od svojih žena, devet mjeseci poslije rodilo bi se

dijete. I ma koliko ga to ljutilo priznati, po tome nije bio nimalo
različit od svojeg oca. Gospodari Elsinorea nisu ženu mogli ni
pipnuti, a da ne ostane trudna. A Bannor je i predobro znao da se
neće moći zaustaviti, bude li si dopustio i dotaknuti ovu ženu.
Duboko je udahnuo i nastavio se uspinjati, odlučan u
namjeri da joj kaže kako je Hollis, iako u dobroj namjeri, počinio
veliku pogrešku. U trenutku kad je stigao do odmorišta, vrata
njezine sobe naglo su se otvorila i njegova supruga pojurila je niz
stube.
Uplašivši se da će se zaletjeti u njega i da će oboje pasti niz
stube, nagonski ju je zgrabio oko struka i trenutak potom našao
se kako zuri u njezine velike blistave oči pod dugim tamnim
trepavicama.
Očekivao je da će biti zgranuta, ali ne i prestravljena. No
njezin glasan vrisak sledio mu je krv u žilama. Zapanjen, naglo ju
je pustio i povukao se nekoliko koraka unatrag.
59
ŠESTO POGLAVLJE
Jeka njezina krika odzvanjala je uskim stubištem. Uplašena,

Willow se zagledala u muškarca koji je postao njezin suprug pa
hitro položila ruku na trbuh. Znala je da je to šašavo. Imala je
desetero braće i sestara i pouzdano nije bila toliko naivna da bi
vjerovala kako muškarac ženi može napraviti dijete tako što će joj
se duboko zagledati u oči. Ipak, kako objasniti munju koja kao da
joj je proparala utrobu u trenutku kad su im se pogledi susreli?
Kriomice ga je pogledala. Na sebi je imao lanenu košulju
boje slonove kosti, crne hlače i čizme od teleće kože. Košulja mu
je oko vrata bila raskopčana, otkrivajući tamne dlačice na širokim
prsima; ruke položene na bokove. Gledajući ga takvog, nije se
mogla oteti dojmu da je moguće i sposoban izvesti takvu jednu
grešnu i poročnu čaroliju. Uvijek je mislila da su plavooki ljudi
hladni, no iz njegova pogleda isijavala je strast, tim veća zbog
tamnih obrva koje su se nad njegovim očima nadvile poput
prijetećih olujnih oblaka.
– Gospode Bože! – zagrmio je. – Što vam je? Jeste li naumili
ubiti sebe, mene ili oboje?
Premjestila je ruku s trbuha na prsa. – Oprostite, gospodine
– rekla je, izbjegavajući njegov pogled. – Uplašili ste me.
Provukao je prste kroz kosu. – A tek vi mene! Čemu takva
panika? Je li se što zapalilo? – upitao je i kratko se namrštio. – Ili
je možda moj zločesti najstariji sin opet nešto izveo?
60
Odmahnula je glavom. Dakako, nije mu mogla priznati da

ju je uhvatila panika nakon što se našla usred mekog gnijezda
posutog ružinim laticama. – Navikla sam uvečer izaći na svjež
zrak... htjela sam malo prošetati oko zamka.
Začuđeno je podigao obrve. – Bez ogrtača?
– U pravu ste, morat ću se vratiti i uzeti ga – rekla je i
požurila natrag u sobu, shvativši da joj je to odlična prilika za
bijeg.
No krenuo je za njom, a sudeći po njegovu pogledu, nije
imao namjeru dopustiti joj da po drugi put tog dana pobjegne od
njega i ostavi ga da zuri u zatvorena vrata.
Odlučno je ušao za njom pa zastao i pogledom okružio
sobu. Latice ruža bile su rasute po podu, krevet razbacan.
Prišao mu je, podigao guščje pero s plahte i zagledao se u
njega. – Kako li je to izletjelo iz madraca? – začuđeno je upitao. –
Srećom, nisam ljubomoran, u protivnom bih pomislio da ste se s
nekim od mojih smjelih vojnika strastveno pohrvali u krevetu.
– Malo sam prilegla – hitro je odvratila. – Prilično nemirno
spavam.
– Tako sam i mislio – rekao je i zagledao se u posteljinu
posutu ružinim laticama. – To je Fionino maslo, zar ne? Uistinu je
nevjerojatna. Kad ne juri za mojom djecom poput kvočke za
pilićima, bolesno je romantična.
– Za razliku od vas?
– Ja sam ratnik, gospo, a ne sentimentalna irska baba –
rekao je, pogledavši je ravno u oči.
Od njegova prodorna pogleda, leptirići su joj zaplesali u
trbuhu. Čitavo jato njih. Smetena, brzo je spustila pogled i
osvrnula se po sobi. – Moj ogrtač...
61
Bannor se kratko namrštio. Shvatio je da izbjegava njegov

pogled, ali ne i zašto. Jer, nije stekao dojam da je sramežljiva.
Upravo suprotno. Je li u međuvremenu možda zaključila kako se
ponijela previše prkosno? Boji li se da će ju na neki način kazniti
zbog toga?
Naslonio se na jedan od stupova kreveta, pričekao da ga
ponovno postrance pogleda i široko joj se osmjehnuo. Bio je to
jedan od onih blagih, posve dobroćudnih osmijeha koji bi umirili
i najplahiju djevicu.
Ipak, na nju je djelovao posve suprotno. Naglo je
problijedjela i hitro se zagledala u pod. Zbunjen, polako joj je
prišao i podigao joj bradu. Zatvorila je oči. Gledajući je takvu,
jedva je odolio da vrhom palca ne pomiluje njezinu poput
ružinog pupoljka mekanu i nježnu donju usnicu.
– Zašto dršćete? – tiho je upitao. – Zar sam toliko grozan da
me se ne usuđujete ni pogledati?
Naglo je otvorila oči. Na njegovo zadovoljstvo, u njezinu
pogledu nije bilo ni trunke straha. No bilo je prkosa, to da.
– Vjerojatno zato što nisam posve sigurna koliko je istine u
onome što sam čula od vaše služavke. Tvrdi da možete jednom
rukom čovjeku otkinuti glavu i da žene mogu zatrudnjeti samo
ako ih pogledate u oči.
Podigao je jednu obrvu. – I povjerovali ste u to?
Ukočila se. – Ne baš. Unatoč tome što ste možda stekli
takav dojam, nisam glupa.
– U tom slučaju, nemate razloga za zabrinutost. Vjerujte mi,
potrebne su mi obje ruke da bih nekome otkinuo glavu – rekao je,
pričekavši da mu se osmjehne. – A što se tiče toga da biste mogli
zatrudnjeti od mog pogleda... – nastavio je pa kratko zašutio i
62
odmahnuo glavom. – Toliko moćan ipak nisam. Usto bih vas

morao barem poljubiti.
– Rugate mi se, zar ne?
– Ni slučajno – s osmijehom je odvratio i ponovno se
othrvao napasti da vrhom palca pomiluje njezine usnice.
Shvativši kakve misli mu se motaju po glavi, brzo se odmahnuo
od nje i počeo hodati amo-tamo po sobi, čizmama gazeći rasute
ružine latice.
Što da joj kaže a da pritom ne povrijedi njezine osjećaje?
Kako joj objasniti da ju ne želi za ženu i da smatra kako bi trebala
postati Kristova nevjesta?
Naglo se okrenuo i pogledao ju u oči. – Bojim se da je Fiona
požurila sa zaključcima, gospo – odlučno je izgovorio. – Jer ja
vam ni u kojem slučaju ne bih mogao napraviti dijete.
Kratko se osmjehnula. – Dakle, ipak ste pretrpjeli neku težu
ozljedu? Gospodin Hollis uvjeravao me da niste. Doduše,
moguće je da takvu jednu ozljedu nije držao osobito bitnom –
rekla je i bez imalo srama, suosjećajno svrnula pogled na njegovo
međunožje.
Bannor se uspalio kao da ga je u najmanju ruku pomilovala.
No to što je čuo, bio je još jedan razlog da Hollisa zadavi vlastitim
rukama. Hitro je podigao ruku i odmahnuo glavom. – Uvjeravam
vas, gospo, da je u vezi s tim sa mnom sve u najboljem redu. Ni
snaga ni jedrina nije me napustila – rekao je i pomislio kako je
prava sreća što mu košulja pokriva izbočinu na hlačama, jer bio je
napetiji nego što bi poželio u takvoj situaciji.
Na njegovo čuđenje, sjena razočaranja proletjela je njezinim
licem.
63
Prišao joj je i pozorno se zagledao u nju. – Moram priznati

da sam zbunjen – rekao je. – Nikad nisam sreo ženu koja bi se
grozila pomisli da ću je učiniti majkom svoje djece.
– To vam doista vjerujem – odvratila je, tužno se
osmjehnuvši.
– Oprostite mi ako sam znatiželjan, ali... žene u pravilu, u
skladu s Božjom voljom i učenjem Svete Crkve, vjeruju da je
stvaranje potomstva glavna svrha braka, zar ne?
– Ako je tako, gospodine, vi ste veoma pobožan čovjek.
Ostao je bez riječi. Osim ljepote, resila ju je i domišljatost.
Nije to očekivao.
– Istina, ljudi djecu općenito drže Božjim darom –
dometnula je. – No postoje i oni koji ulaze u brak iz posve drugih
razloga... poput društvenog položaja ili bogatstva – rekla je i
dobacila mu dug izazovan pogled. – A pojedinima je i ljubav
dovoljan motiv za brak.
Ironično se nasmijao. – Bojim se da ne znam ništa o ljubavi,
gospo. Samo o ratu.
– Pretpostavljam da ste voljeli svoje supruge?
Kratko se namrštio. – Obje su mi bile jako drage.
Posjedovale su vrline koje bi svaki muškarac mogao samo
poželjeti. Bio sam im iskreno odan i vrlo privržen. No ljubav? –
upitao je i odmahnuo glavom. – To je opaka bolest od koje boluju
samo budale i mladi momci.
– I vi ste nekad bili mladi.
– Bio sam i glup, pa više nisam.
Njegov ironičan osmijeh ju je živcirao pa se okrenula prema
kaminu i ispružila ruke prema vatri. – Zašto ste me odabrali za
suprugu, gospodine? – odlučno je upitala, kratko ga pogledavši
preko ramena.
64
Na njemu je bio red da obori pogled. Nekoliko trenutaka je

šutio pa pogledao kroz prozor i u nedoumici se počešao po bradi.
– Zapravo, nisam želio suprugu... ne u pravom smislu riječi – s
oklijevanjem je izgovorio.
Okrenula se prema njemu i prekrižila ruke na prsima. – Ali,
dobili ste je. Kao što ste mogli i očekivati, nakon što ste gospodina
Hollisa ovlastili da u vaše ime stane pred svećenika i vjenča se sa
mnom.
– Svjestan sam toga. No zapravo sam želio ženu koja će biti
majka mojoj djeci. Mislim na postojeću, a ne na buduću djecu.
Fiona vas je nehotice navela na pogrešan zaključak. Sve što mi je
potrebno jest žena koja bi skrbila o mojoj djeci.
Uspjela se pribrati i ne zvučati previše razočarano. – U tom
slučaju, niste mogli dobiti bolju od mene. Podigla sam na noge
desetero braće i sestara.
– To mi je i Hollis rekao. No moram priznati da nisam
očekivao nekog poput vas. Želio sam ženu koja neće biti... koja će
biti...
Smeteno se počešao po čelu i u nedoumici slegnuo
ramenima. Pod njezinim otvorenim, upornim pogledom osjećao
se neobično nesigurnim. On, koji je zapovijedao gomilom vojnika.
– Ženu koja neće izgledati...
– Poput mene? – upitala je, visoko podigavši obrve.
– Da, upravo tako – s olakšanjem je izgovorio i široko se
osmjehnuo.
– Dakle, mislite da nismo jedno za drugo – staloženo je
zaključila.
Iako u tonu njezina glasa nije bilo ni trunke prijekora,
Bannora je naglo preplavilo grizodušje. Nije smio biti tako grub
prema njoj. U želji da joj se ispriča, primio ju je za ruke i...
65
Ostao bez riječi.

Da nije gledao u njezino profinjeno lice, zakleo bi se da je
seljanka. Jer, ruke su joj bile grube i žuljevite gotovo poput
njegovih. Mora da je u njegovu pogledu opazila natruhu
iznenađenja i sažaljenja jer naglo je izvukla ruke iz njegovih. No
nastavila ga je netremice promatrati, ponosno uzdignute glave.
Uistinu je bila hrabra. Kako bi nekoga poput nje mogao
protiv njezine volje poslati natrag njezinima ili ju primorati na
odlazak u samostan? Time bi ju grozno ponizio i slomio joj duh.
Bi li ju ipak prepustio Hollisu? Jasno da ne bi. Takvo što nije
mogao ni zamisliti.
Bio je na glasu kao dobar strateg, bilo u ratu ili u šahu.
Možda postoji način da vuk bude sit a koza cijela. Bude li imala
dojam da je sama gospodarica svoje sudbine, sve će biti u redu.
Treba ju samo navesti da ona ostavi njega.
Nije mu trebalo više od nekoliko sekundi kako bi isplanirao
daljnje poteze. Kao i u šahu, kraljici je najlakše podrezati krila
tako da ju se okruži gomilom pješaka. Najjednostavnija rješenja
uvijek su najučinkovitija.
Nakon jedva dva tjedna natezanja s njegovom djecom,
Willow će odlučno stati pred njega i zahtijevati poništenje njihova
braka. Bio je i više nego siguran u to. Dakako, neće joj smjesta
udovoljiti. Izigravat će uvrijeđenog supruga i time ju prisiliti da
se još jače založi za sebe. Najzad će joj nevoljko udovoljiti.
Ponovno je uzeo njezine ruke u svoje. – Upravo suprotno,
gospo – rekao je i toplo joj se osmjehnuo. – Mislim da vam je
potrebno malo vremena kako biste bolje upoznali moju djecu i
zbližili se s njima.
– S vašom djecom? – smeteno je upitala.
66
– I sa mnom, naravno – hitro je dodao. Bila je to laž, i to

jedna od onih zbog koje mu je bilo uistinu žao. Jer želio bi se
zbližiti s njom na posve biblijski način. Štoviše, žudio je za tim.
No znao je da si takvo što ne smije dopustiti. U očajničkoj želji da
pobjegne od nje prije nego što kaže ili učini nešto čime bi joj dao
do znanja koliko mu je privlačna, spustio je malen poljubac na
njezin žuljeviti dlan. – Oprostite na smetnji, gospo. Kasno je i
zacijelo ste umorni. Želim vam laku noć i lijepe snove – rekao je i
uputio se prema vratima.
– Hvala, ali bojim se da je to nemoguće – tiho je izgovorila,
kad je već gotovo zatvorio vrata za sobom. Toliko tiho da nije bio
siguran je li mu se to samo pričinilo.
67
SEDMO POGLAVLJE
Willow je bila i više nego sigurna da će je probuditi glasan

dječji plač i da će se morati izvući iz kreveta i odbauljati u kuhinju
gdje će bebama i ostaloj deriščadi lorda Bannora pripraviti
zajutrak, a potom ostatak dana provesti dadiljajući ih i trpeći
njihov neposluh popraćen žestokim ispadima bijesa.
Mislila je i da su njezini romantični snovi stvar prošlosti, no
prevarila se. Sanjala je tamnokosog neznanca, znatno privlačnijeg
od njezina princa. Pojavio se u njezinu snu poput utvare, nejasan
i neuhvatljiv, spustio malen poljubac na njezine usnice i nestao u
magli.
Polako, okrenula se na leđa i dublje utonula u mirisni
ružičasti oblak. Osjetivši na licu toplinu zlaćanih zraka, shvatila je
da njezin oblak plovi previše blizu suncu i naglo otvorila oči.
Dakako, soba je bila preplavljena svjetlom; bila je već sredina
prijepodneva.
Na stoliću je stajao glineni vrč pun tople vode, posuda za
umivanje i nekoliko lanenih ručnika.
Kleknula je nasred golemog kreveta, maknula ružinu laticu
s vrha nosa i zaključila da će lord Bannor vjerojatno biti izvan
sebe od bijesa kad shvati da je oženio lijenu i krajnje nemarnu
ženu uz koju bi njegova djeca mogla poumirati od gladi.
Odjednom, vrata su se širom otvorila i dva kršna momka
ušla su u sobu tegleći veliku škrinju. Hitro je povukla pokrivač do
brade i zapanjeno se zagledala u njih.
68
– Dovraga, pripazi na moje prste – promrsio je stariji

momak, dok su spuštali škrinju na pod. – Imam ih samo deset i
svi mi trebaju – dometnuo je pa nadlanicom otro znojem orošeno
čelo i svrnuo pogled na Willow. – Molim vas da nam oprostite
ako smo vas uplašili, gospo, no iz Bedlingtona su upravo strigle
vaše stvari i lord Bannor nam je naredio da ih unesemo –
izvijestio ju je pa pošao prema vratima. – Hajde, Robe, ima još
toga.
Rob je mrzovoljno uzdahnuo i kratko protrljao donji dio
leđa. – Možda bismo trebali nešto od toga natovariti na ponija.
Što misliš, bi li se mogao popeti uz stube?
Čim su izišli, Willow je iskočila iz kreveta pa stala kraj
škrinje i smeteno se zagledala u nju. Nije mogla shvatiti zašto je
tako teška. Najzad, bilo bi za očekivati da ju je njezina pomajka
dotad već poprilično olakšala i uzela iz nje sve najbolje i
najskuplje stvari. Sagnula se u namjeri da raskopča široki kožni
remen kojim je bila zatvorena, pa brzo povukla ruku jer iznutra
se začulo prigušeno šuškanje.
Naglo se uspravila i pozorno oslušnula. No nije mogla čuti
ništa osim svojeg ubrzanog daha. Odmahnula je glavom i
ponovno pokušala raskopčati kožni remen. Istog trenutka do
njezina uha dopro je niz čudnih zvukova... kao da se unutra nešto
prevrće i koprca. Takvo što postalo je nemoguće zanemariti i
pripisati bujnoj mašti.
Ustuknula je i uplašeno se zagledala u škrinju, pitajući se je
li se možda neki veliki odvratni štakor uvukao u nju. Prokop oko
Bedlingtona bio ih je pun, i takvo što ne bi bilo teško zamislivo.
Prišavši kaminu, drhtavom rukom uzela je cjepanicu i
oprezno se vratila do škrinje. Duboko udahnuvši, hitro je
raskopčala remen pa naglo podigla teški poklopac, posve
69
spremna cjepanicom dotući štogod ugleda unutra i... glasno

vrisnula od zaprepaštenja. Jer ono što je ugledala, bila je
razbarušena plava griva. Beatrixina.
U nevjerici je odmahnula glavom pa vratila cjepanicu na
hrpu kraj kamina, napola žaleći što je propustila priliku razbiti
njome glavu svoje polusestre, prije nego što je shvatila da je
njezina.
Čim je prestala kihati, Beatrix se iskobeljala iz škrinje. –
Očekivala bih da lord Bannor ima jače sluge – prezirno je
izgovorila. – Stalno su kukali da je škrinja preteška. Netko bi
pomislio da u najmanju ruku nose medvjeda.
– Nije baš da si lagana poput pera – odbrusila je Willow,
zavidno promatrajući njezine raskošne obline. – Nego, kako si
završila u toj škrinji? – upitala je, naslonivši ruke na svoje upola
uže kukove. – Jesi li upala u nju nakon što si žeđ utažila vrčem
vina umjesto vode?
– Jasno da ne – odvratila je Beatrix i glasno se nasmijala. –
Stefan me je ugurao u nju i kožnim remenom pričvrstio poklopac,
tako da ni uz najbolju volju nisam mogla izaći.
– Stefan? – sumnjičavo je upitala Willow.
– Da. No bio je dovoljno obazriv da na stražnjoj strani
izbuši rupu. U protivnom bih se ugušila. Doduše, skoro i jesam.
Trebao je napraviti malo veću.
– Šteta što nije napravio manju – promrmljala je Willow.
– Mora da jezivo izgledam – rekla je Beatrix, pokušavajući
prstima raspetljati kosu.
Willow joj je bez razmišljanja dodala ručno zrcalo. Znala je
koliko se ponosi svojom gustom plavom grivom. Najzad, ona je
bila ta koja joj je svake večeri prije spavanja morala četkati kosu.
70
Čekajući da se Beatrix dovede u red, prekrižila je ruke na

prsima i počela nestrpljivo lupkati nogom po podu. – Nije li ti
palo na um da će tvoja majka biti prilično uznemirena kad otkrije
da si nestala? – najzad je upitala.
Beatrix je odložila zrcalo i tašto joj se osmjehnula. – Kad joj
Stefan objasni zašto je to učinio, čestitat će mu na domišljatosti.
– Dakle, znaš zašto je to učinio? Budi tako dobra i objasni
mi što je time želio postići – rekla je Willow, ni najmanje ne
sumnjajući da će joj polusestra rado udovoljiti. Jer ako je itko
uživao praviti se važan, bila je to pouzdano ona.
– Zapravo, radi se o vrlo jednostavnom i razumljivom
planu. Čim me tvoj bogati muž ugleda, shvatit će da je trebao
oženiti mene a ne tebe. Vaš brak bit će razvrgnut. Vratit ćeš se
Stefanu, a ja ću zauzeti tvoje mjesto u životu lorda Bannora –
rekla je i znatiželjno je odmjerila od glave do pete. – Jesi li već
spavala s njim? – upitala je pa prišla krevetu i odmaknula
posteljinu. – Kako neobično. Ni kapi krvi – ustanovila je i upitno
se zagledala u nju.
Stojeći pred njom u tankoj spavaćici Willow se osjećala
prilično ranjivo, no unatoč tome, izdržala je njezin izazovan
pogled. Trenutak potom, Beatrix joj je prišla i pozorno se
zagledala u nju. – Oh, jesu li to tragovi suza? Kako tužno! Zar si
prvu bračnu noć provela sama i u suzama? Nije valjda da te muž
ne nalazi dovoljno privlačnom? Pravo rečeno, i mislila sam da
neće – rekla je i glumeći suosjećanje, vrhom prsta pomilovala je
po obrazu.
Willow je odgurnula njezinu ruku. – Odakle ti pomisao da
će željeti djevojčicu poput tebe?
71
– Bolje i to nego suhonjavu vješticu poput tebe – odbrusila

je Beatrix. – Šteta što moja majka nije na vrijeme shvatila koliko je
imućan. U protivnom ne bi takvu priliku protratila na tebe.
Bila je to istina, jer da nije, Willow se ne bi osjećala kao da ju
je polusestra upravo ošamarila. Ipak, nije još željela pokazati
koliko su je njezine zajedljive riječi pogodile. – No što je, tu je –
staloženo je odvratila. – Zaboravljaš da tvoja majka ovdje nije
gospodarica – rekla je pa iz škrinje izvukla jednu od haljina, hitro
je navukla preko spavaćice i bez riječi se uputila prema vratima.
– Kamo ideš? – upitala je Beatrix.
– Porazgovarati s mojim suprugom. Izvijestit ću ga da si
pobjegla od kuće i zahtijevati da te smjesta pošalje natrag. Na tebi
je da odlučiš hoćeš li se u Bedlington vratiti na konju ili u škrinji –
rekla je i otvorila vrata.
– Čekaj – uplašeno je uzviknula Beatrix.
Willow se polako okrenula i zagledala se u nju. Vidjevši
kako joj donja usnica podrhtava i kako su joj velike plave oči
pune suza, duboko je uzdahnula i zatvorila vrata. Nažalost, bila
je slaba na njezine suze, kao i u vrijeme kad je Beatrix još bila
mala djevojčica.
Beatrix je spustila poklopac škrinje i sjela na nju. Više nije
djelovala ni upola toliko hrabro i nadmeno. – Priznajem, Stefan
me nije protiv moje volje zatvorio u škrinju. Zamisao je bila
njegova, no s veseljem sam ju prihvatila. No samo zato jer bi me
majka primorala da zauzmem tvoje mjesto. Uvijek je na tvoju
štetu iskorištavala naklonost tvojeg oca prema nama, ali nakon
tvojeg odlaska, morala bih preuzeti sva tvoja zaduženja –
drhtavim glasom je izgovorila. – Preklinjem te, nemoj me poslati
natrag. Protratit ću mladost na služenje mlađoj braći i sestrama.
Tko će me onda htjeti oženiti?
72
I kamen bi proplakao nad njezinom tužnom sudbinom.

Dakako, Willow je i predobro znala da je svaka njezina riječ
istinita. Nije mogla ne suosjećati s njom i hladnokrvno je
prepustiti sudbini kojoj je sama, nekim čudom, uspjela umaći.
Usto, nije ju osobito veselilo naći se okruženom potpuno
nepoznatim ljudima. Možda joj Beatrix nije bila osobito bliska ili
srcu mila, no barem ju je dobro poznavala.
– U redu. Možeš ostati – rekla je i visoko podigla kažiprst.
– No samo ako mi obećaš da ćeš se pristojno ponašati i
izvršiti sve što budem tražila od tebe.
Beatrix je pojurila prema njoj i bacila joj se oko vrata. – Oh,
Willow... od srca ti hvala! Obećavam, bit ću poslušna. Nikada ti
se više neću usprotiviti i biti drska prema tebi. Žao mi je što sam
bila takva. Bila sam ljubomorna na tebe, pogotovo kad si se
dočepala tog bogatog starca. No, uz malo sreće, neće dugo
poživjeti. A mi ćemo onda uživati u njegovu bogatstvu!
Začuvši korake na stubama, Willow se brzo izvukla iz
njezina zagrljaja. – Preostaje mi još samo smisliti kako ću lordu
Bannoru objasniti otkud ti odjednom ovdje – rekla je i čvrsto je
primivši za podlakticu, povela je prema škrinji. Naime, zaključila
je kako će biti najbolje da se Beatrix vrati u škrinju, kako je nitko
ne bi vidio dok ne smisle što će dalje.
– Znam, bilo je to grozno od mene – nastavila je Beatrix. –
Štoviše, naslađivala sam se pomišlju da je taj muškarac jezivo
ružan i odbojan. I Stefan misli da jest. Zašto bi inače prepustio
nekom drugom da mu pronađe ženu? Sretna si što ti se noćas nije
uvukao u krevet – rekla je i s gađenjem namreškala nos. – Zubi su
mu sigurni napola truli. Možeš li zamisliti kako ti dašće u lice
dok...
73
Prije nego što je stigla završiti, vrata su se naglo otvorila i

Bannor je uletio u sobu, noseći još jednu škrinju na ramenu, kao
da nije teža od guščjeg pera.
74
OSMO POGLAVLJE
– Oprostite, gospo – rekao je, dubokim baršunastim glasom.

– Ne bih si dopustio ovako upasti u vašu sobu, no u
dvorištu sam naletio na dva momka koji se nisu mogli dogovoriti
kojemu bi od njih dvojice trebala pripasti čast da vam donese ovo
– rekao je, uprijevši prstom u škrinju. – Smatrao sam da je
najpoštenije da ja to učinim.
– Kako lijepo od vas – promrmljala je Willow i kratko
pogledala polusestru. Naravno, širom otvorenih usta zurila je u
njezina supruga i polako ga odmjeravala od glave do pete.
On nju, pak, nije ni pogledao. Prošao je kraj nje kao daje
nema i spustio škrinju na pod. Ako je Beatrix mislila da će ostati
zatečen njezinom ljepotom i smjesta shvatiti da je trebao oženiti
nju a ne Willow, očito se prevarila.
Trenutak potom, Fiona se pojavila na vratima pa stala kao
ukopana. – Pobogu, tko je to? – začuđeno je upitala, zagledavši se
u Beatrix.
– To je moja... moja...
Fiona i Bannor upitno su se zagledali u nju.
– Služavka – naglo je izgovorila, ne obazirući se na
Beatrixin zapanjen pogled.
– Ime joj je Bea – zločesto je dometnula, znajući da njezina
polusestra iz dna duše mrzi taj nadimak.
75
Fiona je slegnula ramenima pa otvorila škrinju u namjeri da

izvadi stvari iz nje. – Čudno, nisam je sinoć vidjela – sumnjičavo
je primijetila.
– Doputovala je u... – započela je Willow pa kratko
pročistila grlo. – U kolima s mojom prtljagom. Prema vlastitoj
želji – brzo je dodala. – Vrlo je odgovorna i željela je biti sigurna
da se putem ništa neće izgubiti – objasnila je široko se
osmjehnuvši polusestri. – Zar ne, mila?
Ošamućena, Beatrix je bez riječi kimnula.
Bannor ju je bez osobita zanimanja odmjerio od glave do
pete. – Je li siroto dijete možda nijemo? – upitao je, kratko se
namrštivši.
Prisjetivši se njezine pakosne jezičine, Willow je zamalo
prasnula u smijeh. – Ne, gospodine – odvratila je. – Pouzdano
nije.
Nenavikla ne biti u središtu muške pozornosti, Beatrix se u
dva koraka našla pred Bannorom i naklonila mu se toliko
duboko, da su joj grudi zamalo ispale iz dekoltea. – Bit će mi čast
služiti vam, gospodine – umiljato je izgovorila. – Rado ću ispuniti
svaku vašu želju – istaknula je.
Bannor je kratko pročistio grlo. – Cijenim tvoju odanost,
drago dijete, no najviše ćeš mi ugoditi budeš li i dalje odano
služila svojoj gospodarici – rekao je i široko se osmjehnuo svojoj
supruzi.
Willow je duboko uzdahnula čvrsto primivši Beatrix za
nadlakticu i gurnula je prema škrinji. – Budi tako dobra i potraži
mi neke laganije cipele – rekla je, što je staloženije mogla.
– Želite li da vam ih donesem u zubima, Vaše visočanstvo?
– drsko je upitala Beatrix.
76
– Nemam ništa protiv, ako ti tako više odgovara – odvratila

je Willow.
Ako je Bannor i bio iznenađen načinom njihova razgovara,
nije to pokazao. – Dan je prilično topao, gospo, pa su moja djeca
odlučila doručkovati na livadi izvan zidina. Siguran sam da bi
bili oduševljeni kada biste im se pridružili – rekao je, uljudno joj
se osmjehnuvši.
– Hoćete li nam se i vi pridružiti? – upitala je Willow, s više
čežnje u glasu nego što je to željela.
– Žao mi je, ali ne mogu – odvratio je i na trenutak joj se
učinilo kao da to doista misli. – Imam previše posla – dometnuo
je i kratko joj se naklonivši, izišao iz sobe.
Držeći cipele u rukama, Beatrix ga je ispratila sanjivim
pogledom. – I ja bih noć provela u suzama kad mi se takav
muškarac ne bi pridružio u postelji – rekla je i ironično se
osmjehnula. – Nimalo se ne čudim što ste očajni, draga moja
gospo.
Fiona je zgranuto odmahnula glavom. – Drske li cure! – s
negodovanjem je promrsila. – Netko bi je trebao naučiti lijepom
ponašanju.
Willow je izula cipele pa uzela one iz Beatrixinih ruku i
obula ih. – U pravu ste – rekla je, široko se osmjehnuvši Fioni.
– Problem je u tome što je Bea odmalena bila prilično
raspuštena. Navikla sam na njezine ispade, no možda je došlo
vrijeme da malo poradimo na tome – zaključila je i svrnula
pogled na Beatrixine lijepo uređene nokte. Dakako, ona je bila ta
čiji je zadatak bio redovno ih uređivati. – Nakon što vam
pomogne da raspakirate moje stvari, pobrinite se da dobro izriba
zahod – dometnula je i izišla iz sobe, ni najmanje se ne obazirući
na Beatrixino uvrijeđeno protivljenje.
77
***
S prozora svoje sobe Bannor je promatrao kako Willow
ponosno uzdignute glave kroči prema kapiji u zidinama. Doista
je zanosna, pomislio je, promatrajući kako se otmjeno ljuljuška u
hodu. Djelovala je toliko krhko da se činilo kako bi ju i najmanji
povjetarac mogao oboriti u hodu. A ujedno i čvrsto. I to ga je
prilično zbunjivalo.
Gledajući je kako prelazi preko mosta, morao je snažno
stisnuti zube kako joj ne bi povikao neka se vrati. Poslati je
njegovoj djeci, bilo je isto kao dopustiti janjetu da se pridruži
čoporu vukova.
Ipak, nisu toliko grozni, brzo se utješio. Zapravo su poput
pasa, koje nitko nije dresirao. On je bio opaki raskalašeni vuk, i za
nju je bilo bolje da bude što dalje od njega, makar i u njihovom
društvu.
Požalio je što je jutros upao u njezinu sobu. No smatrao je
da će biti sumnjivo ako barem nakratko ne popriča s njom. Ipak,
ni prisutnost njezine drske male služavke, ni vječno smrknute
Fione, nije ga spriječila u razmišljanju kako bi je najradije zgrabio
i obljubio nasred kreveta posutog ružinim laticama.
Naglo je zatvorio rebrenice, osudivši se na zatvorski
polumrak. Doista, njegova kula postala je poput zatvorske ćelije u
Calaisu. Nije mu bilo druge nego žrtvovati vlastitu slobodu i to
do trenutka kad ga Willow zamoli da ju oslobodi. Nije se više
usudio čak ni u noćnim satima lutati zamkom. Ne dok je bio
svjestan kako ona spava u velikom udobnom krevetu, duge
kovrčave kose rasute po jastuku i poluotvorenih ružičastih usnica
koje kao da su pozivale na poljubac. Ni svećenik ne bi odolio
takvom izazovu.
78
A on pouzdano nije bio svećenik, iako je trenutačno tako

živio. Njegovih prvih sedmero djece začeto je u krevetu u kojem
je Willow sada ležala. Rano se oženio, u svojoj devetnaestoj
godini, a Desmond je začet njegove prve bračne noći. Bila je to
jedina noć koju je proveo s Mary, prije njegova odlaska u rat.
Deset mjeseci kasnije, kada se vratio kući, Mary ga je dočekala s
pjegavom bebom u naručju. Jedva što je prebrojao dječakove
prste na rukama i nogama, završio je s Mary u krevetu. I devet
mjeseci kasnije, rodio se Ennis.
Utonuo je u stolicu i prebacio nogu preko naslona za ruke.
O da, rado bi dočekao starost sa ženom poput Willow. Pogotovo
sada, u miru. No nije si to mogao dopustiti. Nije želio da još jedna
žena postane žrtva njegove raskalašenosti.
Gorko se osmjehnuo i odlučno odmahnuo glavom. Tako
mu svega na svijetu, ma koliko dugo Willow ostala u Elsinoreu,
držat će se podalje od nje.
Dok je Willow koračala livadom i lica podignuta prema

suncu uživala u povjetarcu koji joj je mrsio kosu, preplavio ju je
uzbudljiv osjećaj koji već dugo nije osjetila. Nada.
Jasno da to nema veze s Bannorovom potpunom
ravnodušnošću prema njezinoj polusestri, uvjeravala se. To je
samo zbog lijepog i toplog jesenjeg dana koji je odlučio flertovati
s ljetom umjesto da se preda hladnom zagrljaju zime. Ubrzo,
korak joj je postao duži i žustriji i prije nego što je shvatila što
čini, podigla je rub haljine i potrčala. U Bedlingtonu, nikada nije
trčala, osim za djecom ili kako bi izvršila neku pomajčinu
zapovijed. Srce joj je bilo preplavljeno radošću zbog tog malog
užitka i osjećaja slobode koji joj je pružio.
79
I tako do trenutka kad se spustila do udoline, gdje ju je

deset namrštenih dječjih lica podsjetilo da je njezina sloboda puka
iluzija.
Naglo je stala i zagledala se u njih. Neki su sjedili na travi
prekriženih nogu, neki ležali na trbuhu, glava naslonjenih na
dlanove. U sredini, između njih, na sagu od jesenjeg lišća, stajala
je košara puna kolača, oraha, datulja i jabuka. Očito, djeca nisu
bila zanemarena – ni gladna ni prljava. Netko ih je jedino trebao
natjerati da dobro operu lica i ruke.
– O, tko bi to mogao biti? – upitala je, trudeći se zvučati
veselo. – Skupina malih vjetrogonja? Vila i vilenjaka?
Njezino dobroćudno zadirkivanje dočekano je ledenom
tišinom. Nastavili su mrko zuriti u nju, kao u malog crva koji je
izišao iz jabuke. Osobito pjegavi dječak koji je sjedio naslonjen na
deblo drevnog hrasta. Na ramenu mu je sjedila stara olinjala
vrana, a u krilu je ležao veliki žuti jednooki mačak.
– Vi ste, gospodine, zacijelo njihov kralj? – upitala ga je
Willow i teatralno mu se naklonila.
Nije rekao ni riječ. Vrana je nakrivila glavu i oštro se
zagledala u nju. Mačak je počeo lijeno mahati vrhom repa, ali nije
se ni pomakao.
– Možda vam se nisam obratila onako kako dolikuje? –
naizgled zabrinuto je upitala. – Nadam se da me zbog toga nećete
baciti u tamnicu ili narediti da mi odsijeku glavu?
Sudeći po načinu na koji su mu oči kratko zabljesnule, rado
bi to učinio. No usta su mu ostala čvrsto zatvorena.
Uzdahnula je i svrnula pogled na djevojčicu kose boje zlata
i velikih plavih očiju, koja je sjedila do njega. – Ti si mala dobra
vila, zar ne? – s osmijehom je upitala pa zavirila preko njezinih
80
ramena i zbunjeno se namrštila. – Ali, gdje su ti krila? Jesi li ih

zaboravila pod krevetom?
Djevojčica je rukom prekrila usta i kratko se zahihotala.
– Mary Margaret! – opomenuo ju je brat.
Posramljeno je oborila pogled. – Oprosti, Desmonde.
– Čini se da je vaš kralj prilično strog – promrmljala je
Willow.
Desmond je odmaknuo mačka s krila pa hitro skočio na
noge i zagledao se u nju. Willow je bila i vise nego sigurna da je
istog trenutka požalio taj strateški potez, jer morao je zabaciti
glavu da bi je mogao pogledati u oči. Ipak, to ga nije omelo u
namjeri da joj priđe još korak bliže. O da, po razmetljivosti se
pouzdano mogao mjeriti s ocem.
– Čini se da sam razljutila Njegovo visočanstvo – rekla je i
prekrižila ruke na prsima, oponašajući njegovu pozu. – Možda će
mi ljubazno reći, čime?
– Udajom za našeg oca – ravnodušno je izjavio. – Navikli
smo živjeti bez majke i ne treba nam. Savršeno sam sposoban
voditi brigu o braći i sestrama – u dahu je izgovorio, tonom iza
kojega je stajala jasna poruka – gledaj svoja posla i ne miješaj se u
moja.
– Da!
– Istina!
– Ne trebamo majku!
Očito, i ostala djeca mislila su poput njega. U znak potpore,
hitro su ustali i stali uz njega. Svi osim crvenokosog dječaka
smeđih očiju, starog možda devet godina, koji im se najzad
prilično lijeno pridružio.
Willow se nije željela tako lako predati. – Ipak, vaš otac
misli da vam je potrebna majka.
81
Desmond se prezirno nasmijao. – Odakle bi on mogao znati

što nam je potrebno? Nije sposoban upamtiti ni naša imena.
Radije bi ratovao i lizao kraljeve čizme, nego jedno popodne
proveo s nama.
Jest, bilo je to prilično drsko od njega, no opazivši kako mu
brada podrhtava, Willow je mogla razumjeti da to proizlazi iz
njegove velike povrijeđenosti. – Ne bi trebao tako govoriti o ocu –
blago je izgovorila. – Da mu nije stalo do vas, ne bi me oženio –
istaknula je, jer bila je to istina i ma koliko ju boljela, nadala se da
će u ovom slučaju poslužiti za nešto dobro.
No nije.
– Čuli smo da vas je kupio – rekao je i izazovno je odmjerio
od glave do pete. – Postupio je kao i njegovi vojnici, koji Netti,
seoskoj djevojčuri, plaćaju da bi se s njom valjali u krevetu.
Svi su se nasmijali. Osim crvenokosog dječaka, koji je
stidljivo oborio pogled.
Willow se svojski trudila zadržati osmijeh, što joj i nije
ponajbolje uspijevalo, no barem je uspjela ostati smirena. – Otac
mi nije mogao dati miraz pa mu je vaš otac platio za mene.
Kupovina nevjeste je možda zastarjeli ali ipak častan običaj.
Desmond je nehajno slegnuo ramenima. – Zašto bi plaćao
za nešto što može dobiti zabadava? – rekao je i glavom pokazao
prema troje najmlađih. – Meg i blizanci su dokaz da nema žene u
selu koja s našim ocem ne bi legla u krevet.
Nije joj nimalo laskalo saznati da postoje žene kojima
Bannor ne može odoljeti. Po svemu sudeći, privlačila ga je svaka
osim vlastite. Osmijeh na njezinu licu naglo je izblijedio.
Vidjevši to, djeca su se utišala, očito iščekujući provalu
njezine srdžbe. Ali ne. Nekoliko dugih trenutaka pogled joj je
ostao prikovan uz Desmondov, a zatim je polako kimnula. –
82
Možda si u pravu. Moguće je da vam ne treba majka. Ali

pouzdano vam treba netko tko bi vas naučio lijepom ponašanju.
Osobito tebe – tiho je izgovorila i hitro se okrenuvši, požurila uz
brdo.
– Koliko god da je platio za vas, nije vrijedno onoga što je
dobio – povikao je Desmond za njom.
Možda bi mu i odbrusila jednakom mjerom, da u dubini
duše nije vjerovala kako bi to mogla biti istina. I zato je nastavila
hodati, visoko uzdignute glave, ne obazirući se na njegov glasan,
podrugljivi smijeh.
Te večeri, kada je ušla u svoju sobu, zatekla je Beatrix do

nosa uronjenu u mirisnu kupku.
– Oh, Willow, to si ti! – veselo je uskliknula čim ju je
ugledala. – Mislila sam da se ona stara vještica vratila kako bi me
i dalje mučila. Možeš li vjerovati da sam si morala sama pripraviti
kupku? A pouzdano ne bih uživala u njoj da toj zločestoj babetini
nisam rekla da se ti želiš okupati.
– Sirotice. Iskreno suosjećam s tobom – suho je odvratila
Willow, prisjećajući se koliko je puta u Bedlingtonu morala nositi
vodu uz stube, kako bi njoj pripremila kupku. A Beatrix za nju to
nije mogla učiniti ni jedan jedini put. Vrlo važno, pomislila je.
Okupat će se ujutro. Sve što je željela bilo je leći u krevet, pokriti
se preko glave i pretvarati se da jutros nije ni ustala iz njega.
– Vidi mi nokte – mrzovoljno je rekla Beatrix, prebacivši
ruku preko ruba kade. – Uništeni su! I to djelomice i tvojom
zaslugom jer si staroj vještici rekla neka me natjera da izribam
zahod. Uživala je gledati kako mi jedan po jedan pucaju.
Willow je mrtvo hladno slegnula ramenima.
83
– Ispala si zlobna, tek toliko da znaš – uvrijeđeno je

nastavila Beatrix. – Kad si me već predstavila kao svoju sluškinju,
jasno da sam se tvojem mužu morala zakleti na odanost.
– Sudeći po tome kako si mu se naklonila, više bi ti
odgovarala uloga njegove ljubavnice – rekla je Willow i izvukla iz
ormarića čistu spavaćicu.
Beatrix je čeznutljivo uzdahnula. – Zadovoljila bih se i
mrvicama njegove pažnje.
– Čak i tako bi dobila više nego što je meni pružio. Ponaša
se kao da me nema. Provela sam dan šećući po vrtu i sjedeći u
crkvi. Nije mi se pridružio ni za vrijeme objeda – odvratila je
Willow pa svukla haljinu preko glave i navukla spavaćicu.
Unatoč tome, imala je čudan osjećaj da nijednog trenutka
nije bila potpuno sama. Nakon okršaja s Bannorovom djecom,
više nije naletjela na njih. No više no jednom toga dana, učinilo joj
se da je netko kriomice prati i promatra. S vremena na vrijeme
začula bi prigušeni smijeh, iako nije mogla točno odrediti odakle
dopire. Ili bi kutkom oka vidjela sjenu koja bi brzo zamakla iza
grma ili ugla nekog hodnika. Bilo je to pomalo jezivo, kao da je
zamak pun duhova koji je proganjaju ma kamo god pošla.
Beatrix je bez imalo srama stala u kadu i prihvatila se
cijeđenja svoje duge mokre kose. Izgledala je poput neke
poganske božice izronile iz mora. Willow joj je brzo dobacila
ručnik. Jer doista, više ni trenutka nije mogla izdržati pogled na
to nago savršenstvo.
Beatrix se umotala u ručnik i izišla iz kade. – Vjeruj mi,
radije bih objedovala sama za stolom u velikoj dvorani, nego jela
stojeći u kuhinji. Ako se hladna juha i komad suhog kruha mogu
nazvati jelom – rekla je, češljajući prstima duge mokre pramenove
kose. – No moram priznati da nema boljeg mjesta od kuhinje ako
84
želiš čuti najnovije tračeve. Je li istina da lord Bannor ima

dvanaestero djece i da su neka od njih vanbračna?
Willow se kratko zamislila pokušavajući ocijeniti koliko je
djece bilo uz Bannora u trenutku kad je izišla iz kočije, pa
odmahnula glavom. – Ne znam točno koliko ih je, ali ne bih se
čudila da ih je toliko.
– I poznato ti je da su neka od njih nezakonita? – ustrajala je
Beatrix. – Želiš li čuti prvoklasan trač? Po svemu sudeći, nedugo
nakon smrti lady Margaret, lordove druge supruge, sluge su pred
vratima zamka počele nalaziti novorođenčad ostavljenu u
košarama. I tako pet puta do sada. Uvjereni su da su to njegova
djeca. Nijedno od njih nije odbio uzeti pod svoj krov.
Willow nije ni trepnula. – Očito ne pravi razliku među
zakonitom i nezakonitom djecom. To je osobina vrijedna
divljenja. Većina muškaraca ne bi priznala nezakonito dijete, a
kamoli ga uzela k sebi.
– Možda zato jer je i sam kopile – rekla je Beatrix pa rukom
brzo pokrila usta. – Ah, nisi to znala, zar ne?
– Čula sam, ali mislila sam da se to odnosi na njegov
karakter – odbrusila je Willow i uputila se prema krevetu pa
odmaknula pokrivač.
Beatrix je stala s druge strane kreveta i zagledala se u njezin
trbuh. – Znaš li da se služinčad počela kladiti kada ćeš roditi?
Budući da znaju da je njihov gospodar jučer navečer bio kod tebe,
neki od njih misle da si već trudna.
Willow bi se možda i nasmijala da pod plahtom nije opazila
nešto čudno. Što bi to moglo biti? Zacijelo nekakvo mirisno bilje.
– Fionino maslo – s uzdahom je promrmljala. – Romantična
stara šašavica. Nikako da shvati da će trebati puno više od šačice
85
mirisnog bilja da bi gospodara namamila u moj krevet – rekla je i

podigla plahtu u namjeri da očisti što god bilo ispod nje.
Istog trenutka začulo se zrikanje i jedan od zrikavaca skočio
je ravno na Beatrixino bujno poprsje.
Praveći društvo svojem gospodaru u njegovu pribježištu u

sjevernoj kuli, Hollis je upravo pokušavao smisliti kako svoju
kraljicu spasiti od okrutnog Bannorova napada.
Odjednom, začuo se paničan ženski vrisak, a potom još
nekoliko njih.
– Gospode Bože – uzviknuo je Hollis i skočio na noge. – Što
se događa?
Bannor je kratko oslušnuo pa slegnuo ramenima. – Ništa –
rekao je i mrtvo hladno spustio pogled na šahovsku ploču. – Ti si
na potezu.
Hollis je sjeo pa duboko uzdahnuo i povukao potez za koji
je znao da je uzaludan.
Dakako, malo zatim, Bannor ga je matirao.
Ipak, ovoga puta Bannor nije osobito uživao u pobjedi. Jer
za razliku od Hollisa, znao je da igra nije završena.
Tek je počela.
86
DEVETO POGLAVLJE
Bannor je napokon bio slobodan.

Slobodan da izađe iz kule kad god poželi i vježba
mačevanje sa svojim vojnicima na velikoj tratini pod vedrim
plavim nebom. Slobodan da se upusti u galop preko golemih
ravnica svoga posjeda i da večera za stolom u velikoj dvorani, u
društvu svoje drage djece i svojih najboljih vojnika.
A unatoč tome, osjećao se jadnije nego ikada prije.
Jer cijenu njegove slobode plaćala je Willow. Otkad su
njegova djeca pronašla bolju i zanimljiviju metu od njega, više
nije imao razloga žaliti se na njihov neposluh. Pokorno su
izvršavali svaki njegov zahtjev i svaku njegovu zapovijed. A
Willow je istodobno u krevetu, kupki i među odjećom pronalazila
crve, miševe, guštere i svakojake bube. I više od tog, obrušili su se
na nju pošastima kakvih se ni Mojsije ne bi dosjetio baciti na
Egipćane.
A on se pretvarao da nema pojma o tome. Tješio se da je to
za njezino dobro i da će ju na taj način spasiti poniženja jer ona će
biti ta koja će ostaviti njega.
Kad su joj zapaprili gulaš toliko da su joj od kihanja suze
navrle na oči, komentirao je da vjerojatno nije navikla jesti malo
jače začinjenu hranu i mrtvo hladno dodao joj rupčić. Kad su joj u
sobi ostavili praščića, nije se ni najmanje obazirao na strku koja je
zbog toga nastala, čak je tog praščića i hladnokrvno prekoračio u
prizemlju, trenutak prije nego što su ga ona i njezina vječno
87
mrzovoljna mala sluškinja izbacile u dvorište. Nije se upleo ni

kad su joj kroz dimnjak bacili sumpor u ložište, zbog čega joj je
kosa danima neugodno vonjala.
Činilo se da nakon prvog neugodnog iznenađenja, ni nju ni
njezinu sluškinju više ništa ne može iznenaditi. Pouzdano ne
toliko da bi vrištale od straha. No tišina koja je nastupila,
Bannoru je pala teže od ičega. Katkad bi se našao kako nasred
dvorišta stoji u mrklom mraku, pogleda uperena u prozor njezine
sobe i pita se hoće li ga otvoriti kako bi kroz njega bacila
smrdljiva jaja koja joj je Desmond ugurao u papuče. Jednom ili
dvaput učinilo mu se da je na sebi osjetio njezin težak,
razočaranjem preplavljen pogled, kao da je znala da je tamo.
Izdržala je četrnaest dana mučenja a da mu se nijednom nije
požalila na ponašanje njegove djece. Došlo mu je da počne čupati
kosu od jada. Uskoro će pasti snijeg, a bude li morao duge zimske
večeri provoditi u njezinom društvu, druženje će nastaviti u
njezinom krevetu. Bilo je to sigurno kao što je sigurno da nakon
zime dolazi proljeće, nakon proljeća ljeto, a dotad bi već došlo i
dijete.
Tog jutra sišao je na doručak kad su njegova djeca i njegovi
odani vojnici već sjedili za stolom. Fiona je izišla iz kuhinje i
stavila pred njega poslužavnik na kojem je bilo samo nekoliko
kriški suhog kruha. – Žao mi je, ali ostali smo bez meda – ljutito je
promrsila. – Nestao je. Ne znam kako je to moguće i ne zanima
me. A ako ni vas ne zanima, morat ćete jesti suhi kruh. Nadam se
da se nećete ugušiti – rekla je i otišla natrag u kuhinju.
Bannor je zabrinuto pogledao Hollisa. Znao je da su svi
zgroženi načinom na koji se odnosi prema supruzi. Čak i njegovi
vojnici, koji se nikada ne bi usudili propitkivati njegove odluke.
Opazio je kako ga promatraju i znao je što će uslijediti. Ako
88
Willow uskoro ne izgubi živce i ne zatraži poništenje njihova

braka, uslijedit će sveopća pobuna.
U trenutku kad je ubacio u usta komad suhog kruha,
Willow se pojavila na širokim stubama kojima se spuštalo u
veliku dvoranu. Ugledavši je, kruh mu je zapeo u grlu, i doista,
malo je nedostajalo da se uguši.
Nastupila je mrtva tišina. Svaki sluga koji se našao u
dvorani, svaka sluškinja i svaki njegov vojnik, svi do jednoga
zapanjeno su zurili u nju.
Moglo bi se reći da je misterij nestalog meda bio riješen.
Jer, Willow je od glave do pete bila zalivena medom.
Cijedio joj se iz kose, curio niz lice, vrat i dekolte... njezina
porculanski bijela koža poprimila je zlaćani odsjaj. Gledajući ju
takvu, Bannor ju je poželio polizati. Dakako, znao je da je to
najgluplje što mu je moglo pasti na um, no nije si mogao pomoći.
Dok je prilazila stolu, cipele su joj se lijepile za pod. Izišavši
iz kuhinje, Fiona je ispustila poslužavnik iz ruku i uhvatila se za
glavu. – Isuse i Marijo! – zapanjeno je uzviknula i kao skamenjena
nastavila pogledom pratiti Willow.
Bannoru nije promaklo kako su Desmond, Kell i Edward
izmijenili poglede i kako se Desmond pritom pakosno
osmjehnuo. Jedva se suzdržao da mu ne nabije glavu u zdjelicu
zobene kaše. Nedvojbeno, on je bio taj koji je iznad vrata
Willowine sobe postavio lonac s medom.
Praćena pogledima, Willow se zaustavila na začelju dugog
stola, nasuprot Bannoru. Napetost u dvorani mogla se nožem
rezati, svi su zaustavili dah u očekivanju njegove reakcije. –
Dobro jutro, gospo – staloženo je rekao i gurnuo komad kruha u
usta. – Jeste li dobro spavali?
89
Nije rekla ni riječ. No pogled koji mu je uputila preko stola

govorio je više od riječi. U njemu nije bilo ni trunke prkosa, samo
mirna predaja. Njime mu je dala do znanja da je napokon
pobijedio, no i da ga duboko prezire.
Čudno, ali kada se okrenula i uputila natrag prema
stubama, ponosno uzdignute glave, Bannor se nije osjećao poput
pobjednika. Nego poput gubitnika.
Vraćajući se prema svojoj sobi u tornju, Willow je shvatila

da joj kosa putem ispada. Dakako, ne bi bilo osobito teško oprati
je od meda, ali njezini mučitelji bili su dovoljno zli da u med
umiješaju smolu.
– Lord Bannor Smioni! Kako da ne! Obična je kukavica koja
se boji vlastite djece – bjesnila je, dok joj je polusestra prala kosu i
rezala pramenove koji se nisu mogli raspetljati.
– Bijednik. Ne usudi im se reći ni riječ – složila se Beatrix.
– Jer je kukavica! Gori od malog poljskog miša.
– Ne mogu shvatiti zašto si to dopuštaš.
– Ne brini, neću više. Ne bih ostala u braku s njim ni da je
jedini na svijetu i da produženje ljudske vrste ovisi o tome da mu
rodim dijete – odvratila je Willow i naslonila glavu na rub kade.
– No da, mogu to razumjeti – rekla je Beatrix, odrezavši joj
još jedan uvojak. – Ali nije mi jasno zašto tome nisi smjesta stala
na kraj. Kako si mogla dopustiti da se ti balavci toliko razbahate?
Ako već ne prije, trebala si od njihova oca zahtijevati da ih kazni
onog trenutka kad su ti istresli kantu pepela u dimnjak.
– Time bih im samo dala do znanja da sam nemoćna. Nisam
im željela pružiti to zadovoljstvo. Doživjela sam i gore od tog od
Stefana i Reanne, a nikada ih nisam tužila. Pa ni onda kad su mi
90
zakucali cipele za pod – rekla je i zdvojno uzdahnula kad se još

jedan pramen njezine kose pridružio hrpi na podu.
– Iskreno rečeno, nadala sam da će Bannor najzad ipak
shvatiti što se događa i stati na moju stranu. Nadala sam se da u
njemu ima nešto viteško, ali prevarila sam se.
– Željela si u njemu vidjeti svojeg princa, zar ne? – upitala je
Beatrix i kratko se nasmijala.
Willow je pokunjeno slegnula ramenima.
– Znam da si maštala o svojem princu. Katkad si po noći
šapatom pričala s njim, kad si mislila da spavam. I grlila si jastuk,
umišljajući da grliš njega. Jedva sam se suzdržavala da ne
prasnem u smijeh.
– Podla mala zmijo! – ljutito je uzviknula Willow pa iskočila
iz kade, hitro se omotala ručnikom i shvatila da joj je glava
neobično lagana. Vrhovima prstiju oprezno je dodirnula tjeme.
– O, Bože! Moja kosa! Čudnog li osjećaja... nisam ni znala
koliko mi je stalo do nje.
Beatrix je kratko pogledala hrpu kose na podu pa
bespomoćno slegnula ramenima. – U vezi s tim se nije ništa
drugo moglo učiniti – rekla je i dodala joj zrcalo.
Nekoliko dugih trenutaka Willow je smeteno zurila u
neobičan odraz u zrcalu. Kosa joj je sad bila kratka, kao u
muškarca. Oči su joj izgledale neobično velike, kao u vjeverice. Ili
ipak ne? Jer, što se duže promatrala, izraz njezina lica mijenjao se
u nešto znatno opakije, više nalik divljoj mački.
– Ima nešto privlačno u tome – rekla je Beatrix, omatajući
pramen svoje duge kose oko prsta. – Bila bi zgodan momak.
Willow je polako podigla pogled, tresnula zrcalom o pod,
hitro se obukla i uputila se prema vratima.
– Kamo ideš? – upitala je Beatrix.
91
– Riješiti svoj problem. Jednom za svagda.

– Ako više ne želiš lorda Bannora, mogu li ga ja uzeti za
muža?
– Samo izvoli – odbrusila je Willow i odlučno izišla iz sobe.
Istog trenutka Beatrix je sjela za mali pisaći stol, uzela
komad papira, pero i tintu, i prihvatila se pisanja.
Dragi Stefaney veseli me što ti mogu javiti da će Willow zatražiti
poništenje braka s lordom Bannorom. Sigurna sam da ću potom ja
postati njegova supruga. Računaj s tim da ćeš uskoro živjeti ovdje.
Kitnjasto se potpisala i presavila papir. Preostalo joj je još
jedino zapečatiti pismo i zamoliti jednog od mladih vojnika s
kojima je očijukala, da ga odnese u Bedlington. Zagrijavajući
vosak, trudila se zanemariti osjećaj krivice. Najzad, ne radi se o
izdaji. A mora misliti i na dobrobit svojeg dragog brata.
Pogođen u glavu plosnatom stranom mača, Bannor se s

treskom srušio na zemlju. Ošamućen, ostao je nekoliko trenutaka
sjediti na travi pa podigao vizir i s oklijevanjem prihvatio
Hollisovu ispruženu ruku.
Našavši se na nogama, shvatio je da ga vojnici zapanjeno
promatraju. Dakako, bilo je to prvi put da ga je netko oborio za
vrijeme obuke, bilo mačevanja ili borilačkih vještina. I zato nisu
bili sigurni bi li čestitali Hollisu na pobjedi ili im je pametnije da
šute.
– Bravo, momče – rekao je Bannor i potapšao Hollisa po
ramenu. – Izvrstan udarac.
Vojnici su kratko izmijenili poglede i također mu čestitali.
Doduše, ne tako toplo. Zahvalio im je, no bilo je i više nego očito
da bi se najradije vratio u svoju radnu sobu računati poreze.
92
Ubrzo, momci su nastavili s vježbom, a Bannor se povukao

do ograde i pogledom okružio vježbalište. Trenutak potom,
Hollis mu se pridružio. – Nadam se da se ne ljutite na mene –
rekao je. – Nisam vas želio osramotiti.
– Naravno da se ne ljutim. Teško da me itko može
osramotiti više nego što sam jutros sam sebe osramotio – odvratio
je i nadlanicom otro znoj s čela. – I da si mi odsjekao glavu,
zaslužio bih to. Iskreno rečeno, trebao si to učiniti i odnijeti je
Fioni da je zalije medom i na pladnju je odnese mojoj ženi.
– Moram priznati da mi je laknulo. Draže mi je što se ljutite
na sebe nego na mene.
– Jest, ljutim se na sebe, no moja ljutnja joj nažalost neće
pomoći – promrmljao je Bannor, prisjetivši se kako ga je Willow
pogledala. – Nije mi teško zamisliti kako se osjeća.
– Zato jer ne zna koliko ste plemeniti i da ste ju za njezino
vlastito dobro odlučili primorati da vas ostavi.
– I nikada neće saznati. Otići će odavde uvjerena da sam
bešćutni gad koji nije nimalo mario za nju niti se htio
suprotstaviti vlastitoj djeci kako bi ju obranio od njihovih
gnjusnih spački.
Prije dva tjedna ne bi se time zamarao. No gledajući svoju
djecu kako se igraju na livadi, prisjetio se svega što su joj priredili.
I mada je znao zašto im je dopustio da se izvuku s tim, nije se
mogao riješiti grizodušja.
Enis i Kelly nosili su na ramenima Margaret i Margery koje
su se međusobno borile štapovima. Haroldu je, kao najmirnijem i
najpravednijem, pripala uloga suca u dvoboju. Dok je skakutao
oko njih, dobio je nekoliko slučajnih udaraca po glavi i ramenima
no junački ih je podnio. Dapače, nijednom nije ustuknuo ili
zateturao. Bannor je u nevjerici odmahnuo glavom, zadivljen
93
njegovom hrabrošću i moralnom čvrstinom. Polako, svrnuo je

pogled na Desmonda koji je nabio na glavu jednu od njegovih
starih kaciga i tako opremljen upustio se u bitku štapovima s
braćom koja su bila barem za glavu niža od njega.
Bahatog li balavca, pomislio je. Vjerojatno bi ga izazvao da
se njemu suprotstavi, no ugledavši Willow kako žuri prema
vježbalištu, odustao je. Došao je i taj trenutak – trenutak njegove
pobjede.
Ili poraza?
Kako god bilo, pristat će na sve što bude tražila od njega. I
stoički će podnijeti sve njezine uvrede. No kad se približila i kad
je vidio što je ostalo od njezine prekrasne bujne kose, shvatio je da
neće reći ni riječ bude li mu njegov vlastiti mač zabila u srce.
Čudno, ali nije djelovala nimalo smiješno ili nakaradno.
Zapravo, izgledala je poput kraljice koja je u zarobljeništvu ostala
bez krune, ali ne i bez dostojanstva. Glava joj je bila visoko
podignuta, iz sivih očiju sijevale su munje.
Vojnici su joj se nagonski maknuli s puta. Bannor se
odmaknuo od ograde, stavio ruke na kukove i pripremio se na
udarac, kakav god mu odluči zadati.
No bez riječi prošla je pored njega. Jedino čime ga je
ošinula, bio je pogled ispunjen prezirom.
Na Bannorovo čuđenje, produžila je prema njegovoj djeci.
Vidjevši ju, u tren oka su se razbježali.
Svi osim Desmonda koji je štapom lupio Edwarda po
nogama i oborio ga na zemlju. Edward se brzo povukao, a
nesvjestan čudne tišine, Desmond se glasno nasmijao i visoko
podigao štap u zrak. – Tko je sljedeći? – povikao je. – Usuđuje li
se tko ogledati s Desmondom Nesavladivim?
94
– Mislim da sam ja ta – rekla je Willow i prije nego što je

stigao shvatiti što se događa, otela mu je štap iz ruke i njime ga
snažno raspalila po glavi. Srećom, nosio je kacigu, u protivnom bi
se možda mrtav srušio na zemlju, ovako se samo spustio na
koljena.
Da nije znao kako stvari stoje, Bannor bi zacijelo suosjećao
sa sinom, osobito zato što je nedugo prije i sam dobio takav
udarac. No ovako, morao se jedino svojski potruditi da ne prasne
u smijeh.
– Hej! Ne možeš me tako napasti. To nije pošteno! –
uvrijeđeno je viknuo Desmond i skinuo kacigu pa naglo
problijedio kad je vidio tko stoji pred njim. Uspravna, ponosno
uzdignute glave, Willow je izgledala poput anđela osvetnika.
Usnice su joj bile čvrsto stisnute, iz očiju su joj sijevale munje.
Istog trenutka znao je da je vrag odnio šalu. Uplašeno se trgnuo i
pokušao ustati u namjeri da pobjegne. Uzalud, jer gurnula ga je
nogom, tako da je opet pao na koljena.
– Pošteno? – ironično je upitala, zureći u njega kao u puža
golaća koji joj se našao na putu. – Što ti znaš o poštenju?
Iživljavaš se nad slabijima od sebe, a kad naletiš na jačega, cviliš i
sliniš kao svaka bijedna kukavica – u dahu je izgovorila i čvrsto
ga uhvativši za uho, povukla ga na noge.
Gledajući je takvu, Bannor se nije mogao ne upitati kako ju
je ikada mogao smatrati krhkom.
– Upomoć! – viknuo je Desmond. – Mary Margaret! Ennise!
Kell!... Pomognite mi! – nastavio je vikati dok ga je Willow
nemilosrdno vukla prema zamku.
Nitko od njih nije se ni pomakao. Očito su zaključili da im je
mudrije ostati skrivenima iza glogovog stabla.
95
Oslobođena uzice, čak je i njegova vrana pobjegla u sigurne

visine, očito uznemirena njegovim glasnim zavijanjem.
Kad su stigli nedaleko Bannora, Desmond je odlučio
iskušati ponizan pristup, u nadi da će se otac sažaliti nad njim. –
Oče, molim te, spasi me! – zavapio je. – Molim te! Kunem se, bit
ću dobar.
Willow se zaustavila pred Bannorom i pogledala ga ravno u
oči, kao da ga izaziva da joj se usprotivi. Dakako, nije mogla znati
da tog trenutka ne bi mogao odbiti nijedan njezin zahtjev.
– Mogu li nakratko porazgovarati s vašim sinom,
gospodine? – upitala je.
S obje ruke Desmond je čvrsto uhvatio očevu i ponizno
pognuo glavu. – Molim te, oče, reci joj da me pusti. Poludjela je!
Bannor ga je kratko potapšao po ramenu. – Desmonde
Nesavladivi, savjetujem ti da ubuduće pažljivije biraš svoje
protivnike – rekao je pa svrnuo pogled na Willow i kratko joj se
naklonio. – Sa zadovoljstvom ću vam ugoditi, gospo.
Willow je nastavila vući Desmonda duž vježbališta.
Odasvud su se čuli uzvici odobravanja. Mlađi vojnici, koji su
često bili žrtve Desmondova iživljavanja, prvi su krenuli za njom.
Potom i stariji. Svi su željeli vidjeti kako je Willow naumila
kazniti Desmonda.
Hollis se smeteno zagledao u Bannora. – Dovraga, mislite li
da zna što radi?
– O, da. Ono što sam ja davno trebao učiniti. Žao mi je što
nisam – odvratio je Bannor i pridružio se koloni. Kad su prošli
kroz kapiju, sluge i zanatlije izišle su iz okolnih kuća. Shvativši
što se zbiva, također su se pridružili koloni. Pčelar, kojeg su
izbole pčele kad mu je Desmond prevrnuo košnice. Svjećar, koji je
sam prevrnuo kacu voska kad mu se Desmond prišuljao iza leđa i
96
preplašio ga. Sluškinje, kojima je Desmond blatom uprljao rublje

koje se sušilo na užetu.
Svi do jednoga, ljudi su oduševljeno pljeskali i klicali,
gledajući kako Willow vodi Desmonda prema podiju na kojem su
se nalazila vješala i na kojem je dželat bičevao kradljivce i
razbojnike.
Zabrinuvši se da je možda naumila kazniti njegova sina
teže nego što zaslužuje, Bannor je požurio naprijed. Ali ne,
odvela ga je do sprave koja je služila za kažnjavanje ratobornih
pijanaca, sitnih lopova ili neposlušne djece. Sastojala se dvije
debele prečke sa žljebovima za prste, koje su stajale na drvenom
stalku ispred kojega je kažnjenik morao kleknuti. U donju prečku
ugurali bi mu prste, gornjom ih pritisnuli i najzad cijelu spravu
zaključali lokotom.
I to je bila kazna koju je namijenila Desmondu. Bannor se
široko osmjehnuo, jer radilo se o nečemu što nije bilo bolno, osim
za taštinu. A nakon svih njegovih nepodopština, Desmond je
doista zaslužio da ga se javno osramoti.
Uhvativši Willowin pogled, Bannor joj je s odobravanjem
kimnuo. Kratko mu se naklonila, dostojanstvena u pobjedi kao i u
porazu. Shvativši da mu je teško otrgnuti pogled s nje, naglo se
okrenuo i požurio se povući u zamak, prije nego što joj uspije
zarobiti puno više od jednog njegovog pijuna.
97
DESETO POGLAVLJE
Willow je zagrizla jednu od jabuka uzetu iz hrpice

natučenih jabuka i natrulih mrkvi koje je zaplijenila dvojici
mladih vojnika i na taj način lišila ih zadovoljstva da time gađaju
Desmonda.
Kako je sunce tonulo iza zapadnog tornja, a zrak postajao
hladniji, ljudi su se počeli polako razilaziti. Ionako se više nije
zbivalo ništa zanimljivo; Desmond je ljutito zurio u Willow, a ona
ga je nehajno ignorirala. Ubrzo, njih dvoje ostali su sami. Budući
da nisu izmijenili ni jednu jedinu riječ, preostalo im je jedino
osluškivati zvukove zabave iz velike dvorane.
Desmondova vrana sjedila je na prečki, tik do njegova
ramena. Izgledala je dremljivo, što je bilo nadasve dobro jer očito
nije bila raspoložena Willow iskopati oči.
Willow je sjedila na podiju, nedaleko Desmonda, suknje
ugurane između raširenih koljena. Opazivši kako Desmondu
cure sline pri pogledu na jabuku, upitala ga je želi li zalogaj.
Zarežao je, jasno joj stavivši do znanja da bi joj radije pregrizao
grlo.
Slegnula je ramenima. – Tvoja braća i sestre vjerojatno
upravo uživaju u kolačima s grožđicama i piti od borovnica. Ako
bi se bio voljan ispričati, mogao bi im se odmah pridružiti.
– Radije ću crknuti od gladi!
Bacila je ogrizak i široko se osmjehnula. – Kako god želiš;
meni ne smeta. No bojim se da tvoj otac to ipak ne bi dopustio.
98
– Kako da ne! Bio bi sretan da me se riješi – odbrusio je,

glasa preplavljena gorčinom.
Pozorno se zagledala u njega. – Zašto tako misliš? – tiho je
upitala.
Pogled mu je bio uperen u neku daleku točku iza njezinih
leđa, čeljusti bolno i čvrsto stegnute. Kratko je odmahnuo
glavom. – Jer je to tako. Ne mari ni za mene ni za ikoga od moje
braće i sestara. Samo za kralja i obranu domovine. To je jedino što
ga zanima – rekao je, i na njezino čuđenje, nastavio. Sad, kad je
počeo govoriti, činilo se da ne može prestati. – Za vrijeme rata
dolazio je kući svakih par mjeseci, donosio nam darove i govorio
da je ponosan na nas i da bi se naše majke zacijelo ponosile nama.
Kad se konačno vratio, mislili smo da će biti drugačije. Ali,
zatvorio se u kulu i potpuno nas je zanemario – u dahu je
izgovorio i svrnuo pogled na nju. – A tada si ti došla – ljutito je
dometnuo.
Lecnula se, no nastavila je bez riječi gledati u njega.
– Ti, s tim velikim sivim očima i lijepom kovrčavom kosom.
Čim smo vidjeli kako te je pogledao, znali smo da ćeš nam uzeti
svu njegovu ljubav – drhtavim glasom je izgovorio.
Suza mu je skliznula niz obraz. Pognuo je glavu kako bi
prikrio da se rasplakao. No uzalud, mršava ramena su mu se
tresla od progutanih jecaja.
Willow je duboko uzdahnula. Dakle, nisu bili podli i
zločesti poput Stefana i Reanne. Zapravo su željeli očevu ljubav.
Njegovo vrijeme i pozornost. To bi bio dokaz njegove ljubavi.
Znala je jer i sama je to doživjela.
Otključala je lokot i podigla gornju prečku, oslobodivši
Desmondove ruke. Ako je očekivala da će naglo ustati, prevarila
se, jer ostao je klečati i plakati, glave naslonjene na lakat.
99
Poželjela ga je utješiti, kao što je često tješila Harolda ili

Gertu, no suzdržala se. Privukavši koljena do prsa, čvrsto ih
obgrlila rukama i zagledala se u okrugli hladni mjesec koji je
upravo izronio iz oblaka nad jednim od tornjeva zamka. Tek kad
se Desmond umirio i nadlanicom obrisao nos, uzela je jednu od
jabuka s hrpe i ponudila mu je.
Sumnjičavo se namrštio.
– Možda sam zla maćeha, ali ipak ne trujem jabuke, ako je
to ono čega se bojiš.
– Zapravo... ne bih ti mogao zamjeriti da si to učinila – tiho
je odvratio pa uzeo jabuku i zagrizao je. – Ne nakon svega onoga
što smo mi tebi činili. A sad si još ostala i bez kose.
– Narast će s vremenom. Barem se nadam – rekla je pa
privukla koljena još bliže k sebi. – Ne biste me trebali smatrati
suparnikom u borbi za ljubav vašeg oca, Desmonde – rekla je,
shvativši da je došlo vrijeme za iskren i otvoren razgovor. –
Dosad je već postalo savršeno jasno da mu se ne sviđam. Ne voli
me i nikada me neće zavoljeti. Hollis je očito pogriješio u izboru
supruge za njega.
– Ah, to nam je poznato – odvratio je Desmond. – To nas je i
potaklo da te pokušamo otjerati.
– Dakle, shvatili ste što se zbiva? – upitala je i naglo se
okrenula prema njemu.
– Da. Ali ne odmah. Isprva smo ti samo mislili staviti do
znanja da nisi dobrodošla i da nećeš s nama lako izaći na kraj. No
kad se Kelly popeo na krov, kako bi kroz dimnjak ubacio štapić
sumpora, čuo je kako otac govori Hollisu da će te se najlakše
riješiti ako te prepusti nama.
Willow se osjećala kao da ju je netko ošamario. Znala je da
je Bannor požalio što ju je oženio, ali nikada ne bi pomislila da je
100
sposoban uporabiti vlastitu djecu kako bi je primorao da zatraži

poništenje njihova braka.
– Mogu shvatiti ako te to vrijeđa – rekao je Desmond i bacio
ogrizak jabuke preko ramena. – Ni nama to nije osobito laskalo.
Namrštila se. – Vjerujem da nije.
– Zapravo, shvatili smo da se to posve poklapa s onim što je
Edward čuo iste večeri kad si došla. Dobar je u špijuniranju. No
isprva smo mislili da su to gluposti.
– Što je čuo? – upitala je, iako je bila prilično sigurna da
radije ne bi saznala odgovor na to pitanje.
– Hm, virio je kroz rupicu u zidu i...
– Rupicu u zidu?
– Da. Iz tajnog hodnika – odvratio je i slegnuo ramenima,
kao da je posve uobičajeno živjeti u zamku punom tajnih
hodnika. – Iz njih se može viriti u većinu soba – objasnio je. –
Fiona nam je rekla da je naš djed izbušio rupice u zidovima, kako
bi mogao gledati gošće dok se svlače.
Krasno, pomislila je Willow. Dakako, zato je često i imala
osjećaj da ju netko promatra. I dakako, ipak nije umišljala da čuje
prigušen smijeh. – Djed vam je uistinu bio odvratan razvratnik!
Morat ću reći Bei da ubuduće odijeva spavaćicu.
– Oh, moraš li baš? – naglo je upitao Desmond, potvrdivši
njezine crne sumnje. Ipak, imao je dovoljno srama da porumeni
pod njezinim ledenim pogledom. – No da – nastavio je, pognuvši
glavu – želio sam reći da je Edward, dok je virio kroz rupicu u
zidu očeve sobe, čuo da te naš otac ne želi. Hollis mu je tada
rekao da je on spreman uzeti te za ženu, no otac nije na to pristao.
Kazao je da ne želi da se toliko žrtvuje zbog njega.
Willow je zgroženo uzdahnula. Ima li kraja poniženjima?
101
– Onda mu je Hollis predložio neka živi u celibatu i dodao

da bi takva žrtva zacijelo bila ugodnija Bogu, nego da je oženio
neku krupnu brkatu seljanku. Ali otac nije pristao ni na to. Kazao
je da mu preostaje smjestiti te u samostan jer je to jedino
prikladno za ženu poput tebe.
Willow se ponovno zgrozila. Jedva je mogla vjerovati što je
čula. Zar ju drži toliko odbojnom da bi ju smjestio u samostan i
osudio ju na život u molitvi i celibatu? Na život u kojem nikada
ne bi osjetila muški zagrljaj i poljubac? Njegov zagrljaj i poljubac?
Desmond se zabrinuto zagledao u njezino blijedo, ukočeno
lice. – Nećeš se rasplakati, zar ne? Mrzim kad cure plaču. Bilo bi
mi draže kad bi me opet udarila.
– Ne, neću te udariti – mirno je odvratila Willow pa skočila
na noge. – I ne brini, neću plakati.
Nije imala namjeru trošiti suze na njegovog oca, tog
bijednika. Niti je imala namjeru gubiti vrijeme na borbu za ljubav
muškarca koji nije imao ni volje, ni želje baviti se vlastitom
djecom. Dotad je već prolila previše suza i protratila previše
vremena boreći se za ljubav i naklonost, kao da se ljubav mora
nečim zaslužiti.
Rasrdila se, što je bilo nadasve dobro jer znala je da srdžba
pomaže zacjeljivanju rana, bilo starih ili novih, i da će joj odlično
poslužiti kao oružje u predstojećoj bitki.
Gledajući je tako srditu ali i pribranu, Desmond je
nesigurno slegnuo ramenima. – Hm, ne moraš se suzdržavati
zbog mene – rwkao je. – Radije plači, ako će ti biti lakše. Ne brini,
ugurat ću prste u uši i...
Willow je odlučno odmahnula glavom. – Zapravo, sjetila
sam se nečega što mi je otac davno rekao.
– Da? – upitao je Desmond.
102
Pružila mu je ruku i pomogla mu ustati. – Imaju li

zajedničkog neprijatelja, mudri ljudi sklapaju savezništva.
103
JEDANAESTO POGLAVLJE
Sljedećeg jutra, kad je Bannor izišao iz svoje sobe u tornju,

osjećao se kao preporođen. Korak mu je bio lak i brz, raspoloženje
odlično, kao i jutro nakon pobjede nad Francuzima. Bio je to
uistinu neobičan osjećaj, budući da kralju nije poslao zamolbu za
poništenje braka, niti je Willow bila na putu za samostan.
Zviždukajući refren Moćne pobjede nad zlom, ušao je u veliku
dvoranu. No ako je očekivao da će ugledati Willow kako sjedi za
stolom uz njegovu pokunjenu i pokornu djecu, koja su, kao i
Desmond, shvatila da se s njom nije mudro šaliti, prevario
se. Nikoga od njih nije bilo za stolom.
Veseli zvižduk zamro je na njegovim usnicama. Je li Willow
najzad ipak otišla, kako bi ga kaznila jer se cijelo vrijeme
pretvarao da je gluh i slijep? Zabrinuto se osvrnuo po dvorani,
nesvjestan znatiželjnih pogleda slugu i vojnika.
Fiona je izišla iz kuhinje, s jednom od beba u naručju.
Kojom, Bannor nije imao pojma. Jer doista, nisu li sve male bebe
iste? Kako bi mogao znati je li to Peg ili Megs?
– Gdje je moja supruga? – upitao je Fionu, trudeći se zvučati
kao da ga to zapravo osobito ne zanima.
– Otišla je nekamo zajedno s djecom – odvratila je,
slegnuv[i ramenima. – Nakon što su u tren oka pojeli zobenu
kašu.
– I ona je jela zobenu kašu?
104
– Da. Iskreno govoreći, prva je ispraznila zdjelicu.

Bannor se kratko namrštio. Znao je da bi se trebao veseliti
što njegova žena uspješno izlazi na kraj s njegovom djecom, no
slušajući Fionine riječi, preplavila ga je izvjesna nelagoda. Kao da
u svemu tome nešto nije bilo u redu. Kako god bilo, odlučio je ne
obazirati se na to. Dan je bio krasan i jedva je čekao da izađe na
vježbalište. Sad kad je Willow Desmonda dovela u red, ponovno
će moći uživati u obuci svojih vojnika.
Završivši s doručkom, odlučio je skratiti put i izaći u
dvorište kroz kuhinju. Ušavši, iznenađeno je zastao i zagledao se
u gomilu stvari naslaganih kraj vrata.
– Fiona! Što je ovo?
– Seljani su to donijeli u znak zahvalnosti vašoj ženi.
Svidjelo im se kako je sredila Desmonda – odvratila je Fiona i
uprla prst u tucet glinenih posuda s medom. – Ovo je donio
pčelar. A ovo svjećar – dometnula je, pokazavši mu gomilu
voštanih svijeća. – Mesar je donio šunku, a krojač...
Bannor je naglo podigao ruku. – Hvala, shvatio sam – rekao
je i zagledao se u gomilu poklona. Nitko od seljaka nikada mu
nije ništa poklonio. A njegovoj ženi donijeli su sve ovo. Nije bio
siguran što bi mislio o tome. Osobito ne zato jer je znao da bi on
trebao biti taj koji će je obasipati poklonima... poput, svilene
marame kojom će pokriti glavu, nakon što je ostala bez kose, i
srebrnog lančića za njezin drugi bijeli vrat, sa suzom od rubina
koja će se udobno ugnijezditi između njezinih oblih, sočnih...
Beba u Fioninim rukama počela je tiho gugutati.
– Hmmm? – rastreseno je promrmljao Bannor nagnuvši
se prema bebi kako bi je bolje pogledao.
Udarila ga je šačicom u nos i široko se osmjehnula.
105
Uspravio se i smeteno odmahnuo glavom. Ako se ne

pribere i ne prestane razmišljati o Willowinim oblim, sočnim
dojkama, u dogledno vrijeme dobit će još jedno dijete. Pa još
jedno i još jedno...
– Oprostite, gospodine – rekla je Fiona pa podigla bebu
i naslonila ju na rame. – Katkad je malo nestašna.
– Sve je u redu – odvratio je i pomilovao bebu po glavi. –
Čini se da me je željela upozoriti na nešto što sam na
trenutak zaboravio.
Našavši se izvan zidina, Bannor se ponovno oraspoložio.

Korak mu se ubrzao, nosnice se raširile. I sama pomisao na bitku,
pravu ili simuliranu, bila je dovoljna da mu krv počne brže
teći venama. Jedino na bojnom polju osjećao se potpuno
predanim; jedino tu linije su bile jasno povučene, tu je jednako
mogao dokazati svoju mudrost i svoju snagu, i zahvaljujući tomu
poraziti neprijatelja. Nije se morao pitati hoće li neki od
njegovih vojnika briznuti u plač, ni hoće li povrijediti njegove
osjećaje bude li povisio ton ili se iz bilo kojeg razloga razljutio na
njega.
Kao i obično, vojnici su već vježbali mačevanje i hrvanje.
Pozdravljao ih je u prolazu, kao i oni njega, ili bi samo osmijehom
i kimanjem odgovorio na njihove pozdrave. Još uvijek mu je
nedostajala ona vrsta odnosa koji briše razlike između sluge i
gospodara, u korist bratske bliskosti, kakav samo u ratu
može nastati među suborcima.
Mršavi vojnik nižeg ranga požurio mu je u susret. – Što da
vam donesem, gospodine? Mač ili koplje?
106
Bannor je pogledom okružio vojnike. – Što kažete, momci?

Jeste li za vitešku borbu? – viknuo je.
U odgovor, začulo se oduševljeno klicanje. Dakako, tko bi
odolio takvu izazovu? Najzad, za obaranje protivnika u viteškoj
borbi bila je nužna velika vještina u jahanju i preciznost
u rukovanju kopljem. Jasno da nije bilo vojnika koji ne bi
želio dokazati kako može izbaciti iz sedla većinu svojih
protivnika.
Svaki vojnik uživa u nadmetanju, a Bannoru nije promaklo
kako ga je nekoliko njih sumnjičavo odmjerilo, očito zbog njegova
jučerašnjeg poraza u mačevanju s Hollisom. Prikrio je osmijeh.
Jer, ako su mislili da će se to ponovno dogoditi i da će lako s
njime izaći na kraj, prevarili su se.
Ubrzo, mladi vojnik vratio se iz spremišta noseći njegovu
kacigu, koplje i štit.
– Lakše malo, momče – rekao je Bannor, naglo
podigavši ruku, jer mladić je toliko žurio da je izgledalo kao da bi
se svakog trenutka mogao spotaknuti. – Ne bi bilo dobro kad bi
se ozlijedio tim kopljem. Ili mene.
Malo potom, uzeo je kacigu iz njegovih ruku, nataknuo je
na glavu i... našao se u gustom bijelom oblaku. Zaslijepljen,
brzo ju je skinuo i u nevjerici odmahnuo glavom.
Bila je puna brašna.
Mladi vojnik prestrašeno se povukao korak unatrag. – O,
Bože – uskliknuo je. – Nemam pojma kako... ne znam tko je to
učinio – promucao je. – Kunem vam se, ja nisam.
Bannor je hitro nadlanicom otro oči i usta, znajući da bi
trebao biti zahvalan što kaciga nije bila puna papra. Ili
meda. Netko od vojnika prigušeno se nasmijao.
107
– Tišina – povikao je, istrgnuvši koplje iz ruku mladog

vojnika i zabio ga u zemlju.
Polako se savilo, poput napola prepiljene grane.
– Možda je to razlog što mu supruga još nije zatrudnjela –
promrmljao je netko. – Koplje mu je mlitavo.
Svi do jednoga, vojnici su se gromoglasno nasmijali.
Bannor je nogom oborio polomljeno koplje i ubojitim
pogledom ošinuo vojnike. Svi do jednoga naglo su se uozbiljili.
Trenutak potom, okrenuo se i zagledao se u šumu. Ni uz najbolju
volju nije se mogao riješiti osjećaja da netko otamo
promatra. Odjednom, začuo je kratki ali slatki ženski smijeh. Ili je
to samo umislio?
– Želite li da vam... da vam, hm... donesem drugu kacigu
i koplje, gospodine? – nesigurno je upitao mladi vojnik.
Shvativši kako siroti momak nije daleko od toga da se od
straha pomokri u gaće, Bannor se prisilio sniziti ton. – Ne, sinko –
promrmljao je, kroz čvrsto stisnute zube. – Dovedi mi mojeg
konja. To je sve što mi je potrebno – rekao je, jer doista, obzirom
na okolnosti, prošla ga je volja za viteškim nadmetanjem. Sve što
je želio bilo je pobjeći od svojih vojnika i njihovih sažaljivih
pogleda.
Uspravio se i prekrižio ruke na leđima. Nastupila je napeta
tišina. Vojnici su izmjenjivali nesigurne poglede; jedan od
njih kratko je pročistio grlo. Odjednom, tišinu je poremetio
vilinski tihi zvuk zvončića...
Zvončića? Nesvjesno, Bannor je ponovno pogledao prema
šumi, kao da napola očekuje ugledati vile kako plešu među
stablima.
108
Ali ne, zvuk je dolazio iz smjera štale, odakle je mladi

vojnik izveo bijelog pastuha, na čijim je snažnim plećima Bannor
izvojevao mnoge bitke.
Francuzi su tog pastuha nazivali galopirajućom smrti.
Golem i snažan, izgledao je uistinu moćno, osobito noću, kad bi
sijao strah jureći pod blijedom mjesečinom.
No to je bilo prije nego što mu je netko u dugu svilenkastu
grivu i rep upleo ružičastu vrpcu, i oko vrata mu objesio srebrne
zvončiće.
Tako urešen, pastuh je stao pred Bannora pa od srama
pognuo glavu pred njim. A to je pak bio razlog zbog kojeg mu se
vjenčić od krizantema spustio niz čelo i pokrio mu jedno oko.
Bannor ga je pomilovao po njušci. Mogao je zamisliti kako
se osjeća.
– Kunem vam se, gospodine, pazio sam na njega – u dahu
je izgovorio momak. – Nikad ga nisam dugo ostavljao samog.
Ne mogu shvatiti tko bi se usudio učiniti takvo što? Doista ne
znam...
– Ni ja – prekinuo ga je Bannor i hitro uzjahao pastuha. –Ali
saznat ću – dometnuo je pa podbo konja i trenutak potom s
treskom pao na stražnjicu, jer sedlo je skliznulo u stranu.
Dugo je nepomično sjedio na travi. Konj je za to vrijeme
polako obišao vježbalište i vratio se do njega.
Nije mu bilo druge nego ustati i pregledati kolan. Remen
nije bio prerezan, ali jest bio olabavljen. Jasno da je popustio;
zato se sedlo nagnulo u stranu, a on završio na stražnjici.
Vidjevši izraz njegova lica, vojnici su nagonski ustuknuli.
Odlučno im je prišao i stao pred njih, ruku prekriženih na leđima.
– Danas ćete naučiti najtežu od svih lekcija – glasno je izgovorio,
109
tonom zbog kojeg se nitko nije usudio ni trepnuti. – Svaki ratnik

mora ju znati i ne smije ju nikada zaboraviti.
Nastupila je mrtva tišina. Svi pogledi bili su upereni u
njega. Činilo se da se vojnici, obuzeti napetim iščekivanjem,
jedva usuđuju i disati.
– Ma koliko bio hrabar i odlučan, svaki ratnik mora
znati kada je došlo vrijeme za dostojanstveno povlačenje – rekao
je pa odsječno kimnuo i krupnim koracima uputio se prema
zamku.
Na rubu živaca, Bannor je koračao amo-tamo po svojoj sobi

u sjevernom tornju, kao i onog dana kad je vidio s kakvom
ženom je, zahvaljujući Hollisu, završio u braku. Sve što je tada
želio, bilo je što prije je se riješiti. A sada je žudio što prije je
pronaći. Zastao je kraj prozora i pogledao u dvorište.
Njegova djeca veselo su skakutala oko velike logorske
vatre. Prizor bi možda bio čaroban, kad Bannor ne bi znao da se
radi o skupini opakih vražićaka. Iako je Noć vještica bila prije dva
tjedna, Bannor bi se bio spreman zakleti da su njegova djeca
osmislila vlastitu pogansku svečanost u ime štovanja boga
neposlušne djece.
Netko je šakom zabubnjao po vratima. – Otvorite,
gospodaru. To sam ja, Hollis.
Za takvo što, Bannor je prvo s vrata morao odmaknuti tri
stolice, stol i klupu. Ušavši, Hollis je preskočio barikade pa
stao pred gospodara. Lice i odjeća bili su mu čađavi, pogled
smrknut.
– Dovraga, gdje je? Nisi ju našao? – upitao je Bannor i
ponudio mu čašu vode.
110
Hollis je smjesta ispraznio čašu do dna pa odmahnuo

glavom.
– Nažalost, ne. Kao da je u zemlju propala – rekao je i
mahnuo glavom prema dvorištu. – Tražio sam je čak i među
njima.
– Da, vidim – rekao je Bannor i natočio mu još čašu vode. –
Misliš li da je možda pobjegla? – zabrinuto je upitao. Pomalo i sa
strahom. Činilo se da ga ta pomisao plaši više od pomisli
na tiraniju njegove djece.
Hollis je odmahnuo glavom. – Sluge bi znale da jest. No
svaki put kad bih nekoga poslao po nju, taj bi se vratio i rekao da
je nekamo nestala. I tako cijeli dan.
Bannor je ponovno prišao prozoru i zagledao se u dvorište.
– Vidio si kako je sredila Desmonda. Potrebna mi je.
Očito, jedino ona može izaći na kraj s mojom djecom.
Tek što je to rekao, u rebrenice se zabila perjem urešena
strijela, s komadom pergamenta.
– Napadnuti smo! – viknuo je Hollis i požurio prema
vratima. – Idem obavijestiti vojnike...
– Ne... još – odvratio je Bannor pa iščupao strijelu, uzeo
s nje pergament i zadubio su u poruku.
– Možda biste se trebali odmaknuti od prozora,
gospodine – predložio mu je Hollis.
Bannor je nastavio čitati poruku, a da se nije ni pomakao.
– Što je to? – najzad je upitao Hollis, vireći preko
njegovog ramena.
– Popis zahtjeva.
111
– Zahtjeva? O, Bože! Jesu li neprijatelji oteli vašu

suprugu? Drže li je kao taoca? Što traže u zamjenu za nju? Zlato?
Dragulje? Oružje? Možda... vaš zamak?
Bannor mu je bez riječi dodao pergament pa prišao prozoru
i mrkim pogledom počeo pretraživati dvorište.
– Smiješnih li zahtjeva – promrmljao je Hollis. – Nar u
medu i puding od smokava za doručak, ručak i večeru.
Kupanje samo jednom mjesečno. Odlazak na spavanje ne prije
ponoći. Mora da se radi o skupini luđaka – rekao je i kratko se
zamislio. – Ili... djeci?
Bannor ga nije ni pogledao. Po izrazu njegova lica činilo se
da je našao što je tražio. Sporo se osmjehnuo i polako
kimnuo glavom.
– Ako je ovo samo jedna od njihovih spački, bojim se da
ne razumijem njihov zadnji zahtjev – rekao je Hollis. – Traže
vašu bezuslovnu predaju.
– Ah, uskoro ćeš razumjeti – odvratio je Bannor i pozvao ga
da pogleda kroz prozor. – Pogledaj Desmonda – rekao je.
Hollis je upro pogled u momka. Doista, na prvi pogled
reklo bi se da je to Desmond. To je zacijelo i Bannor prvo
pomislio. Ali ne, bila je to Willow, u širokoj tunici i hlačama, s
kapom nisko nabijenom na čelo. Pogled joj je bio uperen ravno u
njih, izraz lica ledeno odlučan. U ruci je još uvijek držala luk; nije
se čak ni trudila prikriti da je ona bila ta koja je odapela strijelu
u prozor Bannorove sobe.
Hollis je smeteno odmahnuo glavom. – Po svemu sudeći,
vaša supruga im se priključila – rekao je, trudeći se da ne prasne
u smijeh. – Ako mislite pobijediti u toj igri, morat ćete
smisliti neki uistinu dobar plan.
112
Bannor se rukama oslonio na prozorsku klupčicu i polako

odmahnuo glavom. – Ovo nije igra, dragi prijatelju – rekao je i
naglo se okrenuvši, zagledao se u njega pogledom iz kojeg
su frcale iskre. – Nego rat.
113
DVANAESTO POGLAVLJE
Drugog dana bitke, Bannor je naredio Hollisu da postroji

njegove vojnike pa čvrsto stisnute čeljusti stao ispred njih i
okružio ih pogledom. Situacija je bila ozbiljna. Njegovi
pijuni priključili su se crnoj kraljici. Nije mu bilo druge nego
uključiti u bitku svoje odane vitezove.
– Opakiji su i lukaviji od bilo kojeg neprijatelja kojega smo
ikada imali – odlučno je izgovorio. – Nemilosrdni su i neće
se časno boriti. Nemojte ih podcijeniti.
Dan prije, nekoliko njegovih vojnika pokušalo se ljestvama
popeti do južnog tornja, no zlatokosa vragolanka vilama je
odgurnula ljestve, tako da su svi završili na stražnjicama.
Na stranu i to što su još uvijek pomalo šepesali, no više od
svega boljela ih je ranjena taština.
– Ovakva pobuna ne može se više tolerirati. Krajnje je
vrijeme da zbijemo redove i jednom za svagda stanemo na kraj
njihovu teroru. I to brzo i učinkovito.
S time su se zacijelo svi slagali, osobito nakon što su
doživjeli gađanje kravljom balegom iz katapulta koji im je
dječurlija ukrala pred nosom.
– Moramo razmišljati poput njih – nastavio je Bannor. –
Otkriti njihove slabe točke. Ne ustručavajte se udariti ih ispod
pojasa – rekao je i na trenutak pomislio što bi sve činio
114
Willow ispod pojasa, kad bi mu se za takvo što pružila prilika. –

Moramo biti spremni uporabiti svako oružje. Budite dovitljivi i
otkrijte njihove najdublje, najmračnije tajne – promuklim
glasom je izgovorio i ponovno zašutio, zamišljajući kakve bi sve
tajne mogao otkriti kad bi svukao svoju suprugu i...
Začuvši kako je Hollis pročistio grlo, hitro se pribrao.
– Ako sam dobro razumio, gospodine, želite da
uhvatimo vaše pješake i dovedemo vam ih? – upitao je Darrin,
vojnik koji se jedanaest godina borio s njim i postao jedan od
njegovih glavnih pomoćnika.
– Ne – odvratio je Bannor. – Želim da zarobite
njihovu kraljicu.
Vojnici su se počeli nesigurno pogledavati.
– A zatim? – upitao je Darrin. – Što ćemo s njom?
Bannor se zagledao u južni toranj. Zastava s njegovim
amblemom, koja se tamo ponosno vijorila otkad je prije trinaest
godina primorao polubrata da se povuče iz zamka, bila je
skinuta. Njegova supruga i djeca time su mu nedvojbeno
poručili da taj dio teritorija ne pripada njemu.
– Dovedite ju k meni – odvratio je i osmjehnuo se, na
način koji bi svakome utjerao strah u kosti.
Willow je kratko zadrhtala i povukla se od prozora.

Poželjela ga je zatvoriti rebrenicama, no nažalost, nije ih bilo.
Naime, staklo se činilo previše krhkim da bi je zaštitilo od
Bannorova prijeteća pogleda.
Nije mogla čuti što je rekao vojnicima, no itekako je mogla
pretpostaviti. Sudeći po njegovu odlučnom držanju, prije bi umro
115
nego se povukao i priznao poraz. Za njega, bila je to borba na sve

ili ništa.
Naglo se okrenula, stavila ruke na kukove i pogledom
okružila svoje vojnike. Za razliku od Bannorovih, nisu mirno
stajali pred njom, pogleda uperenih pred sebe, nego su veselo
pričali i smijali se, a katkad se i svađali. Prije nego što je otkucalo
podne, morala je prekinuti dvije tučnjave i zaustaviti jednu
poplavu suza. Onu, koju je Beatrix zamalo prouzročila kad joj je
naredila da izreže noge stola na triješče, i od toga načini strijele.
Naravno da je držala uvredljivim prihvatiti se posla koji bi
mogao naštetiti njezinim noktima.
Duboko uzdahnuvši, Willow je svrnula pogled k nebu i u
mislima se ispričala Mary i Margaret, Bannorovim
pokojnim suprugama, zbog štete počinjene u sobi u kojoj su
nekada živjele. Bila je potpuno demolirana.
Kell i Edward su sa zida otrgnuli dvije trake purpurne svile
i svezali ih preko tunika, poput pojasa. U cilju postavljanja
barikada, Ennis i Hammish izgurali su iz sobe sve osim
najnužnijeg pokućstva, i bacili ga niz stube. Pritom je, dakako,
nastradao norveški pod. Mary i Mary Margaret su pak, baldahin
izrezale na uske trake za zavoje. Istina nitko nije bio ozlijeđen,
no Willow je držala da je bolje pripremiti se i za takve slučajeve.
Mlađa djeca čupala su perje iz madraca. Naime, Desmond
je došao na đavolsku zamisao da ga pomiješa s ljepilom i
time gađa vojnike.
Djeci ionako nije trebao krevet. Spavala su na podu,
umotana u pokrivače; baš poput vojnika.
Prošle noći, Willow im se pridružila. Čudno, ali to joj se
prilično svidjelo. Bilo je u tome nečeg utješnog, neka vrsta
116
zajedništva kakvo dotad nije poznavala. Doista, otkad se

zbližila s njima, odlično se zabavljala. Kao što već odavno nije; još
od vremena kad je bila djevojčica.
Kako se i ne bi zabavljala? Svaki dan otkrivala je nešto novo
i uzbudljivo. Primjerice, da se iz njezinog ormara može ući u tajni
prolaz. I da su svi tajni prolazi povezani, baš kako joj je Desmond
i rekao. To im je omogućavalo da neopaženo izađu iz zamka i
jednako tako vrate se u njega. Bannor je možda bio odličan
strateg, no što mu je to vrijedilo kad su Willow i njegova djeca
mogli saznati sve njegove planove, prije no što dođe u priliku
provesti ih u djelo.
Pomislivši to, Willow se široko osmjehnula. Jasno, nije
mogao znati da ga špijuniraju. Možda bi i znao da se manje bavio
ratnim igrama sa svojim vojnicima i igrama u krevetu sa seoskim
ženama. Doista, bilo je žalosno što ne poznaje ni tajne vlastita
zamka.
Ušavši u sobu kroz taj tajni prolaz, Desmond se teatralno
naklonio Willow. – Kapetan garde se javlja na dužnost.
Desetogodišnja Mary dobacila mu je pogled pun
negodovanja. – Ne vidim zašto bi baš ti trebao biti kapetan.
– Jer sam najstariji.
– Ne, nisi – pobunila se Beatrix, visoko podigavši nos. –
Ja sam starija od tebe – dometnula je. Zapravo, bili su vršnjaci, no
on je u usporedbi s njom izgledao sitan.
Uspravio se, no činilo se da ne može otrgnuti pogled od
njezinih bujnih grudi. Rumenilo mu je naglo navrlo u pjegave
obraze. – Ti ne možeš biti kapetan garde. Cura si, a usto
i služavka.
Willow je znakovito pročistila grlo.
117
– Oprosti, Willow – hitro je rekao Desmond i napokon

svrnuo pogled s Beatrixinih grudi. – Ali, ti nisi neka obična cura.
Nego naša generalica. I moram ti reći što sam upravo čuo.
Naravno, njegova braća i sestre odmah su se okupili oko
njih kako bi i oni čuli novosti.
– Što? – upitala ga je Willow.
Nervozno je pogledao preko ramena, kao da se boji da će
neki od očevih vojnika izaći iz ormara. – Bio sam u tajnom
prolazu iza kuhinje i čekao priliku da ugrabim jednog od zečeva s
ražnja, kad sam čuo da im je naš neprijatelj naredio da
ubuduće svu hranu spremaju u ostavu i drže ju pod ključem –
rekao je i na trenutak dramatično zašutio. – Naumio je izgladnjeti
nas i tako nas prisiliti na predaju.
Svi su se zgranuli, no Hammish je izgledao kao da će se
onesvijestiti. Očito, mogao je podnijeti svaki udarac a da i
ne trepne, no pri pomisli da neće imati što jesti, sva krv nestala
je iz njegovih bucmastih obraza.
Willow ga je zaštitnički zagrlila. Za razliku od Gerte i
Harolda, koji bi se smjesta izvukli iz njezina zagrljaja, Hammish
se još više stisnuo uz nju. Potapšala ga je po ramenu i u
nevjerici odmahnula glavom. Jedva je mogla vjerovati što je čula.
Kojeg li čudovišta, pomislila je. Izgladnio bi vlastitu djecu. A
mislila je o njemu kao o princu. Kako da ne! Ako i jest princ, onda
je princ tame.
– Ne brini, mili – rekla je Hammishu i kratko mu
promrsila kosu. – Nekako ćemo se snaći. Kunem ti se, nećemo
skapavati od gladi.
Kratko je kimnuo i zagledao se u vranu na Desmondovu
ramenu.
118
Desmond ga je ošinuo pogledom i pomilovao pticu po

krilu. – Zaboravi – ljutito je promrsio. – Ako već moramo
nekoga pojesti, onda ćeš to biti ti. Na tebi ima najviše mesa.
– Takvo što neće biti potrebno – rekao je Edward prije nego
što je Willow stigla reći da nitko od njih neće biti pojeden.
– Uvijek mogu uloviti nekoliko golubova.
– Ja ne jedem golubove – s gađenjem je promrmljala Beatrix.
– Rekla si da ne jedeš ni ribu iz smrdljivog potoka, pa si
ju jučer ipak jela – podsjetio ju je Desmond.
– Odlična zamisao, Edwarde – pohvalila ga je Willow,
potrudivši se prikriti da ju pomisao na jedenje golubljeg mesa
ni najmanje ne privlači. – Možemo ih ispeći na vatri u
kaminu. Margery i Colm mogli bi okretati ražanj.
Četverogodišnji blizanci oduševljeno su zapljeskali.
– Ima još nešto što moraš znati, Willow – istaknuo je
Desmond, smrtno ozbiljnim glasom.
Svi su utihnuli.
– O čemu se radi? – upitala je Willow.
– O tebi. Naš otac rekao je vojnicima da se prije svega
potrude zarobiti tebe.
Willow se ukočila. Djeca su izmijenila prestrašene poglede.
– To se ne smije dogoditi – prošaptala je Mary. – Priča se da
strašno postupa sa zarobljenicima.
– Da – rekao je Ennis. – Odsiječe im glavu i užetom je sveže
za sedlo.
– Ili ih žive zakopa u zemlju – dometnuo je Kell.
– Neki kažu da ih kuha u kotlu i poslije im siše srž iz kostiju
– rekao je Edward i kratko se nasmijao. – Možete li to zamisliti?
119
– Oh, Willow – plačnim glasom rekla je Mary Margaret

i stisnula se uz nju. – Što ako te pojede?
Drhtavom rukom Willow ju je pomilovala po glavi. Nije joj
željela reći da postoje mnogo gori načini na koje muškarac može
kazniti ženu.
– Ako te zarobi, ponudit ću mu sebe u zamjenu – rekla
je Beatrix.
Willow bi možda i cijenila njezinu plemenitu namjeru da
nije opazila kako je oblizala ružičaste usnice.
Desmond se glasno nasmijao. – Platio bi nam da te uzmemo
nazad!
– Lijepo od tebe, Bea – hitro je rekla Willow. – No
potrudit ću se da me lord Bannor ne zarobi. Štoviše, sigurna sam
da ćemo ga poraziti. To je samo pitanje vremena. Morat će se
predati.
– I, što ćeš tada s njim? – upitao ju je Desmond.
Willow se na trenutak namrštila pa u nedoumici slegnula
ramenima. Tek tada je shvatila da o tome dotad uopće nije
razmišljala.
Četvrtog dana rata Willow i Desmond skutreno su stajali

priljubljeni jedno uz drugo kako bi istodobno mogli viriti kroz
uski prorez izdubljen u zidu sjevernog tornja.
Za razliku od njezine, Bannorova soba bila je spartanski
oskudna. Zidovi su bili goli, bez ijedne tapiserije kakve su
se mogle vidjeti posvuda po zamku. Prozori su se zatvarali
teškim rebrenicama koje su cviljele i škrgutale pod svakim
jačim naletom vjetra. Stol i stolice bili su pretrpani knjigama,
papirima i zavidnim arsenalom oružja. Izuzev najmanje pola
120
tuceta mačeva i sablji, bila je tu i hrđava drška drevnog mača,

veliki samostrel te nekoliko buzdovana i štitova.
Bannor si nije želio dopustiti ni luksuz poput kreveta;
umjesto toga spavao je na slamarici ispod jednog od prozora.
Mogao ju je barem staviti kraj kamina, pomislila je Willow,
prilično iznervirana njegovom sklonošću samoodricanju. Najzad,
zahladilo je. No da, rijetko kada palio je vatru, a pokrivao se
samo jednim tankim pokrivačem. Činilo se da udobnost drži
slabošću i trudi se lišiti svega osim najnužnijeg.
– Dolazi – prošaptao je Desmond, gurnuvši je laktom u
rebra.
– Nadajmo se da je Hollis s njim i da ćemo čuti njihove
planove – tiho je odvratila.
Nije se mogla ne upitati kako će se osjećati bude li sa sobom
doveo neku od seoskih žena. Možda jednu od onih s kojima
je već imao djecu.
No bio je sam. Zasunom je zatvorio vrata pa zastao nasred
sobe i protrljao vrat. Djelovao je pomalo umorno, i na neki način,
kao da bi želio da to netko učini umjesto njega. Svrnuo je pogled
na stol prepun papira, duboko uzdahnuo pa prišao prozoru,
otvorio ga i zagledao se u hladno zvjezdano nebo. Prisjeća li se
svojih pokojnih žena? Ili se podsjeća da je ljubav slabost protiv
koje se treba boriti i da samo slabići pate zbog ljubavi?
Malo zatim, zatvorio je rebrenice i počeo otkopčavati jaknu.
Desmond se odmaknuo od zida i nezadovoljno odmahnuo
rukom. – Idemo – rekao je. – Nema se što za čuti i vidjeti.
Willow se s time baš i ne bi u potpunosti složila. Jer, od
pogleda na Bannorova široka ramena i mišićava prsa, tijelom joj
121
je prostrujala čudna toplina. Ni uz najbolju volju nije se

mogla natjerati da ode.
– Slobodno idi – rekla je Desmondu. – Ja ću još malo ostati.
Želim otkriti njegove slabosti – objasnila je, gledajući
kako Bannor svlači košulju preko glave. A kad je hitro svukao i
hlače, došla je do zaključka da je savršeno građen. Od glave do
pete.
Desmond je slegnuo ramenima. – Kako god želiš. Ali
pripazi da se ne otkriješ. Ne smiješ mu dopustiti da te zarobi –
rekao je i tiho se udaljio.
Ostavši sama, Willow se prilično ozlojeđeno morala suočiti
s činjenicom da već jest zarobljena. Jer nije mogla svrnuti pogled s
njegovih, pod svjetlošću svijeće brončanih prsa,
prekrivenih tamnim dlačicama. Ni s njegova muževna lica. Bilo je
u njemu nešto isposnički melankolično, čak i ranjivo. Trenutak
potom se okrenuo, priuštivši joj pogled na svoja glatka leđa. A
zatim se, na njezino zaprepaštenje, svukao do gola i legao na
slamaricu. Izgledao je poput neke moćne, veličanstvene životinje,
potpuno opuštene i nesvjesne da ju netko promatra u trenutku
kad se sprema na počinak.
Tek kad se okrenuo na bok i prebacio pokrivač preko
kukova, Willow se primorala odmaknuti od zida. Srce joj je
divljački lupalo i jedva je uspijevala doći do daha, kao da je on
progonio nju i vrebao ju iz sjene, a ne ona njega.
Kako god bilo, jedno je bilo sigurno: nije otkrila njegove
slabosti. Ali jest svoje.
122
TRINAESTO POGLAVLJE
Petog dana, Bannor se kamenim stubama spustio do velike

ostave koja se nalazila tik do vinskog podruma. Skrivajući se u
sjeni, osluškivao je kako neki štakor, bez imalo srama, prekapa po
namirnicama.
Nije se više mogao zavaravati. Postalo je i više nego no
očito da ima izdajicu u vlastitim redovima. Štoviše, i Darren je to
potvrdio.
– Bili ste u pravu, gospodine – rekao mu je, ranije te večeri.
– Od zadnje provjere, nestala su dva koluta sira, ploča
slanine, pet štruca kruha, bačvica usoljene ribe i jedna dimljena
šunka.
– Znao sam! – uskliknuo je Bannor, lupivši šakom o dlan.
– Netko im donosi hranu. Razmažena deriščad poput njih
ne bi izdržala tri dana gladovanja. Podigli bi bijelu zastavu
već prve večeri. To je barem jasno kao dan – rekao je i zagledao
se u njega pogledom iz kojeg su frcale iskre.
Darren se nagonski povukao korak unatrag. – Ali, ostava je
cijelo vrijeme bila zaključana, kao što ste i naredili – rekao
je, bespomoćno slegnuvši ramenima. – Nitko tamo nije mogao
ući bez ključa. Možda bih trebao postaviti stražu i...
– Ne – odvratio je Bannor i kratko se počešao po bradi. –
Osobno ću se time pozabaviti.
123
Darren mu se naklonio i požurio prema vratima, no prije

nego što je izišao, Bannor ga je zaustavio, upitavši ga što mu je to
u kosi.
– Guščje pero, gospodine – s uzdahom je izgovorio
Darren. – Vaša djeca pomiješala su perje s ljepilom. Time su sinoć
gađali svakog vojnika koji je prošao dvorištem.
Za hrabrog i ponosnog vojnika poput njega, bilo je ti uistinu
grozno poniženje. Bannor je to i predobro znao. To ga je još
više učvrstilo u odluci da pronađe izdajicu koja malim
nevaljalcima kriomice donosi hranu.
Kad je šuškanje u ostavi utihnulo, priljubio se uz zid
polumračnog hodnika i položio ruku na držak mača. Trenutak
potom, netko je izišao iz ostave, zalupio vratima i zaključao ih.
Vidjevši tko je izišao iz ostave Bannor je u nevjerici
odmahnuo glavom, a zatim se ironično osmjehnuo.
Pričekao je da mu se izdajica približi pa izišao iz sjene. –
Dobra večer, Fiona – rekao je. – Zar si ogladnjela?
Zaprepašteno je vrisnula i ispustila sve što je nosila u
rukama.
– Bogu hvala što u naručju nisi držala dijete – rekao
je Bannor i zagledao se u hranu rasutu po podu. – Mesna
pita, dimljeni goveđi jezik i jabuke. Tko bi pomislio da tako
puno jedeš?
– O, da – rekla je, besramno ga gledajući u oči. –
Oduvijek sam imala dobar apetit.
Bannor je ironično podigao obrvu. – Doista. Štoviše,
zadivljen sam što ti je u manje od tri dana uspjelo pojesti dva
koluta sira, cijelu ploču slanine, dimljenu šunku i pet štruca
kruha. Ah da, ispraznila si i bačvicu usoljene ribe!
124
Podigla je ruke u znak predaje. – Priznajem, kriva sam.

Neću se protiviti ako naredite stražarima da me bace u tamnicu.
Ne gospodine, neću reći nijednu jedinu riječ! Zavrijedila sam
da me štakori požderu do kosti jer sam krala hranu za vašu djecu
– rekla je i rubom pregače otrla suze iz kutova očiju. – Ionako više
neću dugo poživjeti.
Bannor je zakolutao očima, iznerviran njezinom
teatralnošću. – Ne budi smiješna. Nemam namjeru baciti te u
tamnicu zato jer si nosila hranu mojoj djeci. Iskreno rečeno, ne
mogu ti ni zamjeriti što si stala na njihovu stranu. Najzad, ti si
bila ta koja ih je doslovce sama podigla na noge.
– Vaša djeca! Što uopće znate o njima, gospodine? –
ljutito je upitala ošinuvši ga pogledom. – Od malih nogu učila
sam ih da budu samostalni i snalažljivi. Edward je sposoban sve
njih hraniti ribom i golubovima. Možete biti sigurni da ne bi
umrli od gladi – rekla je i hrabro se uspravila pred njim, tako da
joj je vrh glave sada dosezao do polovice njegovih prsa. –
Nisam to činila zbog njih. Nego zbog nje.
– Zbog... nje? – smeteno je upitao Bannor.
– Da. Zbog vaše supruge. Iskreno ju žalim i vjerujte
mi, nisam jedina. Većina služavki zgrožena je načinom na koji
se odnosite prema njoj.
– Hm, da – promrmljao je. – Pretpostavljam daje to
razlog što mi odjeća s pranja dolazi bez gumba.
Fiona je nagnula glavu u stranu i oštro se zagledala u njega.
– Sjećate li se našeg susreta one večeri kada ste vi i vaši
vojnici upali u zamak?
– Teško da bih to mogao zaboraviti – odvratio je i kratko
se osmjehnuo. – Raspalila si me tavom po glavi.
125
Budući da vojnici njegova brata nisu imali volje pružiti

osobit otpor, Bannor je zamak osvojio tako da je sa svojim
vojnicima gotovo ušetao kroz zidine. Najžešći i najopakiji
protivnik zapravo ga je dočekao u kuhinji. Bila je to Fiona koja ga
je jednim dobro odmjerenim udarcem oborila s nogu.
– Mislili smo da ćete nas poklati i zamak razoriti do temelja
– rekla je Fiona slegnuvši ramenima. – Svi su o vama govorili kao
o opakom ratniku. Bila sam sigurna da ćete mi, čim se priberete,
golim rukama otkinuti glavu s ramena. Umirala sam od straha!
– Koliko me sjećanje služi, bila si jednako drska kao i sad.
Još si me i optužila da ti je zbog mene otpala drška s tave! –
rekao je i glasno se nasmijao, kao i onda kada je to čuo. – A onda
si kleknula pred mene, privukla mi glavu na svoje grudi i
rekla mi da ti je uistinu žao što si me tako jako udarila i da se
iskreno nadaš da zbog toga neću prolupati.
– Na kraju sam ipak stala na vašu stranu. Svima sam jasno
i glasno stavila do znanja da nema većeg kopilana od vašeg
brata, mada je za razliku od vas rođen u bračnoj zajednici, i da
vam možemo samo zahvaliti što ste nas spasili od njega.
Bannorov polu brat bio je jezivi tiranin, kao i njegov otac.
Gotovo svi su odahnuli kad su ga se riješili. – Svjestan sam toga i
oduvijek sam ti bio zahvalan na pomoći – rekao je. – Da nisi stala
na moju stranu, ljudi me ne bi tako lako prihvatili.
Kratko je kimnula, ne trudeći se prikriti da joj godi njegova
pohvala. – Oduvijek sam vas cijenila zbog vašeg odnosa
prema prvim dvjema suprugama. Nikada mi niste pružili razlog
zbog kojeg bih požalila što sam vas podržala – rekla je visoko
podigavši kažiprst. – Da budem iskrena, nikad dosad!
126
Jedva se uspio suzdržati da ne pogne glavu poput malog

nevaljalca. Lakše bi podnio i kraljev prijekor nego njezin.
– Stidim vas se – nastavila je Fiona, a na njegov užas,
glas joj je počeo podrhtavati. – Dopustili ste djeci da rade budalu
od vaše supruge. Kad se samo sjetim kako je ušla u dvoranu, od
glave do pete zalivena medom... a što ste vi učinili? Ama
baš ništa! Ponašali ste se kao da se ništa nije dogodilo!
Raširio je ruke u namjeri da je zagrli no prije nego što je to
stigao učiniti, naglo se okrenula i glasno jecajući pojurila prema
stubama.
Potresen, Bannor se naslonio na zid i zdvojno odmahnuo
glavom. Cijeloga života trudio se ni po čemu ne biti nalik svojem
ocu. A unatoč tomu, duh vraškog starca proganjao ga je
na svakom koraku.
Šteta što je umro prije nego što je osvojio njegov zamak.
Rado bi mu pritisnuo vrh mača uz vrat i prisilio ga da mu preda
svoje najdraže blago. Izbjegao je tu sudbinu tako što je umro
u naručju prsate sluškinje, završivši život u trenutku kad je
svršio. Ljudi su poslije pričali da mu je ud i u smrti bio čvrst kao i
za života. Legenda o starom uspaljenom jarcu dodatno je
ukrašena činjenicom da je služavki uspio napraviti zadnje od
svoje brojne kopiladi.
Kopiladi koja se raštrkala uzduž i poprijeko cijele zemlje.
Gledajući sluge i seljane, Bannor se neprestano pitao ima li među
njima njegove braće i sestara.
Provukao je prste kroz kosu. Možda Fiona ne bi tako mislila
o njemu, kad bi znala koliko se trudi iskupiti grijehe svoga oca, i
koliko ga košta ta teška bitka sa samim sobom.
127
Uvijek se ponosio časno dobivenim bitkama na bojnom

polju. No s Willow si nije mogao priuštiti časnu borbu. Pogledao
je prema stubama uz koje je Fiona otrčala gušeći se u
suzama, Očito, Willow je u njegovu taboru uspjela pronaći odanu
saveznicu. Možda je došlo vrijeme da i on u njezinu pronađe
jednu.
Šestog dana rata, Beatrix se kroz tajni prolaz iskrala iz

zamka. Izišavši, pogledala je lijevo i desno kako bi se uvjerila da
u blizini nema Bannorovih stražara pa podigla rub suknje i
duboko udišući ledeni zrak, potrčala preko poljane.
Više nije mogla izdržati ni trenutka u društvu nabusite
Bannorove dječurlije. U protivnom bio vjerojatno slatkoj
maloj Mary Margaret počupala svu kosu s glave i k tome joj još
svukla čarapu i ugurala je Edwardu u grlo, kako bi napokon
ušutio.
Stigavši do ruba šume prestala je trčati i žurnim korakom
nastavila dalje, u nadi da će joj žustra šetnja pomoći izbaciti iz
sebe gomilu potisnute ljutnje. Desmond joj je jezivo išao na živce.
Stalno joj je nešto naređivao i pravio se važan kao da je on
gospodar, a ne njegov otac. Jučer je prevršio svaku mjeru pa ga je
oborila na pod i sjela na njega. Na njezino nemalo zadovoljstvo,
pozvao je Willow u pomoć, zaboravivši da mu je ispod časti
tražiti pomoć od ženske osobe.
A tek Willow! Pouzdano je sišla s uma. Zašto se
jednostavno ne preda lordu Bannoru?
Na njezinom mjestu, ona bi to pouzdano učinila.
Stala je i sanjivo se zagledala u daljinu. O, da. Jasno da bi
mu se predala. I podala. Ne bi imala ama baš ništa protiv toga.
128
– Bea?
Začuvši prigušen šapat, na trenutak se ukočila od straha pa
jače stisnula krajeve ogrtača i naglo se okrenula. Na
vlastito nemalo iznenađenje, ugledala je lorda Bannora kako
izranja iza obližnjeg stabla. Nagonski, znala je da ne gleda u
ratnika nego u muškarca koji je napravio gomilu djece tko zna
kojim sve ženama. U muškarca čiji je šarm jednako ubojit kao i
mač u njegovoj ruci.
Oprezno se povukla korak unatrag, spremna pobjeći ako bi
se za time ukazala potreba. Jer doista, s takvim muškarcem nikad
se ne zna...
Ali ne. Polako je odmahnuo glavom i toplo joj se
osmjehnuo.
– Nemaš razloga za strah, drago dijete – rekao je i slegnuo
ramenima. – Nisam tvoj neprijatelj, iako tvoja gospodarica možda
misli tako.
S neskrivenim obožavanjem zagledala se u njega. Najradije
bi mu rekla da ona nije Willowina sluškinja, nego njezina
polusestra. I da je zapravo nju trebao uzeti za ženu. Ipak, iz
vraške odanosti prema Willow nije to učinila. No ista ta
odanost nije ju spriječila da vrhom jezika ovlaži usne i spusti
kapuljaču, dopustivši da joj vjetar raspusti dugu plavu kosu po
ramenima. Najzad, nije li Willow rekla da si ga može uzeti ako ga
želi? Prisjetivši se toga, potisnula je grižnju savjesti i čeznutljivo
se zagledala u njegove blistave plave oči.
– Zašto bih vas se bojala? – mazno je upitala. – Od
prvog trenutka bili ste dragi i ljubazni prema meni – dometnula
je i diskretno odmakla šal sa svojih raskošnih grudi. – Želite
li možda da gospodarici prenesem neku vašu poruku?
129
Kratko je spustio pogled na njezine grudi i zabljesnuo je

osmijehom, davši joj do znanja da cijeni njezin trud. – Oh, imam
nekoliko poruka za vašu gospodaricu – rekao je dubokim
baršunastim glasom zbog kojeg se Beatrix odmah uspalila.
– No radije ću joj ih prinijeti vlastitim usnama.
– Zašto ste onda mene zaskočili? – u dahu je upitala,
uživajući u dvosmislenosti te riječi.
– Jer bih želio ponuditi primirje – rekao je i nakratko
joj namignuo. – Barem između nas.
– Između nas? – kao opijena je ponovila, zadivljena
brojnim mogućnostima. – Mislite, vas i mene?
Kimnuo je.
Oprezno se osvrnula oko sebe. – Ako me Kell ili Edward
vide da razgovaram sa vama...
– Hajdemo malo prošetati šumom – predložio je. –
Tamo nas nitko neće vidjeti.
Oklijevala je, razapeta između odanosti Willow i
privlačnosti prema lordu Bannoru. No kad se osmjehnuo i kad je
vidjela neodoljivu rupicu u njegovoj bradi, odluka se nametnula
sama po sebi.
130
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Rano uvečer, sedmog, i kako će se poslije pokazati,

posljednjeg dana rata, Willow je klečala u polumračnom hodniku
na drugom katu zamka, skupljajući strijele s kamenom
popločenog poda. Beatrix je bila ta kojoj su po treći put ispale iz
tobolca.
– Tako ti svega na svijetu! Što se večeras s tobom događa?
Zašto si tako nervozna? – upitala ju je Willow pa gurnula zadnju
strijelu u tobolac i dodala joj ga.
Beatrix je plašljivo pogledala preko ramena i smeteno
slegnula ramenima. – Ne mogu si pomoći. Imam osjećaj da ćemo
upasti ravno u zamku – tiho je izgovorila je i ponovno
ispustila tobolac iz drhtavih ruku.
Willow je nestrpljivo uzdahnula i zakolutala očima.
– Oprosti – prošaptala je Beatrix, iako nije izgledala osobito
pokajnički.
Ponovno pokupivši strijele, Willow ih je gurnula u tobolac,
prebacila ga preko svojeg ramena, uz Desmondov luk, i
šutke produžila hodnikom. Zadnjih tjedan dana redovito su
odlazili u večernje ratne pohode, ali nijedan nije bio važan poput
ovoga. Večeras neće napasti stražu grudama od perja i ljepila.
Večeras će Bannora prisiliti na predaju.
I time mu slomiti srce. Jer ništa drugo ne bi ga toliko
boljelo, ogorčeno je pomislila Willow.
131
Čudno, ali Beatrix je bila ta kojoj je to palo na um. Istaknula

je činjenicu da je u Bannorovu kulu nemoguće prodrijeti,
budući da u zidu tajnog prolaza ne postoje vrata kojima bi se ušlo
u nju. Ali i da to nije jedini, a osobito ne glavni put kojim se ulazi
u nju. Ako bi se u noćnim satima sakrili u hodniku koji vodi
do stuba kojima se Bannor uspinje do svoje sobe u kuli, mogli bi
ga lako zaskočiti i zarobiti. A tada mu neće preostati drugo
nego priznati poraz i narediti vojnicima da odustanu od daljnje
borbe.
Pomisao kako će se Bannor morati suočiti s činjenicom da
joj je prepušten na milost i nemilost, ispunila ju je
uznemirujućom mješavinom oduševljenja i straha.
Beatrix je preuzela vodstvo i odvela je do jedne od
polukružnih prozorskih niša. – Hajde – rekla je. – Najbolje da ga
pričekaš u ovoj.
– Jesi li sigurna? – šapatom je upitala Willow.
– Da. Ja ću se sakriti malo dalje, u slijepu arkadu.
Beatrixin plan bio je jednostavan. Čim Bannor prođe pored
niše, Willow će iskočiti iz nje, uperiti luk i strijelu u njegova leđa i
narediti mu da se preda. A čim se okrene prema njoj, Beatrix će
iskočiti iz svojeg zaklona i odostraga ga lupiti po glavi vrećicom
pijeska.
Willow bi se puno bolje osjećala kad bi se cijela ta akcija
mogla izvesti uz pripomoć Desmonda i Ennisa. No tada bi ih bilo
previše. Nisu si mogli dopustiti da ih Bannor otkrije. Ako ga
Beatrix vrećicom pijeska ne obori s nogu čim joj se ukaže prilika
za to, nadrapale su. U tom slučaju, on će zarobiti njih, to je barem
bilo sigurno.
132
Beatrix ju je čvrsto primila za ruku. – Molim te, budi

oprezna – prošaptala je. – Zakuni se da hoćeš.
Ganuta njezinom pažnjom, Willow joj se toplo osmjehnula.
– Ne brini, sve će biti u redu. On je taj koji će nadrapati, ne ja –
rekla je, potrudivši se da joj glas zvuči sigurnije nego što se
osjećala.
Povukle su se u svoja skrovišta. Teški oblaci zastrli su
mjesec, što je bilo nadasve dobro. Uvjeravajući se da ih Bannor
neće vidjeti, Willow je sjela na prozorsku klupčicu pa iz tobolca
izvadila strijelu i prislonila je uz luk. Preostalo je samo čekati.
Nedugo potom, začuli su se koraci. Po svemu sudeći
Bannorovi, jer jedino on mogao je koračati tako poletno i odlučno.
Čekajući da prođe kraj niše, Willow se ukočila i prestala
disati. Srce joj je lupalo kao da će iskočiti iz grudi, ruke joj drhtale
od straha i napetog iščekivanja. Čim je Bannor prošao kraj
niše iskočila je iz nje pa napela luk i uperila strijelu u njegova
široka leđa. – Stanite i podignite ruke – povikala je.
Stao je i polako se okrenuo ali nije podignuo ruke. Umjesto
toga zabljesnuo ju je osmijehom koji radije ne bi vidjela. Ah, daje
barem ružan kao vrag, pomislila je. Tada bi joj bilo puno lakše. I
kad je barem ne bi tako gledao. Žalosno ali istinito, pod njegovim
pogledom topila se od miline.
Ipak, brzo se pribrala. – Predajte se – odlučno je izgovorila.
– Došlo je vrijeme da položite oružje. Izgubili ste.
– Što biste željeli da položim pred vaše noge, gospo? –
upitao je, gledajući je ravno u oči. – Moj mač ili moje srce?
Glasno se nasmijala ne znajući je li takva količina bahatosti
zavrijedila prezir ili divljenje. – Mač – rekla je. – Ne dvojim da bi
mnoge žene radije uzele vaše srce, no meni ono ne treba.
133
– Ako je tako, dobit ćete što želite – odvratio je pa

isukao mač iz korica i spustio ga na pod između njih. – Ne biste
ubili nenaoružanog čovjeka, zar ne? – trenutak potom je upitao.
– Ne ako ne bih morala – rekla je, smetena što se tako
lako predao. No kad već jest, na njoj je bio red da časno spusti
luk, pa je tako i učinila.
– Moram priznati da sam znatiželjan – rekao je. – Sad kad
ste me zarobili, što namjeravate sa mnom? Tražiti otkupninu od
mojih vojnika? Baciti me u moju vlastitu tamnicu? – upitao je i
zločesto se osmjehnuo. – Ili ćete me uporabiti za zabavu... u
postelji?
Ponovno je podignula luk. To ga nije omelo da zakorači
prema njoj. Malo je nedostajalo da se nagonski povuče, no
vidjevši da je Beatrix izišla iz svojega zaklona, ohrabrila se i ostala
stajati na mjestu. Zabacila je glavu – u čemu je doista počela
uživati otkad joj od kose nije ostalo ništa osim kratkih uvojaka – i
ponovno se glasno nasmijala. – Zadovoljit ću se vašom predajom
– rekla je. – Ništa drugo mi ne treba.
– Ah, predaja katkad može biti jednako slatka kao i pobjeda
– rekao je i prišao joj još korak bliže.
Povukla se korak unatrag. Ne bude li Beatrix požurila,
morat će ga zaustaviti strijelom ili se predati.
No bila je dovoljno brza. Čudno, ali trenutak prije nego što
je zavitlala vrećicu i pogodila ga njome u glavu, Willow ga je
zamalo upozorila na opasnost. Vidjevši kako se srušio pred
njezine noge, kratko se trgnula pa brzo kleknula kraj njega i
okrenula ga ne leđa. Što, uzgred rečeno, nije bilo nimalo lako
učiniti.
134
Beatrix je naglo problijedjela. – O, Bože – šapnula je. – Jesam

li ga ubila?
– Ne budi smiješna – odvratila je Willow. – Fiona kaže
da mu je glava tvrda kao kamen. Nije mu ništa, samo je omamljen
– objasnila je, čeznutljivo se zagledavši u njegovo preplanulo lice.
Zatvorenih očiju i poluotvorenih usta, izgledao je prilično ranjivo.
I protiv svoje volje morala je priznati da je neodoljivo privlačan.
Često je sanjarila kako promatra svog princa dok spava. I
kako mu nježno odmiče uvojak s čela pa spušta malen poljubac
na...
– Jesi li sigurna da nije mrtav? – sumnjičavo je upitala
Beatrix.
Willow se naglo vratila u stvarnost. – Jasno da nije –
odvratila je i u nevjerici odmahnula glavom, shvativši da ga je
zamalo poljubila.
– Bit će najbolje da pođem po Desmonda – rekla je Beatrix.
– On će znati što dalje.
Willow ju je iskosa pogledala. – Još jutros si tvrdila da je
umišljeni glupan koji samo misli da nešto zna, a zapravo
nema pojma ni o čemu – podsjetila ju je.
– Možda se u međuvremenu opametio – odvratila je
Beatrix i hitro ju zaobišavši, požurila niz hodnik.
– Čekaj – viknula je Willow za njom. – Ne idi! Ne možeš me
ostaviti samu... – pobunila se svrnuvši pogled na Bannora. – S
njim – tiho je dodala.
Uzalud, jer Beatrix se već udaljila. Kako su stvari stajale,
ostala je sama s njim. Sto će sad? Sanjarila je o tome kako će ga
zarobiti, a sad kada joj se ta želja ostvarila, nije imala pojma što bi
s njim. No jedno je barem bilo sigurno – ni na koji način ne bi mu
135
mogla nauditi. Kako bi mogla? Čak i ovako bez svijesti, izgledao

je hrabro i plemenito. I izrazito muževno.
Znala je da ne bi trebala tako misliti o njemu. Ali nije si
mogla pomoći. Sto ako si dopusti samo jednu malu slabost i
barem nakratko se pretvara da je on muškarac o kakvom je
sanjarila?
Ionako to nitko ne bi saznao. Preplavljena grizodušjem, na
trenutak je pogledala preko ramena pa drhtavom rukom
odmaknula svilenkasti pramen kose s njegova čela i spustila
malen poljubac na njegove usnice.
No prije nego što se stigla povući, zagrlio ju je oko vrata i
požudno je poljubio. Ni trenutka nije oklijevao ni gubio vrijeme
na iščekivanje njezina pristanka. Jednostavno je učinio što je želio
i natjerao ju na predaju. Ponio se prema njoj kao
prema razmaženom djetetu i u tren oka srušio njezinu obranu,
pokazavši joj tko je zapravo gazda i tko vodi glavnu riječ.
I da je htjela ne bi mu se mogla oduprijeti. Jer topila se od
miline. Jedino što je mogla, bilo je jače se priljubiti uz
njega. Voljno i željno pretvorila se u njegovu zarobljenicu, upravo
u ono što se svojski trudila ne postati.
Kad joj se napokon smilovao, nije imala snage čak ni podići
glavu. Srce joj je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Kao i njegovo.
Na uhu je mogla osjetiti njegov ubrzani dah.
Najzad, podigla je glavu i ošinula ga pogledom, ljutita na
sebe koliko i na njega.
Pobjednički joj se osmjehnuo i promrsio njezine kratke
uvojke. – Mat – rekao je i skočio na noge.
136
PETNAESTO POGLAVLJE
Čvrsto je držeći za ruku, Bannor je Willow vukao uz stube,

preskačući po dvije odjednom, sto je značilo da i ona mora
jednako tako preskakati stube ako misli održati korak s njim, a
što je u konačnici uistinu bilo krajnje nedolično za žensku osobu
koja pouzdano nije mala djevojčica. Daleko od toga da nije bila u
iskušenju ukopati se na mjestu, no znala je da joj to ne bi
pomoglo, jer u tom slučaju bi ju poput vreće prebacio preko
ramena.
Još uvijek je kiptjela od bijesa što se najzad ispostavilo da je
on nju zarobio. Pogotovo nakon što je shvatila da je naivno upala
u zamku i da Beatrix nije bila onako smušena zato jer se bojala,
nego zato jer se stidjela. Nije smjela povjerovati toj maloj
prefriganoj namiguši. Kao da nije znala kakva je! Pogotovo joj nije
smjela vjerovati znajući kako Bannor djeluje na žene.
Po ulasku u njegovu sobu, zalupio je vratima, spustio zasun
pa podigao tešku klupu od hrastovine i stavio je do vrata.
A zatim je isto učinio sa stolom.
Poruka je bila savršeno jasna. Nitko je neće moći spasiti. S
tom nadom može se oprostiti.
Okrenuo se i bez riječi se zagledao u nju, što je bilo gore
nego da je bjesnio. Willow se skamenila od straha. Što će sada
biti? On je njezin muž. Ona je njegova žena. Ako bi ju želio istući
zbog pobune protiv njega, mogao bi. I kralj i Crkva bi to odobrili.
137
Jednako tako, nitko mu ne bi zamjerio ako bi ju bacio u tamnicu.

Čak ni ako bi tamo do kraja života ostala živa zakopana. Ako bi
ga, pak, ta pomisao živcirala, mogao bi je se riješiti nesretnim
slučajem. Primjerice, mogla bi pasti kroz prozor. Ili upasti u
bunar. No postojalo je nešto čega se plašila više od ičega.
Što ako je ponovno poljubi?
Zadrhtala je, koliko od straha, toliko i od žudnje. Protiv
takve kazne ni uz najbolju volju nije se mogla obraniti. Ako je
ponovno poljubi, prepustit će mu se i tako izdati ne samo
svoje prijatelje, nego i svoje srce. Srce, za koje se zaklela da će ga
čuvati od trenutka kad je shvatila da on nema srca.
Nastavi li ovako zuriti u nju, sve će mu priznati, a da je i ne
pita. Priznat će mu da je ona bila ta koja je njegovom
moćnom konju uplela ružičastu vrpcu u grivu i rep. I reći će mu
da je zamak pun tajnih prolaza i da se u mnoge sobe može viriti
kroz rupice u zidu pa tako i u njegovu. I da ga je kroz tu rupicu
promatrala kako se svlači, i da ga je nakon toga svake noći
sanjala, što joj je zacijelo bila kazna zbog nemoralnih misli o
njemu.
Ugrizla se za donju usnicu i u mislila se počela moliti da
uspije izdržati njegov uporan pogled.
Kad je napokon progovorio, nije rekao ništa od onoga što je
očekivala.
– Zašto ste me poljubili, gospo? – upitao je, tonom kao da
ga je to mučilo više od svih podvala koje mu je priredila.
Budući da je to bilo jedino pitanje na koje se nije usudila
odgovoriti, nije joj preostalo drugo nego prijeći u napad. – Zašto
ste vi mene poljubili, gospodine?
138
– Jer neovisno o vašem djetinjastom ponašanju, niste

dijete pa da vas prebacim preko koljena i nalupam po stražnjici –
rekao je i odmjerio je od glave do pete. – U svakom slučaju,
tako ne izgledate.
– Ako ste me tim poljupcem naumili kazniti, ne usuđujem
se ni pomisliti što tek činite ženama koje vam se ozbiljno zamjere.
Prišao joj je korak bliže i oštro se zagledao u nju. – Biste li
željeli saznati?
Povukla se korak unatrag. – Kako ste naveli Beu da me
izda?
Slegnuo je ramenima. – Nije bilo jako teško. Ako sam vama
odbojan, to ne znači da bi se svaka žena složila s vama.
– Ako ste je i pipnuli, ubit ću vas – u dahu je izgovorila,
prije nego što je shvatila da je to prazna prijetnja.
Široko se osmjehnuo. – Ljubomorni ste? Tko bi to pomislio?
No moram priznati da mi se sviđate kad se zajapurite.
– Nisam ljubomorna nego zgrožena! Stidite se!
Osmijeh na njegovu licu naglo je izblijedio. – Da sam želio
zavesti vašu služavku, učinio bih to. Možda sam na glasu kao
pohotan, no to se ipak ne odnosi na djevojčice – rekao je
i ponovno joj prišao korak bliže. – Usuđujete se koriti me
zbog grijeha koje nisam počinio, a svoje ne vidite. Potaknuli ste
moju djecu da mi se otvoreno suprotstave. Okrenuli ste ih
protiv mene.
– Ne, nisam – ljutito je odvratila. – Sami ste ih
okrenuli protiv sebe. Potpuno ste ih zanemarili. Uvjereni su da
vam ni najmanje nije stalo do njih – dometnula je i okrenula glavu
od njega, shvativši da je rekla više nego što je namjeravala.
139
Uhvatio ju je za bradu i zagledao joj se u oči. – Priznajem,

pogriješio sam – rekao je. – I žao mi je zbog toga.
Naglo se odmaknula od njega no nastavila ga je gledati u
oči. – Štoviše, pogriješili ste i što ste me oženili. Vjerujem da vam
je žao i zbog toga.
– Jasno da jest – promuklim glasom je odvratio. –
Nisam puno spavao od trenutka kada sam vas ugledao.
Willow je čvrsto stisnula usnice. Dakako, znala je da mu
nije stalo do nje. No barem nije lagao, što bi ju još više povrijedilo.
– U tom slučaju, preostaje vam vidjeti što ćete sa mnom –
rekla je i počela koračati amo-tamo po sobi. – Budući da vas
pomisao na brak sa mnom ne privlači nimalo više od pomisli na
brak s nekom krupnom brkatom seljankom, možda biste doista
trebali razmisliti o celibatu – rekla je i suosjećajno ga pogledala. –
No dakako, teško da biste se odrekli žena – ironično je
dometnula.
– Mogli biste dopustiti Hollisu da me uzme za suprugu, no
ne bismo željeli da se jadnik baš toliko žrtvuje, zar ne? – upitala je
i visoko podigla kažiprst. – Znam! Jedino pravo rješenje je da
me pošaljete u samostan, gdje ću do kraja života živjeti kao
djevica. Najzad, to je jedino pogodno mjesto za nekoga poput
mene.
Oči su mu se raširile od čuđenja. Zaustio je da nešto kaže,
pa zatvorio usta.
– Dakako, nemate što reći na to. Vjerojatno se pitate
otkud mi je to poznato. Jedan od vaših sinova čuo je vaš razgovor
s Hollisom. Dakle, ne trudite se zanijekati.
U dva koraka prišao je kaminu, naslonio ruke na policu i
pognuo glavu.
140
Ako već ništa drugo, barem se stidi, pomislila je Willow.

– Iskoristili ste vlastitu djecu kako biste me otjerali od sebe
– nastavila je. – Ni uz najbolju volju ne mogu to razumjeti.
Što vam je to trebalo? Ako ste me se željeli riješiti, mogli ste mi
to jednostavno reći. Ne bih se protivila razvrgnuću našega
braka. Oslobodila bih vas te mrske obveze prema meni.
Kad ju je pogledao, shvatila je da se ni najmanje ne stidi.
Nego da se svojski trudi ne prasnuti u smijeh. Oči su mu se
suzile, obrazi napuhali. Krasno, pomislila je i ljutito se uputila
prema vratima. No prije nego što je stigla ukloniti prepreke,
Bannor je sjeo na rub stola i mrtvo hladno prekrižio ruke na
prsima.
Činilo se da mu više nije do smijeha. Upravo suprotno,
djelovao je ozbiljnije nego ikada. – Kad sam Hollisu rekao da ne
bih želio da se toliko žrtvuje, bila je to šala na njegov račun, a ne
na vaš.
Otišla je do prozora i pogledom odmjerila udaljenost do
kamenom popločane staze koja je okruživala zamak.
Njegov glas nemilosrdno ju je slijedio, iako ga nije željela
čuti. – Nisam se mogao zakleti na celibat jer sam znao da vam ne
bih mogao odoljeti.
Odbacivši skok kroz prozor kao mogućnost za bijeg, počela
je lupkati po zidu u nadi da u njegovoj sobi možda ipak
postoje neka vrata kroz koja se može ući u tajni prolaz.
– A u samostan sam vas želio poslati samo zato jer nisam
mogao podnijeti pomisao da vas ikoji muškarac osim
mene makar i prstom dotakne.
Ukočila se i prestala disati. Jer zaboravila je kako se diše.
Sanja li? Polako se okrenula i zagledala se u njega.
141
I dalje je sjedio na rubu stola, ruku prekriženih na prsima,

kao da se brani. Bilo je u njegovu pogledu nešto ranjivo, kao i u
pogledu njezina oca kad joj je posljednji put promrsio kosu
i nazvao je svojom princezom. Nešto čeznutljivo a ujedno i
bolno, kao u čovjeka koji je svjestan da je nešto nemoćan
promijeniti.
Zakoračila je prema njemu pa naglo stala, odmahnula
glavom i prasnula u smijeh.
Njezin smijeh jednako ga je zbunio koliko i očarao. Nije bio
sladak, niti je zvučao poput srebrnih zvončića, kao što je
mislio da će biti. Bio je dubok i zanosan, opojan poput vina.
– Znala sam da vapite za osvetom – rekla je. – No
doista nisam mislila da biste bili sposobni tako okrutno se našaliti
sa mnom. Stotinu puta ste gori od Desmonda, a on je na glasu
po neslanim šalama.
Odmahnuo je glavom. – Ako se netko nekim našalio, onda
se život pouzdano našalio sa mnom.
– Smatrate li me toliko glupom? – ljutio je upitala. –
Možda u Bedlingtonu nismo živjeli ni upola toliko raskošno kao
što vi živite, no ipak smo imali zrcala – rekla je i prstima prošla
kroz svoje kratke uvojke. – Kosa mi je crna poput čađe. Ruke su
mi grube i žuljevite, noge duge i mršave, a koljena kvrgava. A
tek grudi – dometnula je i obujmila ih dlanovima. – Pogledajte ih!
Kratko se nakašljao. Hm, da... teško da bi uopće želio
svrnuti pogled s njezinih čarobnih malih okruglih grudi.
Pustila ih je i bespomoćno slegnula ramenima. – Da, znam.
Nema se što reći o njima. Upola su manje od Beinih – rekla je, i
unatoč bolnom izrazu lica, ponosno podigla glavu. – Dakako, za
razliku od mene, ona je lijepa. Ima prekrasnu dugu plavu kosu i
142
velike plave oči. Koža joj je glatka i ružičasta. Da ste mi rekli kako
njoj ne možete odoljeti, vjerovala bih vam.
– Ona je još dijete – pobunio se. – I doista ne bih htio
ispasti neljubazan, ali nije li malo... previše punašna?
Nekoliko trenutaka Willow je bez riječi zurila u njega. – To
je najljepše što mi je itko ikada rekao – najzad je izgovorila.
– Zasad – odvratio je ustavši i prišao joj. Nije se ni
pomakla. Djelovala je oprezno, ali nesumnjivo zaintrigirano.
Uz sva zrcala u Bedlingtonu, upravo da ih je bilo i na
stotine, Willow se u njima nikada nije vidjela. Ne doista. Bannor
je bio i više nego siguran u to. Vidjela je u tim zrcalima samo
odraz onoga što su zavidni tuđinci s kojima je živjela željeli da
vide. Promatrala se njihovim očima i zato je mislila daje ružna.
Na svakom koraku su je omalovažavali i trudili se napakostiti
joj ne birajući sredstva. Shvativši to, Bannora je preplavila
srdžba u tolikoj mjeri da je došao u iskušenje zamak njezina oca
ipak razrušiti do temelja i spaliti cijeli njegov posjed.
Izraz njegova lica bi ju uplašio da istodobno nije bila
očarana nježnošću koju je vidjela u njegovu pogledu. Stajala je
pred njim, poput mramornog kipa, čekajući da ju dodirom vrati u
život.
Nije ju razočarao. Polako je podigao ruku i nježno joj
promrsio uvojke. Pognula je glavu i tiho uzdahnula od užitka.
– Tvoja kosa je poput oblaka najfinijeg krzna – tiho je
izgovorio. – Nema muškarca koji ne bi poželio uroniti lice u
nju. A tvoja koža... – nastavio je, dlanovima joj obujmivši lice. –
Zlaćana je poput meda... i zacijelo jednako slatka i mirisna. Tvoje
ruke su prekrasne – prošaptao je i pomilovao je po nadlakticama
pa isprepleo prste s njezinima. – Duge su i vitke, a ipak snažne.
143
Dovoljno snažne da me njima zagrliš i privučeš mi glavu na svoje

grudi.
Požalila je svoju iskrenost. O, ne... neće valjda...
Jest, učinio je to.
Bez imalo krzmanja, kao i kad ju je poljubio, obujmio joj je
dojke i palčevima joj počeo kružiti bradavicama. Gruba tkanina
njezine tunike još više je pojačala sirovi užitak koji joj se poput
usijanog vala razlio niz tijelo, raspalivši žudnju između njezinih
bedara.
– A tvoje grudi... – promuklo je šaptao, što je samo po
sebi bilo laskavije od bilo kojeg nadahnutog stiha nekog pjesnika,
i s divljenjem pogledavši njezine dojke, spustio poljubac na svaku
od njih.
Uplela je prste u njegovu kosu i primorala ga da podigne
glavu. – Uvijek sam mislila da su moje usnice prilično... obične –
rekla je, izazovno ga pogledavši.
– Bila si u krivu – odvratio je i kažiprstom joj dodirnuo
usnice. – Jer predivne su – dometnuo je i spojio usnice s njezinima
u poljubac posve drugačiji od prijašnjega. Usisao je
njezinu gornju usnicu i počeo je nježno grickati i lickati.
Nestrpljivo je uzdahnula, žudeći osjetiti njegov jezik u svojim
ustima. Ispunio joj je želju i čvrsto je privivši uz sebe, požudno je
poljubio. Uzvratila mu je poljubac, prvo s oklijevanjem i
sramežljivo, a potom s puno više žara. Štoviše, ovila je ruke oko
njegova vrata i potpuno se prepustila vatrenoj igri njihovih
usana.
Uspaljen njezinom strašću, Bannor je promuklo zastenjao i
prislonio ju uz zid. Znao je da ga želi, i bio je u pravu. Jer
doista, bila je posve spremna podati mu se. Za nju, bilo je to
144
neobično otkriće, ali ono što ju je istinski oduševilo koliko i

začudilo, bila je spoznaja da ju taj hrabri i naočiti ratnik doista
želi.
Nije ju morao nagovarati da ga obujmi nogama. Učinila je
to nagonski, čim ju je podigao. Kad je između nogu osjetila
pritisak njegova napetog uda, znala je da joj je rekao istinu. Želio
ju je. Doista jest. Visoko joj podigavši kukove, rukama joj je čvrsto
obujmio stražnjicu i spojio usnice s njezinima u dug požudan
poljubac.
Uplašivši se da će ispustiti sjeme u gaće, poput nekog
šeprtljavog neiskusnog momka, počeo joj je povlačiti hlače niz
uske kukove. Istog trenutka prisjetio se da neće dugo ostati tako
uski. Jer kad dijete počne rasti u njezinoj utrobi...
To ga je možda trebalo uplašiti. No začudo, umjesto toga,
preplavio ga je osjećaj ponosa.
Promrsio je tihu psovku i naglo se odvojio od nje. Skliznula
je uz zid i potpuno zgranuta, ostala tamo čučati.
Prišao je prozoru i naslonio ruke na klupčicu, prepustivši
vjetru da mu rashladi usijano čelo.
Morao je to učiniti. Nije si mogao dopustiti čak ni da ju
pogleda jer da jest, znao je da ne bi odolio njezinim vlažnim
poluotvorenim usnicama i velikim sivim očima blistavim od
strasti. Možda nije prekasno da ju navede na pomisao da se samo
poigrao s njom i tako joj vratio milo za drago. Ali ne, ne bi
mu povjeravala. Možda je mogao vladati svojim tjelesnim
nagonima, no oči bi ga izdale. Fiona je uvijek govorila da mu se
sve vidi u očima i da je zato užasno loš lažljivac.
Reći će joj istinu, najzad je odlučio. Nema mu druge.
145
– Nisam vas pokušao otjerati odavde zato što vas nisam

želio, gospo – rekao je, pogleda uperena u zvjezdano nebo. –
Nego zato što sam se bojao da vas se nikada neću moći zasititi.
– Zašto bi to bilo tako strašno? – upitala je, još uvijek
zbunjena otkrićem da muškarac poput njega uopće želi nekog
poput nje.
– Jer... – započeo je pa zdvojno odmahnuo glavom. – Jer
vas ne želim učiniti nosećom.
Na trenutak je prestala disati, zatečena spoznajom da ga je
potpuno krivo procijenila. Ganuta, požurila je k njemu i nježno
mu dotakla ruku. – Ne biste si smjeli dopustiti
postati zatočenikom vlastite tuge, ni robovati grizodušju – tiho je
izgovorila. – Imate pravo na sreću. Znam da se okrivljujete jer su
vaše supruge umrle rađajući vam djecu, ali...
Naglo se okrenuo i začuđeno se zagledao u nju. – Otkud
vam to? Zar vam je netko to rekao?
– Zapravo ne, ali čim mi je Fiona rekla da okrivljujete
sebe zbog njihove prerane smrti, shvatila sam o čemu se radi.
– Pogrešno ste shvatili. Kriv sam, ali ne zbog toga.
Nego zato što je moja draga Mary ostala na mjestu mrtva kad
je izišla na pomični most kako bi me dočekala... vraćao sam
se kući nakon bitke kod Gisnesa – rekao je i duboko uzdahnuo. –
Težak željezni lanac je pukao i pogodio je u glavu. Da
nisam ratovao, to se ne bi dogodilo. Trebao sam biti kod kuće s
njom i s našom djecom. Isto kao i s mojom sirotom
dobroćudnom Margaret. Oduvijek je bila lakomislena, inače
pouzdano ne bi ne bi izišla brati cvijeće dok vojnici vježbaju
gađanje lukom i strijelom.
146
Willow se osjećala kao da ju je netko zalio kantom hladne

vode. – Želite li reći da nijedna od vaših supruga nije umrla na
porođaju?
– Nije – odvratio je, slegnuvši ramenima. – Obje su
bile snažne i zdrave kao rasplodne kobile. Svaka od njih mogla
mi je bez imalo problema roditi tucet djece – objasnio je i
udaljio se od prozora pa počeo koračati amo-tamo po sobi.
Willow se oslonila na prozorsku klupčicu i zagledala se ni u
što.
– Muškarci iz moje obitelji na glasu su kao izuzetno
potentni – nastavio je. – Moj otac napravio je ukupno pedeset
troje djece. A njegov čak šezdeset devetero. Eto, o tome se
zapravo radi. Nije da vas ne želim. Nego ne mogu podnijeti
pomisao da ću dobiti još nekoliko djece. Dovraga, ne želim više
nijedno vraško dijete!
Zapanjeno se zagledala u njega, jedva vjerujući da je takvo
što moguće.
Kleknuo je pred nju i uzeo njezine ruke u svoje. – Mogu
vam dati što god poželite, ali ne i ono što svaka žena želi više od
ičega. Vlastito dijete – hrabro je izrekao, gledajući je ravno u oči.
Nasmijala se. – Mislite da je to ono što želim od vas? Dijete?
Neko cmizdravo stvorenje koje će se stalno vješati po meni?
Vjerujte, nije mi nimalo stalo do dječurlije. Naporni su i hiroviti.
Bacaju se po podu ako ne dobiju što žele... urlaju na sav glas dok
im ne udovoljite. Ne, hvala. Grozim se i pomisli na ta mala
čudovišta!
– Ali... čini se da uspješno izlazite na kraj s mojim
malim čudovištima – smeteno je odvratio i ustao.
147
Kratko se namrštila. Jest, bila je to istina. Kako joj to dosad

nije palo na pamet?
– Hm, da – s oklijevanjem je priznala. – Mogu
podnijeti vašu djecu. Ali općenito gledano, nisam luda za djecom.
Sebična su.
Kimnuo je. – Da. I zahtjevna. Očekuju da ispunimo sve
njihove želje.
– A željama nikad kraja – složila se.
– I neposlušna su.
– A tek nepristojna!
– Drska, čak i okrutna – istaknulo je.
– Gruba i zlurada – dometnula je.
– Pakosna!
Zašutjeli su i zagledali se jedno u drugo, shvativši da su se
po prvi put složili oko nečega, i da to upravo otkriveno
suglasje može biti puno opasnije od njihova neprijateljstva.
– Bogu hvala što Fiona nije bila u pravu kad je tvrdila
da žena može zatrudnjeti samo ako ju pogledate u oči – tiho
je izgovorila Willow.
– Ne bi mogla ni ako bih joj pritom namignuo – našalio se.
– A ni ako biste ju poljubili – prošaptala je, čeznutljivo
se zagledavši u njegove usne.
Privukao ju je k sebi i poljubio joj čelo, oči i nos. To ju je
toliko očaralo da je bila u iskušenju moliti ga da je poljubi
i drugdje, gdje je još nitko nije ljubio. Najzad, poljubio ju je u kut
usana i na trenutak se s užitkom zagledao u njih, a potom ih
prekrio svojima.
148
Čeznutljivo je uzdahnula i požudno mu uzvratila poljubac.

Znala je da ne namjerava položiti je na slamaricu i ugnijezditi se
između njezinih bedara. A kad je malo zatim učinio upravo to,
kako bi mu mogla zamjeriti? Jer nije mu se željela
oduprijeti. Upravo suprotno, željela se još jače priviti uz njega i
prepustiti se njegovom milovanju i vatrenim poljupcima.
Očito su oboje oglušili od strasti, u protivnom ne bi muklo
ritmičko lupanje po zidu zamijenili s divljačkim lupanjem
njihovih srca. Ili to pripisali izbijanju zida između njih, u
njihovoj strastvenoj obostranoj predaji.
Ipak, zvuk rušenja kamenog bloka bio je preglasan da bi ga
zanemarili.
– Desmonde – panično je povikala Mary Margaret. –
Spasi ju prije nego što ju zadavi!
149
ŠESNAESTO POGLAVLJE
Shvativši da mu je vojnički instinkt žalosno zakazao,

Bannor se okrenuo na bok i podbočio glavu rukom. Prvo što
je Willow ugledala bile su prašnjave dječje cipele. Par cipela –
veći od ostalih – zaustavio se kraj slamarice. Polako je podigla
pogled i susrela se sa zelenim očima na pjegavom namrštenom
licu.
Dakako, bio je to Desmond i u rukama je držao luk sa
strijelom uperenom u Bannorova prsa.
Hitro se podigla u sjedeći položaj i raširila ruke. – Ne pucaj!
Polako je spustio luk i uputio joj dug preziran pogled, jasno joj
poručivši da nije izdala samo njega i njegovu braću i sestre, nego i
sebe.
– Trebao sam ga pogoditi u leđa dok je još slinio po tebi –
ljutito je promrsio.
– Barem bih umro kao sretan čovjek – promrmljao je
Bannor. I ostala djeca bila su naoružana. Ennis je u ruci držao
srp, Mary škare za šišanje ovaca, Edward toljagu, Kell šilo, a
Mary Margaret vilicu. Hammish se naoružao velikom kosti,
vjerojatno od šunke. Meg i blizanci stajali su kraj rupe u zidu iza
kojeg je stajao udarni ovan za probijanje unutarnjih zidova.
– Kako ste me pronašli? – upitala je Willow.
Desmond je vratio strijelu u tobolac, prebacio luk preko
ramena pa pogledom potražio Beatrix. Pognute glave stajala je
150
otraga. Willow je u prvi trenutak pomislila da se njezina

polusestra pokušava sakriti od nje jer se stidi pogledati je u oči,
ali ne, nije se radilo o tome. Jer kad ju je Desmond povukao
naprijed, vidjela je da su joj ruke svezane a u usta ugurana
maramica.
– Kad se ova mala ušljiva izdajica vratila bez tebe,
naslutio sam da je u njezinoj priči nešto klimavo – rekao je
Desmond i s neskrivenim zadovoljstvom zagledao se u svoju
zarobljenicu.
– Začas sam izvukao priznanje iz nje. I nisam bio nimalo
grub – pohvalio se. – Samo sam rekao Hammishu da sjedne na
nju i perom joj malo poškakljao stopala.
Hammish je sramežljivo pognuo glavu. Beatrix se isprsila i
visoko podigavši nos, pogledom Desmondu obećala
paklenu osvetu.
– Ne možeš zamisliti kako smo se zabrinuli kad smo
shvatili da te je oteo – rekao je Ennis, zdvojno odmahnuvši
glavom.
– Mogu si misliti – promrmljao je Bannor.
Willow ga je laktom munula u rebra. Nije ni trepnuo.
Edward je ponosno zamahnuo toljagom. – Ja sam bio taj
koji je otkrio kamo te je odveo – ponosno je izgovorio. – Virio sam
kroz prorez u zidu i čuo sam kad ti je rekao da ti je kosa
meka kao pseća dlaka, a koža ljepljiva kao nešto što je cijeli dan
stajalo na suncu. I da je Bea debela kao svinja.
Što god da je Beatrix pokušala reći na to, nije bilo moguće
protumačiti, no pouzdano nije zvučalo laskavo.
Znatno više zabrinuta što je sve Edward mogao vidjeti, a ne
čuti, Willow je naglo porumenjela.
151
– Prilično nadaren špijun, zar ne, draga gospo? –

promrmljao je Bannor. – Jednako vješt koliko i rječit.
Mary Margaret visoko je podigla vilicu. – Ako te nije davio,
što je bilo to što ti je radio? – upitala ju je pa mrko pogledala oca.
Što je dostojanstvenije mogla, Willow je ustala i poravnala
zgužvanu tuniku. Sudeći po Desmondovu pogledu, sve mu
je bilo savršeno jasno. Kako i ne bi, kad su joj obrazi bili rumeni, a
usnice vlažne i nabrekle od ljubljenja. – Tvoj tata i ja samo... hm,
morali smo...
– Dogovoriti primirje – rekao je Bannor i skočio na noge.
– Primirje? – upitao je Desmond i naglo se namrštio.
Njegova braća i sestre razočarano su se zagledali u Willow.
Slatkasto im se osmjehnula. – Vaš otac je previše ponosan
da bi vam to priznao, no zapravo smo dogovarali njegovu
predaju – objasnila je. – Ne mogu mu to zamjeriti – dometnula je,
slegnuvši ramenima.
– Moju predaju? – u nevjerici je upitao Bannor.
– Ako se predao, što se tu imalo dogovarati? –
sumnjičavo je upitao Desmond.
– Uvjete predaje – rekla je, kao da se to samo po sebi
razumije. – To je uobičajeni postupak kod zarobljavanja, zar
ne, gospodine?
– Ne bih znao, gospo – promrsio je kroz čvrsto stisnute
zube. – Dosad se još nisam nikome predao.
– Tako sam barem ja shvatila – promrmljala je. – Kako
bilo, moramo se potruditi što bezbolnije riješiti nastalu situaciju –
brzo je dometnula i pogledom okružila djecu. – Sigurna sam da
će vas veseliti čuti da je vaš otac pristao na sve vaše uvjete.
Djeca su usklicima dala oduška svojoj radosti.
152
– Dovraga, kad sam... – pobunio se Bannor pa naglo

zašutio kad ga je kratko ošinula pogledom.
– No i vi biste morali udovoljiti jednom njegovom
zahtjevu – nastavila je, čim su se djeca malo utišala.
Svi, uključujući i Bannora, nakratko su prestali disati.
– Želi s vama provoditi puno više vremena nego dosad.
– Doista? – upitao je Desmond i sumnjičavo se nasmijao.
– Doista? – ponovio je Bannor, glasa preplavljena panikom.
Obojicu ih je ignorirala. – Puno bi mu značilo kad biste
svakodnevno zajedno doručkovali, ručali i večerali i kad biste mu
dopustili da vas svake večeri otprati na spavanje.
– U ponoć – rekao je Kell.
– Da, u ponoć – potvrdila je Willow.
Djeca su se povukla u kut kako bi se dogovorila pristaju li
na takav prijedlog. Kell i Edward su se tijekom pregovora potukli
pa su ih Desmond i Hammish morali razdvojiti. Beatrix je ostala
stajati po strani. Gledajući ih, u nevjerici je odmahnula glavom i
zakolutala očima.
Mary Margaret je bila ta koja je najzad prišla ocu. – Želimo
još samo jednu stvar – glasno i jasno mu je stavila do
znanja, podigavši vilicu poput žezla.
Bannor je zabrinuto pogledao Willow pa svrnuo pogled na
kćer. – Što bi to bilo? – oprezno je upitao.
– Želimo da se igraš s nama.
Svrnuo je pogled k nebu i kiselo se osmjehnuo. – U redu,
princezo. Biti će mi čast.
Ganuta što je kćer nazvao princezom, kao nekad davno i
nju njezin otac, Willowje sjetno uzdahnula. A kad je kćeri
153
kratko promrsio kosu, morala se okrenuti i otrti suze iz kutova

očiju.
Desmond se zagledao u nju, pogledom oštrim kao i u
njegove vrane, pa svrnuo pogled na oca. – Reci mi, oče – započeo
je, prekriživši ruke na prsima – što Willow ima od toga? –
uobičajeno zlovoljno upitavši. – Najzad, ona je ta koja te
je primorala na predaju. Bilo bi u redu da i njoj nešto ponudiš.
Nekoliko dugih trenutaka vladala je mrtva tišina. – Mogu
joj ponuditi slobodu, ako je želi – najzad je rekao Bannor,
gledajući Willow ravno u oči.
Mary Margaret ispustila je vilicu i čvrsto se priljubila uz
Willow. – Nećeš nas ostaviti, zar ne? – uplašeno je upitala. –
Obećala si mi da ćeš me naučiti gađati lukom i strijelom. I kako se
vrpca upliće u kosu, kao što si je uplela konju u grivu i
rep. Molim te, reci da ćeš ostati!
Willow se zagledala u nju, pa bolno uzdahnula i polako
odmahnula glavom. – Otići ću jedino u krevet. I to odmah. A i svi
vi biste to trebali smjesta učiniti, budući da je prošla ponoć – rekla
je i podigavši je u naručje, gurnula je u očeve ruke. Visoko ju je
podigao i široko joj se osmjehnuvši prebacio je preko ramena, kao
vreću. Oduševljena, Mary Margaret počela se glasno hihotati.
– I što bih sada trebao s ovom malom vragolankom? –
upitao je svoju suprugu.
– Odnesi je u krevet – s osmijehom je odvratila. – Posluži
se tajnim prolazom pa ćeš skratiti put. Mary Margaret će ti
reći gdje je ulaz u njezinu sobu.
Desmond je pričekao da odu, pa izvukao bodež iz čarape.
– Možda si izdajica, Bea – rekao je i prerezao konopac
kojim su joj ruke bile vezane. – No barem se ne ljubakaš s našim
154
neprijateljima – ironično je izgovorio pa kratko pogledao

Willow preko ramena i ušao u tajni prolaz.
Tužno je uzdahnula, pitajući se hoće li joj moći oprostiti ili
je zauvijek izgubila njegovu naklonost.
Opazivši tugu u njezinim očima, Hammish ju je primio za
ruku i čvrsto je stisnuo. – Ne obaziri se na njega – rekao je. –
Sigurno si bila prestravljena kad te naš otac oteo i
dovukao ovamo. Desmond se ljuti jer misli da si mu popustila, ali
ja mislim da si vrlo mudro postupila. Uostalom, što si drugo
mogla?
– Ama baš ništa – promrmljala je, prisjećajući se Bannorovih
poljubaca i bolno čeznutljivog izraza njegova lica kad joj je
priznao da ju želi.
155
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Sljedećeg jutra, Willow je preko spuštenog mosta izišla iz

zamka. Dan je bio vedar i hladan, ledeni vjetar šibao joj je lice, a
sunčeve zrake jedva da su obećavale išta više od sjećanja na
toplinu. Pognute glave pokrivene kapuljačom prošla je pored
stražara koji su je znatiželjno pogledavali. Dakako, nisu se usudili
gospodaricu upitati kamo se uputila. No jedno je bilo sigurno –
bili bi i više nego zgranuti kad bi to znali.
Putem do sela, premještala je tešku košaru iz ruke u ruku.
Bez nje, već bi stigla tamo kamo je naumila, ali nije željela
nepoznatoj osobi upasti u kuću praznih ruku. Osobito ne ako
je od te osobe trebala uslugu. I zato je košaru napunila
teglama meda, komadima slanine i usoljenog mesa, te mirisnim
voštanim svijećama koje bi svakomu naviklom na smrdljive
lojanice predstavljale vrhunac raskoši.
Lutajući labirintom uskih prljavih ulica prekasno je shvatila
da zapravo nema pojma na vrata koje kuće bi trebala
pokucati. Kad je skupina dječaka protrčala kraj nje, zamalo je
oborivši s nogu, čvrsto je uhvatila za nadlakticu najmanjeg od
njih, i zanemarivši njegovo vrištanje, sagnula se i tiho ga nešto
upitala. Porumenio je i prstom neodređeno pokazao prema nizu
zemljanih koliba pokrivenih slamom, pa otrčao za svojim
prijateljima.
156
Pokušavajući dokučiti u kojoj od njih živi osoba s kojom je

željela porazgovarati, ugledala je muškarca kako izlazi iz zadnje
u nizu. Lice mu je bilo rumeno, kosa raščupana, a uzice na
hlačama razvezane.
Brzo se povukla u sjenu obližnjeg stabla, uzbuđena
pomišlju da se usudila na tako sramotan poduhvat, dok većina
ljudi koji žive u zamku upravo odlazi u kapelicu poslušno
izrecitirati jutarnje molitve.
Muškarac je očito bio pijan kao smuk. Jedva se držao na
nogama. – Ženo, potpuno si me smutila – rekao je, zaplićući
jezikom i klateći se na nogama. – Ne sjećam se da sam išta obavio
s tobom.
– Valjda zato što i nije bilo vrijedno sjećanja – odbrusila je
i zalupila mu vratima pred nosom.
– Drska kuja – promrmljao je pa nespretno svezao uzice
na hlačama, tiho opsovao i teturajući se uputio niz ulicu.
Willow je pričekala da se udalji pa požurila prema kolibi i
plašljivo pokucala na vrata.
– Ako imaš šiling, pričekaj da se operem – viknula je
žena iznutra. – Pretpostavljam da ne želiš nešto pobrati? Ako
nemaš šiling, produži.
– Hm, očito sam na pravom mjestu – promrmljala je
Willow sebi u bradu.
Prije nego što su se vrata otvorila, triput je premjestila
košaru iz ruke u ruku. Visoka koštunjava žena sumnjičavo se
zagledala u nju pa upitno podigla obrve. Ne znajući što bi rekla,
Willow joj je šutke pružila košaru.
Žena se prezirno osmjehnula. – Znam takve kao što si ti.
Nisi prva koja mi je došla ponuditi milostinju. Izvučete se iz
157
svojih zagrijanih kuća, odjevene u tople ogrtače i glave

pokrivene kapuljačom, tako da jedino Bog može posvjedočiti
vašoj dobroti i sućuti prema seoskoj kurvi. Goni se u vražju mater
sa svojim kršćanskim milosrđem, ne treba mi ništa od tebe – u
dahu je izgovorila i pokušala joj zalupiti vratima pred nosom, no
Willow ju je spriječila u tome, naglo podigavši ruku.
– Ne, nisam vam došla ponuditi milostinju – hitro je
objasnila. – Zapravo, željela bih se s vama posavjetovati. Molim
vas, to mi je uistinu jako važno – rekla je i bez oklijevanja
spustila kapuljaču.
Nekoliko trenutaka žena je začuđeno zurila u nju, pa
vrhovima prstiju dotaknula njezine kratke uvojke. – Doista, tko bi
ikada pomislio da bi supruga našega gospodara mogla
tražiti savjet od seoske kurve? – rekla je pa stala u stranu. –
Hajde, uđi. Gospodaru sigurno ne bi bilo drago kad bi saznao da
ti je Netta zalupila vratima pred nosom – dometnula je i glasno se
nasmijala.
Unutrašnjost je bila polumračna, osvijetljena samo vatrom

koja je pucketala u ognjištu. No čak i pri oskudnoj svjetlosti,
Willow je mogla zaključiti da Netta nije više no desetak godina
starija od nje. Visoka, uskog struka i guste kose boje kestenova
meda, zacijelo je bila prilično naočita prije nego što je more
gorčine ostavilo neizbrisive tragove poraza i razočaranja na
njezinom licu.
Ispred ognjišta stajala je posuda s vodom, a na podu do nje,
odbačeno rublje. No tragovi muškog mirisa još uvijek su se mogli
osjetiti u zraku. Willow se primorala svrnuti pogled s kreveta u
kojem se Netta podavala muškarcima u zamjenu za novac. Nije
željela razmišljati što se sve u tom krevetu događalo, no to se
158
pokazalo gotovo nemogućim jer Netta je sjela nasred njega i bez

riječi se zagledala u nju.
Bolno svjesna njezina ironična pogleda, Willow je ukočeno
sjela na stolicu i spustila košaru na pod.
– I, ima li što novoga tamo gore kod vas? – nehajno je
upitala Netta. – Suprug je, nadam se, dobro? I njegova djeca?
To nije bilo pitanje koje je Willow očekivala, no nije joj
preostalo drugo nego uljudno odgovoriti. – Hvala na pitanju, i on
i njegova djeca su dobro. A upravo on i njegova djeca su
razlog zbog kojeg sam se željela posavjetovati s vama.
– Nema potrebe za tako službenim obraćenjem –
odvratila je Netta i smjesta prešla na stvar. – Što te zanima?
– Htjela bih znati... – smeteno je započela i promeškoljila se
na stolici. – Želim reći, s obzirom da imaš puno iskustva
s muškarcima... zacijelo znaš...
– Kako zadovoljiti muškarca? – upitala je Netta. – Vidim
da ti je neugodno to pitati, ali ne bi ti trebalo biti. Nisi prva
mladenka koja se u vezi s tim došla posavjetovati sa mnom.
Niti ćeš biti zadnja.
– Oh, ne mislim da će mojeg muškarca biti osobito
teško zadovoljiti – odvratila je Willow i još jače porumenjela. –
Zapravo me zanima postoji li način da ga zadovoljim a da to
ne urodi plodom.
Netta se na trenutak začuđeno zagledala u nju pa zabacila
glavu i glasno se nasmijala. – Ja sam kurva, a ne vještica,
mila. Prodajem tijelo a ne čudotvorne napitke. I ne znam nijednu
čaroliju kojom bih muško sjeme mogla spriječiti da se ugnijezdi
u ženi. Osobito ne ako se radi o tvojem muškarcu.
159
– Ne tražim Čudotvorni napitak ni čaroliju – potišteno

je rekla Willow. – Samo neki mudar savjet. Zacijelo znaš
neke trikove. Kad ih ne bi znala, kuća bi ti bila puna djece, zar ne?
Osmijeh na Nettinu licu polako je izblijedio. – Jest,
vjerojatno bi – tiho je odvratila i sjetno se zagledala u vatru koja je
gorjela u ognjištu.
– Mogu ti platiti – rekla je Willow i izvadila mali
satenski novčanik iz džepa.
Netta je naglo ustala s kreveta. – Zadrži svoj novac. Neću to
učiniti. Upuštaš se u previše opasnu igru. Znam muškarce koji su
svoje žene spalili i za manje od tog. Ne bi smjela obmanjivati
muža.
– Ali nemam namjeru obmanjivati ga. Upravo suprotno.
Vjerujem da bi bio oduševljen kad bi čuo da postupam prema
tvojim savjetima. Štoviše, namjeravam mu to večeras reći.
Netta je položila ruke na bokove i oštro se zagledala u nju.
– Čini se da je istina sve što se o tebi šapuće po selu.
Objavila si rat svojem mužu, a i njegova djeca su stala na tvoju
stranu, zar ne? Doista si luda!
– Bi li mi pomogla kad bih te to molila zato jer imam
ljubavnika? – odlučno je upitala Willow jer više nije znala što bi.
Netta se kratko nasmijala. – Ne bih ti to nikada povjerovala.
Zašto bi ikoja žena imala ljubavnika uz muškarca poput lorda
Bannora?
– Je li on ikada... je li te ikada posjetio? – naglo je
upitala, iako je samoj sebi obećala da ju to neće pitati.
Netta nije odmah odgovorila. A onda se tužno nasmijala.
160
– Mogu riskirati da mi neki pijanac polomi kosti. Ali

nisam toliko glupa da bih ikojem od njih dopustila da mi slomi
srce. Jer kost će zarasti, ali srce...?
Willow je naglo oborila pogled pitajući se je li ona možda
obična glupača.
– Daj mi šiling – rekla je Netta, ispruživši ruku.
– Willow se začuđeno zagledala u nju. – Ali, rekla si da
ne želiš moj novac.
– Da, ali pokazat ću ti kako ga možeš uporabiti na puno
bolji način nego da ga držiš u novčaniku – rekla je Netta i
široko joj se osmjehnula.
– Četiristo devedeset pet. Četiristo devedeset sedam.

Četiristo devedeset...
– Oh, Beatrix – uzdahnula je Willow – zabunila si se u
brojanju. Počni iznova. Od četiristo – rekla je i nakratko
spustila zrcalo koje je držala u ruci te pogledala kroz prozor svoje
sobe. Mjesec je mučno sporo odmicao nebom.
Beatrix je stisnula zube i nastavila joj četkati kosu. No više
se nije trudila biti nimalo nježna.
– Joj – uzviknula je Willow. – Čupaš me! Nemaš se
prava ljutiti. Petsto poteza četkom je najmanja kazna koji si
mogla dobiti zbog onoga jučer. Dopustila si Bannoru da me otme!
– Obećao mi je da ti ni na koji način neće nauditi – pobunila
se Beatrix. – U protivnom ne bih pristala. A i nisam stekla dojam
da si to što ti je radio doživjela kao mučenje.
Willow je bila u iskušenju složiti se s njom. Podigla je zrcalo
i zagledala se u svoje sjajne tamne uvojke, blistave oči i
161
rumene obraze. Pokušavala se vidjeti onako kako je Bannor vidi, i

na trenutak, to joj je gotovo uspjelo.
Malo potom, Beatrix joj je otela zrcalo iz ruke i tašta kakva
je bila, počela u njemu ogledavati svoje lice, kosu, grudi i kukove.
– Je li lord Bannor doista rekao da sam debela? –
pomalo zabrinuto je upitala.
– Naravno da nije – požurila ju je razuvjeriti Willow, tješeći
se da se to ne može računati kao laž. Najzad, rekao je da je
punašna.
– Kao da ne znaš da Edward uvijek pretjeruje. Lord Bannor
zapravo je rekao da si... lijepa. Jako lijepa – rekla je, i vidjevši
njezin slavodobitan pogled, kratko se namrštila. – Ali premlada
za njegov ukus – brzo je dodala pa zanemarila njezin ljutiti uzvik
i zavila se u stolicu. – Mislim da si stala na četiristo – podsjetila ju
je, široko se osmjehnuvši. – Ili je bilo tristo pedeset?
Beatrix je zakolutala očima i nastavila joj četkati kosu.
Willow je duboku udahnula i pokušala se smiriti. No, to uistinu
nije bilo lako. Jer nije mogla prestati razmišljati o svojem smjelom
naumu. U trenutku kad je Beatrix odbrojila četiristo dvadeset dva
poteza četkom, crkvena zvona napokon su počela otkucavati
ponoć.
Na Beatrixino nemalo čuđenje, Willow je naglo ustala i
požurila prema vratima.
– Kamo si se uputila tako kasno? – zapanjeno je upitala
Beatrix i ostala bez odgovara jer Willow je za sobom već zatvorila
vrata.
Krajnje iscrpljen, Bannor se polako uspinjao uz stube.

Osjećao se gore nego nakon bilo koje bitke s Francuzima. Glava
162
mu je pucala od boli. Boljela su ga i koljena. A tek leđa! Jedva je

bio sposoban uspravno stajati.
Jasno da ga je sve boljelo kad je zadnja dva sata proveo
vukući se na koljenima po kamenom podu velike dvorane, dok
su mu Meg, Margaret i Colm naizmjence jahali po leđima,
potezali ga za kosu i petama ga udarali u rebra, govoreći mu da
požuri.
Laknulo mu je kad su crkvena zvona počela odzvanjati
ponoć. Jer da nisu, došao bi u veliko iskušenje da pobjegne i
ponovno se zaključa u svoju kulu.
Trebao je razmisliti prije nego što je Mary Margaret tako
lako obećao da će se igrati s njima. Možda je izgledala kao mala
plavokosa princeza, ali bila je gora i opakija od Atile. Nije
mu dugo trebalo kako bi shvatio zašto većini njezinih lutaka
nedostaje ruka, noga ili glava. Iskreno govoreći, Atila se u
usporedbi s njom činio dobroćudan.
Kell i Edward neprestano su se svađali. Bilo ih je uistinu
teško slušati. Desetogodišnja Mary i dvanaestogodišnji Ennis su
se pak, većinu dana nadmeno držali po strani, pokušavajući
dokazati da su previše veliki da bi se netko trebao s njima igrati.
Za razliku od njih, Hammish je iskreno cijenio njegove napore da
ih zabavi. Uživao je kad su se igrali rata s vojnicima koje je
Bannor načinio od zelenih jabuka, tako što je u njih upiknuo
štapiće kao ruke i noge. Barem dok nije pojeo cijelu francusku
vojsku. Bannor je nakon toga proveo gotovo sat vremena držeći
mu glavu nad zahodskim otvorom. A to baš nije bilo nešto što bi
priželjkivao opet doživjeti. Grozio se i same pomisli na to.
Barem je bio pošteđen Desmondova pakosna jezika. Odbio
je sudjelovati u bilo kojoj igri i većinu dana proveo je šećući
163
uokolo. Natmuren i s vranom na ramenu, izgledao je poput

neke groteskne gargojle.
Willow je i dalje bila neuhvatljiva. Jedva da ju je i vidio.
Kad god ju je pokušao pozvati da im se pridruži, neko od djece
spriječio bi ga u tome, zahtijevajući ovo ili ono.
Široko je zijevnuo. Sve što je želio bilo je leći na slamaricu i
zaspati. Neće se truditi upaliti vatru u kaminu. Istina, bilo
je prilično hladno, no mogao je to podnijeti. Naviknuo se na
hladnoću; mnoge noći proveo je spavajući na golom smrznutom
tlu po šumama u Francuskoj.
Popevši se na vrh, jedva je imao snage otvoriti vrata svoje
sobe. Ušavši, prvo što je osjetio bila je ugodna toplina. Vatra
u kaminu bila je upaljena. A u odsjaju vatre vidio je prozore
zastrte debelim zastorima boje burgundca.
Na podu, ispred kamina stajala je vučja koža. Zrak je
ugodno mirisao na metvicu. Na hrastovu stolu stajala je šahovska
garnitura, s uredno poslaganim figurama. Svi papiri bili su
uredno složeni i povezani vrpcom. Rupa, koju su njegova djeca
probila u zidu, bila je prekrivena tapiserijom u zlaćano
ljubičastim tonovima, koja je prikazivala viteza kako kleči pred
damom, primajući njezin blagoslov prije odlaska u rat.
Smeten, protrljao je oči, pitajući se je li zbog umora i
iscrpljenosti pogriješio stube i našao se u nekoj drugoj kuli. Ali
ne. Ovo je nesumnjivo bila njegova soba, u protivnom u njoj ne
bi bilo njegova oružja. Osim što je bilo uredno poslagano na
podu i povješano po zidu desno od vrata. Odsutno, dotaknuo je
držak mača koji mu je kralj poklonio zbog njegova velikog
doprinosa u osvajanju Calaisa.
164
Začuvši tiho šuškanje, okrenuo se i ugledao masivan krevet

od hrastovine. I nasred njega ženu kratke kose i srcolikog
lica. Ženu za koju je znao da joj nikada ne bi mogao odoljeti.
Na njegov užas, sramežljivo mu se osmjehnula pa skočila iz
kreveta i zakoračila prema njemu...
Bez i trunke oklijevanja zgrabio je mač i uperio ga u nju. –
Ni koraka više, gospo – promrsio je. – U suprotnom ću vas morati
probosti.
165
OSAMNAESTO POGLAVLJE
U nevjerici se zagledala u njega, ne znajući bi li se nasmijala

ili posegnula za jednim od Štitova naslaganih uza zid. Izraz lica
bio mu je ozbiljan, pogled prijeteći. Nije izgledao kao da se šali.
Oprezno, prišla mu je korak bliže. Povukao se korak
unatrag, kao da osamdesetak centimetara hladnog čelika između
njih nije držao dovoljno učinkovitom obranom.
– Nismo li dogovorili primirje, gospodine? – tiho je upitala i
prišla mu još korak bliže.
– Upravo ste ga prekršili – promrsio je, kroz čvrsto
stisnute zube. – Ovim vraškim upadom na moj teritorij.
Prišla mu je još korak bliže i vrhom prsta dodirnula vrh
mača. – Upravo suprotno. Došla sam položiti oružje. Zašto i vi ne
biste učinili isto? – upitala je i kliznula prstom sve do drške mača,
a zatim mu ga nježno uzela iz ruke, iznenađujuće ga razoružavši.
Prije nego što ga ispusti iz ruku – jer bio je to uistinu težak
mač – uzeo joj ga je i vratio na kuke u zidu. – Trebao sam znati da
vas ne mogu zaustaviti mačem – rekao je. – Možda jedino križem
i češnjakom.
Izraz lica bio mu je tako ozbiljan da se nije mogla ne
nasmijati. – To neće biti nužno. Posve sam bezopasna.
– To je i zmija rekla Evi dok ju je nagovarala da pojede
jabuku – rekao je pa prišao ormariću, otvorio ga i počeo
prekapati po njemu u potrazi za bocom piva. Kad je ispod glasa
166
opsovao i zalupio vratima ormarića, Willow je već uzela bocu s

police na kojoj ju je ostavila, natočila mu pivo u bakrenu čašu i s
osmijehom mu je ponudila.
S oklijevanjem je uzeo čašu iz njezine ruke i popio dug
gutljaj piva. – Nisam li vam ponudio slobodu? – upitao je. – Kako
to da ste još tu?
– Ponudili ste mi slobodu ako je želim. Možda je ne želim.
Stao je iza stola i tako postavio barikadu između njih. – Što
želite, gospo? Upadati u moje sklonište i lišiti me tog malog raja u
koji se jedino mogu povući od vašeg osmijeha i mirisa? – upitao
je, pogledavši je ravno u oči. – I vašeg dodira?
Leptirići su joj zaplesali u trbuhu. – Kad čujete ono što vam
želim reći, možda nećete željeti pobjeći od mene. Mislim da znam
što vas muči, gospodine. I vjerujem da za to postoji jednostavno
rješenje – rekla je i ne obazirući se na njegov oprezan pogled,
prišla stolu. – Je li vam poznato da postoje načini na koje se žena
može zaštititi od neželjenog začeća?
– Tako da svojeg muža primora da cijeli dan provede s
djecom?
Nestrpljivo ga je prostrijelila pogledom.
Sjeo je u stolicu, stavio noge na stol i duboko uzdahnuo. –
Jasno da mi je poznato kako se može spriječiti začeće. Nisam
nezreli momak. Ali znam i da bi bio grijeh to činiti.
Willow se kratko namrštila. – Ali, zašto? Što bi Bog mogao
imati protiv toga?
– To što je vršenje aktivnosti u bračnom krevetu zamislio
u cilju razmnožavanja, a ne užitka.
S obzirom na povijest takvih njegovih aktivnosti, ni uz
najbolju volju nije se mogla složiti s tim. – A ako muškarac takve
167
aktivnosti vrši izvan bračnog kreveta, onda to nije grijeh? –

izazovno je upitala.
– Jest – odvratio je a da nije ni trepnuo. – Ali običan
grijeh, ne smrtni, kao sprečavanje začeća.
Blijedo se zagledala u njega. – Počinjem shvaćati zašto
imate dvanaestero djece.
Popio je još jedan dug gutljaj piva pa duboko uzdahnuo i
zakolutao očima, što je uistinu bilo u najmanju ruku neobično za
tako pobožna čovjeka.
Počela je hodati amo-tamo ispred stola. – Ako ne bismo
konzumirali brak, nitko nas ne bi mogao optužiti za izbjegavanje
bračnih dužnosti u krevetu – naglo je izgovorila.
– Da? – promrmljao je i ispio ostatak piva.
– Bog u tom slučaju na to ne bi gledao kao na grijeh –
završila je, dlanovima se oslonivši na stol.
Kratko je pročistio grlo. Činilo se da ima problema s
odabirom riječi. – Imam dojam da se u vezi s tim niste pošli
posavjetovati sa svećenikom – promrmljao je.
– Jasno da nisam – rekla je i zakolutala očima. – Ako
baš morate znati, posavjetovala sam se sa seoskom prostitutkom.
Naglo je spustio noge sa stola. – S Nettom? – upitao je.
Mogla bi se zakleti da je na trenutak na njegovu licu
ugledala krivnju. – Da – rekla je, snizivši glas gotovo do šapata. –
S njom. I bila je vrlo sklona pomoći mi. Primjerice, rekla mi je da
muškarac može ženi pružiti užitak a da ju zapravo ne uzme. Jeste
li znali za to? – upitala je.
Nije rekao ni riječ.
Uzdahnula je. – Čini se da niste. Tako sam i mislila.
168
Nelagodno se promeškoljio u stolici. – Ne pristoji se da

žena i muž tako otvoreno razgovaraju o tim stvarima. U
svakom slučaju, nisam to dosad činio.
– Čak ni s Mary ili Margaret?
– Pouzdano ne s njima – zgroženo je odvratio. – O
takvim stvarima se ne govori naglas.
Sumnjičavo se zagledala u njega.
– Možda samo šapatom – odlučno je dodao. – U mraku.
Pod pokrivačima. A i tada više dodirom i osmijehom, nego
riječima. Ili uzdasima. To je posve dovoljno za razumijevanje.
Slegnula je ramenima, uzdahnula i uputila se prema
vratima.
– U redu, gospodine – preko ramena je dobacila. –
Namjeravala sam vam udovoljiti, no ako ne želite, nije važno.
– Čemu vas je još ta žena podučila? – naglo je
upitao. Potrudila se prikriti osmijeh pa stala i polako se okrenula.
– Za početak, pokazala mi je samo jedan mali trik –
odvratila je i iz džepa haljine izvukla šiling.
– Sa šilingom? – upitao je, visoko podigavši tamne obrve. –
Hoćete li mi pokazati kako nestaje i zatim ga izvaditi iz uha? To je
ono što vas je naučila?
Nasmijala se. – Ne budite smiješni. Pokazala mi je kamo ću
ga točno staviti kako bih se zaštitila od začeća. A to sigurno
nije uho – rekla je i na njegovo nemalo zaprepaštenje, sjela na
rub kreveta i počela polako podizati haljinu.
Kao opijen zagledao se u njezine lijepo oblikovane
potkoljenice i ispustio čašu iz ruke. S treskom je pala na pod i
otkoturala se pod stol. A kada je otkrila i koljena, dah mu se
ubrzao kao da je kilometrima trčao bez predaha.
169
Sramežljivo ga je pogledala pa raširila bedra i stavila

novčić...
... između koljena.
– Eto – rekla je i čvrsto stisnula koljena. – Netta kaže
da žena ne može zanijeti sve dok čvrsto drži šiling između
koljena.
Bannor je s olakšanjem ispustio zrak iz pluća i tiho se
nasmijao. – Mudra žena, doista.
– O, da! Rekla je da mi možete činiti što god poželite,
osim maknuti taj šiling.
– Što god poželim? – promuklim glasom je upitao pa ustao i
zagledao se u nju poput vuka koji promatra svoju lovinu. –
Doslovce, sve?
– Unutar granica razuma – hitro je odvratila, jer izgledao
je kao da bi ju mogao progutati u jednom zalogaju.
Sjeo je na krevet iza nje. Na vratu je mogla osjetiti njegov
vreli dah. – Onda će biti posve u redu ako učinim ovo – šapnuo je
i poljubio je u uho pa poljupcima kliznuo niz njezin vrat.
Preplavljena užitkom duboko je uzdahnula i posve se
opustila, bespomoćna poput krpene lutke.
Trenutak potom, šiling je pao na pod.
– O, joj – promrmljala je i brzo ga ponovno stavila
između koljena. – Čini se da će ovo biti teže nego što sam mislila.
– Kad bi bilo lako, ne bi mi laskalo – tiho je odvratio i
počeo joj nježno grickati ušnu resicu. Trenutak potom, spustio joj
je malen poljubac na sljepoočnicu, tik do ruba kose, pa na
jagodicu, u rub brade i u udubinu vrata.
Jače je stisnula koljena, čvrsto zatvorila oči i zabacila glavu,
u nadi da će spojiti usnice s njezinima. Ali nije. Spustio je
170
poljubac samo u kut njezinih usana, nježno ih dotaknuvši vrhom

jezika.
A kad joj je počeo otkopčavati gornji dio haljine, naglo je
otvorila oči. – Što radite, gospodine? – upitala je,
preplavljena panikom koliko i žudnjom.
– Niste li rekli da vam mogu činiti što god poželim, gospo?
– podsjetio ju je pa priljubio neobrijan obraz uz njezin i
nastavio joj raskopčavati haljinu. Ni uz najbolju volju nije mu se
mogla oduprijeti. Mogla je osjetiti miris piva u njegovu vrućem
dahu. I kako mu srce lupa, jednako snažno kao i njezino.
Čeznutljivo je protrljala obraz uz njegov i ponovno zatvorila oči.
Ipak, kad joj je haljinu spustio do pojasa, a zatim isto učinio
s korzetom, pomislila je da će propasti u zemlju od srama.
Tako naga i izložena njegovu pogledu osjećala se previše
ranjivom.
Pogotovo zato jer se činilo da ju ne može prestati
promatrati. Napokon, dlanovima joj je obujmio dojke i zadivljeno
uzdahnuo, kao da mu se u rukama našlo neko rijetko i dugo
željeno blago.
Kao opijena promatrala je kako prstima kruži njezinim
bradavicama. Preplavljena požudom tiho je zajecala i jače stisnula
koljena, ne zato što je željela zadržati šiling između njih nego zato
jer je osjetila da se ovlažila. Munja joj je proparala utrobu, kao i
kad joj se prvi put duboko zagledao u oči. Bio je to isti snažan
osjećaj, no ovoga puta sezao je još dublje, poput plamena koji se
spušta niz njezino tijelo i pali sve pred sobom.
Obuzeta pohotom, položila je ruke preko njegovih i ne
sanjajući da bi to mogao shvatiti kao neizrečenu molbu da jednu
ruku makne ispod njezine i polako je ugura između
171
njezinih nogu. A kamoli da je položi na njezine svilenkaste

kovrče.
No pravo iznenađenje uslijedilo je tek kad ih je razmaknuo i
počeo ju nježno trljati kažiprstom. Cijelim tijelom je zadrhtala i
čvrsto stisnula usnice kako joj se iz grla ne bi oteo dug čeznutljivi
jecaj.
– Šiling, Willow – hitro ju je podsjetio Bannor, obuzet
istom zebnjom da će popustiti pod njegovim slatkim mučenjem. –
Pripazi da ti ne ispadne.
Jače je stisnula bedra i osjetila da joj se užitak još i povećao.
Unatoč tomu, teško se odupirala nagonu da ih raširi i dopusti mu
da prodre dublje u nju, do dna njezine gustim toplim medom
ispunjene čaše.
No ako mu je šiling priječio da učini upravo to, nije ga
spriječio da pronađe mrvicu žeravice među njezinim vlažnim
kovrčama. Ubrzo, trljanjem ju je doveo do usijanja. Raspamećena,
Willow se počela previjati u njegovu naručju i najzad,
preplavljena neopisivim užitkom, počela glasno jecati. Čvrsto ju
je obujmio dlanom i pustio ju da jaše na vrhu vala užitka.
Čim je prestala drhturiti, privukao ju je k sebi i poljubio je u
kosu.
– Oh, Bože – zadihano je izgovorila. – Nisam mogla ni
sanjati... – šapnula je pa hitro podigla korzet, pokrila njime
grudi i pogledom ošinula Bannora. – Podlače! Znao si da
muškarac ženi može pružiti užitak a da je ne uzme!
– Bilo mi je neopisivo zadovoljstvo, gospo – odvratio je,
široko joj se osmjehnuvši.
Kako velikodušno od njega, pomislila je i strastveno ga
poljubila.
172
Odvojio se od nje, a kad je progovorio, glas mu je zvučao

kao da se guši. – Ne smiješ zaboraviti čvrsto držati šiling
između koljena, Willow. A sada ti preostaje učiniti samo još
jedno.
Blijedo se zagledala u njega, još uvijek opijena slatkoćom
njegova poljupca. – Što?
– Otići – odlučno je odvratio.
– želiš da odem?
– Da, i to smjesta – rekao je pa skočio na noge, povukao je s
kreveta, pomogao joj da odjene haljinu i zakopčao joj gumbe, kao
da je mala djevojčica. Odmah potom, privukao ju je u naručje,
spojio usnice s njezinima u vruć kratak poljubac i... izbacio je iz
sobe, zalupivši joj vratima pred nosom.
Prije nego što je stigla shvatiti što se dogodilo, ponovno je
otvorio vrata. – Još samo jedna sitnica...
– Da? – sanjivo je upitala.
Rukom se oslonio na dovratak i zločesto joj se osmjehnuo. –
Dođi ponovno sutra. Moram ti pokazati još nekoliko trikova.
173
DEVETNAESTO POGLAVLJE
Čvrsto stisnuvši krajeve ogrtača Willow se preko dvorišta

uputila prema kapiji u zidinama, nadajući se da stražar još uvijek
drijema i da neće obraćati pozornost na nju. Ipak, nije odoljela
kratko pogledati prema prozoru Bannorove kule. Zamislivši ga
kako spava, nježno se osmjehnula. Nadala se da se vatra u
kaminu još nije ugasila i da će mu to, čim se probudi, biti prvi
podsjetnik na vatrene trenutke koje su podijelili prije nekoliko
sati.
– Gospo! Gospo!
Naglo se okrenuvši, ugledala je Fionu kako u bijeloj
spavaćici, ogrnuta samo vunenom maramom, žuri prema njoj. –
Zaboga, kamo ste se uputili? – začuđeno je upitala. – Prehladit
ćete se!
– Vidjela sam vas s prozora i morala sam požuriti da vas
sustignem – objasnila je starica. – Mags je zbog kolika cijele noći
plakala pa zato ni Peg nije mogla zaspati. Obje jedva da su i oka
sklopile – rekla je i pružila joj košaru u kojoj je Peg ležala
umotana u topli pokrivač. – Biste li ju pričuvali nekoliko sati?
Willow se hitro povukla korak unatrag. – Oh, Fiona, žao mi
je ali...
– Zamolila bih neku od sluškinja, ali vi ste puno nježniji
i strpljiviji s djecom – drhtavim glasom izgovorila je starica.
174
Willow je duboko uzdahnula. Nije joj bilo druge nego

popustiti. – U redu – rekla je pa uzela košaru s djetetom i
prebacila ju preko ruke. – Nije prvi put da mi je netko utrapio
dijete –mrzovoljno je promrmljala.
– Bog vas blagoslovio – oduševljeno je rekla Fiona i
kratko se trgnula kad je beba glasno zaplakala pa zdvojno
odmahnula glavom i požurila natrag u zamak.
Willow je na trenutak smeteno zurila za njom pa svrnula
pogled na Peg. Vidjevši kako malena znatiželjno gleda u
nju, prilično se iznenadila. – Hej, koga to imamo ovdje? – tiho
je upitala i obuzeta nekim čudnim nagonom pomilovala je
po zlaćanoj kosi. Prije samo dva tjedna, glavica joj je bila gola,
a lišce nabrano kao u starca. Sada je znatno više bila nalik
malom nestašnom patuljku.
Malena se glasno nasmijala. Na vlastito čuđenje, Willow
također. – Slatko malo stvorenje – tiho je izgovorila i prstom joj
dodirnula nosić. Istog trenutka Peg ju je čvrsto uhvatila za prst.
Gledajući njezino ozareno lišce, Willow je sjetno uzdahnula. To
nije bilo koje dijete, nego Bannorovo. Dijete koje je u trenutku
požude napravio tko zna kojoj ženi. Ženi, s kojom je činio sve ono
što s Willow nije želio činiti. Prije, Willow bi tu ženu vjerojatno
sažalijevala. Sada joj je zavidjela.
Priljubila je košaru s djetetom na grudi i žurnim korakom
uputila se prema kapiji.
Kad je Netta na pragu svoje kuće ugledala Willow s
djetetom u košari, sva boja naglo je nestala iz njezina lica.
Nekoliko trenutaka bez riječi je zurila u košaru pa svrnula
pogled na Willow. – Ako sam ti rekla da mi ne treba ni med ni
175
meso ni svijeće, što te navelo na pomisao da bih trebala ovo? –

najzad je upitala.
No ako je Willow očekivala da će joj nakon tih riječi zalupiti
vratima pred nosom, to se nije dogodilo. Zapravo, Netta se
okrenula i kroz polumračan hodnik produžila u sobu.
Willow je na trenutak oklijevala pa odlučila to shvatiti kao
poziv i pošla za njom. Našla ju je kako stoji nasred sobe i
trlja nadlaktice, kao da se pokušava ugrijati. Kosa joj je bila
raspuštena, noge bose. Očito je tek ustala.
– Nadam se da ti ne smeta što sam sa sobom ponijela jedno
od Bannorove djece? – nehajno je upitala Willow. – Fiona me je
zamolila da ga pričuvam. Nije joj lako s dvije male bebe.
– Stavi ju kraj ognjišta – rekla je Netta a da ju nije ni
pogledala. – Sigurno se smrznula putem, tamo će se brzo ugrijati.
– Otkud znaš da je djevojčica? – upitala je Willow pa
spustila košaru kraj ognjišta i svukla ogrtač.
Netta je slegnula ramenima. – Djevojčica? Dječak? U čemu
je uopće razlika? Ionako im je suđen život pun jada i bijede.
Willow se kratko nasmijala. – Ne uz oca poput Bannora.
Djeca poprilično iskušavaju njegovo strpljenje, ali sigurna sam da
bi umro za njih. Nikada ih ne bi ostavio na cjedilu.
Netta se gorko osmjehnula. – U tom slučaju, malena se
može smatrati sretnom što ima oca poput njega.
– Da – tiho je odvratila Willow. – Bez ikakve sumnje –
dometnula je sjevši na stolac i nogom lagano zaljuljala košaru
jer beba je počela tiho plakati.
– Što joj je? – upitala je Netta, kratko se namrštivši? – Boli li
ju što? Ili je možda gladna?
176
– Vjerojatno samo traži pozornost – odvratila je Willow,

budući da je imala prilično iskustva s djecom. I bila je u pravu
jer, umirena ljuljuškanjem malena je brzo prestala plakati pa
nogama odmaknula dekicu i počela se igrati vlastitim nožnim
palčevima.
Također umirena, Netta je sjela na krevet i zagledala se u
Willow s mješavinom zabrinutosti i znatiželje. – Iskreno rečeno,
nisam mislila da ću te ponovno vidjeti.
– Zašto ne? Trik sa šilingom odlično je upalio.
Nettine velike oči boje lješnjaka raširile su se od čuđenja. –
Doista? Mislila sam da će ti se Bannor nasmijati u lice i izbaciti te
iz svoje sobe.
Willow se pozorno zagledala u nju. – Zašto bi to učinio?
Netta je u nedoumici kratko zagrizla donju usnicu, očito se
pitajući je li mudro s njom razgovarati o tome. – Bila je to samo
obična mala šala – s oklijevanjem je izgovorila. –
Nipošto zlonamjerna – hitro je dodala.
– Šala? – upitala je Willow. – Pretpostavljam, na račun
moje naivnosti? Ili neznanja? Pitam se... jesi li kome rekla da sam
te posjetila i što si mi savjetovala? Mogu li očekivati da će
Bannorovi vojnici sada misliti i da sam glupa? Naime, dosad su
mislili samo da sam luda.
Pomislivši da će je možda i Bannor smatrati glupom, došlo
joj je da iskoči iz kože od jada. Uostalom, i jest bila naivna djevica.
Zato se vjerojatno tako i ponio prema njoj. Naglo je ustala, obukla
ogrtač pa iz džepa izvukla baršunasti novčanik i bacila ga ne
krevet. – Žao mi je što sam te omela u poslu. Nadam se da će ti to
biti dovoljna naknada za vrijeme izgubljeno sa mnom – rekla je,
što je staloženije mogla i uputila se prema vratima.
177
Netta je naglo ustala s kreveta i krenula za njom. – Voljela

bih znati što mogu očekivati zbog šale na tvoj račun?
Bičevanje? Javno sramoćenje? Ili čak kamenovanje? – odlučno je
upitala no unatoč tome, glas joj je podrhtavao od straha.
Willow je već stavila ruku na kvaku, no oklijevala je izaći.
Jer, odjednom je postala svjesna da više nije bespomoćna kao što
je bila i da bi, ako bi to htjela, doista mogla nekoga kazniti. No zar
je spala na nešto tako mizerno kao što je osveta? Nije zaboravila
kako se osjećala kad su se Stefan i Reanna grubo šalili na njezin
račun i kako se otac nije nimalo obazirao na njezine molećive
poglede kad bi ju Blanche odlučila kazniti bez ikakva povoda i
razloga.
– Ne bi bilo pošteno kad bih te kaznila zbog moje vlastite
gluposti, zar ne? – rekla je, pogledavši Nettu ravno u oči pa naglo
otvorila vrata i izišla. Hladan vjetar šibao joj je lice, no unatoč
tome nije stavila kapuljaču na glavu. Bilo je još rano i samo
nekolicina seljana izišla je iz kuća. Prošla je kraj njih ponosno
uzdignute glave, ne obazirući se na njihove znatiželjne poglede.
Na pola puta prema zamku, odjednom joj je sinulo da je ostavila
dijete kod Nette. Smjesta se okrenula i kao sumanuta požurila
natrag. U trenutku kad se našla nedaleko od Nettine kolibe,
začula je glasan dječji plač. Nikad u životu nije se toliko uplašila.
Srećom, plač je prestao jednako naglo kako je i počeo.
Vrata Nettine kolibe bila su otvorena pa je bez kucanja
požurila unutra. Ugledavši praznu košaru kraj ognjišta, ponovno
ju je obuzela panika, no odmah potom, začula je tiho
pjevušenje. Naglo se okrenuvši, ugledala je Nettu kako sjedi na
krevetu, s bebom u naručju. Malena Peg veselo je gugutala, a
zatim glasno podrignula, kao da je naiskap ispila vrč piva.
178
Netta je kratko pogledala Willow i široko se osmjehnuvši

svrnula pogled na bebu. – Čini se da joj se sviđam. Prestala
je plakati čim sam je podigla iz košare i počela joj pjevušiti.
Willow se sručila u stolac i nadlanicom otrla oznojeno čelo.
– Veseli me što se tako lijepo slažete. Čim dođem k sebi, možemo
joj zajedno pjevati.
Osmijeh na Nettinu licu naglo je izblijedio. Polako je ustala i
nježno stavila bebu u Willowino naručje. – Žao mi je – tiho je
izgovorila. – Znam da je nisam smjela dirati.
Willow se na trenutak zagledala u nju pa odlučno
odmahnula glavom. – Zašto ne? Očito si joj se svidjela – rekla je i
vratila bebu u njezino naručje. – Pripazi da joj glavica uvijek
bude oslonjena na tvoju podlakticu – upozorila ju je.
Netta se zagledala u bebu pa svrnula pogled na Willow. –
Upoznala sam mnoge dame, ali osim tebe, nijedna nije zavrijedila
taj naziv – s neskrivenim divljenjem je izgovorila. – Ako želiš,
rado ću te podučiti kako ćeš najbolje ugoditi lordu Bannoru.
Willow se široko osmjehnula. – Jasno da želim. Reci mi sve
što znaš.
Tijekom prijepodneva, magla se spustila na rijeku,

prepustivši žiteljima Elsinorea da uživaju u svježem zraku i
suncu. Svi koji su mogli izišli su iz zamka kako bi iskoristili
zadnje trenutke lijepog vremena prije dolazećeg zatočeništva iza
snijegom i ledom okovanih zidina.
Dolina je odzvanjala od veselog dječjeg smijeha i glasnih
uzvika vojnika koji su se nadmetali u borilačkim vještinama. Čak
i praljama je bilo draže rublje prati vani, pod toplim sunčevim
179
zrakama. Namakale su ga u golema korita i pritom

veselo čavrljale i izmjenjivale najnovije tračeve.
Willow, Beatrix i Mary Margaret također su izišle na livadu.
Sa sobom su vukle i veliku lutku za gađanje, načinjenu od slame.
Willow je bila svjesna da možda nije trebala pristati
malu djevojčicu poput Mary Margaret učiti gađanju lukom i
strijelom, no u drugu ruku, željela je nečim prekratiti vrijeme
do ponoćnog susreta sa svojim suprugom. Iskreno se nadala da
će joj neizdržljivo dugi sati tako brže proći. Jer, nakon svega što
je saznala od Nette, izgarala je od nestrpljenja da se pred
Bannorom pojavi naoružana puno jačim oružjem od osmijeha i
šilinga.
– Porumenjela si – rekla je Batrix. – O čemu razmišljaš?
Willow se kratko trgnula i još se jače zacrvenjela. – Ne, ni–
sam – odvratila je. – Vruće mi je i to je sve.
Beatrix se ironično nasmijala. – Priznaj, sanjarila si – rekla je
snizivši glas. – Ili si se možda prisjećala noćašnjih
događaja? Prilično kasno si se vratila u sobu pa pretpostavljam
da su ti se snovi ostvarili?
Willow ju je kratko ošinula pogledom kako bi ju upozorila
da pripazi na svoj dugi jezik. Dakako, takvo što je od nje i mogla
očekivati. Nije bilo ugodno dijeliti sobu sa
znatiželjnom polusestrom koja ju je usto poznavala u dušu.
Beatrix je pošla osloniti lutku od slame na obližnje stablo, a
Willow je s Mary Margaret stala nasuprot mete. Djevojčica je
imala maleni luk sa strelicama tanjim od onih za pikado i jedva
malo dužim. Willow se iskreno nadala da nakon poduke gađanja
Mary Margaret neće doći u iskušenje gađati ikoga osim svojih
lutaka.
180
– Moja mama je umrla jer ju je strijela pogodila u srce –

rekla je Mary Margaret, dok joj je Willow pokazivala kako
naciljati metu. – Sada je u raju.
– I moja mama je u raju – odvratila je Willow.
– Je li i nju strijela pogodila u srce?
– Ne, umrla je nakon teške bolesti – rekla je Willow, pa
naslonila obraz uz njezin i stavila ruku preko njezine, kako bi
joj pomogla da strijelu usmjeri ravno u slamnatu lutku. –
Možda nas naše majke upravo promatraju i vesele se što se tako
dobro zabavljamo.
– A možda se zgražaju i pitaju se kako nam je takvo što
moglo pasti na pamet.
Uvjerivši se da djevojčica pravilno drži luk i strijelu, Willow
se uspravila i uprla prst u slamnatu lutku. – Ciljaj u onaj
crveni krug na njegovim prsima – rekla je. – Možeš li to?
Mary Margaret je kimnula i napela luk. – Ali, što ako ga
pogodim u glavu? – naglo je upitala i zamahnula lukom.
Beatrix je odskočila u stranu, a Willow je brzo uzela luk iz
djevojčičinih ruku. – Pravilo broj jedan, malena. Ne smiješ nikada
micati pogled s mete – rekla je pa napela luk i okrenula se prema
slamnatom lutku. – Ovako...
– Ono je lord Bannor, zar ne? – upitala je Beatrix,
pogleda uperena preko ograde od živice na rubu livade.
– Gdje? – upitala je Willow i naglo se okrenula, još
uvijek držeći u rukama napeti luk. U prvi trenutak pomislila je da
se Beatrix po običaju želi našaliti s njom, ali ne, visok
tamnokos muškarac koji je duž živice hodao zajedno s Hollisom,
nije mogao biti nitko drugi nego njezin suprug. Kell i Edward
pratili su ga u stopu, pokušavajući oponašati njegov odlučan
181
korak, a kad je naglo zastao, Kell se zaletio u njega. Bannor ga je

nestrpljivo pogledao, rekao mu nešto pa pogledao preko živice.
Willow je pomislila da ju nije opazio. No odjednom, pogled
mu se zaustavio na njoj. A kad ju je zabljesnuo širokim
osmijehom... ruke su joj zadrhtale i na njezino nemalo
zaprepaštenje, strijela je poletjela ravno prema njemu.
Skamenila se.
Mary Margaret povukla ju je za rukav. – Oh, Willow,
upravo si pogodila mog tatu! Hoće li i on otići u nebo?
182
DVADESETO POGLAVLJE
Posljednje što bi Willow očekivala bilo je da Bannor iščupa

strelicu iz ramena, zbunjeno je pogleda i baci je u stranu. Sigurno
je u šoku, pomislila je, uvjerena da je samo pitanje trenutka kada
će se srušiti na zemlju.
Pribravši se od prvotnog zaprepaštenja, podigla je rub
suknje, pojurila preko livade pa nimalo ženstveno preskočila
živicu na mjestu na kojemu je bila najniža i bacila se Bannoru oko
vrata.
– Oh, hoćete li mi ikada oprostiti? Kunem vam se, nisam to
namjerno učinila. Ruka mi je zadrhtala i... nisam bila svjesna da
sam odapela strijelu. A upravo sam prekorila Mary Margaret što
je maknula pogled s mete i... i... – promucala je i
zdvojno odmahnula glavom.
Čvrsto ju je uhvatio za nadlaktice i odmaknuo ju od sebe. –
Želite li reći da ste me vi pogodili? – zbunjeno je upitao. – Mislio
sam da je netko od mlađih vojnika...
– Molim vas, legnite na zemlju prije nego što se srušite – u
dahu je izgovorila molećivo se zagledavši u njega.
– Neću se srušiti – odvratio je i osmjehnuo se Hollisu koji je
zakolutao očima kad je čuo što je Willow rekla. – Hvala, ali posve
dobro se osjećam.
183
– Ne znate što govorite – uzviknula je i čvrsto ga uhvatila

za nadlakticu. – To je zato što ste u šoku. Morate leći –
dometnula je i ponovno ga čvrsto zagrlila oko vrata. – Molim vas!
– U redu – rekao je i kratko pogledao vojnike koji su se
počeli okupljati oko njih. – U redu. Nema potrebe da me
zadavite. Poslušat ću vas i bez prisile – rekao je i sjeo na zemlju.
Kleknula je kraj njega i primorala ga legne i stavi joj glavu u
krilo. – Eto – tiho je rekla, nježno mu milujući kosu. – Zacijelo
vam je već malo bolje. Zar ne?
– Puno bolje – promrmljao je i priljubio lice uz njezine
grudi. Hollis je ponovno zakolutao očima. – Gospo, nemate
razloga biti zabrinuti. Lord Bannor pretrpio je puno teže ozljede a
da nije ni...
Bannor je kratko pročistio grlo davši mu do znanja da ušuti.
– Lady Willow je možda u pravu – rekao je i naglo
zatvorio oči. – Počelo mi se vrtjeti u glavi.
Počelo mu se događati i štošta drugo, većinom u području
prepona. Tko bi ikada pomislio da bi si netko poput njega mogao
dopustiti ležati na travi, glave udobno položene u krilo žene? I to
još pred očima njegovih vojnika? Uvijek je bio osjetljiv na ženske
čari i teško im je odolijevao. Ali tješenje? Takvo što držao je
slabošću koju si nikada ne bi dopustio.
Kroz svilenkastu mrežu koju je Willow plela oko njega,
začuo je Desmondov ne baš osobito zabrinut glas. – Što mu se
dogodilo?
– Willow ga je pogodila strijelom – rekla je Mary Margaret.
– Možda će otići u raj.
Bannor je otvorio oči i zagledao se u svoju slatku malu
plavokosu kćer. – Ako umrem, hoću li ti nedostajati, mila?
184
Mary Margaret na trenutak je razmislila pa slegnula

ramenima. – Ne bih rekla. Mislim da raj ne može biti puno dalje
od Francuske.
– Što se mene tiče, može otići ravno u pakao.
Willow je zgroženo odmahnula glavom. Bannor se bez riječi
zagledao u sina. Desmond mu je prkosno uzvratio pogled. Kell
i Edward nelagodno su se nasmijali pa rukama brzo pokrili
usta. Vojnici su kratko izmijenili poglede. Svi su napeto
iščekivali Bannorovu reakciju.
No ako su očekivali da će oštro ukoriti Desmonda, prevarili
su se. Umorno je uzdahnuo i podigao se u sjedeći položaj. – Žao
mi je što te moram razočarati, momče, ali nemam namjeru otići
ikamo drugamo osim u krevet.
– Možete li hodati, gospodine? – upitala je Willow pa
pogledom kratko ošinula Desmonda. – Ili da nekoga od
vojnika pošaljem po nosila?
– Vjerujem da ću moći hodati – odvratio je i slabašno joj
se osmjehnuo. – Uz vašu pomoć.
Pomogla mu je da se osovi na noge.
Promatrajući ga kako ruke prebačene preko ramena svoje
supruge tetura prema zamku, Darrin je u nevjerici
odmahnuo glavom. – Čudno – smeteno je promrmljao. – Nije li se
u Poitiersu sam izvukao iz jarka, s tucetom strijela u leđima?
Nikada mu nije trebala ničija pomoć. Što mu je sad?
– Istina – složio se jedan od vojnika. – Uspio je pobjeći
iz tamnice u Calaisu nakon što su ga danima izgladnjivali i
mučili.
Darrin se kratko počešao po glavi. – Nadam se da se neće
pretvoriti u mekušca.
185
– Uz ženu poput njegove, to se pouzdano neće dogoditi –

rekao je Hollis i glasno se nasmijao.
***
Willow i Bannor koračali su hodnicima zamka, ona ruke
prebačene oko njegova struka, on ruke prebačene preko njezina
ramena. Willow je putem izvikivala naredbe, slugama,
zahtijevajući da joj smjesta donesu zavoje, toplu vodu i različito
ljekovito bilje.
– Ne mogu vjerovati kako sam ikada mogao pomisliti
da imate mala usta – promrmljao je Bannor, iskosa je
pogledavši dok su se stubama uspinjali prema njegovoj sobi.
Možda bi ga i podsjetila da je ružno od njega što zbija šale
na njezin račun, no stisnuo joj je rame i bolno zajaukao, pa nije
imala srca to učiniti. Čim ga je smjestila u krevet, pošla je od
sluškinja koje su stajale pred vratima uzeti posudu s
toplom vodom, zavoje i ljekovito bilje.
Poslagala je sve to na klupu kraj kreveta pa uzela prstohvat
mažurana i stavila ga u vodu. – Desmond nije ozbiljno mislio ono
što je rekao, gospodine – rekla je, ne gledajući u njega.
Kratko se nasmijao. – Jasno da jest. Prezire me.
– Kad bi vas prezirao, ne bi se ljutio na vas nego bi bio
ravnodušan. A to sigurno nije.
Bannor se zamišljeno zagledao u nju. – Na temelju čega
mislite da ga tako dobro poznajete?
Uzela je zavoje i pola njih potopila u vodu. – Jer sam i sama
često bila takva prema svojem ocu. Željela sam na bilo koji način
svrnuti njegovu pozornost na sebe – rekla je i kiselo
186
se osmjehnula. – Makar i tako da se odlučim udati za

muškarca kojeg nikada nisam vidjela.
Nije izgledao kao da mu je to najbolje sjelo. – Čin pobune
zbog kojeg ste nedvojbeno gorko požalili? – upitao je.
Izbjegla je odgovor na to pitanje. – Hajdemo se pozabaviti
vašom ozljedom – rekla je i raskopčavši mu prvih nekoliko
gumba, odmaknula mu košulju s ramena, ne trudeći se
pritom biti osobito nježna. Jer što se mora, mora se. Ipak, kad je
vidjela ranu, preplavilo ju je sažaljenje. – Oh, kako sam mogla biti
tako neoprezna? – promrmljala je, zdvojno odmahnuvši
glavom. – Hoćete li mi to ikada moći oprostiti? – upitala je i
komadom gaze nježno mu ranu oprala od krvi.
Duboko je uzdahnuo. – Srećom po vas, nisam zlopamtilo.
Pokušala mu je košulju spustiti niže niz rame, no to je bilo
nemoguće. – Morate ćete je skinuti – rekla je. – U protivnom vam
neću moći povezati ranu.
– To možda nije najpametnija zamisao – odvratio je, no
uzalud, jer već mu je raskopčala košulju.
I zadivljeno se zagledala u njegova široka mišićava prsa,
prekrivena tamnim dlačicama. Jedino Bog mogao je stvoriti nešto
toliko lijepo. I jedino čovjek poput Bannora mogao je učiniti sve
što je bilo u njegovoj moći da uništi to djelo.
Dok ga je kroz uzani prorez u zidu promatrala kako se
svlači, bilo je to pri svjetlu svijeće koja je gorjela u njegovoj sobi.
Pri tom prigušenom treperavom svjetlu nije mogla vidjeti ništa
od onoga u što je upravo gledala. Drhtavim prstima pomilovala
je dugački ožiljak, od ključne kosti do dna rebara, pa bez
riječi odmahnula glavom i visoko podigavši obrve, potražila
Bannorov pogled.
187
– To je bila jedna od mojih prvih ozljeda – tiho je rekao. –

Srećom, koplje mi je samo rasparalo kožu.
Bez riječi, vrhovima prstiju dotakla je mali ožiljak koji mu je
prepolovio lijevu bradavicu, i ponovno ga upitno pogledala.
– Od bodeža – rekao je. – Francuski kralj platio je
jednoj propalici da me ubije. Čovjek se noću uvukao u moj šator,
zabio mi bodež u prsa i pobjegao, ostavivši me da umrem –
objasnio je i nasmijao se. – Bio je prilično iznenađen kad sam se
sljedeće noći uvukao u njegov šator, kako bih mu vratio bodež.
Dotaknula je mali okrugli ožiljak na desnoj strani njegovih
prsa.
– To je od strijele – rekao je i zakolutao očima. – Još
jedne. Od mnogih – dodao je pa naglo udahnuo i zaustavio dah
kad je pomilovala nabranu kožu gotovo polovice njegova trbuha.
– Vrelo ulje – rekao je i slegnuo ramenima. – Bila je to
moja pogreška. Nisam se dovoljno brzo izmaknuo kad sam se
penjao uz zidine zamka.
Kad mu je rekla da sjedne i svuče košulju, na trenutak se
namrštio no poslušao ju je. Vidjevši njegova leđa, Willow se
istinski užasnula. – O, Bože! Ovo je doista... – u dahu je izgovorila
pa u nevjerici odmahnula glavom.
Cijela leđa bila su mu izranjavana. No nisu to bili samo
ožiljci od strijela, kao uspomene na dobivene ili izgubljene bitke.
Ono što je Willow zapravo užasnulo, bili su ožiljci od bičevanja.
Bez riječi, prstom je prošla duž jednog od njih.
– Samo dvadeset udaraca – rekao je, no mogla je osjetiti
da se ukočio. – Moji uzničari bili su prilično ogorčeni kad
sam jednog od čuvara zadavio bičem kojim me je bičevao.
188
Ganuta, Willow ga je zagrlila oko struka i naslonila lice na

njegova izranjavana leđa. O, kad bi njezine suze barem
mogle iscijeliti njegove rane, pomislila je i zdvojno uzdahnula.
Zadrhtao je. Taj snažni muškarac, gotovo neosjetljiv na bol,
zadrhtao je zbog njezinih suza.
Kratko se nasmijao, pokušavajući prikriti nelagodu. – Mogu
razumjeti ako si zgrožena time što si vidjela – rekao je. – Znam da
moje izranjavano tijelo nije ugodan prizor za oči. Eto, zato mi je
draže voditi ljubav u mraku, pod pokrivačem.
Bez riječi, poljubila je svaki od njegovih ožiljaka. Nije se ni
pomaknuo. Ali ni opustio. Mogla je osjetiti njegovu ukočenost. I
zato ga je nastavila ljubiti.
– Tvoji ožiljci služe ti na čast – rekla je i nastavila ga
ljubiti. – Nemaš se čega stidjeti. Svatko bi se njima ponosio.
– Nisam ni sanjao da bi mogla biti toliko okrutna da na
ovakav način iz mene izvučeš priznanje – s oklijevanjem je
izgovorio. – No dobro. Priznajem, rana koju si mi zadala puka
je ogrebotina. Drsko sam iskoristio tu situaciju kako bih se
riješio djece i namamio te u moju sobu puno prije ponoći. Nije mi
se vrtjelo u glavi. Doduše, sad mi se pomalo vrti – promrmljao je i
čvrsto zatvorio oči kad ga je počela ljubiti po vratu.
Prisjetila se trenutka kad ga je prvi put vidjela i kako ga je
poželjela dotaknuti, samo zato jer se htjela uvjeriti da je
stvaran. Bilo joj je uistinu teško povjerovati da postoji muškarac
poput njega. Princ o kojem je sanjarila bio je poput blijedog duha
u odnosu na Bannora, pomislila je, duboko udahnuvši miris
njegove kože. Rukama mu je obujmila lice i spustila malen
poljubac na njegove usnice. Duboko je uzdahnuo, ali nije se ni
pomakao.
189
Zubi njezina princa bili su bez ijedne mane, Bannorovi ne,

jer jedan od prednjih zuba bio mu je malo otkrhnut, no to ga je
činilo još privlačnijim. Spojila je usnice s njegovima i
vrhom jezika prešla rubom njegovih zuba. No prije nego što je
stigao uživati u njezinu poljupcu, spustila je usnice na njegova
prsa.
Prsa njezina princa bila su glatka kao u momka. Bannorova
su bila prekrivena tamnim dlačicama. Bilo je ih je lijepo ljubiti i
milovati. Poljubila je ožiljak od bodeža pa ožiljak od strijele, a
potom usnicama kliznula niz ožiljak od bodeža koji mu je
rasparao prsni koš od ključne kosti do dna rebara, kao da nježnim
vlažnim poljupcima želi ukloniti svu bol koju je pretrpio. Iz grla
mu se oteo duboki uzdah, nalik bolnom jecaju. Sudeći po tome,
uspjela je, jer ovoga puta, bilo je to zbog užitka. Vrhovima prstiju
pomilovala je ožiljak od bodeža i kratko zadrhtala shvativši kako
je malo nedostajalo da srce tog snažnog, hrabrog muškarca
zauvijek prestane kucati. A kad je usnicama obujmila njegovu
ukrućenu rasječenu bradavicu, tiho je zastenjao i upleo prste u
njezinu kosu.
Vrhom jezika okružila je nabranu kožu ožiljka od strijele pa
poljupcima kliznula niže, sve do velike opekotine na
njegovu trbuhu.
Bio je to dio tijela na kojem je prije više od desetljeća ostao
bez ikakva osjeta. Unatoč tome, dok je promatrao kako
Willow usnicama klizi površinom te velike opekotine, Bannor bi
bio spreman zakleti se da mu se osjet na tom mjestu vratio.
Opijen žudnjom, možda je to i umislio, no kako god bilo, godilo
mu je i nije želio da prestane to činiti.
Ipak, kad se usnicama spustila niže od njegova struka, do
ruba hlača, naglo se ukočio i čvrsto ju uhvatio za ramena. –
190
Gospo, moram vas upozoriti da uz sebe nemam šiling – u dahu je

izgovorio.
Izazovno mu se osmjehnula. – Neće vam trebati, gospodine,
osim ako ga vi želite držati između koljena.
Zapanjen, promatrao je kako mu zubima razvezuje uzice na
pojasu i povlači mu hlače niz kukove, sve do mjesta koje je rijetko
bilo izloženo zrakama sunca. Njezin vreli dah palio mu je kožu,
izloživši ga istodobno paklenim mukama i rajskom užitku. A kad
mu je preko hlača stavila ruku na međunožje i nježno ga stisnula,
snažno se trgnuo i zamalo pao s kreveta.
– Vrlo impresivan nakitnjak, gospodine – prošaptala je,
pogledavši ga kroz napola spuštene trepavice.
– Ne nosim nakitnjak – promrmljao je, kroz čvrsto stisnute
zube.
– Oh – uskliknula je, jednako iznenađena koliko i
postiđena zbog vlastita neiskustva.
Bannor se srušio na jastuke i prebacio ruku preko očiju.
Shvatila je to kao njegovu predaju pa duboku udahnula
kako bi prikupila hrabrost i spustila mu hlače, otkrivši ono o
čemu se nikada nije usudila maštati kad je sanjarila o svojem
princu.
Oči su joj se raširile od divljenja kad je ugledala njegov ud.
Bio je velik i čvrst poput kamena. Obujmila ga je objema rukama,
zagledala se u njega i bez trunke stida ili oklijevanja, počela ga
izazovno lickati. Bila je to blagodat koju mu nijedna od njegovih
supruga nikada nije pružila, a on je pak bio previše ponosan da bi
takvo što tražio od njih. I da je htio, ne bi mogao prestati
promatrati Willow kako ga uzima u usta, ljubi i liže, i to ne u
191
mraku ili pod pokrivačem, nego usred dana, pod blistavim

sunčevim svjetlom.
Upleo je prste u tamne kovrče njezine svilenkaste kose
pitajući se je li anđeo ili vrag. Iskreno govoreći, bilo mu je posve
svejedno. Jer sve što je želio bilo je ostati u njezinu
nježnom ropstvu sve dok ga bude htjela. A htjela ga je. Zabacio je
glavu i glasno zastenjao, prepustivši se vrhuncu. Čak i kad bi
umro tog trenutka – a na trenutak je pomislio da umire – ne bi
požalio.
Preplavljen ushitom privukao ju je k sebi i spojio usnice s
njezinima u dugi vruć poljubac.
Tko zna kamo bi ih to odvelo da ih nije prekinulo glasno
kucanje na vratima.
– Willow, je li tata otišao u raj? – nestrpljivo je upitala
Mary Margaret.
Bannor se prigušeno nasmijao. – O, da – prošaptao je i
poljubio Willow u kosu. – I to u pratnji jednog prekrasnog
anđela.
Čim su zvona počela otkucavati ponoć, Willow se uputila u

sobu svojeg supruga, s drvenim pladnjem u rukama. Ušavši,
poslagala je po stolu košaricu s kruhom, tanjur sira i vrč kuhanog
vina pa uzela jednu od baklji i njome upalila suhe jelove grančice
koje je ranije te večeri pripremila za potpalu vatre u kaminu. Čim
se kulom proširila ugodna toplina i miris jelovine, ugasila je
baklju u kanti vode koja je u tu svrhu stajala u kutu pa
pogledom okružila prostoriju i zadovoljno kimnula. Ugođaj je bio
upravo onakav kakav je željela. No i hrana i piće i ugodna
toplina, bili su samo naznaka užitka koji će uslijediti. Pomislivši
192
na slatku osvetu koju joj je Bannor obećao prije nego što je pošao
uvjeriti kćer da još nema namjeru otići u raj, zadrhtala je od
uzbuđenja.
Kao opijena, prišla je krevetu, odmaknula pokrivače pa
brzo izula cipele i legla. Nije mogla odoljeti iskušenju da zagrli
Bannorov jastuk. Naravno, mirisao je na njega. Zatvorila je
oči, duboko uzdahnula i ubrzo utonula u san.
Probudila se kad su crkvena zvona otkucala tri sata ujutro.
Podigla se, protrljala oči pa pogledom okružila sobu. Jelo i piće
na stolu bilo je netaknuto, vatra u kaminu gotovo se ugasila.
– Bannore? – prošaptala je i u odgovor dobila samo tišinu.
Naglo je ustala iz kreveta i ne trudeći se nazuti cipele,
bosonoga izišla iz sobe i požurila niz stube.
Ušla je u prvu od nekoliko međusobno spojenih dječjih
soba, onu koju je Desmond dijelio s Ennisom, Kellom i
Edwardom, i gdje su s njima često noćila i ostala djeca. No te
noći, u velikom krevetu nije bilo nikoga osim Desmonda.
Otvorenih usta i s dugim gustim trepavicama spuštenim na
pjegave obraze, izgledao je više poput petogodišnjeg djeteta nego
kao trinaestogodišnji momak. Willow je nježno prebacila
pokrivač preko njegovih ramena, pitajući se misli li katkad na
svoju majku i sjeća li se kako ga je pokrivala.
Iz sobe je izišla još zbunjenija nego što je bila. Produžila je
hodnikom i širokim stubama spustila se u veliku dvoranu.
Vidjevši kako netko spava kraj kamina, u prvi trenutak nije
se začudila. Ljudi s djecom i putujući trgovci, a katkad i zalutali
pijanci, nerijetko bi potražili sklonište u zamku, osobito
za hladnijih noći.
193
Ali jest se začudila kad je shvatila da se zapravo radi o

gospodaru i njegovoj djeci.
Osmjehnula se. Po svemu sudeći, djeca ni uz najbolju volju
nisu uspjela ostati budna iza ponoći. A ni njihov otac.
Ležao je između njih, ispružen na leđima poput diva kojeg
su maleni ljudi oborili s nogu. Mary, Meg, Margery i
Colm, usnuli su glava oslonjenih na njegova mišićava bedra, po
dvoje uz svaku nogu. Ennis i Mary Margaret, ruku prebačenih
preko njegova trbuha, a Hammish, Edward i Kell uz njegove
potkoljenice. Edward je mrmljao u snu, a Hammishova usta bila
su priljubljena uz Kellovo uho. Willow se iskreno nadala da
momak ne sanja neke romantične snove.
Sudeći po tome kako se Mary Margaret privila uz oca i
naslonila mu glavu na rame, ne bi se reklo da joj je svejedno je li
otišao u Francusku ili na onaj svijet. Upravo suprotno, činilo
se da nema namjeru ikada mu dopustiti da ikamo ode. Kad je
tiho uzdahnula i kratko se promeškoljila u snu, Bannor ju je
jače privio uz sebe, kao da joj želi poručiti da se uz njega ne
mora ničega bojati i da ju je sposoban štititi od svakog zla, ma
koliko veliko i strašno bilo. Prije tri sata, kad su crkvena zvona
otkucala ponoć, Willow bi se bila spremna zakleti da je dobila sve
što je ikada željela. No sada, dok je kroz zavjesu od suza
promatrala oca i kćer u zagrljaju, shvatila je da nije nimalo bolja
od gramzivog djeteta koje uvijek traži više od onoga što može
dobiti.
Jer, to što ju Bannor želi, više joj nije bilo dovoljno. Željela je
i njegovu ljubav.
Željela je da ju voli kao što i ona voli njega.
194
Shvativši to, srce ju je zaboljelo od čežnje kakvu nikada

prije nije osjetila.
Do tog trenutka nije mogla shvatiti kako Bannor može
ljubav smatrati opakom bolešću od koje boluju samo budale. Ali
sada je to mogla razumjeti. Polako se okrenula i tiho se udaljila
iz dvorane, drhtureći od groznice za koju nije bilo lijeka.
195
DVADESET PRVO POGLAVLJE
Sljedećeg jutra, kad je ustala iz postelje, Willow je imala i

više nego dobar razlog za drhturenje. Tijekom noći je prilično
zahladilo. Stakla na prozorima bila su prekrivena
ledenim kristalima, sumorni oblaci nadvili su se nad zamak kao
savršen odraz njezina raspoloženja.
Iako je znala da Beatrix nije navikla ustajati prije no što
otkuca podne, pokušala ju je probuditi. Uzalud, jer po običaju je
promrmljala nešto nerazumljivo, okrenula se na bok i pokrila
se preko glave. Willow je duboko uzdahnula i odustala.
Najradije bi se i sama vratila u krevet i pokrila se preko glave.
Ipak, odjenula je tamnocrvenu vunenu haljinu obrubljenu
krznom i spustila se u veliku dvoranu. Bannor, njegova djeca i
vojnici već su sjedili za stolom. Čim ju je ugledao, Bannor
je prekinuo razgovor s Hollisom kako bi ju pozdravio. –
Dobro jutro, gospo – rekao je, pozorno se zagledavši u nju, kao
da joj pokušava pročitati misli. – Nadam se da ste dobro spavali?
– Jako dobro, gospodine – odvratila je, pitajući se je li bio
razočaran što ju nije našao u svojoj sobi kad se napokon vratio u
nju.
Iako nitko nije sjedio na stolici do njegove — što je bio i više
nego očit znak da je to mjesto predvidio za nju, odlučila je to
zanemariti i sjesti do Hammisha. Bilo joj je draže ostaviti ga u
uvjerenju da se duri na njega jer je prekršio njihov noćašnji
196
dogovor, nego mu pružiti priliku da nasluti pravi razlog

njezina turobna raspoloženja.
U smeđim hlačama i jakni od tamnozelenog sukna, svježe
obrijan i uobičajeno blistavih očiju, izgledao je savršeno odmorno,
kao da veći dio noći nije proveo ležeći na podu kraj kamina.
Njegova djeca nisu se ni upola toliko dobro držala. Mary je
prstima čeprkala po svojoj zdjelici, vadeći iz nje koštice
nara prelivenog medom, i bezvoljno ih jednu po jednu stavljala
u usta. Ennis je žlicom lijeno miješao svoj puding od
smokava. Kell i Edward potpuno su odustali od jela. Zapravo,
izgledali su kao da će zaspati za stolom. Mary Margaret također;
samo što glavom nije uronila u svoju zdjelicu. Čak i Hammish
je ostao bez teka. Činilo se da se samo reda radi trudi pojesti
sve do zadnje mrvice.
Jedino Desmond je uporno stavljao žlicu za žicom u usta,
kao da bi se radije ugušio pudingom od smokava nego odustao i
priznao da mu se želudac diže već i od pogleda na njega.
No kad je služavka stavila pred Bannora kositreni pladanj
pun sočnih komada različita mesa, svi su se naglo razbudili.
Bannor se zagledao u pladanj, zadovoljno pljesnuo dlanom
o dlan i poslužio se komadom kuhane šunke. Willow se
sumnjičavo zagledala u njega. Dovoljno ga je poznavala da ne bi
znala kako nema običaj ujutro jesti takvo što.
Svrnula je pogled na djecu. Otvorenih usta zurili su u njega,
pozorno prateći svaki njegov pokret.
– Jeste li za malo šunke? – upitao je nikoga posebno pa na
nemalo razočaranje svoje djece svrnuo pogled na Willow. –
Gospo?
197
– Ne, hvala, gospodine – odvratila je, prikrivši osmijeh. –

Jest ću što i djeca.
– Možeš pojesti moj puding od smokava – rekao je Ennis
i stavio svoju zdjelicu pred nju. – Nisam ga ni pipnuo. Ne
želim ga više nikada ni vidjeti, a kamoli okusiti.
Willow je žlicom promiješala puding s još manje
entuzijazma nego on. Očito, opaka bolest od koje se razboljela
loše je djelovala na njezin tek.
– Ja bih rado pojeo komad piletine – veselo je rekao
Hollis, pogleda uprta u pladanj.
Bannor je gurnuo pladanj prema njemu. Djeca su ga
slijedila pogledom pa upravila pogled u Hollisa koji se bez
oklijevanja poslužio komadom pečene piletine prelivene
pikantnim umakom od šljiva. Desmond je s očitim naporom
progutao još jednu žlicu pudinga od smokava.
Dok su Bannor i Hollis uživali u jelu i s vremena na vrijeme
glasno hvalili kuharičine zlatne ruke, Edward se počeo češkati po
tijelu i kosi. – Mogu li se danas okupati? – upitao je oca. – Sve me
svrbi.
– I trebao bi – rekao je Kell i kratko se namrštivši odmaknuo
se od njega. – Grozno smrdiš.
Bannor se poslužio sočnim komadom guščjeg mesa pa
svrnuo pogled na Edwarda. – Žao mi je, sine, ali u skladu s vašim
zahtjevima, ne bi se smio okupati još najmanje dva tjedna.
Kell je prstima začepio nos.
– Budalo – promrsio je Edward i laktom ga munuo u rebra.
– Misliš li možda da ti mirišeš na ljubičice?
– Sigurno ne smrdim kao da sam se valjao u svinjcu –
odbrusio je Kell, uputivši mu dug gadljivi pogled.
198
Prije nego što su se stigli potući, Bannor je platnenim

ubrusom obrisao usta pa ustao i rekao služavki da može odnijeti
pladanj, potopivši djeci i zadnju nadu da će se dokopati
pokojeg komadića mesa nakon što se on udalji od stola.
Čim su se za služavkom zatvorila vrata, široko se
osmjehnuo i okružio ih pogledom. – Dakle, što ćemo danas?
Igrati se lovice i skrivača? Ledene babe? Ili možda trule kobile?
Desmond se zagledao u svoju zdjelicu. Njegova braća i
sestre bez riječi su zurila u oca. Nije bilo teško zaključiti da jedva
drže oči otvorenima. Mary Margaret je široko zijevnula pa
rukom brzo pokrila usta. Čak je i uvijek flegmatični Hammish
djelovao neobično pokunjeno.
Bannor je duboko uzdahnuo i slegnuo ramenima. – U redu,
ako se danas ne želite družiti sa mnom, družit ću se sa svojim
vojnicama na vježbalištu – rekao je pa kratko namignuo Willow,
zbog čega joj je srce napravilo dvostruki salto, i zakoračio u
namjeri da se udalji.
– Možda bi trebao poći u Windsor upitati kralja želi li da
mu obrišeš guzicu – rekao je Desmond.
Nastupila je mrtva tišina. Neki vojnici izmijenili su
zgranute poglede, neki su se, pak, s velikim zanimanjem
zagledali u tapiserije na zidovima, kao da ih nikad dotad nisu
vidjeli.
Bannor je polako prišao Desmondu i ruku prekriženih na
leđima zagledao se u njega. – Što bi to trebalo značiti, sine? –
prijeteći tiho je upitao.
Willow je zaustavila dah. No ako je očekivala da će se
Desmond po običaju izmotavati, prevarila se. Jer naglo je ustao
od stola i lica rumenog od ljutnje – umjesto od srama –
199
zagledao se u oca. – Ništa čime bi se trebao zamarati, oče –

odbrusio je. – Doista te ne bih želio zadržavati. Radije požuri
vježbati mačevanje sa svojim vojnicima. Najzad, nikad se ne zna.
Francuzi bi nas mogli opet napasti, zar ne? Iskreno rečeno,
nadam se da će to uskoro učiniti i da ćeš, kao i uvijek, bez i
trunke oklijevanja poći obraniti kralja i domovinu. Jedino se
nadam da se više nećeš vratiti. Ne drugačije nego tijela umotana
u plahtu i prebačena preko leđa tvojeg moćnog pastuha.
Bannor je bez riječi zurio u njega. Lice mu je izgledalo kao
iz kamena isklesano, pogled hladan kao led.
Opazivši kako je Hammish zadrhtao, Willow ga je ispod
stola brzo primila za ruku i čvrsto je stisnula. Bila je i više
nego sigurna da će Bannor ošamariti svojeg najstarijeg sina. A
iskreno rečeno, držala je da Desmond to i zaslužuje.
No kad je napokon progovorio, Bannorov glas bio je jedva
jači od šapata. – Budem li se morao boriti za kralja i domovinu,
jasno da ću to učiniti, momče. To je ono što držim svojom svetom
dužnošću. No nemam namjeru Francuzima dopustiti da me
posijeku. Čak ni da bih tebe usrećio – rekao je i izišao iz dvorane,
prepustivši izgovorenim riječima da ostanu visjeti u sablasnoj
tišini.
– Bannore!
Bez osvrtanja nastavio je koračati preko zaleđene zemlje.
Doista je uporna, pomislio je. Dosad joj je već trebalo postati jasno
da neće stati. Ali ne, i dalje ga je pokušavala dostići. Činilo se da
joj ni najmanje ne smetaju krupne pahulje kojima joj je vjetar
šibao lice.
200
Produžio je korak. Veći dio života proveo je u ratu, no

trenutačno je samo želio malo mira. Sumor rijeke neodoljivo gaje
privlačio, poput tihog obećanja da će uz njezinu obalu
pronaći upravo to što je tražio.
– Bannore! Zaboga, stani!
Zvučala je kao da je ostala bez daha. Ne bi se čudio ako jest;
krhkoj ženi poput nje zacijelo nije bilo lako trčati po
zaleđenoj zemlji.
– Ostavi me na miru, Willow – preko ramena je viknuo. –
Nitko me nije pogodio strijelom da bi me trebala njegovati.
– Osim Desmonda koji ti je jednu poslao ravno u srce?
Naglo se zaustavio i tiho opsovao.
Pogledao ju je tek kad je bez daha i raščupana doteturala do
njega. Ruke i ogrtač bili su joj prljavi od blata. Očito se više puta
spotakla i pala dok je trčala za njim. Izgledala je kao da više ne
može stajati na nogama i da ju nije uhvatio za nadlakticu, možda
bi se preko ruba obale otkoturala ravno u rijeku.
Čim je prestala dahtati, odmaknuo se od nje i prekriživši
ruke na prsima, zagledao se u daljinu. – Ako već moraš biti
tu, bio bih ti zahvalan kad ne bismo pričali o mojem sinu –
rekao je, što je staloženije mogao.
Stala je kraj njega i također prekrižila ruke na prsima. – A o
čemu bih drugome ovoga trenutka pričala s tobom? Zar
nisi opazio kako te je gledao? želio te povrijediti jer misli da ti
nije stalo do njega. I to je razlog zbog kojeg te stalno izaziva.
– A iz kojeg razloga me ti stalno izazivaš?
– Došlo mi je da se rasplačem nad njim – nastavila je,
kao da nije čula što ju je pitao. – Samo što te nije preklinjao da
ga zgrabiš za ramena i dobro ga protreseš. Kad si se onako
201
okrenuo i otišao, izgledao je kao da će pred svima briznuti u

plač. Srećom, uspio se suzdržati. U protivnom bi se osramotio, a
to ti pouzdano nikada ne bi oprostio.
Okrenuo joj je leđa i bez riječi uputio se niz obalu.
Pošla je za njim. – Ne mogu shvatiti zašto mu dopuštaš da
divlja uokolo – ljutito je izgovorila. – Trebao bi ga učiti borilačkim
vještinama kao i sve svoje novake. Kako je moguće da se
muškarac kojim se cijela Engleska ponosi i pred kojim Francuzi
dršću od straha, boji jednog mršavog trinaestogodišnjaka?
Naglo se okrenuo i ošinuo ju pogledom. – Ne bojim se
njega! Nego sebe.
Bez riječi zagledala se u njega.
Provukao je prste kroz kosu. – Za razliku od većine
muškaraca, doista sam opasan kada se razljutim. Ne izgovaram
prazne prijetnje niti me može zadovoljiti da u tučnjavi nekome
razbiti zube. O, ne. Kada se ja razljutim, Willow, glave padaju i
krv teče u potocima. Ljudi umiru – rekao je i duboku uzdahnuo. –
Pogledaj moje ruke – nastavio je i bespomoćno joj pokazao svoje
široke dlanove. – Što bi bilo da sam ošamario Desmonda? Možda
bi pao na pod i ne bi više ustao. Ili kad bih Mary Margaret samo
lupio po stražnjici? Ne bih se čudio ako nakon toga danima ne bi
mogla hodati.
Willow se smeteno zagledala u njega, pitajući se kako je
moguće da netko toliko snažan istodobno izgleda tako
bespomoćno. Da već nije shvatila da ga voli, tog trenutka
pouzdano bi to shvatila.
Prišla mu je korak bliže i nježno uzela jednu od njegovih
ruku u svoju. – Te snažne ruke mogu biti i vrlo nježne. Uvjerila
sam se u to.
202
– Zaslužne su i za više izgubljenih života nego što možeš

zamisliti – turobno je odvratio.
Pomilovala je izranjavane zglobove na njegovim prstima. –
Dakle, cijelo vrijeme bježao si od djece i zatvarao oči pred
njihovim groznim ponašanjem jer si strahovao da bi im mogao
nauditi ako te dovoljno razljute. Čega si se zapravo bojao? Da ćeš
nekome od njih otkinuti glavu ili učiniti nešto jednako grozno?
Slegnuo je ramenima. – Kako mogu biti siguran da ne bih to
učinio? Kada se razljutim, potpuno gubim nadzor nad sobom.
– Ali, upravo si ljut, zar ne? I to na mene.
– Istina – priznao je.
Spustila je malen poljubac nasred njegova žuljevita dlana. –
Jesam li možda u opasnosti? – tiho je upitala, pogledavši ga ravno
u oči.
– I više nego što misliš – rekao je i drugom rukom otro
snježne pahuljice s njezine kose.
– Ni najmanje te se ne bojim – izvijestila ga je, iako to
nije bila istina. – Častan si i pošten čovjek. Rese te mnoge
vrline. Muškarac poput tebe ne bi nikada naudio nikome slabijem
od njega.
– Ah, ali vi niste slabiji od mene, gospo – rekao je i
vrhom palca pomilovao njezinu donju usnicu, namjerno je
podsjetivši na ono što mu je dan prije činila tim usnicama. –
Upravo suprotno. Nikad dosad nisam se suočio s neprijateljem
koji bi bio toliko opasan po moje srce.
Kad je Bannor stigao na vježbalište sa suprugom koja ga je

pratila u korak, vojnici su po izrazu njegova lica smjesta shvatili
da se zbiva nešto neuobičajeno. Jer takav izraz lica Bannor je imao
203
samo kad se spremao u neki ratni pohod. Zbunjeni, kratko su

izmijenili poglede, pitajući se jesu li Francuzi možda doista
ponovno zaratili s Englezima, kao što je Bannorov sin netom
predvidio.
Nekoliko njegovih odanih vojnika smjesta je pošlo za njim,
ne toliko iz navike koliko iz znatiželje. Malo zatim ušli su
u dvorište zamka gdje se Desmond šepurio pred skupinom
seoske djece.
– Kad ja budem gospodar, svećenik nam neće
propovijedati što smijemo a što ne smijemo činiti. Ja ću biti taj po
čijim će se pravilima ovdje postupati. Nećete morati laštiti čizme
uobraženim vojničinama. Natjerat ću ih da sami to čine. Ako itko
ikada odbije bilo koju moju zapovijed, bacit ću ga u tamnicu. I
ostat će tamo sve dok ne bude spreman na koljenima me moliti za
milost.
Nastavio je govoriti i u zanosu propustio opaziti da djeca
više ne gledaju u njega nego u nekoga iza njega i da su im oči
postale neobično velike od straha.
Shvatio je to tek kad je velika sjena pala preko njega. Naglo
se okrenuvši ugledao je oca u pratnji desetak mrkih ratnika.
Djeca su se u tren oka razbježala. Desmond se ukipio jer
znao je da nema kamo pobjeći.
Čvrsto ga uhvativši za ovratnik, otac ga je podigao sa
zemlje i osmjehnuo mu se jednim od onih osmijeha zbog kojih bi
njegovi neprijatelji redovito problijedjeli od straha. Ni
Desmond u tom smislu nije bio iznimka.
– Žao mi je što ti moram pokvariti planove, momče, ali
još nisi gospodar ovog zamka. Ja sam.
204
Kad je Desmond pozelenio u licu i počeo kašljucati, poput

vreće ga je prebacio preko ramena i ponovno se uputio
prema vježbalištu. Obuzet panikom, Desmond je pogledom
kružio po ljudima koji su se našli u blizini, u potrazi za nekim
kome bi se mogao obratiti za pomoć. Ugledavši Willow, istinski
mu je laknulo.
– Willow! – iz sveg glasa je povikao. – Molim te, spasi
me od njega! Sišao je s uma. Ne zna što radi... mogao bi mi
otkinuti glavu!
Willow se potrudila prikriti osmijeh no to joj nije najbolje
uspjelo. – Nema tome dugo kako si njega molio da te spasi
od mene – odvratila je. – Čini se da otad nisi ama baš ništa
naučio.
– O, ne – uzviknuo je Desmond kad su se približili podiju
za kažnjavanje zločinaca i prijestupnika. – Samo ne to! Molim te,
oče, nemoj mi prikliještiti prste! Kunem ti se, neću više nikada
govoriti onakve gluposti. Kunem ti se!
No shvatio je što je pravi strah tek kad su prošli kraj podija.
Čeznutljivo je preko ramena pogledao vješala. Zacijelo bi i
vješanje bilo bolje od tko zna kakve jezive kazne koja ga čeka.
Čim su se našli izvan zidina, Bannor je produžio prema
štalama. A čim je ušao u jednu od njih, svi koji su se zatekli
unutra, smjesta su požurili van. Bannor im čak i nije morao
narediti da izađu. Bilo je dovoljno da ih pogleda.
Pričekao je da i zadnji vojnik izađe pa snažno zalupio
vratima.
Dakako, njegovoj supruzi nije bilo ni na kraj pamti pokušati
ući za njim. Kell je dotrčao do nje i povukao za rukav. – Jesi
205
li vidjela što se zbilo? – uzbuđeno je upitao. – Desmond je

ovoga puta zbilja nadrapao. Zar ne?
Prebacila mu je ruku preko ramena i privukla ga k sebi. –
Jest, momče – odvratila je. – Bojim se da je – dometnula je, jer
pravo rečeno, doista se počela bojati za Desmonda.
206
DVADESET DRUGO
POGLAVLJE
Ne osobito nježno, Bannor je spustio sina na balu svježeg

sjena. No ako je pomislio da će briznuti u plač i moliti ga za
milost, prevario se. Jer, Desmond je smjesta skočio na noge i
prkosno se ustobočio pred njim.
Drhturio je od straha, a ipak se nije predao. Teško da bi
Bannor mogao opisati koliko ga je to razveselilo.
– Hajde, završimo s tim – promrsio je, trudeći se prikriti
kako mu zubi cvokoću. – Izlemaj me. Obojica znamo da sam to
zavrijedio.
– Naravno da hoću, ali kad ja to budem htio.
Desmond je sjeo na sijeno i podrugljivo se nasmijao. – A
kada će to biti? Nakon što završiš s obukom svojih vojnika?
Možda... čim zašiješ glavu jednoj od Mary Margaretinih lutki? Ili
kad izvučeš ruku iz Willowinih...
Bannor je podigao obrvu, izazivajući ga da nastavi.
Desmond je gurnuo jednu suhu stabljičicu između usana
i zgledao se pred sebe.
– Nikada ne bih pomislio kako jedva čekaš da te izlemam –
rekao je Bannor, prekriživši ruke na prsima.
207
Desmond je slegnuo ramenima. – Stekao sam dojam da ti se

žuri. Svjestan sam da imaš pametnija posla – rekao je i snizio glas.
– Možda treba kralju isprazniti kahlicu.
– Kad već zbijaš šale na račun moje odanosti kralju,
možda bi se trebao prisjetiti da bih bez njegove pomoći i utjecaja
danas bio nitko i ništa – ljutito je odvratio Bannor. – Po povratku
iz rata morao bih prodati svoj mač jer ne bih imao od čega
živjeti. Sve što imam, dobio sam kao nagradu jer sam mu vjerno
služio. I titulu i zamak i zemlju po kojoj hodaš. Zahvaljujući
njemu nisi ni gol ni bos, ni gladan ni žedan. I samo njemu mogu
zahvaliti što se tvoja majka udala za mene. Bez njegova
blagoslova, kopiletu poput mene ne bi bilo dopušteno dodirnuti
ni rub njezine haljine. I ma koliko god se to tebi ne sviđalo, ostat
ću mu odan. To je najmanje što mu dugujem. Ako bi opet
došlo do rata, jasno da bi mogao računati na mene.
– Nema potrebe da se pretvaraš kako si se žrtvovao zbog
nas! Uvijek bi jedva dočekao da se vratiš u rat. Vidjeli smo vatru
u tvojim očima kad si se spremao u bitku. I moja majka i
lady Margaret danima su plakale kad bi otišao, no iskreno
sumnjam da si ikada puno mislio na bilo koju od njih. Ili na nas.
Riječi njegova sina Bannora su zaboljele jače od bilo kojeg
udarca bičem zadanom od ruke njegovih neprijatelja. No njima je
mogao uzvratiti, i jest, činio je to, prije ili poslije uvijek bi se uspio
obraniti. No sinu se jedino želio opravdati. Počeo je nemirno
koračati amo-tamo duž štale. Najzad, naglo se okrenuo i stao
pred sina. – Ratovanje je jedino što poznajem i u čemu sam dobar.
Jedino u čemu sam postigao značajne uspjehe. Borio sam se za
vas, kako bi vama bilo bolje i kako biste se ponosili svojim
imenom i porijeklom.
208
Desmond se umorno osmjehnuo. – Zbog nas? – upitao je,

poput nekoga tko sve zna i sve razumije, što je uistinu bilo teško
spojivo s dječakom njegovih godina. – Želiš li reći da ti
nije nimalo stalo do slave? Ne možeš to reći, zar ne? Jer želio si
se dokazati na bojnom polju, želio si postati slavan. I zato si
odlazio u rat. Nisi to činio zbog nas, nego zbog sebe.
Bannoru se želudac stisnuo u čvor. Svi uspjesi koje je
postigao, njegovu sinu nisu ništa značili. Odrastao je bez oca i nije
mu to mogao oprostiti. Bannor bi se prije ubio nego okrenuo leđa
bilo kojem od svojih vojnika. A najzad je učinio upravo to, kad je
zanemario vlastitu djecu. Čast, slava i odanost kralju, sve o čemu
je govorio... naravno da je njegovu sinu sve to zvučalo poput
prazne priče. Sada je mogao razumjeti zašto.
Oborio je pogled. Prvi put u životu osjećao se istinski
poraženim. – Nisam to namjerno učinio, ali očito sam ti nanio
veliku nepravdu – tiho je izgovorio. – Želio si oca, a dobio
si heroja. I tako sam naposljetku u tvojim očima ispao nitko i
ništa. Nisam otac kakvim bi se ponosio, zar ne?
Desmond je nekoliko trenutaka šutio, a kad je ponovno
progovorio, glas mu je zvučao neobično tužno. – Jednom sam
pobjegao od kuće. Bilo je to ubrzo nakon majčine smrti. Uzeo sam
sa sobom jedan od tvojih mačeva. Bio je velik i težak, i nisam ga
mogao cijelim putem nositi pa sam ga vukao za sobom. I tako do
granice našeg posjeda. Trebalo mi je dugo da dođem do nje. Čak i
nisam znao gdje sam. Bio sam uvjeren da sam već stigao do
Francuske. Kad me je jedan od tvojih slugu napokon pronašao,
zaprijetio sam mu mačem i rekao mu neka produži svojim putem
jer ja sam sin lorda Bannora Smionog i uskoro ću mu se pridružiti
u bitki.
Bannor je polako podigao pogled. – I, što je učinio?
209
– Oteo mi je mač, prebacio me kao vreću preko ramena

i odnio me k Fioni – odvratio je Desmond, slegnuvši ramenima. –
Cijelim putem sam vrištao i otimao se. Ali uzalud, nije me htio
pustiti.
– Ne mogu reći da sam iznenađen – rekao je Bannor i
kratko se nasmijao. No vidjevši suze u njegovim očima naglo
se uozbiljio.
– Bilo je trenutaka kada sam se ponosio tobom – tiho je
rekao Desmond. – Smatrao sam te herojem i htio sam biti
poput tebe. Ništa na svijetu nisam želio više od toga.
Bannor mu je brzo prišao i čvrsto ga zagrlio. – Siguran sam
da ćeš jednog dana biti jako dobar ratnik. I puno bolji otac
svojoj djeci nego što sam ja vama ikada bio. Bit ćeš i dobar
gospodar. No zasad, jedino se trebaš potruditi biti sinom kojim
ću se ponositi – rekao je i kratko mu promrsio kosu. – I tvoja
majka se ponosila tobom. Sjećam se dana kad mi te je prvi put
stavila u naručje. Bila je presretna što mi je podarila sina.
– Sada se više ne bi dičila sinom poput mene –
promrmljao je i nadlanicom otro nos.
Bannor ga je primio za bradu, podigao mu glavu i odlučno
mu se zagledao u oči. – Upravo suprotno. Sve ove godine braći i
sestrama bio si poput oca i majke. Jasno da bi se ponosila tobom.
Kao što se i ja ponosim.
Desmond se nesigurno osmjehnuo. – Doista tako misliš?
– Da – rekao je Bannor trudeći se da mu glas zvuči što
je moguće uvjerljivije. – I siguran sam da bi i tvoja majka
tako mislila. Štoviše, u vlastiti život bih se okladio da je tako.
– Oklada – odsutno je izgovorio Desmond i kratko se
namrštivši, izvukao se iz očeva zagrljaja i požurio prema vratima.
210
– Kamo ćeš? — upitao je Bannor i požurio za njim.

– Moram od novaka ubrati novac od jedne oklade.
Izgubili su i red je da plate. Ne mogu im dopustiti da se izvuku...
– Ni ja tebi ne mogu dopustiti da se izvučeš.
Desmond je stao kao ukopan. Trenutak potom, polako se
okrenuo i oprezno pogledao oca.
Bannor mu se široko osmjehnuo, jednim od onih osmijeha
koje nitko ne bi nazvao toplim i susretljivim. – Još uvijek
nismo riješili pitanje tvoje kazne, momče.
Vrijeme je prolazilo, a vrata štale još uvijek su bila čvrsto

zatvorena. Uznemirena, Willow je hodala amo-tamo ispred nje,
pitajući se je li grozno pogriješila što je Bannora potakla na
rješavanje problema sa sinom. Što ako izgubi nadzor nad sobom
i ubije ga? Što ako se pojavi na vratima s njegovim mrtvim
tijelom u naručju, potpuno slomljen i preplavljen mržnjom prema
sebi i njoj. Nikada joj to neće oprostiti. Kako bi mogao? Najzad,
jasno joj je stavio do znanja da ne može vladati sobom kada se
razljuti.
Bannorovi vojnici izgovorili su se nekim poslom i udaljili
se. Zapravo, nisu mali nikakva posla nego više nisu mogli
podnijeti pogled na njezine, od straha ukočene oči. Ni izdržati
dugu jezivu tišinu.
Snijeg je sve jače padao, no Willow se nije željela povući u
toplinu zamka. Najzad, pridružila su joj se i Bannorova djeca. Svi
do jednoga bili su ozbiljni i snuždeni, kao na sprovodu. Iako joj
nitko ništa nije prigovorio pa čak ni Edward, kojem je
teško uspijevalo držati jezik za zubima, znala je da je osuđuju.
Malo iza jedanaest, i Beatrix im se udostojala pridružiti.
211
– Čim sam sišla u kuhinju, čula sam što se dogodilo.

Svi pričaju samo o tome – tiho je rekla i pogledom kratko okružila
Bannorovu djecu. – Nije to smio reći ocu. Ako mene pitaš, kako
god ga tvoj muž kaznio, to će biti manje od onoga što je zaslužio.
Bilo je to uistinu pakosno i Willow je zaustila da ju prekori
pa naglo zatvorila usta kad je vidjela kako zabrinuto pogledava
prema vratima štale i nesvjesno grize nokte. Beatrix, koja je toliko
držala do svojih noktiju.
Kad su crkvena zvona počela otkucavati podne, sjela je na
balu sijena i zdvojno rukama pokrila lice. Jedva je i opazila da je
Hammish sjeo kraj nje i pomilovao je po kosi.
Nedugo potom, začuvši škripu vrata, naglo je ustala i kroz
zavjesu od krupnih snježnih pahulja zagledala se u Bannora.
No ako je očekivala vidjeti čudovište uništeno prokletstvom
vlastite nagle ćudi, prevarila se. Ono što je ugledala bio je
nasmiješen muškarac, ruke prebačene preko ramena svoga sina.
Desmond je djelovao starije i ozbiljnije, kao da je odjednom
odrastao. Zelenih očiju i kestenjaste kose, bio je više nalik majci,
no odjednom, Willow je shvatila da u njemu ima mnogo toga
očevog. Ponosno uzdignuta glava. Pogled iz kojeg je zračila
samouvjerenost; i način na koji se osmjehivao, kutom usnica.
Djeca su veselo potrčala prema njima. Beatrix ih je slijedila
u stopu. Dakako, Desmond je u njihovim očima postao junak bez
premca. Ponosili su se njime i željeli su mu izraziti svoje divljenje.
Blizanci su mu se široko smiješili. Meg ga je zagrlila oko
struka, a Mary Margaret mu je čvrsto stisnula ruku i s
obožavanjem se zagledala u njega. – Uplašili smo se da te više
nećemo vidjeti živoga – rekla je i duboko uzdahnula.
212
– Izlemao me na mrtvo ime – rekao je Desmond i kratko se

osmjehnuo ocu. – Život mi je visio o koncu.
Willow je začuđeno podigla obrve. Izgledao je prilično
veselo za nekoga koga je netko izlemao na mrtvo ime.
– Jest, dobio je dobru porciju lemanja – rekao je Bannor,
i više nego očito se trudeći da ne prasne u smijeh.
– Uh, to je sigurno boljelo – promrmljao je Hammish.
– Jezivo – rekao je Desmond. – Ne mogu ti to ni opisati.
Beatrix ga je polako odmjerila od glave do pete. – Ne mogu
vjerovati da si sve to podnio a da nisi pustio ni glasa. Jesi li molio
za milost?
– Ne. Nisam pustio ni glasa.
Bannor je podigao obrvu.
– U redu – brzo je rekao Desmond. – Jesam, molio sam
za milost. Ali samo jednom.
Mary ga je zadivljeno pogledala. – Doista si hrabar. Prilično
sam sigurna da bih na tvojem mjestu iz sveg glasa urlala i molila
za milost.
– Ja ne bih – rekao je Edward ponosno se isprsivši. – Jer
sam muškarac. Muškarci ne plaču.
Kell ga je šakom lupio po ramenu. – Prestani se praviti
važan. Obična si svinja. Peku me oči od tvojeg smrada.
Otac ih je razdvojio prije nego što su se stigli pograbiti. –
Vaš brat i ja smo nakon lemanja imali jedan dug razgovor.
Dogovorili smo i neke promjene vezane uz vaše prethodne
zahtjeve.
Desmond je kimnuo, ponosan što ga je otac naveo kao
ravnopravnog pregovarača. – Tako je. Više nećemo triput na dan
213
jesti nar u medu i puding od smokava, nego meso i svježe pečeni

kruh.
– I povrće? – upitao je Hammish, očiju punih nade. –
Rado bih jeo i ono koje prije nisam volio.
– I povrće – potvrdio je Bannor. – Usto, odsad pa
nadalje, kupat ćete se jednom tjedno, bilo za time potrebe ili ne. A
budući da se u međuvremenu ispostavilo da vam je
prenaporno ostati budnima do ponoći, ubuduće ćete na spavanje
odlaziti ranije. Ostanete li budni do kasnih sati – što dopuštam da
se katkad može dogoditi – morat ćete sljedećeg dana
popodne malo odrijemati. I tako počevši od danas.
Edward i Kell izmijenili su zgrožene poglede.
– Spavat ćemo usred dana? – zapanjeno je upitao Edward.
– I to počevši od danas? – dometnuo je Kell, u nevjerici
odmahnuvši glavom.
Bannor mu je kratko promrsio kosu. – Oraspoloži se, sine.
Lijepo je ležati u krevetu i slušati pucketanje vatre u kaminu dok
snijeg lagano pada s druge strane prozora. Siguran sam da će ti se
svidjeti – rekao je i široko se osmjehnuo Willow, siguran da će joj
se, uz sve navedeno, svidjeti i način na koji će je ugrijati.
– Hajdemo, djeco – naglo je izgovorila i uzevši dvoje
najmlađih za ruku, uputila se prema zamku. Istog trenutka svi
su poslušno poput janjaca pošli za njom.
Osim Mary Margaret koja se prkosno ukopala na mjestu i
prekrižila ruke na prsima. – Ne želim sada ići na spavanje –
odlučno je izgovorila, ljutito napućivši usnice. – Ne možeš
me natjerati.
214
Willow se okrenula i strpljivo joj se osmjehnula. – Ne budi

tako tvrdoglava, mila. Malo ćete odrijemati, a zatim ćemo
svi zajedno uživati u ukusnoj večeri. Hajde, pridruži nam se.
– Neću.
Djeca su se znatiželjno zagledala u oca. Očito, svi do
jednoga su se pitali može li ovakva pobuna proći bez posljedica.
Jer ako može, onda bi to značilo da i oni mogu kršiti uvjete
dogovora, kad god im se prohtije.
Bannor je duboko uzdahnuo i sa žaljenjem pogledao
Willow. – Po svemu sudeći, moj podnevni odmor je propao –
rekao je pa zgrabio kćer, prebacio je preko ramena i uputio se
prema štali. Za razliku od brata, Mary Margaret nije bila toliko
hrabra da bi očevu torturu otrpjela a da ne pusti glasa. Zapravo,
toliko glasno je tulila, vrištala i razdragano se smijala da su je čuli
čak i u zamku. Ljudi su se počeli križati i pitati se je li vrag ušao u
nju. Pater Humphries također. Znao je da bi trebao poći
provjeriti što se zbiva i ponuditi Bannoru svoju pomoć. No za
takvo što morao se prvo osokoliti s nekoliko gutljaja rakije. Čim je
vriska utihnula, požurio je do štale i oprezno ušao u nju,
očekujući najgore. No mali vražićak mirno je spavao u naručju
svojega oca.
Ugledavši svećenika, Bannor je hitro stavio prst na usta. –
Upravo sam ju uspavao – prošaptao je i nježno se osmjehnuvši
obrisao joj obraze vlažne od suza. – Pravi je mali anđeo, zar ne?
Pater Humphries hitro je u rukav svećeničke halje ugurao
križ i bočicu svete vode, kako Bannor ne bi vidio čime se
naoružao za susret s njegovom kćeri. – Jest, gospodine – s
osmijehom je odvratio. – Pravi mali anđeo.
215
DVADESET TREĆE
POGLAVLJE
Svatko tko je te večeri vidio Bannorovu djecu okupljenu

oko stala, bio bi se spreman zakleti da je pater Humphries istjerao
demone iz većine njih. Čak i vojnici koji su ih
sumnjičavo promatrali od trenutka kada su postali žrtve njihovih
podmuklih nestašluka, počeli su vjerovati u čuda.
Naspavani, okupani, počešljani i uredno odjeveni, doista su
izgledali poput skupine anđelaka. Nedostajala su im samo krila i
aureola oko glave. Kosa im je blistala pod treperavim
svjetlom baklji, koža se presijavala od čistoće. Lica su im bila
rumena i poput jabuka. Prštali su od zdravlja.
Fiona im se također pridružila, s Peg i Mags koje je stavila
na pokrivač kraj kamina, smatrajući da sva djeca trebaju biti na
okupu.
Iako je na stolu bilo različitih slatkiša i kolača, djeca su se
radije sladila hrskavim zalogajima pečene janjetine i punjenim
lukom. Više od svega, vojnicu su bili zapanjeni njihovim
uljudnim ponašanjem. Nisu mogli vjerovati da ta djeca znaju reći
hvala i molim ili pristojno zamoliti nekoga da im doda nešto sa
stola.
216
Te večeri, Bannor je zauzeo središnje mjesto za stolom.

Pijuckajući vino iz srebrnog pehara, s osmijehom je promatrao
svoju djecu, svjestan da se dogodilo čudo.
Znao je tko je zaslužan za to. Vitka čarobnica imena Willow.
Svako malo, pogledavao je prema stubama, pitajući se kada će se
napokon pojaviti. Njegova neposlušna kći zakinula ga je za puno
više od popodnevnog sna. Vrijeme koje je izgubio kako bi ju
naučio pameti, mogao je provesti u naručju svoje
supruge. Pomislivši to, ponovno se osmjehnuo. Jer, jedno je bilo i
više no sigurno: u tom slučaju, ni ona ni on ne bi puno spavali.
Završilo bi tako da bi oboje ustali iz postelje znatno umorniji
nego što su bili kad su legli u nju.
Čim je Willow sišla u dvoranu, naglo je živnuo. Bila je u
plavoj haljini, mekoj poput zebina perja, a oko čela je nosila tanki
zlatni lančić.
Kad je prišla stolu, podigao je pehar i nazdravio joj. – Svaka
vam čast, gospo. Izvojevali ste tešku bitku – rekao je i
pogledom okružio djecu. – Za ovo što ste učinili, zaslužili ste od
kralja dobiti osobitu nagradu.
– Radije bih od njega zatražila pojačanje – rekla je i sjela
u stolicu do njegove. – Mary Margaret spalila je uvojak na
ugljenu, jer se nagnula nad stalak za grijanje vode. Edwarda
sam za kaznu morala triput potopiti jer je stalno potapao Kella.
A Hammish je progutao komadić sapuna.
Bannor ga je kratko pogledao kako bi provjerio izlaze li mu
mjehurići sapunice iz usta, pa svrnuo pogled na Willow. –
S obzirom na Desmondov pogani jezik, možda bih mu
trebao sapunom oprati usta.
217
– Oh, to više neće biti nužno. Beatrix je to učinila jer joj

je stalno virio u dekolte dok je manjoj djeci prala uši.
Bannor je duboko uzdahnuo. – To me ni najmanje ne
iznenađuje. Nakon što sam ga izlemao, Desmond i ja
porazgovarali smo kao muškarac s muškarcem. Zamolio me da
mu savjetujem kako bi vašu malu sluškinju mogao natjerati da
opet sjedne na njega. Rekao je da ima oštar jezik, ali da mu se
inače jako sviđa.
Willow je zakolutala očima. – Tako nam Bog pomogao.
Najzad, kakav otac, takav sin. Možda ćete se uskoro morati igrati
i s njegovom, a ne samo sa svojom djecom.
Bannor je nehajno odmahnuo rukom. – Ne budite smiješni.
On je još dijete.
Willow je kratko zatreptala, čineći se naivnom. – A koliko je
vama bilo godina, gospodine, kad vam je neka ljepojka prvi put
zapela za oko?
Bannor je naglo problijedio pa u jednom gutljaju ispio
ostatak vina. – Moram to spriječiti. Bez odlaganja, počevši od ove
noći. Zaključat ću ga u neku sobu, tako da ne može izaći do jutra.
– Hoćete li i sebe zaključati u sobu?
Nagnuo se prema njoj. Na obrazu je mogla osjetiti njegov
vreli dah. – Jedino ako vi imate ključ, gospo.
Zagledala se u njegove oči. Ostali su tako, pogleda
prikovanih jedno uz drugo, u nekom vlastitom oblaku, nesvjesni
bilo čega izvan njega.
Iluziju su razbila djeca, pljeskom i klicanjem, kad je jedan
od slugu u dvoranu unio pauna na velikom pladnju. Prije no što
su ga ispekli na ražnju, pauna su lišili veličanstvenog repa, a
poslije mu ga opet natakli, pero po pero, što je zacijelo bio
218
mukotrpan posao. Ujedno i hvalevrijedan, jer bila je to svečanost

za oči.
– Popodnevno spavanje možda nije bila najbolja zamisao –
tiho je rekao Bannor, promatrajući djecu. Ustali su sa stolica
i veselo poskakivali kraj stola, međusobno se gurkajući i glasno se
smijući. – Bojim se da neće moći zaspati do jutra.
– Kao ni vi, gospodine.
Njezine izazovne riječi i drzak pogled koji mu je pritom
uputila, nagnale su ga da počne razmišljati kako bi se izvukli
odavde. Osjećao se poput nekog očajnog štitonoše koji vreba
priliku da servirku pritisne uz zid u nekom polumračnom
hodniku. Više od svega živcirala ga je pomisao da je sposoban
pobjeći iz dobro čuvane tamnice, ali ne i od vlastite djece.
Bio je u opasnom iskušenju da ju prebaci preko ramena,
isuče mač i zaprijeti da će probosti svakoga tko mu stane na put.
No u dvoranu je ušla skupina putujućih zabavljača koji su
odlučili ponuditi svoje usluge u zamjenu za večeru i
prenoćište. Dva akrobata smjesta su počela s izvođenjem
vratolomija, što je osobito oduševilo vojnike. Dvorana je
odjekivala od njihova klicanja i zviždanja, popraćenog kišom
kovanica; čak i najškrtiji razvezali su kesu.
Jedan zabavljač skočio je na stol i počeo udarati u bubanj, a
drugi je istodobno pokrenuo vergl. Uz zvuke vesele melodije, na
scenu je stupio čupavi terijer i počeo plesati na stražnjim nogama.
Glasno se smijući, Willow ga je primamila komadićem paunova
mesa. Prišao joj je, uzeo nagradu iz njezine ruke i razmetljivo
nastavio izvoditi svoju plesnu točku.
Dok je ona uživala u pogledu na pametnog malog psa,
Bannor je uživao u pogledu na nju. Oči su joj blistale, a
219
svako malo oduševljeno bi pljesnula dlanom od dlan. Izgledala je

poput djevojčice, ne puno starije od Mary Margaret.
Prebacio je ruku preko njezina ramena i nježno ga stisnuo. –
Neodoljivi mali stvor, zar ne, princezo? – upitao je i osjetivši kako
se ukočila, zbunjeno je pogledao. Sive oči bile su joj
širom otvorene i... suzne? Bilo je to uistinu čudno.
– Bannore... moram ti nešto priznati – tiho je izgovorila
i oborila pogled. – Nije mi to ugodno reći, ali... mislim da
bi trebao znati...
Strpljivo je čekao da nastavi, no kad je zaustila u namjeri da
nastavi, začulo se glasno lupanje po vratima zamka. U
svakom slučaju, dovoljno glasno da nadjača veseli žamor i zvuke
glazbe u dvorani.
Willow je naglo zatvorila usta.
– Vjerojatno još netko traži prenoćište – rekao je
Bannor, položivši ruku preko njezinih, sklopljenih u krilu, i
ohrabrio je kratkim stiskom. – O čemu se radi? – tiho je upitao. –
Što mi želiš priznati? Možda neki grozan grijeh? Ili grešne misli o
onome što ćemo činiti ako te uspijem barem nakratko
izvući odavde?
Prije nego što je stigla reći da je lijepo od njega što pokušava
sve okrenuti na šalu, no da se ipak radi o nečem puno
ozbiljnijem, u dvoranu je ušao vojnik koji je te noći stražario u
kućici s unutrašnje strane zidina.
Osmijeh na Bannorovu licu polako je izblijedio. Nevoljko je
maknuo ruku s Willowinih pa ustao, očekujući da mu
vojnik priđe i kaže što već ima za reći, što god to bilo. No činilo
se da se mladić jako trudi i ne pogledati ga. Ozbiljna izraza lica i
pogleda uperena ravno pred sebe, dugim koracima prošao je kraj
220
njega, produživši do Fine koja je sjedila kraj kamina i šapnuo joj

nešto na uho.
Starica se kratko namrštila pa ustala, pozvala Beu da
pričuva Mags i Peg, i zajedno s vojnikom požurila iz dvorane.
Gledajući za njima, Bannor se nije mogao oteti nejasnom
predosjećaju, iz prijašnjih iskustava poznatom kao crna slutnja, i
koji se najčešće pokazao točnim.
Tako je bilo i tog puta jer nedugo potom, Fiona je ušla u
dvoranu sa zavežljajem prislonjenim uz prsa. Bannnor se nije
ni najmanje začudio kad se uputila ravno prema njemu. Žamor
u dvorani naglo se utišao, glazba je utihnula, zabavljači
posjedali na klupe, čak su se i djeca umirila.
Prišavši mu, Fiona mu je bez oklijevanja gurnula u ruke
dijete umotano u stare krpe. – Našli su ga ostavljenog kraj kapije
– rekla je. – Siroto dijete već je poplavilo od hladnoće.
Bannor je oprezno otkrio djetešce i zagledao se u njega. Bilo
je sićušno i mršavo, kost i koža, preslabo da bi čak i glasno
plakalo. Nedvojbeno, radilo se o djetetu rođenom možda tek prije
nekoliko sati. Kakvog li žalosnog dolaska na svijet, ogorčeno je
pomislio.
– U košari je bila i poruka – rekla je Fiona i budući da
su Bannoru ruke bile zauzete, pružila komadić zgužvanog
papira Hollisu.
Pročitavši poruku, Hollis je dvaput pročistio grlo pa
napokon glasno pročitao sadržaj. – Pobrinite se za njega,
gospodine. Vaš je.
Bannor je kratko pogledao Willow. Zurila je pred sebe,
ukočena poput mumije i lica bijelog poput bale platna.
221
Svrnuo je pogled na djetešce. Bilo je preslabo i da bi stisnulo

prst kojim ga je poškakljao po malenom dlanu.
– Naravno da je moje – odlučno je rekao i gurnuo dijete
u Fionine ruke. – Sjedni s njim kraj vatre prije nego što mu
nosić otpadne od hladnoće. I pošalji Beu po Magsinu dojilju.
Žena ima dovoljno mlijeka za desetero djece.
Kazavši to, okružio je zanijemjele vojnike i sve ostale
jednim od onih pogleda zbog kojih bi se svatko poželio sakriti u
mišju rupu. – Što ste se natmurili? – upitao je. – Nismo na
sprovodu – dometnuo je pa vinom napunio svoj pehar i visoko ga
podigao. – Trebali biste se veseliti što je vaš gospodar dobio još
jednog sina.
Veselim uzvicima vojnici su mu složno stavili do znanja da
sudjeluju u njegovoj radosti pa uzeli svoje pehare i okupili se oko
njega. Zabavljači su skočili s klupa, zvuci glazbe ponovno ispunili
dvoranu, a djeca su požurila vidjeti svojeg novog brata.
Jedan od mlađih vojnika, prisno je pljesnuo Bannora po
ramenu, što se u nekim drugim okolnostima ni u ludilu ne bi
usudio učiniti. – Rat je završio, gospodine, no lijepo je znati da
vam je koplje uvijek spremno za bitku – rekao je i glasno
se nasmijao vlastitoj šali.
– Ne obraćajte pozornost na tog balavog mamlaza – rekao je
Darrin i zločesto se osmjehnuo. – Čuo sam da je
njegovo prekratko i da najčešće promaši metu. No mora mu se
priznati da se trudi.
Mladićevo lice poprimilo je boju zrele rajčice. – Bolje i tako
nego da ga ne mogu ni podići – odvratio je.
Svi su se grohotom nasmijali i nastavili se šaliti na račun
Bannorovog legendarnog koplja. Kad se napokon okrenuo
222
i pogledom potražio Willow, ugledao je samo njezinu

praznu stolicu.
Otišla je.
Pogleda uperena u krupne pahulje snijega, Willow je

ukočeno ležala u krevetu, osluškujući kako crkvena zvona
otkucavaju ponoć. Svaki otkucaj bio joj je poput uboda u srce. I
tako, kako se činilo, u nedogled. Ipak, kad je nastupila tišina, bilo
joj je još gore. Sada je jedino mogla osluškivati ne baš ženstveno
hrkanje njezine polusestre i pitati se nada li se Bannor da će se
ona predomisliti i ipak doći k njemu.
Ležala je na boku, hladnih ruku sklopljenih ispod obraza.
Kad je Beatrix ušla, pretvarala se da je zaspala. Ni uz
najbolju volju ne bi mogla izdržati njezino blebetanje o
skandaloznoj pojavi još jednog Bannorovog djeteta.
Vjerojatno bi trebala biti sretna što se to dogodilo prije nego
što je uspjela napraviti budalu od sebe. A to bi se pouzdano
dogodilo da mu je rekla one dvije riječi koje mu je
namjeravala reći, neovisno o tome što je znala da će joj srce tada
postati ranjivije no što je ikada bilo.
Duboko je uzdahnula i zatvorila oči. Njegove riječi još
uvijek su joj odjekivale u glavi. Neodoljivi mali stvor, zar ne,
princezo?
Možda ne bi kapitulirala pod navalom osjećaja koji su je
preplavili dok je sjedila uz njega i njegovu djecu. Prvi put u
životu osjećala se dijelom jedne obitelji. No ono što ju je ganulo
do suza i primoralo je na predaju, bilo je to što ju je nazvao
princezom, kao što joj je i njezin otac laskavo tepao u vrijeme
kada je bila mala djevojčica koja nije mogla zamisliti da na svijetu
223
postoji itko tko je ne bi mogao voljeti. Istog trenutka u mislima je

vidjela krasnu tapiseriju svojeg budućeg života istkanu od
zlatnih i srebrnih niti. Budućeg života u kojem će Elsinore postati
dom o kakvom je oduvijek sanjala.
No čim je Fiona prišla Bannoru kako bi mu predala još
jedno njegovo dijete, niti te tapiserije počele su se rasplitati.
Shvatila je kako je dom o kojem je maštala i za koji je mislila da ga
je napokon pronašla, samo kula od snova podignuta u oblacima.
Lica oslonjena na jastuk mokar od suza, nije se ni
pomaknula kad se crkveno zvono ponovno oglasilo jednom
jedinom tužnom notom, pustivši je da melankolično odjekne u
noći.
Willow je još uvijek osluškivala njezin odjek kad su se vrata
naglo otvorila, a njezin suprug uletio u sobu. Čak i pod
oskudnom svjetlošću vatre iz kamina moglo se vidjeti da kipti
od bijesa.
224
DVADESET ČETVRTO
POGLAVLJE
Beatrix se naglo uspravila i glasno vrisnula. Willow nikad

dotad nije svim srcem suosjećala s Bannorovim neprijateljima.
Izraz lica bio mu je mračan kao noć u ponoć. Usnice su mu bile
čvrsto stisnute, iz očiju su mu sijevale munje. Bilo je savršeno
jasno da ga ni kiša strijela ne bi spriječila da provali u njezinu
sobu.
Gotovo da joj je laknulo kad je svrnuo pogled na Beatrix. –
Izađi iz sobe – rekao je, tonom koji nije trpio protivljenje. –
Smjesta.
– Ali... ali – promucala je Beatrix, privukavši pokrivač do
brade – navikla sam spavati samo u vlastitoj koži, gospodine.
No kad je prijeteći zakoračio prema krevetu, brzo je
zgrabila pokrivač, priljubila ga na grudi, iskočila iz kreveta i
bosonoga izjurila iz sobe, zabljesnuvši Bannora svojom golom
stražnjicom. Ispratio ju je pogledom pa prišao vratima i neobično
tiho ih zatvorio, što je jedino moglo značiti da se morao svjesno
potruditi da ih ne zalupi.
Shvativši da mu je samokontrola ipak jača strana, Willow se
prilično okuražila. Ako je očekivao da će zamuckivati i povući
pokrivač do brade, kao što je Beatrix učinila, vraški se prevario.
225
Odmaknula je pokrivače, ustala i ponosno se ustobočila

pred njim, mada je na sebi imala samo prozirnu spavačicu, istu
onu koju je prve večeri pronašla u ormariću. Onda, kada je o
Bannoru mislila kao o pohotnom pastuhu kojemu žene služe
samo kao robinje njegove požude.
Dok je pogledom polako klizio niz njezino tijelo, na način
zbog kojeg joj se smjesta zamutilo pred očima, zaključila je da i
nije puno pogriješila kad je tako mislila o njemu. Košulja mu je
bila razdrljena do sredine prsa, kosa razbarušena. Budući da nije
mogla učiniti ama baš ništa kako bi od njegova pogleda sakrila
ružičaste bradavice i tamni trokut među nogama, nije se ni
trudila pokušavati.
Kao što je i pretpostavila, nije došao čavrljati s njom o
vremenu. – Što si očekivala da ću napraviti, Willow? – naglo je
upitao. – Reći im da dijete ostave gdje su ga i našli i pustili ga da
umre od hladnoće?
– Jasno da ne! Misliš li da bih mogla biti tako okrutna?
– Gotovo bih to i poželio – rekao je, počevši hodati amo-
tamo po sobi. – Tako bi sve bilo puno lakše, zar ne? Jednostavno
bih zaključio da ti je tijelo zanosno lijepo i da u grudima umjesto
srca imaš komad leda – rekao je, glasom promuklim od strasti i
naglo se okrenuvši zagledao se u nju. – Možda bih te čak mogao i
mrziti.
– Žao mi je što te moram razočarati, ali tvoja samilost
prema sirotom djetetu nije ono što mi je ranilo srce. Nego sućut
koju sam vidjela u Hollisovim očima dok me promatrao. I u
Fioninim. I u očima tvojih vojnika – ljutito je izgovorila, trudeći se
da se ne rasplače. – I tvoje djece – tiho je dometnula.
226
Odmahnuo je glavom. – Žao mi je zbog toga, ali valjda

razumiješ da te nikada ne bih namjerno izvrgnuo takvom
nečemu. Rado bih te poštedio toga da sam ikako mogao.
– Kako? Jasno da nisi mogao odbiti uzeti dijete koje si
napravio nekoj ženi. Žalosno je jedino što uokolo siješ djecu, a
meni nemaš namjeru napraviti nijedno.
Nije imala namjeru to reći, no bilo je prekasno. Riječi su
ostale visjeti u zraku između njih, zahtijevajući odgovor.
Prihvatio je izazov pa u dva koraka smanjio udaljenost
između njih. – Mislio sam da smo u vezi toga postigli suglasje.
Ako sam pogriješio, mogu te uvjeriti da sam i više nego voljan
izvršiti svoju bračnu dužnost. Ako želiš dijete, dobit ćeš ga. Prvo
od mnogo njih, u to barem možeš biti sigurna – rekao je i počeo
otkopčavati pojas od upletena srebra, koji je nosio nisko na
kukovima.
Hitro je položila ruku na njegove, no spustivši pogled malo
niže, shvatila je da nije samo voljan napraviti joj dijete nego i
potpuno spreman.
Polako je podigla pogled. Osmjehnuo joj se, bez imalo stida.
Za razliku od nje, koja se toliko postidjela da je porumenjela do
korijena kose kad je shvatila kako je dobila upravo ono što je
tražila.
Naglo je maknula ruku i prkosno podigla glavu. – Ja nisam
jedan od tvojih vojnika koji su zadivljeni tvojim kopljem i onim
što radiš s njim. Niti sam jedna od tvojih ljubavnica kojima u
dokolici praviš djecu. Ako misliš da se sa mnom možeš malo
poigrati u krevetu i napraviti mi dijete, tako da idućih devet
mjeseci mogu biti mirna, a onda sve ispočetka, ljuto se varaš.
227
Gorko se nasmijao. – Zacijelo razumiješ da je dijete koje sam

večeras uzeo, začeto mjesecima prije nego što sam odlučio
ponovno se oženiti – rekao je i pomilovao je po licu. – Mjesecima
prije nego što sam te vidio.
Ukočila se, uplašena da će nježnošću razbiti njezin ponos u
stotinu krhotina, i tako je ostaviti bez ikakve obrane. – Možeš li
mi obećati da se to više nikada neće dogoditi? Možeš li prisegnuti
da više nijedno dijete neće biti ostavljeno pred vratima tvojeg
doma nakon devet mjeseci našeg braka? Godinu dana? Pet
godina?
Bolno se zagledao u nju, poput čovjeka progonjenog
duhovima prošlosti, pa spustio ruku i pognuo glavu. – Nikada ne
dajem obećanja koja ne mogu održati.
– U tom slučaju, bojim se da ću morati tražiti slobodu koju
si mi velikodušno ponudio – drhtavim glasom je izgovorila i
izgubivši bitku sa suzama, rukama pokrila lice.
Naglo je podigao glavu. – A gdje misliš da bi u tom slučaju
pošla? Natrag k svojima, gdje će se prema tebi odnositi gore nego
prema služavki? Je li to bolji izbor nego biti mojom ženom? –
ljutito je upitao pa uzeo njezine ruke u svoje i palčevima
pomilovao tragove žuljeva na njezinim dlanovima. Trebalo bi
više od nekoliko tjedana da izbriše tragove dugogodišnjeg
rintanja.
Pokušala je izvući ruke iz njegovih, ali nije joj to dopustio. –
Ne moram se vratiti u Bedlington. Mogla bih otići u samostan.
Nije li to upravo tebi prvo palo na um?
Neveselo se nasmijao. – I onda sam po tvojem mišljenju
ispao gad koji želi da se tamo osušiš i umreš kao djevica – rekao
je i obujmivši joj lice rukama, zagledao joj se ravno u oči. – Je li to
228
ono što doista želiš, Willow? Ležati budna na uskom tvrdom

krevetu i svake noći me sanjati? Sanjati o ovome – prošaptao je i
spojio usnice s njezinima.
Da ju je poljubio grubo i posesivno, možda bi mu i odoljela.
No učinio je to neopisivo nježno, tako da je na trenutak doista
pomislila da sanja. Bio je to uistinu čaroban poljubac, jedan od
onih koji navode na pomisao da se sve može riješiti, svaka želja
ispuniti, svaka tužna priča imati sretan završetak. I da pouzdano
neće uvenuti i napustiti ovaj svijet kao djevica. Kad legne na uski
tvrdi samostanski krevet, sjećat će se ovog trenutka i tada će, kao
i sada, dušom i tijelom čeznuti za njim.
Prekinuo je poljubac i prislonio svoje neobrijano lice uz
njezino. – Ostani sa mnom, Willow – promuklo je izgovorio. –
Budi moja žena. Kunem ti se, ni za što nećeš biti zakinuta.
Iako se priljubila uz njega i rukama ga čvrsto zagrlila oko
struka, kao da bi prije umrla nego se odvojila od njega, znala je da
ne može učiniti ništa drugo nego otići. Ako bi ostala, bilo bi to po
cijenu nečega što si nije mogla dopustiti izgubiti.
Svoga ponosa.
Pogledala ga je kroz zavjesu od suza. – Ako ne želiš moje
srce, onda mi ne preostaje drugo nego ponuditi ga Bogu. Hoćeš li
mi dopustiti da odem ili ćeš me držati ovdje protiv moje volje?
Nikad u životu nije osjetila takvu hladnoću, kao kad je
duboko uzdahnuo i odmaknuo se od nje. Izgledao je potpuno
poraženo, svjetlo u njegovim očima se ugasilo, kao u čovjeka
pomirenog sa sudbinom.
– Nikada ne kršim obećanja. Ako sam ti obećao slobodu,
dobit ćeš slobodu. Hollis će te ujutro otpratiti u samostan. Budući
da nismo konzumirali brak, ne bi trebalo biti teško dobiti
229
poništenje – rekao je i teškim koracima uputio se prema vratima,

potom zastao i okrenuo se. – Cijenio bih kad bi otišla prije no što
djeca siđu na doručak – dometnuo je, s prilično gorčine u glasu. –
Rado bih ih poštedio boli rastanka s još jednom majkom.
Ostavši sama, Willow je prišla prozoru i naslonila čelo na
hladno staklo. Suze su joj se u potocima slijevale niz obraze. Oh,
kad bi ga barem mogla mrziti. Ali nije mogla. Više od svega bila
je ljuta i ogorčena na samu sebe. Otišla je iz Bedlingtona sigurna
da je duhove prošlosti ostavila iza sebe. Ali nije. U duši je i dalje
bila ista mala patetična djevojčica, kao i nekada.
Djevojčica koja je bez ikakve borbe prepustila oca njegovoj
novoj supruzi i njezinoj djeci dopustila da ju potisnu i primoraju
na povlačenje. A sada, kada je napokon pronašla muškarca za
kojeg se vrijedilo boriti, priznala je poraz a da nije ni prstom
maknula kako bi ga barem pokušala zadržati.
Odraz te djevojčice upravo je gledala u prozorskom staklu, i
ne, nije joj se svidio. O, ne, pomislila je. Ne više. Dosta je bilo
patetike i samosažaljenja. Ljutito je obrisala suze, a kad je opet
pogledala svoj odraz u staklu, u nju je gledala odlučna,
samouvjerena žena.
Postoji osoba koja joj može pomoći. Koja će joj reći protiv
koga se treba boriti. Morala je to znati. Hitro je uzela haljinu i
odjenula je preko tanke spavaćice jer nije imala vremena za
presvlačenje pa obula cipele, zgrabila ogrtač i izjurila iz sobe.
– Tko je ona?
Naglo otvorivši oči, Netta je nasred svoje sobe ugledala
gospu od Elsinorea. Prekrivena pahuljama snijega izgledala je
kao anđeo obuzet pravedničkim gnjevom. Gledajući je preko
230
ramena pijanog vojnika koji se ritmički pomicao gore-dolje

između njezinih nogu, preko volje morala je priznati da joj se divi
na samopouzdanju. Trebalo je imati hrabrosti usred noći izaći iz
zamka i upasti u kuću seoske kurve. Štoviše, nije čak ni
ustuknula, a kamoli pobjegla, kad je shvatila da ju je zatekla
usred posla. Ako se to moglo nazvati poslom, jer mladi vojnik
nije imao ni opremu ni znanje nužno za obavljanje posla kojeg se
prihvatio.
– Tko je ona? – ponovno je upitala Willow i prišla korak
bliže krevetu, kao da su same.
Netta je pljesnula mladića po nadlaktici. – Silazi s mene,
tikvane. Nismo sami.
– Ali još nisam gotov – pobunio se i čvrsto zatvorenih očiju
nastavio se zabijati u nju. – Platio sam ti. Neka se momak malo
strpi. Samo što nisam...
– Ne radi se o muškarcu nego o ženi, budalo – promrsila je.
Zabio se u nju pa prigušeno zaječao i napokon se odvojio
od nje. Netta mu je brzo dobacila plahtu da se pokrije, u želji da
mladu gospodaricu poštedi pogleda na nešto znatno manje
privlačno od onoga što je dotad već zacijelo vidjela. Ona je trebala
samo spustiti suknju preko nogu, budući da se zbog tog
šeprtljavog glupana nije vrijedilo svlačiti.
Vojnik se s neskrivenim zanimanjem zagledao u Willow.
Činilo se da ju u mašti već vidi u krevetu. – A tko bi to mogao
biti? – upitao je i drsko se nasmijao. – Malo janje koje traži
pastira?
– Gubi se odavde – odbrusila je Willow, tonom hladnijim
od vjetra koji je zviždao u dimnjaku.
231
Bahato se osmjehnuo. – Ne budi brzopleta, curo. Sposoban

sam zadovoljiti i dvije žene za redom.
Netta se prezirno nasmijala. – Samo u snovima. Prvo bi
trebao naučiti kako se to radi.
Bolje pogledavši mladića, čime se dotad nije zamarala,
Willow je odjednom shvatila o kome se radi. Bio je to
samouvjereni mladi vojnik koji je Bannora pljesnuo po ramenu
kao da su u najmanju ruku zajedno odrasli, i pohvalio njegovo
koplje.
Namjerno, i s velikim užitkom, podigla je ruku i spustila
kapuljaču.
Oči su mu se naglo raširile od straha. – Mo... molim vas,
gospo... oprostite mi – promucao je. – Nisam imao pojma da ste to
vi.
– Tornjaj se odavde – rekla je, mahnuvši prema vratima.
Bespomoćno je pogledao Nettu pa omotao plahtu oko
bokova, iskočio iz kreveta i počeo šeprtljavo navlačiti hlače. –
Nećete reći lordu Bannoru što sam vam rekao, zar ne? Ako mu
kažete, mrtav sam! Odsjeći će mi glavu na panju.
Willow se slatkasto osmjehnula. – S obzirom na ono što si
mi ponudio, iskreno dvojim da bi te lišio glave.
I dalje mrmljajući isprike, vojnik je brzo pokupio ostatak
odjeće i oružje pa izjurio iz kolibe, zalupivši vratima za sobom.
Willow je svrnula pogled na Nettu pa u nevjerici
odmahnula glavom. – Kako to možeš izdržati? – upitala je, jer
doista to nije mogla shvatiti. – Ne mogu zamisliti da legnem u
krevet i činim te stvari s ikim osim s voljenim muškarcem.
– Ne može si svatko priuštiti biti toliko izbirljiv, draga moja
– rekla je Netta pa ugurala raskošne grudi natrag u korzet i brzo
232
svezala vrpcu. – A kad se podaš desetorici, možeš i jedanaestom.

Nema razlike. Možeš tako unedogled, dokle možeš. Tako mi je
barem majka rekla kad me je prvi put prodala. Valjda je mislila
da će me time utješiti. Laknulo joj je što nije morala sama
opslužiti cijelu kraljevu gardu. Čak mi je dopustila da od svega
što sam zaradila zadržim jedan šiling, kako ne bi ispalo da sam
radila zabadava.
– Oprosti, nisam te željela uvrijediti – tiho je rekla Willow
pa svukla ogrtač i prebacila ga preko naslona stolice. –
Pretpostavljam da si čula o djetetu ostavljenom pred zamkom?
Netta je kratko kimnula. – Kad je vitez od malog koplja
došao ovamo, nije mogao prestati brbljati o tome. Iskreno rečeno,
nije mi jasno zašto se zbog toga podigla tolika bura. Kao da je to
prvo kopile ostavljeno na pragu zamka lorda Bannora. Očekivalo
bi se da će ljudi dosad na to početi gledati kao na uobičajenu
pojavu, zar ne?
Willow se ukočila. Činilo se kao da ju Netta namjerno želi
povrijediti. – Želim znati tko je djetetova majka – odlučno je
izgovorila. – I tko su majke ostale djece.
Netta ju je iskosa pogledala, prstima pročešljala svoju gustu
razbarušenu kosu i svrnula na slabašnu vatru u ognjištu. – A što
bi učinila ako bi to saznala? Protjerala ih iz sela? Kamenovala?
– Možda i bih – odbrusila je Willow, razljućena njezinom
provokacijom. – Trebale su misliti s kim liježu u krevet.
– Što ako ti odbijem reći? Misliš li i mene protjerati iz sela?
Ili kamenovati? – upitala je Netta i ironično se nasmijala. – Što bi
uopće time postigla?
– Ah ne, ne bih to učinila – hladnokrvno je odvratila Willow
i široko joj se osmjehnula. – Bacila bih te u tamnicu dok taj svoj
233
jezik ne odlučiš uporabiti za nešto pametnije od zadovoljavanja

pohote Bannorovih vojnika.
Nekoliko trenutaka Netta je zurila u nju poput mastifa
kojeg je mala bespomoćna maca ogrebla po nosu pa ustala iz
kreveta i osmjehnula se, više popustljivo nego ironično.
– Sjedni – rekla je pa natočila pivo u otkrhnutu glinenu čašu
i stavila je na stol pred Willow. – Reći ću ti sve što znam o ženi
koja mu je zarobila srce.
Čuvši to, Willowje pomislila da će joj se srce raspući od
jada. Iako je rijetko pila išta jače od kuhanog vina, hitro je
posegnula za čašom i popila nekoliko gutljaja piva. Netta je sjela
na rub kreveta, popila gutljaj piva iz boce i započela priču.
– Na blagdan Bogojavljenja, po dubokom snijegu uputila se
u Elsinore. Vjetar joj je puhao u lice, a bio je toliko hladan da bi
zamrznuo pljuvačku prije nego što padne na zemlju. U zamku se
slavilo, iz daljine se mogla čuti glazba. Nije bila sama, za ruku je
vodila malog dječaka. Bila je umorna i prestrašena, no znala je da
nema izbora. Morala je doći do zamka, u protivnom bi njezino
dijete umrlo od gladi. Dotad je bila prisiljena prodavati vlastito
tijelo kako bi mu mogla kupiti hranu. O sebi nije vodila računa,
jedva da je išta jela. Bila je toliko slabašna i mršava da ju je bilo
žalosno pogledati.
Kazavši to, kratko je zašutjela i zagledala se u daljinu.
– Kad je s dječakom ušla u veliku dvoranu, nastupila je
mrtva tišina – nastavila je. – Svi pogledi bili su upereni u nju.
Gospodar je sjedio na čelu stola, njegova lijepa žena i djeca, lijevo
i desno od njega. Povela je sina ravno k njemu. Odbacila je zadnju
mrvicu ponosa i bacila se na koljena pred njim. Rekla mu je da je
234
dječak njegov sin i počela ga preklinjati da se smiluje i uzme ga k

sebi.
Gospodar je bez riječi odmjerio dječaka od glave do pete i
najzad ga pogledao u oči. Iako mu je tada bilo samo šest ili sedam
godina, dječak mu je hrabro uzvratio pogled. Gospodar se
nagnuo, kratko mu promrsio kosu, glasno se nasmijao i upitao
njegovu sirotu majku zašto misli da bi on želio uzeti dijete jedne
kurve kad već ima djecu sa svojom zakonitom suprugom.
Willow je odložila čašu na stol jer ruke su joj toliko drhtale
da se uplašila da će ju ispustiti.
– Zatim je pozvao vojnike i naredio im da ženu i dijete
izbace iz zamka. I tako su ponovno oboje završili na snijegu, u
ledenoj zimskoj noći. Nakon toga što je doživjela, žena se previše
stidjela pokucati na vrata neke kolibe. Namjeravala se vratiti u
svoje selo, no više nije imala snage boriti se s hladnoćom i
vjetrom. Kleknula je u snijeg i privila dijete na grudi. Htjela se
samo malo odmoriti i skupiti snagu.
Netta je ponovno zašutjela. Willow se zagledala u nju,
blijeda i očiju preplavljenih strepnjom.
– Dječak je preživio noć. Majka nije. Ujutro, kad su ih našli,
ležao je čvrsto privijen uz nju. Nije mogao prestati plakati, kao da
suzama pokušava otopiti led s njezina tijela. Jedva su ga odvojili
od nje.
Očiju punih suza, Willow je naglo skočila na noge. – To ne
može biti istina. Bannor nije takav... nikada ne bi mogao biti tako
okrutan i bešćutan da ženu s djetetom izbaci u hladnu zimsku
noć!
Nettine oči kratko su bljesnule. – Naravno da on to nikada
ne bi učinio, ludo. Ali njegov otac bi.
235
Willow se spustila u stolicu. Odjednom, prisjetila se

Bannorovih riječi... Što si očekivala da ću napraviti? Pustiti ga da
umre od hladnoće?
Oči su mu plamtjele od bijesa kad ju je to upitao. Oči,
kojima je gledao majku kako umire u snijegu. I koje su bile
preplavljene tugom i suosjećanjem kad je te večeri promatrao
mršavo, napola smrznuto djetešce umotano u stare krpe.
– Ta djeca koju mu ostavljaju pred vratima zamka... – tiho je
izgovorila, gušeći se od suza – nisu njegova, zar ne?
– Ne – odvratila je Netta. – Moja su.
236
DVADESET PETO POGLAVLJE
Netta je naglo ustala i prkosno se zagledala u Willow. –

Moja je Meg, blizanci i beba koju si sa sobom donijela onog jutra.
Druga beba i ona od sinoć, nisu moje.
Willow je doslovce ostala bez riječi. Nikada ne bi pomislila
da je Peg njezina kći. Zato joj je pogled bio tako čudan dok ju je
držala u naručju; istodobno nježan i začuđen.
Pribravši se od iznenađenja, namrštila se. – A čije su onda
Mags i beba koja je sinoć ostavljena pred kapijom?
– Tu koju zoveš Mags rodila je žena koja već ima
dvanaestero djece. Drugu je sinoć rodila dvanaestogodišnjakinja
koju je zaveo slatkorječivi trubadur dok je prije devet mjeseci
gostovao s trupom zabavljača u selu.
Willow je u nevjerici odmahnula glavom. – Ne mogu
razumjeti da majka može samo tako odbaciti vlastito dijete.
– Samo tako? – razjareno je upitala Netta. – Annin otac je
prijetio da će dijete utopiti u čabru ako ga se ne riješi. Bila je tako
slaba nakon porođaja da je jedva ustala iz kreveta. Morala bi
otpuzati do zamka, a to bi i učinila da joj nisam priskočila u
pomoć. Ja sam bila ta koja je njezino dijete ostavila pred kapijom
– u dahu je izgovorila pa stala kraj ognjišta, naslonila ruke na
policu i zagledala se u vatru. – Što bi ti učinila na njezinom
mjestu? – upitala je i naglo se okrenuvši, ošinula je pogledom. –
Ili na mojem? Kakvu bi sudbinu namijenila svojoj kćeri? Sudbinu
237
seoske kurve? To je ono što sam ja postala uz moju majku. Što bi

drugo osim kurve moja kćer mogla postati uz mene? Tko bi htio
oženiti kćer seoske kurve? – oštro je prošaptala i uprla prst u
krevet. – Ne bi joj preostalo drugo nego se na ovim zgužvanim
smrdljivim plahtama valjati sa svakim muškarcem u selu, osim sa
svojim mužem jer ga ne bi imala. I tako do starosti jer kad kurva
ostari, više ju nitko neće.
Naglo je zašutjela pa umorno odmahnula glavom. – Ili bi je
se radije odrekla i prepustila je nekome tko joj može pružiti sve
osim majčine ljubavi?
Posramljena, Willow je pognula glavu. – Zašto mi to nisi
prije rekla? – tiho je upitala. – Zašto si dopustila da mislim
najgore o njemu?
– Jer mi se zakleo da nikada nitko neće saznati kako to nisu
njegova djeca. Tražila sam od njega da mi to obeća. Nisam željela
da odrastu stideći se što su djeca seoske kurve. A stidjeli bi se, jer
ljudi ih ne bi gledali isto kao i drugu djecu.
Willow nije znala bi li se smijala ili plakala. Bannor je bio
spreman zaštititi djecu čak i pod cijenu da ju ostavi u uvjerenju
kako nije ništa drugo nego rasplodni pastuh spreman oploditi
svaku kobilu koja mu lijepo zamiriše. I po cijenu njezina odlaska.
Dopustio bi da ujutro ode i nikada se više ne vrati.
Gorko se nasmijala. – Rekao mi je da nikada ne krši
obećanja.
– Istina – složila se Netta i sjela na rub ognjišta. – Čovjek je
od riječi. Kad sam Mag, svoje prvo dijete, ostavila pred njegovom
kapijom, jedne hladne noći u studenom, nisam mogla ni sanjati
da će je on uzeti. Mogla sam se jedino moliti da ju uzme neka
pralja ili služavka – rekla je pa kratko zadrhtala. – Drugog dana,
238
kad su dvojica njegovih vojnika došla po mene, mislila sam da ću

završiti u tamnici ili svezana za stup srama.
Htjela – ne htjela, Willow se morala osmjehnuti kad se
prisjetila kako Desmonda nije htio čak ni ošamariti.
– Kad su me doveli pred njega, drhtala sam kao list na
vjetru – pognute glave nastavila je Netta. – Naredio je vojnicima
da se udalje i pošao si natočiti pehar medovine. Mislila sam da
želi naplatiti svoje milosrđe pa sam se brzo počela svlačiti.
– Pretpostavljam da je bio prilično iznenađen – nehajno je
rekla Willow.
– O, da – odvratila je Netta. – U prvi trenutak sam pomislila
da će izjuriti iz sobe. Ali čim je shvatio da cijelim tijelom dršćem
od straha, brzo me ogrnuo vlastitim ogrtačem i ponudio mi da
sjednem u stolicu kraj kamina. Potom mi je ispričao sve o svojoj
majci i rekao mi da u njegovu domu ima dovoljno mjesta za
svako dijete koje očajne majke ne mogu zadržati i dok je on
gospodar, tako će i biti.
– Napola si zaljubljena u njega, zar ne? – upitala je, opazivši
kako je porumenjela. I istog trenutka požalila što je bila toliko
nepromišljena. Jer bilo je to nešto što si Netta nije mogla dopustiti
ikome priznati.
Tužno se osmjehnula. – A koja žena ne bi bila zaljubljena u
njega? – drhtavim glasom je upitala i ne trudeći se obrisati suze
koje su joj se počele slijevati niz obraze.
– Doista – promrmljala je Willow i uzela njezinu ruku u
svoju. – Koja ne bi?
***
239
Willow je brzo koračala mračnim hodnicima Elsinorea.

Zora još nije svanula i u mrtvoj tišini čulo se samo lupkanje
njezinih potpetica po kamenim pločama. Bilo je to kao da se
čarobno tihi zimski ugođaj izvana ušuljao u svaki kutak zamka.
Dok je prolazila hodnikom drugog kata, nije odoljela
proviriti kroz poluzatvorena vrata Desmondove sobe.
Srcem joj se razlila čudna toplina kad je vidjela da su se
djeca vratila staroj navici spavanja u istom krevetu. No uzme li se
u obzir da je noć bila izuzetno hladna, to je bilo posve shvatljivo.
Vatra u kaminu još uvijek je gorjela. Desmondova olinjala vrana
drijemala je na prečki kraj prozora, a jednooki mačak spavao je u
podnožju kreveta. Kad je na vrhovima prstiju ušla u sobu, otvorio
je oko, ali nije se ni pomaknuo.
Desmond je ležao na boku, kestenjaste kose rasute po
jastuku. Do njega, raščupane plave grive ležala je ni više ni manje
nego Beatrix. Nakon što je bila izbačena iz vlastita kreveta očito
joj nije bilo druge nego prenoćiti zajedno s Bannorovom djecom.
Willow se nije mogla ne upitati što će Desmond učiniti kad se
probudi i shvati da Bea leži iza njega, nagog tijela umotanog u
pokrivač. Osmjehnula se. Imat će sreće ako ne slomi nogu kad
iskoči iz kreveta.
Kad je tek došla u Elsinore, o svima njima mislila je kao o
napornoj deriščadi. Sada, kad je pogledom prelazila preko
njihovih lica, shvatila je da su joj postali bliži i draži od njezine
braće i sestara.
Mršavi Ennis, bio je glas razuma među njima. Ozbiljna
mala Mary, svemu je nalazila nedostatak. Velikodušan,
dobroćudan Hammish; brbljavi Edward; Kell, kose boje sunca,
dovitljiv i uvijek sklon Šali. Svojeglava Mary Margaret. Meg i
240
blizanci, debeljuškasti i s rupicama u obrazima, izgledali su

poput malih anđelaka.
I Desmond, još uvijek dječak, a ipak dovoljno ozbiljan i
odgovoran kako bi se postavio kao zaštitnik mlađe braće i
sestara. Od svih, Desmond je po tome bio najviše nalik ocu. Bilo
je dovoljno pogledati njegovog mačka i vranu – životinje koje
nitko nije htio – i sve bi postalo savršeno jasno.
Bila je tu i Fiona. Tiho je hrkala na tapeciranoj klupi koja je
stajala uz zid kraj kamina. Do nje, u kolijevci, spavale su Peg i
Megs, jedna do druge, kao dva mala debeljuškasta janjeta.
Willow se nježno osmjehnula, i okrenula se u namjeri da ode pa
ispred kamina ugledala košaru od pruća. Kleknuvši kraj nje,
zagledala se u sićušno djetešce koje će ubrzo postati krupan mali
dječak i koji zahvaljujući Bannoru nikada neće znati kako je biti
gladan i jadan.
Nježno je pokrila djetešce i na prstima izišla iz sobe. Čim se
malo udaljila, počela je trčati. Malo zatim pojurila je uz stube i
uletjela u Bannorovu sobu a da se nije potrudila pokucati.
Soba je bila prazna. Vatra u kaminu ugašena, krevet uredno
pospremljen. Bilo je očito da Bannor nije spavao u njemu. Na
podu je ležao prevrnut pehar, kao da ga je netko u ljutnji rukom
pomeo sa stola.
Izišavši iz sobe brzo se niz stube spustila do velike dvorane.
Iako je miris svježe pečenog kruha već dopirao iz kuhinje,
putujući zabavljači još su uvijek spavali po klupama. Očito,
nakon što je Bannor velikodušno priznao da je otac djeteta
ostavljenog pred zamkom, uslijedilo je sveopće veselje na kojem
se pivo i vino točilo u potocima. Willow je iskreno sumnjala da će
zabavljači biti sposobni napustiti zamak prije no što otkuca
podne.
241
Izišavši pred zamak, smeteno se osvrnula oko sebe. Nije

imala pojma gdje bi mogla potražiti Bannora. Zaslijepljena
bjelinom snijega pod prvim sunčevim zraka, rukom je zaklonila
oči i najzad, ugledala ga kako stoji na zidinama, ispred ograde.
Pogled mu je bio uperen u daljinu, tamna kosa vijorila se na
vjetru.
Popevši se uz kamene stube, Willow je zastala kako bi
umirila dah, no kad je krenula prema Bannoru srce joj je svejedno
snažno bubnjalo u grudima.
I dalje je stajao ruku oslonjenih na kamenu ogradu. Nije se
okrenuo, čak ni kad je čuo škripanje snijega pod njezinim
nogama.
– Gospo, nije li vam palo na um kako bih možda i sebe želio
poštedjeti boli rastanka s mojom trećom ženom? – upitao je, glasa
čvrsta i hladna poput blistavih kristala leda na golim granama
stabala.
No njegove riječi svejedno su joj ogrijale srce. Nikad dotad
nije ju nazvao svojom ženom. – Nije li vama, gospodine, palo na
um kako bih vas možda mogla poželjeti poštedjeti te boli?
– Iskreno rečeno, nije.
– Upravo sam obišla vašu djecu. Svi mirno spavaju,
uključujući i vašeg novog sina. Mogla bih se okladiti da će prije
kraja dana pobijediti malu Mags u borbi za dojiljinu sisu.
– Drago mi je što će dijete preživjeti no nisam raspoložen
slušati hvalospjeve o mojoj velikodušnosti. Ne uz cijenu koju sam
za to morao platiti.
Nehajno je slegnula ramenima i potrudila se da joj glas
zvuči jednako tako. – Oh, nisam vas došla pohvaliti zbog
velikodušnosti nego prekoriti zbog prevelike gordosti.
242
Neveselo se nasmijao. – Oh, to je sad već drugi put kako me

je netko optužio za taj grijeh. Jeste li možda pričali s
Desmondom?
– Ne – odvratila je, sretna što ne može vidjeti njezin kiseo
osmijeh. – Nego s jednom osobom koja vam je odana više nego
što mislite.
– Po svemu sudeći, dovoljno odana da me proglasi
nadmenom budalom.
– Nadmenim možda ali ne budalom – rekla je pa duboko
uzdahnula – dovoljno glasno da on to čuje – i počela hodati amo-
tamo iza njega. – Kad bih bila muškarac i k tome i još i glasoviti
ratnik pred kojim strepe svi njegovi neprijatelji, možda bih i ja
željela ljude ostaviti u uvjerenju kako je moje sjeme jednako
moćno kao i moj mač. Nimalo ne dvojim da bi vam reputacija bila
ozbiljno ugrožena kad bi se saznalo kako vam je srce tako
mekano da ne možete odbiti uzeti nijedno dijete ostavljeno pred
vašom kapijom – rekla je stavši na prste kako bi mu ostatak
mogla šapnuti na uho. – Čak ni ako ga niste vi napravili.
Trenutak je šutio, a zatim se polako okrenuo prema njoj. –
Ljudi svašta pričaju kad nemaju druga posla, gospo – rekao je. –
Tko god vam je to rekao, sigurno mi nije prijatelj – dometnuo je,
oštro se zagledavši u nju.
Hrabro mu je uzvratila pogled. – Bih li tračem trebala
smatrati i priču o ženi koja je nedaleko odavde umrla od
hladnoće nakon što je vaš otac nju i njezino nevino dijete
bešćutno izbacio na vijavicu?
Da mu se nisu trzali mišići na čeljusti, Willow bi pomislila
da je napravljen od leda.
243
– Dječak o kojem pričate nije bio nikakvo nevinašce, gospo.

Dotad je već mnoge noći proveo smrzavajući se ispred vrata
majčine kolibe, dok bi ona primala u krevet smrdljive muškarce.
A iako s velikom mukom, progutao je svaki zalogaj hrane koji mu
je dala, jer znao je koliko ju je koštao – rekao je i ponovno se
okrenuvši, naslonio dlanove na ogradu. Nekoliko trenutaka šutke
je zurio u daljinu pa duboko uzdahnuo i odmahnuo glavom. –
Kad je umrla, zakleo sam se da će sve ovo jednog dana biti moje.
Jedino ne mogu prežaliti što moj otac nije dočekao taj dan.
Pomilovala ga je po ukočenoj nadlaktici. – Zapravo ste sve
te godine ratovali protiv njega, zar ne? Jeste li ikada ikoga
posjekli mačem, a da pred sobom niste vidjeli njegovo lice?
Suho se nasmijao. – U svemu tome zapravo je najžalosnije
što ne mogu oprostiti svojoj majci.
Dakle, u cijeloj toj strašnoj priči bilo je još nešto. Nešto čega
ju je Netta očito željela poštedjeti. Willow je mogla pretpostaviti
što. – Voljela ga je, zar ne? – tiho je upitala.
– I više od toga. Obožavala ga je. Bilo joj je samo petnaest
godina kad ju je zaveo. Cijeli život živjela je u nadi da će joj se
vratiti. Nije htjela vjerovati pričama da je u svakom selu
kilometrima oko Esinorea imao curu poput nje – izgovorio je, s
puno više žestine i gorčine nego prije. – Govorila mi je da je
krasan čovjek. Velikodušan! Ljubazan! Plemenit! Kad je bila
primorana početi prodavati vlastito tijelo, danima je plakala. Ali
ne zato što tijelo i dušu prodaje za koricu kruha, nego zato što se
bojala da ju on zbog toga više neće htjeti – rekao je i pogledao ju, s
mješavinom molbe i upozorenja. – Ljubav prema njemu bila je
njezina bolest. I ta ju je bolest naposljetku ubila.
Willow se želudac stisnuo u čvor. Odjednom je shvatila
čemu je služila njegova kolekcija ubojitog oružja i štitovi koji su
244
resili zidove zamka. Bio je to bolan podsjetnik da se mora zaštititi

od otrovne strijele koja je njegovu majku najzad stajala života.
Godinama je uspješno štitio svoje srce od svake prijetnje.
Pa tako i od nje.
Ovoga puta ona je bila ta koja se rukama oslonila na ogradu
i zagledala se u daljinu. Vjetar joj je mrsio kosu, sušio joj suze u
očima. – Mogu razumjeti zašto ne želite imati još pokoje svoje
dijete – tiho je rekla. – No ako se proširi glas da ste spremni uzeti
svako dijete ostavljeno pred vašom kapijom, ubrzo ćemo imati
hrpu mališana o kojima ćemo se morati skrbiti.
– Mi? – tiho je upitao Bannor, kao da nije siguran da je
dobro čuo.
Mogla je osjetiti kako iz njegova tijela zrači toplina, ugodna
poput njegova dodira. Dotad i nije shvatila koliko joj je bilo
hladno. Prije je bila dovoljno nadmena da bi žalila njegove prve
dvije žene što su pristale na manje od njegove ljubavi. Sada je
osjećala samo neobičnu prisnost s njima.
Okrenula se i hrabro se zagledala u njega, visoko podignute
glave i suhih očiju. – Čovjek ste od riječi, Bannore od Elsinorea.
Niste skloni opijanju, ne psujete i niste nasilni. To bi svakoj ženi
trebalo biti dovoljno. Ako mi ne možete ponuditi ništa više od
mrvica vaše ljubavi, zadovoljit ću se time.
– Mislite li da je to sve što vam mogu ponuditi? Samo...
mrvice? – upitao je i pomilovao je po obrazu, zagledavši se u nju
poput čovjeka kojeg razdire neka puno dublja glad od one koja se
može zadovoljiti hranom. – Upravo suprotno, gospo. Ako ćete
večerati za mojim stolom, mogu vam obećati banket slađi i
raskošniji nego što ste ikada mogli sanjati.
245
Zadržala je dah. Nekoliko trenutaka su se bez riječi gledali

u oči, a zatim je polako spojio usnice s njezinima, u poljubac slađi
od meda, s okusom nebeske ambrozije. Ovila je ruke oko njegova
vrata i bespomoćno se privila uz njega. Podigao ju je u naručje i
odnio je niz stube. Opijena njegovom blizinom, nije ni shvatila
kako su došli do njezine sobe. Cijelim putem ju je nosio, spustivši
stotinu malih poljubaca na njezinu kosu, oči i usnice. Po ulasku u
sobu, nogom je zalupio vratima, odnio je do kreveta i brzo joj
svukao ogrtač i haljinu. Ostavši samo u tankoj spavaćici, Willow
je možda trebala drhtati od hladnoće. Ali ne, drhtala je od strasti.
Kao i on. Iako se vatra u kaminu odavno ugasila, oboje su drhtali
od vruće žudnje da utaže glad svojih tijela.
Oči su joj se ponovno zamaglile od suza. Kako i ne bi, kad
ju je tako nježno ljubio i milovao?
– Ne mogu podnijeti tvoje suze – šaptao je, poljupcima joj
otirući suze s obraza.
– Čak i kad plačem od sreće? – hrabro je upitala, ne stideći
se otkriti mu koliko ju je usrećio.
Ali ni u mašti se ne bi usudila zamisliti ga kako pada na
koljena pred nju i podiže joj spavaćicu kako bi kušao sedefasti
unutrašnji sloj njezine školjke. Od zaprepaštenja je doslovce
ostala bez daha kad joj je palčevima razdvojio svilenkaste kovrče,
spreman otkriti joj čudesa uporabe jezika na tom mjestu.
Nagonski je stisnula bedra, kako bi i njega i sebe spriječila u
počinjenju grijeha toliko slatkog da bi nedvojbeno trebao
pripadati smrtnim grijesima.
– Molim te, Willow...
Jedno je bilo sigurno: Bannor nije bio muškarac koji moli.
Ni muškarac koji bi klečao pred ikim osim pred kraljem. No bio je
246
voljan uniziti se kako bi nju uzvisio. Velikodušno joj poklonivši

takvu moć nad sobom, učinio ju je nemoćnom da mu bilo što
uskrati. Uplevši prste u njegovu kosu, dopustila mu je da joj
razdvoji bedra pa čvrsto zatvorila oči, previše sramežljiva da bi
mogla gledati njegovu glavu između svojih nogu
Kad je srknuo prvi gutljaj iz njezina prepuna kaleža,
pomislila je da će se onesvijestiti od užitka. Ruku ukopanih u
njegovu kosu, tiho je jecala i molećivo izgovarala njegovo ime.
Dlanovima joj je čvrsto obujmio stražnjicu, stavivši joj do
znanja da joj se neće smilovati, ma koliko ga preklinjala da
prekine to grešno slatko mučenje.
Jezikom je istraživao njezinu školjku, kao da traži neko
blago. Kad je pri njezinu vrhu napokon pronašao blistavu perlicu
i nježno je počeo sisati, izvila je bokove i glasno stenjući
prepustila se valovima neopisiva užitka.
Kad su drhtaji oslabjeli, nije mogla pogledati drugamo nego
preko njegovih ramena. Osjećala se poput utopljenice u dubokom
moru. Njihov grijeh nedvojbeno je bio smrtni. Umrla je u
njegovim rukama; ukrao joj je dušu kao što joj je ukrao i srce.
– Nismo još završili, mila – tiho je rekao, obraza prislonjena
uz njezin trbuh. – Ne ovoga puta. Ovog puta dati ću ti puno više
– dometnuo je pa ustao i svukao joj spavaćicu. Odmah potom
svukao je košulju preko glave i ponovno se vratio u krevet. Izraz
lica bio mu je odlučan, kao da se sprema u bitku. Čeznutljivo ga
je privukla k sebi, u želji da osjeti njegova gola prsa priljubljena
uz svoja. Pohlepno je spojio usnice s njezinima u kratak vlažan
poljubac i nastavio ju ljubiti po licu, vratu i grudima. Usisavši joj
bradavicu, gurnuo je ruku između njezinih nogu i srednjim
prstom se polako probio u nju.
247
Ponovno je zadrhtala. Svidjelo joj se kako prstom klizi

unutra i van. Nesvjesno, podigla je bokove i počela se gibati u
skladu s ritmom poznatim od pamtivijeka, pozivajući ga da uđe
dublje i žešće u nju. Dah joj se ubrzao, pogled zamaglio od čežnje
za nečim potpunijim, nečim što nije mogla u potpunosti
razumjeti, što tinjalo je duboko u njoj.
No zato je Bannor točno znao što joj treba. Nježno je ljubeći,
ugurao je dva prsta u nju, i palcem počeo kružiti biserom
skrivenim pri vrhu njezine školjke. Ponovno je glasno zajecala,
zatečena valovima užitka koji su se razlili njezinim tijelom i
ostavili je da zatvorenih očiju i onemoćala, leži na leđima,
zadovoljena, a ipak čudno neispunjena.
Pribravši se, shvatila je da Bannor leži kraj nje, ruke
prebačene preko očiju. – Bannore? – tiho ga je pozvala.
– Mmm?
Nije se ni pomaknuo. Okrenula se na bok i počela mu
milovati prsa, pomislivši kako je neobično što ne osjeća ni trunku
srama što pred njim leži potpuno gola, dok je on napola odjeven.
– Znam da mrziš otvoreno pričati o tim stvarima – započela je,
vrhom prsta kružeći njegovom bradavicom – no ako ćemo ostati
u braku i pri dogovoru da ne želimo djecu, možda bi mi trebao
reći kako ti je uspjelo žene s kojima si bio u vezi, sačuvati od
trudnoće?
– Lakše nego što misliš. Budući da nisam želio imati
nezakonitu djecu koja bi odrasla prezirući me kao što sam i ja
prezirao svojeg oca, nisam ih ni pravio.
Willow se ukočila. – želiš li reći da nikada prije braka nisi...
– Ako se nasmiješ, jamčim ti da ću tražiti poništenje braka –
zaprijetio joj je i pogledao je u oči pogledom po kojem bi svatko s
248
imalo razuma zaključio da se nimalo ne šali. – Nakon što te

zadavim.
Široko se osmjehnula, nimalo podrugljivo nego iznenađeno.
– I nakon smrti svojih supruga nikada nisi...
– Nijednom. Iako mi je Bog svjedok da sam želio – rekao je i
naglo se namrštio. – Pogotovo kad sam te prvi put vidio. Poželio
sam te više nego ikada ikoga.
Pomislila je da će se rastopiti od sreće. – Netta mi je rekla za
još jedan trik koji bismo mogli iskušati – s oklijevanjem je
izgovorila, jer ipak ju je bilo malo sram govoriti o tome.
Upitno ju je pogledao. – Misliš li da je mudro slušati savjete
žene koja je rodila četvero djece?
Sagnula se i prošaptala mu nešto na uho. Na trenutak je
mirno ležao pa skočio iz kreveta i počeo raskopčavati hlače.
Bila je pomalo smetena njegovom iznenadnom žurbom. –
Naravno, istaknula je da to nije potpuno sigurno. Želimo li biti
potpuno sigurni, postoji samo jedan način.
– A to je? – upitao je pa bacio hlače u kut sobe i legao kraj
nje.
Vidjevši njegov napeti ud, Willow je osjetila kako joj krv
nadire u obraze. Činilo se da ipak nije toliko besramna koliko je
na trenutke pomislila da jest. – Trebali bismo se zavjetovati na
čistoću.
Dlanovima joj je obujmio lice. – I, što ćemo učiniti? Hoćemo
li se zavjetovati? – upitao je i smjestio se između njezinih nogu. –
Ili ćeš možda odluku prepustiti meni?
– Tebi – prošaptala je, očarana zločestim bljeskom njegovih
očiju.
249
Pogleda prikovanog uz njezin, duboko se zabio u nju. Kad

joj je obećao banket slađi i raskošniji nego što bi ikada mogla
sanjati, propustio je spomenuti da će biti prilično obilan. Dug
promukao jauk oteo joj se iz grla – napola bolan, napola
iznenađen ugodnom puninom. Bol je bila oštra ali kratka, no
užitak kao da se pojačavao sa svakim drhtavim otkucajem njezina
srca.
Poljupcima joj je otro suze s očiju i počeo se polako
pomicati, ulazeći u nju do kraja pa natrag, tako da joj je ubrzo
postalo bolnije kad ga ne bi osjetila u sebi nego dok je bio
potpuno u njoj. Bio je toliko veći i jači od nje, a ipak beskrajno
nježan i suzdržan, kao da se bojao da bi ju mogao smrviti svojom
požudom
– Bannore, molim te... molim te – molećivo je izgovorila i
čvrsto ga zagrlila oko vrata.
Očito je pomislio kako želi da prestane, no prije nego što se
stigao povući, podigla je kukove i nogama ga obujmila oko
struka, tako da je opet potpuno ušao u nju. Promuklo je zastenjao,
kao da je on, a ne ona, bio žrtva ubojita udarca.
Oduševljeno je uzdahnula, uživajući u pomisli da njezino
krhko tijelo ima toliku moć. Užitak joj se još i pojačao kad je
osjetila kako mu tijelo lagano podrhtava od siline unutrašnje
vatre. Primio ju je oko struka i počeo se zabijati u nju, kao da
pokušava još dublje prodrijeti, iako bi se mogla zakleti da dublje
ne može.
A kad je ubrzao ritam, krv joj je kao sumanuta jurnula
venama. Spojio je usnice s njezinima i pohotnim poljupcem
zajamčio joj da se ovoga puta neće povući. Neće joj se smilovati
niti ju osloboditi okova strasti kojima je njezino tijelo držao u
250
ropstvu, dok ju potpuno ne izbezumi i natjera ju da mu se preda

bez ostatka.
Willow nije imala izbora nego učiniti upravo to. Mahnita od
požude, obavijena ružičastom izmaglicom užitka, doživjela je
veličanstveni vrhunac. Bannor je također počeo snažno drhtati, a
zatim se – prije no što ga je stigla privući k sebi – odvojio od nje i
promuklo stenjući prosuo sjeme na njezin trbuh.
251
DVADESET ŠESTO
POGLAVLJE
Hollis se upravo cjenkao s putujućim trgovcem oko cijene

bačve vina, kad je Bannorov glas zagrmio s vrha kule. Dakako, ne
bi se tako žestoko trgnuo da Bannor nije zaurlao njegovo ime.
Promrmljavši ispriku niskom krivonogom trgovcu, smjesta se
uputio prema zamku, trudeći se hodati što je moguće
dostojanstvenije. No čim se našao u zamku, pojurio je prema
stubama koje su vodile u sjeverni toranj. Zadnji put kad ga je
gospodar tako pozvao, našao ga je zaključanog u kuli, kako
proklinje primirje s Francuzima jer da nije bilo toga, ne bi postao
zatočenikom svoje dječurlije.
Ovoga puta, vrata njegove sobe bila su širom otvorena, a
soba preplavljena zlaćanim zrakama sunca. Čim je Hollis prešao
prag, Bannor se okrenuo od otvorena prozora i široko mu se
osmjehnuo.
– Zvali ste me, gospodine? – upitao je Hollis, pokušavajući
doći do daha.
– Nisi se morao toliko žuriti. Nigdje ništa ne gori.
Osjećajući se poput zadnje budale, Hollis je kratko pročistio
grlo i pridružio se Bannoru kraj prozora. – Stare navike teško se
iskorjenjuju, gospodine. Odakle sam mogao znati da vam neki
252
Francuz ne drži nož pod grlom? Ili da vam ne moram skinuti

Mary Margaret s grbače?
Bannor se kratko nasmijao. – Prije bi mi prvo bilo draže
nego drugo, no više nisam siguran u to – rekao je i ponovno
pogledao u dvorište. Začuvši veselu dječju vrisku, osmjehnuo se.
Dan je bio prilično hladan, ali vedar. Nakon što je snijeg padao
gotovo dva mjeseca, djeca su jedva dočekala da izađu iz zamka.
Izgledali su poput pčela koje su nestrpljivo napustile košnicu.
Odlučili su se igrati zuje. Jedan igrač morao bi preko glave
staviti vreću i ispružiti ruku. Ostalima je zadatak bio udarati ga
po dlanu dok ne pogodi tko ga je udario. Kad pogodi tko ga je
udario, taj preuzima njegovo mjesto.
Kad je Ennis upitao tko će prvi, javio se Hammish. Veselo je
prekrio glavu vrećom i rekao im neka ga slobodno udaraju
šakom po ramenu ili gdje god žele, jer on to može podnijeti.
Naravno, to im se svidjelo no ubrzo im je dosadilo jer Hammish
nikako nije mogao pogoditi tko god ga udario, a na svaki udarac
samo bi se glasno nasmijao.
Desmond je napokon predložio da netko drugi preuzme
Hammishovo mjesto i počeo nagovarati Beu do to bude ona. S
oklijevanjem je pristala pa stavila vreću na glavu i ispružila ruku.
Igra se nastavila, popraćena veselim smijehom i glasim povicima.
Bannor je odmahnuo glavom. – Ne mogu shvatiti zašto je
Willow tako privržena toj maloj sluškinji. Otkad je stigla, jedva da
se i primila ikakva posla.
U dvorištu, došao je red na Desmonda da Beu udari po
dlanu. No budući da su joj duge pletenice virile ispod ruba vreće,
predomislio se i povukao ju za pletenicu.
253
Brzo je skinula vreću i ošinula Desmonda pogledom.

Glasno se nasmijao i preko dvorišta pojurio prema kapiji.
Podigavši rub suknje, Bea je pojurila za njim. S dugim
pletenicama i zaigrana, izgledala je poput male djevojčice – što i
nije bilo daleko od istine – a ne žene, što se uporno pretvarala da
jest.
– Brži je od nje, neće ga uloviti – rekao je Hollis.
– O, da, ulovit će ga – rekao je Bannor, prikrivši osmijeh. –
Jer će joj on to dopustiti; mogao bih se okladiti u to.
Dok je Bannor promatrao kako Desmond preko vježbališta
trči prema štali i nestaje u njoj, a tako i Bea za njim, Hollisov
pogled bio je uperen u ženu koja je upravo izišla iz cvjetnjaka, s
malenom Peg u naručju. Putem, Peg joj je uplela prste u punđu i
povukla je, tako da joj se kovrčava kestenjasta kosa rasula niz
ramena. Umjesto da ju prekori, žena ju je poljubila u ružičasti
obraščić i s ljubavlju joj se osmjehnula.
Bannor je slijedio Hollisov pogled. – Zgodna žena, zar ne?
– Prilično tvrdoglava – odvratio je Hollis, pretvarajući se da
ne vidi Bannorov upitan pogled.
– U to sam se osobno uvjerio – kazao je Bannor. – Kad joj je
Willow predložila da dođe ovamo živjeti jer je Fioni itekako
potrebna pomoć oko djece, odbila je. Rekla je da joj ne treba ničije
sažaljenje. Popustila je tek kad sam joj zaprijetio da ću ju dati
prvom muškarcu koji ju bude htio oženiti.
Osjetivši kako mu krv nadire u obraze, Hollis je brzo
okrenuo glavu na drugu stranu. – Fiona je isprva bila ljubomorna
na nju, zar ne? Nije joj se svidjelo što se još jedna mačka mota oko
njezinih mačića.
254
Bannor je slegnuo ramenima. – Nekoliko dana se durila, a

onda je shvatila da je i Netta poput izgubljenog djeteta koje vapi
za majčinskom ljubavlju.
Netta nije bila jedino izgubljeno dijete koje je Bannor uzeo u
zaštitu tijekom zadnja dva mjeseca. Zahvaljujući Willow koja ga
je na to potakla, Anna je dobila čast pridružiti se jedinicama
njegove posluge. Njezinu ocu Bannor je također ukazao čast tako
što ga je posjetio u njegovu domu. Seljani su nakon toga šaputali
da je kovaču trebalo šest sati kako bi prepilio kahlicu koju mu je
Bannor nabio na glavu, skupa sa sadržajem.
Hollis se primorao svrnuti pogled s Nette. – Dvojim da ste
me pozvali kako bih se divio vašoj djeci ili njihovoj novoj dadilji,
ma koliko bila zgodna.
Bannor je prebacio ruku preko njegova ramena i poveo ga
do stola. – U pravu si, Hollise. Trebaš mi zbog svoje mudrosti i
pameti. Želim da mi pomogneš oko najvažnije urote u mojoj
karijeri.
Prije, njegove riječi u Hollisa bi pobudile veliku znatiželju.
Držao bi to vrlo uzbudljivim. No sada je osjetio samo
malodušnost. Štoviše, bio je zgranut. Vojnički život više mu se
nije činio ni upola toliko zanimljivim kao nekada. – Je li
sporazum s Francuzima prekršen? Je li vas kralj pozvao u boj?
Zar ćete opet u Francusku? Ako je tako, možda bi bilo najbolje da
ja ostanem ovdje. Najzad, netko se mora pobrinuti da sve ovdje
bude kako treba, zar ne?
Bannor ga je hladnokrvno gurnuo prema stolcu. – Ne trebaš
mi u vezi toga, niti se radi o tome. Nego o tome da se želim
oženiti.
255
– Oženiti? – zapanjeno je upitao Hollis i od očaja poželio

lupiti čelom o zid.
– Da. Želim da mi pomogneš pripremiti svadbu. I to svadbu
kakve još nije bilo u Elsinoreu niti će je ikada više biti – rekao je i
nježno se osmjehnuo. – Želim se vjenčati s Willow.
Hollis je u nevjerici odmahnuo glavom. – Ali već ste u
braku s njom. Vjerujte mi, vjenčani ste. Bio sam tamo.
– Istina. Ali ja nisam – odvratio je Bannor. – Ovoga puta
želim joj se osobno pred svećenikom zavjetovati na odanost –
dometnuo je i kratko pogledao prema krevetu u kojem je s
Willow proveo tolike lijepe trenutke. – I da ću je štovati dušom i
tijelom.
– Što se potonjega tiče, zacijelo se već uvjerila da ju jako
štujete.
Bannor je zanemario njegovo podbadanje i stavio pred
njega komad papira. – Prvo ćemo njezine pozvati na vjenčanje.
Hollis je jedva mogao vjerovati što je čuo. – Jeste li sišli s
uma, gospodine? Ona im nije bila ništa više od robinje za prodaju
onome tko najviše ponudi.
Bannor se naglo smrknuo. – Zato i želim da dođu. Kad vide
kako se usrećila, pozelenjet će od jada. Želim vidjeti kako joj se
klanjaju i ulaguju. Jer to će biti ono što će činiti. Želim vidjeti izraz
njezina lica kad ih vidi tako ponizne.
– Zar ne zna da ćete ih pozvati? – zapanjeno je upitao
Hollis.
Bannor je izgledao kao da se pita kako ga može takvo što
uopće pitati. – Jasno da ne zna – odvratio je. – Želim joj prirediti
iznenađenje. Ne zna ništa ni o vjenčanju. I to je iznenađenje.
256
Hollis je od muke zamalo glasno zastenjao. – Mislite li

doista da je mudro pripremati svadbu bez znanja mladenke?
– Ne vidim zašto bi joj to smetalo. Već više od tri mjeseca
smo u braku.
– Sumnjam da bi joj smetalo dvaput se udati za vas, ali
koliko je meni poznato, mladenke misle da i one imaju nešto za
reći u vezi pripreme svadbe.
Bannor je nehajno odmahnuo rukom. – Oprosti, dragi
prijatelju, ali otkad sam s Willow, naučio sam o ženama više nego
u trideset dvije godine dosadašnjeg života. Naravno, umio sam
im pružiti mnoge užitke i mislio sam da im je to dovoljno za
sreću. Ali nije – rekao je i duboko uzdahnuo. – Ženi treba znati i
udovoljiti, a ne ju samo zadovoljiti. Pogoditi joj misli. Šteta što to
nisam prije znao. Da jesam, bio bih puno bolji suprug Mary i
Margaret.
– Koliko je meni poznato, gospodine, vaše dvije plemenite
gospe, pokoj im duši, nisu imale osobita razloga za žaljenje.
Bannor mu se zahvalno osmjehnuo. – Ipak, ne želim da
Willow ima ikakvog razloga za žaljenje.
Hollis se kratko nasmijao. – Za promjenu, lijepo vas je
vidjeti u ulozi zaljubljenog pastira.
Osmijeh na Bannorovu licu naglo je izblijedio. – Ne budi
smiješan – začudno tiho je rekao. – Nisam nikakav zaljubljeni
pastir. Samo pažljivi suprug koji cijeni svoju suprugu.
– Cijenite i dobar mač. I dobro sedlo. I dobre konje –
odvratio je Hollis prepustivši mu da sam izvuče zaključak.
Bannor ga je ošinuo pogledom. – Cijenim i svojeg vazala.
Pogotovo jer zna kada treba pregristi jezik i svoje mišljenje
zadržati za sebe.
257
Mudro shvativši upozorenje, Hollis je umočio pero u tintu i

pripremio se za pisanje.
– Morat ćemo požuriti sa svadbom – zamišljeno je rekao
Bannor. – Sumnjam da ćemo dugo uživati u lijepom vremenu –
rekao je i počeo mu diktirati pismo.
Sve u svemu, bilo je kratko. Kako i dolikuje, započelo je
uobičajenim ljubaznostima. Hollis se iskreno nadao da neće
završiti u baš toliko ljubaznom tonu.
– ... Veliko mi je zadovoljstvo pozvati vas na... – rekao je
Bannor pa zašutio i zločesto se osmjehnuo. – Ne, precrtaj to.
Poslije ćeš sve nanovo prepisati – dometnuo je i nastavio. –
Očekujem da po primitku ovog pisma smjesta krenete na put jer
vas želim vidjeti na vjenčanju vaše premile kćeri...
– Desmonde? Gdje si? – prestrašeno je upitala Beatrix

hodajući kroz polumračnu štalu. Vraški balavac kao da je propao
u zemlju, pomislila, pogledom oprezno kružeći uokolo. Oskudne
zrake sunca probijale su se kroz pukotine u zidu, osvijetlivši
sićušne čestice prašine u zraku. Strmog zašiljenog krova i s
visoko postavljenim gredama, štala je pomalo podsjećala na
crkvu, osobito zato jer je unutra bilo jednako tiho i mračno.
Beatrix je kratko zadrhtala od nelagode. Nikada nije voljela crkve.
Kako bi ih voljela nakon toliko klečanja u njima poslije svake
ispovijedi?
– Desmonde?
Začulo se prigušeno šuškanje. Beatrix je naglo stala i
osvrnula se oko sebe. Sluge su iskoristile lijepo vrijeme kako bi
konje izveli iz štale i pustili ih da se istrče po livadi, i u štali nije
bilo nikoga osim nje i Desmonda koji je propao u zemlju.
258
Miris sijena škakljao joj je nosnice. Prigušeno je kihnula i

pogledala prema gore, jer mogla bi se zakleti da je iznad glave
ponovno čula šuškanje. No više se nije ponovilo. Vjerojatno miš,
pomislila je.
– Ili šišmiš – šapnula je i povukla se nekoliko koraka
unatrag, tješeći se da šišmiš i nije ništa drugo nego običan miš s
oštrim kandžama koji ima naviku zaplitati se u kosu.
Uplašena, naglo se okrenula i pojurila prema vratima.
Odjednom, kutkom oka ugledala je tamnu sjenu kako se s jedne
od nižih greda obrušava na nju. Trenutak potom našla se na hrpi
sijena pod golemim šišmišom koji se nadvio nad nju.
Još uvijek je vrištala kad je shvatila da to što je skočilo na
nju nije nikakav monstruozni šišmiš, nego Desmond.
Koji se cijelim tijelom tresao od smijeha.
– Skini se s mene, glupane – povikala je, pokušavajući se
iskobeljati ispod njega.
Uzalud. U zadnja dva mjeseca ramena su mu se prilično
raširila, a noge produžile. Više ga nije mogla svladati ni upola
tako lako kao prije. Ako uskoro ne prestane rasti, morat će visoko
podići glavu da bi ga pogledala.
Zagledao se u nju očima boje mahovine i široko joj se
osmjehnuo. – Nemaš pojma kako si glupo izgledala dok si hodala
po štali kao izgubljena ovčica. Mislio sam da ćeš početi blejati od
straha.
– Ako me ne pustiš, molit ćeš me za milost, magarče jedan –
odbrusila je i zavrnula mu uho.
Stisnuo je zube, ali nije se ni pomaknuo. – Ako ne prestaneš,
kunem ti se da ću te... da ću te...
259
Kratko je dvojio bi li joj rekao da će ju zadaviti ili ugristi i

napokon se dosjetio nečeg boljeg. – Poljubiti – u dahu je izgovorio
zagledavši se u njezine usnice.
Naglo je spustila ruku s njegova uha. – Ne bi se usudio.
Podigao je obrve, baš kao što je i njegov otac to često činio, i
izazovno ju pogledao u oči. – Misliš?
Rumenilo joj je navrlo u obraze.
I njemu. Otvorio je usta, zatvorio ih i napokon se pribrao. –
Nisi se još ni s kim ljubila, zar ne?
Iskoristila je priliku i odgurnula ga od sebe pa sjela i hitro
otrla sijeno s pregače. – Ne budi smiješan. Imala sam puno
udvarača, a neki od njih su me i zaprosili.
– Ali nijedan te nije poljubio – istaknuo je i drsko joj se
osmjehnuo, siguran da je u pravu.
– Jasno da je – ustrajala je.
– Ne, nije – rekao je i pa prebacio ruku preko koljena,
odmahnuo glavom i glasno se nasmijao. – Tko bi to pomislio!
Slatka mala Bea koja isturenih prsa paradira pred novacima i
pritom maše svojom slatkom malom stražnjicom, nije se još ni s
kim poljubila.
– U redu – vrisnula je, priznavši poraz. – Nisam se još ni s
kim ljubila. Slobodno mi se rugaj zbog toga ako baš moraš, ali
ako to itko ikada sazna, osobito Willow, umrijet ću od srama.
Zapravo, skratit ću si muke i baciti se u rijeku – u dahu je
izgovorila. – Kunem ti se da hoću! – patetično je dometnula. –
Ako si častan muškarac, nećeš to nikome reći.
Dugi trenutak zagledao se u nju. – Nikad me još nisi
nazvala muškarcem. Sviđa mi se kako to zvuči sa tvojih usana –
tiho je rekao pa nagnuo glavu u stranu i iskosa je pogledao kroz
260
kosu koja mu je pala na čelo. – Upravo mi je sinulo kako ne bih

mogao nikome reći da se još ni s kim nisi ljubila, ako jesi.
Da je u njegovom glasu bilo imalo ironična prizvuka, dobio
bi što je tražio i Beatrix bi mu zajedljivo odbrusila. Ali izraz lica
također mu je bio ozbiljan, pogled ujedno radoznao i pomalo
nesiguran. I zato Beatrix nije izustila ni riječ kad ju je uhvatio za
pletenicu i poslužio se njome kako bi joj lice primakao svojemu.
Naglo je zatvorila oči, znajući da ne treba biti iznenađena
ako joj ugura jezik u usta, kao što su joj starije sestre rekle da će se
dogoditi. No nije to učinio. Samo je ovlaš prislonio usnice uz
njezine. Ostali su tako onoliko dugo koliko su se usudili, ne
dodirujući se ničim osim usnicama. Kao opijena, Beatrix se pitala
kako je moguće da Desmond usred zime miriše na sunce.
Kad se napokon povukao, trebalo joj je nekoliko trenutaka
kako bi prikupila hrabrost otvoriti oči. Vise od svega strahovala je
od njegove reakcije. Ako se nasmije, uzet će vile i njima ga
prikovati uz zid. Ohrabrena tom odlukom, otvorila je oči.
Smiješio se. Ne drsko i pouzdano ne podrugljivo, nego
pomalo sramežljivo. I time ju je potpuno razoružao.
– Vjerojatno ne želiš da itko sazna kako si se samo jednom
poljubila s momkom – tiho je izgovorio. – Kao častan muškarac,
držim svojom dužnošću da te još jednom poljubim.
– Kako galantno od vas, mladi gospodine – rekla je, i
budući da joj je zavođenje bilo prirodno kao i disanje, napućila
usnice i nagnula se prema njemu.
Naravno, smjesta je prihvatio izazov i približio usnice
njezinima. Ali netom prije no što će ju poljubiti...
– No moraš me prvo uloviti – prošaptala je i glasno se
nasmijavši skočila na noge i pojurila prema vratima.
261
– Drska mala izdajice – povikao je i glasno se nasmijavši,

gotovo jednako srčano kao i ona, pojurio za njom.
Willow je stajala uz mali polukružni prozor na drugom

katu zamka i s nevjericom promatrala zbivanja u cvjetnjaku u
kojem, s obzirom na doba godine, nije bilo ničeg osim zimzelenog
grmlja. Proteklih nekoliko minuta Desmond je pokušavao uloviti
Beatrix koja je jurila oko kamene klupe, glasno se smijući i
vrišteći. To nije bilo ono zbog čega se Willow iznenadila. Jer njih
dvoje stalno su se koškali, naganjali i visjeli jedno drugome za
vratom.
Iznenadila se tek kad je Desmond preskočio klupu, uhvatio
Beatrix i privukao je k sebi. A umjesto da ga odgurne od sebe i
grubo mu se naruga – kao što je uvijek činila – sramežljivo mu se
osmjehnula i pognula glavu. Tko bi to očekivao od prefrigane
male rospije poput nje?
No pravo iznenađenje tek ju je čekalo. Jedva je mogla
vjerovati vlastitim očima kad je Desmond uhvatio Beatrix za
bradu, podigao joj je lice i spustio malen poljubac na njezine
usnice. Bio je to slatki mali nevini poljubac, no ujedno toliko pun
obećanja, da bi svatko tko ih je vidio zaključio isto što i Willow –
da su do ušiju zaljubljeni jedno u drugo.
Posramljena što ih potajice promatra, odmaknula se od
prozora. Naravno da nije tako jadna da bi bila ljubomorna na
polusestru. Zašto bi i bila? Zašto bi zavidjela Beatrix što je
Desmond zaljubljen u nju? Jasno da joj nije zavidjela.
Imala je dom. Imala je obitelj. Više nije morala raditi od
jutra do mraka kako bi zadovoljila zahtjevnu maćehu koju je bilo
nemoguće zadovoljiti.
262
I imala je Bannora.
Bila je prava sretnica.
Pomislivši na Bannora, nježno se osmjehnula. Naravno da
je bio čovjek od riječi. Svake večeri priredio bi joj raskošan čulni
banket. I stalno je otkrivao nove načine na koje joj je pružao
užitak, a da joj pritom ne napravi dijete, jedan bolji od drugoga.
Prošle večeri igrali su šah na svlačenje. Ona je bila ta koja je
pobijedila, no samo zato što je Bannor više gledao u njezine nage
grudi obasjane treperavom svjetlošću vatre iz kamina, nego u
šahovsku ploču.
Shvativši da je izgubio, odlučio joj se osvetiti tako što ju je
prije nego što se snašla oborio na vučju kožu ispred kamina. Ipak,
stigla je promrmljati mat, prije nego što ju je kaznio pohotnim
poljupcem.
Tek poslije, dok je ležala u njegovu naručju osluškujući
neobično umirujući zvuk njegova hrkanja, preplavila ju je tiha
tuga. Jer on je bio njezin princ, ali ona nije bila njegova princeza.
Tako bi se osjećala tek kad bi joj rekao da ju voli. A to joj nikada
nije rekao.
Nije bila tako naivna da bi vjerovala kako se većina brakova
temelji na ljubavi. Upravo suprotno, većina njih dogovorena je još
u vrijeme dok su budući mladenci bili djeca. A ni njezin otac
pouzdano nije oženio Blanche zato što ju je volio. Nego iz
interesa.
Ipak, Willow se još uvijek sjećala izraza njegova lica kad joj
je rekao da nijednu ženu nikada neće moći voljeti kao što je volio
njezinu majku.
263
Sjetno je uzdahnula. Koliko god joj Bannor ugađao, i što

god činio za nju, ona će po svemu sudeći u duši ipak ostati ona
ista mala djevojčica koja žudi za nečim što ne može dobiti.
264
DVADESET SEDMO
POGLAVLJE
Drhtavim rukama Rufus je nagnuo srebrnu plosku. No tog

trenutka kočija je prešla preko još jedne rupe na putu, pa mu se
žestica prolila po bradi. Uzdahnuo je poput umornog starca jer
tako se i osjećao pa nadlanicom obrisao bradu i povukao dug
gutljaj iz ploske.
To ga je ugodno zagrijalo no nije mu pomoglo da ne čuje
Blanchein na trenutke neugodno vrištavi smijeh i ne vidi
Stefanove zlobne osmijehe. Cijelim putem šaputali su i smijali se
kao da su ljubavnici, a ne majka i sin.
Njegov visok i snažan plavokosi posinak izgledao je
zadovoljniji nego ikada. Sjedio je do majke, a njegove duge
mišićave noge zauzimale su više mjesta nego što bi mu pripadalo
u skučenom prostoru kočije. Kad je kočija opet poskočila,
koljenom je udario Rufusovo već od kostobolje bolno koljeno.
Kratko se trgnuo, ali nije rekao ni riječ.
– Oprosti – nimalo pokajnički kazao je Stefan i zabljesnuo
ga za njega tipičnim vučjim osmijehom pa iz kožnate torbice koja
mu je visjela na pojasu izvadio komad presavijenog papira,
rastvorio ga i zagledao se u nj.
Očito se radilo o pismu. Bilo je zgužvano i iskrzanih
rubova, očito puno puta pročitano i pažljivo presavijeno prije
265
idućeg čitanja. Znatiželjan, Rufus je provirio preko ruba papira,

no nije stigao ništa vidjeti jer Blanche mu je ispred nosa stavila
jedan od jastučića koji je sama uresila vezom.
– Želiš li jastučić, mili? – cvrkutavo je upitala.
Svrnuo je pogled na nju. Oduvijek je bila draga i ljubazna
prema njemu. Brižna. Daleko od toga da se nije trudila ugoditi
mu. Ipak, nije se mogao riješiti nejasnog osjećaja da bi mu taj
jastučić najradije pritisnula uz lice.
– Ne, hvala – rekao je i zavalio se u sjedalo. – Uskoro ćemo
stići u to selo gdje je i Bog rekao laku noć. Pod uvjetom da ne
budemo živi zakopani u mećavi – rekao je i zabrinuto pogledao
guste oblake koji su se nadvili nad oštrim liticama. – Ne djeluje li
vam Bannorov poziv prilično bahato? I čemu tolika žurba?
Najzad, već se vjenčao s Willow preko posrednika. Čemu i drugi
put? U moje vrijeme, jednom je bilo posve dovoljno.
Blanche i Stefan zagledali su se u njega poput mačaka koje
promatraju miša.
– Možda drži da Willow zaslužuje drugu svadbu – rekla je
Blanche. – Prikladniju od prve.
– To je ono što svi želimo, zar ne? – upitao je Srefan i
gurnuo pismo u torbicu. – Da Willow najzad dobije ono što
zaslužuje.
Uznemiren proždrljivim bljeskom u njegovim očima, Rufus
je svrnuo pogled na Blanche. – Ako već ništa drugo, barem ćeš
svoju buntovnu kćer primorati da se vrati kući.
Izmijenila je tajanstveni pogled sa Stefanom. – Ako je to ono
što želi, što se mene tiče, Beatrix može tamo i ostati. U zadnjem
pismu pisala mi je da je jako draga lordu Bannoru.
266
– Prava je sreća što sa sobom nismo poveli ostalu djecu.

Možda bi otkrio i da su mu oni jako dragi, pa bi i njih zadržao –
rekao je pa drhtavim rukama odmaknuo zavjesu i ponovno
pogledao kroz prozor. Bio je prilično uzbuđen što će vidjeti kćer,
no ujedno je i strahovao od susreta s njom, iako ni i uz najbolju
volju nije mogao shvatiti zašto.
Prisjetio se kako je stajala pred svećenikom u kapelici u
Bedlingtonu. Glas joj ni na trenutak nije zadrhtao kad se preko
posrednika zavjetovala na vjernost i odanost muškarcu kojeg
nikada u životu nije vidjela.
Neću prodati vlastitu kćer!
Zašto ne, oče? Ne bi ti bilo prvi put da si to učinio.
Prisjetivši se tih njezinih riječi, srce mu je preplavila
mješavina srdžbe i grizodušja. Ipak, nije imala prava osuđivati
ga! Uvijek je mislio na njezino dobro. Trudio se činiti ono što je
najbolje za nju. Najzad, svatko zna da maloj djevojčici treba
majka. I braća i sestre. Ne bi bilo dobro da je odrastala samo uz
njega i lutala uokolo poput neke male šumske vile. A voljela je
lutati.
Blanche ga je uvjerila da kao majka šestero djece, pouzdano
zna što je najbolje za tvrdoglavu djevojčicu poput Willow. Tvrdila
je da ju treba obuzdati jer je previše nemirna i nestašna. Kad god
se pobunio i rekao joj da je možda previše oštra prema njoj,
umirila bi ga blagim riječima i medenim poljupcima. Kako joj je
mogao prigovoriti što je prema Willow tako gruba, kad je prema
njemu uvijek bila tako nježna i pažljiva? I tako velikodušna u
krevetu?
Istina, oči njegove kćeri postale su tužne i prestala se
smijati. No Blanche ga je uvjerila da Willow ne može zauvijek
267
ostati prpošna djevojčica i da je to cijena koju mora platiti kako bi

odrasla u dobro odgojenu mladu djevojku.
Popio je još gutljaj žestice. Nije mu prijao. Više ga je palio
nego ugrijao.
Utonuo je dublje u sjedalo. Piće mu je donekle pomoglo
umiriti drhtave ruke, no zato su mu očni kapci postali preteški.
Zatvorio je oči i utonuo u san. Sanjao je kako je došao u Elsinore,
u posjet kćeri, i kako izlazi uz kočije laka srca i koraka, onakav
kakav je bio prije nego što je oženio Blanche, dok je još bio čestit i
ponosan muškarac. I kako mu Willow trči u susret vesela,
nasmijana i očiju blistavih od sreće. I kako ju grli i skrivajući suze,
ljubi njezine meke neposlušne uvojke.
Willow je jurila uzduž i poprijeko dvorišta, pokušavajući

uhvatiti svinju koju je Mary Margaret otela mesaru.
– Ennise! Pazi! – vrisnula je i prasnula u smijeh kad se
svinja zaletjela u njega i oborila ga s nogu, a potom isto učinila
Margery i Colmu. Bila je i više nego sigurna da svinja to
namjerno čini i da neće odustati dok ih sve ne obori u blato.
Malo potom, u očajničkom pokušaju da se spasi od
razljućene životinje, Mary je potražila spas u njezinu naručju i
toliko snažno ju zagrlila oko vrata da se Willow uplašila da će ju
ugušiti.
Edward i Kell počeli su oprezno kružiti oko svinje i
trenutak potom se istodobno bacili na nju. No svinja se izmakla, a
oni glavama snažno lupili jednu o drugog i završili na
stražnjicama u blatu.
Čim je ugledala Hammisha kako joj se oprezno približava,
svinja je usporila pa stala i zagledala se u njega. Polako joj je
268
prišao i ispružio ruku. – Dođi, svinjice – počeo ju je nagovarati. –

Imam nešto za tebe.
Privučena njegovim pjevušenjem, kratko je onjušila zrak pa
uronila njušku u njegov dlan i radosno se poslužila žirovima.
– Dobra mala svinja – pohvalio ju je Hammish i počešao je
između ušiju. – Baš si slatka.
– I ukusna – promrmljao je Ennis, pokušavajući očistiti
blato s hlača.
– Hammish bi prije pojeo mesara nego nju – dobacila je
Mary i napokon opustila stisak oko Willowina vrata.
– Pretjeruješ – rekao je Edward skočivši na noge. – Ne bi
valjda pojeo mesara!
– Bih ako bih bio jako gladan – promrmljao je Kell, trljajući
bolno čelo.
Mary Margaret napokon im se pridružila. – Ah, tu si,
zločesta svinjice! – uskliknula je. – Posvuda sam te tražila – rekla
je i svezavši svinji oko vrata dugu vrpcu boje lavande, povela je
na šetnju po dvorištu, očito nesvjesna meteža koji je izazvala.
Willow je spustila Mary na zemlju. – Ne moraš se više
bojati, mila – rekla je. – Sada će sve biti u redu.
Mary je požurila pridružiti se Mary Margaret u šetnji svinje
po dvorištu. Willow je duboko uzdahnula i svrnula pogled na
svoju uprljanu odjeću. Suknja joj se zaprljala kad se u lovu na
svinju spotakla i pala na koljena u blato. Prsluk od damasta
uprljala joj je Mary svojim rukama. U cijelom tom metežu oko
hvatanja svinje ostala je i bez nekoliko bisernih puceta. Podigavši
rub suknje, otkrila je da su joj čarape poderane na nekoliko mjesta
i da joj nožni palac izviruje iz jedne – jer na tom stopalu nije imala
cipelu. I nju je izgubila.
269
Zaključivši kako je to ipak više komično nego tragično, iz

džepa je izvukla rupčić i njime svezala raščupanu kosu. Ako se
već ponaša kao čuvarica svinja, red je da tako i izgleda, pomislila
je i krenula u potragu za cipelom. Obrazi su joj bili rumeni od
ledena vjetra. Sudeći po tamnim oblacima koji su polako nadirali
sa sjevera, spremala se snježna oluja.
U potrazi za cipelom zavirila je pod kola putujućeg trgovca,
a kad se ponovno uspravila, ugledala je Bannora i Hollisa kako
žure prema njoj.
Visok, naočit, tamne kose i njegovane brade, u hlačama boje
slonovače i kratkoj tamnoplavoj jakni, izgledao je neodoljivo
privlačno.
Za razliku od nje. Nije odoljela našaliti se na vlastiti račun,
pa podigla rub suknje, otkrivši time poderane čarape, i naklonila
mu se. – Dobar dan, gospodine – s osmijehom je izgovorila. –
Sviđa li vam se kako sam se dotjerala?
Odsutno ju je poljubio je u čelo. – Dražesna si, mila, kao i
uvijek – kazao je i s Hollisom produžio prema stražarnici kraj
kapije.
Smetena, Willow je pošla za njima. Bannor se od jutra
prilično čudno ponašao. Upravo je zabrinuto pogledao prema
cesti koja je vodila prema zamku pa svrnuo pogled na guste
snježne oblake. Willow ni uz najbolju volju nije mogla shvatiti
zašto je odjednom toliko zabrinut zbog dolazeće mećave. Najzad,
zacijelo je znao da lijepo vrijeme neće dugo potrajati. Nije opazio
čak ni da mu kći šeće svinju po dvorištu.
Hollis je pak djelovao mrzovoljno, no razlog za to bio joj je
poznat – Netta je uporno odbijala njegovo udvaranje. I nije se
činilo da će popustiti.
270
– Prestani me slijediti u stopu. Dosadan si.

Okrenuvši se, Willow je ugledala Beatrix kako izlazi iz vrta.
Trenutak potom, zalupila je za sobom drvena vratašca i
zakračunala ih, no Desmond ih je bez problema preskočio. –
Kakav sam, takav sam; barem nisam uobražen kao ti. Mogla bi
malo spustiti nos.
I dalje su se koškali pretvarajući se da preziru jedno drugo.
Bilo je to već komično za gledati. Pogotovo zato jer su potajice
nerijetko zaljubljeno promatrali jedno drugo.
Desmond se pridružio braći i sestrama, a Willow je
zamolila Beatrix da joj pomogne pronaći izgubljenu cipelu.
Malo zatim, stražar s promatračnice zatrubio je u rog,
najavljujući nečiji dolazak. U to doba godine, rijetko tko je dolazio
ovamo. Još rjeđe netko čiji bi dolazak trebalo na taj način
najavljivati.
Willow se okrenula i kroz otvorenu kapiju pogledala prema
cesti.
Kočija skromna izgleda kretala se prema zamku, u pratnji
samo tri, kako se činilo, starija vojnika. U nju je bio upregnut
samo par konja. Willow se nelagodno premjestila s noge na nogu.
Zvuk praporaca na njihovim uzdama pobudio joj je prilično
neugodna sjećanja.
Koja su uskoro bila potvrđena.
– O, Bože – zapanjeno je prošaptala Beatrix. – To je moja
majka!
Kako se kočija približavala zamku, Willow se sve više
osjećala poput male djevojčice. Jedva je odoljela nagonu da vrisne
i sakrije se negdje gdje ju nitko neće pronaći.
271
Unatoč tome, ostala je mirno stajati. Pogleda prikovana uz

kočiju, vrhovima prstiju dotakla je rupčić kojim je svezala kosu
pa hitro poravnala prsluk.
Bannor je izišao iz stražarnice i široko se osmjehnuo
Hollisu. – Pogledaj ju. Rekao sam ti da će biti ugodno
iznenađena.
– Ako mene pitate, gospodine, izgleda kao da će joj pozliti –
promrmljao je Hollis.
No Willow je bila nesvjesna da ju promatraju i govore o
njoj. Jedva vjerujući vlastitim očima promatrala je kako kočija
prelazi preko mosta i zaustavlja se u dvorištu. Jedan od
Bannorovih vojnika smjesta je požurio otvoriti vrata kočije.
Otmjena žena odjevena u krzno i svilu izišla je iz kočije.
Dakako, bila je to Blanche. Plava kosa bila joj je prošarana
pokojom srebrnom vlasi, no osmijeh na njezinu licu još uvijek je
bio jednako zavodljiv. Nisko oko širokih kukova nosila je pojas s
ušivenim biserima, koji je nekad pripadao Willowinoj majci.
Pogledala je preko dvorišta i široko se osmjehnula. – O,
moja voljena kći! Nemaš pojma kako si mi nedostajala!
Promatrajući je kako raširenih ruku juri prema Willow,
Bannor se zbunjeno namrštio. – Je li moguće da sam ju potpuno
krivo procijenio? – upitao je jednako zbunjenog Hollisa.
No ne, nije Willow bila ta koju je Blanche čvrsto zagrlila i
poljubila. Nego Beatrix.
272
DVADESET OSMO
POGLAVLJE
Beatrix se iskobeljala iz majčina zagrljaja i nelagodno se

premjestila s noge na nogu. Bannor je mrko zurio u nju. Desmond
s nevjericom, kao da ga je izdala. A Willow je izgledala kao da joj
je mrak pao na oči.
Pribrala se tek kad je njezin otac izišao iz kočije i nesigurno
joj se osmjehnuvši, uputio se prema njoj. – Oče – prošaptala je i
nagonski krenula prema njemu.
No oboje su stali kao ukopani kad ga je Stefan pretekao,
zgrabio ju za ramena i spustio ne baš bratski poljubac na njezine
usnice. – Nemoj biti tužna što te taj bezdušni podlac odbacio,
draga sestrice – rekao je i poljubio je u čelo. – Uvijek se možeš
vratiti kući. To ti osobno jamčim. Jer dok sam ja tamo gospodar,
ne moraš se brinuti gdje ćeš spavati – dometnuo je i pomilovao je
po licu, ne obazirući se na Rufusov iz više razloga zapanjeni
pogled.
Prije nego što se Willow uspjela odmaknuti od njega,
Bannor se stvorio pred njim, ubojita pogleda i ruke položene na
držak mača.
Blanche se smjesta progurala između njih. Stefan se
nadmeno osmjehnuo, no povukao se od Willow.
273
Bannor ga je ošinuo pogledom svrnuvši pogled na Blanche.

– Što je to trebalo značiti? – upitao ju je, oštro se zagledavši u nju.
Široko mu se osmjehnula. – Ah, vi ste zacijelo lord Bannor.
Dopustite mi da se predstavim. Ja sam Blanche, Willowina
pomajka.
– Dovraga, znam tko ste – rekao je i upro prst u Beatrix. –
Za početak, želim znati tko je ona.
Nekoliko trenutaka Blanche ga je zbunjeno promatrala pa
najzad zaključila da se šali. – Ah, vrlo ste duhoviti – rekla je i
ponovno mu se široko osmjehnula. – Ona je moja kći i vaša nova
zaručnica, zar ne?
Istinski zapanjen, Rufus ju je upitao o čemu, pobogu, priča.
Nimalo manje zapanjen, Bannor je pak bez riječi zurio u nju.
Blanche je sažaljivo pogledala Willow. – Moram priznati da
nisam osobito iznenađena što vas Willow nije usrećila. Smjesta
smo znali da ona nije žena za vas. Da gospodin Hollis nije
inzistirao... – rekla je pa slegnula ramenima, zgrabila Beatrix za
nadlakticu i gurnula je prema Bannoru. – Moja kći je posve
drugačija. Biti će vam jako dobra supruga.
– Jesi li sišla s uma? – upitao ju je Rufis. – Lord Bannor je
već oženjen. Mojom kćeri.
Bannor se napokon uspio pribrati. – Čini se da se vi
neobično duhoviti, gospo – rekao je. – Ne znam na temelju čega
ste to zaključili, ali nikada ne bih oženio vašu kćer. Zaboga, ona je
još djevojčica!
Zadovoljan osmijeh na Stefanovu licu naglo je izblijedio.
Blanchein se pak zaledio. – Bojim se da ne razumijem o čemu
pričate, gospodine – rekla je i nekoliko puta smeteno trepnula. –
274
Najzad, osobno ste nas pozvali na vjenčanje s našom premilom

kćeri. Dapače, inzistirali ste da smjesta krenemo na put.
– Ti si ih pozvao? – tiho je upitala Willow, no toliko oštro da
su se svi zagledali u nju.
Iako Bannor pouzdano nije bio kukavica, osjećao se kao da
bi se najradije sakrio u mišju rupu. Njezin bolan, optužujući
pogled pekao ga je do kosti.
– Ti? – ponovila je. – Ti si to učinio? Pozvao si ih, a da me
nisi ni pitao? A kad si to već učinio, nisi se udostojao ni reći mi da
dolaze. Što je to trebalo biti? Neka neslana šala?
Bannor je pogledom pozvao Hollisa u pomoć. Radije bi bio
usred najžešće bitke s Francuzima. Čak i u mračnoj tamnici, u
društvu kostura i štakora. No Hollis je bespomoćno podigao ruke
i odmahnuo glavom, davši mu do znanja da će tu bitku morati
voditi bez njegove pomoći.
– Pozvao sam ih kako bi prisustvovali našem vjenčanju,
mila – rekao je, zavodljivim tonom koji je jednom uporabio kako
bi iz francuske špijunke koja mu se noću uvukla u krevet,
izvukao sve što je želio saznati prije nego što ju je nježno izbacio
iz kreveta. – Želio sam ti prirediti veličanstveno vjenčanje jer prvo
je bilo samo reda radi.
– I nije ti palo na pamet upitati se bih li se možda željela
dotjerati za njihov dolazak? – upitala je, ljutito raširivši ruke. –
Jesi li naglo oslijepio? Zar ne vidiš kako izgledam?
Jedva je mogao vjerovati da je ta divlja mačka ista ona
umiljata mačkica koja je te noći zadovoljno prela u njegovu
naručju. Polako ju je odmjerio od glave do pete. Oči su joj blistale,
obrazi joj bili prekrasno ružičasti, a haljina je lijepo isticala njezine
obline. Istina, bila je prljava od blata, ali kakve to veze ima?
275
Smeteno je slegnuo ramenima. – Mislim da nikada nisi bila

ljepša – rekao je i široko se nasmiješio. – Valjda znaš da te nikada
ne bih uvrijedio. Želio sam ti prirediti iznenađenje.
– Ah, iznenađenje! Naravno, uspio si me iznenaditi.
Oduševljena sam! Otprilike kao neočekivanim dolaskom ubirača
poreza. Ili nekom ne baš ugodnom viješću.
Blanche se odlučila uplesti. – Moram priznati da je to
zvučalo prilično neuljudno.
Willow ju je neobično mirno odmjerila od glave do pete.
Više nije bila mala djevojčica primorana šutke gutati svaku
otrovnu riječ koju joj pomajka poželi servirati. – Što ti znaš o
lijepom ponašanju, Blanche? Uz tebe sam se godinama osjećala
kao uljez u vlastitom domu.
Blanche je ljutito udarila nogom o zemlju. – Kako se
usuđuješ tako razgovarati sa mnom? Neću to trpjeti!
– A kako me misliš spriječiti? – upitala je Willow i naglo
razvezala kosu, otkrivši svoje kratke uvojke. – Zaprijetit ćeš mi da
ćeš me ošišati? Nagovoriti moga oca da me pošalje u krevet bez
večere? Ili da me izbaci iz kuće?
Nadahnuta njezinim riječima, Blanche se za pomoć obratila
Rufusu. – To je tvoja kći. Na tebi je da se pozabaviš njezinom
drskošću. Ako si dovoljno muško za takvo što.
– Ali... ali – promucao je pa rupčićem otro oznojeno čelo.
Nikada nije imao hrabrosti otvoreno joj se suprotstaviti pa tako ni
tad. – Kad biste se vas dvije barem malo potrudile...
Njezin otac, muškarac kojeg je nekad kovala u zvijezde, bio
je rastrgan između kćeri i žene. Willow je iskreno žalila što prema
njemu ne osjeća više ništa osim mješavine sažaljenja i prezira.
276
Kratko ga je potapšala po pognutim ramenima. – Ne

živciraj se, oče. Potrudit ćemo se – rekla je i uputila Blanche dug
ironičan pogled. – Žao mi je, gospo. Naravno da nisam mislila to
što sam rekla.
Sudeći po otrovnom osmijehu njezine pomajke, te riječi
shvatila je točno onako kako je i trebala. Kao kurtoaznu ispriku.
Bannoru se svidjela njezina nepopustljivost. Srca
preplavljena ponosom, stao je iza nje i naslonio joj ruke na
remena pa pogledom okružio njezine. – Nemam pojma što
izvodite i kako vam je to palo na um, no Willow je moja supruga i
to će zauvijek ostati. Ona je žena koju... koju...
Willow ga je pogledala preko ramena. Zagledao se u
njezine velike sive oči. Nikada nije djelovala toliko ranjivo.
Nagonski je znao da bi trebao iskupiti grijeh počinjen kad je
Adam kukavički okrivio Evu što mu je dala jabuku. Ali nije
mogao.
Duboko je udahnuo i u dahu izrekao ostatak. – Ona je žena
koju duboko poštujem i kojom se namjeravam i po drugi put
oženiti.
Hollis je duboko uzdahnuo i rukom pokrio lice. Stefan se
podrugljivo osmjehnuo.
Willow se polako okrenula i zagledala se u Bannora dugim
ledenim pogledom koji ga je zabolio do kosti. – Mislim da ne,
gospodine. Jer da sam znala kakav ste neuljudni klipan, ne bih se
za vas ni prvi put udala – rekla je pa zgrabila Beatrix za ruku i
gurnula je prema njemu. – Nadam se da ćete biti jako sretni jedno
s drugim – dometnula je i visoko podignute glave uputila se
prema zamku.
277
Beatrix je pak briznula u plač i kroz kapiju izjurila na

livadu.
Bannor je još uvijek bespomoćno zurio prema Willow kad
mu je Hollis prišao i utješno ga potapšao po ramenima. – Srećom
što znate sve o ženama, gospodine – rekao je. – Siguran sam da
ćete začas to srediti. Teško da bi se manje sposoban muškarac
snašao u ovakvoj zavrzlami.
Desmond je pronašao Beatrix u štali. Očiju vlažnih od suza,

sjedila je na hrpi sijena na kojoj su se prvi puta poljubili.
– Ako si mi došao držati predavanja, radije odustani –
mrzovoljno je izgovorila obgrlivši koljena. – Nisam raspoložena
slušati takvo što.
– Zar je čudno što se ljutim na tebe? Navela si me na
zaključak da si obična sluškinja, a zapravo si... – kratko je zašutio
i u nevjerici odmahnuo glavom. – Mlada dama.
– Willow je bila ta koja me je Bannoru predstavila kao
sluškinju. Nije mu željela reći da sam pobjegla od kuće jer se
bojala da će me istog trenutka poslati natrag – objasnila je pa
kratko šmrcnula i nadlanicom obrisala nos. – I eto. Ona me sada
mrzi, a tvoj otac ionako će me poslati kući.
Desmond joj je brzo prišao i zagledao se u nju. – Ne, neće –
odlučno je odvratio. – Neću to dopustiti – dometnuo je, kao da bi
se njega u vezi s tim nešto pitalo. Ipak, bio je uvjeren da hoće; nije
uzalud bio sin svojeg oca.
– Zašto bi se time uopće zamarao? Ionako me ne podnosiš.
Počeo je hodati amo-tamo ispred nje pa stao i kratko
protrljao tek izrasle dlačice na bradi. – Dok si bila sluškinja,
mogao sam se s tobom ponašati kako god želim. Loviti te po vrtu
278
pa čak te i poljubiti – rekao je pa pričekao da ga pogleda. – Ali

sada kad znam da si dama, ne mogu se samo tako s tobom ljubiti
u sijenu. Ne ako te ne mislim oženiti. Ali dovraga, želim te
oženiti!
Beatrixine velike plave oči ispunile su se suzama
radosnicama. – Ah, nitko me nikada nije ljepše zaprosio –
izgovorila je šapatom.
Nježno, a ujedno i odlučno, zagledao se u nju i pružio joj
ruku u namjeri da joj pomogne ustati. – Ako se mene bude pitalo
nešto u vezi s tim, više nitko nikada i neće dobiti priliku za takvo
što.
Netom prije sumraka, kad se Bannor napokon uputio k

svojoj supruzi, zatekao je djecu kako sjede pred vratima njezine
sobe. Svi do jednoga izgledali su kao da su na sprovodu.
Desmond i Beatrix sjedili su na najgornjoj stubi i držali se za ruke,
no kad su ga vidjeli, oboje su porumenjeli i brzo su se odmaknuli
jedno od drugog.
Tako dakle, pomislio je dok se probijao između njih. Nije da
ga je osobito veselilo što će s djevojčinom pohlepnom majkom
morati vršiti pregovore oko zaruka i predbračnog ugovora, no
tako je, kako je. A tako je zato što je njegov sin i nasljednik
odlučio zavesti najljeniju sluškinju u Engleskoj. Da mu je bilo do
smijeha – što pouzdano nije – glasno bi se nasmijao.
Pogotovo zato što je snijeg u međuvremenu počeo padati i
nije se činilo da će uskoro prestati. Bude li tako, imat će i više
nego dovoljno vremena za pregovore, dogovore i sklapanje
predbračnog ugovora. Pravo rečeno, bilo mu je mučno i od same
pomisli da će do proljeća biti zarobljen u zamku s članovima
279
takozvane obitelji svoje supruge. Njezin otac se nakon scene u

dvorištu toliko nalokao da je zaspao za stolom u velikoj dvorani.
A njegova žena se cijelo vrijeme zlobno smješkala. Bilo ju je istinu
teško gledati i ne poželjeti joj razbiti zube.
Iz Willowine sobe nije se moglo čuti ni glasa. Bilo bi mu
draže da je vrištala i razbijala posuđe. Kratko je zatvorio oči pa
prokleo sebe i sve svoje muške pretke zbog glupe muške
tvrdoglavosti i taštine. Da je poslušao Hollisa, sada bi s Willow
ležao u krevetu, umjesto što poput prosjaka stoji pred zatvorenim
vratima njezine sobe.
Kad je prišao vratima u namjeri da pokuca, djeca su ga
izvijestila da se ne mora truditi.
– Neće te pustiti k sebi – rekla je Mary, suosjećajno mu se
osmjehnuvši.
Ostali su složno kimnuli.
– Otkud znate da neće?
– Jesi li ti zadnji muškarac na svijetu? – upitala ga je Mary
Margaret.
– Ne bih rekao.
Slegnula je ramenima. – Ne bi te pustila ni da si zadnji.
– Ni ostala s njim u braku – dometnuo je Ennis.
– Ni dobacila mu uže ako bi upao u bunar – podsjetio ih je
Edward.
– I sve to vam je rekla?
– Ne nama nego Fioni. A Fiona je to onda rekla nama –
objasnio je Hammish.
Bannor se kratko zamislio. Činilo se da će ovo biti puno
teže nego što je mislio.
280
Duboko je udahnuo, prikupio hrabrost i pokucao. –

Willow? Mila? Bismo li mogli nakratko porazgovarati?
Pomislio bi daje to nemoguće, no tišina se još i produbila.
Naslonivši uho na vrata, začuo je tiho šuškanje. Malo zatim vrata
su se odškrinula i... ugledao je Fionino naborano lice.
– Ne želi vas vidjeti. Bit će bolje da ju zasad pustite na miru
– rekla je i pokušala zatvoriti vrata, no Bannor je hitro podigao
ruku spriječivši je u tome.
– Čekaj! Reci joj...
Što? Da bi ju želio zagrliti jer mu već strašno nedostaje? I da
je tvrdoglava budala s više ponosa nego hrabrosti.
Duboko je uzdahnuo i odmahnuo glavom. – Reci joj da mi
je žao.
Fiona je kratko kimnula i pred nosom mu zalupila vratima.
Prije, Bannor bi vjerojatno bez oklijevanja provalio u sobu.
No proteklih mjeseci naučio je da se takvim naglim i
nepromišljenim postupcima možda može dobiti bitka ali ne rat.
Willow ni uz najbolju volju nije mogla prestati plakati. Bilo

je to kao da su se sve suze koje je godinama potiskivala, odlučile
odjednom izliti. Najradije bi glasno ridala poput malog djeteta.
No nije. Navikla je tiho plakati. I premda su joj se ramena tresla, a
suze u potocima slijevale niz obraze, nije ispustila ni glasa.
Nije mogla prestati razmišljati o onome što se zbilo u
dvorištu. O očevoj bolnoj zbunjenosti. Blancheinoj pakosti. I
Stefanovu podrugljivom osmijehu.
No ništa od toga nije bilo toliko strašno kao panika koju je
vidjela u Bannorovim očima u trenutku kad je trebao izgovoriti
281
riječ kojom bi njezinima jasno stavio do znanja što mu je ona i

kakvo mjesto zauzima u njegovu životu.
I zato nije mogla prestati plakati. Nakratko bi se smirila, a
potom sve iznova; potok za potokom suza. Fiona ju je cijelo
vrijeme tješila i tapšala po leđima. Iako se već mračilo, Willow joj
nije dopustila da upali svijeću. Sumrak je savršeno odgovarao
njezinu raspoloženju.
– Oh, Fiona – kroz jecaje je izgovorila. – Mrzim ga. To je
uistinu grozno od mene, zar ne?
– Naravno da ne, mila – promrmljala je Fiona. – Običan je
glupan. Kao i svi muškarci.
Willow je nakratko prestala plakati i namršteno se
zagledala u nju. – Ali nije glup. Drag je i ljubazan i hrabar i... –
uronila je lice u jastuk. – O, Bože... zato ga još više mrzim. Kako
su Mary i Margaret to mogle izdržati? Vjerojatno su sretne što su
umrle. I ja bih najradije umrla – rekla je i ponovno počela tiho
jecati. – Tada bi mu bilo žao što mi nikada nije rekao da me voli.
Fiona ju je nježno pomilovala po kosi. – Smiri se, mila. Sve
će biti u redu. Posve je razumljivo da si osjetljiva – rekla je i
kratko se nasmijala. – Kad sam ja prvi put zatrudnjela, toliko sam
plakala da bi se najzad i moj siroti Liam gotovo rasplakao od
muke jer me nikako i ničim nije mogao utješiti.
282
DVADESET DEVETO
POGLAVLJE
Willow je naglo prestala plakati. Okrenula se, sjela u krevet

i zagledala se u Fionu kao da jedva može vjerovati što je čula. –
Misliš da sam trudna?
Fiona ju je nježno potapšala po trbuhu. – Ne bi trebala biti
tako iznenađena, draga. Ne nakon što već skoro dva mjeseca
spavaš s mužem.
– Ali... to nije moguće! Nisam mogla zatrudnjeti. Bannor ne
želi djecu. Uvijek smo pazili da... – tiho je rekla i ostatak rečenice
šapnula Fioni na uho.
Fiona je prasnula u smijeh. – To bi možda i upalilo kod
manje potentnog muškarca. No što se Bannora tiče, ne bih se
začudila ni da napravi dijete ženi ako ona stoji s jedne, a on s
druge strane jarka.
Willow je hitro obrisala suze pa skočila iz kreveta i počela
hodati amo-tamo po sobi. – Zadnja mjesečnica mi je puno slabija,
ali nije mi zlo i ne hvataju me nesvjestice. Štoviše, imam odličan
tek. Jesi li vidjela što sam sve sinoć pojela? Tri komada kruha s
guščjom paštetom, komad mesa preliven umakom, zdjelu
kamenica, puding od smokava i tri velika... – naglo je zašutjela i
sjela na stolicu kraj kamina. – Hm... mislim da mi se ipak malo
vrti u glavi.
283
– Ubrzo ćeš se priviknuti na to – rekla je Fiona i kratko se

nasmijala. – Kao i na promjene raspoloženja. Pravo je čudo da
bilo koji muškarac preživi devet mjeseci takve torture.
Willow je stavila ruku na trbuh pa svrnula pogled na Fionu.
– Kako si znala?
Fiona je zakolutala očima. – Ah, zadnji put kad sam pojela
kamenice i puding od smokava u istom obroku, nosila sam
blizance.
Willow je pogledala svoj trbuh, oduševljena pomišlju da u
njemu nosi majušno ljudsko biće. – Nikada ne bih pomislila da bi
mi se to moglo svidjeti – tiho je rekla. – Ali sviđa mi se. Dio je
mene, zar ne?
Fiona je kimnula. – I njega. Najbolji dio vas.
Willow je znala da bi sada zapravo trebala plakati, no val
radosti preplavio joj je srce. – Možda se Bannor neće veseliti
djetetu, ali ja se veselim. Kako ne bih bila sretna? – upitala je i
ponosno podigla bradu. – On me možda ne voli, ali svoje dijete
hoće.
Fiona je odmahnula glavom i sažaljivo ju pogledala. – Što
misliš da je ljubav, drago dijete? Moj Liam i ja bili smo četrdeset
sedam godina u braku. Tvrdoglavi stari jarac nikada mi nije
rekao da me voli. Ali zato nije prošao dan da nije posegnuo za
mojom rukom ili me zagrlio. Ljubav nije kad se zemlja trese i
otvaraju nebesa. Ljubav znači popiti zajedno šalicu čaja sjedeći
zimi kraj kamina. Vidiš je u njegovu pogledu kad mu u naručje
staviš vaše prvo dijete – rekla je i tužno uzdahnula. – To je bol u
tvojoj duši kad gledaš kako mu svjetlo u očima gasne, potpuno
svjesna da će i dio tebe napustiti ovaj svijet zajedno s njim.
284
Willow je shvatila da se opet rasplakala, tek kad joj je suza

kanula na ruku.
Fiona ju njezinu ruku uzela u svoju i kratko je stisnula. –
Mary i Margaret nikada nisu požalile što su se udale za Bannora.
Jer i jedna u druga u srcu su znale da su bile voljene, iako
nijednoj to nikada nije rekao – rekla je i ponovno joj kratko
stisnuvši ruku, uputila se prema vratima.
Willow je ustala i obrisala suzne oči. – Reci mojem mužu da
sada može doći k meni – rekla je, trudeći se da joj glas zvuči
dostojanstveno.
Fiona joj se naklonila i široko se osmjehnula. – Sa
zadovoljstvom, gospo.
Odijevajući se za Bannorov dolazak Willow je panično

prekopavala ormar i bacala haljine, čarape i korzete lijevo, desno i
preko ramena.
Imat će vlastito dijete. Malo ljudsko biće koje će ju stalno
živcirati, glasno plakati i ljepljivim ručicama prljati joj haljinu
tražeći da ga podigne u naručje. Više nikad u životu neće moći
biti mirna i spokojna. Strahovat će da se dijete ne opeče, ne padne
kroz prozor ili u bunar. A kad poraste, da se ne zaljubi u nekoga
tko jako voli grah i kupus ili žvače otvorenih usta.
Nikad u životu nije bila sretnija.
Najzad je odjenula krasnu haljinu od najfinijeg sukna, s
orukvicama od samurovine. Navukavši novi par čarapa učvrstila
ih je podvezicama i nazula fine cipelice od jelenje kože, jedne od
onih koje je Bannor poslao prije vjenčanja, zajedno s ostalim
lijepim stvarima.
285
Prije bi se vjerojatno bojala reći mu da je zatrudnjela.

Strahovala bi da će ju prestati voljeti, kao što ju je i njezin otac
prestao voljeti nakon ženidbe s Blanche. Onakva kakva je bila kad
je došla ovamo, možda bi čak i pobjegla ne rekavši Bannoru da će
postati otac. Čak i to bi joj bilo lakše nego riskirati da joj okrene
leđa.
No više nije bila nesigurna mlada djevojka. Pretvorila se u
ženu, a uskoro će postati i majka djeteta muškarca kojeg voli.
Očito je došlo vrijeme da tom muškarcu osim svoje ljubavi
pokloni i povjerenje.
Umivši se i počešljavši, uzela je zrcala i zagledala se u svoj
odraz. Ruke su joj bile mirne, oči blistave. Kad bi ju netko od
njezinih sada vidio, ne bi mogao vjerovati koliko se promijenila.
Spustila je zrcalo i sa svih strana pogledavala svoj trbuh,
provjeravajući vidi li se što, pa shvatila da je to doista šašavo.
Jasno da je bilo prerano da bi se išta vidjelo, a ne prestane li se
toliko diviti svojoj ljepoti, ubrzo će postati tašta kao i Beatrix.
Začulo se oštro kucanje. Naglo je ustala, odložila zrcalo,
poravnala nabore haljine i zatakla neposlušni uvojak iza uha pa
duboko udahnula kako bi se pribrala. Odlučila je djelovati
ponosno i dostojanstveno, a ne kao da je jedva dočekala da ga
vidi. Ali, nakon dva tri koraka odbacila je dostojanstvo pa
potrčala, širom otvorila vrata i... zapanjeno se zagledala u
muškarca koji je stajao rukom oslonjen o dovratak.
Čim je čuo da ga Willow želi vidjeti, Bannor je požurio u

zamak. U žurbi da što prije stigne do nje, upravo je preskakivao
po dvije stube odjednom. Bio je u stražarnici, gdje je našao
pribježište od njezinih. Bude li trebalo, rado će tamo ostati do
kraja zime. Prije nekoliko minuta, kad je ušao u veliku dvoranu,
286
zatekao je njezina oca u razgovoru s Blanche. Tek što se probudio

i koliko toliko došao k sebi, nastavio je piti. Vjerojatno zato što
trijezan nije mogao podnijeti žalopojke njegove žene o tome kako
ju je Willow uvrijedila i da ju je zbog toga trebao ćušnuti, kao što
bi svaki otac napravio.
Ljutito se osmjehnuo. Jer jedno je bilo sigurno: ostao bi bez
ruke i prije nego što bi ju stigao ćušnuti.
Malo prije nego što će stići do vrata, usporio je, poravnao
jaknu, prošao rukom kroz kosu i duboku udahnuo kako bi se
pribrao. Nije želio djelovati kao da je jedva dočekao da ju vidi.
Možda će pomalo zamuckivati dok je bude molio za oproštaj, no
iskreno se nadao da će mu sve oprostiti kad je uspije odvesti u
krevet, pa i to što je običan tvrdoglavi glupan.
Podigao je ruku u namjeri da pokuca pa shvatio da su vrata
odškrinuta.
Kad ih je lagano pogurao, širom su se otvorila. – Willow?
Gusti snijeg koji je padao s druge strane prozora, stvorio je
pomalo jezovit ugođaj. Posteljina na krevetu bila je razbacana. S
hrpom odjeće pobacane po podu soba je izgledala kao poprište
neke bitke. Svaki mišić u njegovu tijelu se napeo. Polako je ušao i
pogledom hitro okružio prostoriju, kao da traži nekoga za koga
će prekasno ustanoviti da se nije radilo o prijatelju.
Soba je bila obavijena teškom tišinom. Trenutak potom,
shvatio je i kakvom. Istom onakvom kakva je tu vladala nakon
Maryne i Margaretine smrti. Nije se toliko radilo o odsustvu
zvuka, koliko o osjećaju da je iz te sobe otišao netko tko se u nju
više nikada neće vratiti. Zaboravio je taj grozan osjećaj, jer Willow
je radošću i živošću iz tog prostora istjerala sve teške uspomene.
287
Pogledom je polako kružio uokolo, kao neprijateljskim

bojnim poljem, i upijao svaku pojedinost. Razbacane rukavice i
haljine nisu ga nimalo uznemirile. Nego cipelica koju je ugledao
kraj vrata. Da ga nisu mučile crne slutnje, vjerojatno je ne bi
opazio.
Počeo je prekapati po ormaru u potrazi za drugom. Zavirio
je i pod krevet. Pretražio je i ormarić tako što je jednim pokretom
ruke pomeo sve što je bilo u njemu.
No nije našao drugu cipelu. Teško dišući, stao je nasred
sobe, s jednom cipelom u ruci, toliko nježnom i laganom da bi je
jednim stiskom mogao pretvoriti u prah.
Vani, vjetar je počeo jezovito zavijati.
S cipelom u ruci, Bannor je izjurio iz sobe.
– Fiona!
Njegov gromoglasan povik odjeknuo je zamkom utjeravši
strah u kosti svakome tko ga je čuo, osim Fioni. Već odavno je
znala da njegova ljutnja ne traje dugo i da za posljedicu nema
nista osim malo šibanja jezikom. Cim bi čuo ispriku, ma koliko
glupu, umirio bi se. Možda se uopće ne bi odavala da nije vidjela
izraz njegova lica kad je ušao u veliku dvoranu. Tek tada je dijete
koje je cupkala u krilu dodala Anni i požurila mu ususret. – Što se
dogodilo, gospodine? – zabrinuto je upitala.
– Izgledate kao da ste vidjeli đavla!
Lice mu je bilo blijedo, oči užarene. – Ako se radi o šali,
vjeruj mi, nije duhovita.
– Bojim se da nemam pojma o čemu govorite.
288
Gurnuo joj je cipelu u ruku. – O ovome. Ako je moja žena

naumila nasmrt me preplašiti kako bi me kaznila, uspjela je. Bio
bih ti zahvalan kad bi rekla gdje se sakrila.
– Zar se negdje sakrila? Ali zašto bi to učinila? Koliko je
meni poznato, ostala je u sobi čekati da dođete k njoj.
– Nije bila tamo kad sam došao. Pretražio sam cijeli zamak.
Ni djeca je nisu vidjela. Kao da je u zemlju propala.
Blanche im se pridružila, poput zvijeri koja je nanjušila krv.
– Nemate razloga za strah, gospodine – nehajno je
izgovorila. – Vjerojatno je otišla negdje cmizdriti nad samom
sobom. Ne bi bilo prvi put da je takvo što izvela, zar ne, Rufuse?
– kazala je, kratko pogledavši muža. – Prilično je hirovita, sklona
durenju i izljevima bijesa. A tek tvrdoglava! Uvijek sve mora biti
po njezinom.
Willowin otac promrmljao je nešto nerazumljivo pa popio
dug gutljaj piva.
Osmijeh na Blancheinu licu se zaledio no nije imala
namjeru odustati. – Za razliku od nje, moja Beatrix je mirna i
pitoma kao janje. Nikada se ni na što ne žali.
Bannor joj je pogledom jasno stavio do znanja kako misli da
je potpuno sišla s uma, pa svrnuo pogled na Fionu. – Molim te,
razmisli kamo bi Willow mogla poći. Je li možda rekla nešto što ti
je zvučalo neobično? Bilo što?
Fiona je odmahnula glavom, više zato jer je bila zbunjena
nego kao odgovor na njegovo pitanje. – Možda joj nisam trebala
reći za dijete. No mislila sam da to već zna. Nikada ne bih
pomislila da bi ju takvo što moglo toliko uznemiriti.
– Zar se nešto dogodilo nekome od djece? – zabrinuto je
upitao Bannor i pogledom okružio djecu. – Kome? Peg? Megs?
289
Ovome? – upitao je, uprijevši prst u bebu koju je Anna držala u

naručju, a čijeg imena se trenutačno nije mogao sjetiti.
Fiona se zagledala u njega pa obrisala staračke suzne oči. –
Ah, ne – razuvjerila ga je. – Radi se o vašem djetetu, gospodine.
Supruga vam je trudna.
Blanche je promrsila psovku, što se baš i ne bi očekivalo od
jedne dame. – Možemo se pokupiti i krenuti kući, Rufuse – rekla
je. – Nakon ovoga nikada neće dobiti poništenje braka.
– Willow nosi moje dijete? – tiho je upitao Bannor,
zapanjeno se zagledavši u Fionu.
Kimnula je. – Da. Bila je jednako zapanjena kao i vi.
Zapravo, i više od vas. Prestala je plakati čim sam joj rekla da je
preosjetljiva jer je trudna. Oči su joj postale velike poput dva
srebrna mjeseca i rekla je... hm, rekla je...
Naglo je zašutjela i zagrizla usnicu kao da se kaje što je
uopće počela govoriti o tome.
Bannor ju je hitro primio za nadlakticu. – Što je rekla?
Pognula je glavu i bespomoćno slegnula ramenima. – Da to
ne može biti istina i da vi ne želite djecu.
Bannor je tiho zastenjao. – O, Bože! Što sam učinio? Je li se
bojala da ću se ljutiti na nju zbog toga? Je li prijetila da će pobjeći?
Valjda ne bi bila tako luda da ikamo ode po ovakvom
nevremenu?
Kao u odgovor na njegove riječi, vrata zamka naglo su se
otvorila i ledeni zrak nošen snažnim naletom vjetra preplavio je
dvoranu. Bannor je požurio prema hodniku, u nadi da će ugledati
Willow, ali ne, nije ona bila ta koja je ušla u zamak.
Nego Desmond i Beatrix.
290
Hodao je ruke prebačene preko njezina ramena. Ona ga je

pridržavala oko struka. Lice mu je bilo blijedo, a s čela mu je
tekao potočić krvi.
Bannor ih je uspio oboje uhvatiti prije nego što su od
iscrpljenosti pali na pod. Beatrix ga je smjesta zgrabila za jaknu i
očiju raširenih od straha zagledala se u njega. – Willow... morala
je otići... s njim – promucala je. – Oteo ju je!
291
TRIDESETO POGLAVLJE
Trojica vojnika morala su se boriti s jakim naletima vjetra

kako bi zatvorili vrata zamka. Čim se uvjerio da njegov sin ne trpi
ozbiljnije posljedice od nesvjestice, Bannor ga je prepustio
Fioninoj skrbi. Posjela je momka na klupu i vlastitim rupčićem
mu nježno obrisala krv s čela. Beatrix je Bannor posjeo kraj
kamina jer djevojka je toliko drhtala od straha da su joj čak i zubi
cvokotali.
– Što se dogodilo, Bea? – staloženo je upitao, trudeći se
prikriti vlastitu nemalu strepnju. – Tko je oteo Willow?
– Ste... Stefan. Desmond i ja bili smo u štali... sje... sjedili
smo na sijenu kad smo vidjeli kako ulaze. Držao joj je no... nož
pod grlom i primorao ju da uzjaše njegova konja. Čim je
Desmond shvatio što se zbiva, pokušao ga je spriječiti, no Stefan
je već uzjahao i gotovo ga pregazio konjem.
Bannor se oštro zagledao u sina. – To je bio vrlo
nepromišljen postupak, momče. I hrabar.
Desmond je kratko kimnuo i pokušao ustati, no Fiona ga je
povukla za uho, natjeravši ga da sjedne i naredila mu da bude
miran.
Blanche je prišla kćeri i uperila u nju svoj dugi plemenitaški
kažiprst. – A što si ti tamo radila? Kako si se uopće našla u sijenu
s tim... dječakom? – upitala ju je pa svrnula pogled na Bannora. –
Tek toliko da znate, gospodine, ako je vaš sin na bilo koji način
292
kompromitirao moju kćer, njezin poočim i ja ćemo s punim

pravom očekivati da ju jednoga dana oženi. U tom slučaju, čeka
nas sastavljanje predbračnog ugovora – izvijestila ga je i
popustljivo se osmjehnula. – Ili ćete nam se, u najmanju ruku,
morati velikodušno odužiti.
Bannor je odlučio zanemariti njezino klepetanje pa uhvatio
Beatrix za ramena i zagledao joj se u oči, primoravši ju da se
usredotoči na razgovor s njim. – Zašto je to Stefan učinio, Bea? –
upitao ju je. – Zašto misli da ima prava na Willow?
Beatrix je naglo oborila pogled. – Sve je to moje maslo –
potišteno je priznala. – Stefan me je poslao ovamo kako bih vas
zavela. Pretpostavio je da ćete u tom slučaju razvrgnuti brak s
Willow i vjenčati se sa mnom. Tako bi on dobio nju, što je cijelo
vrijeme i želio. Kada ste se vi i ona posvađali, Willow mi je rekla
da vas ne želi i da se, što se nje, tiče, mogu udati za vas, ako me
želite. Tada sam Stefanu napisala da se sve odvija kako smo i
zamislili i da je samo pitanje vremena kad ću ga pozvati ovamo.
Iskreno rečeno, posve sam zaboravila na to pismo. No Stefan je,
očito, pogrešno shvatio vaš poziv na vjenčanje. Mislio je da se ja
udajem za vas, a ako je tako...
– Onda je Willow slobodna i po njegovu mišljenju, njegova
– završio je Bannor pa naglo ustao i zagledao se u Blanche. – Jeste
li znali išta o toj njegovoj spletki, gospo? – oštro je upitao.
Povukla se korak unatrag. – Naravno da ne! Stefan je uvijek
bio svojeglav. Teško podnosi kad nešto ne ispadne onako kako je
on zamislio.
Bannor je ponovno zakoračio prema njoj. – Trebali biste
znati da ni ja ne trpim kad nije po mojem. Upozoravam vas,
gospo, ako vaš sin na bilo koji način naudi mojoj ženi, tražit ću da
mi vašu glavu donesu na pladnju.
293
Blanche se povukla još nekoliko koraka unatrag i

spotakavši se, završila u krilu svojeg muža. – Rufuse! – uzbuđeno
je vrisnula. – Zar ćeš mu dopustiti da ovako razgovara sa mnom?
Rufus ju je mrtvo hladno gurnuo iz krila, tako da je pala
ravno na stražnjicu, pa ustao. Klateći se na nogama, ispraznio je
čašu a da pritom nije prosuo ni kapljicu piva. – A zašto ne bih?
Davno sam trebao upravo tako porazgovarati s tobom. Tada tom
tvojem klipanu pouzdano ne bi palo na um da bi mogao imati
išta s mojom kćeri.
Bannor je ogorčeno pomislio kako je šteta što Willow to nije
čula pa ponovno prišao Beatrix i čvrsto je uhvatio za ramena. –
Jesi li vidjela u kojem smjeru je krenuo? Možda, prema cesti? Ako
je tako, stići ću ih za manje od sat vremena.
– Prema sjeveru – rekao je Desmond. – Preko livade.
Bannor je bio poznat po tome što i najteže udarce može
podnijeti a da ne i trepne, no to što je upravo čuo toliko gaje
pogodilo da su mu koljena otkazala poslušnost. Naglo je sjeo na
klupu, rukama na trenutak pokrio lice i zdvojno odmahnuo
glavom.
Willow je vani, usred mećave. I ostala je bez cipele. Što će
sad? Kako bi ju uopće mogao pronaći? Do trenutka kad su
Beatrix i Desmond ušli u zamak, snijeg je već zacijelo pokrio
tragove kopita Stefanova konja.
Mogao je zamisliti kako dršće od hladnoće. I kako njezina
topla ružičasta koža polako počinje blijedjeti i modrjeti. Cvokotat
će zubima i tako jako će drhtati da će pomisliti kako čuje zveket
vlastitih kostiju. Ubrzo više neće osjećati prste na rukama i
nogama.
294
A zatim će prestati drhtati. Više joj neće biti hladno. Blistavi

kristali leda pokrit će njezine usne i trepavice, priljubit se uz cijelo
njezino lijepo lice, toliko čvrsto da ih ni vruće suze ne bi mogle
otopiti. Jedino što Willow neće, poput njegove majke, umrijeti s
djetetom u naručju, nego s djetetom u utrobi.
Umrijet će a da nikada neće saznati koliko mu je stalo do
nje i njihova djeteta, i koliko ih oboje voli.
Ponovno je rukama pokrio lice. Negdje, u nekom mračnom
dijelu svoje duše, vjerovao je da nema što izgubiti bude li i dalje
živio u uvjerenju da to što osjeća prema njoj nije ljubav. Jer ako si
to prizna, možda bi ju mogao izgubiti kao što je izgubio i majku.
Netko ga je nježno pomilovao po kosi. Na trenutak,
preplavila ga je suluda pomisao da se Willow nekim čudom
vratila, ali ne, kada je podigao glavu pred njim je stajala Beatrix.
Lice joj je bilo obliveno suzama.
– Sve je to moja krivnja, gospodine. Ali kunem vam se,
nisam joj željela nauditi. Ponijela se prema meni bolje nego moja
vlastita majka.
Zanemarivši Blancheino zgražanje, Bannor je djevojku
privukao u naručje i pomilovao je po kosi. – Ne plači, dijete –
rekao je. – Pronaći ću je. Tako mi svega na svijetu, hoću. Dovest
ću je kući – odlučno je dometnuo i čvrsto zatvorivši oči, u
mislima zamolio Boga za pomoć. Jer bio je svjestan da će mu
Božja pomoć biti itekako potrebna. U protivnom neće moći
izvršiti što je obećao. Iskreno se nadao da mu Bog i ne bi dopustio
da takvo što obeća, ako mu ne bi bio spreman pomoći.
– Čujete li? – naglo je upitao Desmond, skočivši na noge.
Bannor ga je zbunjeno pogledao. Jedino što je mogao čuti
bilo je Beatrixino šmrcanje i štucanje. Prebacio joj je ruku prema
295
ramena i poveo je k Fioni. Odjednom, sinulo mu je što je njegov

sin želio reći.
Vjetar je prestao zavijati. Izvana je dopirala samo tišina.
Bannor je požurio prema vratima i širom ih otvorio. Nošene
povjetarcem, rijetke pahulje snijega dotakle su mu lice poput
majušnih anđela; srebrni mjesec veselo mu je namignuo kroz
raspršene oblake.
Bannor je zamalo pao na koljena i zahvalio se Bogu. No
odmah potom prisjetio se da se prvo mora pozabaviti zadatkom
koji mu je Bog namijenio.
Bannor Smioni bio je spreman za boj. Preko tunike boje

šafrana urešene grbom, nosio je žičanu košulju, a o pojasu, s
jedne strane korice s mačem, a s druge, korice iz kojih je virila
draguljima optočena drška ubojitog bodeža.
Izraz lica bio mu je ozbiljan, pogled ubojit. Ovoga puta ne
kreće u bitku za obranu domovine. Niti u boj za obranu vlastite
časti. Nego za nešto što mu je vrijedilo više od ičega što bi mu
kralj mogao ikada ponuditi kao nagradu.
– Još jednom vas molim, gospodine. Dopustite mi da vam
se pridružim – rekao je Hollis. – Nije u redu da u potragu za
suprugom odete bez mene. Zacijelo ću vam trebati.
– Ne, nećeš – odvratio je Bannor. – želim da ostaneš ovdje.
Počne li oluja uskoro opet divljati, netko se za vrijeme mojeg
odsustva mora pobrinuti da se život ovdje nastavi odvijati bez
prevelikih poteškoća – rekao je pa kratko zašutio. – I za moju
djecu – dometnuo je, bolno namrštena čela.
– Fiona i Netta su savršeno sposobne pobrinuti se za njih –
rekao je Hollis. – Mrzim se osjećati beskorisno. Želio bih vam na
296
neki način pomoći, a ostanem li ovdje, ne mogu ama baš ništa

učiniti.
– Možeš – odvratio je Bannor i dugim koracima uputio se
prema vratima. – Pođi u kapelicu i moli Boga da ju pronađem –
preko ramena mu je dobacio i izišao.
Mladi vojnik stajao je pred vratima, držeći za uzde njegova
pastuha. Bijel kakav je bio, pastuh je izgledao kao da je izronio iz
snijega, poput nekakvog mitskog zmaja.
Bannor se bacio u sedlu, mahnuo Hollisu i potjerao pastuha
u kas.
No nije uspio izjahati iz zamka. Ne još.
297
TRIDESET PRVO POGLAVLJE
Desmond, Ennis, Mary, Hammish, Edward, Kell i Mary

Margaret, bili su uredno poredani jedno do drugoga, kao i onog
dana kada su čekali dolazak njihove nove majke. Jedina razlika
bila je u tome što su sada čekali njega, i to u sjedalima njihovih
konja. Izuzev Mary Margaret koja je uzjahala ponija. Srećom,
pomislio je Bannor, jer mogla je i svinju.
Mary Margaret naoružala se lukom i strijelama – istim
onim iz kojeg je Willow ispucala strijelu u njegovo rame. Ostali su
se naoružali dugim vilicama i batičima za meso. Umjesto štitova
u rukama su držali pladnjeve i tave. Hammish se naoružao
toljagom, a Edward vilama. Bilo je očito da su se spremili za
bitku, kao i onog dana kad su u se uputili u njegovu kulu, spasiti
Willow iz zarobljeništva njegovih poljubaca.
Svi do jednoga zurili su njega, čekajući njegovu naredbu.
– Maknite se u stranu – zapovjedio im je. – U protivnom ću
vas morati zatočiti zbog neposluha.
Desmond je podbo svoju pjegavu kobilu i stao pred njega.
Možda zbog širokog bijelog povoja preko čela ili plavojke koja je
sjedila iza njega, rukama ga čvrsto držeći oko struka, odjednom je
djelovao starije i ozbiljnije.
– Želimo ti se pridružiti u potrazi, oče – rekao je. – Nije
samo tebi stalo do Willow, nego i nama.
298
– Znam, sine. No luđak koji ju je oteo očito je spreman na

sve. Neću riskirati da naudi bilo kome od vas.
– Taj luđak je moj brat – podsjetila ga je Beatrix. – Vjerujem
da bih ga mogla urazumiti.
– Što ako ga ne uspiješ urazumiti?
– Onda činite s njim što god vas volja.
Bannor ih je polako okružio pogledom. Znao je da su puno
teži protivnici nego što bi itko pomislio. Bili su lukavi i odlučni. A
upravo te dvije osobine čine dobrog ratnika.
– Molim te, oče – rekao je Desmond. – Nemoj nas opet
razočarati. Želimo ti pomoći pronaći tu gnjidu od čovjeka koja je
otela Willow.
Bannor se osmjehnuo. – Tako mu Bog pomogao kad ga
pronađemo – odvratio je Bannor i na njihovo veliko veselje
postavio se na čelo kolone i poveo ih u potragu za Willow.
Ušavši u kapelicu, Hollis je zatekao Nettu kako kleči pred

oltarom. Gledajući je kako se moli, zatvorenih očiju i lica koje se
kupalo u svjetlosti svijeća, nije mogao ne pomisliti da je lijepa
poput Madone. Trenutak potom zabrinuto je svrnuo pogled k
nebu i zamolio Boga da to ne shvati kao svetogrđe.
Kad je stao kraj nje, kratko ga je pogledala, porumenjela i
brzo ustala, kao da je činila nešto nepoćudno, a ne molila se
Bogu. Trenutak potom, pogled joj je postao uobičajeno oprezan, a
držanje hladno i ukočeno.
Došlo mu je da glasno opsuje.
– Molila sam se za našu gospodaricu – rekla je, prkosno
podigavši glavu. – Doduše, vjerojatno sumnjate da bi molitve
jedne prostitutke mogle biti uslišane.
299
– Upravo suprotno. Nije li se Isus Krist nakon uskrsnuća

najprije ukazao Mariji Magdaleni, ženi sumnjive reputacije?
– Možda, no mnogi njegovi sljedbenici bi bez oklijevanja
bacili kamen na mene, a da se ne bi ni upitali jesu li oni ikada išta
zgriješili.
– Lady Willow zacijelo nije jedna od tih. Kad bi bila, ne
biste se molili za nju.
Slegnula je ramenima, no po izrazu njezina lica nije bilo
teško zaključiti da je zabrinuta. – Uvijek je bila ljubazna prema
meni. Kao i lord Bannor – rekla je i kratko mu se naklonila. – Do
viđenja, gospodine. Ostavit ću vas da se u miru pomolite.
– Molim vas, ostanite – rekao je, umoran od njihova vječnog
nadmudrivanja.
Već je prošla kraj njega, no okrenula se i pogledala ga ravno
u oči. – Ako želite uživati u mojem društvu, morat ćete to platiti –
izazovno je odvratila. – Šiling za uobičajeno kraćenje vremena, a
dvostruko ako želite...
Naglo ju je uhvatio za zapešće. Nikad dotad nije učinio
takvo što. Nije se usudio ni dotaknuti je. I što god mu rekla – a
znala je biti prilično drska – nikad dotad nije si dopustio staviti joj
do znanja da je pretjerala. – Zar doista mislite da ne vrijedite više
od toga? I da muškarac ne može poželjeti ništa drugo nego valjati
se s vama u krevetu? Možda samo razgovarati s vama? Ili čak u
tišini sjediti kraj vas?
Zabacila je glavu i ironično mu se osmjehnula. – Možete se
pretvarati da prema meni nemate nikakvih nečasnih namjera, no
ne možete prikriti da me želite. Vidjela sam kako me gledate i
znam što znači taj pogled. Vidjela sam ga u očima mnogih
muškaraca.
300
Bilo je to uistinu okrutno od nje, jer dosad je već mogla

shvatiti da on nije jedan od takvih muškaraca. Ispustio je njezinu
ruku i povukao se korak unatrag. – Neću i ne mogu zanijekati da
vaš želim. Štoviše, čeznem za vašim zagrljajem – priznao je. – No
ne bih se zadovoljio s noću ili dvije u vašem naručju. Želim vas
zauvijek, do kraja mojeg života. Koliko bi me to moglo stajati,
Netta? Ako vam moja ljubav i odanost nisu dovoljni, možda će
ovo biti – rekao je pa strgnuo s remena hlača baršunastu vrećicu i
bacio je pred njezine noge. Sudeći po zvuku, bila je puna novca.
Znajući da ne bi mogao podnijeti kad bi vidio kako se
saginje da ju uzme, okrenuo se i dugim koracima uputio se
prema vratima.
– Gospodine?
Nastavio je hodati. Neće se tako jeftino prodati.
– Hollise...
Zvučalo je više poput molbe nego poziva. Stao je i polako se
okrenuo.
Bez riječi, ispružila je ruku prema njemu. Baršunasta
vrećica i dalje je ležala na podu kraj njezinih nogu.
Ruka joj je podrhtavala, a oči su joj blistale su od suza. –
Biste li mi se pridružili u molitvi? – tiho je upitala.
Brzo joj je prišao i primio njezinu ruku između svojih.
I nije ju više pustio. Kleknuli su jedno kraj drugoga,
isprepleli prste i priljubili glave jednu uz drugu, moleći
Gospodina da u svojoj beskrajnoj dobroti spasi njihovu
gospodaricu.
301
***
Willow je uporno stavljala nogu pred nogu, probijajući se
kroz duboki snijeg. Cijelim svojim bićem vapila je za snom, no
znala je da ne smije odustati. Popusti li, neće se nikada probuditi.
Bilo je to poput zanosnog pjeva sirena. I kad god bi gotovo
popustila i predala se, čula bi šapat Bannorove majke. Hrabrila ju
je da nastavi hodati, da se ne predaje. Mogla bi se zakleti da je
čula njezin glas. Ipak, možda je to bio samo vjetar.
Hladnoća joj se uvukla duboko u kosti. Zubi su joj
cvokotali. Čarape su joj se smrznule, stopala utrnula.
Trebala joj je cijela vječnost kako bi shvatila da joj vjetar više
ne šiba lice sićušnim iglicama. Naglo je stala i pogledom okružila
veliko bijelo prostranstvo. Obasjano mjesečinom, izgledalo je
poput blistave vilinske prašine. Čak i u svojoj ledenoj okrutnosti,
prizor je bio veličanstven.
Odjednom, Stefan ju je udario po leđima. Pala je na koljena
i da se nije razljutila, možda bi pognula glavu, priznala poraz i
ostala klečati u snijegu. No toliko se razljutila da joj je krv počela
jače kolati venama, i to je bilo ono što joj je dalo snagu da ustane i
prostrijeli ga pogledom.
– Ljuti se koliko god te volja – promrsio je. – Ali da nisi
otjerala konja, sada bismo bili na pola puta do Škotske.
– Da ga nisam otjerala, sada bismo bili na dnu rijeke –
odbrusila je. – Zamalo si ga potjerao preko ruba litice.
– Samo zato jer si mi htjela iskopati oči!
– Oh, oprosti. Zapravo sam ti namjeravala iščupati jezik.
Zlobno joj se nacerio. – Previše si digla nos, Willow. Ako
misliš da si postala dama zato što si oprala lice i navukla otmjenu
haljinu, ljuto se varaš. Ili zato što si spavala s lordom –
302
podsmješljivo je rekao i vrhom palca pomilovao je po obrazu. –

Htio sam ti biti prvi – prošaptao je, zapuhnuvši je smradom iz
usta. – Prvi koji će te probosti.
Gadio joj se toliko da je gotovo povratila. Sada više nije
drhtala samo od hladnoće. – Ti ćeš pouzdano biti proboden kad
nas Bannor pronađe – ljutito je odvratila i odgurnula ga od sebe.
Nasmijao se. – Vjerojatno će biti sretan što te se riješio, tako
da može oženiti Beatrix. Za sve nas bi bilo bolje da je to odmah
učinio.
Odbila je biti žrtvom njegova ponižavanja i podsmijeha. –
Iskreno sumnjam da bi se riješio majke svojega djeteta – rekla je,
položivši ruku na trbuh.
Zagledao se u njezin trbuh. – Želiš li reći da ti je taj bijedni
kopilan već uspio napraviti dijete? – ironično je upitao, no nije
mogao prikriti strah u svojem pogledu.
Ponosno se uspravila. – Jest – samouvjereno je odvratila. – I
ako se nešto dogodi njegovu djetetu, na svijetu neće biti mjesta na
kojem ćeš se moći sakriti. To ti unaprijed jamčim. S time se nećeš
izvući.
Trenutak je šutio pa polako kimnuo glavom. – Istina –
složio se. – S time se vjerojatno ne bih izvukao – prijeteći tiho je
rekao i počeo odmotavati uže koje mu je bilo omotano oko pojasa.
Willow se naglo povukla korak unatrag, prekasno shvativši
da je podcijenila dubinu njegove zloće. Bio je duboko pokvaren;
izopačen i spreman na sve. – Što misliš učiniti s tim? – upitala je,
nadajući se da će ga možda ipak prizvati k svijesti.
Slegnuo je ramenima. – Ako ne mogu pobjeći od Bannorove
odmazde i ako mi je suđeno nestati s ovoga svijeta, nestat ćeš i ti
– rekao je i prije nego što je stigla pokrenuti obamrle noge i
303
pokušati pobjeći, čvrsto joj svezao zapešća pa nožem prerezao

uže i drugim komadom svezao joj noge.
Naravno, pokušala mu se oteti, no uzalud, bio je jači od nje.
– Ne možeš mi to učiniti, Srefane – rekla je, trudeći se prikriti
paniku u glasu. – Ne budem li nastavila hodati, smrznut ću se u
snijegu.
– Ne brini, draga sestrice – podrugljivo je rekao pa
provjerio je li uže dovoljno čvrsto svezano. – Tvoj odani suprug
će te pronaći. Ako ne prije, onda sigurno u proljeće, kada se snijeg
otopi.
– Stefane! – viknula je, ali uzalud. Otišao je a da se nije ni
osvrnuo.
Nastavila ga je dozivati. A zatim iz sveg glasa zvati u
pomoć, u nadi da će ju netko čuti. Prestala je tek kad je ostala bez
glasa. Isprva je poskakivala kako bi se zagrijala. A kad je pala,
valjala se leđima po snijegu poput prevrnute kornjače. Činila je
sve što je mogla. Bjesnila i psovala. Jer i to ju je grijalo.
Najzad, snaga ju je napustila i bila je prisiljena odustati.
Zagledala se u mjesec i proklela nepoštenu sudbinu. Toliko se
borila ostati na nogama, nastaviti se kretati i ne gubiti nadu da će
je Bannor pronaći. I sve to najzad se pokazalo uzaludnim. On
nikada neće saznati koliko je bila hrabra i ustrajna, i koliko se
borila za njihovo dijete. I još uvijek se borila, pokušavajući
olabaviti konopac kako bi oslobodila ruke. Ali nije mogla. Gorke
suze kliznule su joj niz obraze i zamrznule se prije nego su pale u
snijeg.
Savila se u klupko, pokušavajući zaštititi dijete u trbuhu od
ledenih udara vjetra. Snijeg je opet počeo padati, prekrivši je
paperjastim bijelim pokrivačem. Ubrzo, preplavila ju je ugodna
304
letargija. Bila je umorna i iscrpljena; postalo joj je uistinu teško

držati oči otvorenima. Ako bi ih samo nakratko zatvorila, ako bi
samo nakratko zaspala, možda bi joj njezin princ opet došao u
snove.
Više ga nije mogla zamišljati. Znala je kako izgleda.
Milovala je njegovo muževno lice, njegovo snažno, izranjavano
tijelo. Zatvorila je oči, naslonila obraz na jastuk od snijega i
utonula u san.
305
TRIDESET DRUGO
POGLAVLJE
Čim su stigli do zaravni na vrhu brijega, Bannor je konja

potjerao u galop. Otkad je otkrio tragove konjskih kopita u
snijegu, nada da će ju pronaći uvelike je porasla. Sudeći po
tragovima, ostali su bez konja. To ga nije pretjerano iznenadilo;
od idiota poput Stefana moglo se i očekivati da putem izgubi
konja. Životinja se dosad već vjerojatno vratila u Elsinore i
upravo uživala u toplini štale žvačući zob u svojem pregratku.
Preostalo mu je slijediti tragove stopa u snijegu. Bio je to
dobar znak – jer, dokle god ih ima, Willow je živa.
Problem je bio jedino u tome što je snijeg već neko vrijeme
jače padao, pa su tragovi postali teže uočljivi. A i vjetar ih je
lagano brisao.
Stvar je postala još gora kad su oblaci sakrili mjesec. Sjahao
je, pogledom okružio dolinu i promrsio tihu psovku. Što će sad?
Malo zatim, okružila su ga djeca. Nitko nije rekao ni riječ.
Jer nije se imalo što reći. Preostalo je samo čekati da mjesec
ponovno izađe iza oblaka.
Iako im se možda činilo da je dotad prošla čitava vječnost,
nisu dugo čekali. Mjesec se pomaljao iza guste koprene i obasjao
udolinu gotovo nadnaravno blistavim svjetlom.
306
Bannor je duboko uzdahnuo. Njegovi najgori strahovi su se

ostvarili. Vjetar je u međuvremenu pomeo tragove ljudskih
stopala u snijegu, i ponovno ga pretvorio u blistavo čisti bijeli
sag.
– Oče! Gledaj! – viknula je Mary Margaret uprijevši prstom
u nešto podno brijega.
Bannor je otro snijeg s trepavica i pozorno se zagledao u
dolinu. Jest, nešto je bilo tamo, nešto crno i gotovo prekriveno
snijegom, ali ipak. Možda... Willowin ogrtač? Pomisao da joj je
možda skliznuo s ramena, a Stefan joj nije dopustio da ga pokupi,
istinski ga je zgrozila. No bolje i to nego da... ne, o tome nije želio
ni misliti.
– Ostanite tu – naredio je djeci pa dobacio Desmondu uzde
svojeg konja i počeo se brzo spuštati u dolinu.
Barem jednom, bez pitanja su ga poslušali.
Sišavši u dolinu, usporio je korak pa duboko udahnuo kako
bi prikupio hrabrost. Oblaci su opet prekrili mjesec. Unatoč tome,
mogao je jasno vidjeti da se radi o Willowinom ogrtaču. Sve što je
želio bilo je glasno se nasmijati i podići ga visoko u zrak, kako bi
djeci pokazao da se ne radi o onome čega su se bojali.
Mjesec je ponovno izronio iz oblaka, kao vođen nekom
okrutnom namjerom da osvijetli svaku pa i najmanju pojedinost.
Jedan tamni, već sleđeni uvojak; kao iz bijelog mramora
isklesan dio lica i vrata; jedno vitko stopalo bez cipele.
Bez one cipele koju je nosio u unutrašnjem džepu, kraj
svojeg srca.
Pao je na koljena i počeo rukama otkopavati njezino tijelo iz
snijega. Malo potom, kad ju je privio k sebi, glasan jecaj oteo mu
307
se iz grla. Kao u magli, vidio je kako se Beatrix uputila niz brijeg i

kako ju je Desmond povukao natrag i čvrsto je zagrlio.
Prerezao je uže na Willowinim zapešćima i gušeći se u
tihim dubokim jecajima, otro joj snijeg s lica. Prošlost kao da se
vratila, i Bannor Smioni opet je bio isti onaj mali prestrašeni
dječak koji nije mogao razumjeti kako je njegova majka mogla
tako duboku usnuti i zašto ju ne može probuditi. Gledajući u
nepomično Willowino lice odjednom je shvatio da njegovu majku
nije ubila ljubav, nego nedostatak ljubavi.
– Milostivi Bože na nebesima, smiluj mi se – zavapio je pa
ustao, podigavši ju u naručje. I počeo je nježno ljuljuškati. – Volim
te, mila – prošaptao je. – Zavolio sam te od prvog trenutka kada
sam te ugledao i voljet ću te dokle god budem živ – zakleo se i
spustio poljubac na njezine hladne usnice. Tople suze su mu
poput proljetne kiše kapale na njezine obraze. Bio je toliko
preplavljen tugom da mu je trebalo nekoliko trenutaka kako bi
shvatio da je otvorila oči.
Zapanjio se toliko da je ustuknuo nekoliko koraka i zamalo
je ispustio iz ruku. – Gospode Bože... mislio sam da si mrtva!
– Mrtva? – smeteno je upitala pa rukom pokrila usta i
široko zijevnula. – Koje li gluposti! Zaspala sam i to je sve – rekla
je i kratko zadrhtala. – Smrzavala sam se od hladnoće, ali kad me
snijeg pokrio, postalo mi je ugodno toplo. Znala sam da ćeš doći
ako zaspem – dometnula je i nježno mu se osmjehnula. – Jer ti si
moj princ. Uvijek si mi dolazio u snove, čak i kad sam bila mala
djevojčica.
Odmaknuo je smrznute uvojke s njezina čela pa u nevjerici
odmahnuo glavom, još uvijek zbunjen njezinim čudesnim
uskrsnućem. – Tvoj princ?
308
Široko mu se osmjehnula. – Da. I moj muž. I muškarac

kojeg volim – rekla je i pomilovala ga po licu. – I otac mojeg
djeteta.
Bannor je zaboravio disati. Život je cvjetao u njegovim
rukama poput najljepšeg cvijeta. Zagrijao je Willowinu kožu,
obojio joj obraze, pokrenuo slatke sokove u njezinu tijelu.
Počeo joj je ljubiti kosu, čelo, oči i obraze. Djeca su ih
okružila, njihovi su mu veseli uzvici poput pjesme zvonili u
ušima. Doista je poput vrbe, pomislio je, ganuto promatrajući
svoju suprugu. Tanka i nježna, naizgled krhka. Ali ne, vrba se
povija na vjetru i nikada se ne slama. Ruke njegove žene bile su
poput grana vrbe, spremne pružiti utočište od svake oluje. Bila je
nježna, a ujedno nesalomljiva. I kao takva, duboko je pustila
korijenje u njegovo srce.
Nije mogao znati jesu li njegove riječi, suze i poljupci bili
čarolija koja je Willow probudila iz možda vječnog sna. No jedno
je pouzdano znao – ljubav nije bila njegovo prokletstvo, nego
spas.
– Volim te – prošaptao je i nježno je poljubio u čelo.
Dlanovima mu je obujmila lice i zagledala mu se duboko u
oči. – Znam.
309
EPILOG
Kad je zamkom odjeknuo ženski vrisak, Bannor je upravo

drhtavim prstima uhvatio kraljicu u namjeri da njome uzme
Hollisova topa.
– Dovraga – promrsio je i šakom lupio posred šahovske
ploče. Dakako, raspala se na dva dijela, a figure se razletjele na
sve strane.
Hollis je rezignirano pogledom okružio svoju palu vojsku. –
Uvjeren sam da bih dobio ovu partiju.
Bannor je ustao od stola i provukao prste kroz kosu. – Ne
možeš od mene očekivati da se usredotočim na neku glupu igru
dok moja žena trpi takve muke!
Hollis je slegnuo ramenima. – Nije se činilo da ste se time
osobito zamarali kad se radilo o Mary i Margaret.
– Tada sam bio u Francuskoj, budalo – rekao je i počeo
hodati po sobi poput životinje u kavezu. – Usto, nisam imao
pojma da je to tako strašno. Mislio sam da djeca izlaze iz žena... –
kratko se zamislio pa neodređeno odmahnuo rukom – kao iz
katapulta.
Hollis je zakolutao očima. – Prije bi bilo da na taj način
ulaze u njih – rekao je i odlučio promijeniti temu. – I, kako se drži
polubrat naše drage gospodarice? Ima li što novoga?
310
Na Bannoru je bio red da zakoluta očima. – I dalje odbija

izaći iz svoje ćelije. Boji se da ću opet dopustiti djeci da se malo
poigraju s njim.
Hollis se kratko nasmijao. – Nikada neću zaboraviti kako je
izgledao kad su ga dovukli u zamak. Leđa su mu bila načičkana
malim strijelama.
I Bannor se nasmijao. – Kad je šakom raspalio Hammisha
po čeljusti, ni u snu nije očekivao da će mu se nasmijati u lice. Još
manje je očekivao kako od boli danima neće moći uspravno
hodati, kad ga je Hammish zauzvrat šakom udario u trbuh. Mora
se priznati da mali ima tešku ruku.
– I ostali su mu se propisno revanširali. Nisam mogao
vjerovati kad sam čuo što su mu sve putem do zamka obećali
učiniti. Bogme su mu utjerali strah u kosti. Ne čudim se što ne
želi izaći iz ćelije; boji se da bi nešto od obećanog mogli i ispuniti.
Oboje su prasnuli u smijeh. Koji je – dakako – bio naprasno
prekinut čim su začuli još jedan vrisak, strašniji od prethodnog.
Bannor je na trenutak oklijevao pa odlučno zakoračio
prema vratima. No Hollis ga je tog puta pretekao. Stavio je stolicu
pred vrata, sjeo na nju i prekrižio ruke na prsima. – Fiona mi je
rekla da vas ne puštam odavde ako mi je život mio. A vama je
rekla da ostanete tu dok vas ne pozove. Muškarcima nije mjesto u
sobi u kojoj žena rađa.
– Sudeći po zvukovima koji otamo dopiru, ni ženama tamo
nije mjesto – promrmljao je Bannor.
– Mislio sam da ste neosjetljivi na bol.
– Na svoju bol, ne na njezinu – odvratio je pa zgrabio mač i
prislonio vrh na Hollisov vrat. – Jesam li ikada ikojeg svojeg
311
vojnika ostavio da se sam snađe u nekoj teškoj situaciji? Ako smo

zajedno krenuli u bitku, zajedno se i borimo, zar ne?
Hollis je uzdahnuo i podigao ruke. Što je drugo mogao?
Bannor se odmaknuo, pustio ga da ustane pa maknuo
stolicu, otvorio vrata i izišao.
– Rekao sam Fioni da bi vas trebalo lancima svezati za zid u
tamnici – promrmljao je Hollis i požurio za njim.
– O, ne! Ne dolazi u obzir – vrisnula je Netta i raširila ruke,

priječeći Bannoru ulaz u Willowinu sobu. – Ne možete sada k
njoj, gospodine. To se ne pristoji!
Budući da Bannor nije mogao mačem zaprijetiti ženi u
šestom mjesecu trudnoće, naglo se okrenuo i potražio pomoć
njezina supruga. – To je tvoja žena. Urazumi je.
– Moja ili ne, žena je – rekao je Hollis i kratko namignuo
Netti. – One ne mogu biti razumne.
Znajući Bannora, očekivao je puno režanja i praznih
prijetnji, ali ne i to da klekne pred njegovu ženu i nježno je uhvati
za ruku.
– Hej! – uzviknuo je Hollis i potapšao ga ramenu. – Kao što
ste me netom podsjetili, ona je moja žena, a ne vaša.
– I najbolja i najsuosjećajnija duša u Engleskoj – rekao je
Bannor i zagledao se u Nettu pogledom koji bi otopio i
najtvrdokornije srce. – Siguran sam da nikada ne bi mogla lišiti
ženu utjehe muža u trenucima njezine najveće patnje.
Hollisu nije preostalo drugo nego škrgutati zubima i gledati
kako se otpor njegove žene slama pod navalom Bannorova
šarma.
312
– Ah, valjda bih vas mogla pustiti da malo provirite – rekla

je. – Ali morate mi obećati da Fiona neće saznati kako sam
popustila pred vašim nagovaranjem.
Bannor joj je oduševljeno poljubio ruku. – Obećavam – bez
oklijevanje je izgovorio. – Kazat ću joj da je to bilo Hollisovom
zaslugom.
Prije nego što se Hollis stigao pobuniti, Bannor je širom
otvorio vrata i zakoračio u sobu. Istog trenutka začuo se ljutiti
vrisak i zemljani vrč poletio je u smjeru njegove glave. No uspio
se sagnuti pa se vrč razbio na dovratku.
Brzo zatvorivši vrata, izmijenio je pogled s Hollisom, ne
znajući kako bi reagirao na taj nepredviđeni napad.
Dakako, Hollis je samo slegnuo ramenima.
Shvativši da će se morati snaći bez njegove pomoći, Bannor
je u drugom pokušaju samo odškrinuo vrata i provirio u sobu. –
Želiš li da odem, mila? – upitao je.
– Ne – vrisnula je. – Dolazi ovamo!
– Želi da dođem k njoj – prošaptao je Bannor i široko se
osmjehnuvši Netti i Hollisu, ušao u sobu.
Netta je za njim tiho zatvorila vrata.
Bila je to najkrvavija i najteža bitka koju je ikada vodio. No

kad je bilo gotovo i kad je Fiona položila novorođenče umotano u
plahtu u ruke njegove žene, preplavio ga je osjećaj trijumfa jači od
bilo kojeg ikada doživljenog.
Odmaknuo je vlažne uvojke s Willowina lica i s
neskrivenim obožavanjem zagledao se u od ljutnje crveno lišce
svoje kćeri. Iz sveg glasa je plakala.
313
– Prije nego što si došla u moj život, mislio sam da mi je Bog

okrenuo leđa – tiho je rekao. – No prevario sam se. Pokazao se
neizmjerno darežljivim.
U potvrdu njegovih riječi, Netta je širom otvorila vrata i
pustila njegovu djecu u sobu.
– Smijemo li je vidjeti? – sramežljivo je upitao je Desmond,
držeći Beatrix za ruku.
– Mogu li se igrati s njom? – upitala je Mary Margaret i
privila na prsa lutku bez glave.
– Nemojte dopustiti Hammishu da je pojede – našalio se
Kell. – Mislim da je gladan.
Još netko ušao je za djecom.
Sir Rufus od Bedlingtona. Zanemario je oštro protivljenje
svoje supruge i došao ovamo kako bi bio uz kćer u tom, za nju
posebnom trenutku. Pognute glave prišao je krevetu, nesiguran
hoće li ga smatrati dobrodošlim.
– Oče! – uskliknula je čim ga je vidjela. – Veselim što te
vidim – dodala je i pružila mu ruku.
Primio ju je između obje svoje, kratko je stisnuo i nježno
poljubio. – Nadao sam se da ćeš ovoj staroj budali pružiti šansu
da dokaže kako može biti bolji djed nego što je bio otac. Znam da
to nisam zaslužio, no ako bi mi mogla ispuniti jednu želju... –
rekao je i šapnuo joj nešto na uho.
Kad je kimnula, toplo joj se osmjehnuo i u znak zahvalnosti,
položio ruku na srce.
Pustivši njegovu ruku, Willow je povukla Bannora za
rukav. – Tata bi želio da nazovemo kćer po mojoj majci. Imaš li
što protiv?
314
Bannor se nasmijao. – Ne, osim ako se nije zvala Mary ili

Margaret.
– Zaboga, moja majka je bila Francuskinja – rekla je i široko
se osmjehnuvši, šapnula mu njezino ime na uho.
Glasno je zastenjao i zakolutao očima, pa duboko uzdahnuo
i ispružio ruke kako bi mu Willow položila kćer u naručje.
Potom je ustao i okrenuo se prema svojoj djeci. – Dragi
moji, dobili ste još jednu sestricu – rekao je i svečano ih okružio
pogledom pa duboko uzdahnuo i kratko svrnuo pogled k nebu. –
Zvat će se Marie Marguerite.
Začuo se pljesak i veseli uzvici. Preplavljen ljubavlju i
ponosom, Bannor je podigao rub plahte i zagledao se u
novorođenče. Nikad u životu nije u rukama držao nešto tako
majušno. I krhko. I vrištavo. A tek krvavo!
Opazivši kako je problijedio, Fiona je brzo uzela dijete iz
njegovih ruku. U zadnji čas, jer...
Lord Bannor Smioni, ponos Engleza i strah i trepet
Francuza, onesviješten se skljokao u krevet kraj svoje žene.
– SVRŠETAK –
315

Teresa Medeiros Šarmantni Princ

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Teresa Medeiros Šarmantni Princ

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Book as passion & BalkanDownload

Lady Willow od Bedlingtona cijeli je svoj život provela u

Osmjehnuo se i kratko joj namignuo. – No kralj će biti

– Naravno, mila – odvratio je. – Tko ne bi volio moju malu

Najzad, lady Blanche izronila je iz kočije, odjevena u svilu,

Willowinim neugodnim iznenađenjima kao da nije bilo

Želudac joj se stisnuo u čvor. Znala je što vide pred sobom.

– Ne duri se, drago dijete – rekla je Blanche. – To je doista

Sinovi su Božji dar, plod utrobe njegova je nagrada.

Lord Bannor Smioni žurno je koračao polumračnim

No nikad prije nije se suočio s tako strašnim i okrutnim

nekim poput njega. Odlučno je prišao prozoru, širom ga otvorio i

Hollis je mudro prikrio osmijeh. – Rekao bih da su

– Kako bilo, ne možete ostatak života provesti zaključani

blagoslov kralja i njegovu zdušnu potporu. Čim je njegov brat

Bannor je kratko kimnuo pa je Hollis pustio u sobu irsku

– Jest, ali ona je već u godinama – rekao je Bannor. –

Hollis je duboko uzdahnuo pa utaknuo pismo pod pojas.

previše neugledne. Neke su bile premlade, neke prestare. O

njihovo vilinsko kraljevstvo – rekao je i spustivši se na koljeno,

– I bolje od toga – odvratio je. – Madonu.

– Ako smjesta ne siđeš, strest ću te sa stabla, bijedni mali

No preduhitrio ju je i sam se podigao u sjedeći položaj. –

podarila mu nasljednika. Dakako, nikada ga na to nije prestala

Blanche se pokazala previše rastrošnom i time svojeg

Bilo je uistinu zanimljivo promatrati ih. On, prosijede

Willow nije čula što je muškarac odgovorio jer netko ju je

nismo u krvnom srodstvu, ali ipak si mi brat. Kralj nikada ne bi

Njezin spektakularan ulazak na scenu Hollisa je prilično

Budući da nije imala miraz, vjerojatno joj nije preostalo drugo

okrenuvši prema Hollisu, pogledala ga ravno u oči. – Je li istina

Malo šunke, gospo?

su bila viša, šume gušće. Nigdje nije bilo pitomih brežuljaka,

njim sa zavežljajem obješenim o štap. Možda je mislio da je od

će požaliti tu nepromišljenu odluku. Bila je to činjenica s kojom se

Zavalila se u sjedalo i prekrižila ruke u krilu. – U redu –

Sagnuo se i nježno ga pomilovao po zamršenoj kestenjastoj

– Jesu li se djeca već okupila kako bi dočekala svoju novu

Manje iskusan i oprezan čovjek još bi joj i povjerovao,

– Hm, da – promrmljao je Bannor i svrnuo pogled na

Bannor se kratko uštinuo za nos. Od samog pokušaja da

Bannor je zaustio da joj kaže kako mu ne treba žena koja će

Oklijevajući izići, Willow je uputila Hollisu dug nesiguran

Pomislivši to, naglo je porumenjela i spustila pogled na

Gledajući pred sobom ljepoticu koja je postala njegova

Desmond se odlučio umiješati. – Jasno da ona nije tvoja

krilima i graktati. Mala dlakava životinja spustila se niz nogavicu

mislima o supruzi, nego s djetetom koje se meškoljilo u njegovom

Willow je ukočeno sjedila u kočiji, ruku stisnutih u krilu i

je gurnuo bebu u ruke, kao da očekuje da se rastopi od sreće i

Willow je naglo otvorila vrata, izišla iz kočije i oprostila se

Dok su hodale širokim kamenom popločanim hodnikom,

– Priča se da može oploditi ženu i ako joj se samo duboko

Vidjevši svoj odraz u prozorskom staklu, zamalo se glasno

Nije joj preostalo drugo nego u samoći pričekati svojeg

– Daj mi jedan dobar razlog zbog kojeg te ne bih sastavio sa

– Kad sam je prvi put ugledao, imala je pletenu kapu na

krhkom i nježnom stvorenju poput nje? Poželio je Rufusa od

živjeti u celibatu. Siguran sam da bi vaša žrtva bila ugodna Bogu.

– Cijenim tvoju plemenitu namjeru, Hollise, no takvu žrtvu

Willow nikada ne bi pomislila da bi joj moglo nedostajati

zastrtoj debelim zastorom. Ako je mislila da će tamo pronaći

Bannorov odlučan korak postao je poprilično nesiguran kad

penjao k jednoj od svojih žena, devet mjeseci poslije rodilo bi se