ONA I ON

Bili su iz susjednih sela, ali se nisu poznavali do tog ljetnog popodneva kad su svratili
do prodavnice u kojoj se snabdijevao cijeli okrug.
On je došao sa njive samo da kupi cigarete, a ona je kupila dvije vreće brašna od po
50 kila.
Skoro nije mogao da povjeruje kad je djevojka s lakoćom podigla jednu, zabacila
preko oznojenog vrata i pošla prema izlazu gdje je bila ostavila kolica s gumenim
točkom koja su valjda i služila samo za krupniji teret.
“Mogu li ti pomoći”, rekao je dok je drugu vreću već držao ispod ruke kao da će u
šetnju sa njom.
“Za takvu snagu ne trebaju kolica”,rekla je.
“Ali treba djevojka”, odgovorio je i samo spustio vreću na onu prvu.
Sljedeće subote su se sreli na igranci i on je nekoliko puta upadao u kolo tik do nje
trudeći se da osjeti čija ruka je vlažnija. Usput je pomišljao od kakvog li je materijala
ona bluza što uspijeva da joj zadrži grudi da ne iskoče napolje.
Ni danas se ne sjeća kako ju je upitao da se uda za njega, ni šta je odgovorila, ali je
svadba ugovorena istog mjeseca.
Oboje su bili u zrelim godinama, a njihovi vršnjaci su već upisivali djecu u osnovne
škole.
Bili su sigurni da nigdje nisu zakasnili.
On je radio kao noćni portir u fabrici obuće, ona je bila domaćica.
Dane su provodili na njivi i onako snažni i vrijedni sticali.
Malo mu je smetalo što svake noći ne može da omiriše onaj vrat na koji je sa lakoćom
zabacila vreću brašna, ali je bivalo i kišnih i zimskih dana kad se nije moralo u njivu.
Nekako sa završetkom gradnje nove kuće dobili su ćerku i sina i svijet je izgledao
mnogo ljepši nakon nedeljnog ručka po povratku iz crkve. Bili su srećna porodica.
Onda je počeo rat, a bilo je tu još susjednih sela osim njenog.
Odveli su ga u zatvor jer oni koji su ga tamo odveli nisu nikad priznavali da je to bio
logor. Ona je uspjela da pobjegne s djecom na sigurno i dvije godine nije ništa znala
za njega. Onda je on razmijenjen i prvi put su se posva|ali. Ona je htjela da idu negdje
u svijet jer su im to njegovi logorski dokumenti omogućavali, a on je htio da se bori.
Da mu neko od komšija šta ne prigovori poslije.
Spremala ga je za smjene, stavljala u ranac sve što su imali i krišom se molila da ga
meci zaobilaze.
Kad se rat završio, prvi put joj nije ništa odgovorio. Na svoje više nisu mogli, ona je
htjela kao i drugi, u bijeli svijet, a nisu imali ni gdje, ni od čega da žive.
Izabrali su Australiju, mada su mogli i Kanadu i Ameriku. Tad je uvidio kakva je
prednost biti u logoru, nudi ti se čitav svijet.
U početku im je svima bilo dobro.
Socijalno im je davalo više nego što treba, djeca krenula u škole, oni raznosili reklame
i čistili po kućama, a trošili su, po navici, malo.
Ona je brzo naučila engleski i prva počela da se javlja na telefon. On je malo kasnio i
nadao se da će konačno shvatiti zašto se taj vražiji jezik drugačije piše, a drugačije
govori. Nije mu išlo od ruke.
Onda je ona rekla da joj onaj advokat, čiju kuću čiste, nudi puno zaposlenje, ali da im
i čuva djecu i sprema obroke. Od reklama i socijalnog se ne može kupiti kuća.
On može da čisti jednu fabriku u noćnoj smjeni, tamo ne treba puno engleskog i biće
oboje zaposleni. Tek tad mogu da dobiju kredit za kupovinu kuće.
Nije mu bilo lako što više nije glava porodice, ali je shvatio da to u Australiji i nije
kakva bruka i da ga komšije ne znaju.
Smetalo mu je što ga ro|ena djeca izbjegavaju kad do|e po njih da ih poveze iz škole.
Smetalo mu je što su počeli da izlaze, a da ga ne pitaju i što se ćerka budibogsnama
oblači.
Kad mu je nešto odgovorila jednom prilikom ošamario ju je i samo zahvaljujući onom
advokatu koji mu je zaposlio ženu nije omirisao zatvor, a ćerku mu nisu dali drugoj
porodici na staranje.
]utao je do bola i jedino bi se razgalamio rijetkim prilikama kad popije na zabavama
gdje su stizali pjevači iz otaxbine.
Molio je da se vrate, ali njega već niko nije uzimao za ozbiljno.
Smetalo mu je što opet noću ne može da omiriše ženin vrat prije spavanja i što mu
ona koleginica - čistačica iz Sudana, više uopšte ne izgleda neobično.
Jednom se zagledao u taj drugi oznojeni vrat i pomalo iznenadio kad je osjetio da ni
taj znoj ni slučajno nema neprijatan miris.
Sam se nasmijao kad se sjetio da nije znao da li govori da je udovica ili ga zove da
peru prozore kad je svojim akcentom izgovorila neku englesku riječ.
Bože, pomišljao je, pa mogao bih kantu s vodom i mopom da joj stavim na stražnjicu,
a da se ni kap ne prospe.
Onda se jednog petka brzo vratio s posla jer se nije osjećao dobro i zatekao svoju ženu
kako u spavaćici pije vino s onim advokatom.
Od njega je zatražio rastavu braka,(znao je da ne smije da ga udara), našta mu je žena
rekla da se nije obratio na pravu adresu, ali da je pogodio vrijeme.
Bio je siguran da je već dobila sve instrukcije od tog čovjeka i da se samo čeka crno
na bijelo, a da je on propustio priliku da istinski spozna razliku crnog od bijelog.
Bilo je prošlo više od 10 godina od dolaska u Australiju.
Djeca su pozavršavala škole i već neko vrijeme nisu živjeli sa njima.
Insistirao je da se razvedu u otaxbini, ona nije htjela ni da čuje, da možda tamo ne
okrene ploču. Nagovori na pomirenje su propali.
Za kuću su dobili skoro četiri puta više nego što su platili, ljudski su to podijelili i
nastavili da žive još oko pola godine u Australiji.
U me|uvremenu se nisu ni vi|ali ni razgovarali.
Jednom je on izveo onu koleginicu iz Sudana na večeru i napio se. Poslije toga se više
ničega nije sjećao.
Ona je još malo radila kod advokata i onda osjetila da je još malo šta veže za
Australiju. Djeca su sve rje|e navraćala.
Gotovo u isto vrijeme, ne znajući jedno za drugo, vratili su se u svoja susjedna sela.
Ona je obnovila kuću, on je kupio drugu jer se roditeljska nije mogla ni popraviti, a ni
jedno nije pomišljalo da popravlja onu koju su zajedno stekli.
Oboje su se nadali da će započeti neke poslove od kojih će mirno živjeti pod starost.
Ona se raspitivala po advokatskim kancelarijama treba li kome znanje engleskog, on
je, kao poslodavac, tražio radnike za noćno čišćenje fabrike i trajalo je koliko je
trajalo.
Djeca su jednom svratila u oba sela i sa zgražanjem pitala kako mogu tamo da žive.
Začudo, nije bilo previše starih komšija i niko nije postavljao neugodna pitanja.
Onda je ona jednog dana svratila u prodavnicu po cigarete, a on je htio da kupi
kilogram brašna.
Našli su se na istoj tezgi i prepoznali da su se već negdje vi|ali.
Taman je htio da podigne svoju vrećicu sa pulta kad ga je upitala:”Mogu li ti
pomoći?” Oboje su se nasmijali.
Ona i on su se prije par mjeseci vratili u Brizbejn. U isto vrijeme. Da posjete djecu i
da se malo od nečega odmore.
U me|uvremenu dolaze u srpske klubove na zabave i igraju kolo jedno do drugog.
Kladim se da će uskoro zatražiti i ponovno sklapanje braka,(ona je ionako zadržala
njegovo prezime), ali ne vjerujem da će za to tražiti pomoć od onog advokata.
Šta je sa onom čistačicom iz Sudana, ne znam.
To su već neka privatna pitanja za njega i za nju.

Dragan Tepavčević