RADOJA, PO DRUGI PUT SA MNOM U SJEĆANJE

Proces zaboravljanja srpskog jezika u tuđini je neminovnost. Možete se upinjati iz

petnih žila, nabavljati nove knjige na maternjem jeziku, iznova iščitavati ponesene
požutjele stranice izdanja koje su vam nekad značile koliko i življenje, pregledavati
kasete sa desetak puta odgledanim domaćim filmovima, razmjenjivati pisma i poruke
s dragim ljudima u otadžbini, džaba.
U okruženju u kojem i vaša djeca ne izgovaraju riječ “hvala” na maternjem jeziku,
(dobro je da još na nečem zahvaljuju), i u kojem pratite vijesti na televiziji s naporom,
razrogačenih očiju kao da to pomaže sluhu, hvatate sebe kako ste zaboravili kako se
ono kaže “osiguranje” na lijepom i čistom srpskom.
Na sjedeljkama s prijateljima koji su “came from”bliskih predjela i gradova,
vokabular vam se svodi na par stotina riječi, ne računajući one kad horski pjevamo
šlagere iz sedamdesetih, sve rjeđim povodima.
Zato me je i iznenadilo kad sam se prisjetio i izlanuo “nakurnjak”.
“Kakva je razlika između mora i okeana?” pita Peđa oca, mog druga Slobodana.
“Velika”, odgovara Slobodan i Žuti.
Peđa čeka koji trenutak i pošto nema nikakvih dodatnih objašnjenja, otrča ponovo u
valove.
“Ogromna”, dodajem, ali me dječak ne čuje, a ja više nisam siguran da bih još nešto
pametno smislio.
Ako kažem da nema ništa besmislenije od odlazaka na okean, ako već nema mora, još
onakvog kakvog smo imali, Peđa ne bi razumio.
Dječak zna da na okean svi idu vikendom i nema veze što se mora mazati nekim
kremama svaka dva sata, što mora da pliva isključivo između zastavica, što ajkule
vrebaju na svakom neoznačenom mjestu, što od dodira meduza stradaju svake godine,
okean je okean, velika voda koja nas dijeli od zemlje kojoj smo pripadali, samo
nepregledna baruština i ništa više.
Da mu ispričam priču o Hemingvejevom starcu koji se borio sa sabljarkom, samo bih
se zapetljao. Po svemu, mislio sam da je to okean, a u naslovu stoji “Starac i more”.
U pijesku mi se najčešće spava iako znam da to nije preporučljivo. Uostalom, mogao
sam spavati i kod kuće, a ne pored okeana, pa se trudim da potpuno ne opustim
otežale kapke od sunca, vjetra i pijeska.
Tange. Nemam ništa protiv tog izuma, pogotovo ako su na preplanulim loptama vitkih
djevojaka koje bi gotovo mogle i da hodaju po nemirnoj površini okeana,(nije
prepisano od Bajage, majke mi).
Taj drugačiji hod po vrelom pijesku mi je potpuno otvorio oči i pomogao da shvatim
da gledam u muško dupe.
Ne volim tu riječ, ali nije primjerena ni guzovi, stražnjica ili zadnjica, a mogao bih,
bez problema da nabrojim još tridesetak sinonima. Takve riječi se na maternjem
jeziku najteže zaboravljaju.
Zabuljio i Slobodan , ne vjeruje čovjek da muško čeljade ima potrebu da gologuzo
krene u masu, a kad se momčina slučajno okrenula, meni izleti:”Nakurnjak”.
Tačno tako su mi izgledali ti komadi obmotane tkanine koje mi je Radoja nekad
opisivao. Doduše, debljeg materijala i namjene.
Mislio sam da sam s komšijom Radojom već završio, a on me stalno prati, vreba,
uhodi, špijunira i čeka na sve moje nedoumice da uleti sa nekom gotovo
zaboravljenom primjedbom.
“Nakurnjak su u nas plele žene za svoje muževe. Ne vjerujem da su to činile i cure
jerbo nisu smjele priznat da znaju mjere za svoje dragane.
Ti znaš da u nas zna stisnut zima, da se trepavice zalijepe. I nozdrve Bogami. Ako
ništa drugo, slušo si o Igmanskom maršu.
Skupe se minusi u dno cipela pa bi najviše poželio porciju toplih ćevapa u dobro
naparenom somunu da u to noge turiš.
Puca srce, pucaju stabla duboko u šumi, blješti snježina ko staklo, a ti se smrzo ko
ono što kažu da je na prtini.
E, za taj vakat su nam žene plele nakurnjake. Od vune, jal’ vunice, za naprijed, za
ponos i ono što nas od žena razlikuje, sa šupljinom na vrhu, a tanko sa strane, tek da
natakneš, uvučeš, ušuškaš, ispod dugih gaća, za ne daj Bože, da ti se ne smrzne
mazalica ako te pritjera na minusima.
Svaka je to činila s ljubavlju, precizno, a da nije krojački milimetar koristila, danima,
ko da ćupriju zida, jer se takva stvar jednom za života pravi.
Kad je moja Zdravka plela to za mene, u cijelom srezu je nestalo pletiva jer je, jadna,
morala uzjamljivat. Vele da od doba Kraljevića Marka takav nakurnjak nije ispleten.
Četrnaest vojničkih potkapa se moglo načinit od iste količine i to za glavate momke,
ako vjeruješ“.
Banuo mi opet Radoja iznebuha, iz “Crvenog bana”, iz junačkih dana, epskih pjesama,
po drugi put na raskršću jezika.
Ne da mi da zaboravim, da otkliznem niz ove valove nečeg stranjskog, nepoznatog,
tuđeg, drži me za ruku u plićaku dok udaraju talasi i vuče oseka, pomaže da ustrajem
na komadu kopna, makar usamljenom, Robinzonovom, Guliverovom, svejedno, tu je,
osjećam njegovu blizinu, dah zavičajnog, prošlog, ali mojeg, bliskog, pripadajućeg,
dah svijeta gdje sam ispilio i zauvijek ostao, bar u sjećanjima.
Govorim mu Jesenjinovu pjesmu o keruši, a on veli da to imamo:
…“Jutros kučka oštenila štene,
pa ga liže, razumiš ti mene”…
Pokušam s NJegošem i “malo rukah, malena i snaga”, a on veli da zna:
…”Duge noći, niotkud pomoći,
teške noge, a nejake ruke”…
Vadim se s Lorkom i “Nevjernom ženom”:
“Na izmaku krajnjih kuća dodirnuh joj grudi snene”…, a on upada:
…”Curino me opržilo meso,
tri sam dana s nogama otreso”…
Zna, umije, pamti na jeziku otaca i praotaca, našem, zavičajnom, rođenom, srpskom.
“Dulje mogu ronit, nego čitat. Nije to za mene, ali kontam.
Roman ti je ko orman nečijih sjećanja. S velikim policama. Pisac malo zaviri tamo,
malo vamo, izvuče što mu treba i dok sve isprazni ispadne 500 stranica. Najmanje.
Zato i jesu pisci. Ja bi to zbrzo, ispričo šta jest i kako jest i niko ne bi čito.
Kod njih, napriliku, krene komšija kod komšije, ali polako. Zove se tako i tako, a
njiva preko koje se zaputio je pripadala nekom prije sedam vijekova. Onda priča
kome, a mene oči i ono dolje zaboli kome je to pripadalo. Vidi šljivu, ali ne ko što je
ja vidim.Te kora joj vaka, te cvjeta nako, te na nju se jednom penjala grofica iz onog
carstva, ko da je ona nešto važnija od mene kad sam se penjo, te kraj šljive orah koji
se osušio za vrijeme bune…
Dok dođe komšija do komšije, ja ne znam ni što mu je polazio, ni kako se koji zove.
Moro pročitat nazive petnaest vrsta šljiva pa o svakoj razmišljam.
A onad komšija digo obrvu. Ko da me je briga što je digo obrvu kad ništa pametno
nije kazo. Mogu i ja dizat do sutra popodne pa ništa.
Ko više naprđuje, taj je bolji.
Nigdje, brate, onog Lazarevića i po prvi i po drugi put.
Čeka sina, pije, a onaj bez noge, kratko i jasno, a svima nam plakat poslije čitanja.
Ovi novi, odužiše.
Bilo je i ranije – bio jednom jedan car pa imao tri sina. Onda kaže imena, a najmlađi,
najpametniji.
Ovi isto vele da je imao tri sina, ali prvog sa španskom groficom, drugi bolovo od
sušice, a treći bio moreplovac.
Dok objasni otkud prvi iz [panije, drugi umire u bolnici, a treći se tuče s domorocima
na Novom Zelandu. Više ne znam koji je koji.
Zato volim one”Nikad robom”. Sve nacrtano, kratko i jasno. Mirko nosio poštu,
Slavko pobio bataljon Švaba i sretno donijeli poruku do Titinog štaba. Za narod,
brate, široke seljačke mase.
Ne volim ormane. Ja sam ti za natkasne, male fine fioke, pretince, što bi rekla braća,
pregrade, police, takvo nešto. Ne piši romane, to su ti regali, spojeni ormani sjećanja.
Roman nema mjere, ko ni nakurnjak. More bit mali, a more bit veliki. Nije mjera u
tom. Svaka će ti žena reć. Džaba se falit:”Kad je lola pod brdom ubode, četiri je
jaranice vode”.
Pjesama ima, ali nigdje ne nađoh mjeru tom nakurnjaku. Nema. Kod ženskih postoji.
Precizno, tačno, izmjereno.
…”U curice, ko u magarice,
preko pice, dvije podlanice”…
Samo sam jednom čuo brentašku pjesmu. Brenta je ona sprava kojom se režu drva u
šumi i na pilani, nešto ko testera, ali golema.
…”Kito moja, dvaest i pet centi,
tri put sam te kratio na brenti”…
To je krajnja mjera, ali gdje mu je početna? Gdje je tu precizna količina koja je
trebala za nakurnjak, burazeru? Koliko mu je druga vune potrošila? Nema. Ništa
nema”.
Radoju sam u potonjem ratu vidio samo jednom.
Stajao je pored osušene šljive kraj koje je tek rodio orah.Pamtim da mi nikad nije
govorio pjesme iz onog rata, osim jedne:
…”Ječi mala iza lijeske,
ko ranjenik sa Sutjeske”…
Pitao sam ga ima li koja nova, ovovremena. Reče da ima:
…”Mila majko, ranjen sam u boju,
đe si išo, u guzicu moju”…
Sve mi se nešto slaže, ne samo u broju slogova, ni u rimi.
Kažem mu da je za mene oduvijek bio drugi Vuk Karadžić.
“Ne valja biti drugi”, veli Radoja,”danas, a ni ranije Vuk, a ni Karadžić nije
preporučljivo” i ode kod komšije Sretka koji često nadigne obrvu u razgovoru.
Ne mogu više o tangama, ako je od njih počelo. Ili o jeziku, na početku svega. Ni o
Radoji, po drugi put u mom sjećanju. Ni o ormanima koji su se pretvorili u romane.
Niočem, jer ne znam da objasnim razliku između mora i okeana.
Ni tangi, ni nakurnjaka.
Ništa na jeziku našem. Ništa.

Dragan Tepavčević