Millennium

Stieg Larsson, Muškarci koji mrze žene

Stieg Larsson, Djevojka koja se igrala vatrom
Stieg Larsson, Kule u zraku
David Lagercrantz, Što nas ne ubije
David Lagercrantz, Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu
Naslov izvornika Mannen som sökte sin skugga
© David Lagercrantz & Moggliden AB
Prvo izdanje Norstedts, Švedska, 2017.
 PROLOG

Holger Palmgren sjedi u svojim invalidskim kolicima u sobi za posjete i pita:

“Ta tetovaža zmaja, uvijek sam te htio pitati: zašto ti je toliko važna?”
“Zbog nečega s mamom.”
“S Agnetom?”
“Bila sam mala, šest godina možda. Pobjegla sam od kuće.”
“Mislim da se sjećam. Neka žena vas je posjetila, zar ne? Imala je
nekakav madež.”
“Izgledala je kao da joj vrat gori.”
“Kao da ju je spržio zmaj?”
 PRVI DIO
ZMAJ

12. - 20. LIPNJA

Švedski regent Sten Sture stariji dao je podići spomenik 1489. u slavu svoje
pobjede nad danskim kraljem u Bici kod Brunkeberga.

Na spomeniku - koji se nalazi u stockholmskoj prvostolnici - vitez Sveti Juraj

na konju podigao je svoj mač. Pod njime umire zmaj. Pokraj njih stoji žena u
burgundskoj narodnoj nošnji.

Žena predstavlja djevu koju vitez u toj drami spašava, a pretpostavlja se da je

kao model poslužila supruga Stena Sturea starijeg Ingeborg Akesdotter.
Djeva u nevolji izgleda kao da je se prizor baš i nije dojmio.
 1. poglavlje

12. lipnja

LISBETH SALANDER VRAĆALA SE iz teretane i tuševa kada ju je na

hodniku zaustavio šef čuvara Alvar Olsen. Zatim se o nečemu raspričao.
Možda se čak i malo uzbudio. Divlje je gestikulirao i mahao nekakvim
papirima. Ali Lisbeth nije čula ni riječi. Bilo je 19.30.
Pola osam bilo je najgore vrijeme u Flodbergi. Tada bi vani protutnjao
teretni vlak, a zidovi bi se zatresli i ključevi zazveketali dok je sve mirisalo
na znoj i parfem. U zatvoru nije bilo opasnijeg vremena od 19.30. Upravo bi
u to doba došlo do najgorih napada, neposredno prije nego što bi se zatvorila
vrata ćelija, dok bi buka željeznice i sveopći nered prikrivali nasilje. Lisbeth
Salander uvijek bi baš u to vrijeme gledala amo-tamo po odjelu, a Fariju Kazi
u tom trenutku zasigurno nije ugledala slučajno.
Faria Kazi, koja je sjedila u svojoj ćeliji njoj slijeva, bila je iz Bangladeša
i bila je lijepa i mlada. Iako joj je Lisbeth sa svoga mjesta mogla vidjeti samo
lice, nije bilo sumnje da su je šamarali. Glava joj se trzala lijevo-desno, a iako
šamari nisu bili prejaki, doimali su se gotovo ritualno. Što god da se zbivalo,
odvijalo se već duže vrijeme. To se vidjelo po dubini samoga poniženja, a i
po njezinoj reakciji. Bilo je jasno da je posrijedi maltretiranje koje se urezalo
duboko u njezino biće i slomilo joj svaku volju za otporom.
Šamare nitko nije pokušavao spriječiti, a u njezinu pogledu nije se vidjelo
nikakvo iznenađenje, samo tihi, trajni i bolni strah. Faria Kazi živjela je u
strahu. Lisbeth je to shvatila tek vidjevši joj lice, a to se poklapalo i s onim
što je primijetila i shvatila tih tjedana provedenih u zatvoru.
“Tamo”, rekla je i pokazala Farijinu ćeliju.
Ali kada se Alvar Olsen okrenuo, zlostavljanje je prestalo, a Lisbeth se
odšuljala odande, ušla u svoju ćeliju i zatvorila vrata za sobom. Izvana su se
čuli glasovi i prigušeni smijeh, kao i teretni vlak koji kao da nikada neće
prestati tutnjati i tresti se. Ispred nje su se nalazili bijeli umivaonik, uski
krevet, polica za knjige i radni stol, a na njemu njezini izračuni iz kvantne
mehanike. Da nastavi s njima - sa svojim pokušajima da definira
kvantnogravitacijsku petlju? Pogledala je svoju ruku. U njoj je držala nešto.
Držala je isti onaj papir kojim je Alvar maloprije mahao te je ipak i
usprkos svemu bila malčice znatiželjna. Ali na papiru je bila glupost, nekakav
test inteligencije i dvije mrlje od kave na vrhu prednjeg lista. Frknula je na to.
Mrzila je da je važu i mjere, pa je papir ispustila iz ruke i on se na
betonskom podu rasprostro poput lepeze. Na trenutak je posve zaboravila na
nj te je opet pomislila na Fariju Kazi. Nije uspjela vidjeti tko ju je šamarao.
Ali svejedno je to dobro znala. Jer iako isprva nije marila za atmosferu iza
rešetaka, protiv njezine volje uvukli su je u zatvorski život te je malo-pomalo
dešifrirala vidljive i nevidljive znakove i shvatila tko zapravo rukovodi
odjelom.
Odjel je nosio oznaku B, a zvali su ga i sigurnosnim paviljonom.
Smatralo ga se najsigurnijim mjestom u kazneno-popravnoj ustanovi, što se
posjetitelju ili bilo kome tko bi odjelom ovlaš prošao činilo prilično točnim.
Nigdje u ovome zatvoru nije bilo toliko čuvara, kontrola i rehabilitacijskih
programa. No ako bi se zagreblo ispod površine, vrlo brzo uvidjelo bi se da je
tamo nešto trulo. Čuvari su se pravili čvrstima, autoritativnima, pa čak i
suosjećajnima. No zapravo su bili slabići što su izgubili kontrolu i moć
prepustili neprijatelju, mafijašici Benito Andersson i njezinim gorilama.
Doduše, Benito se po danu ni po čemu nije isticala te se ponašala gotovo
poput uzorne zatvorenice. Ali nakon rane večere, poslije koje su zatvorenice
smjele vježbati ili primati posjete svojih bližnjih, ona bi preuzela kontrolu
nad zatvorom. Njezina strahovlada bila je najjača upravo nakon što bi se
vrata ćelija navečer zaključala. Zatvorenice su vukle jedne druge uokolo po
ćelijama, šaputale su se prijetnje i razna obećanja, Benito se sa svojom
bandom držala na jednoj strani, a njihove žrtve na drugoj.

Naravno, to što je Lisbeth Salander bila tamo i što je uopće završila u zatvoru
bilo je skandalozno. No okolnosti nisu bile na njezinoj strani, a da bude
iskrena, ona se protiv njih i nije baš pretjerano strašno borila. Njoj se to sve
doimalo poput idiotske digresije u životu te je već dulje razmišljala da joj je
posve svejedno nalazi li se u zatvoru ili bilo gdje drugdje.
Osudili su je na dvomjesečnu zatvorsku kaznu zbog povrede sigurnosti
računalnog sustava i kaznenog djela protiv opće sigurnosti, zato što se
umiješala u dramu do koje je došlo nakon ubojstva profesora Fransa Baldera.
Tada je na svoju ruku sakrila autističnog osmogodišnjaka i odbijala surađivati
s policijom jer je posve ispravno zaključila da istražni policajci u svojim
redovima imaju krticu. Nitko nije dvojio da je učinila pravu stvar i dječaku
spasila život. Glavni državni odvjetnik svejedno je vodio slučaj vrlo patetično
te se sud naposljetku priklonio njegovu tumačenju iako su porotnici mislili
drugačije, a njezina odvjetnica Annika Giannini odradila odličan posao. Ali
budući da Lisbeth Anniki nije mnogo pomagala, nisu imale šanse.
Lisbeth je tijekom suđenja kiselo šutjela i odbila se žaliti. Samo je htjela
da spektakl završi te su je baš kao što je i očekivala smjestili u Bjorngarda
Gard, ustanovu otvorenog tipa, gdje je dobila priličnu slobodu. Zatim se
doznalo da joj se prijeti, što i nije bilo toliko čudno s obzirom na to s kime se
zakačila, pa su je premjestili ovamo na sigurnosni odjel zatvora Flodberga.
To i nije bilo toliko čudno kao što je zvučalo. Svakako, smjestili su je na
odjel zajedno s najgorim zločinkama u zemlji, ali ona se nije bunila. Stalno je
bila okružena čuvarima, a činjenica je bila i da na odjelu već godinama nije
bilo prijavljeno nikakvo maltretiranje ili nasilje nad zatvorenicama. Osoblje
je čak bilo u stanju pokazati i impresivnu statistiku rehabilitiranih kriminalki,
no ta je statistika potjecala iz doba prije dolaska Benito Andersson.

Lisbeth su već na početku dočekale provokacije, što je također nije pretjerano

iznenadilo. Ipak je bila vrlo poznata zatvorenica, znana i iz medija, ali i
putem razmjene informacija u podzemlju. Benito joj je osobno prije nekoliko
dana tutnula u ruku papirić s porukom: Prijateljica ili ne? No taj je papirić
Lisbeth bacila za manje od minute - najviše zato što joj je bilo potrebno
pedeset osam sekunda da pročita poruku.
Nije marila za igre moći ni za prijateljske saveze. Usredotočila se na
gledanje i učenje, a nedavno je naučila i više nego dovoljno. Sada je
staklastim pogledom zurila u svoju policu na kojoj su stajali radovi iz teorije
kvantnih polja, a koje je posebno naručila prije nego što je otišla na
odsluženje kazne. U garderobi s lijeve strane nalazila su se dva odijela s
oznakom Uprave za zatvorski sustav, nešto donjeg rublja i dva para tenisica.
Na zidovima nije visjelo ništa, nikakve fotografije ni bilo što što bi je
podsjećalo na život na slobodi. Unutarnje uređenje u ćeliji zanimalo ju je
jednako kao i kod kuće u Fiskargatanu.
U hodniku su počeli zatvarati vrata ćelija, što bi nju obično oslobađalo.
Kada bi zvuci zamrli, a odjel utihnuo, Lisbeth bi se udubila u svoju
matematiku - u svoja nastojanja da pomiri kvantnu mehaniku i teoriju
relativnosti - te bi zaboravila na vanjski svijet. No te je večeri bilo drugačije.
Bila je razdražena, i to ne samo zbog zlostavljanja Farije Kazi ili
posvemašnje korupcije u zatvoru.
Bilo je to zbog posjeta Holgera Palmgrena otprije šest dana. On joj je bio
skrbnik kada je pravni sustav smatrao da nije sposobna brinuti se sama o sebi.
Posjet je bio prava mala drama.
Holger inače nikada nije izlazio iz svoga doma te je posve ovisio o
njegovateljima i asistentima koji su se brinuli o njemu u njegovu stanu na
Liljeholmenu. No uporno je zahtijevao da dođe, pa su ga ovamo dovezli
sanitetom i uvezli na njegovim invalidskim kolicima dok je soptao u masku s
kisikom. Svejedno joj je bilo drago. Holger i ona razgovarali su o dobrim
starim vremenima, a Holger se raznježio i postao sentimentalan. Lisbeth je
zasmetalo samo jedno. Holger joj je rekao da ga je posjetila žena po imenu
Maj-Britt Torell, tajnica klinike za dječju psihijatriju St. Stefan, gdje je
Lisbeth boravila kao dijete. Žena je o Lisbeth čitala u novinama te mu je dala
dokumente koje je smatrala vrlo zanimljivima. No Holger je tvrdio da su to
bili samo spisi dobro im poznatoga tipa u kojima je pisalo da su Lisbeth u
klinici vezivali za krevet i prema njoj se općenito odnosili vrlo loše. “Ništa
što bi ti trebala vidjeti”, rekao joj je. U spisima je ipak moralo biti barem
nečeg novog jer kada ju je Holger priupitao o tetovaži zmaja, a ona mu
ispričala o gospođi s plamtećim madežom, rekao je:
“Nije li ona iz Registra?”
“Molim?”
“Iz Registra za studije genetike i okoline u Uppsali? Čini mi se da sam to
negdje pročitao.”
“Vjerojatno u tim novim spisima”, rekla je ona.
“Misliš?” odgovorio je on. “A možda mi se samo zamutilo u glavi.”
Možda mu se samo zamutilo u glavi. Holger je ostario. No Lisbeth je
podatak svejedno zapamtila. Grizlo ju je to dok je poslijepodnevima u
teretani udarala boksačku krušku i dok je jutrima radila u keramičkoj
radionici, a grizlo ju je i u ovome trenutku dok je stajala u svojoj ćeliji i
ponovno gledala u pod.
I test inteligencije što se prosuo po podu kao da se promijenio, kao da
više nije bio ravnodušan, već je upućivao na to o čemu su ona i Holger bili
razgovarali, a Lisbeth na trenutak nije shvaćala zašto. Ali potom se sjetila da
joj je i žena s madežom davala da rješava različite testove. To bi uvijek
završavalo svađom i metežom, a naposljetku i njezinim bijegom u noć kada
je imala samo šest godina.
No u njezinu sjećanju najvažniji ipak nisu bili ni testovi ni bijeg.
Najvažnija je bila sumnja što je još tada počela rasti u njoj, sumnja da je u
njezinu djetinjstvu postojalo nešto bitno što ona nije razumjela te je sada
shvatila da o tome mora saznati više.
Naravno, uskoro će biti na slobodi, pa će moći raditi što hoće. No također
je znala i da šefa čuvara Alvara Olsena drže u šaci. Nije ovo bilo prvi put da
je okrenuo leđa prilikom zlostavljanja. Odjel kojim je rukovodio, a koji je bio
na ponos i diku Uprave za zatvorski sustav, moralno je propadao, a Lisbeth se
zato zapitala ne bi li joj Alvar Olsen mogao pomoći da se domogne onoga što
nitko ovdje nije smio imati - internetske veze.
Osluškivala je hodnik. A tamo su mrmljali čas ljubazne riječi, čas psovke,
lupali vratima i zveckali ključevima te su odjekivali koraci što su se gubili u
daljini. Potom je sve utihnulo. Samo je ventilacija zujala, što nije značilo i da
je radila. Bilo je nesnosno zagušljivo. Lisbeth Salander pogledala je u pod i u
test inteligencije te pomislila na Fariju Kazi, na Benito i na Alvara Olsena, a
zatim i na gospođu koja je na vratu imala madež u obliku plamena.
Sagnula se, pokupila papire, sjela za stol i požurila odgovoriti na pitanja.
Kada je završila, pozvonila je na srebrnkasti interkom na čeličnim vratima.
Alvar Olsen javio se nervozno i tek nakon nekog vremena. Rekla mu je da
mora odmah s njim razgovarati.
“Vrlo je važno”, naglasila je.
 2. poglavlje

12. lipnja

ALVAR OLSEN HTIO JE OTIĆI KUĆI. Htio je otići odande. Ali najprije je
morao odraditi svoju čuvarsku smjenu, riješiti papirologiju te, naravno,
nazvati svoju devetogodišnju kćer Vildu da joj poželi laku noć. Djevojčicu je
kao i uvijek pazila njegova teta Kerstin, kojoj je kao i obično rekao da
zaključa kuću i specijalnom policijskom bravom.
Alvar je sigurnosni odjel u Flodbergi vodio dvanaest godina, poslom se
jako ponosio te se smatrao pravim čovjekom za taj zadatak. Kao mlad spasio
je život svojoj majci, teškoj alkoholičarki, i rastrijeznio je. Uvijek je
strastveno stajao na strani potlačenih i zato nije bilo čudno što je završio u
Upravi za zatvorski sustav i vrlo si rano priskrbio jako dobar glas. No danas
od njegova starog idealizma nije ostalo mnogo.
Prvi potres nastupio je kada ga je žena ostavila samog s kćeri i preselila
se u Are sa svojim bivšim šefom. No sve iluzije mu je naposljetku dokraja
razbila Benito. Alvar je običavao govoriti da se u svakom kriminalcu skriva
nešto dobro. Ali u Benito se nije skrivalo ništa dobroga, usprkos tome što su
tu dobrotu mnogi tražili - njezini mladići, djevojke, odvjetnici, terapeuti,
sudski psihijatri, pa čak i dvojica svećenika. Benito se izvorno zvala Beatrice.
Promijenila je ime prema određenom talijanskom fašistu te je na vratu dala
tetovirati kukasti križ i kosu ošišala nakratko, a lice joj je bilo nezdravo
blijedo. Ipak, nije bila gadljivo ružna.
Usprkos svojem hrvački građenom tijelu odisala je određenom
elegancijom, te bi nemali broj ljudi opčinila svojom karizmom.
Većini bi ipak utjerala strah u kosti. Benito je - barem se tako govorkalo -
ubila troje ljudi parom bodeža poznatih pod nazivom kris ili keris, a o kojima
se plelo toliko priča da su i sami postali dio nepodnošljive, prijeteće
atmosfere na odjelu. Stalno su se pojavljivale priče da je najgore što se može
dogoditi da Benito objavi kako je u tebe uperila svoj bodež, jer tada te osudila
na smrt i praktično si već bio mrtav. Iako je većina glasina pripadala
kategoriji gluposti i rekla-kazala - posebno zato što su se bodeži nalazili na
sigurnoj udaljenosti izvan zatvora - one su ipak utjecale na atmosferu iza
rešetaka. Mitovi o bodežima tjerali su strah u kosti po hodnicima i činili da
Benito izgleda još više prijeteće. Sve je to bila jedna velika sramota, golemi
skandal. Alvar joj se pokorio.
A trebao je biti spreman da joj se suprotstavi. Bio je visok stotinu
devedeset dva centimetra. Imao je osamdeset osam kilograma, a tijelo
mišićavo i definirano jer se još kao tinejdžer tukao s pijandurama i svinjama
koje su mu zlostavljale majku. Ali imao je i slabu točku. Bio je samohrani
roditelj. Prije godinu dana Benito mu je prišla na zatvorskom dvorištu i
prošaputala mu na uho detaljan opis svih uskih hodnika i stubišta kojima
Alvar svako jutro mora proći da bi ostavio kćer u 3.A razredu, na trećem katu
škole Fridhemsskolan u Orebrou. Krv mu se sledila u žilama.
“Uperila sam keris u tvoju kćer”, rekla mu je. Više od toga nije bilo
potrebno.
Alvar je izgubio kontrolu nad odjelom, a raspad se proširio i na niže
slojeve u hijerarhiji. Ni trenutka nije dvojio da su neki kolege - poput onog
mlitavca Freda Strommera - upali u ralje korupcije. Najgore je bilo tijekom
ljeta, kada je zatvor vrvio nekompetentnim i uplašenim zamjenicima, a teški
zrak bez kisika u hodnicima povećavao napetosti i razdraženost. Alvar ni sam
nije znao koliko se samo puta probudio i zakleo da će ustanovu dovesti u red.
Ipak, nije mogao ništa, a odmagalo je i to što je upravitelj Rikard Fager bio
pravi idiot. Rikarda Fagera zanimala je samo fasada, a bijela fasada još je
uvijek bliještala, koliko god trulo bilo ono što se skrivalo iza nje.
Benitine oči paralizirale bi Alvara svako poslijepodne, a u skladu sa
psihologijom represije, slabio bi svaki put kada bi joj popustio. Kao da mu je
ispila krv, a najgore je bilo što nije uspijevao spasiti Fariju Kazi.
Fariju su osudili zato što je ubila svojeg starijeg brata gurnuvši ga kroz
veliki stakleni prozor u stockholmskom predgrađu Sickli. Ali ona karakterom
nije bila ni agresivna ni nasilna. Najčešće je u svojoj ćeliji čitala ili plakala, a
na sigurnosnom je odjelu završila zbog prijetnji i sklonosti samoubojstvu.
Faria je bila slomljeno ljudsko biće, napušteno od svih, čak i od društva.
Uistinu nije bila čvrsta, što se u zatvorskim hodnicima nije cijenilo,
pogledom nije odašiljala želju za poštovanjem, već je bila samo krhka
ljepotica oko koje se skupio čopor mučitelja i sadista, a Alvar se mrzio zato
što u vezi s tim ne čini ama baš ništa.
Jedino konstruktivno što je u posljednje vrijeme pokušavao bio je njegov
angažman oko nove djevojke, Lisbeth Salander. A to nije bila dječja igra.
Lisbeth Salander bila je čvrsta kučka, a o njoj se govorkalo jednako mnogo
kao i o Benito. Neke djevojke divile su se Salander, druge su je smatrale
napuhanom seratoricom, a treće prijetnjom za svoju poziciju u hijerarhiji.
Benito kao da se čitavim tijelom - svakim svojim mišićem - pripremala za
odmjeravanje snaga, a Alvar ni trenutka nije dvojio da je o Salander putem
svojih veza izvan rešetaka skupljala informacije, baš kao što je to učinila i za
njega i za svakoga drugoga na odjelu.
Svejedno se nije ništa dogodilo, čak ni kada su Lisbeth, usprkos tome što
je klasificirana u visokorizičnu skupinu zatvorenica, izdali dozvolu da preko
dana radi u vrtu i u keramičkoj radionici. Za keramiku uopće nije imala dara.
Gore vaze Alvar u životu nije vidio, a nije bila ni pretjerano društvena. Jedva
da je išta govorila. Kao da je živjela u svojem vlastitom svijetu te nije marila
za poglede ili dobacivanja, pa ni za gurkanja ili udarce koje joj je Benito
poskrivečki upućivala. Lisbeth se prema tome odnosila kao prema prašini ili
ptičjem izmetu, jednostavno bi to otresla sa sebe. Jedino je Fariju Kazi
pozorno promatrala.
Lisbeth ju je držala pod nadzorom te je vjerojatno već uvidjela koliko je
situacija ozbiljna. Možda će to dovesti do kakvog sukoba. Alvar nije mogao
znati. Ali to ga je zabrinjavalo.
Alvar Olsen ipak se i usprkos zloj sreći ponosio individualnim
programima što ih je razvio za svakog zatvorenika. U zatvoru nitko nije
automatski dobivao posao. Svaka zatvorenica dobila bi svoj raspored - ovisno
o problematici i osobnim potrebama. Neke su zatvorenice studirale puno
radno vrijeme ili samo dio. Druge su pohađale rehabilitacijske programe i
sastajale se sa psiholozima i socijalnim radnicima ili profesionalnim
savjetnicima. Lisbeth Salander moralo bi se - sudeći po njezinim spisima -
dati priliku da završi svoje školovanje ili da o tome barem porazgovara s
kakvim savjetnikom. Srednju školu nije pohađala, nije završila čak ni
osnovnu, a osim kraćeg zaposlenja u jednoj tvrtki za sigurnost i zaštitarstvo,
čini se da u životu uopće nije radila. Neprestano je imala problema s
vlastima, iako do sada nije bila osuđivana. Bilo bi je lako opisati kao
zgubidanku. Ali taj dojam bio je donekle pogrešan. Ne samo zbog novinskih
napisa koji su je proglasili svojevrsnom akcijskom junakinjom već i zbog
čitave njezine pojave, ali prije svega zbog jednog događaja koji mu se urezao
u pamćenje.
Taj događaj bio je jedino pozitivno ili iznenađujuće što se posljednjih
godina dogodilo na odjelu. Bilo je to prije nekoliko dana u blagovaonici
nakon rane večere u pet sati. Vani je kišilo. Zatvorenice su maknule svoje
tanjure i čaše, oprale ih i počistile prostoriju, a Alvar je sjedio na stolcu tik
pokraj sudopera. Tamo zapravo nije imao što tražiti. Jeo je s ostalim
osobljem na drugom kraju zatvora, a o blagovaonici su se brinule
zatvorenice. Takozvane zatvorenice upraviteljice Josefin i Tine - obje
Benitine kompanjonke - imale su svoj proračun, naručivale su namirnice i
pripremale obroke, čistile i brinule se da hrane bude dovoljno za svakoga.
Zatvorenice upraviteljice imale su posebni status. Hrana je u buksi davala
moć, tako je to uvijek bilo, te se nije moglo izbjeći da neke zatvorenice poput
Benito dobivaju više jela, a neke manje. Alvar je zato kuhinju često držao na
oku. U kuhinji se također nalazio i jedini nož na odjelu. Bio je tup i
pričvršćen za zid čeličnom žicom. Ali ipak bi ga se dalo upotrijebiti, a taj dan
povremeno ga je pogledavao dok je pokušavao učiti.
Alvar se želio maknuti iz Flodberge. Htio je bolji posao. Ali za tipa koji
nikada nije studirao i koji je radio samo u zatvorskom sustavu nije preostalo
mnogo izbora. Zato je upisao dopisni tečaj iz poslovne ekonomije te je čitao
o određivanju cijena opcija na dionice na financijskim tržištima dok se
zrakom širio miris popečaka od krumpira i pekmeza, iako, istini za volju, nije
razumio baš mnogo toga, ni uspijevao riješiti zadatke za vježbu. U tom
trenutku u kuhinju je ušla Lisbeth Salander da bi uzela repete.
Gledala je u pod doimajući se kiselo i odsutno, a budući da se Alvar nije
htio opet posramiti i još jednom s njome neuspješno komunicirati, nastavio je
sa svojim izračunima. Brisao je, brljavio, očito je iritirajući. Ona mu se
približila i zabuljila u nj i tada se posramio. Često bi se posramio kada bi ga
gledala te je upravo htio ustati da se vrati na odjel, kada mu je Salander
istrgnula olovku iz ruke i napisala mu nekoliko brojeva u knjizi.
“Black-Scholesove jednadžbe su precijenjene kada je tržište ovoliko
turbulentno”, rekla je i opet se izgubila, nimalo se ne obazirući na njegove
povike za njom.
Hodala je kao da on uopće ne postoji te mu je bilo potrebno neko vrijeme
da shvati što se to upravo bilo dogodilo. Tek je kasnije te večeri kada je sjeo
za računalo uvidio da ona ne samo da je na njegove zadatke za vježbu učas
odgovorila točno već je i s vrlo jasnim autoritetom kritizirala model za
određivanje vrijednosti financijskih derivata nagrađen Nobelovom nagradom.
Njemu, koji je na odjelu doživio samo neuspjehe i poniženja, to je bilo nešto
veliko. Sanjario je da je ovo početak njihova kontakta, čak i preokreta u
njezinu životu kada će ona napokon spoznati širinu svojeg dara.
Dugo je razmišljao kako da nastavi. Kako da je motivira? Naposljetku mu
je pala na pamet zamisao. Dat će joj da ispuni test inteligencije. U svojoj
radnoj sobi imao je gomilu starih testova i formulara preostalih od silnih
sudskih psihijatara koji su prodefilirali odjelom pokušavajući odrediti stupanj
psihopatije, aleksitimije, narcizma i čega god što je Benito po njihovim
pretpostavkama mogla imati.
Alvar je nekoliko testova i sam ispunio te je vjerovao da će djevojka koja
je onako jednostavno riješila matematičke probleme uspješno riješiti i tamo
neki test inteligencije. Tko zna, to bi joj možda moglo nešto i značiti. Zato ju
je nedavno i pričekao na hodniku kada je mislio da je prava prilika. Čak je
pomislio da joj je u pogledu opazio i svojevrsnu nagost te joj je uputio
kompliment. Utvarao si je da je ostvario kontakt s njome.
Uzela je test. Ali onda se nešto dogodilo. Vani je zatutnjao vlak, a ona se
napela i pogled joj se natmurio. Tada je počela mucati i on ju je pustio da se
izgubi. Nakon toga je kolegama izdao zapovijed da zatvore vrata ćelija. On je
pak otišao u svoj ured koji se nalazio neposredno izvan hodnika sa
zatvoreničkim ćelijama, iza masivnih staklenih vrata, u takozvanom
administrativnom hodniku. Alvar je jedini od osoblja imao vlastiti ured.
Prostorija je gledala na zatvorsko dvorište, čeličnu rešetku i sivi betonski zid,
nije bila veća od zatvoreničkih ćelija, a ni mnogo ugodnija od njih. Ali za
razliku od ćelija on je unutra imao računalo s internetskom vezom, nekoliko
zaslona na kojima su se prikazivale slike s nadzornih kamera na odjelu te
nekoliko predmeta koji su prostoriju ipak činili ugodnijom.
Bilo je 19.45. Vrata ćelija bila su zatvorena. Vlak je utihnuo i nestao put
Stockholma, a kolege su ogovarali jedni druge u prostoriji za kavu. On je
upisivao redak ili dva u dnevnik koji je vodio o životu u zatvoru. To ga nije
oraspoložilo jer u njega više nije pisao istinu. Umjesto da nastavi pisati,
pogledao je na oglasnu ploču, Vildinu te sliku svoje majke, koja je umrla
prije četiri godine.
Vani se poput oaze u jalovom zatvorskom krajoliku nalazio vrt. Nebo je
bilo vedro. Opet je pogledao na ručni sat. Morao bi nazvati kući i Vildi
zaželjeti laku noć, “slatko spavaj”. Podigao je slušalicu, ali više od toga nije
stigao. Zazujao je alarm na interkomu. Pogledao je na zaslon i vidio da ga je
zvala ćelija broj sedam, dakle ćelija Lisbeth Salander, što mu je pobudilo
znatiželju, ali ga i zabrinulo. Svaka zatvorenica dobro je znala da ne smije
nepotrebno uznemirivati osoblje. Lisbeth nikada dotad nije upotrijebila alarm,
niti se doimala kao osoba koja stvara probleme. Da se nije što dogodilo?
“Što je?” upitao je.
“Hoću da dođeš ovamo. Vrlo je važno.”
“Što se dogodilo da je tako važno?”
“Dao si mi test inteligencije, sjećaš se?”
“Tako je, mislio sam da bi djevojka poput tebe mogla imati visok
rezultat.”
“Možda si u pravu. Ne bi li odmah sada htio pogledati moj rezultat?”
Alvar je opet pogledao na sat. Nema šanse da je već riješila test.
“Bolje je da o tome porazgovaramo sutra”, rekao je. “Tako da imaš
vremena da provjeriš svoje odgovore.”
“Ali to je varanje”, rekla je ona. “Mogla bih ga rješavati čitave noći.”
“Dobro, evo me, dolazim”, rekao je on.
Nije znao zašto je to točno rekao i odmah se zapitao nije li prenaglio. S
druge strane, zažalio bi ako ne bi otišao do nje. Toliko se nadao da će je test
zainteresirati i predstavljati njezin novi početak.
Sagnuo se i iz donje desne ladice uzeo papir s točnim odgovorima. Nakon
toga se malo dotjerao pa izašao otvorivši sigurnosna vrata svojim čipom i
osobnom zaporkom. Zatim je krenuo niz hodnik, gledajući crne kamere na
stropu i žute svjetiljke dok je petljao po pojasu. Za pojasom je imao papreni
sprej za samoobranu, pendrek, ključeve, komunikacijski uređaj i sivi uređaj
za uzbunjivanje.
Možda jest bio nepopravljivi idealist, ali nije bio naivan. U zatvoru nisi
smio biti naivan. Zatvorenici mogu zvučati ponizno ili molećivo - samo da bi
ti takvom manipulacijom skinuli košulju s leđa. Alvar je uvijek držao gard te
je približavajući se njezinoj ćeliji postajao sve živčaniji. Možda je sa sobom
trebao povesti kolegu kao što je pravilnik nalagao.
Koliko god da je Lisbeth Salander bila inteligentna, odgovore nije mogla
iskašljati ovako brzo. Sigurno je imala skrivene namjere, zar ne? Bio je sve
uvjereniji u to. Otvorio je prozorčić njezine ćelije i sumnjičavo zavirio
unutra. Lisbeth je nepomično stajala za svojim radnim stolom i smiješila mu
se, odnosno barem je pokušavala, a njega je opet preplavio oprezni
optimizam.
“Dobro, ulazim. Drži se podalje.”
 “Svakako.”
“Super.”
Otključao je vrata, spreman na bilo što, ali ništa se nije dogodilo.
Salander je ostala na istome mjestu.
“Kako si?” upitao je.
“Dobro”, odgovorila je ona. “Test je zanimljiv. Možeš li provjeriti
odgovore?”
“Točni odgovori su ovdje”, rekao je i zamahao rješenjima.
Ona nije odgovarala. Dodao je:
“S obzirom na to kako si ga brzo riješila, ne bi se smjela razočarati ako
rezultat ne bude dobar.”
Pokušao se široko nasmiješiti. Ona također. Ali on se sada više nije
osjećao ugodno zbog toga. Osjećao je da ga proučava te mu se nije svidjela
sjena u njezinu pogledu. Sprema li nešto? Ne bi ga nimalo iznenadilo da se
iza tog tmurnog pogleda kovao kakav đavolski plan. S druge strane, bila je
sitna i mršava. On je bio krupniji, naoružan i uvježban za kritične situacije.
Nije bio ni u kakvoj opasnosti, zar ne?
Oklijevajući je uzeo test i ukočeno joj se nasmiješio. Nakon toga je bacio
pogled na rješenja, držeći Salander na oku. Nije se morao brinuti. Ona ga je
samo znatiželjno gledala kao da ga želi pitati: jesam li dobra ili što?
Rukopis joj je bio švrakopis. Test je bio prepun mrlja i trzavih poteza, kao
da ga je zbrzala. Polako i ne skidajući oka s nje usporedio je odgovore s
rješenjima. Najprije je ustvrdio da je većina odgovora točna. Zatim nije
mogao sakriti iznenađenje. Čak je i na najteža pitanja pri kraju odgovorila
točno, a on za to još nije čuo. Rezultat je bio nevjerojatan te je upravo zaustio
izreći nešto veličanstveno, kad odjednom više nije mogao doći do daha.
 3. poglavlje

12. lipnja

LISBETH SALANDER POMNO JE promatrala Alvara Olsena. Očigledno je

bio na oprezu, bio je visok i uvježban, a za pojasom je nosio pendrek, papreni
sprej i uređaj za uzbunjivanje. Zasigurno bi radije umro od srama nego da ga
ona savlada. Ali znala je da Alvar ima i svoje slabosti.
Imao je istu slabost kao i svaki muškarac, a također ga je morila i krivnja.
Sramio se, što se dalo iskoristiti. Udarit će ga i pošteno pritisnuti. Alvar
Olsen dobit će što zaslužuje, zbog čega mu je proučavala oči i trbuh. Trbuh
mu nije bio idealan za udarac. Bio je čvrst i mišićav. Poput kakve vražje
daske. Ali i takvi trbusi imaju svoje slabe trenutke te je zato čekala i
naposljetku dobila svoju nagradu. Alvar je duboko zastenjao, kao od
iznenađenja.
Tijelo mu se opustilo i izgubilo na spremnosti, pa ga je Lisbeth upravo u
tom trenutku, dok je izdisao, udarila u solarni pleksus. Udarila ga je dvaput,
jako i precizno, a učinila je i još nešto. Usredotočila se na njegovo rame i na
točku koju joj je njezin boksački trener Obinze pokazao te udarila Alvara
brutalno i divljački jako.
Odmah je shvatila da je uspjela. Iščašila mu je rame, a Alvar se presavio
u struku. Stajao je i dahtao, a da nije uspio ni poviknuti, no vidjelo se da se
bori da ostane na nogama. Što je i uspio na trenutak ili dva. Zatim je
kapitulirao. Prevrnuo se postrance i nijemo pao na betonski pod, kada je
Lisbeth zakoračila naprijed. Morala se pobrinuti da on rukama ne učini nešto
glupo.
“Kuš”, rekla je.
To mu nije bilo potrebno reći. Alvar nije imao šanse da izusti bilo što.
Kao da je nestalo sveg zraka na ovome svijetu. Rame ga je užasno boljelo, a
pred očima mu je bliještalo.
“Ako budeš fin i poslušan i ako ne budeš dirao svoj pojas, više te neću
udarati”, rekla je Salander i uzela mu test inteligencije iz ruke, a Alvaru se
učinilo kao da izdaleka nešto čuje.
Je li to bio televizor iz susjedne ćelije ili kolege koji su ušli na odjel i
razgovarali u hodniku? Nije mogao odrediti. Bio je suviše omamljen.
Razmišljao je bi li ipak napravio kakav manevar, ili jednostavno povikao
upomoć. Ali nije mu bilo lako razmišljati jer ga je preplavio bol. Kroz
izmaglicu je vidio jedino Salander te se osjećao zbunjeno i preplašeno.
Vjerojatno je ipak posegnuo za uređajem za uzbunjivanje, ali više refleksno
nego svjesno. Ali nije stigao ništa učiniti. Opet ga je udarila u trbuh, te se
savio u položaj fetusa i još se više uspuhao.
“Vidiš”, rekla je Salander tiho. “Nije ti to pametno. Ali znaš što? Ne
sviđa mi se što ti moram nauditi. Što ti nisi jednom bio nekakav junačić?
Spasio mamu ili tako nešto. Čula sam nešto o tome. No sada je ovaj zatvor
propao, a ti si nedavno Fariju Kazi opet ostavio na cjedilu. Moram te
upozoriti na to. To mi se ne sviđa.”
Na to joj nije mogao odgovoriti.
“Ta je cura već dovoljno propatila. Tome se mora stati na kraj”, nastavila
je i Alvar je kimnuo, a da baš i nije znao zašto.
“Super. Već se slažemo”, nastavila je ona. “Jesi li čitao o meni u
novinama?”
Opet je kimnuo, sada držeći ruke podalje od pojasa.
“Dobro, onda znaš da se ničega ne bojim. Nimalo. Ali ti i ja bismo se
možda mogli dogovoriti.”
“Što?” prosiktao je on.
“Ja ču ti pomoći da ovaj zatvor dovedeš u red i pobrinuti se da Benito i
njezine kompanjonke Fariji Kazi ne priđu ni blizu, a ti... ti ćeš mi posuditi
kompjutor.”
“Nikada! Ti si me...” Borio se da dođe do daha. “...Istukla si me. Ne piše
ti se dobro.”
“Tebi se ne piše dobro”, rekla je. “Zatvorenice ovdje zlostavljaju i tuku, a
ti ne mičeš ni malim prstom. Jesi li ti svjestan kakav je ovo skandal? Ponos i
dika Uprave za zatvorski sustav u rukama je maloga Mussolinija!”
“Ali...” pokušao je on.
“Nema ali. Pomoći ću da ovdje počistiš i napraviš reda. Ali najprije me
moraš odvesti do kompjutora s pristupom internetu.”
 “Jebeno nemoguće”, rekao je pokušavajući zvučati čvrsto. “Posvuda po
hodniku su kamere. Gotova si.”
“Gotovi smo oboje, što mene uopće ne tangira”, odgovorila je ona, a
Alvar se tada sjetio Mikaela Blomkvista.
Mikael Blomkvist posjetio je Salander već dva ili tri puta u to kratko
vrijeme koliko je bila ovdje, a Alvar nije imao ni najmanju želju da
Blomkvist kopa po njegovu prljavom rublju. Što bi onda trebao napraviti?
Nije bio u stanju jasno razmišljati, a još manje pojmiti kolika je vjerojatnost
da će se priča o tome kako Benito drži odjel u šaci objaviti i dokazati. Suviše
ga je boljelo da bi bilo što mogao racionalno odvagnuti, samo se dodirivao po
ramenu i trbuhu i rekao, ne znajući točno što time misli:
“Ne mogu ništa obećati.”
“Ni ja, pa smo kvit. Na noge!”
“Sigurno ćemo naići na nekoga od administrativnog osoblja”, rekao je.
“Pravi se da ćemo odraditi nekakvu vježbu. Baš smo lijepo počeli s tim
testom inteligencije.”
On je ustao i zateturao. Svjetiljka na stropu vrtjela se oko njega poput
fatamorgane ili zvijezde repatice. Bilo mu je zlo, pa je rekao:
“Samo malo, moram...”
Ona ga je uspravila i popravila mu kosu, kao da ga želi dovesti u red.
Potom ga je opet udarila. Nasmrt se preplašio. Ali udarac ovaj put nije bio
mučan. Upravo suprotno. Vratila mu je rame na mjesto i najgori je bol
popustio.
“Idemo”, rekla je.
Razmišljao je da poviče upomoć i pritisne alarm. Razmišljao je da je
udari pendrekom i poprska sprejem. Ali samo je hodao. Hodao je niz hodnik
s Lisbeth Salander kao da se ništa nije dogodilo pa otvorio sigurnosna vrata
svojim čipom i zaporkom, nadajući se da nikoga neće sresti. Ali naravno da
su naišli na Harriet, njegovu škrtu kolegicu koja je bila toliko ljigava da
uopće nije znao na čijoj je strani, Benitinoj ili onoj zakona i reda. Ponekad je
vjerovao da je na obje strane - na onoj od koje je u danoj prilici imala najveće
koristi.
“Bok”, pokušao je Alvar.
Harriet je imala kosu skupljenu u konjski rep, a oči i usta doimali su joj se
kruto i strogo. Ono doba kada mu je bila privlačna sada je bilo tako daleko.
“A kamo ćete vas dvoje?” upitala je. Alvar je shvatio da se Harrietinu
upitnom pogledu ne može suprotstaviti ma koliko šefovskog iskustva imao
iza sebe. Samo je promumljao:
“Idemo... Mislili smo...”
Nije mu padalo na pamet ništa osim onih vježbi, a dobro je znao da to
neće biti valjani razlog.
“...čuti se sa Salanderinom odvjetnicom”, nastavio je.
Alvar je osjetio da mu nije povjerovala, zasigurno i zato što mu je pogled
bio mutan, a on blijed. Najviše od svega htio je baciti se na pod i povikati
upomoć. Umjesto toga je dodao, neočekivano autoritativno:
“Odvjetnica sutra rano ujutro leti u Džakartu.”
Pojma nije imao odakle mu je Džakarta ispala. No shvatio je da je to
dovoljno konkretno i posebno da bi moglo proći pod istinu.
“U redu, jasno mi je”, rekla je Harriet tonom koji je odgovarao njezinoj
poziciji te ih je ostavila. Kada su se uvjerili da se izgubila iz vida, nastavili su
put njegova ureda.
Njegov ured bio je sveto tlo. Vrata su uvijek bila zatvorena i nije dovodio
zatvorenice u njega, a još manje im je dopuštao telefonske razgovore. Ali
sada idu upravo tamo, a s malo sreće ili nesreće dečki iz osoblja već su vidjeli
da su nakon što su se vrata zatvorila prešli u administrativni blok te će
zasigurno svaki čas naići i upitati ih što se zbiva. Neće biti dobro, što god da
se dogodi. Mora nešto učiniti. Mašio se pojasa. Ali ipak nije pritisnuo
uzbunu. Suviše se sramio, a možda je i protiv svoje volje bio fasciniran. Što li
je to ona naumila?
Otključao je vrata i pustio je unutra te je odjednom shvatio kako
beznadno ured izgleda. Nije li bilo patetično - posebno nakon što ga je
nazvala maminim dečkićem - što je na oglasnoj ploči držao velike slike svoje
majke, fotografije koje su bile veće i od Vildinih? Trebao ih je odavno
skinuti, počistiti ured, dati otkaz i više nikada nemati posla s kriminalcima.
Ali evo ga ovdje. Zatvorio je vrata dok ga je Lisbeth Salander gledala
tmurnim i odlučnim pogledom.
“Imam problem”, rekla je.
“A što to?”
“Ti si moj problem.”
“A zašto?”
“Ako te pošaljem van, podignut ćeš uzbunu. Ali ako ostaneš ovdje, vidjet
ćeš što radim, a ni to nije dobro.”
“Kaniš li prekršiti zakon?”
“Vjerojatno da”, odgovorila je ona, a onda je on jamačno nekako reagirao
ili je ona bila skroz-naskroz luda.
Treći ili četvrti put udarila ga je u solarni pleksus i on se opet presavio,
boreći se za dah i očekujući nove udarce. Ali to se nije dogodilo, već se ona
sagnula, brzim mu pokretom skinula pojas i odložila ga na radni stol. Tada se
ispravio, ma koliko da ga je boljelo, i prijeteći je pogledao.
Doimalo se kao da će se baciti jedno na drugo i potući se. Ali ona ga je
još jednom razoružala bacivši pogled na njegovu oglasnu ploču.
“Je li ti to mama na slici, majčica koju si spasio?”
On nije odgovorio. Još je razmišljao bi li se bacio na nju.
“Je li ti to mama?” ponovila je, i on je kimnuo.
“Je li umrla?”
“Da.”
“Ali važna ti je?”
“Jest.”
“U tom ćeš slučaju razumjeti. Moram se domoći određenih informacija, a
ti me u tome nećeš spriječiti.”
“A zašto ne bih?”
“Zato što si dopustio da ovo ode predaleko. Zauzvrat ću ti pomoći da
uništiš Benito.”
“Ona nema milosti.”
“Nemam je ni ja”, rekla je ona.
Možda je bila u pravu. Dopustio je da ovo ode predaleko. Pustio ju je
ovamo, lagao je i blefirao. Više nije imao bogzna što izgubiti, pa joj je dao
lozinku za računalo kada ga je to zatražila. Pogledao joj je ruke. Gledao ih je
sve opčinjeniji. Kretale su se po tipkovnici brzo poput munje, a u početku se
nije događalo ništa vrijedno pozornosti. Samo je skakala sa stranice
Akademske bolnice u Uppsali na stranicu Sveučilišta.
Dugo, dugo tražila je naizgled besciljno, i zastala tek kada je naišla na
zastarjelu stranicu nečega što se zvalo Institut za medicinsku genetiku te
utipkala nekoliko naredbi. Zaslon se potom ugasio. Zacrnio se i na trenutak
se baš ništa nije micalo. Ona nije treptala. Disala je duboko i teško, a prsti su
joj oklijevali, kao u pijanistice koja se priprema odsvirati težak komad.
Zatim je neviđeno brzo na crni zaslon utipkala redove bijelih brojaka i
slova te je računalo odmah proradilo samo od sebe. Pljuvalo je znakove,
nerazumljivi programski kod i naredbe. Razaznavao je samo pojedine riječi
na engleskom, connecting database, search, query i response, dakle spajanje
na bazu podataka, pretragu i odgovor, ali i nešto što ga je zabrinulo:
Bypassing security. Zaobilaženje sigurnosti. Na trenutak je nestrpljivo
pričekala bubnjajući prstima po stolu. Potom je opsovala: “Dovraga!”
Pojavio se prozorčić: ACCESS DENIED. Pristup onemogućen. Pokušala je još
jednom pa opet i onda se nešto dogodilo, kao da se prema unutrašnjosti
računala pokrenuo val, i zatreperile su boje. Zasvijetlila su zelena slova,
ACCESS GRANTED, pristup omogućen, a onda se počelo događati ono što
Alvar nije smatrao mogućim. Ona kao da je bila usisana kroz crvotočinu pa
izašla u kibernetičkom svijetu koji kao da je pripadao nekom drugom
vremenu, davno prije interneta.
Listala je stare skenirane spise i popise na kojima su imena bila ispisana
pisaćim strojem ili kemijskom olovkom. Ispod imena su se nalazili brojevi i
bilješke, rezultati evaluacija i testova, barem mu se tako činilo, a nekoliko
puta na spisima je uočio i pečat oznake tajnosti. Uočio je njezino i druga
imena i ispod njih retke evaluacija. Ona kao da je računalo preobrazila u
zmijoliko biće što se nečujno kretalo skrivenim arhivima i zaključanim
podrumima. Pretraživala je satima. Jednostavno nije prestajala.
No on svejedno nije razumio što to točno radi, jedino je shvatio da nije
pronašla sve što je tražila. To se vidjelo po govoru tijela i mrmljanju, te je
nakon četiri i pol sata odustala, a on ispustio uzdah olakšanja. Morao je na
zahod. Morao je kući da teta više ne mora čuvati Vildu, morao je vidjeti kćer,
zaspati i zaboraviti na svijet. Ali Lisbeth mu je rekla da šuti i bude kuš. Imala
je još nešto obaviti te je opet ugasila zaslon i upisala nove naredbe, a on je na
svoje zaprepaštenje shvatio da namjerava provaliti u računalni sustav
ustanove.
“Prestani”, rekao je.
“Upravitelj ti se ne sviđa, zar ne?”
“To nema nikakve veze.”
“Ne sviđa se ni meni”, rekla je i napravila nešto što on nije želio vidjeti.
Provalila je u elektroničku poštu i dokumente Rikarda Fagera i stala ih
čitati, a on joj je to dopustio, ne samo zato što je upravitelja mrzio, već i zato
što je sve ionako otišlo predaleko. Ona je na nevjerojatan način baratala
računalom. Ono se doimalo poput produžetka njezina tijela. Njime se služila
potpuno virtuozno i zato joj je vjerovao. To možda nije bilo racionalno. Nije
znao. Ali pustio ju je da dovrši nove napade. Zaslon se zacrnio pa opet
zabijelio i opet izbacio one iste riječi, ACCESS GRANTED. Ali što je, dovraga,
bilo ovo?
 Ispred sebe je na zaslonu vidio hodnik sigurnosnog odjela tik do ureda.
Hodnik je bio taman i nepomičan, a ona je stalno puštala istu sekvencu
filmskog zapisa, kao da ju je produžila ili ponavljala isti interval. Alvar je
sjedio jako dugo držeći ruke u krilu, zaklopivši oči i nadajući se da će sve
ovo ubrzo završiti.
Prošlo je 1.52. Lisbeth Salander tada je ustala i promrmljala “hvala”, a on
ju je ništa je ne upitavši proveo kroz sigurnosna vrata, otpratio do njezine
ćelije i poželio joj laku noć. Nakon toga je otišao kući. Nije spavao. Samo je
nakratko zadrijemao dok se bližila zora, sanjajući Benito i njezine bodeže.
 4. poglavlje

17. - 18. lipnja

PETAK JE BIO DAN posvećen Lisbeth.

Svakog petka poslijepodne Mikael Blomkvist posjećivao je Lisbeth
Salander u zatvoru. Veselio se tome, posebno sada kada se pomirio sa
situacijom i prestao ljutiti. Ali bilo mu je potrebno nešto vremena.
Strašno se rasrdio na suđenje i presudu te je dizao buku na televiziji i u
novinama. Ali kada je shvatio da se Lisbeth nimalo ne uzrujava, promotrio je
situaciju njezinim očima. Njoj to nije predstavljalo ništa bitno. Bude li se
smjela baviti svojom kvantnom fizikom i imala pristup teretani, posve je
svejedno hoće li biti u zatvoru ili negdje drugdje, a možda je vrijeme u
zatvoru smatrala i stjecanjem iskustva i učenjem. Bila je pomalo čudna što se
toga ticalo. Zbivanja u svojem životu dočekivala je kako su dolazila i mirila
se sa situacijom, često se smiješeći kada bi on za nju bio zabrinut, čak i kada
su je premjestili u Flodbergu.
Mikaelu se Flodberga nije sviđala. Flodberga se nikome nije sviđala. Bila
je to jedina ustanova za žene u zemlji s oznakom sigurnosti 1, a Lisbeth je
tamo završila zato što je Ingemar Eneroth, šef Uprave za zatvorski sustav
Švedske, smatrao da je za nju to najsigurnije mjesto s obzirom na prijetnje što
su ih zaprimili Sapo i DGSE, švedska i francuska sigurnosna služba, a koje
su, navodno, uputile Lisbethina sestra Camilla i njezina ruska kriminalna
mreža.
Što bi moglo biti istina. A moglo bi biti i posve ludo. Ali budući da se
Lisbeth premještaju nije protivila, premjestili su je, a sada je ionako već bila
pri kraju odsluženja kazne. Možda je to naposljetku bilo i dobro. Lisbeth se
prošli petak doimala neuobičajeno budno. Zatvorska hrana jamačno je
predstavljala pravi zdravstveni preporod u usporedbi sa smećem što ga je
inače jela.
Mikael je sjedio u vlaku za Orebro i na svojem prijenosnom računalu
pregledavao ljetni broj Millenniuma koji će u tisak narednog ponedjeljka.
Vani je kišilo kao iz kabla. Prognozirali su da će ovo biti najtoplije ljeto
otkad je mjerenja. Ali do sada je samo lijevalo. Kišilo je svaki božji dan, a
Mikael je čeznuo pobjeći u svoju kuću na Sandhamnu da se dobro odmori.
Mnogo je radio. Nakon što je razotkrio da je američka sigurnosna služba
NSA surađivala s organiziranim kriminalom u Rusiji da bi tako krala
poslovne tajne po čitavom svijetu, financijska slika Millenniuma bila je vrlo
jaka. Novine su povratile svoj zvjezdani status. Ali s uspjehom su došle i
brige. Mikael i redakcija osjećali su se primoranima proširiti novine na
digitalne platforme, što je, dakako, bilo dobro. Čak i potrebno u ovome
novome medijskom prostoru.
Ali to mu je oduzimalo vrijeme. Stalno osvježivanje sadržaja na mreži i
rasprave o strategiji na društvenima mrežama prekidali su mu koncentraciju.
Istraživao je, doduše, nekoliko dobrih priča, ali nijednu pomno. Nije mu
pomagalo ni što je osoba koja mu je dala senzaciju o NSA-i čamila iza
rešetaka. Osjećao se krivim.
Pogledao je kroz prozor vlaka, nadajući se da će biti na miru. Ali to su
bile samo puste želje. Postarija gospođa do njega što ga je uporno prekidala
pitanjima upitala ga je kamo će. Odgovorio joj je nejasno. Baš kao i ostali
koji su ga uznemirivali u svako doba dana ili noći, nije mu htjela ništa zlo.
Ali bilo mu je drago kada je prekinuo razgovor jer je morao sići u Orebrou.
Po kiši je požurio do autobusa na koji je morao presjesti. Bilo je gotovo
parodično što se Flodberga nalazila vrlo blizu pruge, ali što blizu nje nije bilo
nikakve željezničke postaje pa se zato četrdeset minuta morao voziti u starom
Scanijinu autobusu bez klime. Bilo je dvadeset do šest kada je u daljini uočio
sivi betonski zid.
Zid je bio visok sedam metara, zagasite boje, izbrazdan i zavijen, poput
orijaškog betonskog vala što se smrznuo grozomorno grdeći ispruženu
ravnicu. Tek se daleko na obzorju nazirala crnogorična šuma. Nije se vidjelo
nikakvih kuća, a zatvor se nalazio toliko blizu pružnog prijelaza da se iza
njega mogao smjestiti samo jedan automobil.
Mikael je sišao iz autobusa te su ga pustili kroz čeličnu kapiju. Došao je
do čuvarske centrale pa zaključao svoj mobitel i ključeve u sivi ormarić.
Prošao je sigurnosnu provjeru te mu se činilo kao i mnogo puta prije da ga
namjerno zafrkavaju. Jedan kratko ošišani tetovirani momak od tridesetak
godina čak ga je i uhvatio za međunožje. A također se odnekuda pojavio i
crni, veseli labrador. Ali Mikael je, naravno, dobro znao čemu pas služi.
Otkriva opojna sredstva. Zar su stvarno mislili da je naumio prokrijumčariti
drogu u zatvor?
No zadržao je vedar izraz lica i s jednim prijaznijim momkom prošao
kroz dugačke hodnike. Čuvari u nadzornoj centrali što su ih promatrali preko
kamera na stropu automatski su im otvorili sigurnosna vrata. Oduljilo se dok
nisu došli do odjela za posjete. Ispred je čekao dugo te mu nije bilo jasno
kada je točno primijetio da nešto nije u redu.
Vjerojatno kada se pojavio šef čuvara Alvar Olsen.
Olsenu je čelo bilo orošeno znojem te se doimao živčano, uputio mu je
nekoliko izvještačenih uljudnih fraza i potom ga pustio u prostoriju za
posjetitelje na dnu hodnika, nakon čega više nije bilo sumnje. Nešto se
promijenilo.
Lisbeth je nosila pohabanu i ispranu zatvorsku odjeću koja je na njoj tako
smiješno visjela. Obično bi ustala kada bi on došao. Ali sada je ostala sjediti,
napeta i na oprezu. Glavu je nagnula nalijevo kao da gleda koso podalje od
njega. Bila je neuobičajeno nepomična i na pitanja mu odgovarala kratko,
izbjegavajući ga pogledati u oči. Naposljetku se osjetio primoranim da je pita
je li se što dogodilo.
“Ovisi kako se na to gleda”, rekla je i oprezno se nasmiješila. Barem
nešto.
“Hoćeš li mi reći što?”
Nije htjela, “ne sada i ne ovdje”, a onda su zamuknuli. Na drugoj strani
prozora s rešetkama kiša je škropila dvorište i zid, a on je buljio u madrac
oslonjen o zid.
“Moram li se brinuti?” upitao je.
“Rekla bih da moraš”, odgovorila je ona i nasmiješila se, ali to nije bio tip
šale koji je očekivao.
Šala ih je ipak opustila, pa se i on zasmijuljio, upitao je može li joj kako
pomoći. Ona je potom opet utihnula i rekla “možda”, što ga je iznenadilo.
Lisbeth Salander nije običavala često tražiti pomoć.
“Izvrsno. Učinit ću bilo što - ili barem koliko mogu”, rekao je.
“Koliko možeš?”
Opet se nasmiješila.
“Zakone najradije ne bih kršio”, rekao je. “Ne bi bilo dobro da oboje
završimo ovdje.”
 “Ti bi završio u muškom zatvoru, Mikaele.”
“Ako mi ne bi odobrili premještaj u Flodbergu s obzirom na to da sam
toliko šarmantan. O čemu se radi?”
“Imam određene stare popise imena”, rekla je, “a na njima se nešto ne
poklapa. Ima na primjer taj momak po imenu Leo Mannheimer.”
“Leo Mannheimer”, ponovi on.
“Tako je, trideset šest godina. Lako ćeš ga pronaći na internetu.”
“Dobro, to je za početak. Što da tražim?”
Lisbeth se osvrnula po prostoriji za posjete kao da se to što bi Mikael
trebao tražiti skrivalo unutra. Nakon toga se okrenula prema njemu i odsutno
ga pogledala.
“Da budem iskrena, ne znam.”
“Da u to povjerujem?”
“Uglavnom.”
“Uglavnom?”
Osjetio se pomalo razdraženo. Nastavio je:
“Dobro, znači ne znaš. Ali htjela bi da ga provjerim. Je li učinio što
posebno? Ili je samo općenito sumnjiv?”
“Brokerska kuća za koju radi sigurno ti je poznata. Ali inače mislim da
jedna sitna nepristrana istraga ne bi bila naodmet.”
“Daj, molim te”, rekao je on. “Moraš mi dati nešto više. O kakvim to
popisima govorimo?”
“O popisima imena”, rekla je ona.
To je zvučalo toliko zagonetno i glupo da je na trenutak pomislio da ga
vuče za nos i da će svaki čas početi razgovarati normalno kao i prošli petak, o
svemu i svačemu. Lisbeth je umjesto toga ustala, pozvala čuvara te mu rekla
da se odmah želi vratiti na svoj odjel.
“Šališ se”, rekao je on.
“Ne šalim se”, odgovorila je, a on je tada poželio opsovati i protestirati,
reći koliko mu je mnogo vremena bilo potrebno da dođe ovamo i koliko će
mu biti potrebno da se vrati te da bi zasigurno mogao raditi štošta ugodnije u
petak navečer.
Ali bilo mu je jasno da to ne bi ničemu poslužilo. Zato je ustao i on,
zagrlio je i s očinskim joj autoritetom rekao da pazi na sebe. Ona je
odgovorila “možda ponekad”, a on se ponadao da je bila ironična, iako se već
izgubila u drugim mislima.
Gledao je kako je šef čuvara odvodi, a tiha usredotočenost u njezinu hodu
nije mu se sviđala. Nevoljko se dao otpratiti na suprotni kraj zatvora, sve do
sigurnosnih vrata i ormarića u kojem je ostavio mobitel i ključeve. Priuštio si
je taksi do glavnoga kolodvora u Orebrou. U vlaku je čitao krimić i ništa
drugo, i to pisca Petera Maya. U znak protesta htio je pričekati s provjerom
Lea Mannheimera.

Alvar Olsen osjetio je olakšanje što je posjet Mikaela Blomkvista potrajao

tako kratko. Bojao se da će Lisbeth dati novinaru kakvu priču o Benito i
sigurnosnom odjelu, ali to jedva da bi stigla, što je bilo dobro. Inače u životu
nije imao drugog veselja. Radio je na tome da Benito premjeste s odjela. Ali
ništa se nije događalo, a nije pomagalo ni što je nekoliko njegovih kolega
branilo Benito pred upravom i jamčilo da takve mjere nisu potrebne.
Ludilo se nastavljalo, a Lisbeth Salander postala je još pasivnija. Još
uvijek nije činila ništa, samo je gledala i bilježila. Ali doimalo se kao da
odbrojava. Dala mu je rok od pet dana. Imao je pet dana da sam sredi stvari i
pomogne Fariji Kazi. Nakon toga će se ona umiješati, time mu je zaprijetila.
Pet dana zamalo je prošlo, a Alvar se nije mogao prisiliti da učini bilo što.
Upravo suprotno, atmosfera na odjelu postajala je sve napetija i neugodnija.
Nešto je gadno visjelo u zraku.
Benito kao da se pripremala za borbu. Sklapala je nove saveze i primala
neuobičajeno mnogo posjeta, što je najčešće značilo i da skuplja mnogo
novih informacija, ali je prije svega sve učestalije maltretirala Fariju Kazi.
Istina, Lisbeth Salander nikada nije bila daleko, što je bilo dobro i pomagalo
je. Ali to je žestilo Benito. Okomila se na Lisbeth, frktala i prijetila joj, a
jednom prilikom u teretani Alvar je i čuo što joj je rekla.
“Kazi je moja crna kuja”, prosiktala je. “Samo ja i nitko drugi smijem tu
smeđu kurvu učiti pameti!”
Lisbeth Salander zaškrgutala je zubima i pogledala u pod. Alvar nije znao
je li to bilo zbog roka koji mu je dala ili zato što se osjećala bespomoćno.
Vjerojatno ovo drugo. Koliko god da je čvrsta bila, jedva da se usudila
suprotstaviti Benito. Jer Benito je bila nemilosrdna zatvorenica osuđena na
doživotnu kaznu koja nije imala što izgubiti, a iza nje su se uvijek nalazile
njezine gorile Tine, Greta i Josefin, i Alvar se u posljednje vrijeme pribojavao
da će kojoj od njih u ruci zablistati naoštreni čelik.
Stalno je pritiskao čuvare zadužene za detektor metala i neprestano im
pretresao ćelije. Ali bojao se da to nije dovoljno. Činilo mu se kao da Benito i
njezine kompanjonke sve vrijeme nešto mute. Možda su posrijedi bile droge,
možda sjajni metalni predmeti, a možda i samo njegova bujna mašta. Bio je
kao na iglama, a nije pomagalo ni što se Salander još otprije prijetilo. Svaki
put kada bi se oglasila uzbuna ili kada bi dobio poziv putem komunikacijskog
uređaja, bojao se da mu javljaju da se Lisbeth nešto dogodilo te ju je zato
pokušavao nagovoriti da je smjeste u izolaciju. Ali ona je odbijala, a on nije
bio dovoljno jak da bi joj se suprotstavio. Nije bio dovoljno jak ni za što.
Morili su ga krivnja i nemir te se stalno osvrtao. Također je i mahnito
radio, što je žalostilo Vildu, ali i opterećivalo tetu i susjede. Znojio se kao
svinja. Na odjelu je bilo neizdrživo vruće i zagušljivo. Ventilacija nije bila ni
za što, a on se osjećao mentalno prazno te je stalno pogledavao na sat
iščekujući poziv upravitelja Rikarda Fagera o Benitinu premještaju. Ali
poziva nije bilo, iako mu je Alvar prvi put bez cenzure prepričao što se
događa na odjelu. Rikard Fager bio je ili veći idiot nego što je smatrao, ili je
također bio korumpiran. Nije mogao znati. Telefon nije zvonio.
Kada su se u petak navečer zatvorila vrata ćelija, otišao je u svoj ured da
se malo sabere. Ali nije dugo bio na miru. Lisbeth Salander opet ga je
nazvala na interkom jer se htjela poslužiti njegovim računalom. Otišao je po
nju i opet se trudio shvatiti što to radi. Ali nije baš bila pričljiva. Pogled joj se
smračio. I te se noći kući vratio kasno, osjećajući jače nego ikad da se sprema
katastrofa.

To subotnje jutro u svojem stanu u Bellmansgatanu Mikael je kao i obično

čitao papirnato izdanje dnevnih novina Dozens Nyheter, a na iPadu The
Guardian, The New York Times, Washington Post i The New Yorker. Popio je
kapučino i espresso, pojeo müsle s jogurtom pa sendviče od sira i jetrene
paštete te puštao vrijeme da teče, baš kao i uvijek kada bi on i Erika dovršili
korekturu Millenniuma.
Tek je nakon sata ili dva sjeo za računalo i potražio Lea Mannheimera.
Ime Leo Mannheimer povremeno se, iako ne i prečesto, znalo pojaviti na
poslovnim stranicama u dnevnim novinama. Mannheimer je doktorirao
ekonomiju u prestižnoj Ekonomskoj školi u Stockholmu, a bio je suvlasnik i
voditelj odjela za analitiku brokerske kuće Alfred Ogren, tvrtke koju su i on i
Lisbeth Salander jako dobro poznavali.
Bila je to renomirana brokerska kuća za imućne klijente, premda
pompozan i glasan stil direktora Ivara Ogrena nije uvijek bio sukladan
tvrtkinim nastojanjima da se predstavi kao diskretna opcija. Leo Mannheimer
bio je mršav i tanak, budnih i velikih plavih očiju, kovrčave kose i debelih,
pomalo ženstvenih usana. Bio je bogat, naravno, ali ništa pretjerano. Prema
posljednjoj poreznoj prijavi, imao je osamdeset tri milijuna kruna, što nije
bilo loše, ali ipak je bio miš u usporedbi s velikim slonovima.
Najupečatljivije - barem na prvi pogled - bilo je što je u jednoj novinskoj
reportaži prije četiri godine slavljen zbog visokoga kvocijenta inteligencije.
Rezultat mu je izmjeren još dok je bio dječačić te je već tada zbog toga bio
zapažen, pisalo je. No on je to vrlo simpatično ublažavao.
“Kvocijent inteligencije ne znači ništa”, rekao je u intervjuu. “I Goring je
imao visoki kvocijent inteligencije. A svejedno je bio idiot.” Nastavio je
govoriti o važnosti empatije, suosjećanja i svega ostaloga što testovi
inteligencije ne mjere te naglasio da je ponižavajuće, čak i nepošteno, bilo čiji
dar određivati jednim brojem.
Nije baš zvučao poput kriminalca. No opet, kriminalci su se majstorski
znali predstavljati poput pravih svetaca, a Mikaela nije impresioniralo ni to
što je Leo Mannheimer donirao znatne svote u dobrotvorne svrhe te što se
općenito doimao pametno i skromno.
Nagađao je da ga Lisbeth nije spomenula kao primjer dobrog ljudskog
bića. Ali, dakako, Mikael nije mogao biti siguran u to. Pretraživanje je trebalo
biti nepristrano te zato nije smio imati ni pozitivne ni negativne predrasude.
A zašto je ona toliko tvrdoglava? Pogledao je prema Riddarfjärdenu i utonuo
u misli. Barem više nije kišilo. Nebo se razvedrilo i činilo se da će jutro biti
predivno. Razmišljao je bi li se spustio u grad pa u Kaffebaru popio još jedan
kapučino, udubio se u svoj krimić i barem preko vikenda zaboravio na Lea
Mannheimera. Subote nakon što bi poslali novine u tisak bile su mu najbolji
dani u mjesecu, napokon jedan dan kada je bio posve slobodan. A opet...
obećao joj je, a lijenost u tom slučaju nije nikakva isprika.
Lisbeth ne samo da mu je dala priču desetljeća već se i pobrinula da
Millennium povrati svoju poziciju u medijskom prostoru. Spasila je život
jednom djetetu i razotkrila međunarodni kriminalni lanac te je jedino sigurno
na ovome svijetu bilo da su glavni državni odvjetnik Rikard Ekstrom i
općinski sud u Stockholmu idioti. Dok je Mikael pobirao sve zasluge, prava
junakinja čamila je u zatvoru. Zato je nastavio pretraživati Lea Mannheimera,
baš kao što ga je Salander i zamolila.
Nije pronašao ništa posebno zanimljivo, iako je vrlo brzo otkrio da on i
Leo imaju nešto zajedničko. Obojica su pokušala otkriti što se skrivalo iza
hakerskog napada na Finance Security u Bruxellesu. Ruku na srce, polovina
švedskih novinara i čitavo financijsko tržište na ovaj su se ili onaj način
angažirali u slučaju, no svejedno... Možda je to bilo nešto, a tko zna, možda
je Leo Mannheimer ipak sjedio na kakvoj tajni o tom napadu.
Mikael je o tome bio razgovarao s Lisbeth. Ona je tada bila na Gibraltaru
da bi se pobrinula za svoju imovinu. Bilo je to devetog travnja tekuće godine,
malo prije nego što je imala otići u zatvor, a doimala mu se čudnovato
nezabrinuto, uzevši u obzir što ju je čekalo. Mikael je mislio da će ona željeti
uživati u svojim posljednjim trenucima na slobodi i da se neće htjeti zamarati
novostima, čak ni ako je riječ o hakiranju. Ali bilo je razumno pretpostaviti
da će je to zanimati, a možda je - što nije isključivao - o napadu nešto i znala.
On je taj dan bio u glavnoj redakciji Millenniuma na Götgatanu, kada je
kolegica Sofie Melker došla da im kaže da banke imaju problema sa svojim
internetskim stranicama. Mikaela nije bilo briga.
Ni burza nije reagirala. Ali primijetili su da je tuzemni promet dionicama
nizak. Ubrzo je posve zamro, a tisuće korisnika otkrile su da više nemaju
internetski pristup svojoj imovini.
U deponijima vrijednosnica više nije bilo nikakve vrijednosti ili prometa.
Odaslan je čitav niz priopćenja za javnost:
POSRIJEDI SU TEHNIČKI PROBLEMI KOJE ĆEMO UBRZO RIJEŠITI.
SITUACIJA JE POD KONTROLOM.
Zabrinutost je ipak rasla. Vrijednost švedske krune pala je i odjednom se
poput vala, poput pravog cunamija, slila rijeka glasina o tome da je šteta
tolika da se vrijednost vrijednosnica neće moći vratiti na prvobitnu razinu.
Govorilo se da je znatna vrijednost isparila u dim, a nije pomoglo ni to što su
cijenjeni autoriteti smirivali javnost otpisujući glasine kao besmislice.
Financijska su se tržišta skršila. Na njima je prekinut sav promet, brokeri su
vikali u svoje mobitele, a poslužitelji za elektroničku poštu kolabirali.
Narodnoj banci prijetili su bombaškim napadom. Razbijali su im prozore.
Financijaš Carl af Trolle u nastupu bijesa toliko je jako ritnuo jedan brončani
kip da je slomio desno stopalo.
Incidenti su zaredali kao da su nagovještavali da bi situacija mogla izmaći
kontroli. Ubrzo je sve bilo gotovo. Štediše su opet dobili pristup svojoj
imovini, a guvernerka Narodne banke Lena Duncker tvrdila je da sustav nije
bio ni u kakvoj bitnoj opasnosti. Što je jamačno bilo točno, objektivno
gledajući. Ali taj put najzanimljivije nije bilo objektivno - dakle sama
sigurnost IT-sustava, već izgubljenost i panika. Što ih je prouzročilo?
Bilo je očigledno da se nekadašnja Direkcija za promet vrijednosnicama
preopteretila. U njoj su se inače registrirale kapitalne investicije Šveđana, ali
je sukladno duhu vremena privatizirana i prodana belgijskoj tvrtki Finance
Security. Preopterećenje je samo po sebi pokazalo koliko je financijski sustav
ranjiv. No tu nije bio kraj priči.
Uzbibale su se glasine, pravi vrtuljak tvrdnji, apela i laži što je strujao
društvenim mrežama, a koji je Mikaela naveo da ispali:
“Zar to netko želi stvoriti kaos na burzi?”
Narednih dana i tjedana njegove sumnje pokazale su se osnovanima. Ali
baš kao ni ostali ni on nije pronašao potpune odgovore. Osumnjičenih nije
bilo, a on je nakon nekog vremena čitavu priču zaboravio. Zaboravila ju je
čitava zemlja. Burza je opet narasla. Gospodarstvo je procvjetalo. Cijene
dionica i ostalih vrijednosnica opet su rasle, a Mikael se mašio drugih,
aktualnijih tema - izbjegličke krize u Europi, terorističkih napada, rasta
desnog populizma i fašizma i u Europi i SAD-u. Ali sada...
Sjetio se Lisbethina tmurnog lica u prostoriji za posjete te pomislio na
njezinu sestru Camillu i njezinu kliku hakera i bandita, na prijetnje Lisbeth i
na sve ostalo. Zato je nastavio svoje istraživanje i pročitao esej o Leu
Mannheimeru objavljen u političkom tjedniku Fokus. Nije ga se previše
dojmio u novinarskom smislu. Mannheimer nije rekao ništa novo. Ali članak
je svejedno pružao prilično dobru psihološku sliku samog tijeka događaja.
Mikael je primijetio da je Mannheimer držao seriju predavanja “Tajni nemir
na tržištima”. Upravo će sutra, u nedjelju, održati razgovor na tu temu
tijekom jednog događanja u organizaciji Udruženja dioničara štediša.
Mikael je minutu ili dvije sjedio pregledavajući na internetu
Mannheimerove slike, pokušavajući prodrijeti kroz prvi dojam. Nije vidio
samo lijepog muškarca čistih crta lica. U očima mu je također nazirao jednu
melankoličnu notu koju stilizirana fotografija na stranici brokerske kuće nije
uspijevala sakriti. Mannheimer nikada nije savjetovao ništa izravno i jasno.
Ništa u stilu kupi, prodaj, smjesta! Uvijek je izražavao sumnju, stalno
postavljao pitanja. Za njega su govorili da je vrlo analitičan i muzikalan te da
ga zanima džez, i to naročito diksilend.
Imao je trideset šest godina i bio je jedinac imućnih roditelja iz
Nockebyja, u zapadnom dijelu Stockholma. Otac Herman, kojem su bile
pedeset četiri godine kada se Leo rodio, bio je direktor industrijskoga
koncerna Rosvik, a poslije i član različitih upravnih odbora te suvlasnik
četrdeset posto dionica upravo brokerske kuće Alfred Ogren.
Majka Viveka, djevojački Hamilton, bila je kućanica, aktivna u Crvenom
križu. Činilo se da prije svega živi za sina i njegov dar. U ono malo intervjua
što ih je dala zračila je daškom elitizma. U onome članku o njegovu visokom
kvocijentu inteligencije Leo je dao do znanja da mu je majka pomagala u
pripremama za testove.
“Mislim da se može reći da sam bio nepravedno dobro pripremljen za te
testove”, rekao je i ispričao kako je svojih prvih godina u školi bio prilično
problematičan, što je autor članka naglasio kao tipično za vrlo darovitu, ali u
školi nedovoljno poticanu djecu.
Leo Mannheimer općenito je ublažavao sve lijepo i laskavo što se o
njemu govorilo, što se moglo smatrati i koketnom, lažnom skromnošću. Ali
Mikaelov je dojam bio da Lea nešto opterećuje, da se smatra krivim, kao da
misli da nije ispunio ono što se od njega u djetinjstvu očekivalo. Ipak, nije se
imao čega sramiti. Doktorirao je na temu takozvanog IT-balona 1999. godine,
kada su nerealno visoka ulaganja u IT-tvrtke dovela do sloma investicijskog
tržišta, te je baš poput svojeg oca postao suvlasnik u brokerskoj kući Alfred
Ogren. Ali točno je bilo i da se nikada ni po čemu nije isticao te da je njegov
imetak većinom bio naslijeđen.
Najupadljivije - ako je to bio misterij koji je Mikael tražio - bilo je što je u
siječnju prethodne godine zbog “putovanja” uzeo šestomjesečni neplaćeni
dopust. Nakon toga se vratio na posao i počeo predavati te bi se povremeno
pojavio na televiziji - ali ne kao tradicionalni financijski analitičar, već više
kao filozof, staromodni skeptik koji se o nečemu toliko nesigurnom kao
budućnost nije htio očitovati. U aktualnom prilogu o rastu burze na
internetskoj televiziji poslovnog dnevnika Dozens industri iz svibnja rekao je:
“Burza je poput čovjeka koji se upravo riješio depresije. Sve što se do tog
trenutka činilo bolnim odjednom je nestvarno. Tržištu bih samo poželio
sreću.”
Jasno, to je bio sarkazam, kao da je vjerovao da je burzi potrebna sreća.
Mikael je prilog iz nekog razloga pogledao dvaput. Je li uočio nešto
zanimljivo? Vjerovao je da jest. Ne samo to što se Leo izrazio pjesnički ili
antropomorfno. Već njegove oči. Oči su mu istovremeno sjajile tugom i
sprdnjom, kao da zapravo razmišlja o nečem sasvim drugom. To je možda
bilo zbog njegove visoke inteligencije - sposobnosti da usporedno razmišlja o
više stvari odjednom - ali Mikaela je podsjetio na kakvoga glumca koji se želi
izvući iz svoje tipizirane uloge i pokazati svoj pravi dijapazon.
To Lea Mannheimera nije učinilo boljom pričom, ali možda jest življim
ljudskim bićem. Mikael je svejedno odbacio bilo kakav plan da bude
slobodan i da uživa u lijepom ljetnom danu, ako ni zbog čega drugoga, a ono
da bi Lisbeth Salander pokazao da se ne predaje tako lako. Ustao je, doduše,
od računala te opet sjeo za nj, poput kakve nemirne duše, surfao je po
internetu, pravio red na polici za knjige i pospremao kuhinju. Ali Leo
Mannheimer nije mu izlazio iz glave. Bližilo se jedan kada je stao pred zrcalo
u kupaonici da se obrije te je, ne sasvim zadovoljno, stao na vagu - što mu je
bila najnovija navika - i prasnuo:
“Pa Malin, za Boga miloga.”
Kako li je samo na to mogao zaboraviti? Iznenada se sjetio zašto mu se
brokerska kuća Alfred Ogren činila toliko poznatom. Pa Malin je tamo prije
radila. Malin mu je nekada bila ljubavnica, a sada je radila kao
glasnogovornica u Ministarstvu vanjskih poslova. Bila je vatrena feministica
te općenito vatrena osoba. Ona i Mikael s jednakom su se žestinom voljeli i
svađali upravo kada je ona prestala raditi kao direktorica komunikacija u
Alfredu Ogrenu.
Malin je imala duge noge, lijepe crne oči i čudnovatu sposobnost da se
čovjeku uvuče pod kožu. Mikael je birao njezin broj te je tek poslije uvidio
da mu i zbog privlačne ljepote ljeta što ga je mamila van Malin nedostaje i
više nego što je to htio priznati.

Malin Frode subotom nije voljela mobitel. Htjela je da umukne, da je ne

uznemiruje i da joj da prostora za disanje. Ali dio njezina posla bio je i da
uvijek bude dostupna, tako da nije imala izbora te je stalno morala zvučati
ugodno i profesionalno. No jednog lijepog dana eksplodirat će od muke.
Bila je samohrana majka, odnosno barem je to pokušavala biti. Njezin
bivši muž Niklas pravio se neviđenom junačinom zato što se tu i tamo koji
vikend brinuo za vlastitog sina. Upravo ga je dočekao, a njoj dobacio:
“Hajde se fino zabavi onako kako samo ti to znaš!” Nagađala je da
aludira na njezinu ljubavničku vezu pred kraj njihova braka. Kruto se
nasmiješila, zagrlila svojeg sina - šestogodišnjeg Lovea - i pozdravila ih. Ali
poslije ju je obuzeo bijes. Ritnula je limenku na cesti i opsovala u sebi. A
onda joj je zazvonio mobitel, valjda je negdje u svijetu nastupila kriza. Ovih
dana svjetske krize kao da su se redale na traci. Ali ne... ovaj put bilo je bolje.
Bio je to Mikael Blomkvist, na što ne samo da je osjetila olakšanje već ju
je i preplavila žudnja. Pogledala je prema Djurgårdenu i vidjela osamljenu
jedrilicu koja jedri zaljevom. Upravo je bila izašla na Strandvägen.
“Ovo je baš fini poziv”, rekla je.
 “Ništa posebno”, odgovorio je Mikael.
“Ali jest, ja mislim da jest. Što radiš?”
“Radim.”
“Pa nije valjda da samo radiš. Da se kupaš u znoju lica svoga.”
“Nažalost, tako je.”
“Više mi se sviđaš u horizontalnom položaju.”
“To se i meni daleko više sviđa.”
“Pa legni onda.”
“Okej.”
Pričekala je trenutak ili dva.
“Ležiš li?”
“Naravno.”
“I jedva da imaš nešto na sebi.”
“Jedvice.”
“Lažove. Čime sam zaslužila tu čast da me nazoveš?”
“Posao prije svega.”
“Dosadnjakoviću.”
“Znam”, rekao je on. “Ali ne mogu prestati misliti na onaj hakerski napad
na Finance Security.”
“Naravno da ne možeš. Ti nikada ne možeš prestati misliti na bilo što,
osim na žene koje ti se nađu na putu.”
“Ni na žene ne mogu tako lako prestati misliti.”
“Pogotovo ako su ti potrebne kao izvor za tvoje članke. Kako ti mogu
pomoći?”
“Vidio sam i da je jedan od tvojih bivših kolega analizirao taj napad.”
“A tko to?”
“Leo Mannheimer.”
“Leo”, rekla je ona.
“Kakav je on?”
“On ti je pravi čovjek sa stilom - i različit od tebe i na mnoge druge
načine.”
“Znači, pravi sretnik.”
“Neizmjerni.”
“A na koje mi to načine još nije sličan?”
“Leo, on je...”
Utonula je u svoje misli.
“Što je?”
 “Pa, za početak, nije nikakva pijavica poput tebe, ne traži točne činjenice
niti lovi lopove. On je više mislilac, filozof.”
“Mi pijavice smo jednostavna bića.”
“Ma ti si u redu, Mikaele. I to dobro znaš”, rekla je ona. “Ali ti si više
poput kauboja. Nemaš vremena da stojiš i kontempliraš poput dobrog starog
Hamleta.”
“Znači, Leo Mannheimer je poput Hamleta.”
“U financijskom svijetu svakako nije smio završiti.”
“A što je onda trebao postati?”
“Glazbenik. Svira glasovir kao kakvo božanstvo. Ima izvanredan sluh i
neviđeno je talentiran. Ali novac ga baš i ne veseli.”
“Što za čovjeka koji se bavi financijama baš i nije dobro.”
“Ne baš. Vjerojatno je odrastao u izobilju. Nekako ne teži ni za čime. A
zašto te on zanima?”
“Ima vrlo zanimljiv pogled na taj hakerski napad.”
“Možda i ima. Ali o njemu nećeš iskopati nikakvo sranje, ako to već
tražiš.”
“Zašto to kažeš?”
“Zato što mi je u opisu posla bilo i da sve te momke provjerim, a da
budem iskrena...”
“Da?”
“...sumnjam da je Leo u stanju baviti se bilo čime nečasnim. Umjesto da
kroji svoj portfelj i uvećava si vrijednost kapitala, ili se bavi kakvom sličnom
glupošću, on deprimiran sjedi kod kuće i svira svoj glasovir.”
“Pa zašto je onda u tom poslu?”
“Zbog oca.”
“Otac mu je bio velika faca.”
“Otac mu je definitivno bio velika faca. Bio je i najbolji prijatelj staroga
Alfreda Ogrena, ali i sebični idiot. Utuvio si je u glavu da će Leo postati
financijski genij, preuzeti njegov udio u Alfredovoj tvrtki i potom si izgraditi
moćnu poziciju u švedskom poslovnom svijetu. A Leo... što da kažem...”
“Ne znam ja.”
“On je pomalo slab. Dao se nagovoriti i pritom u poslu nije bio loš.
Nikada nije povukao pogrešan potez. Ali možda nije bio ni briljantan, ne
toliko koliko je mogao biti. Nedostaje mu želje i energije. Jednom mi je rekao
da osjeća da su mu oduzeli nešto ozbiljno. Da na duši nosi ranu.”
“Kakvu to ranu?”
 “Nešto u djetinjstvu. Ali s Leom nikada nisam bila toliko bliska da bih ga
posve razumjela, iako smo jedno kratko vrijeme...”
“Što to?”
“Ma ništa, nije to bilo važno, zaigrali smo se, rekla bih.” Mikael je
odlučio ne pitati je više ništa o tome.
“Čitao sam da je bio na putovanju”, rekao je.
“Nakon što mu je umrla mama.”
“Od čega?”
“Rak gušterače.”
“Gadno.”
“Ipak sam vjerovala da će mu to koristiti.”
“A zašto?”
“Zato što su ga roditelji vječno tlačili i trovali mu svakodnevicu. Nadala
sam se da će iskoristiti priliku i maknuti se iz poslovnog svijeta, svirati
glasovir, ili bilo što drugo. Znaš, taman prije nego što sam prestala raditi u
Alfredu Ogrenu, Leo je počeo živjeti punim životom. Nikada nisam shvatila
cijelu priču. Jedno vrijeme nije bio nimalo natmuren. Ali poslije...”
“Što?”
“Poslije je pao u tešku depresiju. Srce mi je puklo zbog toga.”
“Je li mu mama još bila živa?”
“Da, ali ne još dugo.”
“Kamo je zatim otputovao?”
“Ne znam. Više nisam radila tamo. Ali sanjarila sam da bi tim
putovanjem moglo početi njegovo oslobađanje.”
“No svejedno se vratio u Alfred Ogren.”
“Vjerojatno nije imao hrabrosti.”
“Ali sada je počeo držati predavanja.”
“To je možda korak u pravom smjeru”, rekla je ona. “A zašto te on toliko
zanima?”
“Leo Mannheimer vidi određene psihološke uzorke. Uspoređuje napad u
Bruxellesu s drugim poznatim dezinformacijskim kampanjama.”
“Ruskim kampanjama, zar ne?”
“Smatra ih suvremenim načinom ratovanja, a meni se to čini vrlo
uzbudljivo.”
“Laž je poput oružja.”
“Lažima se buni javnost i stvara kaos. Laži su alternativa nasilju.”
“Nije li dokazano da je taj hakerski napad došao iz Rusije?” upitala je
ona.
“Dokazano je, ali nitko ne zna tko u Rusiji stoji iza njega, a gospodari
Kremlja, naravno, kunu se da su nevini.”
“Sumnjaš li na svoje staro društvo, na Paukove?”
“Palo mi je to na pamet.”
“Teško mi je pomisliti da bi ti Leo mogao pomoći u vezi s tim.”
“Možda ne može, ali htio bih...”
Odjednom se izgubio.
“...pozvati me na sladoled?” nadopunila ga je ona. “Obasuti me nakitom,
komplimentima i skupim poklonima? Povesti me u Pariz?”
“Molim?”
“U Pariz. Jedan glavni grad u Europi. Kažu da je poznat po tom nekom
tornju.”
“Lea će sutra intervjuirati na pozornici u Muzeju fotografije”, nastavio je
on kao da je nije čuo. “Bi li mi se pridružila? Možda naučimo nešto novo.”
“Naučimo nešto novo? Dovraga, Mikaele. Zar je to jedino što dami u
nevolji možeš ponuditi?”
“Trenutačno, da”, rekao je on, opet zazvučavši odsutno, što ju je još više
povrijedilo.
“Blomkviste, ti si budala!” frknula je ona, prekinula vezu i stala nasred
pločnika dok se u njoj kuhao dobro joj poznati bijes koji je na neki način bio
povezan s njime.
Ali brzo se smirila, no to nije bilo zbog Mikaela, već zato što se nečega
sjetila, nečega što se polako podizalo na površinu. Sjetila se da je Leo jedne
kasne noći u svojem uredu u Alfredu Ogrenu nešto pisao na papir boje
pijeska. Nešto u vezi s tom scenom kao da je sadržavalo poruku što se poput
magle širila oko nje. Malin je načas stajala tako zamišljena na pločniku.
Potom je odšetala do kazališta Dramaten i psovala bivše muževe, nekadašnje
ljubavnike i ostale predstavnike muškog roda.

Mikael je uvidio da je zabrljao te je razmišljao bi li je opet nazvao, ispričao

joj se i možda je pozvao na večeru. Ali nije stigao.
Sustigla ga je tisuću i jedna pomisao te je umjesto Malinina broja birao
broj Annike Giannini, koja ne samo da mu je bila sestra već i Lisbethina
odvjetnica. Možda je ona znala što to Lisbeth lovi. Doduše, Annika se vrlo
primjereno pridržavala načela odvjetničke povjerljivosti. Ali informacije koje
su klijentima išle u korist rado je dijelila.
 Annika se nije javljala. Nazvao ju je opet nakon pola sata i ona mu je
odmah potvrdila da se Lisbeth promijenila. Vjerovala je da je to zbog
situacije na sigurnosnom odjelu. Lisbeth je dobro zapazila da odjel uopće nije
siguran. Annika je zato uporno tražila da Lisbeth premjeste odande, ali
naravno da je Lisbeth to odbijala. Rekla je da mora nešto napraviti. Također
je tvrdila da ona osobno nije u opasnosti, već druge zatvorenice, ponajprije
djevojka po imenu Faria Kazi, koju je najprije zlostavljala obitelj jer su
smatrali da im je povrijedila čast, a zatim je postala žrtvom i u zatvoru.
“To je vrlo zanimljiv slučaj”, rekla je Annika. “I njega sam nakanila
preuzeti. U ovoj bismo priči mogli imati zajednički interes, Mikaele.”
“Kako to misliš?”
“Vi možete dobiti dobru priču, a ja pomoć u istrazi. Čini mi se da se tu
nešto ne poklapa.”
Mikael se nije upecao. Umjesto toga je upitao:
“Jesi li čula što o prijetnjama Lisbeth?”
“U biti nisam, osim da izvora ima zabrinjavajuće mnogo i da se čitavo
vrijeme spominju njezina sestra, njezini ruski banditi i motociklistička banda
Svavelsjö.”
“I što poduzimaš?”
“Sve što mogu, Mikaele. A što misliš? Pobrinula sam se da je u zatvoru
pojačano nadziru. Trenutačno ne vidim nikakvu neposrednu opasnost. Ali
također se dogodilo i nešto što je utjecalo na nju.”
“Što to?”
“Posjetio ju je stari Holger.”
“Šališ se?”
“Ne, ne, nastala je prava drama. Ali on se zainatio da dođe. Mislim da mu
je to bilo jako važno.”
“Nije mi jasno kako je uopće došao do Flodberge.”
“Ja sam pomogla oko papirologije, a Lisbeth je platila sanitet do zatvora i
natrag. U kolima se nalazio i medicinski tehničar, koji je Holgera na
invalidskim kolicima dogurao u zatvor.”
“Je li nju posjet uznemirio?”
“Nju se ne da lako uznemiriti. Ali Holger joj je blizak, i ti i ja to dobro
znamo.”
“Holger joj nije rekao ništa što bi je potaknulo na akciju?”
“A što bi to moglo biti?”
“Možda nešto o njezinoj prošlosti. Nitko njezinu prošlost ne poznaje
toliko dobro kao Holger.”
“O tome mi nije ništa rekla. Jedino oko čega je u posljednje vrijeme
angažirana je ta djevojka Kazi.”
“Poznaješ li čovjeka po imenu Leo Mannheimer?”
“Ime mi je poznato. Zašto pitaš?”
“Ma samo me zanima.”
“Je li ga Lisbeth spomenula?”
“Reći ću ti poslije.”
“Dobro, ali ako te zanima što joj je to Holger mogao reći, bilo bi najbolje
da ga osobno kontaktiraš”, rekla je Annika. “Vjerujem da bi Lisbeth jako
cijenila kad bi mu sada iskazao malo više pažnje.”
“Hoću”, rekao je on.
Prekinuli su razgovor i on je odmah nazvao Holgera Palmgrena. Linija je
bila zauzeta. Bila je zauzeta smiješno dugo, a potom se nitko nije javljao.
Tada je Mikael pomislio da bi odmah morao do Liljeholmena da razgovara s
njime u četiri oka. Ali onda se sjetio njegova narušenog zdravlja. Holger je
bio star i bolestan, patio od teških bolova i bio mu je potreban odmor. Mikael
je zato odlučio pričekati te je umjesto toga nastavio svoju besciljnu pretragu o
obitelji Mannheimer i Alfredu Ogrenu. Pronašao je dosta toga. Uvijek bi
pronašao dosta toga kada bi počeo kopati dovoljno duboko. Ali ništa se nije
posebno isticalo, niti se naizgled moglo povezati s Lisbeth ili hakerskim
napadom. Tada je promijenio taktiku, i to najviše zbog Holgera i zato što je
ovaj toliko dobro poznavao Lisbethino djetinjstvo. Mikael je pomislio da nije
nemoguće da je Leo Mannheimer na neki način bio dio njezine prošlosti, ta
spomenula je stare popise imena. Zato je tražio dalje u prošlosti, toliko
daleko koliko su mu internet i baze podataka dopuštali. Pozornost mu je
privukla notica u novinama Uppsala nya tidning, a vijest se tijekom
određenog vremena i proširila jer je švedska informativno-novinska agencija
TT isti dan poslala dopis na temelju članka. No koliko je pronašao, događaj
poslije nije spominjan, vjerojatno iz obzira i zbog ugodnije medijske klime
koja je tada vladala, prije svega spram društvene vrhuške.
Drama se zbila prije dvadeset pet godina u Osthammaru tijekom lova na
losove. Nakon podužeg ručka lovci iz Alfreda Ogrena, među kojima je bio i
Leov otac Herman, uputili su se u šumu. Gospoda su vjerojatno popila koju
čašicu viška, ali podaci u članku bili su odveć šturi da bi se bilo što sa
sigurnošću moglo reći. Sunce je, kažu, bilo jarko, a skupina se iz više razloga
podijelila. Nakon što su među drvećem opazili dva losa, poraslo je i
uzbuđenje. Počeli su pucati, a stariji gospodin po imenu Per Fait, tada voditelj
financija u koncernu Rosvik, rekao je da je pogrešno procijenio položaj te da
se smeo zbog naglih pokreta životinja. Pucao je te potom začuo krik i poziv
upomoć. Pogodio je u trbuh mladog psihologa Carla Segera, koji je bio dio
lovačke skupine. Mladić je ubrzo preminuo pokraj jednog potočića.
Jedini zaključak do kojeg je došla policijska istraga bio je da se radilo o
nesretnom slučaju u koji Alfred Ogren i Herman Mannheimer nisu bili
umiješani. Mikaela to ipak nije puštalo na miru, pogotovo nakon što je otkrio
da je strijelac Per Fait umro godinu dana poslije, ne ostavivši za sobom ni
ženu ni djecu. Neutralni nekrolog opisao ga je kao “vjernog prijatelja” te
požrtvovnog i odanog suradnika u koncernu Rosvik.
Mikael je pogledao kroz prozor i utonuo u misli. Nebo se nad
Riddarfjärdenom smračilo. Vrijeme se mijenjalo i prokleta kiša opet je počela
padati. Ispružio je leđa i masirao ramena. Je li taj ustrijeljeni psiholog na neki
način bio povezan s Leom Mannheimerom?
Nije mogao znati. Možda je to bio trag, a možda samo besmislena
tragedija. Mikael je o psihologu ipak saznao sve što je mogao. A nije
pronašao mnogo. Kada je umro, Carl Seger imao je trideset dvije godine te se
upravo bio zaručio. Godinu prije tragedije doktorirao je na Sveučilištu u
Stockholmu na temu utjecaja sluha na samopoštovanje. “Empirijska studija”,
glasio je podnaslov.
Disertaciju se na internetu nije moglo pronaći, a nije pronašao ni glavne
rezultate ni pretpostavke, iako su se teme površno doticali i drugi eseji koje je
Carl Seger napisao, a Mikael ih pronašao putem Google Scholara,
pretraživača znanstvenih članaka. Psiholog je u jednom članku opisao
klasični eksperiment koji je pokazao da su pojedinci u pokusu među
stotinama fotografija sebe prepoznavali brže ako bi im sliku uljepšali. Sebe
prepoznajemo brže ako smo predočeni ljepšima nego što uistinu jesmo, što je
vjerojatno evolucijski uvjetovano. Precjenjivanje sebe donosi nam korist
prilikom parenja ili ako želimo preuzeti vodstvo u grupi, ali ono također
povlači i jednu opasnost:
“Pretjerano pouzdavanje u vlastite sposobnosti izlaže nas riziku i
sprečava naš razvoj. Sumnja u samoga sebe odlučujuća je za naše
intelektualno sazrijevanje”, napisao je Seger, što nije bilo nimalo
revolucionarno ili originalno. Ali bilo je vrlo zanimljivo da se Carl Seger
referirao na studije djece i značenje samopouzdanja za njihov razvoj.
Mikael je ustao, otišao u kuhinju te počeo pospremati sudoper i
blagovaonički stol. Naumio je nazočiti sutrašnjem predavanju Lea
Mannheimera u Muzeju fotografije. Odlučio je ovo istražiti do kraja i
zanemariti svoj odmor. Ali dalje od toga nije stigao. Začulo se zvonce na
vratima, a to mu se nije sviđalo. Smatrao je da bi se gosti uvijek trebali
najaviti. Ali otišao je otvoriti te je ono što se dogodilo poslije opisao kao grub
napad.
 5. poglavlje

18. lipnja

FARIA KAZI SJEDILA JE NA KREVETU U svojoj ćeliji, rukama obgrlivši

koljena. Imala je dvadeset godina i sebe je smatrala samo blijedom sjenom
što je kopnjela. Ali rijetko tko nije se divio njezinoj ljepoti, a tako je bilo još
otkad je kao četverogodišnjakinja došla u Švedsku iz Dhake u Bangladešu.
Faria je odrasla s četvoricom braće, jednim mlađim i trojicom starije, u
stockholmskom predgrađu Vallentuni. Otac Karim rano je osnovao lanac
kemijskih čistionica te se obogatio i poslije u Sickli kupio stan s velikim
staklenim prozorima. Farijino djetinjstvo nije bilo dramatično.
Igrala je košarku i bila dobra učenica, s posebnim darom za jezike, voljela
je šivati i crtati mange. Ali tijekom tinejdžerskih godina malo-pomalo
oduzimali su joj slobodu. To je očigledno imalo veze s njezinom prvom
mjesečnicom te sa zvižducima koje su joj upućivali momci u kvartu.
Svejedno se uvjerila da je promjena nastupila izvana, poput hladnog vjetra s
istoka. Situacija se pogoršala kada joj je majka Aisha preminula od moždane
kapi. Njezinom smrću obitelj ne samo da je izgubila majku već i neutralan
pogled na vanjski svijet te glas razuma.
Faria se poslije, u zatvoru, sjetila kada ih je jedne večeri nenadano
posjetio Hassan Ferdousi, imam iz Botkyrke. Faria je imama voljela i strašno
je željela razgovarati s njime. Ali Hassan Ferdousi nije ih posjetio da bi se
družili.
“Pogrešno ste shvatili islam”, čula ga je kako viče u kuhinji. “Loše će ovo
završiti ako tako nastavite, loše.”
Nakon te večeri i sama je u to vjerovala. Njezina dvojica starije braće,
Ahmed i Bashir, pokazivala su sve jaču strogost i mržnju, koje su se doimale
nezdravo, a upravo su oni, a ne njihov otac, od nje tražili da nosi nikab čak i
kad ide kupiti mlijeko u trgovinu iza ugla. Ali najbolje bi bilo da sjedi kod
kuće i trune. Njezin treći brat Razan nije bio toliko kategoričan, ali ni suviše
angažiran. Njega su zanimale druge stvari, premda se najčešće ravnao prema
Ahmedu i Bashiru i većinom radio u očevim radnjama, vodeći krojačke
poslove. Ali to ne znači da joj je bio prijatelj, te ju je i on držao na oku.
Faria je unatoč nadzoru pronalazila određene trenutke slobode, iako su
oni zahtijevali laganje i snalažljivost. Još je imala svoje računalo te je
jednoga dana otkrila da će u stockholmskom domu kulture Kulturhusetu
upravo Hassan Ferdousi s rabinom po imenu Goldman raspravljati o
religijskom ugnjetavanju žena. Ona je upravo bila maturirala u
Kungsholmenskoj gimnaziji. Bio je kraj lipnja, a ona izvan stana nije bila već
deset dana i čeznula je za time toliko snažno da je mislila da će se raspasti.
Strinu Fatimu nije bilo lako nagovoriti. Strina Fatima bila je kartografkinja i
samohrana majka te Farijina posljednja saveznica u obitelji. No Fatima je
shvaćala koliko je Faria očajna, pa je naposljetku pristala reći da će se sastati
na jednostavnijoj večeri. Braća su joj iz nekog razloga povjerovala.
Fatima je Fariju dočekala u svojem stanu u Tensti, ali ju je odmah pustila
da ode u centar. Naravno, nije imala vremena za duže eskapade jer se morala
vratiti do pola devet, kada će Bashir doći po nju. Ali do tada će biti u gradu.
Od strine je posudila crnu haljinu i par štikli. No to je, naravno, bilo
pretjerano. Jer nije išla ni na kakvu zabavu. Spremala se na debatu o religiji i
ugnjetavanju. Ipak, htjela se dotjerati. Prigoda se činila svečanom. Rasprave
jedva da se sjećala. Bila je suviše obuzeta time što se tamo nalazi i svom tom
publikom. Nekoliko su je puta iz čistog mira preplavile emocije. Nakon
debate uslijedila su pitanja. Netko je iz publike upitao zašto uvijek žene
moraju patiti kada muškarci žele učvrstiti svoje religije. Hassan Ferdousi
odgovorio je pomalo mračno:
“Iznimno je žalosno kada organiziranom religijom podižemo neviđenu
halabuku samo da bismo nahranili vlastitu uskogrudnost.”
Sjedila je razmišljajući o njegovim riječima, kada se publika stala
podizati, a prema njoj je krenuo neki mladić u trapericama i bijeloj košulji.
Bila je toliko nenavikla komunicirati s mladićima svoje dobi, a da ne nosi
nikab ili hidžab, da se osjetila nagom i izloženom. Svejedno nije pobjegla.
Ostala je sjediti i krišom ga gledati. Imao je možda dvadeset pet godina i nije
bio suviše visok ni samopouzdan, ali oči su mu sjajile. Koračao je lako i
posve u suprotnosti s težinom i natmurenošću što su mu se nazirale u očima.
Doimao se posramljeno i nelagodno, što joj se učinilo sigurnim. Oslovio ju je
na bengaliju.
“Ti si iz Bangladeša, zar ne?” upitao je.
“Odakle to znaš?”
“Osjetio sam to. Odakle si?”
“Iz Dhake.”
“Ja također.”
Nasmiješio joj se toliko toplo da mu je morala uzvratiti smiješak. Oči su
im se srele. U prsima joj je nešto puklo te su si jamačno još nešto rekli. No
Faria se poslije sjećala samo da su izašli na Sergelov trg i odmah se jedno
drugome otvorili. I prije nego što su se predstavili, ispričao joj je o svojem
blogu u Dhaki. Blog se borio za slobodu govora i naglašavao važnost ljudskih
prava, a to je provociralo islamiste u zemlji. Autore su stavljali na liste za
odstrel te su ih islamisti jednog po jednog počeli ubijati. Klali su ih
mačetama, a policija i vlada nisu ništa poduzimale, “nisu mrdnule ni malim
prstom”, rekao je. Zato su on i njegova obitelj morali napustiti Bangladeš i
potražiti azil u Švedskoj.
“Jednom sam prisustvovao pogubljenju. Iz neposredne blizine. Krv
najboljeg prijatelja natopila mi je majicu”, rekao je, a iako ga tada nije posve
razumjela, ne tada, u njemu je uočila tugu, veću i od njezine, te je osjetila
bliskost koja se inače ne bi mogla tako brzo razviti.
Mladić se zvao Jamal Chowdhury. Rukovali su se. Krenuli su prema
zgradi parlamenta, a njoj je od jačine emocija zastala knedla u grlu. Prvi put
nakon toliko vremena živjela je punim plućima. Ali to nije dugo trajalo.
Zabrinula se i pomislila na Bashirove crne oči. Već na Gamla stanu prekinula
je šetnju. Ali to joj je bilo i više nego dovoljno. U sljedećim danima i
tjednima u mislima je bježala nazad, sjećajući se sastanka poput tajne odaje s
blagom.
Zato nije bilo čudno ni što se u zatvoru vraćala tamo, posebno navečer
kada je teretni vlak počeo tutnjati, a Benitini se koraci približavati. Faria je
čitavim tijelom osjećala da će ovo biti gore nego ikada.

Alvar Olsen opet je sjeo u svoj ured da pričeka poziv upravitelja zatvora
Bikarda Fagera. Ali vrijeme je prolazilo, te on opsuje i pomisli na Vildu.
Alvar je taj dan u biti trebao biti slobodan i s kćeri na nogometnom turniru u
Vasterasu. Ali to je otkazao. Nije se usuđivao izbivati s posla te je po tisućiti
put nazvao tetu, osjećajući se otprilike kao najgori otac na svijetu. Ali što bi
trebao napraviti?
 Njegovi su se planovi da Benito makne s odjela izjalovili. Benito je to
jako dobro znala te je u njega zurila vrlo prijeteće, a čitavi zatvor kao da je
kuhao. Zatvorenice su se posvuda došaptavale, baš kao prije većih sukoba ili
čijeg puštanja na slobodu, a on je sve vrijeme molećivo pogledavao Lisbeth
Salander. Ona mu je obećala pomoći da sredi situaciju. No to ga je uzrujavalo
jednako koliko i osnovni problem, a on je zahtijevao da najprije pokuša sam.
Salander mu je dala pet dana, tih pet dana upravo je prošlo, a da on nije
postigao ništa. Bojao se za svoj život, i ništa više.
Samo je na jednom polju bio opušten. Mislio je da će doći pod internu
istragu zato što su jamačno postojale snimke njega i Salander kako hodaju do
njegova ureda i unutra provode sitne sate. U danima nakon toga bio je
siguran da će ga svaki čas pozvati u upravu i postaviti mu svakakva neugodna
pitanja. Ali ništa se nije dogodilo i on naposljetku nije mogao izdržati te je
otišao do nadzorne središnjice u zgradi B pod izlikom da mora provjeriti
nekoliko događaja povezanih s Beatrice Andersson. Živčano je pregledavao
snimku tih sati u noći dvanaestog i trinaestog lipnja.
Isprva nije ništa razumio. Neprestance je premotavao snimku. Ali hodnik
je svaki put bio prazan i pust te ni traga ni od njega ni od Salander.
Nesumnjivo, bio je spašen, no čak iako bi jako rado želio vjerovati da je imao
nepojmljivu sreću - da kamere baš slučajno tada nisu radile kako valja -
shvatio je što se dogodilo. Bio je vidio da se Salander probila na sigurnosni
poslužitelj zatvora i nešto prtljala po nadzornim kamerama. Vjerojatno je
promijenila sekvence na snimci. Drugog objašnjenja nije bilo i zapravo mu je
laknulo. Ali to ga je istodobno i uplašilo. Opsovao je zbog toga i zbog svega
ostaloga te je još jednom provjerio mejl. Ni riječi, ama baš ništa! Što je tu
toliko teško? Pa samo je potrebno pokupiti Benito i odvesti je odande.
Bilo je 19.15. Vani je padala kiša, a on bi svakako morao van na hodnik
da se pobrine da se u ćeliji Farije Kazi ne dogode nikakve grozote. Morao bi
van, dati Benito do znanja da ju je uzeo na zub i da joj kani zagorčati život.
Ali ostao je u uredu kao oduzet. Osvrnuo se po prostoriji te mu se učinilo da
je nešto drugačije. Je li Salander nešto pomicala kada je jučer bila ovdje? Bili
su to čudni sati. Ona je opet pretraživala svoje stare registre, ali ovaj put
čovjeka po imenu Daniel Brolin. Alvar je inače izbjegavao gledati što ona
radi. Nije se htio miješati. Ali već je ionako bio umiješan. Lisbeth je putem
njegova računala obavila najobičniji telefonski poziv, a to je već bilo čudno,
zar ne? Tijekom razgovora zvučala je posve drugačije, ljubazno i oprezno, te
se raspitivala za neke nove spise što su se pojavili. Odmah nakon toga htjela
se vratiti u svoju ćeliju.
A sada, dan poslije, Alvaru se sve više pogoršavalo raspoloženje, zbog
čega je odlučio odmah izaći na odjel. Naglo je ustao s uredskog stolca, ali
dalje nije stigao. Zazvonio je interni telefon. To se napokon javljao zatvorski
upravitelj Rikard Fager. Imao je dobre vijesti. Zatvor Hammerfors u
Härnösandu bio je spreman već sutradan ujutro primiti Benito, što je zvučalo
posve fantastično. Ali Alvar nije osjetio toliko olakšanje kao što je očekivao,
isprva ne shvaćajući zašto. Zatim je primijetio da je vani teretni vlak već
počeo tutnjati te je spustio slušalicu ne rekavši ni riječi.

Mikael se osjetio grubo napadnut. Ali to je bio neočekivano dobar grubi

napad. Na vratima je stajala Malin Frode, mokra od kiše dok joj se šminka
slijevala niz lice te divljeg i odlučna pogleda. Mikael nije znao želi li ga
svojski išamarati ili mu strgnuti odjeću.
Istina je bila negdje između. Pritisnula ga je uza zid, obujmila mu kukove
i rekla da će ga kazniti zato što je toliko dosadan i toliko seksi i dovraga i
bestraga. Prije nego što se snašao i shvatio što se događa, ona je u krevetu
sjela na njega i svršila, ne jednom, već dvaput.
Nakon toga ležali su zagrljeni, teško dišući. On ju je milovao po kosi i
govorio joj drage i nježne riječi, baš kao što je i trebao, nježnim tonom i
potpuno prisutan. Uistinu mu je jako nedostajala. Vani je kišilo. Jedrilice su
jedrile po Riddarfjärdenu. Krovovi su bili mokri. Bio je to lijep trenutak.
Misli su mu ipak odlutale, što je Malin, naravno, primijetila.
“Već sam ti dosadila?” upitala je.
“Molim? Ma ne. Nedostajala si mi”, rekao je, misleći to. Ali naravno da
se osjećao krivim. Trenutak nakon seksa sa ženom koju dugo nisi vidio ne bi
smio početi razmišljati o poslu. “Kada si posljednji put bio stvarno iskren?”
“Prilično se često trudim.”
“Opet Erika?”
“Prije ono o čemu smo razgovarali preko telefona.”
“Hakerski napad.”
“Između ostalog.”
“Ali i Leo?”
“Da.”
“Gukni, golube. Zašto te on zapravo toliko zanima?”
“Nisam uopće siguran da me zanima. Samo pokušavam povezati različite
dijelove.”
 “A ovo ti je nevjerojatno bistro objašnjenje, Kalle Blomkvist.”
“Ha, da.”
“Znači, nešto mi ne odaješ, vjerojatno kakav izvor ili tako nešto?” upitala
ga je.
“Možda.”
“Glupane!”
“Žao mi je.”
Lice joj omekša i ona makne uvojak s oka.
“S druge strane, ja sam na Lea mislila prilično dugo nakon našeg
razgovora”, rekla je.
Omotala je pokrivač oko tijela i izgledala prilično neodoljivo. On je upita:
“I čega si se sjetila?”
“Sjetila sam se da mi je obećao ispričati zašto je ono jednom bio toliko
sretan. Ali poslije toga više nije bio sretan, pa mi se činilo bešćutnim
ispitivati ga o tome.”
“Zašto si se toga sjetila?”
Kao da je oklijevala. Pogledala je kroz prozor.
“Zato što mi se njegova sreća sviđala, ali me i zabrinjavala. Bila je
prejaka.”
“Možda se bio zaljubio.”
“Bila sam ga pitala upravo to, a on je odlučno zanijekao. Tada smo bili u
Richeu, što je samo po sebi bilo nešto. Leo je mrzio gužve. No tada je otišao
jer smo trebali razgovarati o mojoj zamjeni. Ali on je bio nemoguć. Čim bih
spomenula koje ime, promijenio bi temu i govorio o životu i ljubavi te
iznosio hvalospjeve o svojoj glazbi. Nije govorio smisleno i bio je prilično
dosadan, da budem iskrena, nešto o tome kako je rođen da voli određene
harmonije i ljestvice, šesti mol ili što ti ja znam. Nisam ga pretjerano pozorno
slušala. Bio je toliko sretan i zanesen sobom da me povrijedio, pa sam ga
napala poput glupače. ‘Što se dogodilo? Moraš mi reći.’ Ali odbijao je
precizirati. Rekao je da mi ništa ne može reći, barem ne još. Objasnio mi je
samo da je napokon pronašao pravi dom.”
“Možda se produhovio.”
“Leo je mrzio religiju.”
“Pa o čemu se onda radilo?”
“Pojma nemam. Znam samo da je nekoliko dana poslije naprasno
završilo. Onda se posve ispuhao.”
“Na koji način?”
 “Na svaki mogući. Bilo je to uoči Božića, mojeg posljednjeg dana u
Alfredu Ogrenu, prije nešto više od godinu i pol. I to oko ponoći u njegovom
uredu. Pripremila sam oproštajnu zabavu kod kuće, a Leo nije došao, što me
ražalostilo. Jer on i ja smo imali posebnu vezu.”
Pogledala ga je. “Ali nemaš razloga da budeš ljubomoran.”
“Ne postajem ja ljubomoran tako lako.”
“Znam. I zato te mrzim. Mislim da bi povremeno morao pokazati
ljubomoru, samo kao znak dobre volje. Ali Leo i ja smo flertali, baš kada sam
upoznala tebe. Život mi je tada zbog razvoda i svega ostaloga bio u kaosu pa
mi je možda zato njegova novopronađena sreća koja njegovom karakteru
nekako nije odgovarala malo i zasmetala. Kako bilo, nazvala sam ga usred
noći, a on je još bio u uredu. To me samo još više povrijedilo. Svejedno mi se
ispričao, no ja sam mu u sebi oprostila, a kada me upitao ne bih li došla do
njega da popijemo noćno piće, odmah sam otišla. Nisam znala što mogu
očekivati. Nije mi bilo jasno što tako kasno radi tamo. Leo nije bio nikakav
radoholičar, a osim toga, taj ured, koji je prije držao njegov otac, to nije
normalno. Čovjek ostane osupnut kad uđe. Na zidu visi Dardel. U kutu je
Hauptova komoda. Leo bi ponekad znao reći da se srami ureda. Da je to
nepristojan luksuz. Ali te večeri kada sam ušla... To jedva da mogu opisati.
Oči kao da su mu žarile, a glas mu je poprimio neku novu, napuklu crtu.
Svejedno se trudio da se doima sretno. Čitavo se vrijeme smiješio, ali pogled
mu je bio izgubljen i žalostan. Na komodi se nalazila ispijena boca
Bourgognea i dvije prazne vinske čaše. Očigledno je imao posjet. Zagrlili
smo se, izmijenili ljubazne riječi, ispili pola boce pjenušca i obećali ostati u
kontaktu. Ali primijetilo se da je mislima negdje drugdje te sam naposljetku
rekla: ‘Više mi ne izgledaš tako sretno.’ ‘Sretan sam ja’, odgovorio je. ‘Samo
sam...’ Nije završio rečenicu. Dugo je šutio. Ispio svoj pjenušac. Doimao se
posve utučeno. Rekao je da će donirati pozamašnu svotu.”
“Kome?”
“Pojma nemam, a pitam se i nije li to u tome trenutku bio samo nastup
slabosti. Učinilo mi se da se odmah posramio svojih riječi, a ja ga više o tome
nisam pitala. Bilo je suviše intimno. Nakon toga više ništa nije bilo isto.
Naposljetku sam ustala, ustao je i on, zagrlili smo se i napola srdačno
poljubili. Promumljala sam mu da pazi na sebe, izašla na hodnik i pozvala
dizalo. Zatim sam se okrenula jer sam se naljutila. Kakve su to tajne? Što on
to radi? Htjela sam ga razumjeti. Ali kada sam se vratila - hoću reći, i prije
nego što sam ga opazila - shvatila sam da smetam. Leo je sjedio u uredu i
pisao nešto na papiru boje pijeska, a jasno se vidjelo da se napreže pisati
lijepo. Ramena su mu se napela. Oči su mu bile pune suza i ja nisam imala
srca smetati mu. Nije me vidio.”
“I ne znaš što je to bilo?”
“Poslije sam nagađala da je imalo veze s njegovom majkom. Ta bila je
umrla samo koji dan poslije toga, a Leo je, kao što znaš, uzeo neplaćeni
dopust i otišao na svoje dugo putovanje. Trebala sam mu se javiti i izraziti
mu sućut. Ali kao što znaš, život mi se bio izokrenuo navrat-nanos. Na
novome sam poslu radila od jutra do sutra i usto se još svađala s bivšim
mužem. A osim toga sam i stalno spavala s tobom.”
“To je sigurno bilo najgore od svega.”
“Vjerojatno da.”
“Znači, Lea nakon toga nisi više vidjela?”
“Ne uživo, već samo na televiziji. Pomalo sam ga i zaboravila, odnosno,
bolje rečeno, potisnula sam ga. Ali danas kada si me nazvao...”
Malin je oklijevala, kao da traži prave riječi.
“...sjetila sam se te scene iz ureda”, nastavila je, “i učinila mi se nekako
pogrešnom. Ne mogu odrediti zašto. Samo mi je smetalo, pa sam se ražestila
i naposljetku ga nazvala. Ali promijenio je broj.”
“Je li ikada u Alfredu Ogrenu spominjao kakvog psihologa koji je stradao
nesretnim slučajem u lovu?” upitao ju je Mikael.
“Što? Ne, tko to?”
“Psiholog se zvao Carl Seger.”
“Ne poznajem ga. Što se dogodilo?”
“Carl Seger ustrijeljen je u prsa tijekom lova na losove prije dvadeset pet
godina u šumama blizu Osthammara - vjerojatno nesretnim slučajem.
Ustrijelio ga je Per Fait, financijski direktor Rosvika.”
“Sumnjaš li na što?”
“Ne izravno, barem ne još. Ali pomislio sam da su Carl Seger i Leo
možda bili bliski. Roditelji su gajili velika očekivanja spram dječaka, zar ne?
Vježbali su s njime testove inteligencije i što sve ne, a onda sam pročitao i da
je Seger dosta toga napisao o značenju samopouzdanja za razvoj mladih ljudi,
pa sam se zapitao...”
“Leo je prije patio od sumnje u svoje sposobnosti negoli odisao
samopouzdanjem”, prekinula ga je Malin.
“Carl Seger pisao je i o sumnji u sebe. Je li ti Leo spominjao svoje
roditelje?”
 “Ponekad i nevoljko.”
“To baš ne zvuči pozitivno.”
“Herman i Viveka sigurno su imali svojih boljih trenutaka, ali ja vjerujem
da je Leo bio nesretan i zato što im se nikada nije uspio oduprijeti. Nije bio u
stanju izabrati vlastiti put.”
“Postao je broker protiv svoje volje, hoćeš reći?”
“Nije to baš tako jednostavno. Jedan dio njega morao je to željeti. Ali
posve sam sigurna da je sanjao da će se osloboditi, a možda me zato i ona
scena te noći u uredu toliko dirnula. Doimalo se poput oproštaja - ne samo s
njegovom majkom, već daleko šire.”
“Nazvala si ga Hamletom.”
“Najviše u usporedbi s tobom, rekla bih. Ali istina je da se čitavo vrijeme
predomišljao i da nije mogao odlučiti.”
“Hamlet je na kraju posegnuo za nasilnim metodama.”
“Ha, da, ali Leo ne bi nikada...”
“Što?”
Na Malinino lice padne sjena, a Mikael joj položi ruku na rame.
“Što je?” upitao je.
“Ma ništa, u biti.”
“Gukni, golubice!”
“Jednom sam vidjela Lea potpuno izbezumljenog”, rekla je.

U 19.29 prvi tutanj teretnog vlaka duboko je potresao Fariju Kazi. Ostalo je
samo šesnaest minuta do zatvaranja vrata ćelija. Ali do tada se svašta moglo
dogoditi. Ona je to najbolje znala. Vani u hodniku čuvari su zveckali svojim
ključevima i čuli su se glasovi, a premda nije razaznavala ni riječi, u žamoru
je nazirala ono dobro joj znano uzbuđenje.
Pojma nije imala o čemu se radi, samo da se zrakom širi užurbanost te da
su šaputali da će Benito premjestiti. Ali ništa nije bilo sigurno, čak ni kiši li
vani po tračnicama ili ne. Prije sat vremena činilo se kao da će biti
grmljavine. Sada je u zatvor iz vanjskog svijeta prodirala jedino tutnjava
teretnog vlaka.
Zidovi kao da su se tresli, a zatvorenice su se ushodale, no ipak se nije
događalo ništa ozbiljno. Možda će je večeras usprkos svemu ostaviti na miru.
Čuvari su bili budniji. Alvar Olsen posvuda ju je slijedio pogledom te kao da
je radio danonoćno. Možda će je naposljetku ipak zaštititi. Možda će se to o
čemu su šaputali ostvariti. Sjetila se svoje braće i majke te sunca što je
jednom davno obasjavalo travnjake u Vallholmenu. Ali nije smjela suviše
sanjariti. Do nje je dopro zvuk struganja papuča po podu, struganja koje joj je
bilo vrlo dobro poznato, i sada više nije bilo sumnje. Također je mirisalo na
sladak parfem. Fariji Kazi zastane dah u grlu te poželi noktima iskopati rupu
u zidu i pobjeći duž tračnica ili se čarolijom teleportirati odande. Ali u svojoj
je ćeliji i svojem krevetu bila izložena. Bila je izložena baš kao nekad u
Sickli, te se opet pokušala sjetiti Jamala. Ali naravno da joj to uopće nije
pomagalo. Više nije imala utjehe. Teretni je vlak tutnjao, koraci su se
približavali, a parfem ju je već gušio. Za nekoliko trenutaka bacit će je u isti
onaj bezdan te više nije bilo važno koliko si je puta rekla da joj je život već
ionako uništen te da više nema što izgubiti. Svejedno bi se svaki put kada bi
se Benito pojavila na vratima i prijazno se smiješeći prenijela joj pozdrav od
braće, nasmrt preplašila.
Nije bila sigurna je li se Benito sastala s Bashirom ili Razanom i je li
uopće s njima i u kakvom kontaktu. Pozdrav se doimao poput prijetnje smrću
te bi ga uvijek popratio ritual tijekom kojeg bi je Benito šamarala pa milovala
i dirala po grudima i međunožju nazivajući je smeđom smrdljivicom i
kurvom. Ali najgori nisu bili ni dodiri ni uvrede. Najgori je bio osjećaj da je
priprema na nešto mnogo gore te je ponekad očekivala da će u Benitinoj ruci
zasjati čelik. Faria je ovdje iza rešetaka često mislila na taj čelik.
Benitina reputacija počivala je na paru indonezijskih bodeža za koje se
pričalo da ih je dala iskovati pod pravom litanijom kletvi, a za koje se tvrdilo
da su čovjeka osudili na smrt već samo kada bi ih u nj uperila. Mit o
bodežima pratio je Benito kroz zatvorske hodnike poput aure ili zle aureole,
miješajući se s njezinim parfemom. Faria je mnogo puta zamišljala kako je
Benito njima probada. Bilo je dana kada je to i priželjkivala.
Osluškivala je odjel te se načas ponadala. Grebanje papuča je zastalo.
Jesu li je ipak zaustavili? Nisu, stopala su se opet pokrenula, a Benito je ovaj
put dobila i društvo. Nije se to čulo samo po papučama. Osjećalo se i po
mirisu. Parfem se miješao s britkijim vonjem znoja i mentol-bombona. Bila je
to Tine Grönlund, Benitina podanica i tjelohraniteljica, i Faria je tada shvatila
da ovo nije stanka, već eskalacija. Ovo će biti jako loše.
Sada je na vratima već vidjela Benitina bijela stopala i lakirane nokte na
nogama koji su joj virili iz plastičnih papuča. Zasukala je rukave na košulji i
izložila svoje tetovaže zmija. Bila je znojna, našminkana i ledena pogleda.
Svejedno se smiješila. Nitko se nije smiješio toliko neugodno poput nje. Iza
nje je došla Tine te je zatvorila vrata - iako su ih smjeli zatvoriti samo čuvari.
 “Vani su Greta i Lauren. Zato se ne moramo bojati da će nas tko ometati”,
rekla je Tine.
Benito je prišla Fariji tražeći nešto u džepu. Smiješak joj se poravnao u
crtu, u nagovještaj smiješka. Na blijedom čelu pojavile su joj se nove bore.
Na usnici joj je izbila kapljica znoja.
“Malo nam se žuri”, rekla je. “Čuvari me žele maknuti, jesi li to čula?
Zato moramo odlučiti odmah i sada. Sviđaš nam se, Faria. Lijepa si, a mi
volimo lijepe djevojke. Ali volimo i tvoju braću. Pristupili su nam s vrlo
velikodušnom ponudom, pa bih ja sada htjela znati...”
“Nemam ja novca”, prekinula ju je.
“Djevojka može platiti i na druge načine, a nama se i to sviđa, mi imamo
svoju valutu, zar ne, Tine? Ja u biti imam nešto za tebe, Faria, nešto što će ti
pomoći da se odlučiš na suradnju.”
Benito se još jednom mašila svojeg džepa i potom široko nasmiješila.
Osmijeh joj je bio ledeno nadmoćan.
“Što misliš, što to imam?” nastavila je. “Što bi to moglo biti? Nije moj
keris, tako da te što se toga tiče mogu smiriti. Ali ipak je nešto meni jako
vrijedno.”
Iz džepa je izvadila nešto crno te se začulo metalno škljocanje. Faria
potom nije bila u stanju disati. To je bio stilet, pa se oduzela od straha i nije
stigla reagirati kada ju je Benito uhvatila za kosu i povukla je unazad da joj
izloži vrat.
Polako, vrlo polako oštrica se približavala njezinoj žili kucavici, baš kao
da joj je Benito htjela pokazati smrtonosnu točku te joj je rekla nešto o
iskupljenju grijeha krvlju, što bi usrećilo njezinu obitelj. Faria nije znala o
čemu ova govori. Samo je u nosnicama osjećala slatkasti parfem i udisala
zadah jedak od duhana i nečega ustajaloga i bolesnoga. Ali inače više nije
bila u stanju razmišljati i zato nije pojmila zašto se prostorijom proširila
nekakva nova nervoza. Zatim je shvatila da su se vrata opet otvorila pa
zatvorila.
Još je netko bio ovdje. Ali tko? Fariji isprva nije bilo jasno. Ali to je bila
Lisbeth Salander. Izgledala je čudno, kao neutralna i utonula u kakve
sanjarije ili kao da ne shvaća gdje se nalazi. Nije uopće reagirala kada joj je
Benito prišla.
“Smetam možda?” upitala je.
“Jebeno jako. Tko te pustio unutra?”
“Cure vani. Nisu se pretjerano bunile.”
 “Glupače! Zar ne vidiš što držim u ruci?” prosiktala je Benito i
zamahnula stiletom.
Lisbeth je primijetila nož, ali kao da uopće nije reagirala. Samo je
odsutno gledala Benito.
“Zato marš van, kurvo jedna. Inače ću te razrezati kao malo prase.”
“A, ne, ne, nećeš uopće. Nećeš imati vremena za to”, odgovorila je
Lisbeth.
“Neću, ha?”
Ćelijom se proširio plimni val mržnje i Benito krene prema Salander
držeći nož. Ali dalje nije stigla. Faria nije registrirala što se točno dogodilo.
Poletio je udarac i vidjela je lakat, a nakon toga Benito kao da je natrčala na
zid. Ostala je nepomična, oduzeta. Zatim je pala licem naprijed na betonski
pod, ne dočekavši se na ruke. Potom je sve utihnulo, sve osim teretnog vlaka
koji je vani i dalje tutnjao.
 6. poglavlje

18. lipnja

MALIN I MIKAEL SJEDILI SU jedno do drugoga naslonjeni na uzglavlje

kreveta. Mikael ju je milovao po ramenu i upitao:
“Što se dogodilo?”
“Leo je poludio. Nemaš ovdje kakvog boljeg crnog vina? Baš bi mi
trebalo.”
“Mislim da imam Barolo”, rekao je, odvukao se do kuhinje i uzeo bocu.
Kada se vratio noseći vino i dvije čaše, Malin je odsutno gledala kroz
prozor. Po Riddarfjärdenu je još uvijek kišilo. Nad zaljev se spustila magla, a
iz daljine su dopirale sirene. Mikael im je natočio vino te poljubio Malin u
obraz i usta. Navukao je pokrivač preko njih dok je ona počinjala svoju priču.
“Znaš da je novi direktor kuće postao Ivar Ogren, premda je Alfredov
najmlađi sin. Samo je tri godine stariji od Lea, a poznaju se od malih nogu.
Ali ne bi se moglo reći da su prijatelji. Prije da se mrze.”
“A zašto?”
“Zbog rivalstva, kompleksa manje vrijednosti i svega ostaloga. Ivaru je
jasno da je Leo inteligentniji od njega. Jasno mu je da ga Leo čita kao
otvorenu knjigu kada se razmeće i laže, a ima i komplekse, i to ne samo
intelektualne. Ivar stalno jede po skupim restoranima te je nabrekao od
debljine. Još nema ni četrdeset, a izgleda poput starca, dok se Leo bavi
trčanjem i u svojim najboljim trenucima može proći pod
dvadesetpetogodišnjaka. No Ivar je pak poduzetniji i jači, pa...”
Malin je napravila grimasu i otpila još vina.
“Što je?”
“Ponekad se sramim što sam bila dio toga. Ivar je najčešće bio ugodan
momak, možda malo smiješan i neotesan, ali ipak ugodan. Ali znao se
ponašati paklenski, što nije bilo lijepo vidjeti. Mislim da se plašio da bi Leo
mogao postati glavni direktor. Mnogo je ljudi, pa čak i u odboru, to htjelo.
Mojeg posljednjeg tjedna u tvrtki - upravo prije nego što sam se našla s Leom
te noći - održali smo sastanak. Trebali smo također raspraviti o tome tko bi
me trebao zamijeniti. Ali neizbježno smo se dotakli i drugih tema, a znaš,
Ivar je još od samog početka bio prilično ljut. Sigurno je osjećao isto što i ja -
da se nešto dogodilo. Leo je bio toliko smiješno sretan, kao da je lebdio na
sedmom nebu. Osim toga taj tjedan rijetko se pojavljivao na poslu, pa se Ivar
i toga dotakao. Nazvao je Lea moralistom, slabićem i lijenčinom, a Leo se u
početku dobro držao. Samo se smiješio, što je Ivara neviđeno provociralo.
Stao je siktati najgore moguće uvrede. Rasističke. Rekao da je Leo Ciganin.
To je bilo toliko glupo da sam pomislila da će Leo idiota jednostavno
ignorirati. Ali Leo je skočio sa stolca i uhvatio ga za gušu. I to doslovno. Ja
sam se bacila naprijed i povukla Lea na pod. Prava ludnica. Sjećam se da je
mumljao ‘Mi smo bolji, mi smo bolji’, prije nego što se naposljetku
primirio.”
“A što je Ivar učinio?”
“Sjedio je u šoku i samo buljio u nas. Zatim se nagnuo, doimajući se vrlo
posramljeno. Ispričao se. Nakon toga je otišao, a ja sam ostala na podu s
Leom.”
“A što je on rekao?”
“Ništa, barem koliko se sjećam. Ma to nije bilo normalno, kada se svega
sjetim.”
“Nije li također bilo nenormalno nazvati ga Ciganinom?”
“Ivar je takav. Postane primitivni gad kada izgubi kontrolu. Isto ga je tako
mogao nazvati šljamom ili svinjom. U njegovom svijetu to je otprilike isto.
Mislim da je tu crtu ličnosti naslijedio od oca. Ta obitelj gaji svakakve
predrasude, a upravo na to i mislim kada kažem da se sramim. Jer tada uopće
nisam ni trebala biti u uredu.”
Mikael je umuknuo, kimnuo i otpio gutljaj vina. Morao bi joj postaviti još
koje potpitanje ili joj uputiti kakvu utješnu riječ, ali nije se prisilio. Nešto mu
je opet pritisnulo misli te isprva nije shvaćao što, samo da ima veze s Lisbeth.
Zatim se sjetio da je Lisbethina majka Agneta imala romske korijene. Činilo
mu se da je njezin djed bio Rom te da se zato našla u švedskim registrima
Roma koji su poslije proglašeni nezakonitima.
“Nije li bit...” rekao je naposljetku.
“Što to?”
 “...da Ivar sebe smatra finijim?”
“To je sigurno.”
“Hoću reći, finijeg podrijetla, odnosno krvi.”
“To bi bilo vrlo čudno. Mannheimer je plave krvi da plavlje ne može biti.
Na što ciljaš?”
“Ne znam točno.”
Malin je bila pribrana, ali tužna, i Mikael je opet pomiluje po ramenima.
Shvatio je što točno mora provjeriti. Morat će kopati duboko u prošlost, čak i
po starim crkvenim knjigama ako bude potrebno.

Lisbeth ju je udarila jako - možda i prejako. Shvatila je to i prije nego što je

Benito klonula, čak i prije nego što ju je udarila. Shvatila je to po lakoći
pokreta i pomanjkanju otpora - po činjenici dobro poznatoj svakom
borilačkom sportašu: da se najveća snaga skriva u udarcima koje se najmanje
osjeti.
S neviđenom je perfekcijom desnicom udarila Benito ravno po dušniku, a
zatim dvaput laktom po čeljusti. Nakon toga je stala ustranu, ne samo da bi
joj oslobodila prostor da padne. Htjela je i izvidjeti situaciju. Tako je uočila
da je Benito pala glavom naprijed, a da uopće nije ispružila ruke, te udarila u
pod najprije bradom i licem, a zatim je čula i krckanje kostiju koje se lome.
To je bilo i više nego što se nadala.
Benito je nagrabusila. Beživotno je ležala na trbuhu, lica zakrivljena i
ukočena u odvratnu grimasu. Nije ispuštala nikakve zvukove, čak ni disanja.
Malotko će žaliti za Benito Andersson, ponajmanje Lisbeth Salander, ali ako
je bila mrtva, to je nepotrebna komplikacija. A osim toga Tine Grönlund je
stajala pokraj nje.
Tine Grönlund nije bila Benito. Posve suprotno, ona je rođena da sluša i
da slijedi. Ali bila je visoka, žilava i brza, a s rasponom njezinih udaraca nije
se bilo lako nositi, posebno ne ovako postrance. Lisbeth joj ih je obranila
samo polovicu. Uši su joj zvonile i obrazi je pekli dok se pripremala za novu
borbu. Ali ona je izostala. Umjesto da se nastavi tući, Tine je zurila u Benito
na podu, a ova još uvijek nije izgledala dobro.
Ne samo zbog krvi što joj je tekla iz usta i u crvenim se slapovima račvala
po podu već i zbog neprirodnog položaja tijela i lica. Benito je, u najboljem
slučaju, izgledala poput kandidatkinje za dugotrajnu bolničku njegu.
“Benito, jesi živa?” prosiktala je Tine.
“Živa je”, rekla je Lisbeth, a da u to baš i nije bila sigurna.
 I prije je obarala suparnike u ringu i izvan njega, kada je više ili manje
odmah registrirala jecaje ili sitne pokrete. Ovdje je pak vladala tišina koju su
pojačavale težina u tijelu i vibrirajuća živčanost u zraku.
“Jebote, pa ona se ne miče”, prosiktala je Tine.
“Istina, baš i ne izgleda najbolje”, rekla je Lisbeth.
Tine je promrmljala prijetnju i pokazala joj stisnutu šaku. Zatim je gotovo
lepršavo istrčala kroz vrata. Lisbeth je ostala stajati usredotočeno i
raskrečenih nogu te je vidjela Fariju Kazi. Faria je na svojoj postelji rukama
obujmila koljena, gledajući je vrlo zbunjeno.
“Izvući ću te odavde”, rekla je Lisbeth.

Holger Palmgren ležao je u bolesničkoj postelji u svojem stanu na

Liljeholmenu i mislio na Lisbethin poziv. Grizlo ga je što joj još nije mogao
odgovoriti na pitanje. Njegovi su ga njegovatelji ignorirali, a on je bio suviše
jadan i bolestan da bi sam potražio spise. Patio je od snažnih bolova u
kukovima i koljenima te više nije bio u stanju kretati se bez hodalice. Bila mu
je potrebna pomoć praktično oko svega. Kod kuće je stalno imao
njegovatelje, a većina se prema njemu odnosila kao prema petogodišnjaku te
svoj posao nije voljela, ili možda nisu voljeli starce. Ponekad je, ali ne suviše
često - ponosan je još uvijek bio - zažalio što je odbio Lisbethinu ponudu da
mu osigura kvalificiranu i privatno plaćenu pomoć. Mladu i oštru Maritu,
koja ga je iz postelje uvijek podizala zgađena lica, prije neki dan je upitao:
“Imate li djece?”
“Ne želim razgovarati o svojem privatnom životu”, odbrusila mu je.
Znači, došlo je do toga da ga se smatra njuškalom premda samo želi
ispasti pristojan. Starost je ponižavala, naprosto zlostavljala čovjeka. Tako je
on gledao na stvar te se upravo kada mu je trebalo promijeniti pelenu,
podsjetio pjesme “Trebali bi se sramiti” Gunnara Ekelofa.
Pjesmu je posljednji put pročitao kao mladić. Ali još uvijek je se relativno
dobro sjećao, možda ne baš svake riječi, ali zamalo. Pjesma je govorila o
čovjeku - vjerojatno pjesnikovu alter egu - koji je pisao predgovor smrti,
kako je sam to nazvao, u kojem je želio da posljednje što će se od njega
vidjeti bude stisnuta šaka među lopočima i mjehurići riječi što se podižu s
dna.
Holger se osjećao toliko jadno da mu je pjesma davala jedinu nadu koja
mu je preostala - inat! Bilo je točno da će mu se stanje uskoro nesumnjivo
pogoršati i da će samo ležati u postelji poput paketa, a vjerojatno i posve
poseniliti. Bilo je točno da mu je preostalo jedino iščekivati smrt. Ali to nije
značilo da se s time mora pomiriti - to je pjesma poručivala i tješila ga.
Mogao je stisnuti svoju šaku u znak tihog protesta. Mogao je pasti na dno,
ponosan i revoltiran spram bolova, pelena, nepokretnosti i općenito
poniženja.
No život mu ipak nije bio samo crn i mračan. Još je imao prijatelja, a prije
svega Lisbeth, kao i Lulu, koja će uskoro doći ovamo i pomoći mu oko spisa.
Lulu je bila krupna i lijepa Somalijka duge kose u sitnim pletenicama. Pogled
joj je bio toliko dubok i nježan da mu je vraćala djelić samopoštovanja. Lulu
ga je pripremala za noć, davala mu flaster morfija, presvlačila ga u noćnu
košulju i stavljala ga na počinak. Iako švedski još uvijek nije govorila
savršeno, postavljala je iskrena pitanja. Nije govorila gluposti u množini, kao
na primjer: “Sada nam je bolje, zar ne?” Pitala ga je što da studira i što da uči,
što je Holger radio u životu i o čemu je razmišljao. Vidjela ga je kao ljudsko
biće - a ne kao starca bez prošlosti.
Lulu mu je trenutačno bila jedna od svijetlih točaka u životu te jedina
osoba s kojom je razgovarao o Lisbeth i svojem posjetu Flodbergi. Posjet je
bio prava noćna mora. Već pri samom pogledu na visoke zatvorske zidine
počeo se tresti. Kako su Lisbeth mogli tamo uopće smjestiti? Pa ona je
učinila nešto neviđeno. Spasila je dječaka. To uopće nije bilo prikladno, a
kada ju je sreo u prostoriji za posjete, bio je toliko uzrujan da nije pazio na
jezik kao obično.
Upitao ju je za tetovažu zmaja. Uvijek ga je zanimala, a i pripadao je
generaciji koja se u tu umjetničku formu nije razumjela. Zašto ukrasiti tijelo
nečime što se ne da izbrisati - kada se mi kao osobe stalno mijenjamo i
razvijamo?
Lisbeth mu je odgovorila kratko i sažeto, što je ipak bilo i više nego
dovoljno. Dirnula ga je, a on se živčano i nepovezano raspričao te je time
očigledno doveo u obrambeni položaj. To je bilo toliko glupo od njega,
posebno kada ni sam nije znao o čemu točno govori. Što mu je došlo? Što je
to radio? Istina, znao je što je tome bio uzrok. Ne samo njegova starost i
općeniti nedostatak takta. Prije nekoliko tjedana posjetila ga je Maj-Britt
Torell, postarija sijeda gospođa pomalo nalik na pticu koja je jednom davno,
kada su Lisbeth primili u kliniku, bila tajnica Johannesa Caldina, šefa klinike
za dječju psihijatriju St. Stefan u Uppsali.
Maj-Britt Torell čitala je o Lisbeth Salander u novinama te je nakon toga
prošla kroz hrpe dnevničkih bilježaka koje je preuzela poslije Caldinove
smrti. Radilo se o tome - a to je izričito naglasila - da nikada dotad nije
prekršila obvezu čuvanja pacijentove tajne. Ali ovdje su okolnosti bile
posebne. “Kao što i sami znate. Grozno kako su prema toj djevojčici
postupali.” Zato mu je Maj-Britt sada htjela predati te spise kako bi sve izašlo
na svjetlo dana.
Holger joj je zahvalio, pozdravio je pa pročitao spise. Uglavnom su ga
oneraspoložili. Bila je to ista stara tužna pjesma. Opet se podsjetio kako je na
odjelu psihijatar Peter Teleborian vezivao Lisbeth i ozbiljno je zlostavljao. U
spisima nije bilo ništa novoga, barem koliko je on mogao vidjeti, ali možda je
bio u krivu. U zatvoru je samo nekoliko riječi dostajalo da stavi Lisbeth bubu
u uho te joj je sada bilo vrlo jasno da je bila dio državnih liječničkih
ispitivanja. Rekla je da su joj bila poznata i druga djeca koja su bila dio
ispitivanja, starija i mlađa od nje. Ali nije uspjela pronaći imena odgovornih
osoba. Činilo se da su njih pomno propustili staviti na internet i u ostale
arhive.
“Hoćeš li opet proći kroz spise da vidiš možeš li što pronaći?” upitala ga
je preko telefona, i naravno da hoće, samo kad Lulu dođe da mu pomogne.

S poda su sada dopirali siktanje i psovke, a Faria Kazi shvatila je i prije nego
što ih je razaznala da je riječ o prijetnjama. Pogledala je Benito. Žena je
ležala na trbuhu, ispruženih ruku. Tijelo nije pomicala, čak ni prste, ništa
osim glave, koju je za centimetar podigla od poda, te očiju što su iskosa
promatrale Lisbeth Salander.
“U tebe sam uperila svoj keris!”
Glas joj je bio toliko mutan i promukao da jedva da se doimao ljudskim.
Riječi su se u Farijinu umu stopile u krv što joj je tekla iz usta.
“U tebe je uperen bodež. Mrtva si.”
Bila je to smrtna presuda. Benito kao da je na trenutak povratila svoju
nadmoć. Ali činilo se da Lisbeth Salander ne mari previše za to. Odgovorila
je kao da ju je jedva čula.
“Pa ti si ta koja baš ne izgleda živo, zar ne?”
Benito kao da za nju više nije postojala. Umjesto toga je osluškivala
hodnik te Faria ubrzo shvati i zašto. Približavali su im se teški i brzi koraci.
Netko je hitao prema njezinoj ćeliji i u sljedećem trenutku vani su se čuli
glasovi, psovke i riječi: “Pomaknite se, dovraga!” Vrata su se naglo otvorila i
na pragu se pojavio šef čuvara Alvar Olsen. Nosio je svoju uobičajenu plavu
čuvarsku košulju i uspuhao se kao da je trčao.
 “Bože mili, što se ovdje dogodilo?” upitao je.
Pogled mu je letio gore-dolje, od Benito na podu pa do Lisbeth iznad nje i
onda do Farije na krevetu.
“Vidiš li što je to na podu?” upitala je Lisbeth Salander.
Alvar je pogledao dolje i otkrio stilet koji je ležao u lokvici krvi pokraj
Benitine desne ruke.
“Što je, dovraga, to?” ispalio je.
“Upravo tako, netko je kroz vaše detektore metala prokrijumčario nož.
Dakle ovdje je čuvarsko osoblje u velikom zatvoru izgubilo kontrolu nad
situacijom i nije ni na koji način uspjelo zaštititi zatvorenicu kojoj su
prijetili.”
“Ali ovo... ovo”, promumljao je Alvar, sada posve izvan sebe, i pokazao
prstom na Benitinu čeljust.
“Ovo si ti trebao napraviti još odavno, Alvare.”

Alvar je zurio u Benito koja je ležala na podu iskrivljena i razbijena lica i

čeljusti iz koje je liptala krv.
“Keris sam uperila u tebe. Mrtva si, Salander, mrtva”, siktala je i Alvara
je tada obuzela prava panika. Pritisnuo je uređaj za uzbunu na pojasu i
istodobno pozvao upomoć.
“Ubit će te”, rekao je.
“To je moja briga”, odgovorila je Lisbeth. “Prijetio mi je i gori šljam.”
“Nema šljama goreg od nje.”
Iz dubine hodnika već su se čuli koraci. Jesu li ti idioti već toliko blizu?
To ga ne bi čudilo, uopće ga ne bi čudilo. Preplavio ga je divlji bijes te je
pomislio na Vildu i prijetnje njoj upućene, kao i na čitavi odjel koji se
pretvorio u pravu sramotu. Opet je pogledao Lisbeth Salander i prisjetio se
njezinih riječi: ovo je trebao još odavno napraviti. Nagonski je osjetio da
nešto mora učiniti. Morao je povratiti svoje dostojanstvo. Ali nije stigao
ništa. Kolege Harriet i Fred uletjeli su unutra i oduzeto promotrili ćeliju. Baš
kao netom on, i oni su pogledali Benito na podu i čuli opscenosti koje je
mrmljala, ali s tom razlikom da se rečenice više nisu dale razaznati. Od
Benitinih zlih harangi mogli su se jasno čuti samo slogovi ke ili kri.
“O, sranje!” povikao je Fred. “Koje sranje!”
Alvar mu je prišao i nakašljao se, a Fred ga je tek tada pogledao. Oči su
mu bile prestrašene. Znoj mu je orosio čelo i obraze.
“Harriet, molim te, nazovi bolničara”, rekao je Alvar. “I to brzo! A ti,
Frede...”
Nije znao što bi mu točno rekao. Uglavnom je htio dobiti na vremenu i
povratiti autoritet. No očigledno nije uspio jer ga je Fred prekinuo jednako
uzbuđeno:
“Ovo je jebena katastrofa. Što se dogodilo?”
“Prijetila je”, rekao je Alvar.
“Što si je, udario?”
Alvar mu nije odgovorio, ne odmah. Ali u istom času prisjetio se onoga
hladnokrvnoga opisa puta do Vildine učionice. Prisjetio se da je Benito
spomenula boju gumenih čizmica njegove kćeri.
“Ja sam...” rekao je.
Oklijevao je. Ipak je odmah osjetio da ga nešto u vezi s riječju ja
istodobno plaši i godi mu. Bacio je pogled na Lisbeth Salander. Lisbeth je
odmahnula glavom kao da je točno razumjela što hoće. Ali, ne... neka bude
kako bude. Činilo mu se ispravno, bio je uvjeren u to.
“Ja sam to naprosto morao.”
“Ali, jebote, pogledaj kako je loše ispalo. Benito, Benito, kako si?”
promrmljao je Fred, što je bila kap koja je prelila čašu mjeseci žmirenja i
straha.
“Umjesto da se brineš za Benito, radije se pobrini za Fariju”, odbrusio mu
je. “Dopustili smo da nam ova ovdje zatruje i uništi čitavi odjel, a ni ovaj
stilet na podu ne vidiš. Vidiš li ga? Benito ga je uspjela unijeti na odjel. U
zatvor je prokrijumčarila jebeno smrtonosno oružje i upravo je htjela napasti
Fariju kada sam je...”
Opet je oklijevao. Tražio je riječi. Kao da je u tom trenutku uvidio
veličinu svoje laži te je gotovo očajnički pogledao Lisbeth Salander, nadajući
se da će ga ona spasiti. Ali spas nije došao od nje.
“Htjela me ubiti”, rekla je Faria Kazi s kreveta i pokazala na porezotinu
na vratu, nakon čega se Alvar opet ohrabrio:
“A što sam trebao? Čekati da vidim hoće li se dobro završiti?” frknuo je i
opet se osjetio bolje, unatoč tome što je sve više uviđao u kakav se pothvat
upustio.
No sada je bilo prekasno da se iz njega izvuče. Ostale zatvorenice već su
se okupljale na vratima. Mnoge su se čak i gurale da bi bolje vidjele.
Situacija je izmicala kontroli, a iz hodnika su dopirali uzbuđeni glasovi. Neke
su pljeskale. Širilo se veliko olakšanje zbog oslobođenja. Jedna žena vrisnula
je od veselja, a glasovi su prerasli u žamor, u sve glasniji zbor nalik na
publiku krvožednog boksačkog meča ili koride.
Ali nije se čulo samo veselje. Iz žamora su doprle i prijetnje, ali ne
prijetnje uperene njemu, već Lisbeth Salander, kao da se glasina o tome što se
doista dogodilo već uspjela proširiti. Shvatio je da mora reagirati, da mora
pokazati odlučnost. Glasno je rekao da će o incidentu odmah obavijestiti
policiju. Znao je da su na putu već i čuvari s drugih odjela, tako je bilo uvijek
kada se oglasi uzbuna, te je razmišljao bi li zatvorenice zaključao odmah ili
pričekao pojačanje. Zakoračio je prema Fariji Kazi i rekao Harriet i Fredu da
psiholozi moraju i s njom razgovarati. Zatim se okrenuo prema Lisbeth
Salander i rekao joj da pođe s njim.
Izašao je s njom na hodnik, pokraj uzbuđenih zatvorenica i čuvara što su
se gurali naprijed te je na trenutak pomislio da će situacija doista izmaći
kontroli. Zatvorenice su vikale i vukle ih za odjeću. Odjel je bio na rubu
pobune. Kao da su napetost i očaj što su toliko dugo kuhali sada prijetili
eksplozijom te je krajnjim snagama uspio ugurati Salander u njezinu ćeliju i
za njima zatvoriti vrata. Netko je lupio po vratima. Kolege su vikali “mir”.
Srce mu je divljački tuklo. Usta su mu se osušila i nije znao što bi rekao.
Lisbeth ga nije ni pogledala. Samo je gledala u svoj radni stol i provukla ruku
kroz kosu.
“Ja preferiram preuzeti odgovornost za vlastite postupke”, rekla je.
“Samo sam te htio zaštititi.”
“Ne seri! Htio si se osjetiti malo bolje. Ali sve je u redu, Alvare. Molim te
da sada odeš.”
Htio je još nešto reći. Htio joj je objasniti. Ali uvidio je da bi to bilo
smiješno. Ostavio ju je i čuo da mu je za leđima promumljala:
“Udarila sam je po dušniku!”
Po dušniku, pomislio je, zaključao ćeliju i stao se probijati kroz metež u
hodniku.

Holger Palmgren čekao je Lulu, a dok je čekao, pokušavao se prisjetiti

sadržaja spisa. Jesu li doista skrivali nešto novo i spektakularno? To mu je
bilo teško vjerovati, svakako nije moglo biti gore od onog podatka koji mu je
uvijek bio poznat - da su Lisbeth kao malu htjeli dati na posvajanje, kada joj
se otac ponašao najgore i stalno silovao Agnetu.
No uskoro će saznati. Lulu je uvijek dolazila točno u devet, barem onih
dana kada je radila, a te je večeri po rasporedu bila ona. Nedostajala mu je.
Ona će ga smjestiti u postelju i zalijepiti mu flaster morfija, pobrinuti se za nj
i izvaditi spise iz donje ladice u komodi u dnevnom boravku, kamo ih je
stavio nakon posjeta Maj-Britt Torell.
Holger je opsovao što ih nije podrobnije pročitao. Možda će Lisbeth
učiniti uslugu i još joj jednom, posljednji put, pomoći. Zastenjao je. Opet ga
je probadao bol u kukovima. Upravo ga je navečer boljelo najviše, te je
molio: “Draga moja, predivna Lulu. Potrebna si mi. Dođi”, i doista: ležao je
samo pet ili deset minuta, bubnjajući zdravom rukom po pokrivaču, kada je
sa stubišta doprla jeka koraka, koje je, činilo mu se, prepoznavao.
Vrata su se otvorila. Zar je uranila čitavih dvadeset minuta? Kako divno!
Jedino što s praga nije dopro radostan pozdrav, nikakvo “Dobra večer,
starče”, samo stopala što su se vukla stanom prema spavaćoj sobi. Uplašio se,
a to njemu nije bilo nalik. Bila je to jedna prednost njegove dobi. Više nije
imao mnogo izgubiti. Ali sada ga je obuzeo nemir, možda baš zbog spisa.
Htio ih je pročitati i pomoći Lisbeth. Odjednom je dobio razlog da živi.
“Halo”, povikao je. “Halo?”
“Isuse, zar si budan? Nadala sam se da spavaš.”
“Pa ja nikad ne spavam kada ti dolaziš”, rekao je on, uz očito olakšanje.
“Imaš li pojma koliko si posljednjih dana umorno izgledao? Neko sam se
vrijeme bojala da će te onaj posjet zatvoru dokrajčiti”, odgovorila je Lulu i
ušla.
Imala je našminkane oči i usne te je nosila šarenu afričku haljinu.
“Zar sam bio toliko loše?”
“Jedva da se s tobom dalo razgovarati.”
“Oprosti, popravit ću se.”
“Ti si moj miljenik, znaš, a jedina ti je mana što se stalno ispričavaš.”
“Oprosti.”
“Evo, vidiš.”
“Što ti je danas, Lulu? Nekako si posebno zamamna.”
“Idem na piće s jednim Šveđaninom iz Vasterhaningea. Čovjek je
inženjer, ima veliku kuću i novi volvo.”
“I htio bi te ženiti?”
“Ja se nadam”, rekla je i ispravila mu noge i kukove. Pobrinula se da na
jastuku leži kako treba te je bolničku postelju postavila u sjedeći položaj.
Dok se postelja podizala muklo zujeći, ona je brbljala o tom čovjeku iz
Vasterhaningea koji se zvao Robert, a možda i Rolf. Holger je nije slušao, a
Lulu mu je stavila ruku na čelo.
“Oblio te hladan znoj, jadni moj. Morala bih te istuširati.” Nitko mu
“jadni moj” nije govorio nježnije od Lulu, a inače je obožavao čavrljati s
njom. Ali sada je bio vrlo nestrpljiv te je pogledao svoju beživotnu lijevu
šaku. Izgledala je bjednije nego obično.
“Oprosti mi, Lulu. Ali možeš li mi najprije nešto učiniti?”
“Uvijek tebi služba.”
“Uvijek tebi na službi”, ispravio ju je. “Sjećaš se onih papira što si ih
posljednji put stavila u ladicu u komodi, možeš li ih, molim te, izvaditi?
Morao bih ih još jednom pročitati.”
“Ali nisi li rekao da su grozni?”
“Jesu, grozni su. Ali morao bih ih još jednom pregledati.”
“Naravno, naravno, evo idem odmah po njih.”
Izgubila se put dnevnog boravka, a kada se vratila, nosila je hrpu veću
nego što je se sjećao. Možda je usput pokupila i neko drugo smeće. Opet je
postao nervozan, možda zato što u spisima neće pronaći ništa, a možda i zato
što zapravo hoće, pa će Lisbeth opet napraviti nešto glupo.
“Danas si mi nešto bistriji, Holgere. Ali nisi posve sa mnom, zar ne? Opet
misliš na onu Salanderovu?” rekla je Lulu i odložila hrpu papira na noćni
ormarić, odmah pokraj njegovih tableta i knjiga.
“Mislim, da. Grozno je bilo vidjeti je onako u zatvoru.”
“Shvaćam.”
“Možeš li mi donijeti četkicu za zube i staviti mi morfij i sve ostalo što
treba i još mi i pomaknuti noge malo ulijevo? U donjem dijelu tijela kao
da...”
“...te bodu noževima”, nadopunila ga je.
“Noževima, upravo tako. Zar to stalno govorim?”
“Uglavnom stalno.”
“Vidiš, posenilio sam. Ali nakon toga želim čitati svoje dokumente, a ti
možeš k tom svojem Rogeru.”
“K Rolfu”, ispravila ga je.
“K Rolfu, tako je. Nadam se da je dobar. Najvažnije je da je čovjek
dobar.”
“Je li stvarno tako? Jesi li ti svoje žene birao zato što su bile dobre?”
“Barem sam trebao.”
“Vi svi tako kažete, a onda trčite samo za lijepim djevojkama.”
“Što, a, ne, ne bih rekao.”
Više na nju nije obraćao pozornost. Zamolio ju je da mu da spise. Nije ih
bio u stanju podići svojom zdravom rukom, koja više i nije bila toliko zdrava.
Zatim ih je počeo čitati dok mu je Lulu raskopčavala košulju i stavljala flaster
morfija. Povremeno bi prekinuo čitanje kada bi Lulu morala nešto napraviti, a
povremeno je osjećao da joj mora reći nešto ljubazno i vedro. Pozdravio ju je
vrlo nježno i poželio joj sreću s njezinim Rolfom ili Rogerom.
Čitao je i listao. Bili su to većinom, baš kao što se i sjećao, iskazi i
evaluacije psihijatra Petera Teleboriana - zapisi o davanju i dozama lijekova,
izvještaji o tabletama koje nije htjela uzeti, opisi terapija na kojima je
pacijentica šutjela i opirala se, odluke o primjeni sile, reevaluacije,
upućivanja na dodatno razmatranje, nove odluke o primjeni sile, jasne i
pomalo klinički suhe indikacije sadizma, dakle sve što je Holgera dugo
tištalo.
Ali nije pronašao ništa što je Lisbeth htjela znati. Je li mu ipak nešto
promaknulo? Odlučio je još jednom pročitati svaki dokument, a za svaki će
slučaj upotrijebiti svoje povećalo. Svaku je stranicu pomno proučavao te je
naposljetku zapeo za nešto. Ne mnogo, samo dvije Teleborianove notice s
oznakom tajnosti kada su Lisbeth upravo bili primili u kliniku u Uppsali.
Holger je u njima svejedno našao ono što ga je zamolila - imena.
Na prvoj je pisalo:

Poznata otprije iz Registra za studije genetike i okoline.

Sudjelovala u Projektu 9. (Rezultat: nedovoljan.) Odluku o
smještaju u skrbnički dom donio profesor sociologije Martin
Steinberg. Odluku je nemoguće provesti. Sklona bijegu. Inventivna.
Ozbiljan incident s G u stanu u Lundagatanu - pobjegla, stara samo
šest godina.

Pobjegla, stara samo šest godina? Je li Lisbeth u zatvoru spomenula taj

incident? To je moralo biti to, zar ne, a G, je li to bila žena s madežom na
vratu? Moguće! Ali o tome više ništa nije pisalo, tako da nije mogao biti
siguran. Holger je utonuo u misli. Nakon toga je noticu još jednom pročitao i
malčice se nasmiješio. Inventivna, napisao je Teleborian. To je bila jedina
pozitivna riječ što ju je glupan ikada izustio o Lisbeth. I ćorava koka... Ali
svakako da nije imao razloga za veselje. Notica je samo potvrđivala da su
Lisbeth kao dijete zamalo dodijelili skrbnicima. Holger je nastavio čitati:

Majka Agneta Salander pati od teške ozljede mozga nakon udarca u

glavu. Primljena u dom Appelviken. Prije se sretala sa
 psihologinjom Hildom von Kanterborg - za nju se smatra da je
prekršila obvezu čuvanja tajne i obavijestila o Registru. Ne bi
smjela stupiti u vezu s pacijenticom. Profesor Steinberg i G
planiraju dodatne mjere.

Profesor Steinberg, pomislio je. Martin Steinberg. Ime mu je bilo

poznato, nije li? Uz napor - ovih dana sve mu je predstavljalo napor - Holger
je na mobitelu pretražio slike vezane uz to ime te ga je odmah prepoznao.
Kako li mu je samo mogao promaknuti? Ne može se reći da su on i Martin
bili suviše bliski. Ali upoznali su se prije možda dvadeset pet godina, kada je
Martin figurirao kao stručni svjedok na jednom suđenju na kojem je Holger
branio jednog siromašnog mladića optuženog za zlostavljanje oca.
Sjetio se koliko se razveselio kada je autoritet poput Steinberga zauzeo
njegovu stranu. Steinberg je bio dio mnogih prestižnih odbora i istraga.
Pokazalo se, doduše, da gaji vrlo krute i zastarjele predodžbe. Ali bez sumnje
im je bio od velike koristi. Pomogao je Holgeru da oslobodi klijenta, a nakon
suđenja su popili piće i potom se sreli još nekoliko puta. Već su se dakle
poznavali, pa bi Holger možda od njega opet mogao imati koristi.
Ležao je u svojoj bolesničkoj postelji s golemom hrpom papira na prsima
i trbuhu pokušavajući jasno razmisliti. Bi li bilo neprilično da mu se javi? Čas
mu se činilo tako, čas je tu pomisao odlučno odbacivao. Ležao je i o tome
tako razmišljao kojih pet ili deset minuta, dok je morfij počeo djelovati, a
bolovi u kukovima smanjili se u bockanje igala, a ne više noževa. Bi li mu se
ipak javio? Lisbeth ga je zamolila za pomoć te bi se zato morao prisiliti, zar
ne? Uistinu je htio biti od koristi čak i ovakav, sada kada napokon ima spise, i
zato je osmislio strategiju. Potom je nazvao, a dok je zvonilo, pogledao je na
sat. Bilo je devet i dvadeset navečer, malo kasno, ali ipak ne pretjerano
kasno, pomislio je. Obično je bio oprezan. Ali izgubio je hrabrost već kada se
na drugoj strani veze čuo Steinbergov strogi glas, pa se morao potruditi da
zvuči nepokolebljivo, ali ležerno.
“Ispričavam se”, rekao je. “Ali moram te nešto pitati.”
Martin Steinberg nije bio neljubazan. Ali svejedno se doimao rezervirano,
što se nije promijenilo ni kada mu je Holger čestitao na finim promaknućima
i titulama koje je pronašao na Wikipediji. Profesor se pak uljudno raspitao o
Holgerovu zdravlju.
“A što da kažem o zdravlju u svojim godinama? Sretan sam što me tijelo
boli i podsjeća da sam živ”, odgovorio je Holger i pokušao se nasmijati.
 Martin Steinberg također se pokušao nasmijati zajedno s njim pa su
razmijenili pokoju riječ o dobrim starim vremenima. Holger je zatim rekao
zašto ga je nazvao. Rekao je da ga je kontaktirao jedan klijent te zato mora
saznati je li Steinberg radio za takozvani Registar. Ali to je bila pogreška.
Profesor se na pitanje u hipu uzrujao, ne previše, ali se ipak dalo jasno
primijetiti.
“Sada mi više uopće nije jasno o čemu govoriš”, rekao je.
“Aha, dakle nije tako? Vrlo čudno. Zato što ovdje piše da si za to tijelo
donio jednu odluku.”
“Gdje to piše?”
“U spisu koji sam primio”, rekao je Holger slabeći i prelazeći u
defenzivu.
“Moram znati gdje to točno piše - zato što zvuči posve suludo”, nastavio
je Steinberg neočekivano britko.
“Ma nemoj. Dobro, onda to moram podrobnije istražiti.”
“Mislim da bi to stvarno morao.”
“A možda sam pomiješao lončiće. Što bi baš bilo slično meni”, nastavio
je Holger.
“Ma, događa se”, odgovorio je Steinberg, trudeći se zvučati ljubazno, pa
čak i nonšalantno. Ali očigledno je bio potresen, što nije uspijevao sakriti, a
najgore je bilo što je to jako dobro shvaćao. Čak je još i nepotrebno začinio:
“Možda ti je čak i taj tvoj spis pogrešan. A tko ti je taj klijent koji te
kontaktirao?”
Holger je promumljao da to ne bi smio reći te je poziv priveo kraju. Ali i
prije nego što je prekinuo, uvidio je da će poziv povući određene posljedice.
Kako je mogao biti tako glup? Htio je pomoći. Umjesto toga je zakuhao kašu,
a nije pomagalo ni što je vrijeme prolazilo, a nad Liljeholmen se spuštao
mrak. Još se više uznemirio i preplavila ga je tjeskoba, koja se slila u jedno s
bolovima u leđima i u kukovima, te se neprestano optuživao da je bio
nepromišljena budala.
Jadni stari Holger Palmgren.
 7. poglavlje

19. lipnja

MIKAEL BLOMKVIST TO SE NEDJELJNO jutro probudio rano i išuljao iz

spavaće sobe da ne probudi Malin. Obukao je traperice i sivu pamučnu
košulju, pripremio jaki kapučino i listajući novine pojeo sendvič.
Zatim je sjeo za računalo i zapitao se kako bi počeo. Nije imao pojma
odakle krenuti. Prošao je sve moguće: arhive, dnevnike, sudske presude,
mikrofilmove, svežnjeve spisa, popise ostavina, porezne prijave, završne
obračune, oporuke i ostale porezne spise.
Pokušao je poništiti oznaku tajnosti pozivajući se na Zakon o pristupu
informacijama, pronalazio je rupe i stražnje putove. I doslovno je kopao po
smeću, iznalazio stare fotografije, slagao slagalice od proturječnih
svjedočanstava i lutao podrumima i hladnjačama. Ali nikako nije uspijevao
saznati jesu li koga posvojili ili je li tko bio rođen izvan braka. Rijetko se
oslanjao na nj, a nije bio siguran ni da je sada bio u pravu. Ali vjerovao je
svojem instinktu. Ivar Ogren nazvao je Lea Ciganinom, što nisu bile samo
neugodne rasističke uvrede. To je također bilo vrlo čudno. Ako je već bila
riječ o podrijetlu ili općenito o švedstvu, obitelj Mannheimer bila je u svakom
pogledu plemenitija od Ogrenovih, plemenitaša u obiteljskom stablu još u 17.
stoljeću. Nije bilo nemoguće da u toj prošlosti ima nečega vrijednog
pozornosti.
Mikael je pretraživao internet te se nasmiješio. Nije znao zašto, ali
istraživanje obiteljskog podrijetla očigledno se razvilo u pravi narodni pokret.
Postojalo je nebrojeno mnogo arhiva koje se moglo pretraživati i bilo je
fantastično koliko se mnogo starih crkvenih knjiga, popisa stanovništva te
podataka o useljavanju i iseljavanju digitaliziralo. Bio je to pravi zlatni
rudnik, čak i za one koji su svoje podrijetlo htjeli tražiti i dublje u prošlosti,
do naših afričkih predaka putem genetskih baza podataka. Ako si imao novca
i strpljenja, mogao si doprijeti duboko u prošlost i ispratiti seobe svojih
predaka po stepama i kontinentima preko nekoliko tisućljeća.
Ali s kasnijim posvajanjima bilo je gore. Nad njima je vladala oznaka
tajnosti od sedamdeset godina, što se, doduše, dalo osporiti na sudu. Ali žalba
se upućivala samo u posebno osjetljivim slučajevima, u što se nisu ubrajali
znatiželjni novinari koji ni sami nisu znali što traže. Vrata su mu službeno
bila zatvorena, ali on je svakako bio svjestan da uvijek postoje načini da ih se
zaobiđe. Bilo je samo potrebno smisliti kako.
U pola osam ujutro Malin je spavala u njegovu bračnom krevetu, a
Riddarfjärden je odavao da će dan biti lijep. Za nekoliko sati uputit će se na
predavanje Lea Mannheimera u Muzeju fotografije na gradskim dokovima.
Ali prije toga će Mikael istražiti Leovu prošlost. Nije mu išlo dobro, a nije
pomagalo ni to što je bila nedjelja. Sve je bilo zatvoreno te je morao priznati:
nakon sinoćnjeg dugog razgovora s Malin momak mu se počinjao sviđati. Ali
to sada nije imalo veze, nije nakanio odustati. Ako je dobro shvatio, najprije
od Gradskog arhiva mora zatražiti Leov izvod iz matične knjige rođenih. Ako
mu ga ne budu smjeli dati, to će indicirati da su njegove sumnje osnovane.
Ali to neće biti dovoljno. Matične knjige rođenih mogu se označiti kao tajne
ne samo zbog posvojenja. Mikael će morati nastaviti te zatražiti podatke iz
matičnih knjiga i o Leovim roditeljima pa ih usporediti. U tim podacima -
koji su samo iznimno označeni kao tajni - nalaze se i podaci o eventualnim
preseljenjima. Ako roditelji i Leo nisu imali prebivalište u istoj općini, dakle
u župi Vasterled u općini Nockeby, i to kada je Leo rođen, to bi morao biti
jasan znak. U tom slučaju Herman i Viveka jedva da su mu mogli biti
biološki roditelji.
Mikael je zato Gradskom arhivu napisao zamolbu u kojoj traži Leov
izvod iz matične knjige rođenih, kao i njegove te podatke iz matičnih knjiga
njegovih roditelja. Mejl ipak nije poslao, najviše zbog svoga imena. Ono je
zvonilo na uzbunu. Ljudi su se počinjali pitati zašto traži ovo ili ono.
Govorkalo se: evo, Mikael Blomkvist opet njuška. Vijest o njegovoj zamolbi
sigurno će se proširiti, a to neće biti dobro - ako je priča uopće bila osjetljiva.
Umjesto toga je odlučio sutradan nazvati Gradski arhiv te iskoristiti prednost
Zakona o pristupu informacijama koji mu je jamčio anonimnost.
A možda je Holger Palmgren već znao odgovor. Holger je protivno
zdravom razumu, a zacijelo i liječničkim savjetima posjetio Lisbeth u
Flodbergi. U svakom slučaju, sa starinom bi bilo lijepo porazgovarati i čuti
kako je. Mikael se mašio mobitela i opet je pogledao na sat. Je li prerano?
Ne, ne, Holger se i vikendom i svetkom i petkom budio u osam, te ga Mikael
nazove. Ništa. Kao da nešto nije bilo u redu s Holgerovim mobitelom. Ovaj
broj trenutačno se ne koristi, rekao mu je ženski glas. Potom je pokušao
nazvati Holgerov fiksni broj. Ni tamo odgovora. Baš je htio opet pokušati,
kada je iza sebe začuo bosa ženska stopala, te se okrenuo i nasmiješio.

Holger Palmgren također je otkrio da mu mobitel ne radi i pomislio je kako je

to vrlo tipično. Ništa više ne funkcionira, a ponajmanje on sam. Bio je pravi
jad i bijeda. Još od sitnih sati ležao je budan zbog bolova i strepeći. Što mu je
to bilo došlo?
Bio je sve uvjereniji da je onaj poziv bio velika pogreška. Steinberg je
možda bio pravi kriminalac, ma koliko titula i promaknuća da je imao. Pa već
samo zbog toga što je potpisao odluku da Lisbeth smjeste u skrbničku obitelj,
i to protivno njezinoj i volji njezine majke? Već samo zbog toga!
Ah, Bože moj mili i dragi, kakvu li je samo glupost napravio.
A što da sada radi? Najprije o ovome mora razgovarati s Lisbeth. Ali, da,
mobitel mu ne radi. A fiksnu liniju više nije upotrebljavao jer su ga sada zvali
samo prodavači i ostala smetala. Možda je čak i iščupao žicu iz zida.
Uz golemi se napor okrenuo i vidio da je imao pravo, žica više nije bila u
zidu. Hoće li je uspjeti vratiti? Ispružio se preko madraca, s prsima preko
ruba postelje, upravo dovoljno da uspije ugurati žicu u zid. Tada je zalegao i
neko vrijeme duboko disao, a onda je podigao slušalicu sa starog telefona na
noćnom ormariću. Imao je signal. Barem nešto. Opet se osjetio poduzetno te
je nazvao službu informacija i zatražio da ga prespoje u zatvor Flodberga.
Nije baš da je na centrali očekivao ministra uljudnosti, ali arogancija u glasu
posve ga je zapanjila.
“Moje ime je Holger Palmgren”, rekao je vrlo autoritativno. “Odvjetnik
sam po zanimanju. Budite ljubazni pa me spojite odgovornima na odjelu
visoke sigurnosti. Riječ je o vrlo važnom slučaju”, rekao je.
“Morat ćete pričekati.”
“Nemam vremena za to”, frknuo je.
Ipak je morao pričekati te su ga nakon bezbrojnih spajanja, prespajanja i
čekanja spojili s čuvaricom na odjelu Harriet Lindfors. Harriet je bila kratka i
odsječna, ali naglasio joj je da je situacija ozbiljna. Zahtijeva da odmah
razgovara s Lisbeth Salander, rekao je. Od njezina se odgovora smrzao. Ne
zbog njezina živčanog tona. Već zbog riječi:
 “Ne možete, ne pod ovim okolnostima.”
“Zar se što dogodilo?” upitao je.
“Radite li s njezinom pravnom zastupnicom?”
“Ne. Odnosno, da.”
“Niste baš jasni.”
“Nisam izravno uključen u slučaj.”
“U tom slučaju nazovite kasnije”, rekla je Harriet Lindfors i spustila mu
slušalicu, a on se zapanjio i razbjesnio. Zdravom je rukom lupio po postelji,
utvarajući si da se dogodilo najgore, te je pomislio da je on tomu kriv. Zatim
se pokušao pribrati i prisiliti da ne nagađa. Ali nije uspijevao. Zašto je,
dovraga, ovoliko hendikepiran?
Morao bi ustati i uhvatiti se u koštac sa situacijom. Ali prsti su mu bili
savijeni i kruti, a tijelo iskrivljeno i napola oduzeto. Više se nije uspijevao
sam smjestiti u svoja invalidska kolica, a to nije mogao izdržati. Ako je noć
bila njegova Golgota, sada je bio pribijen na križ, na svoj prokleti madrac.
Više ga nisu tješili ni stari Ekelof ni njegova stisnuta šaka među lopočima.
Pogledao je telefon. Učinilo mu se da ga je netko nazvao dok je čekao na
centrali zatvora, uistinu, to je bio Mikael Blomkvist, koji mu je ostavio i
poruku. To je bilo dobro, Mikael bi mu mogao pomoći i provjeriti njegove
podatke. Holger ga nazove. Nitko se nije javljao, a Holger ga je onda nazvao
još jednom pa još jednom. Mikael se napokon javio. Zvučao je uspuhano te je
Holger odmah shvatio da se zadihao zbog aktivnosti daleko ugodnije nego što
bi se dalo pretpostaviti.
“Smetam li možda?” upitao je.
“Nimalo”, odgovorio je Mikael.
“Imaš li kakvu djevojku tamo kod sebe?”
“A, ne, ne.”
“Ima, ima”, začuo se ženski glas iz pozadine.
“Budi ljubazan prema njoj i ne laži.”
Holger je čak u i ovakvoj kriznoj situaciji bio pristojan.
“Imaš pravo”, odgovorio je Mikael.
“Čuvaj je. Nazvat ću onda tvoju sestru.”
“Ne, ne!”
Mikael je sigurno primijetio nervozan ton u njegovu glasu.
“Zvao sam te”, nastavio je. “Bio si se našao s Lisbeth, zar ne?”
“Jesam, i brinem se za nju”, rekao je Holger oklijevajući.
“Ja također. Što si čuo?”
 “Čuo sam...”
Sjetio se kako ga je Mikael jednom prilikom savjetovao da o osjetljivim
stvarima ne raspravlja preko telefona.
“Da?”
“Čini se da opet želi doznati neke stvari”, odgovorio je.
“Kakve to stvari?”
“Nešto iz svojeg djetinjstva. Ali, Mikaele, najgore je što vjerujem da sam
zabrljao. Htio sam joj pomoći. Uistinu sam to htio. Ali umjesto toga sam
zakuhao pravu kašu. Bi li mogao doći k meni da ti sve objasnim?”
“Naravno, evo me odmah.”
“A, ne, ne može!” začula se žena.
Holger je pomislio na nju, tko god da je bila. Pomislio je i na Maritu koja
će se uskoro pojaviti te na tu zamršenu i ponižavajuću proceduru mijenjanja
pelena. Na kraju će sjediti u svojem invalidskom stolcu i piti bljutavu kavu
što podsjeća na čaj. Pomislio je da je sada najvažnije doći do Lisbeth.
Morao joj je nekako dati do znanja da je profesor Martin Steinberg vrlo
vjerojatno odgovarao za Registar za studije genetike i okoline.
“Možda je bolje da dođeš večeras iza devet”, rekao je. “Onda možemo
popiti i piće. Danas mi je piće uistinu potrebno.”
“Dobro, može, vidimo se večeras”, odgovorio je Mikael.
Holger Palmgren poklopio je i opet se mašio starih spisa o Lisbeth što su
stajali na noćnom ormariću. Nakon toga je nazvao Anniku Giannini i
upravitelja zatvora Flodberga Rikarda Fagera. Nije ih uspio dobiti. Nekoliko
sati poslije otkrio je da mu ni fiksni telefon više ne radi, a ta nametljiva
Marita kao da nikada neće doći.

Leo Mannheimer često se prisjećao tog poslijepodneva u listopadu. Tada je

imao samo jedanaest godina. Bila je subota. Mama je ručala s katoličkim
biskupom, a tata je bio u lovu u upplandskim šumama. U velikoj kući bilo je
tiho, a Leo je bio sam. Nije bilo čak ni sluškinje Vendele koja ga je inače
pazila, a on je pobjegao od učenja i zadaća što su mu ih privatne učiteljice
dale te je zasjeo za glasovir, ali ne da bi zasvirao kakvu sonatu ili etidu - već
da bi skladao.
Upravo je bio započeo s time, ali teško da su mu aplaudirali.
Majka je za njegove komade rekla da su “pomalo nenamjerno komični,
dušo”. Ali obožavao je skladati vlastitu glazbu. Čeznuo je za time tijekom
lekcija i zadaća. To je poslijepodne radio na tužnoj, melodičnoj pjesmi koju
će svirati čitav svoj život, iako se pokazala zabrinjavajuće nalik na “Baladu
za Adelinu” i iako je Leo jako dobro shvaćao majčine riječi. Ne zato što ih je
uputila jednom jedanaestogodišnjaku, već zato što su sadržavale zrnce istine.
Njegove prve skladbe bile su preveliki zalogaj. Još nije bio toliko
sofisticiran. Još nije otkrio džez, a akordi su mu bili traljavi i razvučeni. Još
nije naučio ni nositi se sa zvucima ventilacije, kukaca, grmlja, koraka,
udaljenih motora i glasova, sa svime time što nitko drugi osim njega nije čuo.
Svejedno je toga dana za glasovirom bio sretan, toliko sretan koliko samo
jedan dječak može biti. Uvijek je bio sam, ali povremeno nadziran, a volio je
samo jednog čovjeka, psihologa Carla Segera. Leo je išao k njemu na terapiju
u njegovu ordinaciju u Brommi svakog utorka u četiri, a često ga je i navečer
potajno zvao. Carl ga je shvaćao. Carl se zbog njega svađao s njegovim
roditeljima:
“Dječak mora dobiti prostora! Mora proživjeti normalno djetinjstvo!”
Ali to, naravno, nije imalo rezultata. Ipak, Carl se zauzeo za nj. Jedino on,
on i njegova zaručnica Ellenor.
Carl i Leov otac bili su kao pas i mačka. Ali ipak su bili povezani na
način koji Leo nije razumio. Carl je, eto, uvijek lovio s njime iako nije volio
ubijati životinje. U Leovim je očima Carl kao čovjek bio drugačiji od oca i
Alfreda Ogrena. Nije manipulirao drugima da stekne veću moć, niti se za
večerom glasno i podrugljivo smijao. Nisu ga zanimali pobjednici, već je
prije govorio o posebnim pojedincima koji su se u životu snašli upravo zbog
svoje izoliranosti. Carl je čitao poeziju, i to najradije francusku. Volio je
Camusa i Stendhala, Romaina Garvja, obožavao je Edith Piaf i svirao flautu,
odijevao se jednostavno, makar pomalo namjerno boemski, ali prije svega:
slušao je Lea i čuo njegove brige te bio jedini koji je znao koliko je golem
njegov dar, odnosno prokletstvo, ovisno kako se na to gleda.
“Budi ponosan što si toliko senzibilan, Leo. Toliko si snažan. Bit će bolje,
budi siguran u to.”
Leo je u Carlovim riječima nalazio utjehu te je čeznuo za sastancima
utorkom u četiri. To su mu bili vrhunci tjedna. Ordinacija se nalazila u
Carlovoj kući na Gronviksvägenu, a u njoj su se na zidovima nalazile
maglovite crno-bijele fotografije Pariza u pedesetima te pohabana mekana
kožnata fotelja u kojoj je Leo sjedio sat, a ponekad i dva, razgovarajući o
svemu u što se njegovi roditelji i prijatelji nisu razumjeli. Carl je bio najbolji
dio njegova djetinjstva, premda je Leo, dakako, znao da ga je idealizirao.
Leo će nakon tog listopadskog poslijepodneva provesti čitav život
idealizirajući ga, neprestano se u mislima vraćajući tim posljednjim satima za
glasovirom. Dugo se zadržavao na svakom tonu, na svakom prijelazu u
melodiji i harmonijama. Ali onda je na garažnom prilazu začuo mercedes
svojega oca, te je prestao svirati.
Tata se trebao vratiti tek u nedjelju poslijepodne, tako da je njegov raniji
povratak djelovao uznemirujuće već sam po sebi. Ali ni to nije bilo sve.
Dvorištem je zavladao poseban mir, ali i određeno oklijevanje, jedna nova
opreznost kada je otvorio vrata automobila, ali istodobno i - prilično u
suprotnosti s time - bijes kada ih je zatvorio. Koraci što su škripali po šljunku
bili su teški i suzdržani. Disao je ubrzano, a iz predvorja su se začuli uzdisaji,
stvari koje je micao i stavljao okolo, vjerojatno lovačko oružje i putnu torbu.
Zakrivljene su drvene stube do gornjega kata zaškripale. Leo je slutio da
slijedi nešto mračno još i prije nego što se očev lik pojavio na pragu. Toga
trenutka uvijek će se tako sjećati. Tata je nosio zelene lovačke hlače i crni
kaput, a hladno čelo sjajilo mu se od znoja. Doimao se bojažljivo. Inače je
reagirao arogantno i bijesno kada bi ga pritisnuli uza zid. Ali tada kao da se
bojao, te je nesigurno zakoračio naprijed. Leo je ustao od glasovira i primio
nespretan zagrljaj.
“Žao mi je, dječače. Grozno koliko mi je žao.”
Leo poslije u životu nikada neće posumnjati da mu otac nije govorio
iskreno. Ali bilo je tamo i još nečega, nečega što se nije dalo toliko lako
protumačiti, a što se naziralo u čitavoj priči i u tome što ga otac nije bio u
stanju pogledati u oči. Između redaka nalazilo se nešto grozno što nitko nije
spominjao. Ali u tom trenutku za to nije mario.
Carl je bio mrtav, a njegov život više nikada neće biti isti.

Usprkos lijepu vremenu na događaj Udruženja dioničara štediša u

prostorijama Muzeja fotografije došlo je neuobičajeno mnogo posjetitelja.
Ali, opet, vremena su bila takva. Dionice su privlačile publiku, a organizatori
ovdje ne samo da su obećavali brzo bogatstvo već i nudili dozu zabrinutosti.
Raste li financijski mjehur ili će prsnuti? Tematsko poslijepodne o kretanju
burzovnih tečaja, glasio je naslov seminara na koji su pozvali mnoga poznata
imena. Leo Mannheimer nije bio glavna točka u programu.
Ali bio je prvi na redu te su Mikael i Malin pristigli upravo kada je on
trebao stupiti na pozornicu. Žurili su vrućim Stockholmom bez daška vjetra
te pronašli mjesta na dnu lijevoga kraja dvorane. Malin je bila nervozna što
će opet vidjeti Lea. Mikaela su pak nakon razgovora s Holgerom
Palmgrenom morile crne slutnje. Jedva da je slušao kada je Karin Laestander,
mlada direktorica Udruženja dioničara štediša, na podiju držala pozdravni
govor.
“Pred nama je uzbudljiv dan”, rekla je. “Čut ćemo nekoliko vrlo stručnih
analiza stanja na tržištu. Ali najprije smo mislili o burzi i dionicama raspraviti
filozofski. Molim vas veliki pljesak za Lea Mannheimera, doktora ekonomije
i voditelja odjela za analitiku u brokerskoj kući Alfred Ogren.”
Iz prvog reda ustao je visoki, elegantni muškarac u svijetlo-plavom
odijelu te se popeo na pozornicu, a isprva je sve izgledalo kako treba. Korak
mu je bio rezolutan, no lagan, te se doimao baš kao što je i trebalo - bogato i
samopouzdano. Ali zatim je iz publike doprlo nekakvo škripanje, prodoran i
neugodan zvuk. Netko je zaškripao stolcem, a Leo se spotaknuo. Lice mu je
posivjelo. Činilo se čak i kao da bi mogao pasti. Malin je uhvatila Mikaela za
ruku i prošaptala “Oh, ne.”
“Zaboga, Leo! Jesi li dobro?” promucala je Karin Laestander s pozornice.
“U redu sam.”
“Sigurno?”
Leo se mašio okruglog stola na pozornici te boce s vodom. “Samo sam
malo nervozan”, rekao je.
Pokušao se nasmiješiti.
“Dobro nam došao”, odgovorila je Karin Laestander, očigledno ne
previše uvjerena u to da bi trebala nastaviti.
“Hvala, lijepo od tebe.”
“Leo, za tebe se kaže...”
“...da mi je korak daleko stabilniji.”
Začuo se nervozan smijeh.
“Tako je. Vrlo si pouzdan. U Alfredu Ogrenu pišeš pronicave analize
tržišta temeljene na činjenicama, ali u posljednje vrijeme burzu opisuješ...
kako bih rekla? Više filozofski. Nazivaš je hramom za vjernike.”
“Pa, recimo”, rekao je.
Dalje od toga nije stigao. Duboko je udahnuo i otpustio kravatu.
“Pa, recimo?”
“Hoću reći... ja tu sliku nisam izmislio, ona je zapravo prilično
uvriježena.”
“Na koji način?”
“Pa...”
“Da?”
 Duboko je udahnuo.
“Pa jasno je da i financijsko tržište i religija počivaju na vjeri.
Posumnjamo li u njih, oboje će se urušiti. To je neporeciva činjenica”,
nastavio je i ispravio ramena. Boja mu se vratila u lice.
“Ali mi cijelo vrijeme sumnjamo”, primijetila je Karin. “Zato danas i
jesmo ovdje - jer se pitamo nalazimo li se u prenapuhanome mjehuru ili na
kraju razdoblja ekonomskog rasta.”
“Manje količine sumnje dobre su za tržište”, rekao je Leo. “Svaki dan
milijuni ljudi sumnjaju, nadaju se i analiziraju. Upravo takva aktivnost
određuje različite tečajeve. Ali ja govorim o dubokoj, iskonskoj sumnji.”
“O Bogu?”
“I o Bogu. Ali prije svega mislim na sumnju u rast i na budući dobitak. Za
visoko vrijedno tržište ništa nije pogubnije od ozbiljne sumnje. Ona je opasna
jer može prouzročiti krizu i krah tržišta, a svijet baciti u depresiju.”
“Ali nije samo takva sumnja ta koja može rezultirati ozbiljnim
posljedicama, zar ne?”
“Ne, također možemo posumnjati i u samu ideju, čitavu imaginarnu
kreaciju.”
“Imaginarnu?”
“Sigurno provociram pokojeg posjetitelja, na čemu se ispričavam. Ali
financijsko tržište ne postoji na isti način kao ti ili ja, Karin, ni kao ova boca
vode na stolu. Tržište je samo jedna konstrukcija. Istoga trenutka kada u
njega prestanemo vjerovati, ono prestaje postojati.”
“Ne pretjeruješ li sada, Leo?”
“Ne, ne, razmisli malo. Što je tržište?”
“Da, što je ono?”
“Ono je sporazum. Mi smo odlučili da će na njemu, u toj areni, naši
strahovi i snovi i nadanja i promišljanja o budućnosti određivati cijene valuta,
tvrtki i sirovina.”
“Smjela pomisao.”
“Ne toliko smjela, Karin, a to tržište ne bi trebalo učiniti ništa lošijim ili
nestabilnijim. Mnogo bitnih stvari u našim životima, kao, recimo, naše
kulturno naslijeđe i naše institucije, također su kreacije ljudske mašte i našega
razuma.”
“Kao i naš novac, jasno.”
“Svakako, sada više nego ikada prije. Hoću reći, više se ne kupamo u
novcu doslovno poput Baje Patka, niti ga čuvamo u madracu. Danas je naša
štednja tek puka notica na kompjutorskom ekranu, kojoj se stalno mijenja
vrijednost. A mi se u to svejedno pouzdajemo. Ali zamisli...”
Leo Mannheimer još uvijek kao da nije uhvatio dah.
“Da?”
“Zamisli da se počnemo uzrujavati ne samo zbog toga da te notice gube
ili dobivaju na vrijednosti kako se tržište kreće nego i da se mogu izbrisati
poput krede na školskoj ploči, što onda?”
“Onda će se naše društvo iz temelja protresti.”
“Tako je, a nešto takvo dogodilo se i prije nekoliko mjeseci.”
“Vjerojatno misliš na hakerski napad na Finance Security, odnosno
nekadašnju švedsku Direkciju za promet vrijednosnicama.”
“Točno. Tada smo se našli u situaciji da naše investicije određeno vrijeme
jednostavno više nisu postojale. Više ih nismo mogli pronaći u kibersvemiru i
tržište se zatreslo. Kruna je pala četrdeset šest posto.”
“Ali stockholmska burza reagirala je iznenađujuće brzo i prekinula sav
promet.”
“Odgovorne osobe moramo pohvaliti, Karin. Ali krah je također
ograničen time što više nije bilo moguće poslovati. Više nije bilo nikakvoga
kapitala. Ali nekima je, u to se možeš okladiti, bogatstvo naraslo, i upravo
nam se pri toj pomisli može zavrtjeti u glavi. Možeš li zamisliti koliko su
ljudi odgovorni za taj krah, a koji su tom prilikom zauzeli dobre pozicije na
tržištu, zaradili? Da se namaknu te svote, morali bi se opljačkati milijuni
banaka.”
“Istina, o tome se mnogo pisalo, ponajviše Mikael Blomkvist u
Millenniumu, a Mikaela nazirem upravo u zadnjem redu. Ali, Leo, iskreno
rečeno, koliko je to zapravo bilo ozbiljno?”
“Realno, nije bilo velike opasnosti. I Finance Security i švedske banke
imaju razvijene sustave za backup. Ali pojmovi kao što su ‘realno’ i
‘objektivno’ tržištu koje gone nada i sumnja nisu uvijek zanimljivi. Ozbiljno
je bilo što smo neko vrijeme sumnjali da kapital u digitalnom svijetu uopće
postoji.”
“Hakerski napadi bili su kombinirani s masivnom dezinformativnom
kampanjom na društvenim mrežama.”
“Oh, da, rafalno su se slali lažni tvitovi o tome da se naš kapital neće
moći rekonstruirati, što samo po sebi pokazuje da se radilo o napadu na našu
vjeru prije negoli na naš novac - ako bi se to dvoje uopće dalo razdvojiti.”
“Danas se tvrdi da imamo jake dokaze da su i hakerski napad i
dezinformativna kampanja orkestrirani iz Rusije.”
“Da, a premda se još uvijek moramo čuvati čvrstih optužbi, to nam daje
materijala za razmišljanje. Budući ratovi možda će počinjati upravo ovako.
Malošto bi moglo prouzročiti takav kaos kao što može naše pomanjkanje
vjere u vlastiti novac, a ovdje ne smijemo zaboraviti ni da ne moramo mi u
njih posumnjati. Dovoljno je da drugi u to posumnjaju.”
“Obrazloži mi to, Leo, molim te.”
“Pa to je psihologija mase. Nema veze ako mi osobno znamo da je
situacija pod kontrolom i da se ništa ozbiljno nije dogodilo. Ako drugi
panično potrče, morat ćemo i mi. Stari legendarni ekonomist Keynes jednom
je burzu usporedio s izborom ljepote.”
“S izborom ljepote?”
“Da, to je prilično poznat primjer. Keynes je zamislio poseban izbor
ljepote na kojem ne pobjeđuje najljepši, već onaj za kojeg vjerujemo da će
pobijediti.”
“A što to znači?”
“Da moramo zaboraviti vlastiti ukus i umjesto toga uzimati u obzir tuđe
ukuse, a u biti čak ni to. Moramo razmišljati o tome za koga drugi vjeruju da
drugi vjeruju da je najljepši. Što je vrlo napredna metavježba, ako malo o njoj
razmislimo.”
“Zvuči prilično komplicirano.”
“Možda, ali ništa se čudnije svakodnevno ne događa na financijskim
tržištima. Burza nije samo rezultat analiza temeljnih vrijednosti u tvrtkama i u
vanjskom svijetu. Psihološki faktori također su bitni, pravi psihološki
mehanizmi, kao i nagađanja o njima. Naša nagađanja o tuđim nagađanjima.
Sve se izokreće i izobličava zato što svatko želi biti u prednosti, recimo zato
što svatko želi potrčati prije nego što netko drugi potrči, a to se zasigurno od
Keynesa do danas nije promijenilo. Upravo suprotno, automatsko robotsko
trgovanje učinilo je tržišta još prozirnijima. Roboti u hipu skeniraju ljudske
naloge o kupnji i prodaji te se prema njima ravnaju, čime pojačavaju već
postojeće uzorke djelovanja. Ali ovdje leži golema opasnost. Nagla promjena
na burzi može brzinom munje eskalirati u nešto nekontrolirano, a u takvoj
situaciji često je racionalno ponašanje djelovati iracionalno - žuriti, makar
znaš da je to ludost. Koliko pomaže to što vičeš ‘stanite, glupani, ništa nije
opasno’ ako svi ostali trče da spase gole živote?”
“Svakako”, ubacila se Karin. “Ali ako nagli pad tržišta ničime nije
opravdan, ono će se korigirati, zar ne?”
 “Apsolutno. Ali korigiranje se može otegnuti, u kojem slučaju nema
nikakve veze koliko si u pravu. Ionako si propao. U pravu si sve dok ne
bankrotiraš, da još jednom citiram Keynesa.”
“A to nije poželjan ishod.”
“No ima nade, a nada leži u sposobnosti tržišta da iznosi refleksiju
samoga sebe. Ako kakav meteorolog izučava vrijeme, ono se zbog njegovog
izučavanja neće promijeniti. Ali ako mi izučavamo ekonomiju, naša
nagađanja i analize postaju dio cjelokupnog ekonomskog organizma. Zato je
burza poput kakvog prijaznog neurotičara. Prilagođava se, razvija i postaje
pametnija.”
“Ali istodobno je nije moguće predvidjeti, zar ne?”
“Upravo tako, baš poput mene ovdje na pozornici. Nikad ne znate kada
ću se zaljuljati i pasti.”
Sada je odjeknuo iskreni smijeh, kao svojevrsno olakšanje. Leo se
oprezno nasmiješio i zakoračio prema rubu pozornice.
“Burza je na taj način paradoksalna”, rekao je. “Svatko je želi razumjeti i
na njoj zaraditi. Ali kada je zaista poželimo razumjeti, ona se zbog toga
transformira. Konačni model koji bi objasnio financijsko tržište promijenio bi
način na koji se prema njemu odnosimo, i hopa, ono postaje nešto drugo, kao
kakav mutirani virus. Bez sumnje možemo reći da ono ne funkcionira tako da
bi ga se moglo posve razumjeti.”
“Naši nerazumijevanje i neslaganje pogone tržište.”
“Da, na njemu su potrebni i kupci i prodavači, vjernici i skeptici, a upravo
u tom grmu leži zec. Tržište postaje zapanjujuće pametnije upravo zbog tog
zbora suprotstavljenih glasova, ali i pronicavije od bilo koga od nas ovdje,
koji se u svojim naslonjačima pokušavamo igrati kakvih gurua. Kada ljudi na
svim krajevima svijeta neovisno jedni o drugima misle ‘Kako da zaradim što
je više moguće?’, kada su nagađanja i znanje, odnosno nada kupaca i sumnja
prodavača, u svojevrsnoj ravnoteži, tada iz svega izranja gotovo proročanska
spoznaja. Problem je samo saznati odgovor na pitanje: kada je tržište
razumno? A kada se ponaša poput poludjele rulje?”
“A kako da mi to saznamo?”
“Upravo tako”, rekao je on. “Ja običavam reći - u trenucima
razmetljivosti - da o financijskom tržištu znam toliko mnogo da o njemu ne
znam ništa.”

Malin je šapnula Mikaelu na uho:

 “Nije baš toliko glup, ha?”
Mikael joj je baš htio odgovoriti, kad mu je u džepu zavibrirao mobitel.
Bila je to njegova sestra Annika. Prisjetio se svojeg razgovora s Holgerom,
promumljao ispriku te se iskrao van, utonuo u misli. Zato nije ni primijetio da
se Leo zbog njegova izlaska vidljivo uznemirio. Ali Malin jest te je Lea stala
pomno proučavati. Opet se sjetila one noći kada ga je vidjela u njegovu uredu
kako piše na svojem papiru boje pijeska. Ta je scena bila nekako čudna i
važna. Osjećala je to sve jasnije i odlučila je nakon predavanja povući Lea za
rukav i upitati ga za to.

Mikael je stajao na molu i preko mora gledao na Gamla stan i Kraljevski

dvorac. Na moru nije bilo ni daška vjetra, a iz daljine se približavao golemi
kruzer da bi pristao. Odlučio je upotrijebiti svoj mobitel s Androidom i
šifriranu aplikaciju Signal. Nazvao je Anniku. Javila se nakon prvog signala
zvučeći uspuhano te je on upitao je li se što dogodilo. Rekla je da se upravo
vraća kući iz Flodberge. Lisbeth je bila na policijskom ispitivanju.
“Jesu li je za što optužili?”
“Nisu još, a uz malo sreće i neće. Ali, Mikaele, ozbiljno je!”
“Pjevaj onda!”
“Da, da, smiri se, samo polako. Ona žena o kojoj sam ti pričala, Benito
Andersson, znaš, ona koja je prijetila i iskorištavala zaposlenike i
zatvorenice, kako da kažem, žena koja je veća sadistica nego što sam ja to
mogla i zamisliti, pa, upravo su je smjestili u Sveučilišnu bolnicu u Orebrou
zbog ozbiljnih ozljeda čeljusti i lubanje nakon što je na odjelu nasilno
napadnuta.”
“A kakve to veze ima s Lisbeth?”
“Da se izrazim ovako: voditelj odjela Alvar Olsen priznao je napad. No
kaže da je bio primoran napasti Benito - zato što ga je napala stiletom.”
“U zatvoru?”
“Radi se, naravno, o groznom skandalu, a usporedno s ovime teče i
istraga o tome kako se nož zatekao na odjelu. Zato bih rekla da sam napad
nije toliki problem. Nije toliko teško na to gledati kao na nužnu mjeru, a
Alvara Olsena podupire i iskaz Farije Kazi, bangladeške djevojke koju sam ti
također spomenula. Faria nas uvjerava da joj je Alvar više ili manje spasio
život.”
“Pa zašto je onda to Lisbethin problem?”
“Za početak, zbog njezinog svjedočanstva.”
 “Znači, bila je svjedokinja?”
“Daj da ti ispričam po redu.”
“Može.”
“Alvarov iskaz i iskaz Farije Kazi u nekim se stvarima ne poklapaju.
Alvar kaže da je Benito udario po dušniku dvama udarcima, a Faria kaže da
ju je udario laktom, nakon čega je nespretno pala na betonski pod. Ali ni to
nije toliki problem. Bilo koji istražitelj dobro zna da se različiti ljudi različito
sjećaju istog traumatičnog događaja. Gore je ono što pokazuje nadzorna
kamera.”
“A što je to?”
“Incident se zbio neposredno nakon pola osam uvečer. Pola osam je inače
na čitavom odjelu najgore doba dana. Tada se, znači, taman prije zatvaranja
ćelija, i događa najviše napada, a najviše je napadana upravo Faria Kazi, što
je Alvaru bilo jako dobro poznato. Znao je za zlostavljanje, ali nije ništa
poduzimao u vezi s tim. I sam tako kaže. Iskren je - i ja sam dijelom bila
tamo dok su ga ispitivali. Sinoć u devetnaest i trideset dva bio je u svojem
uredu i upravo primio dugo iščekivani poziv. Javili su mu da će Benito
premjestiti u novi zatvor. No slušalicu je jednostavno bacio i izašao.”
“Zašto?”
“Kaže da je primijetio da je pola osam. Zabrinuo se, istrčao van, svojom
šifriranom karticom otvorio sigurnosna vrata i pretrčao hodnik sigurnosnog
odjela. Ali ono što je čudno jest...”
“Što?”
“Da je iz Farijine ćelije upravo u istom trenutku istrčala zatvorenica po
imenu Tine Grönlund. Nju su na odjelu često nazivali Benitinim psetancem,
odnosno tjelohraniteljicom, nakon čega se postavilo pitanje: zašto je izletjela
van? Zato što je čula da Alvar dolazi, ili je razlog bio drugi? Alvar kaže da je
uopće nije vidio. Imao je pune ruke posla da se kroz okupljene zatvorenice
ispred Farijinih vrata probije unutra, a kada je ušao, otkrio je Benito sa
stiletom u ruci. I onda ju je iz sve snage udario po grkljanu. Zbog narušavanja
osobnog integriteta u ćelijama nema kamera, pa njegov iskaz ne možemo
provjeriti. Ali ja mislim da se doima posve iskreno. No kao što sam rekla,
Lisbeth se očigledno već nalazila u ćeliji.”
“A Lisbeth nije tip osobe koja bi dopustila da joj se pred očima odvija
nepravda.”
“Prije svega ne spram žene poput Farije Kazi. Ali ni to nije najgore.”
“Pa što onda jest?”
 “Atmosfera na odjelu, Mikaele. Kao što to obično biva iza rešetaka, nitko
ne želi ništa reći. Ali već se u hodniku opazilo da unutra naprosto tinja. Samo
sam prolazila kroz blagovaonicu s Lisbeth, a zatvorenice su stale zveckati
svojim šalicama. Vidi se da na nju gledaju kao na junakinju - na junakinju, ali
i kao... kao na osuđenicu na smrt. Čula sam da je netko rekao Dead woman
walking, da je mrtvac koji hoda, ali iako joj to značajno utječe na status,
situacija je ozbiljna, i ne samo zato što to ozbiljno misle. Zbog toga se i
policija zamislila. Ako je Alvar Olsen razbio Benito čeljust, zašto prijetnje
dobiva Lisbeth, a ne on?”
“Jasno mi je”, rekao je Mikael zamišljeno.
“Lisbeth se sada nalazi u samici te jako sumnjaju na nju. Ali i mnogo joj
toga govori u prilog. Čini se da nitko ne vjeruje da bi tako sitna osoba mogla
udariti toliko snažno. Nitko i ne razumije zašto bi Alvar Olsen na sebe
preuzeo krivnju i zašto bi ga Faria Kazi poduprla ako on nije udario Benito.
Ali, Mikaele, za jednu toliko inteligentnu osobu Lisbeth je nevjerojatno
glupa.”
“Kako to misliš?”
“Ona o tome nije prozborila ni riječi. Rekla je da ima reći samo dvije
stvari.”
“Koje to?”
“Da je Benito dobila što je zaslužila.”
“A koja je druga stvar?”
“Da je Benito dobila što je zaslužila.”
Mikael se nasmijao, iako nije znao zašto. Situacija ga je jedino dobro
zabrinula.
“Dakle što ti misliš da se dogodilo?” upitao je.
“Moj posao nije da mislim, već da obranim svoju klijenticu”, rekla je
Annika. “Ali da to hipotetično preformuliram ovako: Benito se jako dobro
uklapa u tip čovjeka koji Lisbeth baš pretjerano ne voli.”
“Mogu li ja što učiniti?”
“Zato te i zovem.”
“Pa reci onda.”
“Možeš pomoći Fariji Kazi. Preuzela sam i njezin slučaj - zato što me
Lisbeth to tražila, kao što rekoh. Lisbeth je iz zatvora istražila djevojčinu
situaciju, pa vjerujem da biste ti i novine imali interesa da mi oko toga
pomognete. Priča bi mogla biti jaka i važna. Njezin momak Jamal gurnut je
pod vlak. Možemo li se vidjeti navečer?”
 “U devet se nalazim s Holgerom Palmgrenom.”
“Pozdravi ga puno od mene. Holger me, navodno, danas tražio. Ali tek u
devet? Pa onda se možemo prije toga naći na večeri. Što kažeš na šest sati u
Pane Vinu?”
“Može”, odgovorio je Mikael. “Dobro.”
Prekinuo je vezu i pogledao prema Grand Hotelu i Kungsträdgårdenu
pitajući se bi li se vratio na seminar. Umjesto toga na mobitelu je obavio
nekoliko pretraga i sigurno je prošlo dvadesetak minuta prije nego što je
krenuo natrag.
A vratio se brzim korakom te se nakon što je na ulazu prošao pokraj stola
na kojem su prodavali knjige, dogodilo nešto zbilja čudno. Naletio je ravno
na Lea Mannheimera. Htio mu je pružiti ruku i reći nekoliko prijaznih riječi o
razgovoru na pozornici. Ali nije se mogao prisiliti. Leo se doimao toliko
izmučeno da Mikael ništa nije rekao te ga je pustio da nervozno i nestrpljivo
izađe na sunce.
Mikael je nakon toga ostao stajati koju minutu, utonuo u misli. Zatim se
vratio u predavaonicu i pogledom tražio Malin. Ali ona se više nije nalazila
na svojemu mjestu, a on se naljutio na samoga sebe što ga toliko dugo nije
bilo. Je li postala nestrpljiva, pa otišla? Osvrnuo se uokolo. Na pozornici je
sada govorio jedan stariji muškarac i pokazivao na grafikone i linije na
bijelom platnu. Mikaela nije ni najmanje zanimao.
U gomili ljudi pogledom je tražio Malin te ju je naposljetku opazio na
desnoj strani pokraj šanka na kojem će u stanci posluživati osvježenja u
obliku bijelog i crnog vina. Njoj je stanka već počela čašom crnog vina te se
doimala utučeno i žalosno. Nešto se zasigurno bilo dogodilo.
 8. poglavlje

19. lipnja

FARIA KAZI NASLONILA SE NA ZID ćelije i zaklopila oči te se prvi put

nakon dugo vremena poželjela pogledati u ogledalu. Osjećala je opreznu
nadu, iako joj se strah urezao u svaku poru na tijelu. Pomislila je na isprike
koje joj je uputio voditelj čuvara i na svoju odvjetnicu Anniku Giannini, na
policajce koji su je ispitali te, naravno, na Jamala.
Stavila je ruku u džep. Unutra je imala etui od smeđe kože, a u njemu
posjetnicu koju joj je Jamal dao nakon debate u Kulturhusetu.
Jamal Chowdhury, pisalo je na njoj, bloger, pisac, doktor biologije,
University of Dhaka, te njegov mejl i broj mobitela, a ispod toga, ali drugim
fontom, internetska stranica: www.mukto-mona.com. Papir je bio
nekvalitetan. Posjetnica izgužvana, a tekst na njoj izblijedio. Jamal ih je
sigurno sam tiskao. Ona ga za to nikada nije pitala, a i zašto bi? Tada nije
mogla znati da će ta posjetnica postati njezina najdraža imovina. Te noći
nakon njihova prvog sastanka ležala je u krevetu i ispod pokrivača gledala
posjetnicu prisjećajući se njihova razgovora i svake bore i linije na njegovu
licu. Trebala ga je odmah nazvati. Trebala ga je nazvati još iste večeri. Ali
bila je mlada i nevina te nije htjela ispasti suviše ushićena. No prije svega:
kako je mogla znati da će joj uskoro oduzeti sve, i mobitel i računalo, pa čak i
mogućnost da se po svojem kvartu kreće u nikabu?
No ovdje u ćeliji, sada kada joj je život obasjala prva zraka svjetlosti, opet
se prisjetila tog ljeta kada je strina Fatima pristala lagati zbog nje, a Faria
postala zatočenicom u vlastitom domu. Zatvorili su je i rekli joj da će je udati
za rođaka kojeg nikada nije upoznala, a koji je u Dhaki posjedovao tri
tvornice tekstila, tri - ni sama se ne sjeća koliko je mnogo puta bila čula taj
broj.
 “Zamisli, Faria. Tri tvornice!”
Pa da su rekli i da je imao tristo trideset tri tvornice, njoj se Qamar Fatali,
tako se rođak zvao, jednostavno gadio. Na slikama se doimao arogantno i
zlobno, a nije ju iznenadilo ni što je bio salafist i žestoki protivnik sekularnog
pokreta u domovini, ni što je bilo pitanje života i smrti hoće li ostati
netaknuta i vjerna sunitkinja sve dok Qamar ne sleti i ne spasi je od Zapada.
Tada, doduše, još nitko u obitelji nije znao za Jamala. Ali druge stvari
okrenule su se protiv nje, ne samo to što je radila dok nije provodila vrijeme
kod strine Fatime. Bilo je još toga - stare i nevine slike s Facebooka, tračevi i
ogovaranja za koje su tvrdili da potvrđuju da se “kurvala okolo”.
Vrata stana iznutra su zaključavali policijskom bravom, a budući da su
dvojica braće, Ahmed i Bashir, bila nezaposlena, u stanu se uvijek nalazio
netko tko ju je čuvao. Nije imala bogzna što raditi, samo kuhati, čistiti i
pospremati, ili ležati u svojoj sobi i čitati, ono malo što je za čitanje imala:
Kuran, Tagorevu poeziju i priče, biografije Muhameda i prvih kalifa. Ali
najradije je sanjarila.
Zacrvenjela bi se već i pri samoj pomisli na Jamala te je, naravno, znala
da je patetična. Ali taj joj je dar dala upravo njezina obitelj. Oduzevši joj
životnu sreću, od prisjećanja na jednu običnu šetnju duž Drottninggatana
cijeli bi joj se svijet zatresao. Već je tada živjela u zatvoru, ali barem si nije
dopustila da zapadne u rezignaciju ili malodušje.
Umjesto da bude potištena, ljutila se, a prisjećanje na Jamala sve ju je
manje tješilo. Pri samom sjećanju na razgovor u kojem su riječi letjele
slobodno, svaka replika kod kuće ispadala bi uvredljivom i krutom, a tu joj
Bog nije bio dostatna zamjena.
Alah nije bio velik ni duhovan, barem ne u njezinoj obitelji. On je bio tek
čekić kojim su druge lupali po glavi, oruđe uskogruđa i represije, baš kao što
je to Hassan Ferdousi bio rekao. Patila je od anksioznosti i tahikardije te
naposljetku to više nije mogla izdržati. Morala je pobjeći, što košta da košta.
Već je bio rujan. Vrijeme je postajalo svježije, a u njezinu pogledu nazirala se
nova odlučnost.
Oči su joj neprestano tražile izlaz. Jedva da je na drugo i mislila. Noćima
se zamišljala kako bježi, a jutrima se budila sanjareći o tome. Često je krišom
pogledavala najmlađeg brata Khalila. I njega su korili i odgajali te više nije
smio gledati američke i engleske televizijske serije ni družiti se s najboljim
prijateljem Babakom jer je ovaj bio šiit. Khalil ju je ponekad pogledao s
tolikom boli u očima, kao da je točno razumio kroza što prolazi. Bi li joj on
mogao pomoći?
Razmislila je o tome. Posve se fiksirala na to, a polako se fiksirala i na
druge stvari: na mobitele, braćine i očev, na sve moguće mobitele i telefone
koji su joj bili pri ruci. Braću je u stanu pratila sa sigurne udaljenosti.
Usredotočila bi se na njihove prste kojima su prtljali po mobitelu i unosili
šifre. Ali ponajprije je uočila da su mobitele ponekad znali zaboraviti na stolu
ili na komodi te na neuobičajenijim mjestima, kao, recimo, iznad televizora
ili u kuhinji pokraj tostera ili kuhala za vodu. Povremeno bi nastale prave
male farse kada braća mobitele ne bi našla, pa bi se posvađala i zvala se i još
više psovala jer su im isključila zvuk, pa bi onda hodala okolo da čuju gdje
mobiteli vibriraju.
Te su farse za nju bile velika prilika. Bivalo joj je sve jasnije. Morala je
uhvatiti takvu priliku kada joj se bude pružila, iako je, naravno, uviđala
opasnost. Nije samo riskirala okaljati obiteljsku čast. Također je ugrožavala
financije oca i braće. Te tri proklete tvornice bile su poput dara s neba koje će
im svima povećati standard. Ako im to uništi, posljedice će biti teške te je
zato nije iznenađivalo što su joj još više stezali uzicu.
Stanom se širio otrov, ali više se nije radilo samo o časti i pohlepi što se
sjajila u očima starije braće. Bilo je još nečega. Bojali su se, ponekad je tjerali
da jede više. Nije smjela ostati mršava jer je Qamar volio žene s oblinama.
Nije se smjela onečistiti, i definitivno nije smjela van. Pazili su na nju kao
kopci, a bilo bi razumno da je ona odustala. Ali natjerali su mak na konac.
Bilo je to jednog jutra sredinom rujna prije gotovo dvije godine. Ona je
doručkovala, a najstariji brat Bashir prtljao je po svojemu mobitelu.

Malin je otpila gutljaj crnog vina na provizornom šanku u Muzeju fotografije.

Mikael ju je ostavio sretnu i živu. Ali sada je, ovako s rukom u dugoj kosi,
nalikovala na uvenuli cvijet.
“Zdravo”, rekao je tiho da ne bi omeo predavanje na pozornici.
“Tko je to zvao?” upitala ga je ona.
“Samo moja sestra.”
“Odvjetnica.”
Mikael je kimnuo.
“Zar se što dogodilo?” upitao ju je.
“Što, molim, ma u biti nije. Samo sam razgovarala s Leom.”
“I to nije bilo dobro?”
“Ma bilo je super.”
 “Nekako baš u to ne vjerujem.”
“Objektivno je bilo super. Rekli smo si sve moguće ljubazne stvari. Ja
sam lijepa, a on je na pozornici razvalio, i uistinu smo si nedostajali - bla, bla,
bla. Ali ipak se činilo da je nekako drugačije.”
“Na koji to način?”
Malin je oklijevala. Osvrnula se desno pa lijevo, kao da provjerava je li
Leo blizu i može li ih čuti.
“Činilo se... prazno”, rekla je. “Kao da su to bile samo prazne riječi.
Doimalo se kao da mu idem na jetra.”
“Prijatelji dođu, prijatelji prođu”, rekao je Mikael blago i pomilovao je po
kosi.
“Znam, a, dovraga, ja se u životu sasvim dobro snalazim i bez Lea
Mannheimera. Ali ipak mi je zasmetalo. Ipak smo bili... Jedno smo vrijeme
doista bili...”
Mikael je birao riječi.
“Bili ste bliski”, rekao je.
“Bili smo bliski. Ali nije ni to bilo najgore. Nekako se činilo i čudno.”
“Zašto čudno?”
“Rekao je da se zaručio s Julijom Damberg.”
“Tko je Julia Damberg?”
“Prije je radila u Alfredu Ogrenu kao analitičarka, jako slatka, čak i
lijepa, ali ne pretjerano bistra. Leu se nikada nije suviše sviđala. Za nju je
govorio da je djetinjasta. Jednostavno ne mogu vjerovati da su se baš njih
dvoje odjednom zaručili.”
“Nije lako.”
“Prestani!” prasnula je. “Nisam ljubomorna, ako si to pomislio. Samo
sam...”
“Što?”
“Zbunjena. Vrti mi se u glavi, da budem iskrena. Nešto se ovdje ne
poklapa.”
“Hoćeš reći, još nešto osim toga što se zaručio s pogrešnom djevojkom?”
“Blomkviste, ponekad si glup do boli. Jesi li svjestan toga?”
“Samo se trudim shvatiti.”
“Ali to nikada nećeš moći”, frknula je ona.
“Zašto ne bih mogao?”
“Zato što...”
Oklijevala je tražeći prikladne riječi.
 “...još ja s time nisam završila”, nastavila je. “Moram još nešto
provjeriti.”
“Govoriš u prokletim šiframa!”
Sada se njemu pokvarilo raspoloženje te je prasnuo na nju. Možda to nije
bilo pravedno, ali u tom trenutku sve mu se skupilo - Lisbeth, incident u
Flodbergi i težak rad na novinama tog proljeća. Malin ga je preplašeno
pogledala.
“Oprosti”, rekao je.
“Oprosti ti meni”, rekla je ona. “Znam, glupa sam.”
Potrudio se da opet zazvuči prijateljski, da je razumije.
“O čemu se dakle radi?”
“Pa o istome kao i prije.”
“A o čemu se radilo?”
“Pa ono kada je pisao nešto u svojem uredu usred noći. Nešto je tu
čudno.”
“Možeš li mi, molim te, to malo bolje objasniti.”
“Za početak, Leo me morao čuti kada sam se vratila od dizala i vidjela
ga.”
“Zašto bi to morao?”
“Zato što boluje od hiperakuzije.”
“Od čega?”
“Od povišene osjetljivosti na zvukove. Smiješno je kako dobro čuje, i
najslabiji korak ili lepet leptirovih krila. Ne mogu pojmiti da sam to
zaboravila. A možda sam zaboravila zbog nesvjesnog obzira. On sebe smatra
svojevrsnom nakazom. Ali kada je onaj stolac zaškripao, a on onako snažno
reagirao, onda sam se svega sjetila. Mikaele, što kažeš da odemo? Ne mogu
više trpjeti ove baljezgarije o prodaji i kupnji dionica”, rekla je i iskapila
svoje vino.

Faria Kazi u svojoj je ćeliji čekala ponovno ispitivanje, ali nije ga se

užasavala koliko je vjerovala da hoće. Dva puta već im je ne samo ispričala o
zlostavljanju i represiji na odjelu već im je uspjela i lagati. To nije bilo baš
jednostavno. Policajci su je sve vrijeme pritiskali u vezi sa Salander.
Zašto je Lisbeth bila tamo? Koju je ona ulogu imala u incidentu? Faria je
htjela zavrištati: Ona me spasila, a ne Alvar Olsen! Ali svojeg se obećanja
čvrsto držala. Vjerovala je da je za Lisbeth tako najbolje. Kada joj je
posljednji put netko pomogao? Nije se sjećala te se opet prisjetila onog
doručka kod kuće u Sickli kada se njezin brat Bashir tik pokraj nje igrao
mobitelom.
Dan je bio prelijep. Vani, u svijetu koji joj je bio zabranjen, sjajilo je
sunce. Tada je već prošlo dosta vremena da obitelj nije primala novine, a otac
ujutro nije dopuštao da se sluša prvi program radija. Obitelj se odsjekla od
ostatka društva.
Pijući čaj, Bashir je podigao pogled.
“Znaš li zašto Qamar odugovlači, ha?” upitao je.
Ona je pogledala na ulicu.
“Zato što se pita kurvaš li se. A kurvaš li se, Faria?”
Ni na to nije odgovorila. Na takva pitanja nije odgovarala.
“Tražio te nekakav posranko.”
Ali taj put nije se mogla suzdržati:
“Tko to?”
“Neki momak, izdajnik iz Dhake”, nastavio je Bashir.
Možda se trebala razbjesnjeti. Jamal nije bio izdajnik. Bio je junak,
čovjek koji se borio za bolji i demokratičniji Bangladeš. Svejedno se
razveselila, što nije bilo toliko čudno. Prošli su mjeseci, a uspomene i osjećaji
blijede, posebno ako ste samo zajedno šetali ulicom.
Nije bilo čudno ni što je danonoćno mislila na Jamala. Bila je zatvorena i
nije imala što raditi. Ali on je bio slobodan te je sve vrijeme pohađao
seminare i primanja. Vjerojatno je mogao upoznati kakvu drugu ženu, daleko
zanimljiviju od nje. Ali sada kada je Bashir ispljuvao svoju žuč shvatila je da
ju je Jamal želio opet vidjeti, a to je bilo nešto veliko.
U njezinu zatvorenom svijetu to je bilo veće od bilo čega drugoga te je
osjećala da se želi maknuti odande sa svojom srećom. Ali oprez joj nije
popuštao. Već i sam nagovještaj rumenila mogao je biti opasan po život.
Nešto tako jednostavno kao što je bilo mucanje ili nervozan pogled odalo bi
je. Zato je zadržala masku:
“Tko je to?” upitala je. “Izdajnik. Nije me briga.”
Ustala je i otišla od stola te je tek poslije shvatila u čemu je pogriješila.
Trudeći se ispasti ravnodušna, preglumila je. Ali u tom je trenutku vjerovala
da je pobijedila, a kada se oporavila od šoka, usredotočila se kao nikada prije.
Morala se dokopati mobitela.
Zamisao ju je opsjedala, što se vjerojatno primjećivalo. Bashir i Ahmed
još su je žustrije nadzirali, a naravno da mobitele i ključeve više nisu
zaboravljali uokolo. Dani su prolazili te je stigao i listopad. Bila je subota
navečer, a dom prepun života i pokreta. Potrajalo je dok nije shvatila što se
događa. Njihovi odnosi bili su toliko zamrznuti da joj uopće nisu rekli da
obitelj slavi njezine zaruke. Slavlje je, doduše, bio pretjeran izraz jer se nitko
nije doimao suviše sretno. Qamara nije bilo. Imao je problema s dobivanjem
dozvole za ulazak u zemlju, a nije bilo ni drugih ljudi, onih koji su pali u
obiteljsku nemilost ili se ogradili od vjere njezine braće. Slavlje je razobličilo
dobrovoljnu izolaciju obitelji. No Faria se svejedno usredotočila na nešto
drugo - na lica gostiju. Bi li joj koji od njih mogao pomoći?
Ali boljega kandidata od najmlađeg brata Khalila nije našla. Imao je
šesnaest godina i uglavnom je sjedio po strani nervozno je pogledavajući.
Nekada, kada su još stanovali u Vallholmenu i dijelili sobu, često su ležali
budni do kasno u noć i razgovarali, koliko se s Khalilom dalo razgovarati.
Tada, neposredno nakon majčine smrti, još nije bez prestanka trenirao
trčanje. Ali već je onda bio poseban. Bio je povučen te je uglavnom volio
šivati i crtati i često je čeznuo za domom - u zemlji koje jedva da se uopće
sjećao.
Pogledala ga je i pomislila bi li ga zamolila da joj pomogne pobjeći
upravo tada, dok su svi zaokupljeni slavljem. Ali bila je nervozna, pa je otišla
na zahod, sjela i mokrila. U nedostatku boljega ili zbog refleksa stalnog
traženja, osvrtala se uokolo. A gore, na vrhu tamnoplavog ormarića za
ručnike, nalazio se mobitel. Isprva u to nije htjela vjerovati, ali to je uistinu
bio mobilni telefon, i to ne kojega gosta, već Ahmedov. Odmah ga je
prepoznala zbog samodopadne slike na zaslonu na kojoj se Ahmed cerio
sjedeći na motorkotaču koji uopće nije bio njegov. Srce joj je zakucalo jače u
grudima te se pokušala prisjetiti - promatrala ga je toliko podrobno - kako je
utipkavao svoju šifru. Činilo se kao L ili možda jedan, pa sedam, osam,
devet. Probala je. Pogrešno. Zatim je iskušala novu varijantu. Opet joj nije
uspjelo, te se preplašila. Što će se dogoditi ako slučajno zaključa mobitel?
Vani su se čuli koraci i glasovi. Jesu li čekali nju? Otac i braća držali su je na
oku tijekom čitave proslave te bi se doista morala vratiti i mobitel ostaviti na
miru. Svejedno je probala još jednu varijantu, i kao da ju je udarila munja:
uspjela je. Već joj odavno Jamalova posjetnica nije bila potrebna, broj mu je
znala jednako dobro kao i vlastito ime. Preplašena, stala je u kadu jer tamo je
bila najdalje od vrata. A onda ga je nazvala.
Signali su se doimali poput signala u magli, poput svjetionika na
mračnome moru, i odjednom je u slušalici zapucketalo. Netko se javio, a ona
je zatvorila oči i nervozno osluškivala hodnik te je gotovo prekinula. Ali tada
mu je čula glas i ime pa je šapnula:
“Ja sam, Faria Kazi.”
“Oh”, rekao je on.
“Ne mogu dugo.”
“Slušam”, nastavio je.
Već ju je samo od njegova glasa presjeklo u prsima i razmišljala je bi li
ga zamolila da nazove policiju. Nije se usuđivala. Samo je rekla:
“Moram se naći s tobom.”
“Bilo bi mi jako drago da se vidimo”, rekao je on, a ona je samo htjela
zavrištati: Sretna sam. Raspast ću se koliko sam sretna.
Odgovorila mu je:
“Ali ne znam kada.”
“Ja sam uvijek kod kuće. Unajmio sam stančić u Upplandsgatanu.
Uglavnom ležim, čitam i pišem. Dođi kad možeš”, rekao je pa joj dao adresu
i šifru na ulazu.
Ona je obrisala broj iz popisa poziva, vratila mobitel na ormarić za
ručnike pa pokraj rodbine i uzvanika prošla do svoje sobe. No i tamo je bilo
ljudi. Zamolila ih je da izađu, a oni su je poslušali, kiselo se smiješeći. Nakon
toga se pokrila i odlučila da pod svaku cijenu mora pobjeći. Tako je to
počelo, najsretnije i najgore razdoblje u njezinu životu.

Malin i Mikael prošli su pokraj publike i stola za prodaju knjiga na ulazu te

izašli na sunce. Prošli su brodove na molu i pogledali prema brdu na drugoj
strani ceste. Dugo nisu ništa vidjeli. Bilo je vruće. Mikael više nije bio
razdražen, ali Malin se opet doimala neusredotočeno.
“Zanimljivo, to što si rekla za njegov sluh”, rekao je. “Stvarno?”
Zvučala je rastreseno.
“Carl Seger, psiholog kojeg su nesretnim slučajem ustrijelili prije
dvadeset pet godina, doktorirao je na temu utjecaja sluha na samopouzdanje”,
nastavio je.
Pogledala ga je.
“Hoćeš li reći da to možda ima veze s Leom?”
“Ne znam. Ali to mi baš ne zvuči kao svakodnevna tema za znanstveni
rad. Kako se Leova osjetljivost na zvuk pokazivala?”
“Gledaj, znali smo sjediti na nekom sastanku, a ja bih primijetila kako
osluškuje nešto i nisam shvaćala zašto to radi. Uskoro bi netko ušao. Sve je
registrirao ranije od nas ostalih, pa sam ga jednom o tome upitala. On je samo
odmahnuo rukom. Ali poslije... pred kraj mojeg zaposlenja, tada mi je rekao
da čitav život pati od preosjetljivog sluha. Da je u školi bio beznadan slučaj.”
“A ja sam mislio da je bio najbolji učenik u razredu.”
“I ja. Ali prvih godina u školi nije mogao biti na miru i stalno je htio van.
To je bilo vrlo problematično i da je bio iz kakve drugačije, obične obitelji,
vjerojatno bi ga premjestili u specijalni program ili bi ga jednostavno tretirali
kao problematično dijete. Ali budući da je bio Mannheimer, aktivirali su se
svi mogući resursi. I tada su otkrili da ima jedinstven sluh. Zato nije mogao
izdržati u razredu, smetao mu je i najtiši žamor ili šuškanje. Odlučili su da će
kod kuće primati privatnu pouku, a onda se razvio upravo u onog dječaka
visoke inteligencije o kojem si čitao.”
“Znači, svojim se sluhom nikada nije ponosio?”
“Nije se tako doimalo, ali možda... Ne znam... Možda ga se istodobno i
sramio, ali se i njime koristio.”
“Trebao bi biti jako dobar u prisluškivanju.”
“Je li onaj psiholog napisao što o istančanom sluhu?”
“Na određeni način, da”, rekao je Mikael, “iako se još nisam dokopao
njegove doktorske radnje. Ali negdje drugdje je napisao da ono što se u
jednom razdoblju smatra evolucijskom prednošću u drugome može prerasti u
opterećenje. U tihoj šumi dok smo se bavili lovom, čovjek istančana sluha
bio je u prednosti te je imao najveću šansu vratiti se kući s plijenom. Ali u
doba buke u velegradovima isti taj čovjek riskira da pati od preopterečenja
zvucima. Od sudionika postaje primatelj.”
“Je li tako napisao: od sudionika postaje primatelj?”
“Mislim da jest.”
“Tužno.”
“Zašto to kažeš?”
“Pa to je Leov sukus. Uvijek je bio promatrač.”
“Osim onoga tjedna u prosincu.”
“Osim tada. Sumnjaš da se u tom lovu dogodilo nešto sumnjivo, zar ne?”
U glasu joj je osjetio znatiželju, što je bio dobar znak. Možda će mu reći
još nešto o tom čudnovatom sastanku s Leom te kasne noći u uredu.
“Recimo da me to počelo zanimati”, rekao je.

Leo Carla Segera nikada nije zaboravio. Još bi ga uvijek, i kao odrasloga, u
četiri sata utorkom poslijepodne preplavio osjećaj gubitka jer je tada običavao
posjećivati Carla u ordinaciji, a znalo se dogoditi i da je u mislima razgovarao
s njime kao s kakvim izmišljenim prijateljem.
No život je ipak postao bolji, baš kao što je Carl i predviđao, Leo se
naučio nositi sa svijetom i zvucima. Često mu je njegov sluh bio samo i
jedino prednost. Definitivno prednost kada je svirao, a dugo je svirao bez
prestanka i želio postati džez-pijanist. Još je kao mladić dobio ponudu da za
Metronome snimi ploču. Odbio ih je jer je smatrao da još nije dovoljno
dobar.
Na svoj studij u Ekonomskoj školi u Stockholmu gledao je kao na nešto
prolazno. Čim bude prikupio bolje pjesme, snimit će ploču, živjeti za glazbu i
postati novi Keith Jarrett. Ali ta prolazna faza postala mu je život, što u biti
nikada nije mogao dokraja objasniti. Je li zato što se bojao neuspjeha i da će
razočarati roditelje? Ili zbog depresije koja ga je pratila sigurno i postojano,
poput smjene godišnjih doba?
Leo je ostao sam, a ni to nije bilo lako razumjeti. Zanimao je druge ljude.
Žene su ga smatrale privlačnim. Ali one njega nisu privlačile toliko lako. U
tuđem društvu čeznuo je za tišinom i mirom doma. Ali Madeleine Bard
uistinu je volio.
U biti to nije mogao posve objasniti jer nisu bili suviše slični. Ipak, nije
vjerovao da je jednostavno pao na njezinu ljepotu, a još manje da ga je
privuklo njezino bogatstvo. Bila je posebna - uvijek će na to tako gledati -
zbog svojih sjajnih plavih očiju u kojima kao da je skrivala tajnu te zbog sjete
koja bi povremeno mračno zaiskrila na njezinu lijepom licu.
On i Madeleine zaručili su se te jedno vrijeme zajedno živjeli u njegovu
stanu u Floragatanu. On je tada upravo bio naslijedio očev udio u Alfredu
Ogrenu, a Madeleineini roditelji - koji su posjedovali sve bitne snobovske
atribute - na njega su gledali kao na dobru priliku. Njihova veza nije bila
jednostavna. Madeleine je stalno htjela izlaziti na večere. Leo se tome
protivio koliko je mogao te su se svađali, a ona bi se povremeno zaključala u
svoju sobu i plakala. Ali to je bilo iznimno. Brak je mogao biti dobar. U to je
bio uvjeren. On i Madeleine voljeli su se uglavnom jako i strasno.
Katastrofa se ipak dogodila, a to je zasigurno bio dokaz da je sam sebe
zavaravao i vidio bliskost koja nije postojala. Dogodilo se to jednoga
kolovoza na proslavi kod Mornerovih na Varmdou, a atmosfera je od samog
početka bila nategnuta. Bio je potišten te su mu se gosti činili stereotipnima i
preglasnima. Povukao se u sebe, na što je Madeleine reagirala čitavom
svojom grčevitom i pretjeranom srdačnošću. Išla je od jednih do drugih
gostiju i govorila kako je sve fantastično i prekrasno te kako, naravno, nije
normalno kako ste sve divno uredili, a kakvo imanje samo imate! Taaaako
sam impresionirana. Ma odmah bismo se ovamo preselili. Ali to nije bilo
ništa posebno, samo dio šarade zvane život.
Oko ponoći je zanemario proslavu te se povukao u odvojenu sobu i uzeo
knjigu, autobiografiju džez-klarinetista Mezza Mezzrowa Pravi blues, koju je
na svoje iznenađenje pronašao na polici. Proslava mu dakle ipak nije bila
toliko dosadna kao što je mislio. Čitao je knjigu i sanjario o džez-klubovima
te New Orleansu i Chicagu u tridesetim godinama prošlog stoljeća, uopće ne
mareći za dreku i napitnice ostalih uzvanika.
Dva sata poslije u sobu je banuo Ivar Ogren, pijan kao i uvijek na
zabavama, noseći smiješni crni šešir i smeđe odijelo nabreklo na njegovoj
trbušini. Leo je preko ušiju stavio ruke, za slučaj da Ivar bude vikao ili se
deračio kao što je običavao. Ivar je rekao:
“Vodim ti zaručnicu na jezero čamcem.”
Leo se pobunio: “Ni u ludilu. Nisi trijezan.” Ali nije mnogo postigao,
osim što je Ivar stavio Madeleine crveni prsluk za spašavanje. Leo je izašao
na verandu i zurio u crveni prsluk što se gubio na jezeru.
Jezero je bilo mirno. Bila je vedra ljetna noć i svijetlile su zvijezde. Ivar i
Madeleine tiho su razgovarali u čamcu. Ali to nije imalo veze jer Leo je
svejedno čuo svaku riječ. Govorili su gluposti. Bila je to jedna nova, vulgarna
Madeleine, i već ga je to zaboljelo. Zatim se čamac izgubio i više ih nije čuo.
Nije ih bilo nekoliko sati.
Kada su se vratili, ostali gosti već su otišli. Nebo se rasvijetlilo, a Leo je
stajao na plaži s ogromnom knedlom u grlu. Začuo je da izvlače čamac na
obalu i kako mu Madeleine nesigurno prilazi. Na putu kući u taksiju između
njih se podigao zid i Leo je shvatio što joj je točno Ivar na jezeru ispričao.
Devet dana poslije Madeleine je spakirala svoje kofere i ostavila ga. Dvadeset
prvoga studenoga iste godine, kada je u Stockholmu sniježilo, a mrak padao
nad čitavu zemlju, zaručila se za Ivara Ogrena.
Leo je zapao u nešto što mu je liječnik opisao kao parcijalnu oduzetost.
Kada je ozdravio, vratio se na posao, pokazao svoju veličinu i Ivaru
bratskim zagrljajem poželio svaku sreću. Bio mu je na momačkoj večeri i na
vjenčanju te je Madeleine ljubazno pozdravio svaki put kada bi je vidio.
Izvana je održavao prijazno lice te odavao lažni dojam da je prijateljski odnos
njega i Ivara što se protezao još od djetinjstva preživio svakakva iskušenja.
Ali potajno je razmišljao drugačije. Planirao je osvetu.
Ivan Ogren osjećao je pak da je samo djelomično pobijedio. Leo
Mannheimer još uvijek mu je predstavljao prijetnju te mu je bio glavni rival
za vodeću poziciju u brokerskoj kući. Zato je kovao planove da Lea posve
uništi.

Malin o sastanku s Leom više ništa nije rekla. Na brijegu iznad Hornsgatana
zastala je, a da Mikael nije shvatio zašto. Bilo je suviše toplo i zagušljivo da
bi samo tako nepomično stajala na suncu. Ali eno ih tamo, dvojeći i
oklijevajući dok su ljudi prolazili pokraj njih, a automobil u daljini trubio.
Malin je pogledala dolje na Mariatorget.
“Čuj”, rekla je. “Moram ići.”
Poljubila ga je, a da nije bila posve prisutna, te je kamenim stubama sišla
na Hornsgatan i potrčala preko Mariatorgeta. Mikael je ostao stajati na istome
mjestu, neodlučan kao i uvijek. Zatim je izvadio mobitel i nazvao Eriku
Berger, svoju blisku prijateljicu i glavnu urednicu Millenniuma.
Objasnio joj je da narednih nekoliko dana neće do redakcije. Nije to bilo
ništa ozbiljno. Upravo su bili poslali srpanjski broj u tisak. Uskoro će i
praznik ljetnog suncostaja, a prvi put u posljednjih nekoliko godina mogli su
si priuštiti da zaposle dvoje ljetnih zaposlenika koji će ih lišiti dijela radnih
obveza.
“Zvučiš utučeno. Što se dogodilo?” upitala je Erika.
“Na Lisbethinom odjelu u Flodbergi dogodio se ozbiljan nasilni
incident.”
“Isuse! Pa tko je stradao?”
“Jedna gangsterica, pravi mafiozo, no vrlo neugodna priča. Lisbeth je
svjedokinja.”
“Ona se najčešće zna izvući.”
“Nadajmo se. Nego, čuj... Bi li mi mogla pomoći oko nečega?”
“Naravno, oko čega?”
“Možeš li koga iz redakcije, najradije Sofie, zamoliti da sutra ode u
Gradski arhiv i da zatraži osobne spise iz matičnih knjiga za tri osobe te da se
pozove na anonimnost naznačenu u Zakonu o pristupu informacijama?”
Eriki je potom dao imena i matične brojeve koje je imao zapisane u
mobitelu.
“Stari Mannheimer”, promumljala je ona. “Zar on nije umro?”
“Prije šest godina.”
“Znaš, srela sam ga nekoliko puta kada sam bila mala. Moj tata ga je
površno poznavao. Ima li to veze s Lisbeth?”
 “Moguče”, odgovorio je.
“A na koji to način?”
“Da budem iskren, ne znam još točno. Kakav je on bio?”
“Mannheimer? Teško mi je reći. Nisam bila dovoljno stara. Ali o njemu
se pričalo da je stara lopina. No sjećam se da je bio drag. Pitao me kakvu
glazbu volim. Lijepo je zviždao. Zašto te on toliko zanima?”
“I to ću ti također reći poslije”, rekao je Mikael.
“Dobro, kako god hoćeš”, rekla je Erika i ispričala mu nešto o
nadolazećem broju i prihodima od reklama.
Nije ju pošteno slušao. Razgovor je prekinuo prilično naglo te je nastavio
Bellmansgatanom. Prošao je pokraj puba Bishop’s Armsa, spustio se niz
brijeg popločen sitnim kamenjem, ušao u svoju zgradu i popeo se do stana, a
tamo je sjeo za računalo i nastavio svoje pretraživanje ispijajući dva Pilsner
Urquella. Usredotočio se najviše na nesreću u lovu u Osthammaru, ali nije
saznao ništa pametno. Stari zločini uvijek su bili problematični, što je znao iz
iskustva.
Nije bilo nikakvih digitalnih arhiva - uglavnom zbog narušavanja
osobnog integriteta - a prema pravilima Državnog arhiva, istražni materijal sa
sudova uništavao se nakon pet godina. Zato je odlučio da će sutradan u
Uppsalu u općinski sud i tamo pretražiti sudske knjige. Nakon toga bi možda
mogao do policije ili posjetiti kakvog umirovljenog policijskog inspektora
koji se još uvijek sjeća slučaja. Vidjet će.
Također je nazvao Ellenor Hjort, zaručnicu Carla Segera. Odmah je
shvatio da je to za nju svršena stvar. O Carlu nije htjela razgovarati. Doduše,
bila je ljubazna i vrlo susretljiva, ali više nije imala snage baviti se time te je
rekla: “Nadam se da razumijete.” No onda se predomislila i pristala sastati se
s njime sutradan poslijepodne, ali to nije ovisilo o Mikaelovu novinarskom
šarmu, ni o tome što je Ellenor zaintrigiralo što on to zapravo traži, već zato
što je Mikael kao posljednji adut izbacio ime Lea Mannheimera.
“Leo”, prasnula je. “Isuse! Kako je to davno bilo. Kako je on?”
Mikael je odgovorio da ne zna.
“Jeste li bili bliski s njim?” upitao ju je.
“Kako da ne! Carlu i meni dječak je bio jako drag.”
Kada je prekinuo vezu, otišao je u kuhinju i tamo nešto pospremao te se
zapitao bi li nazvao Malin da čuje o čemu je to ona mozgala. Umjesto toga se
istuširao i presvukao. U pet do šest izašao je iz stana i krenuo prema
Zinkensdammu i restoranu Pane Vino na sastanak sa sestrom.
 9. poglavlje

19. lipnja

ONA JE REKLA DA ĆE SE za to pobrinuti. Martin se nije morao brinuti.

Danas su razgovarali već treći ili četvrti put, ali ni sada nije izgubila
strpljenje. No kada je prekinula vezu, promumljala je “slabić” i pogledala to
što joj je Benjamin nabavio.
Rakel Greitz bila je psihoanalitičarka i docentica psihijatrije, poznata po
mnogočemu, ali ponajprije vjerojatno po svojoj pedantnosti. Bila je
strahovito učinkovita, što se nije promijenilo ni nakon što joj je bio
dijagnosticiran rak želuca, a klinička čistoća postala joj strahovito važna.
Postala je pravi manijak. Ma i najmanje zrnce prašine nestalo bi kao
čarolijom, a njezini stolovi i sudoperi bili su valjda najčišći na svijetu. Imala
je sedamdeset godina i bila je bolesna, ali svejedno je radila.
Toga dana sati su joj proletjeli naprosto grozničavo aktivno. Već je bilo
pola sedam uvečer te je zapravo bilo prekasno. Trebala je odmah djelovati.
Ali to je bilo uobičajeno. Martin Steinberg bio je suviše plah te joj je bilo
drago što je unatoč njegovu savjetu iskoristila svoje veze kod telefonskog
operatera i u bolnici. Ali nije bilo sigurno da su dostajale. Mnogo se toga od
tada moglo dogoditi. Stari tvrdoglavac mogao je već primiti tko zna koliko
posjetitelja i reći im to što je znao ili sumnjao. Operacija je bila i ostala
rizična, ali bila im je jedina opcija. Previše je toga bilo u igri i previše je toga
pošlo po zlu u tome za što je odgovarala.
Oprala je ruke alkoholnim gelom i ušla u kupaonicu. Nasmiješila se
zrcalu, u biti samo zato da bi vidjela da još uvijek može biti sretna. Iz njezine
perspektive to što se dogodilo nije nužno bilo loše. Toliko je dugo živjela u
tunelu svoje bolesti i bolova da je ovo što je sada morala učiniti uzvisivalo
njezin život, davalo mu novu svrhu. Rakel Greitz oduvijek je voljela osjećati
da je pozvana i da ima neku višu svrhu. A živjela je sama u stanu od stotinu
osamdeset kvadrata na Karlbersgvägenu u Stockholmu.
Upravo je bila dovršila terapiju citostaticima te se s obzirom na okolnosti
osjećala dobro. Kosa joj se, naravno, prorijedila i stanjila, ali uglavnom ju je
još uvijek imala. Hladna kapa koju je nosila bila je učinkovita. Još uvijek je
imala stila, bila visoka i elegantna, ravnih leđa, čistih crta lica i jasna
autoriteta koji je posjedovala još otkako je doktorirala u Institutu Karolinška.
Imala je, naravno, svoje plamenove na vratu. Ali iako joj je madež u
mladosti prouzročio određene muke, naučila je voljeti ga. Nosila ga je
ponosno, no premda je najčešće odijevala dolčevite ili polo-majice, to nije
bilo zato što se sramila. Polo-majice također su odgovarale njezinoj strogoći -
bile su elegantne, ali ne i suviše elegantne. Rakel je još uvijek nosila kostime
koje je dala sašiti kao mlada te ih otada nije morala prepravljati. Iako je
karakterom bila hladna i stroga, u njezinoj prisutnosti drugi su davali sve od
sebe. Bila je kompetentna, brza i vrednovala je lojalnost, i ljudima i idejama.
Nikada nije okolišala kao mačak oko vruće kaše, čak ni s mužem, pokojnim
Erikom.
Izašla je na balkon i pogledala prema Odenplanu. Desna ruka počivala joj
je na ogradi, a ulica ispod nje bila je mirna. Okrenula se, vratila u stan pa
čistila čas ovdje, čas ondje. Iz ormara u hodniku uzela je liječničku torbicu od
smeđe kože. U nju je spakirala ono što joj je Benjamin - njezin vjerni prijatelj
i asistent - nabavio tijekom dana te je produžila u kupaonicu, da se našminka
neuobičajeno nemarno i stavi neukusnu crnu periku. Na trenutak se opet
nasmiješila. A možda je to bio nervozni tik. Čak se i ona, ovoliko iskusna,
odjednom zabrinula.

Mikael i njegova sestra sjedili su na terasi restorana Pane Vino u

Brannkyrkagatanu. Naručili su tjesteninu s tartufima i crno vino, komentirali
ljeto i vrućinu te kratko razgovarali o planovima za godišnji. Nakon toga
Annika mu je ukratko opisala situaciju u Flodbergi i spomenula svoj pravi
zadatak.
“Mikaele, policajci su ponekad pravi idioti”, rekla je. “Jesi li upoznat sa
situacijom u Bangladešu?”
“Tako-tako.”
“Državna religija u Bangladešu je islam. No zemlja je istodobno prema
ustavu sekularna država u kojoj se jamči sloboda govora i tiska, što, dakako,
nije nemoguća konstrukcija.”
 “Ali je ipak samo konstrukcija.”
“Islamisti pritišću vladu i izglasani su zakoni kojima se zabranjuju izjave
koje mogu uvrijediti religiozne osjećaje. Mogu, piše tamo, a uvijek nešto
nekoga može uvrijediti. Zakone se također tumači izrazito strogo te su mnoge
novinare osudili na duge zatvorske kazne. Ali ni to nije najgore.”
“Već to što zakon legitimira nasilje.”
“Zakon je islamistima dao vjetar u leđa. Džihadisti i teroristi sustavno su
počeli prijetiti, zlostavljati i ubijati sve koji misle drugačije, a jako malo
počinitelja završi na sudu. Posebno teško je pogođena stranica Mukto-Mona
koja se bori za slobodu govora, osvještenje i otvoreno, sekularno društvo.
Ubili su čitav niz autora na blogu, a ostalima prijete ili su na listama za
odstrel. Jamal Chowdhury bio je jedan od autora na blogu. On je bio mladi
biolog koji je za Mukto-Monu povremeno pisao tekstove o evoluciji. Jamala
je islamistički pokret u zemlji službeno osudio na smrt, a on je pobjegao u
Švedsku, uz pomoć švedskog PEN-a. Dugo se doimalo kao da se može
opustiti. Bio je deprimiran, ali postupno mu je bivalo bolje, te je jednog dana
posjetio seminar o vjerskoj represiji nad ženama u Kulturhusetu u
Stockholmu.”
“I tamo je upoznao Fariju Kazi.”
“Bravo, čitao si o tome, vidim”, nastavila je Annika. “Faria je sjedila u
zadnjem redu, a ona je - recimo i naglas ono što je očito - vrlo lijepa
djevojka. Jamal nije mogao odvojiti oči od nje te joj je nakon seminara
prišao. To je bio uvod ne samo u veliku ljubav već i u jednu tragediju,
modernu inačicu Romea i Julije.”
“Kako to misliš?”
“Mislim baš to. Baš kao i Romeo i Julija, Farijina i Jamalova obitelj
pripadale su suprotnim stranama u sukobu. Jamal se borio za slobodni i
otvoreni Bangladeš, a Farijini otac i braća stali su na stranu islamista,
pogotovo nakon što je Faria protiv svoje volje zaručena za Qamara Fatalija.”
“A tko je to?”
“Jedan korpulentni gospodin od četrdeset pet godina koji s gomilom
posluge živi u svojoj kući u Dhaki. I ne samo da posjeduje koncern za
proizvodnju tekstila već i financira nekoliko qawmija u zemlji.”
“Što je to qawmi?”
“Škola u kojoj se izučava Kuran i koja je izvan vladine kontrole, a u kojoj
mladi džihadisti primaju ideološku izobrazbu. Qamar Fatali je već imao ženu
svoje dobi, ali tog je proljeća postao kao opsjednut fotografijama Farije Kazi
i poželio ju je za svoju drugu ženu. Ali, kao što možeš pretpostaviti, nije mu
bilo lako dobiti ulaznu vizu za Švedsku, pa je njegova frustracija rasla.”
“A osim toga na scenu je stupio i Jamal Chowdhury.”
“Osim toga se dogodilo upravo to, pa su Qamar i braća Kazi imali barem
dva razloga da ga ubiju.”
“Znači, hoćeš reći da se Jamal nije ubio?”
“Još ništa neću reći, Mikaele. Dajem ti samo pozadinu priče - kratki
sažetak toga o čemu smo Lisbeth i ja razgovarale. Jamal je postao veliki
neprijatelj, pravi Montecchi. Jamal je bio musliman, ali daleko liberalniji, te
je baš poput svojih roditelja - inače sveučilišnih profesora - smatrao da je za
jedno društvo presudno da se jamče i poštuju ljudska prava. Jamal
Chowdhury je braći Kazi i Qamaru bio neprijatelj već samo zbog toga. Ali
zbog svoje ljubavi prema Fariji postao im je i privatna prijetnja, ne samo
prijetnja braćinoj i očevoj časti već i njihovim financijama. Imali su jasne
motive da ga maknu s puta, a Jamal je vrlo rano uvidio da je zaigrao opasnu
igru. Ali nije si mogao pomoći. O tome je i sam pisao u svojem dnevniku -
koji je policija dala prevesti s bengalija, a navodi ga se i u istrazi. Smijem li ti
pročitati nekoliko dijelova?”
“Rado.”
Mikael je pio svoj chianti dok se Annika sagnula i iz svoje mape izvadila
policijske spise i prolistala hrpu papira.
“Evo ga”, rekla je. “Slušaj.”
Pročitala je:
Otkako sam vidio svoje prijatelje kako umiru i morao napustiti domovinu,
svijet kao da je prekrio pepeo. Štogod vidim, nema boje, i više nemam
razloga da živim.
“Tu su zadnju rečenicu poslije navodili kao argument da se zaista bacio
pod vlak”, prekinula je čitanje. “Ali odlomak se nastavlja.”
Ipak sam pokušavao pronaći zanimacije, a jednog lipanjskog dana otišao
sam na debatu o vjerskoj represiji nad ženama. Nisam ništa očekivao. Ono
što mi je prije značilo toliko mnogo sada me ostavljalo ravnodušnim te nisam
uopće mogao razumjeti zašto imam na pozornici smatra da se još uvijek
moramo boriti. Ja sam odustao. Pao sam u grobnu raku. Vjerovao sam i da
su me ubili.
“Da, znam, prilično je melodramatičan”, ispričala se Annika.
“Ne, nije uopće. Jamal je bio mlad, zar ne? Svi smo mi tako u mladosti
pisali. Podsjeća me na moga jadnoga kolegu Andreja. Nastavi!”
 Mislio sam da sam mrtav i da me svijet zaboravio. Ali onda sam u
zadnjem redu vidio tu djevojku u crnoj haljini. Plakala je, a bila je toliko
lijepa da me zaboljelo. U meni se opet probudio život. Vratio se poput
električnog udara i jednostavno sam joj morao prići. Već sam tada nekako
znao da si pripadamo te da ću je moći utješiti jedino ja, i nitko drugi. Prišao
sam joj i rekao nešto glupo te pomislio da sam se osramotio. Ali ona mi se
nasmiješila pa smo izašli na trg, kao da smo oduvijek znali da ćemo na trg, i
nastavili smo šetati pokraj parlamenta.
“Eto, neću nastaviti. Jamal nije nikada smogao snage s nekime
razgovarati o tome što se dogodilo njegovim prijateljima s Mukto-Mone. Ali
s Farijom riječi su iz njega tekle. Ispričao joj je sve, što jasno piše u
dnevniku, a kada Faria nakon samo kilometra šetnje kaže da mora požuriti
natrag, on joj daje svoju posjetnicu, a ona obećava da će ga uskoro nazvati.
Ali nikada mu se nije javila. Jamal je čekao, sav zbunjen. Na internetu
pronalazi njezin broj, zove je i ostavlja joj poruku. Ostavlja četiri, pet, šest
poruka na govornoj pošti. Ali ona mu ne uzvraća poziv. Umjesto toga zove
ga jedan čovjek i kaže mu neka više nikada ne zove. ‘Faria te mrzi, ti govno
jedno’, kaže mu čovjek, a on se potpuno slomi. No postupno postaje
sumnjičav te počinje istraživati čitavu priču. Nije mu, naravno, sve jasno, ne
zna da su otac i braća Fariji zaplijenili mobitel i računalo, da joj provjeravaju
elektroničku poštu i da je drže zatočenu. Ali shvaća da nešto nije u redu te
pronalazi imama Ferdousija, koji također kaže da je zabrinut. Zajedno
kontaktiraju vlasti, ali one im, naravno, ne pomažu. Ne događa se ništa, ama
baš ništa, a onda Ferdousi posjećuje obitelj, ali mu već na glavnom ulazu u
zgradu kažu da nije dobrodošao. Jamal je spreman prevrnuti nebo i zemlju.
Ali tada...”
“Da?”
“Tada ga je nazvala upravo Faria, ali s drugog broja, i rekla mu da se želi
naći s njime. Jamal je stanovao u unajmljenom stanu u Upplandsgatanu, a
koji mu je izdavač Norstedts pomogao pronaći. No što se zapravo dogodilo,
nije jasno. Znamo samo da je najmlađi brat Khalil pomogao Fariji da
pobjegne i da je ona odmah otišla do Jamalovog stana. Tamo se odigrao
susret kao na filmu ili u snu. Vole se i vode ljubav, danonoćno razgovaraju.
Čak je i Faria, koja je na ispitivanjima inače šutjela, to potvrdila. Odlučuju
kontaktirati policiju i švedski PEN da im pomognu da se sakriju. Ali potom...
Vrlo tužno. Faria se željela oprostiti jer je ipak vjerovala mlađem bratu.
Dogovorila je sastanak s njime u jednom kafiću na Norra Bantorgetu. Bio je
prohladan jesenski dan. Otišla je tamo u Jamalovoj plavoj jakni s kapuljačom,
koju je navukla preko glave. Nosila je crne gumene čizme i traperice. Ali
tamo nikada nije stigla.”
“Uhvatili su je iz zasjede, zar ne?”
“Nesumnjivo se radilo o zasjedi - imamo čak i dvoje svjedoka. Ali ni ja ni
Lisbeth ne vjerujemo da ju je Khalil tamo namamio. Prije sumnjamo da su ga
starija braća nadzirala i pratila. Fariju su dočekali u crvenoj Hondi Civic
parkiranoj na Banhusgatanu i u munjevitoj je operaciji uvukli u automobil pa
odvezli natrag u stan u Sickli. Braća su potom vagala bi li Fariju poslala u
Dhaku. Ali razumno je pretpostaviti da im je to predstavljalo veliki rizik.
Kako bi je smirili na aerodromu i na letu? Da je drogiraju?”
“Zato odlučuju da će ona napisati pismo.”
“Upravo tako. Ali ja ne dajem ni pet para za to pismo, Mikaele. Rukopis,
doduše, jest njezin. Ali u svakoj rečenici se vidi da su ga diktirali otac ili
braća - osim što Faria u tekst umeće nevidljive poruke. Piše na primjer:
‘Čitavo sam ti vrijeme govorila da te volim.’ Što je, nesumnjivo, tajni
pozdrav. Jamal u dnevniku neprestano piše kako su se svako jutro i svaku
večer jedno drugome zaklinjali na ljubav.”
“Jamal je vjerojatno podigao uzbunu nakon što se ona nije vratila nakon
sastanka s bratom.”
“Naravno da jest. Ali policajci su blesavi. Dvoje policijskih vježbenika po
službenoj je dužnosti posjetilo stan u Sickli, a onda ih je otac na kućnom
pragu uvjerio da je sve u redu, osim što Faria ima gripu. I onda su otišli. Ali
Jamal se nije predavao. Zvao je sve i svakoga, i meni se čini da se obitelj
osjećala pritisnuto.”
“To ne zvuči dobro”, rekao je Mikael.
“Ne, a onda je došao ponedjeljak, deveti listopada. Jamal u dnevniku,
odnosno u tim zapisima pronađenim nakon njegove smrti, piše da se
probudio osjećajući se mrtvo. Policija je, naravno, poslije to jako napuhala.
Ali meni se to ne doima malodušno. To je samo njegov način izražavanja.
Rasjekli su ga na pola i krvari. Ne može spavati, misliti, jedva da je čovjek.
‘Tetura’. Vrišti od ‘očaja’. Tako piše, a policajci to pogrešno protumače. To
je moje mišljenje. Između redaka doima se prije poput borca koji želi vratiti
ono što je izgubio, ali prije svega je zabrinut. ‘Što Faria sada radi?’ piše.
‘Tuku li je?’ Farijino pismo nije spomenuo ni jednom jedinom riječju, iako su
ga pronašli otvoreno na kuhinjskom stolu. Vjerojatno ga je odmah prozreo.
Znamo da je pokušao stupiti u kontakt s Ferdousijem, koji se tada nalazio na
konferenciji u Londonu. Nazvao je potom Fredrika Lodalena, docenta
biologije iz Stockholma i svojeg prijatelja. Našli su se oko sedam navečer u
stanu u Hornbruksgatanu gdje Lodalen živi sa ženom i dvoje djece. Jamal je
tamo ostao dugo. Djeca su pozaspala. Zaspala je i žena, a Fredrik Lodalen
postajao je sve nestrpljiviji. Suosjeća s Jamalom. Ali sutradan mora ustati
rano, a Jamal se poput svih ljudi u krizi sve više ponavlja. Melje jedno te isto
te ga oko ponoći Fredrik zamoli da ode. Obećava da će sutradan kontaktirati
policiju i Centar protiv nasilja nad ženama. Spuštajući se prema podzemnoj,
Jamal zove pisca Klasa Froberga, kojeg poznaje preko švedskog PEN-a. Klas
se ne javlja, a Jamal silazi na postaju Hornstull. Sedamnaest je minuta iza
ponoći. U noći s devetog na deseti listopada. Upravo je počela oluja. Kiši.”
“Znači, vani nema mnogo ljudi.”
“Na peronu se nalazi samo jedna žena, knjižničarka. Nadzorna kamera
uhvatila je da je Jamal prošao pokraj nje, doimajući se neizmjerno tužno. Ali
drugačije ne bi bilo normalno. Jedva da je išta spavao otkako je Faria nestala
i osjeća da su ga svi ostavili. Ali ipak, Mikaele, ali ipak... Jamal Fariju nikada
ne bi ostavio kada joj je bio najpotrebniji. Jedna nadzorna kamera na peronu
nije radila, što je možda nesretna okolnost, a možda i nije. Ali ja ne mogu
povjerovati da se gospođi knjižničarki jedan mladić obratio na engleskom
upravo kada je vlak ušao na postaju, a Jamal se bacio na tračnice. Žena nije
vidjela što se dogodilo. Ne može reći je li Jamal skočio ili su ga gurnuli, a
mladića koji joj se obratio ne može identificirati.”
“Što kaže vozač vlaka?”
“Vozač se zove Stefan Robertsson, a odlučujući faktor je da se nesreća
vodi kao samoubojstvo. Robertsson kaže da je siguran da je Jamal skočio
sam. Ali također se strašno šokirao te bih se usudila pretpostaviti i da su mu
tijekom istrage postavljali pitanja koja su navodila na odgovore.”
“Kako to?”
“Voditelj istrage kao da nije htio sagledati drugu mogućnost. Robertsson
u prvom iskazu navodi - prije nego što mu je mozak konstruirao čitavu priču
- pretjeranu lepršavost, kako se izrazio, kao da je Jamal imao previše ruku i
nogu. To poslije više nije spomenuo, a pamćenje mu se s vremenom
poboljšavalo, što je vrlo čudno.”
“A prodavač karata? On, ili ona, morao je vidjeti počinitelja kako silazi i
potom bježi.”
“Prodavač karata gledao je film na i Padu i kaže da su ljudi prolazili. Ali
nije primijetio ništa posebno i kaže da se uglavnom radilo o ljudima koji sišli
iz vlaka. Nema nikakvu predodžbu o vremenu.”
“Ali nema li gore kod šaltera također kamera?”
“Ima, a tamo sam i pronašla nešto. Ništa značajno, ali većinu putnika, u
principu sve, moguće je identificirati, osim jednog naizgled mršavog mladića.
On drži glavu pognutu, pa mu se ne vidi lice. Ali nervozan je i bojažljiv i
prava je sramota što to nisu podrobnije ispitali, posebno zato što se kretao
tako specifično i trzavo.”
“Jasno mi je. Bacit ću se na to”, rekao je Mikael.
“A tu je i zločin Farije Kazi, za koji je osuđena”, nastavila je Annika i
upravo mu je htjela za to reći, kada je stigla večera. Na trenutak su izgubili
koncentraciju, ne samo zbog konobara i njegova baratanja tanjurima i
parmezanom već i zato što je pokraj njih, a prema Ulici Yttersta Tvargrand i
brijegu Skinnarviksbergetu prolazila gomila bučne mlađarije.

Holger Palmgren ležao je i razmišljao o ratu u Siriji te o svojoj muci - o

bolovima koji su mu probadali kukove kao noževi te onom jučerašnjem
idiotskom telefonskom pozivu i o tome koliko je žedan. Pio je izrazito malo,
nije ništa ni pojeo, a potrajat će dok Lulu ne dođe da mu pomogne oko
večernjih rituala, ako uopće i dođe.
Danas kao da ništa nije išlo kako treba. Telefoni su mu se pokvarili, a nije
mu došla nikakva ispomoć, čak ni Marita. Samo je tako čitav dan ležao i
živcirao se te je, kad bolje razmisli, trebao pozvoniti na svoj alarm. On mu je
visio na uzici oko vrata, a iako se uvijek suzdržavao upotrijebiti ga, činilo se
da je sada ipak došao čas. Bio je toliko žedan da jedva da je jasno razmišljao.
A bilo je i toplo. Nitko mu čitav dan nije provjetrio ni otvorio prozor. Nitko
nije učinio ama baš ništa te je on gotovo očajnički osluškivao stubište. Nije li
to čuo dizalo? Stalno je čuo dizalo. Ljudi su dolazili i odlazili. Ali nitko nije
zastao pred njegovim vratima. Opsovao je i promeškoljio se u postelji,
strašno strepeći, ponajprije zbog jednoga. Umjesto da je nazvao profesora
Martina Steinberga - koji je gotovo sigurno bio negativac - trebao je nazvati
onu psihologinju koja se u tajnim zabilješkama također spominjala, ženu po
imenu Hilda von Kanterborg, a za koju se tvrdilo da je prekršila tajnost te
javno spomenula Registar i Lisbethinu mamu. Ta ako bi mu itko mogao
pomoći, onda je to bila ona, a ne čovjek odgovoran za čitav projekt! Stvarno
je ispao pravi magarac, a koliko je samo i žedan bio! Razmišljao je da poviče
upomoć - da iz sve snage poviče prema stubištu. Možda bi koji susjed mogao
čuti. Ali čekaj malo... Sad je opet čuo korake, a koraci su išli prema njemu.
Nasmijao se čitavim licem. To je morala biti Lulu, njegova predivna Lulu.
“Halo, halo, odmah mi reci kako je prošlo u Haningeu. Kako ti se zvao
onaj tvoj?” povikao je posljednjim snagama kad su se vrata otvorila pa
zatvorila, a netko obrisao cipele o otirač na ulazu. Nije mu odgovorila, a sada
se čulo i da koraci nisu njezini, već neki laganiji i ritmičniji, ali i odlučniji.
Osvrnuo se da bi vidio ima li što da se obrani. Nakon toga je odahnuo. Na
pragu se stvorila visoka elegantna žena u crnoj polo-majici i nasmiješila mu
se. Imala je šezdeset, možda sedamdeset godina te vrlo lijepe, kao isklesane
crte lica. Oči su joj sjajile opreznom toplinom. Nosila je smeđu kožnatu
liječničku torbicu koja kao da je pripadala nekom prošlom dobu, a hodala je
uspravnih leđa. Nosila se prirodno dostojanstveno. Osmijeh joj je bio
kultiviran.
“Dobra večer, gospodine Palmgren”, rekla je. “Lulu je jako žao što
večeras ne može doći.”
“Je li joj dobro?”
“A, ne, ne, iskrsnulo je nešto privatno, ništa ozbiljno”, rekla je žena i
Holger je osjetio svojevrsno razočaranje.
Osjetio je još nešto. Ali nije točno shvatio što. Bio je suviše omamljen i
žedan.
“Biste li mi mogli donijeti čašu vode?” upitao je ženu, a ona je rekla da
može, “kak se šika”, baš kao njegova stara majka nekoć.
Navukla je par plastičnih rukavica, otišla i vratila se noseći dvije čaše.
Voda ga je povratila. Pio je dok mu se ruka tresla te je osjećao da svijet opet
dobiva čišće boje. Nakon toga je pogledao ženu. Oči su joj još uvijek bile
tople i pouzdane. Ali plastične rukavice i njezina kosa nisu mu se sviđale.
Kosa joj je bila gusta i crna te joj nije pristajala. Je li nosila periku?
“Sada je bolje, ha?” upitala je.
“Mnogo bolje! A radite li i vi za njegovateljsku tvrtku?” upitao je on.
“Ponekad uskočim kad zatreba. Ali sedamdeset mi je godina, pa mi ne
žele često smetati”, odgovorila mu je žena i raskopčala mu noćnu košulju,
posve natopljenu znojem nakon čitavog dana provedenog u krevetu.
Iz smeđe torbice izvadila je flaster morfija, podigla mu postelju i jednu
točku visoko na njegovim leđima obrisala vatom. Kretnje su joj bile precizne
i brižne. Bez sumnje je bila vrlo vješta. Bio je u dobrim rukama. Ni traga
prtljanju kao kod drugih njegovateljica. Ali Holger se baš zbog toga osjetio
izloženim - njezina ga je profesionalnost umanjivala.
“Samo polako”, rekao je.
 “Bez brige, bit ću oprezna. U dnevniku bolesti sam pročitala o vašim
bolovima. Zvuči grozno.”
“Nosim se s time”, odgovorio joj je zamišljeno.
“Nosite se s time?” ponovila je. “Ne valja vam to. Život mora biti bolji.
Danas ću vam dati malo jaču dozu. Mislim da su druge djevojke bile malo
škrte.”
“Lulu...” počeo je on.
“Lulu je jako dobra. Ali ona ne određuje doziranje. Ona za to nije
odgovorna”, prekinula ga je žena pa mu vještim rukama - i s jasnim
autoritetom - stavila flaster.
Morfij je djelovao odmah.
“Vi ste liječnica, zar ne?”
“A ne, ne, nisam nikada toliko napredovala. Ja sam vam dugi niz godina
bila sestra okulista u Sophiahemmetu.”
“Ma da, ma nemojte”, odgovorio je on i na njoj opazio nešto nervozno,
kao grč oko usta. Ali to možda i nije bilo toliko čudno.
Umišljao je. Ipak si nije mogao pomoći, a da je bolje ne promotri. Imala
je stila, zar ne? Znala bi se ponašati i u visokom društvu. Ali frizura joj nije
imala stila, ni njezine obrve. Bile su pogrešne boje i pogrešno su joj stajale,
kao da ih je tamo u žurbi nalijepila. Holger je pomislio na svoj čudan dan i na
onaj jučerašnji poziv. Pogledao je njezinu polo-majicu. Nešto s njom, nije li
nešto čudno? Nije shvaćao što, a u stanu je bilo vruće i zagušljivo. Nesvjesno
je prinio ruku alarmu oko vrata.
“Možete li mi otvoriti prozor?” upitao je.
Ona na to nije odgovorila. Milovala mu je vrat mekanim i preciznim
pokretima. Nakon toga mu je s njega skinula uzicu s alarmom i smiješeći se
rekla:
“Prozori će ostati zatvoreni.”
“Molim?”
Komentar je bio toliko jednostavno nelagodan da ga je jedva pojmio.
Samo je tupo zurio u nju i razmišljao što bi učinio. Ali nije bilo lako. Ona mu
je uzela alarm. Ležao je, a ona je imala svoju liječničku torbicu i bila je toliko
profesionalna. No bilo je i čudno. Jer je djelovala toliko mutno, kao da mu se
gubila iz vida pa vraćala u fokus. Odjednom je shvatio: čitava mu se soba
mutila.
Tonuo je. Padao je u nesvijest te se svim snagama borio protiv toga.
Micao je glavu, mahao zdravom rukom i hvatao zrak. Ali od toga se žena
samo još šire smiješila. Smiješila se trijumfalno te mu je na leđa stavila još
jedan flaster. Nakon toga mu je obukla noćnu košulju, popravila mu jastuk i
spustila postelju. Pomilovala ga je, kao da je htjela biti posebno ljubazna iz
kakve perverzne kompenzacije.
“Sada ćete umrijeti, Holgere Palmgrene”, rekla je. “Nije li već krajnje
vrijeme?”

Annika i Mikael pili su svoje vino i u jednom trenutku tišine pogledali gore
prema Skinnarviksbergetu.
“Faria Kazi zasigurno se za svoj život plašila više nego za Jamalov”,
nastavila je Annika. “Ali dani su prolazili, a nije se događalo ništa. Doduše,
znamo prilično malo o tome što se događalo u stanu u Sickli. Faria je na
policijskim ispitivanjima uglavnom šutjela, a otac i braća dali su iskaze toliko
slične i uljepšane da jednostavno moraju biti lažni. Ali možemo biti sigurni
da su bili pod stresom. Kružile su glasine, podnesene su prijave policiji, a
Fariju sigurno nije bilo lako smirivati. Braća su jamačno uvidjela da nešto
moraju učiniti, i to brzo.”
“Jasno mi je”, rekao je Mikael zamišljeno.
“Znamo nekoliko stvari”, nastavila je Annika. “Znamo da najstariji brat
Ahmed stoji pokraj velikih staklenih prozora u dnevnoj sobi na četvrtom
katu, i to neposredno prije sedam navečer dan nakon što je Jamal pao pod
vlak. Faria mu prilazi. Razmjenjuju nekoliko rečenica. Uslijedio je kratki
razgovor - a Faria odjednom iz čista mira poludi. Baca se na Ahmeda i gurne
ga kroz prozor. Zašto? Zato što joj je rekao da je Jamal mrtav?”
“Zvuči kao razumna pretpostavka.”
“Naravno, zvuči tako. Vjerojatno jest tako. Ali je li saznala još nešto -
nešto zbog čega svoj bijes i očaj iskaljuje na bratu?”
“To je svakako dobro pitanje.”
“I prije svega: zašto sve ovo nije poslije rekla? Svakako bi joj išlo u
prilog. No svejedno šuti kao zalivena tijekom ispitivanja i na čitavom
suđenju.”
“Otprilike kao Lisbeth.”
“Kao Lisbeth, ali ipak nekako drugačije. Faria se zatvorila u svoju
bešumnu, kompaktnu tugu te se odbija suočiti sa svijetom i ne odgovara ni na
kakve optužbe.”
“Lako mi je razumjeti da se Lisbeth ne sviđa što tu djevojku imaju na
piku”, rekao je Mikael.
 “Znam, a to me i brine.”
“Zar je Lisbeth u Flodbergi imala pristup kompjutoru?”
“Što? Ne, ne”, rekla je Annika. “Tamo su strogi što se toga tiče. Nema
kompjutora, nema mobitela. Posjetitelje temeljito pretresaju. Zašto te
zanima?”
“Čini mi se da je tamo saznala nešto više o svojem djetinjstvu. Ali možda
joj je Holger nešto ispričao.”
“Pitaj ga. Kada ćete se ono naći?”
“U devet.”
“Tražio me.”
“Da, rekla si.”
“Danas sam ga pokušavala nazvati. Ali telefoni mu nisu radili.”
“Telefoni?”
“Zvala sam ga i na mobitel i na fiksnu liniju. Ništa nije radilo.”
“Znači, ni fiksni mu ne radi. Kada si ga zvala?” upitao je Mikael
zamišljeno.
“Oko jedan.”
Mikael je ustao i pogledao na brijeg. S odsutnim izrazom lica rekao je:
“Je li u redu ako ovaj put ti platiš večeru? Mislim da moram ići.”
Potom je sišao u podzemnu na Zinkensdammu.

Holger Palmgren kroz izmaglicu je promatrao kako mu je žena s noćnog

ormarića uzela mobitel i spise o Lisbeth te ih stavila u svoju smeđu torbu.
Čuo ju je kako kopa po njegovu ormariću i ladicama. Ali nije se uspijevao
pomaknuti. Kao da je tonuo u mračno more te je na trenutak pomislio da će
dobiti tu milost da potone i utone u san.
Umjesto toga se panično trznuo, kao da je zrak ispunio otrovni plin.
Tijelom se prisilio popeti na mol. Zatim više nije bio u stanju disati. More se
opet zaklopilo nad njime i potonuo je prema dnu, misleći da je kraj. Ali ipak
je pojmio da je netko ondje. Čovjek koji mu je bio poznat, koji mu je strgnuo
odjeću i skinuo mu flastere s leđa, a tada je Holger na sve drugo zaboravio.
Duboko se usredotočio i borio očajnički poput ronioca koji mora izroniti prije
nego što bude prekasno. To mu je predstavljalo ogromni napor, s obzirom na
otrove u njegovu tijelu i pomanjkanje zraka u plućima.
Otvorio je oči i uspio izreći pet riječi, kojih bi, doduše, moralo biti šest,
ali i ovako su dale važnu informaciju.
“Razgovaraj s...”
 “S kime? S kime?” vikao je čovjek.
“S Hildom von...”

Mikael je potrčao uza stube te vrata pronašao otvorena. Čim je ušao i osjetio
topao i zagušljiv zrak u stanu, shvatio je da nešto nije u redu. Projurio je
pokraj nekoliko dokumenata razasutih po hodniku i uletio u spavaću sobu. A
tamo je u postelji Holger Palmgren ležao u neprirodnom položaju, sa smeđim
pokrivačem navučenim preko kukova. Desnu šaku držao je na grkljanu, a
prsti su mu se grčih. Lice mu je bilo pepeljasto, a usta ukočena u zjapećoj,
očajničkoj grimasi. Starac je izgledao mrtvo. Izgledao je kao da je umro
groznom smrću, a Mikael je na trenutak zastao, bespomoćno i šokirano.
Potom je nazreo nešto, sjaj duboko u očima, zbog čega se pokrenuo i pozvao
središnjicu za uzbunjivanje. Prišao je Holgeru i promotrio mu prsni koš i
usta. Osjećao je da starac ne dobiva zraka, te nije dvojio. Holgeru je zatvorio
nos pa mu duboko i pravilno upuhivao zrak u pluća. Starčeve su usne bile
plave i hladne i Mikael je dugo mislio da oživljavanje nema nikakve svrhe.
Ipak nije htio odustati te bi ga vjerojatno reanimirao sve do dolaska hitne
pomoći da se starina nije odjednom zakoprcao i mahnuo zdravom rukom.
Mikael je to doživio kao grč, nagli pokret, jer mu se vratila snaga, a s
njome i život, te je osjetio nalet sreće i nade. Ali zatim se zapitao o ruci. Želi
li mu nešto reći? Holger je mahao rukom prema leđima, pa mu je Mikael
strgnuo noćnu košulju. Visoko na leđima otkrio je dva flastera te ih je bez
oklijevanja skinuo i pogledao. Što je to na njima pisalo? Što je to, dovraga,
pisalo? Oči su mu zatreperile.
AKTIVNA TVAR: FENTANIL.
Što je to bilo? Pogledao je Holgera i na trenutak oklijevao. Što da mu
bude prioritet? Izvadio je mobitel i otvorio Wikipediju. FENTANIL JE, pisalo
je, POTENTNI SINTETIČKI NARKOTIČNI ANALGETIK... FENTANIL JE
OKO STOTINU PUTA POTENTNIJI OD MORFIJA.
UOBIČAJENE NUSPOJAVE SU DEPRESIJA CENTRA ZA DISANJE I
GRČEVI U MUSKULATURI DUŠNIKA... PROTULIJEK
(PROTUSREDSTVO): NALOKSON.
“Dovraga, dovraga!”
Opet je nazvao središnjicu, objasnio im tko je te da ih je maloprije
nazvao. Gotovo da je vrištao:
“Morate ponijeti nalokson, čujete li? Morate mu dati injekcije naloksona.
Pati od depresije centra za disanje.”
Prekinuo je vezu i upravo htio nastaviti s umjetnim disanjem, kadli mu je
Holger nešto pokušao reći.
“Kasnije”, rekao je Mikael. “Čuvaj snagu.”
Holger je odmahnuo glavom i nešto rekao. Nije ga mogao čuti. Promukao
je, krkljao gotovo bešumno i bilo ga je grozno slušati. Mikael je ugrizao usnu
te je htio upuhati još zraka u starca, a onda je usprkos svemu ipak uspio
razabrati dvije riječi:
“Razgovaraj s...”
“S kime? S kime?” Tada je Holger posljednim snagama iskrkljao još i
nešto poput “S Hildom hrom...”
“S kakvom Hildom?”
“S Hildom von...” prosiktao je Holger.
Činilo se vrlo bitno, presudno.
“Von što? Essen. Rosen. Što?”
Holger ga je očajnički pogledao. Zatim mu se dogodilo nešto s očima.
Zjenice su se proširile. Čeljust mu je pala. Dramatično mu se pogoršalo i
Mikael je učinio sve što je bilo u njegovoj moći - umjetno disanje, masažu
srca, sve, sve, i na trenutak se učinilo kao da djeluje. Holger je podigao ruku.
Pokret je bio veličanstven, kraljevski. Stisnuo je skvrčene prste. Starac je kao
iz prkosa stisnuo šaku i podigao je iznad postelje. No šaka je onda pala na
pokrivač. Širom je otvorio oči.
Tijelo se trznulo, i više ga nije bilo. Mikael je to nagonski osjetio.
Svejedno nije odustajao. Ruke je pritiskao sve jače na Holgerova prsa i
upuhivao mu zrak u dušnik. Udarao ga je po obrazima i vikao mu da mora
živjeti i disati. Naposljetku je uvidio da to nema svrhe. Nije imao pulsa, nije
disao, ništa. Stisnutom je šakom toliko snažno udario po noćnom ormariću da
su se tablete prosule po podu. Pogledao je na Liljeholmen. Bližilo se petnaest
do devet. Vani na trgu smijale su se tinejdžerice.
Blago je vonjala hrana iz restorana. Mikael je starcu zaklopio oči,
popravio mu pokrivač i promotrio lice. O njemu se nije moglo reći ništa
dobro. Bilo je staro i groteskno. Ali istodobno i vrlo dostojanstveno. Barem
se njemu tako činilo. Svijet kao da se odjednom pogoršao. Mikael je osjetio
da se guši te je pomislio na Lisbeth i na to kako ju je Holger posjetio, i na sve
to, i ni na što konkretno.
 Hitna pomoć stigla je ubrzo, dvojica momaka od tridesetak godina.
Mikael im je ispričao što se dogodilo što je točnije mogao. Rekao im je za
fentanil. Rekao je da je Holger vjerojatno primio prekomjernu dozu i da su
okolnosti sumnjive te da moraju pozvati policiju. No naišao je na umor, na
ravnodušnu nonšalantnost, zbog čega je htio zavrištati i posvađati se s njima.
Ali prešutio je i prisebno kimnuo kada su bolničari pokrili Holgera plahtom i
tijelo ostavili u postelji da čeka liječnika koji će izdati potvrdu o smrti.
Mikael je ostao u stanu. Pokupio je tablete s poda, otvorio prozor i balkonska
vrata, sjeo na crnu fotelju pokraj postelje i o svemu pokušao trezveno
razmisliti. Ali nije bio u stanju. Glavom mu je zujalo suviše različitih misli te
se umjesto toga sjetio dokumenata razasutih po podu u hodniku koje je
primijetio kada je ušao u stan.
Ustao je, otišao u hodnik, podigao ih i počeo čitati stojeći na otiraču. Iako
isprva nije shvatio kontekst, jedno ime odmah ga je privuklo. Peter
Teleborian. On je bio psihijatar koji je napisao lažni izvještaj nakon što se
Lisbeth osvetila ocu tako što je na njega bacila zapaljivu bombu. Teleborian
je bio čovjek koji je tvrdio da je Lisbeth želio njegovati, izliječiti i opet uvesti
u normalan život, ali koji ju je zapravo iz dana u dan mučio, vezivao,
maltretirao i na njoj se spolno iživljavao. Zašto su se, pobogu, ovdje nalazili
dokumenti o njemu?
Već nakon prvog pogleda Mikael je shvatio da u njima nema ničeg
novog. Bile su to snimljene kopije istih onih trijeznih, no neugodnih
dnevničkih zapisa koji će poslije pridonijeti da Teleboriana osude zbog grube
povrede položaja i oduzmu mu liječničku dozvolu. Ali također je bilo jasno i
da dokumenti nisu poslagani po redu. Jedan papir završavao je usred
rečenice, a na idućem se nastavljala druga rečenica. Moglo se pretpostaviti da
nešto nedostaje. Jesu li ih odnijeli odavde?
Mikael se zapitao bi li pretražio komode i ormare. Odlučio je da
policijsku istragu koja će vjerojatno uslijediti neće ometati te je umjesto toga
nazvao svojeg prijatelja inspektora Jana Bublanskog i rekao mu što se
dogodilo. Zatim je birao broj sigurnosnog odjela u zatvoru Flodberga. Javio
mu se čovjek po imenu Fred. Po glasu je djelovao arogantno, pa je Mikael
zamalo izgubio kontrolu, posebno nakon što je bacio pogled na postelju i
vidio konture Holgerova tijela ispod plahte. Ali pribrao se i autoritativno
objasnio da se u obitelji Lisbeth Salander dogodio smrtni slučaj te su ga
nakon toga napokon spojili s njom.
Bilo bi mu draže da taj poziv nije morao obaviti.
Lisbeth je poklopila slušalicu te ju je dvoje čuvara dugačkim hodnikom
vratilo do njezine ćelije. Duboko neprijateljstvo kojim je zračilo lice čuvara
Freda Strommera nije primijetila. Nije primjećivala ništa što se oko nje
zbivalo te uopće nije pokazivala osjećaje. Pitanje “Tko ti je to umro?”
ignorirala je, naravno. Nije ih udostojila čak ni pogleda. Samo je hodala
slušajući korake i svoje disanje, ništa drugo, te joj nije bilo jasno zašto su
čuvari ušli s njom u ćeliju. Ali, naravno, htjeli su se zajebavati. Nakon onoga
s Benito koristili su svaku priliku da joj zagorčaju život te će joj sada
očigledno još jednom pretresti ćeliju. Ne zato što su mislili da će nešto
pronaći, već zato što je to bila izvrsna prilika da joj sve prevrnu, a madrac
bace na pod. Možda su se nadali da će se ona naljutiti pa da joj pokažu koliko
su ozbiljni. U tome su zamalo i uspjeli. Ali Lisbeth je stisnula zube i nije ih ni
pogledala dok nisu izašli.
Nakon toga je podigla madrac s poda, sjela na rub kreveta i usredotočila
se na ono što joj je Mikael rekao. Pomislila je na flastere morfija koje je
skinuo s Holgerovih leđa, na dokumente bačene po hodniku i na riječi Hilda
von. Posebno se usredotočila na njih, ali nisu imale smisla. Nakon toga je
ustala, udarila šakom u stol i ritnula ormar i umivaonik.
Na kratki trenutak izgledala je kao da nekoga može ubiti. Ali sabrala se i
pomislila da mora ići po redu. Najprije mora saznati istinu. A onda se može
osvetiti.
 10. poglavlje

20. lipnja

POLICIJSKI INSPEKTOR JAN BUBLANSKI često se upuštao u dugačka

filozofska izlaganja. Ali trenutačno uopće nije govorio. Nosio je plavu
košulju, sive lanene hlače i par jednostavnih koledžica. Bilo je 15.20, vruće i
zagušljivo, a njegova skupina čitavi je dan naporno radila. Nalazili su se u
prostoriji za sastanke na petom katu policijskog stožera u Bergsgatanu.
Bublanski se tijekom radnog vijeka mnogočega bojao. No možda se
najviše bojao pomanjkanja sumnje. Bio je vjernik kojem bi se smračilo pred
očima od prejakih uvjerenja, ali i prejednostavnih rješenja. Neprestano je
argumentima suprotstavljao protuargumente, a hipotezama antiteze. Ništa
nije bilo toliko sigurno da se ne bi moglo nanovo propitati. Takvo ponašanje
rezultiralo je određenom sporošću u radu, ali također je sprečavalo
nepotrebne pogreške. U danome je trenutku osjećao potrebu da svoje kolege
privede glasu razuma. Ali nije znao odakle bi počeo.
Bublanski je po mnogočemu bio sretan čovjek. Živio je sa svojom novom
ženom, profesoricom Farah Sharif, koja je - barem je tako običavao reći - bila
ljepša i pametnija nego što on zaslužuje. Par se upravo bio uselio u trosobni
stan blizu Nytorgeta u Stockholmu. Nabavili su labradora, često šetali, izlazili
na večere i na umjetničke izložbe. Istodobno je smatrao da je svijet lud. Laži i
glupost strujale su uokolo kao nikada prije. Političkom scenom dominirali su
demagozi i psihopati, a svijet su trovale predrasude i nesnošljivost, a ponekad
i svađe u njegovoj inače razumnoj istražnoj grupi. Sonja Modig - njegova
najbliža kolegica - sjajila je, doduše, kao sunce te se govorkalo da se
zaljubila. Ali to je samo iritiralo Jerkera Holmberga i Curta Svenssona, koji
su se s njome neprestano svađali, a nije pomagalo ni što je Amanda Flod,
najmlađa članica grupe, zauzela Sonjinu stranu i uglavnom govorila pametno.
Možda su se Svensson i Holmberg kao stariji autoriteti osjećali ugroženo.
Bublanski ih je pokušao osokoliti osmijehom.
“Doduše”, rekao je Jerker Holmberg.
“Doduše zvuči dobro”, odgovorio je on.
“Doduše, ja ne mogu vidjeti nikakvog razloga zašto bi se netko toliko
potrudio da ubije devedesetogodišnjeg starca”, nastavio je Jerker.
“Osamdesetdevetogodišnjeg”, ispravio ga je Bublanski.
“Upravo tako, starca od osamdeset devet godina koji jedva da može izaći
iz stana i koji je i ovako i onako mogao svaki čas umrijeti.”
“Ali ipak se tako čini, zar ne? Sonja, možeš li nam sažeti što sve znamo.”
Sonja se, naravno, nasmiješila, doimajući se kao da zrači, te je čak i
Bublanski poželio malo se opustiti, ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog
mira u kući.
“Imamo Lulu Magoro”, rekla je Sonja Modig.
“Nismo li o njoj već dovoljno dugo razgovarali?” upitao je Curt
Svensson.
“Nismo”, ispalio je Bublanski prilično oštro. “Vrijeme je da ponovimo i
da sažmemo situaciju.”
“U biti, nemamo samo Lulu”, nastavila je Sonja. “Imamo i čitavi Soha
Care, tvrtku odgovornu za njegu Holgera Palmgrena. Tog jutra dežurni u
tvrtki dobili su obavijest da je Holger Palmgren primljen na hitni odjel
bolnice Ersta zbog teških bolova u kukovima. Obavijest se nikome nije
učinila čudnom. Nazvala ih je osoba koja se predstavila kao Mona Landin,
glavna liječnica i ortopedica. Doimala se vjerodostojno te su joj dali podatke
o Holgerovom općem stanju i lijekovima koje je uzimao. Nakon toga su
otkazali posjete Palmgrenu. Lulu Magoro, koja je Holgeru bila vrlo bliska,
htjela ga je posjetiti u bolnici. Nazvala je centralu i pokušala saznati na kojem
odjelu leži, ali, naravno - zato što nije bio tamo - nije saznala ništa. No isto
poslijepodne nazvala ju je Mona Landin, što je očigledno lažno ime. Tvrdila
je da Holger nije u opasnosti, ali da je nakon manjeg operativnog zahvata u
induciranoj komi te da ga se ne smije smetati. Lulu je kasnije te večeri
pokušala Holgera nazvati na mobitel, ali mobitel je bio... isključen. Njegov
operater Telia ne može objasniti zašto. To prijepodne mobitel je jednostavno
stavljen izvan prometa - a da se u sustavu uopće ne može vidjeti tko je to
učinio. Netko vješt na kompjutoru i s vezama u društvu svjesno je htio
izolirati Holgera Palmgrena.”
“Ali čemu toliki trud?” upitao je Jerker.
 “Postoji okolnost koju moramo uzeti u obzir”, rekao je Bublanski. “Kao
što sam rekao, Holger Palmgren je prije nekog vremena posjetio Lisbeth
Salander u zatvoru Flodberga, a budući da znamo da su Salander prijetili,
možemo se zapitati je li i on na neki način uvučen u tu problematiku - možda
zato što je nešto saznao ili zato što joj je htio pomoći. Lulu je rekla da mu je
prošle subote iz ladice dala gomilu dokumenata o Salander, a koje je Holger
vrlo pozorno čitao. Tu je gomilu dokumenata Holger dobio nekoliko tjedana
prije od jedne žene koja je nekako povezana sa Salander.”
“A koje to?”
“To još ne znamo. Lulu joj nije znala ime, a Lisbeth ne želi reći, no
imamo trag za koji se nadamo da će uroditi plodom.”
“Što to?”
“Kao što znate, Mikael Blomkvist je u hodniku pronašao nekoliko
dokumenata, možda zato što su Holgeru ili počinitelju ispali. Čini se da je
riječ o dnevnicima bolesti s odjela klinike za dječju psihijatriju St. Stefan,
gdje se Salander kao djevojčica nalazila, a u njima se spominje i Peter
Teleborian.”
“Taj nestaško.”
“Bolje reći gad”, rekla je Sonja Modig.
“Jesu li ga ispitali?”
“Amanda je danas s njime razgovarala. Čovjek stanuje prilično luksuzno
sa ženom i obiteljskim njemačkim ovčarom u Amiralsgatanu te je rekao da
mu je žao Palmgrena, ali da ne zna što se dogodilo. Više nije htio reći. Hildu
von nešto nije prepoznao.”
“Nagađam da ćemo s njime opet morati porazgovarati”, rekao je
Bublanski. “Za to vrijeme pretražujemo ostale dokumente u vlasništvu
Holgera Palmgrena. Ali vratimo se Lulu Magoro, Sonja.”
“Lulu Magoro Holgera je njegovala navečer prije odlaska na spavanje, i
to pet ili šest dana u tjednu”, nastavila je Sonja. “Svake večeri bi mu stavila
flaster u kojem je aktivna tvar Norspan, a to je... pomogni mi, Jerkere.”
Izvrsno, pomislio je Bublanski. Uključi ih u razgovor. Neka osjećaju da
znaju i da pridonose.
“Buprenorfin”, odgovorio je Jerker. “Radi se o opioidu što se dobiva od
opijumskog maka, a koji se između ostalog nalazi i u lijeku Subutexu koji
daju ovisnicima o heroinu, ali koji je također dosta čest u njezi za starije
osobe.”
“Tako je, a Holger je običavao primati skromnu dozu”, rekla je Sonja
Modig. “Ali flasteri koje mu je Mikael Blomkvist jučer strgnuo s leđa bili su
nešto sasvim drugo, dva pripremljena flastera marke Fentanyl Actavis, a ta je
doza dana odjednom smrtnonosna, zar ne, Jerkere?”
“Bez sumnje. Ubila bi i slona.”
“Točno. Fantastično je što je Holger izdržao toliko dugo, čak je uspio i
nešto reći.”
“A to što je rekao je vrlo zanimljivo”, ubacio se Bublanski.
“Jest, iako bismo to što star i omamljen čovjek u jednom takvom trenutku
kaže morali uzeti sa zrncem soli. Ali rekao je, kao što znate: Hilda von,
odnosno, točnije rečeno: Razgovaraj s Hildom von. Mikael Blomkvist tvrdi
da je Holger time želio poručiti nešto vrlo važno pa tako možemo nagađati
radi li se o počiniteljici. Kao što znate, saznali smo da se sinoć niz to stubište
spustila elegantna žena sa sunčanim naočalama, crne kose i neodređene dobi.
No opis nije sasvim potpun te trenutačno ne mogu odrediti koliko je važan.
Također sumnjam da bi Palmgren rekao Razgovaraj s ako bi govorio o osobi
koja mu je upravo bila naudila. Prije bi bilo da ta Hilda von zna nešto vrlo
značajno, ali isto tako to može biti i netko potpuno nevažan, a tko mu je baš u
trenutku smrti pao na pamet.”
“Može biti tako, no ipak, što smo saznali u vezi s imenom?”
“Ispočetka se činilo obečavajuće”, rekla je Sonja. “Predmetak von u
Švedskoj se veže uz plemenitaška imena, a u tom je značenju krug ljudi
relativno ograničen. Ali Hilda je isto tako u Njemačkoj vrlo uobičajeno ime
te bi u tom slučaju prijedlog von značio od, a uzmemo li u obzir čitav
germanski svijet, skupina je daleko šira. Jan i ja se slažemo da bismo trebali
pričekati prije nego što krenemo ispitivati sve moguće plemenitašice koje se
zovu Hilda. Ali nastavljamo provjeravati i pretraživati, naravno.”
“A što kaže Lisbeth Salander?” upitao je Curt Svensson.
“Nažalost, ne mnogo.”
“Jebeno tipično.”
“Da... pa... to je možda točno”, nastavila je Sonja. “Ali s njom još nismo
razgovarali osobno, već smo pozvali upomoć kolege iz Orebroa, koji su
Salander upravo ispitivali u svojstvu svjedokinje u jednom drugom slučaju, u
kojem je zatvorenica Beatrice Andersson ozbiljno ozlijeđena.”
“Tko se, dovraga, usudio pretući Benito?” ispalio je Jerker.
“Voditelj čuvara na sigurnosnom odjelu Alvar Olsen. Tvrdi da je bio
prisiljen na to. Doći ću i do toga.”
“Nadam se da Alvar Olsen ima tjelohranitelje”, rekao je Jerker.
“Sigurnosne kontrole na odjelu su pojačane, a Benito će nakon oporavka
premjestiti u drugi zatvor. Trenutačno je njeguju u bolnici u Orebrou.”
“Kunem se da to nije dovoljno”, rekao je Jerker. “Imaš li ikakvu
predodžbu o tome kakva je Benito? Jesi li ikada vidjela na što joj žrtve sliče?
Vjeruj mi, ona neće odustati dok Alvaru Olsenu ne prereže vrat - i to vrlo
polako.”
“I mi i zatvorska uprava svjesni smo koliko je situacija ozbiljna”,
nastavila je Sonja, očito razdražena. “Ali trenutačno ne vidimo neposrednu
opasnost. Smijem li nastaviti? Super. Naši kolege iz Orebroa iz Lisbeth
Salander nisu izvukli pretjerano mnogo, kao što sam rekla. Nadamo se da će
Bublanski - kojem donekle vjeruje - imati više sreće. Svima nam je jasno -
zar ne? - da je Salander ovdje ključna osoba. Mikael Blomkvist je rekao da je
Palmgren bio zabrinut za nju te je, navodno, zbog toga napravio nešto
neoprezno ili glupo, što je nadasve zanimljivo. Što je to bilo i što neoprezno
jedan nepokretni starac u tom smislu može učiniti?”
“Nagađam da je nekoga nazvao ili je na kompjutoru nešto neoprezno
pretraživao?” rekla je Amanda Flod.
“Točno! Ali ni tu ne pronalazimo ništa bitno - osim što mu mobitel uopće
ne možemo pronaći.”
“Zvuči sumnjivo”, rekla je Amanda.
“Da, svakako. Ima još nešto što bismo u ovom kontekstu morali
spomenuti. Jan, bolje je da ti preuzmeš odavde”, rekla je Sonja.

Bublanski se promeškoljio kao da to radije ne bi. Nakon toga im je prepričao

priču Farije Kazi o kojoj je informiran tijekom tog prijepodneva.
“Kao što ste čuli, Salander s policijom iz Orebroa nije htjela razgovarati o
svojem susretu s Holgerom Palmgrenom”, rekao je. “Nije bila pričljiva ni što
se Benito tiče. Ali o jednome jest htjela razgovarati, a to je istraga smrti
Jamala Chowdhuryja. Smatra da nije vođena ozbiljno, a tu se moram složiti s
njom.”
“Što te navodi da to kažeš?”
“To koliko se žurno slučaj zaključio kao samoubojstvo. Da se radilo samo
o jednom u nizu slučajeva u kojima se kakav jadnik bacio pod vlak ili
podzemnu, još bih to i razumio. Ali ovo nije bio običan slučaj. Nad
Chowdhuryjem je bila izrečena fetva, a to se ne može lako zanemariti. U
Stockholmu postoji jedna grupa koja se radikalizirala pod utjecajem
ekstremističkih snaga iz Bangladeša, a koja je, izgleda, spremna i na
ubojstvo. Za Jamala bismo nakon njegovog dolaska u Švedsku morali
sumnjati u sve i svašta čak i da se okliznuo na koru od banane. No potom se
zaljubio u Fariju Kazi - a nju su njezina braća htjela udati za jednog imućnog
islamista iz Dhake. Možete si zamisliti njihov bijes kada je Faria pobjegla i
sakrila se kod Jamala, baš njega od svih ljudi. Jamal nije samo postao čovjek
koji im je uništio obiteljsku čast. On im je također politički i vjerski
neprijatelj, i onda jednog dana samo tako iz čistog mira taj se čovjek baci pod
vlak, a što naprave naši kolege? Slučaj zaključe kao samoubojstvo jednako
brzo kao da su zaključili kakvu provalu u Vallingbyju, iako u samom tijeku
događaja postoji nekoliko čudnih okolnosti. Ali ne samo to, već što se dogodi
dan nakon Jamalove smrti? Faria Kazi izgubi kontrolu u napadaju bijesa i
svojeg brata Ahmeda gurne kroz prozor njihovog stana u Sickli. Jako mi je
teško povjerovati da to nekako nije bilo povezano s događajem u
podzemnoj.”
“Dobro, jasno, ne zvuči baš najbolje. Ali kakve veze s time ima smrt
Holgera Palmgrena?” upitao je Curt Svensson.
“Možda nema nikakve, ali opet - i Faria Kazi je završila na sigurnosnom
odjelu u Flodbergi jer su i njoj, baš kao i Salander, ozbiljno prijetili. Postoje
jake indicije da će joj se braća osvetiti, a sigurnosna služba danas nam je
potvrdila da su braća bila u kontaktu s Benito. Braća se nazivaju
pravovjernima. Ali više zajedničkog imaju s Benito nego s običnim
muslimanima, a žele li se osvetiti Fariji, Benito im je pravo sredstvo za to.”
“Mogu si misliti”, rekao je Jerker.
“Točno, a također se pokazalo da je Benito u tom smislu bila
zainteresirana i za Fariju Kazi i za Lisbeth Salander.”
“A kako to znamo?”
“Zahvaljujući istrazi koju je zatvor pokrenuo da bi saznali kako je Benito
unijela stilet na sigurnosni odjel. Pretražili su sve, ali ama baš sve, čak i
smeće u paviljonu za posjetitelje u zgradi H. I u jednom košu za smeće
pronašli su izgužvani papirić i na njemu Benitinim rukopisom napisane vrlo
neugodne stvari. Na papiriću nije samo napisana adresa škole u koju su prije
devet mjeseci premjestili devetogodišnju kćer Alvara Olsena. Na njemu su
također pronašli i podatke o Farijinoj strini Fatimi, jedinoj članici obitelji
koja joj je još uvijek bliska, ali isto tako - što je za nas posebno značajno - i
podatke o ljudima bliskim Lisbeth Salander: o Mikaelu Blomkvistu, o
odvjetniku Jeremyju MacMillanu s Gibraltara - ne, još ne znam o kome je
točno riječ - te o Holgeru Palmgrenu.”
 “Zar stvarno?” upitala je Amanda Flod.
“Da, nažalost. Bilo je to jezivo pročitati, posebno zato što je napisano
prije njegove smrti. A pokraj njegovog imena nalazili su se njegova adresa,
šifra ulaza u zgradu i njegov telefonski broj.”
“Nije dobro”, rekao je Jerker Holmberg.
“Nije, ali to ne mora imati veze s ubojstvom, ako već vjerujemo da je
riječ o ubojstvu. Ali bode oči, zar ne?”
“Itekako bode oči”, ponovila je Sonja Modig.

Mikael Blomkvist hodao je prema Kungsholmenu duž Hantverkargatana,

kada mu je zazvonio mobitel. Bila je to Sofie Melker iz redakcije. Htjela je
znati kako mu je. Odgovorio je “tako-tako” te mislio da je poziv time
zaključen. Sofie je taj dan bila osamdeseta po redu koja mu je izrazila sućut i
veliko žaljenje. Što, naravno, nije bilo pogrešno samo po sebi, ali on za to
više nije imao snage. Sa situacijom se htio nositi kao i s bilo kojim drugim
smrtnim slučajem - radeći od jutra do mraka.
Tog je prijepodneva bio u Uppsali i pročitao materijal istrage nad
Rosvikovim direktorom financija kojeg su bili optužili za ubojstvo iz nehaja
psihologa Carla Segera. Sada se išao sastati s Ellenor Hjort, tadašnjom
Segerovom zaručnicom.
“Hvala, Sofie”, rekao je. “Čujemo se poslije. Idem na jedan sastanak.”
“Dobro, onda o tome možemo kasnije.”
“O čemu?”
“Pa Erika me zamolila da ti nešto provjerim.”
“Joj, pa da! Jesi li što saznala?”
“Ovisi kako se uzme”, rekla je.
“O čemu ovisi?” upitao je on.
“U matičnim zapisima Hermana i Viveke Mannheimer nema ničeg
čudnog.”
“To nisam ni mislio. Više su me zanimali Leovi matični zapisi. Ako su ga
možda posvojili ili ako u spisima postoji nešto čudno ili osjetljivo.”
“Jasno mi je to. Matični zapis mu je vrlo uredan. Jasno piše da je rođen u
župi Vasterled, znači u istoj župi u kojoj su mu roditelji živjeli kada se rodio.
U rubrici broj dvadeset, Podaci o posvojiteljima i posvojenicima, ne piše
ništa. Ništa u zapisu nije prekriženo ni označeno oznakom tajnosti.
Naznačena je svaka župa u kojoj je živio tijekom djetinjstva i mladosti i ništa
se posebno ne ističe.”
 “Ali ipak sam te čuo da si rekla da to ovisi kako se uzme.”
“Recimo to ovako. Kada sam se već zatekla u Gradskom arhivu, čitava
me ta priča zaintrigirala, pa sam za osam kruna za koje od Millenniuma neću
tražiti naknadu naručila i svoj matični zapis.”
“Vrlo si velikodušna.”
“Znaš, ja sam od Lea starija samo tri godine. Ali moj zapis je ipak posve
drugačiji”, rekla je.
“Na koji način?”
“Nije uopće uredan. Osjetila sam se tako staro kada sam ga pročitala. U
zapisima postoji rubrika broj devetnaest i u nju upisuju datume preseljenja te
kada su prepisani iz župe u župu. Ne znam tko je odgovoran za te spise,
nagađam nekakvi birokrati zaposleni u župnim uredima. Ali rubrika je vrlo
neuredna. Ponekad su preseljenje zapisivali ručno, ponekad pisaćim strojem.
Nekoliko puta su pečatirali, a na marginama se nalaze zabilješke, kao da im
je zapis pobjegao iz retka. Ali kod Lea je sve savršeno, jednolično i napisano
na istom pisaćem stroju ili na kompjutoru.”
“Kao da je naknadno napisano?”
“Dakle...” rekla je Sohe. “Da me je to pitao netko drugi ili da sam njegov
matični zapis slučajno vidjela, ne bih na to uopće ni pomislila. Ali svi smo mi
zbog tebe pomalo paranoični, Mikaele, pa to i sam znaš. Zbog tebe od buha
pravimo slonove. Dakle, da, s obzirom na to ne bih isključila da je matični
zapis napisan naknadno. O čemu se ovdje radi?”
“Još ne znam točno. Sohe, nadam se da im nisi ostavila svoje ime?”
“Iskoristila sam pravo anonimnosti sukladno Zakonu o pristupu
informacijama, baš kao što mi je Erika i rekla, a, srećom, nisam poznata
osoba kao ti.”
“Jako dobro. Čuvaj se, i hvala ti!”
Poklopio je i sumorno pogledao na Kungsholms torg. Dan je bio
predivan, ali to je samo pogoršavalo čitavu stvar. Nastavio je prema adresi
Norr Malarstrand 32, gdje je Ellenor Hjort, nekadašnja zaručnica Carla
Segera, živjela sa svojom petnaestogodišnjom kćeri. Ellenor Hjort radila je
kao intendantica aukcija umjetnina u kući Bukowski, imala je pedeset dvije
godine, bila je već tri godine rastavljena, aktivna u čitavom nizu nevladinih
udruga te je čak trenirala i košarkašku ekipu svoje kćeri. Očigledno, vrlo
aktivna žena.
Mikael je pogledao na Malaren, po kojem nije puhao ni dašak vjetra, a
onda i svoj stan na suprotnoj strani jezera. Bilo je vruće i tlak zraka bio je
visok, a on znojan i trom. Utipkao je šifru na ulazu u zgradu, uzeo dizalo do
najgornjega kata i pozvonio. Nije dugo čekao da se vrata otvore.
Ellenor Hjort izgledala je iznenađujuće mladoliko. Imala je kratku kosu,
nosila je crni sako i sive hlače, imala je lijepe tamnosmeđe oči i sitni blijedi
ožiljak tik uz kosu. Stan joj je bio prepun knjiga i umjetničkih slika. Ponudila
ga je čajem i keksima te djelovala nervozno. Šalice su se tresle dok ih je
stavljala na pladanj. Sjeli su na svijetloplavu sofu ispod šarenog ulja na
platnu koje je predstavljalo Veneciju.
“Moram vam reći da sam prilično iznenađena što ste nakon toliko mnogo
vremena opet izvukli tu priču”, rekla je.
“Shvaćam, i žao mi je što otvaram stare rane. Ali htio bih znati malo više
o Carlu.”
“Zašto vam je odjednom toliko zanimljiv?”
Mikael je oklijevao pa iskreno rekao:
“Volio bih da vam mogu reći. Ali vjerujem da se iza njegove smrti skriva
nešto što nam još nije poznato. Osjećam kao da se nešto ne poklapa.”
“Što točno imate na umu?”
“Još uvijek se uglavnom radi o osjećaju. Upravo sam se vratio iz Uppsale
jer sam tamo na sudu pročitao istražne materijale i u njima iskaze svjedoka,
koji nisu nimalo čudni, osim što, pa, nisu nimalo čudni. Ako sam tijekom
godina nešto naučio, to je da je istina često pomalo neočekivana, čak donekle
i nelogična jer mi kao ljudi nismo sasvim racionalni. Laži su pak - posebno
ako nisu vješte - suviše jednolične, neodređene i vrlo klišejizirane.”
“Znači, istraga o Carlovoj smrti je klišej”, rekla je ona.
“Čitava priča naprosto je suviše ulaštena”, odgovorio je on. “U njoj je
premalo nekonzekventnosti i premalo pojedinosti koje iskaču.”
“Imate li mi reći još što, a da ja na to nisam pomislila?”
Komentar Ellenor Hjort graničio je sa sarkazmom.
“Mogao bih također reći i da je navodni strijelac, Per Fait...” rekao je.
Ellenor ga je prekinula i objasnila mu da vrlo poštuje njegovu profesiju i
sposobnost zamjećivanja detalja. Ali u ovoj istrazi s njom se ne može mjeriti.
“Iskaze sam pročitala na stotine puta”, rekla je, “i sve ovo što spominjete
kao da me opet probada. Mislite li da na Hermana i na Alfreda Ogrena nisam
kao luda vikala ‘Što to skrivate, prokletnici’, mislite li da nisam?”
“I što su vam na to rekli?”
“Nasmiješili su se blago i s razumijevanjem te mi davali prijazne
odgovore. Shvaćamo da ti nije lako. Uistinu nam je žao, jadna djevojko. Ali
naposljetku, zato što nisam odustajala, zaprijetili su mi. Neka se čuvam. Oni
su bili moćnici, a moje aluzije puke laži i klevete, oni znaju fine odvjetnike, i
tako dalje, a ja sam bila suviše slaba i žalosna da bih se nastavila svađati s
njima. Carl mi je bio sve u životu. Bila sam slomljena, nisam mogla studirati,
nisam bila u stanju raditi, ma ništa. Nisam uspijevala obaviti ni najobičnije
svakodnevne stvari.”
“Shvaćam.”
“Ali najčudnije je sljedeće, a zato i sjedim ovdje s vama, usprkos svemu.
Što mislite, tko me najviše utješio - više od moje majke i oca i mojih braće i
sestara i prijatelja?”
“Leo?”
“Tako je, mali, slatki Leo. On je bio jednako neutješan kao i ja. Sjedili
smo u našoj kući na Gronviksvägenu, plakali i psovali svijet i te vražje lovce
u šumi, a kada sam ja vrištala i jecala da su odsjekli polovicu mene, on bi
rekao isto. A bio je samo dijete. No sjedinili smo se u tuzi.”
“Zašto mu je Carl bio toliko važan?”
“Viđali su se svaki tjedan u Carlovoj ordinaciji u našoj kući. Ali, naravno,
nije se radilo samo o tome. Leo na Carla nije gledao samo kao na terapeuta
već i kao na prijatelja, možda jedinog čovjeka na svijetu koji ga je stvarno
razumio, a Carl je pak, on je htio...”
“Što je htio?”
“On je Leu htio pomoći da razumije da je iznimno daroviti pojedinac čije
su mogućnosti fantastične, te naravno... neću to nijekati. Leo je Carlu bio
bitan i zbog njegovog znanstvenog rada, njegove doktorske radnje.”
“Leo je hiperakustičan.”
Ellenor je iznenađeno pogledala Mikaela i zamišljeno rekla: “Da, to je
jedna komponenta. Carla je zanimalo pridonosi li to dječakovoj izolaciji te
doživljava li Leo svijet drugačije od nas ostalih. Ali Carl nije bio ciničan,
nemojte to misliti. Između njih je postojao odnos koji ja nisam razumjela.”
Mikael je odlučio riskirati.
“Lea su posvojili, zar ne?” upitao je.
Ellenor je popila gutljaj čaja i pogledala kroz balkon slijeva. “Možda”,
rekla je.
“Zašto ste tako odgovorili?”
“Zato što sam stekla dojam da postoji nešto osjetljivo u vezi s njegovom
prošlosti.”
Mikael je odlučio još jednom riskirati:
 “Ima li Leo romske korijene?”
Ellenor ga je pogledala jako koncentrirano.
“Vrlo zanimljivo”, rekla je.
“Zašto?”
“Zato što se ponekad sjetim...”
“Čega se sjećate?”
“Sjećam se jednog ručka kojim nas je Carl počastio u dvorcu
Drottningholmu.”
“Što se dogodilo?”
“U biti ništa, ali svejedno ga se sjećam. Carl i ja smo se uistinu voljeli.
Ali ponekad mi se činilo da preda mnom ima tajne - tajne koje nisu imale
veze s njegovim liječničkim poslom - što je vjerojatno bio jedan od razloga
što sam bila toliko ljubomorna. Taj ručak bila je jedna takva prilika.”
“Na koji način?”
“Leo se ražalostio jer ga je netko nazvao Ciganinom, a Carl umjesto da se
naljuti i da mu kaže ‘Ma koja budala priča takve gluposti?’, pedagoški mu je
objasnio da je Ciganin šovinistička riječ preostala iz primitivnih vremena.
Leo je kimnuo kao da je to već i prije čuo. Nije bio toliko star, no ipak je
znao za Rome i za sve ono čemu su u Švedskoj nekada bili izloženi - prisilnoj
sterilizaciji, lobotomijama, pa čak i svojevrsnom etničkom čišćenju u
pojedinim župama. To je za dječaka poput njega bilo... ne znam kako bih
rekla... pomalo čudno.”
“Što se dogodilo?”
“Ništa se nije dogodilo, nije se dogodilo ama baš ništa”, rekla je. “Kada
sam ga poslije pitala o tome, Carl me samo ušutkao, te naravno da se moglo
raditi o nečemu vrlo jednostavnome kao, recimo, o tajnosti prava pacijenta,
ali kad sam to pogledala šire, činilo mi se da mi nešto skriva. Zato me taj
događaj povremeno zapeče.”
“Je li to bio jedan od Ogrenovih dječaka koji je Lea nazvao Ciganinom?”
“Bio je to Ivar, najmlađi sin, rođen mnogo godina nakon ostale braće, i
jedini koji je nastavio očevim stopama. Znate li za njega?”
“Nešto malo sam čuo”, rekao je on. “Ivar je bio zloban, zar ne?”
“Ivar je bio opako zloban.”
“Zašto?”
“To se čovjek stalno pita. Ali odrana je postojalo određeno rivalstvo, ne
samo među dječacima već i među očevima. Herman i Alfred poput pjetlića su
se nadmetali svojim sinovima, jedan je drugoga podbadao čiji je sin pametniji
i napredniji. Iako je Ivar pobjeđivao u svakoj disciplini koja je zahtijevala
brutalnost i fizičku snagu, Leo je bio intelektualno nadmoćan, što je
zasigurno stvorilo određenu ljubomoru. Ivar je znao za Leovu osjetljivost na
zvuk. Ali umjesto da pokaže obzir, ljeti kada bi bili u Falsterbou, znao bi ga
probuditi tako što bi navinuo stereo na najjače. Jednom je kupio vrećicu
balona, koje je napuhao i onda ih bušio Leu za leđima. Kada je Carl čuo za
to, odveo je Ivara sa strane i svojski ga išamarao. Možete misliti kakav je
kaos izbio. Alfred Ogren poludio je kao furija.”
“Znači, Carla u tom krugu nisu baš voljeli?”
“Vjerojatno baš i nisu. Ali moram također reći da su se Leovi roditelji
uvijek zauzimali za Carla. Znali su koliko je on dječaku važan. Zato sam se ja
i pomirila s time - odnosno, pokušala se pomiriti - da se radilo o nesretnom
slučaju, o nesreći u lovu, usprkos svemu. Herman Mannheimer nikada ne bi
ubio najboljeg prijatelja svojeg sina.”
“Kako se Carl povezao s obitelji?”
“Preko sveučilišta. Rekla bih da je iskoristio pravi trenutak. Prije toga u
školama nitko nije mario za iznimno darovitu djecu. Smatralo se da se to kosi
sa švedskim načelom posvemašnje jednakosti. Nedostajalo je i znanja i
vještina da ih se prepozna i s njima radi. Mnogi iznimno daroviti učenici nisu
dobivali dovoljno poticaja te su ih izdvajali u razrede za djecu s posebnim
potrebama. Tvrdilo se da čine veliki udio djece na psihijatrijskim odjelima.
Carl je to mrzio te se za takve dječake i djevojčice borio. Samo koju godinu
prije prozvali bi ga elitistom. Ali ovako su ga usisali u razne državne odbore
te je putem svoje mentorice Hilde von Kanterborg stupio u vezu s obitelji
Mannheimer.”
Mikael se lecnuo.
“Tko je Hilda von Kanterborg?”
“Ona je bila docentica na fakultetu psihologije i mentorirala je dvoje ili
troje doktoranada”, odgovorila je Ellenor Hjort. “Bila je mlada, ne mnogo
starija od Carla, i smatrali su je vrlo obećavajućim kadrom. Zato je toliko
tragično što je...”
“Je li umrla?” prekinuo ju je Mikael zabrinuto.
“Ne koliko je meni poznato. Ali upala je u skandal i čula sam da je
propala i odala se piću.”
“U kakav je to skandal upala?”
Ellenor Hjort na trenutak se nije doimala usredotočeno. Potom je Mikaela
vrlo intenzivno pogledala ravno u oči.
 “Bilo je to nakon Carlove smrti, tako da ne znam mnogo iz prve ruke. Ali
stekla sam dojam da to nije bilo pravedno.”
“Na koji to način?”
“Hilda von Kanterborg nije bila ništa gora ni od jednog svojega muškoga
kolege uzdignuta repa. Srela sam je nekoliko puta zajedno s Carlom te je
odavala fantastičan dojam. Očima bi gutala druge ljude te je, navodno, čitavo
vrijeme imala burne ljubavne veze. Mislim da je spavala i s dvoje ili troje
studenata, što, naravno, nikako nije bilo dobro. Ali radilo se o odraslim
ljudima, a ona je bila omiljena, pametna i nije pretjerano marila što drugi
misle, barem ne isprva. Hilda je jednostavno bila lakoma. Bila je lakoma za
životom, lakoma za novim znanjem - i lakoma za muškarcima. Definitivno
nije bila proračunata ili zla. Jednostavno je bila posvuda.”
“Što se potom dogodilo?”
“Ne znam točno. Znam samo da je sveučilišno vijeće odjednom pronašlo
nekoliko njezinih studenata koji su tvrdili, odnosno, točnije rečeno, uvijeno
davali do znanja da im je Hilda prodavala svoje tijelo. A to se doimalo
prejeftino - kao da nisu mogli smisliti ništa bolje, već da se kurvala. Što to
radite?” Mikael je ustao i stao pretraživati internet na mobitelu, a da toga nije
bio ni svjestan.
“Pronašao sam Hildu von Kanterborg u Rutger Fuchsgatanu, mislite li da
bi to mogla biti ona?” upitao ju je.
“Pa vjerojatno nema mnogo ljudi koji se tako zovu. Zašto vam je ona
odjednom toliko zanimljiva?”
“Zato što...” odgovorio je Mikael. Rečenicu nije dovršio. “Priča je malo
komplicirana. Ali bilo mi je uistinu dragocjeno razgovarati s vama.”
“Ali sada očigledno morate ići.”
“Odjednom mi se jako žuri. Imam neugodan osjećaj da...” Ni tu rečenicu
nije stigao dovršiti. Nazvala ga je Malin, zvučeći barem jednako uzbuđeno
kao on. Ispričao joj se i rekao da će joj se javiti poslije. Rukovao se s Ellenor
Hjort, još joj jednom zahvalio i potrčao niz stubište zgrade. Vani na ulici već
je zvao Hildu von Kanterborg.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Što se može oprostiti, a što ne? Leo i Carl često su o tome bili
razgovarali. Pitanje im je obojici bilo vrlo važno, ali iz drugih razloga, te
bi uglavnom zauzeli vrlo velikodušno stajalište: oprostiti se moglo
uglavnom sve - čak i Ivarovo maltretiranje. Leo se jedno vrijeme s njime
čak i pomirio. Ivara je smatrao čovjekom koji nije znao bolje, čovjekom
koji je patio od zlobe kao što su drugi patili od srama ili manjka smisla
za glazbu. Ivar je tuđe emocije doživljavao jednako loše kao što bi
čovjek s nedostatkom sluha nedovoljno doživljavao melodije ili
tonalitete. Leo se prema njemu odnosio strpljivo i s razumijevanjem te
bi ponekad zauzvrat primio prijateljsku gestu, tapšanje po ramenu ili
pogled pun razumijevanja. Ivar ga je često pitao za savjet, možda iz
sebičnih pobuda, ali ipak... A ponekad bi mu uputio i komplimente:
“Nisi ti ipak toliko glup, Leo!”
No Ivarov brak s Madeleine Bard sve je to uništio i Lea je spopala
mržnja koju nijedna terapija na svijetu ne bi mogla suzbiti ili spriječiti.
Prepustio joj se. Dočekao ju je raširenih ruku poput oluje ili groznice, a
najgore je bilo noću ili u cik zore. Tada bi mu srdžba i želja za osvetom
lupale u prsima i izbijale na sljepoočnice. Maštao je o nesretnim
slučajevima, nesrećama, društvenom poniženju, bolesti i ogavnim
osipima. Čak je iglom bušio fotografije i snagom misli pokušavao
natjerati Ivara da se baci s terase ili balkona. Nalazio se na granici ludila.
Ali dogodilo se nije ništa, ne više od toga da je Ivar postao oprezan i
tjeskoban, vjerojatno nešto i sam planirajući. Vrijeme je prolazilo, a Leu
je ponekad bilo bolje, ponekad gore, a onda je nastupio prosinac prije
godinu i pol.
Sniježilo je i bilo je neuobičajeno hladno. Majka mu je ležala na
samrtnoj postelji. Posjećivao ju je triput tjedno i pokušavao biti dobar
sin i utjeha u posljednjim danima. Ali to nije bilo lako. Ona se od bolesti
nije raznježila. Morfij joj je skinuo još jedan sloj autocenzure s jezika te
ga je dvaput nazvala slabićem:
“Oduvijek si mi predstavljao pravo razočaranje, Leo”, rekla je.
On joj nije odgovorio. Svojoj majci kada je bila ovakva nije nikada
odgovarao. Ali maštao je da zauvijek napusti zemlju, a druge djevojke
osim Malin Frode baš i nije sretao. Malin je prolazila kroz razvod i
napuštala je tvrtku. Iako Leo nikada nije vjerovao da ga ona voli, s
njome se osjećao dobro. Pomogli su si kroz to razdoblje i zajedno se
smijali, iako njegov bijes i deluzije zbog toga nisu prestali. Leo se
ponekad Ivara Ogrena uistinu plašio. Čak je umislio i da ga prate -
možda je to Ivar za njime poslao špijune.
O njemu više nije gajio nikakve iluzije. Od Ivara Ogrena mogao je
očekivati naprosto bilo što.
Ali i od sebe je očekivao svašta. Možda će se jednoga dana baciti na
Ivara i ozbiljno ga ozlijediti. Možda to, a možda će i on stradati od ruke
kakvog plaćenika. Takve je misli pokušavao otpisati kao paranoju i
besmislice. Ali ipak ga nisu napuštale. Iza leđa je čuo korake, a na sebi
osjećao potajne poglede. Zamišljao je likove u uličicama i u sjeni uličnih
uglova, a nekoliko se puta kod parka Humlegårdena naglo okrenuo. Ali
nikada nije vidio ništa neobično.
U petak petnaestog prosinca još je jače sniježilo. Stockholm je sjajio
od božične rasvjete, a on je kući otišao ranije, presvukao se u traperice i
vunenu vestu te stavio čašu crnog vina na glasovir. Koncertni glasovir
bio je Bosendorf Imperial s devedeset sedam tipki. Svaki ponedjeljak
osobno je ugađao instrument. Stolac za glasovir bio je marke Jansen i od
crne kože te je sjeo na njega i zasvirao skladbu u kojoj je pošao od
dorske mol-ljestvice i na kraju svakog dijela gotovo opsesivno završio
na sekstakordu i odsvirao suzvuk što je istodobno nagoviještao nesreću i
odavao potištenost. Svirao je dosta dugo, a čuo nije ništa, čak ni korake
na stubištu. Duboko se koncentrirao. Ali odjednom je registrirao nešto
toliko čudno da je čitavu minutu mislio da su to njegov uzbuđeni mozak
i osjetljivi sluh samo zamislili. Ali ipak se činilo da ga netko prati na
gitari. Prestao je svirati i prišao vratima. Da otvori? Razmišljao je bi li se
nagnuo do otvora za poštu na vratima i povikao: “Tko je tamo?”
Ali nije, već je otključao i otvorio vrata, a onda kao da se odvojio od
stvarnosti.
 11. poglavlje

20. lipnja

ZATVORENICE NA SIGURNOSNOM odjelu dovršile su večeru i napustile

blagovaonicu. Nekoliko njih je vježbalo. Dvije ili tri na zatvorskom su
dvorištu pušile i tračale. Neke su gledale film - Oceanovih jedanaest, činilo
se. Ostale su hodale između ćelija, hodnika i prostorija za slobodno vrijeme
ili su šaputale iza pritvorenih vrata svojih ćelija. Dan je mogao biti bilo koji.
Ali ništa nije bilo kao prije. Ništa više nikada neće ni biti kao prije.
Ne samo da je na odjelu bilo više čuvara nego obično. Nitko nije imao
pravo na posjete i telefonske pozive, a bilo je i neuobičajeno vruće i sparno.
Sam upravitelj Rikard Fager nalazio se na odjelu te je živcirao čuvare, koji su
zbog atmosfere među zatvorenicama već bili dovoljno uznemireni.
Zrak je vibrirao oslobođenjem. U koracima i osmijesima nazirao im se
jedan novi osjećaj slobode, a žamor što je prije odisao nekakvim nervoznim
nagovještajem prijetnje i straha sada je zvučao laganije, nekako uzbuđenije,
kao nakon svrgnuća nekog tiranina. S druge strane, baš kao nakon svrgnuća
nekog tiranina, razvio se vakuum bez moći, ali prepun nemira. Neke
zatvorenice, poput, recimo, Tine Grönlund, bojale su se da će ih netko
zaskočiti s leđa, a posvuda se bez prestanka raspravljalo o tome što se
dogodilo i što se ima dogoditi.
Iako je kružilo mnogo laži i glasina, zatvorenice su još uvijek znale više
nego policija i čuvari. Sve su znale da je Lisbeth razbila čeljust Benito i sve
su znale da je Lisbethin život u opasnosti. Kružile su glasine da su ljude
bliske Lisbeth već počeli ubijati i da će osveta biti strašna, posebno sada
nakon što se saznalo da će Benitino lice do kraja života ostati izobličeno. Sve
su također znale da je za glavu Farije Kazi ponuđena određena cijena te se
šaputalo da iza nagrade stoje bogati islamisti i šeici.
 Sve su bile svjesne i da će Benito čim ozdravi premjestiti u drugi zatvor
te da će nastupiti velike promjene. Samo to što se upravitelj zatvora nalazio
kod njih bio je znak toga. Rikard Fager bio je najomraženiji čovjek iza
rešetaka - zanemarimo li nekoliko žena iz zgrade C koje su ubile vlastitu
djecu. Ali zatvorenice ga za promjenu nisu promatrale s mržnjom, već s
izvjesnom nadom. Tko zna, možda će nakon što Benito ode nastupiti blaži
režim?
Rikard Fager pogledao je na svoj ručni sat i odmahnuo rukom prema
jednoj zatvorenici koja mu se došla požaliti na vrućinu. Rikard Fager imao je
četrdeset devet godina i bio je prilično elegantan, iako pomalo ukočen i
prazna pogleda. Nosio je sivo odijelo, crvenu kravatu i nove cipele marke
Alden. Iako se uprava zatvora namjerno odijevala skromnije kako ne bi
provocirali, on je činio upravo suprotno kako bi naglasio svoj autoritet. Ali
danas je zažalio. Znoj mu se slijevao s čela, a smetali su mu i sako i nogavice
što su mu se lijepile za bedra. Primio je poziv na svojem komunikacijskom
uređaju.
Nakon toga je odlučno kimnuo, prišao privremenoj voditeljici čuvara
Harriet Lindfors i šapnuo joj nešto na uho. Zatim su otišli do ćelije broj
sedam u kojoj se od sinoć nalazila izolirana Lisbeth Salander.

Lisbeth Salander sjedila je za radnim stolom i bavila se izračunom jednog

posebnog aspekta Wilsonove petlje, koji je postajao sve važniji za njezin
pokušaj stvaranja kvantne gravitacije petlji, kada su joj u ćeliju banuli Rikard
Fager i Harriet Lindfors. Ali ona nije vidjela razloga da ih pogleda ili prekine
svoj rad. Zato nije ni primijetila da je upravitelj gurnuo Harriet ustranu i
gestikulirao joj da ga najavi.
“Upravitelj je ovdje da bi razgovarao s tobom”, rekla je Harriet,
istodobno strogo i nevoljko. Tek se tada Lisbeth okrenula i primijetila da
Rikard Fager otire rukave na sakou kao da se boji da će se ovdje u njezinoj
ćeliji zaprljati.
Usne su mu se bezglasno pomaknule te je zaškiljio. Doimalo se kao da
suzbija grimasu. Činilo se da mu se nije pretjerano sviđala, što je bilo
praktično. Ni on se njoj nije sviđao. Pročitala je previše njegovih mejlova.
“Imam dobre vijesti”, rekao je.
Lisbeth je šutjela.
“Dobre vijesti”, ponovio je.
Ona opet nije ništa rekla, a to je Rikarda Fagera očigledno razdražilo.
 “Što si, gluha?” upitao je.
“Ne.”
Pogledala je u pod.
“Aha, hm, pa to je onda dobro”, nastavio je. “Pa, preostalo ti je još samo
devet dana od tvoje zatvorske kazne. Ali pustit ćemo te već sutra ujutro.
Policijski inspektor Jan Bublanski iz Stockholma uskoro će te doći ispitati te
bismo željeli da iskažeš spremnost na suradnju.”
“Znači, više me nećete ovdje?”
“Hoćemo ili nećemo, imamo svoje direktive, a osoblje je posvjedočilo i
da...”
Rikardu Fageru ovo se činilo posebno teško izreći.
“...da si bila primjerna zatvorenica, što je i više nego dovoljan razlog za
ranije puštanje”, nastavio je.
“Ali nisam bila primjerna”, rekla je ona.
“Nisi? Ali ja imam izvještaje koji...”
“Ta su sranja vjerojatno frizirana. Baš kao i tvoji izvještaji.”
“A što ti znaš o mojim izvještajima?”
Lisbeth je još uvijek gledala u pod te je odgovorila precizno, činjenično i
brzo, kao da čita pripremljeni tekst:
“Znam da su napisani loše i s previše redundantnih riječi. Često rabiš
pogrešne prijedloge i pišeš kruto i neritmično, ne poznaješ materiju, a
izvještaji su ti uglavnom frizirani, a ponekad i lažni. Skrivaš informacije za
koje se može dokazati da si ih primio. Pobrinuo si se da Uprava za zatvorski
sustav stekne dojam da je sigurnosni odjel izvrstan, a to je vrlo ozbiljno,
Rikarde. To je pridonijelo da se život Farije Kazi ovdje pretvorio u pravi
pakao. To ju je zamalo koštalo života, a mene to jako ljuti.”
Rikard Fager nije joj odgovarao. Samo je zinuo, a usne su mu se trzale.
Krv mu se izgubila iz lica. Ali svejedno je još jednom pokušao. Nakašljao se
i nepovezano rekao:
“Što to kažeš, djevojčice? Na što misliš? Jesi li pročitala moje izvještaje,
zar su oni kakvi javni spisi?”
“Može se dogoditi da koji izvještaj bude javan.”
Rikard Fager kao da je jedva svjesno rekao:
“Lažeš!”
“Ne lažem. Pročitala sam ih, a tebe ne mora zanimati kako.” On je drhtao
čitavim tijelom:
“Ti si...”
 “Što sam ja?”
Rikard Fager kao da se nije uspio sjetiti ničega jakoga što bi rekao.
“Htio bih te podsjetiti da se tvoje puštanje na slobodu odmah može
otkazati”, uspio je samo prosiktati.
“Otkaži ga onda. Mene zanima samo jedna stvar.”
Fageru je na usnama izbio znoj.
“A što bi to bilo?” upitao je odsutno.
“Da Faria Kazi primi pomoć i da bude na sigurnom sve dok je njezina
odvjetnica Annika Giannini ne izvadi odavde. Nakon toga mora primiti
zaštitu za svjedoke.”
Rikard Fager je zaurlao:
“Ti nisi u položaju da išta zahtijevaš!”
“E, tu si u krivu, jer ti ne bi trebao biti ni na kakvom položaju”,
odgovorila mu je. “Ti si lažov, prevarant i licemjer koji je dopustio da mu
gangsterica preuzme jedan od najvažnijih odjela u zatvoru.”
“Nemaš ti pojma o čemu govoriš”, uspio je izustiti.
“Boli mene što ti misliš. Protiv tebe imam dokaze i jedino što me zanima
jest što će biti s Farijom Kazi.”
Fager je nekontrolirano zvjerao uokolo.
“Pobrinut ćemo se za nju”, promrmljao je.
Svojih riječi kao da se posramio te je prijeteći nadodao:
“Možda bih trebao reći da se ovdje ne prijeti samo Fariji Kazi.”
“Marš van”, rekla je.
“Upozoravam te. Neću trpjeti...”
“Van!”
Rikardu Fageru tresla se desna ruka. Usne su mu se trzale, a na trenutak
ili dva stajao je kao oduzet. Očigledno je želio reći još nešto, ali umjesto toga
samo se okrenuo i zapovjedio Harriet da zaključa vrata. Potom je snažno
zalupio vratima te su mu se koraci izgubili niz hodnik.

Faria Kazi začula je korake i pomislila na Lisbeth Salander. Neprestano se

sjećala kako je Lisbeth napala Benito i kako se ova strovalila na betonski
pod. Faria jedva da se na bilo što drugo mogla usredotočiti. Scenu je stalno
ponavljala u mislima. Ponekad bi je asocirala na nešto drugo i budila druga
sjećanja, na ono što ju je dovelo ovamo.
Prisjetila se primjerice kako je nekoliko dana nakon razgovora s Jamalom
ležala u svojoj sobi u Sickli i čitala Tagoreove pjesme. Bashir je taj dan u
sobu zavirio oko tri, prosiktao da djevojke ne bi smjele čitati jer od toga
postaju kurve i izrod te ju je ošamario. Ali barem jednom nije se osjetila ljuto
ili poniženo. Udarac joj je dao snage, pa je ustala, ushodala se stanom i
slijedila pogledom najmlađeg brata Khalila.
To je poslijepodne svaki časak mijenjala svoje planove. Razmišljala je bi
li zamolila Khalila da je pusti van kada je ne budu nadzirali. Možda bi ga
trebala zamoliti da nazove socijalnu službu, policiju ili njezinu nekadašnju
školu. Ili da se pobrine da Khalil stupi u vezu s kakvim novinarom, imamom
Ferdousijem ili strinom Fatimom. Možda bi mu trebala reći da će prerezati
vene na rukama ako joj on ne pomogne.
Ali nije ništa napravila ni rekla. Neposredno prije pet sati otvorila je vrata
svojeg ormara. U ormaru je imala samo odjeću koja je pokrivala te odjeću za
po kući. Haljine i suknje braća su već odavno rasparala i bacila. No još je
uvijek imala par traperica i crnu bluzu. Odjenula ih je, obula teniske i izašla u
kuhinju, gdje je Bashir zasjeo s Ahmedom te su je sumnjičavo promatrali.
Htjela je zavrištati i porazbijati svaki tanjur i čašu u kuhinji. No ostala je
nepomično stajati i osluškivati te je začula Khalila da hoda prema ulaznim
vratima. Tada je djelovala brzo i kao u sumaglici žurbe i nestvarnosti iz
kuhinjske ladice izvadila nož, sakrila ga pod bluzu pa izašla u dnevni
boravak.
Khalil je u svojoj plavoj trenirci stajao pokraj ulaznih vrata, doimajući se
slabo i izgubljeno. Vjerojatno joj je čuo korake jer je ključevima nervozno
prtljao po policijskoj bravi. Faria je disala plitko. Rekla mu je:
“Pusti me van, Khalile. Ja više ne mogu ovako živjeti. Radije ču se ubiti.”
Khalil se okrenuo i pogledao je toliko nesretno da je ustuknula. U istom
trenutku iz kuhinje je čula da su Bashir i Ahmed ustali od stola, pa je izvadila
nož i tiho rekla:
“Pretvaraj se da ti prijetim, Khalile, samo se pretvaraj. Ali pusti me van!”
“Ali ubit će me”, rekao je on i tada je pomislila da je sve gotovo.
Ovako neće ići. Tu cijenu nije htjela platiti. Bashir i Ahmed približavali
su im se, a i sa stubišta je začula glasove. Bilo je gotovo. Bila je sigurna u to.
Ali ipak se dogodilo. Khalil joj je s istim nesretnim izrazom lica otvorio
vrata, a ona je bacila nož i potrčala. Potrčala je pokraj oca i Razana na
stubištu, otrčala niza stube te jedno vrijeme nije čula ništa osim svojeg
disanja i svojih koraka. Zatim su se odozgo začuli dreka i teški ljuti koraci
koji su je slijedili, i ona je shvatila da je u bijegu. Bilo je to tako čudno. Vani
nije bila mjesecima. Jedva da se kretala i bila je u lošoj kondiciji. Ali kao da
su je nosili jesenji vjetrovi i hladnoća.
Trčala je kao nikada prije u životu, cikcak između zgrada, duž obale na
Hammarbyhamnenu i onda uz cestu preko mosta pa sve do Ringvägena.
Tamo je sjela u autobus, koji ju je odvezao prema Vasastanu, gdje je
nastavila trčati, povremeno padajući. Kada je ušla u tu zgradu na
Upplandsgatanu, otrčala na treći kat sve do desnih vrata i pozvonila na njih,
laktovi su joj bili krvavi.
Sjetila se da je samo stajala tamo i iznutra začula korake. Molila je,
nadala se i sklopila oči. Vrata su se zatim otvorila, a ona se nasmrt preplašila.
Jamal je nosio kućni ogrtač iako je bio dan, bio je čupav i neobrijan te je
djelovao dezorijentirano i preplašeno. Na trenutak je pomislila da je
pogriješila. Ali Jamal se samo šokirao. Jedva da je sve to bio u stanju pojmiti.
Rekao je:
“Hvala dragome Bogu!”
Pala mu je u naručje, drhteći čitavim tijelom i ne želeći ga pustiti. Uveo ju
je u stan, za njima zatvorio vrata i zaključao policijsku bravu, ali ovaj put bila
je na sigurnome. Dugo nisu rekli ništa. Samo su legli na uski krevet i zagrlili
se te su prošli sati dok nisu počeli razgovarati, ljubiti se, plakati i naposljetku
voditi ljubav. Pritisak u njezinim prsima polako je popuštao. Strah je
jenjavao, a ona i Jamal srastali su na način koji nikada nije iskusila. Ali ona
nije znala - niti je htjela znati - da se u njezinu domu u Sickli dogodila velika
promjena. Obitelj joj je dobila novog neprijatelja, a taj neprijatelj postao je
njezin najmlađi brat Khalil.

Mikaelu je bilo teško razumjeti što mu je to Malin Frode htjela reći. S jedne
se strane toliko bio usredotočio da pronađe Hildu von Kanterborg da ju je
jedva slušao. Nalazio se u taksiju koji je preko mosta Vasterbrona vozio
prema Rutger Fuchsgatanu na Skanstullu. Ispod njih u parku ljudi su ležali i
sunčali se. Po Riddarfjärdenu su vozili motorni čamci.
“Slušaj me, Micke”, rekla je ona. “Molim te da me slušaš. Ti si me
ionako uvukao u čitavu ovu kašu.”
“Znam, oprosti. Samo sam malo dekoncentriran. Hajdemo po redu. Radi
se, znači, o onome kada je Leo kasno te noći u svojem uredu nešto pisao, zar
ne?”
“Točno, a meni je postalo jasno da je to na neki način bilo čudno.”
“Znači, vjeruješ da je pisao svoju oporuku.”
“Ali ne radi se o tome što je pisao. Već kako je to pisao.”
 “Pa kako je onda to pisao?”
“Pisao je lijevom rukom, Mikaele. Leo je oduvijek bio ljevak - odjednom
mi se razbistrilo. Uvijek je pisao lijevom rukom. Jabuku ili naranču, što god,
uvijek je gulio ili jeo lijevom rukom. Ali sada je odjednom bio dešnjak.”
“To je jako čudno.”
“Ali ne znači da nije tako. Sigurno sam na to nesvjesno pomislila još kada
sam ga prije nekog vremena vidjela na televiziji. U prilogu je pokazivao
prezentaciju u PowerPointu. Slike je mijenjao desnom rukom.”
“Oprosti mi, Malin, ali argument ti baš i nije nešto jak.”
“Nisam još završila. Ni ja nisam od toga pravila veliku stvar. Nisam to
čak ni pošteno registrirala. Ali nešto me počelo gristi te sam u Muzeju
fotografije na Lea obratila posebnu pažnju. Znaš, ipak smo pred kraj mojeg
zaposlenja u Alfredu Ogrenu postali bliski i tada sam primjećivala sve i
svašta, kako dira stvari i tome slično.”
“Shvaćam.”
“Ali na predavanju je radio isto, samo obratno. Baš kao bilo koji dešnjak,
bocu vode je uzeo desnom rukom, čep odvrnuo lijevom, a vodu potom
natočio i držao čašu u desnoj ruci. Tada mi je to prvi put palo na pamet. A
onda sam mu poslije izlaganja prišla.”
“Što baš i nije prošlo sasvim dobro.”
“Nimalo. Samo me se htio riješiti i uzeo je čašu vina s improviziranog
šanka desnom rukom. Da budem iskrena, trnci su me prošli od toga.”
“Radi li se možda o neurološkom poremećaju?”
“To je otprilike ono što je i on sam rekao.”
“Molim? Zar si mu to spomenula?”
“Nisam ja. Ali nakon toga sam se osjećala vrlo glupo. Nisam htjela
vjerovati vlastitim očima. Pa sam pogledala svaki televizijski isječak koji sam
na internetu mogla pronaći i razgovarala s bivšim kolegama, koji su samo
potvrdili da sam potpuno poludjela. Nitko ništa nije primijetio. Nitko ništa
nikada i ne primjećuje, jesi li ikada na to pomislio? Ali onda sam nazvala
Ninu West. Ona mešetari valutama i vrlo je pronicava te je i ona to
primijetila. I pitala ga to.”
“Što joj je odgovorio?”
“Posramio se i počeo mrmljati. Zatim joj je rekao da je ambidekster.”
“A što je to?”
“Kada istodobno upotrebljavaš obje ruke - znači da nisi ni ljevak ni
dešnjak. Našla sam to u leksikonu. Otprilike jedan posto stanovništa je
ambideksterno. Čak i neki vrlo uspješni sportaši, Jimmy Connors, ako ga se
možda sjećaš.”
“Itekako.”
“Leo je rekao da je nakon majčine smrti odjednom promijenio ruku, da se
na taj način nekako oslobodio. Da je općenito pokušavao živjeti na nove
načine.”
“Nije li to dovoljno objašnjenje?”
“Ne znam. Istodobno hiperakuzija i ambidekstrija? Malo mi je to previše
za probaviti odjednom.”
Mikael je na trenutak utihnuo pa pogledao na Zinkensdamm.
“Ali naravno da može imati dvije vrlo neobične osobine odjednom. No...”
Malo je promislio. “Imaš pravo kada kažeš da u toj priči nešto ne štima.
Hoćemo li se uskoro vidjeti?”
“Naravno”, rekla je.
Prekinuli su razgovor i on je nastavio prema Skanstullu i Hildi von
Kanterborg.

Jan Bublanski s vremenom je razvio velike simpatije spram Lisbeth Salander,

ali se u njezinu društvu nije osjećao pretjerano lagodno. Znao je da ona ne
voli snage reda te iako je to s obzirom na njezinu prošlost bilo razumljivo,
generalizacije mu se nisu sviđale.
“U konačnici moraš vjerovati ljudima, Lisbeth, čak i policajcima. Inače
će ti biti teško u životu”, rekao je.
“Pokušat ću”, rekla je ona suho.
Sjedio je sučelice njoj na odjelu za posjetitelje u zgradi H i meškoljio se.
Djeluje čudnovato mlado, pomislio je. U njezinoj crnoj kosi nazirao je crvene
mrlje.
“Najprije bih ti htio izraziti sućut zbog Holgera Palmgrena. Njegova smrt
te vjerojatno jako pogodila. Sjećam se kada je meni preminula supruga...”
“Prestani!” prekinula ga je ona.
“Dobro. Ostat ćemo službeni. Znaš li zašto bi netko želio ubiti
Palmgrena?”
Lisbeth Salander prinijela je ruku ramenu, neposredno iznad dojke, gdje
su je bili ustrijelili. Zatim je progovorila čudnovato hladno, što je Bublanskog
još više uznemirilo, no to što je rekla bilo je kratko i jasno - pravi san bilo
kojeg voditelja ispitivanja, da se tako izrazi.
“Holgera je prije dva tjedna posjetila starija gospođa po imenu Maj-Britt
Torell, nekadašnja tajnica Johannesa Caldina, bivšeg šefa klinike za dječju
psihijatriju St. Stefan u Uppsali.”
“Tamo si se i ti nalazila?”
“Ona je o meni čitala u novinama i dala je Holgeru gomilu spisa, za koje
on ispočetka nije mislio da sadržavaju nove informacije, no pokazalo se da su
ipak potvrdili ono što nam je bilo poznato, ali ne i u kolikom opsegu: da su
postojali opsežni planovi da me se kao malu da na posvajanje. Ja sam
oduvijek vjerovala da se to planiralo zbog toga što su nadležni svoju dobru
volju pogrešno usmjerili da poboljšaju situaciju u vezi s onom svinjom od
mojeg oca. Ali to se zapravo planiralo zbog jednog znanstvenog
eksperimenta što ga je insceniralo tijelo po imenu Registar za studije genetike
i okoline. To je tijelo tajno, a imena odgovornih nisam uspjela saznati, što me
grizlo. Zato sam nazvala Holgera i zamolila ga da spise još jednom pregleda.
Nemam nikakvog pojma što je u njima pronašao. Znam samo da me Mikael
Blomkvist nazvao i rekao mi da je Holger umro, da je možda ubijen. Zato bih
vam savjetovala da kontaktirate Maj-Britt Torell. Ona stanuje na Aspuddenu.
Možda ima primjerke ili rezervnu kopiju dokumenata. Ionako bi bilo dobro
da razgovarate s njome.”
“Hvala”, rekao je. “To su vrlo vrijedne informacije. Čime se to tijelo
bavilo?”
“Mislim da im to i sam naziv kaže.”
“Naziv može zavarati.”
“Postoji taj gad po imenu Teleborian.”
“Ispitali smo ga.”
“Ispitajte ga onda još jednom.”
“Imaš li bilo kakvu ideju što da tražimo?”
“Probajte pritisnuti voditelje Instituta za genetiku u Uppsali. Ali sumnjam
da ćete od njih bilo što saznati.”
“Možeš li biti malo preciznija, Lisbeth? O čemu se ovdje radi?”
“O znanosti - odnosno, bolje reći o pseudoznanosti - i o idiotima koji su si
umislili da ćemo saznati nešto o tome kako na nas utječu društvena okolina i
genetsko naslijeđe time što će djecu davati na posvajanje.”
“To ne zvuči dobro.”
“Ja bih rekla da je to vrlo precizna analiza”, rekla je ona. “Nemaš više
prijedloga?”
“Ne.”
Bublanski joj baš i nije vjerovao.
 “Sigurno si čula da su Holgerove posljednje riječi bile Razgovaraj s
Hildom von... Znače li ti išta?”

Značile su joj. Značile su joj još i jučer kada ju je Mikael nazvao. Ali to je za
sada zadržavala za sebe. Imala je svoje razloge, a nije mu spomenula ni Lea
Mannheimera ni ženu s madežom. Na preostala pitanja Bublanskog
odgovarala je kratko i odsječno. Nakon toga ga je pozdravila pa su je vratili u
ćeliju. U devet sati narednog jutra imala je pokupiti svoje stvari i otići iz
Flodberge. Nagađala je da je se Rikard Fager još uvijek želi riješiti.
 12. poglavlje

20. lipnja

RAKEL GREITZ ČIŠĆENJEM JE kao i obično bila nezadovoljna. Trebala bi

biti stroža prema čistačicama. Ovako je ona morala prati i čistiti, zalijevati
svoje cvijeće te namještati i popravljati knjige, čaše i šalice. A nije pomagalo
ni to što se nije osjećala dobro i što su joj otpadali pramenovi kose. Ali
stisnula je zube. Imala je mnogo posla te je opet pročitala dokumente što ih je
uzela Holgeru Palmgrenu. Nije bilo nimalo teško razumjeti koje su ga
zabilješke natjerale da obavi svoj poziv.
Zabilješke same po sebi nisu davale razloga za brigu, najviše zato što se
Teleborian na nju referirao spominjući je samo jednim slovom. Samu
djelatnost nisu opisivale, niti su spominjale drugu djecu. Ali nije to izazivalo
nelagodu. Nelagodno je bilo to što ih je Holger Palmgren pročitao baš sada
nakon toliko godina.
Mogla je, dakako, posrijedi biti slučajnost. Martin Steinberg u to je
vjerovao. Holger je te spise možda čuvao sve ove godine te ih sasvim
slučajno prolistao i određeni su ga podaci zbunili, no od toga nije pravio
veliku stvar. Ako je stvarno bilo tako, njezina je akcija bila vrlo pogrešan
korak. Ali Rakel Greitz nije vjerovala u slučajnosti, ne sada kada su stajali na
rubu provalije, te joj je bilo poznato da je Holger Palmgren ne tako davno
posjetio Lisbeth Salander u ženskom zatvoru Flodberga.
Rakel Greitz nije opet namjeravala podcijeniti Lisbeth Salander,
pogotovo zato što se u dokumentima spominjala Hilda von Kanterborg. Hilda
je bila jedina poveznica koja bi Lisbeth Salander mogla dovesti do nje. Rakel
Greitz bila je, doduše, sigurna da Hilda nije lajala okolo nakon svojeg
nesretnog prijateljstva s Agnetom Salander. Ali ništa na ovome svijetu nije
sigurno i nije bilo nimalo nevjerojatno da okolo kruže kopije dokumenata,
zbog čega je, naravno, bilo vrlo važno saznati kako je Palmgren došao do
njih. Je li to bilo povezano sa starom istragom nad Teleborianom ili ih je
dobio poslije - a ako jest, tko mu ih je dao? Rakel je bila uvjerena da su s
odjela dječje psihijatrije bili počistili sav osjetljivi materijal, ali možda...
Utonula je u misli i odjednom je shvatila: Johannes Caldin, voditelj odjela.
Caldin im je uvijek bio trn u oku. Je li možda on Palmgrenu predao spise
prije svoje smrti, ili možda netko iz njegova kruga ljudi - kao na primjer
njegova...?
Rakel je opsovala:
“Naravno, ta stara baba.”
Otišla je u kuhinju i uzela dvije tablete protiv bolova zajedno s čašom
vode s malo limuna. Zatim je nazvala Martina Steinberga - i taj slabić mora
nešto napraviti - i rekla mu da odmah kontaktira Maj-Britt Tourette, kako ju
je Rakel više ili manje namjerno zvala.
“Iz ovih stopa”, rekla je. “Odmah!”
Nakon toga je pojela salatu od rukole s orasima i rajčicom te počistila
kupaonicu. Bilo je pola šest poslijepodne. Bilo je vruće, iako su balkonska
vrata bila otvorena. Čeznula je skinuti polo-majicu i obući lanenu košulju. Ali
oduprla se iskušenju i opet pomislila na Hildu. Prezirala ju je. Hilda je bila
alkoholičarka i drolja. No Rakel joj je nekoć svejedno zavidjela. Hilda je
privlačila muškarce, ali i žene i djecu, razmišljala je nesputano i široko u tim
dobrim starim vremenima kada su svi zračili optimizmom.
Njihov projekt nije bio jedinstven. Nadahnuli su se jednim projektom iz
New Yorka. Ali Martin i ona svoj su projekt vodili duže, a iako su ih rezultati
iznenadili, ali i ponekad razočaravali, nikada nije mislila da je cijena koju su
platili bila visoka. Nekoj djeci bilo je gore, a nekoj bolje, to je bila istina. Ali
tako je i inače u životu.
Projekt 9 u svojoj je osnovi bio plemenit i važan - ona je na to tako
gledala. Svijetu je mogao razjasniti na osnovi čega pojedinci postaju jači i
uravnoteženiji te je zato proklinjala što su L. M. i D. B. sve to ugrozili i
prisilili je na ovakve ekscese. No ti je prijestupi sami po sebi nisu toliko
mučili, što je ponekad smatrala čudnim. Rakel Greitz poznavala je samu sebe.
Znala je da nije u stanju kajati se. Ali posljedice su je zabrinjavale.
S Karlbergsvägena su dopirali udaljeni povici i smijeh. Iz kuhinje i
dnevnog boravka mirisali su sredstvo za čišćenje i medicinski alkohol. Opet
je pogledala na ručni sat te je ustala od stola, izvadila drugu liječničku
torbicu, crnu i moderniju, i novu diskretnu periku, nove sunčane naočale,
dvije injekcije i ampule te bočicu sa svijetloplavom tekućinom. Iz ormara je
uzela štap sa srebrnim drškom, a s police u hodniku sivi šešir. Izašla je i
čekala da Benjamin dođe po nju i odveze je do Skanstulla.

Hilda von Kanterborg natočila je čašu bijelog vina. Ispijala ju je polako.

Naravno da je bila alkoholičarka. No nije lokala toliko mnogo kao što su
drugi vjerovali. Svoju je konzumaciju napuhavala, baš kao što je napuhavala i
svoje ostale nedostatke. Hilda von Kanterborg nije bila otmjena plemenitašica
koja propada, kao što su mnogi vjerovali. Baš kao što nije bila ni žena koja
hoda okolo i opija se. Još uvijek je objavljivala članke iz psihologije, ali pod
pseudonimom Leonard Bark.
Otac joj se zvao Wilmer Karlsson, a bio je poduzetnik i varalica, sve dok
ga sud u Sundsvallu nije osudio za ozbiljne prijevare. Nakon toga mu je za
oko zapeo mladi dragunski poručnik po imenu Johan Fredrik Kanterberg,
ubijen u dvoboju 1787., a koji za sobom nije ostavio nasljednika. Nizom
pregovora i finti Wilmer Karlsson uspio je usprkos striktnim pravilima
švedskog plemićkog zbora promijeniti ime - ali ne u Kanterberg, već u
Kanterborg, te je na vlastito traženje prezimenu dodao von, no ipak je
potrajalo dok ga nisu registrirali u matičnim knjigama.
Ona je pak smatrala da prezime zvuči kruto i umjetno, posebno nakon što
ih je otac napustio, a oni se uselili u oronuli dvosobni stan u Timrau. Von
Kanterborg zvučalo je jednako čudno kao što bi se ona osjećala među
plemićima iz plemićkog zbora, a možda je i dio svoje ličnosti oblikovala u
inat imenu. Tijekom puberteta isprobavala je droge i visjela s lokalnim
buntovnicima.
Niškoristi ipak nije bila. U školi joj je išlo dobro, a nakon gimnazije je na
Sveučilištu u Stockholmu upisala psihologiju. Iako je ispočetka umjesto
učenja uglavnom izlazila, profesorima je zapela za oko. Bila je zgodna,
inteligentna i razmišljala novo i svježe. No također je bila i moralna, ali ne
onako kao što se od djevojaka u to doba očekivalo. Nije se suzdržavala, nije
šutjela ili bila ljupka. Nije trpjela nepravdu ni izdavala tuđe povjerenje.
Neposredno nakon što je obranila doktorski rad, u jednom je restoranu u
Vasastanu slučajno naišla na profesora sociologije Martina Steinberga.
Poznavala ga je, baš kao i ostali doktorandi. Martin je bio visok, elegantan i
njegovanih brkova te ju je malčice podsjećao na Davida Nivena. No bio je
oženjen zdepastom ženom po imenu Gertrude koju su ponekad smatrali
njegovom majkom, koja je bila četrnaest godina starija od njega i čudnovato
obična, posebno u usporedbi s Martinovom karizmom.
Tvrdilo se da se Martin Steinberg povremeno sastaje s drugim ženama.
Govorilo se da je utjecajniji nego što je to njegov životopis pokazivao, iako
mu životopis nije bio loš. Bio je rektor Sociološkog veleučilišta i voditelj
državnih evaluacija. Iako ga je Hilda još onda smatrala suviše dogmatičnim i
tupim, zadivio ju je, i to ne samo svojom vanjštinom i aurom. Na njega je
gledala kao na zagonetku koja se mora riješiti.
Zato se lecnula kada ga je vidjela u restoranu sa ženom koja ni po čemu
nije nalikovala na njegovu. Žena je imala kratku pepeljastoplavu kosu i lijepe
samosvjesne oči, elegantnu figuru, kraljevsko držanje i duge, lijepe ruke
crveno lakiranih noktiju. Hilda nije bila sigurna je li to ljubavnički sastanak,
ali se na Martinu Steinbergu vidjelo da nije sretan što vidi Hildu. Scena u biti
nije bila ni po čemu osobita. No ipak se doimalo kao da je nakratko zavirila u
tajni život koji je Martin Steinberg vodio te je zato nabrzinu izašla iz
restorana.
Tijekom sljedećih dana i mjeseci Martin Steinberg promatrao ju je s
određenom znatiželjom, a jedne večeri zamolio ju je da s njim prošeta po
šumarku pokraj fakulteta. Nebo je tog dana bilo mračno. Martin je dugo
šutio, kao da se priprema odati joj veliku tajnu. Ali naposljetku je tišinu
razbio pitanjem koje ju je zbunilo svojom banalnošću:
“Hilda, jesi li se ponekad zapitala zašto si ispala tako kako jesi?”
Uljudno je odgovorila:
“Da, Martine, jesam.”
“To je jedno veliko pitanje, ne samo što se mene i tebe osobno tiče već i
što se naše budućnosti tiče”, rekao je zagonetno.
Tako je počelo. Uvukli su je u Projekt 9, koji se dugo činio nevinim.
Ništa čudno što su djeca bez roditelja smještena u skrbničke obitelji različitog
društvenog statusa sudjelovala u testiranjima i evaluacijama još od malih
nogu. Neka od njih bila su vrlo darovita. Druga nisu. Ali rezultate nisu
objavljivali te ispočetka nije primjećivala nikakav cinizam, ni iskorištavanje.
Upravo suprotno, svjedočila je brizi i njezi, a na nekoliko područja pokrenuli
su nove, ako već ne i revolucionarne, znanstvene pravce.
Ali svejedno se poslije pitala: kako su djecu izabrali i zašto ih je toliko
mnogo završilo u sasvim različitim obiteljima? Polako je razumijevala
kontekst. Ali vrata su se već odavno bila zatvorila, a ona je projekt još uvijek
smatrala prihvatljivim. Bilo je moguće ne samo cjelinu već i svaki pojedini
slučaj sagledati u pozitivnom svjetlu.
 Ali došla je nova jesen te su im priopćili da je Carl Seger ustrijeljen
nesretnim slučajem u lovu na losove. Tada se uistinu uplašila. Odlučila je
napustiti projekt. Martin i Rakel Greitz odmah su prozreli njezine namjere.
Pružena joj je mogućnost da čini dobro, a to ju je neko vrijeme držalo na
projektu. Htjela je spasiti jednu djevojčicu. Ona i njezina sestra blizanka
živjele su u doslovnom paklu na zemlji u jednom stanu u Lundagatanu u
Stockholmu. Ali vlasti nisu činile ništa i Hilda je htjela pronaći rješenje,
skrbničku obitelj.
Ali ništa nije tako jednostavno kao što zvuči, a ona se s majkom i kćeri
zbližila. Založila se za njih, što ju je stajalo karijere te zamalo i života.
Ponekad je zbog toga zažalila. Ali češće se time ponosila. U tim je trenucima
to smatrala najboljim što je tijekom svojeg vremena u Registru učinila.
Sada kada se bližila večer Hilda je pila svoj chardonnay i gledala kroz
prozor. Sve je vrvjelo ljudima koji su se doimali sretno. Da i ona izađe i
sjedne na kakvu terasu kafića i čita knjigu? Više od toga nije stigla pomisliti.
Niže na ulici opazila je lik koji je izašao iz crnog renaulta. Bila je to Rakel
Greitz, što samo po sebi nije bilo čudno. Rakel ju je povremeno posjećivala,
obasipajući je ljubaznostima i laskajući joj. Ali u posljednje vrijeme nešto
nije bilo u redu. Rakel je preko telefona zvučala napeto i nervozno te joj je
prijetila, baš kao nekoć.
A evo je sada na pločniku, zamaskirane, no nesumnjivo je to bila ona, a
pokraj nje je hodao Benjamin. Benjamin Fors bio je Rakelina Katica za sve,
koji ne samo da joj je obavljao različite poslove već ga je i zvala kada joj je
bila potrebna sirova snaga. Hilda se uplašila i donijela brzu, drastičnu odluku.
Uzela je svoj novčanik, kaput i mobitel isključena zvuka koji se nalazio
na stolu. Nakon toga je izašla i zaključala vrata. Ipak je bila prespora. Dolje
na ulazu već su se čuli koraci, a nju je uhvatila panika te je požurila dolje,
svjesna da bi im mogla uletjeti ravno u ruke. Ali hvala Bogu, oni su ipak
odlučili pričekati dizalo. Hilda je stigla izaći u dvorište zgrade, što je bio
jedini put kojim je mogla izbjeći glavni ulaz. Oko dvorišta se nalazio žuti
zidić preko kojega bi se dalo popeti ako mu približi stol koji se tamo nalazio.
Stol je zaškripao kada ga je pogurnula preko kamenih ploča. Prebacila se
preko zida poput nespretnog djeteta, skočila na susjedno dvorište i izašla na
Bohusgatan. Tamo je krenula niže prema bazenima Eriksdalsbadeta i jezeru.
Hodala je brzo, iako ju je nakon skoka boljelo lijevo stopalo i nije bila posve
trijezna.
Niže pokraj vježbališta na otvorenome pokraj zaljeva Arstaviken izvadila
je svoj mobitel. Netko ju je nekoliko puta zvao, a kada je preslušala poruke,
skamenila se na mjestu. Uvidjela je da nešto uistinu nije u redu. Novinar
Mikael Blomkvist pokušavao je doći do nje, a premda se uljudno ispričao,
glas mu je bio uzbuđen, posebno kada je u svojoj drugoj poruci rekao da je
nakon smrti Holgera Palmgrena “vrlo važno da porazgovaramo”.
Holger Palmgren, promumljala je. Holder Palmgren. Zašto joj je to ime
poznato? Na mobitelu je pretražila internet, te joj je odmah bilo jasno. Ta
Holger Palmgren je nekoć bio skrbnik Lisbeth Salander. Nešto definitivno
nije bilo u redu. Ako su mediji tražili informacije, ona je bila najslabija
karika.
Hodala je sve brže i gledala prema jezeru, drveću i ljudima što su šetali ili
sjedili na travi i uživali u pikniku. Odmah pokraj vježbališta na otvorenom
prostoru pokraj luke za brodice na deki su ležala tri adolescenta, nemarno i
prkosno pijući pivo. Zastala je i opet bacila pogled na svoj mobitel. Hilda von
Kanterborg u tehnologiju se nije previše razumjela, ali je znala da je se putem
mobitela može locirati. Zatim je odlučila obaviti još samo jedan brzi
razgovor, sa svojom sestrom, što je odmah zažalila. Od svakog razgovora sa
sestrom spopadala bi je krivnja zbog optuživanja. Nakon toga je prišla
dečkima i odabrala jednog s dugom masnom kosom i jaknom od trapera s
resicama. Dala mu je svoj mobitel.
“Izvoli”, rekla je. “To je iPhone, posve nov. Slobodno promijeni SIM-
karticu ako hoćeš.”
“A koji će mi kurac tvoj mobitel?”
“Zato što se doimaš kao fin dečko. Sretno, i nemoj se drogirati”, rekla je i
požurila odande hodajući na večernjem suncu.
Trideset minuta poslije s bankomata na Hornstullu uznojena i vruća
podigla je tri tisuće kruna i uputila se prema glavnom kolodvoru Centralenu.
Namjeravala je otputovati u Nykoping, da se sakrije u jedan zabačeni hotel u
kojem se jednom davno bila sakrila kada su je kolege sa sveučilišta optužili
da je kurva i drolja.
Mikael Blomkvist sreo je na vratima zgrade jednu stariju gospođu. Nosila
je šešir i držala štap te se doimala bojažljivo, a iza nje je izašao krupni
muškarac njegove dobi koji je sigurno imao dva metra, malih očiju, okrugla
lica i snažnih ruku. Ali na to nije mislio. Bio je sretan što je uspio ući u
zgradu, otrčati uza stube do stana Hilde von Kanterborg i pozvoniti na vrata.
Ali nikoga nije bilo kod kuće.
Zatim je izašao te je prošetao do Clarion Hotela na Skanstullu, kada ju je
opet nazvao. Javio se nekakav arogantan momčić, možda njezin sin.
“Bok!”
“Bok!” odgovorio je Mikael. “Je li Hilda tamo?”
“Nema ti tu nikakve jebene Hilde. Ovo je sad moj mobitel.”
“Molim?”
“Nekakva luda pijana baba mi ga je dala.”
“A kad to?”
“Pa evo sad, maloprije.”
“Kakva je bila?”
“Nervozna i glupa.”
“A gdje si ti?”
“Boli te kurac”, rekao je momčić i prekinuo.
Mikael je opsovao. U pomanjkanju drugih tragova ušao je u Clarion i
naručio Guinness.
Morao je razmisliti te je zato sjeo na fotelju pokraj velikog staklenog
prozora koji je gledao na Ringvägen. Iza njega na recepciji postariji ćelavi
gospodin žučno je osporavao svoj hotelski račun. Dvije su djevojke nedaleko
od njegova stola šaputale.
Misli su mu se rojile po glavi te je pomislio na Lisbeth. Ona mu je
spomenula popise imena i da je Carl Seger, psiholog Lea Mannheimera, prije
dvadeset pet godina ubijen nesretnim slučajem pod sumnjivim okolnostima.
Nije bilo nimalo nategnuto pretpostaviti da je ovo bila stara priča, pogotovo
nakon smrti Holgera Palmgrena i dokumenata pronađenih u njegovu hodniku.
Razgovaraj s Hildom von...
Je li možda mislio na neku drugu Hildu, a ne na Hildu von Kanterborg?
Moguće, ali ne i vjerojatno, a Hilda je nema tome dugo svoj mobitel
nervozno dala nekakvom pubertetliji. Mikael je dovršio svoj Guinness i
pogledao djevojke za šankom. Činilo se da šapuću o njemu. Izvadio je svoj
mobitel i na internetu pretražio Hildu von Kanterborg. Pretpostavio je da mu
Googleova tražilica to što je tražio neće smjestiti na vrh, a možda je na
internetu neće ni pronaći. Ali možda će naslutiti nešto između redaka. Nikada
ne možeš znati. Tragovi se mogu sakrivati u banalnim ili uvijenim
odgovorima u intervjuima ili u odabiru tema i interesa.
Nije pronašao ništa. Hilda von Kanterborg bila je prilično produktivna
autorica znanstvenih članaka sve dok nije izgubila svoj posao na Sveučilištu
u Stockholmu. Zatim se izgubila, a Mikael u starome materijalu nije pronašao
nikakav zajednički nazivnik, ništa što bi bilo tajno ili skriveno ili što bi imalo
veze s posvojenom djecom, a još manje hiperakustičnim dječacima koji su od
ljevaka postajali dešnjaci.
No djelovala je pronicavo i razumno kada je argumentirala protiv
skrivenog rasizma koji se tada još uvijek pojavljivao u istraživanju značenja
gena za inteligenciju te je u znanstvenom časopisu Journal of Applied
Psychology, dakle Časopisu za primijenjenu psihologiju, objavila kraći esej o
takozvanom Flynnovu efektu, koji je pokazao da je mjerljiva ljudska
inteligencija od 1930. konstantno rasla, vrlo vjerojatno zato što je rasla i
stimulacija za naš mozak.
Osim toga nije pronašao nikakvih tragova. Opet je bacio pogled na ulicu i
naručio još jedan Guinness. Razmišljao je bi li koga mogao nazvati i u
člancima tražio imena njezinih suautora i kolega. Nakon toga je pretražio
prezime Von Kanterborg i u čitavoj zemlji pronašao još samo jednu osobu
koja se tako prezivala. Bila je to šest godina mlađa žena po imenu Charlotte
koja je stanovala u ulici samo nekoliko kvartova dalje, Renstiernas gatu. Bila
je frizerka i imala je svoj salon u Götgatanu. Mikael je potom pretražio
njezine slike te uvidio sličnost; nesumnjivo su bile sestre. Ne razmišljajući
previše, nazvao je Charlotte.
“Lotta ovdje”, javila se.
“Dobar dan, ja sam Mikael Blomkvist i radim kao novinar za
Millennium”, rekao je i odmah primijetio da se uznemirila.
Nije to, doduše, bilo ništa čudno. Često mu je zbog toga bilo žao te se
običavao šaliti da bi morao pisati više pozitivnih članaka da se ljudi ne uplaše
kada ih nazove. Ali osjećao je da je ovaj put posrijedi nešto ozbiljnije.
“Ispričavam se što smetam. Ali morao bih doći do Hilde von
Kanterborg”, rekao je.
“Što joj se dogodilo?”
Nije rekla: Zar joj se neko dogodilo? Već: Što joj se...
“Kada ste se posljednji put čuli s njom?” upitao je.
“Prije samo sat vremena.”
“A gdje se tada nalazila?”
“Smijem li vas pitati zašto zovete? Hoću reći...”
Oklijevala je.
“Što?”
“Nije da je novinari baš svaki dan traže.”
Disala je teško.
“Nisam vas htio zabrinuti”, rekao je.
 “Doimala se preplašeno i napeto. Što se to događa?”
“Da budem iskren, ne znam”, rekao je on. “Ali jedan divan starac po
imenu Holger Palmgren je ubijen. Ja sam bio s njim kada se borio za svoj
život te je posljednje što je rekao bilo da moram razgovarati s Hildom.
Vjerujem da ona ima pristup iznimno važnim informacijama.”
“A o čemu bi se to moglo raditi?”
“Upravo to pokušavam saznati. Htio bih joj pomoći. Htio bih da
pomognemo jedno drugome.”
“A je li to sigurno?”
Odgovorio je iznenađujuće iskreno:
“U mojoj profesiji nije lako nešto obećati. Istina - ako istinu uspijem
pronaći - može povrijediti, iako mi to nije namjera. Ali najčešće se osjećamo
bolje ako nekome ispričamo što nas tišti.”
“Njoj je loše”, rekla je Lotta.
“Shvatio sam to.”
“Doduše, loše joj je već posljednjih dvadeset godina. Ali čini se da joj se
sada pogoršalo.”
“A zašto, što mislite?”
“Ja... nemam pojma.”
Po glasu joj je osjetio da oklijeva te je skočio kao zmija ljutica.
“Smijem li nakratko do vas? Vidim da stanujete vrlo blizu.”
Lotta von Kanterborg kao da se još više uznemirila. Ali ipak je bio
prilično siguran da će popustiti i pozvati ga kući. Zato ga je iznenadilo kada
mu je kratko i odlučno odgovorila: “Ne! Ne želim se ni u što miješati”,
dodala je.
“Miješati u što?”
“Dakle...”
Utihnula je i Mikael je u slušalici čuo duboko disanje te shvatio da je ovo
trenutak kada ona odvaguje. Tome je kao novinar svjedočio mnogo puta.
Ljudi su se našli u točki kada moraju odlučiti hoće li propjevati ili ne. U
takvim trenucima pozornost im često popušta jer pokušavaju sagledati
posljedice. Znao je da to najčešće završava tako što progovore. Već ih je
sama sumnja izložila i pustila podsvijest na slobodu. Ali jamstava nije bilo,
pa je pokušavao ne zvučati suviše entuzijastično.
“Želite li mi što reći?”
“Hilda ponekad piše pod pseudonimom Leonard Bark”, rekla je Lotta von
Kanterborg.
 “Molim, zar je to ona?”
“Je li vam to ime poznato?”
“Ja jesam stari vuk. Ali također čitam i kulturu u novinama. Njegovi mi
se - odnosno, njezini članci sviđaju. Što mi time hoćete reći?”
“Da je pod imenom Leonard Bark u Svenska Dagbladetu napisala
kolumnu naslovljenu ‘Rođeni zajedno, odrasli razdvojeno’. Mislim da je to
bilo prije tri godine.”
“Dobro.”
“Članak je opisao znanstveno istraživanje provedeno na Sveučilištu u
Minnesoti. Nije bio ni po čemu poseban. Ali njoj je bio važan, to se osjećalo
kada je o njemu govorila.”
“U redu”, rekao je on. “Što mi time hoćete reći?”
“U biti ništa. Samo da se vidjelo da je sve to muči.”
“Možete li biti malo konkretniji?”
“Ja u biti više od toga ne znam. Nikad nisam smogla snage kopati po
tome, a Hilda nije rekla ni riječi ma koliko je ja pritiskala. Ali nagađam da iz
članka možete i sami izvući zaključke koje sam ja izvukla.”
“Hvala vam puno. Provjerit ću članak.”
“Obećajte mi da o njoj nećete pisati ništa suviše loše.”
“Vjerujem da u ovoj priči ima daleko većih negativaca od nje”, odgovorio
joj je.
Pozdravili su se, a Mikael je platio svoja piva i izašao iz hotela. Prešao je
raskrižje na Götgatanu i nastavio prema Medborgarplatsenu i Sankt
Paulsgatanu. Znance i neznance koji su s njim htjeli razgovarati otpilio je.
Nije mu se dalo družiti. Jedino je htio pročitati taj članak. No svejedno je
pričekao da dođe kući i upali računalo.
Pročitao ga je tri puta, a nakon njega i čitav niz eseja na istu temu te je
obavio dva telefonska poziva. Završio je tek u pola jedan noću. Tada je popio
čašu Barola i zapitao se nije li usprkos svemu počeo razumijevati to što se
dogodilo, premda još uvijek nije shvaćao Lisbethinu ulogu u čitavoj priči.
Mora razgovarati s njom, pomislio je - što god zatvorska uprava na to
rekla.
 DRUGI DIO
ZABRINJAVAJUĆI ZVUCI

21. LIPNJA

Molski sekstakord sastoji se od osnovnog tona, velike terce i čiste kvarte.

U američkom džezu i popu molski je septakord najčešći akord. Smatraju ga

elegantnim i ugodnim.

Molski sekstakord upotrebljava se rijetko. Smatra se da je suzvuk surov i da

donosi nesreću.
 13. poglavlje

21. lipnja

LISBETH SALANDER NAPUSTILA JE sigurnosni odjel posljednji put. Sada

je stajala u čuvarnici zatvora Flodberga, gdje ju je od glave do pete pretresao
momak njezinih godina jako kratke kose, crvene upaljene kože i sitnih,
arogantnih očiju.
“Zvao je Mikael Blomkvist i tražio te”, rekao joj je.
Lisbeth ga nije ni pogledala te je ignorirala obavijest. Bilo je pola deset
ujutro i samo je htjela što prije van. Živcirala ju je ta preostala papirologija,
pa je na formularima što su joj ih pružili načrčkala nekoliko nečitljivih redaka
i potom uzela svoje prijenosno računalo i mobitel. Zatim su je pustili na
slobodu.
Prošla je pokraj rešetki, zidina i tračnica te sjela na staru crvenu klupu da
pričeka autobus broj 113 za Orebro. Prijepodne je bilo vruće i vedro, bez
daška vjetra, samo su dvije muhe zujale oko nje. Čak iako je lice okrenula
prema suncu i naizgled uživala u lijepu vremenu, nije bila pretjerano sretna
što su je pustili.
Ali bilo joj je drago da su joj vratili prijenosno računalo te je ovako na
klupi, odjevena u crne traperice koje su joj se lijepile za noge, u krilu otvorila
računalo i prijavila se u sustav. Provjerila je je li joj Annika Giannini poslala
policijsku istragu o smrti Jamala Chowdhuryja, kao što je i obećala. Materijal
se nalazio u njezinu pretincu elektroničke pošte, a to je bilo dobro. Lisbeth će
se dokumentima posvetiti na putu kući.
Annika Giannini imala je teoriju, odnosno sumnju koja se temeljila na
čudnoj činjenici da je Faria Kazi tijekom svih policijskih ispitivanja šutjela,
ali također i na djeliću snimke iz postaje podzemne željeznice Hornstull, a o
kojoj je Annika raspravljala s imamom iz Botkyrke po imenu Hassan
Ferdousi. Imam je vjerovao da je Annika na pravom tragu. Zamisao je bila da
Lisbeth zbog svoje vještine s računalom snimku također pogleda te ju je zato
i potražila u materijalima istrage. Ali prije nego što ju je otvorila, pogledala je
prema cesti i polju što se žutjelo te je pomislila na Holgera Palmgrena. Na
njega je mislila skoro čitave prošle noći. Razgovaraj s Hildom von..
Jedina Hilda von koju je Lisbeth poznavala bila je Hilda von Kanterborg,
stara Hilda koja je pretjerano gestikulirala i tijekom njezina djetinjstva stalno
sjedila kod njih u kuhinji, a koja je majci bila jedna od rijetkih prijateljica
kada se sve urušilo. Hilda im je pružala podršku, barem je Lisbeth tako
vjerovala, a nije bila osoba koja je skrivala tajne. Zato ju je Lisbeth tog
jednog dana prije deset godina i potražila. Prosjedile su čitavu večer i pile
jeftini roze jer je Lisbeth htjela saznati nešto više o svojoj majci. Hilda joj je
također i pružila mnogo toga, a Lisbeth joj je o sebi ispričala svašta; Hildi je
rekla stvari koje nije rekla ni Holgeru. Večer je bila duga te su nazdravili
Agneti, ali i svim ženama čije su živote uništili gadovi i šljam.
Ali Hilda joj ni riječi nije zucnula o Registru. Je li pred njom zatajila ono
najznačajnije? Lisbeth to isprva nije htjela vjerovati. Naslutila bi kada je
netko nešto skrivao. Ali, naravno, Hildina propala vanjština mogla ju je
zavarati. Sjetila se dokumenata koje je skinula pomoću Alvarova računala te
se podsjetila da su sadržavali i inicijale. Oni su bili HK. Jesu li značili Hilda
von Kanterborg? Lisbeth je otvorila tražilice te je nakon pretrage shvatila da
je Hilda bila daleko utjecajnija psihologinja nego što je dala naslutiti. Osjetila
je žalac srdžbe. Ali odlučila je pričekati s osudom.
Autobus 113 za Orebro približavao se lokalnom cestom podižući za
sobom oblak prašine. Kupila je kartu od vozača i sjela otraga. Tamo je
pogledala aktualni dio snimke iz podzemne na Hornstullu, snimljen
neposredno nakon ponoći desetog listopada prije gotovo dvije godine.
Polagano se zainteresirala za jednu sitnu pojedinost, jednu nepravilnost u ruci
osumnjičenog čovjeka. Je li to nešto značilo? Nije bila sigurna.
Prepoznavanje prema pokretima bilo je nemoguća znanost, a to je dobro
znala. Nije nimalo sumnjala da se svaki pojedinac kreće na jedinstveni i vrlo
prepoznatljivi način. Ali to se još uvijek nije moglo lako izmjeriti. Svaki, pa i
najsitniji pokret sadržava na tisuće djelića informacija te nije deterministički.
Svaki put kada nas zasvrbi glava, češemo se različito. Gestikuliramo uvijek
slično, ali nikada posve isto. Da bi se pokrete opisalo i usporedilo, potrebni
su senzori, procesori signala, žiroskopi, brzinomjeri, algoritmi kretanja,
Fourierove analize te mjerenja frekvencije i udaljenosti. Istina, mogla je
skinuti nekoliko programa s interneta. Ali, ne, nije vjerovala da bi joj mogli
pomoći. Bilo bi potrebno suviše vremena te joj je umjesto toga palo na pamet
nešto drugo.
Sjetila se svojih prijatelja iz Hakerske republike i duboke neuralne mreže,
DNM-a, na kojoj su Plague i Trinity radili toliko dugo. Je li nju mogla
uvježbati? To nije bilo nevjerojatno. Doduše, bio joj je potreban opsežniji
registar različitih pokreta ruku koje bi algoritmi mogli proučiti i iz njih učiti.
Ali to ne bi trebalo biti nemoguće.
U vlaku kući predano je radila te joj je naposljetku pala na pamet divlja
zamisao. Ali ona se neće svidjeti Zatvorskoj upravi, pogotovo zato što joj je
ovo bio prvi dan na slobodi. No to nije bilo bitno. Iz vlaka je sišla na
stockholmskom glavnom kolodvoru i do kuće, do stana na Fiskargatanu,
uzela taksi te je tamo nastavila raditi.

Dan Brody odložio je gitaru - novokupljeni Ramirez - na stolić, otišao u

kuhinju i pripravio si dvostruki espreso, koji je popio toliko brzo da je opekao
jezik. Bilo je devet i deset. Vrijeme je proletjelo. Zapeo je na “Recuerdos de
la Alhambra”, “Sjećanjima na Alhambru”, te je kasnio na posao. Nikoga nije
bilo briga, ali nije htio ispasti nonšalantan. Zato je izišao iz kuhinje i u
spavaćoj sobi otvorio ormar. Odabrao je bijelu košulju, tamno odijelo i crne
cipele marke Church. Nakon toga je požurio niza stube i otkrio da je vani na
ulici već vruće i sparno. Ljeto je napalo punom snagom, a to mu se nije
pretjerano sviđalo.
Odijelo se nije činilo prikladno za ovo godišnje doba. Na suncu mu se
odjeća općenito doimala suviše formalnom te je već nakon nekoliko metara
na leđima i po rukama bio mokar od znoja. To je samo pojačalo njegov
osjećaj otuđenja. Pogledao je vrtlare u parku Humlegårdenu, a rezak zvuk
kosilica mu je smetao. Požurio je prema Stureplanu te iako se i dalje osjećao
nervozno, s određenim je zadovoljstvom primijetio da su i drugi ljudi u
odijelima blijedi i izgledaju pomalo izmučeno. Vrućine su nastupile iznenada,
nakon dugoga kišnog razdoblja. Podalje na Birgera Jarlsgatanu nalazila su se
kola hitne pomoći, pa se sjetio svoje majke.
Rodio se kao Daniel Brolin. Majka mu je umrla na porođaju, a otac mu je
bio putujući glazbenik koji nikada ni za što nije mario te je umro rano od
ciroze jetre, a nakon dugogodišnjeg opijanja. Daniel je odrastao u sirotištu u
Gavleu te poslije, od svoje šeste godine, kao jedno od četvero posvojene
djece na seoskom imanju sjeverno od Hudiksvalla. Od malih je nogu naporno
radio, brinuo se za životinje i usjeve, čistio staje od balege te sudjelovao u
klanju svinja. Seljak, očuh Sten, uopće nije tajio da je djecu uzeo na skrb - a
sva su bila dječaci - da mu pomognu na imanju. Kada je dobio skrb nad
dječacima, Sten je bio oženjen riđokosom zdepastom ženom koja se zvala
Kristina. No Kristina je vrlo rano otišla odande i više se nikada nije javila.
Govorilo se da se odselila u Norvešku, a tko god bi upoznao Stena, ne bi se
začudio da joj je svega došlo preko glave. Sten nije bio ružan. Bio je visok i
stasit te je imao njegovanu bradu koja je rano posijedjela. Ali usta i čelo bili
su mu nekako grubi i okrutni, a to je ljude plašilo. Rijetko se smijao, nije
volio društvo, ni govoriti bez potrebe, a mrzio je pretenciozne i nadmene
ljude.
Stalno im je tupio: “Nemojte se ni po čemu isticati. Nemojte misliti da ste
netko i nešto.” Kada bi dječaci vedro i radosno obznanili da žele postati
profesionalni nogometaši, odvjetnici ili milijunaši, on bi uvijek odbrusio:
“Morate znati gdje vam je mjesto!” Škrtario je na komplimentima, podršci i
novcu. Pekao je vlastitu rakiju, jeo meso životinja koje je ustrijelio ili zaklao
te je u načelu bio samodovoljan. Nisu kupovali ništa što nije bilo na akciji ili
što nije imalo crvene etikete s cijenom. Namještaj su kupovali na buvljacima
ili uzimali stari od rodbine i susjeda. Kuću su obojili kričavo žuto, nitko nije
shvaćao zašto, sve dok nisu otkrili da je Sten boju dobio besplatno kao
skladišni višak.
Sten nije imao smisla za estetiku te nikada nije čitao knjige ili dnevni
tisak. Ali Danielu to nije smetalo. On je u školi imao knjižnicu. Gore je bilo
sa Stenovom averzijom prema glazbi koja nije bila razdragana i švedska.
Daniel je od svojeg biološkog oca naslijedio samo prezime i gitaru marke
Levin s najlonskim žicama, koja je dugo stajala na tavanu, ali koju je
pronašao kada je imao jedanaest godina te je ludo zavolio. Ne samo zato što
je instrument ležao tamo i kao da je čekao na njega. Osjećao je da je rođen da
je svira.
Osnovne akorde i harmonije naučio je vrlo brzo te je otkrio da pjesme s
radija može skinuti nakon što bi ih samo jednom čuo. Dugo je svirao
repertoar uobičajen za momka njegove generacije: “Tush” ZZ-Topa, baladu
“Still Loving You” grupe The Scorpions, “Money for Nothing” Dire Straitsa
i ostale klasične rock pjesme. Ali onda se nešto dogodilo. Jednoga hladnog
jesenskog dana iskrao se iz štaglja. Imao je četrnaest godina, a škola mu je
tada bila pravi pakao. Učio je i pamtio vrlo brzo, ali nije imao strpljenja
slušati učitelje. Buka i metež oko njega smetali su mu te je neprestano čeznuo
za mirom i tišinom na imanju, premda je mrzio duge dane pune posla. Bježao
je što je češće mogao, da bi pronašao vrijeme za sebe.
A taj dan - upravo je bilo prošlo pola šest - ušao je u kuhinju i upalio
radio, na kojem su svirali nešto patetično i dosadno. Zatim se mašio dugmeta
za promjenu frekvencije i naišao na P2, drugi program Švedskog radija. Taj
program nikada nije slušao.
Uglavnom je vjerovao da ga slušaju stari prdonje, a to što je čuo samo je
potvrđivalo njegove predrasude. Puštali su iritantni klarinetski solo. Zvučao
je poput bijesne ose ili signala za uzbunu.
Ali nastavio je slušati i onda se nešto dogodilo. Zasvirala je gitara,
nesigurna, ali zaigrana gitara. Zadrhtao je. Prostoriju je preplavilo nešto novo,
osjećaj pobožnosti i zgusnutosti, a on je postao sasvim prisutan. Nije čuo više
ništa, nikakve zvukove, braću koja su se svađala i psovala, nikakve ptice,
traktore ili udaljene automobile, pa čak ni korake koji su se približavali.
Samo je stajao tamo, obavijen iznenadnom i neočekivanom srećom,
pokušavajući pojmiti zašto se ovi tonovi razlikuju od ostalih koje je čuo i
zašto su ga toliko snažno dirnuli. Zatim su ga zaboljeli korijen kose i vrat.
“Lijenčino vražja, misliš da nisam primijetio da cijelo vrijeme izbjegavaš
posao?”
Bio je to Sten. Vukao ga je za kosu, derao se i psovao. No Daniel to jedva
da je primijetio. Bio je fokusiran na jednu jedinu stvar: da pjesmu čuje do
kraja! Glazba kao da mu je pokazala nešto novo i nepoznato, bogatije i veće
od života kojim je do tada živio. Iako nije znao tko je to svirao, pogledom je
fiksirao stari zidni sat iznad kaljeve peći dok ga je Sten odvlačio iz kuhinje.
Točno vrijeme bilo je vrlo važno te je sutradan u školi posudio telefon i
nazvao Švedski radio.
Nikad dotad nije učinio ništa slično. Nedostajali su mu poduzetnost i
samopouzdanje. On je bio momak koji ne bi dizao ruku u razredu ni kada bi
znao točan odgovor te se pred ljudima iz grada oduvijek osjećao ništavan,
posebno ako su se bavili nečim toliko glamuroznim kao što su bili radio ili
televizija. No ipak ih je nazvao te su ga prespojili izvjesnom Kjellu Branderu
u redakciji za džez. Glasom koji je pucao upitao ga je koju su to pjesmu
puštali sinoć, malo nakon pola šest. Za svaki je slučaj dio pjesme i
otpjevušio.
“Vidi, vidi. Sviđa li ti se pjesma?”
“Da”, odgovorio je.
“Imaš dobar ukus, mladiću. Bila je to pjesma ‘Nu ages’ Djanga
Reinhardta.”
Daniel, kojeg dotad nikada nitko nije oslovio mladiću, zamolio ga je da
mu slovka ime te ga je još nervoznije upitao:
“A tko je to?”
“Ja bih rekao jedan od najboljih gitarista na svijetu. A svoje je
solodionice svirao samo dvama prstima.”
Poslije Daniel više nije bio siguran što mu je Kjell Brander tada ispričao,
a što je sam nakon toga saznao. Ali postupno je razumio da iza toga što je čuo
postoji priča koja je pjesmi samo povećala vrijednost. Django je bio
siromašan, odrastao je u Liberchiesu u Belgiji i često je krao kokoši da bi
preživio. Gitaru i violinu svirao je od malih nogu te su ga smatrali velikim
talentom. Kada je imao osamnaest, u kamp-kućici u kojoj je živio sa ženom
prevrnuo je svijeću te se zapalilo njezino papirnato cvijeće - ona je
preživljavala prodajući ga. Django je bio teško ozlijeđen i dugo nitko nije
očekivao da će opet biti u stanju svirati, pogotovo nakon što više nije mogao
upotrebljavati dva prsta na lijevoj ruci. Ali svejedno je razvio novu tehniku
sviranja, nastavio se razvijati i postao svjetski poznati, kultni gitarist.
No Django je prije svega bio Ciganin, odnosno Rom, kako se to sada
kaže. I Daniel je bio Rom. Pripadao je tom nomadskom narodu. A to je
saznao na najteži mogući način - time što su ga uvijek isključivali iz društva i
nazivali ga Cigićem. Ni na trenutak nije pomislio da bi to moglo biti išta
drugo osim velike sramote. Ali Django ga je natjerao da na svoje podrijetlo
gleda s novim ponosom te je razmišljao ovako: možda jesam drugačiji, ali to
se sigurno može preokrenuti na dobro. Ako je Django postao najbolji na
svijetu s invalidnom rukom, onda čak i Daniel može postati poseban.
Pozajmivši novac od jedne djevojčice iz razreda, kupio je ploču s
kompilacijom Djangovih pjesama i naučio sve njegove klasike, “Minor
Swing”, “Daphne”, “Belleville” i “Djangology”, sve njih, te je u tili čas
promijenio svoj stil sviranja. Ostavio se svojeg bluza i umjesto toga svirao
arpeggio u molskom sekstakordu, solodionice u smanjenim akordima i
velikome molskom septakordu, a njegova strast svakim je danom sve više
rasla. Vježbao je sve dok mu vrhovi prstiju nisu otvrdnuli - i to sa žarom koji
nije jenjavao čak ni kada je spavao. Sanjao je da svira. Ni na što drugo nije
mislio te bi svaki slobodni trenutak trčao u šumu, sjeo na kakav kamen ili
panj i satima improvizirao. Stalno je upijao novo znanje i nove utjecaje, ne
samo od Djanga već i od Johna Scofielda, Pata Methenyja i Mikea Sterna,
velikih suvremenih džez-gitarista.
 No njegov odnos sa Stenom pogoršavao se istim tempom. “Misliš da si
nešto posebno, ha? Ma ti si samo obično malo govno”, pljucao je Sten kad
god bi stigao i govorio da Daniel “uvijek nosom para oblake”. Daniel, koji se
oduvijek osjećao manje vrijedan i ništavan, njegove riječi nije mogao
shvatiti. Stenu se pokušavao dodvoriti koliko god je mogao iako nije htio ni
mogao prestati svirati. Uskoro ga je ovaj počeo šamarati. Također ga je
udarao i stisnutim šakama, a braća bi mu se ponekad pridružila. Udarali su ga
u trbuh i po rukama te ga plašili reskim zvucima, metalom kojim bi škripali
po metalu ili bi lupali poklopcima lonaca. Daniel je počeo mrziti rad na
njivama jer je stravično patio, posebno ljeti, kada to nije mogao izbjeći, a
trebali su gnojiti, orati i sijati.
Ljeti su dječaci često radili od ranog jutra do kasne večeri. Daniel je
dirinčio kako bi ga opet zavoljeli i prihvatili, a dogodilo se da je u tome i
uspio. Navečer je braći rado svirao pjesme koje bi oni htjeli, a ponekad je
primio i pljesak te je zaslužio i određeni status. Svejedno je bio svjestan da
im je teret. Jer je stalno izmicao od posla.
Jedno poslijepodne kada ga je sunce pržilo po vratu, izdaleka je začuo
pjesmu kosa. Tada je imao šesnaest godina. Te je jeseni trebao krenuti u
drugi razred gimnazije i već je tada sanjario o danu kada će napuniti
osamnaest, postati punoljetan i pobjeći daleko odande. Planirao se prijaviti na
prijamni za Glazbenu akademiju ili pokušati pronaći posao kao džez-
glazbenik i raditi jako predano i ambiciozno da bi jednog dana dobio priliku
da snimi ploču. Sanjario je i danju i noću. U drugim prilikama, kao, recimo,
ovoj, začuo bi zvukove iz prirode, koji bi ga kao da je na kakvoj uzici odvukli
od polja.
Kosu je odzviždao odgovor, varijaciju ptičjeg pjeva koji se u njegovoj
glavi razvio u melodiju. Prsti su mu se pomicali po nevidljivoj gitari te se
odjednom stresao. Poslije će, kao odrastao, često čeznuti za tim trenucima
kada mu se činilo da će nepovratno izgubiti nešto vrlo bitno ako odmah ne
bude sjeo da sklada. Ništa ga na ovome svijetu u tim trenucima nije moglo
spriječiti da se izgubi i maši gitare. Još uvijek se sjećao zabranjenog
uzbuđenja koje je osjetio u prsima kada se bos i u prevelikom kombinezonu s
gitarom u ruci iskrao do šumskog jezerca Blackastjarnena, sjeo na stari mol te
stao zviždati melodiju i pratiti je na gitari. Bili su to predivni trenuci. Uvijek
će ih se tako sjećati.
Ali nije dugo trajalo. Koji brat vjerojatno ga je vidio i tužio. Tamo se
pojavio Sten, u kratkim hlačama, gol do pojasa i ljut kao pas, a Daniel nije
znao bi li mu se ispričao ili otrčao odande, te je oklijevao mrvicu predugo.
Sten je uhvatio gitaru i istrgnuo mu je iz ruku toliko snažno da je pao
unatraške i ozlijedio lakat. Nije se ozbiljno ozlijedio. Pad je bio prilično
komičan jer je zalamatao rukama. Ali u Stenu je nešto puklo. Ustao je
zajapuren i lupio gitarom u mol. Nakon toga je izgledao šokirano - kao da baš
nije shvaćao što je učinio. Ali to nije bilo toliko važno.
Danielu se učinilo kao da mu je iz tijela izvađen vitalni organ te je vikao
“svinjo” i “glupane”, riječi koje Stenu nikada prije nije uputio. Zatim je
pretrčao livade, uletio u kuću, natrpao u ranac svoje ploče i nešto odjeće i
nestao s imanja.
Došao je do Autoceste E4 i po njoj hodao satima, sve dok ga do Gavlea
nije odbacio jedan tegljač. Zatim je nastavio prema jugu, spavao po šumama,
krao jabuke i šljive te jeo šumsko voće koje bi pronašao. Jedna starija
gospođa koja ga je odbacila do Sodertaljea dala mu je sendvič sa šunkom.
Mladić koji ga je odvezao do Jönköpinga častio ga je ručkom, a kasno
navečer 22. srpnja stigao je u Goteborg. Tamo je nekoliko dana poslije u luci
dobio nadničarski posao na crno, a nakon šest tjedana, tijekom kojih u
principu jedva da je nešto pojeo te je ponekad spavao po stubištima u
stambenim zgradama, kupio je novu gitaru, ne Selmer Maccaferri - Djangovu
gitaru o kojoj je sanjao - već rabljeni Ibanez.
Odlučio se prijaviti za mornara i otputovati u New York. Ali nije išlo tako
lako kao što je o tome čuo i čitao. Nije imao putovnicu ni vizu, a na
brodovima nije mogao raditi dovijeka, čak ni kao čistač. Jedne rane večeri
kada je završio posao, na pristaništu ga je čekala neka žena. Zvala se Ann-
Catrine Lidholm, bila je pretila i odjevena u ružičasto te je imala prijazne oči.
Rekla je da radi kao socijalna radnica i da je primila poziv o njemu, a tada je
saznao da ga traže, da su prijavili da je nestao, pa je nevoljko pošao s njome
do socijalne službe na glavnom gradskom trgu Jarntorgetu.
Ann-Catrine mu je objasnila da je telefonski razgovarala sa Stenom, koji
je na nju ostavio dobar dojam, što je samo pojačalo Danielove sumnje.
“Nedostaješ mu”, rekla je.
On joj je odgovorio “gluposti” i rekao da se tamo ne može vratiti. Tukli bi
ga. Život bi mu se pretvorio u pakao, a onda ga je Ann-Catrine pustila da
priča. Nakon toga mu je ponudila nekoliko mogućnosti. Nijedna nije bila
dobra. Rekao joj je da se može pobrinuti za sebe - da se ona za njega ne treba
brinuti. Ann-Catrine mu je rekla da je premlad i da su mu potrebni podrška i
savjetovanje. Tada su mu pali na pamet ljudi iz Stockholma, kako ih je
potajno zvao. Ljudi iz Stockholma bili su psiholozi i liječnici koji su ga
posjećivali svake godine kada je bio dijete te su ga mjerili, vagali, razgovarali
s njime i mnogo toga bilježili, ali mu i davali testove, sve moguće testove.
Nikada mu se nisu pretjerano sviđali. Ponekad je nakon njih plakao i
osjećao se osamljeno, sjećajući se svoje majke i života koji s njome nikada
nije dobio. Ali s druge strane, nije ih mrzio. Smiješili su mu se, hvalili ga,
nazivali ga pametnim i vrijednim. U biti, nikada mu nisu rekli ništa loše. A ti
mu posjeti nisu bili nimalo čudni. Smatrao je prirodnim da vlasti žele znati
kako mu je u skrbničkoj obitelji te mu nije smetalo da o njemu pišu u
dnevnicima i zapisnicima. Na to je gledao kao na znak da usprkos svemu
ipak nešto vrijedi. Ponekad je, ovisno o tome tko bi došao, na posjete gledao
kao na dobrodošle prekide od posla na imanju, posebno poslije kada su se
ljudi iz Stockholma zainteresirali za njegovu glazbu i snimali ga kako svira
gitaru. Nekoliko je puta, kada mu se učinilo da su se zaprepastili te se
međusobno došaptavali, poslije sanjario da su filmovi završili u rukama
agenata ili direktora diskografskih kuća.
Psiholozi i liječnici - često ne isti - uvijek su se predstavljali imenom i o
njima nije znao ništa. Osim o jednoj ženi, koja mu je, vjerojatno pogreškom,
jednog dana stisnula ruku i predstavila se svojim punim imenom i
prezimenom. Ali nje se nije sjećao samo zato. Očarala ga je, ne samo zbog
svojih oblina, duge crvenkastoplave kose i potpetica koje nikako nisu bile
prikladne za mekane staze oko kuće. Ta mu se žena smiješila kao da joj se
doista sviđa. Zvala se Hilda von Kanterborg, nosila je dekoltirane bluze i
imala velike oči i krupne crvene usne koje je ljubio u svojim maštarijama.
Nje se sjetio toga dana u socijalnoj službi u Goteborgu kada je rekao da
želi obaviti telefonski razgovor. Dali su mu telefonski imenik Stockholma te
ga je nervozno listao. Nakratko je pomislio da joj je ime bilo lažno, što je
također bilo i prvi put da se bavio mišlju da ljudi iz Stockholma nisu bili
samo službenici u švedskoj birokraciji. Ali u imeniku je ipak pronašao
njezino ime pa je birao njezin broj. Nitko se nije javio, ali je ostavio poruku.
Kada se sutradan nakon noći provedene u prihvatilištu za beskućnike
vratio, dočekala ga je njezina poruka u kojoj mu je ostavila drugi broj
telefona. Na taj se javila. Doimala se sretno što ga čuje. Odmah mu je bilo
jasno da zna da je pobjegao s imanja. Rekla mu je da joj je “vrlo žao” i
nazvala ga “izuzetno darovitim”. Osjetio se nevjerojatno osamljenim te je
suzbio nagon za plačem.
“Pomogni mi”, rekao je.
 Ona je odgovorila:
“Dragi Daniele, učinila bih bilo što. Ali mi se ne smijemo miješati, mi
samo promatramo.”
Daniel će se tom odgovoru tijekom idućih godina stalno vraćati, a on će
pridonijeti i tome da si stvori novi identitet koji će svim snagama štititi. No
tada je osjetio duboku nelagodu te je ispalio: “Što, kako to misliš?” Hilda je
postala očito nervozna. Počela je razgovarati o drugim stvarima - o tome da
mora završiti gimnaziju i da ne smije donositi prenagljene odluke. On je
rekao da samo želi svirati gitaru. Hilda von Kanterborg rekla mu je da može
studirati glazbu. Odgovorio joj je da želi na more, a zatim i do New Yorka da
tamo svira po džez-klubovima. Ona ga je od toga odlučno odgovarala. Ne u
tvojoj dobi i ne u takvim uvjetima, rekla je.
Nakon što su razgovarali nadugo i naširoko sve dok Ann-Catrine i ostali
socijalni radnici nisu postali nestrpljivi, obećao je razmisliti o tome. Rekao je
da se nada da će je opet vidjeti. Ona mu je rekla da se nada da će opet vidjeti
njega. Ali to se nikada nije dogodilo. Više je nikada neće vidjeti, niti će imati
vremena da razmisli o svojoj budućnosti.
Spomenuo je da hoće na more i svirati u New Yorku te su se odjednom, a
da ni sam nije znao kako ni odakle, pojavili ljudi koji su mu pomogli da
dobije putovnicu, vizu i namještenje kao konobar i pomoćnik u kuhinji na
teretnom brodu brodarskog društva Wallenius. Brod ga je trebao odvesti ne
do New Yorka, već do Bostona. A na jednoj poruci, spajalicom pričvršćenoj
na njegov ugovor, plavom kemijskom olovkom bilo je napisano: Berklee
College of Music, Boston, Massachusetts. Sretno! H.
Život mu od tada više nikada nije bio isti. Postat će američki državljanin i
nadjenuti si ime Dan Brody, proživjeti mnogo fantastičnih i divnih stvari, ali
će se uvijek u dubini duše osjećati osamljeno i izdano. Doduše, na početku
svoje karijere bio je blizu da se probije. Jednog dana kada je imao samo
osamnaest godina, svirao je u džez-klubu Ryles na Hampshire Streetu u
Bostonu i izveo solažu koja je istodobno odsvirana u Djangovu duhu, ali bila
i nešto drugačije i novo, te je publikom prostrujio žamor. Počeli su ga
spominjati te se susretao s menadžerima i predstavnicima glazbenih
kompanija. Ali smatrali su da mu nešto nedostaje, možda hrabrosti i
samopouzdanja. Uvijek bi negdje pred kraj puklo i čitav će život ostati u sjeni
manje talentiranih, ali poduzetnijih glazbenika. On će se morati zadovoljiti
životom u sjeni i postati čovjek koji sjedi iza glavne zvijezde. Nešto mu je
nedostajalo, a njemu će sve više nedostajati žar s kojim je svirao onog dana
na molu na šumskom jezercu.

Lisbeth je pronašla nekoliko većih registara pokreta ruku - koje su rabili u

svrhu medicinskog istraživanja i za razvoj robota - a koje je prenijela u
duboku neuralnu mrežu Hakerske republike. Radila je toliko naporno da je
zaboravila jesti i piti, iako je bilo vrlo vruće. Naposljetku je podigla pogled
od računala i otpila gutljaj, ali ne vode, koja joj je bila potrebna. Pila je viski
Tullamore Dew.
Čeznula je za alkoholom. Čeznula je i za seksom, za sunčevom svjetlosti,
lošom hranom, mirisom mora, žamorom u barovima i osjećajem slobode. Ali
za sada se zadovoljila viskijem. Neće škoditi ako bude mirisala kao
ispičutura, pomislila je. Od alkoholičara nitko ne očekuje mnogo. Pogledala
je na Riddarfjärden i sklopila oči. Onda ih je opet otvorila, protegnula se i
ostavila da algoritmi neuralne mreže rade svoje i uvježbaju se te je otišla u
kuhinju i u mikrovalki podgrijala gotovu pizzu. Zatim je opet nazvala Anniku
Giannini.
Anniku njezini planovi baš i nisu oraspoložili. Odlučno ju je od njih
odgovarala, ali kada u tome nije uspjela, rekla joj je da bi osumnjičenoga
mogla snimiti, ali ništa više. Preporučila joj je da stupi u kontakt s imamom
Hassanom Ferdousijem. On bi joj mogao pomoći oko “humanijih aspekata” u
slučaju. Lisbeth taj savjet nije poslušala. Ali to nije bilo toliko bitno. Annika
je imama kontaktirala umjesto nje te ga također poslala u Vallholmen.
Lisbeth je pak jela pizzu, pila viski i hakirala Mikaelovo računalo.
Napisala mu je:
KOD KUĆE. PUSTILI ME DANAS.
HILDA VON JE HILDA VON KANTERBORG. PRONAĐI JE.
PROVJERI TAKOĐER I DANIELA BROLINA. ON JE GITARIST,
JAKO DOBAR. JA IMAM DRUGOG POSLA. ČUJEMO SE.

Mikael je pročitao njezinu poruku, razveselio se što su je pustili te ju je

pokušao nazvati. Nije mu se javila, pa je opsovao i razmislio o njezinoj
poruci. Znači, znala je da je Hilda von Hilda von Kanterborg? Što to znači?
Poznaje ju? Ili je informaciju hakirala? Pojma nije imao. Ali jedno je bilo
sigurno: nije mu trebala reći da pronađe Hildu von Kanterborg. Na to je bio
usredotočen već dosta dugo.
 Ali zato nije uspio saznati kako je taj Daniel Brolin sa svime time
povezan. Na internetu je pronašao sve žive Daniele Broline, ali nijednoga
gitarista, pa čak ni glazbenika koji se tako zvao. Možda se nije dovoljno
potrudio. Bio je preduboko uvučen u druge stvari.
A počelo je večer prije s člankom koji mu je sestra Hilde von Kanterborg
preporučila. U vezi s tim ništa nije bilo čudno. Na prvo čitanje doimao se
prilično općenit te kao da ne sadržava ništa ekskluzivno ili vruće. Tema je
bila klasična - naslijeđe i utjecaj okoline. Što nas to zapravo kao osobe
oblikuje?
Hilda von Kanterborg - pod pseudonimom Leonard Bark - pisala je o
onome što je Mikaelu bilo već dobro poznato: da je to pitanje već odavna
politizirano. Ljevica je, dakako, htjela da čovjekov životni put određuju
društveni čimbenici, dok je desnica zastupala snagu gena.
Hilda von Kanterborg politizaciju je smatrala nesretnom te je upozorila da
se znanost uvijek gubi kada se vodi ideološkim ciljevima ili pustim željama.
Uvod je odisao anksioznošću, kao da će tekst uskoro formulirati nešto
šokantno. No članak je bio vrlo uravnotežen, iako je polemizirao protiv
starijih marksista i psihoanalitičara dokazujući da nasljedni čimbenici
oblikuju našu ličnost daleko više nego što su znanstvenici i javnost u
šezdesetima i sedamdesetima to smatrali.
Ali esej nije sadržavao ništa determinističko, ništa o tome da bi nam geni
predodređivali sudbinu, jedino što se spominjalo da određene osobine, poput,
recimo, naše inteligencije - naše kognitivne sposobnosti - sadržavaju snažnu
nasljednu komponentu, prije svega u odrasloj dobi. Ali većinom se tvrdilo da
na nas podjednako utječu i geni i okolina, a to je uglavnom bilo ono što je
Mikael i očekivao.
No jedna stvar ipak ga je iznenadila. Tekst je tvrdio da čimbenici okoline
koji nas oblikuju nisu oni za koje je on mislio da utječu na nas: dakle ne
uvjeti u kojima smo odrastali, kakvi su nam bili roditelji ili kako su nas
odgojili. Hilda von Kanterborg pisala je da su majke i očevi često uvjereni da
su za razvoj svoje djece presudni upravo oni. “Ali samo si laskaju.”
Ono što određuje našu sudbinu prije je, tvrdila je Von Kanterborg, ono
što je ona nazivala našom jedinstvenom okolinom - ono što ne dijelimo ni s
kime, čak ni s vlastitom braćom. To je okolina koju tražimo i koju sami
stvaramo, na primjer kada pronađemo nešto što nas veseli, fascinira i vodi u
određenom smjeru, možda, recimo, kada je autorica članka odgledala film Svi
predsjednikovi ljudi te ju je spopala intenzivna želja da postane novinarka.
 Naslijeđe i okolina neprestano surađuju, pisala je Von Kanterborg. A mi
tražimo događaje i aktivnosti koji stimuliraju naše gene i potiču ih da se
razviju te bježimo od onoga što nas plaši ili nam izaziva nelagodu. A upravo
je to, a ne nekakve općenite okolnosti, ono što oblikuje našu ličnost. Kulturni
i financijski uvjeti daju nam, naravno, različite mogućnosti da razvijemo
vlastiti dar te, naravno, od okoline nasljeđujemo vrijednosti i način
razmišljanja. Ali najviše nas oblikuju iskustva i doživljaji koje ne dijelimo ni
s kime, koji se površinski ne moraju vidjeti, ali koji tijekom vremena postaju
izuzetno značajni te nas korak po korak usmjeruju u životu.
Von Kanterborg je svoje zaključke temeljila na nizu studija, između
ostaloga na MISTRA-i, Minnesota Study of Twins Reared Apart, studiji o
razdvojenim blizancima iz Minnesote, kao i na istraživanjima koja je proveo
Švedski registar blizanaca u Institutu Karolinška. Jednojajčani blizanci,
također i monozigotni blizanci, imaju načelno jednaku gensku strukturu. Zato
su idealni za proučavanje u cilju razumijevanja značenja naslijeđa i okoline.
Širom svijeta postoji na tisuće jednojajčanih blizanaca koji su odrasli
razdvojeno, zato što su ih jedno ili oboje dali na posvajanje ili zato što su ih
nesretnim slučajem zamijenili u rodilištu. Često su to bile srcedrapateljne
ljudske sudbine. Ali takvi su slučajevi znanstvenicima također pružili priliku
da proučavaju značenje naslijeđa i okoline za naš razvoj.
Skupine jednojajčanih blizanaca razdvojenih pri rođenju usporedili su s
blizancima odraslima zajedno te s dvojajčanim blizancima - jer oni dijele
polovinu svojeg DNK-a - a koji su također bili razdvojeni pri rođenju ili
odrasli zajedno. Von Kanterborg je pisala da su sve studije došle do približno
istog zaključka: nasljedni čimbenici oblikuju našu ličnost zajedno s našom
specifičnom okolinom.
Mikael je vrlo lako mogao rezultatima postaviti kritičke suprotne
hipoteze, kao i vidjeti poteškoće u interpretaciji empirijskog materijala. Ali
ipak ih je općenito gledajući smatrao vrlo zanimljivima. Povrh toga je
pročitao dvije više ili manje fantastične priče o jednojajčanim blizancima
odraslima u različitim obiteljima, a koji su se upoznali tek u odrasloj dobi te
frapirali svojom sličnošću, ne samo izgledom već i ponašanjem. Između
ostaloga pročitao je i članak o takozvanim blizancima Jim iz Ohia u SAD-u
koji su ne znajući za drugoga obojica lančano pušila cigarete Salem, grizla
nokte, patila od teških glavobolja, u garaži se bavila tesarstvom, svoje pse
nazvala Toy, dvaput se ženila, i to ženama istoga imena, svoje sinove nazvala
James-Allen i tko zna što još sve ne.
 Bilo mu je jasno zašto senzacionalistički tisak pada na takve stvari. Ali on
za to nije davao ni pet para. Znao je koliko je bilo lako slijepo pratiti sličnosti
i slučajnosti - koliko se senzacionalizam i neobično uvijek zapaze nauštrb
običnoga, a koje možda upravo zbog snage svoje običnosti o stvarnosti
govori nešto više i važnije.
Mikael je ipak shvatio da je taj niz istraživanja na blizancima predstavljao
svojevrsnu promjenu paradigme u epidemiologiji. Znanstvena zajednica
počela je više vjerovati u gene i njihovu moć te njihovu intrigantnu međuigru
s okolinom. Prije, a posebno u šezdesetima i sedamdesetima, više se
vjerovalo u utjecaj društvenih čimbenika na našu ličnost. Na mnoge su
znanstvenike tada utjecale velike ideologije tog doba te su bili uvjereni da
možemo postati bilo što. Kružio je niz više ili manje mehaničkih uvjerenja o
čovjeku. Smatralo se da određena okolina u djetinjstvu ili odgoj gotovo po
sili prirodnog zakona mogu stvoriti određenu vrstu ličnosti, a mnogi su
sanjali da će to moći i znanstveno potvrditi te možda i shvatiti kako možemo
stvoriti bolje i sretnije ljude. To je bio i razlog što su tada započeli toliko
mnogo istraživanja na blizancima, čak i neka koja je Hilda von Kanterborg
neodređeno opisala kao “namjerna i radikalna”.
Upravo je ovdje negdje Mikael nastavio pretraživati temu. Pojma nije
imao je li na pravom tragu. Ali nastavio je kopati dalje, između ostaloga i
kombinirajući riječi “namjerna i radikalna” s istraživanjima na blizancima. I
tada je naišao na ime Roger Stafford.
Roger Stafford bio je američki psihoanalitičar i psihijatar te profesor na
Yaleu. Blisko je surađivao s Freudovom kćerki Annom te su ga opisivali kao
karizmatičnog i šarmantnog. Mikael ga je našao na slikama s Jane Fonda,
Henryjem Kissingerom i Geraldom Fordom. Kretao se u visokom društvu te
je i sam nalikovao na filmsku zvijezdu.
Ali Stafford je bio najpoznatiji po nečemu daleko manje laskavom, a što
je imalo veze upravo s “namjernim i radikalnim”. Washington Post otkrio je
u rujnu 1989. da je Stafford krajem šezdesetih uspostavio bliske veze s pet
predstojnica posvojiteljskih agencija u New Yorku i Bostonu. Tri žene bile su
psihologinje, a s dvije je započeo i ljubavničku vezu. Vjerojatno ne iz
iskrenih pobuda sa svoje strane. No to pak u biti i nije bilo potrebno. Stafford
je na svojem području tada slovio kao veliki autoritet. Po nekoliko njegovih
knjiga nalazilo se u svakom posvojiteljskom uredu. U jednoj od njih,
nazvanoj Egoistično dijete, tvrdio je da su jednojajčani blizanci sretniji i da
postaju samostalniji ako odrastu bez svojeg blizanca. Poslije će se pokazati
da za taj zaključak nema nikakvih temelja, ali tada je dominirao među
terapeutima na američkoj istočnoj obali, a predstojnice su rekle da su mu
imale razloga vjerovati.
S njime su sklopile dogovor da će mu javiti ako se pojave blizanci za
posvajanje. Zatim bi ih davale na posvajanje u dogovoru sa Staffordom.
Ukupno je bilo četrdesetšestero nedonoščadi, dvadeset osam jednojajčanih i
dvanaest dvojajčanih blizanaca. Nijedna od posvojiteljskih obitelji nije znala
da im sin ili kći negdje imaju blizanca ili blizankinju. No roditelji su se
obvezali da Stafford i njegov tim jednom godišnje djecu pregledaju i testiraju
im osobnost. Rekli su im da je to za dobrobit njihove djece.
Tvrdilo se da su roditelje izabrali vrlo pomno. Svašta se tvrdilo. Ali
očigledno su posrijedi bili drugačiji interesi. Jedna predstojnica - žena po
imenu Rita Bernard - vrlo je rano uvidjela i smatrala čudnim što je Stafford
blizance davao na posvajanje roditeljima koji su bili vrlo različiti - po
društvenom statusu, obrazovanju, vjerskoj pripadnosti, temperamentu,
osobnosti, nacionalnosti i odgojnim uvjerenjima. Rekla je da Stafford nije
imao na umu dobrobit blizanaca, već je htio provoditi vlastito istraživanje o
naslijeđu i okolini.
Stafford nije nijekao da provodi znanstveno istraživanje i vodi bilješke.
Njemu se to činilo kao izvanredna mogućnost da bolje razumije kako se naša
ličnost oblikuje. Rekao je - u naletu oholosti i samoobrane - da će njegov rad
postati “neprocjenjiv znanstveni resurs”. Ali snažno je nijekao da mu na umu
nije dobrobit djece te je zbog narušavanja “osobnog integriteta” odbijao
objaviti svoj materijal. Donirao ga je Yaleovu Centru za istraživanje djece
pod uvjetom da ga objave tek 2078., kada svi sudionici budu mrtvi. Rekao je
da ne želi eksploatirati živote blizanaca.
To je, dakako, zvučalo vrlo plemenito, ali nije nedostajalo ni kritičara koji
su tvrdili da je materijal stavio pod oznaku tajnosti jer rezultati nisu ispunili
njegova očekivanja. Većina se slagala da eksperiment nije bio etičan te da je
Stafford blizance lišio radosti zajedničkog odrastanja. Jedan kolega psihijatar
s Harvarda njegov je pokus čak usporedio s pokusima na blizancima koje je u
Auschwitzu provodio Joseph Mengele. Stafford mu je uzvratio divljački i
ponosno, i to s dvoje ili troje odvjetnika, te je debata ubrzo minula. Rogera
Stafforda nakon njegove su smrti 2001. sahranili pompozno, a sahrani su
prisustvovale mnoge poznate ličnosti. U tisku i stručnim časopisima napisali
su mu lijepe nekrologe. Činilo se da mu pokus nije bitno narušio ugled,
možda i zato što su tako brutalno razdvojena djeca potjecala iz nižih
društvenih slojeva.
Tako je to onda bilo, to je Mikaelu bilo već odavno poznato. Etničke i
druge manjine izlagalo se nasilju u ime znanosti i boljeg društva i za to nitko
nije odgovarao. Zato je Mikael - za razliku od mnogih drugih - odbijao na
Staffordov eksperiment gledati kao na izolirani slučaj. Priču je dodatno
istražio te je otkrio da je Roger Stafford u sedamdesetima i osamdesetima
posjećivao Švedsku. Pronašao je slike na kojima je bio u društvu vodećih
domaćih psihoanalitičara i sociologa: Larsa Malma, Birgitte Edberg, Liselotte
Ceder i Martina Steinberga.
Tada Staffordov eksperiment s blizancima još nije bio poznat te je
Švedsku možda posjećivao i iz drugih razloga. Ali Mikael je nastavio kopati.
Naravno da je sve vrijeme mislio na Lisbeth. I ona je bila blizankinja,
dvojajčana blizankinja noćnoj mori od sestre, Camilli. Znao je da su je vlasti
pokušavale ispitivati kao malu i da je to mrzila. Sjetio se i Lea Mannheimera,
njegova visokoga kvocijenta inteligencije i iskaza Ellenor Hjort da je možda
bio romskog podrijetla, kao i da je Malin rekla da više nije ljevak. Više mu se
to nije činilo nerazumno, upravo suprotno.
Naišao je na medicinski fenomen koji je tu promjenu mogao objasniti te
se udubio u članak u časopisu Nature koji je objašnjavao zašto se oplođeno
jaje u maternici dijeli te iz njega nastaju jednojajčani blizanci. Nakon toga je
ustao od radnog stola pa kao oduzet stajao minutu ili dvije i mrmljao si u
bradu. Potom je nazvao Lottu von Kanterborg i rekao joj što misli. Odnosno,
bolje rečeno: što nagađa. Svoju novu i bezočnu sumnju predstavio je kao
činjenicu.
“Ali to nije normalno”, rekla je ona.
“Znam. Ali zamolite Hildu da mi se javi, molim vas. Recite joj da je
situacija kritična.”
“Obećavam”, rekla je Lotta von Kanterborg.

Mikael je otišao spavati stavivši mobitel na noćni ormarić. Ali nitko ga nije
nazvao. Svejedno jedva da je oka sklopio i sada je, idući dan, opet sjedio za
računalom. Proučavao je ljude koje je Roger Stafford sreo u Švedskoj te je na
vlastito iznenađenje naišao i na Holgera Palmgrena. Holger je s profesorom
sociologije Martinom Steinbergom prije više od dvadeset godina radio na
jednom slučaju. Mikael nije vjerovao da je to bitno - Stockholm je ipak mali
grad. Svi stalno nalijeću jedni na druge.
No ipak je pribilježio adresu i broj telefona Martina Steinberga te
nastavio kopati po njegovoj prošlosti. Ali sada više nije bio toliko
koncentriran, bio je u velikoj dvojbi. Bi li Lisbeth poslao šifriranu poruku i
rekao joj što je pronašao? Ili da se suoči s Leom Mannheimerom i pokuša
shvatiti je li na pravom tragu? Popio je još jedan espresso te je odjednom
osjetio da mu nedostaje Malin. U tako kratko vrijeme usjekla se u njegov
život kao njegov prirodni dio.
Otišao je u kupaonicu i stao na vagu. Dobio je na težini te je odlučio
nešto poduzeti u vezi s tim, a također i ošišati se. Griva mu je stršala na sve
strane, pa je popravio kosu. Ali onda je ispalio “Ma, dovraga”, vratio se za
radni stol i nazvao Lisbeth, poslao joj mejl i SMS i u svojem joj posebnom
dokumentu na računalu napisao:
JAVI SE! MISLIM DA SAM PRONAŠAO NEŠTO!
Pročitao je poruku. Nešto mu je smetalo, a to je, naravno, bila riječ
mislim. Lisbeth nije voljela neodlučnost. Umjesto toga je napisao:
PRONAŠAO SAM NEŠTO, nadajući se da je u pravu. Zatim je otišao do
ormara, obukao izglačanu pamučnu košulju, spustio se na Bellmansgatan i
nastavio prema podzemnoj na Mariatorgetu.
Na peronu je izvadio svoje sinoćnje zabilješke i još ih jednom pročitao.
Obratio je pozornost na svoja pitanja i nagađanja. Je li poludio? Pogledao je
na digitalni zaslon iznad sebe i primijetio da vlak samo što nije stigao. Onda
mu je zazvonio mobitel. Bila je to vrlo uspuhana Lotta von Kanterborg.
“Nazvala me”, rekla je.
“Hilda?”
“Rekla je da to što ste rekli o Leu Mannheimeru nije normalno. Da ne
može biti istina.”
“Shvaćam.”
“Ali želi se naći s vama”, nastavila je. “Želi vam reći što zna. I ja u to
vjerujem. A nalazi se u... No možda to ne bih trebala reći putem telefona.”
“To je pametno.”
Predložio joj je da se odmah sastanu u jednom kafiću na Sankt
Paulsgatanu te je požurio uza stube.
 14. poglavlje

21. lipnja

JAN BUBLANSKI SJEDIO JE U staromodno namještenom stanu na

Aspuddenu i razgovarao s Maj-Britt Torell, ženom koja je posjetila Holgera
Palmgrena dva tjedna prije, kako je tvrdila Lisbeth Salander. Maj-Britt imala
je - vjerovao je Bublanski - vrlo dobre namjere. Ali nešto je s njom u vezi
bilo čudno. Ne samo da je nervozno prtljala oko kolača koji mu je ponudila
nego se i doimala zaboravno i neorganizirano, što je bilo vrlo čudno uzme li
se u obzir da je dugo radila kao liječnička tajnica.
“Ne znam što sam mu točno dala”, rekla je. “O toj sam djevojci čula
toliko mnogo, pa sam mislila da je došlo vrijeme da sve sazna - posebno
koliko su odvratno s njome postupali.”
“Znači, Palmgrenu ste dali originalne spise?”
“Moglo bi se reći. Ordinacija je već dugo zatvorena, a ja ne znam što se
dogodilo s ostalim dnevnicima. Ali ja sam bila u posjedu jednog dijela
dokumentacije koju mi je profesor Caldin dao u najdubljem povjerenju.”
“Dakle u tajnosti.”
“Moglo bi se to i tako reći.”
“Nagađam da je dokumentacija bila važna?”
“Vjerojatno jest.”
“Nemate li slučajno kopije ili ste ih možda skenirali?”
“Moglo bi se pretpostaviti da jesam, ali, nažalost...” Bublanski je utihnuo.
Smatrao da je to prikladni trenutak da umukne. Ali to je samo nagnalo Maj-
Britt da stane mrviti kolač na svojem tanjuru. Rečenicu nije dovršila.
“A jeste li možda...?”
“Što?”
“Primili izvjesni posjet ili telefonski poziv u vezi s tom dokumentacijom,
zbog čega ste sada malčice zabrinuti?”
“Naravno da ne”, odgovorila je Maj-Britt pomalo prebrzo, ali i nervozno,
a tada je Bublanski ustao.
Smatrao je da je za to nastupio pravi trenutak te ju je pogledao i uputio joj
svoj tipični sjetni osmijeh koji je na ljude što su se borili sa svojom savješću
ostavljao snažan dojam.
“Možda je onda bolje da vas ostavim na miru”, rekao je.
“Što stvarno?”
“Gospođo Torell, za svaki slučaj ću vam naručiti taksi i zamoliti vas da
sjednete u jedan fini kafić u centru. Mislim da je ovo toliko važno i ozbiljno
da vam je možda potrebno malo vremena da o svemu promislite.”
Pružio joj je svoju posjetnicu i vratio se do svojeg automobila.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Dan Brody - odnosno Daniel Brolin, kako se zvao prije nego što je
emigrirao - tog je dana svirao s kvintetom Klausa Ganza u džez-klubu
A-Trane u Berlinu. Prošle su godine. Napunio je trideset petu, svoju je
dugu kosu ošišao, maknuo naušnicu i počeo odijevati siva odijela.
Izgledao je poput kakvog činovnika, što mu je godilo. Smatrao je to
svojevrsnom životnom krizom.
Umorio se od putovanja i života na turneji. Ali nije vidio drugog
izlaza. Nije imao ušteđevine. Nije posjedovao ništa vrijedno, nikakav
stan, automobil, ama baš ništa, a prilika da se probije i postane bogat i
slavan davno je prošla, činilo se. Bilo mu je suđeno da bude u pozadini,
premda je često bio najvještiji glazbenik na pozornici te su ga stalno
unajmljivali, ali su mu zato i honorari bili niži. Nastupila su takva
vremena. Bilo je sve teže preživljavati kao džez-glazbenik, a možda više
nije ni svirao s istim žarom.
Nije prečesto vježbao. Ipak se provlačio kroz svirke te se često
osjećao nedovoljno stimulirano, posebno tijekom putovanja. Umjesto da
neprestano svira kao što je prije radio, čitao je. Gutao je knjige i
povlačio se od ostalih. Nije više podnosio bezvezan razgovor, a još
manje zveckanje i žamor u barovima. Jednostavno se osjećao bolje kada
je manje pio, a više se usavršavao. Postao je boem, ali mu je sve više
nedostajao običan život - žena i dom, posao na koji bi svaki dan išao,
zrnce sigurnosti.
 U svojem je životu iskušao svaku moguću drogu te iskusio mnogo
prolaznih ljubavnih veza. Ali kao da mu je nešto nedostajalo, pa je
bježao u svoju glazbu i osamljenost. Glazba mu je bila velika utjeha. No
ni to više nije djelovalo i počeo se pitati nije li u životu izabrao pogrešan
put. Možda je jednostavno trebao postati učitelj. Na svojoj staroj
glazbenoj akademiji, Berklee College of Music u Bostonu, doživio je
nešto vrlo potresno. Zamolili su ga da održi radionicu o Djangu
Reinhardtu, a on se prestravio.
Vjerovao je da pred ljudima ne može držati govore, da je to jedan od
razloga što glazbene kompanije u njega nisu htjele uložiti - da mu
nedostaje scenska karizma. No svejedno je pristao te se pripremio
nevjerojatno pomno. Uvjeravao se da će preživjeti samo ako se slijepo
bude pridržavao pripreme i ako bude svirao više nego što bude govorio.
Ali kada se naposljetku našao pred dvjesto studenata, ni to nije bilo
dovoljno. Klecala su mu koljena. Tresao se od treme, nije uspio reći ni
riječi te je tek nakon što je prošla čitava vječnost uspio procijediti:
“I tako sam, eto, sanjao da ću na svojoj staroj akademiji ispasti
nevjerojatno cool, a evo me kako stojim i drhtim kao lepeza!”
Nije to rekao kao šalu, već više kao očajničku istinu. Ali studenti su
se nasmijali i onda im je ispričao o Djangu i Stephaneu Grappelliju, o
Hot-kvintetu, alkoholizmu i nedostatku pisanih izvora. Odsvirao im je
“Minor Swing” i “Nuages” te varijacije solaža i rifova postajući sve
smioniji. Pravio je digresije, i komične i ozbiljne, i nastavio im pričati
kako je Django bio osuđen na neuspjeh. Tijekom Hitlerove vladavine
prijetilo je da će završiti u koncentracijskim logorima i Holokaustu kao i
ostali Romi, ali spasio ga je ni manje ni više već jedan nacist, časnik
Luftwaffe, koji je obožavao njegovu glazbu. Preživio je te je umro tek
tijekom šetnje od željezničke postaje Avon u Francuskoj, šesnaestog
svibnja 1953. Bio je velik čovjek, rekao je Dan. “Promijenio mi je
život”, a onda je nastao muk i nije znao što slijedi.
Ali trenutak potom dvoranom se razlegnuo zaglušujući pljesak.
Studenti su čak i ustajali i vikali, a on je otišao kući sretan i potresen.
To je nosio u sebi sve odonda, a ponekad bi, čak i tijekom ove
njemačke turneje, tu i tamo između pjesama ubacio koju repliku,
ispričao kakvu anegdotu da nasmije publiku, iako nije bio zvijezda. To
ga je često veselilo više od njegovih solaža, možda baš zato što je bilo
nešto novo.
 Ali razočaralo ga je što ga akademija nije opet pozvala. Zamišljao je
da su predavači i profesori razgovarali o njemu i govorili: On je pravi
čovjek da studentima usadi entuzijazam za glazbu. Ali novi pozivi nisu
došli, a on je bio suviše ponosan i suviše mlak da bi im se sam javio i
izrazio želju da se vrati. Čak nije bio ni svjestan da mu je to veliki
problem u životu: da mu nedostaje poduzetnosti u zemlji u kojoj je
poduzetnost pokretač i ključ uspjeha u društvu. Akademijina ga je šutnja
mučila, a on je postao utučen i introvertan te je svirao bez većeg
entuzijazma.
Bilo je devet i dvadeset navečer. Bio je petak osmi prosinca, a lokal
je bio dupkom pun. Publika je bila otmjenija nego obično, odjevena
ljepše i više snobovski, ali također i možda nonšalantnija i
nezainteresiranija. Vjerovao je da su to ljudi iz financijske branše.
Osjećalo se da imaju novca, a to ga je oneraspoložilo. U određenim
razdobljima zarađivao je dobro. Prvih godina provedenih u bijegu
nikada nije gladovao. Ali kada je imao novca, samo bi mu iscurio
između prstiju. Što se toga tiče, nikada nije imao discipline. A s ljudima
iz financijske branše nije imao dobrih iskustava. Znao je naletjeti na
ekipu s Wall Streeta koja bi se prema njemu odnosila kao prema posluzi.
Ma nek se jebu!
Odlučio je zanemariti publiku i usredotočiti se na glazbu, iako je
uglavnom svirao rutinski. Ali onda je nastupilo vrijeme za pjesmu
“Stella by Starlight”, koju je odsvirao na tisuće puta i u kojoj će
briljirati. Solirao je pretposljednji, upravo prije Klausa, te je zaklopio
oči. Pjesma je bila napisana u akordu Bb, ali umjesto da slijedi
progresiju dva-pet-jedan, igrao se gotovo posve izvan tonskih rodova te,
istini za volju, solaža nije bila izvrsna, ne sukladno njegovu standardu.
Ali, s druge strane, nije bila ni loša. Već kad je počeo, začuo je spontani
pljesak. Pogledao je publiku da im zahvali, a onda je vidio nešto čudno.
Mlada djevojka u elegantnoj crvenoj haljini i sa sjajnom zelenom
ogrlicom oko vrata intenzivno ga je promatrala. Bila je vitka i lijepa
plavuša šiljastih crta lica, nalik na lisicu. Doimala se bogato. Sigurno je
pripadala svijetu financija. Ali nije se činila nimalo nonšalantnom ili
nezainteresiranom. Zaveo ju je. Nije se sjećao da ga je ijedna žena ikada
prije gledala na taj način, pogotovo žena koju nikada nije vidio, a kamoli
neka iz viših društvenih slojeva. Ali ni to nije bilo najčudnije u vezi s
njezinim pogledom. Bila je to intimnost, nešto poznato i uzbuđujuće.
 Žena kao da nije zurila u nepoznatoga gitarista, već u dragog joj i
dobrog prijatelja koji radi nešto što nikada nije mogla ni zamisliti.
Doimala se potreseno i opčinjeno te mu je pred kraj njegove solaže
nešto nijemo govorila. Rekla je nešto fantastično i burno, kao da ga
poznaje. Nasmiješila mu se čitavim licem i odmahnula glavom. Oči su
joj bile pune suza.
Prišla mu je nakon svirke. Tada je bila bojažljivija.
Možda ju je povrijedio time što joj nije uzvraćao poglede. Živčano
se poigravala svojom ogrlicom. Pogledala mu je ruke i gitaru. Između
očiju joj se pojavila zabrinuta bora te se doimala zabrinuto i znatiželjno.
Odjednom je osjetio simpatiju, zaštitnički nagon. Sišao je s pozornice i
nasmiješio joj se. Položila mu je ruku na rame i rekla na švedskom:
“Nevjerojatno. Znala sam da sviraš klavir, ali ovo... ovo je bilo
čarobno. Sviraš nevjerojatno dobro, Leo.”
“Ja se ne zovem Leo”, odgovorio joj je.

Lisbeth Salander znala je da su se ona i njezina sestra Camilla nalazile na

popisu Registra za studije genetike i okoline. Djelatnost tog tijela bila je pod
oznakom tajnosti, a za njega se gotovo nije ni znalo, no potpadalo je pod
Institut za medicinsku genetiku u Uppsali, koji se sve do 1958. zvao Državni
institut za rasnu biologiju.
Na popisu se nalazilo i šesnaest drugih osoba, mahom starijih od nje i
Camille. Njih su opisivali kao MZA i DZA. Lisbeth je brzo shvatila da MZ
znači monozygotic, odnosno jednojajčani blizanci. DZ je označivalo
dvojajčane blizance. A je dolazilo od engleske riječi apart, odnosno reared
apart, to jest odrasli odvojeno.
Lisbeth nije bilo teško shvatiti da su dvojajčani i jednojajčani blizanci
odrasli razdvojeno prema promišljenom planu, posebno nakon što su nju i
Camillu za razliku od ostalih označili kao DZ - failed A, odnosno dvojajčane
blizanke, neuspjelo razdvojene. U ranoj su životnoj dobi razdvojili osam
parova jednojajčanih i osam parova dvojajčanih blizanaca. Ispod imena su se
nalazili rezultati čitavog niza testova inteligencije i ličnosti.
Jedan par odrana se isticao: Leo Mannheimer i Daniel Brolin. Opisivalo
ih se kao iznimne zrcalne blizance. Rezultati testiranja bili su im prilično
sukladni, a u nekoliko točaka i izvanredni te jedinstveni. Tvrdilo se da su
romskog podrijetla. U jednoj zabilješci potpisanoj MS pisalo je:
 Vrlo inteligentni i iznimno muzikalni. Može ih se opisati kao čuda
od djece. Ali ne pokazuju dovoljno inicijative. Skloni sumnji i
depresiji, vrlo moguće i psihozama. Obojica pate od parakuzije,
slušnih halucinacija. Osamljenici, ali s vrlo ambivalentnim
odnosom prema svojoj izolaciji. Aktivno je traže. Ali istodobno
svjedoče i o “snažnom osjećaju nedostatka” te “intenzivnoj
osamljenosti”. Obojica iskazuju empatiju te nisu sklona
agresivnosti - osim povremenih bijesnih ispada povezanih s
visokim zvukovima. Izvanredni rezultati i na testovima
kreativnosti. Visoka sposobnost verbalizacije. Ali ipak slabog
samopouzdanja, nešto malo više, naravno, kod L.-a, ali ne više od
očekivanog. Može se objasniti problematičnim odnosom s majkom
- koja se za dijete nije vezala kao što smo očekivali.

...koja se za dijete nije vezala kao što smo očekivali.

Lisbeth je od izraza gotovo pozlilo i za opise nije davala ni pet para,
pogotovo nakon što je pročitala kakva su sranja pisali o njoj i Camilli.
Camilla je na primjer bila “VRLO LIJEPA, IAKO POMALO HLADNA I
NARCISOIDNA”. Pomalo hladna i narcisoidna? Pomalo? Ma koje sranje!
Sjetila se kako je Camilla psihologe uvijek gledala svojim srnećim očima da
bi im tako, naravno, zavrtjela glavom. Ali ipak... u materijalu je tu i tamo bilo
korisnih stvari koje bi mogle biti od pomoći. Između ostalog i redak o
“NESRETNIM OKOLNOSTIMA” koje su Registar natjerale da “LEOVE
RODITELJE IZVIJESTE U NAJSTROŽOJ TAJNOSTI”. Nije pisalo o čemu su
ih izvijestili. Ali nije bilo nemoguće da se radilo o samoj djelatnosti, što bi,
dakako, trebalo biti zanimljivo.
Same dokumente o blizancima Lisbeth je hakirala iz računalnog sustava
Instituta za medicinsku genetiku u Uppsali, premostivši mrežu poslužitelja i
intranet Registra za studije genetike i okoline. Bila je to napredna operacija
za koju su joj bili potrebni sati napornog rada. Dobro je znala da ne bi mnogo
hakera uspjelo izvesti takav napad, pogotovo s toliko malo vremena za
pripreme.
Zato se nadala bogatijoj nagradi. Ali tko god da je bio umiješan, bio je i
vrlo oprezan. Nije pronašla ni jedno jedino ime odgovornih ljudi, samo
inicijale, kao, recimo, HK ili MS. Nije djelovalo obećavajuće te su joj
dokumenti o Danielu i Leu bili najveća nada. Ali dokumenti nisu bili
kompletni. Većina ih je očigledno nedostajala i arhivirali su ih nekako
drugačije. No materijal joj je svejedno pobudio znatiželju - također i zato što
su pokraj Leova imena napisali upitnik te ga potom pomalo šlampavo
obrisali.
Daniel Brolin emigrirao je jer je želio postati gitarist. Pohađao je
jednogodišnji program financiran stipendijom na bostonskom Berklee
College of Music te mu se nakon toga izgubio trag. Vjerojatno je promijenio
ime. Leo je studirao u Ekonomskoj školi u Stockholmu. U jednoj kasnijoj
zabilješci pisalo je da je bio “DUBOKO OGORČEN NAKON PREKIDA VEZE
SA ŽENOM IZ SVOJE DRUŠTVENE KLASE TE JE PRVI PUT ZAMIŠLJAO
DA SE UTJEČE NASILJU. OPASAN? NOVI NAPADI PARAKUZIJE?”
Poslije, vjerojatno prilično nedavno, objavljena je odluka - opet potpisana
inicijalima MS - da se Registar i službeno ukida. PROJEKT 9 SE PREKIDA,
pisalo je. ZABRINJAVAJUĆI FAKTORI U VEZI S MANNHEIMEROM.
Lisbeth nije znala što to znači, a budući da je bila u zatvoru, pa sama nije
mogla potražiti Lea i njegove bližnje, bila je zamolila Mikaela da se time
podrobnije pozabavi. Mikael je u posljednje vrijeme bio nemoguć, igrao joj
se tate i zabrinjavao za nju. Ponekad je samo htjela strgnuti mu odjeću i baciti
ga na zatvorski madrac da bi mu začepila usta. Ali taj se čovjek nije lako
predavao te bi ponekad - a to je priznavala vrlo nevoljko - vidio ono što bi
njoj promaknulo. Zato mu namjerno nije sve ispričala, vjerujući da će Mikael
dobiti jasniju sliku ako bude istraživao bez ikakvih predrasuda. Uskoro će mu
se javiti. Uskoro će se uhvatiti u koštac s čitavom pričom.
Sjedila je na klupi na Flojtvägenu u Vallholmenu, s prijenosnim
računalom spojenim na internet putem mobitela u krilu, te je pogledavala
sivo-zelene nebodere koji su na suncu mijenjali boju. Bilo je vruće i sparno, a
ona nije bila prikladno odjevena. Nosila je kožnatu jaknu i crne traperice.
Vallholmen su često opisivali kao geto. Kvart u kojem su palili automobile.
Mlade bande kružile su uokolo i pljačkale. Nepoznati je silovatelj u
Vallholmenu napadao žene, a kvart su često opisivali kao mjesto na kojem se
nitko ne usuđuje razgovarati s policijom.
Ali u ovome trenutku Vallholmen je djelovao kao prava idila. Na
travnjaku ispred nebodera sjedile su dvije žene glava omotanih maramama
koje su priredile piknik. Dva dječačića igrala su nogomet. Dvojica muškaraca
pokraj ulaza u jednu zgradu prskala su se crijevom za vodu i smijala poput
male djece. Lisbeth je otrla znoj s čela i nastavila raditi sa svojom dubokom
neuralnom mrežom.
Bilo je teško, baš kao što je i očekivala. Djelić snimke iz podzemne na
Hornstullu bio je suviše kratak i zrnat, a previše počiniteljeva tijela bilo je
zaklonjeno putnicima koji su dolazili s perona. Lice mu se uopće nije vidjelo.
On - radilo se o mladiću - nosio je kapu i sunčane naočale. Glavu je pognuo.
Lisbeth mu nije čak uspjela ni izmjeriti razmak između ramena.
Jedino što je u biti imala bili su nepovezani signifikantni pokreti prsta i
trzava, dismetrijska gestikulacija desne ruke. Nije joj bilo poznato koliko je
to karakteristično. Možda je to bila tek nervozna reakcija, anomalija njegovih
normalnih pokreta. Ali bilo je posebno, što se primijetilo po spazmodičkoj
nepravilnosti aktiviranoj u čvorovima njezine mreže koji su je usporedili sa
snimkom koju je upravo bila snimila, s mladićem koji je protrčao pokraj nje
prije četrdesetak minuta.
Pokreti su relativno korespondirali, što je bilo pozitivno. Ali ne i
dovoljno. Trkača je morala uloviti u situaciji više nalik na onu iz podzemne
željeznice. Zato je pogledavala prema travnjaku i asfaltiranoj stazi na kojoj se
momak izgubio. Tamo nije bilo nikoga, pa je iskoristila vrijeme da provjeri
mejl i poruke.
Mikael je napisao da je pronašao nešto, te ga je opet htjela nazvati. Ali
sada bi bilo katastrofalno izgubiti koncentraciju. Mora biti spremna. Sjedila je
sa svojom mrežom i pogledavala na stazu. Nakon petnaest minuta momak je
trkom prilazio s brijega. Bio je visok, a trčao je skladno. Trčao je poput
profesionalca, iako je bio anoreksično mršav. Ali ona za to nije marila.
Zanimala ju je jedino njegova desna ruka - nepravilnosti u pokretima nagore i
pomicanju prstiju. Snimala ga je mobitelom te je poruku primila odmah.
Korelacija se smanjila, možda zato što se nakon trčanja umorio, a možda i
zato što analize nikada nije bilo dovoljno. Opet nije bila sigurna.
Ovo je bilo nategnuta - ali ipak i vrlo razumna pretpostavka. Čovjek na
djeliću snimke bio je jedan od nekolicine ljudi koja je izašla s perona
podzemne nakon smrti Jamala Chowdhuryja, a koje nije bilo moguće
identificirati. Definitivno se ponašao najčudnije te je vrlo nalikovao na onog
tipa. Ako su joj sumnje osnovane, to bi objasnilo i zašto je Faria šutjela na
ispitivanju. Ali to ne znači da se radilo upravo o tom momku. No čak i
pogrešne pretpostavke mogu dovesti do nekakvih zaključaka.
Lisbeth je morala snimiti još toga te je zato stavila prijenosno računalo u
torbu, ustala s klupe i povikala. Čovjek je usporio i zaškiljio prema njoj zbog
snažnog sunca. Tada je iz unutarnjeg džepa jakne izvadila pljosku s viskijem,
otpila i krenula ravno prema njemu. Momak kao da baš i nije mario za nju.
Samo je zastao da dođe do daha. Lisbeth je namjerno plela jezikom:
“Jebaate, alaj li ga ti trčiš.”
Nije joj odgovorio. Očigledno je se htio riješiti i otići u svoju zgradu, ali
ona se nije tako lako predavala.
“Možeš napraviti ovo?” upitala je ona i napravila pokret rukom.
“A zašto?”
Na to nije imala dobar odgovor te je zakoračila prema njemu:
“Zato što te molim?”
“Ma jesi luda?”
Nije mu ništa rekla. Samo je svojim crnim očima zurila u njega. On kao
da se uplašio, pa je odlučila to iskoristiti. Približila mu se prijeteći i gegajući
se.
“Ma hajde, daj”, prosiktala je i onda je momak stvarno napravio taj
pokret rukom, možda zato što se uplašio, a možda i zato što joj je htio
udovoljiti pa da je se riješi. Onda je ušao u zgradu, i ne primijetivši da ga je
snimila mobitelom.
Ostala je stajati, provjerila je svoje računalo i vidjela da su se čvorovi
njezine mreže aktivirali. Odjednom je bilo jasno. Poklopilo se, asimetrija
prstiju se poklapala. To nije dokaz koji bi ijedan sud priznao, ali bilo je
dovoljno da uvjeri nju.
Krenula je prema ulazu u zgradu. Nije znala kako bi ušla, ali to se lako
riješilo. Snažno je gurnula vrata i ušla na vrlo otrcano stubište na kojem se
sve doimalo pokvareno i staro. Dizalo nije radilo, a stubište je vonjalo na
mokraću i duhanski dim. U prizemlju se na svjetlosti sunca dalo vidjeti da su
zidovi sivi i išarani grafitima, ali već je prvi kat bio mračan. Na ulazu nije
bilo prozora, a samo su neke svjetiljke radile. Bilo je zagušljivo i sparno, a po
stubama je bilo smeća.
Lisbeth je hodala polako, usredotočena na svoje računalo. Nosila ga je
ispred sebe u lijevoj ruci. Na trećem katu na trenutak je zastala i analizu
pokreta poslala Janu Bublanskom i njegovoj zaručnici Farah Sharif,
profesorici informatologije, te Anniki Giannini. Na četvrtom katu stavila je
računalo u torbu i pogledala imena na vratima stanova. Ispravila se i
pripremila. Skroz lijevo pisalo je K. Kazi, kao Khalil Kazi. Njega se nije
morala bojati, ali prema onome što je Annika čula, Khalila su starija braća
često posjećivala. Pokucala je na vrata. Začuli su se koraci i vrata su se
otvorila. Khalil je zurio u nju, ali ne više toliko preplašen.
“Bok.”
“A što ti hoćeš?”
“Hoću ti pokazati nešto. Jedan kratki film.”
“A kakav to film?”
“Vidjet ćeš”, rekla je, a on ju je pustio unutra. Ovo je bilo prelako,
pomislila je, a uskoro je uvidjela i zašto.
Khalil nije bio sam kod kuće. Bashir Kazi - njega je prepoznala zbog
svojeg istraživanja - prezirno ju je gledao te joj je postalo jasno da će ovo biti
relativno naporno, baš kao što se i pribojavala.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Danu Brodyju ništa nije bilo jasno. Žena jednostavno nije htjela
vjerovati da on nije taj Leo. Igrala se svojom ogrlicom, doticala svoju
kosu i govorila mu da joj je jasno da to želi tajiti te mu je naglasila da je
oduvijek mislila da on zaslužuje nešto više.
“Ni samom ti nije jasno koliko si divan, Leo”, rekla mu je. “Nikada
ti to nije bilo jasno. Ni bilo kome u Alfredu Ogrenu. A da ne
spominjemo Madeleine.”
“Madeleine?” upitao je on.
“Madeleine je glupača. Odabrati Ivara, a ne tebe. Tooooliko glupo.
Ivar je jebeni debeli kreten.”
Pomislio je kako žena govori djetinjasto. Ali možda zato što on više
nije bio u doticaju s modernim švedskim. Također je bila i nervozna.
Doimala se preplašeno. Oko njih je bilo glasno. Ljudi su se gurali da na
šanku kupe piće. Klaus i ostali iz benda prišli su im i upitali Dana bi li
htio s njima na večeru. On je odmahnuo glavom i opet je pogledao.
Stajala mu je toliko nevjerojatno blizu. Grudi su joj se podizale i osjećao
je miris njezina parfema. Bila je vrlo lijepa. Ovo je bilo kao u snu, kao u
lijepom snu, vjerovao je, makar nije bio posve siguran. Bio je potresen.
Netko je razbio čašu. Jedan mladić glasno je povikao, a Dan je
napravio grimasu.
“Oprosti”, rekla je žena. “Ti i Ivar ste možda još uvijek prijatelji.”
“Ali ja ne poznajem nikakvog Ivara”, rekao je, preoštro.
Žena ga je pogledala toliko zbunjeno da je odmah zažalio te joj
poželio reći što god - da se zove Leo i da poznaje Madeleine i da je Ivar
kreten, sve što bi morao reći. Više je nije htio razočarati. Htio je da bude
jednako sretna i uzbuđena kao kada je svirao svoju solažu.
“Oprosti”, rekao je.
“U redu je”, odgovorila je ona.
Pomilovao ju je po kosi, iako nepoznate žene obično nikada nije
gladio po kosi. Po prirodi je bio sramežljiv i bojažljiv. Ali to sada više
nije bio. Osjećao je da se želi pretvarati, barem nakratko. Htio ju je opet
vidjeti ozarenu i zato je odgovorio kako se očekivalo: da jest Leo.
Odnosno, točnije rečeno, to više nije nijekao te je stavio gitaru u futrolu
i predložio joj piće na mirnijemu mjestu. Ona je odgovorila “rado,
hvala”.
Hodali su niz Pestalozzistrasse. On nije pronalazio riječi jer je svaka
mogla predstavljati stupicu. Ponekad bi pomislio da ga je razotkrila.
Ponekad bi pomislio da ona njega vuče za nos. Nije li bila u stanju
kritički ga pogledati, vidjeti kakve cipele i odijelo nosi? Odjeća koja mu
se doimala toliko elegantno sada mu se činila jeftinom i nije mu dobro
stajala. Je li se ona s njime ipak poigravala? A opet, znala je da je
Šveđanin. Jedva da je itko više znao za njegove korijene.
Završili su u baru nešto niže u istoj ulici i naručili margarite. Pustio
ju je da govori, a to mu je dalo nekoliko natuknica. Još uvijek nije znao
kako se zove te se nije usuđivao pitati. Ali ona je odgovarala - ili dijelila
odgovornost - za dionički fond proizvođača lijekova u Deutsche Bank.
“Možeš li si zamisliti kakav je to napredak u odnosu na ono sranje
koje mi je Ivar davao?”
Ivar, primijetio je Dan, Ivar se možda preziva Ogren, kao brokerska
kuća Alfred Ogren u kojoj je žena nema tome dugo radila, a tamo se
također nalazi i izvjesna Malin Frode, koju je žena shvaćala kao
konkurenticu.
“Ćula sam da se ti i Malin sastajete?” upitala je.
On je neodređeno odgovorio:
“Ne toliko, odnosno, u biti, ne uopće.”
Na sve joj je odgovarao neodređeno, iako joj je na pitanje kako to da
je svirao s Klausom Ganzom odgovorio iskreno.
Preko zajedničkih poznanika, rekao je. Preporučili su ga Till
Bronner i Chet Harold.
“Svirao sam s njima u New Yorku. Klaus je riskirao”, rekao je.
 To se uklapalo. Ali to je bila glupost. Nijedan džez-bend nije riskirao
kada bi njega unajmio, toliko je bio svjestan vlastitoga kapaciteta,
usprkos svemu.
“Ali gitara, Leo? Skroz nevjerojatno. Pa sigurno si svirao non-stop.
Kada si počeo?”
“U pubertetu”, rekao je.
“A ja sam mislila da su Viveki bili dobri samo glasovir i violina.”
“Svirao sam potajice”, rekao je.
“Ali glasovir ti je sigurno pomogao. Prepoznala sam neke harmonije
kada si zasvirao solo, ne da sam baš neka stručnjakinja. Ali sjećam se da
sam te čula kod Thomasa i Irene. Osjetila sam isto. Istu privlačnost.”
Isti osjećaj na glasoviru? Što je mislila? Što je to značilo? Htio ju je
pitati, dobiti još natuknica. Ali nije se usuđivao. Uglavnom je šutio ili se
smješkao te se slagao s njom. Povremeno bi ubacio nešto bezopasno ili
joj ispričao nešto što je pročitao. Primjerice - a za to je vjerojatno
postojao razlog - da grenlandski morski pas može živjeti četristo godina
jer svoj život može proživjeti kao na usporenom filmu.
“Dosadno”, rekla je ona.
“Ali dugo”, odgovorio je on, namjerno razvlačeći riječi, na što se
ona nasmijala.
Nije bilo potrebno mnogo, a on je postajao sve hrabriji. Odvažio se
čak odgovoriti i kako će burza reagirati “sada kada se vrijednost toliko
rastegnula, a kamate su toliko niske”.
“Povisit će se”, rekao je. “Ili spustiti.”
Očigledno je i to bilo smiješno. Kao da je uvidio nešto: volio je
igrati ulogu, to je pružalo nešto njegovoj ličnosti, davalo mu je
odrješenije ruke. Osjetio je trenutak oslobođenja. Uloga mu je pomogla
da uđe u svijet koji mu je do tada bio zatvoren, svijet novca i
mogućnosti. Možda je bilo krivo piće. Možda to kako ga je gledala. Ali
sve je više govorio, a vlastite su mu se asocijacije i razmišljanja sviđali.
No prije svega je htio da ga vide s njom. Volio je njezinu
rafiniranost koja se nije mogla svesti samo na njezinu odjeću, nakit i
obuću. Bilo je to u načinu izražavanja i u gestikulaciji; u njezinu
šušljanju i u tome kako je samosvjesno razgovarala sa šankerom i
gledala na svijet. U nagoj snazi svojega bića davala mu je na
dostojanstvu. Pogledao joj je bokove, noge i grudi te osjetio da je želi.
Poljubio ju je usred rečenice. Bio je daleko nametljiviji nego što je Dan
Brody ikada bio. Kada su izašli, prislonio je svoj spolni organ na njezin.
U njezinu hotelu - Adlonu Kempinskom tik pokraj Brandenburških
vrata - uzeo ju je smjelo i žestoko. Kao ljubavnik više nije bio sputan te
mu je ona poslije govorila predivne stvari. I on je njoj rekao predivne
stvari i osjećao se sretno - sretno poput varalice koji je upravo izveo
smion pothvat, ali ipak sretno. Možda se čak i zaljubio, ne u nju, već u
svoje novo ja. Ali svejedno nije mogao zaspati. Htio je na internetu
potražiti ime koje mu je dala i razumjeti. Ali pričekao je, htio je biti sam.
Razmišljao je bi li je u zoru napustio, ali nije mogao biti toliko
bezosjećajan prema njoj. Izgledala je tako krasno dok je spavala, tako
čista, kao da je i u snu pripadala ljepšoj vrsti ljudi. Na ramenu je imala
crvenu mrlju. Volio je svaki madež na njezinu tijelu.
Neposredno prije šest ujutro obgrlio ju je i šapnuo joj na uho hvala,
ali da mora ići. Rekao je da ima sastanak. Ona je rekla da shvaća te mu
je dala svoju posjetnicu. Zvala se Julia Damberg, a on ju je obećao
nazvati “vrlo, vrlo brzo”. Odjenuo se, izašao iz hotela i uhvatio taksi.
Već je na povratku u svoj hotel na mobitelu potražio brokersku kuću
Alfred Ogren. Direktor tvrtke zvao se upravo Ivar Ogren. Izgledao je
otprilike poput ogromne šupčine. Ohol, dvostrukog podbratka i malih,
vodenastih očiju. Ali to nije bilo ništa, tek detalj u čitavom kontekstu.
Odmah ispod njega nalazila se slika voditelja analitike i suvlasnika
tvrtke Lea Mannheimera, a ona ga je... ona mu je izmaknula tlo pod
nogama.
Dugo u to nije htio vjerovati. Jer nije bilo normalno. Ali na
fotografiji je bio on. Ipak, naravno, to nije bio on. No čovjek na slici bio
mu je toliko sličan da mu se zavrtjelo u glavi te je sa sebe skinuo
sigurnosni pojas i nagnuo se naprijed da bi se ogledao u retrovizoru.
To je samo pogoršalo stvar. Nema sumnje da se smiješio baš poput
voditelja analitike u Alfredu Ogrenu. Prepoznavao je bore pokraj usta i
na čelu te pogled, nos, kovrčavu kosu, sve, sve, čak i držanje, iako je
momak na slici djelovao njegovanije. Odijelo je definitivno bilo skuplje.
U svojoj hotelskoj sobi Dan je nastavio pretraživati. Zaboravio je na
mjesto i vrijeme te je psovao, odmahivao glavom i bio posve izvan sebe.
Bili su toliko nevjerojatno slični. Samo im je okvir bio drugačiji. Leo
Mannheimer pripadao je drugom svijetu, drugoj društvenoj klasi. Bio je
svjetlosnim godinama daleko od njega, ali i nije. To nije mogao pojmiti,
ali najviše ga je pogodila glazba. Pronašao je stari zapis iz koncertne
dvorane Konserthuset u Stockholmu. Leo je imao dvadeset ili dvadeset
jednu godinu te je bio napet, ali svečana izraza lica. Dvorana je bila
dupkom puna, priredba je bila službena, a Leo je sudjelovao kao gost
glazbenik.
Tada ih - posve sigurno - nitko ne bi mogao zamijeniti. Dan je tada
bio dugokosi boem koji je nosio samo jednostavne traperice i majice, a
Leo je bio isti njegovani momak kao i na slici na stranicama Alfreda
Ogrena, iste frizure i u istom po mjeri sašivenom odijelu. Samo mu je
kravata nedostajala, ali to nije ništa značilo.
Kada je Dan pogledao snimku, na oči su mu izbile suze.
Plakao je, ne samo zato što je shvatio da ima jednojajčanog blizanca
već i zbog svojeg života - odrastanja na imanju, Stenovih udaraca i
zapovijedi, dirinčenja na polju, gitare koju mu je slomio, bijega,
putovanja u Boston i prvih mjeseci u Americi provedenih u bijedi.
Plakao je zbog svega toga što je propustio spoznati i zbog tuge koju je
osjećao. Ali najviše je plakao zbog toga što je čuo. Naposljetku se mašio
gitare i zasvirao - petnaest godina poslije.
Nije to bilo samo zbog te sjetne skladbe - očigledno vlastite
kompozicije. Bilo je to i zbog suzvučja i harmonija. Leo Mannheimer
svirao je isti trozvučni arpeggio kao i on sam u to doba, pola tona više
kada je završio svoje dva-pet-jedan progresije. Rabio je, baš kao i Dan,
stariji smanjeni septakord umjesto malog molskog septakorda i
nonakorda sa sniženom nonom kao većina glazbenika te bi često
završavao na šestom tonu dorske ljestvice.
Dan je vjerovao da je bio tako jedinstven kada je otkrio Djanga i
pronašao vlastiti izričaj, toliko različit od svoje generacije koja je slušala
rock, pop i hip-hop. Ali eto, u Stockholmu je postojao momak koji je
izgledao kao on i koji je u jednom sasvim drugom svijetu pronašao iste
harmonije i ljestvice. Jedva da je to mogao pojmiti te je na površinu
izbilo toliko toga - čežnja i nada, a možda čak i ljubav, no prije svega
začuđenost. Ima brata.
Ima brata koji je završio u imućnoj stockholmskoj obitelji. Ta
činjenica sadržavala je ne samo nešto nečuveno već i nešto duboko
nepravedno. Kao što se poslije prisjećao, tada je osjetio srdžbu i bijes,
poput sile što je pulsirala usred svega ostaloga. Naravno da nije shvaćao
što se bilo dogodilo. Ali naslućivao je, sjetio se ljudi iz Stockholma i
njihovih testova, pitanja i filmova. Jesu li znali?
 Naravno da jesu. Zbrojio je dva i dva te bacio čašu u zid. Nakon toga
je potražio broj Hilde von Kanterborg i nazvao je. Nije bilo kasno - iako
je vrijeme proletjelo brže nego što je mislio. Ali Von Kanterborg nije
zvučala trijezno. Bilo je prijepodne, a ona je već bila pijana, što ga je
naljutilo.
“Daniel Brolin ovdje”, rekao je. “Sjećate me se?”
“Kako ste rekli da se zovete?”
“Daniel Brolin.”
Na drugom je kraju začuo teško disanje, a možda, nije bio siguran,
možda i pravi strah.
“Dragi Daniele”, rekla je. “Naravno da te se sjećam. Kako si? Toliko
smo se zabrinuli kada nam se više nisi javljao.”
“Jeste li znali da imam jednojajčanog blizanca? Jeste li znali?”
Glas mu je pukao, a u slušalici je nastao muk. Ona je nešto natočila
u čašu, a šutnja i žubor bili su mu dovoljni. Shvatio je da je znala - da ih
je zato posjećivala na imanju i izrekla one čudne riječi: Ali mi se ne
smijemo miješati, mi samo promatramo.
“Zašto niste ništa rekli?”
Još uvijek mu nije ništa odgovarala, pa je ponovio pitanje, ali
agresivnije.
“Nisam smjela”, prošaptala je. “Potpisala sam da ne smijem odavati
nikakve tajne.”
“Znači, tamo nekakvi potpisi su važniji od mojeg života?”
“To je sve bilo pogrešno, Daniele. Pogrešno! Više nisam u toj
instituciji. Izbacili su me. Suviše sam se bunila.”
“Znači, radi se o javnoj instituciji.”
Gotovo da je sišao s uma. Nije znao što bi joj rekao. Samo se sjećao
njezina pitanja.
“Jeste li se ti i Leo pronašli?”
Tada je pukao po šavovima. Isprva nije shvaćao. Ali vjerojatno je to
bilo zbog familijarnog načina na koji je govorila o njemu i Leu, kao da
je to za nju nešto uobičajeno, a njemu je potreslo život iz korijena.
“Zna li on za to?”
“Tko, Leo?”
“Da, pa tko drugi?!”
“Ne vjerujem, Daniele. Ne vjerujem. Više ti ne smijem reći. Uistinu
ne mogu. Već sam ti i previše rekla.”
 “Previše? Ja sam tebe zvao kada sam bio u krizi, kada mi je netko
bio potreban, a što si mi ti rekla? Ni riječi. Pustila si me da odrastem, a
da ne saznam ništa o najvažnijem dijelu svojeg života. Lišila si me...”
Tražio je riječi. Nije pronašao ništa što bi istinski dočaralo kako se
osjeća.
“Oprosti mi, Daniele, oprosti”, promucala je ona. Viknuo joj je nešto
nerazumljivo, a onda prekinuo vezu i odlučio popiti pivo. Mnogo piva.
Morao je smiriti živce i srediti misli, jer je već onda uvidio da mora
kontaktirati Lea. Da ga mora sresti. Ali kako? Da mu piše, nazove ga ili
da se jednostavno pojavi? Leo Mannheimer bio je bogat. Bio je drugačiji
i vjerojatno sretniji i psihički jači, a možda - Hilda je to i nagovijestila -
možda je Leo već znao za njega te svjesno odabrao ne kontaktirati ga.
Možda se sramio svojeg siromašnog, maltretiranog brata blizanca. To je
bilo vrlo lako moguće, zar ne?
Dan je zatim opet otvorio stranicu Alfreda Ogrena i pogledao Leovu
sliku. Nije li mu u očima nazirao tračak nesigurnosti? Mislio je tako, a to
mu je dalo hrabrosti. Leo možda ipak nije toliko umišljen. Pomislio je
koliko je lako noćas bilo razgovarati s Julijom te se izgubio u
sanjarenjima i maštanjima koja su prkosila činjenicama. Osjetio je da
mu ljutnja polako jenjava, a suze su se vratile.
Što bi trebao napraviti? Pretražio je svoje ime na internetu, tražeći
snimke vlastitih nastupa. Naposljetku je pronašao snimku nastalu samo
pola godine prije u jednom džez-klubu u San Franciscu, kada se upravo
bio ošišao i odjenuo sivo odijelo. Svirao je solo u pjesmi “All the Things
You Are”, u kojem je upotrijebio isti melodijski suzvuk kao i Leo u
Konserthusetu. Snimku je priložio jako dugome mejlu koji je napisao.
Još se sjećao uvodnih redaka.

Dragi Leo, moj brate blizanče,

moje ime je Dan Brody i ja sam džez-gitarist. Sve do jutros nisam ni
najmanjeg pojma imao da postojiš te sam toliko osupnut i ganut da se
jedva prisiljavam da ovo pišem.
Ne želim ti smetati, niti bih htio da se zbog mene osjećaš nelagodno.
Ne tražim ništa, čak ni odgovor. Samo ti želim reći da je već i samo
saznanje da postojiš i da, izgleda, sviraš istu vrstu glazbe kao i ja
najveće što mi se u životu dogodilo.
Ne znam čak ni zanima li te moj život kao što ja gorim da čujem sve
o tvojemu. Ali ipak bih ti ga želio prepričati. Jesi li ikada upoznao našeg
oca? Bio je niškoristi i pijanac, ali i nevjerojatno muzikalan. Majka nam
je umrla na porođaju. Porođaj je bio težak, možda zato što je nosila
blizance. Ja o tome nikada nisam mnogo saznao...

Napisao je dvadeset dvije stranice. Ali mejl nikada nije poslao. Nije
se usuđivao. Umjesto toga je nazvao Klausa Ganza i javio mu da je imao
smrtni slučaj u obitelji. Potom je rezervirao kartu za Stockholm te je
odletio tamo idućeg jutra.
Našao se u Švedskoj prvi put nakon osamnaest godina. Puhao je
ledeno hladni vjetar. Sniježilo je. Bio je deseti prosinca i slavila se
dodjela Nobelove nagrade. Božična rasvjeta već je krasila ulice, a on se
začuđeno osvrtao uokolo. Stockholm je bio taj lijepi grad iz njegova
djetinjstva. Bio je nervozan i grozničav, ali i prepun iščekivanja, kao
kakav dječačić. Ipak će potrajati pet dana dok se ne bude usudio
kontaktirati brata. Jedno je vrijeme živio kao sjena Lea Mannheimera,
kao njegov nevidljivi uhoda.
 15. poglavlje

21. lipnja

BASHIR KAZI IMAO JE DUGAČKU, čupavu bradu, vojničke maskirne

hlače i bijeli lovački prsluk. Ruke su mu bile krupne i nabildane. S fizičke
strane bio je impresivan. Ali lijeno je gledao televiziju sjedeći na kožnatom
trosjedu te je Lisbeth uputio omalovažavajući pogled, a onda je ignorirao. Uz
malo sreće, mogao bi biti i napušen. Ona je za svaki slučaj koraknula ustranu
i otpila iz svoje pljoske. Bashir se nacerio i okrenuo Khalilu.
“Kakvu si to kurvicu dovukao kući?”
“Nikada je prije nisam vidio. Bila je vani i govorila mi nešto o nekakvom
filmu. Izbaci je van!”
Khalil je se bojao. To je bilo očito. Ali još se više bojao brata, što bi joj
trebalo ići u prilog. Torbu s računalom odložila je na sivu komodu pokraj
vrata.
“Onda, a čija si ti, curice?” upitao je Bashir.
“Ničija posebno”, odgovorila je ona, što također nije rezultiralo
značajnijom reakcijom.
Ali Bashir je zato barem ustao i zijevnuo, najviše zbog efekta, da pokaže
koliko je umoran od svih tih cura što hopsaju oko njega kao psići.
“Zašto si se preselio nazad ovamo?” upitao je Khalila. “Vidiš da je sve
puno kurvi i idiota.”
Lisbeth se ogledala po stanu. Bila je to garsonijera s kuhinjicom na desnoj
strani. Namještaja nije bilo mnogo te je vladao nered, posvuda razbacana
odjeća. Krevet je bio povišen, u kombinaciji s radnim stolom i policama, te
su se u stanu nalazili još i trosjed i stolić. Neposredno pokraj komode na zid
je bila naslonjena palica za unihokej.
“Tvoja generalizacija baš i nije suviše jasna”, rekla je.
 “Kako, molim?”
“Rekla sam da se ne izražavaš baš najjasnije, ha, Bashire?”
“Kako znaš kako se zovem?”
“Taman su me pustili iz bukse, pa sam te došla pozdraviti od tvoje
frendice Benito.”
To je sad pogađala. A možda i nije, bila je relativno sigurna da su njih
dvoje u kontaktu, a i Bashir ju je pozorno slušao. Benito mu nije bila
nepoznata. To mu se vidjelo poput iskre u inače mutnim očima.
“A kako si me to došla pozdraviti?”
“Pustiti ti video. Hoćeš?”
“Ovisi.”
“Mislim da ćeš se jako zabaviti”, rekla je, izvadila mobitel i potom se
pravila da ga ne može pokrenuti. A zapravo je upisala nekoliko naredbi i
spojila se na infrastrukturu koju je Hakerska republika svakodnevno
održavala. Nakon toga je zakoraknula i Bashira netremice pogledala u oči.
“Benito svojim prijateljima rado čini usluge, znaš. Ali također postoje
određeni aspekti koji se moraju raspraviti.”
“Kao na primjer?”
“Pa to je zatvor, a već je to samo po sebi problematično. Doduše, jako si
vješto unio taj nož na odjel. Čestitam ti od srca.”
“Prijeđi na stvar.”
“Stvar je Faria.”
“A što s njom?”
“Kako ste se mogli tako loše odnositi prema njoj?”
“Molim?”
“Ponašali ste se kao prave svinje.”
Bashir se zbunio.
“Ma koji ti je kurac?”
“Svinjo. Šljame. Govno jedno prokleto. Riječi su različite, ali također i
blage, s obzirom na okolnosti. Trebalo bi vas kazniti, slažeš li se sa mnom?”
Lisbeth je očekivala nekakvu reakciju. Ali podcijenila je njezinu snagu,
taj iznenadni bijesni ispad nakon prvotne zbunjenosti. Bashir ju je ne
oklijevajuči ni trena stisnutom šakom lupio ravno po bradi. Zadržala je
ravnotežu, ali se prije svega usredotočila da zadrži mobitel u desnoj ruci
pokraj kuka, sa zaslonom uperenim u njegovo lice.
Rekla je:
“Nešto si mi se uzrujao.”
 “Nemaš ti pojma, mala!”
Opet ju je udario te je ovaj put zateturala, ali nije se pokušavala braniti, ni
podignuti ruku da se zaštiti. Bashir ju je tada pogledao, a u očima mu se osim
bijesa vidjela i zaprepaštenost. Lisbeth je krvarilo iz usta. Ugrabila je priliku.
“Je li bilo toliko pametno ubiti Jamala?” upitala je.
Bashir ju je opet udario, ali ovaj put nije bilo lako zadržati se na mjestu.
Zavrtjelo joj se u glavi, pa je zamahnula njome ne bi li tako malo jasnije
vidjela te je tik pokraj sebe uočila Khalilove preplašene oči. Hoće li se i on
baciti na nju? Nije bila sigurna, njega nije bilo lako pročitati. Ali vjerovala je
da će ostati na mjestu, kao oduzet. Njegov mršavi lik odisao je nekakvom
slabošću.
“Je li to bilo pametno?” ponovila je i pogledala Bashira što je
podrugljivije mogla.
A on je potom praktično sišao s uma, baš kao što se i nadala.
“Ni sama nemaš pojma koliko je bilo pametno, kurvo jedna.”
“Ali zašto, u biti?”
“Zato što je od Farije napravio kurvu”, povikao je Bashir. “Kurvu! Sve
nas je obeščastio.”
Opet ju je udario i sada više nije bila sigurna drži li pravilno mobitel.
“Ali Faria zato mora također umrijeti, zar ne?” promucala je.
“Kao štakor, kao jebena krmača. Nećemo se predati sve dok ne bude
gorjela u paklu.”
“Super”, rekla je Lisbeth. “Sada mi je sve jasnije. Hoćeš li sada vidjeti
moj film?”
“A zašto bih ga, jebote, uopće želio vidjeti?”
“Zato što ćeš inače razočarati Benito, a to nije dobro. To si do sada valjda
već shvatio.”

Bashir je oklijevao, vidjelo mu se to po očima i ruci koja se tresla. Ali to nije

mijenjalo na stvari. Još je uvijek bio bijesan, izvan sebe od ljutnje, a Lisbeth
neće izdržati još mnogo udaraca. Napravila je grubu procjenu, očima
izmjerila razdaljinu, proračunala i razmotrila lanac posljedica. Da ga lupi
glavom? Da ga udari koljenom po međunožju, da mu uzvrati? Odlučila je još
malčice pretrpjeti i glumiti da ju je slomio i porazio. Nije se morala
pretjerano truditi. Idući udarac došao je postrance i bio je jači od prijašnjih.
Rasjekao joj je gornju usnu, a u glavi joj je zatutnjalo. Opet je zateturala.
“Pokaži mi ga”, prosiktao je on.
 Ona je otrla usne, zakašljala, ispljunula krv i strovalila se na trosjed.
“Film mi je na mobitelu”, rekla je.
“Okej, pokaži mi ga”, frknuo je Bashir i sjeo pokraj nje. Ona je prtljala po
mobitelu, naizgled posve nesvjesna bilo čega.
I Khalil im se približio te je pomislila da je to dobro. Ne žureći da ne bi
ispala suviše spretna, utipkala je svoje naredbe pa se na zaslonu ubrzo
pojavio programski kod. Primijetilo se da su se braća uznemirila.
“Koji se kurac događa?” upitao je Bashir. “Je li pokvaren? Je li to
nekakav posrani jeftini mobitel?”
“Ne, ne”, rekla je. “To je normalno. Video sam prebacila u takozvani
botnet, vidiš, gle. Sada ću ga preimenovati i onda stisnuti Command i Control
i podijeliti ga.”
“Ma koji ti je kurac?”
Osjetila je vonj znoja.
“Da ti objasnim”, nastavila je. “Botnet je mreža hakiranih kompjutora
zaraženih virusom - trojanskim konjem, da budem preciznija. To baš nije po
zakonu, ali je praktično. Prije nego što vam kažem više, pogledajmo film. Ni
ja ga još nisam vidjela. Čekaj malo... Evo ga!”
Na zaslonu se pojavilo Bashirovo lice. Doimao se zbunjeno, poput
dječaka koji nije razumio neko teško pitanje.
“Kakvo je to sranje?” upitao je Bashir.
“To si, naravno, ti. Možda malčice neobrijan i nejasnih kontura. Nije baš
lako snimati s kuka. Ali bit će bolje. Temperamentnije. Gle, jako dobro tučeš
žene, a slušaj ovo! Čini se da si upravo priznao ubojstvo Jamala
Chowdhuryja.”
“Jebote, jebote!”
Na videu je Bashir vikao da će Faria umrijeti kao štakor i kao krmača i da
će gorjeti u paklu. Snimka se nakon toga zatresla, on je rekao nešto te je
udario, ali to se nije jasno vidjelo. Uslijedio je koloplet slika stropa i zidova.
“Što si to napravila?” derao se. Lupao je šakom po stoliću.
“Samo mirno, samo polako”, odgovorila je Lisbeth. “Nema razloga za
paniku.”
“Kako to misliš? Odgovori mi, droljo!”
Glas mu je puknuo.
“Video još uvijek nije došao do značajnog broja svjetske populacije”,
odgovorila je ona. “Rekla bih da ga je primilo jedva stotinjak milijuna, a
mnogi će, sigurna sam u to, pomisliti da se radi o sparnu i odmah ga izbrisati.
Ali, jasno, stigla sam ga i preimenovati. Nazvala sam ga Bashir Kazi. Znači,
tvoji prijatelji će ga htjeti vidjeti, kao i, naravno, policija i tajna služba,
poznanici tvojih poznanika, ovi, oni i ostali. Možda postane hit na You-
Tubeu. Nikad ne znaš. Internet je jako čudan i glup. Nikad mi nije bio jasan.”
Bashir se doimao napola lud. Trzao je glavom posve spazmodično.
“Shvaćam da ti nije lako”, rekla je Lisbeth. “Nije se lako nositi s
javnošću. Sjećam se kada su mene prvi put stavili na naslovnice. Jedva sam
se od toga oporavila, da ti budem iskrena. Ali pozitivna stvar je da postoji
izlaz.”
“Kakav?”
“Reći ću ti. Ali najprije moram...”
Iskoristila je njegovu zaprepaštenost i zbunjenost te mu munjevitim
pokretom uhvatila glavu, dvaput njome udarila po stoliću i potom ustala.
“Možeš pobjeći, Bashire”, rekla je. “Pobjeći koliko te noge nose da te
sram ne sustigne.”
Bashir je paralizirano i ošamućeno zurio u nju. Desna mu je ruka drhtala.
Uhvatio se za čelo.
“To bi moglo upaliti”, nastavila je. “Ne pretjerano dugo, ali neko vrijeme.
Mogao bi bježati i bježati, trčati kao tvoj brat ovdje, možda ne toliko brzo,
nabacio si koju kilu, zar ne? Ali sigurno bi na ovaj ili na onaj način nekamo
mogao stići.”
“Ubit ću te”, promumljao je Bashir. Ustao je, kao da će se baciti na nju.
Ali čini se da ni sam nije u to vjerovao. Nervozno je pogledavao ulazna vrata
i prozore.
“Požuri”, rekla je. “Mislim da bi morao pobjeći što prije.”
“Pronaći ću te”, prosiktao je.
“Onda se vidimo uskoro.”
Glas joj je bio monoton i hladan. Zakoraknula je prema komodi i zidu,
okrenula mu leđa pružajući mu svaku priliku da se baci na nju. Ali on je
ostao jednako zbunjen i oduzet kao što je i očekivala. A osim toga zazvonio
mu je mobitel.
“Sigurno netko tko je pogledao film. Ali nema straha, zar ne?
Jednostavno se nemoj javiti, a vani u gradu fino glavu dolje”, rekla je.
Bashir je promumljao prijetnju i prišao joj. Ali dalje nije stigao. Lisbeth
je uzela policu za unihokej prislonjenu uza zid pa ga udarila po vratu,
obrazima i trbuhu.
“Ovo ti je od Farije”, rekla je.
 Bashir se presamitio te ga je opet udarila, ali se uspio uspraviti.
Nestabilnim korakom isteturao je van, niz mračno stubište pa na
poslijepodnevno sunce.
Lisbeth je još uvijek držala palicu. Khalil Kazi stajao je iza nje, pokraj
kožnatog trosjeda, u svojim crvenim teniskima, unezvijerenih očiju i
razjapljenih usta. Još uvijek je bio adolescent, žilav i mršav kao igla. Nasmrt
se preplašio. Jedva da joj je predstavljao prijetnju. Ali mogao je pobjeći i
izgubiti pojam o stvarnosti, Annika je spominjala sklonost samoubojstvu.
Lisbeth je držala vrata na oku i pogledala na ručni sat.
Bilo je četiri i dvadeset poslijepodne te je provjerila svoj mejl. Ni
Bublanski ni Farah Sharif nisu joj se još javili. Annika joj je napisala:
IZVANREDNO, JAKO DOBRO. ODMAH DA SI OTIŠLA KUĆI!
Khalil je teško disao, pa ga je pogledala. Kao da joj je htio nešto reći.
“To si ti, zar ne?” promumljao je.
“Tko?”
“Ti iz novina.”
Kimnula je.
“Ti i ja moramo pogledati jedan film”, rekla je. “Nije toliko napet,
uglavnom se radi o pokretima ruke.”
Palicu za unihokej naslonila je na mjesto uza zid, uzela svoju torbu s
računalom s komode i rekla mu da sjedne na trosjed. Problijedio je te se
doimalo kao da će ga noge izdati. Ali poslušao ju je i sjeo.
Kratko i jasno prepričala mu je kako duboka neuralna mreža i
prepoznavanje pokreta funkcioniraju, o tome kako ga je snimila tijekom
njegova rekreativnog trčanja pa to usporedila sa snimkom iz podzemne.
Odmah je osjetila da ju je razumio. Ukočio se i promumljao nešto nečujno.
Sjela je pokraj njega, otvorila dokumente na računalu, pokazala mu ih i
pokušala ih objasniti. Ali on kao da ništa od toga nije primao, samo je
praznim pogledom i paralizirano zurio u zaslon. Zazvonio mu je mobitel te su
izmijenili pogled.
“Javi se”, rekla mu je.
Khalil je uzeo mobitel te se po tome kako se poslušno ukočio odmah
vidjelo da je to netko koga duboko poštuje. Bio je to njegov imam, koji se
zatekao u kvartu - vjerojatno zato što ga je Annika obavijestila. Imam ga je
očito upitao smije li doći do njega. Lisbeth je pomislila da bi to moglo biti
dobro, pa je kimnula. Ispovijedi su sigurno bolje pristajale jednom imamu,
posebno zato što ga je Annika nahvalila.
 Ubrzo je pokucao na vrata. Ušao je visoki elegantni pedesetogodišnjak,
uskih očiju, duge brade i s crvenim turbanom na glavi. Kimnuo joj je i potom
se okrenuo Khalilu sjetno se nasmiješivši.
“Dječače moj”, rekao je. “Želiš li mi nešto reći?”
Riječi su mu bile žalosne i teške te je na trenutak sve troje utihnulo.
Lisbeth se odjednom osjetila nelagodno i nije znala što bi. Naposljetku je
ustala.
“Ne vjerujem da smo ovdje na sigurnom”, rekla je. “Predložila bih da
odete odavde, možda u džamiju.”
Ostavila ih je nasamo, ne pozdravivši ih, te nestala niza stube ponijevši
svoje računalo.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Dan Brody sjedio je na klupi na Norrmalmstorgu u centru
Stockholma. Bilo je to istog dana kada je stigao u grad. Više nije
sniježilo. Nebo je bilo vedro i bilo je hladno, on je nosio crni kaput i
sunčane naočale, a na čelo je nabio sivu vunenu kapu. Čitao je knjigu o
propasti banke Lehman Brothers. Htio je naučiti što više o svijetu svojeg
brata.
Prijavio se u hostel Af Chapman na Skeppsholmenu. Hostel je bio
stari renovirani brod. Noćenje je koštalo šesto kruna, otprilike toliko
koliko si je mogao priuštiti. Već na putu tamo vidio je da ga prepoznaju,
a to je boljelo jer kao da više nije bio on, već siromašnija kopija nekog
drugog čovjeka. On koji je do maloprije bio kozmopolitski glazbenik
opet se pretvorio u seljačića iz provincijskoga Halsinglanda, manje
vrijednog u odnosu na Stockholmljane. U Birger Jarlsgatanu uletio je u
trgovinu odjećom te kupio sunčane naočale i sivu kapu, pokušavajući se
sakriti iza njih.
Sve je vrijeme razmišljao što bi trebao napraviti. Da mu ipak pošalje
mejl, ili možda link na kakav video, ili ga možda nazove? Nije se
usuđivao. Najprije ga je htio vidjeti te je zato sjedio ispred ureda
brokerske kuće Alfred Ogren i čekao.
Odande je odlučnim i razdraženim korakom izašao Ivar Ogren,
kojeg je dočekao crni BMW zatamnjenih stakala, kao da je kakav
državnik ili visoki dužnosnik.
Ali Lea još nije bilo. Nalazio se tamo gore, u ovoj zgradi od crvene
opeke. Dan je nazvao ured i na engleskom upitao za njega te su mu rekli
da je na sastanku. Svaki put kada se ulaz u zgradu otvorio, Dan bi se
lecnuo. Ali potrajalo je. Mrak se već odavno spustio nad Stockholm. S
morske strane puhao je vjetar te je ubrzo postalo prehladno da sjedi i
čita.
Ustao je i šetao gore-dolje po trgu, masirajući vrhove prstiju u
kožnatim rukavicama. Ništa se nije događalo. Promet je jenjavao, i on je
pogledao prema restoranu velikih prozora na trgu. Gosti su unutra
razgovarali i smijali se, a on se osjećao izolirano. Život kao da je
prolazio mimo njega. Čuo ga je samo kao žamor zabave na koju nije bio
pozvan te je pomislio da je oduvijek stajao sa strane, nije li bilo tako?
U tom je trenutku Leo izašao iz zgrade. Dan to nikada neće
zaboraviti. Vrijeme kao da je stalo, vidno se polje suzilo, a zvukovi
utihnuli. Ali nije doživio samo sreću, ne tada na hladnoći i svjetlosti
restorana. Kada je vidio Lea, njegova se bol pojačala. Leo mu je bio
zapanjujuće sličan. Hodao je kao on, smijao se istovjetno, mahao
rukama isto kao i on te je na obrazima i pod očima imao iste bore. Sve je
bilo isto, no ipak: kao da se ogledao u pozlaćenom zrcalu.
Čovjek koji je tamo hodao bio je on i istodobno nije bio on.
Leo Mannheimer bio je onakav kakav je Dan mogao postati, a što ga
je dulje promatrao, više je različitosti opažao. Ne samo kaput, cipele i
skupo odijelo. Bilo je to i zato što je hodao gipko, a oči su mu sjajile.
Leo Mannheimer odisao je samopouzdanjem koje Dan nikada nije imao,
a to ga je zaboljelo i više kao da nije mogao disati.
Srce mu je tuklo kao ludo te je pogledao ženu koja je hodala pokraj
Lea i obavila ga rukom oko pasa. Djelovala je inteligentno, sofisticirano
i zaljubljena u Lea. Glasno se nasmijala. Oboje se nasmijalo i Dan je
shvatio da je to Malin Frode o kojoj je Julia govorila s primjesom
ljubomore u glasu. Kao da se oduzeo. Nije im se usuđivao pristupiti i
promatrao ih je kako se gube u smjeru Biblioteksgatana. Pratio ih je, a
da nije sasvim shvaćao zašto. Hodao je polako i držao se na udaljenosti.
Ali jedva da je riskirao da ga otkriju. Bili su obuzeti jedno drugim te
su krenuli prema Humlegårdenu, opet se nasmijavši. Smijeh im je tako
veselo odjekivao zrakom. Dan kao da je otežao, kao da mu je njihova
površna i jednostavna radost povukla tijelo prema tlu. Ostavio ih je i
vratio se u svoj hostel, ni na trenutak ne pomislivši da izgled možda
vara, a još manje da se on sam mnogo puta smatrao upravo time -
 sretnikom.
Život je najčešće lijep ako se gleda s distance. Ali on to tada nije
shvaćao.

Mikael se uputio u Nykoping. Nosio je torbu na ramenu, a u njoj notes za

zabilješke, diktafon i tri boce rozea. Lotta von Kanterborg rekla mu je da ih
kupi. Njezina sestra Hilda prijavila se u hotel Forsen kod rijeke Nykopingsan
pod lažnim imenom Fredrika Nord. Rekla mu je da je spremna progovoriti,
ali ako se budu pridržavali određenih uvjeta. Boce vina bile su jedan određeni
uvjet.
Drugi uvjet bio je izniman oprez. Hilda je mislila da je progone, a to što
je Mikael rekao nije joj nimalo pomoglo. Lotta je rekla da je Hilda od toga
što je on rekao naprosto sišla s uma. Zato Mikael nikome nije rekao ni riječi
kamo će, čak ni Eriki.
Sada se nalazio u kafiću neposredno pokraj željezne prstenaste ograde u
središtu glavnoga kolodvora u Stockholmu i čekao Malin. Bilo mu je važno
razgovarati s njome. Trebao je preispitati i razložiti svaku svoju teoriju,
shvatiti jesu li održive ili ne. Malin je kasnila deset minuta, a nosila je
traperice i plavu bluzu. Izgledala je naprosto očaravajuće, iako se kao i pola
grada kupala u znoju.
“Oprosti”, rekla je. “Morala sam Lovea ostaviti kod mame.”
“Mogla si ga povesti ovamo. Ionako imam samo nekoliko kratkih
pitanja.”
“Znam. Ali kasnije idem dalje.”
Nabrzinu ju je poljubio i odmah prešao na stvar.
“Kada si u Muzeju fotografije srela Lea, jesi li na što pomislila, na neku
drugu razliku osim što je odjednom postao dešnjak?”
“Kao na što na primjer?”
Mikael je pogledao na sat u hali postaje.
“Ako je na primjer imao madež na pogrešnome mjestu. Ili ako mu se kosa
kovrčala drugačije. Leo je prilično kovrčav.”
“Plašiš me, Mikaele. Na što misliš?”
“Istražujem priču o jednojajčanim blizancima razdvojenima pri rođenju.
Više ti trenutačno ne mogu reći, niti bih htio da to ikome kažeš, možeš li mi
to obećati?”
Ona odjednom kao da se silno preplašila te ga je uhvatila za ruku.
“Znači, hoćeš reći...”
 “Još neću ništa reći, Malin, još ne”, rekao je. “Ali pitam se...” Oklijevao
je. “Jednojajčani blizanci genetski su posve jednaki, odnosno gotovo da
jesu”, nastavio je. “No svaki par iskazuje blage genetske promjene, blage
mutacije.”
“Prijeđi na stvar.”
“Najprije ti moram izložiti nekoliko jednostavnih činjenica - inače nećeš
ništa razumjeti. Jednojajčani blizanci nastaju od jedne jedine oplođene jajne
stanice koja se u maternici vrlo brzo podijeli. Zanimljivo je koliko brzo. Ako
se jajna stanica podijeli četiri dana nakon oplodnje ili kasnije, blizanci će
dijeliti posteljicu, što uvećava rizik. Ali ako se jajna stanica podijeli tjedan
dana nakon oplodnje ili još kasnije, sve do dvanaest dana nakon oplodnje,
djeca često postaju zrcalni blizanci. Dvadeset posto jednojajčanih blizanaca
su zrcalni blizanci.”
“A što to znači?”
“Znači da su identični, ali su kao zrcalne slike. Jedan postane ljevak, a
drugi dešnjak. Čak im se i srca mogu fizički naći na suprotnim krajevima
tijela.”
“Dakle hoćeš reći...”
Te je riječi promucala, pa ju je pomilovao po obrazu da je primiri.
“Ma čitava ta zamisao je možda blesava”, rekao je. “A ako i nije, ako si u
Muzeju fotografije stvarno srela Leovog zrcalnog blizanca, a ne njega, ne
znači da se dogodilo nešto nezakonito, nikakvo preuzimanje tuđeg identiteta
u stilu Talentiranoga gospodina Ripleyja. Možda su samo zamijenili uloge,
malo se poigrali i isprobali nešto novo. Možeš li sa mnom do vlaka, Malin?
Malo mi se žuri.”
Ona je ostala sjediti kao skamenjena. Zatim je ustala i otpratila ga do
podzemne etaže te su hodali pokraj trgovina prema peronu jedanaest. Rekao
joj je da će poslom u Linkoping. Želio je za sobom ostaviti što je moguće
manje konkretnih tragova. Nastavio joj je pričati:
“Pročitao sam mnogo članaka o jednojajčanim blizancima koji su se
upoznali tek u odrasloj dobi, a koji prije toga jedan za drugoga nisu znali. Ti
se susreti, Malin, uvijek opisuju kao nešto fantastično. Kažu da ne postoji
nikakva potresnija slučajnost. Zamisli samo! Vjeruješ da si jedinstvena, da
samo ti postojiš - a onda se pojavi još jedna ti. Kaže se da jednojajčani
blizanci koji se upoznaju kasnije u životu nikada ne prestaju razgovarati. Da
raspravljaju o svemu, o svojem talentu, nedostacima, navikama, gestama,
sjećanjima, baš o svemu. Postaju potpuni i kao da rastu. Postaju sretniji.
Mnoge od tih priča su me jako potresle, Malin, a i ti si sama pričala kako je
Leo jedno vrijeme bio naprosto euforičan.”
“Da - ali nakon toga to više nije bio.”
“Istina.”
“Otputovao je, pa smo izgubili kontakt.”
“Tako je”, rekao je Mikael. “I ja sam na to pomislio. Ali sjećaš li se čega
- možda njegovog izgleda ili nečega drugoga što bi mi pomoglo shvatiti što
se dogodilo?”
Zastali su. Bili su na peronu. Vlak je već stajao i čekao.
“Ne znam”, rekla je.
“Razmisli!”
“Pa, da, možda jedna stvar. Sjećaš li se da sam ti rekla da se zaručio s
Julijom Damberg?”
“A to te ražalostilo, zar ne?”
“U biti i nije.”
Nije joj baš vjerovao.
“Najviše me iznenadilo”, rekla je. “Julia je nekad radila kod nas. Zatim se
odselila u Frankfurt te nitko od nas godinama o njoj ništa nije čuo. Ali taman
kada sam tamo završavala, nazvala je i htjela razgovarati s Leom. Ne
vjerujem da joj je on uzvratio poziv. Doimao se kao da ga je zasmetala. Ali
Julia je rekla nešto čudno.”
“Što?”
“Pitala me jesam li znala da Leo svira gitaru još bolje nego klavir. Rekla
je da je pravi virtuoz. O tome nisam ništa čula, pa sam pitala Lea.”
“I što je on rekao?”
“Nije rekao ništa. Zacrvenio se i prasnuo u smijeh. Bilo je to onda kada je
sjajio kao sunašce.”
“Tako i zvuči”, rekao je Mikael, ali više je nije pozorno slušao. Riječi
virtuoz na gitari zazvonile su mu u ušima vrlo nemirno.
Kada se pozdravio s Malin i popeo u vlak, duboko je potonuo u misli.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Dan Brody dva se dana držao na distanci. Bili su to nemirni dani.
Zaključao bi se u svoju sobu na brodu ili bi nervozno i brzo šetao po
Skeppsholmenu i Djurgårdenu. Ponekad bi trčao u svojoj sivoj trenirci.
Navečer bi u baru na brodu pio više nego obično. Loše je spavao, a noći
provodio uz notes crvenih kožnatih korica pišući o svojem životu.
U srijedu navečer, trinaestog prosinca, vratio se na Norrmalmstorg.
Ni tada mu se nije usuđivao pristupiti. U petak je ponio gitaru te je sjeo
na klupu tik pokraj restorana na trgu. Opet je sniježilo i smrzavao se.
Temperatura se spustila, a njegov kaput više nije dostajao. Ali nije si
mogao priuštiti ništa toplije. Nedostajalo mu je novca, ali više nije imao
snage svirati u različitim džez-sastavima da bi se uzdržavao. Mislio je
samo i jedino na Lea. Ništa drugo nije se činilo važno.
Taj petak Leo je ured napustio rano. Nosio je tamno-plavi kaput od
kašmira i bijeli šal te je hodao žustro. Dan ga je pratio. Prišao mu je
preblizu, a to je bila pogreška. Leo se ispred kina Park okrenuo i zvjerao
pogledom, kao da osjeća da ga prate. Ali Dana ipak nije vidio. Na ulici
je bilo mnogo ljudi, a Dan je nosio kapu i sunčane naočale i gledao je
prema Stureplanu. Leo je nastavio i prešao Karlavägen.
Dan je na Floragatanu zastao ispred malezijskog veleposlanstva i
pustio Lea da uđe u svoju zgradu. Vrata su se zatvorila uz tresak, a on je
stajao vani na ulici i čekao. Čekao je kao i prije te je znao da će potrajati.
Tek nakon nekoliko minuta upalile su se svjetiljke u stanu na najvišem
katu.
Svjetlost je zatreperila kao odsjaj iz nekog ljepšeg svijeta.
Ponekad bi se začuli zvuci glasovira, a često bi prepoznao harmonije
te bi mu na oči navrle suze. Ali taj se put smrzavao te je tiho opsovao.
Izdaleka su se čule sirene. Pomalo je puhalo, pa se približio zgradi i
skinuo sunčane naočale. Iza leđa je začuo korake jedne žene i njezina
psa. Pokraj njega je prolazila postarija gospođa u crnom šeširu i jarko-
zelenom kaputu vodeći na uzici malog mopsa. Prijateljski ga je
pogledala.
“Zar danas ne želiš kući, Leo?”
Na trenutak, ne dulje, pogledao ju je preplašeno. Zatim joj se
nasmiješio kao da je replika bila smiješna i na mjestu.
“Čovjek ponekad ni sam ne zna što želi”, rekao je.
“Istina. Ali uđi. Vani je prehladno da bismo stajali i filozofirali.”
Utipkala je šifru na ulaznim vratima pa su zajedno ušli i stali pred
dizalo. Pogledala ga je i opet se šeretski nasmiješivši rekla:
“A kakav si to stari kaput navukao?”
On se blago uznemirio.
“Ma neka stara krama”, odgovorio je.
 Gospođa se nasmijala.
“Neka stara krama? To ti ja običavam reći kada odjenem svoju
najfiniju bluzu jer želim da mi je pohvale.”
I on se pokušao nasmijati. Ali nije sasvim uspio, a žena se ugrizla za
usnu i uozbiljila. Bio je uvjeren da je prozrela njegovu varku, kao da nije
samo njegova odjeća otkrila da mu nedostaje stila i finoće, već i
nespretnost u izražavanju. Gospođa je rekla:
“Oprosti, Leo. Znam da ti trenutačno nije lako. Kako je Viveka?”
Po njezinu tonu bilo mu je jasno da “dobro” nije točan odgovor.
“Tako-tako”, rekao je.
“Nadajmo se da neće još dugo patiti.”
“Nadajmo se”, rekao je i osjetio da neće biti u stanju povesti se
dizalom s njome.
“Znate što? Potrebno mi je malo gimnastike. Idem ja stubama”,
nastavio je.
“Gluposti, Leo. Pa vitak si kao gazela. Zagrli mi Viveku u moje ime.
Reci joj da mislim na nju.”
“Hoću, naravno, hvala”, odgovorio je i požurio uza stube noseći
svoju gitaru.
Kada se približio Leovu stanu, usporio je. Ako je Leo čuo barem
polovično dobro kao i on sam, morao je biti tih kao miš. Posljednji se
dio puta došuljao. Leo je stanovao sam na najvišem katu, a to je bilo
dobro, činilo se vrlo izolirano. U hodniku je sjeo na pod, naslonivši leđa
na zid, što je tiše mogao. Što da radi? Srce mu je luđački tuklo. Usta su
mu se osušila.
Vrlo čisti prostor mirisao je na svježi lak, a on se usredotočio na
sliku plavog neba na stropu. Tko to na stubištu slika nebo? Odozdo su
dopirali koraci i zvuci televizijskog prijamnika, a iznutra škripa stolca,
otvaranje poklopca i pritisak na tipku. Bio je to ton A.
Leo je svirao samo nesuvisle basove - kao da nije znao bi li se
primio kakve skladbe. A onda je krenuo. Improvizirao je, ali možda i
nije. Ponavljao je sjetne i nemirne tonove te je baš kao i na snimci iz
koncertne dvorane stalno, praktično ritualno ili manično, ali također i
rafiniranije i zrelije, završavao na šestom tonu molske ljestvice, na neki
način izazivajući osjećaj nostalgije ili rasprsnuća. Odnosno, barem je
Dan to tako doživio, te se stresao.
Nije to mogao posve objasniti, a obuzelo ga je iznenada. Suze su mu
navrle na oči i zadrhtao je, ne nužno samo zbog glazbe, već i zbog
srodnosti harmonija, zbog činjenice da je Leo svirao s tolikom boli, kao
da je on, koji nije bio glazbenik, bolje od Dana uspio predočiti njihovu
tugu.
Njihovu tugu?
Pomisao je bila čudna, ali se u tom trenutku činila vrlo istinitom.
Leo se sve donedavno činio kao stranac, kao drugačija vrsta sretnijeg
stranca. Ali Dan se sada zrcalio u njemu te je ustao i zateturao.
Namjeravao je pozvoniti na vrata. Ali umjesto toga je iz futrole izvadio
gitaru, nabrzinu je naštimao i zasvirao pratnju. Nije bilo teško uhvatiti
akorde i popratiti harmonije. To kako je Leo naglašavao sinkope i triole
mijenjao čistim osminkama nalikovalo je na njegov način sviranja.
Osjećao se... kao kod kuće. Nije to nikako drugačije mogao objasniti.
Kao da je već mnogo puta svirao s njim i svirao je dugo, zasigurno
nekoliko minuta. Možda Leo nije čuo tako dobro kao on. Možda je
posve utonuo u svoju svirku. Nije mogao reći.
Zatim je utihnuo usred pjesme, na Fisu ili utišanom E. No nije čuo
nikakve korake, ništa se nije micalo. Leo se jamačno uopće nije micao,
pa je i Dan utihnuo i pričekao. Što se zbivalo? Iz stana je začuo duboko
disanje i opet je odsvirao dionicu, ovaj put nešto brže i s vlastitim
dodatkom, u novoj inačici. Tada je klavirski stolac opet zaškripao i
začuo je korake na putu prema vratima. Ostao je tamo držeći gitaru te se
osjetio poput prosjaka, uličnog muzikanta koji se ušuljao u fini salon,
nadajući se da će ga tamo primiti. Ali, naravno... bilo je tu i mnogo više
od toga. Gorio je od nade i čežnje, pa je zaklopio oči i slušao kako Leo
trapavo skida sigurnosni lanac s vrata.
Vrata su se otvorila i on ga je pogledao. Isprva kao da nije razumio.
Zatim je razjapio čeljust. Brada mu je pala te se doimao šokirano i
preplašeno.
“A tko si ti?”
Bilo je to prvo što je izustio i Dan nije znao što bi rekao. Što da na to
kaže?
“Ja sam...” počeo je.
Utihnuo je.
“Dan Brody”, nastavio je. “Ja sam džez-gitarist. I vjerujem da sam
tvoj brat blizanac.”
Leo mu nije odgovorio. Činilo se kao da će pasti na koljena. Posve je
problijedio.
“Ja...”
Jedino je to uspio izustiti, a ni Dan nije uspijevao ništa izreći. Srce
mu je tuklo kao ludo, riječi su zapele, ali onda je i on pokušao jednim
“ja”.
“Ja...”
“Što?”
Leov glas bio je obojen očajem s kojim jedva da se mogao nositi te
se odupro nagonu da pobjegne odande. Rekao je:
“Čuo sam te kako sviraš na glasoviru.”
“I?”
“I tada sam pomislio da sam živio samo polovičnim životom. Kao da
mi je nešto nedostajalo i sada sam napokon...”
Više ništa nije uspio izreći i nije znao ni govori li istinu ili samo
poluistinu - ili su to samo bile fraze što su nadolazile same od sebe.
“Ne mogu ovo pojmiti”, rekao je Leo. “Koliko si dugo znao?”
Ruke su mu se tresle.
“Tek nekoliko dana.”
“Ne mogu ovo pojmiti”, ponovio je.
“Znam, teško je. Nestvarno.”
Leo mu je pružio ruku, što se učinilo čudnovato formalno, s obzirom
na okolnosti.
“Uvijek sam...” rekao je.
“Što?”
Ugrizao se za usnu. Ruke mu se nisu prestajale tresti.
“Osjećao isto. Hoćeš li ući?”
Dan je kimnuo i stupio u stan koji je bio ljepši od bilo čega što je u
životu vidio.
 TREĆI DIO
NESTALI BLIZANAC

21. - 30. LIPNJA

Čak svaka osma trudnoća može rezultirati začećem blizanaca, iako jedan plod
najčešće umre ranije, što se naziva sindromom nestalog blizanca, odnosno
VTS prema engleskom izrazu Vanishing twin syndrome.

U drugim slučajevima blizanci budu razdvojeni posvajanjem ili zamjenom u

rodilištu. Neki se sretnu kao odrasli, a drugi nikada. Jednojajčani blizanci
Jack Yufe i Oskar Stohr upoznali su se na jednoj željezničkoj postaji u
Zapadnoj Njemačkoj 1954. Jack Yufe živio je u kibucu te je bio vojnik u
izraelskoj vojsci. Oskar Stohr bio je aktivan u Hitlerjugendu.

Mnogima nedostaje taj netko drugi.

 16. poglavlje

21. lipnja

MIKAEL JE POLAGANO ŠETAO pokraj rijeke u Nykopingu, a prema hotelu

Forsen. Zdanje je bilo jednostavna smeđa drvena zgrada s krovom od crvenih
crepova, prije hostel negoli hotel. Na ulazu se nalazila maketa vjetrenjače, a
na zidovima fotografije sportskih ribiča u gumenim čizmama.
Za recepcijom je sjedila mlada plavuša, vjerojatno ljetna zamjena. Imala
je najviše sedamnaest godina, nosila traperice i crvenu košulju i tipkala po
svojemu mobitelu. Mikael se prepao da će ga prepoznati i njegov posjet
objaviti na internetu. Ali njezin ga je ravnodušni pogled primirio. Uspeo se
na drugi kat i pokucao na vrata s brojem 214. Bilo je pola devet navečer.
Iznutra je dopro napukao glas.
“Tko je to?”
Predstavio se i ona mu je tada otvorila. Na trenutak mu je zastao dah.
Hilda von Kanterborg izgledala je posve divlje. Kosa joj je stršala na sve
strane, a oči su joj bile nemirne i nervozne, kao u prestrašene životinje. Imala
je velike grudi, široka ramena i široke kukove. Jedva da je stala u svoju
svijetloplavu haljinu te joj je s čela i po vratu curio znoj. Koža joj je bila
prepuna staračkih pjega. Izgledala je kao ju je netko izgrebao grabljama.
“Vrlo ljubazno što ste pristali naći se sa mnom”, rekao je.
“Ljubazno? Pa mene je strah. To što si rekao Lotti je skroz bolesno.”
Nije ju zamolio da mu razjasni što točno. Htio je da se najprije smiri i
dođe do daha.
Iz torbe je izvadio boce vina i stavio ih na okrugli hrastov stol pokraj
otvorenoga prozora.
“Bojim se da više nisu toliko hladne”, rekao je.
“Mislim da sam pila i gore.”
 Otišla je u kupaonicu, uzela dvije plastične čaše i stavila ih na stol.
“Hoćeš li ostati trijezan i pametan ili ćeš mi se pridružiti?”
“Što god je tebi ugodnije”, odgovorio je.
“Svaka ispičutura želi društvo, dakle piješ sa mnom. Večeras ti je to tvoja
novinarska strategija.”
Natočila je čaše do vrha. On je otpio pošteni gutljaj da joj pokaže da misli
ozbiljno. Pogledao je prema brzacu na rijeci i na nebo što se mračilo.
“Samo želim zajamčiti...” počeo je.
“Nemoj ništa jamčiti”, prekinula ga je. “Jer ne možeš, a ja nisam u stanju
istrpjeti tamo nekakav uzvišeni govor o zaštiti novinarskih izvora. Reći ću ti
to što imam reći jer više ne mogu šutjeti.”
Svoje vino ispila je nadušak te ga je pogledala u oči. Na svojevrstan je
način bila šarmantna i draga. Ponašala se nehajno, ali istodobno i privlačno,
što se doimalo vrlo oslobađajuće.
“Dobro, shvaćam, žao mi je ako sam te zabrinuo. Ali hoćemo li odmah na
posao?”
Ona je kimnula, a on je izvadio svoj diktafon i pokrenuo ga.
“Ti, naravno, znaš što je Državni institut za rasnu biologiju”, rekla je.
“Oh, naravno”, odgovorio je on. “Odurni je to institut.”
“Istina, ali samo polako, reporterska zvijezdo, nije to toliko napeto kao
što zvuči. Rasnih biologa u Švedskoj više se ne da tako lako naći, a Institut je
ukinut, kao što možda znaš, još tisuću devetsto pedeset osme. Spominjem ga
samo zato što tu postoji jedna linija, određeni kontinuitet. Ali ja to isprva
nisam znala. Kada sam počela raditi u Registru, vjerovala sam da ću raditi s
darovitom djecom. Ali zapravo...”
Otpila je gutljaj iz svoje čaše.
“...ne znam kako bih počela.”
“Samo ti pričaj”, rekao je on. “Sve će se već posložiti na svoje mjesto.”
Ona je iskapila još jednu čašu i zapalila cigaretu, marke Gauloise, te je
zabavljeno pogledala.
“Ovdje se ne smije pušiti”, rekla je. “Ali ova priča počinje upravo tako,
pušenjem - sumnjom da je pušenje štetno. Još su u pedesetima izvjesni
stručnjaci tvrdili da pušenje može izazvati rak pluća. Zamisli samo!”
“Nevjerojatno!”
“Doista, a kao što ti je možda jasno, ta je tvrdnja izazvala žestoki otpor.
Naravno, rekli su: pušači možda češće obolijevaju od raka pluća, ali to nema
nužno veze s duhanom. Možda je to bilo zato što su jeli previše povrća. Ništa
se nije moglo dokazati. I liječnici puše Camel glasio je tadašnji poznati
slogan. Humphrey Bogart i Lauren Bacali snažno su se naglašavali kao
izuzetno pozitivni primjeri pušača. No ipak... sumnja je ostala, a to nije bilo
mala stvar. Britansko Ministarstvo zdravstva otkrilo je da se smrtnost zbog
raka pluća upetnaesterostručila u samo dva desetljeća, a u Institutu
Karolinška u Stockholmu skupina liječnika odlučila je stvar istražiti koristeći
se blizancima. Blizanci su idealan objekt za znanstveno istraživanje zbog
svojega identičnoga DNK-a te su u dvije godine napravili registar s preko
jedanaest tisuća blizanaca. Zatim su ih intervjuirali o navikama pušenja i
pijenja, što je predstavljalo vrlo važan prilog tužnoj spoznaji da cuga i pljuge
usprkos svemu ipak nisu zdravi.”
Žalosno se nasmijala, uvukla duboki dim i ispila još jednu čašu rozea.
“Ali na tome se nije stalo”, nastavila je. “Registar su kompletirali. Dodali
su nove blizance, i to mnoge koji nisu živjeli zajedno. Tridesetih godina
prošlog stoljeća u Švedskoj je više stotina blizanaca razdvojeno pri rođenju,
najviše zbog siromaštva. Mnogi su se upoznali tek kao odrasli. To je
predstavljalo neprocjenjiv znanstvenoistraživački materijal, a znanstvenici ne
samo da su istraživali nove bolesti i njihove uzroke već su si i postavili
klasično pitanje: što to oblikuje čovjeka? Koliko na njegovu osobnost utječe
naslijeđe, a koliko okolina?”
“Čitao sam o tome”, rekao je Mikael, “i upoznat sam sa Švedskim
registrom blizanaca. Ali sve to što opisuješ je legitimno i legalno, zar ne?”
“Svakako, oni provode vrlo vrijedna i bitna istraživanja, a spominjem ih
samo zato što ti želim opisati cjelokupnu pozadinu. A dok je Registar
blizanaca rastao, Državni institut za rasnu biologiju promijenio je ime i
postao Institut za medicinsku genetiku te potpao pod Sveučilište u Uppsali.
Posljedni voditelj Instituta Jan Arvid Book je umjesto profesora rasne
biologije postao profesor medicinske genetike. I nije se nimalo radilo o
riječima i semantici. Gospoda su se polagano i postupno počela baviti nečime
što je barem nalikovalo na znanost. Ostavili su se starih mjerenja lubanja i
gluposti o čistoći švedsko-germanske rase.”
“Ali stari registar Roma i ostalih manjina je ostao?”
“Jest, ali ostalo je i još nešto, daleko gore.”
“Što to?”
“Svjetonazor. Možda nije postojala jedna rasa bolja od drugih. Možda ni
ljudske rase nisu postojale. Ali opet, možda... možda su određeni punokrvni
Šveđani ipak bili radišniji i više se trudili od drugih. Zašto? Možda zato što
su odgojeni na dobri, stari švedski način. Možda tako možemo saznati kako
odgojiti punokrvnog Šveđanina - znači, onakvoga koji ne puši Gauloise i koji
se ne opija rozeom?”
“To ne zvuči dobro.”
“Ne, duh vremena se promijenio, a ljudi koji su jednom iskazivali
ekstremne poglede jednog uvjerenja lako se okreću kako vjetar puše, na
suprotni ekstrem, zar ne? Ekipa iz Uppsale ubrzo je u Freuda i Marxa počela
vjerovati jednako vjerno kao što su ranije vjerovali rasnim biolozima. Institut
se, doduše, zvao Institut za medicinsku genetiku, tako da značenje naslijeđa
nisu negirali, nikako ne. Ali uglavnom su vjerovali u društvene i materijalne
čimbenike. Nije to pogrešno, naravno, pogotovo danas kada su klasne
barijere nepremostivi zidovi.
Ali ta skupina - čiji je vodeći stručnjak bio profesor sociologije Martin
Steinberg - smatrala je više-manje zakonitošću da na nas utječu samo i
isključivo okolnosti. Određena vrst majke i određeni društveni i kulturni
čimbenici više će ili manje automatski oblikovati određenu vrst osobe. Ali
tome nije tako, ni približno. Čovjek je neviđeno kompleksnije biće. No ta su
gospoda poželjela provesti pokus i pokušati odrediti kakav odgoj i zaleđe su
potrebni da se oblikuje dobar i čestit Šveđanin. Bili su usko povezani s
registrom blizanaca te su pratili njihova istraživanja, a onda su upoznali i
Rogera Stafforda, američkog psihoanalitičara.”
“Čitao sam o njemu.”
“Jasno, ali nikada ga nisi upoznao, zar ne? On je bio nevjerojatno
karizmatičan. Osvijetlio bi svaki društveni skup, a prvenstveno je na jednu
ženu u našoj skupini ostavio vrlo snažan dojam. Ona se zove Rakel Greitz,
psihijatrica je i psihoanalitičarka te je... O Rakel Greitz bih mogla danima
pričati. Ali ona nije samo izgubila glavu za Rogerom Staffordom. Također je
postala opsjednuta njegovim radom i htjela ga je proširiti. Jednom prilikom -
ne znam točno kada - ona i spomenuta skupina su odlučili namjerno
razdvajati blizance, kako jednojajčane tako i dvojajčane, i smještati ih u
dijametralno suprotne obitelji. Ali budući da je sam cilj istraživanja već
ispočetka bio elitistički - stvoriti fine i ugledne Šveđane - skupina je pomno
birala klijentelu. Kao da su svijećom pretraživali i preokretali svaki kutak.
Između ostaloga konzultirali su i svoje stare registre Roma, Sama i ostalih
manjina i tražili ljude koje čak ni rasni biolozi nisu ni pomislili prisilno
sterilizirati. Tražili su vrlo darovite roditelje koji su dobili blizance. Htjeli su
si - da budem cinična - osigurati prvorazredni znanstvenoistraživački
empirijski materijal.”
Mikael je opet pomislio na virtuoza na gitari što ga je Lisbeth bila
spomenula.
“A jedan od parova blizanaca bili su i Leo Mannheimer i Daniel Brolin?”
Hilda von Kanterborg šutke je sjedila i gledala kroz prozor. “Da, a zbog
njih sada i jesmo ovdje, zar ne?” upitala je. “To što si ispričao Lotti ne zvuči
normalno: da Leo više nije Leo. Ali da budem iskrena, ne vjerujem u to.
Jednostavno ne mogu. Znaš, Anders i Daniel Brolin, kako su se tada zvali,
pripadaju romskoj manjini. Potječu iz neviđeno muzikalne obitelji. Majka
Rosanna bila je fantastična pjevačica. Postoji jedna sačuvana snimka njezinog
pjevanja. Rosanna pjeva ‘Strange Fruit’ Billie Holliday tako nevjerojatno da
ti srce poželi iskočiti iz grudi. Ali umrla je od groznice samo nekoliko dana
nakon porođaja. Srednju školu nije pohađala, ali pronašli su njezine ocjene iz
viših razreda osnovne škole. Bila je vrhunska učenica. Otac se zvao Kenneth
i bio je manično-depresivan, ali i genij na gitari. Ne bih rekla da je bio zao ili
emocionalno hladan, prije punokrvni neurotičar koji nije imao snage skrbiti
se za blizance. Zato su ih smjestili u dom u Gavleu, gdje ih je Rakel Greitz
locirala i praktično odmah razdvojila. Da budem iskrena, ne želim znati kako
su ona i Martin Steinberg dolazili do obitelji i blizanaca. Ali što se Daniela i
Andersa, odnosno Lea, kako su ga poslije prozvali, ticalo, slučaj je bio
posebno grozan.”
“Zašto?”
“Jer ništa nije bilo pravedno. Daniel je ostao u sirotištu nekoliko godina.
Zatim je završio kod jednog zlobnog i ograničenog seljaka koji je živio blizu
Hudiksvalla, a koji je djecu posvajao ponajprije zato što mu je bila potrebna
pomoć na imanju. Doduše, ispočetka je imao i ženu. Ali ona se brzo izgubila,
nakon čega bez sumnje možemo govoriti o prisilnom dječjem radu. Daniel i
njegova braća dirinčili su od jutra do mraka i nisu uopće smjeli u školu. Ali
Leo, naprotiv... njega su smjestili u imućnu i utjecajnu obitelj iz Nockebyja.”
“Kod Hermana i Viveke Mannheimer.”
“Točno, Herman je bio krupna riba i debelokožac i naprosto je slomio
Martina Steinberga. Inače je najvažnije bilo da posvajatelji ne znaju ništa o
djetetovom podrijetlu, a posebno ne da se radi o blizancima. Ali Herman
Mannheimer je ustrajao te je razumno pretpostaviti da je osjećao svoju
nadmoć ili je možda skupinu na neki način držao u šaci. Martin je popustio.
Kažem, Herman ga je naprosto slomio. Hermanu je pružio te informacije iako
su bile tajne, što je bilo loše samo po sebi. Ali postalo je i lošije. Herman je
dvojio. ‘Cigani’ i ‘nomadi’, kako ih je zvao, nisu mu se nikada sviđali, pa je
poslovnog partnera Alfreda Ogrena zamolio za savjet, a da Rakel i Martin za
to nisu znali.”
“Shvaćam”, rekao je Mikael. “A to je njegov sin Ivar također nekako
saznao.”
“Da, ali mnogo kasnije, kada je Ivar već dugo gajio ljubomoru i zavist
spram Lea, kojeg su smatrali daleko pametnijim i nadarenijim. A Ivar, to ne
smijemo smetnuti s uma, uvijek bi napravio bilo što, samo da stekne premoć
nad Leom. Između obitelji kao da se podiglo minsko polje, pa su pozvali
upomoć mojega kolegu Carla Segera.”
“Ali ako je Herman Mannheimer već bio takav idiot pun predrasuda,
zašto je uopće primio dječaka?”
“Herman je općenito gledajući bio stari reakcionar, ali zato ne bih rekla
da je bio bešćutan, ne vjerujem, usprkos tome što se dogodilo Carlu. Ali
Alfred Ogren... on je bio prava rasistička svinja i oštro ga je odgovarao od
toga, i sve bi vjerojatno propalo da nisu dobili izvještaje o dječakovoj
izuzetnoj motorici, darovitosti i čemu sve ne, pa je to prevagnulo. Viveku je
naprosto očarao.”
“Znači, primili su ga jer je bio malen, ali pametan?”
“Tako je. Imao je sedam mjeseci i velike oči i već su od malih nogu u
njega polagali velike nade.”
“U njegovim osobnim spisima iz matičnih knjiga piše da je biološki sin
Mannheimerovih. Nije mi jasno kako su roditelji to uspjeli izvesti jer su ga
posvojili tako kasno.”
“Njihovi najbliži prijatelji i susjedi znali su istinu. Ali za njih je to bilo
pitanje časti. Svima je bilo poznato koliko je Viveku boljelo što nije mogla
imati djece.”
“Je li znao da su ga posvojili?”
“Saznao je to kada je imao sedam ili osam godina, kada su ga Ogrenovi
sinovi počeli zadirkivati. Viveka je osjećala da mu mora reći istinu. Ali
zamolila ga je da to nastavi tajiti - zbog obiteljske časti.”
“Shvaćam.”
“Da, nije toj obitelji bilo lako.”
“Leo pati od hiperakuzije.”
“Pati od nje i od toga što danas nazivamo hipersenzitivnošću.
Nevjerojatno je osjetljiv. Suviše mu je teško hvatati se u koštac sa svijetom,
pa se povlačio u sebe i bio vrlo osamljeno dijete. Ponekad vjerujem da mu je
Carl bio jedini pravi prijatelj. U početku Carl, ja i ostali mladi psiholozi
nismo imali cjelokupnu sliku. Vjerovali smo da istražujemo skupinu darovite
djece. Uopće nismo znali da radimo s blizancima. Podijelili su nas tako da
smo radili samo s jednim djetetom. Ali postupno smo to saznavali i još
postupnije to i prihvaćali - više ili manje, rekla bih. Carlu je od svih nas
najteže palo to što su blizance razdvojili namjerno - vjerojatno zato što je bio
toliko blizak Leu. Ostala djeca nisu osjećala da su ih od nečega razdvojili. Ali
s Leom je bilo drugačije. Nije znao da je jednojajčani blizanac, samo da su ga
posvojili. Ali kao da je nešto naslućivao i često je govorio kako se osjeća
polovično, što je Carlu postupno postajalo neizdrživo. ‘Ne mogu više’,
govorio je i stalno me ispitivao za Daniela: ‘Osjeća li i on isto?’ Rekla sam
mu da se ni on ne osjeća dobro. ‘Osamljen je’, rekla bih i spomenula da
Daniel ponekad iskazuje znakove depresije. ‘Moramo im reći’, govorio bi
Carl. ‘Ne smijemo’, odgovorila bih ja, ‘tada bismo sve svima upropastili.’ Ali
Carl je nastavio i naposljetku je počinio životnu pogrešku. Otišao je Rakel, a
ona, znaš...”
Hilda je otvorila drugu bocu vina, iako prvu još nisu popili do kraja.
“Rakel Greitz”, nastavila je, “možda se doima ozbiljno i korektno. Lea je
obmanula i zavela. U kontaktu su sve ove godine. Sreću se na božičnim
ručkovima i tome slično. Ali ona je u biti hladna kao led i upravo zbog nje ja,
evo, čamim ovdje pod lažnim imenom, drhtim i ločem. Sve me ovo vrijeme
držala pod nadzorom, naizmjence mi laskajući ili mi prijeteći. Išla je k meni
kada sam pobjegla od kuće. Vidjela sam je na ulici.”
“Znači, Carl je otišao njoj”, rekao je Mikael.
“Osmjelio se i rekao joj da namjerava propjevati, pa što košta da košta.
Nekoliko dana poslije su ga ustrijelili kao kakvu divljač u šumi.”
“Hoćeš li reći da se radi o ubojstvu?”
“Ne znam. Uvijek sam to poricala i odbijala suočiti se s time da sam bila
dio djelatnosti koja je bila u stanju ubiti.”
“Ali zapravo si uvijek sumnjala u suprotno, nije li tako?” upitao je
Mikael.
Hilda mu nije odgovorila. Samo je pila svoje vino i gledala kroz prozor.
“Pročitao sam izvješće istrage”, nastavio je Mikael. “Zaključci mi nisu
sjeli, a ti si mi sada dala i motiv. Ne vidim drugog objašnjenja osim onog da
su svi u to bili umiješani, Mannheimer, Ogren, Greitz, svi do jednoga.
Postojao je rizik da ih razotkriju i povežu s djelatnošću koja razdvaja blizance
pri rođenju... To bi bilo kao staviti glavu na panj. Morali su neutralizirati
prijetnju koja ih je mogla odvući u blato.”
Hilda von Kanterborg očito se preplašila i neko je vrijeme šutjela.
“Cijena je, u svakom slučaju, bila visoka”, rekla je. “Leo se nikada nije
oporavio. Usprkos svem novcu i tome što su u njega uložili nikada nije bio
sretan. Uvijek je bio niskog samopouzdanja i u obiteljsku tvrtku ušao je
nevoljko, a tamo su ga gazili kreteni poput Ivara.”
“A brat Daniel?”
“On je na neki način bio jači, možda zato što je to morao postati. Sve što
su Lea poticali da bude, dakle obrazovani, muzikalni i načitani dječak, Daniel
je morao postati potajice. Ali ni on se nije dobro osjećao. Posvojena braća su
ga maltretirala, kod kuće su ga tukli i uvijek se osjećao kao da nikamo ne
pripada.”
“Što se s njime dogodilo?”
“Pobjegao je s imanja i izgubio se iz Registra. Ali ja sam uskoro dobila
otkaz, pa nisam posve sigurna što se toga tiče. Posljednje što sam za njega
učinila jest da sam ga savjetovala o glazbenoj akademiji u Bostonu. Zatim od
njega nisam čula ništa prije...”
Mikael je u zraku osjetio da se nešto dogodilo. Vidio je to po tome kako
drži čašu i po unezvijerenim očima.
“Što?”
“Bila sam kod kuće i pila. Bilo je to jednog prijepodneva u prosincu, prije
godinu i pol. Čitala sam novine i pijuckala. Zazvonio je telefon. U Registru je
vladala stroga stega i nikada se nismo smjeli predstavljati vlastitim imenima.
No ja... ja sam već tada pila, pa bih to koji put i zaboravila jer me Daniel
uspio pronaći i nakon toliko mnogo vremena. Odjednom me iznebuha nazvao
i rekao mi da je shvatio.”
“Što je shvatio?”
“Da Leo postoji i da su jednojajčani blizanci.”
“I to zrcalni blizanci, zar ne?”
“Da, ali on to tada još nije znao, niti je to imalo bilo kakve veze, barem ne
u tom trenutku. Bio je užasno uznemiren i ljut i pitao me jesam li znala. Dugo
sam oklijevala. Zatim sam rekla da jesam, a on je utihnuo. Rekao mi je onda
da mi to nikada neće oprostiti. Zatim je prekinuo vezu. Htjela sam zavrištati,
pasti i umrijeti. Na zaslonu sam imala broj, pa sam mu uzvratila poziv. Ali
dospjela sam u jedan hotel u Berlinu gdje nikada nisu čuli za Daniela Brolina.
Nakon toga sam na svaki mogući način pokušala doći do njega. Ali nisam
uspjela.”
 “Vjeruješ li da se susreo s Leom?”
“Mislim da ipak nije.”
“Zašto to misliš?”
“Zato što se takvo što uvijek proširi. Više naših jednojajčanih blizanaca
se srelo u odrasloj dobi. Što je u digitalnom dobu neizbježno. Netko vidi
fotografiju na Facebooku ili na Instagramu i kaže da fotografija sliči ovome
ili onome, glasine se prošire i priča naposljetku završi u medijima. Novinari
obožavaju takve priče. Ali nitko od naših blizanaca nije pojmio širi kontekst.
Uvijek su postojala objašnjenja - lažna objašnjenja pripremljena još u
samom početku - a novine su se koncentrirale na fantastični dio susreta.
Nitko to nikada nije propisno istražio. Da budem iskrena, nije mi jasno kako
si ti to uspio nanjušiti. Svi su bili toliko smiješno pomni što se tajnosti
ticalo.”
Mikael je također otpio malo vina, iako mu nije prijalo, te je porazmislio
kako bi se izrazio. Nastavio je u istom suosjećajnom tonu.
“Ja bih rekao da nisi u pravu, Hilda. Ja mislim da mnogo toga upućuje da
se blizanci jesu upoznali. Jer nešto se ne poklapa. Imam prijatelja koji Lea
jako dobro poznaje. On je” - za svaki slučaj promijenio je Malinin spol u
priči - “Lea vrlo pomno proučio. I posve je uvjeren da je Leo postao dešnjak,
baš kao što sam i rekao tvojoj sestri. Također je gotovo preko noći postao
pravi virtuoz na gitari.”
“Znači, i instrument je promijenio!”
Hilda se napela sjedeći na svom stolcu.
“Dakle hoćeš reći da...” nastavila je.
“Samo pitam na temelju čega si zaključila da se još nisu upoznali.”
“U tom bih slučaju rekla - ako je ovo što kažeš istina - da su Leo i Daniel
zamijenili identitete.”
“Ali zašto?”
“Zato što...” Tražila je prave riječi. “Zato što su iznimno melankolični
pojedinci, ali isto tako i iznimno daroviti. Vrlo lako bi mogli promijeniti
svoju okolinu, možda bi im to bilo nešto novo i uzbudljivo. Leo se - a Carl je
to uvijek govorio - često osjećao poput zatvorenika u ulozi koju nije volio.”
“A Daniel?”
“Što se njega tiče... ne znam, vjerojatno bi mu se činilo fantastičnim ući u
Leov svijet.”
“Preko telefona je reagirao divlje i bijesno, zar nisi i sama to rekla?”
nastavio je Mikael. “Danielu je vjerojatno bilo izuzetno bolno uvidjeti da mu
je brat blizanac odrastao u blagostanju dok je on dirinčio na seoskom
imanju.”
“Da, ali...”
Hilda je pogledala boce vina, kao da se boji da neće još dugo potrajati.
“Ti su dječaci, to moraš razumjeti, vrlo osjećajni i empatični. Carl i ja
smo o tome često razgovarali. Ali bili su osamljeni. Bili su kao stvoreni jedan
za drugoga, a ako su se doista sreli, nagađam da je taj susret bio fantastičan,
možda nešto najljepše i najsretnije što im se ikada dogodilo.”
“Znači, ne vidiš nikakvu mogućnost da se dogodilo nešto grozno?”
Hilda je odmahnula glavom - no više grčevito nego uvjereno, primijetio
je.
“Jesi li kome rekla da te Daniel nazvao?”
Hilda von Kanterborg malo je predugo oklijevala. No s druge strane, nije
ju bilo lako pročitati. Novu cigaretu pripalila je opuškom prethodne.
“Ne”, rekla je. “Više nisam u kontaktu s Registrom. A kome bih drugome
rekla?”
“Spomenula si da te Rakel Greitz redovno posjećivala.”
“Njoj pogotovo ne bih rekla. Nje sam se uvijek revno klonila.”
Mikael se zamislio te je nastavio tonom strožim nego što je namjeravao.
“Moraš mi na još nešto odgovoriti”, rekao je.
“Radi li se o Lisbeth Salander?”
“Kako si znala?”
“Nije tajna da ste prilično bliski.”
“Je li i ona bila u projektu?”
“Ona je Rakel Greitz zadavala više brige nego svi mi ostali zajedno.”

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Leo Mannheimer ušao je u svoj dom zajedno s čovjekom koji je
izgledao jednako kao on. Čovjek je nosio otrcani crni kaput bijeloga
krznenog ovratnika, sive hlače odijela i crveno-smeđe zimske cipele
koje su se nagledale svijeta. Skinuo je kapu i kaput te odložio gitaru.
Kosa mu je bila čupavija, zalisci duži, a obrazi crveniji. No to im je
samo pojačavalo sličnost.
Bilo je kao da se vidio u novom obličju te je Lea oblio hladan znoj i
mislio je da će mu pozliti. Osjećao je kao da se pod ispod njega otvorio.
Ali ništa nije bilo jednostavno. Pogledao je njegove ruke i prste, a potom
i svoje te se poželio pogledati u zrcalo. Htio je usporediti svaku boru na
njihovim licima. Ali najviše mu je htio postavljati pitanje za pitanjem i
uopće ne prestati. Sjetio se glazbe što ju je čuo sa stubišta i onoga što je
rekao, da se osjećao samo polovično - baš kao što se i on sam oduvijek
osjećao. Gvalja mu je zastala u grlu.
“Kako je ovo moguće?” upitao je.
“Vjerujem...” rekao je čovjek.
“Što vjeruješ?”
“Da smo bili sudionici u jednom eksperimentu.”
Leo ove riječi jedva da je uspio razabrati. Sjetio se Carla i očevih
koraka po stubištu onoga jesenjega dana, te je zateturao. Sjeo je na
crvenu sofu ispod skupe slike Brora Hjortha. Čovjek je sjeo na fotelju
pored sofe te je samo u tome, u njegovu pokretu, u tijelu što se spustilo
na sjedalicu, nazirao nešto stravično poznato.
“Slutio sam to”, rekao je Leo. “Da nešto nije u redu.”
“Jesi li znao da su te posvojili?”
“Majka mi je bila rekla.”
“Ali nisi znao da ja postojim?”
“Nikako ne, odnosno...”
“Što?”
“Zamišljao sam. Sanjario. Maštao o svemu i svačemu. Gdje si
odrastao?”
“Na jednom seoskom imanju pokraj Hudiksvalla. A onda sam se
odselio u Boston.”
“U Boston”, promumljao je Leo.
Čuo je srce koje je tuklo. Mislio da je to njegovo, ali nije, bilo je to
srce ovog čovjeka, njegova brata blizanca.
“Hoćeš li što popiti?” upitao je.
“Mislim da mi je potrebno.”
“Pjenušac? Može? On se odmah slije u krv.”
“Zvuči dobro.”
Leo je ustao i krenuo prema kuhinji, no zastao je, a da nije znao
zašto. Bio je suviše zbunjen i uzbuđen da bi znao što radi. Rekao je:
“Oprosti.”
“Zašto?”
“Na vratima sam se šokirao. Ne mogu se sjetiti kako se zoveš.”
“Dan”, rekao je čovjek. “Dan Brody.”
 “Dan?” ponovio je Leo. “Dan.”
Nakon toga je otišao i uzeo bocu Dom Perignona i dvije čaše.
Razgovor je još neko vrijeme bio vrlo nadrealan i nerazumljiv. Ali vani
je sniježilo i čuli su se zvuci petka uvečer, smijeh, glasovi i glazba iz
automobila i stanova. Oni su se nasmiješili, nazdravili i sve se više
otvarali. Uskoro su razgovarali o onome o čemu ni s kime prije nisu
razgovarali.
Pretresli su sve i svašta, ali poslije nijedan nije bio u stanju prepričati
razgovor i sve digresije. Svaku misao i svaku temu prekidali bi
pitanjima i potpitanjima. Kao da riječi nisu bile dovoljne - kao da nisu
stizali govoriti dovoljno brzo. Večer je prešla u noć, a noć u novi dan i
samo bi povremeno napravili stanku da bi se najeli, malo odspavali ili
zasvirali. Svirali su satima, a Leu je to značilo najviše na svijetu.
Uvijek je bio osamljenik. Svaki je dan svirao satima, ali uvijek sam.
Dan je svirao sa stotinama ljudi, s amaterima i profesionalcima, s
virtuozima, krutim i fleksibilnim sviračima, s glazbenicima koji su
poznavali samo jedan žanr, ali i s onima koji su poznavali sve, sa
sviračima koji su usred pjesme zaigrano znali promijeniti tonalitet i
pojmiti bilo kakvu promjenu ritma. Ali nikada nije svirao s nekime tko
ga shvaća toliko intuitivno i izravno. Nisu samo improvizirali zajedno.
Svojom su glazbom razgovarali i razmjenjivali iskustva, a Leo bi se
ponekad popeo na stolac ili na stol i nazdravio:
“Tako sam ponosan! Izvrstan si, nevjerojatno dobar!”
Preplavila ga je tolika neopisiva sreća što svira sa svojim bratom
blizancem da je i on postajao sve bolji, a u svojim solažama sve
odvažniji i kreativniji. Iako je Dan, naravno, svirao bolje i vještije, i
njegova je glazba poprimila novi žar te bi ponekad istodobno svirali i
razgovarali.
A razgovarali su i prepričavali svoje živote kao da to nikada prije
nisu činili, uviđajući značenja i digresije koje prije nisu naslućivali.
Prepletali su svoje priče, međusobno ih oplemenjujući. Dan je morao
biti iskren prema samome sebi - iako to naglas nije govorio - ali ponekad
to nije bilo obostrano. Ponekad ga je zaboljelo od zavisti te se sjetio
kako je kao dijete bio gladan. Prisjetio se bijega s imanja i riječi Hilde
von Kanterborg: Mi se ne smijemo miješati, mi samo promatramo.
Ponekad bi osjetio žalac bijesa, a kada bi se Leo, recimo, žalio što se
nije usuđivao baviti glazbom, već su ga prisilili da postane suvlasnik u
Alfredu Ogrenu - prisilili su ga da bude suvlasnik! - nepravde su se
činile većima nego što ih je bio u stanju izdržati. No to su ipak bile
iznimke. Taj je prosinački vikend i on proživio u velikoj i
sveprožimajućoj sreći.
Bilo je pravo čudo što ne samo da je upoznao brata blizanca već i
čovjeka koji je razmišljao, osjećao i čuo baš kao i on. Koliko su dugo
samo razgovarali o tome? O zvukovima! Upali su u raspravu poput
pravih manijaka i bilo je nevjerojatno napokon utonuti u temu koju nitko
drugi nije razumio. Ponekad bi i Dan stao na stolac da nazdravi.
Obećali su si da će se držati zajedno. Zakleli se da će postati
nerazdvojni. Zakleli su se na mnogo toga velikoga i lijepoga, ali također
i da moraju saznati što im se zapravo i zašto dogodilo. Do u tančine su
razgovarali o ljudima koji su ih kao djecu proučavali, o testovima,
filmovima i pitanjima. Dan je ispričao sve o Hildi von Kanterborg, a
Leo o Carlu Segeru i Rakel Greitz, s kojom je svih tih godina ostao u
kontaktu.
“Rakel Greitz”, rekao je Dan. “Kako ona izgleda?” Leo mu je rekao
za madež na njezinu vratu, a Dan se ukočio. Shvatio je da je i on
upoznao Rakel Greitz. To je bio odlučujući trenutak. Bilo je jedanaest
navečer u nedjelju sedamnaestog prosinca. Ulica je bila tiha i mračna, a
više nije sniježilo. Samo su se izdaleka čule ralice.
“Nije li Greitz u biti vještica?”
“Izvana je vrlo hladna”, rekao je Leo.
“Od nje mi se dizala kosa na vratu.”
“Ni meni se nije sviđala.”
“Ali ipak si se nastavio viđati s njom?”
Leo je odgovorio kao da se brani:
“Nikada joj se zapravo nisam mogao oduprijeti.”
“Svi mi imamo svoje trenutke slabosti”, utješio ga je Dan.
“Imamo. Ali Rakel je također bila moja poveznica s Carlom. Uvijek
mi je o njemu pričala tako lijepo, upravo ono što sam želio čuti, rekao
bih. Idući tjedan ću s njom na božični ručak.”
“Jesi li je ikada upitao odakle potječeš?”
“Tisuću puta, a ona je svaki put rekla...”
“...da su te ostavili u jednom sirotištu u Gavleu, ali da tvoje biološke
roditelje nisu uspjeli pronaći.”
“Zvao sam ja i to prokleto sirotište, a tamo su mi to i potvrdili.”
 “A kako se to slaže s onime o Ciganinu?”
“Ona je rekla da su to većinom glasine.”
“Laže.”
“Očigledno.”
Leovo se lice skupilo u prisebnu grimasu.
“Ne misliš li da je Rakel Greitz poput crne udovice koja plete svoju
mrežu intriga?” nastavio je Dan.
“Vjerojatno.”
“Morali bismo im stati na rep!”
U stanu u Floragatanu zavladala je prava osvetnička atmosfera, a
kada je nedjeljna večer prešla u noć i potom u jutro ponedjeljka,
dogovorili su se da će se pritajiti i da nikome živome neće spomenuti
svoj susret. Leo će kontaktirati Rakel Greitz, otkazati božićni ručak i
pozvati je k sebi te je uljuljkati da se osjeća sigurno dok Dan bude čekao
u pokrajnjoj sobi. Rakel Greitz dobro će zapamtiti taj dan. Braća su
skovala plan.

Hilda von Kanterborg ispijala je čašu za čašom. Ali nije se doimala pijano.
Ipak, nije bila stabilna. Jako se znojila. Vrat i grudi bili su joj posve mokri.
“Rakel Greitz i Martin Steinberg u projektu su htjeli imati i jednojajčane i
dvojajčane blizance, što je bilo uobičajeno. Obje skupine bile su potrebne da
bi se mogle napraviti usporedbe. Lisbeth Salander i sestra joj Camilla nalazile
su se u jednom registru Instituta za medicinsku genetiku. Kćeri su se smatrale
idealnim subjektima. A majku Agnetu nitko nije pretjerano poštovao. Ali
otac je zato bio pravo...”
“Čudovište.”
“Ali vrlo darovito čudovište, ipak moram nadodati, zbog čega su djeca
bila izuzetno zanimljiva. Rakel Greitz ih je htjela razdvojiti. Ta ju je zamisao
opsjedala.”
“Iako su djevojčice imale majku i dom.”
“Usprkos tome, a ja Rakel ne bih htjela braniti, nipošto i nimalo. Ali
ipak... Tada joj za to nije nedostajalo argumenata iz čisto humane
perspektive. Otac Zalachenko je bio nasilni alkoholičar.”
“O tome sve znam.”
“Znam da znaš. Ali ipak bih to htjela reći u našu obranu. Bio je to pakao
od doma, Mikaele. Ne samo zbog očevog zlostavljanja i silovanja. On je
također favorizirao Camillu te je atmosfera između kćeri od samog početka
bila katastrofalna. Kao da su bile rođene da postanu neprijateljice.”
Mikael je pomislio na Camillu i prisjetio se ubojstva svojega kolege
Andreja Zandera pa čvrsto zgrabio čašu. Nije ništa rekao.
“Postojali su razlozi - i sama sam to jedno vrijeme smatrala - da Lisbeth
smjestimo u drugu obitelj”, nastavila je Hilda.
“Ali ona je voljela svoju majku.”
“Vjeruj mi da znam. Mnogo sam naučila o toj obitelji, a Agneta se možda
doimala slomljeno kada je Zalachenko bio tamo i tukao je kao vreću. Ali kad
se radilo o djeci, bila je pravi borac. Nudili su joj novac. Prijetili joj. Primala
je neugodne depeše s pečatima tijela javne uprave. Ali odbijala ih je. ‘Lisbeth
ostaje sa mnom’, govorila je. ‘Nikada je neću napustiti.’ Borila se i rukama i
nogama, a proces se otegnuo te je u biti postalo prekasno da razdvoje
djevojčice, barem sukladno tadašnjim predodžbama. Ali Rakel je to postalo
pitanje načela, prava fiks-ideja, pa su mene pozvali da posredujem.”
“Što se dogodilo?”
“U početku me Agneta sve više impresionirala. Bile smo u čestom
kontaktu i praktično smo se sprijateljile, a ja sam se borila da Lisbeth ostane
kod nje. Uistinu sam se za to borila. Ali Rakel se nije davala tako lako
pobijediti te se jedne večeri pojavila tamo sa svojim gorilom Benjaminom
Forsom.”
“Tko je to?”
“On je u biti socijalni radnik, ali za Rakel radi već čitavu vječnost. Martin
Steinberg se pobrinuo da ih spoji. Benjamin nije suviše inteligentan, ali je
krupan i vjeran kao pas. Rakel mu je pomogla u mnogim teškim trenucima,
između ostalog i kada je u automobilskoj nesreći izgubio sina, tako da bi on
za Rakel zauzvrat učinio bilo što. Sada sigurno ima preko pedeset pet godina,
ali viši je od dva metra i u nevjerojatnoj formi te na neki način izgleda i
prijazno, ima blage, sjetne oči i čupave obrve zbog kojih se doima i pomalo
komično. Ali ako Rakel to zatraži, lako postane neugodan, kao te večeri na
Lundagatanu...”
Hilda je zastala i otpila još vina.
“Da?”
“Bio je listopad i bilo je hladno”, nastavila je. “Bilo je to nedugo nakon
što su Carla Segera ustrijelili u lovu, a ja sam bila na komemoraciji, što
nikako nije bilo slučajno. Operaciju su sigurno pomno isplanirali. Camilla je
spavala kod prijateljice, a kod kuće su bile samo Agneta i Lisbeth. Lisbeth je
imala šest godina. Rođendan joj je u travnju, zar ne? Ona i Agneta sjedile su
u kuhinji, pile čaj i jele prepečenac. Na Skinnarviksbergetu je bjesnjela
oluja.”
“Kako sve to znaš?”
“Imam tri izvora, naš službeni izvještaj, kojem se vjerojatno najmanje
može vjerovati, ali i Agnetinu verziju. O tome smo kasnije satima
razgovarale.”
“A treći izvor?”
“Lisbeth osobno.”
Mikael ju je iznenađeno pogledao. Bilo mu je dobro poznato koliko je
Lisbeth šutljiva u vezi sa svojim životom. On o tome nije čuo ni riječi, čak ni
od Holgera.
“Kako to?” upitao je.
“Ima tome već i deset godina”, rekla je. “Lisbeth je tada željela saznati
što je više moguće o svojoj majci, a ja sam rekla sve što sam znala. Rekla
sam joj da je Agneta bila jaka i inteligentna te sam vidjela da ju je to
obradovalo. Dugo smo razgovarale kod mene na Skanstullu te mi je
naposljetku prepričala i tu priču. Učinilo mi se kao da me udarila ravno u
želudac.”
“Jesi li znala da se Lisbeth nalazila u Registru?”
Hilda von Kanterborg otvorila je i treću bocu vina.
“Nisam”, rekla je. “A ni ona pojma nije imala. Nije znala ni za Rakel
Greitz. Čitavo je vrijeme vjerovala da se radilo o skrbničkom pitanju, o
prisilnoj mjeri socijalne službe. O istraživanju nad blizancima nije znala
ništa, a ja...”
Hilda se igrala svojom čašom.
“Ti si istinu prešutjela.”
“Mikaele, mene su promatrali. Bila sam i pod obvezom čuvanja tajne, a
bila sam svjesna i onoga što se dogodilo Carlu.”
“Jasno mi je”, rekao je, na neki način to i misleći.
Hildi von Kanterborg vjerojatno nije bilo lako, a već što mu je sve ovo
govorila bilo je nešto veliko. Više je nije osuđivao.
“Što se dogodilo?” upitao ju je.
“Te večeri na Lundagatanu?”
“Da.”
“Bjesnjela je oluja, kao što sam rekla. Otac je bio tamo dan prije, a
Agneta je bila puna modrica te su je boljeli trbuh i spolni organi. Pila je čaj u
kuhinji s Lisbeth. Zajedno su uživale u miru i tišini. A onda je netko
pozvonio na vratima i možeš zamisliti koliko su se preplašile. Pomislile su da
se Zalachenko vratio.”
“Ali to je bila Rakel Greitz.”
“To su bili Rakel i Benjamin, što nije bilo nimalo bolje. Ozbiljno su joj
objasnili da će joj sukladno ovom ili onom zakonu oduzeti Lisbeth kako bi je
zaštitili. Onda je sve postalo vrlo gadno.”
“Na koji način?”
“Lisbeth se vjerojatno morala osjećati grozno izdano. Bila je tako mala, a
kada je Rakel dolazila k njoj i testirala je, Lisbeth je u nju vjerojatno polagala
velike nade. Znaš, svašta možemo reći o Rakel Greitz, ali ona ipak zrači
karizmom i moći te ima određenu težinu. Čak i sliči kakvoj kraljici jer se
uvijek drži uspravno, ravnih leđa, i ima taj madež na vratu. Mislim da je
Lisbeth zamislila da im ona može pomoći i pobrinuti se da ih otac više ne
maltretira. No potom je uvidjela da je Rakel baš kao i svi drugi.”
“Da dopušta zlostavljanje i maltretiranje.”
“Da ih dopušta, da. A Rakel bi sada povrh svega odvela Lisbeth kako bi
je zaštitila. Kako bi nju zaštitila! Rakel je čak sa sobom ponijela i injekciju
Stesolida. Namjeravala je djevojčicu uspavati i odvesti je sa sobom. Ali
Lisbeth tada kao da je poludjela. Ugrizla je Rakel za prst, skočila na stol uza
zid u dnevnom boravku, otvorila prozor i iskočila van. Stanovale su na prvom
katu. Ali do tla je ipak bilo dva i pol metra, a Lisbeth je bila mala i mršava
djevojčica. Nije nosila cipele, samo čarape, traperice i nekakvu majicu, a vani
je, kao što sam rekla, bjesnjela oluja i mislim da je i kišilo. Dočekala se na
noge i čučnula, ali pala je prema naprijed i udarila glavom. No ipak je odmah
ustala i nastavila trčati u tamu. Trčala je i trčala, cik-cak sve do Slussena i
Gamla stana, sve dok nije stigla do Mynttorgeta i Kraljevskog dvorca, posve
promrzla i mokra. Mislim da je te noći prespavala na stubištu jedne zgrade.
Nije je bilo dva dana.” Hilda je utihnula. “Molim te...”
“Što je?”
“Danas sam baš jadna”, nastavila je. “Bi li mogao do recepcije da nam
središ nekoliko hladnih piva? Potrebno mi je nešto svježije od ovog
bućkuriša”, rekla je i pokazala na vino.
Mikael ju je pogledao i ne baš zadovoljno kimnuo, izašao na hodnik i
spustio se stubama do mlade djevojke na recepciji. Ali sam je sebe iznenadio
jer nije samo kupio šest boca Carlsberga. Također je i poslao šifriranu poruku
Lisbeth, što baš možda i nije bilo najpametnije. Ali ipak je osjećao da joj
toliko duguje. Napisao je:
 ŽENA S MADEŽOM NA VRATU KOJA TE HTJELA ODVESTI KAO
MALU ZOVE SE RAKEL GREITZ. PSIHIJATRICA JE I
PSIHOANALITIČARKA TE JEDNA OD ODGOVORNIH U REGISTRU.
Nakon toga je Hildi von Kanterborg odnio pivo i odslušao ostatak priče.
 17. poglavlje

21. i 22. lipnja

LISBETH JE SJEDILA U OPERABARENU pokušavajući proslaviti svoje

puštanje iz zatvora. U tome nije bila uspješna. Skupina djevojaka s vijencima
u kosi za stolom dijagonalno iza nje, vjerojatno na djevojačkoj večeri,
hihotala je i pravila buku. Njihov ju je smijeh sjekao te je pogledala na
šetalište Kungsträdgården. Vani je čovjek šetao crnog psa.
Došla je ovamo zbog pića, ali možda i zbog atmosfere i živosti, no to baš
i nije djelovalo. Povremeno bi bacila pogled ulijevo od djevojaka, nadajući se
da bi možda mogla pronaći koga tko bi otišao kući s njom, kakvog mladića, a
možda i djevojku.
Pomislila je na to, ali i na sve ostalo, te nespokojno provjerila svoj
mobitel. Primila je mejl od Hanne Balder, majke autističnog dječaka
fotografskog pamćenja Augusta, koji je bio svjedok ubojstva svojeg oca, a
kojeg je Lisbeth sakrila u kućici na otoku Ingarou.
Dječak se upravo vratio kući nakon dužeg boravka u inozemstvu te se,
tvrdila je majka, “osjećao dobro s obzirom na okolnosti”. To je obećavalo,
iako Lisbeth nije mogla suzbiti pomisao na njegov pogled, na njegove
staklaste oči koje ne samo da su vidjele i bilježile i više nego što su trebale
nego i kao da su se sakrivale iza ljušture te je zaključila, prilično bolno, da
neke stvari zauvijek ostaju u pamćenju. Nikada ih se ne riješiš. Moraš s njima
živjeti. Sjetila se kako je dječak na Ingarou tijekom jednog divljeg napada
frustrirano lupao glavom u stol te ona na trenutak poželi napraviti isto: lupiti
čelom u šank. Ali zadovoljila se stiskanjem zubi i za koji tren primijetila da
joj se netko približava.
Pokraj nje je sjeo mladić u plavom odijelu, tamnije plave kose i
mrzovoljna izraza lica. Rekao je: “Vidi je kako je kisela” pa komentirao
njezinu napuklu usnicu, a ni jedno ni drugo nije bilo pametno. No nije mu
stigla ni uputiti prijeki pogled. Primila je šifriranu poruku od Mikaela,
pročitala je i još se više sledila. Zatim je ustala, bacila na šank nekoliko
stotica, gurnula mladića ramenom i izašla.
Grad je bliještao. Za ljude koji su to znali cijeniti bila je predivna ljetna
večer, a izdaleka je dopirala glazba. Ali Lisbeth ništa od toga nije
primjećivala. Izgledala je kao da nekoga želi ubiti. Na mobitelu je pretražila
ime koje joj je Mikael poslao te je uvidjela da Rakel Greitz ima zaštićeni
identitet. Što samo po sebi nije predstavljalo problem. Svi mi za sobom
ostavljamo tragove. Na internetu kupujemo svašta i nemarno upisujemo svoje
adrese. Ali hodajući ovako preko mosta Strombrona prema Gamla stanu, nije
mogla učiniti ništa, čak ni hakirati internetsku knjižaru ili neku drugu stranicu
na kojoj je Rakel Greitz nešto mogla kupiti. Umjesto toga je mislila na
zmajeve.
Prisjetila se kako je kao djevojčica trčala u čarapama kroz Stockholm i
došla do Kraljevskog dvorca i crkve koja je svijetlila u tami. Bila je to
prvostolnica Storkyrkan. Ali ona to tada nije znala. Jednostavno je tamo došla
kao da ju je nešto privuklo. Bila je promrzla, čarape su joj promočile, te se
morala odmoriti i zagrijati. Prošla je pokraj visokog stupa, ušla u dvorište i
stupila u crkvu. Strop je unutra bio toliko visok da joj se činilo da dopire sve
do neba te se sjetila da je ulazila sve dublje kako bi izbjegla poglede koje su
joj upućivali. Tada je opazila kip, za koji je poslije shvatila koliko je čuven, a
koji je predstavljao Svetog Jurja koji ubija zmaja i spašava djevu u nevolji.
Ali ona tada to nije znala, niti bi za to marila. Na kipu je te večeri vidjela
nešto sasvim drugo. Vidjela je zločin. Zmaj je - a toga se sjećala vrlo jasno -
ležao na leđima proboden kopljem dok ga je čovjek ravnodušna i
bezizražajna lica sjekao mačem. Zmaj je bio sam samcat i nije se mogao
braniti, pa je Lisbeth pomislila na svoju majku.
U zmaju je vidjela majku te je napela svaki mišić na tijelu jer ga je htjela
spasiti, ali još i više postati taj zmaj da bi se obranila, izrigala vatru i tako
viteza oborila s konja da bi ga ubila - jer vitez, naravno, nije bio nitko drugi
do Zla. On je bio otac. On je bio zlo koje im je uništavalo živote. Ali to nije
bilo sve.
Na skulpturi je bila još jedna osoba, žena koju je bilo lako previdjeti jer je
stajala postrance. Na glavi je nosila krunu i ruke je skupila u položaju kao da
čita knjigu. Najčudnije je bilo što je bila tako smirena, kao janje za klanje što
gleda preko livade ili mora. U tom času Lisbeth nikako ne bi mogla pojmiti
da je to djeva u nevolji. U njezinim očima djeva je bila toliko ledena i
ravnodušna. Izgledala je poput gospođe s madežom od koje je upravo bila
pobjegla i koja je baš kao i svi ostali dopuštala da se u njezinu domu odvijaju
zlostavljanje i silovanja.
Pomislila je da je bilo baš tako. Mamu i zmaja ne samo da su mučili već
je i svijet na to gledao ravnodušno. Lisbeth je prema vitezu i ženi na kipu
osjetila duboki prezir i opet je istrčala na kišu i oluju, tresući se od studeni i
srdžbe. Bilo je to tako davno, ali ipak vrlo nedavno. A kada je poslije prešla
most i ušla u Gamla stan na putu kući, u bradu je mrmljala jedno jedino ime:
Rakel Greitz.
Pronašla je svoju poveznicu s Registrom koju je tražila sve otkako ju je
Holger posjetio u Flodbergi.

Hilda von Kanterborg otvorila je pivo. Škiljila je na lijevo oko i povremeno

bi izgubila nit. Ponekad se doimalo kao da je grize savjest, a ponekad je bila
zadivljujuće bistra, kao da joj je alkohol izoštrio um.
“Ne znam što je Lisbeth radila nakon što je istrčala iz crkve, samo da je
sutradan na Centralenu naprosila dovoljno novca, a u robnoj kući ukrala par
prevelikih cipela i jaknu. Agneta je, naravno, bila posve izvan sebe, a ja... ja
sam bila ljuta kao ris i rekla sam da će Rakel čitavi projekt staviti na kocku
ako bude provela svoje planove. Naposljetku je popustila. Pustila je Lisbeth
na miru. Ali nastavila ju je mrziti i vjerujem da je imala svoje prste u tome
kada su je zatvorili u St. Stefan.”
“Zašto to misliš?”
“Zato što je u klinici radio njezin dobar prijatelj Peter Teleborian.”
“On je Rakelin prijatelj?”
“Teleborian je bio njezin bivši pacijent. Oboje su vjerovali u potisnuta
sjećanja i slične gluposti i bio joj je vrlo lojalan. Ali zanimljivo je da Rakel ne
samo da je mrzila Lisbeth nego je se i sve više bojala. Vjerujem da je ranije
od bilo koga drugoga shvatila za što je sve Lisbeth sposobna.”
“Vjeruješ li da je Rakel Greitz umiješana u ubojstvo Holgera
Palmgrena?”
Hilda von Kanterborg pogledala je svoje cipele, svoje visoke pete. Izvana
s mola doprli su glasovi.
“Ona je nemilosrdna. Ja to najbolje znam. Prljava kampanja kojoj me
izložila nakon što sam odlučila napustiti Registar na mnogo me načina
slomila. Ali ubojstvo... ne znam. Ne mogu u to vjerovati. Barem u to ne želim
vjerovati, a to još manje mogu...”
Licem joj se proširi grimasa.
“Što je?” upitao je on.
“...povjerovati za Daniela Brolina. Jer on je toliko ranjiv i darovit dječak.
On nikada nikome ne bi učinio nažao, ponajmanje svojem bratu blizancu. Ta
oni su kao stvoreni jedan za drugog.”
Mikael je nakanio odgovoriti da ljudi upravo tako govore kada im
prijatelji ili znanci počine ozbiljna ubojstva. Mi to ne možemo shvatiti. To
nije moguće. Ne bi on, ne bi ona. Ali to se ipak događa. Osobu koju smo
smatrali dobrom zaslijepi bijes i onda se dogodi nezamislivo. Ali prešutio je,
pokušavajući ne izvlačiti prenagle zaključke. Postojao je čitav niz lako
mogućih scenarija. Još su neko vrijeme razgovarali te se dogovorili kako da
narednih dana međusobno stupe u kontakt i raspravili o nekim praktičnim
detaljima. Upozorio ju je da bude oprezna i pazi na sebe, da bi potom izvadio
mobitel da pogleda ima li ovako kasno koji vlak nazad za Stockholm. Imao je
vlak za četvrt sata te joj je još jednom zahvalio, pospremio diktafon, zagrlio
je i požurio prema kolodvoru. Putem je opet nazvao Lisbeth Salander.
Smatrao je da je krajnje vrijeme da se sastanu.
U vlaku kući pogledao je kratki video što mu ga je sestra poslala, na
kojem, činilo se, pobješnjeli Bashir Kazi priznaje da je kriv za ubojstvo
Jamala Chowdhuryja.

Drhtava snimka nije samo postala viralni uspjeh. Također je podigla razinu
aktivnosti u policijskoj postaji u Bergsgatanu, posebno nakon što su je
nadopunili dvjema složenim analizama pokreta ruku poslanim inspektoru
Janu Bublanskom na odjelu za ubojstva. Snimke su također mladića
unezvijerena pogleda i trkačke fizionomije nagnale da dođe k njima te je sada
sjedio u jednoj prostoriji za ispitivanje na sedmom katu sa svojim imamom
Hassanom Ferdousijem.
Bublanski je Hassana Ferdousija poznavao već neko vrijeme. Ferdousi ne
samo da je studirao s njegovom zaručnicom Farah Sharif već je i različite
islamske zajednice u zemlji pokušavao približiti jedne drugima, a zbog
rastućeg antisemitizma i islamofobije u zemlji. Bublanski se s imamom nije
uvijek slagao, pogotovo što se Izraela ticalo, ali ga je uvijek duboko poštovao
te ga nije bez razloga pozdravio dubokim naklonom.
Saznao je da je imam pripomogao ovom otkriću u istrazi smrti Jamala
Chowdhuryja, na čemu je, naravno, bio zahvalan, ali ga je to istodobno i
zabrinulo - ne samo zato što je to razotkrilo izrazitu nekompetentnost
njegovih kolega. Bublanski je još i prije bio preopterećen poslom. Maj-Britt
Torell napokon se bila javila i rekla mu da je doista primila posjet u vezi s
dokumentima koje je predala Holgeru Palmgrenu, a posjetio ju je izvjesni
profesor Martin Steinberg - naoko vrlo uvaženi građanin, pozivajući se na
Socijalnu službu i Vladu, koje su mu dale taj zadatak. Martin Steinberg rekao
joj je da su određeni ljudi zbog tih spisa već stradali te ju je natjerao da se
zakune Bogom i pokojnim profesorom Caldinom da ih više neće spominjati,
a još manje da će spominjati Steinbergov posjet, “zbog obzira prema
nekadašnjim pacijentima”. Steinberg je sa sobom ponio njezinu rezervnu
kopiju na USB-memoriji. Maj-Britt Torell nije znala što se u spisima
nalazilo, ništa više osim da su to bili bolnički dnevnički zapisi o Lisbeth
Salander. Ovo nije bilo dobro, pogotovo zato što do Steinberga nisu
uspijevali doći. Bublanski je silno želio nastaviti kopati po tome. No to je,
nažalost, u ovome trenutku morao zaboraviti. Zamolili su ga da se pobrine za
ovo ispitivanje, što će i napraviti, imao za to vremena ili ne. Mora stisnuti
zube.
Pogledao je na svoj sat. Bilo je petnaest do devet ujutro. Dan je vani bio
prekrasan. Ali u njemu neće mnogo uživati. Pogledao je mladića što je u
tišini sjedio pokraj imama i čekao svojeg javnog branitelja. Mladić se zvao
Khalil Kazi te je, navodno, ubojstvo Jamala Chowdhuryja počinio zbog
ljubavi prema svojoj sestri. Zbog ljubavi?
Nije to mogao pojmiti, ali će pokušati. Bublanskome je u životu tako pao
grah. Ljudi su činili zlodjela, a na njemu je bilo da shvati zašto i da se
pobrine da ih za to osude. Pogledao je imama i mladića i iz nekog razloga
pomislio na more.

Mikael se probudio u Fiskargatanu, u Lisbethinu bračnom krevetu. To baš i

nije očekivao. Ali krivnja je bila njegova. Jednostavno se pojavio na njezinim
vratima i ona ga je pustila unutra, nijemo kimnuvši. Istina, isprva su radili i
razmjenjivali informacije. Ali oboje su imali potresan dan te on naposljetku
više nije bio u stanju koncentrirati se. Obrisao joj je sasušenu krv s gornje
usne i upitao je za zmaja iz prvostolnice. Tada je bilo pola dva noću, a kada
su sjeli u njezinu crvenu sofu iz IKEA-e, vani se već razdanjivalo.
“Jesi li zato na leđima tetovirala zmaja?” upitao ju je.
“Ne”, odgovorila je ona.
O tome očigledno nije htjela razgovarati, a on nije imao volje gnjaviti je.
Bio je umoran, pa je ustao da ode kući, kada ga je Lisbeth opet posjela na
sofu i stavila mu ruku na prsa.
“Tetovirala sam ga jer mi je pomogao”, rekla je.
“Kako ti je pomogao?”
“Razmišljala sam o njemu dok sam ležala svezana na dječjoj psihijatriji.”
“O čemu si razmišljala?”
“Da je izgledalo kao da gubi jer je proboden kopljem, ali da će se jednog
dana oduprijeti, izrigati vatru i uništiti svoje neprijatelje. O tome sam
razmišljala. To me održavalo.”
Oči su joj sjajile nemirno i mračno te su se pogledali. Činilo se kao da će
se poljubiti. Ali to se nije dogodilo. Lisbeth je potonula u misli pa pogledala
na grad i vlak što je ulazio na Centralen. Rekla mu je da je pronašla Rakel
Greitz. Pronašla ju je preko jedne trgovine s dezinfekcijskim sredstvima u
Sollentuni. Mikael je odgovorio da je to super, ali se također i zabrinuo.
Ubrzo, posve suprotno uzbuđenju proteklog trenutka, kimnuo je i upitao je
smije li nakratko leći u njezin krevet. Lisbeth se nije protivila. Otišao je,
legao i gotovo odmah zaspao.

A sada, ujutro, začuo je zvukove iz kuhinje, pa je požurio tamo i upalio

aparat za kavu gledajući kako Lisbeth iz mikrovalne pećnice vadi havajsku
pizzu i sjeda za stol. On je pak zavirio u njezin hladnjak, ali nije ništa
pronašao, zbog čega je opsovao. Ali onda se sjetio da je bila u zatvoru i da je
na svoj prvi dan na slobodi imala pametnijih stvari koje je trebala obaviti.
Zadovoljio se kavom i namjestio radio na prvi program. Upravo su
završavale vijesti te je stigao čuti da na području Stockholma vladaju
rekordne vrućine. Potom je Lisbeth konačno poželio dobro jutro, na što mu je
odgovorila gunđanjem. Nosila je traperice i crnu majicu kratkih rukava, nije
bila našminkana, lice joj je bilo puno modrica, a usnica natekla. Rekao joj je
da bude oprezna, a ona je kimnula. Ubrzo su zajedno izašli i ukratko
razgovarali o sljedećem planu. Rastali su se na Slussenu.
On je nakanio do brokerske kuće Alfred Ogren.
Ona će potražiti Rakel Greitz.

Dodijeljeni javni branitelj Harald Nilsson nervozno je olovkom kuckao po

stolu dok su u prostoriji za ispitivanje slušali priču Khalila Kazija. Bublanski
to povremeno nije mogao podnijeti. Khalil je trebao imati sjajnu budućnost.
Ali sada je sebe i druge bacio u jamu bez dna. Dogodilo se to početkom
listopada prije gotovo dvije godine.
Nakon što je Faria pobjegla iz stana u Sickli, ona i Khalil ostali su potajno
u kontaktu i rekla mu je da namjerava raskinuti svaku vezu s obitelji. Zato se
htjela oprostiti s mlađim bratom te su dogovorili sastanak u jednom kafiću na
Norra Bantorgetu. Khalil se zakleo da nikome neće reći ni riječi. Ali braća su
ga vjerojatno pratila. Odvukli su sestru u automobil, odvezli je u stan u Sickli
i prema njoj se odnosili kao prema životinji. Prvih dana držali su je vezanu, s
ljepljivom vrpcom preko usta i s komadom kartona preko grudi. Na kartonu
je pisalo kurva. Bashir i Ahmed su je tukli. Pljuvali su je i puštali
muškarcima koji su ih posjećivali da je pljuju.
Khalil je shvatio da Fariju više ne smatraju sestrom, ali ni ljudskim
bićem. Oduzeli su joj pravo na njezino tijelo te je Khalil mislio da zna što je
čeka. Namjeravali su je odvesti na neko zabačeno mjesto gdje nema policije
pa krvlju pročistiti obiteljsku čast. Doduše, ponekad su spominjali da bi se
mogla spasiti ako se uda za Qamara. Ali Khalil u to nije vjerovao. Već je bila
onečišćena, a i kako bi je izveli iz zemlje i istodobno je držali pod nadzorom?
Khalil je bio siguran da Fariju očekuje smrt. Budući da su i njemu oduzeli
mobitel i držali ga zatvorenog, nije nikoga mogao obavijestiti. Mogao je
samo očajavati i nadati se čudu, a malo je čudo i došlo, odnosno barem
olakšanje. Odvezali su je i bacili karton te se smjela otuširati, jesti u kuhinji i
nepokrivena hodati po stanu. Davali su joj poklone - kao da će joj umjesto
kažnjavanja dati nadoknadu za njezinu patnju.
Braća su joj dala radio, a Khalil je dobio rabljenu spravu za vježbanje
koju im je iz Huddingea dovezao jedan prijatelj. To mu je dalo novu snagu.
Trčanje mu je nedostajalo. Gubitak mogućnosti kretanja i zamišljeni bijeg što
se nalazio u trčanju pojačali su mu krizu, pa je neprestance vježbao. Na
svojoj spravi kao da je letio i vidio je svjetlo na kraju tunela, tračak nade,
iako je još uvijek očekivao najgore. Dva dana poslije Bashir i Ahmed ušli su
u njegovu sobu i sjeli na krevet. Bashir je držao pištolj. Usprkos oružju braća
se nisu doimala ljuto. Smiješili su se i nosili jednake svježe izglačane
svijetloplave košulje. Bashir je rekao:
“Imamo dobre vijesti!”
Faria je smjela ostati na životu, odnosno, točnije rečeno: smjet će živjeti
ako netko plati cijenu. Inače će se Alah naljutiti, a ljaga s časti neće se sprati,
već se raširiti i sve njih zatrovati. Khalilu je potom ponuđen izbor. Ili će
umrijeti sa sestrom - ili će ubiti Jamala i oboje ih spasiti. Isprva nije shvaćao.
Rekao je da nije htio shvatiti. Samo je nastavljao trčati na svojoj spravi.
Zatim su ponovili pitanje.
“Zašto ja? Ja nikada nikome ne bih mogao nauditi”, odgovorio im je,
posve izvan sebe.
Bashir mu je odgovorio da od svih njih jedino njega policija ne zna te da
ga čak i među obiteljskim neprijateljima prati dobar glas, a najviše od svega:
tim će činom Khalil sprati svoju obiteljsku izdaju. U jednom je trenutku, tada,
ali možda i poslije, pristao. Ubit će Jamala. Rekao je da se zatekao u
nemogućem položaju i osjećao posve očajno.
Volio je svoju sestru i prijetili su mu smrću.
Ali nešto je Bublanskoga ipak bunilo: zašto Khalil nije nazvao policiju
kada su ga pustili van da ubije Jamala? Khalil je tvrdio da je tako i
namjeravao. Sve razotkriti i zatražiti zaštitu. Ali rekao je da ga je zbunilo i
paraliziralo koliko je pomno akcija bila pripremljena. Bili su uključeni i drugi
islamisti, koji ga nisu puštali iz vida, niti su mu propuštali govoriti koliko je
Jamal zao. Na sebi je nosio fetvu. Pobožni i pravovjerni muslimani u
Bangladešu su ga osudili na smrt, Jamal je bio gori od svinja, Židova i
štakora koji su prenosili kugu. Bio je zao i prljav te im je obeščastio sestru i
obiteljsku čast. Khalila su korak po korak uvlačili u tamu i maglu te ga
natjerali da učini nezamislivo. On je Jamala gurnuo pod vlak u podzemnoj
željeznici. Nije bio sam na peronu. Ali on mu je prišao i gurnuo ga.
“Ja sam ga ubio”, rekao je.

Faria Kazi sjedila je u prostoriji za posjete zgrade H u ženskom zatvoru

Flodberga. Ispred nje su se nalazile inspektorica Sonja Modig i odvjetnica
Annika Giannini. Zrak među njima bio je napet i nesiguran, a Annika joj je
drugi put pokazala drhtavu snimku na kojoj se činilo da je Bashir priznao
Jamalovo ubojstvo. Annika joj je objasnila i kako će protumačiti analizu
pokreta te joj rekla i da je Khalil dao iscrpan iskaz i priznao da je on Jamala
gurnuo pod vlak.
Faria joj nije odgovarala. Sve je ovo već znala i htjela je vrisnuti: Jer me
voli? Ali ja njega mrzim. Uistinu ga je mrzila. Ali znala je i da nije samo to
bilo istinito te je zato i šutjela ovoliko dugo. Koliko god da joj je naudio, još
uvijek je gajila zaštitnički instinkt. Vjerovala je da je to najviše zbog njihove
majke. Jednom joj je obećala da će se brinuti za Khalila. Ali sada više nije
imala ništa za što bi se brinula, zar ne? Stisnula je zube, pogledala žene preko
puta i rekla:
 “Čuje li se to na filmu Lisbeth Salander?”
“To je Lisbeth.”
“Je li dobro?”
“Dobro je. Pretukli su je zbog tebe.”
Faria je progutala knedlu, osmjelila se i započela svoju priču. U prostoriji
je zavladala gotovo duhovna napetost, baš kao i uvijek nakon što bi se kakav
svjedok ili osumnjičenik poslije duge šutnje otvorio. Annika Giannini i Sonja
Modig zato su se duboko usredotočile i nisu čule da su hodnikom zazvonili
komunikacijski telefoni, a čuvari se uskomešali.

U prostoriji za posjete bilo je neizdrživo vruće, pa je Sonja Modig obrisala

znoj s čela i ponovila ono što je Faria Kazi već dvaput rekla, u dvije verzije
koje su bile slične, ali ipak ne podudarne. Osjećalo se kao da nešto nedostaje.
“Znači, ti si mislila da ide nabolje. Povjerovala si da su ti se braća
smekšala. Da možda usprkos svemu možeš steći nekakvu slobodu.”
“Ne znam ni sama u što sam povjerovala”, rekla je. “Bila sam potpuno
satrana. Ali ispričavali su se”, rekla je. “Bashir i Ahmed mi se prije nikada
nisu ispričavali. Rekli su da su prevršili svaku mjeru. Da se srame. Da samo
žele da živim časno i da sam već dovoljno kažnjena. Dali su mi radio.”
“Nisi pomislila da ti možda pletu zamku?”
“Mislila sam na to čitavo vrijeme. Čitala sam o drugim djevojkama koje
su uljuljkali u lažnu sigurnost da bi ih potom...”
“Da bi ih potom ubili.”
“Shvatila sam da je to vrlo izvjesno jer sam to vidjela po Bashirovom
govoru tijela, te sam se uplašila. Slabo sam spavala. Bolio me želudac. Ali
isto sam tako možda i sanjarila, to morate shvatiti. Inače ne bih mogla
izdržati. Jamal mi je nedostajao toliko mnogo da sam ludjela. Zato sam se i
nadala, najviše od svega sam se nadala. Zamišljala sam da se Jamal tamo
negdje na slobodi bori za mene. Zato sam čekala pravu priliku i nadala se da
će se situacija popraviti. Ali Khalil je gotovo poludio. Stalno je trčao na
svojoj spravi. Nije bio normalan. Slušala sam stroj kako non-stop lupa. Bum-
bum-bum. Išao mi je na živce, nisam shvaćala kako može. Trčao je i trčao i
trčao, i samo bi ponekad došao da me zagrli, i stotinu me puta zamolio da mu
oprostim. Rekla sam mu da ću ga zaštititi i da ću se pobrinuti da nas Jamal i
njegovi prijatelji prihvate, a možda, ne znam... Teško mi je govoriti o tome
ovako nakon svega.”
“Pokušaj biti vrlo jasna. Vrlo je važno”, napomenula je Sonja Modig
neuobičajeno strogo.
Annika Giannini pogledala je na svoj sat i popravila kosu krutom gestom.
Ljutito je rekla:
“Prestani! Ako Faria ne govori jasno, to je zato što ni situacija nije jasna,
a bogme ni laka. Ja bih rekla da je zadivljujuće jasna s obzirom na okolnosti.”
“A ja bih samo htjela sve shvatiti”, nastavila je Sonja. “Faria, vjerojatno
si shvatila da se nešto sprema. Rekla si da je Khalil bio suviše napet i kao
grozničav. Da je trčao dok nije postao kost i koža.”
“Jako se loše osjećao. I on je tamo bio zarobljen. Ali ja sam ipak mislila
da mu postaje bolje, a tek sam kasnije pomislila na to kako me gledao.”
“A kako to?”
“Očajnički. Izgledao je poput lovine, poput divlje životinje. No tada mi to
nije išlo u glavu.”
“A te večeri devetog listopada nisi čula da su braća izašla iz stana?”
“Spavala sam, ili barem pokušavala spavati. Ali sjećam se da su se vratili
usred noći i u kuhinji došaptavali. Idući dan su me gledali jako čudno, što
sam protumačila kao dobar znak. Umislila sam da je Jamal blizu. Osjećala
sam njegovu prisutnost. Ali vrijeme je prolazilo, a atmosfera postajala sve
čudnija i napetija. Smračilo se i vidjela sam Ahmeda, baš kao što sam i
rekla.”
“Stajao je pokraj prozora.”
“Držao se jako ljutito i prijeteće i teško je disao. Osjetila sam strahovit
pritisak u grudima i onda mi je Ahmed rekao da je mrtav. Isprva nisam
shvaćala o kome govori. Jamal je mrtav, nastavio je Ahmed. Tada mi je pao
mrak na oči. Mislim da sam pala na koljena. Ali još uvijek nisam to mogla
pojmiti.”
“Zapala si u šok”, rekla je Annika.
“No već idućeg trenutka si dobila strahovitu snagu”, dodala je Sonja
Modig.
“Ali i to sam vam već objasnila.”
“Doista jest”, rekla je Annika.
“Rado bih da mi ponoviš.”
“Khalil se odjednom našao tamo”, rekla je Faria. “Ili je možda čitavo
vrijeme bio tamo. Vikao je da je on ubio Jamala, a ja sam shvaćala još manje.
Ali ponavljao je da je to učinio zbog mene. Da bi inače mene ubili. Da je
morao birati između mene i Jamala. Tada me obuzeo bijes i dobila sam
neviđenu snagu. Pukla sam i jurnula na Ahmeda.”
 “Zašto ne na Khalila?”
“Zato što sam...”
“Zato što si...?”
“Zato što sam vjerojatno u tom trenutku shvatila.”
“Shvatila što? Da su Khalila ucijenili njegovom ljubavlju prema tebi?”
“Da su ga na to natjerali, da su istodobno uništili njegov, moj i Jamalov
život, i zato sam pukla. Poludjela sam. Zar to ne možeš shvatiti?”
“Mogu”, rekla je Sonja. “Doista mogu. Ali nešto drugo mi je malo teže
shvatiti - to da si na ispitivanjima šutjela. Rekla si da si se htjela osvetiti. Da
si se osvetila Ahmedu kada si jurnula na njega. Ali isto tako si se mogla
osvetiti i Bashiru, on je ipak od svih bio najveći gad. Da si progovorila,
osudila bi ga na poticanje na ubojstvo, a mi bismo ti u tome pomogli.”
“Ali vi jednostavno ne shvaćate!”
Glas joj je pukao.
“Što mi to ne shvaćamo?”
“Da je moj život završio isto kada i Jamalov. I što bih dobila ako bih
Khalila smjestila iza rešetaka? Ta on je jedini u obitelji kojeg sam...”
Netremice je pogledala prema vratima.
“Kojeg si što?”
“Kojeg sam voljela.”
“Ali sigurno si ga mrzila. Ubio je ljubav tvojeg života.”
“Mrzila sam ga. Voljela sam ga. Mrzila sam ga. Zar je to toliko teško
razumjeti?”
Annika Giannini upravo je htjela prekinuti ispitivanje i reći da je djevojci
potrebna stanka, kada se začulo kucanje na vratima. Upravitelj zatvora Rikard
Fager htio je porazgovarati sa Sonjom Modig.

Sonja Modig odmah je shvatila da se dogodilo nešto što je upravitelju

narušilo samopouzdanje te ju je njegovo potanko raspredanje živciralo.
Gubio se u pojedinostima i nije prelazio na stvar, kao da joj nije objašnjavao,
već se branio. Rekao je da su imali i čuvare i nadzor i detektor metala i da
Benito nije bila dobro. Imala je ozljede lubanje, potres mozga i slomljenu
čeljust.
“Uglavnom, hoćete reći da je pobjegla iz bolnice?” upitala je Sonja.
Upravo tako je bilo, a on je svejedno nastavio: “Nitko nije očekivao da bi
mogla otići odande”, rekao je. Svakog su posjetitelja pretresali. Odnosno,
trebali su pretresati. Ali onda se dogodilo nešto s bolničkim računalnim
sustavom. Ugasio se te je i dio medicinske aparature prestao raditi. Situacija
je postala ozbiljna. Liječnici i medicinske sestre ustrčali su se, a u tom
trenutku pojavila su se trojica muškaraca u odijelima. Prijavili su se pod
izlikom da će posjetiti jednog drugog pacijenta, inženjera iz ABB-a koji se
nalazio na istom odjelu. Potom se sve odigralo vrlo brzo. Muškarci su bili
naoružani nunčakama. I taj idiot Rikard Fager našao je za potrebno da joj
objašnjava što su nunčake; da je to japansko oružje koje se upotrebljava u
borilačkim vještinama, u biti dva kratka drvena štapa spojena lancem. Sonja
ga je prekinula gestom ruke.
“Što se dogodilo?”
“Pretukli su čuvare, oslobodili Benito i izgubili se u sivom kombiju
lažnih tablica. Jednog od njih su identificirali, radi se o Esbjornu Falku iz
motociklističke bande Svavelsjö MC.”
“Dobro znam što su i tko su Svavelsjö MC”, rekla je ona. “Što ste do sada
napravili?”
“Za Benito smo raspisali tjeralicu na državnoj razini. Obavijestili smo
medije. Alvaru Olsenu je dodijeljena zaštita.”
“A Lisbeth Salander?”
“Što s njom?”
“Idiote jedan”, promumljala je ona i objasnila mu da je odmah moraju
skloniti na sigurno.
Na izlasku iz zatvora nazvala je Bublanskog i obavijestila ga o Benito i
Fariji Kazi. Kada je dovršila svoj sažetak djevojčine priče, on je iz nekog
razloga citirao jednu židovsku poslovicu:
Čovjeku uvijek vidiš u oči, ali ne i u srce.
 18. poglavlje

22. lipnja

DAN BRODY I TOGA JE DANA zakasnio na posao. Bio je nervozan i

bezvoljan te stalno imao crne misli. Ali bio je bolje odjeven. Nosio je
svijetloplavo laneno odijelo, majicu kratkih rukava, ali ne i kravatu, a
umjesto crnih lakiranih cipela tenisice. Sunce je pritiskalo Birger Jarlsgatan
dok je hodao njome i mislio na Lea. Odjednom je začuo automobil koji koči i
škripi, pa je zakoračio ustranu, baš kao i u Muzeju fotografije.
Ponestalo mu je daha. Ipak je nastavio hodati te se izgubio u sjećanjima.
Ti prosinački dani nakon njihova prvog zajedničkog vikenda bili su, naravno,
ispunjeni određenom boli i ljubomorom, ali su isto tako bili i najsretniji dani
u njegovu životu. Leo i on neprestano su razgovarali i svirali. Ipak, nisu
izlazili zajedno, samo pojedinačno. Svoj su plan već bili razradili do u
tančine. Suočit će se s Rakel Greitz, a ona to neće ni slutiti. Nikakve glasine
nisu se smjele proširiti.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Leo je otkazao svoj ručak s Rakel Greitz i umjesto toga je pozvao
kući u subotu dvadeset trećeg prosinca u jedan sat. Iščekujući sastanak,
braća su igrala svoju igru zamjene identiteta. U gradu su se obojica
pretvarala da su Leo, što ih je neviđeno zabavljalo. Dan je od Lea
posudio odijela, košulje i cipele. Kosu su ošišali istovjetno te su ulogu
vježbali ponekad parodično, a ponekad i dramski. Leo je govorio da Dan
igra Lea uvjerljivije od njega.
“Kao da si bolje od mene shvatio lik.”
Leo je na poslu radio kratko, a jedne je večeri s kolegama otišao u
Riche. No i tada se kući vratio rano te mu je rekao da je jako malo falilo
- palac i kažiprst prinio je vrlo blizu jedno drugome - da ispriča Malin
Frode o njihovu susretu.
“Ali nisi?”
“Ne, ne, mislim da je pomislila da se radilo o ispadu zaljubljenosti.”
“Jesi li je povrijedio?”
“Ne pretjerano.”
Danu je bilo poznato da Leo flerta s Malin, koja se razvodila i
upravo je trebala prestati raditi u Alfredu Ogrenu. Ali Leo je uvijek
govorio da ona jedva da ga voli. Bio je uvjeren da je zaljubljena u onog
novinara Blomkvista te u biti ni on nju nije volio. Rekao je da se
uglavnom radilo o igrici, a možda čak ni o tome.
On i Leo neprestano su analizirali stvari te razmjenjivali mišljenja,
uspomene i tračeve. Sklopili su pakt koji nitko nije mogao razbiti. Dan
se prisjetio koliko su se pomno pripremali za susret s Rakel Greitz. Do u
tančine su prošli kroz planirani razvoj događaja - kako će se Dan
najprije sakriti, a Leo je ispitivati, isprva oprezno, a onda sve
agresivnije.
Dan prije toga, u petak dvadeset drugog prosinca, Malin Frode imala
je oproštajnu zabavu u svojem stanu u Bondegatanu. Baš kao i Danu, i
Leu su zabave u skučenim stanovima teško padale. Previše zvukova.
Rekao je da nije u stanju otići tamo. Imao je drugu zamisao. Danu će
pokazati svoj ured u Alfredu Ogrenu. Tamo sigurno više nije bilo
nikoga. Većina je bila kod Malin, a nitko neće raditi prekovremeno u
petak navečer. Uskoro će i Božić te je Dan pomislio kako je to izvrsna
ideja. Leov posao u njemu je budio znatiželju.
U osam navečer izašli su u razmaku od deset minuta: najprije Leo, u
aktovci noseći Bourgogne i bocu pjenušca.
Nakon njega i Dan, također odjeven kao Leo, ali u drugome,
svjetlijem odijelu, i u tamnijem kaputu. Bilo je hladno. Sniježilo je. A
oni će slaviti.
Sutradan će nakon susreta s Greitz objaviti svoju priču, a iako se
Dan tome protivio, Leo mu je obećao visoku donaciju. Rekao je da
nejednakostima mora doći kraj, baš kao i životu s financijskim poslom i
čemerom u Alfredu Ogrenu. Zajedno će svirati, i večer je dugo bila
predivna. Pili su i nazdravljali u atmosferi punoj nade i obećanja.
“Sutra”, rekli su. “Sutra!”
 No nešto je ipak pošlo po zlu. Dan je vjerovao da je to bilo zbog
Leova ureda u Alfredu Ogrenu. U uredu su na stropu bili renesansni
anđeli, secesijske slike na zidovima te kineske vaze i zlatne kvake na
komodama. Ured je bio toliko razmetljiv i raskošan da je Dan naprosto
dobio želju da provocira. Bocnuo je brata.
“Vidim da si stvarno dobro potkožen”, rekao je, a Leo se složio.
“Znam. I sramim se. Ovaj ured mi se nikada nije sviđao, pripadao je
mojem ocu”, a Dan je potom prešao granicu.
“I svejedno si me htio ovamo dovesti? Da mi poput pravog snoba
nabiješ ovu raskoš na nos?”
“Ne, ne, oprosti”, odgovorio je Leo. “Samo sam ti htio pokazati svoj
život. Znam da ništa nije bilo pravedno.”
“Nije bilo pravedno?”
Dan je povisio ton. Kao da sama riječ nepravedno više nije bila
dovoljna. Više od toga. Bilo je nepristojno. Prešlo je svaku granicu. Dan
ga je napadao pa dolazio k sebi, ispričavao se, a onda ga opet napadao.
Odjednom, a teško je bilo reći točno kada, kao da se nešto nepovratno
uništilo. Ono što se isprva kuhalo ispod površine i suspregnulo
neviđenom srećom zbog ponovnog susreta, nahrupilo je van te ne samo
da je otvorilo staru ranu već je i na čitavu situaciju bacilo novo svjetlo.
“Ti si imao sve ovo ovdje i samo se znaš žaliti i kukati. Mama me
nije shvaćala, tata ništa nije razumio. Nisu mi dali da sviram. Jadan ja,
siroti mali bogataš. Ne mogu više to podnijeti ni slušati. Shvaćaš? Mene
su tukli kao vola u kupusu i nisam imao ništa za jesti. Nisam imao ništa,
ama baš ništa, a ti...”
Tresao se cijelim tijelom i nije znao što se dogodilo. Možda su
obojica bila pripita. Možda je to pridonijelo razvoju događaja. Ali
optužio je Lea da je govnar i lažljivi idiot, da je snob koji koketira sa
svojim depresijama. Zamalo je razbio dvije kineske vaze, ali umjesto
toga je otišao, zalupivši vratima za sobom.
Dugo nije imao pojma kamo će te je satima lutao, smrzavajući se i
plačući. Ali naposljetku se vratio do hostela Af Chapman na
Skeppsholmenu i tamo proveo noć. Sutradan u jedanaest vratio se do
Lea, zagrlio ga i zamolio da mu oprosti. Obojica su se ispričavala pa se
počela pripremati za sastanak s Rakel Greitz. Ali u zraku je visjelo nešto
nedovršeno, što će utjecati na daljnji razvoj događaja.
Dan je pomislio na to te je napravio gotovo neprimjetnu grimasu sada kada je
godinu i pol poslije skrenuo u Smalandsgatan. Prošao je pokraj
Konstnarbarena i izašao na Norrmalmstorg. U deset prijepodne bilo je vruće i
sparno, a on se nije osjećao dobro. Nije se posebno dobro pripremio za susret
s najpoznatijim švedskim istraživačkim novinarom.

Za razliku od njega Rakel Greitz i Benito Andersson - koje osim svojeg

sadizma i činjenice da nijedna od njih nije bila nešto posebno zdrava nisu
imale ništa zajedničko - bile su spremne susresti Lisbeth Salander. Jedna za
drugu nisu znale, a da su se slučajno srele, prezirno bi se pogledale. Ali obje
su bile usredotočene na svoj cilj i spremne nauditi Lisbeth, i obje su imale
svoje veze, vrlo sposobne i inteligentne, iako su im se, da se tako izrazimo,
reference razlikovale.
Benito je bila bliska ogranku motociklističke bande Svavelsjö MC, koja
je informacije primala od Lisbethine sestre Camille i njezinih hakera. Za
leđima Rakel Greitz stajala je organizacija također tehnološki vrlo dobro
potkovana, a ona je pak prije svega, usprkos svojem raku, posjedovala snagu
volje i budnost. Tako je, recimo, privremeno unajmila sobu u jednom hotelu
na Kungsholmenu.
Dobro je znala da se situacija razvija u vrlo lošem smjeru, što je u biti
nekako i očekivala. To je očekivala još od dvadeset trećeg prosinca prije
nešto više od godinu i pol, kada je sve pošlo k vragu. Istina, tada nije vidjela
drugog izlaza. Ali morala je odvagnuti i sada je na to opet bila spremna.
Najviše bi voljela započeti sa Salander i Von Kanterborg. Ali njima nije
uspijevala uči u trag i zato je odlučila prvo se uhvatiti u koštac s Danielom
Brolinom. On je bio slab. On je bio slaba točka. Zato je hodala duž centralne
ulice, Hamngatana, pokraj velike robne kuće NK. Nosila je tanki sivi kostim i
crnu pamučnu polo-majicu te se osjećala snažno, usprkos bolovima i
mučnini.
Ali mučila ju je vrućina. Što se to dogodilo sa Švedskom? Ljeta nisu bila
ovakva kad je bila dijete. Ovo su već bile tropske vrućine. Nije bilo normalno
koliko se znojila i koliko je ljepljiva bila. Ali stisnula je zube i ispravila leđa.
Odnekuda je na sparnom zraku bez daška vjetra dopirao ustajao vonj te je
prošla pokraj radova na rubu pločnika i dvojice muškaraca u plavim
kombinezonima koji su joj se učinili pretilima i ružnima. Nastavila je do
Norrmalmstorga i upravo je htjela požuriti do Alfreda Ogrena, kada je otkrila
nešto duboko uznemirujuće. Novinar Mikael Blomkvist - na kojeg je već bila
naletjela na stubištu Hildine zgrade na Skanstullu - ulazio je u zdanje
brokerske kuće. Rakel je zakoračila unazad. Nakon toga nazvala je
Benjamina.
Benjamin je upravo imao priliku pokazati zašto zaslužuje svoju plaću.
Dan Brody, odnosno Leo Mannheimer, kako se sada zvao, sjedio je u
svojem vrlo raskošnom uredu i osjećao puls u žili kucavici te zidove koji kao
da su se skupljali. Što da radi? Njegov junior advisor - mlađi savjetnik, kako
se njegov tajnik etiketirao - javio mu je da ga na recepciji čeka Mikael
Blomkvist. Dan mu je odgovorio da će stići za dvadeset minuta.
Osjetio se nepristojno kada je to rekao. Ali još mu je jednom - kao i
mnogo puta prije - bilo potrebno vremena da razmisli kako da Rakel Greitz
smjesti iza rešetaka. Tko zna, možda bi mu Mikael Blomkvist u tome mogao
pomoći. On je već o tome razmišljao, bez obzira na cijenu.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Toga dana kada su čekali Rakel Greitz, sniježilo je, a Dan se
neprekidno ispričavao.
“U redu je”, odgovorio je Leo. “Jučer kada si otišao iz ureda, primio
sam posjet.”
“Čiji?”
“Malin”, rekao je. “Pili smo pjenušac. Ali nije prošlo dobro, ja baš
nisam bio pri sebi, a poslije sam nešto napisao. Hoćeš li vidjeti?”
Dan je kimnuo, a Leo je ustao od glasovira, otišao te se vratio za
kojih pola minute. A vratio se s papirom u plastičnom fasciklu
doimajući se svečano, ali i krivo. Pretjerano sporo pružio mu je
dokument na papiru boje pijeska, hrapave teksture i s vodenim žigom na
vrhu.
“Vjerujem da su potrebni i svjedoci”, rekao je.
Tekst je bio napisan krasopisom. A pisalo je da mu Leo daruje
polovinu svojeg imetka.
“Zaboga”, rekao je Dan.
“Nakon Božića ću se sastati sa svojom odvjetnicom i obavijestiti je”,
nastavio je Leo. “No s obzirom na okolnosti ne bi trebalo biti problema.
Ja na to i ne gledam kao na dar. Ti samo dobivaš ono što si davno trebao
dobiti.” Dan je zašutio te je, naravno, znao da bi se bratu morao dirljivo
objesiti oko vrata i reći mu mnogo ti hvala, ali nisi normalan, pa to je
suviše širokogrudno.
Ali ti ga reci nisu razveselili niti su stvari učinili jednostavnijima, te
isprva nije shvaćao. Osjećao se tako razdražljivo i uskogrudno. Zatim je
uvidio da je dar agresivan, pozitivno agresivan, kako bi se psiholozi
izrazili. Novac mu je darovao neviđeno premoćno te ma koliko da je
gesta bila velika, ponižavala ga je.
Zahvalio je i rekao još nekoliko ljubaznih fraza. Ali odlučno je
dodao:
“Ne mogu primiti tvoj dar.”
U Leovim očima vidio je očaj.
“Zašto ne?”
“Ne ide to tako. Ne možeš to tako lako popraviti.”
“Ali nisam ni mislio da bilo što popravljam. Samo sam htio napraviti
što je pravedno. Ionako me taj prokleti novac ne zanima.”
“Ne zanima te?”
Dan kao da je poludio te je i sam nekako uvidio apsurdnost situacije.
Ponuđeni su mu deseci milijuna koji bi mu iz temelja promijenili život, a
ipak se osjećao povrijeđeno i ljuto. To može biti zato što su se jučer
svađali, što je pio i jedva da je išta spavao. To može biti zbog bilo čega,
zbog njegova kompleksa manje vrijednosti ili baš zbog bilo čega. Ali
povikao je:
“Pa ti ništa ne razumiješ. Ne možeš to reći nekome tko je uvijek
živio na margini. Prekasno je, Leo. Prekasno!”
“Ne, ne. Možemo početi ispočetka.”
“Prekasno je”, ponovio je.
“Prestani!” obrecnuo se Leo. “Nisi pravedan.”
“Osjećam se kao da me kupuješ. Shvaćaš li? Kupuješ me!”
Pretjerao je. To je dobro znao te ga je zaboljelo kada mu Leo nije
kontrirao jednakom mjerom, već je samo žalosno odgovorio:
“Znam”, rekao je.
“Što znaš?”
“Da su suviše toga uništili. I zato ih mrzim. Ali ipak... Pronašli smo
jedan drugoga. A to je velika stvar, zar ne?”
U glasu mu se nazirao toliki očaj da je Dan promumljao većinu
odgovora:
“Naravno da sam na tome zahvalan, ali...”
Dalje od ovoga nije stigao. Njegovo ali nije mu se sviđalo te je
upravo htio reći nešto drugo, možda oprosti, baš sam glup, ili nešto
slično. Toga se poslije jasno sjećao. Bili su na rubu pomirenja te bi se
sigurno opet zbližili, samo da su imali vremena. Ali to se nije dogodilo.
Sa stubišta su doprli koraci, koji su potom utihnuli. A još nije bilo ni
dvanaest. Više od sat vremena prije nego što je Rakel Greitz trebala
doći, a Leo još nije ni prostro stol ni postavio hranu koja je stigla
dostavom.
“Sakrij se”, šapnuo je.
Leo je uzeo spis sa svojom donacijom, a Dan je ušao u susjednu
spavaću sobu i zatvorio vrata.

Leo Mannheimer uvijek im je zadavao glavobolje, ne samo zbog

toga što su morali učiniti Carlu Segeru. Leo je u posljednje vrijeme bio
vrlo nestabilan. Vjerovala je da je to imalo veze s Madeleine Bard.
Nakon što ju je izgubio, postao je sumnjičav te se Rakel Greitz zato
odmah zapitala zašto je otkazao njihov božični ručak i pozvao je kući
umjesto toga. A Rakel Greitz o Leu je znala sve.
Znala je primjerice da poput mnogih samaca Leo ne voli kuhati ni
pozivati goste kući, pogotovo ljude u čijem se društvu ne osjeća ugodno.
Rakel Greitz zato je odlučila doći ranije, pod izlikom da mu želi pomoći
u kuhinji. Ali zapravo je htjela saznati je li što pošlo po zlu ili je li što
otkrio.
Vani je sniježilo, a ona se popela stubištem na čijem se vrhu nalazilo
naslikano plavo nebo i došla do stana iz kojeg su dopirala dva uzrujana
glasa, koja su se doimala uznemirujuće slično. Skamenila se i uvidjela
da je nešto uistinu pošlo po zlu. Na trenutak uopće nije znala što bi. Leo
je imao sluh kao zec te je nije iznenadilo što su glasovi u stanu utihnuli.
Poslala je poruku Benjaminu:
KOD LEA NA FLORAGATANU. POTREBNA MI JE TVOJA
POMOĆ.
Dodala je:
DONESI MI I LIJEČNIČKU TORBICU S KOMPLETNOM
OPREMOM!
Nakon toga je ispravila leđa i pokucala te se pripremila nabaciti svoj
najtopliji božićni osmijeh. Ali on joj nije bio potreban. Umjesto toga na
vratima se široko nasmiješio Leo te ju je kao i uvijek - kako su ga i
odgojili - poljubio u obraze i odložio njezin kaput. Naravno da je bio
suviše fin i pristojan da joj kaže da je uranila sat vremena.
“Elegantna si kao i uvijek, Rakel. Kakav će ovo samo Božić biti”,
rekao je on.
“Divan”, odgovorila je ona.
Mislila je da svoju ulogu igra dobro. Pomno ga je promotrila prije
nego što mu je na licu opazila tragove napetosti. Možda bi je pod
drugim okolnostima mogao zavarati. Ali oči su joj bile oštrije nego
obično te je očigledno počinio kardinalne pogreške. Vjerojatno je i on to
uviđao. Nema dugo da su se čuli glasovi, a sada je bio sam. Ali najviše
od svega, što je posebice primijetila: na dvosjedu se nalazila gitara.
Gitara! Upitala ga je:
“Kako je Viveka?”
“Rekao bih da joj nije preostalo još mnogo vremena.”
“Jadna ona.”
“Grozno je sve to”, rekao je on.
Koja glupost, pomislila je ona. Sigurno ti je drago što će ta stara
vrana napokon umrijeti.
“Čovjek ostane sam nakon što izgubi oba roditelja”, nastavila je i
dodirnula mu nadlakticu, možda da bi ga umirila ili da bi mu pokazala
svoju sućut i sakrila sumnjičavost. Ali to je bila pogreška. Leo se stresao
od neugode i oči su mu se gnjevno zažarile. Ona se uplašila i opet bacila
pogled na gitaru. No za nju ga nije pitala. Htjela je Benjaminu dati
vremena da joj pripremi liječničku torbicu i da stigne ovamo te je
čavrljanje uspjela održati još kojih deset minuta. Ali naposljetku više
nije izdržala.
“Tko je to ovdje?” upitala ga je.
“A što misliš?”
Rekla je da ne zna. Da nema pojma. Ali to nije bila istina. Počinjala
je shvaćati te je primijetila napetost u Leovim ramenima i kako ju je
gledao kao da je nikada prije nije vidio. Shvatila je da mora napasti jako
i nemilosrdno još i prije nego što Daniel Brolin izađe iz susjedne sobe.
 19. poglavlje

22. lipnja

RAKEL GREITZ NIJE BILA KOD KUĆE, U Karlbergsvägenu, te je Lisbeth

odlučila pričekati pravu priliku. Vratila se podzemnom kući, sišla na
Slussenu i krenula duž Götgatana. Od Annike Giannini čula je da su Benito
Andersson izvukli iz bolnice u Orebrou te je zato bila na oprezu. Uvijek je
bila na oprezu, na što vrijeme provedeno u zatvoru nije najbolje utjecalo. Ali
prijetnju je možda podcijenila. Progonilo ju je više skupina nego što je
uviđala. Stare mračne sile iz njezine prošlosti konsolidirale su snage i
razmjenjivale informacije.
Taj lipanjski dan bio je paklenski vruć te život kao da je na trenutak
zastao. Prolaznici oko nje su se vukli, gledali izloge ili sjedili u kafićima i na
vanjskim terasama. Lisbeth je nastavila Fiskargatanom. U džepu joj je
zavibriralo. Primila je šifriranu poruku od Blomkvista. Pisalo je:
LEO JE DANIEL. PRAKTIČKI SAM SIGURAN!
Odgovorila mu je:
JE LI TI ON TO REKAO?
On je odgovorio:
NE ZNAM JOŠ. ČUJEMO SE!
Odvagivala je bi li se uputila na Norrmalmstorg da mu pomogne. Ali to je
odgodila. Najprije je htjela doći do Rakel Greitz i provjeriti može li je se naći
na kojoj drugoj adresi. Nastavila je gore uz Fiskargatan. Opreznija nego
inače, zapitala se bi li uistinu smjela kući. Ni u jednom javnom registru nije
pisalo da tamo stanuje. Stan je glasio na njezin lažni identitet Irene Nesser te
ga je zaštitila nizom kulisa. Ali mreža se stezala. Viđali su je u kvartu. Bila je
medijski napola poznata, što je mrzila. I već su dvojica ljudi - prokleti Kalle
Blomkvist i agent NSA-e Ed the Ned - tom stanu ušla u trag, a takve su se
glasine širile. Cinkalo se nadaleko i naširoko. Vražji bi stan morala prodati.
Ionako je prevelik za nju. Morala bi se odseliti nekamo daleko. Možda bi to
morala učiniti odmah.
Ali bilo je prekasno. Shvatila je to u istom trenutku kada je malo ispred
nje na ulici stao sivi kombi. Automobil nije bio čudan sam po sebi - stariji
model posve normalno parkiran uz rub pločnika. No ipak je posumnjala.
Automobil je potom polako krenuo prema njoj, a ona se okrenula natrag. Ali
nije stigla daleko. Iz jedne veže izronio je čovjek s bradom i na lice joj
pritisnuo mokru krpu, te joj je odmah pozlilo. Kako je glupa ispala. Gubila je
svijest. Ulica i zgrade zaplesale su oko nje i nije se bila u stanju opirati.
Uspjela je samo nekako izvaditi mobitel i u nj prošaptati:
“Zla vila.”1
Potom je pala te su je na stražnja vrata unijeli u kombi. Iako je vidjela kao
kroz maglu, osjetila je miris slatkastog parfema koji joj je bio dobro poznat.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Dan je slušao razgovor u dnevnom boravku i shvatio da ništa nije
pošlo prema planu. Rakel Greitz u hipu ih je otkrila te nije vidio drugog
rješenja nego da izađe i pritisne je uza zid, bez okolišanja, ali i izgubivši
element iznenađenja kojem su se nadali.
Možda je i zato mnogo toga odmah pošlo po zlu, a možda je Dan
podcijenio dojam koji je Rakel Greitz na njega ostavljala. Već samom
svojom pojavom vratila ga je u dječačke godine. Sjetio se kako je prije
toliko godina stajala na katu kuće na imanju i hladno ga promatrala dok
je svirao gitaru. Uvidio je da ga je vjerojatno već tada uspoređivala s
Leom i analizirala koliko su slični, zbog čega mu se posve pomutio
razum.
“Prepoznaješ li me?” upitao je.
Kiptio je od bijesa te je zakoračio naprijed, ali nije si mogao pomoći,
osjećao se toliko nespretno.
Rakel Greitz ostala je na svojemu mjestu. Čudno, ali bila je posve
pribrana.
“Prepoznajem te”, rekla je. “Kako si?”
“Hoćemo znati što se sve točno dogodilo”, odbrusio je i malčice
ustuknuo. Ona je svejedno mirno popravila svoju kragnu i bacila pogled
na ručni sat. Nosila je crni kostim i crnu polo-majicu. Kosa joj je bila
kratka i obojena u tamnu nijansu plave. Iako je očigledno bila nervozna -
usta su joj se trzala - držala se postojano i vrlo hladnokrvno, poput
školske učiteljice, zbog čega je Dan pomislio da će prijekor dobiti on, a
ne ona.
“Smiri se”, rekla mu je.
“Nipošto”, nastavio je on. “Imaš nam mnogo toga objasniti.”
“Sve ću vam ispričati. Reći ću vam cijelu istinu. Ali najprije moram
znati jeste li obavijestili medije.”
On joj nije odgovorio.
“Jasno mi je da ste ljuti. Ali neće biti dobro ako ovo dopre do medija
prije nego što steknete čitavu sliku. Uopće nije onako kako vjerujete.”
“Nemamo ti što reći - još ne”, rekao je Dan i odmah se zapitao je li
pogriješio, posebno kada joj je na licu opazio tračak zadovoljstva. Bacio
je pogled na Lea.
Leo je stajao širom raširenih nogu i tiho, kao da se šokirao, te mu
nije davao do znanja kako da reagira. Nije mu se sviđalo što je Rakel
Greitz nastavljala preuzimati inicijativu.
“Ja sam sada samo starica”, rekla je, “i boli me trbuh, oprostite mi
ako sam otvorena. Smijem li sjesti, pa ću vam sve ispričati.”
“Slobodno”, rekao je Leo. “Sjedni i pričaj. Želimo da nam odgovoriš
na sva naša pitanja.”

Rakel Greitz počela je pomalo nesigurno, nadajući se da će se

Benjamin pojaviti prije nego što im bude rekla nešto bitno ili prije nego
što se izgubi u brzopletim lažima. Leo i Daniel sjeli su pokraj nje, svaki
u svoju fotelju, i netremice zurili u nju, te se usprkos napetosti i krizi
ipak zaprepastila. Braća su bila zapanjujuće slična, više nego što su
jednojajčani blizanci u toj dobi običavali biti. Sličnost su pojačali
jednakim frizurama i sličnom odjećom.
“Ovako je bilo”, rekla je. “Našli smo se u vrlo teškoj situaciji. Iz
mnogih smo rodilišta i sirotišta primali izvještaje o jednojajčanim
blizancima za koje se roditelji nisu bili u stanju brinuti.”
“A tko smo mi?” presjekao ju je Daniel, a iako mu je glas bio pun
mržnje i bijesa, bila je zahvalna na svakom prekidu, te je rekla -
iznenada se sjetivši - da u svojem kaputu ima nešto što je upravo
primila, a što će im možda pomoći da bolje shvate čitavi kontekst. Da to
donese? Upitala se je li uopće uvjerljiva. Ali pustili su je da ode po
kaput te je osjetila nešto što joj je dalo snage. Osjetila je prezir. Daniel i
Leo su slabići i kukavice, zar ne? Kod vrata je počela kašljati da bi ih
omela dok ih je istodobno brzo otključala. Potom je reda radi prošla kroz
džepove svojega kaputa i prasnula:
“Dovraga!”
Vratila se, sjela, odmahnula glavom pa neko vrijeme neodređeno
blebetala. Lea je to isprovociralo, posebice kada je spomenula Carla
Segera. Lice mu se zacrvenjelo, a pogled podivljao, izgubio je razum i
stao je nazivati zvijeri i čudovištem te zahtijevao da im objasni što se
dogodilo Carlu. Ona se tada stvarno uplašila, prisjetivši se izljeva bijesa
što su ih dječaci znali imati. Ali ovaj izljev bijesa pokazao se kao sretna
okolnost jer je upravo u tom trenutku Benjamin ušao u hodnik. Krici i
svađa samo su pojačali njegovu usredotočenost, pa je ušao ne dvojeći ni
trena i primio Lea. Uhvatio ga je odostraga za ruke, a ona se strelimice
nagnula i krenula kopati po liječničkoj torbici koju je Benjamin odložio
na pod. Blizanci su stali vikati upomoć, a Daniel se bacio na Benjamina.
Shvatila je da mora biti odlučnija i učinkovitija nego ikada. Brzo je, brzo
pregledavala preparate u torbici, Stesolid, opijate, morfij, ma sve
moguće, da bi je potom... prošli ledeni trnci: pankuronij-bromid,
sintetički kurare, dobiven iz istog biljnog otrova što su ga južnoamerički
domoroci upotrebljavali na svojim strelicama. To bi bilo brutalno i
prešla bi svaku mjeru. Ali samo malo... Imala je i fizostigmin,
protuotrov koji je posve ili barem privremeno sprečavao učinak
bromida. Dobila je ideju. Zamisao je bila smjela i divlja, a temeljila se
na onome što je Daniel tijekom njihova razgovora spominjao, nešto o
nepravdi i okrutnosti, a što je odavalo duboku gorčinu. Navukla je
plastične rukavice i podigla glavu.
Benjamin je bio postojan kao i uvijek te je čvrsto držao Lea koji je i
dalje vikao “zvijeri” i “čudovište” dok ga je Daniel pokušavao
osloboditi. To je odlučilo. Pripremila je injekciju, za što joj je bilo
potrebno nešto vremena. Dozu je morala pomno odmjeriti. Potom je
ustala i uvidjela da neće imati vremena pronaći mu žilu. Injekciju je
morala dati intramuskularno, što je možda i imalo smisla. Tako se barem
uvjeravala te je Lea ubola ravno kroz košulju. On ju je šokirano
pogledao, a Daniel je zaurlao: “Što radiš? Što to radiš?” Ona je napravila
spontanu grimasu.
 Buka je mogla privući pozornost susjeda ili prolaznika, a Leo bi se
do tada već mogao ukočiti i ugušiti kada mu dišni mišići prestanu
djelovati. Situacija je bila akutna, a ona se našla u opasnosti. Prešla je
određenu i novu granicu te je morala biti pametnija nego ikada. Zato je
svojim najautoritativnijim liječničkim glasom rekla:
“Vrijeme je da se saberete. Dala sam mu samo sredstvo za smirenje,
ništa više. Diši, Leo. Izvrsno! Uskoro će ti biti bolje. Sada moramo
razgovarati kao razumni ljudi, zar ne? A ne vikati zvijeri, čudovište i
slične gluposti. Ovo je... John, moj suradnik i medicinski tehničar.
Uvjerena sam da ćemo se nekako složiti i napokon je pravi čas da vam
ispričam ovu žalosnu priču. Jako sam sretna što ste se vas dvojica
naposljetku sreli.”
“Lažeš”, ispljunuo je Daniel.
Situacija je izmaknula kontroli. Buka i svađa bile su previše te se
uplašila da bi uskoro na vrata mogao banuti koji susjed. Brbljala je i
pokušavala ih smiriti dok je odbrojavala minute do neizbježnoga - do
trenutka kada otrov bude prodro u krvotok, djelovao na nikotinske
acetilkolinske receptore i blokirao mu mišiće. Susjedi, nasreću, nisu
došli. Ni policija. Leo Mannheimer je zateturao, točno kao što je i
pretpostavila, i zgrčen pao na crveni perzijski tepih. Iako je za nju ovo
bio drastični korak, vrtoglavi je trenutak u tome uživala. Naravno, dobro
je znala da ga u bilo kojem trenutku može spasiti. Isto tako mogla bi ga
pustiti da umre. To je ovisilo o okolnostima, pa je morala misliti jasno te
inteligentno i uvjerljivo odigrati na kartu Danielove gorčine i kompleksa
manje vrijednosti.
Uvjerit će ga - to joj je naime bio plan - da odigra ulogu svog života.

Još dok je Leo padao na pod, Dan Brody shvatio je da je nešto pošlo
strahovito po zlu. Leo se strovalio kao da mu tijelo više ne funkcionira.
Uhvatio se za grkljan, naoko posve paraliziran. Dan je na sve zaboravio,
nagnuo se nad brata, vikao i tresao ga. Tada je progovorila Rakel Greitz.
Jedva da ju je slušao. Posve se usredotočio da Lea vrati u život, a to
što je Rakel Greitz govorila bilo je suviše čudno i daleko.
“Daniele”, rekla je. “Mi ćemo se za ovo pobrinuti. Pobrinut ćemo se
da ti život postane bolji nego što si ikada mogao sanjati. Dat ćemo ti
fantastičan život i neograničena sredstva.”
Govorila je gluposti, šuplje riječi, a Leu je postajalo sve lošije.
Cvilio je i grčio se. Lice mu je posivjelo, a usnice poplavjele te se borio
da dođe do daha. Izgledao je kao da će se ugušiti, a oči su mu bile
zamagljene i uspaničene. Plava boja usana proširila mu se sve do obraza
te mu je Dan upravo htio pružiti umjetno disanje - što je naučio u
Bostonu kada je jedna od njegovih prvih djevojaka uzela prekomjernu
dozu kokaina. Ali Rakel ga je oprezno spriječila i rekla mu nekoliko
rečenica koje jednostavno nije mogao prečuti, možda zato što se nalazio
u situaciji u kojoj se lovio i za najmanju slamku. Činjenica je bila da je
Rakel i zvučala drugačije, da više nije bila zanesena, već je djelovala
više poput sabrane liječnice. Leu je opipala puls rukama u plastičnim
rukavicama i smirujuće mu se nasmiješila.
“Sve je u redu”, rekla je. “Samo malo grčeva. Uskoro će mu biti
bolje. Dala sam mu snažnu, ali nikako ne i rizičnu dozu sedativa. Vidi i
sam!”
Pružila mu je injekciju i on ju je uzeo, ne shvaćajući što bi mu to
moglo dokazati ili reći.
“Zašto mi je daješ!”
Ona je ustala i stala pokraj krupnog muškarca koji je još uvijek nosio
zimsku odjeću - debelu, plavu izgužvanu jaknu i zimske cipele te se
smiješio jednako nervozno i laskavo kao i Rakel. Tada mu je pala na
pamet odvratna pomisao.
“Na njoj želiš moje otiske?”
Bacio je injekciju.
“Smiri se, Daniele. Slušaj me dobro.”
“A zašto bih?”
Izvadio je svoj mobitel jer je morao nazvati hitnu pomoć. Ali
muškarac ga je odlučno prekinuo u tome. Uspaničio se. Žele li ubiti
Lea? Je li to uopće moguće? Obuzeo ga je strah, koji mu je zastao u
grlu, a Leo je pokraj njega zahripao, doimajući se kao da stvarno umire.
Dan je zavrištao. Zavrištao je ravno u Leovo preosjetljivo uho.
“Bori se! Uspjet ćeš”, a Leo je tada napravio grimasu. Ćelo mu se
nabralo. Povratio je malo boje u obraze. Ali samo privremeno. Uskoro je
opet problijedio i opet se činilo da nema zraka. Dan se okrenuo prema
Rakel Greitz.
“Spasi ga, dovraga! Ti si liječnica. Ne želiš ga ubiti, je li?”
“Ne, ne, pa što to govoriš? Naravno da ne! Uskoro će biti na
nogama. Pomakni se pa ću ga osposobiti”, odgovorila mu je te joj je
morao povjerovati kada je vidio koliko je odlučno djelovala kada je
privukla svoju torbicu sebi.
Bio je to znak - bolje ikakav nego nikakav - koji je odavao dubinu
njegova očaja, te je Lea držao za ruku, nadajući se da će ga osoba koja
mu je ubrizgala otrov također i spasiti.

Rakel Greitz bila je svjesna sljedećega: koliko je životno važno da se

u tom trenutku ponaša kao liječnica i odiše povjerenjem. Zato je
odagnala svaki impuls da Leu zapriječi dišne putove i skrati mu muke.
Umjesto toga je pripremila injekciju fizostigmina, zadigla mu rukav i
ubrizgala mu protuotrov u venu na ruci. Uskoro mu je postalo bolje,
iako je još uvijek bio prilično omamljen. Osjetila je - što je bilo
najvažnije - da je povratila djelić Danielova povjerenja te je nastavila
govoriti.
“Hoće li mu biti bolje?” upitao ju je on.
“Sada će mu biti bolje”, rekla je i nastavila.
Naravno, improvizirala je. Ali za Lea Mannheimera već je davno
prije pripremila kriznu strategiju, a ona je uključivala Ivara Ogrena. Ivar
je doznao Leovu lozinku za prijavu u sustav brokerske kuće te je u
njegovo ime, odnosno, bolje reći, putem svojih suradnika koji su
djelovali kao paravan, obavio čitav niz nezakonitih transakcija na
tržištima dionica i opcija. Transakcije su skupili u fascikl koji bi Lea
odveo ravno u zatvor te ga društveno i profesionalno obeščastio.
Podatke su već iskoristili protiv njega, ali protivno Rakelinoj volji. Ivar
ih je upotrijebio da se domogne Madeleine Bard, što Rakel Greitz,
naravno, nikako nije mogla pozdraviti. Ivar Ogren bio je budala bez
premca, što je bilo njezino posve osobno mišljenje. Ali s time se
pomirila jer joj je Ivar bio potreban, kao i podaci o transakcijama kojima
bi Lea mogli pritisnuti ako nešto sazna i zaprijeti da će ih razotkriti.
“Daniele”, rekla je. “Slušaj me dobro, reći ću ti nešto važno,
najvažniju stvar koju ćeš u životu čuti.”
Pogledao ju je toliko molećivo i očajnički da se odmah osokolila.
Glas je učinila istodobno mekanim i strogim, kao liječnica koja
priopćuje ozbiljnu vijest.
“Leo je gotov, Daniele, boli me što ti moram reći. Ali tako je kako
je. Odavao je povjerljive insajderske podatke i bavio se nezakonitim
transakcijama. Završit će u zatvoru.”
 “Molim? O čemu govoriš?”
Nije mu to išlo u glavu. Primijetila je to. Brata je neprestano gladio
po kosi i govorio mu da će sve biti u redu. Sve ostalo bile su gluposti,
budalaštine. Rakel se razdražila, pa je nastavila strože:
“Slušaj me, rekla sam. Leo nije kakav ti se čini. Leo je kriminalac.
Za to imamo dokaze. Završit će iza rešetaka. Leo je prevarant.”
Daniel ju je zbunjeno pogledao.
“Ali zašto? Za kog đavola? Pa njega novac i ne zanima.”
“Tu griješiš.”
“Stvarno? Upravo mi je htio darovati polovinu svojeg imetka - samo
tako, iz čista mira.” Gestikulirao je rukom, a ona se ugrizla za usnu. To
što je rekao nije joj je svidjelo.
“Ali zašto bi se ti zadovoljio samo polovinom?”
“Ja ne želim ništa. Ja samo hoću...”
Utihnuo je. Shvatio je, a možda i nije. Ali nešto je naslućivao. U
očima mu se opet nazirala panika, te je Rakel očekivala ispad, možda i
nasilni. Pogledala je Benjamina, morali su biti spremni. Ali ništa se nije
dogodilo. Daniel je samo vrlo koncentrirano gledao Lea.
“Što si mu to dala? To nije bilo nikakvo sredstvo za smirenje, zar
ne?”
Nije mu odgovorila. Nije znala kako bi odigrala svoju igru. Uviđala
je da je svaka njezina riječ i svaka promjena tona u njezinu glasu mogla
predstavljati jezičac na vagi.
“Kurare”, rekla je naposljetku.
“A što je to?”
“Biljni otrov.”
“Zašto si mu, dovraga, dala otrov?”
Opet je vikao.
“Zato što sam to smatrala nužnim”, odgovorila je.
Daniel je pogledao Benjamina poput očajne životinje uhvaćene u
zamku.
“Ali poslije...”
“Da?”
“Poslije si mu dala nešto drugo.”
“Fizostigmin. On suzbija učinak otrova”, rekla je.
“Super, znači sada ga možemo odvesti u bolnicu, zar ne?” upitao je
on.
 Ona nije ništa rekla, a on se potom mašio svojeg mobitela. Pomislila
je bi li Benjaminu rekla da mu ga oduzme. Ali nije. Dok god nikoga ne
bude zvao, sve je u redu. On je otvorio Google. Nagađala je da
pretražuje o kurareu te ga je pustila da neko vrijeme čita. Ali potom mu
je u očima uočila strah, pa mu je istrgnula mobitel iz ruke, a on je posve
podivljao. Vikao je i lomio sve pred sobom, a čak je i Benjaminu bilo
teško smiriti ga.
“Smiri se, Daniele.”
“Nikada!”
“Prestani. Ne shvaćaš li da ti želim podariti fantastičan dar?” rekla
je.
“Ma što to, dovraga, govoriš?” urlao je on.
Objasnila mu je da fizostigmin samo privremeno suzbija djelovanje
trovanja kurareom.
“Hoćeš reći da ga ne možeš spasiti?”
Glas jedva da mu je zvučao ljudski.
“Žao mi je, ali ne mogu”, lagala je, nakon čega ga je Benjamin uspio
stišati.
Drugog izlaza nije imala. Benjamin ga je uhvatio i prelijepio mu
usta. Ona mu se ispričala te mu pobliže objasnila: “Dišni mišići uskoro
će mu se opet zgrčiti. Leo Mannheimer nasmrt će se ugušiti.” Pogledala
ga je. “U delikatnoj smo situaciji ovdje, Daniele. Leo će umrijeti, a na
injekciji imamo tvoje otiske prstiju, baš kao i vrlo jasan motiv, zar ne?
Vidim ti u očima da si mu zavidan na svemu što je imao. Ali pozitivno
je što...”
Daniel se divlje bacakao ne bi li se oslobodio.
“Pozitivno je što Leo ipak može nastaviti živjeti - ali na nov način,
Daniele, preko tebe.”
Rukom je pokazala po stanu.
“Možeš dobiti njegov život, njegov novac i njegove mogućnosti.
Možeš živjeti baš kao u svojim snovima. Možeš preuzeti, Daniele.
Možeš dobiti sve, a ja ti obećavam da sve grozote što je Leo počinio, sva
njegova pohlepa, da ništa neće ugledati svjetlo dana. Pobrinut ćemo se
za to. Poduprijet ćemo te na svaki mogući način. Zrcalni ste blizanci, što
je pomalo zabrinjavajuće, to je istina. Ali nevjerojatno ste slični. To je
izvanredno i sve će dobro proći. Ja to već znam.”
Rakel je u tom trenutku začula zvuk koji nije prepoznala. Daniel je
pregrizao jedan svoj zub.
 20. poglavlje

22. lipnja

LEO MANNHEIMER NAPOKON JE izašao iz svojeg ureda, a Mikael je

ustao i rukovao se s njime. Bio je to čudan susret. Mikael je proveo mnogo
vremena analizirajući Lea, a evo ih sada, oči u oči. Odmah se osjetilo da se
između njih poput sjene ili sablasti našlo nešto neizrečeno i vrlo bolno.
Leo je trljao ruke. Nokti su mu bili dugi i manikirani. Nosio je
svijetloplavo laneno odijelo, sivu majicu kratkih rukava i tenisice. Kosa mu je
bila gusta i pomalo čupava te kao da je nešto osluškivao. Doimao se napeto i
nije pozvao Mikaela unutra. Ostao je stajati u prostranom foajeu ispred
recepcije.
“Dopao mi se vaš razgovor s Karin Laestander u Muzeju fotografije”,
rekao je Mikael.
“Hvala”, rekao je Leo. “Bilo je to...”
“...vrlo inspirativno”, nadopunio ga je Mikael i ljubazno se nasmiješio.
“Ali i istinito. Živimo u doba kada laži i lažne vijesti utječu na našu
svakodnevicu više nego ikada prije. Ili da ih možda nazovemo ‘alternativnim
činjenicama’?”
“Post-truth society”, rekao je Leo, upotrebljavajući engleski termin za
društvo u kojem političari ne lažu, već samo povremeno govore neistinu, što
je puno pristojnije, te se nesigurno nasmiješio.
“Točno, a poigravamo se i s vlastitim identitetom, zar ne? Na Facebooku
se pretvaramo da smo ono što nismo i tome slično.”
“Nemam Facebook.”
“Ni ja. Nikad to nisam shvatio. Ali svejedno igram različite uloge”,
nastavio je Mikael. “To je dio mojeg posla, da tako kažem. A vi, kako je s
vama?”
 Leo je nervozno pogledao na svoj ručni sat i bacio pogled van na trg.
“Oprostite”, rekao je. “Ali danas sam u stravičnoj gužvi. O čemu ste htjeli
razgovarati?”
Mikael je odgovorio:
“A što mislite o čemu?”
“Pojma nemam.”
“Znači, niste napravili ništa glupo? Ništa što bi zanimalo moje novine,
Millennium?”
Leo je progutao gvalju. Porazmislio je i potom očiju uperenih u pod
rekao:
“Pa, sudjelovao sam u određenim poslovima koji su se mogli bolje
obaviti. Recimo da sam zakuhao pravu kašu.”
“Rado bih na to bacio pogled”, odgovorio je. “Takva kuhinja je moja
specijalnost. Ali trenutačno me više zanimaju osobnije stvari, sitna
odstupanja, da se tako izrazim.”
“Odstupanja?”
“Točno.”
“Kao na primjer?”
“Kao na primjer da ste odjednom postali dešnjak.”
Leo - ako to uopče jest bio Leo - kao da je opet nešto osluškivao.
Provukao je ruku kroz kosu.
“Ali ja zapravo nisam dešnjak. Prije bi bilo da sam promijenio
dominantnu ruku. Uvijek sam se služio objema rukama. Ambidekster sam.”
“Znači, pišete jednako vješto i lijevom i desnom rukom?”
“Uglavnom da.”
“Možete li mi pokazati?”
Mikael je izvadio olovku i svoj novinarski notes.
“Najradije ne bih.”
Leu je na gornjoj usnici izbio znoj. Pogled mu se unezvijerio.
“Ne osjećate se dobro danas?”
“Ne baš.”
“Zasigurno zbog vrućine.”
“Možda.”
“Ni ja baš nisam najbolje”, nastavio je Mikael. “Sinoć sam probdio pola
noći jer sam pio s Hildom von Kanterborg. Vjerujem da je poznajete?”
Mikael mu je u očima uočio strah, te je znao da ga je natjerao u škripac.
Nazirao mu je to u pogledu, po tijelu koje se kvrčilo. Ali možda je - a
promatrao ga je vrlo pomno - nazirao još nešto, nešto što se nije moglo toliko
lako dokučiti, možda svojevrsno ushićenje, ili možda sumnju. Kao da se Leo,
ili tko god to pred njime bio, nalazio pred velikom odlukom.
Mikael je rekao:
“Hilda mi je ispričala nevjerojatnu priču.”
“Ma nemojte?”
“Ispričala mi je o blizancima koje su namjerno razdvojili pri rođenju, a
posebice o dječaku po imenu Daniel Brolin. Dječak je godinama danonoćno
dirinčio na jednom seoskom imanju pokraj Hudiksvalla dok je njegov brat
blizanac...”
“Ne tako glasno”, prekinuo ga je on.
“Ne?”
Mikael je odglumio iznenađenje pa ga pogledao.
“Možda je bolje da prošećemo”, rekao je.
“Ne bih znao...”
“Želite li sa mnom prošetati?”
Očigledno nije znao što bi rekao Mikaelu. Samo je promumljao nešto o
zahodu i otišao. Ni to nije napravio posebno vješto jer je i prije nego što mu
se izgubio iz vida, izvadio svoj mobitel. Očigledno je nekoga namjeravao
nazvati. Tada je Mikael bio praktično siguran da je pogodio. Poslao je poruku
Lisbeth da je Leo najvjerojatnije Daniel.
Ali također se sve više brinuo da je prevaren - da se Daniel iskrao na
stražnja vrata i pobjegao odande, posebno kada se dugo ništa nije zbivalo,
osim što su stranke neprestano dolazile i odlazile. Mlada brineta na recepciji
sve je na dolasku zamolila da sjednu i pričekaju ili da dođu drugi put, a na
odlasku bi im se nasmiješila i poželjela im ugodan dan.
A tvrtka je bila raskošna. Strop je bio visok, tapete crvene, a na njima su
visjele uljane slike starije gospode u odijelima, portreti nekadašnjih
suvlasnika i članova uprave, nagađao je. Doimalo se nekako opsceno što na
slikama nije bilo nijedne žene.
Mikaelu je zazvonio mobitel. Bila je to Annika te joj se upravo htio javiti,
kada je on - tko god već bio - napokon izašao te dugačkim hodnikom krenuo
prema njemu. Doimao se pribrano. Možda je donio nekakvu odluku. Bilo je
teško procijeniti. Vrat mu je bio užareno crven te se doimao napeto i ozbiljno.
Gledao je u pod, a Mikaelu nije rekao ništa, tek je recepcionarki rekao da će
nekoliko sati izbivati iz ureda.
Spustili su se dizalom u prizemlje i izašli na Norrmalmstorg. Stockholm
se kuhao na vrućini. Prolaznici su se hladili mašući rukama ili novinama.
Muškarci su nosili sakoe preko ramena. Njih dvojica izašla su na Hamngatan,
a njegov je sugovornik bacio nervozan pogled iza leđa. Mikael je to
primijetio te je razmislio bi li sjeli u autobus ili uzeli taksi. Umjesto toga
prešli su cestu i ušli na Kungsträdgården. Hodali su šutke. Kao da su čekali
da se nešto razjasni ili dogodi. Mikaelu se nije sviđala atmosfera, ali nije
mogao točno reći zašto.
Njegov se suputnik znojio više nego što bi se očekivalo te se opet
nervozno osvrnuo. Zatekli su se kako idu dijagonalno prema Kraljevskoj
operi, a Mikael je nekako nesvjesno naslućivao opasnost. Zapitao se nije li
pogriješio, nisu li ljudi odgovorni za Registar bili korak ispred njega, te se
okrenuo. Nije vidio ništa. Zrakom je vladao mir, baš kao u doba godišnjih
odmora. Ljudi su sjedili na klupama i na terasama, lica okrenutih suncu. A
možda ga je njegov suputnik zarazio svojom živčanošću, zbog čega je odmah
prešao na stvar:
“Kako ćemo dalje? Da te zovem Leo ili Daniel?”
A ovaj se ugrizao za usnu i pogled mu se zamračio. U idućem se trenutku
bacio na Mikaela, koji je pao na tlo.
Rakel Greitz - koja je čekala na klupi na Norrmalmstorgu - vidjela je da
Daniel Brolin odlazi s Mikaelom Blomkvistom. Uvidjela je da su se
pokrenule sile koje će prije ili poslije razotkriti čitavu priču. U biti, nije se
tome iznenadila niti ju je to šokiralo.
Već je dugo znala da su ulozi visoki. Ali zbog toga ne samo da je
djelovala očajnički već je i dobila određenu slobodu, balansirajući ovako na
rubu ponora. Osilila se jer nije imala što izgubiti. Benjamin Fors opet je bio
uz nju. On, doduše, nije umirao kao ona, ali je s njom bio neraskidivo
povezan, ne samo zato što joj je bio lojalan već i zbog svega neizrecivoga što
su zajedno počinili. Benjamin će pasti jednako duboko kao i ona ako priča
izađe na vidjelo, pa je bez ikakvih pitanja Blomkvista pristao izbaciti iz igre,
a Daniela odvesti kako bi ga mogli urazumiti.
Benjamin je zato unatoč vrućini nosio crnu jaknu s kapuljačom i sunčane
naočale. Uz tijelo je skrivao injekciju ketamina, sredstva za omamljivanje
koje će novinara u trenutku uspavati. Rakel je uz određeni napor - čitavog ju
je jutra bolio trbuh - uspjela doći do šetališta koje se protezalo na
Kungsträdgårdenu. I sada je gledala kako im se Benjamin na jarkom suncu
brzim korakom prikradao poput grabežljivca.
Kao da je postala življa. Grad se slio u jedan jedini koncentrirani
trenutak, u jednu jedinu plamteću scenu, te je intenzivno promatrala kako su
Daniel i Blomkvist usporili te kako ga je novinar, čini se, nešto upitao. Što je
dobro, stigla je pomisliti. Nisu bili na oprezu te je uistinu vjerovala da će sve
proteći prema planu.
Niže na ulici približavala se konjska kočija. Nebom je plovio plavi balon,
a pokraj nje su prolazili ljudi u blaženom neznanju. Srce joj je tuklo od
iščekivanja te je zadržala dah. Ali onda se nešto dogodilo. Daniel je spazio
Benjamina u naletu, pa je Blomkvista bacio ustranu. Novinar je pao na tlo, a
Benjamin je promašio i ostao stajati ne znajući što da radi i držeći injekciju.
Blomkvist je potom strelovito ustao. Situacija se zaoštrila, Benjamin je
pokušao opet, novinar se opet izmaknuo, a Benjamin se dao u bijeg.
Kukavica! Ljutito je gledala kako su Daniel i Blomkvist otrčali prema
restoranu u Operi, uskočili u taksi i nestali. Vrućina se nadvila nad Rakel
Greitz poput mokrog pokrivača te se opet osjetila bolesno i mučno. Ipak je
uspjela uspraviti leđa i brzo otići odande.

Lisbeth Salander ležala je pritisnuta na pod sivoga kombija dok su je udarali

po trbuhu i licu te su joj na nos opet pritisnuli onu smrdljivu krpu. Osjećala se
omamljeno i slabo, a vjerojatno je u kraćim trenucima i gubila svijest. Ali
svejedno je vrlo jasno prepoznala Benito i Bashira, što nikako nije bila dobra
kombinacija. Benito je, doduše, bila blijeda, a glava i čeljust bile su joj u
zavojima. Kao da ju je boljelo dok se pomicala. Zato je bila mirna, što je bilo
dobro. Na Lisbeth su se uglavnom iživljavali muškarci: Bashir, oznojen i
bradat te odjeven isto kao i prethodnog dana, te krupni momak od oko
trideset pet godina, obrijane glave i u sivoj majici te crnom kožnatom
prsluku. Treći je muškarac vozio.
Procijenila je da je vozilo prešlo Slussen te je pokušavala registrirati
svaku, pa i najmanju pojedinost u automobilu - užad, ljepljivu vrpcu i dva
odvijača. Opet su je udarili, ovaj put po vratu. Netko ju je povukao za ruke.
Vezali su je, pretresli i oduzeli joj mobitel. To ju je zabrinulo, ali, ne, ćelavi
momak mobitel je zadržao i stavio ga u džep, što je bilo dovoljno. Zapamtila
je njegove karakteristike i kako se trzavo pomicao, ali i primijetila da stalno
pogledava Benito. Očigledno je bio njezin potrčko, a ne Bashirov.
S lijeve se strane u kombiju nalazila klupica pa su na nju sjeli, nju
ostavivši na podu, te je osjetila slatkasti parfem, miris medicinskog alkohola i
vonj njihovih oznojenih tenisica. Činilo joj se da voze prema sjeveru. Nije
bila sigurna jer je prečesto gubila svijest. Dugo nitko ništa nije rekao. Čuli su
se samo njihovo disanje, buka motora i karoserija što se tresla. Kombi je bio
olupina, star najmanje trideset godina. Polagano je postajalo sve tiše. Skrenuli
su na sporednu cestu te su nakon dvadeset minuta počeli razgovarati. To je
bilo dobro jer je baš to i trebala. Bashir je na vratu imao modricu, nadala se
zbog toga što ga je tamo udarila palicom za unihokej. Nije izgledao ni kao da
je dobro spavao. Izgledao je kao pravo govno.
“Vidi, vidi! Sad ćemo te skršiti, kučko jedna balava”, rekao je.
Lisbeth mu nije odgovarala.
“A zatim ću te ja svojim kerisom polagano ubiti”, dodala je Benito.
Lisbeth je još uvijek šutjela. Nije trebala govoriti. Dobro je znala da se
svaka riječ bilježi na čitavom nizu računala.
Nije to bilo ništa napredno, ne za Lisbeth. Kada su je napali, u svoj
modificirani iPhone prošaptala je šifru Zla vila. Šifra je putem umjetne
inteligencije Siri aktivirala njezin sustav za uzbunjivanje. Uključio se
pojačani mikrofon i pokrenulo se snimanje zvuka, koji se putem GPS-uređaja
na mobitelu slao svim članovima takozvane Hakerske republike.

Hakersku republiku činila je skupina elitnih hakera koji su se svi do jednoga

zakleli da će sustav za uzbunjivanje upotrebljavati samo u najhitnijim
slučajevima. Zato su dramu u kombiju trenutačno napeto pratili mnogi mladi
i daroviti pojedinci širom svijeta. Većina njih, istina, nije razumjela švedski.
Ali bilo je dovoljno onih koji jesu, između ostalog i njezin bezoblični prijatelj
iz Hogklintavägena u Sundbybergu.
On se zvao Plague, bio je velik kao kuća, izgledao kao pravo zlo i
socijalni slučaj, ali je zato bio digitalni genij. Plague je sjedio za svojim
računalom živaca napetih kao strune i slijedio koordinate GPS-a koje su se
kretale sjeverno prema Uppsali. Automobil - koji je zvučao staro i oveće -
skrenuo je istočno na Cestu 77 prema Knivsti, što nije bilo dobro. Zalazili su
sve više na selo, a tamo GPS-uređaj nije odavao preciznu lokaciju. Opet je
začuo ženu iz vozila, a glas joj je bio hrapav i promukao, kao da nije sasvim
zdrava.
“Shvaćaš li koliko ćeš polako umirati, droljo jedna! Shvaćaš li to?”
Plague je bacio očajnički pogled na svoj radni stol. Na njemu su se
nalazili papiri, limenke, mrvice, boce Coca-Cole i ostaci hrane. Bio je
neošišan i neobrijan, a nosio je svoj otrcani kućni ogrtač koji je izgledao kao
velika stara krpa. Boljela su ga leđa. Dobio je na težini i patio od šećerne
bolesti, a uskoro će biti i tjedan dana da nije vidio danjeg svjetla. Što da radi?
Da je samo imao kakvu adresu, hakirao bi električni i vodovodni sustav,
lokalizirao susjede i mobilizirao susjedski nadzor. Ali ovako... bio je
nemoćan. Drhtao je čitavim tijelom. Srce mu je luđački tuklo. Pojma nije
imao kamo su se uputili.
Poruke od članova slijevale su mu se u pretinac. Lisbeth im je bila
prijateljica, njihova zvijezda. Ali koliko je Plague vidio, nitko nije imao
dobar prijedlog ni plan djelovanja, ništa što bi mogli provesti brzo i
učinkovito. Da nazove policiju? Plague u životu nije nazvao policiju, za što je
imao dobrih razloga. Malo je digitalnih prijestupa postojalo, a koje on nije
počinio. Na ovaj ili onaj način zakon ga je uvijek progonio, ali ipak, pomislio
je, ipak ponekad i odmetnici moraju potražiti pomoć od zakona. Sjetio se da
mu je Lisbeth - odnosno, njemu je bila Wasp, što na engleskom znači osa -
spominjala murjaka po imenu Bublanski. Rekla je da je tip okej, a okej je u
tom kontekstu za nju bila vrlo snažna riječ. Plague je na nekoliko trenutaka
sjedio nijemo i paralizirano, promatrajući na računalnom zaslonu zemljovid
pokrajine Uppland. Zatim je izvadio slušalice, pojačao zvuk i u njih prebacio
zapis. Htio je čuti svaku promjenu nijanse glasova, ali i zvuka motora. U
slušalicama mu je škripalo i zujalo. Isprva nitko ništa nije govorio. Nakon
toga su rekli ono što Plague nipošto nije htio čuti:
“Imaš li njen mobitel?”
Bila je to opet ona žena, vjerojatno bolesnica. Činilo se da ona
zapovijeda, ona i onaj momak koji je povremeno s vozačem razgovarao na
stranom jeziku, a koji su hakeri pretraživanjem zvučnih zapisa identificirali
kao bengali.
“U džepu mi je”, odgovorio je jedan momak.
“Smijem ga vidjeti?”
Zašuštilo je pa se zvuk pojačao. Dali su joj mobitel. Netko je nešto
pritisnuo, provjeravao ga i disao u nj.
“Što je, nešto nije u redu?”
“Ne znam”, odgovorila je žena. “Čini se da je sve OK. Ali murja nas
možda preko ovoga može prisluškivati.”
“Morali bismo ga se riješiti.”
Plague je opet čuo bengali. Vozilo je usporilo. Zaškripala su vrata.
Otvorili su ih iako se automobil još kretao. Snimku je preplavilo praskanje
vjetra te se začulo nešto poput vihora, zatim divlje pucketanje i neizdrživo
jaki udarci. Hell, damn, fuck! Prokletstvo, jebote! Psovke su pljuštale. Više
nisu imali kontakt s Wasp.
 Plague je pokušavao razmisliti i procijeniti situaciju. Nadzorne kamere,
pomislio je. Kako su na njih mogli zaboraviti? Morali bi hakirati Prometnu
upravu, zar ne, da se probiju do nadzornih kamera. Samo što je takvo što
zahtijevalo vremena, a njega jedva da su imali.
ZNA LI TKO KAKO JAKO BRZO MOŽEMO PRODRIJETI U
PROMETNU UPRAVU? napisao je.
Sve ih je spojio na šifriranu zvučnu vezu.
“Prometni nadzor dijelom je na internetu javan”, rekao je netko.
“To nije dovoljno”, rekao je on. “Slika je suviše mutna i trzava. Moramo
jasno vidjeti model automobila i registarske tablice.”
“Ja imam prečac.”
Bio je to mladi ženski glas te je Plagueu bio potreban trenutak da ga
identificira. Pripadao je potpisu Nelly, jednoj od njihovih novih članica.
Viknuo je: “Stvarno? Super! Uđi unutra! Spojimo se s njome! Pomognite joj!
Hajde! Pun gas! Ja ću vam dati točna vremena i koordinate.”
Plague je otvorio stranicu www.trafiken.nu, koja je pokazivala točan
razmještaj nadzornih kamera na Cesti E4 prema Uppsali, te je istodobno
premotavao zvučni zapis s Waspina mobitela. Sustav je pokrenula u 12.52, a
pretpostavio je da je prva kamera na putu bila Haga södra, i čekaj malo?
Vozilo se, izgleda, našlo tamo trinaest minuta poslije, u 13.05. Kamere su
nakon toga učestale, što je bilo izvrsno, pomislio je, izvrsno. Zvale su se
Linvävartorpet, Linvävartorpet södra i Linvävartorpet norm te zatim Haga
Norra grindar, Haga Norm, Stora Frösunda, Järva Krog, Mellanjärva i
Ulriksdal golfbana. Na tom prvom dijelu nalazila se čitava gomila kamera, pa
bi pravi automobil mogli odrediti bez poteškoća, usprkos gustom prometu,
posebno zato što je bilo očigledno da se radi o starijem i većem vozilu,
kombiju ili možda laganijem kamionu.
“Kako ide?” povikao je.
“Mir, mir, radimo na tome, malo je zakukuljeno, na neki način novo.
Dovraga, denied. Ništa. Čekaj! Da, jebemti... yes! Evo sada... da... sad
ćemo... unutra smo... samo da skužimo... Ma koji su idioti ovo napravili, koje
amatersko sranje!”
Ništa neuobičajeno. Psovke i povici. Bilo je to od adrenalina i znoja,
uobičajeni krikovi, samo što je sada bilo gore. Radilo se o životu i smrti, a
kada su ušli u sustav i snimke nadzornih kamera prevrtjeli naprijed i nazad,
više nije bilo sumnje. Znali su točno o kojem se vozilu radilo: o jednom
starom sivome Mercedesovu kombiju lažnih tablica. Ali kako im je to
pomagalo? Samo su se osjećali još bespomoćnije kada je kombi poput
kakvog blijedog zlog bića prolazio pokraj kamera, da bi naposljetku društvu
koje ga je nadziralo izmaknuo u šumi istočno od Knivste, a prema jezeru
Vadabosjonu.
“Digitalno zamračenje. Sranje, jebote, sranje!”
Hakerska republika nikada prije nije toliko vikala i psovala, a Plague nije
imao drugog izlaza nego da nazove inspektora Bublanskog.
 21. poglavlje

22. lipnja

BUBLANSKI JE SJEDIO U SVOJEM UREDU U Bergsgatanu i razgovarao s

imamom Hassanom Ferdousijem. Već je imao prilično dobru sliku kako se
odvilo ubojstvo Jamala Chowdhuryja. Umiješana je bila čitava obitelj Kazi -
osim oca - kao i dvojica islamista iz Bangladeša. Operacija je bila prilično
napredna, ali ipak ne toliko napredna da je se u početnoj istrazi ne bi moglo
razotkriti, a pogotovo uz pomoć izvana.
Ovo nije bilo ništa drugo do velika sramota za policiju. Upravo je bio
podulje razgovarao sa šeficom tajne službe Helenom Kraft, a zatim i sada s
imamom raspravljao kako bi policija u budućnosti mogla spriječiti i reagirati
na ovakve i slične nasilne zločine. Ali, da bude iskren, nije bio posve
usredotočen. Htio se vratiti istrazi smrti Holgera Palmgrena, a posebice
istražiti svoje sumnje u profesora Martina Steinberga.
“Molim?”
Imam je rekao nešto što Bublanski baš i nije razumio. Ali na to ionako
nije stigao pomisliti. Zazvonio mu je mobitel, ali i ne samo mobitel. Također
je i putem Skypea primio poziv od korisnika po imenu Total fucking
shitstorm for Salander, odnosno Salander je u totalnom sranju, što je već
samo po sebi bilo čudno. Tko bi se i zašto tako nazvao? Bublanski se javio, a
na drugom kraju veze jedan je mladić vikao, služeći se teškim žargonom.
“Prije nego što mi bilo što kažeš, najprije se lijepo predstavi”, odgovorio
je Bublanski.
“Ja sam Plague”, nastavio je mladić. “Upali kompjutor i otvori link koji
sam ti poslao pa ću ti sve objasniti.”
Bublanski je otvorio svoj pretinac elektroničke pošte, otvorio poveznicu i
saslušao mladića, koji je psovao kao kočijaš i upotrebljavao neshvatljive
računalne izraze, ali koji je u svojoj priči ipak bio vrlo precizan. Bublanski se
prenerazio i skamenio, ali je odmah potom zapovjedio da helikopter i patrolni
automobili iz policije u Uppsali i Stockholmu krenu prema jezeru
Vadabosjonu. Zatim je s Amandom Flod istrčao do svojeg volva u garaži. Za
svaki slučaj vožnju će prepustiti njoj te su s upaljenim plavim rotirajućim
svjetlima krenuli sjeverno prema Uppsali.

Čovjek koji je stajao pred njim spasio ga je od ozbiljnog nasilnog napada.

Mikael još nije shvaćao o čemu se tu točno radilo. Ali to je morao biti dobar
znak. U zraku se osjećalo da više nisu zarobljeni u istim jednostavnim
ulogama kao u foajeu Alfreda Ogrena. Više nisu bili istraživački novinar i
njegov plijen. Između njih se izrodila nova veza, a Mikael mu je bio vječno
zahvalan.
Vani je sjajilo sunce. Sjedili su u malom stanu u potkrovlju u
Tavastgatanu čiji su nakošeni prozori gledali na Riddarfjärden. Ispred njih se
nalazila napola dovršena uljana slika mora i bijeloga kita. Slika je odisala
skladom, usprkos nemirnoj mješavini boja. Mikael ju je svejedno okrenuo
prema prozoru. Nije htio da mu smeta.
Stan je pripadao Irene Westervik, postarijoj umjetnici. Ona i Mikael u biti
nisu bili bliski. Svejedno je osjećao da joj može vjerovati. Ona se držala
podalje od dnevnih i potrošnih novosti, a zbog nje je ponekad gledao na svijet
malo šire. Bio ju je nazvao kada su ušli u taksi te je upitao smije li na
nekoliko sati, a možda i na čitav dan posuditi njezin atelje. S njome su se
sastali na ulazu. Nosila je sivi pamučni kostim te mu je uz blagi smiješak dala
ključeve.
Sada su Mikael i muškarac, koji je vjerojatno bio Daniel, sjedili u stanu
ispred okrenute slike. Mobitele su isključili i za svaki slučaj ostavili ih u
kuhinjici s lijeve strane. S obojice je tekao znoj.
Bilo je vruće, a Mikael je neuspješno pokušavao otvoriti prozore u
ateljeu.
“Je li on to u ruci imao injekciju?”
“Tako se činilo.”
“Što li je samo bilo u njoj?”
“U najgorem slučaju, sintetički kurare.”
“Otrov?”
“Da, veće doze paraliziraju čitavo tijelo, čak i mišiće dišnog sustava.
Ugušio bi se.”
 “Izgleda da ti je to poznato”, rekao je Mikael.
Čovjek se doimao žalosno, a Mikael je pogledao prema prozoru i plavom
nebu.
“Da ti se obraćam s Daniel?” upitao ga je.
Čovjek je šutio. Oklijevao je. Odgovorio je:
“Dan.”
“Je li ti to nadimak?”
“Nije, bio sam dobio zelenu kartu i postao američki državljanin. Uložio
sam mnogo truda i muke da izbrišem tragove svojeg starog identiteta. Sada se
zovem Dan Brody.”
“Odnosno, Leo Mannheimer.”
“Da, istina.”
“Čudno je to, zar ne?”
“Jest, čudno je.”
“Namjeravaš li mi reći što se dogodilo, Dane?”
“Pokušat ću.”
“Imamo vremena. Ovdje nas nitko neće tražiti.”
“Ima li što jače za piti?”
“Daj da pogledam u hladnjak.”
Mikael je otišao pogledati i otkrio popriličan broj boca bijelog vina
Sancerre. Pomislio je, gotovo galgenhumoristički, da mu ovo postaje
normalno. Pićem je dolazio do informacija. Uzeo je jednu bocu, otvarač i
dvije čaše.
“Evo”, rekao je i natočio im.
“Ne znam odakle bih počeo. Ali rekao si da si se našao s Hildom. Je li ti
rekla za...”
Opet je oklijevao, kao da namjerava izreći ime ili opisati događaj što su
ulijevali strah.
“Za što?”
“Za Rakel Greitz?”
“Hilda je o njoj mnogo toga rekla.”
Dan ovo nije komentirao. Samo je podigao svoju čašu te je tiho i odlučno
prinio ustima i otpio. Zatim mu je polako počeo pripovijedati. Svoju je priču
započeo u jednom džez-klubu u Berlinu, solažom na gitari i djevojkom koja
ga je opčinjeno promatrala.

Odvezli su se u šumu i tamo stali. U automobilu je bilo vruće i neizdrživo, a

izvana su se dali razaznati samo pjev ptica i zuj muha. Automobil je bio u
leru. Lisbeth je bila žedna. Kašljala je i bilo joj je muka. Omamili su je
nekakvim kloroformom, zavezali i izritali te je još uvijek ležala na podu. Ali
ustala je i kleknula, na što se nitko nije bunio, iako su je pomno promatrali.
Motor su ugasili pa si na klupici međusobno kimnuli. Benito je popila vodu i
nekoliko tableta. Lice joj je bilo pepeljastosivo i ostala je sjediti, dok su
Bashir i drugi muškarac ustali. Muškarac je imao tetovirane podlaktice i
kožnati prsluk na kojem je Lisbeth tek sada vidjela znak. Što situaciju nije
učinilo boljom. Na prsluku je pisalo Svavelsjö MC, a to je bila ista
motociklistička banda u savezu s njezinim ocem, ali i povezana s njezinom
sestrom. Jesu li Camilla i njezini hakeri pronašli njezinu adresu?
Lisbeth se ponovno usredotočila na stražnja vrata kombija i prisjetila
točnih pokreta kada su ih otvorili da bace njezin mobitel van. S
matematičkom oštrinom prisjetila se sile pokreta, odnosno, bolje rečeno,
nedostatka sile. Uže na rukama nije uspjela olabaviti, ali bi vrata mogla
otvoriti nogom. To je bilo dobro, baš kao što je bilo dobro i da je Benito
imala ozljedu glave, a muškarci su bili nervozni. Vidjelo im se to po
unezvijerenim pogledima i čulo po načinu disanja. Bashir je napravio
grimasu, baš kao u Vallholmenu, i desnu nogu povukao unazad. Ritnuo ju je,
a ona je udarac primila i reagirala pomalo pretjerano.
Nije se baš morala pretjerano truditi. Udarac je bio snažan i u rebra, a
primila je i još jedan u lice te se pravila da je omamljena, dok je međutim
pomno promatrala Benito.
Lisbeth je još od početka osjećala da je ovo ponajprije Benitina predstava.
Ona će imati posljednju riječ. Sada se nagnula prema svojoj sivoj platnenoj
vreći na podu. Iz nje je izvadila crvenu baršunastu maramu te su muškarci u
istom času Lisbeth čvrsto uhvatili za ramena, u čemu nije vidjela ništa dobro,
pogotovo kada je Benito iz vreće izvadila i svoj bodež, svoj keris. On je bio
zasljepljujuće oštar i duge oštrice pozlaćena vrha. Držak mu je bio pomno
izrezbaren, a predstavljao je demona kosih očiju. To bi se oružje moralo
nalaziti u muzeju, a ne u rukama blijede psihopatkinje s glavom u zavojima,
koja je bodež gledala s nenormalnom nježnošću.
Benito joj je potom svojim teškim glasom ispričala kako će bodež
upotrijebiti. Lisbeth je nije pretjerano pozorno slušala, što nije ni bilo
potrebno. Već je ionako dovoljno čula. Bodežom će probosti maramu pa
ispod ključne kosti doprijeti do srca. Nakon toga će marama, nakon što ona
izvadi bodež, upiti krv. Tvrdilo da se da je za takvo što potrebna prava
rafiniranost. Lisbeth je nastavila registrirati sve u kombiju - svaki predmet,
svako zrnce prašine, svaki trenutak nepažnje ili dvojbe. Bacila je pogled na
Bashira. On ju je držao za lijevo rame doimajući se uzbuđeno i odlučno. Ona
je imala umrijeti, što je njemu itekako odgovaralo. Ali nije izgledao potpuno
zadovoljno zbog toga te nije bilo teško reći zašto. Bio je tek pripomoć ženi s
đavolskim bodežom, što ovaj idiot nije mogao tako lako probaviti jer je žene
inače nazivao kurvama i droljama i smatrao ih nižim bićima.
“Poznaješ li svoj Kuran?” upitala ga je.
Odmah je to primijetila po stisku na svojem ramenu. Njezino mu je
pitanje zasmetalo. Nastavila je i rekla da Prorok osuđuje keris zato što je
rekao da on pripada šejtanu i demonima te mu je citirala suru, ali izmišljenu.
Navela joj je i broj te mu rekla neka je odmah provjeri na internetu.
“Potraži pa ćeš vidjeti!”
Benito je ustala i uništila joj priliku.
“Lupeta gluposti”, rekla je. “Keris u Muhamedovo doba nije postojao.
Ovo je oružje svetih ratnika širom svijeta.”
Bashir joj je povjerovao, odnosno barem joj je želio vjerovati. Odgovorio
je “dobro, dobro, samo brzo” pa vozaču naprijed rekao nešto na bengaliju.
Benito se odjednom žurilo, iako joj se zavrtjelo u glavi, pa je morala
zakoračiti ustranu. Ali nisu je uznemirile Lisbethine riječi, već zvuci iznad
njih, šum helikoptera. On, doduše, nije morao imati veze s njima. Ali Lisbeth
je znala da Hakerska republika nije stajala skrštenih ruku. Zvukove je
istodobno smatrala obećavajućima i uznemirujućima, obećavajućima zato što
se pomoć mogla nalaziti vrlo blizu, a uznemirujućima zato što su pojačavali
aktivnost u kombiju i njezinim otimačima otklonili svaku sumnju.
Bashir i drugi muškarac čvrsto su je prihvatili. Benito joj se približavala,
sa svojim blijedim licem, svojim dugačkim bodežom i svojom crvenom
maramom. Lisbeth Salander pomislila je na Holgera. Sjetila se svoje majke i
svojeg zmaja te se nogama uprla u pod kombija.
Ustat će, pa što košta da košta.

Mikael i Dan sjedili su u tišini. Došli su do točke u priči o kojoj je bilo teško
govoriti. Dan je lutao pogledom. Ruke su mu se nervozno tresle.
“Leo je ležao na tepihu i nije mu bivalo bolje. Dali su mu novu injekciju,
pa se oporavljao. Ja sam pomislio da je kriza završila, ali tada...”
“Je li ti ona rekla za kurare?”
“Čak mi je dopustila i da to pretražim na internetu, možda da bih sam
pročitao da fizostigmin samo privremeno poništava učinak otrova. Ali zato
sam stigao potražiti još nešto.”
“Što to?”
“Doći ću i do toga. No Rakel mi je potom istrgnula mobitel iz ruke i rekla
mi da će mi smjestiti za bratovo ubojstvo ako joj ne pomognem. Činilo mi se
kao da sam oduzet, jedva da sam znao što se zbiva. Dali su mi sunčane
naočale i šešir. Rakel je rekla da ne bi bilo dobro da ljudi na stubištu vide dva
Lea. Rekla je da ga moramo izvesti iz stana dok se još može držati na
nogama, a ja sam u tome opazio priliku. Samo da izađemo, pa ću povikati
upomoć.”
“Ali nisi?”
“U dizalu i na stubištu nismo nikoga sreli. Bio je dan prije Badnjaka. Ne
vjerujem ni da se čovjek zvao John, kako ga je Rakel predstavila, već
Benjamin, nekoliko ga je puta tako oslovila. Bio je to isti onaj čovjek koji te
napao. Ali onda...”
“Da?”
“Onda je Lea, koji se jedva držao na nogama, teškom mukom odnio van
do crnog renaulta parkiranog na ulici. Vani se već smračilo, odnosno barem
je tako izgledalo”, rekao je pa opet utihnuo.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Ulica ispred Dana Brodyja bila je prazna, čudnovato prazna kao u
kakvoj noćnoj mori. Sigurno je u tom trenutku mogao pobjeći odande i
pozvati upomoć. Ali kako bi mogao napustiti svojeg brata Lea? Jer to
nije bilo moguće, zar ne? Zatoplilo je, a snijeg se topio u bljuzgavicu i
vodu. Lea su ugurali u automobil, a on je upitao:
“Sada ga vozimo u bolnicu, zar ne?”
“Da, tako je”, rekla je Rakel Greitz.
Je li joj uopće vjerovao? Pa upravo je bila rekla da to nema smisla i
zaprijetila mu je. Nije znao. Tek je ušao u automobil i pomislio samo na
jedno - na ono što je pročitao na internetu: ako se disanje uspije održati,
pacijent se može oporaviti od trovanja kurareom. Sjeo je na stražnje
sjedište pokraj Lea. S druge strane sjeo je čovjek koji se vjerojatno zvao
Benjamin.
Bio je krupan, težio je možda i stotinu kilograma. Imao je
neprirodno velike šake te je usprkos svojih možda pedeset godina, zbog
 okruglih obraza, velikih plavih očiju i ispupčena čela djelovao
djetinjasto. Ali Dan nije tada toliko mislio na to. Usredotočio se samo na
to da Leo diše. Pokušavao mu je pomoći u tome i opet je upitao voze li
stvarno u bolnicu. Rakel, koja je sjela za upravljač, odgovorila mu je
točnije. Idu u Karolinšku, na taj i taj odjel.
“Vjeruj mi”, rekla je.
Objasnila mu je da je kontaktirala specijaliste. Da već čekaju
spremni. Da će učiniti ovo i ono. Možda je znao da su to gluposti.
Možda je bio suviše šokiran da bi dokučio čitavu situaciju. Nije bilo
lako reći. Usredotočio se samo i jedino na to da održi Leovo disanje i da
ga pritom nitko ne ometa, što je već samo po sebi bilo nešto. Rakel je
vozila brzo, baš kao što je bilo i potrebno. Promet je bio rijedak te su
izašli na most Solnabron. U tami su ih mamile crvene zgrade bolnice i
na trenutak je pomislio da će sve biti u redu, usprkos svemu.
Ali to je bila samo kulisa, pokušaj da ga nakratko smire. Umjesto da
stane, automobil je pokraj Karolinške ubrzao pa su krenuli sjeverno put
Solne. Vjerojatno je vrištao i udarao. Bedro ga je zapeklo, a njegova se
dreka smirivala. Ne zato što su očaj ili bijes nestali, već zato što su ga
napuštale snage. Glava mu se lecnula. Kapci su padali. Borio se da
razmišlja jasno i da održi Lea na životu. Ali jezik mu se pleo i nije
mogao ništa, a onda je izdaleka, kao kroz maglu, čuo da se Rakel Greitz
i onaj čovjek nešto došaptavaju. Izgubio je pojam o vremenu. No tada je
Rakel povisila glas. Sada se obraćala njemu, a ton glasa bio joj je
hipnotičan. Što je to rekla? Govorila mu je o svemu što će dobiti - o
snovima koji će se ispuniti, o bogatstvu. Rekla mu je da će napokon
postati sretan.
“Sretan, Daniele, a mi ćemo ti biti pri ruci kada nas budeš trebao.”
S Leom koji se pokraj njega borio za zrak, s krupnim Benjaminom
pokraj sebe i s Rakel Greitz naprijed, koja mu je govorila o sreći i
bogatstvu, to je bilo... to se nije dalo opisati. Nije bilo riječi za to.

Nema šanse da bi ga Mikael Blomkvist ikada razumio. Ali Dan je morao

pokušati. Nije imao drugog izlaza.
“Je li te to privuklo?” upitao ga je Mikael.
Na bijelom stoliću nalazila se boca bijelog vina, a Dan je suspregnuo
impuls da je razbije novinaru u glavu.
“Moraš shvatiti”, rekao je, napregnuvši se da ostane smiren. “U tom
trenutku meni bez Lea nije bilo života.”
Opet je umuknuo.
“Na što si mislio?”
“Samo na jedno: kako ćemo se Leo i ja iz toga izvući.”
“A kako si to planirao?”
“Planirao? Ne znam jesam li uopće planirao. Ali pretpostavljam da sam
pristao surađivati, nadajući se da ću pronaći izlaz, kakvu granu za koju bih se
očajnički mogao prihvatiti da nas izvučem. Vozili smo se sve dalje i dalje, na
selo. Povratio sam djelić snage. Čitavo vrijeme gledao sam Lea. Postajalo mu
je sve lošije. Grčio se. Nije se mogao pomicati. Teško mi je o tome i
govoriti.”
“Nema žurbe.”
Dan je otpio još vina. Nastavio je:
“Više nisam znao gdje smo. Uopće nisam pratio. Bili smo negdje na selu.
Putovi su se sužavali. Bili smo usred crnogorične šume, a vani se smračilo i
kišilo je. Umjesto snijega je kišilo, a ja sam vidio znak. Na njemu je pisalo
Vidåkra. Skrenuli smo desno na šumski put, Rakel Greitz je nakon deset
minuta stala, a Benjamin izašao. Nešto je izvadio iz prtljažnika. Nisam htio
znati što. Zlokobno je zazvečalo, a ja sam se posvetio Leu. Otvorio sam vrata,
položio ga na sjedište i pružio mu umjetno disanje. Znao sam reanimaciju, ali
možda ne baš toliko dobro. Ali pokušavao sam. U životu se nikada nisam ni
oko čega jače trudio. Bio sam omamljen, a Leo je povratio, no ja to nisam ni
opazio. U automobilu je zaudaralo, a ja sam se sagnuo. Bilo je kao da sam se
nagnuo nad samoga sebe, shvaćaš li? Kao da sam prinio usne svojem
umirućem sebi, a čudno je što su mi to uopće i dopuštali. Rakel i taj
Benjamin su se odjednom prema meni počeli odnositi prilično blago. Bilo je
to vrlo čudno, iako ja baš i nisam shvaćao sve što se zbiva. Bio sam se posve
usredotočio na Lea, ali možda i na Rakel, na ono što je govorila. A govorila
je mekano i govorila je da će Leo umrijeti. Da će učinak fizostigmina uskoro
prestati. Da mu nema pomoći. Da je to grozno, tako je rekla. Ali dobro je što
ga nitko neće tražiti. Nitko se neće zapitati kamo je otišao - samo ako ja
budem zauzeo njegovo mjesto. Rekla je da mu je majka na samrti, a ja bih
mogao dati otkaz u Alfredu Ogrenu i svoj udio u tvrtki prodati Ivaru. Nitko se
ne bi iznenadio. Svima je bilo jako dobro poznato da je Leo još odavna želio
napustiti tvrtku. Kao da je na djelu bila božanska pravda, dobio bih to što sam
oduvijek zasluživao. Prihvatio sam igru. Rekao sam da ne vidim drugog
izlaza. Odgovorio sam, da, dobro, razumijem, možda može proći. Mumljao
sam i pjevušio. Uzeli su mi mobitel, to sam ti rekao, zar ne, a ja sam bio
usred šume i nisam niotkuda vidio svjetla, ni od kakve kuće, nisam vidio ama
baš ništa.
Benjamin se vratio. Izgledao je neopisivo grozno. Bio je natopljen
znojem i kišom. Na hlačama je imao snijega i zemlje. Kapa mu je stajala
nakrivljeno, a nije rekao ni riječi. Zrakom je vladao svojevrstan nelagodni
prešutni sporazum i Benjamin je izvukao Lea sa stražnjeg sjedišta. A majmun
je bio užasno nespretan. Leo je pao glavom na tlo i ja sam se nadvio nad
njega da ga pogledam. Sjećam se da sam Benjaminu skinuo kapu s glave i
stavio je Leu. Zatim sam mu zakopčao kaput. Nismo ga propisno ni odjenuli.
Nije imao šal. Vrat mu je bio gol. Nosio je samo svoje cipele za po kući, a ni
one nisu bile svezane, vezice su visjele. Scena je bila paklenska i zapitao sam
se bih li otrčao po pomoć. Da otrčim u šumu ili da se vratim šumskim putom,
cijelo se vrijeme nadajući da ću naletjeti na nekoga? Jesam li za to uopće
imao vremena? Nisam mislio da je tako. Nisam bio siguran ni je li Leo uopće
živ. Zato sam ih samo slijedio u šumu. Benjamin ga je vukao. A to se
doimalo teško i nespretno iako je Leo bio mršav i lagan, pa sam se ponudio
da pomognem. Benjaminu se to nije svidjelo. Nije me htio blizu. ‘Bježi’,
rekao je. ‘Marš, nije ovo za tebe’ i zazvao je Rakel. Ali mislim da ga ona nije
čula. Jako je puhalo. Vjetar je raznosio glasove. Drveće je šumjelo, a nas su
grebli grmlje i granje i stigli smo do bolesne stare smreke, a pokraj nje se
nalazila hrpa zemlje i kamenja. Nalazila se tamo i lopata, pa sam pomislio, ili
sam barem htio pomisliti, da smo naišli na rupu koju je iskopao netko tko nije
imao veze s nama.”
“Ali to je bio grob.”
“To je bila imitacija groba. Nije bio vrlo dubok. Benjamin se paklenski
pomučio da iskopa bilo kakvu rupu u smrznutom tlu. Izgledao je kao da će se
svaki čas srušiti. Položio je Lea na tlo i viknuo mi da nestanem. Ja sam rekao
da se moram oprostiti i nazvao sam ga bešćutnom svinjom, a on je iskoristio
priliku da mi priprijeti i kaže mi da Rakel već ima dovoljno dokaza da mi
smjesti za ubojstvo. Ja sam mu odgovorio: ‘Znam, jasno mi je, ali samo da
mu kažem zbogom, to mi je ipak brat blizanac i htio bih ga osobno pokopati.
Ostavi me na miru, pokaži malo obzira, nestani, pusti me da ga u miru
oplačem. Neću pobjeći, a Leo je već ionako mrtav. Pogledaj ga samo’,
zaurlao sam, ‘pogledaj ga!’ I tada me stvarno ostavio na miru. Nagađam da
nije otišao predaleko, ali maknuo se, a ja sam ostao sam s Leom. Čučnuo sam
tamo ispod smreke i opet se nagnuo nad njega”, rekao je Dan Brody.
Annika Giannini ručala je u blagovaonici za osoblje u Flodbergi te se potom
opet našla na odjelu za posjete u zgradi H, da nazoči nastavku ispitivanja
Farije Kazi koje je vodila inspektorica Sonja Modig.
A Sonja Modig je nakon ručka pokazala zavidnu razinu kompetentnosti i
učinkovitosti te se složila s Annikom da je važno ne samo steći cjelokupnu
sliku višegodišnjeg zlostavljanja djevojke već i istražiti je li napad na brata
kod prozora bio ubojstvo na mah, a ne namjerno ubojstvo. Je li ga uistinu
namjeravala ubiti?
Annika je smatrala da situacija ulijeva nadu. Fariju je navela da kritički
promisli o svojim nakanama. No Sonja Modig potom je primila poziv te
izašla na hodnik, a nakon toga više nije bila posve svoja, što je Anniku
iritiralo.
“Nemoj mi tu igrati poker, zaboga. Vidim da se nešto dogodilo. Gukni,
što je? Odmah!”
“Znam, oprosti. Nisam još ni sama potpuno shvatila”, odgovorila je
Modig. “Ali Bashir i Benito su oteli Lisbeth Salander. Mobilizirali smo sve
snage koje smo mogli. Ali ne izgleda dobro.”
“Odmah nam sve reci”, obrecnula se Annika.
Sonja joj je ispričala, a Annika se naježila. Faria se skutrila na stolcu i
rukama obgrlila koljena. Ali onda se nešto dogodilo. Annika je to prva
primijetila. Djevojci u očima nije čitala samo bijes i strah već i nešto drugo,
nešto usredotočenije:
“Jesi li rekla jezero Vadabosjon?”
“Molim? Da, zadnji trag koji imamo je snimka nadzorne kamere na kojoj
kombi skreće na šumski put negdje blizu jezera”, odgovorila je Sonja.
“Mi...”
“Da, Faria?” upitala je Annika.
“Prije nego što smo si mogli priuštiti odmor na Mallorci, kampirali smo
na tom jezeru.”
“Dobro”, nastavila je Annika.
“Često smo bili tamo. Jer je vrlo blizu. Znali bismo spontano otići tamo
preko vikenda. Još kada je mama bila živa, znate, oko Vadabosjona je šuma
gusta, a ima stazica i skrovišta, a jednom...”
Faria je oklijevala i čvršće skupila koljena.
“Imaš li signal na mobitelu?” upitala je. “Možeš li otvoriti detaljnu kartu
tog područja, a ja ću pokušati objasniti - pokušat ću se sjetiti.”
 Sonja Modig otvorila je kartu, opsovala, opet je otvorila i naposljetku se
ozarila. Otvorila je nešto što im je poslala policija iz Uppsale.
“Pokaži mi”, rekla je Faria, najednom vrlo odlučnim glasom.
“Ovdje su skrenuli”, rekla je Sonja Modig i pokazala na kartu na
mobitelu.
“Samo malo...” odgovorila je Faria. “Teško mi se orijentirati. Ali blizu
jezera ima nešto po imenu Söderviken, zar ne? Ili možda Södra viken, Södra
stranden.”
“Ne znam, moram provjeriti.”
Sonja u tražilicu karte upiše riječ Södra.
“Je li možda Södra Strandviken?” upitala je i pokazala joj kartu.
“Tako je, da, to mora biti to”, rekla je Faria ushićeno. “Da vidimo sada.
Sjećam se neravnog puta, uskog, ali ipak dovoljno širokog da bi se njime
moglo provesti autom. Je li možda ovaj ovdje?”
Pokazala je na kartu.
“Ali ne znam baš”, nastavila je. “Tada je taman na ulazu stajao žut znak.
Još se sjećam što je na njemu pisalo: Cesta završava ovdje, tako je pisalo. A
malo dalje, kojih dva kilometra, nalazila se spilja, ne baš prava spilja, već
više kao nekakav prostor među gomilom drveća. Nalazi se na lijevoj strani na
vrhu jednog brijega, a kunem se, u nju kao da ulaziš kroz zavjesu, kao kroz
neka vrata od lišća. Uđeš na jedno potpuno zaklonjeno mjesto. Okružen si
samo drvećem i grmljem i preko proplanka vidiš guduru i potok. Bashir me
jednom odveo tamo, a ja sam mislila da mi hoće pokazati nešto. Ali samo me
htio preplašiti. Bilo je to taman kada su mi počele rasti obline, a neki momci
na plaži su mi fućkali. Kada smo tamo stigli, govorio mi je svakakve gluposti
o tome kako su muškarci jednom davno ovamo dovodili žene koje su se
ponašale kao kurve da bi ih kaznili. Preplašio me na mrtvo ime i zato se tako
dobro sjećam tog mjesta, pa sam pomislila...” - oklijevala je - “...da je Bashir
sada možda Lisbeth odveo tamo.”
Sonja Modig odlučno je kimnula i zahvalila joj. Zatim je uzela svoj
mobitel i birala broj.
Jan Bublanski primio je izvještaj pilota helikoptera Samija Hamida. Sami
je letio nisko, kružeći oko jezera Vadabosjona i obližnje šume, ali nije vidio
ni traga sivome kombiju. Sivi kombi nije vidio nitko, nije bilo svjedoka,
ljetnih turista, nije ih vidio nitko od lokalnih patrolnih policajaca. Istini za
volju, nije ih ni bilo lako vidjeti. Jezero su okruživale dugačke plaže, ali šuma
oko njega bila je vrlo gusta, a u njoj pravi koloplet staza i labirinti putova.
Područje je bilo kao stvoreno da se u njemu sakriješ, što je Bublanskoga
uznemirivalo. Već dugo nije toliko psovao te je sve vrijeme tjerao Amandu
Flod da vozi brže.
Do jezera su se međutim imali voziti još neko vrijeme te su jurili Cestom
77. Putem glasovne identifikacije znali su da ganjaju Benito i Bashira Kazija,
što nije zvučalo dobro. Bublanski je sve vrijeme bio aktivan. Razgovarao je
sa središnjicom policije u Uppsali i sa svim mogućim pojedincima koji bi mu
mogli pružiti vrijedne informacije. Čak je i nekoliko puta nazvao Mikaela
Blomkvista. Ali novinar je svoj mobitel isključio, na što je Bublanski
opsovao.
Čas je psovao, a čas molio. Koliko god da je slabo razumio Lisbeth
Salander, prema njoj je ipak osjećao očinsku nježnost, posebno sada kada im
je pomogla razriješiti ozbiljan zločin. Opet je požurivao Amandu. Približavali
su se jezeru. Mobitel mu je zazvonio. Bila je to Sonja Modig, koja mu je bez
pozdrava rekla da u GPS u automobilu utipka Sddra Strandviken te je mobitel
dala Fariji Kazi. Zašto bi, pobogu, morao s njom razgovarati? Nije mu to bilo
jasno, a ni Faria nije zvučala kao što ju je zamišljao, već je bila vrlo ljutito
usredotočena, kao da se našla pred odlučujućim zadatkom. Bublanski ju je
odslušao napeto i koncentrirano, nadajući se da nije prekasno.
 22. poglavlje

22. lipnja

LISBETH SALANDER POJMA NIJE IMALA gdje se nalazi. Ali bilo je vruće
te je izvana čula muhe i komarce, kao i vjetar što je šumio granjem te vodu
koja je negdje polako tekla. Ali uglavnom se usredotočila na svoje noge.
Noge su joj bile tanašne i nisu nikako izgledale. Ali bile su snažne i
jedino se njima mogla obraniti. U kombiju je kleknula, svezanih ruku. Benito
joj je prišla blijeda lica, držeći svoju maramu. Bodež i marama drhtali su joj u
rukama, a Lisbeth je pogledala vrata kombija. Muškarci su joj pritiskali
ramena i vikali na nju. Podigla je glavu. Bashirovo lice sjajilo se od znoja i
pogledao ju je kao da se želi baciti na nju. Ali nije smio, morao ju je držati
prikovanu na mjestu.
Lisbeth se opet zapitala bi li ih mogla zavaditi. Ali vrijeme je istjecalo.
Benito se sada našla pred njom, poput kakve zle kraljice koja drži bodež, te
se osjetilo da se atmosfera u kombiju promijenila. Postalo je mirno i gotovo
sveto, kao prije nečeg nečuvenog. Jedan od muškaraca strgnuo joj je majicu i
ogolio joj ključnu kost. Pogledala je Benito. A Benito je bila blijeda. Crveni
ruž urezao joj se u pepeljastosivu kožu. Ali doimala se stabilnije te više nije
drhtala, kao da ju je ovaj grozni trenutak povratio. Rekla je glasom koji se
spustio za čitavu oktavu:
“Snažno je pritisnite. Super, super. Ovo je veliki trenutak. Ovo je trenutak
njezine smrti. Osjećaš li da sam u tebe uperila svoj keris? Sada ćeš patiti.
Sada ćeš umrijeti.”
Benito se okrenula prema njoj i nasmiješila se. Očima se nasmiješila
onkraj svake milosti i ljudskosti te je Lisbeth na trenutak vidjela samo i
jedino oštricu i crvenu maramu koje su se pružale prema njezinim nagim
prsima. Ali već u idućem trenutku taj je trenutak prošao. Primijetila je da
Benito u svojem zavoju ima tri igle, da joj je desna zjenica šira od lijeve te da
se na desnoj strani vrata kombija nalazi znak Veterinarske postaje
Bagarmossen. Na podu je vidjela tri žute spajalice i pseću uzicu. Na stropu
iznad sebe vidjela je plavu liniju povučenu bojom. Ali ponajprije je vidjela
crvenu baršunastu maramu. Benito je nije čvrsto držala, što je bilo dobro.
Marama je ionako bila ritualna krama te koliko je god samopouzdano držala
bodež, s maramom se ipak nije osjećala ugodno. Kao da nije znala kako bi je
primila te ju je, baš kao što je Lisbeth pretpostavila, bacila na pod.
Lisbeth se propela na nožne prste. Bashir je zaurlao da bude na miru i u
glasu mu je osjetila nervozu. Vidjela je da Benito trepće, podiže bodež i
pruža ga prema njoj, tražeći točku neposredno ispod Lisbethine ključne kosti,
a onda se zaletjela. Napela je tijelo i zapitala se je li to uopće moguće.
Kleknula je, svezanih ruku, dok su je čvrsto pridržavali. Ali pokušat će,
zatvorila je oči i pretvarala se da se pomirila sa sudbinom dok je istodobno
osluškivala tišinu i disanje u kombiju. Osjećala je napetost u zraku, žeđ za
krvlju, ali također i strah, strah pomiješan sa žudnjom. Čak ni u ovakvom
društvu pogubljenje nije bilo lagana stvar te je... Čekaj malo.
Čula je nešto. Teško je bilo točno reći što. Ali dolazilo je iz daljine, poput
zvukova motora, ne samo od jednog automobila, već od više njih.
Upravo se tada Benito napela pred ubod te je kucnuo čas, nastupilo je
pravo vrijeme. Lisbeth se nasilno i eksplozivno bacila na noge, ali se bodežu
nije stigla izmaknuti.

Amanda Flod i Jan Bublanski jurili su uskim makadamom pokraj jezera i

ugledali žuti znak na kojem je pisalo upravo Cesta završava ovdje. Amanda
je zakočila tako naglo da se vozilo zanijelo te je Bublanskoga pogledala tako
ljutito kao da je on za to kriv.
Inspektor to nije primijetio. Razgovarao je s Farijom Kazi i povikao:
“Evo znaka, vidim ga, vidim ga” te je vjerojatno i opsovao kada je
automobil skrenuo, zanio se i zatresao.
Amanda je povratila kontrolu nad vozilom pa skrenula na put, odnosno,
bolje rečeno, na šumsku stazu. Bila je to prava blatnjava kaša dubokih
brazda. Od kiše koja je neprestano padala prije nego što je vrućina zarila
svoje pandže u zemlju, staza je postala neprohodna, pa je automobil skakutao
i ljuljao se. Bublanski je urlao:
“Uspori, dovraga, ne smijemo ih promašiti!”
Nisu ih smjeli promašiti. Skriveno mjesto iza zavjese od granja koje je
Faria opisala trebalo bi se nalaziti na vrhu jednog brijega. Ali Bublanski nije
vidio ni b od brijega, a, iskreno rečeno, nije u to ni vjerovao. Ovo je bilo vrlo
nategnuto, ne samo zato što se napušteni kombi mogao nalaziti bilo gdje,
skriven u šumi, ili je, što je bilo vjerojatnije, mogao biti na putu tko zna
kamo. Bilo je to i zbog vremena što je prošlo te prije svega: kako je Faria
mogla biti tako sigurna gdje se proplanak nalazi? Kako se samo mogla
prisjetiti toliko specifičnih detalja o skrovištu iz djetinjstva, a pogotovo
pojedinosti o udaljenostima, posebno nakon tolikih godina?
Njemu je šuma posvuda bila ista, gusto raslinje koje se ni po čemu nije
razlikovalo, te je upravo nakanio odustati. Iznad njih je drveće postalo toliko
gusto da se čak i smračilo. Iza njih su se začula policijska kola, što je,
naravno, bilo izvrsno, uz pretpostavku da su na pravome tragu. Ali nije
shvaćao kako će bilo što uspjeti pronaći. Šuma je djelovala neprohodno i on
se izgubio u mislima. Ali eno, tamo, nešto dalje... tamo je bio ne baš brijeg,
ali padina koja se blago nadvijala nad njih. Amanda je opet nagazila na gas i
proklizala, a on je nastavio opisivati prostor oko njih. Posebnu pozornost
posvetio je velikoj kuglolikoj stijeni pokraj staze jer bi je se Faria možda
mogla prisjetiti. Ali nije, a on nije ni stigao nastaviti. Začuo se udarac. Nešto
je udarilo u lim ili metal pa su se začuli krici i glasovi, uzbuđeni i ljuti
glasovi. Pogledao je Amandu. Ona je zakočila i stala, a on izvadio svoje
službeno oružje i istrčao van. Lutao je šumom među grmljem, drvećem i
lišćem i u djeliću sekunde shvatio da je uistinu pronašao Farijino skrovište.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Dan Brody tada se nalazio u jednoj drugoj šumi. Klečao je u
mokrom snijegu ispod stare smreke dan prije Badnjaka, nedaleko od sela
Vidåkre, zureći u Lea koji je ležao ispod njega, poplavjela lica i sivih
očiju u kojima kao da uopće nije bilo života. Bio je to trenutak
posvemašnjeg užasa. Ali nije dugo potrajao.
Vjerojatno se odmah primio posla. Sigurno je odmah počeo davati
Leu umjetno disanje. Usne su mu bile hladne kao snijeg ispod njih, a
pluća i dušnik nisu uopće reagirali. Stalno mu se činilo da čuje korake
koji se vraćaju. Vrijeme će mu uskoro isteći te će ga prisiliti da se vrati
do automobila kao polovica čovjeka. Neprestano je poput kakve mantre
ili molitve u mislima ponavljao: Probudi se, Leo, probudi se!
Benjamin se zasigurno nalazio blizu. Možda ga je upravo u tom
trenutku i promatrao kroz kakvu pukotinu među granjem. Vjerojatno je
bio nestrpljiv i nervozan, te je samo htio pokopati Lea i otići odande.
Nije bilo nade. Dan je svejedno nastavljao pružati umjetno disanje, sve
više očajnički. Stisnuo je Leove nosnice i upuhivao mu zrak u dišne
putove toliko snažno da mu se zavrtjelo u glavi i jedva je znao što čini.
Sjetio se da je iz daljine začuo automobil, udaljeni šum motora koji je
ubrzo utihnuo.
U šumi je nešto zašuštalo, kao da se kakva životinja prepala.
Nekoliko je ptica odletjelo, a onda je zavladao muk, zastrašujuća tišina.
Kao da je život iscurio iz njega, pa je morao stati i doći do zraka.
Upotrijebio je sav svoj kisik te zakašljao i protekao je trenutak ili
dva prije nego što je uvidio da je nešto čudno. Njegov kašalj kao da je
zaječao i usadio se u tlo. Polagano mu je svitalo. Bio je to Leo. Leo se
također borio da dođe do zraka i grčio, što na trenutak nije mogao
pojmiti. Dan je samo zurio u njega i osjećao, što li to? Sreću, radost? Ne,
samo žurbu.
“Leo”, šapnuo je. “Žele te ubiti. Moraš pobjeći u šumu. Odmah. Na
noge i bježi!”
Leo kao da nije shvaćao. Borio se da dođe do zraka i da shvati gdje
se nalazi. Dan mu je pomogao da ustane. Zatim ga je odvukao među
drveće. Svojski ga je gurnuo i Leo je pao. Pao je gadno, ali se opet
osovio na noge i na nesigurnim nogama oteturao u šumu. Dan više od
toga nije znao. Nije se osvrtao za njim.
Počeo je zatrpavati jamu. S divljačkom energijom trpao je zemlju u
rupu te je potom čuo ono što je sve vrijeme očekivao, Benjaminove
korake. Pogledao je u jamu i shvatio da će ga razotkriti, pa je nastavio
trpati još frenetičnije. Trpao je i psovao, tražeći zaštitu u tom činu kao i
u psovkama i kletvama, te je čuo Benjamina kako diše. Začuo je
šuštanje nogavica i stopala što su šljapkala po mokrom snijegu i po tlu,
pa je čekao da Benjamin potrči za Leom ili se baci na njega. Ali šutio je,
a u daljini se začuo novi automobil. Još je nekoliko ptica odlepršalo.
“Nisam ga više mogao gledati. Pokopao sam ga”, rekao je.
Riječi su odjeknule šuplje, pomislio je, a odgovor nije primio.
Pripremio se na nešto grozno i zaklopio oči. Ali nije se dogodilo ništa,
samo su se čuli polagani i nespretni pokreti. Benjamin je mirisao na
duhan i približio mu se. Rekao je:
“Daj da ti pomognem.”
 Grob u kojem nije bilo tijela zatrpali su do kraja. Znatno vrijeme
proveli su prekrivajući ga kamenjem i busenjem.
Zatim su se vratili do automobila i do Rakel Greitz. Hodali su
polagano, pognutih glava. Dan je na putu do Stockholma sjedio tiho i
prisebno slušao Rakeline prijedloge i planove.

Lisbeth je skočila poput topovske kugle, pa su je uboli postrance. Ali nije

znala koliko su je ozbiljno ozlijedili i nije imala vremena o tome razmisliti.
Benito je zateturala i divlje zamahnula bodežom. Lisbeth je stupila ustranu,
udarila je glavom i poletjela prema vratima kombija. Otvorila ih je glavom i
torzom pa skočila u travu svezanih ruku dok joj je adrenalin pulsirao
krvotokom. Iako se dočekala na noge, pala je naprijed i otkotrljala se niz
padinu sve do potočića. Stigla je tek vidjeti da se voda obojila krvlju, a onda
je ustala i potrčala u šumu. Iza nje su se začuli glasovi i motori automobila
koji su se zaustavljali. Ali nije ni pomišljala stati. Samo je htjela što dalje
odande.

Jan Bublanski Lisbeth nije vidio, tek dvojicu muškaraca na proplanku u

podnožju brdašca. Odmah pokraj njih nalazio se sivi kombi, prednje strane
okrenute prema lišću i stazi. Bublanski nije bio siguran što da učini. Povikao
je:
“Stoj, policija, stoj!” i u njih uperio svoje službeno oružje.
U šumi je bilo neizdrživo vruće te se osjećao tromo. Snažno se uspuhao, a
muškarci su bili mlađi i jači od njega, ali sigurno i nemilosrdniji. Ali kada se
osvrnuo oko sebe i osluhnuo stazu, ipak je pomislio da je situacija pod
kontrolom. Amanda Flod nedaleko je od njega stajala u istoj situaciji, a
pristizalo je još policijskih kola. Muškarci nisu bili naoružani i policija ih je
iznenadila. Bublanski je rekao:
“Bez gluposti. Okruženi ste. Gdje je Salander?”
Nisu mu odgovarali, već su nervozno pogledavali otvorena stražnja vrata
kombija. Bublanski je pretpostavljao da će izaći nešto neugodno, nešto što se
kreće polako i uz napor. Evo je naposljetku, jedva je stajala na nogama,
blijeda kao les i s okrvavljenim bodežom: Benito Andersson. Zateturala je,
primila se za glavu i obrecnula se, baš kao da je ona glavna:
“A tko si ti?”
“Ja sam inspektor Jan Bublanski. Gdje je Lisbeth Salander?”
 “Mala Čifutica?” odgovorila je ona.
“Pitao sam gdje je Lisbeth Salander.”
“Mislim da je mrtva”, prosiktala je ona, opet mu pokazala svoj bodež i
krenula prema njemu. On joj je povikao neka stane na mjestu.
Benito je samo nastavila, kao da joj njegovo oružje ne predstavlja ništa, te
je opet ispljunula nekakav antisemitski komentar. Pomislio je kako ona ne
zaslužuje ni da je ustrijeli. Nije joj htio podariti status mučenice u njezinim
paklenskim krugovima. Ali je zato pucala Amanda Flod. Pogodila ju je u
lijevu nogu, a kolege su se potom bacile na nju i sve je završilo. No Lisbeth
Salander nisu pronašli, samo mrlje njezine krvi u kombiju.
Šuma kao da ju je progutala.

“A što se dogodilo s Leom?” upitao je Mikael.

Dan si je natočio još bijelog vina te je pogledao okrenutu sliku, a zatim i
van kroz prozor ateljea.
“Tumarao je uokolo”, rekao je.
“Je li živ?”
“Tumarao je okolo”, ponovio je Dan. “Tumarao je uokolo među drvećem
i hodao ukrug. Teturao je po šumi, padao, povraćao i u rukama topio snijeg.
Jeo ga je. Pio je otopljeni snijeg, a onda se smračilo i vikao je. Vikao je:
‘Halo, upomoć, ima li koga?’ Ali nitko ga nije čuo. Nakon nekoliko sati
tumaranja iznenadila ga je strma padina niz koju je otklizao i našao se na
livadi, na otvorenome mjestu koje mu se činilo blago poznato, kao da je tamo
bio jednom davno ili je o toj livadi možda sanjao. Podalje na rubu šume
svijetlilo je iz kuće s velikom verandom. Leo je doteturao do nje i pozvonio.
U njoj je živio mladi par, zovu se Stina i Henrik Norebring, ako slučajno
hoćeš provjeriti.
Pripremali su se proslaviti Božić. Zamatali su poklone svojoj dvojici
malih sinova te su se, dakako, nasmrt preplašili. Leo je sigurno izgledao kao
pravi krš. Ali umirio ih je, rekao da je izletio s puta automobilom i udario u
drvo, izgubio mobitel i vjerojatno dobio potres mozga. Rekao je da je lutao
okolo, a ja bih rekao da je priča bila prilično uvjerljiva.
Par mu je pomogao i dao mu da se okupa. Dali su mu čistu odjeću,
nahranili ga božićnom pečenkom i napojili rakijom, pa mu je postalo bolje i
ojačao je. Ali nije bio siguran što da napravi. Želio je sa mnom stupiti u
kontakt. Ali sjetio se da mi je Rakel uzela mobitel te se bojao da mi nadziru i
mejl, tako da ispočetka nije znao kako da postupi. Ali Leo je pametan.
Razmišlja korak ispred svih nas, pa se zapitao ne bi li mi mogao poslati
šifriranu poruku koja bi se doimala posve nedužno, kao nešto što bih vrlo
lako mogao primiti na dan prije Badnjaka.”
“I što je onda napravio?”
“Posudio je mobitel od domaćina i napisao mi:
‘CONGRATS DANIEL, EVITA KOHN WANTS TO TOUR WITH YOU
IN US IN FEBRUARY. PLEASE CONFIRM. DJANGO. WILL BE A
MINOR SWING. MERRY CHRISTMAS.’”2
“Dobro”, rekao je Mikael. “Mislim da djelomično razumijem. Ali reci mi:
što ti je htio poručiti?”
“Za početak, nije htio odati moje novo ime. Čak je odabrao i izvođačku s
kojom nikada nisam nastupao, tako da me tim putem nitko ne može pronaći.
No prije svega, potpisao se kao...”
“Kao Django.”
“Kao Django, i već bi i to bilo dovoljno da shvatim, ali potom je dodao:
WILL BE A MINOR SWING.”
Dan je utihnuo i utonuo u misli.
“‘Minor Swing’ je pjesma ispunjena neopisivom radošću življenja. No
možda je radost življenja zapravo pogrešan izraz. U njoj postoji i tamnija
strana. Napisali su je zajedno Django i Stephane Grappelli. Leo i ja smo je
odsvirali barem četiri ili pet puta. Obožavali smo je. Samo što...”
“Da?”
“Nakon što je poslao poruku, Leu se stanje opet pogoršalo. Pao je, a
domaćini su ga polegli na kauč. Opet su se pojavile poteškoće s disanjem te
su mu usne poplavjele. Ali ja o tome nisam ništa znao. Bio sam u Leovom
stanu i već je bilo prekasno. Svi smo troje bili tamo, Benjamin, ja i Rakel
Greitz. Pio sam i vino. U meni je kipjelo dok mi je Rakel objašnjavala, taj
svoj čitavi odvratni plan koji je skuhala. Pravio sam se da se slažem, nevoljko
i šokirano. Rekao sam da ću od tog trenutka pa nadalje biti Leo i učiniti sve
što bude rekla. Potom je pretresla svaki detalj; kako ću naručiti novu kreditnu
karticu i nove kodove, kako ću posjetiti Viveku u bolnici i praviti se da sam
Leo, kako ću uzeti neplaćeni godišnji i otputovati, a zapravo učiti o
financijskom tržištu i odviknuti se od svojeg američkog i sjevernošvedskog
naglaska. Sve, pretresli smo ama baš sve. Rakel kao da je letjela uokolo po
stanu te je pronašla Leovu putovnicu i dokumente i tjerala me da vježbam
njegov potpis, a istodobno me upozoravala čas na ovo, čas na ono. Bilo je
neizdrživo te su mi neprestano i prijetili, prijetili su mi da me kao Daniela
mogu strpati u zatvor zbog bratovog ubojstva, a kao Leu su mi prijetili
zatvorom zbog odavanja insajderskih informacija i porezne prevare. A ja sam
sjedio kao oduzet i samo je gledao. Odnosno, pokušavao sam je gledati, ali
uglavnom sam skretao pogled ili žmirio, prisjećajući se kako je Leo oteturao
u šumu i nestao u mraku i hladnoći. Nisam mogao shvatiti kako je uspio
preživjeti. Zamišljao sam da je pao u snijeg i nasmrt se smrznuo i bilo mi je
teško povjerovati da Rakel u tom trenutku doista vjeruje u svoj plan.
Vjerojatno je na meni vidjela da ja to neću biti u stanju - da ću se slomiti već i
pri najmanjoj sumnji, i sjećam se da je povremeno pogledavala Benjamina i
davala mu zapovijedi.
I stalno je dirala stvari okolo. Neprestance je, ma non-stop, dirala sve i
svašta, olovke je stavljala na svoje mjesto, brisala stolove i stolce, sortirala,
tražila i čistila. U jednom trenutku iz džepa mi je uzela mobitel i pročitala
Leov SMS. Ispitala me o mojim prijateljima, poslovnim suradnicima i
kolegama glazbenicima, a ja sam joj odgovarao kako sam znao i umio,
djelomično točno, ali uglavnom sam pričao poluistine i laži. Ni sam ne znam.
Jedva sam mogao govoriti, ali ipak... Znaš, da bih uštedio, odmah sam
nabavio švedski broj, koji nisam dao mnogima, pa mi je poruka odmah
pobudila znatiželju. ‘Kakva je to poruka?’ upitao sam ih što sam
ravnodušnije mogao. Rakel mi ju je pokazala, a ja sam je pogledao, pročitao,
i ne znam kako bih to opisao. Kao da se život vratio u mene. Ali vjerojatno
sam vješto odglumio ravnodušnost. Ne vjerujem da je Rakel išta primijetila.
‘Radi se o poslu, zar ne?’ upitala je. Kimnuo sam, a ona mi je objasnila da te
i slične ponude od tada pa nadalje moram odbijati, uzela mi je mobitel i
dodala još nekakvo upozorenje. Ali ja je više nisam slušao. Samo sam kimao,
glumio, i naposljetku sam čak uspio zazvučati i pohlepno: ‘A koliko ću novca
točno dobiti?’ upitao sam ih. Ona mi je odgovorila preciznom svotom, za
koju sam poslije shvatio da je bila pretjerana, kao da je moja odluka ovisila o
tamo kojem milijunu više ili manje. Već je bilo pola dvanaest u noći.
Raspravljali smo satima, a ja sam bio smrtno umoran, vjerojatno i pripit. ‘Ne
mogu više’, rekao sam. ‘Moram spavati’, a Rakel je oklijevala, toga se
sjećam. Hoće li se usuditi ostaviti me samog? Ali naposljetku je zaključila da
mi mora vjerovati, a ja sam se preplašio da će se predomisliti, pa se nisam
usudio zamoliti je da mi vrati mobitel. Samo sam stajao kao oduzet i kimao
na njezine prijetnje i obećanja i ubacivao ‘da, da’ i ‘ne, ne’ na prikladnim
mjestima.”
 “Ali otišli su?”
“Otišli su, a ja sam se usredotočio samo na jedno - da se prisjetim brojki
sa zaslona. Sjetio sam se pet zadnjih. Ali nisam bio siguran za ostatak, pa sam
krenuo kopati po ladicama i džepovima, sve dok naposljetku nisam pronašao
Leov osobni mobitel, koji, vrlo tipično za njega, nije bio šifriran. Isprobao
sam sve moguće varijante, probudio poprilično mnogo ljudi i birao brojeve
koji nisu postojali. Ali nijedan nije bio točan, pa sam psovao i plakao, uvjeren
da će Rakel uskoro primiti novu poruku od njega i da će sve otići do vraga.
Tada sam se sjetio onoga znaka koji smo prošli upravo prije nego što smo
stali. Na njemu je pisalo Vidåkra i pomislio sam da je Leo vjerojatno primio
pomoć negdje blizu i zato sam...”
“Zato si potražio Vidåkru u kombinaciji s brojevima?”
“Tako je, i odmah sam kao rezultat dobio ime Henrik Norebring. Internet
je tako čudan, zar ne? Čak sam pronašao i sliku njegove kuće. Vidio sam
koliko je star i na koliko su procijenjene kuće u susjedstvu, ma sve moguće
sam pronašao, i sjećam se da sam oklijevao - ruke su mi se tresle.”
“Ali si ga ipak nazvao, zar ne?”
“Nazvao sam ga. Je li u redu da nakratko stanemo?”
Mikael je odlučno kimnuo i položio Danu ruku na rame. Zatim je otišao u
čajnu kuhinjicu, upalio mobitel i pospremio sudoper. U idućem trenutku
mobitel mu je zapištao i zavibrirao, pa je pogledao što se zbiva. Opsovao je i
vratio se u sobu. Svoje je riječi pomno odvagnuo.
“Što god da se dogodilo, Dan, nadam se da razumiješ da ovo moramo što
prije objaviti - također i zbog tebe”, rekao je. “Volio bih da s obzirom na
okolnosti ostaneš ovdje u ateljeu. Pobrinut ću se da ti moja kolegica i šefica
Erika Berger dođe praviti društvo. Može? Njoj možeš vjerovati. I svidjet će ti
se. Ja moram ići.” Dan Brody zbunjeno je kimnuo i na trenutak je izgledao
toliko bespomoćno da ga je Mikael nakratko i nespretno zagrlio. Pružio mu je
ključeve ateljea i zahvalio.
“Stvarno hrabro od tebe što si mi ovo ispričao. Rado bih čuo i nastavak.”
Zatim je požurio odande i već na stubištu nazvao Eriku preko šifrirane
veze. Erika mu je, baš kao što je i vjerovao, obećala da će odmah onamo.
Nakon toga je neprestance birao Lisbethin broj. Nije mu se javljala, te je opet
opsovao i nazvao inspektora Jana Bublanskog.
 23. poglavlje

22. lipnja

JAN BUBLANSKI TREBAO BI BITI zadovoljan. Uhvatio je Bashira i

Razana Kazija, kao i Benito Andersson te istaknutog člana motociklističke
bande Svavelsjö MC. Ali nije bio zadovoljan, ni najmanje. Policajci iz
Uppsale i Stockholma pretražili su šumu oko jezera Vadabosjona, ali jedini
tragovi Salander koje su pronašli bili su krvave mrlje u kombiju i provaljena
vikendica više na brijegu, u kojoj su također pronašli tragove krvi i otiske
tenisica manje veličine. Pomislio je kako to ne može shvatiti. Lisbeth je
mogla primiti liječničku pomoć. Hitna je bila na putu. No ona je radije otrčala
u neprohodnu šumu, daleko od glavnih putova i civilizacije. Možda nije
uspjela shvatiti da pomoć stiže, pa je bježala glavom bez obzira da spasi
život. To nije bilo lako znati. Ali ako je Benitin bodež ozlijedio kakav vitalan
organ, Salander se nije pisalo dobro. Možda je čak i umirala. Zašto ona
jednostavno nije obična kao i svi drugi?
Bublanski je stigao u policijsku postaju u Bergsgatanu te je hodao prema
svojem uredu, kada mu je zazvonio mobitel. Bio je to napokon Mikael
Blomkvist i inspektor mu je ukratko opisao tijek događaja. Primijetilo se da
ga je razgovor pogodio. Mikael mu je postavljao čitav niz pitanja te mu je tek
poslije ukratko rekao da počinje shvaćati zašto su ubili Holgera Palmgrena.
Rekao je da će mu više javiti što prije bude moguće, ali da je sada zauzet
drugime. Bublanski je jedino mogao uzdahnuti i reći “dobro”.

PROSINAC, PRIJE GODINU I POL

Bilo je deset minuta iza ponoći. Napokon je nastupio i Badnjak, a na
okviru prozora ležao je težak, debeo snijeg. Nebo je bilo mračno, a vani
sivo. Grad je bio potpuno tih. Samo pokoji automobil niže na
Karlavägenu. Dan je sjedio na sofi držeći Leov mobitel i drhteći te je
birao broj Henrika Norebringa iz Vidåkre.
Zazvonilo je, a signali su mu zaječali u ušima. Nitko se nije javljao.
Pokrenula se govorna pošta i mladi muški glas završio je ponovivši:
“Ugodan dan, svako dobro.” Dan se očajnički osvrnuo po stanu. U
njemu više nije bilo ni traga drami koja se tamo odigrala. Upravo
suprotno, stan je bio klinički čist, od čega mu je postalo mučno. Mirisalo
je na sredstvo za dezinfekciju, te je pobjegao u gostinsku sobu, u kojoj je
boravio proteklog tjedna, pa zvao i zvao. Opsovao je od očaja,
pogledom lutajući po sobi.
I ovdje je bilo tragova Rakel Greitz. Što joj je bilo? I u gostinskoj je
sobi sortirala, čistila, prala i brisala, a on je poželio napraviti nered i
kaos, izvaditi plahtu iz kreveta, baciti knjige u zid i tako poništiti njezinu
prisutnost. Ali ni na što se nije mogao prisiliti. Samo je gledao kroz
prozor i s radija negdje niže u zgradi začuo glazbeni komad. Prošla je
možda minuta ili dvije kad se opet mašio mobitela. Ali nije stigao birati
broj. Mobitel je zazvonio, a on se javio uzbuđeno i pun nade. Dočekao
ga je isti mladi muški glas kao i na govornoj pošti, ali sada više ne
žustar, već ozbiljan i priseban, kao da se dogodilo nešto grozno.
“Je li Leo tamo?”
Pitanje je izmucao. Odgovora nije bilo. Jedva da je čuo disanje, ma
bilo kakav zvuk. Bila je to tišina koja ne samo da je nagoviještala
katastrofu već se i vratio strah koji je osjećao u šumi. Prisjetio se
hladnoće na Leovim usnama, nedostatka sjaja u njegovim očima i
pomanjkanja reakcije u njegovim plućima.
“Je li tamo? Je li živ?”
“Pričekajte”, rekao je glas.
U mobitelu je zapucketalo. U pozadini je zaplakalo dijete te su nešto
položili na stol. Bučili su i galamili, što je potrajalo. A onda odjednom -
kao ni iz čega - vratili su se život, svijet i boje.
“Dan?” rekao je glas koji je mogao biti njegov.
“Leo”, javio se on, “živ si.”
“Dobro sam. Pozlilo mi je i opet sam dobio grčeve, ali ovdje je Stina
koja je medicinska sestra, pa mi je pomogla.”
Rekao je da je ležao na kauču pokriven dvjema dekama. Govorio je
umornim, ali prisebnim glasom te kao da nije znao što bi smio reći
ispred para pokraj sebe. Ali spomenuo je Djanga i “Minor Swing”.
“Spasio si mi život”, rekao je Leo.
“Rekao bih da jesam.”
“To je nešto veliko.”
“Hoćeš reći, to je pravi sving.”
“Pravi i najpraviji sving, brate moj.”
Dan mu nije odgovorio, pogubio se u trenutku svečane tišine.
“Contra mundum”, nastavio je Leo.
“Molim?” upitao je Dan.
“Nas dvojica protiv čitavog svijeta, stari moj. Ti i ja.”

Dogovorili su sastanak u hotelu Amaranten u Kungsholmsgatanu

nedaleko od Gradske vijećnice jer je Leo vjerovao da tamo ne bi trebao
naletjeti ni na koga poznatoga. Braća su rane jutarnje sate Badnjaka
provela razgovarajući i planirajući iza navučenih zavjesa u sobi na
četvrtom katu. Obnovili su svoj savez i sklopili pakt te je Dan
prijepodne u posljednjim trenucima božične gužve kupio dva mobitela
na bonove kako bi mogli komunicirati.
Zatim se vratio u Leov stan, a kada ga je Rakel Greitz nazvala na
fiksnu liniju, vrlo joj je ozbiljno ponovio da je odlučio učiniti kao što je
rekla. Također je porazgovarao s medicinskom sestrom u bolnici, koja
mu je objasnila da su majku uspavali i da joj nije preostalo još mnogo.
Svima na odjelu poželio je sretan Božić, zamolio ih da poljube Viveku u
čelo i rekao im da će uskoro navratiti.
Kasnije tog badnjeg poslijepodneva vratio se do Amarantena i
ispričao Leu sve što je znao o fasciklu u kojem je Rakel Greitz skupila
spise o insajderskim i poreznim prevaranta što ih je Ivar Ogren počinio u
Leovo ime, a koje bi njega, navodno, smjestile u zatvor. U bratovim
očima nazirao je beskrajni bijes. Vidio je mržnju, koja ga je nasmrt
preplašila, te je šutke sjedio dok je Leo ponavljao kako će se osvetiti
Ivaru Ogrenu, Rakel Greitz i svima ostalima koji su u ovo bili umiješani.
Položio mu je ruku na rame i podijelio njegovu bol, ali on nije mislio na
osvetu, već se prisjećao vožnje automobilom te noći, groba u mračnoj
šumi ispod stare smreke i Rakelinih tirada o moćnim silama koje stoje
iza nje. Čitavim je tijelom osjećao da se ne usuđuje uzvratiti udarac, ne
sada i ne odmah, a to je možda - to mu je palo na pamet poslije - imalo
veze s njegovim podrijetlom. Nije poput Lea vjerovao da može
pobijediti moćnije od sebe, ali to je možda bilo i zato što je vidio s kime
ima posla: vidio je koliko nemilosrdno udaraju. Rekao je:
“Svakako ćemo se osvetiti, skršit ćemo ih, ali najprije se moramo
pripremiti, zar ne? Moramo skupiti dokaze. Moramo pripremiti teren.
Ne bismo li na ovo mogli gledati kao na novu priliku?”
Nije znao što zapravo želi reći. Kao da je pucao u tami. Ali zamisao
je postupno čvrsnula te su nakon sat vremena i odulje rasprave počeli
planirati, ispočetka nesigurno, ali potom sve ozbiljnije. Prilično su brzo
uvidjeli da moraju reagirati što prije. Rakel Greitz i njezina organizacija
inače će shvatiti da su ih prevarili.
Leo je već na sam Božić prebacio određenu svotu na račun Dana
Brodyja. Uskoro mu je trebao prebaciti još.
Nakon toga je na Danovo ime rezervirao kartu do Bostona. Ali nije
otputovao Dan. Otputovao je Leo, odjeven kao Dan i s Danovom
američkom putovnicom i ispravama. Dan je pak ostao u Leovu stanu te
je na blagdan Sv. Stjepana primio Rakel Greitz i povukao smjernice
svojem novom životu. Svoju je ulogu odlično igrao, ali se ponekad
doimao očajno kao što je bilo i normalno, no činilo se da je Rakel Greitz
to protumačila kao da je u svojoj novoj svakodnevici već počeo uživati.
“Čovjek u drugima vidi vlastito zlo”, rekao mu je Leo poslije telefonom.
Dan se dvadeset osmog prosinca zatekao u privatnoj bolnici kod
Leove majke i izgledalo je da nitko ništa nije posumnjao. To ga je
ohrabrilo. Propisno se odjenuo i nije mnogo govorio. Pokušao se
doimati potreseno no pribrano, ali povremeno je bio uistinu potresen
situacijom, premda je sjedio ispred nekoga koga nikada prije nije vidio.
Viveka Mannheimer omršavjela je i bila je blijeda. Netko joj je uredio
kosu i blago je našminkao. Glavu su joj smjestili na dva jastuka. Bila je
sitna i nalik na pticu. Spavala je. Usta su joj bila otvorena i disala je
slabašno. Jedanput ju je - pomislio je da se to od njega očekuje -
pomilovao po ramenima i ruci. Ona je otvorila oči i kritički ga
pogledala, a on se osjetio nelagodno, ali ne i zabrinuto. Bila je pod
utjecajem morfija i uvijek je mogao reći da se zabunila.
“Tko si ti?” upitala je.
Na njezinu krhkom, šiljastom licu pojavilo se nešto čvrsto i
osuđujuće.
“Ja sam, mama. Leo”, odgovorio je.
Ona kao da je razmišljala o tome. Progutala je slinu i prikupljala
snagu. Rekla je:
“Uopće nisi ispunio naša očekivanja, Leo. Razočarao si i oca i
mene.”
Dan je zatvorio oči i prisjetio se svega što mu je Leo rekao o majci.
Odgovorio je, što je prošlo čudnovato lako - možda zato što mu je ova
žena bila strankinja:
“Ni ti nisi ispunila moja očekivanja. Nikada me nisi razumjela. Ti si
razočarala mene.”
Pogledala ga je iznenađeno i omamljeno. Dodao je:
“Razočarala si Lea. Razočarala si nas - baš kao svi ostali.”
Ustao je i pješke kroz grad krenuo kući. Sutradan, dvadeset devetog
prosinca, Viveka Mannheimer je umrla. Dan je mejlom javio da nema
snage prisustvovati pogrebu. Ivaru Ogrenu napisao je da će uzeti
neplaćeni godišnji, na što je dobio dijelom psovke, a dijelom opomene
zbog nepreuzimanja odgovornosti, no nije mu odgovorio. Nakon što mu
je Rakel to dopustila, četvrtog siječnja otputovao je u inozemstvo.
Odletio je u New York i u Washingtonu se sastao s bratom. Tjedan
dana družili su se i razgovarali, a onda su se opet rastali. Leo se upoznao
s džezerskim krugovima u Bostonu i objasnio im da je počeo svirati
glasovir, no dugo se držao po strani i nije htio nastupati. Zabrinjavao ga
je njegov švedski naglasak i čeznuo je za kućom, sve dok se nije
preselio u Toronto, gdje je upoznao Marie Denver. Ona je bila mlada
dizajnerica interijera koja je maštala da postane umjetnica i razmišljala
je o pokretanju vlastitog posla sa sestrom, ali nije bila sigurna usuđuje li
se. Leo - odnosno Dan, kako se tada zvao - uložio je svoj kapital i
aktivirao se u upravnom odboru njezine tvrtke te je par uskoro kupio
kuću u Hoggs Hollowu u Torontu. Redovno je svirao glasovir s
društvancem vještih glazbenika amatera, koji su svi do jednog bili
liječnici.
Dan se dugo gubio te je putovao Europom i Azijom, svirao gitaru i
sa sve većom željom za znanjem učio o financijskom tržištu. Osjećao je
- ili vjerovao - da svojim autsajderstvom može pristupiti tržištu sa
svojevrsnom metaperspektivom te je naposljetku odlučio zauzeti Leovu
poziciju u Alfredu Ogrenu, između ostaloga i da bi saznao kakve dokaze
protiv njegova brata imaju Rakel Greitz i Ivar Ogren. No shvatio je da se
toga neće biti lako riješiti. Kada je unajmio Bengta Wallina, jednog od
najvještijih stockholmskih odvjetnika, i uvidio širinu toga što se u Leovo
 ime počinilo putem Mossack Fonsece u Panami, primio je odlučni savjet
da ne poduzima ništa.

Vrijeme je prolazilo, a život krenuo uobičajenim tijekom, baš kao što se u

životu obično i događalo. Leo i on čekali su pravi trenutak i potajice često
kontaktirali. Dan je nazvao upravo Lea onoga dana kada se izgubio iz foajea
u Alfredu Ogrenu. Leo je dugo razmišljao te mu na kraju rekao neka sam
procijeni je li nastupilo vrijeme da sve razotkriju i dodao da bi za to teško
uspjeli pronaći boljeg čovjeka od Mikaela Blomkvista. I Dan je tako
zaozbiljno razvezao jezik, iako mu još uvijek nije rekao ništa o Leovu novom
životu. Popio je još malo vina, još jednom nazvao Toronto pa započeo
podulji razgovor, koji je prekinuo tek kada je na vratima začuo diskretno
kucanje. Bila je to Erika Berger.

Rakel Greitz ranije se tog dana uz muku i napor vratila do Hamngatana i

tamo uzela taksi do stana na Karlavägenu, namjeravajući se srušiti u krevet.
Ali na pola puta naljutila se na samu sebe. Nije bilo nalik na nju da odustane
zbog bolesti ili općenito zbog bilo kakvih poteškoća. Odlučila se nastaviti
boriti po svaku cijenu te je upotrijebila praktično svaku svoju vezu - svaku
osim Martina Steinberga, koji se slomio nakon učestalih policijskih poziva -
kako bi pronašla Blomkvista i Daniela Brolina. Benjamina je poslala pred
prostorije Millenniuma na Götgatanu i pred Mikaelova vrata u
Bellmansgatanu. Ali Benjamin je zatekao samo zaključana vrata, pa je
naposljetku odustala i rekla mu da je od ureda u Alviku odveze do njezina
stana. Nije se namjeravala samo napokon odmoriti, već također i uništiti
najosjetljivije dokumente projekta koje je čuvala kod kuće u sefu iza
garderobe u spavaćoj sobi.
Tada je bilo pola pet poslijepodne. Još uvijek je bilo neizdrživo vruće, pa
je dopustila Benjaminu da joj pomogne da iziđe iz automobila. Uistinu joj je
bio potreban, i ne samo kao tjelohranitelj. Bila joj je potrebna pomoć da
hoda. Bila je blijeda i omamljena zbog sve te strke i zbog toga što se tijekom
dana morala koncentrirati. Njezina crna polo-majica bila je natopljena znojem
i nije se dobro osjećala. Gubila je tlo pod nogama. No ipak je uspjela ispraviti
leđa i pogledati nebo pogledom koji se na trenutak doimao pobjednički. Da,
mogli bi je razotkriti i poniziti. Ali borila se - u to je bila uvjerena - za nešto
veće od nje same: borila se za znanost i za budućnost te je čvrsto odlučila
dostojanstveno potonuti. Zaklela se da će do kraja ostati ponosna i snažna,
ma koliko bolesna bila.
Kod ulaza u zgradu zamolila je Benjamina za malo narančina soka koji
joj je putem kupio te ga je otpila direktno iz pakiranja, iako je to smatrala
nekulturnim, ali je povratila snagu. Zatim su se uspeli dizalom do sedmoga
kata, gdje je otključala svoja sigurnosna vrata i zamolila Benjamina da
isključi alarm. Upravo je htjela stupiti preko praga, kada se skamenila i bacila
pogled na stubište ispod sebe. Prema njoj se penjao blijedi lik, mlada žena
koja kao da je izronila iz samog podzemlja.

No Lisbeth Salander ipak se dotjerala. Da, bila je blijeda u licu. Oči su joj
bile prepune krvavih žilica, obrazi izgrebeni od granja i grmlja, a i hodala je s
naporom. Ali prije samo sat vremena kupila je majicu i traperice u trgovini
rabljenom odjećom u Upplandsgatanu, a svoju krvavu odjeću bacila u koš za
smeće.
U Telenorovoj trgovini kupila je mobitel, a u ljekarni nedaleko odande
zavoje i medicinski alkohol. Stojeći tako na ulici, skinula je s boka smeđu
ljepljivu vrpcu za pakiranje kojom je u jednoj kućici u šumi zaustavila
krvarenje i zamotala se novim i boljim zavojem.
Kratko vrijeme negdje blizu jezera ležala je onesviještena. Kada se
osvijestila, ustala je i na oštrom kamenu prerezala uže oko ruku. Izašavši na
Cestu 77, stopirala je mladu djevojku u starom roveru, koja ju je odvezla do
Vasastana, a tamo je privukla veliku pozornost. Izgledala je bolesno i opasno
- barem sudeći po opisu svjedoka Kjella Ovea Stromgrena - kada je ušla u
zgradu u Karlbergsvägenu. U zrcalu dizala nije se ogledala. Nije smatrala da
bi to bilo korisno. Osjećala se kao govno. Ne zato što je vjerovala da joj je
bodež ozlijedio vitalne organe, već zato što je izgubila mnogo krvi te je više
ili manje prijetila opasnost da se onesvijesti.
Kod Greitz, odnosno kod Nordinovih, kako je pisalo na vratima, nije bilo
nikoga, pa je Lisbeth sjela na stube kat niže i počela Blomkvistu slati poruke.
On joj je uzvratio gomilom upozorenja i gluposti. A samo je htjela doznati
što je on saznao. Sažeo joj je situaciju, a ona je poruke pročitala i kimnula.
Zatim je zaklopila oči jer joj se sve više vrtjelo u glavi i boljelo je te se uz
najveću volju suzdržala da ne legne na pod. Na trenutak joj se učinilo kao da
se neće uspjeti pribrati ni bilo što učiniti. Ali tada je pomislila na Holgera.
Sjetila se kako su ga ugurali u Flodbergu u invalidskim kolicima i opet je
pomislila koliko joj je mnogo značio svih ovih godina. Ali prije svega je
mislila na ono što joj je Mikael javio o njegovoj smrti i shvatila je da je to
moralo biti istina: jadnog starca mogla je ubiti jedino Rakel Greitz. Ta
spoznaja dala joj je snage. Shvatila je da mora osvetiti i Holgera. Shvatila je
da mora udariti svom svojom snagom ma koliko joj loše bilo te je zato
ispravila leđa i zatresla glavom. Naposljetku, deset ili petnaest minuta poslije,
škripavo dizalo stalo je kat iznad nje. Vrata dizala otvorila su se i iz njega su
izašli krupan muškarac od oko pedeset godina i starija žena u crnoj polo-
majici. Čudno je bilo to što ju je Lisbeth prepoznala već po držanju, kao da ju
je Greitz svojim uspravljenim leđima bacila natrag u djetinjstvo.
Ali nije imala vremena na to misliti. Bublanskome i Modig poslala je
poruke i ustala ne baš stabilno, a očigledno ni suviše tiho. Greitz ju je čula.
Okrenula se i pogledala je ravno u oči, isprva iznenađeno, a potom i - nakon
što ju je prepoznala - preplašeno, ali i s mržnjom u očima. No svejedno se
nije ništa dogodilo. Lisbeth je samo stajala na stubištu pridržavajući se za
ranu na boku.
“Dakle opet se vidimo”, rekla je.
“Dugo ti je trebalo.”
“Ali ipak kao da je jučer bilo, zar ne?”
Rakel Greitz nije odgovorila na pitanje. Umjesto toga je odbrusila:
“Benjamine! Dovedi je ovamo!”
Benjamin je kimnuo i kao da nije mislio da je to bilo nešto, pogotovo
nakon što je Lisbeth odmjerio pogledom i uvidio da je pola metra viši i
dvostruko širi od nje. Ali nije joj prilazio izrazito odlučno te se naginjao
naprijed ne samo zbog vlastite mase već i zbog nagiba stuba. Lisbeth je naglo
zakoračila ustranu. Uhvatila ga je za lijevu ruku i povukla, a u tom je
trenutku Benjaminovo držanje ravnoteže prestalo služiti svojoj svrsi. Pao je
niza stube i udario glavom i laktom ravno u kameni pod. Ali Lisbeth to nije
vidjela. Okrenula se, hitro popela, ugurala Rakel Greitz u hodnik stana i
zaključala vrata. Izvana se ubrzo čulo lupanje po vratima.
Rakel je ustuknula, čvrsto stisnula svoju liječničku torbicu i na trenutak
imala premoć. Ali to nije imalo nikakve veze s torbicom ili njezinim
sadržajem. Lisbeth je opet gubila svijest. Od napora na stubištu opet joj se
zabrinjavajuće snažno zavrtjelo u glavi te se škiljeći ogledala po stanu. No i
usprkos magli pred očima shvatila je da nikada ništa slično nije vidjela. Ne
samo što unutra nije bilo boja i što je sve bilo crno ili bijelo. Sve je također
sjajilo koliko je čisto i klinički sterilno bilo, kao da ovdje ne živi ljudsko biće,
već robot, sprava za čišćenje. U stanu nije bilo ni zrnca prašine, čitav je bio
dezinficiran. Lisbeth je zateturala i prihvatila se za crnu komodu. Pomislila je
da će izgubiti svijest, kada je opazila nešto krajičkom oka. Rakel Greitz
prilazila joj je držeći nešto u ruci, zbog čega je ustuknula, no onda je shvatila
da je to injekcija. Stala je i prikupila snagu.
“Baš sam čula da voliš bosti ljude okolo”, rekla je i potom napala Rakel.
Nogom joj je iz ruke izbila injekciju, koja je pala na blještavi bijeli pod i
otkotrljala se, a ona se usredotočila na Rakel, iako joj se na trenutak ili dva
zavrtjelo u glavi. Iznenadila se koliko je ova djelovala smireno.
“Hajde, ubij me. Umrijet ću ponosna”, rekla je Greitz.
“Ponosna?”
“Tako je.”
“Nećeš za to imati prilike.”

Lisbeth je izgledala bolesno te je govorila klonulim i malaksalim glasom. No

Rakel Greitz ionako je shvatila da je priča završila. Pogledala je lijevo, na
Karlbergsvägen, i na trenutak ili dva dvojila. Zatim je uvidjela: alternative
nije bilo. Sve je bolje nego završiti u pandžama Lisbeth Salander te je zato
potrčala, otvorila balkonska vrata i upravo stigla osjetiti strašnu žudnju da se
baci u ništavilo. Ali baš na balkonskoj ogradi Lisbeth ju je zaustavila, što
nijedna od njih dvije dotad nije mogla zamisliti.
Rakel Greitz život je spasila osoba koje se bojala više nego ikoga te ju je
vratila u njezin klinički čist stan, čvrsto je držeći i šapćući joj na uho:
“Dat će ti da umreš, Rakel. Budi uvjerena u to.”
“Znam”, odgovorila je ona. “Imam rak.”
“Rak nije dovoljan.”
Lisbeth je to izgovorila toliko ledeno da je strah zario pandže u Rakel, pa
ju je naprosto morala upitati:
“Kako to misliš?”
Lisbeth je nije gledala. Zurila je u pod.
“Holger mi je mnogo značio”, rekla je i zgrabila Rakel za zapešće toliko
snažno da joj je krv stala.
“To hoću reći kada kažem da rak nije dovoljan, Rakel. Umrijet ćeš i od
sramote, a obećavam ti da će to biti nešto najgore što ćeš proživjeti. Pobrinut
ću se da sva govna iz tvoje prošlosti isplivaju na površinu, tako da će te
pamtiti samo i jedino po svem zlu što si ga počinila. Sahranit će te u
vlastitom izmetu”, nastavila je toliko uvjerljivo da je čak i Rakel u to
povjerovala, posebno zato što se Salander više nije doimala kao blijeda
sablast iz podzemlja, već je smireno i polako otvorila vrata skupini policajaca
koji su držali Benjamina.
“Dobar dan, gospođo Greitz. Vi i ja imamo o mnogo toga razgovarati.
Upravo smo uhitili i vašega kolegu, profesora Steinberga”, rekao je
crnomanjasti stariji čovjek blaga smiješka koji joj se predstavio kao inspektor
Jan Bublanski.
Njihovim kolegama nije bilo potrebno ni dvadeset minuta da pronađu
skriveni sef iza garderobe. Posljednje što je od Lisbeth vidjela bila su njezina
leđa dok su je bolničari odvodili. Salander se nije ni okrenula. Rakel za nju
kao da više nije postojala.
 24. poglavlje

30. lipnja

MIKAEL BLOMKVIST SJEDIO JE U kuhinji redakcije svojih novina u

Götgatanu, netom dovršivši svoju reportažu o Registru i Projektu 9. Ljetni
dan bio je uobičajeno vruć. Već dva tjedna nije pala ni kap kiše. Mikael se
ispružio, popio malo vode i pogledao svijetloplavi kauč koji se nalazio u
otvorenom uredskom prostoru.
Na njemu se u svojim štiklama ispružila Erika Berger i čitala njegov
članak. Ne bi se baš moglo reći da nije bio nervozan. Bio je siguran da je
članak jak, da je prava senzacija i da će u njihovim novinama biti izvrstan
prilog. Ali ipak nije znao kako će Erika reagirati, i to ne samo zato što je
reportaža na nekoliko mjesta bila etički problematična. To je ovisilo i o
njihovoj svađi.
Bio joj je naime rekao da se ne namjerava uputiti u svoju vikendicu u
Stockholmskom arhipelagu tijekom produženog vikenda niti će na bilo koji
način proslaviti tradicionalni švedski Praznik ljetnog suncostaja, već će se
fokusirati na svoju priču, pročitati dokumente što ih je dobio od Bublanskog,
ali i ponovo intervjuirati Hildu von Kanterborg, Dana Brodyja i Lea
Mannheimera, koji se sa svojom zaručnicom iz Toronta u tajnosti vratio u
Stockholm. Nije se moglo tvrditi da Mikael nije krvnički radio. Pisao je
danonoćno, i to ne samo reportažu o Registru već i priču o Fariji Kazi.
Doduše, nije ju on napisao. Bila je to Sohe Melker. Ali on se sve vrijeme
miješao u proces i raspravljao o pravnom postupku sa svojom sestrom, koja
se pak svojski mučila osloboditi Fariju i pobrinuti se da dobije zaštićeni
identitet.
Također je bio u kontaktu sa Sonjom Modig, koja je vodila
novopokrenutu istragu ubojstva Jamala Chowdhuryja, a koja je rezultirala
pritvaranjem Bashira, Razana i Khalila Kazija. Trojac je čekao na suđenje.
Benito su odvezli u zatvor Hammerfors u Härnösandu, gdje je i ona očekivala
podizanje optužnice. Mikael bi često zapeo u dugim razgovorima s
Bublanskim. A što se pravopisa i jezika ticalo, davao si je više truda nego
inače.
Ali naposljetku ni on više nije mogao izdržati. Bili su mu potrebni stanka
i malo predaha. Od umora gotovo da je vidio dvostruko, a u njegovu stanu u
Bellmansgatanu bilo je vruće, sparno i beznadno. Jednog poslijepodneva
osjetio je žalac čežnje, pa je nazvao Malin Frode.
“Molim te”, rekao je. “Ne bi li mogla doći do mene?”
Malin je bila toliko ljubazna da dođe iako je morala dogovoriti dadilju, ali
samo ako Mikael obeća da će kupiti pjenušac i jagode, maknuti prašnjavi
prekrivač sa svojega kreveta i da neće biti rastresen, kao ni da se neće
ponašati kao prokleti Kalle Blomkvist. On je smatrao da su uvjeti vrlo
razumni te su se tako izvaljali po krevetu, sretni, pripiti i nesvjesni svijeta oko
sebe, sve dok do stana noseći bocu skupog crnog vina u spontani posjet nije
došla Erika Berger.
Erika Mikaela nikako nije smatrala uzorom vrline, a ona, iako vjenčana,
nije bila pretjerano proračunata što se izvanbračnih izleta ticalo. Situacija je
svejedno izmaknula kontroli te je, naravno, do besvijesti mogao - ako za to
bude imao vremena i volje - analizirati zašto je tome bilo tako. No jedan od
uzroka bio je, dakako, Malinin vrući temperament, a i to što se Erika osjetila
povrijeđeno i posramljeno - a svima troma bilo je nadasve neugodno. Žene su
se najprije posvađale međusobno, a potom i s njim, barem Erika jest, nakon
čega je otišla zalupivši vratima za sobom.
Nakon toga su ona i Mikael razmijenili tek pokoju riječ, ali uvijek u
profesionalnom kontekstu, o onome što se ticalo novina. No Erika je, evo,
ležala na kauču, a Mikael razmišljao o Lisbeth.
Nju su otpustili iz bolnice te je žurno otputovala na Gibraltar - poslom,
rekla je. Ipak su održavali redoviti kontakt i razgovarali o Fariji Kazi, ali,
naravno, i o istrazi usmjerenoj protiv odgovornih u Registru.
Javnost za sada nije znala pozadinu i kontekst, a imena osumnjičenih u
velikim medijima još nisu bila objavljena. Erika je zato uporno zahtijevala da
što prije tiskaju posebno izdanje novina, prije nego što im netko preotme
priču. Možda se i zato toliko uznemirila kada je Mikaela zatekla u krevetu
kako pije pjenušac, kao da ništa nije na kocki.
Ali on zapravo svoj zadatak nije mogao shvatiti ozbiljnije nego što jest te
je krišom pogledavao Eriku, koja je upravo skinula svoje naočale za čitanje,
ustala, došla u kuhinju i prišla mu. Nosila je traperice i plavu bluzu, otvorenu
na vratu. Sjela je pokraj njega za kuhinjski stol te je, naravno, mogla početi
na bilo koji način, lovorikama, ali i kritičkim komentarima.
No rekla je:
“Ništa ne razumijem.”
“To ne zvuči dobro”, odgovorio je on. “Nadao sam se da ću čitavu priču
barem malo razjasniti.”
“Ne razumijem zašto su oni to toliko dugo tajili.”
“Leo i Dan?”
Kimnula je.
“Kao što sam napisao, postoje dokazi da se Leo preko suradnika koji su
djelovali kao paravan bavio nezakonitim radnjama, no sada je očito da su mu
to smjestili Ivar Ogren i Rakel Greitz, Leo i Dan to prije nikako nisu mogli
dokazati. Osim toga, što se, nadam se, također vidi iz teksta, počeli su uživati
u svojim novim ulogama, a nije da im je nedostajalo novca. Čitavo vrijeme su
prebacivali značajne svote i vjerujem da su obojica osjetila svojevrsnu
slobodu, glumačku slobodu na neki način. Započeli su novi život, pokrenuli
nešto novo. Čak ih i razumijem.”
“A i zaljubili su se.”
“U Juliju, odnosno u Marie.”
“Slike su predivne.”
“Barem nešto.”
“Sreća naša da imamo kvalitetne fotografe”, rekla je. “Ali nadam se da ti
je jasno da će nas Ivar Ogren tužiti do besvijesti.”
“Vjerujem da smo za to izvrsno pripremljeni, Erika.”
“A bojim se i klevete preminulih osoba - tiče se one nesreće u lovu na
losove.”
“Mislim da sam i na to pazio jer u biti pišem samo o nejasnim
okolnostima u vezi sa smrtnim slučajem.”
“Ne znam je li to dovoljno. Stvar je kompromitirajuča.”
“Dobro, provjerit ću još jednom. A ima li čega što te ne brine ili nečega
što bismo mogli reći da čak i... razumiješ?”
“Ima. Da si ti pravi govnar.”
“Možda ponekad. Uglavnom navečer.”
“A hoćeš li se od sada nadalje posvetiti samo jednoj ženi ili se možda
povremeno namjeravaš posvetiti još kojoj?”
 “U najgorem bih slučaju s tobom mogao popiti koju čašu pjenušca.”
“Morat ćeš, nema ti spasa.”
“Hoću li na to biti primoran pod prijetnjom?”
“Hoćeš, ako to bude potrebno, jer ovaj je tekst - odnosno, oni dijelovi
zbog kojih nas neće tužiti - tekst je...”
Zadržala je to za sebe.
“Solidan?” pokušao je on.
“Moglo bi se reći”, rekla je ona i nasmiješila se. “Čestitam”, nastavila je i
raširila ruke da ga zagrli.
Ali imali su i drugih stvari na pameti, pa im poslije nije bilo lako
rekonstruirati kronologiju događaja. Vjerojatno je prva reagirala Sohe
Melker. Nalazila se u redakciji za računalom i poviknula je nešto što se nije
moglo razabrati, ali je upućivalo na šok ili nevjericu. Ubrzo - ili istodobno -
Erika i Mikael na mobitel su primili najnoviju vijest, ali ona ih nije suviše
uzbudila ni uznemirila. Nije bila riječ o terorističkom napadu ni o ratnoj
prijetnji. Bio je to samo krah burze. Razvoj događaja svejedno ih je zaokupio.
Korak po korak utonuli su u svojevrsnu uzvišenu atmosferu koja bi zavladala
u svakoj redakciji vijesti prilikom velikih i prijelomnih događanja.
Posve su se usredotočili na to, uzvikivali što su vidjeli ili to bilježili na
svojim računalima, a novosti su se neprekidno redale. Krah je uzeo maha.
Tržištu se izmaknulo tlo pod nogama. Indeks na Stockholmskoj burzi pao je s
minus šest na minus osam pa devet pa četrnaest postotaka, nakratko se
oporavio, da bi potom nastavio tonuti kao da pada u crnu rupu. Bio je to
potpuni krah, galopirajuća panika, te se doimalo da još nitko ne zna i ne
razumije zašto je do njega došlo.
Nije bilo ničega konkretnoga, nikakvog pokretača. Samo se mrmljalo i
žamorilo: “Nevjerojatno, nepojmljivo, što se to događa?” Uskoro, nakon što
su pozvali stručnjake, počela se pjevati stara pjesma - gospodarstvo je
prezaduženo, kamate preniske, nekretnine precijenjene, politički se prijeti i s
istoka i sa zapada, Bliski istok je nestabilan, Amerikom i Europom kruži
bauk fašizma i protudemokratskih strujanja, politički kotao kuha se kao
tridesetih godina prošlog stoljeća. Ali to nije bilo ništa novo te se tijekom
dana ništa novo nije ni dogodilo, kao što se nije bio osjetio ni uzlet koji bi
morao prethoditi katastrofi takve razine.
Panika je nastupila kao ni iz čega i proširila se sama od sebe, a nije samo
Mikael Blomkvist pomislio na travanjski hakerski napad na Finance Security.
Otvorio je društvene mreže te se nije suviše iznenadio. One su bile zasute
glasinama i tvrdnjama, koje su se prečesto prenosile i u ozbiljne medije.
Mikael je rekao glasno, makar je zvučalo kao da govori sam sebi:
“Nije samo burza pala.”
“Kako to misliš?” upitala ga je Erika.
“Pala je i istina”, rekao je.
On je to tako doživio. Internetski trolovi kao da su zavladali svijetom i ne
samo da su stvorili lažnu ravnotežu prema kojoj su istine i laži figurirale kao
jednakovrijedne već se i nad svijet poput neprohodne magle nadvila prava
oluja izmišljotina i teorija zavjere. Ponekad su bili vješti, a ponekad i ne,
tvrdilo se na primjer da se financijaš Christer Tallgren ubio u svojem
pariškom stanu, ne mogavši podnijeti što su njegovi pusti milijuni ili
milijarde isparili u dim. Ta vijest nije bila čudna samo zato što ju je Tallgren
osobno dementirao na Twitteru nego i zato što je sama po sebi bila
arhetipska, svojevrsna jeka samoubojstva švedskog poslovnjaka Ivara
Kreugera nakon propasti njegova koncerna 1932.
Općenito se doimalo kao da su se mitovi i legende staroga i novoga doba
uvelike miješali. Govorilo se o automatskom trgovanju koje je izmaknulo
kontroli, o hakiranju financijskih centara, medijskih kuća i mrežnih stranica.
Ali također i da na Ostermalmu, na kojem živi bogata elita, ljudi stoje u redu
da se bace s krovova i balkona, što ne samo da je zvučalo melodramatično
već je i podsjećalo na ekonomsku krizu 1929., kada su za radnike na
krovovima zgrada na Wall Streetu pomislili da su to nesretni investitori te su
oni tako već i samom svojom prisutnošću pridonijeli slomu burze.
Tvrdilo se i da je Handelsbanken, jedna od najvećih švedskih banaka,
zamrznula sve transakcije te da su Deutsche Bank i Goldman Sachs na rubu
stečaja. Informacije su se slijevale odasvuda te čak ni Mikaelovu uvježbanom
oku nije bilo lako odrediti što je istina, a što laž, što su stvarne opasnosti, a
što su fabricirali i automatizirali ruski trolovi.
Zato je posve sigurno primijetio da je slom najviše pogodio Stockholm i
da situacija nije toliko ozbiljna u Frankfurtu, Londonu i Parizu, iako je i tamo
zavladala panika. Još je preostalo nekoliko sati do otvaranja američkih burzi.
Svejedno je indiciran snažan pad Dow Jonesa i Nasdaqa, a činilo se da ništa
ne pomaže, ponajmanje to što su guverneri narodnih banaka, ministri,
ekonomisti i svakojaki gurui nastupali i govorili o “pretjeranim reakcijama” i
da ne bismo “trebali ljuljati čamac u kojem sjedimo”. Sve, ali baš sve
doživljavalo se i tumačilo negativno i pogrešno. Stado se već kretalo, trčalo
za goli život, ali ne znajući točno tko ili što ga je preplašilo. Stockholmsku
burzu odlučilo se zatvoriti, možda u malčice nesretni trenutak jer su se
tečajevi upravo počeli oporavljati. Ali isto je tako bila istina da su morali
pokrenuti istrage i analizu događaja prije nego što opet pokrenu promet.
“Šteta tvojih blizanaca. Priča će se u ovoj kaši utopiti.” Mikael je podigao
pogled s računala i sjetno pogledao Eriku, koja se našla neposredno pokraj
njega.
“Lijepo od tebe što se brineš za moju novinarsku taštinu sada kada je
svijet poludio”, rekao je.
“Ja prije svega mislim na Millennium.”
“Znam. Ali sada bismo morali pričekati s objavljivanjem, zar ne? Ne
možemo izdati novi broj, a da se ovoga ne primimo.”
“Slažem da ne bismo smjeli žuriti u tiskaru. Ali morali bismo to objaviti
na internetu. Inače bi nam drugi mogli preoteti priču.”
“Dobro”, rekao je. “Kako hoćeš.”
“A jesi li u stanju primiti se toga?” upitala je.
“Jesam.”
“Super”, odgovorila je ona te su si kimnuli.
Ljeto je trebalo biti neizdrživo vruće i teško, pa je Mikael odlučio
prošetati prije nego što se baci na iduću priču. Krenuo je niz Götgatan prema
Slussenu, misleći na Holgera Palmgrena i njegovu stisnutu šaku.
 EPILOG

Nije to bilo samo zato što se pogreb odvijao u prvostolnici Storkyrkan.

Unutra je bilo prepuno iako nisu pokapali nikakvog državnika, nego starog
odvjetnika koji u životu nikada nije vodio spektakularan slučaj, već se borio
za djecu koja su zastranila. Objava takozvanog “blizanačkog skandala”
zasigurno je tome pridonijela, kao i činjenica da je bila riječ o zapaženom
slučaju ubojstva.
Bilo je dva poslijepodne, a pokop je bio dostojanstven i dirljiv, praćen
prilično nekonvencionalnom propovijedi koja jedva da se spomenula Boga ili
Isusa, dok je pokojnika prikazala u lijepom svjetlu. No pala je u sjenu
osjećajnoga govora Holgerove polusestre Britt-Marie Noren, koji je dirnuo
mnoge nazočne u crkvenim klupama, posebno visoku Afrikanku po imenu
Lulu Magoro koja je nekontrolirano plakala.
Drugima su na oči navrle suze ili su sjedili pognutih glava, rodbina,
prijatelji, nekadašnji suradnici, susjedi, bivši klijenti za koje se činilo da su u
životu ipak uspjeli te, naravno, Mikael Blomkvist, njegova sestra Annika
Giannini, inspektor Jan Bublanski, zaručnica mu Farah Sharif, inspektori
Sonja Modig i Jerker Holmberg, Erika Berger te svi daljnji i bližnji. No bilo
je i ljudi što su tamo bili iz čiste znatiželje te su radoznalo gledali uokolo,
time naočigled ometajući svećenicu, visoku i vitku ženu u šezdesetima, oštrih
crta lica i kose bijele kao kreda. A ona je zračeći svojim urođenim
autoritetom kimnula čovjeku u crnom lanenom sakou koji je sjedio u drugom
redu slijeva. On je pak - a zvao se Dragan Armanskij i bio je vlasnik
zaštitarske tvrtke Milton Security - odmahnuo glavom.
Na njemu je bio red da održi govor. Ali više to nije htio. Nije bilo lako
dokučiti zašto. No svećenica je njegovu ispriku prihvatila te se pripremila za
procesiju i glazbenicima na balkonu dala znak.
U tom je trenutku iz zadnjih redova ustala jedna mlada žena i povikala:
“Stanite, čekajte.” Iz nekog je razloga potrajalo dok nazočni nisu shvatili da
je to Lisbeth Salander, vjerojatno zbog toga što je odjenula crno, po mjeri
skrojeno odijelo u kojem je nalikovala na dječačića, iako je zaboravila
dotjerati kosu. Ona je kao i uvijek bila raskuštrana poput bodljikave grive, a
Lisbeth svoj korak ni za tu prigodu nije omekšala ili prilagodila. Kretala se
vrlo agresivno, ali ipak - što je bilo čudnovato paradoksalno - i vrlo
neodlučno. Kod oltara je spustila pogled, ne gledajući ni u koga, te se na
trenutak učinilo kao da će se vratiti na svoje mjesto.
“Želiš li uputiti koju riječ?” upitala ju je svećenica.
Kimnula je.
“Izvoli. Koliko sam shvatila, Holger ti je bio blizak.”
“Holger mi je bio blizak”, ponovila je ona.
Potom je umuknula te nije prozborila ni riječ, a crkvom se proširio
nervozan žamor. Govor tijela nije joj bilo lako pročitati, iako su ga mnogi
protumačili kao ljutit ili oduzet. Kada je naposljetku započela govor, jedva je
se čulo.
“Glasnije”, povikao je netko.
Ona je podigla pogled, doimajući se posve dezorijentirano.
“Holger je prilično... zanovijetao”, rekla je. “Nije bio lak. Nije poštovao
ljude koji su htjeli šutjeti i zatvarati vrata. Nije bio dovoljno razuman da bi
odustao. Tvrdoglavo je nastavljao sve dok svakakve poremećene nakaze ne bi
natjerao da mu se otvore. Bio je dovoljno glup da vjeruje u ljudsku dobrotu,
čak i u mene, a to mišljenje drugi s njim nisu dijelili. Bio je ponosni stari
tvrdoglavac koji je odbijao tuđu pomoć koliko god da ga je boljelo te je radio
sve što je mogao da bi istina izašla na vidjelo, i to ne zbog vlastitog probitka.
I tako su, naravno...”
Zatvorila je oči.
“...dobili priliku da ga ubiju. Ubili su nemoćnog starca u njegovom
vlastitom krevetu, a to me užasno razljutilo, da budem iskrena, posebno zato
što smo ja i Holger...”
Rečenicu nije dovršila jer kao da nije znala što bi rekla. Prazno je gledala
ustranu. Zatim je uspravila leđa i pogledala ravno u gomilu.
“Posljednji put kada smo se vidjeli, razgovarali smo o ovome kipu”,
nastavila je. “Pitao me zašto me kip uvijek fascinirao, a ja sam mu odgovorila
da on za mene nije spomenik junaštvu, već da prikazuje nasilje nad zmajem.
On me odmah shvatio te me upitao za vatru. Što ima u toj vatri koju zmaj
bljuje? Ja sam mu rekla da je to ista vatra što gori u svima poniženima. Ista
vatra koja nas može pretvoriti u prah i pepeo, ali ponekad... kada nas vidi
kakav tvrdoglavac poput Holgera, koji s nama igra šah, razgovara s nama i
općenito se zanima za nas, ona ponekad može prerasti u nešto drugo; u silu
koja nam pomaže da se odupremo. Holger je znao da se zmaj može podići
iako je proboden kopljem, i baš je zato toliko zanovijetao”, rekla je i opet
utihnula.
Nakon toga se okrenula te ukočeno i kruto naklonila lijesu, rekla mu
hvala i oprosti, bacila pogled na Mikaela Blomkvista, koji joj se smiješio, a
moguće je da se nasmiješila i ona. Ali teško je bilo reći.
Crkva je potom eksplodirala u žamoru i šaptu te svećenici prije procesije
nije bilo lako održati red i mir. Zato jedva da je itko i primijetio da je Lisbeth
Salander prošla pokraj crkvenih klupa, kroz glavni ulaz crkve izašla na trg i
nestala u uličicama Gamla stana.
 Zahvala

OD SVEG SRCA ZAHVALJUJEM svojoj agentici Magdaleni Hedlund i

svojim izdavačima Evi Gedin i Susanni Romanus.
Velika hvala također i mojem uredniku Ingemaru Karlssonu, ocu i bratu
Stiega Larssona Erlandu i Joakimu Larssonu, mojim prijateljima Johanu i
Jessici Norberg te Davidu Jacobyju, istražitelju sigurnosti u Kaspersky Labu.
Također zahvaljujem i svojem britanskom izdavaču Christopheru
MacLehoseu, Jessici Bab Bonde i Johanni Kinch u Hedlund Agency, Nancy
Pedersen, profesorici genetičke epidemiologije u Švedskom registru
blizanaca, Ulrici Blomgren, inspektorici u Upravi za zatvorski sustav u
zatvoru Hali, Svetlani Bajalici Lagercrantz, višoj liječnici i docentici u
Sveučilišnoj bolnici Karolinška, Hedvig Kjellstrom, profesorici računarstva u
Kraljevskom tehnološkom institutu u Stockholmu, Agneti Geschwind,
pomoćnoj voditeljici odjela u Gradskom arhivu u Stockholmu, Matsu
Galveniusu, zamjeniku direktora Švedskih osiguranja, svojem susjedu
Joachimu Hollmanu, Danici Kragić Jensfelt, profesorici računarstva u
Kraljevskom tehnološkom institutu u Stockholmu, Nirjharu Mazumderu i
Sabikunnaher Mili te, naravno, Lindi Altrov Berg i Catherine Mork u
Norstedts Agency.
I uvijek, uvijek svojoj voljenoj Anne.
ŠVEDSKI PISAC I NOVINAR DAVID LAGERCRANTZ rođen je 1962.
Odrastao je u Solni i Drottningholmu u blizini Stockholma s majkom
Martinom i ocem Olofom. Studirao je filozofiju, religiju i novinarstvo u
Goteborgu, a nakon diplome prvi je posao u struci dobio u nacionalnoj
dnevnoj tiskovini Expressen, gdje se počeo baviti istraživačkim novinarstvom
vezanim uz slučajeve zločina i kriminala, od kojih će neki poslije poslužiti i
kao motivi u njegovim književnim djelima.
Godine 1997. objavio je svoj autorski prvijenac, knjigu o švedskom
zaljubljeniku u ekstremne sportske aktivnosti i planinaru Goranu Kroppu i
njegovu avanturističkom usponu na Mount Everest. Uspjeh knjige proslavio
je Lagercrantza i omogućio mu nastavak spisateljske karijere. Postupno se
profilirao njegov interes za biografiju. Tri godine nakon knjige o Kroppu
objavio je biografiju švedskoga izumitelja Hakana Lansa, koja je također
polučila izniman uspjeh i doživjela nekoliko izdanja. Lagercrantz nastavlja
spajati svoju sklonost biografiji s elementima žanrovske literature. Nakon
trilera Himmel over Everest (Nebo nad Everestom), 2005. objavljuje Pad
čovjeka u Wilmslowu, povijesni roman o engleskome matematičaru Alanu
Turingu. Zahvaljujući tome djelu Lagercrantz dospijeva na svjetske top-liste
bestselera.
S obzirom na to da tijekom čitave spisateljske karijere nije skrivao svoju
fascinaciju talentiranim pojedincima koji se odbijaju pokoriti društvenim
konvencijama i bezuvjetno ostaju privrženi svojoj životnoj strasti, i dalje je
biografska literatura njegov ključni profesionalni interes. Tako je tržišno
najuspješnije djelo Davida Lagercrantza, biografija švedskoga nogometaša
Zlatana Ibrahimovića Ja sam Zlatan, objavljena 2011., prevedena na trideset
svjetskih jezika i u prva dva mjeseca od objavljivanja prodana u 500.000
primjeraka.
Lagercrantz je 2013. potpisao ugovor sa švedskom nakladničkom kućom
Norstedts, koja je u posjedu prava na književnu ostavštinu Stiega Larssona.
Uz suglasnost Larssonove obitelji David je odabran kao autor koji će napisati
nastavak planetarno popularnoga serijala Millennium. Roman Što nas ne
ubije, koji u život vraća nezaboravni dvojac Lisbeth Salander i Mikaela
Blomkvista, objavljen je 2015. u Švedskoj te istodobno diljem svijeta, pa
tako i u Hrvatskoj, a njegov veliki uspjeh rezultirao je i idućim nastavkom
serijala Millennium, Čovjekom koji je lovio vlastitu sjenu, objavljenim 2017.

David Lagercrantz živi u Stockholmu sa suprugom Anne koja je urednica na

državnom radiju i troje djece.
DANILO BROZOVIĆ najpoznatiji je kao jedan od zapaženijih hrvatskih
pisaca SF-a. Trostruki je dobitnik žanrovske nagrade SFEIFA. Većina priča
skupljena je u zbirci Zeleno sunce, crna spora (Mentor, 2005.), a nakon nje
objavljeni su kontroverzna uspješnica Bojno polje Istra (Naklada Zoro,
2007.) te hvaljeni kriminalistički roman Balkanska ruta (VBZ, 2009.). Osim
spisateljskog rada Danilo Brozović za različite je izdavače dosad preveo veći
broj pripovjedaka i romana sa švedskog i engleskog (izdvajaju se
Strindbergova zvijezda Jana Wallentina, Stockholmska trilogija Jensa
Lapidusa, Dječak iz sjene i Svinje Carl-Johana Vallgrena, knjige o teoriji
stripa Scotta McClouda, pripovijetke za Sirius B itd.).
1 U izvorniku vildvittra, čime autor asocira na knjigu Astrid Lindgren Ronja,
razbojnička kći i bića nalik na harpije iz Ronjina svijeta, (op. prev.)

2 Engl: “Čestitam, Daniele, Evita Kohn želi da je pratiš na američkoj turneji

u veljači. Molim te potvrdi. Django. Bit će kraća gaza. Sretan Božić.” Minor
Swing ovdje se može prevesti kao “kraća gaža”, ali ima i drugo značenje,
koje se objašnjava u nastavku teksta, (op. prev.)