Medicinska škola Pula

Fizioterapeutski tehničar / fizioterapeutska tehničarka

ZAVRŠNI RAD

Fizioterapija kod sindroma prenaprezanja

„Sindrom sraza ramenog zgloba“

Učenica: Aurora Lekaj Nastavnica: Ana Krelja, mag. physioth.

Pula, svibanj 2021.

Sadržaj
1.Uvod ...................................................................................................................................................... 1
2.Sindrom prenaprezanja ......................................................................................................................... 2
2.1.Anatomija i fiziologija ramenog zgloba .......................................................................................... 3
2.1.1.Koštani segmenti i njihova uzglobljenja u ramenu ................................................................. 4
2.1.2.Rotatorna manžeta ................................................................................................................. 6
2.2.Sindrom sraza ramenog zgloba ...................................................................................................... 7
2.2.1.Klinička slika ............................................................................................................................ 8
2.2.2.Dijagnostika ........................................................................................................................... 10
2.2.3.Terapija .................................................................................................................................. 12
3.Prikaz fiktivnog pacijenta .................................................................................................................... 14
4.Fizioterapija sindroma prenaprezanja sraza ramenog zgloba ............................................................ 19
4.1.Plan i program kineziterapije ....................................................................................................... 19
4.1.1.Vježbe istezanja ..................................................................................................................... 20
4.1.2.Vježbe snaženja ..................................................................................................................... 24
4.1.3.Pendularne vježbe ................................................................................................................. 29
4.2.Ostale fizioterapijske procedure .................................................................................................. 30
4.2.1.Krioterapija ............................................................................................................................ 30
4.2.2.Ultrazvuk (UZ) ........................................................................................................................ 30
4.2.3.Interferentne struje (IF) ........................................................................................................ 30
4.2.4.Transkutana električna neurostimulacija (TENS) ................................................................. 31
4.2.5.Galvanizacija .......................................................................................................................... 31
4.2.6.Dijadinamske struje (DD) ...................................................................................................... 31
4.2.7.Magnetoterapija.................................................................................................................... 31
4.2.8.Terapija laserom .................................................................................................................... 32
4.2.9.Masaža................................................................................................................................... 32
5.Zaključak .............................................................................................................................................. 33
6.Literatura ............................................................................................................................................. 34
 1. Uvod

Učenica sam Medicinske škole Pula, usmjerenja fizioterapeutska tehničarka i ovim radom
ću nastojati prikazati znanja stečena svojim četverogodišnjim obrazovanjem. Tema ovog
završnog rada je fizioterapija kod sindroma prenaprezanja, konkretno među svim sindromima
prenaprezanja nastojati ću prikazati sindrom sraza ramenog zgloba. U ovome radu će biti
prikazane kliničke osnove kod sindroma prenaprezanja ramenog zgloba, anatomija i fiziologija
ramenoga zgloba, mehanizmi nastanka prije navedenoga sindroma, dijagnostički postupci te
liječenje. Naglasak će biti na fizioterapiji, ponajviše na kineziterapijskim postupcima.

Smatram bitnim naglasiti kako je rad stvaran tijekom trajanja epidemije Covid – 19 kada je
nama učenicima bio onemogućen ulazak u Opću bolnicu Pula i samim time direktan rad s
pacijentom. Temeljem toga rad je nastao kao prikaz slučaja uz podrobnu analizu svih
dostupnih nalaza i literature.

1
 2. Sindrom prenaprezanja

Sindrom prenaprezanja je termin kojim opisujemo niz uvjeta koji uzrokuju nelagodu ili bol
u mišićima, zglobovima, tetivama, živcima i mekom tkivu ljudskoga tijela uslijed prevelikih
opterećenja lokomotornog sustava.

NAJČEŠĆI SINDROMI PREMAPREZANJA1

Lokalitet Vrsta sindroma prenaprezanja

Rame i nadlaktica Impingement sindroma ramena
Sindrom duge glave m. bicepsa brahii
Lakat Epicondilitis humerii radialis
Epicondilitis humerii ulnaris
Podlaktica i šaka Morbus DeQuervain (bubnjarski palac)
Veslačka podlaktica
Kralježnica Spondylolysis
Spondylolysthesis
Bolna križa u gimnastičarki
Posturalna križobolja
Kuk i natkoljenica Sindrom bolnih prepona
Sindrom humstringsa
Koljeno Bol u prednjem dijelu koljena
Skakačko koljeno
Plivačko koljeno
Sindrom trenja iliotibialnog traktusa
Sindrom m. popliuteusa
Morbus Osgood-Schlatter
Potkoljenica i stopalo Trkača potkoljenica
Sindrom prenaprezanja Ahilove tetive
Plantarni fascitis
Burzitisi Različite lokalizacije
Prijelom zamora Najčešće na kostima donjih ekstremiteta

Tablica 1. Podjela najčešćih sindroma prenaprezanja

1Pećina Marko, Heimer Stjepan i suradnici, Športska medicina: odabrana poglavlja, Medicinska naklada, Zagreb
1995.

2
 Sindrom prenaprezanja se razvija kao rezultat brojnih čimbenika kao što su stalno
ponavljanje jednakih kretnji, dugotrajnih kontrakcija mišića ili naprezanja, kod silovitih
pokreta i sl. Zbog toga se sindrom prenaprezanja opisuje i kao ozljeda koja nastaje dugotrajnim
procesom oštećenja struktura lokomotornog sustava, najčešće mekih tkiva. Temeljem
poznavanja biomehanike gibanja ljudskog tijela možemo tako svrstati pojavu pojedinih
sindroma prenaprezanja uz anatomske strukture. Oštećenja uslijed ovog sindroma se
uglavnom javljaju u velikim zglobovima sklonim visokim silama opterećenja ili u zglobovima
koje karakteriziraju ponavljajuće kretnje. Zglobovima poput ramena, lakata, ručnog zgloba ili
pak u koljenom zglobu ili zglobu gležnja.

Sindrom prenaprezanja zahvaća sam zglob ili pak meka tkiva u njegovoj neposrednoj
okolini. Razvoj sindroma prenaprezanja ima postepen tijek u kojem jasno raspoznajemo faze
ili stadije. Možemo ih razaznati po prvim, gotovo neznatnim, simptomima koji se u kasnijim
fazama pogoršavaju ukoliko se ozljeda ne liječi. Razvojem sindroma prenaprezanja može doći
do upalnih procesa, mikrotrauma, oštećenja tkiva, tetiva, mišića te njihovih pripoja za kost.

Rani simptomi najčešće uključuju: mišićni nemir, bolove, lokaliziranu vrućinu ili
hladnoću, stezanje i grčenje mišića te ukočenost i osjećaj bockanja u tetivi. Ali mogu biti i
povezani sa umorom, glavoboljama, tjeskobom, te gubitkom koncentracije. Ukoliko bol
napreduje, nelagoda može postati stalnom, što kasnije dovodi i do gubitka snage mišića,
osjećaja pečenja u tkivima, ali i do poremećaja spavanja.

Sindrom prenaprezanja koji ću prikazati u ovom radu je sindrom sraza ramenog zgloba.
Kako bi samo oštećenje bilo jasnije u nastavku rada ću prvo prikazati anatomiju i fiziologiju
ramenog zgloba.

2.1. Anatomija i fiziologija ramenog zgloba

Rameni zglob (lat. articulatio humeri) je kuglasti zglob i kao takav je jedan od
najpokretljivijih segmenata našeg lokomotornog sustava. Rameni se obruč sastoji od kostiju,
tetiva, ligamenata i mišića. Kosti koje čine rameni zglob su: nadlaktična kost (humerus), ključna
kost (clavicula) i lopatica (scapula) koje su međusobno uzglobljene te povezane čvrstim
ligamentarnim sustavom.

3
 Glavno uzglobljenje predstavlja glenohumeralni zglob koji nema veliku kongruenciju, tj.
zglobne plohe koje se uzglobljuju u njemu ne odgovaraju veličinom jedna drugoj. Zbog toga
ovaj zglob ima mogućnost kretnji u velikom opsegu pokreta, no isto tako ima i sklonost
ozljedama poput iščašenja.

Mehanizam kojim se kompenzira ova anatomska anomalija je rotatorna manžeta. Ona

predstavlja pojačanje koju čine tetive okolnih mišića, koje čvrsto prianjaju preko ovog zgloba i
time doprinose funkciji zglobne čahure. U nastavku možemo vidjeti slikovni prikaz opisanih
struktura, te sadržajno detaljniji opis anatomije pojedinog segmenta koji se uzglobljuje u
ramenom zglobu.

Slika 1. Anatomski prikaz koštanih segmenata ramenog zgloba, izvor: https://www.texaschildrens.org, preuzeto
8.5.2021.

2.1.1. Koštani segmenti i njihova uzglobljenja u ramenu

Nadlaktična kost ili humerus se nalazi s prednje donje strane ramena te je ujedno i
najveća kost ramenoga zgloba. Također se sastoji od trupa te dva zadebljana kraja. Glava
nadlaktične kosti ili caput humeri je proksimalni kraj i nosi zglobnu plohu za čašicu lopatice.
Uz nju se isto tako nalaze dvije kvržice koje predstavljaju hvatišta mišića ramena. Tijelo
nadlaktične kosti, caput humeri, je izduženo i zaobljeno, a oko sredine na lateralnoj plohi ima
hrapavost, tuberositas deltoidea, za koju se, kako i samo ime kaže, veže deltoidni mišić.

4
 Distalni dio tijela nadlaktične kosti nosi zglobne plohe na koje se uzglobljuju kosti
podlaktice. Medijalno se nalazi zglobni valjak, trochea humeri, za zglob s lakatnom kosti, ulna.
Lateralno je pak glavica nadlaktične kosti, capitulum humeri, za uzglobljenje s palčanom kosti,
radius.

Lopatična kost, scapula, je plosnata trokutasta kost koja je smještena na gornjem

lateralnom dijelu stražnje prsne stijenke. Uzglobljena je s ključnom i nadlaktičnom kosti, ali
nije pričvršćena direktno na prsnu stijenku čime pridonosi pokretljivosti cijeloga ramenog
obruča. Prednja strana lopatice je glatka, dok stražnja na sebi ima greben, spina scapulae, koji
se lateralno nastavlja u jako koštano izbočenje te najviši dio ramena koji se može napipati pod
kožom, acromion. Ispred acromiona se nalazi processus coracoideus, kljunasti nastavak. Ispod
acromiona i kljunastoga nastavka, na lateralnom dijelu lopatice, se nalazi zglobna čašica,
cavitas glenoidalis, za zglob sa nadlaktičnom kosti.

Ključna kost, clavicula, je smještena na prednjem, gornjem dijelu prsne stijenke.

Zavijena je u obliku slova „S“ te se pruža od drška prsne kosti sve do akromiona lopatice.

Opisani koštani segmenti se međusobno uzglobljuju u glenohumeralni i

akromioklavikularni spoj čineći tako rameni zglob. Uz njega ključna kost se uzglobljuje
dodatno u sternoklavikularni zglob koji doprinosi pokretljivosti u ramena omogućavajući mu
pozicioniranje kroz kretnje protrakcije i retrakcije, elevacije ili depresije.

Biomehanika ramenog zgloba se orijentira kroz sve tri ravnine tijela i oko tri zadane osi.
Osi kroz koje se izvode pokreti u ramenome zglobu jesu sagitalna, poprečna i uzdužna os. Oko
sagitalne osi u frontalnoj ravnini izvode se pokreti addukcije i abdukcije te abdukcije s
elevacijom. Važno je napomenuti da se pokret abdukcije može izvesti samo do 90° jer
proksimalni dio humerusa 'udara' u 'krov' ramenog zgloba. Elevacija, pokret abdukcije koji se
izvodi preko 90°, može se izvesti ako kretnju proširimo na zglob između prsne i ključne kosti.

Oko poprečne osi u uzdužnoj ravnini izvode se pokreti antefleksije i retrofleksije koja
je ograničena jer se zglobna čahura ovije oko anatomskog vrata humerusa.

Oko uzdužne osi u horizontalnoj ravnini pokreti koji se izvode jesu unutarnja i vanjska
rotacija nadlaktice. Cirkumdukcija je sintetička kretnja koja istovremeno, ovisno o položaju,
prolazi kroz sve tri osi.

5
 2.1.2. Rotatorna manžeta

Rotatorna manžeta je mišićno-tetivna ovojnica koja ima statičku i dinamičku ulogu u

ramenom zglobu. Sastoji se od tetiva i mišića koji drže proksimalni dio nadlaktične kosti s
ključnom kosti te kosti lopatice.

Tetive mišića rotatorne manžete okružuju rameni zglob te pritiskom aktivno sudjeluju u
održavanju doticaja među zglobnim tijelima. Istodobnom kontrakcijom mišića tetive usklađuju
pokrete u zglobu i u svakom položaju zatežu zglobnu čahuru u potrebnoj jačini i dužini. 2

Mišići rotatorne manžete jesu: m. supraspinatus, m. infraspinatus, m. teres minor i m.

subscapularis. Također se sva četiri mišića hvataju na oba tuberkula humerusa tako da se na
veliki hvataju m. suprasinatus, m. infraspinatu, m. teres minor, dok se na mali hvata m.
subscapularis. Međusobno čine čvrsto pojačanje zglobne čahure ramenog zgloba.

Slika 2. Mišići rotatorne manžete, izvor: https://www.northwestphysioplus.co.nz, preuzeto 8.5.2021.

2 Buzov Ružica - Kineziterapija kod sindroma sraza u ramenu, Split 2016.

6
 2.2. Sindrom sraza ramenog zgloba

Rameni zglob je vrlo pokretljiv i gibljiv segment što smo mogli uočiti i kroz prikaz njegovih
anatomskih struktura. Osobito je ranjiv kod aktivnosti ruke iznad glave zbog golemog stresa
na njegov stabilizirajući mehanizam koji čine statički i dinamički stabilizatori. Pri podizanju ruke
iznad razine ramena dolazi do pritiska na meka tkiva (tetive i burze) koja u toj poziciji budu
komprimirana između glave humerusa i akromioklavikularnog ligamenta 3. Najznačajniji
sindrom sraza je subakromijalni sindrom sraza (eng. impingement syndrome). To je kliničko
stanje pri kojemu dolazi do kompresije rotatorne manžete i tetivne bicepsa između velikog
tuberkula i korakoakromijalnog luka kojeg čine akromion, akromioklavikularni zglob,
korakoakromijalni ligament i korakoidni nastavak4.

Do sraza dolazi kada je ruka podignuta iznad glave te se javlja prilikom konstantnog
ponavljanja istog pokreta te opterećenja tetiva. Isto tako, povećano trenje tijekom vremena
stvara degenerativne promjene na tkivu tetiva; pojavljuju se upalni procesi, ali i ograničena
pokretljivost zgloba, koja ukoliko se ne počne liječiti na vrijeme, postaje sve veća.

Tri stadija subakromijalnog sindroma sraza

1. Stadiji Javlja se edem i hemoragija kao posljedica aktivnosti iznad glave
humerusa, najčešće kod osoba mlade životne dobi, do 25. godine života

2. Stadiji Javljaju se fibroza i tenditis rotatorne manžete koje su posljedica

ponavljajuće epizode mehaničke inflamacije, kod osoba između 25. i
40. godine života
3. Stadiji Dolazi do rupture rotatorne manžete, tetive m. biceps brachii te
koštanih izdanaka, specifično kod osoba starijih od 40. godina života
Tablica 2. Prikaz stadija subakromijalnog sindroma sraza

3 Buzov Ružica - Kineziterapija kod sindroma sraza u ramenu, Split 2016.

4 Pećina Marko i suradnici - Ortopedija, Naklada ljevak, Zagreb 2004.

7
 2.2.1. Klinička slika

Klinička slika, kod sindroma prenaprezanja, se razvija postepeno ali se može i pogoršati
ukoliko se s liječenjem ne pravovremeno. Prvo se javlja osjećaj zatezanja, te zatim bol pri
aktivnom i pasivnom istezanju, pri pružanju otpora. Kasnije je bol očitija prilikom kontrakcije
mišića no moguća je sporadično i u stanju mirovanja kada navodimo pojavu spontane boli. To
ukazuje na postojanje akutnog ili subakutnog stanja. Ukoliko u tom stadiju ne dođe do prekida
aktivnosti postojana je mogućnost razvoja kroničnog stanja s mogućim novim oštećenjem. Na
temelju pojave boli tj. stadija bolesti i mogućnosti bavljenja radom/sportom prema Curwinu i
Stanishu razlikujemo šest stadija razvoja sindroma prenaprezanja.

Podjela sindroma prenaprezanja sustava za kretanje s obzirom na vrijeme

pojave boli i njezin utjecaj na sposobnost bavljenja radom/sportom

Stadiji bolesti 1 2 3 4 5 6

Pojava boli Nema boli Pri ekstremnim Na početku i Tijekom i Tijekom i Tijekom
opterećenjima nakon nakon nakon normalnih
opterećenja opterećenja opterećenja, dnevnih
prisiljava aktivnosti
sportaša na
prekid
aktivnosti
Mogućnost Nema Nema Neznatno Smanjena Znatno Nemogućnost
bavljenja ograničenja ograničenja smanjena smanjena bavljenja
radom/ radom /
sportom sportom

Tablica 3. Prikaz fizičkih ograničenja i pojavnosti simptoma boli prema stadijima oštećenja autora Curwin i Stanish

Radi građe neke od komponenata korakoakromijalnog luka prilikom podizanja ruke

iznad glave dolazi do pritiska tetiva rotatorne manžete te tetive m. bicepsa brahii između
velikog tuberkula nadlaktične kosti. Zbog toga što se radi o postupnoj radnji koja se ponavlja
svaki put kada se ruka podigne iznad glave, dolazi do nastanka raznih mikrotrauma na tetivama
rotatorne manžete. Tijekom vremena oštećenja je sve više te može doći do potpune rupture
tetiva rotatorne manžete, ali i rupture tetive bicepsa.

8
 Najčešće ozljeđivana tetiva je tetiva m. supraspinatusa što je vidljivo i na slikovnom
prikazu u nastavku rada, pod rednom oznakom slika 3, koja se pri svakome pokretu sve više
napreže, što uzrokuje progresiju stanja te kao posljedicu toga otežano izvođenje svakodnevnih
aktivnosti.

Slika 3. Prikaz suženja subakromijalnog prostora uslijed kojeg dolazi do razvoja sindroma sraza, izvor:
https://poliklinikaribnjak.hr, preuzeto: 8.5.2021.

9
 2.2.2. Dijagnostika

U dijagnostici kod sindroma sraza ramenog zgloba ne koriste se samo uobičajeni elementi
pregleda pacijenta i dijagnostičke pretrage nego i razne fizioterapijske procjene. Pregled
pacijenta uvijek počinje sa uzimanjem anamneze. Anamnezu možemo podijeliti na obiteljsku
i osobnu. Iz nje se može saznati radi li se o traumi ili je pak bol nastala spontano, upoznaje se
karakter bola, kada se bol javlja tj. učestalost bolova i slično.

Nakon anamneze slijed klinički pregled, on započinje inspekcijom, promatranjem, u

trenutku kada pacijent uđe u prostoriju. Inspekcijom se promatra postura, držanje, pacijenta,
simetrija gornjih ekstremiteta (ramena), trofika mišića, obraća se pažnja na konture ramena 5.
Palpacijom se analizira potom i trofika muskulature.

Također se koriste i nativne, neinvazivne pretrage, kao što su: rentgentska slika,
ultrazvuk, kompjuterizirana tomografija i magnetska rezonanca.

a) Rentgenskom snimkom vidimo položaj zglobnih tijela kao i prisutnost degenerativnih

promjena.

b) Ultrazvuk prikazuje upalne promjene na tetivama i tetivnim ovojnicama. Isto tako, pomoću
ultrazvuka, može se pratiti i cijeljenje tkiva, omogućuje dijagnosticiranje rupture tetive

c) Kompjuterizirana tomografija je radiološka metoda pomoću koje se tijelo snima poprečno

u željenom kutu čime se dobiva dojam o patološkom zbivanju u zglobu ramena. Te se koristi
za analizu koštane patologije ali i analize svih struktura mekih tkiva.

Slika 4. Prikaz aparata za izvedbu kompjuterizirane tomografije, izvor: https://amimaging.com , preuzeto:

11.05.2021.

5 Buzov Ružica – Kineziterapija kod sindroma sraza u ramenu, Split 2016.

10
d) Magnetska rezonanca (MRI) je dijagnostička radiološka pretraga koja za slikovni prikaz tkiva
i organa unutar tijela koristi jako magnetsko polje i radiovalove. Zbog njezine visoke
kontrastne rezolucije koristi se gotovo za oslikivanje svih dijelova tijela. Magnetskom
rezonancom se mogu vidjeti vidljive promjene na ramenom zglobu kao što je edem kod
istezanja ligamenta te mjesta ruptura kod ruptura mišićnih vlakana.

Slika 5. Prikaz magnetske rezonance, izvor: https://my.clevelandclinic.org, preuzeto: 11.05.2021.

Između standardnih testova u fizioterapiji kao što su: manualni mišićni test, mjerenje
opsega pokreta, VAS skala boli, u klinički pregled također spadaju i razni specijalni pregledi koji
se koriste za ispitivanje snage rotatorne manžete, koji mogu ukazivati na postojanje sindroma
sraza i drugi. Neki od specijalnih testova jesu: test m. supraspinatusa, test padajuće ruke,
Neerov znak, Speedov test i Popajev test. Svi od navedenih testova biti će navedeni i opisani
kasnije u radu.

11
 2.2.3. Terapija

Nakon što se postavi dijagnoza te kada se ustanovi sindrom sraza tada kreće i njegovo
liječenje. Liječenje se dijeli na operativno i na neoperativno ili konzervativno.

Neoperativno liječenje trebalo bi početi što ranije tj. pri pojavi prvih simptoma te bi se ono
trebalo prilagoditi pacijentu s obzirom na lokalizaciju, ali i fazu bolesti. Neoperativno liječenje
se sastoji od:

- odmora od aktivnosti

- promjene radnih navika

- fizioterapije

Fizioterapija je najbitniji aspekt konzervativne terapije, od kojih se vrlo često u primjeni

nalazi elektroterapija, magnetoterapija, terapija laserom i ultrazvučna terapija. Uz navedene
fizikalne procedure fizioterapijom dominira i kineziterapija. Od manualnih metoda je
primjenjiva masaža.

Oblici elektroterapije koji su česti u primjeni kod sindroma sraza su transkutana

električna neurostimulacija (TENS), galvanizacija, dijadinamske struje (DD), interferentne
struje. Elektroterapija je primjena električne energije tj. struje u terapijske svrhe te se dijeli
prema frekvenciji koja se koristi. Transkutana električna neurostimulacija (TENS), metoda
elektroanalgezije kod koje se primjenom elektroda na mjesto boli blokira prijenos boli, ali i
prijenos te iste boli prema višim razinama živčanoga sustava. Galvanizacija je istosmjerna
konstantna struja. Djeluje na nociceptore, živčane završetke koji su odgovorni za prijenos boli,
tako da se bol smanji ili u potpunosti nestane. Također povećava podražljivost i provodljivost
živaca. Dijadinamska struja je niskofrekventna, poluvalna ili punovalna struja sinosoidnog
oblika, frekvencije od 50 do 100 Hz. Njezino glavno djelovanje je ublažavanje boli.
Interferentne struje (IF) su struje srednje frekvencije čija je ulazna vrijednost 4000 Hz. Nastaju
iz dviju sinusoidnih izmjeničnih struja koje se preklapaju u intenzitetu, fazi i frekvenciji 6. Djeluju
na motoričke živce te imaju analgetski i protuupalni učinak.

6 https://www.peharec.com/

12
 Magnetoterapija se primjenjuje kod većinskih oboljenja lokomotornog sustava. Njezini
niskofrekventni magnetski valovi djeluju na organizam tako da povećaju cirkulaciju,
metabolizam, ali i da potiču cijeljenje tkiva.

Terapija laserom je aplikacija svjetlosne energije, koja je stimulirana emisija

elektromagnetnog zračenja iz spektra neionizirajućeg zračenja, u terapijske svrhe. Laser ima
jako analgetsko djelovanja, snažno antiinflamatorno i antiupalno djelovanje kao i
biostimulativno djelovanje.

Terapija ultrazvukom je oblik terapije koja dubokom toplinom stvara zvučne valove
koju su, kada se primjenjuju na mekim tkivima, ali i zglobovima, kao mirko-masaža. Pomaže
smanjiti edem, povećava cirkulaciju, smanjuje bol i ukočenost.

Kineziterapija je metoda fizikalne terapije koja se koristi pokretom u svrhu liječenja s

osnovnom svrhom jačanja mišića. Ona se izvodi gotovo u svim područjima medicine, ponajviše
kod bolesti i ozljeda lokomotornog sustava, živčanog sustava, te kod poremećaja razvoja u
djece. Kod dijagnoze sindroma sraza ramenog zgloba fokusirat ćemo se na vježbama istezanja
i jačanja zahvaćenih mišića, te pendularne vježbe. Vježbe će biti navedene i opisane daljnje u
radu.

Masaža je primjena mehaničke sile dodira i manipulacija mekih tkiva u terapijske

svrhe. Masaža razlikeje niz vrsti i podvrsti, od klasične ručne, limfne drenaže pa sve do
akupresure. No, za ovu dijagnozu će se primjenjivati dvije metode masaže, a to su
refleksologija i vezivno-tkivna masaža.

Operativno liječenje će se provoditi samo ako konzervativno, odnosno ne operativno

liječenje, ne dovede do poboljšanja pacijentova stanja te nestanka simptoma upale nakon pola
godine do godine dana terapije. Stadiji koji zahtjeva kirurško liječenje je treći stadiji. Kod
kirurškoga liječenja povećati će se subakromijalni prostor kako si tetive mišića rotatorne
manžete imale dovoljno prostora za nesmetan prolaz ispod akromijalnog luka.

13
 3. Prikaz fiktivnog pacijenta

Pacijent G.M., rođen 6. prosinca 1974. godine u svojoj 46 godini života je razvio
simptome sindroma prenaprezanja u ramenom zglobu. Pacijent se požalio liječniku zbog
prekida aktivnosti no navodi da je već imao slične poteškoće no ne u ovom obimu. Smatra se
da je do sraza ramenog zgloba došlo uslijed opterećenja projiciranih njegovim zanimanjem.
Pacijent je po zanimanju soboslikar te navodi da dnevno radi i do 10 sati.

Pacijent navodi da su mu se prvi simptomi javili prije malo više od sedam godina. Te
zadnjih tri godine stalno osjeća stezanje i grčenje mišića desne ruke, konstantnu nelagodu te
gubitak snage u mišićima nadlaktice desne ruke. Uza sve navedene simptome, također
pacijent ima česte glavobolje, slabu koncentraciju i stalno je umoran. Navodi kako ima
problema sa spavanjem. Već 23 godine radi kao soboslikar, ponavljajući jedne te iste pokrete
osjetio je poteškoće te mu nije bilo neobično kada se pojavila izraženija bol. Navodi kako je
bol u ramenu nešto na što je već naviknut. No, ignorirao je bol te je ne obazirući se na nju
nastavio raditi, što je dovelo do pogoršanja prvobitnog stanja i razvoja kroniciteta.

Procjena stanja pacijenta je izuzeto važna prije samog provođenja kineziterapije. Ona
nam daje uvid u trenutno stanje pacijenta, ali nam pomaže i u osmišljavanju plana
kineziterapije te njenog programa. U procjeni se služimo mjernim postupcima i kliničkim
testovima od kojih su neki od najčešćih opisani u nastavku. Jedan od bitnijih i učestalijih
testova je manualni mišićni test snage muskulature.

Ocjena 0 Nema nikakve mišićne aktivnosti

Pojavljuje se mišićna kontrakcija u tragu, može se palpirati ili vizualizirati, sačuvano je 15%
Ocjena 1 mišićne snage
Mišić je sposoban savladati pun obim pokreta u zglobu u rasteretnom položaju, sačuvano
Ocjena 2
je 25% mišićne snage
Mišić je sposoban savladati pun obim pokreta bez isključenja gravitacije, sačuvano je 50%
Ocjena 3 mišićne snage
Mišić može savladati pun obim pokreta protiv zemljine sile teže te blagog otpora od strane
Ocjena 4 fizioterapeuta, sačuvano je 75% mišićne snage

Mišić može savladati pun opseg pokreta te maksimalni otpor sa strane fizioterapeuta,
Ocjena 5 sačuvano je 100% mišićne snage
Tablica 4. Ocjene manualnog mišićnog testa

14
 Manualni mišićni test (MMT) je metoda mjerenja mišićne snage jednog ili skupine
mišića bazirana na izvedbi pokreta u odnosu na silu gravitacije i na pruženi manualni otpor. U
MMT-u ocjene se kreću od 0 do 5 (tablica 4.) Ocjena 0 označava da mišićna kontrakcija nije
prisutna, dok ocjena 5 pokazuje da mišić može savladati puni opseg pokreta uz maksimalni
manualni otpor koji pruža fizioterapeut, pokreti se moraju savladati minimalno tri puta.
Pacijentu smo mjerili mišićnu snagu kroz sve pokrete nadlaktice to jest ramenog zgloba kod
obje ruke.

Rezultati mjerenja ruke zahvaćene sindromom sraza: retrofleksija, addukcija i

abdukcija te interna i eksterna rotacija ozlijeđene ruke tj. nadlaktice su ocijenjene ocjenom 3,
dok je pokret antefleksije ocijenjen ocjenom 2, naime pacijent uspijeva krenuti u pokret no
nije u mogućnosti izvesti ga u punom opsegu pokreta svladavajući gravitaciju.

Bol prekida kretnju i pacijent gubi kontrolu pokreta. Svi pokreti zdrave ruke koji se
mogu izvesti ocjenjeni su ocjenom 5.

Mjerenje opsega pokreta također je značajno u evaluaciji funkcije pokreta. Mjerenje

se provodi od nultog ili neutralnog položaja koji je za svaki zglob definiran te od kojega
započinje mjerenje. Mjerenje opsega pokreta može se izvoditi kutomjerom ili goniometrom.
Kod pacijenta se mjerenje izvodilo goniometrom. Kod svih pokreta ima očuvan opseg, osim
kod pokreta antefleksije kod kojeg je opseg pokreta 135°.

LIJEVA RUKA POKRET DESNA RUKA

MMT-5, opseg pokreta-155° ANTEFLEKSIJA MMT-2, opseg pokreta-135°

MMT-5, opseg pokreta-40° RETROFLEKSIJA MMT-3, opseg pokreta- 40°

MMT-5, opseg pokreta-90° ABDUKCIJA MMT-3, opseg pokreta- 90°

MMT-5, opseg pokreta-0° ADDUKCIJA MMT-3, opseg pokreta- 0°

MMT-5, opseg pokreta-90° VANJSKA ROTACIJA MMT-3, opseg pokreta-90°

MMT-5, opseg pokreta-90° UNUTARNJA ROTACIJA MMT-3, opseg pokreta-90°

Tablica 5. Rezultati MMT-a (manualnog mišićnog testa) i opsega pokreta kod pacijenta

15
 Barthelov indeks je ljestvica koja se koristi za mjerenje aktivnosti svakodnevnog života.
Ocjenjuje se deset aktivnosti svakodnevnog života te što je veći broj to je odraz veće
sposobnosti i neovisnog funkcioniranja. Bodovi su u skali od 0 do 100. Pacijent G.M. je imao
82 bodova što znači da je neovisan o tuđoj pomoći.

VAS skala ili drugim riječima, vizualno – analogna skala, je najčešće u uporabi kod
mjerenja jačine boli. Od pacijenta se traži da na 10 centimetara dugoj crti označi mjesto, u
ovom slučaju broj, koji odgovara jačini njegove trenutačne boli.

Slika 6. VAS skala boli, izvor: https://www.researchgate.net, preuzimanje: 11.05

Uz opisane metode procjene vrlo su nam relevantni i sami klinički testovi koji u
kombinaciji mogu biti isključiva i objektivna potvrda dijagnoze sindroma sraza ramenog
zgloba, posebice iskusnom kliničaru, specijalistu ortopedije. U nastavku ćemo opisati neke od
najučestalijih kliničkih testova u primjeni kod sindroma sraza ramenog zgloba kao i metodu
njihove provedbe.

Opisani klinički testovi će biti praćeni i slikovnim prikazom zbog razumijevanja

složenosti postupka i njihove izvedbe. Testovi koji će biti prikazani su: test m. supraspinatusa,
test padajuće ruke, Neerov test te neki od znakova poput impigment znaka, speedov i popajev
znak.

16
Klinički testovi koji se provode kod sindroma sraza ramena jesu:

Test m. supraspinatusa, izvodi se tako da pacijent postavi svoju bolesnu ruku u položaj
antefleksije pod kutom od 90°. Pacijent pokušava daljnju antefleksiju protiv otpora. Pojava
boli ukazuje na leziju m. supraspinatusa.

Slika 7. Test m. supraspinatusa, izvor: https://www.nielasher.com, preuzeto: 11.05.2021.

Test padajuće ruke. Ispitivač abducira pacijentovu ruku do 90°, te traži od pacijenta da
je zadrži u tom položaju. Ako dođe do naglog pada pacijentove ruke test je pozitivan te ukazuje
na rupturu tetiva rotatorne manžete.

Neerov znak u kojem ispitivač elevira pacijentovu bolesnu ruku u ramenom zglobu, dok
fiksira drugu. U slučaju boli, test je pozitivan.

Slika 8. Znak padajuće ruke, izvor: https://dailyem.wordpress.com, preuzeto: 11.05.2021.

17
 Impingement znak. Prilikom pojave boli u ramenu kada ispitivač izvede antefleksiju
pacijentovog bolnog ramena uz istodobnu unutarnju rotaciju nadlaktice (test po Neeru).

Speedov test. Ovaj test se izvodi kada pacijent ima ispruženu ruku u laktu te pokušava
flektirati podlakticu protiv otpora dok istovremeno ispitivač palpira polazište duge glave tetive
bicepsa na prednjoj strani ramena. U slučaju pojave boli, test ukazuje na ozljedu tetive bicepsa.

Popajev znak koji je pozitivan ako se na nadlaktici vide izbočine prilikom fleksije ruke s
podlakticom u supinaciji, ovaj znak ukazuje na rupturu m. bicepsa brachi.

18
 4. Fizioterapija sindroma prenaprezanja sraza ramenog zgloba

Najvažniji dio liječenja sindroma prenaprezanja je fizioterapija kojoj je cilj povećati

funkcionalnost zahvaćenog zgloba kao, smanjiti simptome boli, ali se također nastoji i povećati
snaga zahvaćenih mišića, agonista, te okolnih koji sinergiraju u kretnjama ramenog zgloba.

4.1. Plan i program kineziterapije

Kineziterapija se uvodi postupno te uvijek dozirana kako ne bi došlo do zamora

muskulature. Program kineziterapije je individualan i individualiziran kako bi se osigurala
najkvalitetnija izvedba, brz oporavak te ciljani rezultati. Također kineziterapija se uvijek
prilagođava osnovnom oštećenju te sukladno tome se provodi uz unaprijed određen program.

Plan i program kineziterapije se temelji na inicijalnoj procjeni temeljem koje se kasnije

formiraju ciljevi kineziterapije. Ciljevi nam ovise o inicijativnoj procjeni te se formiraju u
dogovoru s pacijentom temeljem sve zastupljenije parcipativne medicine. Sukladno razini
oštećenja najčešći ciljevi su usmjereni na povećanje opsega pokreta koje provodimo
istoimenim vježbama te na povećanje snage mišića. Kako bi smanjili prisutnu bol i tenziju
mogu se provoditi pendularne vježbe. Sve vježbe provodimo uz vježbe općeg disanja. S
obzirom na navedene ciljeve potreban je i pravilan odabir frekvencije i intenziteta vježbi.

Kod vježbi ćemo primjenjivat analitičke vježbe koje se provode u jednom zglobu, kroz
jednu ravninu te kroz jednu os, kako bi utvrdili čistoću kretnje te povećali opseg pokreta. Kako
bude pacijent napredovao, analitičke vježbe ćemo zamijeniti sintetičkim vježbama. Također
ćemo primjenjivati kombinaciju aktivnih statičkih i dinamičkih vježbi kod kretnji ocjenjenih
ocjenom 3, dok ćemo kod pokreta ocjenjenih ocjenom 2 primijeniti potpomognute, asistirane
vježbe zbog prateće boli.

U nastavku će biti prikazan plan kineziterapije, praćen slikovnim prikazom i podijeljen

ovisno o vrsti vježbi koje su primijenjene.

19
 4.1.1. Vježbe istezanja

STOJEĆI POČETNI POLOŽAJ

U ovom osnovnom položaju imamo relativno malu površinu oslonca zbog čega je pacijent
u situaciji da kontrolira pokret dodatnom aktivnošću posturalne muskulature no sigurnost
stava postižemo i raskorakom u širini ramena. Zaduženje fizioterapeuta je kontrolirati početni
položaj kao i čistoću izvedbe kretnje. Sve vježbe su praćene vježbama općeg disanja kojima
nastojimo prevenirati ranu pojavu znakova zamora kao. Udah se izvodi na nos kontrolirano, u
mirovanju ili pozicioniranju. Izdah se izvodi prolongirano na usta kroz kontrakciju.

Vježba 1.

U ovoj vježbi će se istezati stražnja glava m.deltoideusa na način da pacijent svojom

zdravom rukom prihvati bolesnu ruku u području lakta te je povuče prema grudima. Ruka se
ne smije flektirati u zglobu lakta. Taj položaj će pacijent zadržati 10 sekundi te opustiti ruku.

20
 Vježba 2.

Za ovu vježbu potreban je štap koji će se postaviti iza leđa pacijenta. Sa zdravom rukom
pacijent će uloviti štap za njegov sam rub dok će ga sa bolesnom rukom uhvatiti skoro pa na
sredinu. Pomoću štapa pacijent će pasivno istezati m. subscapularis. Vježbu treba ponavljati 8
do 10 puta.

Vježba 3.

Za ovu vježbu je također potreban štap koji je ovoga puta na prednjoj strani tijela. Sa
zdravom rukom pacijent će uloviti štap za njegov sam rub dok će ga sa bolesnom rukom
uhvatiti skoro pa na sredinu. Pacijent će rukom koja je na rubu štapa gurati isti te će tako
pasivno istezati m. infraspinatus. Vježbu treba ponavljati 8 do 10 puta.

21
 Vježba 4.

Pacijent će se, za ovu vježbu, nasloniti na okvir vrata sa rukom tj. nadlakticom flektiranom
pod 90° te će se svojim tijelom lagano gurati prema naprijed. Tom vježbom će se istezati m.
pectoralis. Taj položaj, pacijent će držati desetak sekundi.

4.1.2. Vježbe snaženja

STOJEĆI POČETNI POLOŽAJ

Vježba 5.

Ova se vježba može raditi i u stojećem, ali i u sjedećem položaju te je također potrebna
elastična traka. Nadlaktice pacijenta trebaju biti fiksirane uz trup, dok su njegove podlaktice u
supinaciji. Sa lastikom radi pokret eksterne rotacije obje ruke. Vježba se treba ponavljat 8-10
puta.

22
 Vježba 6.

U ovoj je vježbi također potrebna elastična traka te se i ova vježba može raditi u stojećem
ili sjedećem položaju. Nadlaktica ruke sa kojom se pokret izvodi treba biti fiksirana uz trup.
Ovoga puta, pacijent samo zahvaćenom ruko uzima traku te je povlači prema van te radi
pokret vanjske rotacije. Ponavljanje vježbe: 8-10 puta.

Vježba 7.

U ovoj je vježbi također potrebna elastična traka te se i ova vježba može raditi u stojećem
ili sjedećem položaju. Nadlaktica ruke sa kojom se pokret izvodi treba biti fiksirana uz trup.
Ovoga puta, pacijent samo zahvaćenom ruko uzima traku te je povlači prema sredini trupa te
radi pokret unutarnje rotacije. Ponavljanje vježbe: 8-10 puta.

23
LEŽEĆI POČETNI POLOŽAJ

U ovom osnovnom položaju imamo veliku površinu oslonca zbog čega je pacijent vrlo
stabilan. Zaduženje fizioterapeuta je kontrolirati početni položaj kao i čistoću izvedbe kretnje.
Sve vježbe su praćene vježbama općeg disanja kojima nastojimo prevenirati ranu pojavu
znakova zamora kao. Udah se izvodi na nos kontrolirano, u mirovanju ili pozicioniranju. Izdah
se izvodi prolongirano na usta kroz kontrakciju.

Vježba 8.

Pacijent je u ležećem položaju. Ispod glave i koljena mu je postavljen jastuk da tijelo bude
što ravnije. Noge su savijene u koljenima. Lijeva ruka, na čijoj strani pacijent leži, je pod 90°.
Nadlaktica desne ruke je fiksirana uz trup te je ruka flektirana u laktu pod 90°. Te se iz tog
položaja radi unutarnja rotacija sa utegom od 1-1.5 kg u ruci. Ponavljanje vježbe: 8-10 puta.

Vježba 9.

Pacijent je u ležećem položaju. Ispod glave i koljena mu je postavljen jastuk da tijelo bude
što ravnije. Noge su savijene u koljenima. Lijeva ruka, na čijoj strani pacijent leži, je pod 90°.
Nadlaktica desne ruke je fiksirana uz trup te je ruka flektirana u laktu pod 90°. Te se iz tog
položaja radi vanjska rotacija sa utegom od 1-1.5 kg u ruci. Ponavljanje vježbe: 8-10 puta.

24
 4.1.3. Pendularne vježbe

STOJEĆI ILI LEŽEĆI POLOŽAJ NA TRBUHU

Vježba 10.

Pacijent je svojom lijevom rukom naslonjen na stol ili neku drugu čvrstu podlogu. Noge su
mu blago savijene te mu je trup nagnut za naprijed. Desna ruka visi slobodno i relaksirano te
težina ruke nije postavljena protiv gravitacije. Ruka mu se nježno 'ljulja' naprijed-nazad te
kružno. Moguće je isto staviti i uteg u ruku koja se ljulja da se također napravi trakcija ramenog
zgloba. Vježba se izvodi 3 minute.

Slika 24. Vježba 10 sa utegom u ruci koja se njiše

Kod svih vježbi vrlo važno je napomenuti kako je granica odrađivanja vježbi tj. pokreta
određena intenzitetom postojeće boli. Isto tako sve navede vježbe se izvode u 3 serije.

25
 4.2. Ostale fizioterapijske procedure

Osim kineziterapije, primjenjuju se i druge jednako važne procedure koje stimuliraju

rad mišića, ublažavaju bol te smanjuju znakove upale. Njima povećavamo učinak
kineziterapije, ubrzavamo cijeljenje oštećenja te ublažavamo simptome. Predložene
procedure koje će djelovati u cilju ostvarenja plana i programa fizioterapije su krioterapija,
impulsni ultrazvuk, interferentne struje, TENS, galvanizaciju, dijadinamske struje,
magnetoterapiju, terapiju laserom i masaža.

4.2.1. Krioterapija

Krioterapija je liječenje ledom u terapijske svrhe koje se provodi, kao što i ime terapije
kaže, ledom, čijom hladnoćom želimo postići što bolju prokrvljenost i duboku vazodilataciju te
istovremeno blokirati afrenetne živce smanjujući osjet boli, također se želimo otkloniti i
spazam. Led će se na bolno mjesto primjenjivati 15-20 minuta 3 puta na dan.

4.2.2. Ultrazvuk (UZ)

Terapijski ultrazvuk je korištenje ultrazvučne energije u terapijske svrhe. To je oblik

terapije koja dubokom toplinom stvara ultrazvučne valove koji djeluju kao mikro-masaža.
Osim što pomaže smanjiti bol, također smanjuje edem i ukočenost te povećava cirkulaciju.
Kod dijagnoze sindroma sraza ramenog zgloba, koristiti će se mobilni ultrazvuk sa termičkim
učinkom, ali impulsnim načinom rada kontaktnom metodom.

4.2.3. Interferentne struje (IF)

Interferentne struje su srednjefrekventne struje dobivene interferencijom dviju

izmjeničnih sinusoidnih struja unutar tkiva. Terapijski učinci ovih struja je smanjenje boli,
smanjenje edema i upale, povećanje mišićne kontrakcije, povećanje lokalne cirkulacije i
ubrzano cijeljenje tkiva.

26
 4.2.4. Transkutana električna neurostimulacija (TENS)

Transkutana električna neurostimulacija je postupak suzbijanja boli primjenom električnog

podražavanja živčanih završetaka u koži. Elektrode se kao i kod svake metode elektroterapije
postavljaju na mjesto boli. Intenzitet TENS-a će biti 0-6 mA dok će njegova frekvencija biti oko
100 Hz. Primjenjivat će se po desetak minuta. Učinci TENS-a su trenutačni i lokalizirani na
mjesto aplikacije, te prestaju ubrzo pri završetku aplikacije.

4.2.5. Galvanizacija

Galvanizacija je primjena istosmjerne električne struje stalne jakosti. Kod sindroma sraza
koristi se točkasta galvanizacija koja spada u suhu galvanizaciju. Katoda se stavlja na bolno
mjesto na kojemu je gustoća galvanske struje najjača tj. najveća. Galvanizacija ima analgetski
i hiperemijski učinak. Kod galvanizacije se također normalizira pH tkiva, temperatura kože
poraste za 2°C.

4.2.6. Dijadinamske struje (DD)

To su niskofrekventne impulsne sinusoidne struje poluvalnog ili punovalnog oblika

umjerene frekvencije od 50 do 100 Hz. Elektrode su smještene na bolno mjesto; svaka
elektroda na svoju stranu zgloba. Najvažniji terapijski učinci ovih struja su smanjenje boli,
smanjenje oteklina i upale, povećanje mišićne kontrakcije, povećanje lokalne cirkulacije i
ubrzano cijeljenje tkiva.

4.2.7. Magnetoterapija

Magnetoterapija se upotrebljava kod većine bolesti lokomotornog sustava. To je

elektromagnetsko polje koje djeluje na razini stanice. Kod dijagnoze sindroma sraza ramenog
zgloba koristiti će se niska frekvencija magnetoterapije koja djeluje na organizam tako da
ubrzava cirkulaciju i metabolizam te ujedno i ubrzava cijeljenje.

27
 4.2.8. Terapija laserom

Laseroterapija koristi valove visoke frekvencije. Terapijska svojstva lasera jesu smanjenje
upale i oteklina, smanjenje boli, te brže cijeljenje tkiva. Terapija laserom također znatno
smanjuje vrijeme liječenja, može se ujedno primijeniti i u akutnim fazama bolesti jer ne
zagrijava tkiva te ima pozitivan učinak na regeneraciju kosti, perifernih živaca, mišićnih
vlakana, ali i same kože.

4.2.9. Masaža

Kod sindroma sraza ramenog zgloba od masažnih tehnika koristiti će se vezivno tkivna
masaža (VTM) i refleksologija. Kod VTM-a provoditi će se mala obrada, te nakon nje se provodi
nadogradnja koja je potrebna. Važno je napomenuti kako se ova vrsta masažne tehnike može
provoditi nakon 6 tjedana od dobivene ozljede. Kod refleksologije će se provoditi obrada
cijelog stopala, a potom se tretira područje zahvaćeno ozljedom.

28
5. Zaključak

Rameni je zglob jako često izložen ozljedama upravo zbog svoje anatomske složenosti
te funkcionalne pokretljivosti. Posebno je ranjiv kod aktivnosti koje zahtijevaju
'postavljanje' ruke iznad glave. Upravo takva prekomjerna aktivnost može naveliko
poremetiti mehanizam između mišića ramenoga zgloba te prouzročiti sindrome
prenaprezanja, od kojih je, kako je navedeno i u radu jedan od češćih oblika subakromijalni
sindrom sraza.

Kako bi se na vrijeme umanjila, a ako ne i spriječila pojava boli te kronicitet potrebno

je pristupiti ranom postavljanju dijagnoze. Pri procjeni razine oštećenja kod sindroma
prenaprezanja potrebna je pravovremena dijagnoza na temelju koje će se u međuvremenu
moći odrediti pravodobna terapija u koju ulaze fizikalne procedure te kineziterapija koja
je jedna od najvažnijih metoda u liječenju ne samo sindroma sraza ramenog zgloba, nego
i ostalih bolesti lokomotornog sustava. Zadaća kineziterapije kod prije navedene dijagnoze
je jačanje mišića s ciljem prevencija pogoršanja, održavanje pokretljivosti u ramenu, ali i
preveniranje mogućih kontraktura. Ostale fizikalne procedure se u pravilu koriste kako bi
se reducirali znakovi upale i promjene mekih tkiva. Fizioterapija čini osnovu konzervativnih
oblika liječenja sindroma prenaprezanja i redukcije simptoma u koliko je došlo do razvoja
kroniciteta. Sljedeći korak je ukoliko se ne ostvari cilj terapije te se klinička slika ne ublaži,
opertivni pristup u liječenju.

29
 6. Literatura

Pisani izvori:

1. Buzov Ružica, Kineziterapija kod sindroma sraza u ramenu, Split 2016.

2. Dubravčić Sandra i suradnici, Fizikalne procedure u liječenju sindroma prenaprezanja

sustava za kretanje, Zagreb 2001.

3. Jukić Ante, Sindrom prenaprezanja s posebnim osvrtom na rehabilitaciju epikondilitisa lakte,

Zagreb 2014.

4. Kovačević Nataša i Lukić Ivan Krešimir, Anatomija i fiziologija, Medicinska naklada, Zagreb
2006.

5. Kosinac Zdenko, dr.sc., Kineziterapija sustava za kretanje, Udruga za šport i rekreaciju djece
i mladeži grada Splita, Split 2002.

6. Kosinac Zdenko, dr.sc., Kineziterapija: tretmani poremećaja i bolesti organa i organskih

sustava, Majumi d.o.o. i Udruga za šport i rekreaciju djece i mladeži grada Splita, Split 2006.

7. Mokrović Hrvoje i suradnici, „Bolno rame“, medicina 2009.

8. Pećina Marko, Heimer Stjepan i suradnici, Športska medicina: odabrana poglavlja,

Medicinska naklada, Zagreb 1995.

9. Pećina Marko i suradnici, Ortopedija, Naklada ljevak, Zagreb 2004.

Internetske stranice:

https://www.peharec.com/

https://www.akromion.hr/en/

https://fizioterra.com/

30
Popis tablica:

Tablica 1. Podjela najčešćih sindroma prenaprezanja

Tablica 2. Prikaz stadija subakromijalnog sindroma sraza

Tablica 3. Prikaz fizičkih ograničenja i pojavnosti simptoma boli prema stadijima oštećenja autora
Curwin i Stanish

Tablica 4. Ocjene manualnog mišićnog testa

Tablica 5. Rezultati MMT-a (manualnog mišićnog testa) i opsega pokreta kod pacijenta

Popis ilustracija:

Slika 1. Anatomski prikaz koštanih segmenata ramenog zgloba, izvor: https://www.texaschildrens.org

Slika 2. Mišići rotatorne manžete, izvor:: https://www.northwestphysioplus.co.nz,

Slika 3. Prikaz suženja subakromijalnog prostora, izvor: https://poliklinikaribnjak.hr,

Slika 4. Prikaz aparata za izvedbu kompjuterizirane tomografije, izvor: https://amimaging.com

Slika 5. Prikaz magnetske rezonance, izvor: https://my.clevelandclinic.org

Slika 6. VAS skala boli, izvor: https://www.researchgate.net

Slika 7. Test m. supraspinatusa, izvor: https://www.nielasher.com

Slika 8. Znak padajuće ruke, izvor: https://dailyem.wordpress.com

Slika 9. Vježba 1.

Slika 10. Vježba 2, početni položaj

Slika 11. Izvođenje vježbe 2

Slika 12. Početni položaj

Slika 13. Izvođenje vježbe 3

Slika 14. Izvođenje vježbe 4

Slika 15.Početni položaj

Slika 16. Izvedba vježbe 5

31
Slika 17. Početni položaj

Slika 18. Izvedba vježbe 6

Slika 19. Početni položaj

Slika 20. Izvedba vježbe 7

Slika 21. Početni položaj za vježbe 8 i 9

Slika 22. Izvedba vježbe 8

Slika 23. Izvedba vježbe 9

Slika 24. Vježba 10 sa utegom u ruci koja se njiše

32