Professional Documents
Culture Documents
Prevod - Veštine Geštalt Savetovanja I Psihoterapije
Prevod - Veštine Geštalt Savetovanja I Psihoterapije
Prevod - Veštine Geštalt Savetovanja I Psihoterapije
Veštine
geštalt savetovanja i psihoterapije
P r e v o d:
Vesna Vukša
SADRŽAJ
Strana
2
1 - Početak putovanja – pripreme
U ovoj knjizi ćemo se baviti istraživanjem ova četiri aspekta prakse. Međutim,
odlučili smo da na samom početku pomenemo pitanja koja prethode svakoj vrsti
savetovanja. Prvo poglavlje je prvenstveno namenjeno savetnicima ili
psihoterapeutima koji su na obuci i obuhvata sledeće oblasti:
Način na koji ste namestili i sredili svoj radni prostor preneće klijentu značajnu
poruku. Vaš stil oblačenja i nivo njegove formalnosti takođe će delovati na utisak
koji klijent stiče o vama i o savetovanju. Ovi detalji u značajnoj meri govore o
vama kao terapeutu, a takođe odaju utisak o tome kako nameravate da se odnosite
prema klijentu. Sveprisutna tema ove knjige jeste da je terapijsko iskustvo nešto
što se ko-konstruiše – što znači da kako ste vi sa vašim klijentom uticaće na to
kako je klijent sa vama i obrnuto.
Sugestija: Zamislite da ste klijent koji dolazi i vizualizujte sve prizore i zvuke
3
koje doživljavate pre nego što stignete pred vrata. Uđite u svoj radni prostor kao
da ste klijent, zapazite šta je to što vidite i kakvi su vam utisci. Zamislite da
srećete sebe kao terapeuta. Kako se osećate? Šta mislite? Koje su vam reakcije?
Sugestija: Osetite težinu svog tela na stolici i stopala kako dodiruju pod.
Postanite svesni svog disanja, zapazite da li je ubrzano ili usporeno. Postanite
svesni svake napetosti u telu i proverite da li vaša energija slobodno teče ili je
zakočena brigama o nečem što je prošlo ili što tek treba da nastupi. Da li
pretežno osećate, imate senzacije ili razmišljate? Procenite koja je od vaših briga
nebitna za nastupajuću seansu i nađite načina kako da je ostavite po strani.
Pokušajte da imenujete ono što se dešava u vama i onda pustite. Fokusirajte se na
prizore i zvuke u vašem okruženju, na vaš osećaj sebe. Uđite potpuno u sadašnji
momenat, u ovaj jedinstveni trenutak u vremenu.
Zatim:
4
Savetnik treba da obavi nekoliko značajnih zadataka, a među prvima je
uspostavljanje veze i poverenja sa klijentom. Ovaj osnovni zadatak proučavaćemo
u Poglavlju 4. Sada ćemo ukratko govoriti o ostalim zadacima vezanim za prvu
seansu.
Razmislite o tome šta će klijent videti i doživeti od časa kada uđe na ulazna
vrata do časa kada sedne na stolicu. Razmislite o njegovim već formiranima
očekivanjima. Možda ste prethodno obavili telefonski razgovor u kome je zakazan
susret i već ste oboje stekli neke utiske jedno o drugom.
Smatramo da je korisno da se klijentu naglasi da prva seansa predstavlja
uzajamnu procenu koja omogućava da obe strane odluče o korisnosti terapije.
Počnite tako što ćete klijenta pitati za dozvolu da zabeležite njegove biografske
podatke kao što su godište, članovi porodice i dr. Naki smatraju da je uzimanje
istorijskih podataka antiteza geštalt prakse, a da je istinski geštalt jednostavno
istraživanje onoga ‘što jeste’. Ovu temu ćemo detaljno obrađivati kasnije u knjizi.
Međutim, mi verujemo da je važno da terapeut zna kako da proceni predočeni
problem i da razmotri da li će terapija koju nudi biti korisna za dotičnog klijenta ili
će mu možda više odgovarati neki drugi terapijski pristup. Takođe je potrebno da
budete u stanju da procenite efekte koje neke potencijalno jake i uznemiravajuće
tehnike mogu imati na klijenta. Uzimanje istorijskih podataka je neophodan deo
ove procene.
U daljem tekstu daćemo primer inicijalnih upitnika. Upitnici 1 i 2 sadrže većinu
važnih pitanja koja vam predlažemo da postavite klijenta pre nego što ga primite
na terapiju. Oni će vam olakšati uzimanje klijentove istorije, ukazujući vam na sve
oblasti za koje je bitno dobiti informacije. To su lični podaci, pregled važnih
životnih događaja, psihijatrijska istorija itd.
Ne zaboravite da je važno da ime, adresu i broj telefona klijenta držite odvojeno
od drugih podataka.
5
INICIJALNI UPITNIK 1
Ime i prezime:
Adresa:
Telefon – mob:
kuća:
posao:
Datum rođenja:
Upućen od:
_________________________________________________________________
INICIJALNI UPITNIK 2
6
Ime ili šifra: Datum početka terapije:
Zanimanje: Rasa/Kultura:
Roditelji:
Braća/sestre:
Medicinska/psihijatrijska istorija:
Alkohol/Droga/Pokušaji samoubistva/Samo-povređivanje:
Prethodna terapija/savetovanje:
Sadašnje teme/problemi:
7
klijenta upoznate sa uslovima poverljivosti i otkazivanja, etičkim kodeksom i dr.
Dok su klijenti u fazi orijentacije u odnosu na vas i na situaciju, predlaganje neke
vrste strukture seansi će verovatno kod mnogih od njih stvoriti osećaj sigurnosti i
obuhvatanja. Možete reći nešto poput “Želeo/la bih da prvi deo našeg susreta
provedemo tako što ću zapisati neke podatke o vama, a onda bih hteo/la da čujem
zašto ste došli, a zatim bi možda desetak minuta pre kraja mogli da sumiramo i da
napravimo plan za dalje. Da li je to u redu?”
Za vreme seanse, osim sticanja opšteg utiska o klijentu, takođe ćete pokušavati
da procenite da li je geštalt terapija pogodna za tu osobu. Obično se nude neke
probne intervencije da se vidi kako klijent odgovara na ovaj određeni pristup, na
primer:
Posmatramo klijenta kako bi videli da li će ovaj pristup biti zanimljiv ili pogodan
za njega. Ove probne intervencije omogućavaju nam da uvidimo da li klijent
odgovara na naš poziv da postane svesniji, da prihvati odgovornost za svoj život ili
kako reaguje na naše otvaranje. Očigledan opozicioni odgovor (na primer, ”Kakve
veze ima to kako se ja osećam zbog ove provale, želim samo da zaboravim na to i
budem srećan?”) je često prva pojava impasa i vodi u korisnu diskusiju o tome
kako vi vidite da terapija može biti korisna za klijenta.
8
Sledi nekoliko primera koji mogu podstaći vaše razmišljanje:
Terapijski ugovor
Iako je geštalt terapija uvek put u nepoznato, klijenti obično traže pomoć kad se
nađu u psihološkom distresu i jasno žele određenu vrstu pomoći ili da nešto bude
drugačije. Stoga je dobro imati neki dogovor u vezi opštih pravaca terapije,
naročito što će vam to dati neke smernice u pogledu procene njene efikasnosti.
Ovakav terapijski ugovor se ponekad naziva ‘labav’, u smislu da je to dogovor o
procesu ili namerama, a ne ‘čvrst’ ugovor o jasno definisanom ishodu ili cilju. Na
primer, na kraju prve seanse Džim se složio sa tim da želi da bolje razume zašto se
njegovi odnosi sa ženama uvek završe tako da ga one ostave. Ono što je implicitno
jeste da on želi da ostvari bolje odnose sa drugima.
Naravno da se pravac i svrha terapije neizbežno menjaju kako se pojavljuje novi
materijal. Zato je ugovaranje zapravo tekući proces (ponekad i u okviru iste
9
seanse), ”Kako bi želeli da iskoriste današnju seansu?” ili “Šta je značajno za vas
upravo sada?” Osim toga, ugovor može i treba da se redovno obnavlja, na primer,
svaka tri meseca, kako bi se proverilo da li se poštuju klijentovi ciljevi. Na primer:
“Prošlo je deset nedelja od našeg prvog susreta. Rekli ste da bi želeli da razumete
zašto su vaši odnosi bili neuspešni. Da li vam je sada nešto jasnije?”
Administrativni ugovor
_________________________________________________________________
Informator
10
a) S vremena na vreme ja diskutujem o svom radu sa supervizorom. Ovo je
standardna praksa i pomaže mi da radim sa vama. Moj supervizor se
obavezuje istim Etičkim kodeksom kao i ja.
b) Ako smatram da postoji opasnost da povredite sebe ili druge, uzimam pravo
da prekršim poverljivost kako bi sprečili štetu. Međutim, ovo se dešava
samo u ekstremnim okolnostima i uvek ću pokušati da razgovaram sa vama
pre nego što preuzmem bilo koju akciju.
c) Ako Sud zahteva od mene da pružim neki dokaz (npr. u krivičnom
postupku)
U cilju dalje akreditacije i profesionalnog usavršavanja postoji mogućnost
da podnesem na evaluaciju pismeni rad i snimljeni materijal o nekim seansama.
U svakom ovakvom slučaju vaš identitet će biti zaštićen, a dotični materijal biće
dostupan samo profesionalcima koji su obavezani istim Etičkim kodeksom.
Ako je naš rad duži od osam nedelja, preporučujem da otkazni rok bude
najmanje tri nedelje, kako bi mogli da na odgovarajući način završimo.
__________________________________________________________________
O cenama
Ako radite u privatnoj praksi ili za agenciju koja očekuje da savetnik ugovori
cenu, onda ćete biti u poziciji da morate napraviti jasan dogovor o ceni koju klijent
treba da plati. Savetnicima je obično ova tema neprijatna. Oni smatraju da je teško
odrediti novčanu vrednost za ono što nude. Bilo bi korisno da pozovete svoje
kolege i da se raspitate o prosečnoj ceni koja odgovara vašem nivou iskustva.
Takođe je važno imati na umu da je naplata značajan deo terapijskog odnosa. To je
klijentov deo nagodbe za koji dobija pravo na vašu zainteresovanost, posvećenost i
stručnost. Bez ovoga, klijent bi mogao imati potrebu da vam se prilagođava ili da
11
na neki način bude obziran prema vama (kao u običnom prijateljstvu). Ukoliko
radite u agenciji gde se usluge ne naplaćuju, smatramo da je bitno da klijentu
naglasite koliko će ‘plaćati’ u smislu svog vremena i posvećenosti procesu.
U početnom telefonskom razgovoru ili intervjuu, recite koja je vaša uobičajena
cena. Ako odlučite da želite ponuditi kliznu skalu ili određeni popust, možete na
primer, reći ”Ako vam je cena problem, spreman/na sam da se dogovorimo. O
tome možemo razgovarati kad se sretnemo”. Ili ”Ja imam kliznu skalu između...din
i ... din. Ili ”Moja uobičajena cena je ...din., ali ponekad dajem popust i tada
naplaćujem...din”. Kada sa klijentom razgovarate o tome, potrebno je da
kriterijumi za nuđenje popusta budu jasni, kako se zbog toga posle ne bi osećali
loše.
Podizanje cena može biti problematično za savetnike. Možda biste želeli da
povećate vašu cenu u skladu sa inflacijom, nekog određenog datuma jednom
godišnje ili u odnosu na dalje usavršavanje. Ovo je potrebno uraditi oprezno, ali
bez izvinjenja. Preporučujemo da klijente obavestite nekoliko meseci unapred i da
obratite pažnju na njihovu reakciju. “Pre nego što započnemo današnju seansu,
želeo/la bih da vas unapred obavestim da od 1. januara povećavam svoju cenu na...
din. Kako će to uticati na vas?” Budite spremni da pregovarate sa klijentima koji
već jedva plaćaju vašu sadašnju tarifu. Pitanje novca je pitanje kao i svako drugo i
otvoriće neke korisne mogućnosti za terapijsko istraživanje.
Ukoliko je moguće još na početku obavestite vaše klijente o ovim pauzama. Ako je
ugovor između vas otvoren, neće biti moguće da budete precizni u vezi termina.
Kažite klijentu da ćete ga obavestiti nekoliko nedelja unapred u vezi ovih prekida
rada. Kada do toga dođe, upitajte glasno da li separacija predstavlja problem za
klijenta. Terapeutov odmor može biti vreme velikog stresa za dugoročne klijente,
posebno za one koji se nalaze u fazi ranjivosti i zavisnosti od vas. Čak iako klijent
ne izgleda zabrinuto, dobro je da napomenete koje su reakcije moguće. Uobičajene
teme koje se javljaju jesu odbacivanje i zaboravljanje, da li ćete se vratiti ili ljutnja
zato što vam je važniji sopstveni život od njegovog. Govorićemo još o ovome u
Poglavlju 4.
12
Odlika kompetentnog terapeuta je da zna granice svojih sposobnosti. Važno je
da imate jasnu ideju o tome ko je van opsega vaših sposobnosti, iskustva i
stručnosti. To mogu biti osobe sa psihozama (bilo da su akutne ili u povlačenju)
suicidalni i samo-destruktivni klijenti ili oni sa posebnim problemima kao što su
poremećaji ishrane ili zavisnosti. Ovo je jedan od razloga za uzimanje biografskih
podataka na početku terapije. Moguće je da ne želite da radite sa klijentima koji
imaju slične teme kao i vi. Na primer, ako ste nedavno bili u žalosti ili trenutno
radite na ličnoj temi zlostavljanja u detinjstvu, verovatno nećete želeti da viđate
klijente sa ovim temama, sve dok ih sami ne proradite. Pitanje granice je takođe
važno. Ne bi trebalo da na terapiju primate rođaka, prijatelja, možda ni prijatelje
prijatelja, ukoliko želite da izbegnete problem granica ili sukob uloga ili interesa
(ovo takođe obuhvata rođake ili bliske prijatelje aktuelnog klijenta). Razmislite da
li je moguće da u svakodnevnom životu naiđete na klijenta ili na nekog člana
njegove porodice. Viđanje klijenta ili nekoga iz njegovog kruga van terapijske
sobe, može značiti da saznate nešto o njemu što vam nije rekao. Ovo takođe može
učiniti da se on oseti izloženo i ugroženo. Ako smatrate da postoji mali ali
prihvatljiv rizik da ga sretnete van terapije (npr. u supermarketu, crkvi ili na
profesionalnoj konferenciji), možete se sa njim dogovoriti kako ćete se oboje
ponašati tom prilikom.
13
”Mislim da mi je jasno u čemu je problem o kome govorite i vidim koliko je
to važno. Savetovanje svakako može biti korisno, ali mislim da ja
nisam prava osoba koja vam to može ponuditi.”
Primeri:
ili
14
Čuvanje zapisa sa seansi
__________________________________________________________________
15
Sadržaj terapije:
Glavne teme:
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
Dijagnostičko mišljenje:
Modifikacije kontakta/Impasi:
Transfer/Kontratransfer:
Supervizijska pitanja:
__________________________________________________________________
Ovaj Podsetnik možete staviti u fasciklu u kojoj držite beleške sa seansi. Na kraju
svake seanse možete ga pogledati kako bi se podsetili da li na nešto treba obratiti
pažnju. Formalne beleške o klijentu potrebno je čuvati na sigurnom mestu i
obeležiti ih šifrom ili imenom. Klijentovo ime i prezime, adresa i broj telefona
trebalo bi da se drže na zasebnom mestu. Ovi podaci se čuvaju šest godina nakon
završetka terapije, kako zbog zakona tako i zbog mogućnosti da se klijent vrati.
16
Posle tog vremena, podaci se uništavaju. Trebalo bi da se dogovorite sa nekim
kolegom da bude ’izvršilac’ u slučaju vaše bolesti ili smrti, čime bi se vaša praksa
prekinula. Trebalo bi mu reći gde se nalaze podaci o vašim klijentima kako bi
mogao uništiti stare podatke i kako bi pružio podršku postojećim klijentima i dalje
ih uputio.
Rezime
U ovom poglavlju dali smo prikaz zadataka koje geštalt savetnik treba ga izvrši u
toku priprema za početak terapijskog rada. Pomenuli smo pitanje ugovora i značaj
procene klijentove situacije kako bi bili u stanju da planiramo zajednički rad.
Vratićemo se na ovu temu u Poglavljima 5 i 6. U međuvremenu, govorićemo o
osnovnim stubovima geštalt prakse – fenomenologiji, teoriji polja, svesnosti i
dijalogu.
17
Šarlot: Fenomenologija je jedan izuzetno zanimljiv koncept, međutim kada treba
da je opišem zvuči prilično teško i dosadno. Šta bi ti uradio da je oživiš?
Fil: Pa, šta ti se sada dešava? Šta doživljavaš?
Šarlot: (gleda po prostoriji) Primećujem tamo jednu belu sveću koja osvetljava
sliku iza nje, tako da gotovo izgleda kao deo slike.
Fil: I kako se osećaš?
Šarlot: Zainteresovano i srećno.
Fil: Dakle, posmatraš svoj svet i drago ti je što vidiš da su stvari u skladu jedna s
drugom.
Šarlot: (smeje se) To sam ja – zaista volim da vidim harmoniju.
Fil: Kad ja pogledam tu sveću, primećujem da kaplje po stolu i pitam se da li bi
trebalo nešto da uradim povodom toga. Dakle, tvoja fenenomenologija u ovom
trenutku je da vidiš harmoniju oko sebe, a moja je da uočim probleme koje bi
mogao rešiti. Uzgred, imaš mrvice na bluzi.
18
Ovo je pokušaj da se identifikuju i priznaju pretpostavke, sudovi i stavovi koje
savetnik neizbežno unosi u terapijski odnos. Kada savetnik nešto ’stavlja u
zagradu’, on time pokušava da, što je moguće više, to ostavi po strani i da bude
otvoren i prisutan za tog jedinstvenog klijenta u tom jedinstvenom trenutku.
Verovatno ste imali priliku da neku poznatu osobu vidite iz različitog ugla (možda
posle njenog dugog odsustva) i tada vam se činilo kao da je vidite po prvi put.
Ovakvo iskustvo često prati osećaj svežine, poštovanja i začuđenosti u prisustvu te
jedinstvene osobe koju ste ranije uzimali zdravo za gotovo. U praksi je, naravno,
nemoguće da na ovaj način stvari dugoročno stavljate u zagradu i zaista bi bilo
nemoguće da funkcionišemo bez pretpostavki i stavova. Ljudi su po svojoj prirodi
skloni da stvarima daju smisao i ne bismo mogli da smisaono živimo ukoliko ne bi
učili iz iskustva, donosili zaključke, pravili procene i formirali stavove. Međutim,
ljudi su takođe skloni da postanu rigidni i stereotipni – da vide ono što očekuju da
vide i da tako izgube osećaj za novinu i nove mogućnosti. Ne moramo puno da
tragamo kako bismo videli posledice stereotipnih stavova prema boji kože, rasi,
nacionalnosti ili mentalnim oboljenjima. ’Bracketing’, međutim, ne znači pokušaj
da se oslobodimo prekoncepcija, stavova ili reakcija. To je pokušaj da budemo u
vezi sa novinom u momentu ovde-i-sada i da izbegnemo opasnost od donošenja
prenagljenih i prebrzih procena o značenju nekog klijentovog jedinstvenog
iskustva.
Zamislite da čujete svog klijenta kako izgovara ove rečenice. Koja je vaša
neposredna reakcija, emocija ili procena kad čujete svaku izjavu? Čak i sa
tako malo informacija možete videti kako brzo formirate mišljenje. Često
smo iznenađeni kako isti događaj može biti uočen na različite načine. Žalost
koja može značiti olakšanje ili ljutnju pre nego tugu, naoko srećan događaj
koji znači anksioznost za klijenta, zlostavljanje koje se opravdava kao
neophodno ili iznenađujuće drugačiji kulturni odgovor na pojedini događaj.
19
Teško je opisati kako praktikovati ’bracketing’, ali korisno je da počnete od
namernog stava da su vaša mišljenja i procene sumnjivi i da je potrebno da
sačekate pre nego što donesete neki zaključak. Ako ništa drugo možete postati
svesni svojih predrasuda, zadržite ih za sebe i budite spremni da ih promenite ili
modifikujete u skladu sa novim dokazima. Možda će vam u ovome biti korisne
vežbe uzemljenja i jednostavne svesnosti opisane u daljem tekstu.
Primer:
20
Deskripcija
Izgledate... (potreseni).
Primer:
21
utišava i da ona ponovo postaje mirna. On deli svoja zapažanja i Kes kaže
da se boji da ne postane previše rastrojena.
Sve što se dešava potencijalno je jednako (horizontalno) ili značajno kao bilo
šta drugo. Savetnik ne pretpostavlja bilo kakvu hijerarhiju važnosti u onome što
vidi ili na šta odgovara. Pokret klijentovog tela može biti isto tako značajan kao i
ono o čemu priča. Ovde se, naravno, radi o suptilnoj veštini. Bilo bi neprikladno da
savetnik nespretno tumači klijentov proces kako bi skrenuo njegovu pažnju na
nešto nebitno. Ipak, treba imati na umu Perlsove reči da je geštalt „terapija
očiglednog“, kao i principe teorije polja. Horizontalizacija se prirodno ostvaruje
ukoliko uspešno ’stavljamo u zagradu’ i svoje intervencije ograničavamo na
opisivanje onoga ’što jeste’. Na ovaj način, verujemo da svojom izoštrenom
percepcijom zapažamo i imenujemo moguće veze ili anomalije. Naravno da i ono
što je u pozadini, što je odsutno ili nedostaje, može takođe imati podjednak značaj,
kao u slučaju klijenta koji o predstojećem razvodu govori sa malo emocija.
Primer:
22
Klijent: Ne želim da pričam o tome – mom braku. Ne želim da vam pričam i
da to bude stvarno i da me vi gledate sa sažaljenjem. Osećam da sam - uh,
znam da je to glupo - ljut na vas. Vi me navodite da pričam o tome. Vi me
terate da vidim šta se zaista dešava, a ja to ne želim.
Savetnik: Dakle osećate kao da vas ja navodim da pričate o tome. Da imam
tu moć. I vi ste ljuti na mene i tako odoste na vrh drveta.
Klijent: Tačno. Kao da ne možete dopreti do mene tamo gore, niko me ne
može naterati da radim nešto.
Savetnik: Čini li vam se to poznato?
U ovom primeru, savetnik daje podjednak značaj fenomenu gledanja kroz prozor i
sadržaju klijentovi reči, čime neočekivano omogućava da se pojavi dublje
značenje.
Aktivna radoznalost
23
Takođe je korisno i ono što nazivamo „istraživanje mikro-procesa“. Pozovite
klijenta da na trenutak obrati pažnju na svoje iskustvo kako bi postao svestan
složenosti svog odgovora na nešto. Izbegavajte pitanja „zašto“, pa čak i „kako“ i
koncentrišite se na „Šta se dešava upravo sada?“ ili „Šta se desilo baš tada?“
Primer:
Savetnik: (članu grupe) Šta se desilo baš tada? Džordi je reagovao na ono
što si pričao i ti si oborio pogled. Izgledao si kao da ti svašta prolazi kroz
glavu. Onda si ga ljubazno upitao šta je mislio. Šta se dešavalo u tim
sekundama između.
Redž: Pa, on me je mnogo zapitkivao, i nisam mogao da ga pratim. Pre
svega bio sam izgubljen.
Savetnik: A šta se zatim desilo?
Redž: Počeo sam da se osećam glupo.
Savetnik: A onda?
Redž: Onda sasm počeo da se ljutim na Džordija. Izgledalo je kao da me
kritikuje - da mi govori da sam nesposoban.
Savetnik: A onda?
Redž: Rekao sam sebi da je on dobar momak... samo pokušava da mi
pomogne. Tako sam pokušao da pričam sa njim, ali osećao sam grčenje u
stomaku. Onda sam se zbunio i spustio pogled.
Ovaj okvir istraživanja može biti koristan za sagledavanje onih momenata kada
klijent iznenada promeni kurs i odgovori „Ne znam“ na vaše pitanje šta se desilo.
Sugestijom „vratite se i pričajte mi o tom određenom momentu, sekundu po
sekundu“, mogu se često otkriti važni procesi koji se dešavaju prebrzo da bi bili
prepoznati.
Drugo važno upozorenje je da od klijenta, osim ako nije dobro obučen u veštini
„biti klijent“, ne možemo očekivati da shvati šta radimo, ukoliko mu to nije
objašnjeno. Umesto da samo pitamo „Šta kaže vaše stopalo?“, bilo bi dobro da
novog klijenta upoznamo sa svesnošću tela, na primer, na sledeći način: „Primetila
sam da sve vreme dok pričate lupkate stopalom i pitam se da li to ukazuje na neku
uznemirenost ili tenziju. Ako obratite pažnju na svoje stopalo, čega postajete
svesni?“ Ovo ne samo da objašnjava kako radite i poziva na svesnost, već takođe
omogućava održavanje veze sa onim o čemu klijent priča, tako da ne rizikujete da
idete ni ispred njega ni iza njega.
Klinička primena
24
Fenomenološki metod ima nekoliko konsekvenci. Prvo, klijenti često uvide da ih
neko, možda po prvi put, sluša bez osuđivanja. Uzevši u obzir sveprisutnost samo-
kritike i krivice kod mnogih klijenata, ovo može imati snažan isceljujući uticaj.
Drugo, metod oblikuje i ističe jačanje svesnosti kod klijenta. Klijent se podstiče da
ostane u sadašnjosti, u kontaktu sa svojim iskustvom, kao i da bude otvoren za
nove relevantne mogućnosti. Treće, vi otkrivate, a što je još važnije i klijent
otkriva, određene načine na koje konstruiše značenje svog iskustva i svoje teme.
Ovo omogućava klijentu da otkrije i ponovo proceni svoju odgovornost u tome
kako ko-kreira svoje probleme. Četvrto, metod nas uči da savetovanje postaje
zajedničko istraživanje.
25
pažnju neće uticati vaša uloga terapeuta i ugovor koji imate sa klijentom. Prirodno
je da budete zainteresovani za ono što se čini relevantnim za sadašnji problem i što
nedostaje. Međutim, kasnije ćete više obraćati pažnju na fenomene ’bliskog
iskustva’ (ono što je neposredno očigledno ili doživljeno), a ne na ’daleko
iskustvo’ (ono o čemu klijent priča ili što izlaže).
U jednom momentu, imaćete dovoljno sakupljenih podataka ili informacija za
formiranje hipoteze o prirodi određene klijentove figure koja se pojavljuje, o temi
ili problemu i o mogućim intervencijama koje bi bile korisne. Vaše razumevanje će
sada biti zasnovano na vašem neposrednom iskustvu, biće proveravano i
istraživano u partnerstvu sa klijentom, a ne kroz teorije ili spekulacije. Tada
možete izabrati da se udaljite od fenomenološkog metoda i da nešto predložite ili
da direktno intervenišete kako bi olakšali proces, posebno ako je klijent zaglavljen.
Ovo je suptilno i fundamentalno pitanje za savetnika i u određenom smislu
predstavlja ključni faktor u geštalt savetovanju. Na kojoj tački klijentovog tekućeg
procesa treba intervenisati? Ne postoji jednostavan odgovor osim učenja iz
iskustva i eksperimenta, kao i česte primene osnovnog fenomenološkog metoda,
kako bi istražili efekte i posledice vaših intervencija.
Teorija polja
Perspektiva teorije polja je temelj svega o čemu smo prethodno govorili. Tri
oblasti fenomenološkog istraživanja: unutrašnji svet klijenta, spoljašnji svet ili
okruženje (uključujući i savetnika) i neprestano promenljivi odnosi između njih,
mogli bi se nazvati opšti kontekst ili ’polje’. Sa ovog stanovišta osoba nikada nije
nezavisna ili izolovana (iako neko može da smatra da je upravo takva situacija),
već je uvek u kontaktu i povezana sa svim drugim u veoma stvarnom smislu. U
kliničkom setingu, klijent se uvek posmatra kao holistička kombinacija psiholoških
i fizičkih faktora u određenom kontekstu. Stoga je svaka figura od interesa koja se
pojavljuje potpuno kontekstualno zavisna u pogledu svog značenja. Na primer,
razmislite o različitom značenju zvona na ulaznim vratima a) kada očekujete
prijatelja, b) kada očekujete klijenta, c) kada čekate naručenu picu d) kada je tri
ujutro.
Dok termin ’polje’ u tehničkom smislu znači sve – svaki objekat, situacija i
odnos u (poznatom!) univerzumu, u kliničkoj praksi njegovo značenje je više
ograničeno, u zavisnosti od toga šta vi i klijent mislite da su značajni uticaji polja u
pojedinim okolnostima. U praksi se koriste dve vrste fokusa. Prvi je ’iskustveno
polje’. Pod ovim podrazumevamo polje nečije svesnosti. To je metafora za način
kako ljudi organizuju svoje iskustvo. To je njihova ’realnost’ ili fenomenološko
polje i ono je jedinstveno za njih. Drugi fokus je aktuelno ili ’šire polje’, veći
26
kontekst u kome postojimo, uključujući fizički svet objekata. Ovo takođe obuhvata
i ono što nije u neposrednoj svesnosti, kao i sve skrivene mogućnosti i potencijale
samo-izražavanja. Sve ovo predstavlja izazov za savetnika. On mora da razvija
naviku održavanja fleksibilnog fokusa klijentove situacije, što podrazumeva stalno
kretanje između uže i šire perspektive polja. Ovo znači prebacivanje (’šaltovanje’)
pažnje napred i nazad, od klijentove neposredne figure ka pozadini, od klijentovog
iskustvenog polja ka širem polju – stalno ostajući otvoren za veze i uticaje.
Sugestija: Uzmite veliki list papira i u sredini napišite svoje ime (ili ime klijenta
koga pokušavate da razumete). Onda nacrtajte tri ili četiri koncentrična kruga
oko centralne figure. U prvom krugu nacrtajte neki oblik, znak ili ga obojite tako
da to predstavlja vašu (ili klijentovu) porodicu, sadašnju i primarnu. Zatim u
sledećem krugu uradite isto za prijatelje, kolege i druge važne ljude, aktivnosti i
interesovanja. U sledećem krugu prikažite svoju kulturu, rasu ili religiju, a u
poslednjem zemlju, okruženje ili globalni kontekst. Sada se vratite i predstavite
druge uticaje koje smatrate bitnim. Odmaknite se i pogledajte crtež da shvatite
kakav smisao ima ovo polje uticaja koje ste nacrtali. Ako ste izabrali klijenta za
ovu vežbu, vidite da li ste nacrtali sliku u skladu sa onim što je klijent istakao o
svom životu ili što vi mislite da su važni uticaji. Ovo je kratak prikaz nekih
uslova u polju koje smatrate važnim u ovom momentu. Vremenom će se ova
slika promeniti i naravno, ona ne predstavlja uticaje u polju koji su skriveni ili
nesvesni.
Iz perspektive teorije polja klijent uvek aktivno organizuje svoje polje, kako u
pogledu tekućih potreba tako i u pogledu njegovih ranijih ili istorijskih
konfiguracija polja, njegovih fiksiranih geštalta ili nezavršenih poslova iz prošlosti.
Potrebno je da savetnik razume kako klijent to radi, koje značenje daje, koje
fiksirane ili fleksibilne obrasce koristi za ostvarenje kontakta i koji su to uticaji ili
mogućnosti u širem polju kojih klijent nije svestan. U početnim stadijumima
terapije rad se svodi na to da klijent postane svestan činjenice da on uvek
organizuje ili interpretira svoje polje, čime uspešno ko-kreira svoje iskustvo. Ovo
naravno znači da on može svoje polje organizovati ili interpretirati drugačije (sa
pravom podrškom).
Zaključak
27
Fenomenološki pristup i istraživanje subjektivnog sveta klijenta činiće veći deo
svake seanse. Može se koristiti u radu na bilo kojoj novoj temi. To je primarna
tehnika za proširivanje svesnosti, za produbljivanje iskustva, za razumevanje kako
klijent konstruiše svoj svet, za proučavanje značenja, izbora i implikacija. Primena
fenomenološkog metoda je način razumevanja klijenta, kao i poziv na pokret u
ovde i sada.
3 - Svesnost
28
odbija od predmeta na koga je uperena baterijska lampa. (Perls et al., 1989
/1951/:75).
Svesnost je oblik iskustva koje bi se u širem smislu moglo definisati kao biti
u dodiru sa sopstvenim postojanjem, sa onim što jeste... osoba koja je
svesna zna šta radi, kako to radi, da ima mogućnosti i da bira da bude to
što jeste (Yontef, 1993: 144-5)
U krajnjem slučaju, svesnost je neverbalni osećaj ili znanje o onome što se dešava
ovde i sada. U svojoj osnovi ona je pozitivan, suštinski kvalitet celokupnog
zdravog življenja. Ona je energija za asimilaciju i rast na granici kontakta, za
samo-spoznaju, izbor i kreativnost. Jedan od načina za razumevanje svesnosti jeste
da je posmatramo kao kontinuum. Na jednom kraju nalazi se spavanje; naše telo
diše, reguliše svoje vitalne funkcije i spremno je da se probudi na opasnost. U
ovom slučaju, svesnost je minimalna i automatska. Na drugom kraju ovog
kontinuuma nalazi se puna samo-svesnost (ponekad nazvana pun kontakt ili
vrhunsko iskustvo). Osećamo se potpuno živi, izrazito svesni momenta u kome
smo, sa osećajem povezanosti, spontanosti i slobode. Kretanje duž ovog
kontinuuma menjaće se iz dana u dan, iz časa u čas – iskustvo je ponekad dosadno
i rutinsko, a ponekad novo i izazovno.
Često nam se čini da malo dete živi u svetu bezgranične svesnosti i entuzijazma
i da poseduje živost i spontanost, koje često izgubi kad poraste. Ovaj gubitak
’novine’ se uglavnom dešava usled fiksiranih geštalta koji ograničavaju svesnost i
usled uticaja razmišljanja i sećanja u vezi prošlosti ili anticipacija budućnosti. Ako
sam potpuno zaokupljen zadatkom ili razmišljanjem i nesvestan sebe, onda sam
van kontakta sa sredinom i samim sobom. Međutim, ako postanem svestan, čak
iako nastavim svoj tok misli, situacija se neznatno promenila. Ja sam svestan sada
da razmišljam o onda. Moglo bi se reći da je svesnost svest o mom postojanju,
ovde, sada, u ovom telu. Jedan od aksioma geštalta jeste da kad odrastemo
možemo ponovo povratiti to iskustvo neposrednosti i, na razne načine, buđenje ili
jačanje svesnosti je uvek osnovni zadatak geštalt savetovanja i terapije.
Važno je da zapamtimo da je svesnost i znanje i bivanje. Ako klijentu predložim
da obrati pažnju na disanje, ja mu time govorim da on i ’zna’ da diše i da iz časa u
29
čas ima ’doživljaj’ disanja. Upravo to neprekidno iskustvo svesnosti može biti vrlo
isceljujuće u savetovanju. Zadatak savetnika je da zatim istakne ili identifikuje
načine na koje klijent prekida, ograničava ili gubi svesnost vitalnih aspekata svog
samo-funkcionisanja. Ograničavanje ili blokiranje svesnosti često se manifestuje
kao nedostatak energije i vitalnosti ili rigidnost u odgovaranju. Ponovno
obnavljanje zdravog self-procesa nastupa kada se osvesti neko ponašanje ili stav, te
se ponovo neposredno doživi.
Istraživanje svesnosti
30
polje možemo pomoći klijentu da izrazi sve svoje aspekte, uključujući i ono što po
navici izbegava ili propušta.
U najopštijem smislu, savetnik nastoji da podstakne:
Svrha ovih intervencija je da klijent postane svestan onoga što je van njegove
svesnosti. One nemaju za cilj da promene klijentovo iskustvo, već da obnove ili
pojačaju holističku svesnost ovde-i-sada. Takođe je važno shvatiti da bez iskrene
savetnikove zainteresovanosti, intervencije mogu postati suvoparne i mehaničke. U
suštini, one bi trebalo da budu zasnovane na aktivnoj, stalnoj radoznalosti.
Primer:
31
Ben: Da. (tišina)
Terapeut: Zanima me kako doživljavate tu neprijatnost.
Ben: Osećam se nekako postiđeno.
Teraput: I šta se onda dešava?
Ben: Plašim se da ćete me kritikovati.
Zone svesnosti
Sada ćemo razmotriti ono što je Perls (1969) nazvao tri zone svesnosti. To su
unutrašnja zona, spoljašnja zona i središnja zona. Nedostatak ove konceptualizacije
je u tome što se njome rizikuje stvaranje utiska lažne podele između unutrašnjeg i
spoljašnjeg iskustva. Svesnost je uvek holistička. Međutim, u metaforičkom smislu
ove zone mogu biti vrlo korisne i kao sredstvo procene za terapeuta i kao način da
se klijentu pomogne da postane svestan svih svojih aspekata. Proučićemo svaku
zonu kako bi odredili njihov značaj.
Unutrašnja zona
32
zastaje 5-10 sekundi)... na noge (pauza 5-10 sek)... leđa... ramena... genitalije...
stomak... grudi.. .ruke... šake... vrat... glavu...oči...lice...usta... Obrati pažnju na
oblasti koje su napete, a koje su opuštene. Obrati pažnju na druge senzacije koje
doživljavaš u svom telu. Koje emocije zapažaš? Gde su smeštene? Ako ne
osećaš ništa ili vrlo malo, ostani sa tom svesnošću, produbi je i ponovi ovo
istraživanje.
Spoljašnja zona
Središnja zona
33
spoljašnjeg. Jedan od njenih glavnih funkcija je organizacija našeg iskustva kako
bi došli do kognitivnog i emocionalnog razumevanja. Druga funkcija je
predviđanje, planiranje, zamišljanje, stvaranje i pravljenje izbora. U središnju zonu
spadaju uverenja i sećanja. Ona je stoga i glavni uzrok naših problema i teškoća,
jer neizbežno sadrži naša samo-ograničavajuća uverenja, fiksirane načine shvatanja
sveta, kao i tendenciju da sadašnjost ispunjavamo mislima o prošlosti ili
budućnosti. U središnjoj zoni mi takođe etiketiramo naša iskustva što neizbežno
određuje kako se osećamo u vezi njih.
Povećavanje svesnosti o središnjoj zoni je možda najsuptilnije. Važno je da ne
pretpostavljamo šta neka osoba misli ili zamišlja. Stoga možemo pitati „Šta sebi
kažeš o onome što se desilo?“, „Kakav smisao daješ tome?“, „Kad bi to bila istina,
šta bi to značilo za tebe?“, „Šta misliš o tome ili šta zamišljaš ili šta fantaziraš ili
čemu se nadaš?“ Ili mogli bismo reći „To zvuči kao da kažeš da to nije u redu
raditi“.
Primer:
34
neobjašnjivu paniku koju je bila nesposobna da kontroliše (dominantna
unutrašnja zona).
Relaciona svesnost
Način na koji se terapeut i klijent odnose jedno prema drugom takođe postaje
značajno sredstvo istraživanja sve tri zone svesnosti. Klijent iz trenutka u trenutak
odgovora na terapeuta i time pokazuje kako je svestan, kao i načine na koje nije
svestan. Najvažnije oruđe terapeuta je on sam – njegov odgovor na klijenta i
njegova sopstvena svesnost ovde-i-sada. Terapeut ne pokušava da objasni ili da
interpretira, već koristi svoju prisutnost i veštine opservacije u korist klijenta.
Terapeut odgovara sopstvenim reakcijama, komentarišući način na koji je klijent u
terapijskoj sobi, njegov proces, oblasti koje izbegava ili minimalizira i
protivurečnosti koje postoje, na primer, između onoga što oseća i što telesno
izražava. Terapeut je otvoren za istraživanje klijentovih reakcija (i projekcija) ka
njemu, uvek u cilju pomaganja klijentu da postane svestan sopstvenog iskustva.
Terapeut takođe treba da postane vešt u praćenju i prepoznavanju uticaja svojih
intervencija i prisustva. Na primer, postoji razlika između klijenta koji pocrveni jer
mu je neprijatno i klijenta čija se boja lica menja zbog uzbuđenja i entuzijazma.
Kada u toku procesa istraživanja dođe do povećanja svesnosti to često izaziva
fizičku pobuđenost (i kasnije, relaksaciju). To vodi pojačavanju telesnih pokreta,
promeni energije, fleksibilnosti odgovora, vibrantnosti pažnje i samo-izražavanju.
Savetnik treba da bude budan kako bi prepoznao ove znakove, kako bi mogao
pažljivo pratiti promenljivi tok klijentovog procesa svesnosti. Naravno da kao
savetnici ne možemo od sebe očekivati da budemo sveznajući. Stoga je uvek dobro
pitati klijenta!
Ciklus iskustva
35
Slika 3.1. Ciklus iskustva
KONTAKT
AKCIJA Kompletiranje,
Angažovanje, vibrantni
izražavanje, susret,
eksperimentisanje, doživljaj Ja-Ti
razmatranje
ZADOVOLJENJE
MOBILIZACIJA
Integracija, osećanje
Pojavljivanje energije, planiranje,
zadovoljstva,
odlučivanje, osmatranje,
ponovno procenjivanje ili
pripremanje
prihvatanje
PREPOZNAVANJE POVLAČENJE
(svesnost) Puštanje, gubitak
prepoznavanje, interesa i prestanak
izoštravanje, ulaganja
procenjivanje
SENZACIJA
Senzacije, PLODNA
figure ili PRAZNINA
potrebe koje Ravnoteža,
se pojavljuju mirovanje u
nediferenciranom
polju
36
Ciklusi iskustva mogu biti jednostavni ili složeni. Na primer, terapeut shvata da će
se seansa uskoro završiti, mobiliše energiju, klijentu skreće pažnju na kraj,
pozdrave se i klijent odlazi, terapeut razmišlja o seansi, povlači se i priprema se za
sledećeg klijenta. U složenijem ciklusu, jedna socijalna radnica postaje svesna
svog sve većeg interesovanja za savetodavnu oblast. Raspituje se o mogućnostima
obuke i bira kurs Geštalta. Posle nekoliko godina, ona završava svoju edukaciju i
konačno dobija diplomu. Zadovoljna, ona se povlači iz studiranja i odlazi na
spiritualno putovanje u Indiju (ili jednostavno napravi ludu zabavu!)
Međutim, problem u korišćenju ovog ciklusa kao terapijskog oruđa jeste u tome
što je ljudsko iskustvo često složenije od onoga što se može predstaviti ovim
modelom. On nije pogodan za takve kompleksnosti kao što je potreba da se bira
između kompetitivnih figura (ili ciklusa). S jedne strane, on je odličan za praćenje
jednostavnih, pojedinih iskustava ili figura i može biti koristan kao vodič za
otkrivanje gde se proces svesnog iskustva zaglavljuje ili skreće. Ovo je naročito
značajno za klijenta koji ima tendenciju da po navici prekida u istoj fazi ciklusa. Za
klijenta koji je uvek anksiozan moglo bi se reći da po navici prekida između
mobilizacije i akcije, dok uspešan radoholik prekida između kontakta i
zadovoljstva. Korisno je dakle da se pita: koji deo sekvence je prekinut ili
modifikovan? Evo nekoliko mogućih situacija:
Klijent koji je doživeo neku traumu ili zlostavljanje može biti nepovezan sa
svojom unutrašnjom zonom telesno-afektivnih senzacija. (Prekid je pre
senzacija)
Osoba sa poremećajem ishrane može prekidati u fazi prepoznavanja
emocija, pogrešno etiketirajući senzaciju kao glad, a ne kao emocionalnu
potrebu. (Prekid je između senzacija i prepoznavanja.)
Anksiozan i uznemiren klijent mobiliše višak energije, ali je nesposoban da
preduzme adekvatnu akciju. (Prekid je između mobilizacije i akcije.)
Promiskuitetan klijent preduzima akciju tako što stalno započinje novu vezu,
ali je nesposoban da napravi pravi kontakt u odnosu. (Prekid je između akcije i
kontakta.)
Radoholik uspešno ostvaruje kontakt i završava poslovne projekte, ali je
nesposoban da doživi zadovoljstvo i odmah započinje novi projekat. (Prekid je
između kontakta i zadovoljstva.)
Anksiozan klijent koji se naprestano plaši smrti, ne može da spava iako je
umoran. On nije sposoban da se povuče i prepusti nepoznatom u snu. (Prekid je
između zadovoljstva i povlačenja.)
37
Poslovni čovek koji je usmeren ka cilju, uvek u potrazi za novom šansom,
nesposoban je da meditira ili sedi u tišini, plašeći se neizvesnosti ništavila ili
praznine. (Prekid je između zadovoljenja i praznine.)
Svi ovi primeri ukazuju na prekide energije i verujemo da bi bilo zdravo za klijenta
da nađe način da postane svestan toga i da završi ciklus iskustva. Međutim, nije
uvek tako. Znati šta dalje sledi u svakoj fazi ciklusa je kombinacija klijentove
svesnosti o sopstvenim potrebama (i mogućnostima) i vaših sopstvenih nagađanja,
ali je klijent taj ko zaista može znati šta za njega znači završavanje i koliko je
potrebno da traje. Neki ciklusi se mogu završiti u jednoj seansi, dok su za neke
potrebne godine. Neke sam klijent može odbaciti ili modifikovati u korist nečeg
drugog.
Pre nego što završimo, želeli bismo da vam ponovo skrenemo pažnju na
poslednji korak – onaj koji je često zapostavljen u literaturi – na fazu koja se odvija
između povlačenja i senzacija, kada smo završili ciklus, a još nas nije zaokupila
sledeća vibrantna figura. To je poznato kao ’plodna praznina’. Nazvana je tako
kako bi se istakao značaj jednostavnog ’bivanja tu’, sa punom svešću sebe u svetu.
Za savetnika je to takođe mesto kreativne nezainteresovanosti, gde je on budan i na
raspolaganju klijentu, bez nekog utvrđenog plana, spreman da odgovori na figuru
koja izranja. To je trenutak kada nema usmeravanja i kada se uvažava nepoznato.
To može biti i prepuštanje prvenstvu organizmičke samo-regulacije, kao i
prepuštanje pojavi spiritualne dimenzije.
Egzistencijalne dimenzije
Veliki deo svog života ljudi provedu birajući da žive udobno, izbegavajući
svesnost o egzistencijalnim realnostima kao što su smrt, usamljenost, izolacija,
neizvesnost, smisao, sloboda i odgovornost. Zapravo, mnogi fiksirani geštalti su
kreativna prilagođavanja ovim egzistencijalnim datostima. Na primer, dete koje
izgubi majku odlučuje da nikad više ne rizikuje bliskost sa nekim, kako bi izbeglo
strah od gubitka i bola. Kao odrasla osoba on nastavlja da sledi ovu odluku. Žena
se podvrgava beskrajnim plastičnim operacijama kako bi izbegla realnost starenja i
smrti. Druga osoba odlučuje da prestane da se trudi oko stvari, zato što ne može da
podnese realnost da nije savršena. Odgovornost je egzistencijalna realnost koja se
možda najviše ističe u geštalt terapiji. Kako svesnost raste mi sve više shvatamo
da, čak iako nismo odgovorni za sve što nam se dešava, mi jesmo zapravo
odgovorni za to kako se osećamo u vezi toga, za značenje koje dajemo tome i kako
38
se nosimo sa tim. U pravom smislu reči, mi biramo naše iskustvo – čak iako tako
ne izgleda. Posedovanje i prihvatanje odgovornosti za svoje iskustvo, kao i
odgovornosti za zajednicu, jesu oznake zrelog, života ispunjenog kontaktom.
Kada postanemo potpuno svesni realnosti življenja u svetu, to vodi ka
anksioznosti, za koju egzistencijalisti veruju da je normalno stanje bivanja (Cohn,
1997). Ovim ističemo koliko je bitno da klijent poseduje dovoljan nivo podrške pre
nego što otpočne rad na svesnosti u vezi dubokih egzistencijalnih pitanja (videti
Poglavlje 7 o samo-podršci). Ovo takođe ukazuje na važnost razlikovanja
neurotične anksioznosti od egzistencijalne anksioznosti. Prva se tiče ometanja
funkcionisanja ovde-i-sada, a potonja predstavlja drugo lice uzbuđenja – onog
nepoželjnog, ali neizbežnog pratioca punog i vibrantnog života u sadašnjosti.
39
da veruju u organizmičku samo-regulaciju i da se prepusti traganju za načinom
kako da živi što potpunije i autentičnije.
Kreativna nezainteresovanost
Najbolji stav koji savetnik može zauzeti kako bi olakšao ovaj proces je stav
kreativne nezainteresovanosti. Ovaj koncept, koji potiče iz istočnjačke duhovnosti,
sličan je praksi budističke smirenosti ili stavu Kastanedinog (1975) ’besprekornog
ratnika’. To ne znači (suprotno od onoga što sugeriše naziv) da savetnika nije briga
za klijenta. Ovo stanovište se zasniva na ideji da savetnik nema nikakav očekivani
interes za bilo koji ishod. To je drugi način suočavanja sa egzistencijalnom
neizvesnošću pred nepoznatim – što nije baš jednostavan zadatak. Ovo
podrazumeva praksu podržavajuće istinske zainteresovanosti spojenu sa
podjednako istinskim nepostojanjem investicije u bilo koji ishod. Savetnik je
voljan da prihvati šta god ’jeste i postaje’. Ovo je u skladu sa spiritualnim
uticajima u geštaltu, kao što je Zen Budizam, koji zastupaju prihvatanje ili
prepuštanje onome ’što jeste’ , što je neophodno za duhovni rast.
Ovaj model rasta često se sreće u fizičkom svetu gde baštovan obezbeđuje
odgovarajuće uslove, svetlost, topolotu i vodu, uklanja korov i štiti biljku od
bolesti ili drugih mogućih oštećenja. Cveće tada raste prirodno i dostiže svoj puni
cvat. Baštovan ne pokušava da nametne svoju volju niti da ’učini’ cvet drugačijim
nego što on prirodno jeste. Savetovanje i terapija takođe podrazumevaju ’poverenje
u proces’ klijenta, a da se pri tom ne bude vezan za bilo koji ishod. To znači da je
savetnik slobodan da se potpuno angažuje ma koji put klijent izabere. Naravno,
ovo je takođe i suština teorije polja, fenomenološkog metoda i prihvatanja
klijentovog egzistencijalnog izbora. To je vera u zdravlje organizmičke samo-
regulacije i u dublju mudrost koja postoji u svima nama. Pre svega, to je vera da
ako mi kao savetnici, obezbedimo prave uslove, klijent će u procesu terapije
izabrati svoj pravi pravac.
Stoga je jasno da ne postoji neka određena veština ili tehnika povezana sa
kreativnom nezainteresovanošću. Ovde se radi o formiranju određenog stava koji
je srž svih geštalt veština. Biti potpuno ovde i sada, sresti se sa drugom osobom
bez predumišljaja jeste potencijalno zastrašujuće iskustvo, ali je isto tako i
uzbuđujuće. Suočavamo se sa nepoznatim i to nas može učiniti nesigurnim. Tada
osećamo snažan poriv da preuzmemo kontrolu planiranjem i predviđanjem. Kao
geštalt savetnici, trebalo bi da pokušamo da odolimo tom porivu i umesto toga da
rizikujemo da ostanemo u neizvesnosti.
40
Ovakvo paradoksalno shvatanje promene je potpuno oprečno sa drugim
terapijskim modelima koji teže rezultatima u ponašanju, pokušavaju da otklone
simptome i vide otpor kao nešto što treba prevazići. U geštalt savetovanju,
simptomi i otpor su izrazi kreativnog prilagođavanja koje klijent čini u nekoj
situaciji, obično tamo gde nema dovoljno samo-podrške. Pokušavati da otklonimo
ili prevaziđemo otpor je kao da pokušavamo da zatremo ili savladamo suštinski
deo osobe. Kada se prihvati neki problem ili dilema i kada se svesnost povrati, svi
različiti aspekti i delovi klijenta su na raspolaganju kao resursi za prirodan rast i
promenu.
Primer:
Kada smo posle šest meseci razmatrali šta je urađeno, Žan-Lik je bio
zbunjen činjenicom da uživa više u životu, da je optimističan u pogledu svoje
situacije i da je započeo novu vezu, koja se do sada nije odvijala na
uobičajen nepovoljan način. Nije mu bilo jasno kako su se stvari poboljšale,
a da ni on niti ja nismo „pokušavali“ da nešto namerno promenimo.
41
promišljenu i željenu promenu za koju je potrebna odlučnost i hrabrost. Primer
može biti vaša odluka da postanete savetnik i da ispunite sve uslove edukacije kako
bi dostigli željeni cilj. Postoji tanana razlika između introjektovanih, kulturnih ili
društvenih pritisaka da se bude različit i stvarne želje ili aspiracije koju je celovita
osoba, potpuno svesna slobodno izabrala. Hteli bismo da vam kasnije u knjizi
demonstriramo kako se jedno terapijsko putovanje može izvesti uz poštovanje
paradoksalne teorije promene, ali isto tako ostavlja prostora i za one ciljeve i želje
koji se namerno biraju.
Zaključak
42
4- Uspostavljanje terapijskog odnosa
Terapijski odnos u geštalt terapiji zavisi od tri elementa koji proizilaze jedan iz
drugog:
U Poglavlju 1 opisali smo prvi korak terapijskog odnosa. On čini stvaranje takvog
fizičkog okruženja koje predstavlja bezbedno terapijsko mesta u kome će klijent
osećati da je obuhvaćen, da je dobrodošao i u kome sreće vas, zainteresovanog i
kompetentnog terapeuta.
U ovom poglavlju istražićemo preostala dva elementa.
Radni savez
43
preuzmete svoj udeo u tome (na primer, nekorisna intervencija ili neočekivano
odsustvo). Često su spremnost terapeuta da bude tu za klijenta i otvoreno
suočavanje sa greškama, ono što uverava klijenta da ste iskreno posvećeni radnom
savezu. To takođe modeluje posvećenost preispitivanju teškoća u duhu otvorenosti
i istraživanja, a ne samo-kritike ili izbegavanja.
Jedan od najvažnijih načina za podsticanje i jačanje radnog saveza jeste da se
stalno prati da li oboje ’veslate u istom pravcu’. Potrebno je redovno zajedničko
preispitivanje koliko je vaš odnos bitan, koristan i uspešan. Ovo podrazumeva
praćenje progresa dogovorenih ciljeva, ispitivanje šta je bilo korisno ili nekorisno u
vašim intervencijama i prilagođavanje vašeg odnosa ili strateškog mišljenja.
Potrebno je da klijent oseća da je aktivan i uticajan partner u onome što se dešava u
seansama. Sa svoje strane, terapeut treba da prilagodi nivo podrške ili
konfrontacije da bi podstakao ovaj partnerski odnos. Osim toga, terapeut mora
pažljivo pratiti efekte svojih intervencija, kako bi znao po reakcijama svog klijenta,
da li je usklađen sa njim, da li ga ja shvatio ili ide prebrzo.
Jačina i brzina stvaranja solidnog radnog saveza zavisiće od nekoliko faktora –
klijentovog ličnog stila, njegove istorije poverenja u odnose, njegove odgovornosti
prema sebi, kao i vaše sposobnosti da demonstrirate dosledno razumevanje i
podršku. U kratkoročnim ugovorima, radni savez mora biti brzo uspostavljen. U
dugoročnim ugovorima, naročito u slučajevima zlostavljanja i napuštanja,
stvaranje radnog saveza može biti sporiji proces i zapravo dugo vremena može biti
glavni fokus savetovanja.
Da biste proverili da li imate uspostavljen radni savez, postavite sebi ova tri
pitanja:
Sugestija: Razmislite o ova tri pitanja u kontekstu vaše sopstvene terapije. Kada
je radni savez bio najjači, a kada je bio najslabiji? U čemu je bila razlika? Da li
ste ikada posumnjali u terapeutovu dobru volju ili njegovu posvećenost vama?
Sad razmislite o klijentu sa kojim vam je bilo teško i postavite ista pitanja. Šta
mislite, šta bi vaš klijent odgovorio?
44
Radni savez je neophodna startna pozicija za razvijanje isceljujućeg odnosa.
Poslednjih godina (što je podstaknuto mnogim istraživanjima efeketa psihoterapije,
videti Orlinsky et al.,1994), geštalt terapija posebno ističe terapijski odnos kao
najznačajniji faktor isceljenja u geštalt praksi. Ovo predstavlja značajnu promenu u
odnosu na staro, tradicionalnije shvatanje geštalt rada, koji karakterišu
individualizam, konfrontacija i istaknut fokus na samo-dovoljnosti. Ovaj
staromodan pogled često je, međutim, još uvijek prisutan kao žalostan stereotip.
Geštalt terapija je viđena kao terapija harizmatičnih, ekspertnih tehničara, koji
stvaraju jake, nezavisne klijente, koji su podržani da svoje sopstvene potrebe stave
na prvo mesto tako što 'viču na praznu stolicu' ili 'rade svoje stvari'. Kao i većina
savremenih geštaltista, mi smatramo da je terapijski odnos jezgro geštalt prakse,
fokus koji je neophodan kako za energizovan kontakt tako i za isceljujuću
povezanost u autentičnom susretu dva ljudska bića. Terapijski odnos je takođe
odličan kontekst za proširivanje klijentove svesnosti o sebi i o načinu kojim se
povezuje sa svim drugim odnosima u njegovom životu.
Dijaloški odnos
Geštalt teorija zastupa jedan poseban oblik terapijskog odnosa koji se naziva
dijaloški odnos. Ovaj koncept se razvio iz ideja filozofa Martina Bubera
(1958/1984) i može se opisati kao:
Terapeut koji nudi dijaloški odnos mora biti potpuno prisutan, autentičan,
razumevajući i potvrđujući svog klijenta. Ovo je, naravno, vrlo veliki zahtev i u
praksi većina nas može samo težiti da ponudi nešto takvo. Ipak, najvažnija je
namera. Ovo je takođe ono što razlikuje geštalt od mnogih drugih terapija, koje
veruju da su interpretacija, vešte intervencije ili modifikacija ponašanja glavni
ključ uspeha. Mnoge od ovih terapija daju manje značaja 'stvarnosti' ili prisutnosti
terapeuta i odnosu sa klijentom, što predstavlja suštinski deo dijaloga u geštalt
45
terapiji. Dijaloški odnos se sastoji od četiri elementa: prisutnost, konfirmacija,
inkluzija i spremnost za otvorenu komunikaciju.
Prisutnost
46
dopustite sebi da 'budete tu'. To je antiteza igranja uloga ili pokušaja da se ostavi
određeni utisak. Terapeuti početnici ponekad pitaju: ˝Kako geštalt terapeut treba da
se ponaša?˝, kao da postoji neko određeno ponašanje ili uloga koju bi trebalo igrati.
Na izvestan način, prisutnost se najbolje postiže stvaranjem prostora za njeno
pojavljivanje. Ovo takođe podrazumeva da se bude stvaran, što znači da se ne
pretvarate da ste zainteresovani ako vas nešto ometa, da ste podržavajući ako vas
nešto nervira. Pokazivanje našeg ‘istinskog selfa' (Yontef, 1993:222) je, naravno,
praćeno teškoćama, i svi mi imamo životni zadatak da saznamo šta je to u nama što
je istinito, a šta je neautentično.
Konfirmacija
47
Sugestija: Razmislite o osobi (ili možda o nekom ljubimcu, psu ili hrčku) iz
prošlosti ili sadašnjosti, za koju ste osećali da vas potpuno prihvata. Na koji
način je ovo unelo promenu u vaš život? Kako je nedostatak toga uticao na vas?
Konfirmacija ne znači da se slažete ili da prihvatate sve što vam klijent kaže.
Ponekad se nećete složiti sa njegovim vrednostima ili vam se neće sviđati neka
njegova ponašanja o kojima priča. Terapeut može imati, na primer, snažne stavove
o rasizmu, nasilju i zlostavljanju, i ponekad će možda osetiti potrebu da ih kaže
klijentu. Govorićemo o samo-otkrivanju kasnije u ovom poglavlju.
Geštalt savetnik pokušava da prihvati ili zadrži ne samo ono što je klijentova
figura, već i ono što je otuđeno, deflektovano ili izvan svesnosti. Ovo podrazumeva
klijentov potencijal – osobu kakva bi on mogao postati. U ovom smislu,
konfirmacija je obuhvatniji pojam nego 'prihvatanje'. Na primer, klijent koji je
sklon samo-kritici, često nije u kontaktu sa svojom sposobnošću za samo-pohvalu,
te savetnik treba da potvrditi oba ova kvaliteta. Teško je objasniti suptilnost ovog
koncepta, ali ste možda sličan komentar od neke osobe doživeli kao izazov pun
poštovanja, a od druge osobe kao kritiku koja vas posramljuje. Kao i druge
poželjne kvalitete, konfirmacija je nešto čemu težimo i nije je jednostavno
ostvariti. Ponekad se srećemo sa klijentima koje je teško potvrditi, posebno kada
smo uhvaćeni u negativan kontratransfer (videti Poglavlje 11). Međutim, smatramo
da je korisno da imamo na umu sliku klijenta kao ranjivog bića, kao što smo i mi
sami, koje se bori da uradi najbolje što može u teškim okolnostima.
Inkluzija
48
imaginacije. Ipak, tačno je da se većina međuljudske komunikacije događa izvan
svesnosti na mnogo suptilnih načina i mi vas podržavamo da osluškujete slike,
senzacije ili osećanja koja doživljavate, što vam može dati informacije o svetu
vašeg klijenta.
Tri perspektive čine praksu inkluzije. Prva je klijentova perspektiva. Ovo
podrazumeva običnu empatiju. Druga je vaša sopstvena perspektiva. Bićete svesni
svoje fenomenologije, svojih reakcija i odgovora, od kojih će neki pripadati
terapijskoj seansi, a neki neće. Treće je perspektiva odnosa. Ovo je perspektiva
'između', gde ono šta se dešava čini ko-kreaciju, suptilni ples u kome oboje
učestvujete. Vi utičete jedno na drugog. Možete, na primer, biti svesni hladnoće i
distance u odnosu, a da to ne možete pripisati nikom od vas.
Sugestija: Setite se neke nedavne terapijske seanse u kojoj vam je klijent pričao
o svom problemu, zamislite klijenta i postavite sebi sledeća pitanja:
Šta vam govori tim rečima, tim telesnim držanjem, emocijama, energetskim
nivoom itd.?
Šta mislite, koji će određeni značaj taj problem imati u svetlu njegove
prethodne istorije, na primer, detinjstva ili self-koncepta?
Ako zamislite da ste taj klijent, kako biste zamišljali da on doživljava taj
problem?
Sada se izmaknite iz ovoga i upitajte se:
Da imate ovaj problem, kako biste se osećali i šta biste mislili?
Koju biste vrstu odgovora želeli da dobijete od svog terapeuta upravo sada?
Sada otkrijte:
Sopstvene reakcije, misli i osećanja kada slušate klijenta
Kvalitet ili osećaj koji imate o tom ko-kreiranom odnosu
Kada ste prošli kroz sve ovo, kako biste svoje razumevanje najbolje preneli
klijentu?
49
Možda ste primetili da ima različitih načina da se bude empatičan. Vi možete
odražavati ono što klijent neposredno i očigledno pokazuje ili doživljava. Druga
mogućnost je da klijentu ponudite jednu vrstu empatije (koja se ponekad zove
napredna empatija) koju čini vaša imaginacija ili intuicija onoga što klijent možda
doživljava. Ova vrsta empatija može nastati iz vašeg prethodnog poznavanja tog
klijenta ili zato što osećate nešto što je van njegove svesnosti. Na primer, klijent ne
izgleda uznemireno zbog prekida veze za koju znate da je bila vrlo važna za njega i
imate intuitivni osećaj o dubini osećanja kojih on nije svestan.
Neka iskustva su univerzalna. Svi znamo kako je biti anksiozan, kako je osećati
tugu usled gubitka, kako je biti ljut ili razočaran. Koristićemo ova iskustva u
empatiji prema kljientu, iako ne smatramo da je klijentovo iskustvo isto kao i naše.
Nastojimo da istražimo njegov svet i njegova osećanja, da pokažemo šta smo
razumeli na svoj način i našim rečima i da na njegovo iskustvo odgovorimo
iskreno.
Komuniciranje inkluzije
50
Telesna inkluzija podrazumeva obraćanje pažnje na klijentove fizičke procese
(videti Poglavlje 12) i na vaše telesne odgovore na to. Možete, na primer, doživeti
pritisak u grudima ili vratu, nervozu u stomaku, malaksalost ili mučninu. Ove
naznake možete iskoristiti da se uskladite sa klijentovim reakcijama, ponekad
birajući da podelite ova osećanja, „Počinjem da osećam neku jezu i pitam se da li
se možda ti tako osećaš.“ Ili „Moje telo postaje napeto kako mi pričaš o tome šta se
dogodilo“.
Emotivna inkluzija uključuje saglasje sa klijentovim emocijama ili afektima i
svesnost koji odgovor to izaziva u vama. Možete reflektovati osećanja koja vidite,
bilo da su otvoreno izražena ili se slute kroz izbor reči, izraze lice ili boju glasa.
„Svesna sam da dok te slušam, osećam...“ , „Izgledaš tužno dok pričaš o ocu koji
vas je napustio“. Ovakve rečenice ponekad mogu zvučati suvoparno i hteli bismo
da uočite razliku kada savetnik kaže „Vidim da si tužan“ i kada prenosi osećaj
dirnutosti klijentovom tugom, koja je uticala na njega. Tada se može reći „Tvoja
tuga me je dirnula“ ili to jednostavno izraziti tonom vašeg glasa, pokretom,
pogledom, gestom ili čak zvukom. Spajanje sa klijentovim emocijama i afektima i
demonstriranje recipročnog odgovora naziva se još i usklađivanje afekta (koji je
detaljno opisao Stern, 1985, koji je ovo video kao suštinu zdravog razvoja deteta).
Pokazivanje sopstvenih osećanja kada vas je nešto dirnulo u klijentovoj priči
može imati snažan efekat na klijenta koji veruje da nema uticaja na druge ljude ili
da drugi ne obraćaju pažnju na njega. Ili ako izražavate osećanja koja klijent sebi
ne dozvoljava – na primer, bes što je bio zlostavljan, to može biti veoma važno u
modelovanju prirodnog odgovora na tu priču. Međutim, oprez je neophodan. Ako,
na primer, odgovarate na klijentovu tugu, vodite računa da ne izražavate više od
njega. Ovo za posledicu može imati da vi preuzimate njegovo iskustvo čime vi
postajete figura ili da klijenta učinite da se oseća odgovornim što 'vas je uznemirio'.
Dok praktikujete inkluziju sa svojim klijentom, neizbežno je da omašujete,
pravite korekcije i primate feedback. Zbog toga je važno da dajete blage
intervencije (Pitam se.... Zamišljam da.... Izgleda da ste....) i da proveravate
njihovu validnost sa klijentom kome je potrebno da se oseća slobodnim da vam
kaže da ga niste shvatili. Inkluziju i prisutnost je teško održavati i biće vam
potreban solidan osećaj samo-podrške, centiranosti i fleksibilnosti, kako biste se
mogli kretati između svog sveta i sveta klijenta. Ne treba da se obeshrabrite ako ne
možete dugo ostati u ovome. Ono što je bitno jesu želja i namera da se to radi.
51
važno da ste spremni da mu otvoreno komunicirate svoje odgovore u duhu jednog
iskrenog susreta. Već smo opisali da je važan deo inkluzije komuniciranje takve
empatije kojom će se potvrditi klijentovo iskustvo. Ali šta je sa vašim drugim
reakcijama? Da li i njih komunicirate ili ih zadržavate za sebe? Ovo je pitanje na
koje nije lako odgovoriti. Ovo je razlog zašto izbegavamo definiciju dijaloga kao
'iskrene i bezrezervne' komunikacije i više volimo 'spremnost za otvorenu
komunikaciju'. Naš vodeći princip je da delimo ili komuniciramo iskreno ono što
bi moglo biti od pomoći i koristi za klijenta i da podelimo (ponekad) ono što se
nama čini da ometa naš odnos.
Jasno je da nije terapijski da izgovorimo svaku svoju reakciju koja se pojavi. To
nesumnjivo može preusmeriti klijentov tok; to mu može nametnuti reči koje nisu
njegove ili prekinuti njegov proces samo-otkrivanja. Reakcije i osećanja mogu
poticati iz savetnikovog sopstvenog života ili nerešenih pitanja i mogu biti
nametnuti klijentu. Klijenti sa problemima stida ili narcizma mogu lako biti
povređeni preranim samo-otkrivanjem. U najgorem slučaju, prirodan disbalans
moći koji postoji kada je jedna osoba u nevolji, a druga joj pomaže, može navesti
klijenta da bude savladan i ubeđen da se složi sa odgovorom koji nije istinit za
njega. On takođe može odlučiti da ne pominje ponovo nešto, što izgleda da
'uznemirava' savetnika. Ovo je vrlo komplikovana tema. Sa druge strane:
52
Klinički primeri
Kada svoje odgovore koristite kao informacije koje mogu biti korisne i za vas i za
vašeg klijenta, time mu možete pomoći da otuđena osećanja izađu na površinu.
Primer:
Kada je Tom rekao da nema ništa protiv da promeni svoj termin jer je tako
više odgovaralo terapeutkinji, ona je bila pomalo iznenađena znajući koliko
su mu bitni struktura i predvidljivost. Izrazila je svoje iznenađenje i Tom je,
pošto je dobio 'dozvolu' da malo bolje sagleda situaciju, shvatio da je
zapravo bio uznemiren zbog predložene promene i naljutio se na
terapeutkinju.
Nekada ćete se u ulozi terapeuta osećati zaštitnički ili ćete biti ljuti ili nemoćni i
pomislićete da je razlog tome to što ste konstelirani u skladu sa klijentovim starim
obrascima odnosa. U tom slučaju, bilo bi korisno da pronađete način kojim ćete
brižljivo klijentu davati feedback. Ovo u potpunosti može biti učinjeno ovde i sada,
tako da klijent shvati uticaj koji ima na (makar) jednu osobu na svetu. „Čini mi se
da je sve što kažem pogrešno i osećam da ti ništa nije dobro što god uradim“. Ovo
se takođe može koristiti za povećanje svesnosti o tome šta se dešava u njegovom
životu 'tamo napolju', što bi se možda moglo povezati sa onim što se dešavalo
'tamo nazad' u njegovoj prošlosti. „Da li vam je ovo ikad neko rekao ranije?”.
Govorićemo o ovome više u Poglavlju 11.
Povremeno će vas vaš osećaj integriteta navesti da kažete klijentu da se ne
slažete sa - pa čak i ne odobravate – njegovim stanovištem. U ovom slučaju,
potrudite se da to ne prenesete kao da osuđujete njegovu ličnost, već određeno
ponašanje ili vrednost. Normalno, dobro bi bilo da jasno pokažete da izražavate
svoje sopstvene reakcije, a ne da tvrdite da je to 'istina'. Na primer, uočite razliku u
utisku koji ostavljaju sledeći parovi izjava:
53
biti značajno za nekoga ko je uvek osećao da su njegova iskustva 'abnormalna' ili
da 'nešto nije u redu sa njim'. Osećaj zajedničkog iskustva može biti velika
podrška. Pričanje sopstvene priče može biti način da pokažete klijentu da ga
razumete ili da mu predložite kako da se suoči sa situacijom. Klijent se često oseća
sigurnije i uverenije kad čuje da je njegov cenjeni terapeut takođe bio, na primer,
maltretiran u školi, da se osećao nepoželjenim kao adolescent, da se ponekad
osećao neadekvatnim ili nemoćnim, i da je preživeo. Ipak, samo-otkrivanja ove
vrste treba svesti na minimum. Osobi koja strepi da ne pripada ili da neće biti
shvaćena, više ćemo pomoći ako je ohrabrimo da postane svesna svog osećanja
otuđenosti i njegovog izražavanja terapeutu koji saoseća sa njim. Klijenti koji su
pitani kako su doživeli lične priče terapeuta, često su govorili da su se osećali kao
da su ostavljeni po strani.
________________________________________________________________
Smernice za samo-otkrivanje
54
„Osećam se uznemireno kada slušam kako te je zlostavljao“. Ovo ima znatno
jasniji uticaj nego „To je strašno što ti se desilo“ ili „Nije trebalo da se tako ponaša
prema tebi“.
Zapamtite da tišina može biti moćan oblik komunikacije, u pozitivnom i
negativnom smislu
Nakon što ste sa klijentom podelili nešto, budite pažljivi prema
klijentovim reakcijama na to. Ono što tražite je interes, angažovanje, odgovor ili
njegov izostanak, te je potrebno da budete spremni da mu pomognete da izrazi
kako se oseća sa tim što ste ispričali.
Iako su ove smernice prilično detaljne, za njih vam je potrebno samo nekoliko
trenutaka i ne morate prekidati svoj susret sa klijentom. Generalno govoreći,
mislimo da je najvažnije posedovanje stava spremnosti za praktikovanje otvorene
komunikacije sa vašim klijentom. Da li ćete izabrati da komunicirate ili ne, zavisi o
pojedinom kontekstu.
Problem samo-otkrivanja postaje posebno važan onda kada klijent postavlja
lična pitanja o terapeutovom životu i prošlosti. Bilo bi dobro da se pripremite
razmišljajući o vrsti samo-otkrivanja koju biste želeli napraviti i zašto. Deo
odgovora nalazi se u vašem ličnom stilu geštalt terapije. Šta god odlučili, važno da
imate na umu da je uvek bitno vreme kada se postavljaju pitanja. Čak i kada
odgovorite na neko konkretno pitanje, važno je da istražite značenje koje za
klijenta ima i njegovo pitanje i vaš odgovor. Klijent koji vas pita da li ste ikada
doživeli takvu situaciju, možda izražava strah da ga niste shvatili. Štaviše, on može
biti obeshrabren ili ohrabren vašim odgovorm – bio on afirmativan ili ne. Uopšte, i
neotkrivanje sadržaja vašeg života ima svoju vrednost, osim ako niste o tome
dobro razmislili. Često je zgodno reći „To je zanimljivo pitanje, volela bih da malo
razmislim o tome pre nego što odgovorim“ ili ˝Volela bih da se vratim na to pitanje
kasnije“.
55
dosledan. Većina ljudi je retko popuno prisutna i retko u mogućnosti da duže
vremena bude uključena.
Ako klijent (ili bilo koja druga osoba) takođe odgovara iz Ja-Ti pozicije, ovo bi,
na izvestan način, bio vrhunac ljudske interakcije. Za Martina Bubera ovo je bila
krajnja tačka i najviše ostvarenje dijaloga: dva ljudska bića potpuno prisutna jedno
za drugo u onome što se naziva 'Ja-Ti momenat'. (Ovo je isto područje kao i
momenat 'potpunog i vibrantnog kontakta'). Možda ste i bili dovoljno srećni da
doživite neke od ovih posebnih momenata u terapiji (ili u životu!), obično kratkih,
gde je ostvarena duboka povezanost, često bez reči, van vremena, i činilo se da
premašuje uobičajene granice odnosa. Najjednostavnije rečeno, to je iskustvo
nesebične povezanosti, gde smo se potpuno sreli i gde smo zadovoljni
ispunjenošću i životnošću momenta. U nešto složenijem smislu, ovo se opisuje kao
'izraz prisustva samog Boga' (Zinker, 1977: 3).
Kao terapeut imate odgovornost da procenite, isplanirate i 'razmislite o tome'
kako napreduje terapija. Kada delujete iz ove pozicije, onda vi imate Ja-To odnos
sa klijentom. To je onaj odnos koji je zasnovan na prethodnom životnom iskustvu.
Ljude i stvari posmatramo u terminima onoga što već znamo o njima i svetu. Ovo
se odnosi na to kako mi provodimo naše živote, trošeći veliki deo vremena u
odnosu sa sredinom koji se zasniva na tome da je iskoristimo ili upravljamo njome.
Uspešan Ja-To odnos podrazumeva sposobnost da predvidimo kako se neka osoba
može ponašati, kako možemo uticati na nju i kako nam ona može odgovoriti.
Ovakav odnos je, naravno, osnovna aktivnost potrebna za sklapanje ugovora,
pravljenje procena, planiranje vremena i bavljenje kliničkim pitanjima kao što je
iznenadna molba za dužim seansama ili pregovaranje o tome kada da se završi
terapija.
Pružanje dijaloškog odnosa je takođe jedna vrsta postupnog eksperimenta u tom
smislu što terapeut treba stalno da prati i po potrebi modifikuje intenzitet svoje
prisutnosti i iskrene komunikacije, u zavisnosti od toga šta je najkorisnije za
klijenta. Ovo je naročito tačno za klijente koji su veoma poremećeni ili imaju
osetljiv self-proces. Tada je odgovoran Ja-To stav neophodan za održavanje
potrebne strukture i obuhvaćenosti.
Geštalt terapeut koji radi dijaloški kretaće se između ova dve vrste odnosa, Ja-
Ti i Ja-To, u zavisnosti od situacije. Lynne Jacobs (1989) je opisala dijaloški odnos
u geštalt terapiji kao neprekidnu međuigru ili kretanje napred-nazad između Ja-Ti i
Ja-To modusa. Ja-To odnos će verovatno biti mnogo više prisutniji u početnim
fazama terapije, kada pratite napredovanje i kada se zaglavite. Prihvatanjem ovoga,
pokušaćete da minimalizirate Ja-To odnos, shvatajući ga kao privremeno sredstvo i
što je više moguće pribegavaćete Ja-Ti stavu.
Nije moguće predložiti neke vežbe za praktikovanje rada u Ja-Ti poziciji. Po
svojoj definiciji, ovo proizilazi iz stava iskrenog poštovanja ljudskog bića koji
56
postoji tu ispred vas. Predlažemo da ovo 'stvarno' praktikujete sa svojim kolegama
i klijentima. Što je najvažnije – nemojte se truditi da budete savršeni. To će samo
ometati stvarni kontakt koji ostvarujete sa drugom osobom. Ponekad ćete primetiti
da je vaša prisutnost nestala. Ponekad će vam biti teško da zaista uđete u tuđe
iskustvo. Ponekad ćete biti svesni svoje nespremnosti ili nemogućnosti da izrazite
svoje osećanje – možda zbog nedostatka pouzdanja da ćete to 'uraditi ispravno'. Svi
ovo doživljavamo. Jednostavno, ostanite sa svojom namerom da se iskreno sretnete
sa klijentom i imajte poverenja da će ono što nastaje između vas biti plodno tlo za
rast. Nastavite da tražite podršku onda kada doživljavate da vam je to teško.
Zaključak
57
shvata ozbiljno. U ovom smislu, fenomenologija i dijalog su temelj celokupnog
geštalt savetovanja, ali, kao što Polster kaže:
...iako je osnovno da terapeut bude autentičan, to ipak nije dovoljno.
Pacijent se ponaša samo-poražavajuće i terapeut mora obratiti posebnu
pažnju na karakteristične načine kojima se postavljaju prepreke kontaktu
(1995: 80)
Ovo nas vodi u sledeća dva poglavlja koja se bave procenom i planiranjem
tretmana.
58
5 –Procena i dijagnoza
59
Sugestija: Setite se kad ste poslednji put procenjivali nekog klijenta (ili vašeg
prvog susreta kad ste upoznali neku osobu u privatnom životu). Kakvi su bili
vaši prvi utisci, mišljenja, sudovi i emocije pre nego što ste tu osobu upoznali
bolje? Možete li to opisati kao, „Intuicija mi je govorila da...“, „Nekako sam
znala da mu mogu/ne mogu verovati...“, „Imala sam neki osećaj u vezi njega...“,
bez ikakvih opipljivih dokaza? Koliko se ovaj vaš utisak kasnije pokazao
tačnim? Iznenađujuće je koliko prvi utisci mogu biti tačni (a ponekad i netačni).
Naravno, prihvatanje realnosti ove 'nesvesne dijagnoze' unosi napetost ili paradoks
u mnoga područja geštalt prakse. S jedne strane, mi težimo da uvažimo i poštujemo
jedinstvenost svakog klijenta, u njegovoj jedinstvenoj situaciji, u njegovim
jedinstvenim odnosima. S druge strane, mi automatski stvaramo utiske i donosimo
sudove, sviđalo se to nama ili ne. Takođe je tačno, sudeći po našem iskustvu, da
mnogi klinički fenomeni i ponašanja spadaju u prepoznatljive obrasce koji imaju
predvidljive posledice i terapijske implikacije. Da bi uspešno pomogli svojim
klijentima, moramo biti otvoreni da vidimo repetitivne obrasce, fiksirane geštalte i
ustaljene stilove kontaktiranja, kako bi razumeli na koji način njihovi stilovi
ostvarenja kontakta sa svetom doprinose njihovim problemima.
Na primer, ono što je karakteristično za zavisne klijente jeste da im terapijski
odnos postaje sam po sebi svrha, a gube iz vida svoju potrebu za rastom i
promenom. Depresivni klijenti su pod većim rizikom od samoubistva, dok
seksualno zlostavljani klijenti često imaju povećanu osetljivost i ranjivost u vezi
svojih telesnih granica. Generalizacije kao što su ove – ako se koriste lagano kao
mogući vodiči, mogu omogućiti savetniku da u svom poslu bude efikasniji i
sigurniji.
60
Početna procena je ključna za kompetentan profesionalan odgovor
U 'idealnoj' terapijskoj situaciji, naš klijent bi bio osoba koja poznaje i prihvata
geštalt principe. On bi bezrezervno učestvovao u savetovanju i jedina želja bi mu
bila da upozna sebe, ostvari svoj potencijal i vidi gde će ga njegova kreativnost
odvesti! U takvom slučaju, početna dijagnoza ne bi bila važna i terapeut bi bio
slobodan da radi sa onim što se pojavljuje u svakom trenutku i svakoj seansi. S
vremena na vreme, sa klijentom bi razmatrao protekli rad kako bi bio siguran da
klijent dobija ono što želi. Ukratko rečeno, njihov rad bi bio jedno istinsko
istraživačko putovanje.
Međutim, prava je retkost da klijenti traže savetnika sa tako otvorenim stavom.
Klijenti obično dolaze sa nekom vrstom psihološkog problema. Za njih život
jednostavno 'ne funkcioniše'. Ili pate od depresije, anksioznosti ili nekih
unutrašnjih previranja ili imaju teškoće sa svojim svakodnevnim funkcionisanjem
– probleme u vezama, probleme na poslu ili sa nekim drugim aspektom
egzistencijalnog izazova življenja. Oni dolaze sa razumljivim očekivanjem da je
savetnik stručan da im pomogne da reše problem u najkraćem mogućem roku.
Smatramo da bi bilo neprofesionalno da savetnik i klijent ne obrate pažnju na
sledeća područja:
Ovaj proces će, naravno, biti privremen i često će se ažurirati kako se klijent menja
i napreduje.
61
Jedna definicija dijagnoze jeste da je ona dinamička deskripcija fiksiranog
geštalta (ili nekoliko fiksiranih geštalta) u životu klijenta – procesa koji je postao
statičan. Fiksiran geštalt je deskripcija kreativnog prilagođavanja, u nekom
momentu, u odnosu na pređašnje životne okolnosti, koje je postalo ustaljeno, ali je
neprikladno u sadašnjosti. Zadatak terapije je slabljenje ovog fiksiranog geštalta i
pomaganje klijentu da se odvoji od ovog statičnog istorijskog obrasca i okrene ka
fleksibilnom i responsivnom susretu u sadašnjosti. Savršeno zdrava osoba bi svaki
trenutak živela kreativno i stoga ne bi imala 'dijagnozu'.
Predlažemo vam da kad god je to moguće zajedno sa klijentom 'ko-
dijagnostikujete'. Ovo bi svakako trebalo da uradite na kraju početne seanse
procenjivanja, ali takođe i onda kada imate snažnu hipotezu o tome što se dešava.
Na primer, možete reći klijentu da mislite kako njegov sadašnji problem može
imati veze sa procesom žaljenja koji nije razrešen ili da njegova telesna napetost
može biti povezana sa potisnutom ljutnjom. Ovde je takođe potrebno da savetnik
geštalt žargon prevede na jezik koji je razumljiv klijentu. Na primer, „Toliko toga
zadržavate u sebi“ (retrofleksija), „Duboko ste uvereni da je plakati pogrešno“
(introjekcija), „Izgleda da nikad niste preboleli smrt svoga oca“ (nezavršeni
poslovi). Klijent tada može da se složi, da se ne složi ili da pojasni stvari kako bi
pomogao u ko-kreiranju preciznijeg dijagnostičkog razumevanja. Na ovaj način on
se aktivno uključuje u razumevanje sopstvenog problema. Ovo ga takođe osnažuje
da savetovanje učini zajedničkim poduhvatom.
Sugestija: Izaberite nekog klijenta koga ste viđali izvesno vreme i zamislite da
vam je njegov lekar zatražio izveštaj koji će mu omogućiti da ga uputi na
specijalistički tretman njegovog problema (i vi i klijent se slažete da je to dobra
ideja). Kako bi opisali njegov problem, dijagnozu i fokus vašeg rada bez
korišćenja geštalt žargona?
62
Videćete da će vam biti mnogo lakše ako se upoznate sa formalnim dijagnostičkim
metodama kao što su DSM-IV ili ICD10. Takođe je korisno imati pristup literaturi
i resursima drugih profesionalaca, na primer, različiti tipovi depresije, mogući
ishodi, suicidalni rizici, stopa povratka bolesti, povezana stanja i simptomi itd.
Prenos nekih od ovih dijagnostičkih sistema u geštalt već je dao mnoge rezultate
(videti Tobin, 1982 i Delisle, 1999 koji su na impresivan način pokazali korisnost
DSM-IV klasifikacije poremećaja ličnosti viđenu kroz prizmu geštalta).
Klijent u procesu
Klijent u odnosu
Uslovi polja
Svaki deo sadrži predložena pitanja (ima ih mnogo više) da bi podstakli vaše
razmišljanje.
Klijent u procesu
63
Da li izgleda da klijent sedi dobro podržan u stolici? Da li je njegovo disanje
opušteno i ujednačeno? Da li u vašem prisustvu deluje samouvereno ili nervozno,
nemirno ili rigidno ubrzano dišući i pokazujući opštu nelagodu?
Kako reaguje na vas? Da li vas sluša i odgovara adekvatno ili izgleda da vas
ne čuje, protivureči svemu što kažete ili se slaže vrlo spremno kao da želi da vas
zadovolji?
Kakav mu je odnos sa sredinom? Da li ima bliske prijatelje, jake porodične
veze? Da li oseća podršku od ovih ljudi ili je izolovan i usamljen?
Kako se nosi sa stresom? Da li koristi alkohol ili droge da se desenzitizuje ili
koristi zdravije oblike relaksacije kao što su vežbe, sport, joga ili meditacija da bi
se opustio?
Dok vam opisuje svoj život, da li imate osećaj da je on osoba sa dovoljno
ličnih i sredinskih resursa ili vam se čini da uvek živi u oskudici ili potrebi za
nečim što nema? Da li vidi 'čašu kao polupraznu ili polupunu'?
64
Polarnosti (Poglavlje 10)
Bazična uverenja
Koja su klijentova bazična uverenja o sebi, drugima i o svetu? Koje druge fiksirane
pozicije zauzima? Klijentova temeljna uverenja su centralna i suštinska za njegov
osećaj ko je on. Ona se često formiraju u detinjstvu kao odgovor na ponavljana
relaciona iskustva i nastavljaju da deluju u odrasloj dobi, ne dovode se u pitanje i
ponekad ih gotovo nismo ni svesni. Primeri takvih bazičnih uverenja su: Niko me
ne voli; Ljudima se ne može verovati; Svet je opasno mesto. (Isto tako, zdraviji
ljudi imaju pozitivnija uverenja!) Međutim, klijent takođe može slobodno izabrati
svoja uverenja (na primer, religijsko verovanje ili moralni stav). Ona često čine
osnovu i objašnjenje njegovih kreativnih prilagođavanja i modifikacija kontakta.
Klijent u odnosu
Klijent može biti prisutan i ostvarivati dobar kontakt ili može izgledati da vas ne
sluša ili vas prekida dok govorite. Način na koji se odnosi može se iznenada
promeniti u zavisnosti od teme ili odnosa koje opisuje. Sve ovo vam daje važne
informacije i možete steći utisak o određenom stilu odnosa koji može biti značajan
ili problematičan. Važno je da, kad ste napravili neku vrstu procene klijenta,
pažljivo sa njim istražujete da li je to uobičajen obrazac u njegovom životu i da li
65
je to za njega problem. Savetnik dakle, sprovodi istragu. Da li je klijent svestan
onoga što radi i na koji način biva? Ako jeste, da li je uvek takav? Ako je takav
samo ponekad, u kojim okolnostima – da li je takav samo sa vama? Da li on misli
da je to problem? Ovo je još jedan način uključivanja klijenta u proces njegove
lične procene. To nije etiketa koja mu je nametnuta spolja, već slika jedne osobe u
jednoj situaciji čijoj je ko-kreaciji on doprineo.
Primer:
Odnos koji imate sa nekim klijentom razlikovaće se od bilo kog drugog odnosa
koji imate. Način na koji kreirate sebe, jedno drugo i polje biće jedinstven za
oboje. 'Ples' koji igrate u terapijskoj sobi takođe će sadržavati informacije koje su
bitne za procenu. Svi odgovori koje imate prema klijentu su važni. Oni mogu biti
vaš kontratransfer (videti Poglavlje 11), mogu biti zasnovani na vašim prirodnim
sklonostima i averzijama ili mogu biti pokazatelj utiska koji klijent ostavlja na
druge ljude u svom životu.
66
Uslovi u polju
Kulturni faktori
67
poslovi itd., kao i mini-kultura npr. severoistočna Engleska naspram južne
Engleske. Štaviše, postoji još jedan nivo međukulturnog elementa. U terapijskom
odnosu, ma koliko savetnik bio pun poštovanja, postoji disbalans moći. Kako i ne
bi, kada je jedna osoba u odnos ušla rastrojena i sa iskustvom da ne ume da
upravlja svojim životom? Ona time sebe stavlja u ranjivu poziciju i otkriva svoje
najintimnije anksioznosti i strahove drugoj osobi koja, makar u tom setingu, ne deli
iste patnje. Zamislite dodatnu dinamiku kada su te dve osobe različitih polova ili
različitog doba. Obratite pažnju kako ste se vi osećali kada smo u primeru u
prethodnim rečenicama odlučili da klijenta opišemo kao žensku osobu.
Kada razlike u kulturi takođe postanu i razlike u rasi ili seksualnoj orijentaciji to
ima mnogo dodatnih implikacija za odnos, koje su značajnije od površnih sličnosti.
Zamislite kakvu to važnost ima za odnos ako savetnik dolazi iz dominantne, a
klijent dolazi iz manjinske kulture – da ne spominjemo manjinu koja se istorijski
smatra inferiornom od strane dominantne kulture.
Kontrolna lista
Koje su implikacije za klijenta, za vas, za vaš odnos, koje teškoće možete predvideti i šta
biste mogli uraditi da ovo razmotrite?
Istorijsko polje
Primer:
68
zašto se odnos ne produbljuje s obzirom na Nerizinu očiglednu potrebu za
ovom vrstom podrške. Tek kada je savetnik aktivno istražio njenu istoriju,
pojavila se sledeća informacija. Nerizu su roditelji napustili i ona je kao
dete nekoliko puta menjala hraniteljske porodice i nije imala iskustva niti
očekivanja u pogledu podržavajućih ili konzistentnih veza. Mislila je da nije
važno da ovo spomene savetniku i tek je postepeno počela uviđati značaj
njene sadašnje situacije.
Sledi lista pitanja širokog spektra koje možete postavljati (setite se da ćete već
imati neke istorijske podatke; videti 'inicijalne upitnike' u Poglavlju 1). Naravno,
ne predlažemo da ih pitate sve odjednom. Imajte ih u svesti tako da možete
prikupljati informacije kako se odnos razvija:
Sledi 'Lista procene klijenta' koja će vam pomoći da sredite dobijene informacije o
klijentu. Možete je koristi nakon početnog intervjua kao način razmišljanja o
69
klijentu, a onda s vremena na vreme dodavati nove podatka koji se pojavljuju.
Obratite pažnju na ono što zapažate, ali nemojte pokušavati da sve shvatite na
seansi, jer takođe morate biti u sadašnjem trenutku! U praksi se retko dešava da
savetnik ima vremena da detaljno razmotri sve elemente liste i pokazaće se da
određeni aspekti postaju figura na osnovu koje formirate početnu dijagnozu.
KLIJENT U PROCESU
Ciklus iskustva:
Senzacija
Prepoznavanje
Mobilizacija
Akcija
Kontakt
Zadovoljenje
Povlačenje
Polarnosti:
70
KLIJENT U ODNOSU
USLOVI U POLJU
Istorijski odnosi
Kulturni faktori
Zaključak
Geštalt dijagnoza predstavlja razumevanje ili procenu svih načina na koje klijent
stvara značenje i kontaktira sa svetom. Smatramo da je ona najefikasnija i
uspostavljena sa poštovanjem kada se ko-kreira zajedno sa klijentom. Vaša
procena klijenta će naravno biti više deo Ja-To odnosa nego Ja-Ti odnosa.
Međutim, ako se procena vrši senzitivno i s poštovanjem, onda ona može biti nešto
u čemu je klijent potpuno uključen. Njeno uobličavanje može i savetniku i klijentu
dati osjećaj obuhvaćenosti i strukture, kao i razumevanja. Kako terapija napreduje,
savetnik će se kretati između modifikovanja ili ažuriranja procene i stavljanja u
stranu ('bracketing'-a) svega ovoga, kako bi se potpuno angažovao i bio otvoren za
mogućnost Ja-Ti odnosa.
71
6 - Razmatranje tretmana
72
Predviđanje svih vrsta rizika ili opasnosti
Razmatranje najkorisnije vrste odnosa koja bi se ponudila klijentu (na
primer, stepen odgovarajuće prisutnosti, empatije ili podrške)
Primena svog relevantnog znanja iz prethodnog kliničkog iskustva ili
kliničke literature o određenoj vrsti problema.
Svesnost o prirodi toka određene potrebe ili njenim prekidima (na primer, u
okviru ciklusa iskustva)
Svesnost o kulturnoj pripadnosti klijenta i implikacijama za terapiju. Ovo
obuhvata uticaj koju vrše razlike (ili sličnosti) između kulture savetnika i kulture
klijenta.
Svesnost o klijentovom dobu, polu, fizičkoj sposobnosti, seksualnosti i
njihovog uticaja na terapijski odnos i klijentov život.
Određivanje prioriteta interventnih stilova (na primer, konfrontacija ili
podržavanje).
Svesnost o bilo kom sistematskom, repetitivnom radu koji može biti
potreban, posebno u vezi kreativnih prilagođavanja, modifikacija kontakta i
impasa.
Određeni kriterijumi procene savetnikove efikasnosti sa klijentom.
Podobnost procene
73
trebalo da makar osećate neku vezu, interes ili saosećanje. Klijenti zaslužuju naš
najveći trud, energiju i posvećenost i mnogo je bolje klijenta uputiti nekome
ukoliko niste sigurni.
Klijent će možda želeti (ili će mu biti potreban) neki drugi terapijski
modalitet ili intervencije, a ne geštalt. Na primer, neki klijenti žele da se samo
oslobode svojih simptoma, da im stručnjak kaže šta da rade, da dobiju podršku ili
da imaju prijatelja u svojoj usamljenosti.
Da li klijent prihvata i odgovara na geštalt pristup (videti probne intervencije
u Poglavlju 1).
Da li je klijent podoban za terapiju koja naglašava odnos, samo-odgovornost
i izazov?
Implikacija dijagnoze
74
Uključivanje klijenta
Primer:
75
životu, tako što je potiskivala ljutnju i povlačila se. Osećala se mnogo
stabilnijom i htela je da nastavi sa istraživanjem same sebe. Dogovorili su
se da nastave terapiju na neodređeno vreme (sa revizijom posle šest
meseci). Fokus bi sada bio na Katrininom daljem upoznavanju sebe i
nalaženju drugih načina bivanja u odnosima (revizirani plan tretmana).
Sprovođenje revizija
U praksi, kod mnogih klijenata prisutni su problemi kao što su nedostatak samo-
podrške, fragilni self-proces ili kompleksni problemi koji zahtevaju znanje
stručnjaka. Ukoliko se ne uzmu u obzir imlikacije određenog profila klijenta, i
pored najboljih namera, može doći do ozbiljnih grešaka. Na primer, novi klijent
koji pati od dubokih narcisoidnih povreda može od vas tražiti da mu iskreno kažete
šta mislite o njemu; klijentkinja koja ima odlike granične ličnosti može vas
zamoliti da vas vidi van terapije; klijentkinja koja je seksualno zlostavljanja može
tražiti da je zagrlite dok se priseća pretrpljene traume. U svim ovim slučajevima
76
zahteve klijenata treba sagledati iz ugla postojećeg kliničkog znanja o posledicama
ispunjavanja njihovih želja. Stoga kod planiranja savetovanja prvo pitanje na koje
treba odgovoriti jeste - da li kod određenog klijenta postoje neke posebne
okolnosti, stanja ili teškoće koje zahtevaju stručno znanje ili poseban pristup? Ako
je to slučaj, korisno je konsultovati stručnu literaturu ili se obratiti supervizoru ili
kolegi koji ima specijalizovano znanje iz te oblasti.
Mnoge dijagnostičke karakteristike čine deo složenog sistema ili dinamike koji se
moraju uzeti u obzir. Na primer, kako se određeno kreativno prilagođavanje
uklapa u širi geštalt klijentove samo-organizacije ili njegovog načina života.
Možda je opšti način funkcionisanja nekog klijenta takav da se on desenzitizuje ili
da retroflektuje. Šta bi se desilo kada bi se oslobodio ovih modifikacija kontakta ili
ih transformisao? Da li one štite klijenta od nekog ozbiljnijeg poremećaja? Mnoga
kreativna prilagođavanja predstavljaju način na koji osoba uspeva da se nosi sa
teškim, pa čak i opasnim ugrožavanjima njene stabilnosti i opstanka. Retrofleksija
može klijenta štititi od ubilačkog besa, dok ga desenzitizacija može štititi od
nepodnošljivog bola. Od velikog značaja je uvremenjenost intervencija za
'otklanjanje retrofleksije'. Pre nego što odluči o strategiji tretmana savetnik treba da
stekne opšte razumevanje povezanosti i unutrašnje dinamike dijagnostičkih
karakteristika. Deo novog pristupa razmatranju tretmana može dakle biti temeljno
fenomenološko istraživanje pre preduzimanja neke akcije.
Određivanje prioriteta
Primer:
77
uloge u bračnom odnosu i da je sve svoje prijatelje okrviljivala što je ne
podržavaju.
Savetnik je odlučio da je potrebno da Dženifer radi na izgradnji
podržavajućeg radnog saveza, da je uključi u razumevanje dinamike odnosa
sa njenim partnerom i da sagleda razloge koji su doveli do nedostatka
podrške iz sredine. Dženifer se složila sa ovim planom. Tokom prvih
nekoliko nedelja stekla je znatno više poverenja u svog savetnika i počela je
da govori o tome kako je ponekad i ona provocirala svog partnera i kako je
zahtevala od svojih prijatelja da bezrezervno stanu na njenu stranu protiv
njega. Tek kasnije je savetnik (uz Dženiferin pristanak) odlučio da je
spremna da se poveže sa svojim retroflektovanim besom i da se uspešno
suprotstavi partneru i prijateljima na način koji neće samo povećati tenziju.
Faze tretmana
Jedinstvena priroda svake osobe, njen terapijski put i odnos koji ostvari sa
terapeutom unapred isključuje mogućnost da se napravi jedan opšti plan tretmana,
koji se može odnositi na sve klijente. Ipak smatramo da terapijski put većine
klijenata ima nekih zajedničkih tačaka i da postoje neke univerzalne potrebe i
zadaci koji se odnose na rast. Namena sledećih smernica je da vam pomogne da
organizujete svoje razmišljanje, a ne da slepo sledite njihovu linearnu sekvencu.
One vam takođe mogu poslužiti da proverite da li postoje neke oblasti koje ste
možda prevideli. (Govorićemo o radu u ovim oblastima dalje u knjizi.) Redosled
78
po kome se ove faze i oblasti pojavljuju i uočavaju može biti različit, iako se, u
širem smislu, složeniji zadaci kasnijih faza baziraju na prethodnim osnovnijim
fazama. Naravno, mnogi od ovih zadataka se pojavljuju, ponovo prorađuju i
integrišu u svim fazama. Odlučili smo da podelimo zadatke u pet faza.
Početna faza
Ova faza na mnogo načina obuhvata osnovne uslove neophodne za geštalt terapiju.
Geštalt terapeut koristi fenomenološku metodu da bi proširio svesnost, pruža
dijaloški odnos, promoviše zdravo funkcionisanje i podstiče razvoj samo-podrške i
podrške iz sredine. Za neke klijente ovo će biti dovoljno za ponovno aktiviranje
zdravog procesa i za razrešenje navedenih problema. Ovo može biti idealno za
kratkoročne intervencije. Ako, međutim, klijent ima mogućnost i odluči da nastavi
sa terapijom, ovi uslovi i relevantne veštine i tehnike biće i dalje potrebne u toku
cele terapije.
Prva faza
79
Otkrivanje pozadine
Druga faza
Eg
zistencijalni susret
Ovo je faza kada je klijent već radio na dosta svojih tema i već je došlo do korisnih
promena, ali je sada dostigao tačku zaglavljenosti ili impas. Na puno načina, ovo
može biti najteži, ali i najisplativiji deo puta. Ovo je mesto gde će vam biti
potrebno da se oslonite na snažni radni savez, jer će se ponekad klijent osetiti
obeshrabrenim, odbačenim, i nesigurnim da li želi da se suoči sa pojačanom
anksioznošću impasa. Ovo je vreme kada se javljaju jake, a ponekad i primitivne
emocije. Klijent može doći u kontakt sa snažnim, uznemiravajućim polarnostima, a
vi morate biti vrlo podržani u svojoj sopstvenoj terapiji i superviziji. Moguće je da
se klijent suoči sa nečim što mu može delovati kao životno ugrožavajuća situacija
ili je u najmanju ruku bezizlazna i očajnička. Ovo je vreme kada neki klijenti
moraju doneti značajnu odluku da li da nastave da rade na ovome ili da se
zadovolje onim što su već postigli.
80
Treća faza
Suočavanje sa prazninom ili nepoznatim i poverenje u organizmičku
samo-regulaciju
Ponovno prihvatanje izgubljenih ili otuđenih delova
Donošenje egzistencijalne odluke da se živi i ide napred
Sistematičan i stalan rad na destrukturisanju samo-ograničavajućih
bazičnih uveranja, negativnih životnih obrazaca i skriptova
Hrabro suočavanje sa neizvesnošću
Povezivanje sa duhovnošću
Doživljavanje razvojno reparativnog odnosa
Integracija
Klijent je u ovoj fazi verovatno već prošao gore navede krize i sada se nalazi u
polju integracije. Želeli bismo sada da podsetimo čitaoce na ono što smo na
početku govorili o ograničenjima ove vrste linearne teorijske strukture. U idealnom
slučaju klijenti će na prirodan način integrisati i asimilovati kako rad napreduje.
Međutim, ponekad je potrebno da ovo urade svesno i namerno. Asimilacijom se
tada mogu pojaviti druga pitanja ili problemi, na kojima će se dalje raditi.
Četvrta faza
81
Završavanje
Ova najvažnija faza detaljno je opisana u poslednjem poglavlju. Ovde ćemo samo
nabrojati zadatke.
Peta faza
Zaključak
82
7 – Jačanje podrške
83
Sugestija: Setite se kada ste poslednji put bili u krizi, na primer, lični odnosi,
bolest ili stres na poslu. Šta vam je olakšavalo teškoće? Šta vam je nedostajalo?
Kakvu ste podršku dobili od drugih ili šta vam je najviše trebalo od njih? Kako
ste se najbolje podržali i kako ste to mogli učiniti?
Razvijanje samo-podrške
Primer:
84
Korišćenje jezika samo-odgovornosti
85
Sugestija: Razmislite o nekom događaju koji vas je uznemirio. Eksperimentišite
tako što ćete prvo ispričati događaj pasivnim jezikom (na primer, moja
prijateljica je ponovo kasnila. Iznenada mi je na pamet pala misao da me ta
njena nepredvidljivost čini nemoćnom i kvari mi raspoloženje). Zatim ispričajte
tu priču ponovo, obraćajući pažnju na jezik i preuzimajući odgovornost za svoje
iskustvo. (Na primer, moja prijateljica je ponovo kasnila. Iznenada sam se
osetila nemoćnom pred tom njenom nepredvidljivošću i to mi se nije svidelo).
Da li primećujete neku razliku u pogledu vašeg osećaja sposobnosti i
samopouzdanja, kao i u pogledu načina na koji umanjujete svoju sposobnost da
se osećate drugačije?
Podržavajući samo-dijalog
86
Primer :
Sugestija: Setite se interakcije sa nekom osobom posle koje ste se osećali loše.
Oživite tu scenu – gde ste bili, šta se dešavalo, ko je šta rekao, šta je još bilo? A
na kraju, kad ste se loše osećali, šta ste rekli sebi, o sebi, o drugoj osobi ili o
ljudima, o životu? Da li su vam te misli poznate? Ako jesu, izađite iz te scene i
realistično razmislite o tim uverenjima. Velike su šanse da te samo-
ograničavajuće misli nisu tačne – ili bar ne potpuno. Smislite afirmativniju
rečenicu koja će dovesti u pitanje onu samo-ograničavajuću. Neka ta afirmativna
rečenica bude realna. Na primer, ako kažete sebi „Nikako ne bih mogao da se
konfrontiram tom kolegi“, možda biste izabrali rečenicu „Ponekad je teško
konfrontirati se kolegama, ali ja imam sposobnost i snagu da to učinim ako to
izaberem“. Smislite rečenicu koja je za vas ispravna. U mislima, ponovo uđite u
scenu i izgovorite je sebi.
Prizvani drug
Pozajmićemo ovu Šternovu (1985) lepu frazu kako bi opisali strategiju samo-
podrške koja podrazumeva zamišljanje podržavajuće osobe u stresnom periodu.
Ovaj zamišljeni drug može biti prijatelj, partner, terapeut, rođak ili neko koga se
sećamo iz detinjstva. Ova osoba je izabrana zbog toga što poseduje potrebne
kvalitete: da nam pruži ljubav, saosećanje ili da nas možda zastupa - i ona se
87
poziva da pruži unutrašnju podršku kada je to klijentu potrebno. Ova ideja može
biti predložena i isprobana prvo kao eksperiment u seansi, kako bi klijent pronašao
lik koji je za njega najviše podržavajući. Ovo sve može da se odnosi i na samu
terapiju i mnogi klijenti sa sobom nose ’internalizovanog savetnika’ sa kojim u
mašti mogu da pričaju ili da ga se sete kao nekog ko je topao i ohrabrujući.
Ponekad predlažemo klijentima da, za vreme praznika ili u teškim situacijama,
odvoje neko vreme kada će biti sami i zamišljati da su na seansi ili da nam napišu
pismo (koje nam mogu doneti sledeći put kad se sretnemo) ili da uzmu neki
’tranzicioni’ objekat iz ordinacije ili im dajemo neku ohrabrujuću reč ili afirmaciju
koje će se sećati. Ovo može biti značajna podrška u vreme stresa ili separacije.
Primer:
88
Sugestija: Mislite o nečemu sa čim vam je teško da se nosite ili o nečemu zbog
čega ste nervozni. Da li ste prošli kroz nešto slično u prošlosti? Kako ste u tome
uspeli? Šta vam je bila podrška – neki ljudi oko vas? Kako ste se osećali i šta ste
sebi govorili? Da li ste bili posebno obučeni? Da li ste se pripremili na neki
određeni način? Šta možete iz ovog naučiti kako biste isplanirali neki budući
događaj?
Podrška u polju
Sugestija: Na listu papira nacrtajte mapu vaše mreže podrške (takođe ovu
vežbu možete predložiti klijentu). Postavite sebe u sredinu i upišite ili nacrtajte
ljude ili stvari u vašem životu koji su za vas hranljive. Od onih elemenata koji su
vam najpouzdanija podrška načinite unutrašnji krug, a u spoljašnji stavite one
manje relevantne elemente. Zatim nacrtajte kružni dijagram u kome ćete
prikazati koji deo vremena u toku nedelje provodite sami ili radeći, a koji deo sa
prijateljima, porodicom ili u nekim aktivnostima. Kako vam se čine te
proporcije? Šta možete da promenite da biste povećali korišćenje podrške iz
sredine?
89
Terapeut kao sredinska podrška
Uloga izazova
Ipak, podrška nije uvek poželjna. U nekim situacijama terapeut treba da pruži
podršku tako što će konfrontirati ili preispitivati klijentove fiksirane geštalte. Nije
neobično da novi klijenti koriste terapijsko okruženje na način za koji terapeut
veruje da je nekoristan - na primer, postaju previše zavisni ili stalno traže savet. U
ovim situacijama terapeut može da odluči da odbije, po njegovom uverenju,
ovakav neprikladan zahtev koji bi inače sprečio klijenta da dosegne sostvenu
podršku. U geštalt terapiji je prisutna ta suptilna dilema kada ponuditi podršku ili
pomoć, a kada konfrontaciju ili izazov.
Pre nego što konfrontirate klijenta uzmite u obzir sledeće:
Primer:
Terapeut je primetio da se Beverli uvek složi sa svim što on kaže ili predloži.
Počela je da drhti i da se vrpolji kad su razgovarali o ideji da počnu da
istražuju njenu glavnu temu seksualnog zlostavljanja. Terapeut je znao da je
od vitalnog značaja da terapija ne postane mesto ponavljanja zlostavljanja i
prekinuo je dalje istraživanje. Kada ju je blago upitao šta se sada dešava sa
njom, Beverli je bila u stanju da kaže da nije želela da priča o tom
događaju, ali nije mogla to da kaže. U toku razgovora, ona je prepoznala
svoj stari obrazac adaptacije, a to je udovoljavanje drugom. Terapeut je
predložio lak eksperiment. Prvo, pokazao je sliku na zidu i rekao da mu se
90
sviđa. Beverli se složila. Onda je predložio Beverli da pokaže nešto u sobi
što joj se ne sviđa. Pokazala je jednu kabastu fotelju. Terapeut je rekao da
mu se sviđa ta fotelja - i odmah se videlo da je Belverli postalo nelagodno.
Terapeut joj je predložio da eksperimentiše sa izražavanjem svog
neslaganja i izjavljivanjem da joj se ne sviđa ni jedna stvar koju terapeut
pokaže. Išli su po sobi i terapeut joj je pokazivao sliku, neki ukras ili deo
nameštaja i izražavao sve veće oduševljenje. Beverli, na početku oprezna,
uskoro počinje da uživa u igri i da artikuliše razne načine neslaganja i
izražavanja da joj se nešto ne sviđa. "Ne mogu da izrazim koliko se ne
slažem"...“Ja mislim potpuno drugačije“...“Ne, to mi se ne sviđa“...“Ne, ne
želim da sednem tu". Počela je da se smeje, sela je uspravno i glas joj je
dobio neku novu snagu. Na kraju je rekla: "Sada mi je jasno. Podržaću sebe
ubuduće". Napravila je pauzu i dodala je začuđeno: "Znate, mislim da je
ovo prvi put da sam nekome rekla ovako nešto".
91
geštalti i obrasci odnosa su često oblikovani oko zaštite fragilnog selfa od daljeg
bola i remećenja. Oni su „...kompromisi prirodnog toka rasta koji su nastali u cilju
opstanka i integriteta" (Kepner, 1995:2). Oni stoga nisu podložni promeni sve dok
osoba ne uspostavi primarni nivo samo-podrške. Baš kao što problem nastaje u
odnosu, tako i oporavak može vremenom biti ostvaren u odnosu.
Dinamika ranih odnosa se često pojavljuje u terapijskom odnosu i klijent je
doživljava u svoj onoj prvobitnoj snazi i bolu. U početku je potrebno da geštalt
savetnik neko vreme pruža klijentu pažljivo usklađen dijaloški odnos u kome će
njih dvoje da uspostave blisku, poverljivu vezu koja omogućava novi doživljaj
sebe i drugog. Terapeutovo prisustvo je blago i bez pokušaja konfrontacije, on nudi
potvrđivanje i obuhvatanje, ono što je toliko nedostajalo u polju. Korak po korak,
laganim povećanjem klijentove svesnosti i razumevanja njegovih dubokih procesa,
terapeut olakšava klijentu da stekne novi osećaj podrške polja, koji se zatim može
asimilovati. (Primere rada na ovaj način vidite u Beaumont, 1993; Greenberg,
1989; Harris, 1992; Yontef, 1993.)
Stid
Primer:
Kris je bio naročito ranjiv u periodu kad je njegov terapeut (jedan od autora
knjige) trebalo da ide na dug letnji odmor. Krisovo izražavanje osećanja
povređenosti i gubitka u seansi, normalno bi izazvalo simpatiju i
radoznalost kod savetnika. Umesto toga, on je bio ogorčen i osećao je sve
veći pritisak da objasni neophodnost i svoje pravo da ide na odmor.
Nespreman za ovu unutrašnju reakciju, terapeut nije ništa rekao i trenutak
92
je prošao. Međutim, kasnije na superviziji postalo mu je jasno da je Kris kod
njega aktivirao stid zato što je odbacio ranjivog klijenta i terapeut je
nesvesno defanzivno reagovao kako bi samog sebe zaštitio.
Već smo rekli da stid može biti pokazatelj nedovoljne podrške da se osoba
nosi sa situacijom. To je takođe i terapeutu znak o klijentovom nedostatku podrške
u terapijskom sistemu. Nemojte nikada da forsirate klijenta da nastavi sa
terapijskom direkcijom koja izaziva stid.
93
Primer:
Prihvatite projekcije. Deo reakcije stida, suprotno od povlačenja, može biti ljutnja
i bes usmereni na savetnika, zbog nekih intervencija ili komentara koji su izazvali
stid. Iako je nekim savetnicima mnogo teže da to podnesu, u izvesnom smislu ovo
je zdravija reakcija klijenta na uočenu pretnju. Opasnost za terapeuta leži u
mogućnosti da se pokrene njegov sopstveni stid kao odgovor na klijentovu kritiku i
ljutnju. Potrebno je da izbegnete razumljivu potrebu da reagujete defanzivno ili da
se izvinjavate, već pokušajte da primite i podnesete napad. Tada ćete se naći na
boljem mestu za dijalog sa klijentom kako bi pronašli smisao onome što se desilo i
preuzeli svoj deo tog ko-kreiranog iskustva.
Primer:
94
neugodno. Savetnik je rekao: "Mislim da ti se nije svidelo ono što sam ti
rekao. Da li se osećaš kao da sam te ’napao’?" Moli je odgovorila: "Samo
se osećam glupo", ali je podigla pogled pomalo iznenađena, jer se činilo da
savetnik ’krivi’ sebe, a ne nju. Savetnik je pozvao Moli da mu kaže kako je
razumela njegovu primedbu i bilo je jasno da se osećala kritikovanom i
poniženom. Savetnik je tada rekao: "Mogu zaista da razumem kako ti je to
zvučalo. Mislim da sam bio nespretan. Teško mi je kada vidim koliko te
povređuje kada pomisliš da neko vidi da grešiš."
(Napomena: Savetnik se nadao da će ovim postići četiri stvari: Prvo,
pruzeo je svoj doprinos Molinoj neprijatnosti, potvrđujući je u okviru ko-
kreiranog odnosa. Drugo, on pojašnjava i saoseća za njenim osećanjima.
Treće, on proširuje Molinu svesnost o tome koliko ozbiljno ova njegova
greška može da utiče na njenu samo-podršku. Četvrto, on modeluje kako da
se prihvati sopstvena greška, a da se pri tome ostane samo-podržan.)
Prihvatite klijentovu sliku o sebi kao početnu tačku. Kada je klijent veoma
kritičan prema sebi obično terapeut ne može da odoli, a da ne ode na suprotan pol i
ne pokuša da odvrati klijenta od ovakvih odgovora zasnovanih na stidu - posebno
kad je očigledno da klijent nije u pravu. Pokušaj da ubedimo klijenta da on nije
"potpuno kriv" ili pak "najgluplja osoba u porodici" ili "osoba koju niko ne može
voleti", može samo po sebi ponovo izazvati stid, pošto savetnik postaje još jedna
osoba koja mu govori da nije u pravu i da greši.
Primer:
95
Održavanje terapeutove samo-podrške
Pored ovoga, razmislite kako biste mogli da podržite sebe posle određene teške ili
stresne seanse, posebno ako vam se ona desi usred napornog radnog dana. Neko bi
u ovoj situaciji pozvao kolegu ili supervizora, otišao u kratku šetnju, uradio vežbu
uzemljenja ili meditacije ili se setio dobro obavljenog posla u prošlosti. Neko drugi
bi upalio mirisni štapić ili sveću, otvorio prozor da promeni atmosferu ili bi izveo
neki ritual ’pročišćenja’. U svakom slučaju vaša odgovornost za sopstvenu podršku
je zapravo vaša odgovornost da budete spremni i raspoloživi za sledećeg klijenta
koga ćete videti.
96
Sada odgovorite na ova pitanja. Da li vas je neki odgovor iznenadio? Razmislite
da li je potrebno nešto preduzeti ili imate neko pitanje za superviziju?
Važno je da imate neku svest o vašoj uspešnosti kao terapeut. Ovo ne znači
(posebno kao geštaltisti) da sugerišemo da bi trebalo da postanete fokusirani na
cilj, ali verujemo da je potrebno da imate neke smernice kako biste izbegli
obeshrabrenost, samoobmane ili neefikasnu praksu. Sledeće sugestije vam mogu
pomoći kako da reflektujete kada razmatrate nekog određenog klijenta. One treba
da se shvate kao jedna opšta perspektiva tokom vremena, a ne kao trenutna
provera, jer većina terapija neminovno prolaze kroz periode teškoće, konfuzije i
nezadovoljstva i za terapeuta i za klijenta, naročito kad se dotaknu važne teme.
Provera progresa
Zaključak
8 - Eksperimentisanje
97
Kao što smo rekli u Poglavlju 1, kreativnost je jedna od četiri osnovne
karakteristike geštalt terapeuta. Ovo se najbolje ogleda u oblikovanju i ko-kreiranju
eksperimenta, pri čemu terapeut nudi klijentu priliku da isproba nove načine
ponašanja i bivanja. Eksperiment je najkorisniji kada su klijentovi problemi
fiksirani geštalti ili kreativna prilagođavanja koji sada više nisu funkcionalni.
Eksperiment je sredstvo slabljenja ovih fiksiranih procesa, kojim se proširuje
mogućnost izbora. Rezultati novijih istraživanja takođe ukazuju na to da prilika da
se isproba novi način bivanja predstavlja jedan od najznačajnijih isceljujućih
faktora u savetovanju i psihoterapiji (videti, na primer, Shmukler, 1999).
Eksperimenti se koriste:
Sekvenca eksperimenta
98
Identifikacija teme ili figure koja se pojavljuje
Dok klijent govori možete početi da uočavate temu ili figuru koja se pojavljuje,
posebno onu koje se čini nezavršena, problematična, repetitivna ili zaglavljena.
Tema može biti nešto malo, kao način na koji klijent postaje napet svaki put kada
priča o određenoj stvari ili izvesni pad energije kad god se seti određene osobe. Ili
tema može biti i priča koja se uvek završava na isti način.
Primer:
Beverli je govorila o tome kako joj se čini da u njenom životu ništa ne ide
kako treba. Osećala se očajno i beznadežno kao da nema nimalo snage.
Dok je pričala tu priču, često je pominjala situaciju u kojoj ju je muž
kritikovao zbog nečeg što je uradila i što je on morao ispravljati. Nekoliko
puta je ponovila „Tu ne mogu ništa da učinim“.
Predlaganje eksperimenta
99
postoji nešto što bi hteo da bude drugačije. Iako ima novu svesnost ili uvid, on
ostaje fiksiran u starim okvirima mišljenja, osećanja i ponašanja.
Međutim, da bi napravio ovu promenu, klijent se mora suočiti sa mogućom
anksioznošću koja prati nova i neizvesna istraživanja. Perls et al. (1989 [1951])
govore o terapiji kao 'sigurnoj opasnosti' gde je klijent dovoljno podržan i
bezbedan da se suoči sa rizikom promene. Prvi korak je pregovaranje da li je
klijent spreman da proba nešto novo. Kada po prvi put predlažete eksperiment
korisno je napraviti eksplicitni verbalni ugovor. Na primer:
Važno je da klijent zna da može odbiti vaš predlog. Eksperiment sa klijentom koji
se prilagođava svom savetniku ne samo da je osuđen na propast, nego rizikuje da
ponovi i pojača stare fiksirane geštalte i samo-ograničavajuće obrasce. Klijentova
mogućnost da odbije treba biti jasno izražena, kao: „U redu je da kažete ne“. Ovo
treba da se poveže sa posebnom pažnjom na telesne signale i druge znakove
prilagođavanja. Ovo ne znači da klijent treba biti potpuno posvećen; međutim,
njegova anksioznost treba biti jasno balansirana energijom i interesom (videti dole
Stepenovanje)
Sa iskusnijim klijentom kome je eksperiment poznat verovatno ćemo napraviti
samo implicitni ugovor govoreći „Imam predlog, da li ste zainteresovani?“ ,
„Želite li da ekperimentišete sa tim?“ Uprkos ovom neobaveznom pristupu, ipak je
važno da klijent zaista shvata da ima izbor da odbije (čak i kada ste vi vrlo
oduševljeni vašom brilijantnom idejom o eksperimentu!).
Stepenovanje
100
stid kod nekih klijenta i potrebno je da terapeut bude vrlo svestan ovoga. Čak i
početni predlog „Htela bih predložiti jedan eksperiment da istražimo tu poteškoću“
može izazvati nekorisnu uznemirenost ili stid. Klijentove verbalne i telesne
reakcije na vaš početni predlog pokazaće vam koliki rizik on uočava.
Osim ovoga, postoji nekoliko načina na koje možete prilagoditi rizik dok
eksperiment traje:
101
Promeniti situaciju. Na primer, savetnik može reći „Želim da
zamislite da vaš muž za trenutak ne može govoriti i da samo mora slušati šta vi
imate da kažete“.
Predložiti joj da zamisli nekoga ko je podržava – „Možete li zamisliti
nekoga snažnog da stoji pored vas?“
Odvijanje eksperimenta
Primer:
102
pobedonosan ton i ona je shvatila kako se oseća moćno kada je u poziciji
„ne znam“. Konačno je buntovno rekla „... i ne možeš me naterati“. Njenom
mužu Hariju takođe je predloženo da pojačava jednostavnim ponavljanjem
svojih reči „Ljut sam“, izgovarajući ih sve glasnije, dok nije osetio da je u
kontaktu sa sobom. Oboje su shvatili koliko su izbegavali da iskreno pokažu
jedno drugom svoju ljutnju.
Prazna stolica
Primer:
103
može reći – a onda prilično mrzovoljno „Pa, pretpostavljam da nije imala
izbora“. Ovo je terapeutu bio pokazatelj da se tu možda događa nešto više.
Pozvao ga je da njegovo „Nije imala izbora“ kaže otvorenije. To je i učinio
i postajao je energizovaniji. Terapeut mu je predložio da sedne na drugu
stolicu i da se pusti. Pojavila se ljutnja. Kako sve više ulazi u eksperiment,
Hikaro se snažno kreće između tri pozicije. On saoseća sa bolesnom
prijateljicom, koja je morala otkazati večernji izlazak, a ipak je ljut na nju
jer mu je pokvarila planove. Onda oseća krivicu što se ljuti i ponovo je žali.
Uskoro počinje prepoznavati kako je ovo uobičajen obrazac za njega i
koliko često mu se dešava da je mrzovoljan i depresivan.
„Ako biste mogli da zamislite svog muža u ovoj sobi, gde bi se nalazio? Da
li bi stajao ili sedeo? Koliko bi bio udaljen od vas?“ (Napomena: ovo
pomaže da se stvori scenario koji je ‘realističan’ – distanciran i hladan
otac, na primer, nikada ne bi sedeo u ugodnoj trojci sa svojim sinom i
terapeutom. On bi, u najboljem slučaju, sedeo u udaljenom uglu sobe,
napola okrenut, čitajući novine. To takođe dopušta klijentu da neposredno
proceni rizik od osobe koju može doživljavati kao pretnju.)
“Sada zatvorite oči i zamislite kakvu odeću nosi, izraz njegovog lica,
način na koji sedi ili stoji.” (Napomena: ovim se može pristupiti najvažnijim
aspektima koje klijent ima u odnosu na tu osobu.) „Polako otvorite oči i
pogledajte u njega. Šta osećate? O čemu razmišljate? Šta vam govori, ima li
nešto što biste mu želeli reći?“ (Napomena: često će na ovom mestu biti
104
vidljiv problem koji klijent ima u ovoj situaciji. Na primer, “On me
kritikuje” ili “Ne mogu ga pogledati u oči”.
Sada će možda biti potrebno da ponovo ugovorite ili ponovo procenite ovaj
eksperiment. „Da li ste zainteresovani da pronađete način da se suočite sa svojim
mužem, a da se ne slomite...koliko je rizično da mu kažete da prestane?“ Tehniku
prazne stolice je lako stepenovati od veoma jednostavnog istraživanja ovde i sada
do složenog, aktivnog istraživanja delova selfa. Na primer, terapeut može reći
novom klijentu:
Terapeut: Kad bi on sada bio ovde, šta biste mu želeli reći, a da ne morate
da pazite na svaku reč?
Beverli: Rekla bih mu da mi je apsolutno dosta njegove stalne kritike.
105
ograničava. Dodatni stepen rizika mogao bi biti da klijentkinja zamišljenoj osobi
iskaže svoja najdublja osećanja i želje. Još veći rizik bi bio da sedne na drugu
stolicu i priča iz druge pozicije ili da uključi fizičko izražavanje kao što je
katarzično oslobađanje ili da eksperimentiše sa pokretom.
Upozorenja
Kada se pojavi prilika za rad sa praznom stolicom (ili zapravo svaki eksperiment
ove prirode), terapeut mora da donese značajnu odluku. Hoće li klijentu više
koristiti upuštanje u dijalog sa delovima selfa ili će kontakt sa savetnikom u ovde i
sada biti više terapijski? Klijenti koji lakše ostvaruju kontakte sa drugim ljudima
često imaju koristi od istraživanja kontakta sa aspektima svog selfa u empatičnoj
prisutnosti terapeuta. Dok klijent priča o nekoj dilemi ili osobi sa kojom ima
problem, jasno je da energija za tu figuru raste i produbljuje se, tako da se iznenada
može osetiti kao da je treća osoba u prostoriji. Prelazak na dijalog sa tom trećom
osobom ili delom selfa je nešto prirodno. Međutim, postoje klijenti za koje je
ostvarivanje realnog kontakta sa drugim ljudskim bićem nešto nedostižno (na
primer, oni koji su društveno izolovani ili veoma povučeni). To je, zapravo, srž
iscjeljenja. Za ove osobe, dijalog sa samim sobom može biti dalje izbegavanje
kontakta sa 'stvarnim drugim'. Terapeut će primetiti da eksperiment brzo postaje
prazan i nezanimljiv. Osetiće da je njegovo prisustvo potrebno samo kao publika ili
će se osetiti nebitnim. U ovakvim situacijama, klijentu se pomaže da na stvarniji
način bude u kontaktu sa sobom, tako što ostaje u kontaktu sa terapeutom, pričajući
svoju priču, nastojeći da prenese svoje iskustvo, videći i doživljavajući terapeutov
odgovor, odgovarajući na njega... i tako dalje.
Postoji još jedno upozorenje koje želimo spomenuti pre nego što pređemo na
istraživanje mnogih eksperimentalnih mogućnosti. Ako je self-proces vašeg
klijenta slab (na primer, ako ima tendenciju ka fragmentiranju, graničnim ili
psihotičnim procesima), osnovno je načelo da se izbegava dijalog 'dve stolice' sa
različitim delovima selfa. Ovim klijentima je potrebna stabilnost terapijskog
odnosa kao granica ili kao mesto za rad gde će biti obuhvaćeni. Ako se upuste u
unutrašnji konflikt, polarnosti će verovatno biti ekstremne i verovatnoća integracije
biće manja nego pre. Dijalog prazne stolice sa ovim klijentima trebalo bi prvo
ograničiti na ovde i sada istraživanje interakcije sa stvarnom osobom u njihovom
životu, pri čemu je cilj vežbati nove načine komunikacije ili boljih strategija self-
menadžmenta.
106
Fokus eksperimenta
Kao što smo rekli, bilo bi idealno da eksperiment ko-kreiraju savetnik i klijent. To
ne podrazumeva neku predodređenu formu. Ipak, ovde uključujemo listu ideja koje
mogu podstaći vašu maštu. Sve one su sredstva za eksperiment. Nekim klijentima
će biti lakše da eksperimentišu sa vizualizacijom, drugima sa kinestetičkom ili
auditivnom svesnošću, a nekima sa aktivnostima. Imajte na umu (i pitajte) koji su
to modaliteti dostupni klijentu. „Možete li lako vizualizovati ljude, možete li osetiti
energiju ili emocije u svom telu?“ itd.
U obilju mogućnosti, postoje glavne opšte kategorije eksperimenta.
Vođene vizualizacije: Klijent zatvori oči i istražuje (pod vođstvom savetnika) neke
scene iz svoje prošlosti koje može promeniti u svojoj mašti ili neku potencijalnu
budućnost za njega. Klijent zamišlja što je moguće više detalja, koristeći sva svoja
čula.
107
ograničava na samo jednu poziciju na kontinuumu. Ovo vas može voditi da mu
predložite da proširi svoj repertoar odgovora. Zapravo opcije su sledeće: uradi
suprotno, uradi više (pojačaj), uradi manje (smanji).
Odigravanje. Postoje dve vrste odigravanja ili igranja uloga. Jedna je kada klijent
ulazi u neku komunikaciji sa zamišljenim stvarnim osobama u svom životu – bilo
iz prošlosti ili sadašnjosti. Ovo je posebno koristan eksperiment jer u terapijskoj
sobi omogućava direktan pristup ko-kreiranoj spoljašnjoj situaciji. Druga vrsta je
kada klijent otelotvoruje otuđene ili marginalizovane aspekte sebe, kojih nije
potpuno svestan. (Videti gore 'praznu stolicu'). Ovde je klijent u mogućnosti da
vodi dijalog sa svojim različitim osobinama ili delovima. Ovo se često koristi u
istraživanju polarnosti. Na primer, klijentu koji je po navici ljubazan sa svima i
oseća se iscrpljeno, može se predložiti da zamisli okrutni deo sebe na stolici
nasuprot njemu i da otpočne dijalog. Klijent takođe može, često menjajući mesta,
istražiti neslaganja ili konflikte i svoj unutrašnji dijalog, slušati i dati glas različitim
'delovima' sebe. Ukratko rečeno, odigravanja su korisna za završavanje geštalta
(izražavanje neizraženih osećanja i misli), razjašnjavanja osnovnih uverenja ili
introjekata, prisvajanje otuđenih aspekata selfa i vežbanje novog ponašanja.
Dubleri: Drugi članovi grupe preuzimaju uloge ljudi o kojima klijent govori. Uloga
se 'dublira' time što klijent stoji iza člana grupe sa rukama na njegovim ramenima i
kratko opisuje osobu – „Ja sam tridesetogodišnja žena. Udata sam i umorna. Želela
bih da prestanem da radim.“ Klijent može, ako želi, tražiti od nekog člana grupe da
igra i njega.
Zamena pozicija: Tema koja se pojavi između dva člana grupe može da se istraži
promenom mesta i svaki preuzima stav onoga drugog.
108
Psihodrama: Grupa se korisati da odigra celu 'dramu' iz klijentovog života. Klijent
može posmatrati (birajući drugu osobu da ga igra) ili se pridružiti odigravanju da bi
uradio nešto drugačije, da bi govorio sa nekim od likova itd.
109
Završavanje
Ponekad će (na primer u igranju uloga) klijent odjednom izaći iz uloge i činiće se
da je eksperiment zaustavljen. Možda bi tada trebalo da kažete “Izgleda da ste
izašli iz uloge / zaustavili eksperiment“ i proverite da li klijent želi pauzirati, stati
ili krenuti u drugom pravcu. Međutim, obično će se pojaviti neka tačka na kojoj se
čini da je eksperiment došao do kraja. Uopšteno, ovo se dešava onda kada klijent
pokazuje znakove završavanja. To može biti kada izađe iz uloge, obrati se vama da
reflektuje o onome što se događalo, stekne iznenadni uvid ili kada promena
njegove energije ukaže da se pomerio na drugo mesto. Na ovoj tački eksperimenta
vrlo je lako da terapeut bude zaveden svojim sopstvenim viđenjem prikladnog
završetka, te da podstakne klijenta da nastavi eksperiment. Ponekad mu je potrebno
puno discipline kako bi se držao principa kreativne indiferentnosti i dopustio
klijentu da dođe do kraja kakav god on izabere.
S obzirom na ovo, nemoguće je reći „Ovo je pravo mesto da stanemo“, može se
samo reći da je dosegnuto novo interesantno mesto. Međutim, razumno je završiti
eksperiment bar deset minuta pre kraja seanse, kako bi bilo dovoljno vremena za
ponovno uspostavljanje veze sa savetnikom, kako bi se mogli osvrnuti na ono što
se dešavalo i pripremiti se za kraj seanse. Ovo se može jednostavno izvesti tako što
se klijent podseti da sada mora stati jer se seansa bliži kraju ili je potrebno
konkretnije reći da se eksperiment privremeno obustavlja (na primer) do sledeće
seanse. Ponekad će biti potrebno da savetnik bude senzitivan i kreativan u
pronalaženju načina da pomogne klijentu da završi eksperiment i da se vrati u
sadašnji odnos.
Primer:
110
Asimilacija
Primer:
Sugestija: Razmišljajte o nečemu što bi bilo poželjno, ali izgleda kao potpuno
nemoguć zadatak. (Ne mislimo fizički nemoguće!) Zašto je težak? Šta bi bio
pravi ‘napor’ za vas da to uradite – ili nešto slično tome? Kada ste odredili
promenu koju je potrebno napraviti kako bi ostvarili zadatak, umanjite nivo
rizika dok ne odredite veoma mali ali moguć korak ka ishodu. Eksperimentišite
sa preuzimanjem tog malog koraka. Zapazite kako se osećate i šta mislite.
Razmislite o rasponu intervencija koje su legitiman deo savetovanja. Postoji
111
li nešto što nikada niste radili, rizik koji nikada niste preuzeli? Šta bi bila
najrizičnija stvar koju biste mogli uraditi kao savetnik? Smislite eksperiment
koji bi vam omogućio da napravite prvi mogući korak.
112
9 – Modifikacije kontakta
Geštalt terapeuti veruju da deo psihološkog zdravlja čini dobar odnos sa sobom i
drugima. Ipak, način na koji ostvarujemo kontakt biće pod uticajem uslova u polju
u svakoj jedinstvenoj situaciji. Kako se uslovi i prioriteti menjaju, potrebno je da
prilagođavamo ili modifikujemo naše ponašanje da bi se na odgovarajući način
suočili sa novom situacijom. Na primer, dobro je da prekinete svoj impuls da
pređete ulicu i da se prvo zaustavite i proverite saobraćaj, ali verovatno nije dobro
da prekinete impuls za plakanjem kada ste na nečijoj sahrani. U izvesnom smislu,
zdravo življenje je samo po sebi kreativno prilagođavanje ili neprekidna
modifikacija kako bi pronašli najbolji način zadovoljavanja naših promenljivih
potreba i prioriteta, kao i najbolji spoj između naših potreba i potreba drugih ili
sredine.
U idealnom slučaju, ovaj proces modifikacije je neprekidan i stalno se
preispituje kako sa menjaju uslovi polja. Ovo je lako razumeti ako posmatramo
dete u razvoju. Prirodan način za bebu je da svoju uznemirenost ispoljava plačem i
da očekuje pažnju. U kasnijem uzrastu, kreativno prilagođavanje obuhvata
obraćanje prijatelju i traženje utehe, pretvaranje uznemirenosti u reči. Kada su
određene potrebe stalno prisutne i ponavljaju se, neizbežno je da dete nauči načine
zadovoljavanja i kontrolisanja tih potreba koji su 'dovoljno uspešni' i to postaje
uobičajen odgovor. Ovo je neophodno i normalno. Međutim, problemi se javljaju
kada uobičajeni odgovor nije prilagođen novim i izmenjenim uslovima u polju.
Tada se formira stil kontakta (obično nesvestan) koji je uočljiv u nekoj specifičnoj
situaciji ili koji je karakterističan za niz situacija i koji može prožimati sve aspekte
nečijeg načina ostvarivanja kontakta. Osoba tada nije slobodna da pravi nove
izbore ili prilagođavanja i ponavlja iste odgovore koji su nekad bili korisni (ili se
tada makar tako činilo). Ovo je ponekad vidljivo kod zlostavljanog deteta koje kad
odraste izbegava sve bliske odnose ili kod ljudi koji uvek na stres odgovaraju
prejedanjem ili napijanjem. Mnogi razlozi zbog kojih klijenti traže savetovanje
jesu problemi kreativnog prilagođavanja koja su nekad bila odgovarajuća, ali su
sad postala fiksirani geštalti.
113
Od 'prekida' do 'modifikacija' – istorijski prikaz
Još od početka geštalt terapije, praktičari su počeli primećivati da postoje određeni
zajednički obrasci u modifikaciji kontakta. Oni su prvobitno viđeni kao
izbegavanja ili skretanja koja prekidaju prirodan proces kontakta i završavanja.
Pearl (1947) i Perls et al. (1989 /1951/) opisali su sledeće obrasce:
Retrofleksija, Konfluencija, Desenzitizacija, Introjekcija, Projekcija, Egotizam
(Polsterovi su dodali Defleksiju, 1973).
Ovi poremećaji kontakta su poznati kao 'prekidi' i prvobitno su posmatrani kao
prepreka u ostvarivanju punog kontakta i vitalnosti. Vrlo rano geštalt terapija je
postala pokušaj destrukturisanja prekida, kako bi se ponovo uspostavilo stanje
optimalnog zdravlja. Ipak, razumevanje prekida kontakta radikalno se promenilo
poslednjih godina (e.g. Swanson, 1988; Mackewn, 1977; Wheeler, 1991; Gestalt
Journal 1988:11 (2)). U terminima teorije polja, nijedan 'prekid' se ne može
smatrati dobrim ili lošim, korisnim ili nekorisnim, osim u okviru značenja i potreba
svake jedinstvene situacije. Stoga su 'modifikacije kontakta' bolji način da se opiše
niz procesa koji jednostavno predstavljaju kreativna prilagođavanja koja jesu ili
nisu odgovarajuća. Zdrava osoba treba da je u stanju da se kreće duž kontinuuma
između potpunog izbegavanja kontakta, modifikovanog kontakta i punog kontakta,
zavisno od svake nove situacije. Sve ove pozicije su potencijalno zdrave i mogu se
jedino procenjivati u odnosu na uslove polja kao i na samu osobu.
Prema sugestijama Mackewn-a (1997) napravili smo shemu sedam najčešće
identifikovanih modifikacija, koje su predstavljene kao kontinuumi. Možemo ih
uporediti sa različitim nijansama u karti boja. Sedam tradicionalnih 'prekida'
predstavljaju jedan pol kontinuuma. Svaki ima svoj suprotan pol i mnoštvo 'nijansi'
između. Ponekad će svaka pozicija na kontinuumu biti odgovarajuća (na primer,
izolacija u toku spiritualnog povlačenja u samoću i konfluencija između majke i
bebe). Sada ćemo opisati ovih sedam modaliteta kontakta, uvažavajući da je svaka
pozicija na kontinuumu potencijalno zdrava i odgovarajuća u zavisnosti od potrebe
i konteksta situacije.
U sledećoj tabeli naveli smo modifikacije kontakta. Za svaku osnovnu
modifikaciju predlažemo suprotnu polarnost, čime se definiše kontinuum. Zatim
za svaki kontinuum predložemo način rada sa polarnostima koje su postale
fiksirani geštalti. Možda ćete poželeti da identifikujute svoj sopstveni kontinuum
ili da istražite jedinstveni polaritet nekog određenog klijenta.
114
Retrofleksija...........................................................................................Impulsivnost
Defleksija ..............................................................................................Primanje
Konfluencija...........................................................................................Povlačenje
Egotizam................................................................................................Spontanost
Projekcija.............................................................................................. Prisvajanje
Introjekcija.............................................................................................Odbijanje
115
Sada ćemo posebno istražiti svaku polarnost modifikacije. Prvenstveno ćemo se
fokusirati na situacije gde su modifikacije ustaljene i nefunkcionalne.
Retrofleksija .....Impulsivnost
Sugestije intervencija
Primer:
116
spreman, klijent može osloboditi napetost i svoju energiju usmeriti napolje, uz
podršku terapeuta. (Videti u Poglavlju 8 o eksperimentima)
Primer:
Sugestije intervencija
117
Defleksija.....Primanje
Sugestije intervencija
118
Savetnik: Dakle, ako te ona nije primetila, to je nešto što ima veze sa
tobom.....sa tvojom vrednošću?
Drugi pol ovog kontinuuma nazvali smo 'primanje'. Ovde je osoba dostupna i
otvorena da u potpunosti doživi svet oko sebe. Ovo zvuči kao jedan veoma
pozitivan kvalitet, ali i on može stvoriti probleme ako se prekomerno koristi. Svi
smo svakodnevno pod udarom bezbroj nadražaja, dok su naše unutrašnje i
središnje zone stalan izvor senzacija, misli i osećanja. Prekomerno receptivna
osoba prima previše, za razliku od deflektivne osobe, i ima tendenciju da previše
obraća pažnju na ove stimuluse. Ovakvoj osobi je teško da ih ignoriše ili da
selektivno odabere ono što je relevantno u nekom momentu. Ona može u svom
govoru koristiti previše detalja i biti neodlučna, jer se bori sa svim tim naoko
važnim materijalom. U najgorem slučaju, ovakvo stanje se može videti kod ljudi sa
psihotičnim procesom koji su toliko svesni svih nadražaja koje primaju da gube
sposobnost da formiraju smisaoni geštalt.
Sugestije intervencija
119
Desenzitizacija.....Senzitivnost
Primer:
Keiko nikad nije znala kad je gladna niti je primećivala da tokom cele
terapijske seanse sedi na ivici stolice, nesvesna svojih zgrčenih udova; Žan-
Likov brat je umro i on je rekao da ništa ne oseća; Dženifer je bila brutalno
zlostavljana i o tome je pričala glasom bez emocija.
Sugestije intervencija
120
Osoba koja doživljava drugi kraj polarnosti - senzitivnost - je neposredno
svesna nadražaja u ovde i sada. Ona je usklađena sa sobom i okolnim svetom i to
ponekad može značiti dobar nivo podudarnosti i izuzetnu sposobnost empatije.
Ipak, kao neko ko previše prima, ova osoba može patiti zbog preplavljenosti
nadražajima koje nije u stanju da ignoriše. Ovo može biti izraženo u hipohondriji,
ili što je uobičajenije, u nemogućnosti da se proceni značenje ili važnost neke
senzacije. S druge strane, ovakva preosetljivost može biti izražena u kognitivnom i
emocionalnom smislu.
Primer:
Reg je koristio defleksiju kako ne bi bio svestan osećaja stida zbog svoje
beznačajnosti. Kad je ovo dublje istraženo, otkrio je svoju ekstremnu
hipersenzitivnost prema stvarnom ili zamišljenom omalovažavanju od strane
drugih. Bilo kakva slučajna primedba ili neodređena kritika bila mu je
nepodnošljivo ponižavajuća i on je svoju povređenost skrivao iza ljutnje i
okrivljivanja drugih, što je povezivao sa iskustvom koje je imao sa svojim
distanciranim i kritičnim ocem.
Neki ljudi mogu da budu na oba kraja kontinuuma u isto vreme. Na primer,
hipohondar može biti hiper-svestan svojih telesnih senzacija, istovremeno potpuno
desenzitizovan za svoje afektivne i emocionalne aspekte, zapažajući simptome
koje ne ume objasniti.
Sugestije intervencija
121
Konfluencija.....Povlačenje
Primer:
Naomi: Nekad smo voleli biti zajedno, sve smo radili zajedno. Ali sada......
(klimnula je glavom kao da daje neki znak)
Savetnik: Stvari su se sada promenile?
Naomi: Da - sada se prepiremo i svađamo i znate...nekada smo pričali o
svemu, ali....neke stvari su nepodnošljive.....
Savetnik: Time mislite da više ne razgovarate o svojim različitostima?
Naomi: Da. Nikada se nismo razilazili oko važnih stvari – pa – ili nevažnih
stvari zapravo sve do....znate.....
Savetnik: Dakle, mislite nije bilo nikakvih razlika o kojima bi razgovarali.
Naomi: Oh, to je apsolutno tačno. Nisam razmišljala o tome.
(Savetnik je počeo osećati da zaista teško radi. Nije bio siguran šta se
zapravo dešava u Naominom braku, pa ipak izgledalo je da razgovor teče
dosta glatko. Počeo se pitati da li je ovo paralelan proces (relaciona
dinamika koja se ponavlja u različitim situacijama) sa Naominim
spoljašnjim odnosima.
122
lako preplave konfluentnog klijenta, koji odgovara kao da su njegovi, te takođe
vrlo često postaje anksiozan kad se dogodi ili nagovesti separacija.
Sugestije intervencija
Ohrabrite osobu da koristi 'Ja' rečenice umesto 'to' ili 'mi'. Takođe
možete modelovati proces tako što ćete biti jasni kada za sebe kažete 'Ja'. Na
primer, možete reći „Kada te ja slušam, osećam se tužno, kako se ti osećaš?“ ili „Ja
sedim na ovoj stolici, ti sediš preko puta mene, imaš li ideju šta želiš od mene
upravo sada?“
Pronađite i istaknite sličnosti i razlike, „To zvuči kao da se slažeš sa
tim/ da se osećaš isto kao.........ali se takođe nisi složio sa/ ne osećaš se isto kao...“
Istražiti i ponuditi empatiju za strah od odvajanja, završavanja i
gubitka.
Kada u terapijskom procesu dođe do 'tačke kliničkog izbora', podelite
svoje mišljenje sa klijentom i ponudite mu opcije za nastavak terapije. Koja mu je
opcija privlačna ili da li ima neke druge sugestije? Ovim naglašavamo da se sa
problemom ne suočava jedna već dve osobe!
Klijent čiji je naviknuti stil kontakta povlačenje, često neće tražiti terapiju.
Međutim, ponekad će doći govoreći o tome kako mu se čini da drugi ljudi bolje
žive od njega i kako misli da mu 'nešto nedostaje'. Može opisivati sebe koristeći
metaforu da se oseća kao vanzemaljac ili da je zatočen u balonu ili da se nalazi iza
nevidljivog zida.
Sugestije intervencija
123
li ste rekli ili uradili nešto zbog čega je poželeo da se odmakne. Ako on prihvati
svoju povučenost i kaže vam kako ste joj vi doprineli, budite spremni da razumete
njegovo iskustvo i da oseća potrebu da se zaštiti. Možete ga pitati šta mu je
potrebno što bi mu pomoglo da se ponovo sretne sa vama.
Egotizam.....Spontanost
Primer:
Kes je često prekidala priču o protekloj lošoj nedelji i uporno gledala kroz
prozor. Kad je savetnik upitao šta se dešava, rekla je da razmišlja o tome
kako je glupa, kako verovatno zvuči smešno i kako se savetnik sigurno pita
kad će da se sabere.
Sugestije intervencija
124
žalost naročito odnosilo na neke rane geštaltiste. Ova polarnost se može videti u
poremećajima impulsa, maničnom i antisocijalnom ponašanju.
Primer:
Sugestije intervencija
Projekcija.....Prisvajanje
Ponekad se javlja konfuzija oko koncepta projekcije. Teškoća nastaje zato što se
ova reč koristi na najmanje tri različita načina. Prvo, koristi se da ukaže na
sposobnost da zamislimo ono što ne postoji, da anticipiramo moguću budućnost, da
budemo kreativni. Umetnici projektuju svoje vizije na platna, u romane i na film.
U ovom smislu projekcija je bitna komponenta ljudskog delovanja (i mašte koja
nas čini jedinstvenim ljudskim bićima). Drugo, koristi se u smislu transfera, kad je
projektovani materijal istorijski i neodgovarajući; na primer, klijent koji vidi
savetnika kao figuru oca ili majke. Treće, projekcija se odnosi na odbačene ili
otuđene delove selfa. Kada se klijent bori sa prihvatanjem nekog kvaliteta ili
aspekta svoje ličnosti koji nije kompatibilan sa njegovom self-konceptom, on ga
125
može uspešno nesvesno projektovati na drugu osobu. Ovde govorimo o ovakvoj
upotrebi projekcije.
Primer:
Jedan naš klijent koji je bio vrlo vredan čovek, pričao nam je šta mu se
desilo kad se nakon jednog posebno napornog dana vratio kući. Na vratima
je sreo svoju ženu i rekao joj je „Izgledaš zaista umorno“, na šta mu je žena
mudro odgovorila „Trebalo bi da odspavaš nekoliko sati“. Kad se
probudio, žena ga je upitala „Da li sada izgledam odmornije?“
Sugestije intervencija
126
Polarnost prisvajanja je oduvek bio kamen temeljac geštalt prakse. To je koncept
prihvatanja odgovornosti za sve aspekte nas samih. Međutim, ako odemo previše
daleko, to podrazumeva da klijent prihvata ili prisvaja i ono što nije njegova
odgovornost ili da preuzima na sebe ono što nije njegovo. U krajnjem slučaju to se
manifestuje u samo-okrivljivanju ili preterenoj krivici.
Sugestije intervencija
Introjekcija.....Odbijanje
Sugestija: Setite se svog detinjstva i vidite koje su poruke i instrukcije bile deo
vašeg porodičnog života. Da li su postojala posebna pravila u vezi jela, „Ne
stavljaj laktove na sto“, „Ne jedi otvorenih usta“. Koje poruke ste dobili o svom
127
telu, iskrenosti, moralu, kulturi? Sada razmislite koliko od ovih ranih instrukcija
još uvek sledite. Da li ste ih kao odrasla osoba slobodno izabrali ili postoje neke
po kojima živite na preispitujući ih?
Mnogi problemi koje klijent donosi na terapiju zasnovani su na uverenju ili stavu
koji je progutan nesvesno i nikada nije doveden u pitanje. Terapeutov posao je da
pomogne klijentu da osvesti ove introjekte tako da može izabrati da li će ih zadrži
ili ne. Terapeut ne bi trebalo da ima nikakav uticaj na to koja su uverenja korisna, a
koja ne. To je klijentovo pravo da odluči da li da ih zadrži ili odbaci.
Sugestije intervencija
„Primetio sam da duboko veruješ kako nikada ne možeš nešto dobro da uradiš“.
„Kako si došao do tog zaključka da je pokazivanje emocija znak slabosti?“
„Kako si to počeo da veruješ?“
„Da li je onda istina da ti nikad ništa ne možeš uraditi dobro?“
„Da li misliš da je uvek pogrešno pokazivati emocije?“
128
može da previdi, pošto je retko kad neprijatno imati nekoga ko će se svim srcem
složiti sa našim mišljenjem. Dakle, važno je pratiti proces i pozvati klijenta da
prepozna kako spremno guta vaše sugestije. Podržite ga da zastane i da reflektuje
pre nego što se složi.
Suprotan pol introjekcije je odbijanje. Potpuno je zdravo odbiti neki stav, uverenje
(ili čak i terapeutovu intervenciju) ako se to ne poklapa sa klijentovim vrednostima
i integritetom. Ipak, klijent ponekad može manifestovati odbacivanje kao naviknuti
stil. Na primer, može izgledati da se ne slaže ili da 'oduva' svaku vašu intervenciju
ili može odbiti bilo šta što se tiče određene oblasti ili ono što je vezano za
određenu temu. Ponekad klijent odbacuje ne samo mišljenje drugih nego sve što
mu se daje, uključujući ljubav i pažnju. Odbijanje se može javiti kao nepoverenje,
pobuna ili preterano oslanjanje na samog sebe.
Sugestije intervencija
Terapeutove modifikacije
129
zahtevati od sebe jeste da u najvećoj mogućoj meri prihvatimo fenomenološki i
dijaloški stav. Ovim ćemo umanjiti verovatnoću nametanja naših obrazaca
klijentima ili mešanja sa njihovim.
Zaključak
130
Jedna od najpoznatijih fraza u svetu geštalta jeste 'nezavršen posao'. Koristili smo
je već nekoliko puta u ovoj knjizi. Odnosi se na situacije iz prošlosti, posebno one
traumatske i problematične, koje za klijenta nisu razrešene ili završene na
zadovoljavajući način. U zdravim situacijama pojavljuje se potreba ili figura,
energija se mobiliše, kontakt se uspostavlja i geštalt se završava. Međutim, ako
klijent nema resurse, razumevanje ili podršku da se na odgovarajući način nosi sa
situacijom, ona ostaje ili nezavršena, tražeći okončavanje ili se prerano završava.
Često se dešava da potrebe nisu zadovoljene, jer klijent ima introjekte ili uverenja
koja sprečavaju završavanje. Klijent može da veruje da ne zaslužuje da bude voljen
ili da ima introjekt da je pogrešno izražavati emocije. Originalna potreba za
ljubavlju ili emocionalnim izražavanjem se onda poriče i potiskuje iz svesnosti.
Ovo se može racionalizovati verovanjem koje podržava poricanje, „Niko mi nije
potreban da me voli“ ili „Mislim da emocije samo smetaju i trebalo bi ih
izbegavati“. Energija se kanališe negde drugde, vodeći ka fiksiranom geštaltu ili
preranom završavanju koje nije zadovoljavajuće (pošto ne zadovoljava originalnu
potrebu).
S druge strane, prisutan je osećaj uznemirenosti i frustracije. Ponekad će klijent
govoriti o nekoj situaciju iz prošlosti, o kojoj stalno razmišlja ili fantazira. To se
može odnositi na ljude koji su umrli ili su otišli ili na situacije u kojima se osećao
na primer, zapostavljen ili maltretiran.
Obično osoba nije svesna energije ili borbe koja je zakočena u nezavršenom
poslu, onoga čega je svesna (ako uopšte) jesu simptomi koji se čine nepovezani ili
misteriozni. Na primer, dete koje se plašilo da će biti udareno, verovatno će
vremenom reagovati napetošću tela kako bi se oduprlo udarcu. Kao odrasla osoba,
izgubiće svako svesno sećanje na to, ali će u stresnoj situaciji imati vidljivo
zamrznuto držanje tela i žaliće se na opštu napetost ili nedostatak senzacija.
Prirodan proces završavanja je prekinut i znatna količina energije se troši da bi se
nezavršena situacija držala van svesnosti. Ovo vodi ka iscrpljivanju izvora energije
i samo-podrške. Drugi primeri ovog fenomena se mogu lako videti kod post-
traumatskog stresa, gde se klijentu priviđaju scene iz prošlosti ('flashback'),
anksiozan je i neprestano napet. U pravom smislu reči, on nastavlja da uvek iznova
oživljava traumu, kao da se još uvek dešava. To je kao da se osoba još uvek
nesvesno bori da pronađe način da izađe na kraj sa užasom koji ju je prvobitno
preplavio. Zadatak savetnika je da klijentu pruži podršku, da mu obezbedi da se
emocionalno izrazi ili završi, što će mu omogućiti da nastavi dalje.
Ponekad je moguće identifikovati situaciju sa kojom se nije moglo suočiti, ali
se nije mogla ni ostaviti. Klijent tada može, zajedno sa savetnikom, započeti
zadatak završavanja. Da bi nastavio dalje ponekad je samo potrebno da uz
131
dovoljno podrške postane svestan situacije. Ponekad će se jednostavno činiti da je
klijent zaglavljen. Ono što je nezavršeno ili nerazrešeno je nejasno i može se samo
pojaviti kao hronična napetost ili depresija bez očiglednog razloga. U ovom slučaju
postoji nesvesna situacija sukobljenih sila u pat poziciji. Ovo je primer onoga što
se ponekad zove impas ili tačka zaglavljenosti. Jednu stranu impasa čini nagon za
rastom, ekspanzijom i promenom. Druga strana, podjednako jaka, odupire se
promeni, obično u obliku originalnog kreativnog prilagođavanja – što je stari i
uobičajeni obrazac.
Postoje mnogi razlozi za ovakav impas. Često su prisutna verovanja i strahovi
vezani za posledice promene, koji su doboko zakopani i kojih je klijent samo jedva
svestan. U središtu impasa može biti snažno osnovno verovanje ili introjekt.
Štaviše, stari obrasci su sigurni i poznati; oni mogu biti bolni i neugodni, ali su
isprobani i provereni načini dovoljnog zadovoljavanja naših potreba, u periodima
kada se činilo da ne postoje drugi načini suočavanja sa teškoćama. Ovakva
kreativna prilagođavanja su tada bili najbolji načini koji je osoba mogla naći da se
bori sa događajima i pritiscima određenih uslova u polju. Za klijenta može biti
teško da napusti već isprobani odgovor koji se ponekad činio kao spasonosan.
Takođe je tačno da će započinjanje suočavanja ili ispitivanja impasa neizbežno
reaktivirati anksioznost ili strah, koji su povezani sa kreativnim prilagođavanjem.
Istraživanje pozadine
132
Ovo podrazumeva istraživanje toga kako je nezvršeni posao nastao, istorije,
verovanja i introjekata koji ga podržavaju, što sve čini pozadinu figure. To se
najbolje postiže korišćenjem fenomenološkog metoda istraživanja i razumevanja.
Sledeće smernice bi mogle biti korisne:
Primer:
133
je prvobitno mislila kako mora da sa njom nešto nije u redu, kad je niko ne
voli.
134
Međutim, kada ovo nije slučaj, biće potreban direktniji rad. Može se desiti da
postoji jedno određeno ponašanje, emocija ili izraz koji se čini najviše osujećen. U
ovoj situaciji imate nekoliko opcija, ali osnovni cilj je da se pronađe način da se
pojavi ono što je neizraženo.
135
dozvoljavajući energiji da raste i verujući procesu. Terapeutu je često potrebna
velika odlučnost da omogući klijentu da ostane u bolnoj zbunjenosti, umesto da se
pribegne lakšem izbegavanju.
Primer:
Rad sa imaginacijom
Kristina je još uvek osećala zakočenu energiju i nakon što je uvek iznova
pričala svoju priču, postala je svesna koliko je ostajala nemoćna pred
kritikom i odbijanjem raznih muškaraca koji su živeli u njenoj kući. Savetnik
je postavio razne eksperimente kako bi joj omogućio dijalog sa
najznačajnijim očuhom, tako da je Kristina uz mnogo početne podrške
osetila ljutnju i ogorčenje i rekla mu je koliko je mrzela njegovu
136
nametljivost. Posle ovoga postala je vrlo energizovana i uzbuđena i osetila
je da je pronašla snagu i uverenost koje su joj uvek nedostajale.
Primer:
137
Rad sa polarnostima
Svaka osoba je beskrajni niz polarnosti. Kad god prepoznamo jedan svoj
aspekt, prisutna je antiteza. Ona je tu kao pozadina, dajući obris sadašnjem
iskustvu, a opet dovoljno moćna da izroni kao samostalna figura, ukoliko
sakupi snagu. Kad je ta snaga podržana, može doći do integracije. (Polster
& Polster, 1974:61)
Rigidnost koja čini srž impasa može takođe biti uzrokovana fiksiranom polarnošću.
Polarnosti su prisutne u svim osobinama. Svaki aspekt osobe je jedna strana
dualnosti; druga strana je izvan svesnosti i čini pozadinu za tu figuru. Neke su
jasne kao 'muško i žensko', 'slab i jak', 'srećan i tužan'. Druge su suptilnije i
karakteristične za fenomenologiju osobe. Perls se rado bavio identifikacijama
polarnosti ili rascepa koji je nazivao 'topdog' („Trebalo bi više da vežbam, jedem
zdravu hranu i čitam geštalt knjige“), nasuprot suprotnosti nazvanoj 'underdog'
(„Naravno da hoću, ali ne sada, možda sutra“).
U Poglavlju 9 govorili smo o polarnostima koje obično karakterišu modifikacije
kontakta. Druge polarnosti svaka osoba organizuje na jednistven način. Zdravo
funkcionisanje podrazumeva sposobnost fleksibilnog kretanja duž kontinuuma bilo
koje polarnosti, kako nalaže situacija. Na primer, klijent je možda vaspitan da
veruje da postoji polarnost sa samo dve pozicije, moćan i nemoćan i da je uvek
potrebno da se drži 'moćnog' kraja polarnosti. Ovo znači da on neće lako sebi
dozvoliti da bude 'nemoćan', što je za njega stvar principa. Ovo mu može biti
ozbiljna smetnja u odnosima koji traže kompromis ili prepuštanje neophodno za
intimnost. Svi delovi kontinuuma su potencijalno potrebni. Na primer, nasilje je
ponekad neophodno za samo-zaštitu. Osoba ne može osetiti svoju muževnost u
potpunosti ukoliko u potpunosti ne uvaži svoju ženstvenost itd. Očigledno, ovo nije
uvek istina i bilo bi lakomisleno insistirati na tome. Na primer, svetu nije potrebna
nemilosrdna okrutnost. (Nekim klijentima bi bilo korisno da misle o ovim potpuno
nepoželjnim kvalitetima kao o izopačenju prirodnih osobina.) Ovim važnim
komentarom ističemo da su sve pozicije duž polarnosti prirodni i neophodni delovi
ljudskog života. Nazivanje jednog kraja polarnosti lošim, slabim ili neprivlačnim,
fiksira percepciju osobe u jednu rigidnu poziciju, što obično vodi u verovanje da je
taj sud na neki način 'objektivno' istinit.
Sugestija: Identifikujte neki aspekt ili kvalitet koji nikad ne ispoljavate ili za
koji verujete da je neprijatan, nešto što znate da posedujete, ali pokušavate da
sakrijete. To može biti okrutnost, kritičnost, ljubomora ili kompetitivnost.
Dopustite sebi da potpuno dođete u kontakt sa tim kvalitetom, prihvatite ga kao
138
istinski deo sebe, sviđalo se to vama ili ne. Vidite da li možete pronaći situaciju
u kojoj bi taj kvalitet bio neophodan ili koristan. Kako biste ga opisali na
pozitivan način?
139
Istražite kako može da se redefiniše naziv polarnosti. Jak ili slab,
može da se preimenuje u jak ili fleksibilan (ili senzitivan, ranjiv, otvoren,
velikodušan). Proverite šta ima smisla za vašeg klijenta.
Važno je zapamtiti da posedovanje kapaciteta za određenu polarnost,
ne znači isto što i ponašati se tako. Priznavanje jednog dela sebe koji se može
osećati, na primer, ubilački ili zavidno, znači da priznajemo potpunost naših
ljudskih mogućnosti.
Integrisanje rada
140
11 - Transfer i kontratransfer
Šta je transfer?
Fenomen transfera je prvi put opisao Frojd u ranim 1900-im, u kome klijent
prenosi aspekte prošlih odnosa na sadašnji odnos sa svojim analitičarem. Klijent se
ponaša prema analitičaru kao da je on njegova majka, otac ili neka značajna figura
iz njegove prošlosti. Frojd je u početku video transfer kao smetnju analizi, ali je
kasnije tumačenje ovog transfera postalo glavni terapijski fokus. Perls (1947) je
silno želeo da geštalt terapiju udalji od ovakvog naglašavanja; on nije poricao
realnost transfera, ali je dovodio u pitanje njegovu važnost. On je bio uveren da je
najvažnija terapijska potreba ona za stvarnim odnosom i autentičnim kontaktom. U
svojim pokušajima da se distanciraju od psihoanalitičke terapije, rani geštaltisti su
često tvrdili da oni ne „rade sa transferom“. Zapravo, ono što su mislili jeste da oni
ne rade sa transferom na isti način kao psihoanalitičari. Analitičari nastoje da
podrže i prodube transfer, dok geštalt terapeuti pokušavaju da ga razumeju i da sa
njim rade ovde i sada. Transfer je još uvek deo 'stvarnog' odnosa i deo uzajamnog
uticaja ili ko-kreacije. Ovo je veoma važna razlika u odnosu na frojdovsko
shvatanje po kome je transfer nešto što generiše klijent, a prima ga neutralan
analitičar. Parlett (1991) navodi Beaumont-a koji transfer opisuje kao 'konstelaciju
polja' jedne osobe, koja je u skladu sa njenim prethodnim iskustvima sve dok, kako
kaže Parlett, „samo polje ne počne određivati šta će se dešavati sledeće“ (str.76). U
ovom smislu, za razumevanje fenomena transfera uticaj i delovanje savetnika je od
vrhunskog značaja. Stoga bi bilo tačnije da se u geštaltu ovaj proces nazove ko-
transferom.
Ono što sledi jeste primer kako se može razvijati ko-kreiran transferni odnos.
141
Primer:
Na sreću, terapeut je bio na superviziji pre nego što je ponovo video Edit. Tada
priznaje da je preuzeo 'prilično dosadnog klijenta' i daje nezanimljiv opis seanse.
Supervizorka oseća uvlačenje u paralelni proces i gotovo da je poverovala da je ta
klijentkinja baš dosadna. Na vreme se zaustavlja i počinje da istražuje Editinu
priču i odnos koji ona i njen terapeut razvijaju. Pita terapeuta: „Ali šta se onda
desilo? Kako je Edit reagovala na to? Gde je bila njena energija? Kakav je bio
jezik njenog tela?“ Terapeut je s nelagodom shvatio da nije bio radoznao u vezi
bilo čega. Postepeno je počeo da uviđa da su on i Edit ko-kreirali jedan distancirani
odnos i neuključenost. Istražio je svoja dublja osećanja i koristio je rad sa dve
stolice kako bi zamislio mogući drugačiji dijalog između njih. Na sledećoj seansi je
rekao: „Edit, razmišljao sam o vama i shvatio sam da ne znam mnogo o vama i o
tome kako se osećate dok mi pričate o važnim događajima u svom životu. Hoćete li
mi reći nešto više?“ Ovaj put on ostaje angažovan, prisutan i uključen. Kada Edit
projuri preko svojih osećanja i odgovora, terapeut ističe propuste i istražuje bliže.
U početku je ovo kod Edit stvarilo osećaj dezorijentisanosti, ali kako je počeo da se
odigrava stvarni susret, ko-kreirano polje vibrantnosti i zainteresovanosti se
postepeno širilo.
Stepen ko-kreiranog transfera biće različit u svakoj situaciji, u zavisnosti od
jačine i nesvesnosti projektovanog materijala. Što su terapeut i klijent više u stanju
da se uključe u Ja-Ti dijalog, to nesumnjivo umanjuje neprikladnost transfera.
Rekli bismo da postoje momenti kada je korisno da se u cilju razumevanja, ko-
transfer razloži na pojedine doprinose klijenta i terapeuta.
Proces kojim klijent (ili bilo ko u tom smislu) projektuje istorijski materijal,
sećanja ili očekivanja u sadašnji trenutak jeste naravno proces koji je neophodan za
običan život. To je način na koji ja pokušavam da prepoznam nameru starog
prijatelja koji mi prilazi da se rukuje. Moje prepoznavanje je zasnovano na mom
očekivanju ili transferu prošlih sećanja i iskustava našeg prijateljstva ili sličnih
142
iskustava sa drugim ljudima. Ova vrsta ekstrapolacije je ključna i neophodna
funkcija koja nam omogućava da na osnovu naših prethodnih iskustava svetu damo
smisao. U zdravlju, ovaj proces se stalno ažurira, omogućavajući da realnost
sadašnjosti daje povratnu informaciju i modifikuje naša očekivanja i anticipacije.
Međutim, ponekad donesemo čvrstu odluku da će ono što je bilo istinito biti uvek
istinito i ne pokušavamo da prilagodimo naš referentni sistem. Tada formiramo
fiksirane geštalte i sva naša nova iskustva filtriramo kroz naša očekivanja. Ako
sam kao dete doživljavala svoje roditelje kao kritične ili nebrižne, onda mogu sve
ljude koje upoznam, a koji me na bilo koji način podsećaju na moje roditelje, da
vidim kao kritične ili nebrižne. (Ovo se naravno podjednako odnosi i na pozitivna
očekivanja.) Na ovaj način, u geštalt terminima transfer je proces koji obuhvata tri
stvari.
Sugestija: Brzo završite narednih šest rečenica koristeći prideve ili kratke
opise, na primer, majke su drage, brižne i paze nas.
Majke su...
Očevi su...
Braća su...
Sestre su...
Muškarci su...
Žene su...
Hrčci su...
.
Kako se malo dete trudi da shvati smisao sveta u kojem je rođeno, ono to radi
tražeći obrasce i nalazeći predvidive događaje, otkrivajući koje aktivnosti daju koje
rezultate. Da bi ovo uradilo, dete treba da uspostaviti obrasce ili fiksirane geštalte o
tome kakav je svet, kako bi moglo razumeti kako da stupa u interakciju da bi se
njegove potrebe zadovoljile. Ovi obrasci se koriste za razumevanje njegovih
odnosa sa važnim ljudima oko njega, fizičkim svetom i njegovim mestom u njemu.
Najraniji obrasci nastaju u relacionom polja sa primarnim starateljima – obično sa
143
majkom i ocem – i upravo ovi rani odnosi formiraju temelj za razumevanje svih
narednih odnosa, posebno onih najintimnijih. Očigledna jačina fenomena transfera
je često uslovljena prisustvom nezavršenih poslova iz prošlih odnosa, koji teže
završavanju.
Na primer, da sam kao dete imao nasilnog, dominantnog oca, moje adaptacije u
odnosu na njega činile bi deo moje organizmičke samo-regulacije. Svaki put kad
bih ga video, mogao bih očekivati (ili 'transferisati') nasilne, dominantne odgovore.
Međutim, ako očekujem ovakav odgovor od svakog čoveka koga upoznam, čak i
pošto sam odrastao i napustio dom, onda bi to bio neprikladan i limitirajući, iako
razumljiv, način stupanja u odnose.
Jedna od pretpostavki u geštaltu jeste da dobar kontakt vodi vibrantnijem
načinu življenja i stupanja u odnose. Stoga je savetnikov posao da pomogne
klijentu da bude svestan i slobodno izabere nove načine stupanja u odnose kako bi
mogao ostvariti zadovoljavajući (i nepredvidiv) kontakt u trenutku. Terapeut
takođe pretpostavlja da su transferi i modifikacije kontakta koji se pojavljuju u
seansi odraz klijentovih (ili njegovih!) odnosa u širem svetu. Na ovaj način,
terapijska seansa može biti pokazatelj klijentovog odnosa prema sopstvenom
životu. Stoga će biti od značaja za njegov 'spoljašnji' život da razume kako
modifikuje kontakt 'ovde'. Sledeći dijagram (na osnovu Menninger-a, 1958 i
Yontef-a, 1993) prikazuje vezu između dinamike odnosa koji je uspostavljen u
prošlosti i onog koji se održava u sadašnjosti – kako unutar tako i izvan terapije.
Tamo i onda
Istorijsko polje
144
Kako prepoznati transfer
Obeležje učenja kako da se uoči fenomen transfera jeste osećaj nesklada u načinu
kako se klijent odnosi prema vama. Transfer je aktivan proces i bilo bi preciznije
da se naziva 'transferisanje' (iako smo zbog jasnoće izabrali da nastavimo da
koristimo uobičajeni naziv). U izrazitijim oblicima transfera, možete imati utisak
da se klijent odnosi prema vama na tako neobičan ili neprikladan način da osećate
kako vas uopšte ne vidi. Biće vam teško da nađete smisao njegove reakcije prema
vama, kao da radite ili govorite stvari koje samo on može videti. Na primer, neki
klijenti će vas idealizovati nakon samo nekoliko seansi, govori će vam da ste
savršen terapeut, da je sve što vi kažete značajno i mudro ili da ih samo vi
razumete u potpunosti. Terapeutima (većini) je teško da poveruju u ovo, naročito
ako se borite da uspostavite dovoljno dobar odnos sa klijentom. Drugi klijenti će
vaše godišnje odmore (o kojima su obavešteni znatno unapred) videti kao vašu
namernu želju da ih napustite, da im pokažete da vas nije briga. Kada se ovo
preispita, njihovi dokazi za ovakvo verovanje se ne poklapaju ni sa čim što bi vi
mogli identifikovati, bar ne svesno, ali se oni čvrsto drže svoje slike o vama.
Naravno, precizno identifikovanje transfera (i projekcija) podrazumeva
terapeutovu samo-svesnost i jasnoću, koje je teško postići, naročito zato što
terapeut obično igra ulogu u ko-kreiranom fenomenu. Ovo je takođe razlog zašto je
ključno da savetnici na treningu imaju svoju ličnu terapiju.
Iskustva ili aspekti ljudi iz prošlosti, pa čak i cela osoba iz prošlosti, koji
se projektuju na terapeuta. Klijent može videti savetnika kao brižnog,
145
neprijateljskog, kritičnog, napuštajućeg, zapravo sa bilo kojom karakteristikom
koju je klijent u prošlosti doživeo.
Otuđeni aspekti ili odlike klijenta projektuju se na terapeuta – na primer,
klijent se odriče svog besa i doživljava da je terapeut ljut na njega.
Želje, nade ili primitivne žudnje klijenta koje se unose u odnos – na
primer, terapeut je idealizovan ili viđen kao savršena majka ili otac koje klijent
nikada nije imao.
Verovanja, stavovi ili pretpostavke koji su deo skripta, transferišu se na
odnos, npr. da su svi muškarci distancirani i bezosećajni ili 'nikome nije stalo do
mene'.
Sugestija: Razmotrite kakve bi mogle biti vaše reakcije na svaku gore navedenu
vrstu transfera. Sa čim bi vam bilo najteže da se suočite? Koji bi vas konkretni
atributi najviše uznemirili? Da li bi to bilo da vas vide kao nekog ko zlostavlja,
koga nije briga ili ko je savršen, sveznajući terapeut?
Nakon navođenja ove četiri vrste transfera, moramo opet naglasiti da je transfer
ko-kreiran fenomen koji zavisi od polja. Ovo znači da će biti potrebno da sa
stavom otvorenosti i nedefanzivno budete na raspolaganju da slušate i da zajedno
sa klijentom istražujete. Obično su prisutni neki vaši aspekti koji su aktivirali ili
podstakli transfer. Način na koji se ponašate, mislite i osećate kada ste sa
klijentom, uticaće će na to kako je on sa vama. Način na koji su oni sa vama
uticaće na vaš odgovor njima. I tako dalje u ko-kreiranoj igri odnosa.
146
osoba na koju se klijent može osloniti, neko ko će na pravi način
potvrditi i podržati klijenta... Ali geštalt terapeutu je uvek jasno da je to
on i slobodno se brižno ponaša prema klijentu. Kako bi mogao podržati
klijentov rast, terapeutu nije potrebno da ga klijent zameni sa nekom
stvarnom osobom. (Crocker, 1999: 154, naglasak u originalu)
Proširivanje svesnosti
147
Razumevanje relacionog okidača
148
Možete prihvatiti klijentovu reakciju kao validnu (čak iako je moguće da
je transferna) i dočekati je autentično, otkrivajući sopstvene rekacije ili
fenomenologiju. „Vidite me kao kritičnog, ali ja u stvari prema vama trenutno
osećam toplinu“, ili kako kažu Perls et al.: „On (terapeut) dočekuje ljutnju
objašnjavajući nesporazum ili se ponekad izvinjavajući ili se čak sam ljuti u
zavisnosti od situacije“. (1989 [1951]: 249)
Neki klijenti lako dožive konfrontaciju kao kritiku, okrivljavanje ili
postiđivanje i intervencija treba da bude sročena kao pretpostavka ili hipoteza
ponuđena u duhu zajedničkog istraživanja. „Čini mi se da ste...“, ili „Pitam se...“.
Erotski transfer
149
Noseći sa sobom visok naboj energije, ova tema je potencijalno minsko polje za
nespremnog savetnika. Međutim, preporučujemo vam da pronađete način da
kreirate atmosferu otvorenosti za teme privlačnosti i seksualnosti. Klijentovim
samo-otkrivanjima i pitanjima u ovoj oblasti treba pružiti podjednako poštovanje,
potvrdu i interesovanje kao i bilo kojoj drugoj temi. U ovakvim trenucima često će
biti potrebno da utvrdite granicu odnosa u vezi sa etičkim kodeksom na koji ste se
obavezali. Na primer, mogli biste reći:
„Želela bih da vam kažem nešto o granicama našeg odnosa. Etički kod
kojim se obavezujem, kaže da mi nije dozvoljeno da imam bilo kakav
odnos sa vama izvan naših seansi. To znači da se nikada nećemo sresti
napolju kao prijatelji ili imati bilo šta osim terapijskog odnosa. To
takođe znači da vi i ja nećemo nikada imati seksualni kontakt, čak ni
kada završimo savetovanje.“
Pošto ste ovo izjavili, trebalo bi da budete u stanju da istražite sve što se pojavi na
ovu temu, iako treba da imate na umu sledeća upozorenja.
150
Tada će im biti potreban roditeljski odgovor sa jasnim granicama, odgovor koji je
topao i prihvatajući, ali postavlja granice u tome šta je prikladno.
Klijenti sa istorijom seksualnog zlostavljanja mogu pokušati da pomere
granice nesvesnim odigravanjem njihovih iskustava zlostavljanja. Oni mogu tražiti
da ih dodirujete ili grlite ili ih može previše zanimati da li su vam privlačni.
Budite oprezni sa sopstvenom seksualnošću ili zavodljivošću posebno što
to može biti nesvesno.
Savetnikova erotska kontratransferna osećanja su normalna i o njima
treba razgovarati na superviziji ili terapiji. To može biti bogat izvor razumevanja,
iako vam predlažemo da ih ne otkrijete klijentu. Teško da bi to moglo imati ikakvu
terapijsku vrednost; to bi moglo podrazumevati snažan zahtev od strane savetnika i
može zastrašiti klijenta.
Kontratransfer
151
proaktivnim kontratransferom. Na primer, možete imati reakciju anksioznosti ako
vas klijent podseća na vašu zahtevnu majku. Dobro je da se upitate: „Da li mi je
ovo poznato osećanje/misao?“ Ako je odgovor „Da“, onda je najbolje pretpostaviti
da je kontratransfer bar u velikom delu vaš sopstveni transfer, te biste ga trebali
zadržati za kasnije istraživanje, idealno na superviziji ili terapiji.
Treće, postoji reaktivni kontratransfer. Ovo je tradicionalnije značenje
reči, gde vi reagujete na transferna očekivanja klijenta. Ovo se obično javlja u
jednom od dva oblika, ili ćete se osećati isto kao klijent ili ćete preuzeti očekivanu
ulogu.
U prvom obliku, koji je Racker (1982) nazvao usklađenim, klijent vas transferno
može videti kao ljutog ili kritičnog i osećati se uplašeno zbog toga. Vi se onda
takođe možete osećati uplašeno u skladu sa njegovim strahom; ili možete doživeti
drugačije osećanje – na primer, bes, koje može biti odgovor kojeg se klijent
odrekao.
U drugom obliku, koji je nazvan komplementarnim, klijent će vas (nesvesno)
pozvati u poziciju osobe koju transferiše. Ako na vas transferiše kritičnog oca, vi
se u znatnoj meri možete osećati kritično ili neodobravajuće u odnosu na njega,
kao da ste zaista otac. Ovo takođe može voditi nečemu što se zove transferno
'odigravanje', gde vi postajete aktivni učesnik u prošloj transfernoj dinamici.
Možete se naći u situaciji da delujete ili se ponašate na načine koji su u skladu sa
transfernim očekivanjem, čime potvrđujete klijentovu poziciju. Na primer, klijent
vas može odbijati ili vas kritikovati (transferišući slabu i neefikasnu roditeljsku
figuru), vi se onda možete osećati defanzivno, možete se povući da bi se zaštitili,
možete se klijentu činiti neuspešnim i tako potvrditi njegovo očekivanje, što ga
navodi da bude još kritičniji i tako dalje. Ovde je vaš zadatak da budete oprezni u
vezi sa tim kada se ponašate van svoje uloge ili na način koji se čini
neodgovarajućim.
152
Upotrebite svoj kontratransfer kao informaciju o klijentovim osećanjima
ili o tome šta mu se možda desilo što se ponovo odigrava u sadašnjosti. Naročito
ako se jave snažna osećanja, možda će biti potrebno da pažljivo razmotrite (možda
na superviziji) kako da ih najbolje inkorporirate u ovde-i-sada odnos. Možda
klijent uopšte nije spreman da čuje vaš odgovor. Onda je vaš posao da 'zadržite' to
osećanje za kasnije. Može se desiti da prerano otkrivanje izazove stid ili
anksioznost kod klijenta i da se on povuče sa terapije.
S druge strane, ako vi umesto klijenta 'nosite' njegovo otuđeno osećanje,
on će imati veoma dobar razlog da veruje da su njegova sopstvena osećanja
nepodnošljiva. U tom slučaju vaš posao bi mogao biti da za njega modelujete način
kontrolisanja i obuhvatanja ovog osećanja, tako što ćete mu pokazati kako da ga
učini podnošljivim za sebe. Više o ovoj terapijskoj upotrebi projektivne
identifikacije možete pročitati kod Ogden-a (1982).
Otkrijte svoj kontratransfer. Obično, sa naglaskom na stvarnom odnosu i
intersubjektivnom polju, geštalt savetnik nastoji da nađe način da imenuje svoj
kontratransfer kako bi proširio klijentovu svesnost o sopstvenom uticaju na odnose.
Ublažite svoj odgovor uvidom i saosećajnošću, te ga onda ponudite klijentu kao
probnu sugestiju koja mu može pomoći da razume neke probleme u koje ulazi u
odnosima. Ovo ističemo zato što je važno da i klijent i terapeut znaju da se
intervencija daje sa namerom da se pomogne klijentu, a ne u cilju da se terapeut
osjeća 'pametno' ili superiorno ili da se oslobodi sopstvene tenzije. Predlažemo da
pročitate odeljak o samo-otkrivanju u Poglavlju 4 kako biste ojačali strategiju u
vezi s ovim.
Primer:
Terapeut: „Primetio sam da se nešto dešava među nama, što vam može
pomoći da bolje razumete svoj odnos sa šefom/kolegom/ženom itd. Zapazio
sam da kada pričate čini se da to slično utiče na mene kao što opisujete da
utiče na njega/nju. Osećam da sam na neki način isključen kada pričate o
svom problemu. Osećam se pomalo neuključeno. I pitam se da li biste želeli
da to pogledate i vidimo da li možemo razumeti što se dešava.“
Primetićete nekoliko stvari u vezi ovog primera. Jedna od njih je da smo namerno
koristili jezik koji, iako možda nije primer za jezik samo-odgovornosti ('to' utiče na
mene), koristi reči i fraze koje će biti poznate klijentu. To će pre ući u njegov
referentni sistem nego što će ga odvesti iz njega. Ako želimo pokazati da ono što
se dešava ovde odražava spoljašnji svet, nije trenutak za demonstriranje novih
obrazaca komunikacije. Terapeut se takođe osvrće na konkretne klijentove
okolnosti kako bi intervencija bila relevantna. Druga odlika ovog primera je da
153
terapeut zvuči kao da nešto isprobava i izražava želju za istraživanjem. Ovo nije
samo manipulacija ili lažna skromnost. Bez obzira koliko je terapeut siguran da je
pronašao trag za rešenje celog problema (!), to je beznačajno ukoliko nije u skladu
sa klijentovim iskustvom i fenomenologijom. Stoga terapeut nudi sopstvenu
fenomenologiju da se ispita – a ne kao istinu. Konačno, terapeut pregovara sa
klijentom o tome da li on želi da istražuje tu temu. Ovim se moć ostavlja klijentu
da sam odlučuje o procesu.
Sugestija: Kada kao terapeut imate osećaj koji je zbunjujući ili mislite da vam
možda ne pripada, pokušajte da zamislite raniji scenario u klijentovom životu
koji daje smisao osećanju koje imate; na primer, ko se u klijentovom životu
mogao osećati kako se vi osećate sada? Kada je klijent ranije mogao osećati ono
što vi osećate?
Pre nego što završimo, trebalo bi da istaknemo da svi terapeuti (prvenstveno kao
ljudska bića!) greše. Ponekad ćete se naći u situaciji odigravanja nekog
kontratransfernog odgovora ili ćete posle seanse (ili nekoliko seansi) kada
razmišljate o tome šta se događalo, shvatiti da su vaši stavovi bili čvrsto zasnovani
na ko-kreiranom transfernom polju. Ključno je da prihvatite sebe u ovim
trenucima. Retko ćete napraviti bilo kakvu trajnu štetu. Po našem iskustvu, većina
klijenata je dovoljno samo-podržana da zanemari ono što je nekorisno. Vratite se
na sledeću seansu sa otvorenošću da istražite šta se desilo, da primate i saosećate sa
klijentovim reakcijama prema vama, da prisvojite i čak se izvinite za svoje greške.
Sve ovo često može obezbediti veoma plodno polje za istraživanje i susret. Vaša
spremnost da istražujete i delite zadatak kreiranja stvarnog susreta može vas oboje
oplemeniti.
Primer:
154
Zaključak
155
12 – Telesni proces i regresija
Telesni proces
Pre nego što počnemo razmatranje rada na telesnom procesu, hteli bismo da
istaknemo nekoliko stvari. Prvo, držite se holističke perspektive; svi aspekti osobe
su povezani. Nemojte samo ’komentarisati’ ili ’zapažati’ telesni pokret u prazno,
ovo može biti uznemiravajuće, posebno za nove klijente. Bolje bi bilo da kažete
„Dok ste pričali o svojoj ljutnji na šefa, ruke su vam bile vrlo aktivne, da li ste to
primetili? Mislite li da one nešto izražavaju?“ Drugo, praktikujte inkluziju, osetite
kako vaše sopstveno telo reaguje ili zamislite kako bi se vaše telo osećalo da ste u
klijentovoj situaciji. Treće, imajte na umu da kako telo postaje jasnija figura tada i
afekat može biti vidljiviji, posebno stid.
156
Terapijske sugestije
157
Vežbe uzemljenja: Smatramo da su naročito korisni vidovi meditacije ili
vežbe svesnosti koji se fokusiraju na ’ja-ovde-sada’. Skraćena verzija ovoga je
’budi svestan svojih stopala na podu’-
Katarza: Sve tenzije i emocije su smešteni u telu. Vikanje, udaranje jastuka,
vrištanje, pevanje, plesanje čine deo repertoara katarze. Terapeut može da koristi
tehniku dve stolice, tehnike povećavanja i oživljavanja i mnoga druge
eksperimente u cilju ovakve vrste oslobađanja. Međutim, potrebno je da savetnik
bude kreativno nezainteresovan za bilo koji ishod, imajući na umu da svaki klijent
ima različit stepen izražavanja, da je svako oslobađanje jedinstveno i da je prerano
ili nepodržano oslobađanje nekorisno, pa čak i opasno. Druga napomena je da
katarzična epizoda može da izazove privremeni osećaj dobrobiti usled lučenja
prirodnih opijata. Ovo može stvoriti potencijalno pogrešan osećaj razrešenja.
Međutim, ako je katarizična ekspresija jednostavno repriza neke prošle povrede,
onda bi rezultat ovog rada bio podsticanje tog fiksiranog geštalta, uprkos
privremenom dobrom osećanju. Katarza samo ima terapijski značaj ukoliko
oslobađanje blokiranih osećanja vodi novoj asimilaciji – možda zbog prisustva
saosećajnog, podržavajućeg savetnika ili zato što je iskustvo prorađeno ili
shvaćeno na novi način.
Dekodiranje telesnih poruka: Dobro poznata i efikasna tehnika je pozivanje
klijenta da ’govori iz’ različitih delova tela. Na ovaj način klijentu se pomaže da
prisvoji i integriše svoje iskustvo u svoj njegovoj složenosti. Ovim se takođe
pokazuje kako naše telo verno manifestuje naše misli, osećanja i stavove. Ova
tehnika je vrlo korisna za isticanje načina na koje ignorišemo ili odbacujemo svoje
telo. Ako klijent ima neke fizičke simptome, može ih istražiti iz perspektive o kojoj
govori Lao Tzu, „Danas biramo naše probleme zbog dara koji nam nose“. Ako se
simptom posmatra u pozitivnom svetlu, koja je njegova funkcija? Koja je
sekundarna dobit? Na primer, da li bolest sprečava neku osobu da previše radi? Ili
da li je sprečava da napusti kuću ili da učestvuje u nekom društvenom događaju?
Da li to znači da neko treba da se brine o toj osobi? Na ovaj način možete videti
poruke ili kreativna prilagođavanja koje telo čini u teškoj situaciji.
Edukacija: Konačno, važno je da imamo na umu da su neki visoko
obrazovani i inteligentni ljudi prave neznalice kada je u pitanju njihovo telo. Za
klijenta bi bilo vrlo korisno i podržavajuće da mu se direktno i otvoreno daju
informacije o fizičkim simptomima stresa, anksioznosti ili paničnih reakcija,
reakcija post-traumatskog fenomena, podaci o tehnikama relaksacije i dr.
158
postoji dobar ili loš put za klijenta da dođe u vezu sa svojom telesnom energijom.
Ne postoji najbolji način kretanja, oslobađanja ili izražavanja fizičkog procesa.
Svaki klijent je jedinstven i imaće svoj način izražavanja, kontakta i razrešenja.
Obratite pažnju na svoj telesni self i uočite kojih ste fizičkih senzacija svesni
upravo sada. (Na primer, osećam leptiriće u stomaku, vilica mi je stegnuta, noge
su mi teške itd.). Dajte klijentu dovoljno vremena da postane potpuno svestan
svojih senzacija, pre nego što nastavite dalje.
Ostajući sa tom senzacijom i osećanjem, uočite koja se misao, slika ili sećanje
pojavljuje u vezi toga. (Na primer, „Ovako sam se osećala kada sam čula da se
roditelji svađaju“, „Ovo me je podsetilo na vreme kad sam morao da stanem
ispred grupe ljudi i održim govor“ itd.).
Ponekad će klijent početi sa trećim korakom (sećanje ili misao) i tada mu
možete predložiti da se vrati u prvi i drugi korak, „Dok govorite o svom iskustvu
kad ste bili na sudu, uočite kojih ste telesnih senzacija svesni upravo sada“. Ako
klijent prvo pomene osećanja, ponovo mu skrenite pažnju na telesnu senzaciju.
Na primer, „Kako znate da ste tužni? Koju senzaciju doživljavate u telu? Pošto
se fokusirate na telo, proverite da li je ’tužan’ najpreciznija reč za vaše trenutno
iskustvo ili želite da je redefinišete“.
Ovo je dobar način rada u pravcu integracije otuđenih aspekata selfa. Ovo nije
formula koju treba uvek slediti. Možemo odstupiti od nje kako bi radili sa onim što
159
se pojavi i što se čini prigodnim za klijenta u tom trenutku. Očigledno je da ne
postoje tačni ili pogrešni odgovori na bilo koje pitanje koje se pojavi u toku
istraživanja i ponekad će biti potrebno da na to podsetite svog klijenta.
Pitanje dodira
U Geštalt terapiji dodir ima drugačiju funkciju nego dodir u drugim telesnim
terapijama, kao što su masaža, Aleksander tehnika ili shiatsu. Stoga je vrlo važno
ne mešati različite vrste dodira (osim ako niste posebnim treningom specijalizovani
da integrišete psihoterapiju i direktan rada na telu). Ako u svom radu koristi dodir
terapeut, po našem mišljenju, treba da ima posebnu obuku u ovoj oblasti kako bi
bio uspešan i bezbedan. U ovom poglavlju ćemo vam dati neke opšte smernice. Na
početku, međutim, sledi nekoliko upozorenja u vezi upotrebe dodira:
Sve veći broj etičkih žalbi u vezi seksualnosti koje podnose klijenti, naveo je
mnoge terapeute da odluče da nikada ne dodiruju klijente, zato što svaki dodir
može biti potencijalno pogrešno shvaćen. Činjenica je takođe da se na Zapadu
dodir shvata kao nešto što je rezervisano za porodicu i intimne partnere. Stoga je
dodir veoma značajan i obično se doživljava kao materinski, očinski ili seksualan.
Zato je jednostavnije da se izbegne svaki fizički kontakt, iako ovim mogu da se
propuste mnoge dobre prilike. U svakom slučaju, verovatno je najbolje ne
dodirivati klijenta sve dok se ne uspostavi dobar odnos i dok ne shvatite značaj koji
dodir ima za tu osobu, naročito u kontekstu njenog ranog života. Sa nekim
klijentima možete da proverite pre nego što ponudite i najmanju fizičku
intervenciju, kao što je rukovanje, „Želela bih da se rukujem sa vama, kako vam se
to čini?“
Često ćete biti u prilici da uočite neki neverbalni znak klijentovog tela, koji
će vam ukazati na njegov strah ili odbojnost da mu se priđe i da se dodirne. Obično
se javlja dilema kada na kraju seanse klijent traži neki fizički kontakt ili zagrljaj.
Najbolje bi bilo da sačekate i upitate šta bi to značilo klijentu i kako bi to uticalo na
njega. Ako niste sigurni, najbolje je da budete iskreni i da kažete „Sada se ne
osećam u redu sa tim i volela bih da pričamo o tome kad se sledeći put vidimo“.
Naravno da je onda neophodno da pokažete empatiju za klijentovo osećanje
odbačenosti ili ljutnje koje može doživeti jer ste odbili njegov zahtev.
160
Pitanja i teškoće koje klijent ima u vezi svog tela imaju tendenciju da često
budu preverbalni, neverbalni ili izvan svesnosti. Klijent je možda imao iskustvo da
ga je neko grubo dodirivao i zlostavljao u dobu kada nije mogao da artikuliše ili da
razume šta se događa. Seksualno zlostavljani klijenti su često instruirani da
zaborave ili poreknu činjenicu da su zlostavljani. Stoga je naročito važno da budete
oprezni sa ovakvim klijentima, pošto oni možda i ne znaju da su osetljivi po
pitanju dodirivanja, a čak bi mogli da to nesvesno prizovu, čime re-kreiraju
iskustvo zlostavljanja. Ako nemate čvrst, klinički razlog zašto nameravate da
upotrebite dodir, onda je najbolje da se uzdržite. Vaš nagon može biti normalna
ljudska saosećajnost. Međutim, time bi možda odgovorili na nekorisni transferni
poziv.
Nikada ne dodirujte klijenta na nekom mestu osim i ukoliko ne utvrdite
važnost i smisao tog dela tela za klijenta. „Šta bi ova vrsta dodira...(na primer,
lagano po ramenu/zagrljaj/držanje za ruku) značila za tebe?“ Nikada, ni pod kojim
okolnostima ne dodirujte grudi, zadnjicu ili genitalnu oblast (Hunter & Struve,
1998).
Ako nameravate da dodirnete klijenta, potrebno je da razmislite o
implikacijama koje to ima u jednom ravnopravnom odnosu. Da li ćete pozvati
klijenta da vas dodirne? Može li potražiti vašu ruku u trenucima potresenosti, može
li dodirnuti vaše rame ili lice kao znak naklonosti? Važno je da terapeut bude jasan
u vezi konteksta u kome se nudi dodir i poruke o odnosu koja se time daje.
Pošto smo nabrojali sve ove opomene, počećete možda da se osećate inhibirano i
čudno povodom bilo kakvog dodirivanja. Izvinjavamo se ako je tako. Postoje
161
mnogi dobri načini kojim se dodir koristi kao intervencija za telesni proces – kao
što je blagi, ali odlučan pritisak na prsima ili donjem delu leđa kako bi olakšali
disanje i katarzu. Da bi radio na ovaj način smatramo da terapeut treba da bude
obučen i da ima superviziju. Ipak, neke vrste dodira mogu biti prirodan i normalan
nastavak empatijskog, ljudskog odnosa i kao takav može biti važan deo odnosa
koga nudimo klijentu, u kome postoji iskreni susret.
162
Korišćenje reči ’regresija’ (ili preciznije, regresivni procesi) u naslovu ovog
odeljka navodi nas da započnemo sa definisanjem onoga što podrazumevamo pod
ovim pojmom. Govorimo o procesu koji izgleda kao starosna regresija. Česti su
momenti u terapiji kada se čini da klijent regredira, bilo da se seća iskustava iz
detinjstva, bilo da je pod uticajem snažnih emocija. U ovim situacijama klijent se
ponaša, misli i oseća kao malo dete. Ponekad ćete čak moći da odredite koju
razvojnu fazu evocira. Često, klijent govori dečjim jezikom jednostavnijih
rečeničnih konstrukcija i dečjim glasom. Takođe ćete uočiti snažan roditeljski
kontratransfer. Najčešće, ovo se dešava spontano, naročito ako postoji nezavršena
trauma iz detinjstva ili se pojavljuje snažan transfer. Usled jakog disbalansirajućeg
efekta na odnos koji ima rad u modusu ’roditelj detetu’, mi ne preporučujemo da se
radi na ovakav način, a da se prvo ne postigne neka vrsta saglasnosti ili ugovora sa
klijentom. Shodno tome, kada se to prvi put desi preporučujemo da savetnik vrati
klijenta u odnos odraslih osoba, vodeći računa da ovo učini tako da ne izazove stid
kod klijenta. Možete ga nežno vratiti u ovde i sada pitajući ga da razmisli o svom
iskustvu. Na primer, možete reći „Vidim da su oživele neke značajne uspomene,
dok si pričala o toj temi. Znaš li šta to znači?“ Zatim ćete nastaviti rad koristeći
fenomenološko istraživanje.
163
spreman da deli posledice i pomogne klijentu da nađe smisao svom iskustvu i da
ga proradi. Po našem mišljenu ovo je odgovor koji je obično potreban. Ipak, mnogi
terapeuti duboko veruju da se ova dva uzajamno ne isključuju. Zapravo, oni
smatraju da se realnost može ugledati i takođe povremeni susreti sa klijentovim
’detetom’ mogu stvoriti novo internalizovano iskustvo. Ovo može postati deo
klijentove buduće samo-podrške. Vi ćete sami odlučiti šta odgovara vašem stilu,
filozofiji i uverenjima.
Važno je imati na umu da klijent nije stvarno postao mlađi, već izražava jedan
aspekt svoje totalnosti. Ovo može izgledati očigledno, ali se lako zaboravlja da
klijent koji je u regresiji uvek u svojoj pozadini ima svoj self koji nije u regresiji,
sa različitim stepenom pristupačnosti i svesnosti (za razliku od stvarnog deteta).
Regresija se može shvatiti kao deo kontinuuma kontakta sa ovde i sada:
Ovo ima značajne implikacije za dubinu ili posledice regresivnih procesa, kao i za
fizičke granice. Stoga morate zauzeti delikatnu poziciju dok radite sa očiglednim
aspektima deteta, dok ste istovremeno svesni da u pozadini postoji potpuno
funkcionalni ’odrasli’, sa potencijalno različitim osećanjima, odgovorima i
stavovima prema onome šta radite ili kažete. Zaista, ono što govori vidljivo ’dete’,
boji odrasla osoba u prostoriji, baš kao što odraslog u ovde i sada boje dečja
iskustva.
Primer:
Vin ima 45 godina i celog života je bila zapostavljana od strane majke koja
je imala dobre namere, ali je bila fizički hladna. Kao devojčica provodila je
duge sate sama, plačući zbog gubitka svoje sestre koja je poginula u
saobraćajnoj nesreći. Nije mogla da se seti da ju je majka ikada tešila i to je
bio jedan od ciljeva u terapiji da se odmakne od ovog osećaja uskraćenosti.
Sa savetnikom je razgovarala o svojoj potrebi da u seansi doživi reparativno
iskustvo. Vratila se u period kad je otprilike imala 6 godina i savetnica ju je
držala u naručju dok je jecala. Na početku, Vin se prepustila tom iskustvu.
Onda se iznenada ukrutila, odmakla se i rekla „Hvala vam, ovo je bilo
dovoljno“. Činilo se da joj je neprijatno i da se stidi. Pošto je savetnica
istraživala šta se događalo, otkrila je da je Vinino iskustvo prekinuto
jednim ’starijim’ introjektom koji joj je govorio da ne treba da traži niti da
164
bude ranjiva. Ovo je dobar primer kako intervencija ove vrste može imati za
posledicu podsticanje fiksiranog geštalta, umesto njegove asimilacije.
Kontratransferna osećanja mogu biti vrlo snažna i mogu izazvati jak nagon
da zaštitimo, utešimo ili zagrlimo klijenta (a ponekad da kontrolišemo, pa čak i
progonimo). Lako je biti uvučen u ponovno odigravanje klijentovih ranih odnosa
(pozitivnih i negativnih). U ovim trenucima treba da budete svesni dijagnostičkih i
terapijskih opcija i da maksimalno koristite supervizijsku podršku.
Ako klijent spontano uđe u regresiju, kod vas se može pojaviti snažna želja
da ga fizički utešite, naročito ako se ponaša kao potreseno dete. Međutim, skoro
nikada nije mudro da se u ovim trenucima pruži fizički kontakt, a da se pre toga ne
istraži pozadina. Možete nenamerno ponovo aktivirati prethodna iskustva
zlostavljanja ili zavisnosti. Dodirivanje je izrazito snažna intervencija za dete i
trebalo bi da dodirnete klijenta samo ako ste svesni svih mogućih implikacija. Na
primer, seksualno zlostavljana deca često su grljena ili tapšana pre zlostavljanja i
ono što se vama čini kao dodir utehe, klijenta bi moglo gurnuti u traumatično
sećanje.
Grljenje ili dodirivanje ponekad može nekorisno odagnati iskustvo, čime
klijent izbegava da se suoči sa potrebnim bolom. Umirujući glas u kombinaciji sa
empatijskim usaglašavanjem obično je efikasniji način da se pomagne klijentu da
se nosi sa neintegrisanim ranim iskustvom, iako ne želimo da poreknemo snažan
isceljujući uticaj fizičkog kontakta.
Imajte na umu da čak iako vi ne zadovoljavate klijentovu istorijsku potrebu
(što i ne možete) - na primer, da ga roditelji vole, on ipak, može izraziti svoja
osećanja i reakcije i ta potreba – da ga čuju, da ga potvrde, da ga shvate – može
biti zadovoljena od strane terapeuta u ovde i sada.
Posle ovakvih iskustva uvek obezbedite dovoljno vremena da zajedno
proradite i promislite o tome (najmanje 15 minuta pre završetka seanse).
165
Kako se vratiti u sadašnjost
Vodite klijenta kroz što više funkcija kontakta. „Šta možeš videti u sobi,
koje boje i oblike? Možeš li čuti cvrkut ptica, otkucaje sata, buku sa ulice? Slušaj
malo, koliko različitih zvukova možeš da čuješ?“
Postavljajte jednostavna ’ovde-i-sada’ pitanja, „Kako se osećaš upravo sada,
čega si svestan u ovoj sobi, da li si svestan mene da sedim preko puta tebe, znaš li
koliko je sati?“
Govorite polako, sigurnim i čvrstim glasom.
Ponovo senzitizujte telesnu svesnost, „Hteo bih da sada obratiš pažnju na
svoje telesne senzacije, na svoje disanje, težinu svog tela na stolici, stopala na
podu, postani svestan stolice na kojoj sediš, oseti celo telo, uoči gde si napet, a gde
opušten.“
Insistirajte blago, ali čvrsto da se vrati u sobu i bude sa vama, „Prestani sada
da se sećaš te scene i vrati se ovde kod mene u sobu. Slušaj moj glas.“
Podsetite klijenta gde se nalazi, „Ti si ovde u ovoj sobi sa mnom.“
Budite sigurni u ono što govorite, „U redu je da sada to ostaviš, možeš se
tome vratiti drugi put, ali sada moraš da prekineš i fokusiraj se na mene.“
Pitajte klijenta šta će da radi posle seanse, kako bi podstakli razmišljanje i
anticipaciju, „Šta ćeš da radiš posle podne, uveče itd?“
Ako se pokaže da je neophodno ili prikladno ponudite mu neke aktivnosti
koje će ga vratiti u normalu, na primer, predložite mu da zajedno prošetete po sobi,
ponudite mu čašu vode ili čak šolju čaja.
Prodiskutujte šta se desilo. Razgovarajte o tome čemu ste upravo bili svedok
i pitajte ga da vam kaže šta se dešavalo. Korišćenje reči i opisa obično udaljava od
166
iskustva. Budite sigurni da je klijent vratio svoju punu samo-podršku pre nego što
ode od vas. Pitajte ga kako će ići kući, kako će se pobrinuti posle za sebe, recite
mu kako da vas kontaktira u slučaju nužde (sve stvari koje zahtevaju ’odraslu’
svesnost i planiranje).
167
13 - Praktična pitanja
Sugestija: Šta mislite koji je stil i terapijski pristup bio najkorisniji na vašem
ličnom terapijskom putu? Šta je bilo najmanje korisno? Zašto? Da li mislite da
bi većina ljudi imala istu reakciju kao i vi?
Zamislite savršenog terapeuta. Koje bi kvalitete imao/la? Koje ste kvalitete
videli i divili im se kod nekog kolege terapeuta? Da li već imate te kvalitete?
Kako ih možete razviti?
Kako bi vas vaši klijenti opisali kao terapeuta? Da li vam se sviđe taj opis? Da li
ima nešto što biste želeli da promenite?
Koje aspekte ili kvalitete imate u ličnom životu, a ne unosite ih u profesionalan
život terapeuta? Zašto ne?
Koje klijente ili teme smatrate najtežim, a koje nalakšim? Koju vrstu veština ili
tehnika najčešće koristite? Šta je to što ne možete zamisliti da radite i kakav bi
bio napor za vas da to uradite?
168
Vaš rad može biti prilika za vaš rast, kao i za klijentov. Možete odlučiti da
eksperimentišete sa novim načinima rada kao deo proširivanja horizonata vaše
sopstvene definicje terapeuta. Tokom godina, oboje smo prošli kroz mnoge
različite evolucije naših ličnih stilova. Neki su bili laki i prirodni, neki izazovniji.
Imajte na umu da su tranzicije u stilu (kao sve promene) često praćene
privremenim periodima sumnje i neizvesnosti.
Geštalt savetnici sve više rade u kontekstu gde je broj dozvoljenih seansi tačno
određen i gde se zahtevaju vidljivi rezultati (često bihejvioralni). Klijenti koji žele
kratkoročni rad mogu tragati za razumevanjem, podrškom ili rastom, ali takođe
često dolaze imajući na umu određene ciljeve ili rezultate, „Želim da pobegnem od
muža koji me maltretira, da promenim posao, da prestanem da budem depresivna,
da prestanu moji panični napadi“. Ovo geštalt savetnika dovodi u neposrednu
teorijsku dilemu, kako da pomiri paradoksalni princip promene sa onim što izgleda
kao potreba da se dostigne određeni, željeni cilj. Drugim rečima, da li obratiti više
pažnje na trenutnu potrebu ili je to samo jedna kratka faza dugoročnog rada. U
geštalt literaturi postoji velika debata o tome da li su specifični ciljevi ili rezultati
legitiman deo geštalt prakse. Naravno, geštalt savetovanje ima svoje ciljeve, ali to
su obično procesni ciljevi, na primer, proširivanje svesnosti, zadovoljavajući
kontakt, autentičan odnos i završavanje nezavršenih poslova.
Kada klijent nastupi sa željom za konkretnim rezultatom (sadržaj), na primer,
„da prestane da se oseća depresivno“, onda savetnik može jasno videti da je to
fokus terapijske pažnje. On takođe može podržati klijenta da promeni ponašanje
kako god to izabrao. Međutim, terapeut se obično neće složiti sa nekim
predodređenim rezultatima koji ograničavaju njegove aktivnosti geštalt terapeuta.
Smatramo da pitanje nije u tome da li se slažemo oko pravaca i namera, veće da li
oni ugrožavaju duh geštalta. Da li je njihova namena podržavanje, razjašnjavanje,
razumevanje ili isticanje onoga što jeste? Neki klijenti bi bili zadovoljni sa
sledećom ponudom:
169
U drugim situacijama možda ćete morati reći „Ja ne nudim tu vrstu savetovanja“
(na primer, isključiv fokus na promeni ponašanja) i predložiti mu da ga uputite
pogodnijem praktičaru. Ipak, čitaoci prethodnih poglavlja su do sada zapazili naše
duboko uverenje da geštalt savetnik može ponuditi fokusiran ili direktan rad koji
ostaje veran principima fenomenologije, dijaloga i teorije polja. Takođe verujemo
da su procena i ugovor dogovoreni sa poštovanjem kompatibilni sa geštalt
pristupom i zaista su esencijalni za etičku, efikasnu praksu. Sve ovo posebno važi
za kratku terapiju.
U psihoterapiji se takođe vodi opšta debata da li je dugoročan rad klinički
opravdan i da li je ili ne kratkoročni rad zaista efikasan. Nekim klijentima će
kratkoročan ugovor značiti izbegavanje stigme 'bolesti', patologije ili zavisnosti.
Takođe i manje košta, može povećati motivaciju i očiglednije demonstrirati
efikasnost (ili suprotno!). Smatramo da klijenti mogu ostvariti prilično dramatične
promene nakon relativno kratkog vremena. Međutim, takođe smatramo da se važan
materijal ponekad može otkriti tek posle nekoliko meseci ili čak godina
poverljivog odnosa (posebno pitanja seksualnog zlostavljanja ili stida). Takođe
nismo sigurni da značajni uvidi ili promene perspektive mogu uvek na pravi način
biti asimilovani u kratkom periodu.
Sugestija: Setite se, na momenat, nekih od važnih promena koje ste ostvarili u
svom terapijskom iskustvu ili treningu. Koliko se tih promena moglo desiti za
šest ili dvanaest seansi? Koji je razlog zašto neke od njih nisu mogle da se
ostvare?
Zamislite neki noviji problem koji imate ili ste imali (možda neku naviku ili
ličnu crtu, pušenje, piće, kašnjenje ili odlaganje). Zamislite kako idete kod
terapeuta koji vam se sviđa i čujete ga kako vam kaže da možete imati šest
seansi. Koja je vaša reakcija?
170
Ipak, postojanje zahteva agencija za mentalno zdravlje, primarne zdravstvene
zaštite itd., znači da često postoje ograničenja i sa tim se moramo suočiti.
Geštaltisti treba da budu vešti u što efikasnijem korišćenju vremena. Ako radite u
ovakvom kontekstu, predlažemo da imate supervizora koji ne samo da ima
iskustva sa kratkoročnim radom, već takav rad i poštuje. Ovo će osigurati da ne
upadnete u zamku da kratkoročni rad vidite kao drugorazredni u odnosu na
dugoročni (na primer, „Mogu vam ponuditi samo šest seansi“), te da kratkotrajnost
ugovora predstavite kao dobru priliku.
Odlučivanje ko je pogodan
Agencije
171
drugim profesionalnim licima u agenciji i pod kojim okolnostima ćete prekršiti
poverenje, na primer, u slučaju rizika od suicida. Još u prvoj seansi klijenta morate
upoznati sa granicama vaše poverljivosti.
U agenciji, postoji nekoliko različitih odnosa o kojima morate
pregovarati. Korisno je zapamtiti da postoje višestruki ugovori (sa agencijom,
klijentom, supervizorom, profesionalnom organizacijom, između supervizora i
agencije itd.). Videti Tudor (1997).
Veći deo ove teme obrađen je u Poglavlju 1. Neki savetnici pre nego što počne
prva seansa klijentu daju upitnik koji se tiče njegovih istorijskih podataka i
aspiracija, zajedno sa brošurom u kojoj se objašnjava proces savetovanja, sa ciljem
da se maksimalno iskoristi raspoloživo vreme. O ovome se može razgovarati na
prvoj seansi. Dobro je započeti sa:
Takođe je potrebno da razjasnite koja je klijentova tema i da se složite oko toga šta
je moguće postići u određenom vremenskom okviru. Ako je vaš klijent zbunjen ili
preplavljen ponekad će vam biti potreban mini-ugovor (Elton Wilson, 1996) čiji će
fokus biti upravo na identifikaciji teme na kojoj treba raditi ili određivanju pravca
rada. Ovo može da podrazumeva da se teme prioritizuju ili rangiraju, kako bi se
saznalo na čemu se prvo mora raditi. Rad na jednoj ili dve teme, neobuhvatajući
druge, može biti opravdan (iako je to više direktivno, a manje dijaloško). Na kraju
seanse procene uvek proverite „Kakav utisak imate o proteklom satu, šta ste do
sada zaključili o ovom procesu, kako vam je bilo da pričate sa mnom, da li vam je
bilo korisno?“ Ovo je važno jer vam to može dati neku predstavu o uticaju i
efikasnosti jedne seanse i na koji način je potrebno da se prilagodite.
Dijagnostikovanje
Uzimanje istorije može biti dosta kraće, iako vas zbog bezbednosnih razloga,
podstičemo da pitate o svim faktorima rizika (na primer, prethodna istorija samo-
povređivanja, mentalnih bolesti). Nije toliko važno da uspostavite potpunu geštalt
dijagnozu. Počnite sa tim šta je bitno za dogovoreni fokus i zatim postepeno
pravite širu procenu koju ćete imati u pozadini. Smatramo da je vrlo korisno
172
saznati kako klijent veruje da se promena dešava, zašto je došao na savetovanje u
tom trenutku i kako se snalazio sa sličnim krizama u prošlosti.
Sugestije za praksu
173
prezentirate ekonomično – praveći ugovor sa svojim supervizorom (kao što biste i
sa klijentom) da radite na glavnoj figuri i ostanete fokusirani na nju. Mnogi
savetnici moraju naučiti da se disciplinuju da prihvate dobar posao koji su uradili,
a da ne žude da imaju što više seansi (kao što ponekad čine klijenti). Oboje morate
ožaliti gubitak onoga što se ne može postići u nekom vremenskom periodu i
prihvatiti frustraciju, ljutnju i tugu koje slede.
Zaključak
Raditi kratkoročno ili dugoročno uglavnom je stvar lične preferencije, osim kada
vam agencija nalaže neka ograničenja. Nedostatak kratkog rada je u tome da on
može biti neprikladan i slaba zamena za probleme koji zahtevaju duži period,
posebno pitanja koja se tiču stila ličnosti, razvojnih problema, trauma iz detinjstva
i onih koji zahtevaju dublji, poverljiv odnos. Međutim, u najboljem slučaju, kratko
savetovanje može biti transformativno, efikasno, finansijski isplativo i često
dovoljno da pomogne klijentu. On time takođe može steći dobro iskustvo o
procesu savetovanja, čime se postavlja temelj za buduća kratka ili dugoročna
savetovanja.
Grupni rad
Geštalt grupni rad može biti posebno uzbudljiva terapijska metoda. Naročito je
koristan za rad sa eksperimentima. a članovima grupe pruža jedinstvenu priliku da
otkriju i izraze svoja osećanja i odgovore, da vežbaju nove načine povezivanja i da
pruže i prime podršku za terapijsko putovanje. Oni mogu vežbati da se izražavaju i
eksperimentišu sa novim načinima bivanja i ponašanja. Mogu davati i primati
feedback na način koji se prilično razlikuje od razmene između terapeuta i klijenta.
Mogu iskusiti kako ulaze u stare obrasce odnosa i kako u sadašnjost donose svoja
očekivanja od drugih (zasnovanih na transferu njihovih primarnih porodičnih ili
školskih odnosa). Jedna od najznačajnijih prednosti grupe jeste feedback koji
članovi mogu dati jedno drugom. Članovi grupe imaju podjednak status i obično
postoji dogovor da budu međusobno iskreni. Primiti običan, neublaženi feedback
od drugog člana grupe kakav uticaj vršimo na svet, može biti od neprocenjivog
značaja.
Da bi se uspostavila sigurna ali i izazovna grupna atmosfera, terapeut mora
razmotriti mnoge faktore: selekcija članova grupe, faza razvoja grupe, ugovori
grupe, uspostavljanje grupnih pravila i normi, uloge u grupi i 'fiksne uloge', grupna
dinamika i mnogi drugi. U ovom poglavlju nemamo dovoljno prostora da
razmatramo sve ove faktore. Srećom, litaretura o grupama je bogata i ukazaćemo
174
vam na neke korisne tekstove u preporučenoj literaturi. Sada ćemo jednostavno
opisati najčešće vrste geštalt grupa iz pozicije fasilitatora, kako biste mogli da
osetite 'ukus' onoga što se može dešavati.
Prvi tip vođenja grupe je verovatno i najtradicionalniji tip geštalt grupe – koji
podseća na Perlsa i rane geštaltiste. Ovde je vođa grupe viđen kao 'ekspert' i
odvojen je od članova grupe. Ovakva grupa je često poznata kao Geštalt 'vruća
stolica'. Kao što naziv govori jedan član grupe bira da bude u središtu pažnje ili na
'vrućoj stolici', kako bi radio na određenoj temi. Vođa grupe ulazi u ono što je
zapravo deo individualnog rada sa članom grupe, a ostatak grupe je tu da svedoči,
ohrabruje, podržava i naravno da učestvuje u eksperimentima. Članovi grupe će
takođe biti pod uticajem teme i osećanja osobe koja radi i mogu odgovoriti
opisujući uticaj koji je rad imao na njih, koja su im pitanja pokrenuta, itd. Ovo
može voditi ka sledećoj osobi koja će zauzeti 'vruću stolicu' . Na ovaj način grupna
seansa može teći dinamično u ovde i sada, kako se određena tema pojavljuje i
razvija.
Primer:
Dženis kaže da želi raditi na svom problemu asertivnosti prema koleginici
na poslu. Uskoro postaje jasno da Dženis ima osnovno verovanje da uvek
mora da se slaže sa ljudima, što je zasnovano na majčinom introjektu
insistiranja na pristojnosti. Kao eksperiment, ona se složila da se obrati
ostatku grupe i da im kaže ono sa čim se ne slaže. U početku nesigurno, a
zatim uz podršku drugih sve smelije, Dženis je počela da ide od jednog do
drugog člana govoreći jednoj osobi da joj se ne sviđaju njegove čarape, a
drugoj da se ona ne slaže sa njenim pogledima na brak. Kada je završila,
Tom, član grupe, je rekao da se divi njenoj hrabrosti i da je postao svestan
svog osećaja straha kada mu je davala feedback, jer se bojao da će doći do
velike svađe. Ovo je vodilo ka Tomovom radu na iskustvima iz detinjstva,
kada je gledao svoje roditelje kako se užasno svađaju. Kasnije je Vil rekao
kako je fasciniran time što čuje kako se drugi ljudi boje konfrontacije. On je
postao svestan kako se oseća najpouzdanije i najmoćnije kada je u konfliktu
sa nekim. Tražio je da istraži tu novu svesnost. Vođa grupe ga je pozvao da
pogleda odnos između njih dvojice. To je dovelo do toga da Vil otkrije kako
se užasno plaši da će ga neko drugi ‘nadvladati’ ako pokaže da je ‘slab’.
175
Fasilitator procesa
Glavni zadatak voditelja grupe koji je u ulozi fasilitatora procesa jeste da pomogne
članovima da uspostave odnose jedni sa drugima u ovde i sada, kako bi proširili
svesnost o sopstvenim iskustvima i iskustvima drugih, kako bi proverili svoja
očekivanja i izrazili svoja osećanja i misli. Voditelj pita člana grupe: “Kakvo je
tvoje iskustvo ovde, sada, u ovoj grupi?”. Uobičajeno je da fokus grupe bude na
aktivnoj dinamici unutar grupe (odnosi, transferi, itd.), tako da bi grupni ugovor
mogao biti nešto kao ‘da saznamao nešto o sebi bivanjem u ovoj grupi’. Članovi
koriste grupu da vide kako ko-kreiraju svoju realnost u toj prostoriji i imaju priliku
da je ko-kreiraju drugačije.
Postoje dva načina na koja voditelj grupe može biti u interakciji sa grupom.
Prvi je da se ne meša u otvorene interpersonalne interakcije u grupi i da se
ograniči samo na intervencije koje još više otvaraju komunikaciju.
Primer:
Dženis govori o problemu koji ima sa koleginicom na poslu. Voditelj grupe
se ne meša, već čeka druge članove grupe da joj odgovore. Oni to i rade,
jedni je pitaju o detaljima njenog iskustva, drugi dele svoje slične strahove
od konfrontacije. Vil misli da ona treba da kaže svojoj koleginici da
‘otkači’. Kada je to izgovorio, Dženis je postalo neprijatno i momentalno je
zaćutala. Voditelj grupe je rekao: “Budi svesna kako se sada osećaš.
Izgleda kao da je Vilov predlog nešto pokrenuo”.
Dženis odgovara: Mislim da Vil ne razume koliko je to teško za mene.
Nastaje neugodna tišina.
Voditelj grupe: Predlažem da kažeš Vilu šta se dešavalo u tebi kada je on to
rekao.
Dženis: Pa, Vil, mislim da me nisi razumeo. Kako to mogu reći svojoj
koleginici? To bi bilo nemoguće – smešno.
Voditelj grupe: Reci mu kako se osećaš kada misliš da je njegov predlog
smešan?
Dženis (posle pauze): Vil, osećam se – pa, osećam se malo, malo – osećam
ljutnju prema tebi.
176
Vil (ozareno): U redu, to je tvoj problem. (Dženis spušta pogled)
Voditelj grupe: Nastavi da mu govoriš kako se osećaš.
Dženis (ponovo pogleda u Vila): Želim da me shvatiš ozbiljno. Ovo je za
mene važno. I stalo mi je do tvog mišljenja.
Vil (izgleda pomalo iznenađeno): Žao mi je, meni jednostavno konfrontacija
nije teška. Drago mi je što ti je moje mišljenje važno.
Džordi: Dženis, da li shvataš da si upravo nekome rekla da ti se nešto ne
sviđa. Uradila si to jako dobro! Znaš, svesna sam da se često ne
konfrontiramo ovde u grupi. Takođe sam svesna da sam sklona da to
prepustim Vilu, jer on to radi tako lako. Ja ću eksperimentisati sa
izgovaranjem na glas onoga što mislim, a držim u sebi.
Tom: Džordi, kad smo došli večeras, pomislio sam da si ljuta na mene. Da
li si ljuta na mene?
Džordi: Ne, nisam ljuta, ali kada već pitaš, shvatam da imam nešto da ti
kažem...
Primer:
Dženis govori o problemu koji ima sa koleginicom na poslu. Voditelj grupe
se ne meša, već čeka druge članove grupe da joj odgovore. Oni to i rade,
jedni je pitaju o detaljima njenog iskustva, drugi dele svoje slične strahove
od konfrontacije. Vil misli da treba da kaže svojoj koleginici da ‘otkači’.
Dženis izgleda snuždeno i ne govori ništa.
Voditelj grupe: Dženis, osećam se neprijatno i pitam se kako se ti osećaš?
177
Dženis: Osećam da Vil ne razume kako je ovo teško za mene.
Tom: Slažem se, mislim da bi bilo nemoguće za Dženis da kaže koleginici da
otkači.
Vil: Pa dobro, možda su te reči pomalo prejake. Ali joj muže reći da se ne
meša.
Lora: To je lako za tebe, Vil. Znam da bi meni to bilo teško.
Vil: Svi tretirate Dženis kao da je nežan cvet.
Tom: Ne, nije tako. Vil, izgleda da pokušavaš da započneš svađu.
Voditelj grupe: Ovo je interesantno. Bila sam svesna svog poriva da se
pridružim grupnoj raspravi o tome šta bi bilo najbolje za Dženis. Šta ti
misliš Dženis?
Dženis: U stvari, ovo mi se čini prilično poznato. U mojoj porodici su
obično raspravljali o meni i ja sam se osećala kao da nestajem. Svi su
odlučivali šta je najbolje za mene.
Kombinovani stil
Moguće je kombinovati različite stilove vođenja grupe, tako da grupa funkcioniše
kooperativno, uz određeno vođenje i sa povremenim epizodama rada na ‘vrućoj
stolici’. Međutim, voditelj grupe mora biti svestan da kad god koristi pristup ‘vruće
stolice’, on time u znatnoj meri preuzima ulogu eksperta i grupa će odgovarati u
skladu sa tim. Grupa čiji voditelj ponekad može biti ‘naveden’ da preuzme ulogu
terapeuta eksperta, biće u opasnosti da nesvesno prepusti odgovornost voditelju.
Važno je da se ovakve intervencije prave retko, kako bi se omogućilo da drugi
članovi grupe znaju da se od njih očekuje da preuzmu vođstvo. Kada terapeut
odluči da usmerava terapiju, on to može učiniti nudeći sledeće: “Imam jedan
predlog za eksperiment. Da li želite da ga čujete?” Na ovaj način, grupa uči da
voditelj preuzima autoritativnu ulogu samo kroz pregovaranje. Kada postoje ko-
terapeuti, može biti korisno da se ponekad ne slažu jedno sa drugim oko toga kako
nastaviti dalje. Ovo jasno pokazuje, da uvek postoji više načina da se stvari ‘urade
kako treba’.
Rad na snovima
Perls je rekao da su snovi ‘kraljevski put ka integraciji’ (1969:71). On je verovao
da su snovi egzistencijalna poruka ili izjava i da različiti aspekti sna predstavljaju
sve aspekte budne osobe, iako u različitim stepenima svesnosti. Stoga se svi snovi
178
sastoje od projekcija nekih aspekata samog snevača. Ovde je zadatak terapeuta da
pomogne klijentu da ponovo prisvoji ili vrati natrag aspekte njegovog selfa koji su
projektovani na ljude ili objekte u snu. Isadore From, međutim, vidi “događaje u
snu ne kao projekcije, već kao retrofleksije” (Muller, 1996:72). On predlaže da se
rad sastoji u razumevanju i otklanjanju retrofleksije onoga što se ne može izraziti u
budnom stanju.
Postoje mnogi načini da se radi na snovima u terapiji. Nije potrebno da san
bude završen. Sasvim je moguće raditi sa delovima sna ili sa osećanjima koje je
klijent imao budeći se, posebno zato što ono čega se seća često sadrži nezavršene
poslove koji se pojavljuju. Perls (1969) je jasno istakao da interpretacija nema
udela u radu sa snovima u geštaltu. On je naglasio da samo snevač može da
pronađe značenje sna kroz istraživanje i eksperiment. On je verovao da snovi,
pogotovo oni koji se ponavljaju, nose poruku za snevača, koja se može otkriti.
Poruka može biti objava ili opis klijentovog sadašnjeg života ili pitanja sa kojima
se suočava. Jasno je da repetitivni san u kome vas prate ili jure ima drugačiju
potencijalnu poruku nego san u kojem ste sami u praznoj kući. Perls je takođe
verovao da san može sadržavati ontološku poruku o samom postojanju kao što je
smrt ili otelovljenje.
Iz perspektive geštalta svaki aspekt, događaj, tema ili proces u snu predstavlja
neki aspekt klijenta i njegovog života. Stoga savetnik poziva klijenta da istraži san
iz svakog ugla. Ono što sledi je primer jednog sna koji je klijent doneo na terapiju,
kao i neki primeri rada na snu.
Metode istraživanja
Primena fenomenološkog metoda tokom slušanja sna
Ono što treba da vas zanima jeste samo da otkrijete klijentovu prirodnu energiju i
interes i da uočite gde se energija zaglavljuje ili izbegava. Dok radite sa klijentom,
takođe ne zaboravite da ostanete fokusirani na svesnost o ovde i sada. Važno je
179
zapamtiti da u snovima, kao i u životu, slike, simboli i metafore imaju jedinstveno
značenje za svaku osobu. Vaše značenje simbola može biti potpuno drugačije od
značenja koje daje snevač. Prvi zadatak je, stoga, da se istraživanjem uslova u
polju sazna da li postoji nešto što je trenutno bitno, da pitate klijenta šta njemu
znače predmeti, reči, simboli, ljudi. Koje asocijacije ima?
Savetnik je upitao Džejka šta za njega znači pusta obala. “Sećam se takve
plaže kada smo bili jednom na odmoru, nakon što nas je otac napustio i
otišao da živi sa drugom ženom”.
Pošto je Džejk ponovo ispričao san, njegova energija je bila potpuno drugačija. Bio
je pun emocija i vitalnosti, za razliku od monotonog, distanciranog načina na koji
je prvobitno ispričao san. Nastavljajući, bilo je jasno da je postao zainteresovan i
radoznao da razume značenje sna i počeo je spontano da povezuje stvari.
180
Predlaganje klijentu da san izrazi neverbalno
Ovo podrazumeva doživljavanje sna kroz telesno izražavanje, na primer,
zauzimanjem različitih telesnih položaja, kretanjem po prostoriji ili puštanjem
nekog glasa. Ovo takođe može značiti korišćenje plastelina ili crtanje slike koja
predstavlja san.
Predlaganje klijentu da ponovo ispriča san iz perspektive svakog lika ili predmeta
Ovo može omogućiti da se započne sa aspektom sna koji je od najvećeg interesa za
klijenta, a zatim da se radi na delovima koji su udaljeniji ili teži. Dok klijent radi
na različitim karakterima u snu, često će doći do spontanih saznanja, iznenadnih
uvida ili identifikacija. Ovim se razjašnjava koja su značenja i simbolika prisutni,
ali su izvan svesnosti.
“Ja sam obala duž koje Džejk hoda. Ovde sam dugo vremena, protežem se
miljama i vrlo malo ljudi je hodalo po meni. Hladno mi je i usamljena sam”.
Dok je Džejk govorio kao ‘usamljena obala’, postajao je tužan i suze su mu
se pojavile u očima kad je rekao “Ja se zaista osećam usamljeno ovih
dana”.
181
Kreiranje dijaloga ili eksperimenta između likova ili predmeta u snu
Džejk je bio podržan da odigra razgovor između sebe i njegove majke u snu.
Džejk je zamislio svog oca kako hoda plažom ka njima. Kada je prišao
zagrlio je Džejkovu majku, tešeći je i govoreći joj da će se on brinuti o
oboma. Džejk je shvatio da je njegov otac bio taj koji je trebao pomoći
njegovoj nesrećnoj majci i da je Džejk osećao taj teret krivice. Onda je
počeo da shvata koliko je bio ljut na svog oca što ih je napustio pre toliko
godina.
182
Terapeutova refleksija: Preslušao sam poslednju seansu sa Džejkom i
pokušao sam se setiti da li me je video kao zahtevnu osobu. Setio sam se da
sam pomenuo predstojeći odmor na koji idem i pitao sam se da li je on to
video kao moju zahtevnost (za odmorom). Ili, da li se on osećao zahtevnim
usled predstojeće separacije i napuštenim da se sam nosi sa naizgled
preplavljujućim zahtevima u njegovom trenutnom životu?
Procena rizika
Postoji mnogo situacija gde bi terapeut trebalo da očekuje potencijalni rizik ili
opasnost bilo za sebe ili za klijenta. Ovo podrazumeva rizik od samoubistva,
samo-povrjeđivanja ili mentalne bolesti ili kada postoji problem sa zavisničkim
ponašanjem, poremećajem ishrane ili poremećajem ličnosti. Druge rizične situacije
mogu uključivati decu ili kriminalno ponašanje. Elementi rizika mogu biti
očigledni u početnoj proceni, ali mogu se pojaviti u toku terapije. U svakom
slučaju, pre nego što prihvatite ili nastavite da radite sa takvim klijentima, morate
proveriti da li imate dovoljno specijalističkog znanja i da li možete dobiti
adekvatnu superviziju. Takođe će biti potrebno da budete jasni u pogledu vašeg
sistema verovanja o pitanjima kao što su smrt ili odgovornost.
183
Neprofesionalno je i potencijalno opasno raditi sa nekim čiji problemi izlaze van
okvira vašeg iskustva ili kompetencije. Stoga će biti potrebno da odložite pristanak
da radite sa klijentom dok situaciju ne raspravite na superviziji. Ako u toku terapije
rizik postane prevelik, moraćete takođe razmisliti o upućivanju klijenta drugom
stručnom licu.
184
materiji. Zaista, slušanje sa poštovanjem, otvorenost i prihvatanje mogu sami po
sebi započeti sličan proces u klijentu prema samom sebi.
Kada identifikujete posebne oblasti, onda možete potražiti određenu literaturu,
informacije i možda specijalizovanog supervizora. Ovim ćete izbeći da ‘ponovo
izumite točak’ i sebi obezbediti više podrške za terapijskoi odnos. Na primer,
postoji mnogo veoma korisnih deskriptivnih i prediktivnih informacija o rizicima
različitih vrsta mentalnih bolesti, kada je najverovatnije da će se suicidalne misli
ostvariti ili koje su opasnosti različitih vrsta droga, da navedemo samo tri oblasti.
185
Da li je imao neki plan kako da se ubije? Da li je odlučio kako će to
zapravo uraditi?
Istražite na koga utiče klijentovo trenutno stanje uma i ko bi bio
pogođen njegovom smrću (i na koji način). Ko bi iz društvenog kruga, po
njegovom mišljenju, bio najviše uznemiren? Imajte na umu da preteće suicidalno
ponašanje može biti deo sistemskog pitanja u klijentovoj porodici ili društvenoj
mreži.
Uopšteno govoreći, suicidalni rizik je nešto veći kada je osoba napravila detaljan
plan. Stoga, ma koliko to bilo neprijatno, od suštinskog značaja je postavljati
specifična pitanja kao što su “Da li si razmišljao o tome kako bi se zapravo ubio?
Koje tablete bi koristio? Gde bi ih kupio? Kada i gde bi ih uzeo?” Specifični detalji
su više zabrinjavajući nego nejasne namere. Dokaz o detaljnom planu trebalo bi
shvatiti kao ozbiljan rizik. U situacijama neposredne opasnosti možda ćete morati
kontaktirati člana porodice, lekara ili dežurnog socijalnog radnika. (Za više detalja
pogledati sledeći odeljak) U manje neposrednim, ali još uvek situacijama visokog
rizika, možda će biti potrebno da klijenta viđate češće ili da ponuditi kratki
telefonski kontakt kako biste mu omogućili podržavajuće okruženje. Neki terapeuti
preporučuju ugovor sa klijentom o nepovređivanju. Ova ideja je pomalo
kontraverzna u geštaltu, ali može imati neke pozitivne prednosti (interesantnu
debatu pogledati u Mothersole, 1997). Jedan takav ugovor bi mogao biti da
tražimo od klijenta da pristane na to da ne pokušava da se ubije pre vaše sledeće
seanse ili u ekstremnim slučajevima da vas pozove kada namerava da se ubije.
Dogovor bi mogao biti nešto što podržava život, nešto čime klijentu nudite ugovor
da ćete naći načina da mu omogućite da preživi, a da ne mora da pokušava da se
ubije. Klijent bi takav ugovor mogao videti kao nešto što ga obuhvata i podržava –
kao dokaz vaše posvećenosti njegovom životu, a ne kao pokušaj zabrane ili
nametanja vaše volje.
Čak iako verujete da klijent ima pravo da izabere život ili smrt, mi smatramo da
svaki geštalt terapeut ima obavezu da pokuša da sačuva život (videti naredno
poglavlje o etici). Ovo može podrazumevati da privremeno promenite svoj
terapijski pristup kako biste upravljali krizom. U ovim situacijama često je
neophodan podržavajući, obuhvatajući rad sa jakim granicama. Ne pokušavajte rad
sa katarzom, praznom stolicom ili konfrontacijom ukoliko niste potpuno sigurni u
klijentovu sposobnost da se nosi sa tim. Povremeno, uprkos svim vašim
pokušajima, klijent još uvek može odlučiti da se ubije. Pošto je ovo veoma bolno,
umesto da krivite sebe, tada je vreme da potražite podršku i da sebe podsećate da
na kraju krajeva mi nemamo, a ne bi ni trebalo da imamo kontrolu nad odlukama
naših klijenata.
186
Upravljanje akutnim psihotičnim epizodama
Malo je verovatno, ali je moguće, ma koliko bili pažljivi u vašoj proceni ili u
bavljenju savetovanjem, da se možete naći u situaciji u kojoj klijent u seansi
doživljava psihotičnu ili disocijativnu epizodu. Vaša neposredna briga je da
procenite stepen rizika (i za klijenta i za vas) i da pokušate da kontrolišete
situaciju.
Prvi zadatak bi bio da pokušate da ga vratite vama u ovde i sada. Važno je
zapamtiti da je ozbiljno poremećen klijent obično nesposoban da procesira ili
integriše stimuluse, kako unutrašnje tako i spoljašnje. On se oseća fragmentirano i
preplavljeno:
Ako radite u agenciji, potrudite se da je osoba na tihom mestu ili ga
odvedite na jedno takvo mesto.
Na direktan način, proverite njegov nivo orijentacije u sadašnjosti. Da
li zna ko je on? Koji je datum? Gde je i zašto je tu?
Privremeno preuzmite kontrolu nad situacijom. Obično, geštaltisti
pretpostavljaju da klijent ima potpunu autonomiju i samo-odgovornost. Međutim, u
ovakvim okolnostima, kao u bilo kojoj kriznoj intervenciji, nemojte to
pretpostavljati. Budite spremni da situaciju preuzmete u svoje ruke i u svakom
slučaju, donosite odluke u skladu sa vašom najboljom procenom.
Pričajte umirujućim, sigurnim glasom i pokušajte da normalizujete
situaciju. Na primer, “Mislim da se osećaš veoma uznemireno i želim da ti
pomognem da se smiriš”. Ako on želi da razgovara o svom iskustvu, ohrabrite ga
da priča o činjenicama (kako bi umirio jake emocije).
Ako je klijent tih i ako tišina počinje da biva napeta i ugrožavajuća,
mirno razgovarajte o ‘normalnim stvarima’. Na primer, o vremenu (ako ste u
Engleskoj!), njegovim planovima za vikend, vestima u novinama, itd.
Potrudite se da vaša telesna poza bude otvorena i prijateljska i da
ostanete dovoljno daleko od klijenta kako se ne bi osetio preplavljeno ili ugroženo.
Svako ima drugačije granice i to ćete morati prosuditi na osnovu same osobe.
Koristite kratke rečenice. Na primer, “Nadam se da se osećaš bolje.
Izgledaš smirenije”. Ne postavljajte pitanja kao da je pod istragom.
Ne koristite fizički kontakt ukoliko nije absolutno neophodno.
187
Pitajte kako će da stigne kući i uverite se da ste zadovoljni njegovim
odgovorom. Možda biste takođe mogli da mu pozovete taksi.
Pitajte ga da li želi da pozovete nekog njegovog prijatelja ili rođaka da
dođe po njega ili da ga sačeka kod kuće.
Važno je da vam klijent kaže kako namerava da provede ostatak dana.
Sposobnost da zamisli normalne aktivnosti nakon krize je znak samo-podrške.
Klijenti koji su u krizi često čak ne mogu zamisliti svoj život duže od jednog sata
unapred.
Trebalo bi da proverite kakvu će podršku klijent imati tokom sledećih
nekoliko dana. Ovo može podrazumevati da vas kontaktira kada dođe kući ili
sutradan ili da dođe kod vas na dodatnu seansu.
Ako ne verujete da je vaš klijent bezbedan da bi išao kući kao obično, postoji niz
opcija:
188
Ovo nas dovodi u domen prekida poverljivosti i poricanja klijentove samo-
odgovornosti. U uobičajenim okolnostima, za geštalt savetnika visok prioritet
imaju klijentova autonomija, samo-odgovornost i individualni izbor. Međutim, u
interesu bezbednosti možda ćete morati modifikovati svoj klinički kodeks tako što
će vam etika bezbednosti biti iznad svega drugog. Na primer, postoji nekoliko
vrsta mentalnih oboljenja koje karakteriše nedostatak spoznaje, te stoga i
nedostatak mogućnosti da se napravi odgovoran izbor. Ovo takođe važi i za neke
situacije ekstremnog stresa i traume.
Kao još jednu napomenu želimo reći da je u potpunosti moguće dobro raditi sa
klijentima sa psihotičnim ili fragilnim self-procesima (uz odgovarajući trening i
superviziju), tako što se na određen način prilagođava ritam, samo-podrška, nivo
konfrontacije i kontakta. Stratford i Brallier (1979) opisuju ovu vrstu rada gde se
koristi ‘lepak’, a ne ‘razređivač’ koji se koristi sa neurotičnim klijentima. Ovo
podrazumeva pomoći osobi da sagradi strukturu koja će je obuhvatati, umesto da je
razgradi.
189
14 – Šire polje
Rasni identitet
Carter (1997) kaže, „dok dete sazreva fizički, emotivno, intelektualno i psihički, to
se odvija u kontekstu rasnih pravila i normi…. Rasni identitet je neodvojivi i
integralni aspekt ličnosti“. Klijentova bazična uverenja o sebi i o drugima, njegova
kreativna prilagođavanja i fiksirani geštalti, biće pod uticajem rasnih i kulturnih
190
normi koje su svojstvene njegovom poreklu. Kako bi ovaj aspekt potpuno uzeli u
obzir, veoma je važno, ne samo za klijenta, već i za savetnika, da istraže i prihvate
svoj rasni identitet i njegove efekte na terapijski odnos.
Takođe je važno priznati da su savetovanjem i psihoterapijom u dvadesetom
veku uglavnom dominirali beli praktičari iz srednje klase. Ovo je značilo da su
vrednosti i običaji ugrađeni u njihovu teoriju i praksu – uključujući geštalt -
uglavnom belački i svojstveni srednjoj klasi. To znači da je neizbežno da postoje
uverenja i predrasude kojih praktičari gotovo nisu ni svesni. Bez obzira da li je
savetnik crnac ili belac (termin crnac ovde koristimo za sve ljude osim belih) ili
neke etničke pripadnosti koja se razlikuje od one u kojoj živi, on će biti pod
uticajem dinamike šireg polja, odnosno društva u kom živi.
Istorijsko polje
Društvena struktura
Na klijenta i savetnika, osim istorije, utiče i tekuća struktura društva u kome žive,
kao i dinamika polja između društvenih grupa kojima pripadaju savetnik i klijent.
Ove dinamike će svakako biti prisutne i u terapiji.
191
Sugestija: Razmislite o klijentu čije sa kultura vrlo razlikuje od vaše. (Ako
nemate takvog klijenta, onda ga zamislite). Kojoj kulturnoj grupi vi pripadate?
A kojoj pripada vaš kljient? Uopšte govoreći, u sadašnjem društvu, kako vaša
zajednica tretira klijentovu i obrnuto? Kako to može da utiče na terapijski
odnos?
„Postoji nekoliko bitnih razlika između nas, zato što sam je Irkinja, belkinja,
a vi ste Indijka. Ja ne znam puno o vašoj kulturi, ali me vrlo zanima da
saznam više. Jasno je da je to bitno za naš zajednički rad i biće mi potrebno
da mi kažete šta mislite i osećate u vezi naših razlika“.
192
Sugestija: Razmislite o kulturi, nacionalnosti ili zajednici o kojoj imate neka
negativna osećanja ili verovanja. Izrazite rečima svoju odbojnost. Da li su vaša
negativna osećanja zasnovana na čvrstim dokazima? Ako je tako, da li su ona
razultat običaja ili navike koja vam se ne sviđa? Ako je tako, zašto vam se to ne
sviđa (to jest, da li je to suprotno od vrednosti koja vam je bitna ili zato što je
jednostavno različito, neobično i neprijatno)? Da li je to negativno osećanje ili
verovanje svojstveno vašoj zajednici, društvu ili naciji? Da li to ima istorijske
korene?
Svi ovi uticaji – istorijski, strukturalni i 'kulturalni ovde i sada' - biće prisutni i u
terapijskoj sobi. Biće manifestovani u našem neverbalnom i verbalnom jeziku,
našem izboru reči, našim vrednostima i uverenjima o životu, kao i u transfernom i
kontratransfernom odnosu između nas.
Ako ste odgajani u Britaniji, imaćete internalizovane neke rasističke stavove.
Ovi stavovi mogu biti duboko u nesvesnom, ali nije moguće odrastati u kulturi sa
takvom kolonijalnom istorijom i kontinuiranim aspiracijama za svetskom moći, a
da se ne internalizuje neki osećaj o superiornosti belih Britanca. Ovo je istina bez
obzira da li ste crnac ili belac, iako će naravno, uticaj ovoga biti veoma različit.
Ako ste belac, osećaj o beloj 'ispravnosti' biće duboko usađen u vašu svest o sebi;
biti neko 'drugi' znači biti 'manji'. Ako ste crnac, gotovo je sigurno da ćete imati
internalizovan osećaj opresije i bepomoćnosti; neki osećaj da je 'drugi' moćniji ili
da nekako ima više prava. Ovo je značajan uslov polja u terapijskoj sobi. Ovo je
posebno važno ako je savetnik belac, a klijent crnac. Terapijski odnos već ima
ugrađen potencijal za različitost moći, a to pospešuje institucionalizovan rasizam.
Primer:
193
situaciji. Supervizor je od njega zatražio da preispita svoja osećanja i misli
o dilemi njegove klijentkinje. Shvatio je da je zapostavio svoju želju da
osnaži Džeziru u korist poštovanja njenih kulturnih vrednosti. Na jedan
suptilan način on je umanjivao veličinu problema, očekujući od nje da
donese 'ili/ili' odluku. Na sledećoj seansi, terapeut je predložio da neko
vreme posvete posmatranju svog odnosa, tako da može da razume kako je
on patronizirao Džeziru. Za nju je to bilo veliko olakšanje i zajedno su
razgovarali o mnogo sitnih postupaka na koje se terapeut 'radeći pravu
stvar' nametao u njihovom odnosu.
Nejednakost i rasni identitet mogu i dalje biti važan fokus čak iako su klijent i
terapeut iste rase.
Sugestija: (prema Batts-u, 2000) Razmislite o situaciji kad ste bili deo 'grupe na
nišanu' i kada ste doživeli da ste tretirani kao 'manje vredni'. (Ako ste belac,
muškarac, heteroseksualac, govorite engleski, iz srednje klase, fizički sposobni i
dobro obrazovani, možete izabrati iskustvo deteta, koje na žalost često oseća da
je 'na nišanu'). Kakav je to bio osećaj i šta ste mislili o sebi, drugima i svetu? A
sada razmislite o prednostima bivanja u toj grupi.
Zaključak
194
Kako bi uspešno i dobro radio sa pitanjima rase, kulture i razlika, savetnik prvo
mora pogledati uticaje polja svog sopstvenog kulturnog nasleđa, uključujući i svoj
rasizam. Ovo može biti, kao što smo i ranije rekli, stimulativni proces koji nas
otvara. Radeći ovo ljudi često shvataju i po prvi put cene multikulturalnu složenost
svog porekla. Priznavanje predrasuda, iako to može biti neugodno, čini važan deo
ovoga, ali savetnik ne sme da se parališe tim otkrićem. Na primer, odgovarajući
osećaj stida i kulturne nelagode trebalo bi ublažiti sa jednako odgovarajućim
ponosom zbog svake kulturne vrednosti i postignuća koji su bitni za vas. Savetnik
belac ne bi trebalo da svog klijenta opterećuje svojim poniznim izvinjenjima,
tražeći od njega oproštaj. Naprotiv, beli praktičar bi ponekad trebalo biti spreman
da bude predstavnik opresivnoog društva i da prihvati ljutnju koja ide uz to ulogu.
Ponekad za klijenta može biti isceljujuće iskustvo da bude u mogućnosti da
pokrene ova bitna pitanja sa savetnikom koji ima poštovanja i interesovanja i koji
može priznati istinu svog doprinosa ovom transferu, kao bilo kom drugom.
Sebe bi obmanjivali i bili bi nerealni da očekujemo da svi mi možemo, jednim
činom volje, izbrisati sve predrasude i pretpostavke koje su u nama duboko
ukorenjene još od detinjstva. Ono što od sebe treba da zahtevamo jesu namera i
dobra volja da postanemo svesni njih, da ih istražimo i preispitamo.
Kako ovi stavovi utiču na vaš terapijski rad? Kako se oni odražavaju u geštalt
teoriji i praksi? (Za detalje videti Brown & Landrum-Brown, 1995)
Moralne dileme
195
Čovek ne teži da bude dobar, dobro je ono čemu je ljudski težiti. (Perls et
al., 1989/1951/: 335)
196
Sugestija: Na trenutak razmislite o osnovama vašeg sopstvenog morala. Da li je
vaš moralni kod isti kao i vaših roditelja ili staratelja? Šta se promenilo od kad
ste otišli iz primarne porodice? Na koji način odlučujete šta je ispravno a šta
pogrešno – na primer, da li na osnovu religijskih ili pravnih principa? Kako
odlučujete kada da budete pošteni ili kada je pogrešno ukrasti; da li su ovo za
vas apsolutne vrednosti ili su uvek relativne u zavisnosti od određene situacije?
Elton Wilson (1993b, lična komunikacija) koja je svojim idejama uticala na nas,
naglašava da ono što ponekad neki terapeut opisuje kao etičke dileme često uopšte
nisu dileme. To su, zapravo, situacije u kojima terapeut nerado (što je razumljivo)
preispituje neprikladno ponašnje, na primer, kolege, zato što je to teško učiniti. Tu
ne postoji dilema – ispravan tok akcije je jasan – ali se toga plašimo. Prava dilema
se javlja kada se uopšte ne zna kojim putem ići. Elton Wilson je odredila niz
parametara, koji se mogu koristiti za ocenu i prosuđivanje etičkog razmatranja
neke situacije. Mi smo proširili njen rad i sastavili sledeću tabelu. Prava etička
dilema se javlja kada postoji konflikt između dva ili više kriterijuma. Na primer,
aktivnost može biti 'ispravna' (u moralnom smislu), ali 'ilegalna' u slučaju
zadržavanja beleški slučaja koje bi mogle oštetiti klijenta ukoliko ih sud zahteva.
Ili dilema se može pojaviti u vezi neke aktivnosti koja 'podržava autonomiju', ali je
'nebezbedna' kada klijent insistira na svom pravu da učini neki čin nasilja nad
drugom osobom.
__________________________________________________________________
197
Sugestija: Vrlo je korisno razmisliti o nekim etičkim pitanjima pre nego što se
pojave i nudimo vam za razmatranje nekoliko zanimljivih primera.
Svi ovi primeri ilustruju složene konflikte vrednosti koji su inherentni etičkim
dilemama. Na primer, prava klijenta naspram prava drugih osoba; obaveza
poverljivosti naspram pravnih obaveza; poštovanje klijentovih želja ovde-i-sada
naspram klijentove potrebe za samo-zaštitom od potencijalne eksploatacije.
Nijedna od ovih situacija nema 'tačan odgovor'. Kada se terapeuti suočavaju sa
takvim dilemama, potrebno je da pažljivo promisle o tim pitanjima i da pokušaju
da pronađu najbolji put. Smatramo da sledeća lista može dati okvir i proceduru,
koje će vam pomoći da pokrijete sva bitna pitanja
__________________________________________________________________
198
konsultujete sa svojim supervizorom i kolegama koji su iskusni u tom području.
Možda ćete takođe utvrditi da vaše osiguravajuće društvo ima besplatnu pravnu
liniju za savete o bilo kakvim pravnim pitanjima.
Spiritualnost
Može vam se učiniti čudnim što smo deo o spiritualnosti uvrstili u knjigu
posvećenoj savetovanju i psihoterapiji. Kao praktičari mi smo edukovani da
radimo sa 'zemaljskim' pitanjima, a uglavnom nismo edukovani da se bavimo
klijentovim duhovnim potrebama. Zapravo, bilo bi megalomanski da
pretpostavimo da to možemo. Međutim, postoje tri bitna razloga zašto uključiti
spiritualnost. Prvo, spiritualni putevi naših klijenata često su neodvojivo
isprepletani sa njihovim ličnim životima – oni ometaju ili pomažu jedni drugima
na bezbroj načina. Drugo, važno je da mi kao savetnici uočimo kada je klijentov
problem ili potreba spiritualne prirode, a ne jedna oblast psihoterapije ili
savetovanja. Svakako, tada će možda biti neophodno da klijentu preporučimo neku
vrstu spiritualnog vođenja. Treće, istočnjačka duhovnost je igrala važnu ulogu u
oblikovanju geštalt teorije i prakse još od njenog nastanka, i mnogi geštalt principi
imaju mnogo zajedničkog sa spiritualnom praksom. Istočnjačka duhovna tradicija
naglašava staloženost, prepuštanje i povezivanje sa višom realnošću (za razliku od
zapadnjačkog naglaska na čvrstom mišljenju, dužnostima, stremljenju i
individualnosti). Na primer, Zen Budizam naglašava življenje u sadašnjem
trenutku (ovde i sada) i svesnost (biti holistički svestan toga što radimo). On
takođe zastupa izbegavanje 'razmišljanja o' u korist jednostavne svesnosti (izgubite
svoj um i vratite se čulima), usvajanje staloženosti (kreativne nezainteresovanosti)
i iskustava satori ili malih prosvetljenja ('aha, vrhunskih ili Ja-Ti momenata).
Tokom godina u geštalt svetu ovaj uticaj je jačao i slabio i uvek je bio druga
polarnost harizmatične, individualističke, materijalističke note rane geštalt prakse.
Nešto kasnije, uticaj dijaloške teorije ponovo je uneo pojačan transcendentalan i
spiritualan značaj. Međutim, oni koji nemaju iskustva sa spiritualnom povezanošću
verovatno će odbaciti sva takva iskustva smatrajući ih običnom poezijom ili
psihološkim poremećajima. Ubeđeni ateista i osoba koja čezne za dubljom
duhovnom vezom, imaju malo toga zajedničkog.
199
sloboda, duhovna veza, pronaći životnog saputnika, biti kreativan ili uspešan?
Koliko ste otvoreni za to da budete sa klijentom koji ima potpuno različiti
pogled na svet od vašeg?
Naravno da sve ove tri potrebe mogu biti prisutne u isto vreme ili se klijent može
kretati između ove tri pozicije kako terapija napreduje. Sposobnost savetnika da se
spretno kreće duž ovog kontinuuma zavisiće od njegove zainteresovanosti i
obrazovanja u oblasti spiritualnih pitanja. U nekim slučajevima je važno shvatiti da
ste dosegli granicu svoje kompetencije i tada je potrebno da, za taj deo putovanja,
klijenta uputite nekom duhovnom učitelju.
Svesnost
200
...faza svesnosti izvan svesnosti o ovde i sada; svesnost retroflektovana u
sebe, koja guta sebe i razlaže se u stanje svesnosti bez objekta... nedvojna
svesnost, spoznaja 'temelja bivanja'. (Naranjo, 1981:9)
Misterija i self
Iskustvo duhovnosti je jedna od misterija, biti u vezi sa nečim ili u prisutnosti neke
veće realnosti, kada se uobičajen osećaj selfa ne gubi, već transcendira. Kennedy
(1994) je ovo istakao u vezi suštinske misterioznosti spiritualnog iskustva. Na isti
način, vrhunska iskustva ili Ja – Ti momenti, obično imaju kvalitet transcendencije
obične ličnosti kada se uobičajeni osećaj selfa ili identiteta čini neznatnim ili
trenutno odsutnim. U trenutku punog kontakta dolazi do gubitka selfa koji
201
paradoksalno oseća vrhunac životnosti, uključenosti i uzbuđenja. Ovo iskustvo je
bogato opisano u budističkoj literaturi (npr. Claxman, 1990) kao gubitak ega (u
njihovoj terminologiji, iluzije ili lažne samo-percepcije) i neizbežna je
karakteristika duhovnog prosvetljenja.
U novije vrijeme, u geštalt literaturi postoji sve jači trend uvažavanja
transcendentalne dimenzije geštalta. Ovo podrazumeva proces sazrevanja Jacobs-
ove 'težnje za rastom' (1989), Buber-ov 'Ja-Ti momenat' (1958), Clarkson-ove
transpersonalne elemente, 'dušu u geštaltu' (1989), i Parlett-ov (1991) opis
spiritualnog kvaliteta prisutnosti.
Duhovne tradicije i geštalt terapija naglašavaju življenje u sadašnjosti sa
svesnošću, i daju prednost iskustvu nad verovanjem ili dogmom. Oni traže
otvorenost ka misteriji ili spontanosti samog života, i u ovom odnosu nalaze
poseban nivo iskustva koji je očigledno drugačijeg kvaliteta. Savetnik i klijent tada
treba da odluče o dubljem značenju koje daju ovom iskustvu.
202
15 - Kraj putovanja
Osnovni problem ne samo terapije već i života jeste kako život učiniti
mogućim za jedno biće čija je dominantna karakteristika svesnost o samom
sebi kao jedinstvene jednike s jedne strane i o svojoj smrtnosti s druge
strane. (Perls, 1970b:128)
Obrasci završavanja
Postoje različiti načini da ljudi izbegnu bol i anksioznost vazanih za gubitak ili
kraj. Neki klijenti izbegavaju ovu teškoću ‘ranim odlaskom’. Oni se povlače –
psihički, a ponekad i fizički kako se približava kraj. To su klijenti koji propuštaju
poslednju seansu ili koji su prisutni, ali deluju neuključeno. Drugi klijenti ne mogu
podneti da puste i naprotiv, pokušavaju da odlože kraj pronalaženjem novih
nezavršenih poslova ili novih terapijskih tema. Nije neobično da se klijenti u
poslednjoj fazi terapije ponovo vraćaju na početna pitanja. Oni se vraćaju na
prethodni nivo funkcionisanja, stvarajući probleme slične onima na početku.
Smatramo da to može biti način ‘isprobavanja’ starih strategija čime se proverava
da li će one još uvek biti dostupne kada terapije ne bude. Međutim, to takođe može
biti i način da ubede sebe i terapeuta da još uvek nisu spremni da odu.
Posao terapeuta je ne samo da pomogne klijentu da ode na dobar način, već i da
mu pomogne da što je moguće više sazna o sebi u ovom procesu. Svaki kraj,
posebno onaj koji je značajan kao što je završavanje terapije, biće u skladu sa svim
klijentovim prošlim iskustvima završavanja. On može doći u kontakt sa
nazavršenim poslovima u vezi prethodnih neprežaljenih gubitaka. On se takođe
može vratiti u obrasce automatskih odgovora koji su se razvili kao kreativna
prilagođavanja za podnošenje prošlih završavanja i separacija. Terapeut će pomoći
klijentu da postane svestan svih svojih iskustava u odnosu na ovo završavanje i da
203
bude budan za njegov značaj. To će biti prilika za razrešenje fiksiranih geštalta koji
postoje u vezi završavanja i suočavanje sa neophodnim pitanjima tranzicije.
Primer:
Belana je bila na terapiji dve ipo godine. Jednog dana je došla na seansu i
izjavila da joj je rad izuzetno puno pomogao i da je sada spremna da završi
terapiju. Bilo je jasno da je nameravala da završi tog dana. Iskreno se
iznenadila kada joj je savetnik rekao da će im biti potrebno malo više
vremena da se pozdrave. Istražujući svoju pretpostavku da mogu
jednostavno završiti bez dodatne buke, Belana se setila kako ju je njena
majka ostavljala na železničkoj stanici svaki put kad se vozom vraćala u
internat. Majka se s njom opraštala brzo i ne osvrnuvši se. Belana je
shvatila da je to takođe bio njen način ponašanja prilikom separacija.
Sećajući se svojih odlazaka u školu i opraštanja, postala je svesna kako je
potiskivala svoje osećanje uznemirenosti. Odlučila je da ovog puta završi
drugačije i dogovorila se sa terapeutom da to bude za pet nedelja, kada će
oboje moći da kažu svoje zbogom.
Priroda završavanja
Planirano završavanje
Otvoreni ugovor
204
ugovora klijentu se pruža prilika da potpuno svestan izabere završetak. Ovo se
često dešava kada shvati da je sposoban da sam nastavi i da time može biti sam
svoj terapeut. Ponekad je bitno da savetnik prihvati ono što je ‘dovoljno dobro’ i da
ne očekuje da klijent poželi da završi sve teme koje je savetnik identifikovao.
Kada ste idetifikovali svoje obrasce i stavove, razmislite kakve to posledice ima
na vas kao terapeuta. Kom obrascu izbegavanja ste skloni? Šta je to što
izbegavate?
205
Neočekivana završavanja
206
mu želite sve najbolje i da bi vam bilo drago da vam se jednog dana javi ukoliko
se predomisli.
Ako duže vremena viđate klijenta, onda će scenario biti donekle drugačiji. Bilo
bi prikladnije da napišete duže pismo. Međutim, važno je da budete oprezni u vezi
toga šta govorite van terapijske sobe. Čak iako imate dobru ideju zašto klijent ne
dolazi, bilo bi kršenje granica ako biste u pismu tačno naveli sadržaj seanse (a da
ne pominjemo da pismo može otvoriti neko drugi). Moguće je, na primer, da
kažete kako mislite da je došlo do prekida u komunikaciji i da se nadate da će
klijent doći i razgovarati sa vama o tome.
Takođe je korisno imati na umu da klijentov ‘nestanak’ (naročito posle nekoliko
seansi) može značiti da je on postigao ono zbog čega je došao i da se oseća bolje.
Ako on nije iz sveta terapije, te mu stoga nije poznat ‘zakon dobrog završavanja’,
onda može jednostavno osećati da mu savetovanje više ne treba (na isti način kao
što se neće vratiti svom lekaru nakon uspešnog tretmana). U svakom slučaju, biće
vam potrebno da pronađete najbolji način da završite zbog sebe i da prestanete da
se ‘držite toga’, možda odlazeći na superviziju da proradite neki nezavršeni posao.
Mi iskreno verujemo da klijent ima pravo izbora. Štaviše, on može lako biti u
pravu. Možda oboje treba da verujete u njegov proces. Međutim, takođe je istina
da vi imate pravo da se borite za ‘potencijalnog klijenta’ – da imate viziju o
mogućnosti rasta koju vidite u njemu. Vaša posvećenost dijaloškom odnosu
omogućava vam da preispitujete klijentovu želju, ukoliko mislite da on izbegava
teškoće. Neki klijenti će naravno završiti ili će zapretiti završavanjem, kada su ljuti
ili osećaju da ih ne razumete, ali ne mogu da to artikulišu. Počnite da razgovarate o
tome šta ga je navelo da donese odluku. Neka od sledećih pitanja mogu biti
korisna:
Šta se događalo u poslednje vreme u njegovom životu i terapiji?
Kakav smisao daje tome?
Ima li nešto u vezi vas ili terapije čime je nezadovoljan?
Kako on zna kada je pravo vreme da prekine odnos ili napusti situaciju?
Kako bi prepoznao da beži, da li je to ranije radio?
Takođe možete govoriti o sopstvenim polarnostima u vezi njegove odluke,
„Jedan deo mene podržava vašu odluku da završite; imate pravo da birate. Drugi
deo mene želi da se bori za vas da ostanete i nastavite svoj rad“.
207
reći ovako nešto, „U redu je što odlaziš, ali sam svesna da je tvoja odluka bila
iznenadna. Pitam se da li bi želela da to istražiš“.
Zadaci završavanja
Svesnost o završavanju
Ovo može izgledati kao jedan očigledan zadatak, ali je izrazito važan. Moguće je
da svi mi na razne načine poričemo postojanje završetka. Ponekad se dogovorimo
sa klijentima da se mogu, ako osećaju potrebu, vratiti. Ovo može biti ispravna
ponuda. Međutim, to takođe može biti izbegavanje. Teško je reći zbogom nekome
sa kim smo bili u važnom i bliskom odnosu. Ipak, to našim klijentima uskraćuje
priliku ne samo da završe ‘čisto’, već takođe i istinsko iskustvo finalne i važne faze
terapije – otkrivanje da se dalje mogu snalaziti sami. Ako je određen datum
završetka, to se obično mora ispoštovati bez obzira na pojavu novih simptoma.
Klijent može biti pozvan da istraži šta ovi simptomi mogu značiti u odnosu na
završavanje.
„Ovo je mesto gde sam dolazila svakog utorka u 15 sati u poslednje četiri
godine.“
„Vi ste prva osoba kojoj sam ikad govorio o ludilu moje majke, to je bilo
kao da sam vam rekao sve o sebi, a ne samo površne stvari “.
„Ovde sam mogla doći i govoriti o problemima koji su se pojavljivali u
mom životu. Sada ću to morati činiti sama.“
208
Primer:
Ovo može podrazumevati tugu, ljutnju, strah, olakšanje, uzbuđenje ili mešavinu
svega ovoga. Ovo možete podstaći pitanjima kao što su: „Šta ti je značio ovaj
odnos? Čega si sada svestan kada razmišljaš o rastanku sa mnom?“
Ovo je vreme kada ćete možda izabrati da otkrijete neke od svojih reakcija.
Ovo takođe može podrazumevati poznata, negativna, uobičajena osećanja kao
što su depresija, ogorčenost, samo-sažaljenje, krivica i sl. Ovo mogu biti verzije
poznatih introjekata ili verovanja kao što su: „Sve što mi je važno uvek izgubim“.
„Da ste bili bolji terapeut, ja ne bih uopšte patio“. Neminovno je da će klijentovi
fiksirani obrasci izbegavanja značenja ili bola završavanja ometati izražavanje
osećanja.
209
Primer:
Belana je odredila završni termin za juli. Bila je duboko dirnuta sa onim što
je otkrila o sebi u vezi završavanja. Međutim, početkom juna dolazi
uznemirena, žaleći se na pravila u vezi parkinga. Rekla je kako bi trebalo da
postoji bolji sistem za davanje uputstava klijentima gde da parkiraju.
Terapeut je saosećao sa njom u vezi te neugodnosti i izvinio se zbog
postojeće nejasnoće. Kasnije se vrlo pažljivo našalio sa Belanom: „Prava je
gnjavaža dolaziti ovde, zar ne?“ Belana je zurila u njega, a onda je postala
uznemirena i povučena. Terapeut je shvatio da je pogrešio i izvinio joj se.
Belana je to prihvatila, vidljivo se opustila, a onda je počela da plače i kroz
suze je rekla: „Ja ne znam kako ću se snaći bez vas“. Terapeut je osetio
toplinu prema njoj i bio je svestan svoje tuge. To joj je i rekao. Oboje su
sedeli nekoliko trenutaka u tišini uvažavajući svoju zajedničku tugu.
Primer:
210
Sugestija: Vizualizacija koja ovde može biti korisna jeste predložiti klijentu:
“Zamisli sebe za šest meseci. Kako se osećate sa tim da ste završili terapiju, ima
li nečega za čim žalite? Postoji li nešto što ste želeli da kažete ili uradite ili
izrazite?”
Plan za budućnost
Primer:
Opraštanje
211
Primer:
Povlačenje energije
Post scriptum
212