Historija semantike

Danas znamo da se lingvistika vrlo slabo potrudila da razradi teorije i spoznaje

u vezi sa značenjem semantike, pa i ako govori o značenju što se vrlo rijetko
događa, ona uspijeva kazati manje-vise ono što bi svaki imalo kulturan čovjek
mogao da kaže.

Historija semantike stvara se velikom brzinom; do šezdesetih godina nije bilo

mnogo semantike, od šezdesetih na ovamo historija semantike se poklapa se sa
teorijom semantike, tj. predstavljanjem problema i metoda .

Također želim vas upozoriti da tzv. genratvina semantika koja je zavladala

posljednjih nekoliko godina, nije više semantika, već teorija jezika, , pa se može
kazati da je semantiku pojela gramatika.

Obično se smatra da je semantika službeno rođena 1897. god, kada se u Parizu

pojavila knjiga „Ogledi semantike“ Michela Breala. On je zacrtao njezine
temeljne teorijske postavke i istaknuo važnost nekih pojavnosti, npr. sinonimije i
polisemije, koje su i u današnje doba jedna od okosnica semantičkih teorijsko-
metodoloških pitanja On je među ostalima u Parizu bio učitelj De Saussurea i
Meilleta, a smatra se i ocem naziva semantika. Breal određuje i ograničava
zadaću semantike na proučavanje promjena značenja riječi, tj. onaj dio
lingvistike koji mora imati za cilj pronalaženje intelektualnih zakona što ravnaju
promjenama značenja i ispitivati iz kojih razloga riječ pošto su jednom stvorene
i pošto su dobile smisao, često taj smisao sužavaju, proširuju, sele iz jednog reda
ideja u drugi uzvisuju ili uništavaju njegovo dostojanstvo. Sve do šezdesetih
godina semantika se kretala u pravcu proučavanja promjena značenja,
razvijajući se malo po strani u odnosu na druge grane lingvistike, te živeći kao
ancila etimologije, znanosti koja proučava porijeklo i historiju riječi. Put što ga
je prešla tradicionalna semantika opisao je Breal kao što smo već rekli:
istraživanje kako riječi nose značenje, kako se značenje rađa, iznalaženje razloga
što je uvjetuje promjene značenja riječi i njihove manifestacije, te mehanizme
što utječu na proširenje, suženje itd. smisla riječi. Tradicionala semantika prije
svega je historijska disciplina, a bliska je i etimologijskom istraživanju. Osnovna
semantike jeste dokazati kako svaka promjena ima historiju i razlog, bilo da je
na neki način motiviran, jer znamo riječi se rađaju i žive, a taj život treba
proučavati kako bi se otvorila povezanost s drugim riječima, drugim značenjima.

A prava summa semantike koju smo nazvali tradicionalnom nalazi se u

radovima Stephena Ulmanna madžarskog znanstvenika koji je poslije drugog
svjetskog rata djelovao u Velikoj Britaniji. Njegovo djelo „ Semantički uvod o
naučnom značenju 1962, prvi priručnik iz semantike preveden na talijanski,
izražavaju stavove koji su na pola puta između apsolutnog motivacionizma i
stilistike, a godinama su vladali semantikom. Uporište njegove semantike su:
distinkcija između prozirnih i neprozirnih riječi (tj koje nisu jasno motivirane)
pedantna klasifikacija moguće motivacije, koja želi dokazati kako je zapravo sve
motivirano, tj. očigledno ako se misli reći kako za svaku riječ moguće
rekonstruirati derivaciju od već postojećih riječi, a pogrešno ako se tvrdi
sinhronijski, protiv De Saussureve arbitiranosti znaka aparata kategorizacije:
uzorak, faktora, prirode, posljedica semantičke promjene.

Ako pogledamo izbliza pojmovni aparat uz pomoć kojeg Ullmann razmatra

promjene značenja. Što se tiče uzorka Ullimanna se oslanja na razmatranje
svojih prije spomenutih prethodnika i provodi distinkciju između faktora koji
olakšavaju semantičke promjene i uzorka koji ih prouzrokuju. Faktori su
diskontunitet u prijenosu jezika s generacije na generaciju, budući da ga svako
dijete mora iznova naučiti nedefiniranost značenja, gubitak motiviacije,
polisemija, višeznačnost konteksta.

Strukturalizam i semantika

Unutar strukturalističkih škola nije nastala niti jedna važna semantička studija,
ako izuzmemo referat Hejlmsleva iz pedesetih godina, koje je zbog svoje
iznimnosti postao slavan. Ali uprkos svemu tome ipak postoji struja
semantičkih istraživanja pod nazivom strukturalna semantika. Riječ je o teorij i
analizi semantičkih polja koja se rodila u Njemačkoj a potakli su je De
Saussuerove i Humboldtove ideje. Takva su istraživanja započeli Ipsen i Trier.
Poznat je Trierov primjer koji se organizirao oko tri ključna termina. Mudrost,
umijeće i list spretnost. Trier se dakle kreće u dva pravca. Humboltovskom, koji
se može tumačiti tvrdnjom da jezik uređuje svijet, na stvarnost projicira
seekcionarno viđenje vlastite unutarnje strukture i sausserovskom utemeljenom
na shvaćanju da u jeziku nije ništa izolirano; da svaka riječ ima vrijednost samo
unutar nekg semantičkog polja, koje je jezična stvarnost koja posreduje između
jedne riječi i cijelog leksika. Ipak semantika lingvističkih polja nije imala
prevelikog odjeka pedesetih godina , a strukturalni pristup značenju ostao je
posve podređen u lingvistici, sve dok zanimanje nije objavljeno poticajnim
referatom Hejmselva u kojem on tvrdi da se plan značenja podvrgne
strukturalnoj analizi utemeljenoj na postavkama kojima se već služilo pri analizi
plana označitelja. Postoje očiti slucajevi npr. kada je sadržaj nekog znaka
rastavljiv po principu analognom onomu koji odrešuje rastavljanje izraza:
engleski znak am sastavljen je od elemenata izraza a i m, a od pet elemenata
sadržaja; biti , prvo lice, jednina, prezent indikativ.

Ukratko iz raznih pravaca počinju izrazito strukturalistički pristupi značenju,

do negdje 1965. Godine isključivo značenju riječi, koje se promatraju: s gledišta
odnosa mešu riječima bliski po formi ili značenju, s gledišta traženja općih
semantičkih kategorija koje bi vrijedile u leksiku.

Semantika kod De Saussurea

Iako se nije bavio semantikom u njegovom djelu nalaze se mnogi pojmovi koji
su mnogo godina kasnije došli u središte zanimanja, pa mu i radi pojmovnog
smještanja semantike zanimljivo vratiti. Kod njega tek nekoliko godina nakon
Breala nalazimo modernu definiciju ove discipline, semantika je znanost o
značenjima u jeziku i smejšta se nesumnjivo u sinhronijsko proučavanje.

Osobito je plodan pojam vrijednosti koji otvara put budućim semantičkim

poljima, ovu postavku kod De Saussureove semantike treba i danas staviti u
središte najvećeg dijela najvredniji istraživanja semantičara.

U Italij nema tradicije semantike. Počeli se baviti sasvim nedavno.